KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBUTELOGIJA U RIJECI

EMIL SVAŽIĆ

ŽENIDBENO PRAVO

Skripta

RIJEKA, 2015.

P R O S L O V

Ova skripta o ženidbenom pravu obuhvaća ono najvažnije što o toj zaista važnoj temi određuje Zakonik kanonskoga prava iz 1983. godine, i to u svojoj IV. knjizi pod naslovom Posvetiteljska služba Crkve. Skripta je u rukopisu nastala pred dvadesetak godina, da bi do danas doživjela neke male preinake, te konačno ovih dana ugledala svjetlo dana i za širu javnost. Njena struktura i sadržaj najviše se temelje na djelu talijanskog kanoniste Paola Monete Il matrimonio (cann. 1055-1165), objavljenog u knjizi više autora Il diritto nel mistero della Chiesa, III, La funzione di santificare della Chiesa, I beni tempolari della Chiesa, La sanzioni nella Chiesa, I processi – Chiesa e comunità politica, II Edizione, PUL, Roma 1992. No, korištena su i djela mnogih drugih poznatih autora, naznačenih u Bibliografiji.

U doba nastanka ove skripte na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci, kasnije Telogiji u Rijeci, predavao se kolegij Ženidbeno pravo. Kasnijom reformom studija isti sadržaj počeo se predavati u sklopu kolegija IV. knjiga Zakonika, koji po naravi stvari obuhvaća mnogo širu problematiku. Ipak, zbog svog značaja, kako za Crkvu, tako i šire, okosnica novog kolegija i dalje ostaje ženidbeno pravo. Stoga, ovakva jedna skripta ne gubi na svom značaju niti u novonastalim okolnostima.

O važnosti sadržaja ove skripte, odnosno o važnosti crkvenog ženidbenog prava kao takvog, i za današnje vrijeme najbolje svjedoči podatak da se upravo nalazimo u vremenu između dvije Biskupske sinode, posvećenih obiteljskoj tematici. Živimo u veoma teškim i složenim vremenima, vremenima «diktature relativizma», prema riječima pape Benedikta XVI., kada se sve dovodi u pitanje, pa tako i sam pojam braka i obitelji. Vjekovno učenje Crkve o ženidbi, braku i obitelji, sadržano u Zakoniku kanonskoga prava, pruža kršćanima, ali i svim ljudima dobre volje, jasne odgovore na mnoga bremenita pitanja. Neka i ova skripta dadne makar skromni doprinos toj važnoj zadaći Crkve.

U Rijeci, 15. ožujka 2015.Emil Svažić

S A D R Ž A J

UvodVLAST CRKVE NAD ŽENIDBOM

1) Izvori i razvoj kršćanskog nauka o ženidbi ............................................................. 62) Isključiva vlast Crkve i ponovno uplitanje državne vlasti ...................................... 73) Građanska ženidba i odvajanje crkvene i državne mjerodavnosti .......................... 7

Poglavlje I.OPĆA NAČELA O ŽENIDBI

1) Shvaćanje ženidbe u Zakoniku iz 1917. i nadolazeće socijalne promjene................92) Razvoj crkvenog učenja o ženidbi i II. Vatikanski koncil......................................103) Definicija ženidbe u novom Zakoniku kanonskoga prava......................................104) Ženidba kao sakrament............................................................................................115) Bitna svojstva ženidbe.............................................................................................126) Privola kanonske ženidbe........................................................................................147) Pravo na ženidbu i njegova ograničenja..................................................................158) Ništavost ženidbe....................................................................................................17

Poglavlje II.ŽENIDBENE ZAPREKE

1) Razvoj zakonodavstva o ženidbenim zaprekama ...................................................182) Zapreke pojedinačno ..............................................................................................193) Zapreka dobi...........................................................................................................194) Zapreka impotencije ili spolne nemoći...................................................................20

a) Narav zapreke..............................................................................................20b) Razvoj pojma impotencije...........................................................................20c) Relativna, prethodna i trajna impotencija....................................................21d) Nesposobnost za rađanje.............................................................................21

5) Zapreka prijašnje ženidbene veze...........................................................................226) Zapreke svetog reda i redovničkih zavjeta..............................................................22

a) Sveti red......................................................................................................23b) Javni doživotni zavjet čistoće.....................................................................24

7) Različitost vjere......................................................................................................25a) Zapreka različitosti vjere...........................................................................25b) Mješovite ženidbe.....................................................................................25

8) Zapreke kaznenog djela..........................................................................................26a) Otmica.......................................................................................................26b) Zapreka zločina..........................................................................................26

9) Zapreke obiteljskih ili sličnih veza..........................................................................27a) Srodstvo i tazbina.....................................................................................27b) Javno čudoređe i posvojenje.....................................................................28

Poglavlje III. ŽENIDBENA PRIVOLA 1) Ništavost zbog nevaljane privole: razvojne crte zakonodavstva..............................29

2) Nesposobnost za ženidbenu privolu..........................................................................29a) Opći presjek.................................................................................................29b) Nedostatna sposobnost služenja razumom..................................................30c) Teški manjak prosuđivanja..........................................................................31d) Nesposobnost za prihvaćanje bitnih ženidbenih obveza.............................32

3) Minimum znanja o naravi ženidbe..........................................................................324) Zabluda i volja s obzirom na bitne elemente...........................................................335) Isključenje bitnog sadržaja ženidbe: simulacija ili himba.......................................34

a) Neslaganje između vanjskog očitovanja i unutrašnje privole.....................34b) Potpuna himba.............................................................................................35c) Djelomična himba općenito.........................................................................35d) Isključenje jednosti ženidbe........................................................................36e) Isključenje nerazrješivosti ženidbe..............................................................36f) Isključenje dobra supruga............................................................................36g) Isključenja dobra djece................................................................................37h) Isključenje sakramentalnosti ženidbe..........................................................37

2) Zabluda u osobi.......................................................................................................38a) Zabluda u samoj osobi.................................................................................38b) Zabluda u osobini osobe..............................................................................38

3) Prijevara...................................................................................................................39a) Uvođenje prijevare u crkveno ženidbeno pravo..........................................39b) Definicija zlonamjerne prijevare prema kan. 1098.....................................39

4) Moralna prisila........................................................................................................405) Ženidba po uvjetom.................................................................................................41

a) Uvjet o budućem.........................................................................................41b) Uvjet o prošlom ili sadašnjem.....................................................................41

Poglavlje IV.OBLIK SKLAPANJA ŽENIDBE 1) Tajne ženidbe i uvođenje obvezatnog oblika sklapanja............................................43 2) Oblik sklapanja u novom Zakoniku..........................................................................44

a) Osobe vezane na kanonski oblik................................................................44b) Formalni propisi za valjanost.....................................................................45c) Nadopuna vlasti..........................................................................................46

3) Pastoralne, liturgijske i administrativne odredbe......................................................47

Poglavlje V.

UČINCI ŽENIDBE, RASTAVA ŽENIDBENIH DRUGOVA I UKREPLJENJE 1) Ženidbena prava i dužnosti, te zakoniti razlozi za rastavu........................................48 2) Ukrepljenje ženidbe...................................................................................................48

a) Jednostavno ukrepljenje ............................................................................49b) Ozdravljenje u korijenu..............................................................................49

Poglavlje VI.RAZRJEŠENJE ŽENIDBENE VEZE 1) Razrješenje tvrde, a neizvršene ženidbe....................................................................51 2) Razrješenje u korist vjere...........................................................................................52

a) Pavlovska povlastica...................................................................................52b) Posebne papinske povlastice.......................................................................53c) Razrješenje vikarskom vlašću rimskog prvosvećenika...............................53

BIBLIOGRAFIJA.....................................................................................................................55

UVOD

VLAST CRKVE NAD ŽENIDBOM

1) IZVORI I RAZVOJ KRŠĆANSKOG NAUKA O ŽENIDBI

U povijesti civilizacija ženidba, kao priznata institucionalizirana zajednica muškarca i žene, imala je uvijek jednu svoju religioznu dimenziju, tj. neku povezanost s područjem svetog. Misterij koji okružuje izvor života nužno upućuje na jedan dublji misterij, misterij nadnaravnog. U taj misterij božanski plan želi uključiti muškarca i ženu, koji su svoju egzistenciju odlučili zajednički podijeliti.

U biblijskoj povijesti izraelskog naroda ženidba se usko povezuje s prvotnim interventom Stvoritelja («Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i dvoje njih bit će jedno tijelo» - Post 2, 24), te istovremeno dobiva spasenjsko značenje, postajući konkretni izričaj saveza Boga i izabranog naroda Izraela.

Isus, govoreći o ženidbi, nanovo upućuje na taj početak. Odgovarajući na upit farizeja o dopuštenosti otpuštanja žene On kaže: «Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo?» (Mt 19, 4-5). Sv. Pavao će kasnije ponovno koristiti drevnu simboliku ženidbe kao izraza saveza između Boga i izabranog izraelskog naroda i uključiti je u novu ekonomiju spasenja, obogaćujući je još izrazitijim humanim i duhovnim vrijednostima: «Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju (…) Otajstvo je to veliko» (Ef 5, 25-32).

Prve kršćanske zajednice pokušavaju primijeniti na ženidbu načela novog učenja. To ne znači da su kršćani živjeli prema nekom drugačijem modelu ženidbe, različitom od onog poganskog. Pa ipak, nastojali su unijeti u svoj brak dvije bitne kvalitete: apsolutno poštivanje bračne vjernosti i nerazrješivost bračne veze.

S razvojem i učvršćenjem kršćanskih zajednica, raste također zanimanje i pastoralna skrb Crkve za ženidbu. Uvode se posebne zabrane za neke vrste ženidbi (između osoba povezanih određenim stupnjevima srodstva ili tazbine, između kršćana i Židova, između kršćana i pogana) i raste potreba da ženidbeno slavlje bude popraćeno religioznim činima (molitve, blagoslovi, misa vjenčanja). Ali sve je to još daleko od onoga što danas nazivamo vlašću ili jurisdikcijom Crkve nad ženidbom svojih vjernika. Propisi crkvene vlasti su jednostavno moralne odredbe koje ne ulaze u pravnu regulaciju ženidbe kao kod tadašnjih zakonodavstava. Nepoštivanje tih propisa nosi, dakle, kaznu isključivo moralnog karaktera (pokore, isključenje iz zajednice), ali nema nikakvog utjecaja na valjanost ili održanje ženidbene veze uspostavljene među strankama.

No, nakon što 380. godine kršćanstvo postaje državna religija, a osobito nakon pada Zapadnog rimskog carstva, situacija je u mnogočemu promijenjena. Budući da država slabi, Crkva sve više preuzima brigu za ono što je od vitalnog interesa za život ljudi. Tako i ženidba

ulazi u područje izravnog interesa Crkve, da bi malo po malo postala stvarnost nad kojom će Crkva imati isključivu vlast.

2. ISKLJUČIVA VLAST CRKVE I PONOVO UPLITANJE DRŽAVNE VLASTI

Oko tisućite godine ovaj proces izgleda završenim. Ženidba više nije ustanova regulirana građanskim zakonima već je u svakom svom vidiku podređena pravu i vlasti Crkve. Kanonsko pravo određuje neophodne uvjete za jednu valjanu ženidbu, a definira također i prava i obveze u braku. Crkvena vlast rješava svu problematiku vezanu uz bračno stanje osoba, ostavljajući građanskoj vlasti samo područje imovine. Opravdanje za takav stav u odnosu na ženidbu Crkva temelji na činjenici da je ženidba sakrament. Ako je sakrament, onda nijedna druga vlast osim one crkvene ne može imati mjerodavnost. Zato će u tzv. klasičnoj epohi kanonskog prava (12.-14. st.) biti stvoren jedan pravi i vlastiti ženidbeno - pravni sustav, koji će kao temelj i noseća struktura ženidbenog prava ostati kroz vjekove sve do naših dana.

Početkom modernoga doba situacija se ipak mijenja jer moć države raste. Istina, država ne zadire u ono što je Crkva pripisala sebi, ali osjeća dužnost urediti ono što je ostalo nepokriveno kao npr. ženidbu maloljetnika, pitanje ženidbi između pripadnika rasnih kasti u društvu ili pak pitanje oblika sklapanja ženidbe. Ovo posljednje pitanje Crkva ipak rješava na Tridentinskom koncilu 1563., uvodeći obvezatni oblik za valjano sklapanje ženidbe. Ostalo, gore rečeno, prepušta intervenciji države.

Jačajući sve više prema apsolutizmu, država ne više ne želi tako bitno područje društvenog života kao što je ženidba prepustiti isključivoj mjerodavnosti Crkve. Plod takve želje jest i teorija tzv. jurisdikcionalista, koja u formalnom aktu ženidbene veze počinje odvojeno razlikovati ugovor od sakramenta. Po toj teoriji o ugovoru će brinuti država, a Crkvi prepušta ono drugo. Međutim, Crkva smatra da je to dvoje neodvojivo tj. da je svaki valjani ženidbeni ugovor krštenih istovremeno i sakrament, a ako je sakrament onda je u mjerodavnosti Crkve. Prepusti li mjerodavnost nad ugovorom državi, Crkva je znala da bi onda i valjanost sakramenta zapravo ovisio o državi, a ne o Crkvi.

3. GRAĐANSKA ŽENIDBA I ODVAJANJE CRKVENE I DRŽAVNE MJERODAVNOSTI

Vrhunac miješanja države u odnosu na mjerodavnost prema ženidbi događa se u vrijeme Francuske revolucije 1791. kada se po prvi puta uvodi građanska ženidba kao jedinstveni tip ženidbe, kojeg država određuje za sve svoje građane, neovisno o njihovoj vjeroispovijesti. Na taj se način uvodi sustav odvajanja građanskog područja od onog religioznog, koji sve do naših dana ostaje prisutan u većini pravnih poredaka. Ustanovu ženidbe država uređuje u svakom njenom vidiku građanskim zakonom (npr. pravna sposobnost zaručnika, sklapanje ženidbe i njeni učinci, ništavost, rastava). I svatko tko želi svoje bračno stanje urediti pred državom podložan je građanskom zakonu. Religiozna ženidba privatna je stvar Crkve i onih građana koji je žele, ali bez ikakvih posljedica za građanski pravni poredak.

S druge strane, Crkva za svoje vjernike smatra valjanom jedino ženidbu kao sakrament. Građanska ženidba nema nikakvo značenje, niti pravne posljedice za krštene. Za sve ostale građane može biti valjana ukoliko nije protivna prirodnom pravu.

Ovaj sustav odvajanja između Crkve i države uskoro doživljava razne prilagodbe i to kroz ugovore između Svete stolice i pojedinih država kao npr. Italije, Portugala, Španjolske, a u novije vrijeme i Hrvatske.

Unatoč raznim ugovorima u kojima država ipak daje i Crkvi stanovita prava i mjerodavnost nad ženidbom, Crkva ne prestaje zastupati tezu da, kad je riječ o ženidbi krštenih tj. o sakramentu, jedino i samo ona ima pravo. To potvrđuje i enciklika Leona XIII. Arcanum divinae sapientiae, a osobito Codex iuris canonici iz 1917. U njemu se potvrđuje da je ženidba krštenih uređena ne samo božanskim, nego i kanonskim pravom. Pritom se priznaje mjerodavnost građanske vlasti samo u stvarima svjetovne naravi tj. u imovinskim pitanjima. Kan. 1960 izričito napominje kako «ženidbeni sporovi između kršćana spadaju na temelju vlastitog i isključivog prava na crkvenog suca». Ovo učenje se nastavlja (v. encikliku o ženidbi Casti conubii Pia XI. iz 1930.), te ostaje važeće sve do naših dana, dakle i u novom Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. god. Ipak, uvedena je jedna novost: umjesto mjerodavnosti nad ženidbama krštenih sada se spominje samo mjerodavnost nad ženidbama katolika, što je u skladu s odredbom kan. 11 važećeg Zakonika kanonskoga prava1.

1 Kan. 11: Zakoni samo crkveni obvezuju one koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi ili su u nju primljeni a dovoljno su sposobni služiti se razumom i koji su, osim ako se pravom izričito određuje što drugo, navršili sedmu godinu života.

I. POGLAVLJE

OPĆA NAČELA O ŽENIDBI

1. SHVAĆANJE ŽENIDBE U ZAKONIKU IZ 1917. I DOLAZEĆE SOCIJALNE PROMJENE

Aktualni Zakonik kanonskoga prava posvećuje ženidbi jedan naslov IV. knjige (Posvetiteljska služba Crkve). O ženidbi se govori u onom dijelu koji obrađuje disciplinu sakramenata. Na samom početku naslova o ženidbi, u kan. 1055, § 1, donosi se definicija ženidbe koji stavlja na vidjelo one aspekte koji najbolje izražavaju pojam ove ustanove, pojam koji je temelj novog zakonodavstva o ženidbi:

«Ženidbeni savez (matrimoniale foedus), kojim muška i ženska osoba međusobno uspostavljaju zajednicu svega života (totius vitae consortium) po svojoj naravi usmjeren k dobru ženidbenih drugova te k rađanju i odgajanju potomstva, Krist Gospodin uzdigao je među krštenima na dostojanstvo sakramenta».

Da bismo bolje mogli shvatili novo shvaćanje ženidbe, osobito neke nove elemente, uputno je prisjetiti se Zakonika iz 1917. Taj Zakonik s jedne strane izbjegava dati jasnu definiciju ženidbe, dok s druge strane pokazuje jednu previše juridičku viziju ženidbe. Tako u kan. 1013, § 1 kaže: «Prvotna je svrha ženidbe rađanje i odgajanje djece; drugotna međusobno pomaganje i lijek protiv požude». Dakle, na ženidbu gleda kao na jedan ugovor kojim muškarac i žena međusobno izmjenjuju prava i dužnosti, među kojima se posebno ističe pravo na tijelo (ius in corpus), pravo veoma osobito, trajno i isključivo, koje svaki bračni drug daje onom drugom (i isto tako prima od drugog), pravo na vlastito tijelo u vidu realizacije bračnog čina ili, kako voli reći sam Zakonik, u vidu onih čina koji su po sebi prikladni za rađanje potomstva.

Dakle, previše juridičkog, a premalo onog humanog i duhovnog. Iz ovakve koncepcije proizlazi da je primarni cilj ženidbe rađanje potomstva. Premalo prostora ostaje za osobu, za personalne vrijednosti bračnog zajedništva, za bogatstvo sadržaja i značenja koje zajedništvo nosi za muškarca i ženu koji odlučuju neopozivo vezati svoje egzistencije. Zapravo, Zakonik se među ciljeve ženidbe ograničava ubrojiti, istina na drugotno mjesto u odnosu na rađanje potomstva, tzv. mutuum adiutorium (međusobnu pomoć u koju se na stanovit način može uključiti i ljubav među supružnicima) i remedium concupiscientiae (legitimno zadovoljavanje seksualnog nagona: ovaj izraz pokazuje negativan stav katoličkog nauka u odnosu na ljudsku seksualnost prisutan od samih njegovih početaka).

Ovakvo gledanje starog Zakonika na ženidbu ne samo da je previše formalističko i nepotpuno, svodeći ženidbu na čisto juridičke pojmove, nego ujedno kao takvo nalazi svoju sličnost s onim socijalnim modelom ženidbe i braka koji dolazi u krizu, barem u zapadnim zemljama. Koje to promjene dovode u krizu takav model ženidbe, odnosno braka? To su: prijelaz na urbani način života, progresivni nestanak obitelji patrijarhalnog tipa i prijelaz na tip obitelji roditelj-djeca, emancipacija žena, osjetljivost na ljudsko dostojanstvo i slobodu, te otkriće dubinskog značenja seksualnosti i vrijednosti što ih ona ima za ljudski život, kao

čimbenik razvoja i sazrijevanja osobnosti. Jednom riječju, ove promjene ženidbu, brak i obitelj premještaju iz javnog područja u individualno i privatno područje ljudskog života.

2. RAZVOJ CRKVENOG UČENJA O ŽENIDBI I II. VATIKANSKI KONCIL

Ova promjena načina života i shvaćanja ženidbe, sada raširenog u zemljama zapadne kulture, nije mogla ostati bez utjecaja na učenje Crkve. Kao zajednica ljudi koja živi u svijetu, iako smjerajući k nadnaravnim ciljevima, Crkva ne može ostati neosjetljiva na promjene u kulturi, običajima i mentalitetu kojima je izloženo ljudsko društvo u svom povijesnom hodu. To se osobito prelama na pitanju ženidbe, braka i obitelji.

Već i prije II. Vatikanskog koncila u teološko - kanonskom naučavanju, kao i pravnoj praksi crkvenih sudova, nailazimo na osjetljivost za nastale promjene na području bračnog i obiteljskog života. No, vrhunac te osjetljivosti izražen je na II. Vatikanskom koncilu u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes (br. 47-52). Tu su udareni temelji daljnjem razvoju kanonskog učenja o ženidbi. Spomenimo temeljna načela.

Kako već proizlazi iz snažne definicije sadržane u spomenutom koncilskom dokumentu, brak kao «intimna zajednica života i bračne ljubavi» promatra se kao interpersonalni odnos, kao zajednica ljubavi muškarca i žene koja upravo u toj njihovoj međusobnoj ljubavi nalazi svoj prvi temelj i prvi razlog postojanja. Odatle onda ponovno vrednovanje, a u stanovitom smislu i otkriće, personalističkog vida ženidbe, kao zbroja vrednota koje se tiču osobnog života muža i žene, i kao bogatstva i potencijala što brak sadrži u pogledu ljudskog i kršćanskog rasta. U takvoj viziji ženidbe i rađalaštvo dobiva svoje pravo mjesto, unutar novog vrednovanja ciljeva braka. Tako je sada jasnija uska povezanost između rađalaštva i bračne ljubavi, ljubavi koja se normalno otvara porodu i u njemu nalazi svoju krunu i svoje najpotpunije ljudsko i duhovno značenje, stvarajući tako od supruga suradnike i tumače Božje stvoriteljske ljubavi.

3. DEFINICIJA ŽENIDBE U NOVOM ZAKONIKU KANONSKOGA PRAVA

Koncilsko učenje o ženidbi postaje tako polazna točka za novo zakonodavstvo o ženidbi. To je vidljivo na samom početku naslova o ženidbi, počevši od ranije citiranog kan. 1055, kojeg je neophodno pomno analizirati da bi se došlo do svih bitnih elemenata koji sačinjavaju pojam ženidbe u novom zakonodavstvu.

Ženidba se prvenstveno definira kao savez (foedus), a to je biblijski izraz korišten više puta u koncilskoj konstituciji Gaudium et spes. On u sebi sadrži bogato značenje, podsjećajući na savez između Boga i izabranog naroda Izraela, odnosno Krista i njegove Crkve. Bračni savez muža i žene zapravo je posadašnjenje tog bibliskog saveza. Ovaj izraz, namjerno uzet umjesto onog juridičkog ugovor (contractus), označava osim toga i prevladavanje ugovornog, bilateralnog shvaćanja ženidbe (prava - dužnosti), tako tipičnog za prethodni Zakonik. Izraz ugovor ipak nije sasvim iščeznuo iz novog zakonodavstva. Tako ga nalazimo već u kan. 1055, § 2, ali samo zato da bi označio tek jedan vid te veoma složene stvarnosti koja se zove

ženidba. Riječ je o juridičkom vidu u najužem smislu riječi, vidu koji nije kadar izreći ni s pravnog stajališta sve o ženidbi, a kamoli s nekog drugog.

Ženidbenim savezom muškarac i žena stvaraju međusobno zajednicu svega života (consortium totus vitae). Ovaj izričaj opisuje drugi temeljni vid ženidbe. Dok se izraz savez odnosi na početni stadij ženidbe, zajednica (consortium) označava bit ženidbenog odnosa. Radi se o dvostrukom vidu ženidbene stvarnosti: 1) matrimonium in fieri i 2) matrimonio in facto esse. Matrimonium in fieri jest čin kojim se muškarac i žena međusobno prihvaćaju kao supružnici, a matrimonio in fasto esse jest trajni odnos između njih koji je tim činom nastao.

Izrazom «zajednica svega života» (totius vitae consortium) novi Zakonik nije vjeran koncilskom izrazu intima communitas vitae et amoris conuqalis, već ostaje na liniji pravne tradicije još iz vremena rimskog prava. Dakle, ne spominje se izraz «ljubav», «bračna ljubav». Više je tome razloga. Prvi razlog leži u činjenici da se riječ ljubav često pogrešno shvaća pa postoji bojazan od njezine zlouporabe. Nadalje, ljubav je stvarnost koja se ne može pravno verificirati, dokazati. Zato se radije ostalo na izrazu «zajednica svega života», ali s pretpostavkom da ta zajednica mora imati svoje najdublje korijene i temelj upravo u ljubavi između muža i žene.

Kad je riječ o svrhama ili ciljevima ženidbe (braka) novi Zakonik ostaje vjeran koncilskom učenju koje, kako je već rečeno, naglašava personalističke vrijednosti bračnog zajedništva. Zato više nema govora o hijerarhiji ciljeva ženidbe, kako je to bilo u starom Zakoniku, gdje je rađanje potomstva bilo na prvome mjestu. Sada se ženidba, kao zajednica svega života, promatra kao stvarnost koja je okrenuta prema jedinstvenom i nerazdvojivom cilju: dobru supruga (bonum coniugum) i rađanju i odgajanju potomstva (bonum prolis). U ovoj i ovakvoj perspektivi nepotrebno je, dakle, diskutirati o većoj ili manjoj važnosti jednog ili drugog cilja: dobro supruga i rađanje potomstva čine u stvarnosti dva bitna vidika zajednice između muškarca i žene koja, da bi iz dana u dan bila potpunija i dublja, teži nadići osobe samih supružnika i ući u misterij novog stvorenja.

4. ŽENIDBA KAO SAKRAMENT

Ženidba, onako kako je do sada opisana, sa čitavim svojim bogatstvom ljudskih i duhovnih vrijednosti, a ne samo kao jednostavni ženidbeni ugovor, kako je označavao prethodni Zakonik, kada se slavi između krštenih osoba uzdignuta je od Krista Gospodina na dostojanstvo sakramenta.

Ovdje novi Zakonik jednostavno potvrđuje tradicionalno učenje Crkve o ženidbi kao sakramentu. Međutim, sve to biva u svjetlu koncilskog nauka i daljnjih teoloških produbljenja o ovom temeljnom i neizostavnom vidu kršćanske ženidbe. Već u Starom Zavjetu, kako je ranije rečeno, ženidbena veza se promatra kao slika saveza između Boga i izraelskog naroda, posebice kod proroka Hošee. U Novom Zavjetu, s otkupiteljskim djelom Isusa Krista, ženidba dobiva još veće dostojanstvo i dublje značenje, postajući izrazom misterija koji ujedinjuje Krista i njegovu Crkvu. Taj izraz nije samo formalan ili simboličan, već predstavlja očitovanje stvarnog sudjelovanja supružnika u savezu ljubavi između Krista i Crkve. Dakle, u kršćanskoj ženidbi prisutno je sjedinjenje jedne ljudske s jednom božanskom stvarnošću,

jedno specifično uklapanje bračne ljubavi u misterij ljubavi koja ujedinjuje Otkupitelja s njegovom Crkvom. Drugi Vatikanski koncil u konstituciji Gaudium et spes 48, 5 naučava: «Prava bračna ljubav uzeta je u božansku ljubav te se otkupiteljskom Kristovom snagom i spasotvornim djelovanjem Crkve usmjerava i obogaćuje, da ženidbeni drugovi budu učinkovito privedeni k Bogu te potpomognuti i ojačani u uzvišenoj zadaći oca i majke.»

U ovoj perspektivi dolazimo do govora o ženidbi kao sakramentu u užem smislu te riječi, dakle kao o jednom od sedam svetih sakramenata priznatih od Crkve tj. kao učinkovitom znaku Kristove milosti. No, sakrament nije jednostavno jedan od bitnih elemenata, uz bok ostalih elemenata, u strukturi kršćanske ženidbe, nego je on temeljna karakteristika koja prekriva ženidbu u čitavoj njezinoj cjelovitosti, unoseći u nju jedan novi duh i dajući svim ostalim bitnim elementima koji je označuju jednu posebnu snagu. Ljubav koja sjedinjuje supruge, njihovo međusobno darivanje u vidu obostrane sreće, kao i vršenje stvaralačkog plana koji ih nadilazi, te neopozivo obećanje vjernosti na koju su pozvani - sve to biva uključeno u sakramentalnu stvarnost. Tako supruzi postaju dionici Kristovog spasiteljskog misterija, te bivaju uzdignuti na razinu iznad ljudskih slabosti.

Ipak, Isus Krist nije ustanovio neki novi tip ženidbe. Radi se o naravnoj ženidbi koja je zajednička svim ljudima. Takvu ženidbu Isus je uzdigao na dostojanstvo sakramenta (kan 1055, § 1). Naravno, za one koji u njega vjeruju, za kršćane. Oni se stoga ne mogu smatrati vjenčanima ako nisu sjedinjeni sakramentom ženidbe. Tradicionalni nauk Crkve, izražen na Tridentinskom koncilu, a potvrđen u novom Zakoniku (kan. 1055, § 2), kaže kako među krštenima ne može biti valjanog ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio i sakrament, tj. da ženidbeni ugovor (institucionalni i pravni aspekt ženidbe) ne može biti odijeljen od svog neophodnog nadnaravnog značenja (sakrament), kao da bi se radilo o dvije samostalne stvarnosti, a ne o jednoj istovremeno ljudskoj i božanskoj stvarnosti.

No, što se događa u slučaju kada je neka osoba samo krštena, a uopće ne posjeduje osobnu vjeru, niti je barem minimalno uključena u zajednicu vjernika? Dakle, što s krštenim nevjernicima, onima koji su kršteni u djetinjoj dobi, a nikada nisu stekli osobnu vjeru? Kako je moguće slaviti ženidbu kao sakrament kada nedostaje ili je izričito odbačena kršćanska vjera? Istina je da je milost posredovana snagom Kristova djela i da sakramentalnost ne dolazi izravno od vjere, a da se od zaručnika traži jedna opća nakana da čine ono što čini Krist i Crkva. No, može li takve nakane biti tamo gdje nema ni traga vjeri? Ovaj je problem bio predmetom mnogih diskusija u okviru međunarodne teološke komisije pri Kongregaciji za nauk vjere. No, unatoč tome zakonodavac je, barem u ovom uvodnom dijelu materije, ostao vjeran tradiciji.

Ipak značaj vjere za valjanost sakramenta nije sasvim stavljen po strani. Tako ćemo kasnije vidjeti kako je nevaljana ženidba ako jedno ili oboje zaručnika iz svoje privole isključe sakramentalno dostojanstvo ženidbe.

5. BITNA SVOJSTVA ŽENIDBE

Utvrđivanje temeljnih elemenata ženidbe zaokruženo je s označavanjem onih koje tradicionalno zovemo bitna ženidbena svojstva, a to su jednost i nerazrješivost. Tako Zakonik

u kan. 1056 utvrđuje: «Bitna su svojstva ženidbe jednost i nerazrješivost, koja u kršćanskoj ženidbi zbog sakramenta zadobivaju posebnu čvrstoću». Ova dva svojstva, iako formalno različita, u stvarnosti su usko povezana kao dvije strane jedne te iste medalje.

Nerazrješivost u stvarnosti nije ništa drugo nego punina jednosti, jer sposobnost biti muž i žena objašnjiva je u čitavoj svojoj punini tek onda kada je okrenuta odnosu samo jednog muškarca i samo jedne žene na način da samo smrt ograničava takvu sposobnost i razrješuje tu vezu. Ipak, valja napomenuti da neizvršenu ženidbu između krštenih ili između krštene stranke i nekrštene stranke može zbog opravdanog razloga razriješiti Rimski prvosvećenik (usp. kan. 1142).

Što se tiče jednosti, govoreći zasebno, ona označava bračnu vezu kao izrazito monogamijsku. Ta veza ujedinjuje samo jednog muškarca sa samo jednom ženom, isključujući bilo koju drugu osobu. Ovo svojstvo ženidbe suprotstavlja se onim modelima ženidbe, mada priznatim i još uvijek prakticiranim u nekih populacija, koji dopuštaju imati istovremeno više žena (poligamija) ili više muževa (poliandrija). Ali značenje svojstva jednosti nadilazi ovaj čisto institucionalni aspekt, te želi obilježiti čitav stvarni život supruga, ne dopuštajući nekoj trećoj osobi sudjelovanje u tom tako posebnom odnosu koji ih ujedinjuje. Jednost tako postaje sinonimom za bračnu vjernost, a suprotstavlja se preljubu, odnosno svakoj izvanbračnoj vezi, koja muškarca ili ženu vodi prema tome da s nekom drugom osobom imaju onaj fizički odnos, koji je rezerviran samo za bračnog druga. Ta jednost i vjernost može biti ugrožena onda kada se supruzi zbog rađalaštva utječu trećim osobama, bilo muškarcu (spermij), bilo ženi (jajašce). O tome također govori već spomenuta instrukcija Donum vitae II, 2.

Nerazrješivost označava bračnu vezu u vremenskom smislu, čineći je trajnom i izuzimajući je od podložnosti volji samih supruga ili bilo koje druge osobe ili vlasti. Dakle, nerazrješivost se suprotstavlja rastavi, shvaćenoj kao kidanju ženidbenog veza i ponovnom stjecanju slobodnog stanja samih supruga. Ona međusobnu odluku prihvaćenu u času ženidbenog slavlja čini neopozivom sve do smrti jednog od supruga, bez obzira na sve ženidbene i bračne teškoće, vodeći računa o gore spomenutoj mogućnosti razrješenja neizvršene ženidbe sa strane Rimskog prvosvećenika.

Kako jednost, tako i nerazrješivost, što je također vidljivo iz odredbe kan. 1056, označuju ženidbu kao ustanovu prirodnog prava, te pripadaju izvornom modelu ženidbe kakvog je želio i ustanovio sam Stvoritelj. Radi se o jednom načelu koje nas može ostaviti zbunjenima vidimo li kako mnoge populacije još danas prakticiraju poligamiju ili kako velika većina civilnih, pa i vjerskih zakonodavstva dopuštaju razvod braka. Možemo se s pravom pitati, nije li to posljedica zastranjenja pojedinih kultura ili civilizacija?!

Uvjerenje Crkve da su ova dva bitna ženidbena svojstva prirodnog prava temelji se na samom učenju Krista koji, osuđujući praksu razvoda, koju Mojsije dopušta zbog tvrdoće ljudskog srca, prisjeća na prvotnu Stvoriteljevu zamisao: «Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja» (Mt 19,4-6). Ovo učenje, potvrđeno na Tridentinskom koncilu, traje i danas. Istina, Crkva je nekada iznimno odstupala od tog načela, dopuštajući razrješenje ženidbene veze «u prilog vjere» (in favorem fidei). No, o tome nešto kasnije.

Unatoč tome, načelo nerazrješivosti stoji i dalje jer počiva na prirodnom pravu. Svaki razvod, svaka rastava protivi se tom pravu. Iako su vlastite svakoj ženidbi koja je u skladu s prirodnim pravom, jednost i nerazrješivost zadobivaju posebnu čvrstoću (peculiaris firmitas) u kršćanskoj ženidbi, naglašava Zakonik. Tko Krista slijedi pozvan je potpunije ostvarivati to jedinstvo između muškarca i žene, jedinstvo od početka željeno od samog Stvoritelja i uključeno u plan Njegove ljubavi prema čovječanstvu. Stoga, kada je riječ o jednosti, ne čude Isusove riječi: «Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu» (Mt 5,27-28). A kad je riječ o nerazrješivosti sv. Pavao veli: «A oženjenima zapovijedam, ne ja, nego Gospodin: neka se žena od muža ne rastavlja - ako se ipak rastavi, neka ostane neudana ili neka se s mužem pomiri - i muž neka ne otpušta žene» (1Kor 7,10-11).

Ovaj apsolutni zahtjev, koji ni jedna ljudska vlast ne može ublažiti, postoji onda kada je savez između muškarca i žene imao barem jedno bitno načelo ostvarenja tj. kada su njih dvoje postalo jedno tijelo. Prije toga, dok još ženidba, uobičajeno rečeno, nije izvršena, ženidbena bi veza mogla biti razriješena, ali samo iznimno i to osobnim interventom vrhovne crkvene vlasti.

Na kraju recimo kako je apsolutno nerazrješiva ona ženidba koja je valjano sklopljena među krštenim osobama (sakramentalna ili tvrda – ratum), te koja je potom izvršena bračnim činom (consummatum). Dakle, tvrda i izvršena (ratum et consummatum). Ako ženidba nije tvrda ili nije izvršena, iznimno ju je moguće razriješiti interventom vrhovne crkvene vlasti, kako je već ranije rečeno.

6. PRIVOLA KANONSKE ŽENIDBE

Definicija ženidbe kao saveza, kao ugovora između muškarca i žene, o čemu je već prethodno bilo riječi, daje naslutiti narav dogovora koji nastaje i oblikuje se osobnom voljom dvoje «izravno zainteresiranih». Također, u uvodnom dijelu naslova o ženidbi, Zakonik se izričito vraća ovom vidu (kan. 1057) kako bi jasno osvijetlio ulogu i temeljno značenje privole za nastanak ženidbe.

Analizirajmo sada kan. 1057, § 1, koji glasi: «Ženidba nastane privolom stranaka zakonito očitovanom između pravno sposobnih osoba koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast». Dakle, privola je tvorni uzrok (causa efficiens) ženidbe. Bez nje nema nijedne ženidbe. Nitko, ma kakvu vlast ili moć posjedovao, obiteljsku, političku ili vjersku, ne može nadomjestiti volju dvoje «izravno zainteresiranih». Načelo nenadomjestivosti ženidbene privole stvara jednu posebnu i temeljnu karakteristiku kanonske ženidbe, po kojoj se ona razlikuje od mnogih modela ženidbe u raznih civilnih zakonodavstava. Za kanonsku ženidbu traži se isključivo izvanjski izričaj volje u formi privole, a ne možda neke izjave ili ponašanja koji bi neizravno upućivali na privolu, kao u nekih zakonodavstava.

Kad je privola zakonito očitovana i to između pravno sposobnih osoba onda je to dovoljno da nastane ženidba, brak. Davanjem privole ženidba nastaje u čitavoj svojoj punini, sa svim svojim učincima, bez potrebe da zaručnici o tome posebno trebaju razmišljati.

Ovo zadnje načelo nije bilo uvijek mirno prihvaćeno u kanonski poredak jer jedna stara i vrlo uvažena doktrina, prisutna polovicom XII. stoljeća u poznatom Gracijanovom Dekretu i kasnije u Bolonjskoj pravnoj školi, davala odlučujuće značenje za puno ostvarenje ženidbe njenom izvršenju ili konzumaciji. Dakle, privola + izvršenje = ženidba u punini.

U isto vrijeme, pak, rimska Crkva na čelu s papom Aleksandrom III. (1159.-1181.) stvara vlastitu tezu, poduprtu od teološke škole u Parizu ili tzv. Pariške škole (za razliku one Bolonjske), prema kojoj privola kao izričaj učinkovite volje za ženidbom, a ne jednostavno obećanje ženidbe, jest dovoljna za stvaranje ženidbene veze, i to savršene i nerazrješive.

Utjecaj Bolonjske škole nije se sasvim izgubio tako da izvršenje ženidbe dobiva značenje potvrde, pečata na volju zaručnika u obliku privole. Premda njihova privola inicira ženidbu sa svim učincima (također i sakramentalnim), ako je ne slijedi bračni čin, ženidba može, makar i iznimno, biti razriješena. U prvo vrijeme se to događalo kada se jedna strana odlučila na monaški život. Kasnije je to bilo moguće i s oprostom Svete Stolice. Kan. 11422

Zakonika govori da je ta mogućnost zadržana sve do naših dana. Zaključno se može reći sljedeće: da bi mogla nastati ženidba odnosno brak sa svim

svojim učincima, dovoljna je privola stranaka. No, da bi ta ženidba bila apsolutno nerazrješiva tj. da bi u punini stekla to svoje bitno ženidbeno svojstvo, potrebno je izvršenje ili konzumacija sakramentalne ženidbe.

Nakon što je zakonodavac istaknuo nezamjenjivu ulogu privole, sada u kan 1057, § 2 definira narav i sadržaj privole: «Ženidbena privola čin je volje kojim muška osoba i ženska osoba neopozivim savezom sebe uzajamno predaju i primaju da uspostave ženidbu». Ova definicija potvrđuje prevladavanje one izrazito ugovorne koncepcije ženidbe, tipične za prethodni pravni sustav, koja je u ženidbenoj privoli gledala izvor jedne serije uzajamnih prava i dužnosti bračnih drugova među kojima se osobito isticalo tzv. pravo na tijelo (ius in corpus).

Ono što sada dolazi u prvi plan, kao objekt ženidbene volje zaručnika, jest sama osoba čovjeka, odnosno muškarca i žene, i njihovo međusobno darivanje koje žele ostvariti. Svaka strana tako postaje ne samo aktivni subjekt privole, nego u isto vrijeme i njezin objekt. Zajedničkom voljom stranaka, kroz neporecivi savez i međusobno povezivanje vlastitih egzistencija i u onom što je najintimnije i najosobnije, nastaje ženidba (brak) kao zajednica čitavog života o kojoj smo već izrekli ono najvažnije.

7. PRAVO NA ŽENIDBU I NJEGOVA OGRANIČENJA

Ženidba kao ustanova koja pripada naravnom redu čovječanstva i koja se uklapa u prvotni plan Boga Stvoritelja, u načelu treba biti otvorena svakom čovjeku. U svakom, naime, normalnom čovjeku postoji stanovita prirodna sklonost ka osobi drugoga spola u vidu ostvarenja jednog posebnog zajedničkog vida života. Stoga, katolički nauk tradicionalno priznaje svakom čovjeku jedno istinsko i vlastito prirodno pravo na ženidbu. «Svaka osoba - potvrđeno je u 'Povelji o pravima obitelji', prihvaćenoj od Ivana Pavla II. 22. listopada 1983. - 2 Kan 1142: Neizvršenu ženidbu između krštenih ili između krštene stranke i nekrštene stranke može, zbog

opravdana razloga, razriješiti rimski prvosvećenik na molbu obiju stranaka ili samo jedne od njih, makar druga stranka bila protivna.

ima pravo slobodnog izbora vlastitog ženidbenog staleža, i stoga pravo na ženidbu i stvaranje obitelji ili ostati neoženjenim ili neudatom» (član 1).

Ova, kao i druge ranije izjave vrhovnog crkvenog učiteljstva, osuđuju zapravo sve zakonske mjere građanskih zakonodavstava koje bi ili oduzimale pravo na ženidbu određenim kategorijama osoba ili barem otežavale njegovo ostvarenje. To pravo na ženidbu izričito je priznato u krilu same Crkve, kako proizlazi iz novog Zakonika, koji potvrđuje pravo svih vjernika «bez ikakve prisile izabrati životni stalež» (kan. 219). Ovo pravo ne može biti shvaćeno samo kao puko pravo pristupiti slavlju ženidbe i započeti bilo kakav bračni život, već pravo na ostvarenje istinske «zajednice svega života“ (totius vitae consortium), u kojoj će bračni drugovi moći doista rasti prema punini vlastite osobnosti.

No, i pravo na ženidbu, kao i bilo koje drugo pravo, jest podložno ograničenjima. «Ograničenja, koja se mogu uvoditi - kaže nadalje 'Povelja o pravima obitelji' - jedino ako to traže teški i objektivni razlozi same ustanove braka kao i njezinog društvenog i javnog značenja; moraju u svakom slučaju poštivati dostojanstvo i osnovna prava osobe» (član 1).

Preciznije rečeno, ograničenja prava na ženidbu proizlaze ili iz same naravi ženidbe ili iz potrebe za spašavanjem određenih vrijednosti ili ciljeva. U prvom slučaju ograničenja dolaze od samog božanskog prava (pozitivno i prirodno) i nužno imaju jedno univerzalno značenje, jer pripadaju izvornom i prirodnom modelu ženidbe ustanovljenom od Stvoritelja, koji vrijedi za sve ljude. U drugom će slučaju crkvena vlast biti ona koja će, na temelju povijesnih prosudbi podložnih promjenama, uvesti zabrane ženidbe, određujući ograničenja koja u određenim okolnostima vrijede samo za pripadnike Crkve Kristove. Ona zapravo obvezuju samo one koji su kršteni u Katoličkoj Crkvi (kan. 11).

Valja ipak istaknuti da crkvena vlast, osim ograničavanja prava na ženidbu vlastitim vjernicima, ima i pravo mjerodavnog tumačenja božanskog prava. Dakle, ima pravo izjavljivati i s obvezujućim značenjem propisivati koja ograničenja ženidbe proizlaze od božanskog prava. U ovom slučaju crkvena vlast ne donosi ništa novog nego pojašnjava već postojeća načela u pravnom poretku na razini božanskoga prava.

Odredbe kanonskog prava mogu biti različite naravi, već prema tome radi li se o pozitivnim odredbama ljudskog zakonodavca ili o tumačenju božanskoga prava. Međutim, zakonodavac vrlo rijetko precizira specifičnu narav pojedine odredbe. Jednom riječju, razlikovanje što je božanskog, a što ljudskog prava nekada biva teško, pa se javljaju mnogi problemi. Ne radi se ovdje samo o problemima teoretske naravi, jer valja imati na pameti da od takvog razlikovanja proizlaze različite pravne posljedice: bilo kod opsega primjene pojedine odredbe (za sve ljude ako je božanskoga prava, samo za katolike, radi li se o crkvenom pravu); bilo kad je riječ o vremenskom trajanju odredbe (crkveno pravo u načelu je usmjereno samo prema budućem, dok božansko pravo nema vremenskih ograničenja, pa vrijedi i retroaktivno); bilo kad je opet riječ o mogućem ukidanju odredbe (jedino za odredbe ljudskog prava crkvena vlast može u pojedinim situacijama dati oprost, što znači da odredbe i dalje postoje, ali u konkretnoj situaciji ne obvezuju).

8) NIŠTAVOST ŽENIDBE

U božanskom, kao i u pozitivnom crkvenom pravu, nalazimo niz raznih odredbi koje ograničavaju prirodno pravo na brak. One pojedinim osobama onemogućuju sklapanje valjane ženidbe s učincima na crkveno-pravnom području. Tako dolazimo na područje govora o nevaljanosti ili pravnoj ništavosti ženidbe koja u kanonskom pravu može izvirati iz jedne od triju mogućih kategorija motiva za nevaljanost.

Za sklapanje valjane ženidbe prije svega je potrebna osobna sposobnost (habilitas) muškarca i žene koji je namjeravaju sklopiti. Riječ je o sposobnosti definiranoj na negativan način, budući da su u Zakoniku određene situacije koje tu sposobnost isključuju (kan. 10583). Te okolnosti se zovu zapreke (impedimenta dirimentes), a smetnja su valjanom sklapanju ženidbe.

Osim pravne sposobnosti, za valjano sklapanje ženidbe treba također, kako je već ranije rečeno, i privola stranaka. Ako ta privola nedostaje ili je dana uz neke nedostatke ženidba, iako sklopljena, ne može biti valjana jer nedostaje valjana privola kao tvorni uzrok (causa efficiens) svake ženidbe. Riječ je o drugoj kategoriji uzroka ništavnosti – sa strane privole (ex parte consensus).

Na kraju, ništavost ili nevaljanost ženidbe može proizlaziti i iz propusta u ispunjavanju formalnosti propisanih za valjano sklapanje ženidbe tj. zbog nedostataka u kanonskoj formi ili obliku sklapanja ženidbe. Naime, i u kanonskom pravu ženidba se smatra javnim pravnim činom, koji je povezan s određenim formalnim uvjetima, bez kojih nema valjane ženidbe. Nedostatak tih uvjeta stvara treću i posljednju kategoriju uzroka za nevaljanu ženidbu.

No, kan. 1060 propisuje: «Ženidba uživa pravnu pogodnost; stoga u dvojbi ženidba treba da se smatra valjanom dok se ne dokaže protivno». Ženidba jednom sklopljena smatra se valjanom premda možda postoje neki razlozi za sumnju. Da bi se ta pogodnost koju uživa ženidba (favor matrimonii) nadvladala nije potrebna apsolutna sigurnost u njezinu nevaljanost. Dostatna je i moralna sigurnost. To je ona sigurnost, precizira papa Pio XII., koja s jedne strane isključuje svaku utemeljenu i razložnu sumnju, a s druge strane dopušta postojanje apsolutne mogućnosti onog suprotnog. Ipak, ta moralna sigurnost ne može biti isključivo subjektivna tj. ona koja se temelji samo na posve subjektivnom osjećaju i mišljenju o nečemu, već se mora temeljiti na objektivnim motivima. U prisutnosti takve moralne sigurnosti ženidba mora biti proglašena nevaljanom, jer bi u protivnom bilo ugroženo pravo stranaka da sklope novu ženidbu, premda u stvarnosti nisu vezane nikakvom valjanom ženidbenom vezom.

Ovdje treba dodati da pravnu pogodnost uživa ne bilo kakva ženidba, nego ženidba u punom smislu te riječi. Pravni vid samo je jedan vid te ženidbe.

Kada je riječ o naravnoj ženidbi između dvoje nekrštenih onda pravna pogodnost koju uživa takva ženidba nije onako jaka kao kod sakramentalne ženidbe. Dapače, kada se sumnja u njezinu valjanost, i to u situaciji kada jedna od nekrštenih stranaka prihvaća kršćansku vjeru, tada će povlastica vjere (privilegium fidei) uživati pravnu pogodnost, a ne takva ženidba. Ona će zapravo biti proglašena nevaljanom ili će biti razriješena ako je valjana. O tome govori kan. 1150 ovako: «U dvojbenoj stvari povlastica vjere uživa pravnu pogodnost».

3 Kan. 1058: Ženidbu mogu sklopiti svi kojima se pravom to ne zabranjuje.

II. POGLAVLJE

ŽENIDBENE ZAPREKE

1. RAZVOJ ZAKONODAVSTVA O ŽENIDBENIM ZAPREKAMA

Zapreke su one okolnosti koje jednu osobu čine nesposobnom (inhabilis) za valjano sklapanje ženidbe (kan. 10734). Osim zapreka, postoje još i zabrane. One ne utječu na valjanost, već samo na dopuštenost određene ženidbe. O zaprekama se govori od kan. 1073. do 1094. O zabranama pak govore kan. 1071 i 1124 (mješovite ženidbe). Ovdje ćemo naglasak dati na ženidbene zapreke, dok ćemo o zabranama govoriti samo u kontekstu mješovitih ženidbi.

Zapreke mogu dolaziti od božanskog prava ili ih može odrediti ljudski zakonodavac. Samo vrhovna crkvena vlast može, kao mjerodavni tumač, izjaviti koje su zapreke božanskog prava (prirodnog ili pozitivnog), a za krštene ima pravo ustanoviti i druge zapreke (usp. kan. 1075).

Prijedlog koji se pojavio u vrijeme pripremnih radova novog Zakonika da se ovo posljednje pravo prizna i biskupskim konferencijama nije prihvaćen. Biskupske konferencije mogu u posebnim slučajevima koje je predvidio vrhovni zakonodavac (npr. ženidbena dob) odrediti samo zabrane ženidbe. Slično pravo ima i mjesni ordinarij u posebnim slučajevima i samo za određeno vrijeme, ako postoji neki važan razlog i dok taj traje (kan. 1077). A kan. 1076 kaže kako se odbacuje običaj koji uvodi novu zapreku ili je protivan postojećim zaprekama.

Kad je riječ o zaprekama, svakako treba istaknuti njihovo smanjenje u odnosu na stari Zakonik. Naime, novi Zakonik, na liniji II. Vatikanskog koncila, smatra brak više privatnom, a manje javnom ustanovom. Takvo gledanje na brak posljedično dokida mnoge zapreke javno - društvenog karaktera. Tako je npr. ukinuta zapreka duhovnog srodstva (koja ne dopušta sklapanje ženidbe između krštenoga i krstitelja ili kuma na krštenju), a drastično je smanjen i velik broj zapreka vezanih uz srodstvo, tazbinu, posvojenje ili vršenje određenih kaznenih čina. Ipak, u novom zakonodavstvu nedostaje jedno dublje promišljanje o ustanovi oprosta na području ženidbe, dok je nasuprot tome dodano jedno novo poglavlje, posvećeno pastoralnoj brizi i pripravi na slavlje ženidbe, osobito moralnoj i religioznoj, zatim pastoralnoj pomoći oženjenima, te zaštiti u vidu izbjegavanja slučajeva nevaljanih ženidbi.

U pogledu davanja oprosta od zapreka, novi Zakonik nasuprot starom, daje mjesnom ordinariju redovitu mjerodavnost za ženidbene zapreke crkvenog prava (od zapreka božanskog prava nitko ne može dati oprost), s izuzetkom nekih zapreka posebne težine (zapreka svetog reda, zapreka javnih doživotnih zavjeta u redovničkoj ustanovi papinskog prava i zapreka zločina nad bračnim drugom), koje su pridržane Svetoj Stolici (usp. kan. 1078).

Ako prijeti smrtna pogibelj mjesni ordinarij može dati oprost od svih zapreka osim od zapreke nastale iz svetog reda prezbiterata (usp. kan. 1079, § 1). Istu vlast, ali samo onda kada

4 Kan. 1073: Zapreka čini osobu nesposobnom za valjano sklapanje ženidbe.

nije moguće doći do mjesnog ordinarija, u takvim okolnostima ima i župnik, svećenik i đakon valjano ovlašteni za određenu ženidbu (usp. kan. 1079, § 2), kao i ispovjednik kada se radi o tajnoj zapreci, za koju nije moguće dati dokaz na vanjskom području poput npr. zapreke proizašle iz zločina, za koji znade samo pokornik i za koji ne postoji nikakvi vanjski dokaz (usp. kan. 1079, § 3). Nešto slično određuje i kan. 1080, koji se odnosi na hitne slučajeve kada bi odgađanje ženidbe moglo izazvati veliko zlo. Slijedeća dva kanona određuju što nakon tako danih oprosta. Inače, oprosti od zapreka regulirani su prema općim odredbama koje govore o toj ustanovi (I. knjiga Zakonika, kan. 59 i dalje). Osobito valja imati na pameti odredbu kan. 90, § 1, koji između ostalog kaže: «Neka se od crkvenog zakona ne daje oprost bez opravdana i razumna razloga…».

2. ZAPREKE POJEDINAČNO

Zakonik kanonskoga prava predviđa dvanaest zapreka koje se zbog veće jasnoće mogu razvrstati u tri kategorije: prva kategorija obuhvaća one zapreke koje se tiču osobne sposobnosti za ženidbu; druga kategorija proizlazi iz počinjenog zločina jednog ili oboje ženidbenih drugova; treća kategorija pak priječi ženidbu onim osobama koje su povezane obiteljskim ili nekim sličnim vezama.

U prvu kategoriju spadaju: dob, impotencija ili spolna nemoć, vez prijašnje ženidbe, sveti red, javni doživotni zavjet čistoće i različitost vjere. U drugu kategoriju spadaju otmica i zapreka zločina, a u treću: krvno srodstvo, tazbina, javno ćudoređe i posvojenje (zakonsko srodstvo).

3. ZAPREKA DOBI

Prvu zapreku (kan. 10835) treba povezati s činjenicom da ženidba zahtjeva jednu posebnu fizičku i psihičku sposobnost koju mogu posjedovati jedino one osobe, koje su stekle potrebnu razinu zrelosti. Pravni poredak običava, na temelju iskustva o razvoju i sazrijevanju pojedinca, odrediti jednu minimalnu dob za sklapanje ženidbe. U kanonskom pravu ta je dob veoma niska, budući da ono pokriva najrazličitije populacije i kulture, s najrazličitijim varijacijama gledano na ženidbenu dob. I važeće zakonodavstvo, unatoč drugačijim prijedlozima, radije je ostavilo minimalnu dob predviđenu starim Zakonikom, a to je 16 godina za muškarca i 14 godina za ženu. Razlika u dobi među spolovima posljedica je ranijeg fizičkog i psihičkog sazrijevanja u žena.

Vodeći računa o potrebama onih zemalja (npr. zapadnih, uključujući i našu zemlju), u kojima određena minimalna dob izgleda preniska jer se na ženidbu gleda nešto drugačije (specifični sadržaji ženidbe), Zakonik dopušta biskupskim konferencijama odrediti višu dob za ženidbu. Hrvatska biskupska konferencija iskoristila je to pravo izjednačujući kanonsku dob za ženidbu s onom predviđenom u građanskom zakonodavstvu tj. 18 godina za muškarca 5 Kan. 1083, § 1: Muška osoba prije navršene šesnaeste godine života, a ženska osoba prije navršene

četrnaeste godine ne mogu sklopiti valjanu ženidbu. § 2. Biskupska konferencija može odrediti višu dob za dopušteno sklapanje ženidbe.

i za ženu. No, treba podsjetiti da ta dob ne stvara zapreku, već samo zabranu, koja pak ne utječe na valjanost ženidbe.

Zapreka dobi, određujući jednu minimalnu dob prikladnu za ženidbu, djelo je crkvenog zakonodavca i stoga je moguće dobiti oprost od te zapreke. No, takav oprost daje se samo onim osobama koje su dostigle stupanj zrelosti dostatan za davanje jedne svjesne i slobodne privole, koja će onda moći biti causa efficiens valjane ženidbe. I kod zapreke i kod zabrane traži se opravdan razlog i suglasnost roditelja, odnosno staratelja.

4. ZAPREKA IMPOTENCIJE ILI SPOLNE NEMOĆI

a) Narav zapreke

Poseban fizički odnos između muškarca i žene unutar braka zahtjeva jednu specifičnu sposobnost utemeljenu na ljudskoj spolnosti: bračni drugovi moraju biti sposobni izvršiti bračni čin, ujediniti se tako da i u tjelesnom smislu čine «jedno tijelo». Nedostatak te sposobnosti, označen kao impotencija ili spolna nemoć, onemogućuje nastanak valjane ženidbe i to upravo zbog same naravi te ustanove koja se razlikuje od ostalih mogućih ljudskih zajednica upravo zbog specifičnog odnosa seksualne naravi između bračnih drugova. Impotencija ili spolna nemoć je zato zapreka naravnog prava. Stoga nije moguće dobiti oprost od nje. Ona ni u kom slučaju ne dopušta valjano sklapanje ženidbe.

U pripravnim radovima za novi Zakonik bilo je prijedloga da se impotencija, ako je nepoznata drugom bračnom drugu, prebaci u treću kategoriju tj. u nedostatak u privoli (pogreška u kvaliteti osobe).

b) Razvoj pojma impotencije

Prema tradicionalnom nauku impotencija ili spolna nemoć označava apsolutnu nesposobnost za vršenje bračnog sjedinjenja, bračnog odnosa. Definicija je teoretski vrlo jednostavna, ali ujedno i podložna nevjerojatnim komplikacijama primijenimo li je na različite forme ljudskog iskustva.

Tako, u brojnim konkretnim slučajevima gotovo je nemoguće jasno razlikovati apsolutnu impotenciju od ograničenih oblika impotencije ili pak velikih poteškoća u vršenju spolnog odnosa. Slično se događa i u razlikovanju između organskih nedostataka i onih psihičkog ili živčanog porijekla. Veoma je teško odrediti i vrednovati ove druge, osobito njihov realni doseg.

Ipak, zalaganjem novijeg crkvenog nauka i pravosuđa postignut je stanovit napredak i veća jasnoća oko pitanja na ovom području. Tako u nekim presudama Rimske rote nalazimo da za bračni odnos nisu važni samo organski i funkcionalni elementi fizičko-mehaničke naravi, već treba voditi računa i o onim ljudskim i osobnim elementima bez kojih spolno sjedinjenje, premda s fiziološkog stajališta bilo savršeno, nije ljudski čin jer nije izvršen na ljudski način tj. svjesno i slobodno. Ovo stajalište je na liniji II. Vatikanskog koncila (GS 49),

a kasnije i novi Zakonik isto preuzima u kan. 10616. Kratko rečeno, bračni čin treba biti izvršen na ljudski način, jer nije samo u službi rađalaštva, nego služi i «dobru supruga». Upravo zato se i vodi toliko računa o impotenciji kao zapreci za valjano sklapanje ženidbe. Naime, bez toga bitnog elementa bračnog života, «zajednica svega života» bila bi u ozbiljnom iskušenju.

c) Relativna, prethodna i trajna impotencija

Nesposobnost za spolno sjedinjenje treba vrednovati na području konkretnog odnosa jednog para. Ona stvara zapreku ne samo ako je apsolutna tj. takva da nekome onemogućuje spolne odnose s bilo kojom osobom, nego ako je i relativna tj. ako se pojavljuje samo u odnosu prema konkretnom bračnom drugu, a to se nerijetko događa zbog psihičkih razloga. Također, treba istaknuti kako impotencija stvara zapreku samo ako je prethodna i trajna. Prvi uvjet je zajednički svim motivima ništavnosti, tj. da bi ženidba bila nevaljana impotencija mora biti prisutna u času sklapanja ženidbe. Pravosuđe obično uzima kao pretpostavku postojanje prethodne impotencije ako se ona uoči kod prvog spolnog čina u braku. Što se tiče drugog uvjeta tj. trajnosti, postoji konstantno učenje pravosuđa kako je impotencija trajna i onda kada postoji teoretska mogućnost za ozdravljenje, ali je potrebno pribjeći izvanrednim zahvatima koji mogu dovesti u opasnost zdravlje osobe ili koji ne daju dovoljne garancije za pozitivan ishod.

Na kraju recimo da se u slučaju dvojbe je li impotencija prethodna i trajna ženidba ne smije spriječiti, niti proglasiti ništavnom sve dok dvojba traje (kan. 1084, § 27). U takvim slučajevima otvara se mogućnost za razrješenje ženidbene veze predviđene za neizvršenu ženidbu.

d) Nesposobnost za rađanje

«Neplodnost niti zabranjuje niti priječi ženidbu, uz obdržavanje propisa kan. 1098», propisuje kan. 1084, § 3. Čak je i stari Zakonik isto određivao, temeljeći odredbu na shvaćanju ženidbe kao «lijeka požudi». Današnje zakonodavstvo u ovoj materiji temelji se na učenju II. Vatikanskog koncila, koji u GS 50 kaže: «Ženidba, međutim, nije ustanovljena samo radi rađanja... Stoga i kad nema često tako željkovane djece, ženidba ostaje kao zajednica i zajedništvo čitavog života te zadržava svoju vrijednost i nerazrješivost». To je ujedno razlog zašto Crkva dopušta ženidbu i starijim osobama, koje ne mogu imati djece zbog poodmakle dobi. Sterilnost ili neplodnost ipak može biti motiv nevaljanosti ženidbe ako je, kako propisuje kan. 1084, § 3, povezana sa zabludom (kan. 1097, § 2) ili zlonamjernom prijevarom (kan. 1098).

6 Kan. 1061, § 1: Valjana ženidba među krštenima naziva se samo tvrdom ako nije izvršena, a tvrdom i izvršenom ako su ženidbeni drugovi međusobno na ljudski način izvršili bračni čin po sebi prikladan za rađanje djece, prema kojemu je po svojoj naravi usmjerena ženidba i kojim ženidbeni drugovi postaju jedno tijelo.

7 Kan. 1084, § 2: Ako je zapreka nemoći dvojbena, bila to dvojba o pravu bila to dvojba o činjenici, ženidba se ne smije spriječiti niti proglasiti ništavom dok traje dvojba.

5. ZAPREKA PRIJAŠNJE ŽENIDBENE VEZE

Iz bitnih svojstava ženidbe jednosti i nerazrješivosti proizlazi apsolutna nesposobnost za ženidbu onoga tko je vezan prijašnjom ženidbenom vezom (kan. 10858). Zapreka izvire kao posljedica bilo koje valjano sklopljene ženidbe, makar i neizvršene. Dakle, i iz građanske ženidbe koju su sklopili oni koji nisu obvezatni na kanonsku formu sklapanja (to su nekršteni ili pak kršteni u nekoj nekatoličkoj kršćanskoj Crkvi ili zajednici). Isto vrijedi i za one koji su dobili oprost od kanonskog oblika sklapanja kako je npr. predviđeno kod mješovitih ženidbi, o čemu nešto kasnije.

Radi se o jednoj zapreci naravnog ili prirodnog prava od koje, kao što je već znano, nije moguć oprost. Naime, bitna svojstva ženidbe, kojima se postojanje prijašnje ženidbene veze izravno suprotstavlja, pripadaju prirodnom modelu ženidbe, kojeg je Bog ustanovio za sve ljude.

Ova zapreka prestaje smrću bračnog druga, proglašenjem ništavnosti ženidbene veze ili pak razrješenjem ženidbene veze u slučajevima kada to dopušta kanonsko pravo (neizvršena ženidba ili pak nesakramentalna ženidba razriješena zbog dobra vjere). Naprotiv, ne priznaje se kao valjani način razrješenja ženidbe građanska rastava, čak ni onda kada se odnosi na prethodnu valjano sklopljenu građansku ženidbu između dvoje nekrštenih.

Zapreka prijašnje ženidbene veze također nestaje proglašenjem pretpostavljene smrti bračnog druga, izrečene od biskupa, bez obzira je li to već učinjeno na građanskom području. No, potom sklopljena ženidba bila bi ništava pokaže li se da je bračni drug, prethodno proglašen mrtvim, još na životu.

6. ZAPREKE SVETOG REDA I REDOVNIČKIH ZAVJETA

Jedna korjenita nesposobnost za ženidbu, u stanovitom smislu analogna prethodnoj, javlja se kod onih koji su definitivno izabrali takav životni poziv, koji je nespojiv sa ženidbenim ili bračnim životom. Tko je odlučio posvetiti svoj život svećeničkom služenju ili potpunom predanju Bogu odričući se života «u svijetu», taj više nije u mogućnosti dijeliti svoj život s jednom drugom osobom u smislu bračnog zajedništva.

Kanonsko pravo s tim u vezi određuje dvije različite zapreke: zapreku svetog reda (kan. 10879) i zapreku javnog doživotnog zavjeta čistoće u redovničkoj ustanovi (kan. 108810).

a) Sveti red

Prva od ovih zapreka nastaje primanjem svetog reda ili ređenjem tj. sakramentom koji od Kristovih vjernika čini svete službenike za predvođenje Božjeg naroda. Sakrament ima tri 8 Kan. 1085, § 1: Nevaljano pokušava ženidbu tko je vezan vezom prijašnje, premdai neizvršene,

ženidbe. § 2: Iako je prijašnja ženidba nevaljana ili razriješena s bilo kojeg razloga, nije stoga dopušteno sklopiti

drugu prije nego se zakonito i sigurno utvrdi ništavost ili razrješenje prve.9 Kan. 1087: Nevaljano pokušavaju ženidbu oni koji su primili svete redove.10 Kan. 1088: Nevaljano pokušavaju ženidbu oni koji su vezani javnim doživotnim zavjetom čistoće u

redovničkoj ustanovi.

stupnja: đakonat, prezbiterat i episkopat. Zapreka za ženidbu nastaje već primanjem đakonata, iako Crkva poznaje i pojam trajnog đakonata, kojemu pripušta i oženjene osobe. No, i onaj tko je primio takav tip đakonata ne može sklopiti jednu eventualno novu ženidbu. Obveza celibata za one koji prihvaćaju ministerijalno svećeništvo ne dolazi od Svetog pisma i stoga nije božanskog prava. Učenje Kristovo i apostolsko to ne traži, već samo preporučuje kao slobodnu poslušnost posebnom pozivu i daru Božjem.

Praksa celibata se potvrđuje i počinje širiti u zapadnoj Crkvi već od 4. stoljeća da bi definitivno prihvaćanje u disciplinu te Crkve dobila u 11. stoljeću. Činjenica da nema čvrstog temelja u Objavi i da se radi o tipičnom nauku Rimske Crkve bila je povodom mnoštvu kritika na račun celibata. Osobito su došle na vidjelo u vrijeme II. Vatikanskog koncila zahvaljujući krizi svećeničkih zvanja, ali i sve većem otkrivanju vrijednosti ljudske seksualnosti. Napetosti su bile velike, osobito između Svete Stolice i nekih nacionalnih Crkava (npr. Nizozemske). No, unatoč tome, ništa se bitno nije promijenilo. Naime, papa Pavao VI. je 24. lipnja 1967. u enciklici pod naslovom «Svećenički celibat» još jednom potvrdio valjanost vjekovnog nauka i prakse zapadne Crkve na tom području.

Kako je već rečeno, oprost od zapreke svetog reda rezerviran je Svetoj Stolici. Ova je materija uređena jednom uputom Kongregacije za nauk vjere od 14. listopada 1980. Uputa na početku preporučuje da se oprost od ove zapreke ne bi smio smatrati pravom svih zaređenih službenika. Zatim određuje da se imaju uzeti u obzir zahtjevi za oprost samo u ova dva slučaja: 1) kada se radi o svećenicima koji su odavno napustili svoje zvanje i sada žele urediti situaciju iz koje im je nemoguće izaći; 2) kada se radi o onima koji iz nekih razloga nisu pristupili redu prezbiterata, dakle o đakonima. Uputa zatim sadrži niz odredbi koje uređuju kako ima teći čitav postupak pred vlastitim Ordinarijem molitelja, koji nakon završenog postupka molbu prosljeđuje Svetoj Stolici.

S oprostom od zapreke svetog reda povezan je i gubitak kleričkog staleža sa svim pravima i obvezama vezanim uz taj stalež. Ostaje pak valjanost sakramenta svetog reda tj. njegov neizbrisivi pečat.

b) Javni doživotni zavjet čistoće

Onaj, također, koji se posvećuje jednom posebnom načinu zajedničkog života, cjelovito posvećenog nasljedovanju Krista i usmjerenog ka usavršavanju ljubavi u služenju Kraljevstvu Božjem, vrši jedan radikalni životni izbor postajući redovnikom, što je opet nespojivo sa ženidbenim staležom.

On, zapravo, kao životnu normu prihvaća obdržavanje tradicionalnih evanđeoskih savjeta između kojih se, uz siromaštvo i poslušnost, izričito spominje čistoća, koja znači obvezu potpune uzdržljivosti u celibatu (kan. 59911).

Zapreka nastaje redovničkim zavjetovanjem, tj. zavjetom ili svečanim obećanjem kojim Kristov vjernik prihvaća obvezu ispunjavanja triju evanđeoskih savjeta. Time on postaje

11 Kan. 599: Evanđeoski savjet čistoće, prihvaćen radi kraljevstva nebeskoga, što je znak budućega svijeta i izvor obilnije plodnosti u nepodijeljenu srcu, obvezuje na potpunu uzdržljivost u celibatu.

članom jedne redovničke ustanove u kojoj će slijediti poseban način života, karakterističan za tu redovničku ustanovu.

Zakonik precizira da taj zavjet, osim što sadržava tri evanđeoska savjeta, mora biti javan i doživotan. Da bi bio javan mora biti prihvaćen od zakonitog poglavara ustanove i u ime Crkve. Ne bi mogao biti javan onaj zavjet dan u ustanovi koju Crkva ne priznaje ili pred osobom koja nema pravo nastupati u ime Crkve. Nadalje, zavjet mora biti doživotan, a ne privremen. Valja napomenuti da se kod nekih ustanova taj privremen samo periodično obnavlja, a kod drugih prethodi doživotnom.

Nadalje, taj zavjet mora biti dan u jednoj redovničkoj ustanovi, a to je «društvo u kojemu članovi po vlastitom pravu polažu javne zavjete doživotne ili privremene, koje, kad im istekne vrijeme, valja obnoviti, te žive bratskim životom u zajedništvu» (usp. 607, § 2). Dakle, ne stvara zapreku zavjet položen u ustanovama drugačijeg tipa koje također sadržavaju stanovito posvećenje i obvezu na obnašanje evanđeoskih savjeta, kao npr. kod svjetovnih ustanova čiji članovi umjesto u zajednici žive u svijetu, nastojeći iznutra pridonositi njegovom posvećenju (usp. kan. 71012). Ne stvara zapreku ni zavjet položen izvan svakog konteksta zajedničkog života, kao što se događa s onima koji zavjetuju pustinjački ili osamljenički život, «kojim vjernici strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju svoj život Bogu na slavu i za spasenje svijeta» (usp. kan. 603, § 1).

I zapreka redovničkog zavjeta, premda je osobno obećanje Bogu, nije božanskog već crkvenog prava. Međutim, javnost zavjeta čini davanje oprosta od te zapreke vrlo delikatnim. Stoga je ono za redovničke ustanove papinskog prava pridržano Svetoj Stolici, a za ustanove biskupijskog prava dijecezanskom biskupu (kan. 691, § 213).

Analogno svetom redu, s obzirom na nespojivost između redovničkih i bračnih obveza, davanje oprosta za ovu zapreku mora biti i ovdje povezano s otpuštanjem osobe iz redovničke ustanove, a samim time i s gubljenjem redovničkog staleža.

7. RAZLIČITOST VJERE

a) Zapreka različitosti vjere

Među posebnim dužnostima proizašlim iz krštenja jest i dužnost podržavanja, rasta i jačanja vjere, izbjegavajući pritom situacije i okolnosti za nju opasne. Takva opasnost za vjeru može katkad prijetiti i u samom braku onda kada supruzi ne dijele istu vjeru. Zajedništvo

12 Kan. 710: Svjetovna ustanova jest ustanova posvećenoga života u kojoj vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta.

13 Kan. 691, § 2: Takvo dopuštenje u ustanovama papinskoga prava pridržano je Apostolskoj Stolici; u ustanovama pak biskupijskoga prava može ga dati i biskup biskupije u kojoj se nalazi kuća kojoj pripada molitelj.

bračnog života, s neizbježnim međusobnim utjecajem što ono u sebi nosi na planu ideološkog i religioznog uvjerenja, može malo po malo dovesti supruga vjernika na poziciju onog drugog, sve do izdaje i napuštanja vlastite vjere.

Crkva je, stoga, smatrala uputnim zabraniti takve ženidbe ne bi li tako spasila vjeru svojih članova. Ovaj pomalo obrambeni stav Crkve pokazuje njezin zdravi osjećaj za realnost, inače često prisutan u zakonodavstvu kanonske ženidbe. No, kao da je pritom izgubljeno povjerenje u snagu vjere koja pokreće naprijed, prisutnu u prvim kršćanskim zajednicama. Naime, sv. Pavao u poslanici Korinćanima piše znakovito: «Ima li koji brat ženu nevjernicu … neka je ne otpušta. I žena koja ima muža nevjernika … neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je mužem vjernikom» (1Kor 7,12-14).

Novi Zakonik i dalje podržava zapreku različitosti vjere potvrđujući nevaljanost ženidbe «između dviju osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena, a druga je nekrštena» (usp. kan. 1086, § 114).

Ostavljajući jednom drugom poglavlju temu o obliku sklapanja ovakvih ženidbi zadržimo se na temi davanja oprosta od zapreke različitosti vjere. Osim što je za davanje oprosta potreban opći uvjet, a to je opravdan i razborit razlog, traži se također izjava katoličke stranke da je spremna odbaciti opasnosti napuštanja vjere i da će učiniti sve što je u njenoj moći da djeca budu krštena i odgajana u Katoličkoj Crkvi. Nekrštena stranka o tome treba biti obaviještena i ne bi se smjela tome protiviti. Međutim, i katolička i nekrštena stranka moraju biti obaviještene o ciljevima i bitnim svojstvima ženidbe i pri tom ih moraju prihvatiti da bi ženidba uopće mogla biti valjana (usp. kan. 1125). Kan. 112615 kaže da je zadaća BK odrediti oblik u kojem treba dati izjave i obećanja, koje se uvijek traže, i odrediti način na koji će se to utvrditi na izvanjskom području i obavijestiti nekatolička stranka.

b) Mješovite ženidbe

Nešto slično događa se i u slučaju ženidbe katolika i krštenog nekatolika tj. u slučaju ženidbe «između jedne osobe krštene u Katoličkoj Crkvi ili u nju primljene» i druge osobe «koja pripada Crkvi ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom Crkvom» (usp. kan. 112416). No, tada nije riječ o ženidbenoj zapreci već samo zabrani, koja ne utječe na valjanost ženidbe, već samo na njenu dopuštenost. Takve ženidbe Zakonik imenuje mješovitim ženidbama. Iako se u ovom slučaju radi o dvije krštene strane, dakle o

14 Kan. 1086, § 1 je do apostolskog pisma pape Benedikta XVI. Omnium in mentem od 26. listopada 2009. glasio ovako: Nije valjana ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj Crkvi ili je u nju primljena i nije formalnim činom od nje otpala, a druga nije krštena. Apostolsko pismo određuje izbacivanje teksta: i nije formalnim činom otpala. 15 Kan. 1126: Zadaća je biskupske konferencije i da utvrdi oblik u kojem treba da se dadu te izjave i

obećanja, koja se uvijek zahtijevaju, i da odredi način na koji će se to utvrditi i na izvanjskom području i obavijestiti nekatolička stranka.

16 Kan 1124 je prije gore spomenute promjene glasio: Ženidba između dviju krštenih osoba od kojih je jedna krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena poslije krštenja i koja nije od nje formalnim činom otpala, a druga pripada Crkvi, ili crkvenoj zajednici koja nema potpunog zajedništva s Katoličkom crkvom, zabranjena je bez izričite dozvole mjerodavne vlasti. I iz ovog kanona se izbacuje tekst: i nije formalnim činom otpala.

sakramentu, ipak Crkva smatra da i tu postoje određeni rizici za vjeru katoličke strane, pa takvu ženidbu također veže uz određena ograničenja, premda ne tako izrazita kao kod «različitosti vjere». Ipak, da bi se dobilo dopuštenje mjerodavne crkvene vlasti za sklapanje mješovite ženidbe potrebno je zadovoljiti jednake uvjete kao i kod traženja oprosta od zapreke različitosti vjere.

8. ZAPREKE KAZNENOG DJELA

a) Otmica

Ženidbene zapreke mogu također proizlaziti iz kažnjivog djela protivnog samom dostojanstvu ženidbe i nespojivog s vrijednostima i ciljevima ženidbe. Prva od takvih zapreka jest ona koja nastaje kao posljedica otmice ženske osobe izvršene u svrhu ženidbe (kan. 108917). Ova je zapreka uvedena na Tridentinskom koncilu kao odgovor na običaj, nažalost još uvijek prisutan u nekim zemljama, nametanja ženidbe putem otmice ženske osobe i moralne diskreditacije koju ova mora podnijeti tako da je sklapanje ženidbe moralno gotovo neizbježno.

Ova zapreka želi zaštititi ne samo slobodu ženidbene privole, nego također dostojanstvo žene i same ženidbe. Zato zapreka traje i onda kada ženska osoba, jednom oteta, slobodno pristaje na ženidbu, dajući jednu privolu po sebi prikladnu za stvaranje valjane ženidbene veze.

Da bi zapreka mogla nastati treba da ženska osoba (ne muška: ovo je drugi i posljednji slučaj, poslije zapreke dobi, u kojem zakonodavstvo kanonske ženidbe opravdano različito tretira spolove) bude silom oteta iz mjesta gdje redovito živi ili zadržavana u mjestu kamo je slobodno došla, i to u svrhu ženidbe. Ovo «u svrhu ženidbe» je bitno, jer samo tako se pojavljuje uska veza između kažnjivog ponašanja i ženidbe, i samim time nepriznavanje pravne valjanosti tako sklopljene ženidbe. Zapreka ne postoji onda, propisuje kan. 1089., kada ženska osoba, odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto, svojevoljno izabere ženidbu.

Izvan ovih slučaja, oprost od ove zapreke može se dati tek nakon stroge analize stvarne slobode otete osobe.

b) Zapreka zločina

Druga zapreka koja proizlazi iz kažnjivog djela, zapreka zločina, nastaje kao posljedica ubojstva vlastitog ženidbenog druga ili ženidbenog druga osobe s kojom se namjerava sklopiti ženidba. Ubojstvo mora bit izvršeno sa specifičnim ciljem da sklapanje ženidbe bude moguće, tj. da prethodna ženidbena veza nestane (kan. 109018).

17 Kan. 1089: Između muške osobe i radi sklapanja ženidbe otete ili barem zadržavane ženske osobe ne može biti nikakve ženidbe, osim ako poslije ženska osoba odijeljena od otmičara i smještena na sigurno i slobodno mjesto od svoje volje izabere ženidbu.

18 Kan. 1090, § 1: Tko radi sklapanja ženidbe s određenom osobom ubije njezina ženidbenog druga ili svoga ženidbenog druga, nevaljano pokušava tu ženidbu. § 2: Nevaljano također međusobno pokušavaju

Samo ubojstvo bračnog druga ne mora biti izvršeno osobno. Dovoljno je da bude pripisano subjektu kao sukrivcu. Ako je ubojstvo izvršila druga osoba, npr. plaćeni ubojica, zapreka veže naručitelja, a ne plaćenika, jer ovaj potonji nije djelovao zbog sklapanja vlastite ženidbe.

Nadalje, kan. 1090, § 2 određuje i ovo: «Nevaljano također međusobno pokušavaju sklopiti ženidbu oni koji su usmrtili ženidbenog druga uzajamnim fizičkim ili moralnim djelom». Pritom nije važno jesu li u času ubojstva imali nakanu sklopiti ženidbu. Dovoljan razlog za zapreku je upravo ta njihova nečasna veza radi ubojstva.

I ova zapreka spada u red onih od kojih se može dobiti oprost. No, zbog težine kažnjivog djela, kao i zbog mogućeg skandala ako je zločin javno poznat, oprost od zapreke zločina pridržan je Svetoj Stolici.

9. ZAPREKE OBITELJSKIH ILI SLIČNIH VEZA

a) Srodstvo i tazbina

Zabrana ženidbe za osobe povezane obiteljskim vezama, kao npr. srodstvom (odnosi se na osobe koje potječu od istog pretka ili stupnja) i tazbinom (pojavljuje se između bračnog druga i rođaka njegova bračnog druga) ima veoma stare korijene, a prisutna je u gotovo svim pravnim poredcima.

Već u Starom zavjetu, u Lev 18, 6 susrećemo niz specifičnih zabrana u pogledu najužih stupnjeva srodstva i tazbine. I u Novom zavjetu nailazimo na slično gledanje, s osobito oštrom osudom incesta u 1Kor 5. No, pomalo začuđuje kako Crkva u prvim stoljećima zauzima pretjerano strogi stav prema svim ženidbenim vezama u kojima bi se mogla i samo naslutiti neka rodbinska ili tazbinska veza. U to vrijeme nije bilo velikih gradova, niti je bilo velikih migracija, pa je bilo teško naći dvije osobe koje ne bi bile u nekakvom srodstvu. Pa, ako se ono prekasno otkrilo, te nije bio dan oprost, ženidba je bila nevaljana. Takvih je slučajeva bilo podosta, pa je na mala vrata ušla u život praksa rastave. Da bi se tom problemu ipak doskočilo IV. Lateranski sabor 1215. god. reducirao je zapreke srodstva i tazbine na razumnu mjeru, a aktualno zakonodavstvo postaje u tom pogledu još blaže.

Tako kan. 1091 propisuje kako je u ravnoj lozi krvnoga srodstva nevaljana ženidba među svim precima i potomcima, bilo zakonitim bilo naravnim, a u pobočnoj lozi nevaljana je sve do četvrtog stupnja uključivo.

Treba naglasiti da je kanonsko pravo, nakon više od tisuću godina, ponovno prihvatilo rimski način računanja stupnjeva, odbacivši onaj stari germanski. Podsjetimo da se krvno srodstvo računa po lozi i stupnju. Loza može biti ravna, ako osobe potječu jedna od druge (otac, sin, unuk), odnosno pobočna, ako osobe imaju isti korijen, ali ne potječu jedna od druge (braća i sestre, stric i nećakinje, bratići i sestrične). Što se stupnjeva tiče, u ravnoj lozi toliko je stupnjeva koliko je rađanja, ili koliko je osoba, pošto se oduzme korijen, a u pobočnoj lozi toliko je stupnjeva koliko je osoba u objema lozama skupa, pošto se oduzme korijen. Stoga zapreka srodstva isključuje moguću ženidbu npr. između brata i sestre (drugi stupanj pobočne

sklopiti ženidbu oni koji su usmrtili ženidbenog druga uzajamnim fizičkim ili moralnim sudjelovanjem.

loze), strica i nećakinje (treći stupanj pobočne loze), te bratića i sestrične (četvrti stupanj pobočne loze) .

Zapreka srodstva u ravnoj lozi i drugom stupnju pobočne loze naravnog je prava i stoga nije moguć oprost, pa čak niti onda kada postoji samo sumnja da su stranke krvno srodne (usp. kan. 1091, § 4).

Na području tazbine zapreke su doživjele drastično smanjenje, tako da ostaje još samo zapreka u ravnoj lozi tazbine i to u svakom stupnju (kan. 1092). Ima to svojih razloga i u praksi, kao i u Bibliji, gdje 'zakon levirata' u Pnz 25, 5-10 naprosto nalaže da se oženi udovica vlastitoga brata, te se podigne muški porod. Ipak, za razliku od zapreke srodstva, zapreka tazbine isključivo je crkvenog prava, pa je moguć dobiti oprost prema kojemu bi se mogli oženiti čak tast i snaha ili zet i punica (prvi stupanj ravne loze). No, takve ženidbe se veoma rijetko prakticiraju.

b) Javno ćudoređe i posvojenje

Tazbina, koja traje i nakon smrti bračnog druga (upravo tada i mogu nastati problemi oko eventualne nove ženidbe preživjelog bračnog druga) nestaje s proglašenjem ništavosti ženidbe. Međutim, ako je postojao zajednički život među bračnim drugovima ili ako su muškarac i žena, bez ženidbe, živjeli u općepoznatom i javnom priležništvu, stvara se između svakog od njih i rođaka najbližih drugoj strani jedna veza slična tazbini, nespojiva s mogućom ženidbom. Kanonsko pravo za takve slučajeve predviđa zapreku javnog ćudoređa, koja čini nevaljanom ženidbu u prvom stupnju ravne loze između muške osobe i krvnih srodnika ženske osobe, i obratno (kan. 1093). Tako npr. muškarac ne može sklopiti valjanu ženidbu s majkom žene s kojom je živio u priležništvu. No, moguć je oprost, jer je riječ o propisu crkvenog prava.

Jedna veza obiteljskog karaktera, slična onoj krvnog srodstva, iako s nedostatkom zajedničke krvi, jest ona koja nastaje posvojenjem. Kanonsko pravo ne sadrži posebnu regulaciju tog instituta, pa se preuzima civilno zakonodavstvo o toj materiji (usp. kan. 11019).

Kan. 1094 propisuje kako ne mogu valjano sklopiti ženidbu oni koji su vezani zakonskim srodstvom, nastalim iz posvojenja u ravnoj lozi ili u drugom stupnju pobočne loze. I ovaj propis je crkvenoga prava, pa je moguć oprost.

19 Kan. 110: Djeca posvojena prema odredbama građanskoga zakona smatraju se kao djeca onoga ili onih koji su ih posvojili.

III. POGLAVLJE

ŽENIDBENA PRIVOLA

1. NIŠTAVOST ZBOG NEVALJANE PRIVOLE: RAZVOJNE CRTE ZAKONODAVSTVA

U uvodnom dijelu naslova o ženidbi, točnije u kan. 1057, aktualni Zakonik definira ženidbenu privolu u njenim bitnim vidovima, naglašavajući njezin nenadomjestivi i odlučujući značaj za stvaranje bračne zajednice. U četvrtom poglavlju istog naslova (kan. 1095 i dalje) Zakonik ponovno govori o privoli, no sada s negativnog, «patološkog» stajališta, želeći uokviriti različite situacije u kojima se pojavljuje manjkava privola, neprikladna za stvaranje jedne valjane ženidbene veze. Time je označena druga kategorija motiva ništavnosti, koja je danas bez sumnje zauzela prvo mjesto na području ništavosti, odnosno nevaljanosti ženidbe.

U odnosu na područje ženidbenih smetnji (zapreke i zabrane) koje se sve više sužavalo, ovo područje nevaljane privole postaje sve šire, a to se događa zahvaljujući novom shvaćanju ženidbe, potvrđenom na II. Vatikanskom koncilu, prema kojemu je ženidba zajednica koja se prvenstveno tiče života ženidbenih drugova. To je nešto duboko osobno, važno za čitav daljnji život mladenaca, pa je stoga sasvim normalno da njihova odluka treba biti posve slobodna, svjesna i odgovorna.

Stoga je novi Zakonik potvrdio rastuću važnost privole i to ne samo dajući zakonsku snagu nekim rješenjima sudske prakse na tom području nakon Koncila, već i uvodeći po prvi puta u pravni sustav kanonske ženidbe neke nove oblike nedostataka ili manjkavosti ženidbene privole.

2. NESPOSOBNOST ZA ŽENIDBENU PRIVOLU

a) Opći presjek

Sada možemo osvijetliti različite mogućnosti ništavnosti sa strane privole (ex parte consensus) koje nalazimo u Zakoniku, počevši od onih koje se odnose na samu sposobnost za davanje ženidbene privole. Radi se o sposobnosti koja se temelji na stanovitim psihičkim kvalitetama, a usmjerena je prema ostvarenju voljnog čina, koji oživotvoruje jednu ženidbenu vezu.

Dok Zakonik kanonskoga prava iz 1917. ne posvećuje niti jedan specifični kanon ništavnosti ženidbe zbog nesposobnosti za davanje valjane ženidbene privole (on ostavlja da ta ništavost eventualno dođe na vidjelo iz općih načela, a posebice iz onog koji u privoli vidi causu efficiens ženidbe), dotle novi Zakonik izričito u kan. 109520 definira ovu materiju i to u 20 Kan. 1095: Nesposobni su za sklapanje ženidbe: 1° oni koji nisu dovoljno sposobni služiti se razumom;

2° oni koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju; 3° oni koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene

tri različita broja. Ova je promjena plod novog shvaćanja ženidbe izraženog na II. Vatikanskom koncilu, o čemu je već bilo govora. Budući da se radi o nečem veoma osobnom, traži se i odgovorno sudjelovanje osobe u stvaranju vlastite ženidbene veze putem privole.

U procjeni je li neki čin zaista ljudski čin, a samim time i odgovoran, od neprocjenjive koristi jest doprinos znanosti, napose psihijatrije, psihologije i antropologije. Sudska praksa nakon II. Vatikanskog koncila obilato se time služila i kao plod te prakse nastao je i novi kan. 1095, koji govori o tri različita oblika psihičke nesposobnosti za davanje valjane privole. Naglasak je, dakle, na psihi.

No, kako to obično biva u svim naglim promjenama pojavljuju se i zlouporabe. Primjerice, u SAD-u nakon donošenja novog Zakonika 1983. godine više od 90% ništavosti ženidbi temeljeno je upravo na kan. 1095, dakle na psihičkim smetnjama, a posebice na problemu psihičke nezrelosti. Stoga je sam papa Ivan Pavao II. bio prisiljen reagirati i to u dva navrata, točnije god. 1987. i 1988., u svom godišnjem nagovoru Rimskoj roti. Tada je upozorio crkvene suce kako je sa strane raznih sudskih stručnjaka neprihvatljivo prihvaćati one elemente njihovih nalaza, koji bi bili nespojivi s kršćanskom antropologijom. Također je naglasio da samo nesposobnost, a ne već i teškoće za davanje privole i za ostvarenje istinske zajednice života i ljubavi, čini brak ništavnim.

Takva se nesposobnost može pretpostaviti samo u prisutnosti zaista ozbiljnih oblika psihičkih anomalija. To, naprotiv, nije slučaj ako su ženidbeni drugovi zanemarili ili loše koristili naravna i nadnaravna sredstva njima na raspolaganju ili pak nisu prihvatili neizbježna ograničenja i teškoće bračnog života, bilo zbog blokada proizašlih iz podsvijesti, bilo zbog laganih patoloških pojava koje ne dotiču bit ljudske slobode, bilo zbog nedostataka na moralnom planu (usp. Govor Rimskoj roti od 5. veljače 1987. u: Communicationes 19 [1987] 6-7).

b) Nedostatna sposobnost služenja razumom

Prva mogućnost označena u kan. 1095 odnosi se na one subjekte koji nisu sposobni služiti se razumom na dostatan način. Ovim izrazom, dosta općenitim i neodređenim, što potvrđuje teškoću donošenja definicije na tom području, htjelo se uokviriti slučajeve težih psihičkih promjena koje subjekt čine nesposobnim shvatiti i htjeti, tj. biti svjestan i slobodan na području normalnih aktivnosti potrebnih za život u dvoje. Pritom nije važno da li je ta nesposobnost apsolutna i potpuna, već samo nedostatna tj. takva da ne dopušta subjektu prikladnu uporabu intelektualnih i voljnih sposobnosti.

Ovakav tip nesposobnosti može dolaziti od različitih psihičkih nedostataka trajnog karaktera poput primjerice mentalnih bolesti ili psihoza (shizofrenije, paranoje, manijakalno-depresivne psihoze itd.), a može biti i posljedica organskih bolesti koje ozbiljno djeluju na mentalno zdravlje subjekta. Pritom treba procijeniti svaki slučaj zasebno jer različit intenzitet bolesti, kao i njezin drugačijii evolutivni proces, različito djeluju na stvarnu sposobnost subjekta.

obveze.

Osim toga, treba ocijeniti stanje nesposobnosti kakvo je bilo u času sklapanja ženidbe. Pretpostavka je ako je nesposobnost uočena već prije sklapanja ženidbe i potom u braku da je ona postojala i u samom času sklapanja ženidbe. Kod nekih psihičkih bolesti kao npr. shizofrenije postoje tzv. svijetli trenuci. No, bez obzira je li brak sklopljen u jednom takvom trenutku ili nije, on je uvijek nevaljan. Nadalje, veoma često se mentalni poremećaji javljaju tek u braku. Iako psihijatri često nalaze začetke takve bolesti i prije braka, sudska praksa je tu veoma oprezna. Teško je, naime, pretpostaviti da je ta latentna prisutnost bolesti imala poništavajuću snagu za sam brak.

Osim zbog psihičkih nedostataka trajnog karaktera, nedostatna sposobnost služenja razumom može biti posljedica i nekih pojava prolaznog karaktera, koje primjerice proizlaze iz zlouporabe alkohola ili droge. Bitno je potvrditi njihovu prisutnost u samom času sklapanja ženidbe.

c) Teški manjak prosuđivanja

Drugi broj kan. 1095 utvrđuje jedan oblik nesposobnosti koja se tješnje odnosi na ženidbu, a tiče se onih koji boluju od teškog manjka prosuđivanja o bitnim ženidbenim pravima i dužnostima koje treba da se uzajamno predaju i primaju.

Za razliku od prvog broja, ovdje je riječ o osobama koje ne boluju od prethodno spomenutih teških psihičkih poremećaja i koje su često normalno uključene u socijalni i profesionalni život, ali ipak ne posjeduju u dovoljnom stupnju svijest i slobodu u odnosu temeljne dužnosti u braku.

U ovom slučaju valja uzeti u obzir razne tipove psihopatske osobnosti: neuroze, histeriju, psihičku ili afektivnu nezrelost, te slučajne situacije koje u subjektu mogu stvoriti stanja intimnog konflikta, velike neodlučnosti, pretjeranog straha i tome slično. Sigurno je kako ove slučajeve teško možemo spojiti s onom svjesnom odgovornošću, s onom uravnoteženošću psihičkih sposobnosti neophodnom za izražavanje jedne ženidbene privole, prikladne za oživotvorenje nečega što traje cijeli jedan život. Jednostavno, traži se proporcionalnost između zrelosti prosuđivanja i težine ženidbenih ili bračnih dužnosti. Pritom, nije dovoljno da mladenac ili mladenka posjeduju neku apstraktnu ili teoretsku spoznaju o bitnim bračnim obvezama, već je potrebno znati i moći procijeniti što one znače za njihov vlastiti život, vodeći računa o bitnom sadržaju tog posebnog međuljudskog odnosa koji se upravo stvara. Ako to zbog gore navedenih razloga nisu sposobni, ne mogu dati niti valjanu tj. svjesnu privolu. Ako pak navedene psihičke anomalije stvaraju u podsvijesti subjekata takve impulse koje oni nisu sposobni otkloniti, onda je ograničena i njihova sloboda.

Recimo na kraju kako je veoma teško odrediti kada je privola nevaljana zbog nedostatka na području razuma, a kada na području volje. Naime, ta dva područja su tako međusobno povezana da ih je teško posve razlučiti. Što je još važnije, oni djeluju jedno na drugo, osobito razum na volju.

d) Nesposobnost za prihvaćanje bitnih ženidbenih obveza

Odnos između pravne prakse i novog zakonodavstva još je uži s obzirom na treću mogućnost nesposobnosti za privolu koju predviđa kan. 1095, a koja se tiče onih «koji zbog razloga psihičke naravi ne mogu preuzeti bitne ženidbene obveze».

Upravo je postkoncilska sudska praksa Rimske rote na području općenite nesposobnosti za ženidbenu privolu označila ovaj oblik manjkave privole koji predstavlja nešto sasvim posebno do te mjere da se ponekad čini kako je riječ o sasvim novoj glavi ništavosti, posve samostalnoj u odnosu na one koje susrećemo na ovom području ženidbene privole.

Ovakva nesposobnost, nesposobnost za prihvaćanje bitnih ženidbenih obveza (jednost ili vjernost, nerazrješivost, dobro supruga, te rađanje i odgajanje potomstva), može nastati kao posljedica raznih psiho-seksualnih anomalija ili teških poremećaja u psihi ili karakteru osobe. Obzirom na psiho-seksualne anomalije spomenimo: nimfomaniju (onemogućuje vjernost bračnom partneru), homoseksualnost (onemogućuje uopće stvaranje zajednice života i bračne ljubavi), te ostale različite devijacije i seksualne perverzije (transseksualizam, transvestitizam, sadizam, mazohizam, fetišizam, neki slučajevi psiho-afektivne nezrelosti povezane sa seksualnošću, sklonost ka incestu itd.). Od teških poremećaja u psihi ili karakteru osobe, koji također onemogućuju stvaranje zajednice čitavog života usmjerene dobru supruga, te rađanju i odgoju djece, spomenimo: različite forme psihopatskih osobnosti, paranoju, histeriju, tzv. «borderline» itd.

Zanimljivo kako je u praksi nesposobnost za prihvaćanje ženidbenih obveza vrlo često povezana s teškim manjkom prosuđivanja o tim obvezama. Dakle, broj 3 s brojem 2 kan. 1095. To se najčešće događa kod slučajeva psihičkih i karakternih anomalija. Tada osoba ne samo da nije sposobna shvatiti i htjeti bitne sadržaje ženidbe, nego ih nije sposobna ni prihvatiti i realizirati. Redoslijed je uvijek ovaj: najprije se polazi od broja 2 pa se povezuje s brojem 3, a nikada obrnuto jer je to nekako logički slijed. Ako se broj 2 ne može dokazati, pažnja se isključivo usmjerava na broj 3 kan. 1095.

Na kraju valja reći da nesposobnost za prihvaćanje bitnih ženidbenih obveza iz razloga psihičke naravi mora biti uvijek: prethodna (već prije braka prisutan psihički poremećaj), trajna (ne može se izliječiti redovitim putem) i relativna (u odnosu na konkretnog bračnog druga). Takva nesposobnost uzrokom je i nesposobnosti za valjano sklapanje ženidbe. Neki noviji autori, pa i sudska praksa Rimske rote, u najnovije vrijeme ne inzistiraju na trajnosti ove nesposobnosti.

3. MINIMUM ZNANJA O NARAVI ŽENIDBE

Da bi sklopile valjanu ženidbu ugovorne stranke trebaju poznavati što je to ženidba, barem u temeljnim crtama. Očito da bez minimalnog poznavanja sadržaja onoga što se sklapa, kao i kompleksa prava i dužnosti što odatle proizlaze, nije moguće sklopiti valjanu ženidbu. Postavlja se, dakle, pitanje što to stranke moraju poznavati o ženidbi, tj. koji je minimalni stupanj spoznaje dovoljan za davanje valjane privole.

Potrebno je, tako, da ugovornim strankama barem nije nepoznato da je ženidba trajna zajednica (consortium permanens) između muške i ženske osobe (kan. 109621). Ne, dakle, zajednica svega života (consortium totius vitae), kako stoji u kan. 1055, koja treba vezati jednog muškarca s jednom ženom kroz sav život, već jedan odnos zajedničkog života, čvrst i trajan, i to između dvije osobe različitog spola.

Pojam «zajednica» (consortium), kojeg koristi novi Zakonik, ima dublje i šire značenje od pojma «društvo» (societas) iz starog Zakonika. «Zajednica» znači sudjelovanje u nečem zajedničkom, nečem što ujedinjuje, i to na način recipročne jednakosti.

Naprotiv, ne traži se poznavanje dvaju bitnih svojstava ženidbe: jednosti i nerazrješivosti. Stoga, valjano sklapa ženidbu i onaj tko primjerice drži zakonitim imati više žena ili kako se ženidba može raskinuti rastavom. Ovakva mišljenja nerijetko se mogu susresti kod osoba koje su rasle i odgajane u zemljama gdje je poligamija, kao i rastava, opće prihvaćena praksa.

Nadalje, ugovorne strane moraju znati da je ženidbena zajednica usmjerena na rađanje djece «stanovitom spolnom suradnjom». Ovaj izraz, pomalo nespretan, želi reći kako valja poznavati barem minimum fizioloških funkcija na području spolnog života, kako ne bi netko mislio da djeca nastaju primjerice zagrljajem ili poljupcem. No, za valjanost privole nije potrebno biti stručnjak na ovom području.

Kan. 1096 završava s § 2: «To se neznanje ne pretpostavlja poslije doraslosti». Ovaj minimum znanja o ženidbi (ono što ženidbu čini ženidbom) doista je takav da se može zahtijevati ne samo od kršćanskih supruga, nego i od svih drugih ljudi koji ulaze u brak. Naime, ispod tog minimuma ne bismo više mogli govoriti o ženidbi.

4. ZABLUDA I VOLJA S OBZIROM NA BITNE ELEMENTE

Vidljivo je kako se od stranaka ne traži posebno znanje o svim karakterističnim elementima ženidbe, pa onda niti o njenim bitnim svojstvima. Ovo je načelo izričito utvrđeno u kan. 1099 koji kaže: «Zabluda o jednosti ili nerazrješivosti ili sakramentalnom dostojanstvu ženidbe, samo ako ne određuje volju, ne čini nevaljanom ženidbenu privolu». Kako je već spomenuto, onaj, dakle, tko ulazi u brak s pogrešnim mišljenjem ili zabludom da je dopuštena poligamija ili rastava, ili da brak, suprotno katoličkom učenju, nema sakramentalno dostojanstvo, svejedno daje valjanu ženidbenu privolu.

Međutim, ta zabluda ne smije određivati volju, kaže se također u istom kanonu. To znači da zabluda mora ostati jedan posve intelektualni čin, tj. čin spoznaje koja je u ovom slučaju pogrešna. Kada bi zabluda o jednosti ili nerazrješivosti ili sakramentalnom dostojanstvu ženidbe određivala volju, onda bi se radilo o nevaljanom sklapanju ženidbe. No, o tome više u kan. 1101.

Istina, ima ljudi koji ne mogu ili tvrdoglavo ne žele činiti drugačije od onoga što misle. Ako je u takvih ljudi prisutna zabluda o ženidbi, onda će oni i svojom voljom djelovati u krivom smjeru od onog kojeg je zacrtala Crkva, tj. sklopit će svjesno i slobodno nešto drugo, 21 Kan. 1096, § 1: Da bi se mogla imati ženidbena privola, potrebno je da ugovornim strankama barem

nije nepoznato da je ženidba trajna zajednica između muške i ženske osobe usmjerena na rađanje djece stanovitom spolnom suradnjom. § 2: To se neznanje ne pretpostavlja poslije doraslosti.

a ne onaj model ženidbe kojeg Crkva predlaže. Nasuprot tome, možemo imati slučaj da se netko na javnom planu predstavlja kao veliki pobornik rastave, ali u privatnom životu, iz ljubavi prema drugoj strani, ne živi takvo uvjerenje. Dakle, njegova zabluda o nerazrješivosti ženidbe je jedno, a njegova volja se opredjeljuje za drugo. Takav brak bio bi valjan.

5. ISKLJUČENJE BITNOG SADRŽAJA ŽENIDBE: SIMULACIJA ILI HIMBA

a) Neslaganje između vanjskog očitovanja i unutrašnje privole

Iz do sada rečenog možemo zaključiti kako crkveno pravo ne zahtijeva izričito prihvaćanje svih bitnih sastavnih dijelova i bitnih svojstava ženidbe. Dovoljno je da ugovorne stranke posjeduju jednu opću nakanu (intentio generalis) s obzirom na prirodnu ustanovu braka, onakvu kakvu je zamišlja Crkva. Takva se opća nakana može pretpostaviti kod svih onih koji posjeduju barem sažeto znanje o ženidbi, takvo da je razlikuju od bilo koje druge ljudske ustanove.

No, ta opća nakana nedostaje kod onih koji isključuju, ne žele ili odbijaju neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe tj. koji usmjeravaju svoju volju prema ženidbi lišenoj jedne od svojih karakterističnih komponenti i prema tome bitno različitoj od onog modela bračne zajednice, proizašlog iz prirodnog prava, a kojeg Crkva smatra jedinim valjanim modelom ženidbe.

U ovom se slučaju zamjećuje jedno neslaganje između vanjskog očitovanja ženidbene privole (ugovorna stranka tijekom ženidbenog slavlja izražava jednu normalnu želju za prihvaćanjem bračnog života) i unutrašnje volje. Ono što stranka stvarno želi jest ženidba različita od one koju zastupa Crkva. Pojam «simulacija» ili «himba», koji se redovito koristi u ovakvim slučajevima, bez sumnje je ispravno upotrijebljen jer stranka zapravo simulira, hini da pristaje uz normalnu ženidbu, dok u stvarnosti pristaje uz nešto drugo. Takva je ženidba za Crkvu nevaljana.

Kako biti siguran da je unutrašnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenima u sklapanju ženidbe? Kan. 1101, § 122 kaže da se taj sklad, to podudaranje između nutarnjeg i vanjskog pretpostavlja. Pretpostavka počiva na spoznaji kako je u praksi u velikoj većini slučajeva upravo tako. Stoga, svako neslaganje između jednog i drugog, tj. između vanjskog i unutrašnjeg treba dokazati.

Nadalje, kan. 1101 u svom § 2 kaže: «Ali, ako jedna stranka ili obje pozitivnim činom volje isključi samu ženidbu ili neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe, nevaljano sklapa ženidbu». Iz ovoga se vidi da simulacija, himba može biti potpuna ili pak samo djelomična. Potpuna je onda kada se isključi sama ženidba kao takva, a djelomična kada se isključi neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe. No, u rezultatu jedna i druga simulacija, himba vode k nevaljanosti ženidbe.

Treba još dodati kako valjanost ili nevaljanost ženidbe ne ovise o spoznaji stranke o tome. U crkvenom pravu nevaljanost ženidbe je pojam objektivnog karaktera. O tome govori

22 Kan. 1101, § 1: Pretpostavlja se da je unutrašnja voljna privola u skladu s riječima i znakovima upotrijebljenim u sklapanju ženidbe.

kan. 1100 ovako: «Znanje ili mišljenje da je ženidba ništava ne isključuje nužno ženidbenu privolu». Istina, netko bi mogao isključiti bračnu vjernost, misleći kako je sklopio nevaljanu ženidbu. U tom slučaju brak čini nevaljanim takvo nevjerno ponašanje od samog njegovog početka, a ne uvjerenje da je brak nevaljan.

Na kraju ovog uvodnog dijela pojasnimo još što znači isključiti ženidbu pozitivnim činom volje? To znači imati volju koja je specifično i stvarno usmjerena ka isključenju ženidbe ili nekog njenog bitnog dijela ili svojstva.

b) Potpuna himba

Prvi specifični slučaj istaknut u kan. 1101, § 2 je isključenje same ženidbe (matrimonium ipsum). Stranka, iako je dala jednu prividno normalnu privolu, u stvarnosti zapravo ne namjerava u svojoj cjelovitosti prihvatiti onaj posebni odnos ili životno stanje kakvo je sama ženidba. Ono prema čemu stranka stvarno smjera sklapajući brak je samo neki sekundarni učinak, najčešće ograničen na područje civilnih odnosa. Međutim, nema ni riječi o namjeri da se oživotvori ona «zajednica čitavog života», što je bit odnosa u braku.

Primjeri: slučaj kada stranac sklapa brak radi državljanstva, djevojka-majka koja prihvaća brak samo da dijete bude zakonito, brak sklopljen samo iz ekonomskih ili političkih razloga itd.

Izvan ovih slučajeva potpuna ili cjelovita himba, shvaćena u najširem smislu riječi, a prisutna osobito u novije vrijeme, može se promatrati s institucionalnog ili pak s egzistencijalnog gledišta. U prvom slučaju stranka se protivi braku kao instituciji, ne samo na interpersonalnom, već i na socijalnom i društvenom planu (npr. hipiji). U drugom slučaju naglasak je na interpersonalnom odnosu (npr. playboy). Ovaj drugi slučaj nekada prelazi u djelomičnu himbu, tj. isključuje dobra supruga. No, učinak je isti, a to je nevaljani brak.

c) Djelomična himba općenito

Ostale pretpostavke u kan. 1101 ulaze u kategoriju djelomične himbe, gdje je raskorak između vanjskog očitovanja privole i unutrašnjeg htjenja nešto manje radikalan. Naime, premda osoba želi sklopiti brak kao takav, njezina je vizija braka lišena nekog bitnog elementa kojeg Crkva smatra neizostavnim u svakoj pravoj ženidbi. Ova mogućnost ostvaruje se onda kada jedna ili obje stranke pozitivnim činom volje isključe neki bitni sastavni dio ili neko bitno svojstvo ženidbe.

Dakle, u kan. 1101 nailazimo na pet mogućnosti djelomične himbe, koje proizlaze ili iz isključenja jednog od dvaju bitnih svojstava (jednost - bonum fidei, nerazrješivost - bonum sacramenti, prema tradicionalnoj terminologiji) ili iz isključenja jednog od triju bitnih sastavnih dijelova (dobro supruga - bonum coniugum, rađanje i odgoj djece - bonum prolis i sakramentalnost ženidbe).

d) Isključenje jednosti ženidbe

Ova prva pretpostavka ponajprije uzima u obzir isključenje monogamijskog karaktera bračnog zajedništva: stranka ne prihvaća ovu datost ženidbe, nego želi sklopiti jednu ženidbu koja dopušta više žena (poligamija) ili više muževa (poliandrija). Sasvim je razumljivo da se ovakvo ponašanje u praksi vrlo rijetko susreće jer se ono može oblikovati jedino među populacijama koje dopuštaju ovakve posebne tipove ženidbe.

Međutim, svojstvo jednosti treba shvaćati ne samo u juridičko - institucionalnom, nego i u moralnom smislu. Bračni drugovi su, naime, vezani vezom vjernosti koja ih tako recipročno povezuje da ne dopušta dijeliti taj tako intenzivan i dubok odnos s drugim osobama. Tako, nevaljano sklapa ženidbu i onaj tko ne namjerava biti vjeran drugom suprugu tj. koji želi zadržati slobodu, te imati izvanbračne odnose.

e) Isključenje nerazrješivosti ženidbe

Pojava sve većeg broja građanskih rastava, kao i odbacivanje svega onoga što ograničava ljudsku slobodu, razlozi su sve češćeg pojavljivanja ove glave ništavosti na crkvenim sudovima.

Ova se mogućnost ništavosti pojavljuje kada jedno ili oboje supruga u času sklapanja ženidbe odbacuju u sebi svojstvo nerazrješivosti tj. ne žele se vezati jednom trajnom vezom koja će ih ujedinjavati kroz cijeli život, «u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti». U ovom slučaju jedna ili obje stranke imaju volju za jednim normalnim brakom. Često su spremni cjelovito se zalagati u bračnom životu i živjeti trajno zajedno bez nekog vremenskog ograničenja. No, ono negativno u svemu tome jest prihvaćanje braka na hipotetički način tj. «ako bude sve u redu, dobro, ako li ne, želim biti slobodan, slobodna» (rastava). Svojstvo nerazrješivosti pak ne trpi nikakve uvjete. Ono mora biti prihvaćeno apsolutno ili nikako, a ne pod nekim «ako».

f) Isključenje dobra supruga

Radi se o jednoj novoj mogućnosti pretpostavci djelomične himbe koja izravno proizlazi iz koncilskog učenja o ženidbi i prihvaćanja najosobnijih vrijednosti same bračne zajednice koje ono unosi u kanonski pojam ustanove ženidbe. «Intimna zajednica života i ljubavi između muškarca i žene», kako Koncil definira brak, ne može postojati ako stranke namjeravaju uspostaviti svoj bračni život na posve različitim temeljima, koji ne pretpostavljaju barem minimum osjećaja i recipročnu skrb za dobro i sreću drugog. Dakle, može se reći, tko isključuje dobro supruga, taj jednom riječju odbacuje bračnu ljubav, shvaćajući taj pojam ne kao jednu čisto erotsku privlačnost, nego kao duboko osjećanje koje muškarca i ženu vodi ka darivanju jedno drugom, u želji i brizi za sreću i dobro onog drugog.

g) Isključenje dobra djece

Naglašena personalistička vizija ženidbe, kao plod koncilskog učenja koji je našao svoje mjesto i u novom zakonodavstvu, nije umanjila vrijednost rađalaštva, kao jednog od bitnih dijelova ženidbe. To ne znači da brak nema dovoljno razloga za postojanje i bez djece. Znamo, naime, da Crkva nikada nije zabranila, niti smatrala ništavim brakove osoba koje zbog organskih nedostataka ili poodmakle dobi nisu u mogućnosti imati potomstvo.

Ipak, u originalnoj strukturi ženidbe ostaje kao bitno obilježje njena prirodna otvorenost prema rađanju: sjedinjenje među supruzima ne smije biti zatvoreno samo u sebe, nego mora smjerati prema mnogo dubljem upotpunjenju, koje samo rađanje jednog novog stvorenja može dati.

Ova prirodna sklonost ili nagnuće, koje tradicionalni nauk naziva ordinatio ad prolem, ne može, dakle, biti odbačeno od ugovornih stranaka, jer bi u tom slučaju brak bio lišen jednog bitnog i karakterističnog obilježja. U tom bi slučaju to bio tip ženidbe različit od onog što ga zastupa Crkva, a koji je na liniji izvornog plana Boga Stvoritelja. Takav brak bio bi nevaljan.

S druge strane, kao temeljni životni stav u braku trebala bi biti trajna otvorenost prema rađalaštvu. Ako toga stava nema u času sklapanja ženidbe, privola i brak su nevaljani. Ako se taj stav pojavi kasnije u braku, ženidba je barem s tog stajališta valjana.

h) Isključenje sakramentalnog dostojanstva ženidbe

Prisjetimo se da kan. 1055, § 2 kaže: «Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora koji ujedno ne bi bio i sakrament». Sakramentalnost u ovom slučaju nije samo neka lijepa etiketa ženidbenog ugovora dvoje krštenih, već ona ulazi u samu bit, u sam nucleus ženidbe. Valjani ženidbeni ugovor i sakramentalnost zapravo su neodvojivi jedno od drugog, onda kada je riječ o ženidbi krštenih osoba. Stoga, ako bi netko isključio sakramentalno dostojanstvo ženidbe (npr. zbog nedostatka opće nakane da čini ono što žele Krist i Crkva, a što je prisutno kao uvjet valjanosti i kod svih ostalih sakramenata), automatski bi isključio i valjanost ženidbenog ugovora. Prema tome, sklopio bi nevaljanu ženidbu.

Primjerice, jedan se čovjek vjenčao u Crkvi samo zbog moralne prisile sa strane svoje majke. On je, međutim, uvijek zauzimao jedan životni stav suprotan crkvenom, odbacujući cjelokupni nauk Crkve i smatrajući da je ona jedna ustanova koju treba napustiti zbog mnogih razloga, a posebice jer je zapreka socijalnom i civilizacijskom napretku.

Općenito govoreći, sakramentalnost ženidbe isključuju svi oni koji ulaze u brak bez tračka vjere (čak ni one kao opće dispozicije da se vjeruje) i bez ikakve želje za milošću i spasenjem. To se dakako treba pokazati i kroz konkretno ponašanje suprotno crkvenom, kao kod gore spomenutog čovjeka.

6. ZABLUDA U OSOBI

a) Zabluda u samoj osobi

Prvi oblik zablude, označen u novom Zakoniku (kan. 1097, § 123), jednostavna je potvrda tradicionalnog error in persona tj. zablude u samoj osobi druge ugovorne stranke. Privola je u tom slučaju dana subjektu različitom od onog s kojim se kani sklopiti ženidba. Očita je nevaljanost takve ženidbe, jer se u stvarnosti nije dogodio susret volja ili htjenja dviju određenih osoba. Nije se, dakle, formirao ženidbeni pristanak. Radi se o zabludi koja priječi davanje valjanog pristanka, a ne o zabludi koja bi sam pristanak ili privolu činila u sebi nevaljanom.

Takva bi se zabluda mogla dogoditi u slučaju ženidbe s blizancem ili u slučaju ženidbe preko zastupnika (kan. 1105). Novi Zakonik ovdje ubraja i takozvani error qualitatis redundans in errorem personae, koji je u starom Zakoniku bio zaseban. Riječ je o «zabludi u osobini osobe koja završava u zabludi u samoj osobi». Dakle, imamo osobinu osobe koja se izjednačava sa samom osobom. Sv. Toma Akvinski nam daje primjer: «Ako Tizio želi oženiti kćerku španjolskog kralja bez osobnog poznanstva i potom sklopi ženidbu s osobom koja vjeruje da je kćer španjolskog kralja, a u stvarnosti to nije, privola ne može biti valjana, jer volja Tizija je zbog zablude u osobi, upućena osobi različitoj od one koju želi vjenčati».

b) Zabluda o osobini osobe

U novom Zakoniku je potvrđeno tradicionalno načelo da zabluda o osobini osobe, makar bila uzrok ugovora, ne čini ženidbu nevaljanom (kan. 1097, § 224). Premda je možda nepostojeća osobina bila presudna za ulazak u brak, ipak se ovaj smatra valjanim, jer redovito postoji jedna općenita želja za sklapanjem braka baš s konkretnom osobom. Zabluda, naime, ne dotiče bit ženidbe, već samo njen akcident. Stoga je ženidbeni pristanak (privola) valjan. Međutim, stvari se mijenjaju kada osobina o kojoj postoji zabluda ima za stranku takvu važnost da postaje bitni element za brak kojeg se želi sklopiti. O tome govori § 2 kan. 1097, kao izuzetak od općeg pravila. Riječ je o slučaju kada se izravno i u prvom redu smjera na osobinu o kojoj postoji zabluda, a sama osobina jest uzrok ugovora. Drugim riječima, zabluda u osobini osobe čini ženidbu nevaljanom, ako se izravno i u prvom redu smjera na tu osobinu.

U ovom slučaju stranka zapravo želi sklopiti ženidbu ne s konkretnom osobom već s određenom osobinom (liječnik, djevica, bogataš, glazbenik, diplomata, Amerikanac). I kada se u tome prevari, u njoj nastaje takvo duševno stanje da nije sposobna za normalni brak. To duboko razočaranje zbog zablude jedan je od temeljnih dokaza nevaljanosti braka na ovom području.

7. PRIJEVARA

a) Uvođenje prijevare u crkveno ženidbeno pravo 23 Kan. 1097, § 1: Zabluda u osobi čini ženidbu nevaljanom.24 Kan. 1097, § 2: Zabluda u osobini osobe, iako je bila uzrok ugovora, ne čini ženidbu nevaljanom, osim

ako se izravno i u prvom redu smjera na tu osobinu.

Prijevara, kao nedostatak u privoli, bila je predmet mnogih diskusija i zahtjeva da se čim prije uvede u zakonodavstvo već od samog početka razgovora o obnovi Zakonika iz 1917. godine. Kao glavu ništavosti ženidbe predlagali su je mnogi saborski oci na II. Vatikanskom koncilu. Sjetimo se kako upravo Koncil ističe ženidbu kao zajednicu života, a ova se ne može ostvariti u slučaju skrivanja nekog teškog fizičkog ili moralnog nedostatka.

Veoma je važno znati razliku između prijevare i zablude. Prijevara je zlodjelo protiv nekog subjekta, s ciljem da ga se dovede do konkretnog zaključenja ugovora. Ona ga dovodi do tog čina ukoliko stvara krivu sliku stvarnosti tj. pogrešku o prisutnosti ili odsutnosti nekog određenog elementa koji bitno utječe na volju subjekta. S druge strane, zabluda je nešto što može nastati sasvim spontano u duši ugovorne stranke, neovisno o bilo kakvoj prijevari sa strane. Tako možemo zaključiti da svaka prijevara vodi prema zabludi, ali ne i obratno. Zabluda je, dakle, širi pojam koji uključuje i prijevaru.

b) Definicija zlonamjerne prijevare prema kan. 1098

Kan. 1098 propisuje: «Nevaljano sklapa ženidbu tko ulazi u nju zaveden, radi zadobivanja privole, zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke koja po svojoj naravi može teško narušiti zajednicu ženidbenog života».

Dakle, prvi uvjet potreban za ovaj vid ništavosti ženidbe jest prisutnost zlonamjerne prijevare radi zadobivanja privole. Jedna od ugovornih stranaka je prevarena sa ciljem davanja ženidbenog pristanka. Zakonik ne precizira tko mora biti autor prijevare. Dakle, to može biti ne samo druga stranka, nego i neka treća osoba, npr. roditelj. Nadalje, sama prijevara može biti ostvarena ne samo izgovaranjem laži (pozitivna prijevara), nego i prešućivanjem istine (negativna prijevara). A sve to s ciljem da prevarena osoba sklopi brak, znajući da u protivnom do braka ne bi došlo.

Drugi uvjet kojeg nalazimo u kan. 1098 jest da osoba treba biti zavedena zlonamjernom prijevarom o nekoj osobini druge stranke. Dakle, mora biti riječ o osobini druge stranke (ne one koja je zavedena), bez obzira da li prijevara dolazi od nje ili neke treće osobe. Riječ «osobina» treba shvatiti u najširem smislu riječi tj. kao nešto što označuje osobu s njenog fizičkog, moralnog, socijalnog ili nekog drugog stajališta. Na kraju, ta osobina doista mora biti jedna realna karakteristika, a ne samo neka iluzija o drugom, i treba biti prisutna u samom času sklapanja ženidbe.

Treći i zadnji uvjet iz kan. 1098 jest da ta osobina druge stranke treba biti takva da po svojoj naravi teško može narušiti zajednicu ženidbenog života. U ovom dijelu kanona vidljiv je razlog (ratio) ovog novog nedostatka u ženidbenoj privoli, a to je narušavanje zajednice ženidbenog života. Ono što tu zajednicu može narušiti moguće je i objektivno zaključiti («po svojoj naravi»). No, budući da je svaki brak nešto originalno, ponekad će trebati uzeti u obzir i subjektivni kriterij tj. nije li riječ o nečem specifičnom za taj bračni par što je ozbiljno narušilo baš njihov bračni život, a što kao svoj izvor ima prijevaru.

8. MORALNA PRISILA

Nasuprot prijevari, moralna prisila nanošena radi sklapanja ženidbe i uz prisutnost određenih uvjeta uvijek se smatrala uzrokom nevaljanosti ženidbene privole. I u vremenima kada su ženidbena slavlja malo ovisila o izboru ili odluci samih zaručnika, Crkva je nastojala zaštititi njihovu slobodnu volju. Ugovorna stranka uvijek je imala zadnju riječ, pa prema tome i mogućnost izbjeći ženidbu kao takvu. Nikada, naime, suglasnost roditelja ili staratelja nije smatrana neophodnim uvjetom za valjanost ženidbe.

Nedostatak o kojemu govorimo tradicionalno u kanonskom pravu nosi ime vis et metus (sila i strah) ili vis vel metus (sila ili strah). Riječ je o dva naziva za isti pojam (endiadi), koji razotkrivaju dva konstitutivna elementa: s jedne strane silu ili prisilu kao akciju nad ugovornom strankom, a s druge strane strah kao situaciju bojazni i strepnje koju takva akcija izaziva u duši iste i koja je uvodi, unatoč njezinoj protivnoj volji, ka ženidbi. Izraz vis vel metus ponavlja se i u novom Zakoniku u kan. 1103, koji predviđa nevaljanost ženidbe koja je «sklopljena zbog prisile ili velikog straha koji je nanesen izvana, pa i nenamjerno, tako da je netko prisiljen izabrati ženidbu kako bi ga se oslobodio».

Recimo nešto o uvjetima koje treba ispuniti da bi ženidba sklopljena zbog prisile ili velikog straha bila nevaljana. Ima ih četiri: veliki strah (gravitas), izazvan izvana (ab extrinseco), makar nenamjerno (haud consulto incussum) i ženidba kao jedini izlaz da se osoba oslobodi straha.

Kad je riječ o prvom uvjetu, valja reći da procjena veličine straha ovisi o više elemenata. Treba, naime, voditi računa o konkretnoj situaciji u kojoj se osoba nalazi, a to je pred odlukom o ženidbi. Osim toga, veoma su važne i karakteristike osobe nad kojom se prisila vrši, a to su: dob, spol, narav, te ostale okolnosti u kojima se osoba nalazi («drugo stanje», razdoblje depresije i sl.).

Nadalje, strah mora biti zadan izvana tj. mora biti posljedica jedne vanjske akcije, odnosno namjernog ponašanja jednog drugog subjekta u vidu nanošenja prisile i izazivanja straha. Ta osoba treba biti precizno identificirana. Nasuprot tome, strah izazvan od prirodnih kataklizmi ili rata ne utječe na valjanost ženidbe (npr. netko se odluči na ženidbu zbog straha od rata).

Treći uvjet jest da taj strah može, ali i ne mora biti izazvan s namjerom da osoba sklopi ženidbu. Dakle, može biti i nenamjerno izazvan kao npr. u slučaju djevojke koja se udaje da bi se tako oslobodila stalnih prijetnji i zlostavljanja sa strane svojih roditelja. U tom slučaju ona prvotno želi pobjeći iz te situacije, a ženidba je tek sredstvo njezina bijega. Jasno nam je da takva ženidba nije valjana.

I posljednji uvjet jest dokazati da je ženidba jedini mogući izlaz da bi se osoba oslobodila toga straha. Ovdje ponovno moramo voditi računa o objektivnim i subjektivnim elementima, koji konkretnu osobu vode prema određenoj odluci. Na temelju tih elemenata treba procijeniti je li dotična osoba imala u ženidbi jedini izlaz ili nije.

Na kraju, valja reći da sudska praksa, uz ovaj opći pojam moralne prisile, razlikuje još i posebni oblik tzv. metus reverentialis («strah iz strahopoštovanja»). Ovaj posebni oblik razlikuje se od onog općeg zbog posebnog odnosa između ugovorne stranke i osobe koja nanosi strah. To je odnos afektivne, psihološke ovisnosti, inače često prisutan između roditelja

i djeteta, skrbnika i štićenika, učitelja i učenika itd. Strah da se roditelji, skrbnik ili učitelj ne povrijede može nekada navesti ugovornu stranku u neželjenu ženidbenu vezu. Vodeći računa i o ostala prije spomenuta četiri uvjeta, takva bi ženidba bila nevaljana.

9. ŽENIDBA POD UVJETOM

Poznato je kako ženidba nastaje privolom stranaka koju ne može nadomjestiti nikakva ljudska vlast. Dakle, privola je najvažniji element ženidbe, njezina causa efficiens. No, ako li se ona daje pod nekim uvjetom tada može nastati sumnja je li i kada je ona dana, a tako onda i sumnja je li takva ženidba uopće nastala. Sve ovisi o ispunjenju određenih uvjeta. Takvu nesigurnost kanonsko pravo ne može dopustiti. Stoga u Novom zakoniku u kan. 1102 koji obrađuje problematiku ženidbe pod uvjetom nailazimo na dvije mogućnosti: na ženidbu pod uvjetom o budućem (§ 1) i na ženidbu pod uvjetom o prošlom ili o sadašnjem (§ 2).

a) Uvjet o budućem

«Ženidba pod uvjetom o budućem ne može se valjano sklopiti» (kan 1102, § 1). Taj uvjet rezultira, dakle, ništavošću ženidbe samim tim što je pridodan ženidbenoj privoli. Sasvim je sporedno da li se kasnije određeni događaj ili okolnost, koji je u sadržaju uvjeta, ispuni. Ova prva mogućnost kan. 1102 obrađuje zapravo uvjet koji odgađa (uvjet u pravom smislu riječi), a koji se pojavljuje onda kada stranka podređuje učinkovitost svoje ženidbe jednom budućem i nesigurnom, nejasnom događaju (npr. oženit ću te pod uvjetom da dobiješ nasljedstvo). U ovom slučaju djelotvornost ugovora u namjeri stranke je obustavljena sve dok se ne ispuni događaj iz uvjeta (npr. nasljedstvo). Ako se uvjet ne ispuni ženidba, iako formalno sklopljena, u stvarnosti nije željena i stoga je nevaljana zbog nedostatka volje za ženidbom. Osnovni problem jest što s onim vremenom čekanja dok se određeni uvjet ne ispuni? Jesu li stranke u tom vremenskom razdoblju muž i žena ili nisu? Kako bi se izbjegla ta neizvjesnost, ženidba pod uvjetom o budućem od svog je početka nevaljana.

b) Uvjet o prošlom ili o sadašnjem

«Ženidba pod uvjetom o prošlom ili o sadašnjem valjana je ili nevaljana, već prema tome da li onoga što je pod uvjetom ima ili nema» (kan. 1102, § 2). Riječ je o uvjetu o nepravom smislu riječi, za razliku od onog o budućem. «Uvjet pak, o kojem se govori u § 2 ne može se dopušteno postaviti osim s napismeno danim dopuštenjem mjesnog ordinarija» (kan. 1102, § 3). Ovo je u praksi doista rijetko jer ordinarij redovito nastoji uvjeriti stranku da ne postavlja uvjet, nastojeći tako izbjeći situaciju nesigurnosti o valjanosti braka.

Ipak, u svemu tome barem je sigurno da je brak od početka valjan ili nevaljan (ovisno o ispunjenju uvjeta do časa sklapanja ženidbe), premda znanje o tome može doći kasnije, a nekada i nakon mnogo vremena.

Primjerice, stranka želi više od svega imati djecu i zbog toga želi sklopiti brak s osobom koja ima potrebne sposobnosti za rađanje. Međutim, postoji sumnja u to. U nemogućnosti da sumnju rasprši prije sklapanja ženidbe, stranka prihvaća ženidbu, ali pod uvjetom da ona druga stranka ima sve potrebne sposobnosti za rađanje. U nedostatku tih sposobnosti dotična stranka se ne smatra vezana valjanom ženidbom.

Nekada je ovakav slučaj veoma blizak kan. 1097 koji govori o zabludi u osobini osobe, onda kada se izravno i prvenstveno smjera na tu osobinu («ženim majku brojne djece, a ne konkretnu osobu»).

IV. POGLAVLJE

OBLIK SKLAPANJA ŽENIDBE

1. TAJNE ŽENIDBE I UVOĐENJE OBVEZATNOG OBLIKA SKLAPANJA

Tek u novije vrijeme svoje gotovo dvijetisućljetne povijesti Crkva je proglasila obvezatnim određene pravne oblike bitne za nastanak jedne valjane ženidbe. Točnije, upravo je Tridentinski koncil 1563. dekretom Tametsi propisao pravno obvezatan oblik koji je ženidbu učinio svečanim pravnim činom tj. ugovorom za čije je valjano sklapanje bilo potrebno poštivanje određenih formalnosti.

Prije toga Crkva je, vjerna starom rimskom načelu consensus facit nuptias («ženidbu stvara privola»), prihvaćala ne samo razne građanske oblike sklapanja ženidbe, nego je smatrala valjano oženjenima i one, koji su svoju ženidbenu privolu izmijenili u sasvim privatnoj formi, bez ikakve prisutnosti javnosti, odnosno nekog oblika sklapanja ženidbe. U skladu s tim, Crkva je prihvaćala i tzv. tajne ženidbe, zajednice nastale izvan svake javne i svečane forme, temeljene samo na uzajamnoj izmjeni osobnih volja za ženidbom. Te su ženidbe imale niz negativnih posljedica: nije se više mogla vidjeti sigurna i jasna razlika između ženidbe i priležnišva, a da ne govorimo o nepravdama, razočaranjima i štetama kada bi se takva zajednica raspala, a oštećeni ne bi mogao dokazati da je bio u nekoj ženidbenoj vezi.

Ipak, ne može se reći kako Crkva već od samog svog početka nije smatrala prikladnim da se davanje privole poveže i s nekim religioznim činom. Već od prvih stoljeća nalazimo preporuku Crkve da kršćani sklapaju ženidbu samo nakon dopuštenja biskupa, a uvodi se i običaj prisustvovanja svećenika kod tog čina. Sve se češće vjenčanja povezuju s liturgijskim obredima (stavljanje zaručničkog vela, blagoslov prstenja, blagoslov mladenaca), da bi svoj vrhunac doživjela uklapanjem u liturgijski vrhunac, u euharistiju. Tako se rađa jedna posebna ženidbena liturgija, koja kroz povijest postaje uobičajeni oblik sklapanja ženidbe među kršćanima. U glavnim crtama ona je izgledala ovako: «Na vratima crkve svećenik bi zatražio privolu, nakon čega bi roditelji mladenke povjeravali svoju kćer mladencu, dajući mu pritom miraz. Potom bi slijedio blagoslov i predaja prstenja, te blagoslov mladenaca sa strane svećenika. Slijedio bi procesionalni ulazak u crkvu i slavlje mise s posebnim blagoslovom (stavljanje vela, misni blagoslov mladenaca). Nakon obreda svećenik bi dao mladencu cjelov mira, a ovaj ga proslijedio mladenki. Često bi potom slijedio i blagoslov sobe mladenaca» (Schillebeeck).

Sve to, međutim, nije bilo obvezatno. Naime, i sam nauk o sakramentima govorio je da su upravo mladenci glavni služitelji sakramenta ženidbe. Mladenci, davanjem privole. Dakle, privola je ključna, a sve ostalo ima sporedno značenje.

No, Tridentinski koncil posve mijenja ovakvu situaciju, uvodeći obvezatnu formu sklapanja ženidbe. Koncil, tako, smatra nesposobnima za sklapanje ženidbe i njihove ženidbe nevaljanim, sve one koji bi sklopili svoju ženidbu u drugačijoj formi ili obliku od onog u

prisutnosti župnika ili drugog ovlaštenog svećenika, te dva ili tri svjedoka (iz dekreta Tametsi).

Međutim, problem potajnih ženidbi ostaje i dalje, jer dekret nije stupio na snagu istog časa u cijeloj Crkvi. Osim toga, on je tražio obvezatnu formu i od protestanata (svih krštenih), a jasno je da oni neće tražiti katoličkog svećenika zbog svoje ženidbe. Isto tako, bilo je određeno da dekret stupi na snagu trideset dana nakon objave u pojedinoj župi. Kako mnogi to nisu učinili, radilo se po starom. Stoga je trebalo čekati sve do dvadesetog stoljeća, točnije do 19. travnja 1908., kada je papa Pio X. dekretom Ne temere učinio kanonsku formu obvezatnom za cijelu Crkvu, bez ikakvog izuzetka. Taj je dekret osobito naglasio aktivnu ulogu svećenika u samom obredu, te teritorijalnu mjerodavnost župnika za pojedinu ženidbu. Sve to kasnije je uneseno u Codex iuris canonici iz 1917. godine.

2. OBLIK SKLAPANJA U NOVOM ZAKONIKU

Iako je tijekom II. Vatikanskog koncila bilo i radikalnih prijedloga da oblik sklapanja ženidbe ne bude uvjetom za valjanost (ad validitatem) ženidbe, ipak se u reformi Zakonika nije otišlo tako daleko. Dva temeljna razloga da se ne ukine obvezatnost propisane forme bila su: opasnost od sekularizacije i opasnost da se izgubi stanoviti nadzor nad vjernicima. No, ipak su se dogodila i dva pozitivna pomaka u svezi s oblikom: krug subjekata obvezatnih na kanonski oblik sklapanja ženidbe se suzio, a od svjedoka se više ne zahtijevaju neke ranije osobine.

a) Osobe vezane na kanonski oblik

Kan. 111725 propisuje tko je sve dužan obdržavati kanonski oblik sklapanja ženidbe. To su oni koji su kršteni u Katoličkoj crkvi ili su u nju primljeni. Valja napomenuti kako se do 26. listopada 2009. i motupropria pape Benedikta XVI. Omnium in mentem ta obveza nije odnosila na one koji su formalnim činom otpali od Crkve. Sada kanonska forma obvezuje i takve osobe. Ova promjena olakšat će takvim osobama eventualni ponovni povratak u Crkvu, jer će njihove možebitne ženidbene veze izvan Katoličke crkve biti nevaljane. Recimo još kako obveza kanonskog oblika sklapanja ženidbe veže katolike i onda kada sklapaju ženidbu s osobom druge vjere, krštene nekatoličke osobe ili čak nekrštene. Izuzeci su navedeni u kan. 112726.

b) Formalni propisi za valjanost 25 Kan. 1117: Gore određeni oblik treba da se obdržava, ako je barem jedna od stranaka koje sklapaju

ženidbu krštena u Katoličkoj crkvi ili je u nju primljena, uz poštovanje propisa kan. 1127, § 2.26 Kan. 1127, § 1: Što se tiče oblika koji treba da se primijeni u mješovitoj ženidbi, neka se obdržavaju

propisi kan. 1108; ako pak katolička stranka sklapa ženidbu s nekatoličkom strankom istočnog obreda, kanonski oblik sklapanja treba da se obdržava samo za dopuštenost; za valjanost pak traži se sudjelovanje posvećenog službenika, uz obdržavanje ostaloga što po pravu treba obdržavati. § 2: Ako obdržavanju kanonskog oblika stoje na putu velike poteškoće, mjesni ordinarij katoličke stranke ima pravo u pojedinačnim slučajevima dati oprost od njega, posavjetovavši se ipak s ordinarijem mjesta gdje se sklapa ženidba i poštujući za valjanost neki javni oblik sklapanja; biskupska konferencija treba da donese odredbe prema kojima će se spomenuti oprost ujednačeno davati.

Što se tiče propisa o obliku sklapanja ženidbe treba najprije istaknuti kako je za valjanu ženidbu potrebna istovremena prisutnost stranaka, bilo osobno, bilo preko zastupnika. Svoju privolu trebaju izreći riječima, a ako ne mogu govoriti, onda istovjetnim znakovima. Za sklapanje ženidbe preko zastupnika traži se poseban nalog za sklapanje ženidbe s određenom osobom, s nužnim garancijama o vjerodostojnosti naloga prema odredbama crkvenog prava ili nalog treba biti vjerodostojan prema odredbi građanskog prava (kan. 1105, § 2). Osim toga, zastupnika treba odrediti sam nalogodavac, a svoju zadaću zastupnik ima obaviti osobno (kan. 110427 i 110528).

Osim toga, temeljna odredba i u novom Zakoniku propisuje da su valjane «samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje ovlasti jedan od njih dvojice, koji neka sudjeluju, kao i pred dvojicom svjedoka...» (iz kan. 110829).

Dok za ove posljednje svjedoke zakon ne predviđa nikakve posebne uvjete (ni spol, ni dob, ni vjeru, ni znanje; dovoljno je samo da su sposobni pratiti sklapanje ženidbe koja se odvija u njihovom prisustvu), dotle se za kvalificiranog svjedoka ili službenika Crkve traži čitav niz uvjeta. Premda nije izravni sudionik sklapanja ženidbenog ugovora, niti djelitelj sakramenta ženidbe, što isključivo ostaje na mladencima, on ipak uvijek mora imati aktivnu ulogu, na svjestan i slobodan način. Ne smije, kao ostali svjedoci, biti jednostavno prisutan u ženidbenom slavlju, nego mu mora asistirati. U tom smislu kan. 1108, § 2 propisuje: «Smatra se da sudjeluje u sklapanju ženidbe samo onaj tko nazočan traži očitovanje privole onih koji se vjenčaju i prima ga u ime Crkve.»

Snagom službe valjano prisustvuju ženidbama, u granicama svoga područja, mjesni ordinarij i župnik, i to ne samo svojih podložnika nego i onih koji to nisu, samo ako je barem jedan od ovih latinskog obreda. Mjesni ordinarij i župnik prethodno moraju biti valjano uvedeni u službu i ne smiju biti presudom ili odlukom izopćeni, ili kažnjeni zabranom bogoslužja ili obustavom od službe, ili pak takvima proglašeni.

Mjesni ordinarij i župnik tu svoju ovlast mogu povjeriti svećeniku i đakonu, a u određenim okolnostima čak i laiku, ali sve u granicama svoga područja. Ovlaštenje može biti opće tj. za bilo koju ženidbu ili pak pojedinačno tj. za točno određenu ženidbu. U jednom i drugom slučaju ovlaštenje se izričito daje određenim osobama, a ne službama.27 Kan. 1104, § 1: Za valjano sklapanje ženidbe potrebno je da stranke budu istodobno prisutne bilo osobno bili

preko zastupnika. § 2: Neka zaručnici riječima izreknu ženidbenu privolu; ako pak ne mogu govoriti, onda znakovima koji isto znače.

28 kan 1105, § 1: Za valjano sklapanje ženidbe preko zastupnika zahtijeva se: 1. da postoji poseban nalog za sklapanje ženidbe s određenom osobom; 2. da zastupnika odredi sam nalogodavac i da taj osobno obavi svoju zadaću. § 2: Nalog, da bi bio valjan, treba da potpišu nalogodavac i, osim toga, župnik ili ordinarij mjesta u kojemu se nalog daje, ili svećenik kojega ovlasti jedan od njih, ili barem dvojica svjedoka; ili se mora sastaviti kao isprava koja je vjerodostojna prema odredbi građanskoga prava. § 3: Ako nalogodavac ne može pisati, neka se to zabilježi u samom nalogu i neka se doda drugi svjedok, koji neka također potpiše spis; inače je nalog nevaljan. § 4: Ako nalogodavac opozove nalog ili duševno oboli prije nego zastupnik u njegovo ime sklopi ženidbu, ženidba je nevaljana, iako to nije znao ni zastupnik ni druga stranka koja je sklopila ženidbu.

29 Kan. 1108, § 1: Valjane su samo one ženidbe koje se sklope pred mjesnim ordinarijem ili župnikom, ili svećenikom ili đakonom koje ovlasti jedan od njih dvojice, koji neka sudjeluju, kao i pred dvojicom svjedoka, ipak prema pravilima navedenim u kanonima koji slijede i tako da se poštuju izuzeci, o kojima se govori u kann. 144, 1112, § 1, 1116 i 1127, §§ 2-3.

Nadalje, opće ovlaštenje daje se u pisanoj formi i to je nužno za valjanost ženidbe. Nasuprot tome, za pojedinačno ovlaštenje ne traži se izričito pisana forma. Dakle, može biti ili usmena ili izražena na neki drugi način, npr. ponašanjem, ali tako da je izrijekom jasna pozitivna volja mjesnog ordinarija ili župnika da dadne ovlaštenje konkretnoj osobi za točno određeni slučaj. Prešutno ili predmijevano ovlaštenje nije dostatno.

Osim navedenih, traži se još jedan uvjet, a to je prihvaćanje ovlaštenja sa strane osobe kojoj se ono daje. To prihvaćanje može biti i implicitno, tj. izvodivo iz same činjenice traženja ovlaštenja ili prisustvovanja ženidbi. No, ipak se još zahtijeva da ovlaštena osoba bude svjesna svoga ovlaštenja, jer se ne može prihvatiti nešto o čemu ne postoji spoznaja. Velika novost koju donosi novi Zakonik jest i sadržaj kan. 1112, § 1 koji veli: «Gdje nema svećenika ni đakona, dijecezanski biskup može, s prije dobivenim povoljnim mišljenjem biskupske konferencije i pošto dobije dopuštenje Svete Stolice, ovlastiti laike da sudjeluju u sklapanju ženidaba». Dakle, ovo može samo dijecezanski biskup, a ne i ostali ordinariji.

U posebnim slučajevima ženidba može biti valjano sklopljena i bez kvalificiranog svjedoka Crkve, a u prisutnosti dvoje svjedoka. Kan. 111630 predviđa dva takva slučaja: 1) u smrtnoj pogibelji, i 2) izvan smrtne pogibelji, samo ako se razborito predviđa da će takve prilike potrajati mjesec dana. Jedno i drugo vrijedi onda kada se ne može imati onoga tko je prema zakonskoj odredbi mjerodavan sudjelovati u sklapanju ženidbe ili se bez velike teškoće do njega ne može doći.

c) Nadopuna vlasti

Prisjetimo se što kaže kan. 144 o nadopuni vlasti: § 1 - «U općoj zabludi o činjenici ili o pravu, isto tako i u pozitivnoj i vjerojatnoj dvojbi ili o pravu ili o činjenici, Crkva dopunja izvršnu vlast upravljanja i za izvanjsko i za unutrašnje područje. § 2 - Ta se odredba primjenjuje i na ovlasti o kojima se govori u kann. 882, 883, 966 i 1111, § 1».

Dakle, nadopuna vlasti proteže se i na slučaj službenika koji u ime Crkve prisustvuje ženidbi kao kvalificirani svjedok. Tako će biti valjana ženidba kojoj je prisustvovao župnik u jednoj kapeli za koju se smatra da prema tumačenju biskupova dekreta o osnivanju župe najvjerojatnije spada u granice njegove župe. Ili, bit će valjana i ženidba kojoj prisustvuje svećenik koga svi smatraju župnikom, makar nije bio valjano promaknut u službu župnika. U prvom slučaju riječ je o dvojbi, a u drugom o općoj zabludi. U oba slučaja Crkva dopunja vlast koja nedostaje.

Ista nadopuna po sebi se proteže i na mogući nedostatak ovlaštenja od ordinarija ili župnika (kan. 1111, § 1). Ona vrijedi samo za opće ovlasti ili u slučaju ovlasti osoba koje su obično ovlaštene, kao npr. župni vikar. Međutim, za pojedinačni slučaj ovlaštenja nadopuna vlasti, prema mišljenju stručnjaka, ne vrijedi.

30 Kan. 1116, § 1: Ako se onaj tko je prema zakonskoj odredbi mjerodavan da sudjeluje u sklapanju ženidbe ne može imati ili se do njega ne može doći bez velike poteškoće, oni koji kane sklopiti pravu ženidbu mogu je valjano i dopušteno sklopiti pred samim svjedocima: 1. u smrtnoj pogibelji; 2. izvan smrtne pogibelji, samo ako se razborito predviđa da će takve prilike potrajati mjesec dana.

3) PASTORALNE, LITURGIJSKE I ADMINISTRATIVNE ODREDBE

O tome više u Zakoniku kan. 1063-1072, 1115-1123, te u Postupku o ženidbi. Tekst spomenutih kanona dostatan je za razumijevanje ove tematike. Treba dodati kako pastoralne odredbe imaju za cilj jačanje pastoralne skrbi za brak i obitelj, počevši od pravovremene i kvalitetne pripreme na brak, preko plodonosnog ženidbenog slavlja, sve do kasnijeg praćenja i pomaganja obiteljima, osobito u kriznim situacijama. Liturgijske i administrativne odredbe pomažu da ženidbeno slavlje bude ispravno slavljeno, kako pod liturgijskim, tako i pravnim vidom.

V. POGLAVLJE

UČINCI ŽENIDBE, RASTAVA ŽENIDBENIH DRUGOVA I UKREPLJENJE

1. ŽENIDBENA PRAVA I DUŽNOSTI, TE ZAKONITI RAZLOZI ZA RASTAVU

Za razliku od građanskog prava, kanonsko pravo ne pokazuje veliki interes za učinke ženidbe. Toj materiji posvećuje tek jedno poglavlje od sedam kanona (kan. 1134-1140), te pet kanona koji govore o rastavi (kan. 1151-1155). Ono što Zakonik u ovom dijelu svakako želi naglasiti jest načelo jednakosti ženidbenih drugova u svemu što se tiče braka kao zajednice svega života, te recipročna prava i dužnosti u podržavanju bračnog suživota (zajedništvo stola, postelje i stanovanja).

Kan. 1151 kaže: «Ženidbeni drugovi imaju dužnost i pravo čuvati zajednički ženidbeni život, osim ako ih ispričava zakoniti razlog». Zakoniti razlog jest onaj koji onemogućuje zajednički život, bez krivice bračnih drugova kao npr. rad u inozemstvu, pomorski život, zatvor i slično. Ako pak u braku nastane preljub ili jedan bračni drug dovodi u veliku duševnu ili tjelesnu pogibelj drugog ženidbenog druga ili djecu, ili drukčije čini preteškim zajednički život, tada se pruža drugom ženidbenom drugu zakoniti razlog za rastavu (kan. 1152-1153). Kada je riječ o preljubu, usrdno se preporuča oprost, ali ako je to nedužnom ženidbenom drugu preteško, ima pravo na prekid zajedničkog života i to definitivan. Ako se radi o drugim razlozima vrijedi isto, ali prekid zajedničkog života vrijedi samo dok traje zakoniti razlog. O svemu tome više u kan. 1151-1155.

Neki su kanoni, također, posvećeni učincima ženidbe u odnosu prema djeci (kan. 1136-1140). Veoma se naglašava kao važna dužnost i primarno pravo roditelja «da se, prema svojim snagama brinu za odgoj djece bilo tjelesni, društveni i kulturni, bilo ćudoredni i vjerski» (kan. 1136). To im pravo ne može oduzeti ni građanska vlast, niti itko drugi. Ostali kanoni ove materije uglavnom se odnose na zakonitost i naknadno pozakonjenje djece. Bitno je naglasiti da se više ne pravi razlika između zakonite i naknadno pozakonjene djece (npr. u starom Zakoniku biskup je mogao biti samo onaj tko je rođen u zakonitom braku - kan. 331).

2. UKREPLJENJE ŽENIDBE

Ništavost ženidbe može se sanirati sredstvom koje se zove ukrepljenje (convalidatio), pod uvjetom postojanja pristanka (consensus) obje stranke. Ukrepljenje je moguće samo onda kada prestane razlog koji je ženidbu činio ništavom, tj. ako se radi o zapreci, treba je ukloniti ili oprostom mjerodavne crkvene vlasti ili da prestane sama od sebe (npr. smrt bivšeg ženidbenog druga uklanja zapreku prijašnje ženidbene veze); ako se radi o nevaljanoj privoli, treba je ponoviti u valjanom obliku; ako se pak radi o nedostatku valjane forme ili oblika sklapanja ženidbe, ženidbu treba ponovno sklopiti u kanonskom obliku. Kanonsko pravo poznaje dva tipa ukrepljenja: jednostavno ukrepljenje i ozdravljenje u korijenu (sanatio in radice). Jednostavno ukrepljenje je normalni i redoviti oblik ukrepljenja, a ostvaruje se uz

pomoć specifičnog čina volje tj. privolom obje ili samo jedne stranke. Naprotiv, ozdravljenje u korijenu, kao drugi način ukrepljenja, ostvaruje se jednim interventom crkvene vlasti, onda kada nije moguće jednostavno ukrepljenje.

a) Jednostavno ukrepljenje

Za jednostavno ukrepljenje (kan. 1156-1160) uvijek se traži, čak i ako je početno dana valjana privola, obnova privole. Kako kaže kan. 1157, «obnova privole mora biti nov čin volje za ženidbu o kojoj stranka koja obnavlja privolu zna ili misli da je bila ništava od početka». Upravo zbog tog subjektivnog uvjerenja o ništavosti ženidbe stranka ili obje stranke mora obnoviti privolu. Dakle, obnova privole je conditio sine qua non jednostavnog ukrepljenja.

Ako je ženidba bila ništava zbog nevaljane privole, obnavlja je ona stranka koja je takvu dala, uz pretpostavku da privola druge stranke traje. «Ako se nedostatak privole ne može dokazati, dosta je da stranka koja nije privoljela dade privolu privatno i tajno» (kan. 1159, § 2). «Ako se nedostatak privole može dokazati, potrebno je da se privola dade u kanonskom obliku» (kan. 1159, § 3).

Ako je ženidba bila nevaljana zbog neke zapreke postupa se u skladu s kan. 1156, § 131 i 1158, §§ 1 i 232. A kada je riječ o nedostatku oblika, treba postupiti u skladu s kan. 116033. No, uvijek je potrebna obnova privole barem one stranke koja zna o ništavosti svoje ženidbe.

b) Ozdravljenje u korijenu

Drugi oblik ukrepljenja ženidbe, tj. ozdravljenje u korijenu (sanatio in radice), ne pretpostavlja bilo kakvu obnovu privole. Radi se o jednom administrativnom činu mjerodavne crkvene vlasti, koji u sebi također sadrži oprost od mogućih zapreka ili oprost od obdržavanja kanonskog oblika, u slučaju nevaljanosti ženidbe zbog nedostatka kanonskog oblika. Budući da je ženidbena privola neizostavna, ozdravljenje u korijenu moguće je samo kada od početka postoji valjana privola (ili od časa kada je naknadno dana), ali zbog zapreke ili nedostatka valjanog oblika ta ženidba nije zaživjela sa svojim pravnim učincima. Dakle, administrativnim činom ide se na korijen ženidbe, a to je privola, te se ozdravlja ono što priječi valjanosti. Odatle i ime: ozdravljenje u korijenu.

Učinak ozdravljenja u korijenu jest retroaktivan: ženidba je, dakle, valjana od njenog početka tj. od časa davanja valjane privole, za razliku od jednostavnog ukrepljenja gdje je ženidba valjana od časa obnove privole, dakle, samo unaprijed. To je bitna razlika između ova 31 Kan. 1156, § 1: Da bi se ukrijepila ženidba nevaljana zbog zapreke, zahtijeva se da zapreka prestane ili

da se od nje dobije oprost i da barem ona stranka koja zna za zapreku obnovi privolu.32 Kan. 1158, § 1: Ako je zapreka javna, obje stranke treba da obnove privolu u kanonskom obliku, uz

poštovanje propisa kan. 1127, § 2. § 2: Ako se zapreka ne može dokazati, dosta je da se privola obnovi privatno i tajno, i to neka privolu obnovi stranka koja je svjesna zapreke, samo ako je druga ostala pri danoj privoli, ili obje stranke, ako je zapreka poznata i jednoj i drugoj stranci.

33 Kan. 1160: Da bi ženidba, ništava zbog nedostatka oblika, postala valjana, mora se ponovno sklopiti u kanonskom obliku, uz poštovanje propisa kan. 1127, § 2.

dva načina ukrepljenja ženidbe. Koje je konkretno značenje retroaktivnog djelovanja ozdravljenja u korijenu? Ono se očituje u pozakonjenju djece tj. djeca postaju zakonita od samog početka, kada je dana valjana privola.

Što se tiče uvjeta propisanih za ozdravljenje u korijenu, treba još jednom naglasiti nužnost postojanja valjane ženidbene privole. Dakle, ozdravljenje u korijenu može se dati samo ako je privola valjano dana u času sklapanja ženidbe ili također naknadno, a da u međuvremenu nije povučena. Stoga je ukrepljenje ženidbe na ovaj način moguće samo kada je ženidba nevaljana zbog neke zapreke ili zbog nedostatka u obliku sklapanja. Novi Zakonik izričito odbacuje mogućnost davanja ozdravljenja u korijenu u slučaju zapreka naravnog ili pozitivnog božanskog prava, osim ako su one u međuvremenu prestale (kan. 1163, § 234).

S obzirom da se radi o davanju milosti, ozdravljenje u korijenu može se udijeliti samo u prisutnosti važnog razloga (usp. kan. 1164), koji opravdava odstupanje od redovitog puta tj. od jednostavnog ukrepljenja. Ono se udjeljuje samo onda kad je vjerojatno da stranke žele ustrajati u ženidbenom životu. Također, može se podijeliti bez znanja jedne ili obiju stranaka, no samo zbog važnog razloga. U svakom slučaju, pretpostavlja se ne samo postojanje valjane privole i njeno trajanje, već i neznanje o ništavosti ženidbe sa strane osobe kojoj ozdravljenje u korijenu neće biti objavljeno. Stoga će se ozdravljenje u korijenu koristiti osobito onda kada je riječ o nedostatku u obliku sklapanja ženidbe (npr. kada je vjenčatelj nije imao potrebne ovlasti), što zacijelo mladencima nije bilo poznato, pa ih nema smisla kasnije s time uznemiravati.

Mjerodavna vlast za podjeljivanje ozdravljenja u korijenu jest redovito Sveta Stolica. No, u pojedinim slučajevima to može biti i dijecezanski biskup, osim kada je riječ o oprostima koji su rezervirani Svetoj Stolici (zapreka svetog reda, zapreka redovničkih zavjeta i zapreka zločina).

34 Kan. 1163, § 2: Ženidba nevaljana zbog zapreke naravnog ili pozitivnog božanskog prava može se ozdraviti samo pošto prestane zapreka.

VI. POGLAVLJE

RAZRJEŠENJE ŽENIDBENE VEZE

1. RAZRJEŠENJE TVRDE, A NEIZVRŠENE ŽENIDBE

Premda nerazrješivost smatra bitnim svojstvom ženidbe, kanonskom pravu nije nepoznata ustanova razrješenja ženidbene veze. Znamo kako je načelo nerazrješivosti u čitavoj svojoj punini prisutno samo u slučaju tvrde i izvršene ženidbe (ratum et consummatum) tj. u ženidbi krštenih u kojoj je uslijedilo fizičko sjedinjenje bračnih drugova. Ako ženidba nije tvrda ili ako je tvrda, ali neizvršena, otvara se put, premda izuzetno, prema mogućem razrješenju ženidbene veze. U svezi s tom mogućnošću kan. 1142 određuje: «Neizvršenu ženidbu između krštenih ili između krštene stranke i nekrštene stranke može, zbog opravdanog razloga, razriješiti rimski prvosvećenik na molbu obiju stranaka ili samo jedne od njih, makar druga stranka bila protivna».

Treba priznati kako nije lako pomiriti ovu mogućnost razrješenja ženidbe s nekim temeljnim načelima kanonske ženidbe poput onog koji privolu smatra causom efficiens ženidbe ili onog koji govori o posebnoj čvrstoći što ga sakramentalnost daje ženidbenoj vezi krštenih osoba. No, postoje neki povijesni razlozi za ovakav pristup ovoj problematici. Prisjetimo se učenja Pariške škole (privola), kao i one Bolonjske (bračni čin).

No, bez obzira na sve, ženidba može biti razriješena samo onda kada nije bila izvršena tj. kada ženidbeni drugovi nisu «međusobno na ljudski način izvršili bračni čin po sebi prikladan za rađanje djece, prema kojemu je po svojoj naravi usmjerena ženidba i kojim ženidbeni drugovi postaju jedno tijelo» (usp. kan. 106135). Nasuprot tome, ženidba je izvršena s prvim bračnim činom nakon davanja privole. Pritom nemaju nikakav značaj mogući spolni odnosi prije braka ili oni izvršeni u nesakramentalnom braku (non ratum). Valja naglasiti da se svaka nesakramentalna ženidba, tj. ženidba krštene s nekrštenom strankom, s pravnog stajališta smatra neizvršenom (non consummatum). Kada su obje stranke krštene, njihova je ženidba sakramentalna ili tvrda (ratum), a s prvim bračnim činom i izvršena (consummatum). A «tvrda i izvršena ženidba (ratum et consummatum) ne može se razriješiti nijednom ljudskom vlašću, a ni zbog ikakva razloga, osim smrću», određuje kan. 1141.

Da bi bračni čin doista bio izvršen treba se dogoditi na ljudski način, kaže kan. 1061. To znači da osim fizioloških, treba voditi računa i o moralnim i psihološkim elementima. Filozofski govoreći, treba se dogoditi ne samo čovjekov čin (actus hominis), nego i ljudski čin (actus humanus), tj. svjestan i slobodan čin. U širem smislu, bračni bi čin trebao voditi prema jedinstvu osoba i trebao bi biti otvoren prenošenju života. Ovo posljednje dvoje teško je pravno potvrditi, pa se ostaje barem na zahtjevu da bračni čin treba biti izvršen na ljudski 35 Kan. 1061, § 1: Valjana ženidba među krštenima naziva se samo tvrdom ako nije izvršena, a tvrdom i

izvršenom ako su ženidbeni drugovi međusobno na ljudski način izvršili bračni čin po sebi prikladan za rađanje djece, prema kojemu je po svojoj naravi usmjerena ženidba i kojim ženidbeni drugovi postaju jedno tijelo.

način. Bez toga nije moguće govoriti o bračnom činu, makar s fiziološkog stajališta ništa ne nedostaje.

No, nije dovoljno da ženidba bude neizvršena, pa da se dobije njeno razrješenje. Traži se i opravdan razlog da bi rimski prvosvećenik mogao udovoljiti molbi za razrješenje. Koji bi to bio razlog? Sama činjenica da brak nije bio izvršen govori kako je zacijelo prisutna neka anomalija, što bi po sebi mogao biti opravdani razlog. Ipak, Sveta Stolica će najvjerojatnije odbiti molbu za razrješenjem braka koji nije bio izvršen, ako se u tom braku rodilo dijete umjetnim začećem. Razlog odbijanja jest mogućnost sablazni među vjernicima.

2. RAZRJEŠENJE U KORIST VJERE

Temeljno načelo, više puta naglašeno, jest da se tvrda i izvršena ženidba (ratum et consummatum) ne može razriješiti ni jednom ljudskom vlašću, osim smrću. Sve ostale ženidbe, tj. nesakramentalne (non ratum), pa i sakramentalne ili tvrde, ali neizvršene (ratum non consummatum), moguće je razriješiti, ali samo zbog vjere - njenog stjecanja, podržavanja i rasta. Dakle, razrješenje u korist vjere (in favorem fidei). Na tom području kanonsko pravo razlikuje nekoliko različitih mogućnosti razrješenja: pavlovsku povlasticu, povlastice povezane s vrhovnom vlašću rimskog prvosvećenika i oproste povezane s osobom Kristovog namjesnika na zemlji.

a) Pavlovska povlastica

Pavlovska povlastica (privilegium paulinum), kao prva spomenuta mogućnost razrješenja ženidbene veze, temelji se na poslanici sv. Pavla apostola Korinćanima - 1Kor 7, 12-1636. Citirajmo ovdje samo 15. redak: «Ako li se nevjernik hoće rastaviti, neka se rastavi; brat ili sestra u takvim prilikama nisu vezani: ta na mir nas je pozvao Bog». Pavao, a kasnije i kanonska tradicija sve do naših dana, privilegiraju osobe, koje nakon ženidbe prihvate kršćanstvo i onda se na tom putu vjere nađu ometane ili spriječene sa strane bračnog druga koji je ostao izvan Crkve. U ovom slučaju dobro vjere, usko povezano sa spasom duše, u suprotnosti je s načelom o nerazrješivosti ženidbe. Prevladat će dobro vjere, a ženidbena će veza biti raskinuta.

Da bi se pavlovska povlastica mogla primijeniti potrebno je zadovoljiti neke uvjete. Novi Zakonik, vjeran tradiciji u toj materiji, donosi ih u kann. 1143-1147. Tako najprije mora biti riječ o ženidbi nekrštenih nakon čega jedan od bračnih drugova primi krštenje (čak i u nekatoličkoj kršćanskoj zajednici), a drugi nekršten, ne želi živjeti u miru bez vrijeđanja Stvoritelja. U prisutnosti ovih pretpostavki krštena stranka ima pravo na novu ženidbu, čak i s

36 1Kor 7,12-16: Ostalima pak velim - ja, ne Gospodin: ima li koji brat ženu nevjernicu i ona privoli stanovati s njime, neka je ne otpušta. I žena koja ima muža nevjernika te on privoli stanovati s njome, neka ne otpušta muža. Ta muž nevjernik posvećen je ženom i žena nevjernica posvećena je bratom. Inače bi djeca vaša bila nečista, a ovako - sveta su. Ako li se nevjernik hoće rastaviti, neka se rastavi; brat ili sestra u takvim prilikama nisu vezani: ta na mir nas je pozvao Bog. Jer što znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? Ili što znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu?

nekrštenom strankom (kan. 1147), s time da se prijašnja ženidbena veza automatski razrješuje u času sklapanja nove ženidbe. Prije toga, da bi bilo sigurno da nekrštena stranka i sama ne želi biti krštena ili da ne želi više živjeti s krštenom strankom u miru bez vrijeđanja Stvoritelja, treba uputiti tzv. upit (interpellatio) nekrštenoj stranci. Kada to nije moguće ili je besmisleno, tada mjesni ordinarij može dati oprost od upita. Ili upit ili traženje oprosta idu preko svećenika koji priprema krštenu stranku na novu ženidbu. Pavlovska povlastica se ne traži nekom posebnom molbom budući da ona automatski djeluje u situaciji gdje su zadovoljeni prethodno spomenuti uvjeti.

b) Posebne papinske povlastice

Konstitucije Altitudo pape Pavla III. iz 1537., zatim Romani pontificis pape Pia V. iz 1571. i Populis pape Grgura XIII. iz 1585. upućene misijskim krajevima stvorile su, uz pavlovsku povlasticu, nove mogućnosti za razrješenje ženidbene veze. Nakana je uvijek bila omogućiti obraćenje na kršćanstvo uklanjajući pritom prepreke koje bi trajanje određene ženidbene veze moglo stvoriti za jedan tek započet hod u vjeri. Radi se o jednoj povlastici koju je svaki vjernik, pod određenim uvjetima, mogao iskoristiti. Za razliku od pavlovske povlastice koja se temelji na Svetom Pismu, ove nove povlastice proizlaze iz punine apostolske vlasti koju uživa rimski prvosvećenik. Zakonik iz 1917. protegnuo ih je s misijskih krajeva na cijelu Crkvu, a u novom Zakoniku nalazimo ih u kan. 114837 (poligamija) i 114938

(deportacija).

c) Razrješenje vikarskom vlašću rimskog prvosvećenika

Ovaj posljednji oblik razrješenja ženidbene veze razvio se tek prvih desetljeća XX. stoljeća. U ovom slučaju ne radi se o povlastici koja se može dobiti u točno određenoj situaciji, nego zapravo o oprostu Svete Stolice, kojeg molbom treba zatražiti. Početke ovog tipa razrješenja možemo nazrijeti u jednoj uputi Kongregacije svetoga oficija (Kongregacija za nauk vjere) od 1. svibnja 1934. Mnogi su takvo razrješenje nazvali još i privilegium petrinum (petrovska povlastica), jer ga podjeljuje papa kao Petrov nasljednik. No, sadržajno je riječ o oprostu, a ne povlastici.

Kongregacija za nauk vjere izdala je 6. prosinca 1973. jednu uputu (Instructio pro solutione matrimonii in favorem fidei), kojom se preciznije uređuje ova problematika. A 30.

37 Kan. 1148, § 1: Nekršteni, koji istodobno ima više nekrštenih žena, pošto se krsti u Katoličkoj Crkvi, ako mu je teško ostati s prvom od njih, može zadržati jednu od njih, otpustivši ostale. To vrijedi i za nekrštenu ženu koja istodobno ima više nekrštenih muževa. § 2: U slučajevima o kojima se govori u § 1 ženidba, poslije krštenja, treba da se sklopi u zakonitom obliku, uz obdržavanje, ako treba, i propisa o mješovitim ženidbama i drugoga što prema pravu treba da se obdržava. § 3: Neka se mjesni ordinarij, imajući u vidu ćudoredne, društvene i ekonomske prilike mjesta i osoba, pobrine da se prva i ostale otpuštene žene dovoljno zadovolje u svojim potrebama, prema načelima pravde, kršćanske ljubavi i naravne pravičnosti.

38 Kan. 1149: Nekrštena stranka koja, pošto se krsti u Katoličkoj Crkvi, ne može obnoviti zajednički život s nekrštenim ženidbenim drugom zbog ropstva ili progonstva, može sklopiti drugu ženidbu, premda je i druga stranka u međuvremenu primila krst, uz obdržavanje propisa kan. 1141.

travnja 2001. izdala je nove odredbe za uređenje ove problematike pod naslovom Normae de conficiendo processu pro solutione vinculi matrimonialis in favorem fidei. Svakako, ovdje je riječ o razrješenju zbog dobra vjere i to je prvi i glavni razlog davanja oprosta. Pritom je također važno da takva ženidba ne bude sakramentalna i izvršena. Sve druge ženidbe dolaze u obzir. Čak i razrješenje valjane ženidbe dvoje nekrštenih da bi treća, krštena strana, mogla ući u valjanu ženidbu s jednom od tih nekrštenih. Tu se papa doista služi vlašću namjesnika Kristova koji kao takav ima pravo ulaziti i u naravni brak nekrštenih. Spomenimo još neke primjere: 1) razrješenje ženidbene veze između krštenog nekatolika i nekrštene osobe kada ova prva osoba prijeđe u Katoličku Crkvu (tako se i počelo s ovim tipom razrješenja); 2) razrješenje ženidbene veze između katolika i nekrštene osobe; 3) razrješenje ženidbene veze dvoje nekrštenih, od kojih je jedna stranka sada u civilnom braku s katoličkom stranom, koja želi regulirati svoj odnos prema Crkvi.

Dakle, rimski prvosvećenik može razriješiti svaku ženidbu koja nije tvrda i izvršena (ratum et consummatum), pa čak i među nekrštenima, ali samo ako jedna od tih nekrštenih stranaka treba sklopiti ženidbu s katoličkom strankom. U svim gore navedenim slučajevima rimski prvosvećenik nastupa kao namjesnik Kristov, a glavni razlog razrješenja ženidbene veze jest dobro vjere, vjere kao uvjeta za spasenje duša. A spasenje je duša vrhovni zakon u Crkvi.

B I B L I O G R A F I J A

I. IZVORI

IVAN PAVAO II., Apostolska Konstitucija prigodom promulgacije novog Kodeksa kanonskog prava - Zakone svete discipline (Sacrae disciplinae leges), u: Vjesnik Đakovačke biskupije, 36 (CXI) (1983.) 3, 43-45.

IVAN PAVAO II., Apostolska konstitucija Zakoni svete stege, u: Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb, 1988., XIV-XXXI.

IVAN PAVAO II., Obiteljska zajednica - Familiaris consortio, Apostolska pobudnica o zadaćama kršćanske obitelji u suvremenom svijetu, (Dokumenti 64), KS, Zagreb, 1997.

IVAN PAVAO II., Pismo izdano na vlastitu pobudu kojim se ustanovljuje Papinska komisija za mjerodavno tumačenje Zakonika kanonskoga prava, u: Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb, 1988., 772-777.

Kodeks kanonskog prava, uređen po odredbi sv. Oca Pape Pija X., proglašen po nalogu Pape Benedikta XV., s predgovorom, izvorima i stvarnim kazalom stožernika Petra Gasparrija, preveo Franjo HERMAN, priredio i uvod napisao Matija BERLJAK, Zagreb, 2007.

PAPINSKA KOMISIJA ZA AUTENTIČNO TUMAČENJE ZAKONIKA KANONSKOG PRAVA, Odgovori na postavljene upite (gg. 1986. i 1987., uz kann, 1103; 951, § 1; 684, § 3; 830, § 3; 767, § 1), u: Nova et vetera, 38 (1988.) 1-2, 231-232.

PAPINSKO VIJEĆE ZA ZAKONSKE TEKSTOVE, Dostojanstvo ženidbe. Uputa koju treba obdržavati na biskupijskim i međubiskupijskim sudovima u vođenju parnica ništavosti ženidbe, Glas Koncila, Zagreb, 2010.

Pismo biskupa Hrvatske o obliku sklapanja ženidbe, u: Službene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, 8 (1999.) 1 (11), 9-11.

Pismo biskupa Hrvatske svećenicima o kanonskoj ž enidbi s građanskim učincima, u: Službene vijesti Hrvatske biskupske konferencije, 8 (1999.) 1 (11), 12-14.

Povelja o pravima obitelji: od Svete Stolice predložena svim osobama, ustanovama i predstavnicima vlasti nadležnima za poslanje obitelji u suvremenom svijetu, (Dokumenti 68), KS, Zagreb, 1990.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, u: Acta Apostolicae Sedis, 89 (1997.) 5, 277-287; Narodne novine - M eđunarodni ugovori, br. 3/1997., 95-97.

Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, u: Ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske, HBK, Zagreb, 2001., 143-202.

Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., Zagreb, 1988.Zakonik kanonskoga prava, proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Zagreb,

1996.

II. LITERATURA

a) Knjige

BERLJAK Matija, Kanonski oblik ž enidbe (habilitaciona radnja): povijesni razvoj –

sadašnje zakonodavstvo, Zagreb, 1984.BERLJAK Matija, Kanonski oblik ženidbe, (skripta), Zagreb, 1984.BERLJAK Matija, Kanonski oblik ženidbe. Povijesni razvoj - Zakonik kanonskoga prava-

1983., Zagreb, 1999.BERLJAK Matija, Kumovi- svjedoci. Krst - Potvrda - Ženidba, Zagreb, 2010.BLAŽEVIC Velimir, Ž enidbeno pravo katoličke Crkve. Pravno-pastoralni priručnik,

Zagreb, 2004.CASTANO Jose F., Il sacramento del matrimonio, Seconda edizione, Roma, 1992.CHIAPPETTA Luigi, Il Codice di diritto canonico. Commento giuridico-pastorale, II,

Edizioni Dehoniane, Roma, 1996.ČALIĆ Petar, Brak u procjepu: oženjen - rastavljen - ponovno vjenčan, Zagreb, 1996.GEROSA Libero, Crkveno pravo, KS, Zagreb, 2007. GHIRLANDA Gianfranco, Il diritto nella Chiesa mistero di comunione. Compendio di diritto

ecclesiale, Edizioni San Paolo, Milano, 1990.IVANČIĆ Tomislav (ur.), Brak i obitelj po Božjem naumu. Priručnik tečaja priprave za

brak, Požega, 2011.KOS Stanislav, Kršćanska ženidba u spisima kršćanskih pisaca prvih četiriju stoljeća.

Pravno-moralna prosudba, Zagreb, 2004.MIKLENIĆ Ivan (ur.), Kako u crkveni brak. Vodič na putu prema sakramentu ženidbe,

Zagreb, 2011.MOGOROVIĆ CRLJENKO Marija, Druga strana braka: nasilje i ilegitimnost u

(izvan)bračnim vezama na području Porečke biskupije u prvoj polovici 17. stoljeca, Zagreb, 2012.

MONETA Paolo, Il matrimonio (cann. 1055-1165), u AA. VV., Il diritto nel mistero della Chiesa, III, La funzione di santificare della Chiesa, I beni tempolari della Chiesa, La sanzioni nella Chiesa, I processi – Chiesa e comunità politica, II Edizione, A cura del Gruppo Italiano Docenti di Diritto Canonico, PUL, Roma, 1992, str. 165-302.

NUIĆ Viktor, Opće pravo Katoličke crkve. Priručnik uz novi Zakonik kanonskog prava, KS, Zagreb, 1985.

RAZNI AUTORI, Codice di Diritto Canonico commentato, a cura della Redazione di Quaderni di diritto ecclesiale, Ancora , Milano 2001.

RAZNI AUTORI, Diritto matrimoniale canonico. Vol. II. Il consenso, a cura di Piero Antonio Bonnet e Carlo Gullo, Studi Giuridici LXI, Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano, 2003.

RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo i medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2013.

RAZNI AUTORI, Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija crkvenih pravnika s međunarodnim sudjelovanjem, Josip Šalković (ur.), Zagreb, 2009.

RAZNI AUTORI, Nuovo Dizionario di Diritto Canonico, a cura di Carlos Corral Salvador, Velasio De Paolis, Gianfranco Ghirlanda, San Paolo, Milano, 1993.

SCHILLEBEECKS, Il matrimonio. Realtà terrena e mistero di salvezza, Roma, 1980. ŠKALABRIN Nikola, Posvetiteljska služba Crkve, (skripta), Đakovo, 2010.ŠKALABRIN Nikola, Ženidba. Pravno-pastoralni priručnik, Đakovo, 1995.

b) Članci

BABIĆ Lucija - BARŠČEVSKI Olja, (Ne)spojivost bračnoga ugovora i dobra supruga, u: Bogoslovska smotra, 84 (2014.) 2, 283- 302.

BERLJAK Matija, Građansko-crkveno vjenčanje, u: Službeni vjesnik Zagrebačke nadbiskupije, 85 (1998.) 2, 31.

BERLJAK Matija, Mješovita ženidba prema novom crkvenom Zakoniku, u: Kateheza, (1983.) 1, 33-39.

BERLJAK Matija, Neizvršena ženidba i primanje u ustanovu posvećenoga života, u: Glas Koncila, 31 (1992.) 17, 2.

BERLJAK Matija, Novo u crkvenom ženidbenom pravu. Nova 'vizija' ženidbe, u: Glas Koncila, 22 (1983.), 25 (520), 7.

BERLJAK Matija, Razrješenje ženidbe pavlovskom povlasticom, u: Bogoslovska smotra, 64 (1994.) 1-4, 346-353.

BERLJAK Matija, Recenzija: Saje, A., La forma straordinaria e il ministro della celebrazione del matrimonio secondo il Codice latino e orientale, Rim 2003., u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 1, 340-341.

BERLJAK Matija, Recenzija: Zec, S., La tossicodipendenza come radice d'incapacita al matrimonio (Can. 1095). Scienze umane, dottrina canonica e giurisprudenza, Editrice Pontificia Universita Gregoriana, Tesi Gregoriana, Serie Diritto Canonico 11, Roma 1996., u: Bogoslovska smotra, 68 (1998.) 1-2, 291-293.

BEZIĆ Živan, Novost u katoličkoj ženidbi, u: Služba Božja, 23 (1983.) 2, 157-162.BLAŽEVIĆ Velimir, Nepripuštanje pričesti razvedenih i ponovno civilno vjenčanih osoba.

Preispitivanje stajališta i odredaba Crkve, u: Crkva u svijetu, 49 (2014.) 3, 369-383.

BLAŽEVIĆ Velimir, Nerazrješivost ženidbenog veza i nevaljalost ženidbe zbog nedostataka u privoli vezanih za nerazrješivost ženidbe, u: Bosna franciscana, 8 (2000.) 12, 43-64.

BLAŽEVIĆ Velimir, Nevaljale ž enidbe katolika i njihovo konvalidiranje, u: Bosna franciscana, 5 (1997.) 8, 60-85.

BLAŽEVIĆ Velimir, Novo ženidbeno pravo Katoličke Crkve: izrada i značajnije odredbe i novosti, u: Nova et vetera, 36 (1986.) 1-2, 9-50.

BLAŽEVIĆ Velimir, Pravno-pastoralni osvrt i postupanje kod ženidbi između katolika i muslimana, u: Lex victrix in caritate. Zbornik ob sedemdesetletnici p. Viktorja Papeža OFM, Milan Spelić (ur.), Ljubljana, 2013., 171-188.

BLAŽEVIĆ Velimir, Razrješavanje ženidbe apostolskom povlasticom, u: Vrhbosnensia, 15 (2011.) 1, 129-141.

BLAŽEVIĆ Velimir, Ženidba katolika koji su istupili iz Katoličke crkve. Promijenjene odredbe u kanonskom ženidbenom pravu, u: Bosna franciscana, 18 (2010.) 33, 63-70.

BRATKOVIĆ Marko, Razvrgnuće braka u rimskom, kanonskom i suvremenom hrvatskom obiteljskom pravu, u: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 61 (2011.) 1, 109-148.

BRKAN Jure, Katolička ženidba je sakramenat, u: Tri zvonika, 4 (1995.) 1, 16-20. BRKAN Jure, Neke novosti o katoličkoj ženidbi, u: Slivno, l (1985.) 2, 29-31.BRKAN Jure, Novo u ženidbenom pravu, u: Bogoslovska smotra, 54 (1984.) 2-3, 299-321.BRKAN Jure, Oprez pri sklapanju mješovitih ženidbi, u: Jeronim (Glasilo župe sv.

Jeronima-Meterize), 5 ( 2007.) 1 (10), 7-8.BRKAN Jure, Računanje krvnog i tazbinskog srodstva, u: Miljevci (župski list župe

Miljevci), 28 (2003) 1, 12-15.ČAVAR Klara, Isključenje sakramentalnosti, u: RAZNI AUTORI, Ništavost ženidbe:

procesne i supstantivne teme, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija crkvenih pravnika s međunarodnim sudjelovanjem, J osip Š alkovic (ur.), Zagreb, 2009., 153-170.

ČAVAR Klara, Kršćanska ženidba u slučaju isključenja sakramentalnog dostojanstva, u: Obnovljeni život, 57 (2002.) 3, 395-406.

ČAVAR Klara, Simulacija ženidbene privole. Problematika kan. 1101, u: KARAMATIĆ Marko - SIKIRIĆ Miron - ŠARČEVIĆ Ivan (ur.), Magister interpresque legis Ecclesiae, Sarajevo, 2006., 67-79.

ČAVAR Klara, Vjera i sakrament ženidbe, u: Vrhbosnensia, 8 (2004.) 2, 305-321.DELIĆ Josip, Novost u crkvenom ženidbenom pravu, u: Crkva u svijetu, 18 (1983.) 2, 153-

162.DOBROVŠAK Ljiljana, Ženidbeno (bračno) pravo u 19. stoljeću u Hrvatskoj, u: Croatica

christiana periodica, 56 (2005.), 77-104.GAŠPAROVIĆ Đuro, Put do građanskih učinaka kanonske ženidbe, u: Vjesnik Đakovačke i

Srijemske biskupije, 128 (1999.) 7-8, 522.HLAČA Nenad - POPOVIĆ Petar, Pravo djeteta na slobodu savjesti i vjeroispovijesti, u:

Bogoslovska smotra, 79 (2009.) 2, 275-303.HLAČA Nenad, Prestanak braka u aktualnoj pravnoj problematici - odnos kanonskog i

civilnog prava. Usporedba stanja u Republici Hrvatskoj i Republici Italiji, u: Riječki teoloski časopis, 10 (2002.) 1, 57-79.

HRABAR Dubravka, Poništaj braka - prijepori kanonskog i obiteljskopravnog pogleda, u: RAZNI AUTORI, Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija crkvenih pravnika s međunarodnim sudjelovanjem, Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2009., 37-56.

ILIĆ Zdenko, Ž enidbeni drugovi u kanonskoj pravnoj medicini: nemoć za spolni čin (kan. 1084), u: RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo i medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2013., 51-84.

IVANKOVIĆ RADAK Ivica, Bračna vjernost do groba ili Pavlova iznimka? Pavlovska povlastica, u: Apostolu naroda. Zbornik radova, Željko Majic (ur.), Rim, 2009., 159-183.

IVANKOVIĆ RADAK Ivica, Postupanje kod mješovite ženidbe, u: RAZNI AUTORI, Posebni sudski postupci i postupanja, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Lovranu 26. - 27. X. 2009., J osip Š alkovic (ur.), Zagreb, 2010., 103-125.

JAKOBFI Igor, Brak i obitelj u hrvatskom zakonodavstvu, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 139 (2011.) 6, 597-603.

JAKOBFI Igor, Prava obitelji u današnjem socio-ekonomskom kontekstu, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 137 (2009.) 1, 38-43.

JAKULJ Ivan, Brak i obitelj u okružju relativizma. Kanonsko-pravni osvrt, u: RAZNI AUTORI, Diktatura relativizma. Zbornik radova znanstvenog simpozija održanog u Zagrebu 16. lipnja 2007., Mijo Nikić i Kata Lamešić (ur.), Zagreb, 2009., 309-352.

KOS Stanislav, Kristova obnova ž enidbe u spisima Klementa Aleksandrijskog, u: Obnovljeni život, 56 (2001.) 4, 471-494.

KOS Stanislav, Kršćanska ženidba u mišljenju i naučavanju svetog Jeronima, u: Obnovljeni život, 57 (2002.) 3, 369-393.

KOS Stanislav, Ustanova ženidbe u spisima sv. Ambrozija, u: Obnovljeni život, 54 (1999.) 4, 551-576.

KOS Stanislav, Ženidba kao put spasenja u spisima svetog Ivana Zlatoustoga, u: Obnovljeni život, 58 (2003.) 1, 43-72.

KUTLEŠA Dražen, Himbena ili simulirana privola, u: Crkva na kamenu, 1 (2009.), 12-14.KUTLEŠA Dražen, Izvidi prije vjenčanja, u: Crkva na kamenu, 2 (2006.), 14-15.KUTLEŠA Dražen, Mješovita ženidba između pravoslavca i katolkinje po pravoslavnom

obredu, u: Crkva na kamenu, 2 (2008.), 13-14.KUTLEŠA Dražen, Mješovita ženidba između zapadnih kršćana i katolika, u: Crkva na

kamenu,4 2008.),12-14.KUTLEŠA Dražen, Mješovita ženidba u Katoličkoj Crkvi, u: Crkva na kamenu, 3 (2008.),

12-13.KUTLEŠA Dražen, Ne/zakonita i pozakonjena djeca, u: Crkva na kamenu, 10 (2007.), 12-

13.KUTLEŠA Dražen, Nevaljanost privole zbog prisile, u: Crkva na kamenu, 12 (2010.), 19.KUTLEŠA Dražen, Nevaljanost ženidbe zbog isključenja nekoga bitnog elementa i svojstva,

u: Crkva na kamenu, 1 (2008.), 13-14.KUTLEŠA Dražen, Neznanje o bitnim elementima ženidbe, u: Crkva na kamenu, 6 (2010.),

13.KUTLEŠA Dražen, Nove odredbe za ženidbu onih koji su formalnim činom istupili iz

Katoličke Crkve, u: Crkva na kamenu, 2 (2010.), 13-14.KUTLEŠA Dražen, Osobe nesposobne za sklapanje ženidbe zbog psihičkih razloga, u:

Crkva na kamenu, 4 (2010.), 19.KUTLEŠA Dražen, Osobe nesposobne za sklapanje ženidbe, u: Crkva na kamenu, 6 (2007.),

12-13.KUTLEŠA Dražen, Postupak Katoličke Crkve s rastavljenima i razvedenima, u: Crkva na

kamenu, 11 (2007.), 13-14.KUTLEŠA Dražen, Posvojenje djece, u: Crkva na kamenu, 3 (2006.), 14-15.KUTLEŠA Dražen, Potrebne isprave kod sklapanja crkvene ženidbe, u: Crkva na kamenu, 6

(2008.), 2-14.KUTLEŠA Dražen, Povlastica u "korist vjere" (in favorem fidei), u: Crkva na kamenu, 12

(2008.), 13-14.KUTLEŠA Dražen, Prijevara, u: Crkva na kamenu, 8-9 (2010.), 19.KUTLEŠA Dražen, Privola i njezini nedostatci, u: Crkva na kamenu, 3 (2010.), 22-23.KUTLEŠA Dražen, Psihički nedostatci koji priječe ženidbenu privolu, u: Crkva na kamenu,

5 (2010.), 19.KUTLEŠA Dražen, Sakramentalne, legitimne i nevaljane ženidbe, u: Crkva na kamenu, 12

(2007.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Sklapanje ženidbe pod uvjetom, u: Crkva na kamenu, 11 (2010.), 19-20.KUTLEŠA Dražen, Strah, u: Crkva na kamenu, 1 (2011.), 19.KUTLEŠA Dražen, Tajno sklapanje ženidbe, u: Crkva na kamenu, 1 (2006.), 14-15.KUTLEŠA Dražen, Zabluda u osobi i osobini osobe, u: Crkva na kamenu, 7 (2010.), 19-20.KUTLEŠA Dražen, Zapreka javne ćudorednosti, u: Crkva na kamenu, 12 (2006.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Zapreka otmice i umaknuća, u: Crkva na kamenu, 6 (2006.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Zapreka tazbine, odnosno svojte, u: Crkva na kamenu, 7 (2006.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Zapreka zakonskoga srodstva, u: Crkva na kamenu, 10 (2006.), 12-13.

KUTLEŠA Dražen, Zapreka zločina, u: Crkva na kamenu, 3 (2007.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Ženidbene zapreke, u: Crkva na kamenu, 4 (2006.), 12-13.KUTLEŠA Dražen, Župa sklapanja ženidbe, u: Crkva na kamenu, 2 (2009.), 12-13.LAKOVIĆ Martina - ŽIVKOVIC Marija, Čimbenici zablude i prijevare u

kanonskopravnoj medicini, u: RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., J osip Š alkovic (ur.), Zagreb, 2013., 109-130.

MANZANARES Julio, Sakramentalnost ženidbe između krštenih: je li svako sklapanje ženidbe između krštenih nužno i sakrament?, u: Svesci, (2001.) 103-104, 31-44.

MANJGOTIĆ Josip, Crkveni zakonik o braku i obitelji, u: Riječki teološki časopis, 3 (1995.) 1, 29-37.

MANJGOTIĆ Josip, Mješovite ženidbe i ekumenizam. Pastoralno pravne implikacije, u: Riječki teoloski časopis, 9 (2001.) 2, 479-515.

MANJGOTIĆ Josip, Rastava uz trajanje ženidbene veze (Kan. od 1151-1155). Novi pristup i rješenja, u: Riječki teološki časopis, 8 (2000.) 2, 485-501.

NEPOTPISANI TEKST, Iz kanonskog prava: o sanaciji civilne ženidbe u korijenu, u: Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, 82 (1995.) 5, 170.

PAPEŽ Viktor, Razrješenje nesakramentalne ženidbene veze "in favorem fidei", u: KARAMATIĆ Marko - SIKIRIĆ Miron - ŠARČEVIĆ Ivan (ur.), Magister interpresque legis Ecclesiae, Sarajevo, 2006., 53-65.

PETRAK Marko, Ustavnost sklapanja ženidbe na latinskom jeziku, u: RAZNI AUTORI, Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija crkvenih pravnika s međunarodnim sudjelovanjem, Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2009., 139-152.

Petrova povlastica - privilegium petrinum, u: Službeni vjesnik Nadbiskupije zagrebačke, 83 (1996.) 5, 164-165.

PRANJIĆ Pero, Crkvena briga o bračno rastavljenima. Uloga i pomoć ženidbenih sudova, u: Vrhbosnensia, XI (2007.) 2, 307-323.

RADAN Mirjana, Medicinski i pravni izazovi metoda pomognute oplodnje (MPO), u: RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo i medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2013., 191-213.

RUPČIĆ Ljudevit, Ženidbena nerazrješivost, u: Kateheza, (1983.) 1, 19-32.SIKIRIĆ Miron, Kanonski oblik sklapanja ženidbe, u: Bosna franciscana, 13 (2007.) 26,

22-44.SIKIRIĆ Miron, O bitnim svojstvima kršćanskog braka, u: KARAMATIĆ Marko - SIKIRIĆ

Miron - ŠARČEVIĆ Ivan (ur.), Magister interpresque legis Ecclesiae, Sarajevo, 2006., 41-52.

STAMM Heinz-Meinolf, Zaruke (desponsatio) i brak (matrimonium) u prvoj verziji Decretum Gratiani, u: KARAMATIĆ Marko - SIKIRIĆ Miron - ŠARČEVIĆ Ivan (ur.), Magister interpresque legis Ecclesiae, Sarajevo, 2006., 93-110.

SVAŽIĆ Emil, Elementi ništavnosti ženidbe: uloga župnika i pastoralnih suradnika, u: Riječki teoloski časopis, 16 (2008.) 1, 221-236.

SVAŽIĆ Emil, Parnice rastava ženidbenih drugova, u: RAZNI AUTORI, Posebni sudski postupci i postupanja, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Lovranu 26. - 27. X. 2009., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2010.,45-55.

ŠALKOVIC Josip, Sudjelovanje vjernika laika u posvetiteljskoj službi Crkve (kan. 230), u: Bogoslovska smotra, 74 (2004.) 1, 263-288.

ŠALKOVIĆ Josip, Odredbe kanonskog prava o zaštiti od nasilja u obitelji, u: Nasilje nad ženama. Teološko pastoralni izazovi, Božo Vuleta (ur.), Split, 2006.

ŠKALABRIN Nikola, Da li je svaka ženidba sklopljena u Crkvi valjana?, u: Uspjeli brak sretna obitelj. Radovi simpozija o pastoralu braka i obitelji u prvih deset godina u Đakovu, 28.-30. studenog 1988., Đakovo, 1989., 169-195.

ŠKALABRIN Nikola, Kanonska ženidba s građanskim učincima, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 125 (1997.) 3, 187-196.

ŠKALABRIN Nikola, Ženidba i obitelj u kanonskom i partikularnom pravu, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 131 (2003.) 6, 421-425.

ŠKALABRIN Nikola, Formalni čin otpada od Katoličke Crkve, u: RAZNI AUTORI, Ništavost ženidbe: procesne i supstantivne teme, Zbornik radova II. znanstvenog simpozija crkvenih pravnika s međunarodnim sudjelovanjem, Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2009., 197-215.

ŠTENGL Ivan, Poremećaji hranjenja i sposobnost za sakrament ž enidbe, u: Bogoslovska smotra, 82 (2012.) 1, 15-42.

ŠTENGL Ivan, Psihopatologija religioznog doživljaja i kanonska ž enidba, u: RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo i medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2013., 131-179.

UZINIĆ Mate, Kršćanska vizija ženidbe: s posebnim osvrtom na presude o nevaljanosti ženidbe, u: Poljica, 27 (2002.), 23-36.

UZINIĆ Mate, Ukrepljenje ženidbe (kann. 1156-1165), u: RAZNI AUTORI, Posebni sudski postupci i postupanja, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Lovranu 26. - 27. X. 2009., Josip Šalkovic (ur.), Zagreb, 2010., 127-149.

VALKOVIĆ Marijan, Ž enidba i obitelj između Crkve i države Hrvatske, u: RAZNI AUTORI, Crkva i država u društvima u tranziciji, Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa - Split (27.-29. 4. 1995.), Ivan Grubišić (ur.), Split, 1997., 201-223.

VUKŠIĆ Tomo, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu (I.). Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima, u: Crkva u svijetu, 42 (2007.) 1, 81-95.

VUKŠIĆ Tomo, Mješovite ženidbe u katoličanstvu, pravoslavlju i islamu (II.). Pravno i pastoralno pitanje u međuvjerskim odnosima, u: Crkva u svijetu, 42 (2007.) 2, 227-242.

ZEC Slavko, Brak i obitelj u aktualnoj crkveno-pravnoj problematici, posebno u odnosu na rastavljene, u: Riječki teoloski časopis, 10 (2002.) 1, 41-57.

ZEC Slavko, Homoseksualnost i kanonska ženidba, u: Riječki teološki časopis, 15 (2007.) 1,203-218.

ZEC Slavko, Osobe istospolnih sklonosti i kanonska ženidba, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 132 (2004.) 6, 463-465.

ZEC Slavko, Osobe nesposobne za sklapanje ženidbe (kan. 1095, br. 1-3), u: RAZNI AUTORI, Franjo Herman i Kodeks iz 1917. Suum cuique tribuere, Zbornik radova Znanstvenog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem prigodom 125. obljetnice rođenja Franje Hermana (1882.) i 90. obljetnice proglašenja prvog Kodeksa kanonskog prava (1917.), Nikola Škalabrin (ur.), Đakovo, 2008., 289-309.

ZEC Slavko, Ovisnost o drogama i sposobnost za kanonsku ženidbu, u: Crkva u svijetu, 43 (2008.) 2, 203-233.

ZEC Slavko, Ovlast za prisustvovanje kanonskim ženidbama, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 123 (1995.) 11, 540-542.

ZEC Slavko, Parnice za proglašenje ništavnosti ženidbe na crkvenom ženidbenom sudu: načela i postupak, u: Riječki teološki časopis, 16 (2008.) 1, 235-251

ZEC Slavko, Psiho-afektivna nezrelost i kanonska ženidba (kan. 1095, br. 2-3), u: RAZNI AUTORI, Kanonsko pravo i medicina. Izabrana pitanja, Zbornik radova VI. međunarodnog znanstvenog simpozija crkvenih pravnika u Dubrovniku, 26. - 27. listopada 2012., Josip Šalković (ur.), Zagreb, 2013., 85-107.

ZEC Slavko, Tečajevi priprave za ženidbu - jesu li obvezatni?, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 132 (2004.) 12, 935.

ZEC Slavko, Zaručnici - ovisnici - (ne)sposobnost za ženidbu, u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 129 (2001.) 11, 486-489.

ZEC Slavko, Ž enidba dvoje krštenih je sakrament (1), u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 122 (1994.) 12, 372-375.

ZEC Slavko, Ž enidba dvoje krstenih je sakrament (2), u: Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije, 123 (1995.) 1, 13-18.

ZEC Slavko, Ženidbena privola i psihički život osobe. Psihološko-kanonska analiza ženidbene privole, u: Bogoslovska smotra, 78 (2008.) 3, 651-680.

c) Elektronički oblik

VUKOVIĆ Tomislav, Intervju s Josipom Šalkovićem o kanonskim razlozima ništavosti ženidbe, (27.4.2008.), u: htt p:// www.g las-ko ncila.hr/ index .php?o ptio n=com_php&It emid= 41&news_ID=14089.

BARŠČEVSKI Olja, Posebne zadaće branitelja veze u kan. 1095 (27. ožujka 2009.), u:ht t p:/ / www . m ed ju b isk u p i js k i - s u d- za gr eb. i n f o/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t & v ie w = a r t i c le&id = 135:p r eda v an j e - m r - o l j e - b a r sc e v s ki - na - otv a r an j u -su d s ke - go di n e - 2009&catid = 27& It e m i d = 151

PAPA BENEDIKT XVI., Nagovor Svetog Oca Benedikta XVI. sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine, (29. siječnja 2010.) u:ht t p:/ / med j u b is k u pi j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 27 & I t em i d = 146.

PAPA BENEDIKT XVI., Nagovor Svetog Oca Benedikta XVI. sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine, (22. siječnja 2011.) u:ht t p: // med j u b is k u pi j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 26 & I t em i d = 145.

ŠTENGL Ivan, Poremećaji hranjenja, anorexia i bulimia neurosae. Razlozi kompromitirane sposobnosti preuzeti bračne i roditeljske dužnosti, (24. veljače 2011.), u: ht t p:/ / med j u b is k u pi j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 116: p r eda v an j e - doc - d r - i v ana - t engl a - na - otv a r an j u -su d s ke - go di n e - 2011&catid = 29& It e m i d = 149

PAPA BENEDIKT XVI., Nagovor Svetog Oca Benedikta XVI. sudu Rimske rote prigodom otvaranja sudske godine, (21. siječnja 2012.) u: ht t p:/ / med j u b is k u pi j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 25 & I t em i d = 144.

RADAK IVANKOVIĆ Ivica, Utvrđivanje slobodnog stanja zaručnika pripadnika latinske Crkve i pravoslavnih Crkava, (14. ozujka 2012.), u:ht t p:/ / med j u b is k u p i j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 111: p r eda v an j e - d r - i v i c e - i v ank ov i a - r a d a k a - na - otv a r an j u -su d ske - go di n e - 2012&catid= 30&It emid= 148

BABIĆ Lucija - BARŠČEVSKI Olja, Intervju sa kardinalom Velasiom de Paolisom, (25.listopada 2012.), u: ht t p:/ / med j u b is k u pi j sk i -su d- za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 102: i nte rv j u -s a- k a r di n al o m - v ela s io m - de - paoli s o m& c a t id=25 & I t em i d = 131.

PAPA BENEDIKT XVI., Nagovor Svetog Oca Benedikta XVI. prigodom otvaranja sudske godine suda Rimske rote (26. siječnja 2013.), u:htt p:// medjubisk upijsk i -sud-za gr eb. n e t/ i n de x .p h p ? o pti o n=com_ c o nten t& v ie w = a rt i c le&id = 130 & I t em i d = 143