Monetarno pravo (1.kolokvij)

SKRIPTA

 

 

 

 

 

POJAM I RAZVOJ NOVCA

Novac je  roba posebne vrste (stvar sui generis) koja obavlja funkciju opšteg ekvivalenta, koja svojim tjelesnim likom, svojom upotrebnom vrijednošću služi izražavanju vrijednosti svih ostalih roba, koja se prema njoj nalaze u relativnom obliku vrijednosti.

U razvojnim fazama ljudskog društva u svojstvu opšteg ekvivalenta, pored zlata i srebra, pojavljivale i neke druge robe kao npr :stoka, koža, platno, vuna... Treba istaći da se onog momenta kad se funkcija opšteg ekvivalenta uobičaji sa jednom vrstom robe, to jest kada neka određena određena vrsta roba na određenom teritoriju i za određeno vrijeme stekne društveni monopol u vršenju uloge opšteg ekvivalenta,, tek tada se roba koja vrši funkciju opšteg ekvivalenta pretvara u novac a opšti oblik vrijednosti se pretvara u novčani oblik vrijednosti.

Jedna roba postaje novcem tek kada dobije društveni monopol na funkciju opšteg ekvivalenta. Funkcija opšteg ekvivalenta uglavnom se ustalila na plemenitim metalima i to prije svega na zlatu i srebru. Zlato i srebreo su po svojoj prirodi veoma postojani, ne hrđaju, otporni su na kiseline, lako se kuju i imaju veoma visoku tačku topljenja, podobni su za razdvajanje-dijeljenje a da se pritom njihova vrijednosti ne umanjuje. Zlato kao novčani materijal ima i jedno posebno prirodno svojstvo a to je istorodnost. Ono je istorodno bez obzira na kom se kontinentu dobivalo dok to nije slučaj ni sa jednom drugom robom.

Zlato i srebro imaju i jednu značajnu društveno-ekonomsku osobinu, posebno značajnu, da budu uoptrebljeni kao novac a to je njihova velika ekonomska specifična težina. Zlato i srebro u malom komadu sadrže veliku zamjenjivu vrijednost koja ima omogućava izražavanje velike količine bilo koje druge robe. Nije nužno da zlato cirkulira u prometu, njegova uloga kao posrednika u razmjeni može biti zamijenjena drugim metalom, papirnim novcem, čekovima, mjenicama, kao i drugim novčanim surogatima (zamjenici novca).

PRAVNI POJAM NOVCA

Novac nije ekonomska kategorija nego i pravna kategorija. Pravni teoretičari nisu jedinstveni pa su se u literaturi formirale vrlo različite kocepcije u pogledu pojma, obilježja i značenja pravnog poimanja nivca.

Po metalističkoj koncepciji novac je roba (potrošna, zamjenjiva, djeljiva i pokretna stvar) i to prije svega plemenita roba (zlato i srebro) kojoj se pripisuje svojsvto novca zbog njenih prirodnih i ekonomskih osobina. Uloga države i prava bi se po metalistima svodila samo na to da svojim žigom i autoritetom utvrdi, a time i garantira, da je u određenom komadu plemenitog metala koji funkcionira, kao platežno i prometno sredstvo, kao novčana jedinica, sadržana određena težinska jedinica metala normirane finoće. Osnovno je u novcu, dakle, plemeniti metal, njegove osobine, a prije svega njegova ekonomska moć, dok država i pravo imaju sekundarni značaj deklerativnog karaktera da svojim  žigom garantira težinsku količinu plamenitog metala određene novčane jedinice.

Državnopravno poimanje novca, prema ovim piscima novac je svaka pokretna stvar koju država odredi da bude novac. Država kao nosilac suverene vlasti pa prema tome i monetarnog suvereniteta i monetarno-pravnog monopola, je ona vlast koja je ovlaštena izdavati izdavati novčane znakove i utvrđivati novčanu jedinicu, odnosno određivati svojstvo zakonskog sredstva plaćanja.

Društvenopravna koncepcija novca smatra da je za definiranje novca odlučujuće mišljenje, odnosno stav ljudi koji se služe novcem i upotrebljavaju ga u svakodnevnom životu, te da se prema tome novcem smatraju samo one pokretne stvari i prava koja su u opštoj upotrebi ka sredstvo razmjene i u koje društvo, tj.javno mnijenje, ima i povjerenje, a ne stvari i prava kojima država putem monetarnog suvereniteta daje to svojstvo.

Psihosociološku koncepciju novca zastupa Nussbaum, a on svoja shvatanja zasniva na „abnormalnim kontroverznim shvatanjima“ –rat,  zemljotres, krize u situacijama koje se zaista ne mogu obraniti pomoću državne teorije novca. Naime, tada se novac izdan od državne vlasti, untoč svojim atributima suverenosti, slabo prima, gubi svoju vrijednost i njegova kupovna moć dobrim dijelom zavisi od mišljenja i držanja društva i poslovnog svijeta, No, i u takvim uvjetima metalni punovrijedni novac sankcioniran od strane države kao zakonsko sredtsvo plaćanja ne gubi vrijednost i značaj.

Novac u pravnom smislu riječi je djeljiva, pokretna, zamjenjiva, potrošna, tjelesna ili bestjelesna stvar – pravo sui generis, koja svojim tjelsnim likom, svojom upotrebnom vrijednošću i vrijednošću služi za izražavanje-vrednovanje svih ostalih stvari koje se prema njoj nalaze u relativnom obliku.

FUNKCIJE NOVCA

NOVAC U FUNKCIJI MJERE VRIJEDNOSTI

Prva i osnovna funkcija novca u procesu društvene reprodukcije predstavlja izražavanje vrijednosti svakog dobra- svake robe. Ovu vrijednost novac izražava određenim količinama svoje vlastite upotrebne vrijednosti, čime se najraznovrsnije robe u razmjeni svode na jednoimene veličine, kvalitetno jednake, a kvanitativno usporedive.

Svaka roba bez obzira na svoju upotrebnu vrijednost svodi na određenu količinu zlata, ukoliko je zlato novčana roba. Ali pošto su robe različite vrijednosti, tako  se one izražavaju u različitim količinama zlata. Zlato i srebro kao metali imaju svoju, imaju težinu i mjere se težinskim jedinicama. Svaka cijena predstavlja određenu količinu zlata, koja ne mora biti realno prisutna, može se zamisliti i idealna prisutnost.

Ekonomskoj funkciji novca kao mjeri vrijednosti odgovara u pravu funkcija „instrumenta vrednovanja - evaluacije“. Kada novac vrši ovakvu funkciju onda se on u pravu naziva „valutom vrednovanja“. Ovaj apstraktni naziv obuhvata sve slučajeve kada se u novcu izražava vrijednost stvari ili usluge, bez obzira na specifičnost konkretnog odnosa u kojem novac treba izvršiti ovu svoju ulogu 

NOVAC U FUNKCIJI SREDSTAVA PROMETA

Novac u funkciji sredstava prometa služi kao posrednik u razmjeni proizvoda, jer se njime i uz njegovo posredovanje vrši razmjena bilo kojih vrsta i količina robe. To se može prikazati na sljedeći način : R1 –N- R2.

Budući da novac uvijek predstavlja ostvarene robne cijene, tj.realizirane robe, to je uvijek prva metamorfoza jedne robe, njezino pretvaranje u novac, istovremeno i završna metamorfoza neke druge robe, odnosno njezino pretvaranje iz novčanog oblika u robni.

NOVAC KAO KREDITNO I PLATEŽNO SREDSTVO

Kretanje novca od kupca ka prodavcu vrši se tek nakon protoka određenog dužeg ili kraćeg roka, te se tako između prodavača i kupca razvijaju kreditni odnosi u okviru kojih prodavač postaje vjerovnik, a kupac dužnik, dok se novac nalazi u „funkciji kreditnog sredstva“.

U njegovoj pravnoj ulozi sredstva plaćanja novac se pojavljuje tek onda kada država, tj.pravo stavlja novac pod svoje „okrilje“, određuje što se u datoj datoj zajednici odnosno na određenom teritoriju ima smatrati novcem, što se ima smatrati u ekonomskom i platnom prometu sredstvom plaćanja.

Uloga novca kao prometnog sredstva, tj.kao posrednika robnog prometa je kratkotrajna, momentalna, što znači da on trenutno izražava vrijednost jedne robe, kako bi omogućio njenu razmjenu za drugu robu iste vrste.

NOVAC KAO SREDSTVO ZA ZGRTANJE BLAGA

Svaka prodaja robe ne mora odmah i u istom obimu prekinuti proces robnog prometa, tj.izvršiti samo prvu metamorfozu robe, odnosno prodati, a da se pri tome ništa ne kupi, ili bar ne za sav novac. Kada se ovo dogodi, onda se određena količina novca zadržava izvan prometnog procesa: ona se skameni, očvrsne, tezaurira, odnosno počinje funkcionisati kao blago.

Neke robe se moraju kupovati svakog dana a druge u različitim vremenskim intervalima, te je zbog toga neophodno utrošak primljenog novčanog dohotka rasporediti na duži vremenski period, pa je zbog toga potrebno duže vrijeme štedjeti da bi se one obavile.

Vrijedno je napomenuti da novac kao sredstvo blago, u sistemu zlatnog standarda, služi i kao rezervoar u koji se iz prometa slijeva ona suma novca koja tamo nije potrebna.

NOVAC U FUNKCIJI MEĐUNARODNOG PROMETA – SVJETSKI NOVAC

Robno-nočana razmjena, odnosno kretanje robe od prodavača ka kupcu i obratno, ne vrši se samo u zemlji, nego i na međunarodnom planu – svjetskom tržištu, pa je shodno tome i tu potreban novac. U svjetskoj trgovini robna vrijednost postaje univerzalna i zato njen samostalni lik stupa pred robe kao svjetski novac. Tek na svjetskom tržištu novac funkcioniše u punom smislu kao roba, čiji je prirodni oblik ujedno i neposredan društvni oblik ostvarenja ljudskog rada in abstracto.

Međunarodna plaćanja vrše se preko banaka i to preko jedne ili više njih. Danas se plaćanje u vanjskoj trgovini pretežno obavlja devizama, valutom ili kompenzacijom na bazi međunarodnih i međuvladinih sprazuma, tako da potreba prenošenja zlata iz jedne  zemlje u drugu nastaje tek onda kad se neki dio plaćanja ne gasi uzjamnim potraživanjem.

KREDITNI NOVAC I NJEGOVE FUNKCIJE

Kreditni novac svoje porijeklo vuče iz funkcije robnog novca kao platežnog sredtsva. Naime,mjenice, obveznice i drugi vrijednosni papiri na prodanu robu kao obećanje plaćanja, umjesto stvarnog novca kao definitivnog sredstva plaćanja, počinju cirkulirati do roka isplate kao platežno sredstvo i tako predstavljajukomercijalni oblik kreditnog novca.

Ovako svaćen kreditni novac nematerijalnog je oblika – nije roba. To se naročito zapaža kod žiralnog novca, njegovog najznačjnijeg i najčešćeg oblika, koji ne posjeduje nikakav opipljiv, materijalni oblik, nego se naprotiv predstavlja u liku računarskih –brojčanih znakova.

S obzirom da kreditni novac nije roba, nema svoj materijalni oblik, onda on nema ni svoju vlastitu upotrebnu vrijednost. Međutim, i on kao i stvarni novac ima svoju formalnu upotrebnu vrijednost, društvenu upotrebnu vrijednost koja izvire iz njegovih specifičnih društvenih funkcija, tj.da u procesu društvene reprodukcije služi kao prometno i platežno sredstvo, odnosno kao sredstvo zalihe vrijednosti.

Funkciju prometnog sredstva kreditni novac u savremenom razvijenom robnom prometu u pravilu, obavlja u formi tzv.gotov novca koji djeluje pretežno u sektoru stanovništva.

NOVČANI SISTEMI

Novčani sistem predstavlja skup pozitivnih pravnih propisa i pravila kojima sereguliraju novčana pitanja jedne zemlje, tj.pitanje novčane jedinice kao zakonskog sredstva plaćanja, naziv te novčane jedinice, pitanje pariteta, konvertibilnosti kao i osnovne postavke u pogledu emisije novca.

SISTEM METALISTIČKOG VAŽENJE

Sistem metalističkog važenja postoji u onom slučaju kad je propisom neke zemlje određeno da je novčana jedinica vezana za izvjesnu količinu jednog ili više metala. Ukoliko je novčana jedinica vezana za samo jednu vrstu metala, odnosno ukoliko se valutni novac kuje iz jednog metala, onda je u pitanju„monometalizam“, tj. sistem monetalističkog važenja, i obrnuto, ukoliko se pak, to čini u odnosu prema dva ili više metala, onda se naziva bimetalističkim, odnosno multimetalističkim važenjem.

U toku povijesnog razvoja bimetalističkim sistm iskazao je izvjesne slabosti koje su se ogledale u iščezavanju iz opticaja boljeg novca dok je u cirkulaciji ostajao lošiji. U ekonomskoj povijesti navedena pojava se naziva Greshamov zakon (lošiji novac –srebreni tjerao je iz prometa bolji, i na taj način je zlato emigriralo zlato iz zemlje a srebro je preuzimalo gotovo isključivu ulogu valutnog novca).

Do iščezavanja zlata dolazi u vezi s isplatama prema inostranstvu. S obzirom na to što zakonske odredbe o jednakosti jedne i druge vrste novca i njihovoj neograničenoj mogućnosti plaćanja važe samo u unutrašnjem prometu a ne i prema inostranim povjeriteljima.

Navedene slabosti bimetalističkog sistema uglavnom su riješene prelaskom na monometalizam. Z arazdoblje monometalizma karakterističan je monometalizam zlata, koji je povijesno gledano prošao kroz nekoliko razvojnih faza:

·        Klasično zlatno važenje;

·        Važenje zlatnih poluga;

·        Važenje zlatnih deviza.

Klasično zlatno važenje počivalo je na održavanju jednakosti između vrijednosti domaće novčane jedinice i jedne po težini određene količine zlata koja se utvrđivala aktom državne vlasti o ustanovljavanju novčane jedinice -  zlaten monete, koje su bile jedino zakonsko sredstvo plaćanja i prometa.

Novčanice – banknote u eri ovog klasičnog zlatnog važenja bile su konvertabilne za zlato i to bez odlaganja i troškova i one su predstavljale, s pravnog aspekta samo jednu građansko-imovinsku pravnu obavezu banke koja ih je izdala te je bila dužna njihovim imateljima isplatiti na njima označenu količinu metalnog zlatnog novca.

Na međunarodnom planu sistem zlatnog važenja zasniva se na slobodnom prometu, izvoza i uvoza zlata, bilo u zlatnim monetama ili polugama, tako da je domaća novčana jedinica morala biti jednaka po vrijednosti jednoj datoj količini – težini zlata na svjetskom tržištu.

Klasnično važenje imalo je i jednu veliku slabost koja se ogledala u nedovoljnom snabdijevanju gospodarstva novcme i kreditom, što se negativno odražavalo na sam

ekonomski razvoj i zaposlenost proizvodnih faktora date zemlje, pa je zato kao i uslijed velikih ratnih razaranja poslije Prvog svj.rata zlatno važenje prestalo funkcionirati u nizu evropskih zemalja.

Zato se po zavrsetku rata mnoge zemlje svijeta u cilju stabilazacije novčanih troškova, ponovo pokušale uvesti zlatni standard u nešto modificiranoj formi, koji je poznat pod nazivom standard važenja zlatnih poluga. Novčanice ne konvertiraju za metalni zlatni novac, nego zalten poluge i to samo kod velikih plaćanja, kakva se vrše uglavnom prema inostranstvu. Za manje iznose konvertibilnost ne postoji uslijed opasnosti masovnog izmjenjivanja i isrcipljivanja zlatnih zaliha za sakrivanje – tezauraciju. Novčana jedinica izražena je i dalje stanovitom količinom zlata ili ustanovljeno je pravilo : koliko se iz jednog kilograma zlata dobiva novčanih jedinica – paritet. I ovdje je vrijednost novčane jedinice vezana za određenu količinu zlata. No, emisijka  u slučaju zahtjeva za zamjenu nije bila dužna domaće novčanice mijenjati za zlato, nego je za devize zemalja s potpunom zlatnom valutom ili valutom zlatnih poluga

Važenje zlatnih deviza bilo je uvedeno u Njemačkoj, Italiji, u zemljama Centralne Evrope kao i u nizu zemalja koje nisu bile u stanju organizirati scoj novčani sistem kao sistem a opticajem zlatne monete, ni kao sistem na bazi poluga. Time je bila pojačana ovisnost tih zemalja od zemalja zlatnog standarda, posebno SAD i Engleske što je omoućavalo ovim zemljama da odobravaju kredite drugim zemljama na račun tuđih sredstava. U tom smislu može se govoriti o zlatno-dolarskom sistemu i o zlatno-sterlinškom sistemu. Zlatno sterlinški sistem je bio sistme u kojem su slabije tj.ovisnije zemlje svoj novčani sistem vezivale ili za britansku funtu ili za zaltne poluge. Britanska funta je u to vrijeme bila zamjenjiva za zlato ili zlatne poluge.

SISTEM SLOBODNOG VAŽENJA

Sistem slobodnog važenja ili sistem papirnog važenja (papirne valute) postoji onda kad novčana jedinica nije definirana u određenoj količini zlata ili ako je ona i definirana u određenoj količini zlata, a nije razmjenjiva za zlato. To su praktično papirne novčanice prema kojima emijske banke nemaju obvezu zamjenjivosti.

Ovaj sistem na bazi papirne valute i fiktivnih zlatnih pariteta uglavnom se primijenjivao u istočnoevropskim zemljama. Kupovna moć ovakvih valuta u zemlji kao i njena vrijednost ovisno od niza okolnosti i faktora može biti i stabilna. Ta stabilnost se ne  zasniva na nekom paritetu ni njegovm automatizmu već na nizu ekonomsko-monetarnih mjera koje poduzima država, odnosno emisijska banka. Stoga se za pravilno funkcioniranje traži određena aktivna novčana i gospodarska politika, pa se ovaj sistem naziva još imanipulativnom važenjem.

Ukoliko se pri manipuliranju valutom i poduzimanju raznih mjera u cilju održavanja njene stabilnosti kao mjerilo uzima razina cijena na malo, kao opšte usvojeni indikator stabilnosti-inflacije, odnosno deflacije, onda se taj sistem naziva još i indeksnim važanjem u kojem se vrijednost novčane vrijednosti želi vezati za svu robu u prometu, tako da bi vrijednost ove jedinice bila izražena vrijednošću, odnosno cijenama sve robe.

SAVREMENI SVJETSKI MONETARNI SISTEM

Pod savremenim međunarodnim-svjetskim monterarnim sistemom danas se podrazumijeva sistem Međunarodnog monternoag fonda koji je nastao na međ.konferenciji održanoj u Bretton Woods-u.

Postojale su u osnovi dvije koncepcije o regulisanju novog međ.monetarnog sistema i to kocepcija Keyns-a i koncepcija White-a.

Keyns je predlagao osnivanje Međunarodne kliniriške unije u okviru koje bi se izravnavali saldi platnim bilancamabzemalja članica, obračunati u međunarodnim obračunarskim jedinicama – „bancor –ima“. Vrijednost bancora se određivala u zlatu. Ukoliko bi zemlja članica zapala u platnobilančne teškoće onda bi joj se odobravao od Unie kredit. Ako bi to zaduženje bilo veće od 50% kvote zemlje članice onda bi Unija mogla zahtijevati da odnosna zemlja uvede neke od ovih mjera : devalvaciju svoje valute u odnosu na bancor, da uvede kontrolu kapitalnih transakcija i sl. Učešće -  kvote u Uniji bi se određivale, zavisno od obima međunarodne razmjene odnosne zemlje u predratnim godinama.

Whiteova kovcepcija je predviđala osnovanje Međunarodnog stabilizacijskog fonda koji bi djelovao u pravcu održavanja fiksnih deviznih tečajeva zemalja članica, ukidanje carina, deviznih ograničenja u međunarodnoj razmjeni. Zemlje članice bi bile dužne utvrditi paritet svoje valute u zlatu i zlatnoj valuti, a to je u to vrijeme bio samo američki dolar. Učešće -  kvote zemalja članica bi se određivale ovisno od raspoloživih količina zlata i slobodnih deviza odnosne zemlje, po čemu bi vodeće mjesto pripali SAD. Stvarnost je to i pokazala jer se Whiteov prvobitno zamišljeni sistem  kao zlatno-devizni standard pretvorio u zlatno – dolarski standard, po kojem je nacionalna valuta SAD postala svjetska rezervna valuta.

Whiteova koncepcija je prihvaćena te je tako osnovan sistem Međunarodnog monetarnog fonda. Konferenciji u Bretton Woodsu sudjelovale su 44 zemlje – članovi osnivači. Istovremeno je usvojen i statut Fonda, a Fond je počeo rad od 1.marta 1947. Fond ima sljedeće zadatke :

-unapređenje međunarodne monetarne saradnje;

-potpomaganje širenja i ravnomjernog razvijanja međ.trgovine;

-pomaganje održavanja stabilnosti tečajeva i sprečavanje njihovog umjetnog obaranja;

-doprinos za uvođenje multilateralnog sistema plaćanja po tekućim transakcijama između članica i otklanjanje deviznih ograničenja koja koče razvoj međ.razmjene proizvoda i usluga;

-odobravanje kredita iz sredstava Fonda državama ćlanicama u slučajevima platnobilančnog deficita.

Svaka zemlja članica ulazi u Fond s određenom kvotom sredstava. Visina kvote zemalja osnivača predviđena je u posebnoj listi. Opšti kriterij za visinu kvote je svjetska ekonomska pozicija zemlje članice. Kvote se uplaćuju 25% u zlatu,a 75% u valuti zemlje članice. Umjesto 25% kvote, uplata u zlatu može iznositi i 10% od državnih službenih neto zaliha zlata i dolara. U slučaju promjene kvote, zemlja članica koja je na promjenu pristala obvezna je da 25% povećanje kvote uplati u zlatu u roku od 30 dana, a ostatk u vlastitoj valuti. Članica može izvršiti promjenu pariteta nacionalne valute do 10% od prvobitno utvrđenog pariteta i bez saglasnosti Fonda. Ako članica predlaže promjenu pariteta veću od 10% onda treba tražiti od Fonda da se izjasni u roku od 72 sata da li je usvaja ili ne. Članica može ovu promjenu izvršiti i bez saglasnosti Fonda ako ta promjena ne utiče na međ.transakcije članica ili ako je ta promjena potrebna radi ispravljanja osnovne neuravnoteženosti a naročito u slučaju socijalnih i opštih političkih poremećaja.

BRETTON – WOODSKI SISTEM

Zemlje članice su bile dužne formirati paritet svoje valute ako zajedničkom imenitelju svih valuta ili u dolaru SAD na bazi njegova zlatnog pokrića prema stanju od 1.srpnja 1944.godine, tj.na bazi odnosa 35dolara= i unca čistog zlata, odnosno 1dolar= 0.888671 grama zlata. Pri tom su zemlje članice bile obvezne u svojim zemljama održavati i čvrste devizne tečajeve u okviru raspona od 1% prvobitno a 2.25% počevši od 18.decembra 1971.

Brettonwoodski zlatno-dolarsji standard je klasičan oblik međunarodnog zlatno-deviznog sistema u kojem se zlato pojavljuje u obliku brižljivo čuvanih i publici nedstupnih zlatnih poluga. Zlatom rukuju i raspolažu samo monetarni organi vlasti –centralne banke.Ovako zamišljen Brettonwoodski novčani sistem često se predstavljao kao sistem paralelnih koncentričnih krugova, kojima se u centru nalazi zlato, a dolar kao stožerna svjetska valuta, oko koje kruže sve ostale u to vrijeme nekonvertibilne valute svijeta. Postojao je čitav niz činjenica koje su pogodovale da se dolar učvrsti kao svjetka valuta:

-SAD su financijski vodeća zemlja svijeta, pa je shodno tome i njena valuta dominantna u međunarodnim plaćanjima.

-dolar deponiran na račune u banci donosi kamatu koju zlato ne pruža.

--dolarska sredstva centralnih banaka u sistemu monetarnih rezervi su često potrebna radi intervencije na deviznim tržištima u cilju čuvanja čvrstih valutnih pariteta i čvrstog intervalutnog tečaja:

-računanje monetarnih rezervi na pretežno jednu valutu umnogome je olakšavalo mnogobrojne novčane transakcije.

-jačanju moći i ugleda dolara umnogome je pridonijela totalna ovisnost oslabljenih zapadnoevropskih država o američkoj pomoći prvim poslijeratnim godinama.

-jednom nametnut kao svjetski novac dolar omogućuje nametanje engleskog jezika kao svjetskog poslovnog jezika.

RASPAD BRETTONWOODSKOG REZERVNOG SISTEMA

 U najznačajnije svjetsko-ekonomske promjene koje su uzrokovale raspad Brettonwoodskog sistema treba istaći:

-neprekidno rastući deficit američke platne bilance, te shodno tome kriza američkog dolara;

-kriza novčanih funkcija zlata;

-kriza fiksnih deviznih tečajeva, te stupnjevita legalizacija sistema floatinga;

-uvođenje specijalnih prava vučenja.

KRIZA DOLARA

U šezdesetim godinama jača moć i snaga evropskog ekonomskog sistema, a potom i moć i ekonomska snaga zemalj Bliskog iDalekog istoka, dok ek.sposobnosti SAD relativno zaostaju. Sve ovo se negativno odražava na platnoblančno stanje američkog ekonomskog sistema.

Stalna pasivnost američke platne bilance obarala je stabilnost i povjerenje u amričke dolar tako da se javlja dollar glut umjesto ranijeg dollar shortagea. Osim toga počinju se i manje isticati elementi američke plemenitosti u kreiranju platnobilančnog deficita.

Ukidanjem konvertibilnosti dolara stekli su se svi potrebni uvjeti za devalvaciju precijenjene američke valute tako da je o.dlukom Washingtonskog kluba desetorice smanjen formalno-pravni paritet dolara za 8.7%  (1971) a potom i za 10% (1973). Ovim delvavacijama zlatni paritet dolara snižen je na 0.736 grama zlata. Ovim mjerama dolar ulazi u svoju treću vrlo neizvjesnu fazu kada „vrijedi manje nego zlato“ , kada se ne može konvertirati u zlato po službenoj fiksnoj cijeni.

KRIZA NOVČANIH FUNKCIJA ZLATA

Negiranje monetarnih funkcija zlata se intenzivnije nastavlja nakon suspenzije konvertibilnosti američke valute. S tim u vezi su sedam najrazvijenijih zemalja svijeta 1973.donijele odluku o ukidanju dvojnog tržišta zlata. Ovim aktom se centralnim bankama zemalja članica otvorila mogućnost slobodnog trgovanja zlatnim rezervama, tj.prodajama i kupovinama ne po službenoj nižoj cijeni već po slobodnoj zlatno višoj cijeni zlata.

Ovim činom je ukinuto jedno neopravdano stanje u slobodnom svjetskom gospodarstvu, po kojem je zlato imalo dvojnu cijenu : slobodnu tržišnu za novoproizvedeno zlato islužbenu fiksnu za monetarno zlatne rezerve. Istodobno je bankama zemalja članica bilo omogućeno da izvrše revalorizaciju svojih zlatnih poluga po aktuelnim slobodnim tržišnim cijenama.

1975.godine u SAD se ukida embargo slobodnog tržišta zlata tako da su od tada svi građani SAD mogli slobodno trgovati sa zlatom.

Konačna demonetizacija zlata obavlja se na redovnoj godišnjoj skupštini MMF 1975.godine u Washingtonu gdje je i formalno-pravno donesena odluka o ukidanju službene cijene zlata, što je i potvrđeno i na zasjedanju Internog Komiteta MMF u Kingstonu. U najvažnije odluke Kingstonskog zasjedanja treba istaći :

-odluke o ukidanju službene cijene zlata;

-odluku o ukidanju zlatnih pariteta specijalnih prava vučenja;

-odluku o ukidanju zlatnih klauzula o Statutu MMF;

-odluku o prestanku zlatnih transakcija između MMF i zemalja članica;

-odluku o ukidanju zlatne tranše,

-odluku o restituciji i rasprodaji zlatnih rezervi MMF–a .

 

KRIZA FIKSNIH DEVIZNIH TEČAJEVA

Nakon suspenzije konvertibilnosti američke valute i njene devalvacije u dva navrata odustaje se i od čvrstog i fiksnog intervalutarnog tečaja i stupnjevito prelazi na sistem plivajućih deviznih tečajeva, s mogućnošću da monetarne vlasti interveniraju kako bi se spriječile nenormalne i špekulativne manipulacije sa valutama i devizama.

SAD su u vrijeme uvođenja Brettonwoodskog zlatno-dolarskog sistema insistirale i ishodile sistem fiksnih intervalutnih tečajeva, dok su se plivalući tečajevi smatrali nepoželjnim. Ali uslijed gubitka zlatnih rezervi, te stalnog obezvrjeđivanja dolara, SAD mijenjaju ekonomsku logiku te postaju jedan od glavnih zagovornika slobodno plivajućih tečajeva.

Na sastanku u Kingstonu Fond je prihvatio i formalno-pravno legalizirao plivajuće devizne tečajeve. Zemlje članice su mogle devizne tečajeve iskazati prema želji : u SPV, u nekoj drugoj valuti, u košari valuta ili na neki drugi način, samo ne u zlatu jer je ono bilo određeno za demonetizaciju.

SPECIJALNA PRAVA VUČENJA (SPV)

MMF na sastanku u Rio de Janeiru 1967.godine kreira novi oblik međunarodnih sredstava plaćanja u formi specijalnih prava vučenja – SPV. Specijalna prava vučenja su obračunski, ne cirkulirajući i vještački novac koji se ne može izravno upotrebljavati kao sredstvo prometa i plaćanja, već služi kao osnova, kao prava koja omogućuje zemljama članicama da temeljem svojih SPV vuku- kupuju, odnosno dobivaju na kredit potrebne konvertibilne valute.

Početna vrijednost jedne jedinice SPV bila je utvrđena u zlatu, 1 SPV= 0.888671 grama čistog zlata. Otud se često sistem SPV zvao kao sistem papirnog zlata. Odnos između jedinice SPV i dolara kasnije se mijenjao. Od 1974. vrijednost jedinice SPV se utvrđuje prema korpi valuta u kojoj su valute 16 zemalja čiji je udjel u svjetskom proizvodu iznad 1% a to si bile : australijski dolar, austrijski šiling, belgijski franak, kanadski dolar, danska kruna, njemačka marka, francuski franak, italijeanska lira, japanski jen, nizozemski gulden, norveška kruna, britanska funta, južnoafrički rand, španska pezeta, švedska kruna i američki dolar.

1978. dolaz do djelimične izmjene u sistemu korpe valuta, tako da se u nju uključuju saudiarabijski rial i iranski rial, a isključuju danska kruna i južnoafrički rand. Međutim, i ova valutna košara ubrzo mijenja sadržaj tako da se od 1981. vrijednost SPV utvrđuje na temelju „koktela“ od pet valuta i to onih zemalja koje su u razdoblju od 1975.do 1979.ostvarile najveći izvoz robe i usluga. To su američki dolar (42%), njemačka marka (19%), japanski jen, francuski franak i engleska funta (svi po 13%). 1986.ponovo se mijenja sastav „koktela“ tako da su se ponderi za francuski franak i englesku smanjili na po 12%, a za japanski jen ponder se povećao na 15%.

1991.konstruiran je novi valutni „koktel“ s partipacijom američkog dolara od 40%, njemačke marke od 21%, japanskog jena 17%, 17% francuskog franka i engleske funte od po 11%.

Emisiju i alokaciju specijalnih prava vučenja obavlja MMF. S tim u vezi su do sad izvršene dvije emisije i alokacije SPV. Prva alokacija i aktiviranje je izvršeno u periodu od 1970.do 1972. Druga emisija i alokacija uslijedila je 1979.uz nove kriterije vodeći računa o poesbnim teškoćama zemalja u razvoju.

Raspodjela je vršena članicama razmjerno njihovim kvotama u kapitalu Fonda. Kad stvara SPV, MMF odobrava račun zemlje članice za iznos njena dijela SPV. Zemlje članice MMF-a koje imaju suficit u bilanci plaćanja, na zahtjev MMF-a prodaju svoju valutu zemljama koje imaju deficit u bilanci plaćanja za SPV. Pri tom zemlje čija se valuta traži nisu dužne prihvatiti više od trostruke veličine njihova iznosa SPV dobivenog raspodjelom. Na SPV stečena prodajom svoje valute zemlja u suficitu prima kamete od strane zemalja u deficitu koje su svoje SPV mijenjale u strane valute.

Sredstva SPV služe za financiranje platnobilančnih neravnoteža zemalja članica Fonda. Koriste se i kao valuta pri odobravanju i korištenju kreditnih obveza, zatim za kupovinu traženih valuta, za izmirenje financijskih obveza i sl.

Svaka zemlja članica koja ima problema sa deficitom svoje platne bilance može tražiti krdit od MMF-a. Visina odobrenih kredita zavisi od veličine kvote određene zemlje. Keditiranje se vrši u formi kreditnih tranši koje mogu dostići iznos od 100% kvote date zemlje, tj.4 tranše po 25% kvote.

Prva tranša se veoma lako dobiva. Ostale tri, tzv.više kreditne tranše se dobivaju uz ispunjenj određenih uvjeta. Tako je potrebno da se zemlja članica dogovori sa Fondom o programu prilagođavanja koji obuhvata mjere trgovinske, devizne, fiskalne i monetrane politike u cilju popravljanja platnobilančne pozicije. Svoje obaveze iz dogovorenog stabilizacijskog programa prilagođavanja zemlja članica dostavlja Fondu u formi pisma o namjerama.

Pismo o namjeraa j pravni akt koji suvereno donosi zemlja članica, ali ono sadrži obvezne preporuke Fonda o ekonomskoj politici koju data zemlja treba provoditi ako želi podršku Fonda. Od zemalja koje zbog prezaduženosti traže refinanciranje i reprogramiranje prispjelih dugova povjerioci traže da sa Fondom ugovore stabilizacijski program. Prvenstveni cilj programa je osigurati dovoljno deviza državi članici za uspješno vraćanje dugova, dok su razvojni programi i zaposlenost u zemljama članicama u drugom planu.

Pored  navedenih tranši često se u međunarodnoj financijskoj praksi koriste i tzv. stand by aranžmani. Stand by aranžman je kredit okvirnog i produženog karaktera kojeg date zemlje koriste u određenom vremenskom periodu u zavinosti od vlastitih potreba, ali i od toga da li one sprovode stabilizacijske programe koje su sa Fondom ugovorile.

REZERVNO – KLJUČNE VALUTE

Konvertibilnim valutama smatraju se one valute koje ispunjavaju sljedeće uvjete:

-zamjenjivost valute za neku konvertibilnu valutu, a ne zlato;

-sloboda transfera intervalutnih potraživanja iz zemlje u inostranstvo i obrnuto,

-bez poteškoća se primaju u međunarodnim plaćanjima radi namirenja dužničko-vjerovničkih obveza;

-strane je pravne i fizičke osobe rado drže u svojim portfeljima, ne žureći je konvertirati u druge valute.

Prihvatanje domaće valute od strane inostranih rezidenta je ne samo povoljno za platnobilančnu poziciju, već predstavlja i jednu vrstu kreditiranja domćeg gospodarstva ntreženim kreditima. Na ovu vrstu pogodnosti mogu računati samo zemlje čija je valuta opšte prihvaćena u svijetu i to u svojstvu  opšte rezervno-ključne valute. Da bi valuta zemlje članice postala konvertibilna neophodno je da iza te valute stoji snažno i stabilno gospodarstvo. Uz to je svakako nužan i određeni stupanj pravne i političke stabilnosti date zemlje. Prema izvješću MMF iz 1993.godine danas u svijetu postoje 82 konvertibilne valute i sve se one smatraju rezervnim valutama novog Brettonwoodskog sistema. 

RAZLIČITE TEORIJSKE KONCEPCIJE NOVČANE MASE     I LIKVIDNOSTI

Kao najstarija koncepcija novčane mase smatra se ona koju su razradile pristalice klasične kvantitativne teorije novca. Novčana masa obuhvata one instrumente koji obavljaju funkciju prometnog i platežnog sredstva u određenoj zemlji i to samo one instrumente koji se nalaze u nebankarskom sektoru kao oblik financijskih potraživanja nebankarskog sektora prema sektoru banaka.

Konkretan sastav instrumenata plaćanja koji ulaze u novčanu masu često se mijenjao. Tako u početku kapitalističkog razvoja smatralo se da u novčanu masu ulaze samo zlato i srebro, odnosno zlatni i srebreni novac. Kasnije nakon napuštanja klasičnog zlatnog standarda koncepcija instrumenata plaćanja se proširuje, a u novčanu masu se uključuju i novčanice.

U savremenim ekonomskim sistemima s razvijenim kreditnim mehanizmom i bezgotovinskom tehnikom plaćanja opticaj novčanica i kovanog novca zauzima relativno uske okvire, dok opticaj žiralnog-depozitnog novca u ukupnom novčanom opticaju stiče primarnu ulogu.

Žiralni novac predstavlja savremeni oblik novčanih surogata, koji je tokom najnovijeg razvoja potisnuo ostale zamjenike novca i postao njegov najznačajniji zamjenik. Ovaj novac sastoji se od depozita koji se polažu kod banaka u gotovom novcu, čime se umjesto gotovog novca dobiva potraživanje na tekućem žiro-računu kod banke.

Ovakva sredstva na računima bez obzira na to da li su nastala pologom ili odobravanjem kredita, predstavljaju kupovnu snagu kojom se njihovi vlasnici koriste i mogu uvijek koristiti u svrhu kupovine i plaćanje. Danas, depozitni novac obavlja funkciju prometnog i platežnog sredstva pa ga stoga i treba ubrojiti u novčanu masu.

Koncepcija novčane mase kao sredstva plaćanja imala je stalnu tendenciju širenja. Najnoviji razvoj ove koncepcije ide linijom još većeg proširenja vrste depozita i bankarskih instrumenata plaćanja onim redom kako se oni u savremenoj praksi i pojavljuju. Ova koncepcija prihvaćena je od strane najvećeg broja ekonomskih teoretičara te je prijavljuju većina zemalja svijeta kao i Međunarodni monetarni fond.

Drugu kocepciju novčane mase zastupa i razvija Friedmanova monetarna škola. Pristalice ove škole stoje na gledištu da novčana masa treba pored instrumenata plaćanja obuhvatati i druga likvidna financijska sredstva.

Novčana masa bila bi ona koja bi obuhvatila gotov novac u opticaju i sve depozite kod banaka bez obzira na to da li su to depoziti po viđenju ili oročeni štedni ulozi odnosno bez obzira na to da li se putem njih vrše plaćanja ili ne. Razlog za uključivanje štednih depozita u sastav novčane mase sastoji se u tome da se spomenuta financijska sredstva mogu u slučaju potrebe bez ograničavanja i vrlo lako konvertirati u instrumente plaćanja.

Friedmanova škola daje tri alternativne definicije novčane mase i to M1 (uska def), M2 (šira def) i M3 (najšira def). Def M1 u novčanu masu uključuje gotov novac i depozite po viđenju. Def M2 u novčanu masu uključuje pored M1 i štedne depozite

kod banaka, dok Def M3 u novčanu masu pored M2 uključuje i štedne depozite kod nebankarskih posrednika. Friedman i njegovi sljedbenici se opredjeljuju za Def M2.

Kao treća koncepcija novčane mase može se uzeti koncepcija novčane mase kao kupovne snage. Pristalice ove koncepcije u novčanu masu uključuju veoma širok krug financijskih kategorija i to ne samo mjerljivih već i nemjerljivih (pravo na dobivanje kredita, mogućnost izdavanja čekova iznad pokrića).

Pristalice ove koncepcije novčanu masu definiraju kao ukupnu potražnju za robama i uslugama, koja obuhvata sva financijska sredstva, sve depozite, sve kredite bez obzira na njihov stupanj likvidnosti. Koncept novčane mase kao kupovne snage zanemaruje specijalnu ulogu kao agregata sredtsva plaćanja.

KONCEPCIJA NOVČANE MASE I LIKVIDNOSTI

Najznačajnije institucionalne promjene ostvarene u posljednjih godina bile su :

a. Spajanje fondova osnovnih sredstava i fondova obrtnih sredstava poduzeća u jedinstven poslovni fond.

b. Liberalizacije vanjske trgovine i deviznog sistema kao ekonomsko-politička mjera koja omugućava bbliži dodir našeg novca sa stranim novcem te kvalitativno različito odmjeravanje kupovnih snaga nego što je to bio slučaj u uvjetima ranijeg vanjskotrgovinskog sistema.

c. Proces liberalizacije cijena.d. Decentralizacija i proširenje prava poduzeća u odlučivanju, zahvatanju i

raspodjeli dohotka.e. Ukidanjem društveno-investicijskih fondova za stambenu izgradnju.f. Ukidanje teritorijalnih granica poslovanja poslovnog bankarstva.

g.       Donošenje niza zakona iz oblasti bankarskog sistema.

 

Ukupna likvidna financijska sredstva grupiramo u tri kategorije:

1. Novačna masa;2. kvazi-novac, i;3. ostala likvidna sredstva.

Novčana masa

 Novčana masa, koja se izdvaja kao jedinstvena i homogena kategorija s jasno određenom ulogom i novčanim osobinama obuhvata:

a. gotov novac u optjecaju;b. sredstva na žiro računu kod banaka i sličnim računima koji se koriste kao

instrumenti plaćanja;c. tzv. zbirne račune (budžet i sl.) na koje se slijevaju prihodi nekoliko korisnika,

a zatim povremeno raspoređuju (u kraćim rokovima). Ova sredstva se ne koriste za plaćanje i po tom osnovu ne bi se mogla uključiti u novčanu masu. Ali, ona imaju karakter sličan novčanim sredstvima „u platnom prometu“ i zato se uključuju u novčanu masu., itd).

d. bankarske instrumente plaćanja (npr. bankarske čekove, itd).e. sredstva u platnom prometu, tj.novčana sredstva koja su otišla s računa

platioca (ovo po njegovom nalogu za plaćanje), a još nisu stigla na račun primaoca i to dijelom zbog zakašnjenja pošte, a dijelom i zbog vremena potrebnog za knjiženje u sjedištu Zavoda za platni promet. Istina, novčana sredstva u platnom prometu se stvarno ne mogu koristiti kao instrument plaćanja jer njime ne može niko raspolagati.

 

Kvazi-novac

 Pored novačne mase, značajan indikator likvidnosti po novoj koncepciji predstavlja i kvazi-novac. To je monetarni termin novijeg datuma koji označava novčana sredstva koja ne obavljaju funkciju plaćanja, ali se u svakom trenutku mogu pretvoriti u platežno sredstvo. U kvazi-novac ubrajamo neoročene uoge stanovništva na štednju i ostale depozite bez roka koji ne služe neposredno za plaćanje.

 Ostala likvidna sredstva

 U ovu kategoriju novčanih sredstava spadaju ograničeni depozit čije je korištenje odgođeno za određeni vremenski period ili uvjetovano zakonskim propisima, kao npr. sredstva rezervnih fondova, garantni polozi, deponirana sredstva po poslovima s inozemstvom, oročeni depoziti i udružena sredstva namijenjena investicijskim ulaganjima.

Oročeni depoziti se formiraju kao posljedica propisa o ograničavanju korištenja finansijskih sredstava, prije svega investicija, zatim ograničenja u korištenju sredstava društeveno-političkih zajednica.

Novčana masa u cilju dobijanja još homogenije i svrsishodnije kategorije obuhvaćala bi:

a.       gotov novac u optjecaju,

b.      depozitni novac kod banaka koji se koriste kao sredstvo plaćanja,

c.       depozite na računima štednje koji služe prvenstveno za plaćanje, i

d.      dio depozita na računima štednje bez roka koji se koriste za kratkoročne kredite.

 

Pod monetarnim volumenom podrazumijeva se ukupnost likvidnih novčanih sredstava u domaćoj valuti, a to je, ustvari, cjelokupan iznos novčane mase, kvazi-novca i ostalih likvidnih sredstava.

Ukupnost svih novčanih sredstava nacionalne ekonomije, bez obzira na stupanj likvidnosti, naziva se monetarnipotencijal.

 

Likvidnost gospodarstva

 

Likvidnost gospodarstva se obično definira kao sposobnost različitih subjekata društevno-ekonomskog života (poduzeća, ustanova, fondova i dr.) da udovoljavaju svojim dospjelim novčanim obvezama. Najčešće se za ocjenuglobalne likvidnosti gospodarstva uzima odnos između prosječne novčane mase i društvenog proizvoda, dok se svi ostali faktori koji djeluju na stupanj napojenosti gospodarstva novcem pretpostavljaju kao konstantni.

Brzina novčane cirkulacije (optjecaja) se definira kao koeficijent koji nam pokazuje broj prelaženja novca iz ruke jednog titulara u ruke drugog u toku procesa reprodukcije za tačno  utvrđen vremenski period-obično jedna godina.

Monetarno-finansijska praksa razlikuje transakcijsku i dohodovnu brzinu optjecaja novca.

Transakcijska ili poslovna brzina optjecaja novca predstavlja koeficijent koji nam pokazuje broj prelaženja jedne novčane jedninice iz ruke u ruku kod obavljanja prometa roba i usluga, odnosno prometnih transakcija u jednoj godini.

Dohodovna brzina novčanog optjecaja nam pokazuje stupanj prelaženja novca iz ruke u ruku u vezi s obavljanjem dohodovnih funkcija, tj.brzinu kojom se troši dohodak.

Optimalna novčana masa

 

Optimalna novčana masa je teorijska analitička kategorija koja  s gledišta projektiranja monetarne predstavlja vrlo značajan orijentir za emisiju stvarne novčane mase.

Teorijski su moguće sljedeće tri kombinacije u odnosima stvarne i optimalne novčane mase:

1.      stvarna novčana masa je izjednačena sa optimalnom novčanom masom. Ovo je, ustvari, stanje monetarne ravnoteže, stanje kada se emisija stvarne i optimalne novčane mase poklapa.

2.      stvarna novčana masa je veća od optimalne novčane mase što uzrokuje inflatorne tendencije, pod pretpostavkom da se brzina optjecaja ne mijenja.

3.      stanje kada je stvarna novčana masa manja od optimalne novčane mase, što uzrokuje deflatorna kretanja.

Makroekonomska funkcionalna veza između obujma novčane mase i ekonomskog razvoja i ekonomske stabilnosti, posebno stabilnosti cijena se ostvaruje preko platežno sposobne potražnje.

Za utvrđivanje optimalnih potreba gospodarstva za novcem, odnosno utvrđivanje optimalne novčane mase, još uvijek je teorijski pogodan Marxov „Zakon potražnje za novcem“.

„Prema tome, ukupnu količinu novca koja u određenom periodu vremena funkcionira kao prometno sredstvo, određuje s jedne strane sumu cijena prometnih roba, a s druge strane sporiji ili brži tok njihovih suprotnih prometnih procesa od kojih zavisi koliki će dio one sume cijena moći ostvariti istim komadima novca.

 

Unutar Marxove formule stavlja se ukupan obujam novčanih transakcija. Na taj način zakon novčanog optjecaja, odnosno optimalna novčana masa bila bi jednaka ukupnoj masi novčanih transakcija pri danoj razini gospodarske proizvodnje i raspodjele, podijeljena s prosječnim koeficijentom brzine novačanog optjecaja.

 

Ukupna masa robo-novačnih transakcija, odnosno suma robnih cijena determinirana je brojnim faktorima:

a.       obujmom i intezitetom povećanja ukupne materijalne proizvodnje,

b.      kretanjem opće razine cijena roba i usluge,

c.       tehnikom plaćanja,

d.      organizacijskom strukturom gospodarstva itd.

 

Kretanje cijena se dekomponira na dva dijela: kretanje cijena nastalo iz nemonetarnih razloga i kretanje iz monetarnihrazloga.

Tehnika plaćanja može također utjecati na obujam novčanih transakcija, pa shodno tome i na optimalnu novčanu masu.

Friedman se zalaže za jednu umjerenu konstantnu stopu rasta novačane mase, konkretno za američku privredu 3-5 % godišnje, koju eksplicite ne veže za stopu porasta društvenog bruto-proizvoda.

 

Kreiranje novca 

Do sada su se u financijsko-pravnoj teoriji i praksi formirala tri modela emisije novca i to:

Državnopravni model - temelji se na glorifikaciji centralne vlasti, na državnom vlasništvu i etatističkom modelu gospodarenja. Sukladno tom jedino centralna vlast putem kredita centralne banke, ima moć kreiranja novca. Za novac je bitan monetarni suverenitet kojeg u ime i za račun države obavlja centralna banka te države.

Bankokratski model emisije novca se temelji na privatnom vlasništvu i slobodno-tržišnom poduzetništvu. Banke, kao institucije novčanog gospodarenja imaju pravo i moć da, sukladno pravilima monetarno-kreditne politike, emitiraju - stvaraju novac. No, centralne banke imaju jednu posebnu i privilegiranu poziciju, a to je da samo one imaju pravo i moć emisije državnog primarnog novca. Emisijom primarnog novca one reguliraju novčani opticaj u zemlji, domaću likvidnost, likvidnost prema inozemstvu, a u kriznim situacijama se pojavljuju i kao banke posljednjeg spasa.

Samoupravni model emisije novca se temelji na društvenom vlasništvu i samoupravnotržišnom modelu gospodarenja. Ovaj model svodi novac na ekonomsku kategoriju nužnu za proces društvene reprodukcije. Kad poduzeće-kupac akceptira mjenicu uz jamstvo banke, onda poduzeće –prodavatelj podnosi banci akceptiranu mjenicu na naplatu, tj.monetizira svoje potraživanje. Banke ili neke druge institucije za platni promet u svojoj evidenciji zadućuju kupca i u trenutku plaćanja terete žiro račun kupca. Podmirivanjem duga vrši se demonetizacija, tj.povlačenje novca iz opticaja. Monetizacija dovodi do emisije, a demonetizacija do povlačenja novca iz optjecaja, a  sve u u sinkronizaciji s proizvodnjom, emisijom komercijalnog novca i konačnim namirenjem obveza emisijom bankovnog novca. Ovakva monetizacija, po autorima samuopravno-demokratskog modela, bi trebala biti automatska, nekreditna i izravna.

 U ekonomskoj literaturi postoji nekoliko općeusvojenih kanala kojim se dolazi do povećanja ili smanjenja novčane mase u bankokratskom modelu, a to su:

Kreiranje novca putem bankarskih kredita

 Ovo je dominantan oblik stvaranja novčane mase. Banke su te koje odobravanjem kredita stvaraju depozite po viđenju, tj. kreiraju novac, čime se stvaraju potraživanja po viđenju prema banci i bankarskom sistemu u cjelini.

Primarni novac koji se na osnovu kredita dobivenih od centralne banke kreira može u znatnoj mjeri uvećati kreditni potencijal poslovnih banaka.

Kreiranje novca od strane poslovnih banaka se u ekonomskoj literaturi naziva procesom monetarno-kreditne multiplikacije.

Dijeljenjem ukupnih depozita s primarnim depozitom naziva se multiplikator.

 

Kreiranje novca putem kupovine i prodaje papira od vrijednosti

 

Kupovina ili prodaja papira od vrijednosti od strane poslovnog bankarstva može također djelovati na stvaranje ili poništavanje novčane mase. Prodajući papire od vrijednosti stanovništvu ili drugim bankarskim subjektima, poslovne banke smanjuju novčanu masu, dok s druge strane povećavaju svoj kreditni potencijal.

 

Kreiranje novca na osnovu zaduženja države kod centralne banke

 

Ovo zaduživanje moţe biti direktno i indirektno. Ukoliko centralna banka neposredno odobri kredit državi onda je riječ odirektnom zaduženju, a ukoliko se ovaj kredit ostvari preko operacija s vrijednosnim papirima, onda se radi oindirektnom zaduženju.

 

Kreiranje novca na bazi deviznih transakcija s inozemstvom

Radi se o tome da bankarski sistem na čelu sa centralnom bankom vrši posredničku funkciju u platnom prometu s inozemstvom, otkupljujući ili pak prodajući devize, valute, zlato i ostale plemenite metale, zavisno od deficita ili suficita platne bilance može znatno utjecati na formiranje novčane mase. Osim toga, ovi instrumenti međunarodnih plaćanja služe i kao međunarodna monetarna rezerva, pa ih zbog toga svaka zemlja nastoji što više otkupiti, kako od privrede tako i od poslovnih banaka, a posredstvom svoje centralne - emisione banke.

 

Kreiranje novca na bazi prelijevanja depozita

 

Do kreiranja novca može doći uslijed promjene u strukturi ukupnih novčanih sredstava - monetarnog potencijala. U ove promjene koje mogu biti veoma mnogobrojne spadaju: smanjenje gotovog novca u opticaju uplatama u štedne uloge, uplata deviznog novca u oročene depozite, pretvaranje depozita po viđenju u ograničene depozite i obrnuto. Ove se promjene nazivaju promjenama monetarne pasive, pri čemu se misli na onaj dio pasive u bilanci banaka koji ne predstavlja novac u smislu instrumenata plaćanja. Povećanje monetarne pasive znači prelijevanje novca iz opticaja, dok njeno smanjenje znači da se jedan njen dio prelio u opticaj.

VALUTE I DEVIZE

 

Pojam i vrste valuta (foreign currency)

 

Termin valuta u međunarodnoj ekonomiji predstavlja inokosni gotov novac koji služi kao zakonsko sredstvo plaćanja u toj zemlji. Danas ima više značenja: označava valutu jedne zemlje, valutni sistem zemlje, rok dospijeća plaćanja itd. Valute dijelimo na:

Konvertibilne valute - su one valute koje su u potpunosti zamjenjive za zlato ili zlatne devize.

Nekonvertibilne valute - su takve valute koje se ne mogu transferirati iz zemlje, nerado se primaju u međunarodnim plaćanjima i skoro isključivo sluţe za unutarnji promet. Nazivaju se obično “mekim valutama”.

Transferabilnim valutama nazivamo valute koje se mogu upotrijebiti za plaćanje u više zemalja koje su sa zemljom emitentom te valute povezane valutnim sporazumima.

Klirinške valute predstavljaju valute koje služe za obračunavanje međudržavnih dugovanja i potraživanja u okviru klirinškog sporazuma (obračunske valute). Crnoburzijanskim valutama nazivamo valute čiji se tečaj formira na “crnoj burzi” tj. nelegalno i u suprotnosti sa valutno-deviznim propisima date zemlje.

 

Pojam i vrste deviza

 Devize se najčešće definiraju kao potraživanja u inozemnoj valuti. Slično valutama i devize dijelimo na konvertibilne(čvrste, slobodne, zdrave) i nekonvertibilne (vezane, meke, slabe ili klirinške). U konvertibilne ubrajamo kratkoročna potraživanja koja glase na konvertibilne valute, a u nekonvertibilne potraživanja koja glase na nekonvertibilne valute. Devize možemo podijeliti na promptne i terminske.

Promptne devize predstavljaju takva potraživanja u inozemnim valutama koja su već dospjela. To su potraživanja sa kojima se može odmah raspolagati.

Terminske devize se odnose na potraživanja s izvjesnim rokom dospjelosti, tako da se tek sa protekom tog roka može s devizama raspolagati.

Devizni tečaj

 

Devizni se tečaj definira kao cijena domaćeg novca izražena u stranom novcu (direktno notiranje) ili pak kao cijena inozemnog novca u domaćem novcu (indirektno notiranje).

Visina deviznog tečaja zavisi od vrijednosti domaćeg novca, vrijednosti inozemnog novca i njihovih međusobnih odnosa. Treba razlikovati formiranje deviznih tečajeva u doba zlatnog standarda i nakon zlatnog standarda. U uvjetima zlatnog standarda (slobodan uvoz i izvoz zlata, u opticaju su bili zlatnici i potpuno konvertibilne banknote, slobodan vanjskotrgovinski promet, elastičnost cijena i najmanina itd.) devizni se tečaj formirao prema odnosu kovničkih stopa, tj. sadržaju zlata u novačnim jedinicama -paritetu novca i prema odnosu ponude i potražnje odnosnih deviza na tržištu. Postojala je donja i gornja granica iznad koje devizni tečaj strane valute nije mogao porasti.

Gornja zlatna točka se dobije ako se na vrijednost strane novčane jedinice izražene preko zlatnog pariteta dodaju troškovi prijevoza i osiguranja zlata u transportu. Donja zlatna točka ispod koje devizni tečaj nije mogao pasti jer umjesto primanja devize, više se isplati uvoziti zlato, jer prodajom deviza na domaćem tržištu dobija se mnogo manje nego u odnosu na uvezeno zlato. Donju zlatnu točku dobijemo ako se od vrijednosti strane novčane jedinice izražene preko pariteta oduzmu troškovi prevoza i osiguranja zlata u transportu.

Devizni tečaj u uvjetima zlatnog standarda ne može ni u kom slučaju preći gornju zlatnu točku, odnosno ne može pasti ispod donje zlatne točke, jer ukoliko se devizni tečaj formira na nivou iznad gornje zlatne točke odnosno ispod donje zlatne točke, tada slijedi izmirivanje obveza u monetarnom zlatu.

U uvjetima stvorenim nakon zlatnog standarda, devizni tečaj je determinanta ponude i potražnje deviza, koja više nije ograničena zlatnim točkama izvoza i uvoza zlata.

Umjesto fiksnih i stabilnih deviznih tečajeva nastaju razne vrste kolebljivih i nestabilnih tečajeva, koji se svakodnevno mijenjaju.

Novi devizni tečajevi su ustvari manipulirani devizni tečajevi, a mogu biti ravnotežni, tj. realno odmjereni devizni tečajevi, depresirani i apresirani.

 

Formiranje deviznih tečajeva u uvjetima papirnate valute

 

Formiranje i promjene deviznog tečaja po pristalicama teorije platnog bilanca su skoro isključivo posljedica pozitivnog ili pak negativnog stanja platnog bilanca, tj. suficita ili deficita platne bilance određene zemlje. Ukoliko neka zemlja ostvari u ekonomskim odnosima s inozemstvom suficit onda će devizni tečaj njene valute rasti, odnosno devizni tečaj stranog novca će početi padati i obratno, ako zemlja ostvari deficit u platnom bilancu onda će devizni tečaj njene valute početi padati. Porast tečaja stranog novca poskupljuje uvoz i pojeftinjuje proizvode.

Osnovne teorije pariteta kupovne moći novca ili inflacionističkoj teoriji deviznog tečaja dali su engleski ekonomisti D. Ricardo i H. Thornton. Po ovoj teoriji pariteta kupovne moći novca je naprosto funkcija odnosno kupovna snaga novca dviju valuta, odnosno cijena na domaćem i stranom tržištu.

Monetaristička teorija deviznih tečajeva smatra da nivo deviznih tečajeva zavisi od odnosa monetarne ponude i monetarne potražnje, odnosno od stanja ravnoteže ili neravnoteže na novčanom tržištu.

Do poremećaja na tržištu novca dolazi ili zbog promjena u monetarnoj ponudi ili zbog promjena u monetarnoj potražnji.

Formiranje i promjene deviznih tečajeva po pristalicama portfolio teorije su posljedica stanja i kretanja na tržištu kapitala. To se posebno odnosi na promjene deviznih tečajeva u kratkom roku.

Portfolio predstavlja određenu strukturu-sastav imovine koju posjeduje rezident, odnosno vlasnik imovine. Vlasnici imovine putem optimizacije portfolia utiču na ponudu i tražnju različitih roba i usluga, a sljedstveno tom i na ponudu i potražnju deviza, odnosno na formiranje deviznih tečajeva.

 

Ravnotežni devizni tečaj

 Da bi devizni tečaj uspješno obavljao svoje gospodarske funkcije potrebno je da bude realan i ravnotežan.

Realan je takav tečaj koji uspijeva izjednačiti opću razinu cijena u zemlji sa općom razinom cijena u inozemstvu.

Ako bi devizni tečaj bio ispod razine koja bi se mogla označiti kao realna, onda bi domaća valuta bila precijenjena a strana valuta potcijenjena i obrnuto.

Precijenjenost domaćeg novca dovodi do toga da je kupovna moć domaćeg novca u inozemstvu veća nego u tuzemstvu. Precijenjenost domaće valute s druge strane, dovodi do toga da izvoznici za stečene devize dobijaju manje domaćeg novca, tj. manje realne kupovne moći nego što bi to bilo pri realno odmjerenom deviznom tečaju. U naprijed izloženim uvjetima dolazi do neminovnog rasta uvoza i umanjenja izvoza, što uzrokuje pojavu kroničnog deficita u platnoj bilanci zemlje.

Potcijenjena domaća valuta uz visoke cijene uvoznih proizvoda potiče uvoznu inflaciju koja pri visokom deviznom tečaju, stvara nesklad između robnih i kupovnih fondova na domaćem tržištu.

Realan devizni tečaj je pretpostavka i nužan uvjet ravnotežnom deviznom tečaju, tj. tečaju koji osigurava uravnoteženost platne bilance u dužem vremenskom periodu, i to takve ravnoteţe koja se postiže bez pretjeranih trgovinskih i deviznih ograničenja i bez poremećaja unutrašnje ravnoteže, gospodarstvene nestabilnosti, nezaposlenosti, inflacije i sl.

 

Devizno tržište

 Devizno tržište je mjesto na kojem se vrši kupovina i prodaja deviza. Ukoliko se prodaja i kupovina deviza obavlja na točno određenim mjestima, u točno određeno vrijeme i po točno određenim pravilima onda je riječ o organiziranom deviznom tržištu, tj. deviznoj burzi. Ovim transakcijama treba svakako dodati i kupovine i prodaje deviza koje se ostvare na tzv. crnim tržištima - crnim burzama.

Na deviznim tržištima postoje određeni običaji, uzance, koje se koriste radi lakšeg i bržeg sporazumijevanja. Danas se uglavnom koristi indirektno notiranje, tako da se iskazuje koliko je strane valute potrebno za jedan dolar.

Na različitim deviznim tržištima u uvjetima potpune konkurencije, devizni bi tečajevi pojedinih valuta trebali biti približno jednaki. Konkretno, u našem slučaju, tečaj jedne njemačke marke bi u New Yorku trebao biti jednak recipročnoj vrijednosti tečaja američkog dolara u Njemačkoj.

Ukoliko se na deviznim tržištima ostvaruju ovakvi intervalutarni odnosi onda kažemo da imamo pravilno ukrštene devizne tečajeve, ali u stvarnosti se pojavljuju kao pravilno neukršteni devizni tečajevi, a korištenje ovih razlika u deviznim tečajevima naziva se diferencijalnom arbitražom.

No nepravilno ukršteni devizni tečajevi pružaju priliku da dobitak ostvare i oni koji raspolaću drugim konvertibilnim valutama. To će se postići tako što će te devize prodati na tržištu u SAD-u, a potopm za nabavljene dolare kupiti u njemačkoj eure, pa ih ponovo zamijeniti u prvobitne valute. Ovakvi poslovi se nazivaju konverzijskom arbitražom.

Opći uvjet devizne arbitraže je ostvarivanje arbitražne dobiti iznad troškova konverzije, u protivnom arbitraža ne bi bila ekonomski opravdana.

Na deviznim tržištima vrlo su česte i kamatno devizne arbitraže koje nastaju kao posljedica različitih kamatnih stopa u različitim poslovnim središtima svijeta.

Posao kupovine i prodaje deviza moguće je izvršiti odmah i u točno utvrđenom roku. Tada je riječ o promptnim ili spotdeviznim poslovima odnosno o terminskim kupoprodajama.

 

Platna bilanca

 Platna bilanca obično se definira kao sistematski pregled svih ekonomskih transakcija jedne zemlje s inozemstvom, obavljenih između domaćih i stranih osoba u toku jedne, najčešće kalendarske godine.

Pri tome treba razlikovati autonomne platnobilančne transakcije, gdje ulaze transakcije vezane za uvoz robe, izvoz robe, vršenje usluga s elementom inozemnosti (turizam), poredništvo, prometne usluge i sl., ikompenzatorne platnobilančne transakcije, tj. one koje se vrše radi uravnoteženja bilanca plaćanja, pa se zato često nazivaju i izravnavajućim transakcijama.

Ukupne ekonomske transakcije se dijele na tekuće i kapitalne. U tekuće ubrajamo uglavnom one koje su vezane za izvoz i uvoz robe, turizam, promet, plaćanje kamata, doznake iz inozemstva... , a u kapitalneubrajamo transakcije vezane za kretanje kapitala. Bilanca mora uvijek biti u ravnoteži, kao vaga sa dva utega. No, uobičajeno je kazati da je ona aktivna ili pasivna.

Platna bilanca je pasivna odnosno aktivna ako su dužničke pozicije autonomne transakcije veće, odnosno manje od potražnih pozicija takvih transakcija. Saldo koji se pojavljuje kao razlika između ovih pozicija autonomnih odnosno tekućih transakcija predstavlja deficit odnosno suficit platne bilance.

B A N K A R S K I           P O S L O V I

Kod bankarskih poslova predmet ugovora predstavlja promet novca i izvjesne usluge koje banke vrše svojim klijentima u vezi sa platnim prometom. Formalni su jer njihovo zaključenje zahtjeva pismenu formu. Najčešće su to  adhezijski ugovori , budući da su opći uvjeti ovih ugovora unaprijed određeni na formularima koje tiska banka.

Vrste bankarskih poslova:

- aktivni bank.poslovi

- pasivni  bank.poslovi

- neutralni bank.poslovi

- vlastiti bank.poslovi.

 

AKTIVNI BANKARSKI POSLOVI

Aktivnim bankarskim poslovima nazivamo one bank.poslove u kojima se banka pojavljuje kao vjerovnik u odnosu prema svojim klijentima koji se nalaze u ulozi dužnika. Često se nazivaju i poslovi plasmana s obzirom na to da banka putem njih raspoređuje svoju financijsku snagu odnosno slobodna novčana sredstva prukupljena od privrede i stanovništva.

U praksi imaju veliku ulogu  jer se na atj način vrši opskrbljivanje gospodarstva i građana novcem potrebnim za obavljanje djelatnosti, investicijske izgradnje i sl. Putem njih u velikoj mjeri se može utjecati na odnose koji vladaju na tržištu stimuliranjem ponude  i potražnje. Najvažniji aktivni bankarski poslovi su:

Ugovor o kreditu, Ugovor o eskontnom kreditu, Ug. o lombardnom kreditu, Ug. o akceptnom nalogu, Ug. o rambursnom kreditu, Ug. o refinanciranju.1. Ugovor o kreditu

Termin „kredit“ potječe od latinske riječi „credo“, „credere“- vjerovati i „creditum“- kredit.S pravne tačke gledišta kredit imovinsko pravni je odnos kod kojeg vjerovnik (što je najčešće banka) daje određenu sumu novca, robe ili drugih stavri dužniku a on se obavezuje tu sumu vratiti vjerovniku u određenom roku i uz dogovorene uvjete kao i platiti kamate.

Ugovor se sklapa u  pismenoj formi, koja proizilazi iz odredaba čl.1066 Zakona o obveznim odnosima i iz prirode ugovora.Ugovor je značajan za obje stranke da bi nesigurnost njegovog sadržaja mogla poremetit i samu svrhu za koju je sklopljen. Sadržaj je opsežan  tako da nijedna stranka ne bi mogla voditi tačnu evidenciju ako ne bi bio pismeno sastvljen. Ukoliko forma ne bi bila zadovoljena ugovor bi bionepostojeći    i ne bi proizvodio pravne posljedice.

Vrste ugovora o kreditu:

1. S obzirom na ciljeve - namjenu   kredita :  gospodarski i potrošački. Gospodarski krediti su oni koji se odobravaju poduzećima i stanovništvu za obavljanje ili modernizaciju proizvodnje i prometa, potrošački se odobravaju za potrebe trajne osobne  potrošnje građana i uglavnom se daju stanovništvu.

2. S obzirom na rok   trajanja   : dugoročni, srednjoročni i kratkoročni. Kratkoročni se odobravaju za redovna obrtna sredstva dok se srednjoročni i dugoročni daju uglavnom za investicijsku izgradnju i kupovinu osnovnih sredstava, s rokov otplate preko 2. odnosno 5. godina.

3. S stanovišta osiguranja   kredita: osobni i realni. Osobni ili personalni krediti se zasnivaju na osobnom ugledu zajmoprimca a Realni na zalogu ili hipoteci.

4. Prema porijeklu:  unutarnji i inozemno.  Kod unutrašnjih kredita i povjeritelj i dužnik su iz iste države, a kod inozemnih imovinsko-pravni odnosi se zasnivaju sa elementom inozemnosti, bilo da je dužnik ili povjerilac strana osoba.

Banke imaju pravo kontrolirati i namjensku upotrebu dodijeljenih kredita- ukoliko klijent korisnik kredita namjenski ne koristi sredstva može ugovor o kreditu otkazati i prije isteka ugovorenog roka, može otkazati i u slučaju prestanka subjektiviteta korisnika kredita- srečaja, smrti, ukoliko uredno ne dostavlja bi svoje knjigovodstveno stanje, završni račun i ako dužnik ne omogući banci pregled njegovih knjiga o poslovanju.

Od ugovora se može odustati ali samo prije     nego   što   se   počeo   koristiti   kreditom . Korisnik kreditmože   vratiti   i   prije  ali o tome mora unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je banci naknaditi štetu. U slučaju vraćanaj kredita prije roka banka klijentu mora odobriti  bonifikaciju tj. umanjiti mu kamatu za odgovarajuće prijevremeno vraćanje duga.

2. Ugovor o eskontnom kreditu

Banke kupuju mjenicu ili neki drugi vrijednosni papir tj. prima mjenicu u eskont, od ponuđača mjenice koji mjenicu prodaje tj. daje u eskont prije njene dospjelosti uz odbitak kamate do dana dospjelosti mjenice.

U eskontu se nalaze kako elementi ugovora o kreditu i elementi ugovora o kupovini i  prodajinedospjelih potraživanja u vrijednosnim papirima.

Poslovni svijet unovčava monetizira svoja potraživanja po prodajnoj još nenaplaćenoj robi, poslovno bankarstvo plasira svoja slobodna novčana sredstva, čime se istovremeno obavlja opskrbljivanje gospodarstva potrebnim novcem.

 

3.Ugovor o lombardnom kreditu

Je takav bankarski posao u kojem banke odobravaju svom klijentu-dužniku određenu sumu novca u zajam, a on je dužan banci predati kao osiguranje određenu količinu realnih pokretnih stvari ( zlato, nakit i sl). Naziv je dobio po imenu talijanske pokrajne Lombardije gdje se posao i prvi put pojavio.

Ako se u ulozi dužnika pojavljuju građani i građanske pravne osobe onda se ugovor o lombardu najčešće zaključuje na bazi zaloga zlata i drugih dragocijenosti, dok se u odnosu na poduzeća u oblasti gospodarstva odobrava uz zalaganje roba koje se deponiraju u nekom javnom skladištu gdje se kao zaloga uzima skladišnica.

Kod velikih banaka (London, New York, Pariz) gdje postoje efektne burze razvija se i tzv. reportni posao. To su kratkoročni lombardni poslovi vezani za špekulacije na burzi. Rok likvidacije ovih poslova je od 15 ili 30 dana tj. medio i ultimo mjenica.

Lombardni kredit tijesno je vezan za relombardni bankarski pravni posao koji se sklapa između banaka obično poslovne i centralne banke. U slučaju nestašice novčanih serdstava poslovna banka može založene stvari dobivene na bazi lombarda  za svoj račun lombardirati kod centralne banke i tako doći do potrebnih nov. Sred.

 

4. Ugovor o akceptiranom nalogu

Je takav ban.posao kod kojeg banka ne isplaćuje klijentu odobreni kredit već mu samo akceptita mjenicu koju on na nju vuče, a s ciljem povećanja boniteta i kvaliteta te mjenice, na osnovu kojeg klijent dobiva od proizvođačkih i trgovačkih tvrtki robu na kredit. Za akc.mjenice naplaćuje proviziju 8-10 % računajući od nominalne vrijednosti mjenice.

 

5. Ugovor o rambursnom kreditu

Najčešće se javlja u prekomorskoj trgovini kako kod uvoza tako i kod izvoza. To je kombinacija akceptnog kredita, robnog dokumentarnog i lombardnog kredita.

Putem rambursnog bank.posla uveliko se potiče i olakšava razvoj vanjske rtgovine budući da se njime otklanaj nepovjerenje kod izvoznika da li će mu roba biti plaćena, a kod uvoznika da li će mu roba biti isporučena.

 

6. Ugovor o refinanciranju

Sastoji se u refinansiranju nedospjelih tražbina kod ugovora koji se odnose na izvoz opreme   i   tehnologije i kod ugovora vezanih za izvođenje radova   u   inozemstvu .  Ovaj ugovor uključuje u sebi elemente ugovora o kupoprodaji, ugovora o kreditu i ugovora o eskontu, ali u kojem se isključuje regresno pravo potraživanja novog vjerovnika prema ranijem vjerovniku.

Ugovor u sebi sadrži dva obilježja:

- njegov predmet je novčana obaveza-tražbina koja se prodaje i koja je predmet osnovnog robno-uslužnog kreditnog ugovora  i koji dospijeva na plaćanje u određenim rokovima nakon zaključivanaj fortfaitnog posla i

- u ugovoru izričito je isključeno pravo na regres kupca-pribavioca tražbine prema prodavatelju.

 

PASIVNI BANKARSKI POSLOVI

 

Banka se pojavljuje kao dužnik u odnosu prema svojim komitentima koji se nalaze u ulozi vjerovnika. Ovi poslovi često se nazivaju i poslovima mobilizacije novčanih sredstava, jer banka putem njih formira svoj kreditni potencijal.

 

1. Emisijski poslovi

Poslovi emisije-izdavanje novčanica, kovanog novca i drugih oblika primarnog novca  je važan pasivni bank.posao. Ovim se poslovima bavi emisijska tzv. centralna banka. U  slučaju zlatnog važenja i zlatnog pokrića svaki imatelj emitirane novčanice, kovanog ili žiralnog novca smatra se bančinim vjerovnikom za odgovarajuću novčanu sumu u zlatu, a banka dužnikom po istom poslu.

 

2. Izdavanje obveznica i založnica

S ciljem pribavljanja potrebnih dugoročnih fin.sredstava banke često prakticiraju i izdavanje obveznica i založnica. To su pismene isprave u kojima se banke obavezuju da će osobi-uplatiocu obveznice označenom u obveznici ili po njegovoj naredbi  pod određenim uvjetima i u roku dospjelosti isplatiti iznos naznačen u obveznici. Kod založnica za arzliku od obveznica, imatelj založnice stiče i založno pravo na određene bančine nepokretnosti.

Obveznice i založnice glase na manje sume novca da bi ih mogle kupiti i osobe sa skromnijim prihodima. Mogu biti sa kuponima i tada donose kamatu, a mogu biti i bez kupona i tada ne donose kamatu već se prodaju uz diskontnu cijenu. Obveznice se izdaju na duži rok od 10 do 30 god. Isplata duga po obveznici vrši se po tačno utvrđenom amortizacijskom planu. S njima se može trgovati na burzama i na taj način njen imatelj može doći do uloženih sredstava i prije datuma dospjeća obveznice. Samo obveznice i založnice izdane u ime i za račun banke smatraju oasivnim bank.poslovima a izdane u ime i za račun  trećih lica smatra se neutralnim bank.poslom.

3.Izdavanje dionica

Radi povećanaj bankarskog dioničkog kapitala praktikuje se i povremeno izdavanje dionica kao dugoročnog pasivnog bank.posla. Ukoliko banka dobro posluje onda nove dionice kupuju stari dioničari a samo se ostatak iznosi na financijsko tržište-burzu.

4. Depozitni poslovi

Depoziti predstavljaju sva novčana sredstva koja se polažu u banke po bilo kojoj osnovi a to su : ulozi na štednju, ulozi po žiro i čekovnim računima, ulozi po tekućim računima isl. Na ova sredstva banka obično plaća kamatu a njena visina zavisi od prirode i karaktera depozita.

Ø      Ugovor o novčanom depozitu

Ugovor o novčanom depozitu je pravni posao po kojem se banka-depozitar, obavezuje primiti, a deponent uplatiti –položiti određeni novčani iznos. Banka stječe pravo upotrebe pohranjenih sredstava i dužna ih je uz kamatu blagovremeno vratiti. Radi se o nepravom depozitu gdje se banka za arzliku od parvog depozita iam pravo koristiti deponiranim sredstvima.

Vrste novčanih depozita:

- depoziti po viđenju (sva sredst.deponirana kod banke kojima deponent može odmah       raspolagati),

- depoziti oročeni na neodređeno vrijeme sa otkaznim rokom (sredst.deponirana kod bankarskih institucija kojima deponent može raspolagati po isteku ugovorenog roka od dana kada je deponent pismenim putem otkazao svoj depozit kod banke),

- depoziti oročeni na određeno vrijeme (1,2 ili više godina, ulaze sredst.deponirana kod bankarskih institucija kojima deponent može raspolagati po isteku vremena koje je ugovoreno u pravnom aktu) i

- depoziti bez namjene (novčana sredst.deponirana kod banaka i za koja deponent nije ugovorio namjenu).

Najpovoljniji su depoziti po viđenju zato što deponent ima pravo u svakom momentu raspolagati iznosom salda. Za banku je manje povoljan jer mora biti spremna u svakom trenutku deponentu isplatiti cijeli saldo. Time je ograničena u raspolaganju sredst. što  smanjuje njena slobodna sredst. i ograničava je u obavljanju njene funkcije u kreditiranju.

Ako banka obavlja jednu ili više uplata i isplata  u okviru ugovora o depozitu i  time čini račun pasivnim, mora bez odlaganja obavjestiti deponenta koji je dužna odmah preduzeti mjere radi otklanjanja dugovnog salda.

 

 Ulog na štednju

Su posebna vrsta novčanih depozita kojima se sklapaju ugovori između banaka, štedionica drugih štedno-kreditnih institucija i štediša. Zaključuje se tako što banka primi od štediše-ulagača novčani depozit i potom mu ispunjava ulog i izdaje štednu knjižicu.

Štedna knjižica može glasiti na ime i na donosioca. Što se tiče pravne prirode smtra se vrijednosnim papirom i to rekta vrijednosnim papirom. Drugi smatraju da je to legitimacijski papir jer je pravo korištenja vezano za legitimiranog imatelja na kojeg knjižica glasi, a kod štedne knjižice na donositelja, koji posjeduje knjižicu (ovlašteni imatelj štedne knjižice).

Unose se sve novčane uplate i isplate. Ovi upisi moraju biti potvrđeni pečatom banke i potpisom ovlaštene osobe jer predstavljaju dokaz o uplatama, isplatama.Na uloge na štednju plaća se kamata i oni mogu biti:

- po viđenju ili oročeni  -  s otkaznim rokom  – bez otkaznog roka.

NEUTRALNI BANKARSKI POSLOVI

Banke se ne pojavljuju ni u ulozi dužnika ni u ulozi vjerovnika, nego samo za treće osobe,svoje komitente, obavljaju uz naplatu bankarske provizije, izvjesne ban.usluge.

1.Izdavanje kreditnih pisama

Pismeni nalog banke drugoj banci ili bankama da se donositelju ili tačno određenoj osobi isplati određena suma novca u cijelosti ili u više navrata nazivamo kreditnim pismom. Ukoliko je pismo upućeno tačno određenoj banci u zemlji ili inozemstvu riječ je o posebnom ili specijalnim kreditnom pismu, ao je adresirano na više neodređenih banaka u zemlji ili inozemstvu riječ je o cirkuliranom kred.pismu.Korismici pisma mogu biti fizičke ili pravne osobe.

2. Izdavanje akreditiva

Nalog jedne banke drugoj banci da u akreditivu određenoj osobi na njen zahtjev i pod određenim uvjetima isplati naznačenu sumu novca nazivamo akreditiv. Mora biti sastavljen u piesmenoj formi. Akreditivi dijele se na osobne i robne ili dokumentarne akreditive

Prvi se odonose na tačno određenu osobu i inisu uvjetovani nekim protučinidbama te osobe dovoljno je da banka samo legitimira korisnika te da mu potom isplati naznačenu sumu novca. Akreditivi mogu biti uvjetovani nekom činidbom. Razlikuje se od kreditnog pisma samo u tome što ga banka direktno upućuje banci, dok se kreditno pismo uručuje neposredno korisniku. Robn se primjenjuje u unutrašnjem i

međunarodnom robnom prometu a sastoji se u akreditiranju prodavatelja robe kod jedne banke do visine određene sume i u oređenom vremenu uz uvjet da banci preda dokument o isporučenoj robi za račun kupca.

I osobni i robni akreditivi mogu biti opozivi i neopozivi. Kod opozivog akred.koji je manje u upotrebi nalogodavac ga iam pravo opozvati i prije roka do kojeg je on otvoren dok kod neopozivog to pravo nema.

 

3.Depo-poslovi

Izvjesne banke koje posjeduju velike i pogodne prostorije bave se i poslovima čuvanja tuđih vrijednosti u svojim sefovima i trezorima uz naplatu bankarske provizije. Vrste ovih poslova:

Zatvoreni bankarski depoi – deponenti predaju stvari banci zatvorene i zapečaćene u posebnom omotu-koverti na čuvanje, dok se banka obavezuje da će ih po isteku roka predati deponentu uz naplatu bank.provizije i bank.manipulativnih troškova.

Otvoreni depoi-deponent predaje banci na čuvanje otovrene-nezapečaćene stvari obično vrijednosne papire i dragocijenosti. Primajući u depo vrijed.papire banka izdaje deponentu potvrdu o predanim papirima uz naznaku serije i brojeva i obično sa deponentom sklapa i pismeni ugovor.

Banke koje raspolažu velikim i funkcionalnim prostorom iznajmljuju i dijelove svojih trezora (sefove) raznim osobama za cuvanje njihovih stvari. One im daju ključeve  tako da deponent sam otvara i zatvara svoj sef. U cilju čuvanja deponiranih stvari banka je obavezna poduzeti sve potrebne mejere osiguranja tako da stanje sefa bude dobro. Pristupu sefu  se može dozvoliti samo korisniku ili njegovom opunomoćniku.Depoent ne smije staviti u u iznajmljeni sef predmete ili proizvode koji bi mogli ugroziti sigurnosz banke ili drugih sefova.Korisnik je dužan banci redovno plaćati proviziju u suprotnom banka može raskinuti ugovor po isteku mjesec dana pošto korisnika preporučenim pismom opomene na naplatu.

4. Inkaso-poslovi

Poslovi naplate sastoje se u tome što banke za račun svojih klijenata obavljaju službu naplate po njihovim mjenicama, čekovima, dionicama i sl, te za izvršene usluge obično naplaćuju bankasrku proviziju i razne manipulativne troškove.

Ugovorom o tekućem računu  banka se obavezuje da drugoj osobi otvori poseban račun i da preko njega prima uplate, vrši isplate u granicama njihovih sredstava i odobrenih kredita. Priljev sredstava na bank.tekući račun ostvaruje se uplatama od strane deponenta i naplatama novčanih iznosa izvršeni u korist tog računa od strane deponentovih dužnika. Odljev sredstava s tekućeg računa osvaruje se isplatama po raznim pravnim osnovama:plaćanju fakture, osobnih dohodaka i sl.

5.  Bankaraska garancija

 Je takav bank.pravni posao u kojem se banka obavezuje prema primatelju garancije tj. vjerovniku u nekom imovinsko-pravnom odnosu, da e mu za slučaj da mu treća osoba ne isplati obavezu o dospjelosti istu sama namiri, pod uvjetima koji budu navedeni u garanciji.

Bankaraska garancija je strogo formalni pr.posao te se zakključuje u pismenoj formi. Obavezu iz garancije banka ispunjava u novcu  čak i onda kada se garancijom osigurava nenovčana obligacija. Korisnik može svoja prava iz bank.garancije prenositi i na treće osobe ali pod uvjetom da prenosi i potraživanje koje se osigurava  garancijom.Naše pravo poznaje i bank.garancije „na prvi poziv“ po kojima banke nemaju pravo pri izmirenju obaveze isticati prigovore prema korisniku garancije koje dužnik može isticati.

 

VLASTITI BANKARSKI POSLOVI

Izvjesne poslove banke obavljaju po vlastitoj incijativi i za vlastiti račun npr:razna učešća, partnerstva, swap i swich poslove, arbitraže. To su sve vlastiti bankarski poslovi.

Učešćem se nazivaju oni bank.poslovi u kojima banke ulažu izvjesnu sumu novca u kapital nekog poduzeća, ali s pravom učešća u upravi raspodjeli profita poduzeća.

Arbitraže, swap i swich su takvi lastiti bankarski poslovi, špekulativnog karaktera u kojima banke, ispitujući situaciju na pojedinim novčanim tržištima, zaključuju kupovinu deviza,valuta i vrijednosnih papira tamo gdje su one najjeftinije a istovremeno ih prodaju tamo gdje su najskuplje.

 

PONUDA I POTRAŽNJA NOVCA

1.Potražnja novca

Gospodarske  i potrošačke jedinice trebaju novac da novcem nabave sredstva-stvari za reprodukciju bez koje ne bi bilo procesa društvene reprodukcije a time ni života.

Klasična ekon.znanost je u radovima Adama Smitha, Ricarda i Marxa je pitanje potražnjenovca razmatrala kao pitanje potražnje  prometnog i platežnog sredstva u uvjetima funkcionisanja realnog stvarnog novca.

Kvanititativna teorija novca dala je više varijanti tumačenja potražnje novac. Transakcijsku varijantunajpotpunije tumači američki ekonomist Irwing Fisher.

Potražnja novca je  po Cambridgeskoj varijanti funkcije relanog neto društvenog proizvoda odnosno realnih dohodovnih transakcija i vremena držanja novca- faktor k. Faktor k, vrijeme držanja novca, je obrnuto proporcionalno od brzine opticaja istoimenih komada novca.

Teorija monetarista daje i novu kvantitativnu varijantu teorije potražnje novca poznatu kao Friedmanova koncepcija potražnje. Potražnja novca postaje funkcija obima dohodovnih transakcija s jedne strane i iznosa i strukture imovine i prihoda od imovine pojedinih ekonomskih subjekata sa druge strane.

Neokeynesijanska ekonomska znanost- da bi kapitalistička preduzeća mogla nesmetano obavljati privredne procese moraju imato određeni dio imovine u novcu koji peduzeću slui za kupovinu sredstava za proizvodnju i radne snage, za isplatnu funkciju-transakcijski motiv držanaj novca.

Može se dogoditi da mu prodaja  ili naplata ne idu blagovremeno pa će iamti potrebu formiranja novčanih rezervi- motiv očekivanja i rizika. Predviđajući porast cijena može pojačano nabavljati sredst.za reprodukciju te tako stvarati zalihe koje će kasnije prodavati po višim cijenama-motiv očekivanja ,rizika i špekulacije. Ukupna potražnja kreditnog novca po Neokeynesijancima, jednaka je sumitransakcijske potražnje novca, potražnje zbog neizvjesnosti i špekulativne potražnje.

Potražnja novca zbog neizvjesnosti i rizika življenja je uvjetovana visinom dohotka i očekivanog kamatnjaka. Ovdje se radi o transakcijskim motivima za slučaj rizika i neizvjesnosti ( bolest, smrt, stečaj)

Špekulativna potražnja novca je determinirana budućim gospodarskim kretanjima, kretanjima cijena vrijednosnica na financijskim tržištima, budućim kretanjima kamatnjaka i sl

Tokom poslovanj i investiranja preduzeće je izloženo neizvjesnostima i rizicima prema tome  ima potrebu za dodatnim novčanim sredstvima u obliku zaliha vrijednosti u cilju amortiziranja tih rizika. Ukupna potražnja novca  cijelog sustava treba se bazirati na :

- obimu novčanih transakcija preduzeća čiji je izraz neto društveni proizvod,

- masom osobnih dohodaka u društvu,

- masom ukupne akumulacije- štednje,

- riziku i očekivanjima kao izrazu neizvjesnosti u pogledu kretanja osnovnih ekon.agregata (cijena, potrošnja, investicije..)

- masom profita i

- visinom kamatnjaka. 

2. Ponuda novca

Ukupnu količinu bankovnog novca koja u datom momentu stoji na raspolaganju ekon.subjektima za njihove transakcije i druge potrebe nazivamo ponudom novca. Glavni izovr ponude novca je vrijednost koja se formira u bankama putem prikupljanja depozita a povećava monetarno-kreditnom multiplikacijom. Najveći dio savremenog kreditnog novca stvara se putem  monetarno-kreditne multiplikacije što de facto predstavlja domaću bankarsku kreditnu ekspanziju. Ukupnu ponudu savremenog novca mogli bismo formulirati ovako: ponuda novca= domaća kreditna ekspanzija + izvozna primanja +- neto priljev onosno odljev kapitala – uvozna plaćanja.

  Finansijsko tržište

Je mjesto gdje se susreću ponuda i potražnja novca tj. gdje se obavljaju kupovina i prodaja novčanog kapitala. Njačešće se dijeli na: tržište novca (kratkoročnog kapitala) i tržište kapitala (gdje se nudi i prodaje dugoročni kapital).

Na tržištu novca kotiraju kratkoročni vrijed.papiri (državne obveznice, akceptirani, eskontni i rambursni kredit, lombardni posao i sl.) Ovi poslovi su : vezani za kratki rok, koriste se za privredne svrhe, često imaju garantni karakter i obični se odobravaju dobro poznatoj klijenteli i poznatih referenci.

Na tržištu kapitala kotiraju dionice, obveznice i drugi vrijed.papiri vezani za dugi rok. Kupovina i prodaja ovih papira obavlja se na efektnim burzama preko razgranate mreže burzovnih posrednika-stock brokera. Bitne karakteristike operacija na tržištu kapitala su:

- dugoročnost plasmana odnosno dugoročnost efekata,

- dugoročnost investicijskih sred. Iz kojih se vrše plasmani (oročeni depoziti)

- uzimanje regularnih garancija za vraćanje duga.

 Financijsko tržište može biti nacionalno i međunarodno. Ako se radi o kupovinam i prodajama unutar granica zemlje je nacionalno a ukoliko se radi o kupoprodajama s elementom inozemnosti onda je međunarodno.

MONETARNA RAVNOTEŽA

1.  Teorija ravnoteže u klasičnoj ekon.znanosti

Osnovni uvjet ravnoteže na tržištima roba i novca, po klasičarima je, ravnoteža između štednje i investicije, koja se u kapitalizmu uspostavlja ex ante  unaprijed i stalno i to zahvaljujući samoregulirajućem mehanizmu kamatne stope. Kmaat je cijena privremenog korištenja tuđeg dohotka pri čemu njena visina zavisi od  odnosa ponude i potražnje novca.

Ako investicijska potražnja iskaže tendenciju rasta, kamatna stopa počinje rasti, što daje poticaj štednji a smanjuje izdatke za osobnu potrošnju. Smanjenje potrošačke potražnje  i porast kamatne stope destimulira investicijsku djelatnost , tako da će se zaustaviti prije nego što se iscrpi raspoloživa štednja i privreda pređe u stanje inflacije i obrnuto.

 

2.Teorija ravnoteže u savremenoj građanskoj znanosti

Ova znanost odbacuje svaćanje klasične znanosti o kapitalizmu kao harmoničnom i vječno uravnoteženom gospodarskom sustavu, ističući da i u njemu postoji mnoštvo faktora (relane i monetarne prirode) koji izazivaju gospodarske poremećaje. Ova znanost polazi  od klasičnog stava da je ispunjen jedan od osnovnih uvjeta gospodarske ravnoteže  ako postoji ravnoteža između investicije i štednje na robnim tržištima. Razlika u odnosu na klasično svatanje  se izražava u tome što se ravnoteža postiže tek nakon određenog vremena tj. ex post a ne ex ante.

Bitan uvjet gosp.ravnoteže i po kejnesijancima  je jednakost težnje i investicija (nominalne i ralne akumulacije). Za je dnakost se postiže naknadno ut komplicirani mehanizam multiplikacije investicija, potrošnje, zaposlenosti i dohotka.

Za uspostavlajnje ravnoteže gosp.sustava od posebne je važnosti uspostaviti ravnotežu i na novčanim tržištima. Ponuda i potražnja novca moraju biti i ravnoteži. Monetarne u realne – fizičke ravnoteže su samo dva različita aspekta jedne te iste pojsave. Jednakost štednje i investicija nije dovoljan uvjet za uspostavljanje  ravnoteže u otvorenoj privredi ,(nego samo u zatvorenoj), koja odražava ekonomske odnose sa drugim zemljama svijeta.Tu je potrebno ispuniti dva dodatna uvjeta : ravnoteža priljeva idoljeva i deviza (po robnim i nerobnim osnovam zemlje) i ravnoteža uvoza i izvoza kapitala.

 

MIJENJANJE KUPOVNE MOĆI NOVCA

1.Pojam inflacije

 Prema prof.Bernandu Schmidu: Inflacija je smanjenje vrijednosti novčane jedinice a deflacija je povećanje vrijednosti novčane jedinice.

Prof.Emil James: Inflacija se sastoji u prekomjernosti toka potražnje dobara u odnosu prema mogućnostima ponude, a u prekomjernosti koja izaziva samopodržavano i neoborivo povišenje cijenakao i iscrpljenje nacionalnih izvora stranih deviza.

Prof. Tihomir Jovanovski:  To je pojava trajne monetarne neravnoteže koja dovodi do niza narušavanja u društvenoj reprodukciji i gospodarskom organizmu zemlje.

Inflacija je vrlo složena i heterogena društveno-ekonomska pojava izazvana monetarnim, realnim ili pak političkim poremećajima ravnoteže i kretanja u gospodarstvu, a kao njena posljedica nastaje samopodržavano i teško kontrolirano povećanje cijena, opadanje životnog standarda, povećanje novčanog opticaja, smanjenje vrijednosti  domaćeg novca i progresvino iscrpljenje domaćih deviznih izvora.

 

2.Deflacija

Deflacija je društveno-ekonomska pojava koja se odlikuje : općim padom cijena roba i usluga, porastom kupovne snage novca, povećanje nezaposlenosti, slabljenje poslovne incijative  i investicijske aktivnosti, porastom kamatne stope, ukočenošću tržišta, usporenom realizacijom i bankrotom mnogih preduzeća.

Deflacija najčešće dolazi kao posljedica primjene: monetarno-kreditne politike, neracionalne raspodjele dohotka, opadanje proizvodnje usljed raznih vanjskih faktora, opadanje produktivnosti rada i sl. deflacija opterećuje dužnike, državu, poduzetnike i radnike. Nasuprot proizvodnih i potrošačkih jedinica koje trpe štetu iammo i subjekte koji imaju korist od deflacije. Vjerovnici i subjekti sa stalnim mjesečnim primanjima imaju nesumnjivo velike koristi  od deflacije jer novcem dobivenim od otplate duga, od renti, plaća mogu u periodu deflacije kupiti znatno više robe nego ranije. 

3.Osnovne teorije o inflaciji

Paul Einzing je nabrojao 12  uzroka inflacije od kojih su najznačajniji: novčana inflacija, kreditna, inf.kupovne moći, budžezska, infl.zbog pretjeranog investiranja, zbog oporezivanja , povećanog poslovanja, zbog devalvacije i uvezena inflacija. Porstoje dvije teorije a to su:

- Teorija inflacije potražnje  i – Teorija troškova.

Teroija inflacije potražnje

U ovu  grupu ubrajamo: kvantitativnu toeriju novca, teoriju inflatornog jaza, psihološku teoriju infl., i teoriju monetarista.

Kvantitativna teorija novca

Suština ove teorije sastoji se u tome da su cijene zavisna varijabla i da su direktno proporcionalne količini novca u opticaju, pri čemu kvanitativci vide robne fondove kao dane a sav novac kao kupovni fond.

Ova teorija dala je veliki doprinos koji se ogleda u mogućnosti formiranja potražnje putem expanzije novca. Ima i niz nedostataka. Marx je naveo više grešaka ove teorije:

- polazilo se od pretpostavke da u prometni proces robe ulaze bez cijena, a novac bez vrijednosti., pa je sve zavisilo od količinskih odnosa ponude i potražnje roba, odnosno novca.

- pretpostavljalo se da sav novac funkcionira kao prometno sredstvo što je netačno. Poznato je da monetarni volumen obuhvaća:

 a) Novčanu masu ( novac u funkciji prometnog i platežnog sredstva) Taj novac čine sredstva na različitim tekućim računimai gotov novac.

b) Novčana sredstva izvan opticaja ( rezervni fondovi, oročeni depoziti, štednja...)

 

Teorija inflatornog jaza

Pristalice ove teorije  teže da porast cijena, inflaciju, objasne prije svega kao realnu pojavu. Umjesto novca kao određujućeg faktora inflacije, uvode ponudu i potražnju. Cijene na taj način prestaju biti određene količinom novca a kao njihova determinanta pojavljuje se potražnja uz pretpostavku neizmjenjene ponude, odnosno ponuda uz pretpostavku neizmjenjene potražnje. Neravnoteža između ponude i potražnje otvara jaz koji se dopunjava rastom cijena. Porast cijena proizilazi  iz nesklada između količine robe na tržištu i dohotka raspoloživog za kupovinu robe.

Ravnotežna cijena je ona koja izražava jednakost ponude i potražnje. Deflatorni jaz postoji kad je ponuda veća od potražnje što vodi padu cijena.

Kamatne stope mogu biti: prirodne i banlarske.

Prirodna ili normalna kam.stopa je takve visine na kojoj se uspostavlja ravnoteža između ponude i potražnje novca. U robnoj privredi, pri postojanju jednog izgrađenog kreditnog sustava, banke mogu davati kredite po stopi koja odgovara njihovim interesima, kreditnoj politici ali koja nije u skladu sa prirodnom kamatom već je viša ili

niža.Ako je bankarska kamata niža potražnja za kreditima preći će obim postojeće dobrovoljne štednje, zahvalujući kreditnoj multiplikaciji porast će i ponuda novca, količina novca u prometu a shodno tome rasti će i cijene.Ako je bank.kamata viša od prirodne opast će interes za uzimanje kredita , investicije će biti niže od dobrovoljne štednje, opast će količina novca u opticajui opća razina cijena tj. deflatornih procesa.

Uvjet otpočinjanja  procesa inflacije po Keynesu  je deficitno financiranje u tački pune zaposlenosti proizvodnih faktora.Rat, pojačane investicije traže određene izdatke usljed čega se dohotci stanovništva povećavaju, zato tražnja premašuje ponudu i ukoliko se ne nađu rješenja oporezivanja suvišnog dohotka doći će do inflatornih procesa.

Povećanje cijena od 20 %  inducir porast profita za izvjesno vrijeme. Ako se povećani profit investira doći će do sekundarnog inflaotrnog impulsa. Da bi se to spriječilo Keyns predlaže progresivno oporezivanje ekstraprofita čime bi se smanjio sekundarni inflaotrni impuls.Keyns poznaje i tercijarni inflatorni impuls. Zboh povećanja cijena  radnici će tražiti  povećanje nadnica kako bi održali razinu realnog dohotka pri čemu im preduzeća izlaze u susret zbog nedostatka radne snage na tržištu i usljed sindikalnih pritisaka. Keyns dohodak dijeli na dva dijela: potrošnju i štednju. On odbacuje tradicionalnudoktrinu štedljivosti po kojoj je svaka štednja uvijek dobra i korisna osobina, ističući da je ona dobra samo u stanju pune zaposlenosti i inflacije. U stanju nezaposlenosti i deflacije tada veća štednja skraćuje ukupnu potrošnju dovodeći tako do smanjenja realizacije, obima proizvodnje, otpušanja radnika sve što se naziva depresija. To je tzv. paradoks štedljivosti.

Keynsa i njegove sljedbenike karakterizira i pozitivan odnos prema umjerenoj inflaciji. Oni su razvili tzv.teoriju kompenzacije tj. financiranja investicija emisijom novca u visini razlike koja može nastati između štednje i stvarnih investicija. Ako su stvarne investicije manje od onih koje dopušta stvarna štednja, treba ih uvećati izdavanjem novčanica. Keynesijanci su analizirali inflatorni jaz na osnovu usporedbe veličina pojedinih sektora proizvodnje i potrošnje i konstatirali da se on može pojaviti i pri stanju globalne ravnoteže, zbog postojanja parcijalnih neuravnoteženosti. O ovome ističu i pristalice teorije o sektorskoj inflaciji.

 

Psihološka teorija inflacije                

Predstavlja plod ekonomske misli po kojoj vrijednost novca pa i cijene robe ovise o ljudskom ponašanju. Čista psihološka teorija inflacije tvrdi da vrijednost novca pada, a cijene rastu zbog toga što potrošači pretpostavljaju da će vrijednost novca u budućnosti pasti i pridaju novcu manje vrijednosti. Zbog toga su ljudi skloni više platiti za robu.

 

 Teorija monetarista

Friedman u svojoj teorijskoj analizi umjesto ukupnog obujma transakcija uvodi nacionalni dohodak.Svakoj vrsti imovine odogvara i adekvatan tijek dohotka. Tako dohodak od novca može biti kamata na depozite, pri čemu je značajna realna vrijednost dohotka izražena u kamti tj. realni dohodak. Rast odnosno pad nominalnog dohotka najprije se odražava u proizvodnji a potom se iskazuje u na općem kretanju cijena. Friedman tvrdi da inflacija predstavlja strogo monetarnu pojavu. Porast količine novca u cirkulaciji predstavlja  glavni uzrok skoka cijena. Porast cijena treba staviti u direktnu vezu sa količnikom novca u opticaju. Svaki put kad stopa porasta novčanog opticaja premaši stopu porasta neto-društvenog proizvoda iskazat će se pojava porasta cijena.

Friedman zastupa stajalište da je monetarna politika primarni instrument koji je na raspolaganju za ostavrenje ciljeva gospodarske stabilizacije. Takođe se zalaže i za konstantnu stopu novčanog rastaumjerene razine.Jedino takva stopa može stvoriti uvjete u kojima neka zemlja može imati nisku stopu inflacije a visoku stopu zaposlenosti.

 

Teorija inflacije troškova

Jedna grupa ekonomista smatra da je savremena inflacija na Zapadu inflacija nadnica. Povećanje plaća bez odgovarajućeg povećanja produktivnosti dovodi do porasta troškova proizvodnje po jedinici proizvoda i shodno tome i porastu cijena. Kada je nezaposlenost malena i potražnja velika pregovaračke pozicije sindikata su vrlo jake.

Inflacija troškova povezuje se i s monopolističkim cijenama i dominacijom velikih korporacija. Viša cijena smanjuje promet i obim proizvodnje nego kad bi se prodavalo po cijenama koje stavraju konkretne firme.

Izvjesni broj ekonomista kombinira teoriju inflacije potražnje sa teorijom inflacije troškova. Svako povišenje troškova osobito troškova nadica, povlači sa sobom i povišenje potražnje. Nadničari u tom slučaju vrše mnogo veće rashode potrošnje.

 

Osvrt na iznijete teorije o inflaciji

Kvantitativna teorija novca dala je značajan doprinos u razjašnjavanju  problema cijena, ističući činjenicu formiranja viška potražnje putem ekspanzije novca. Njen osnovni nedostatak je u tvrdnji  da je količina novca u opticaju jedini i gotovo isključivi faktor inflacije i da su cijene direktno proporcionalne novčanom opticaju, pri čemu oni vide robne fondove kao dane a sav novac kao kupovni fond.

Keynesijanska varijanta inflacije potražnje teži da porast cijena objasni kao rezultat pretjeranosti ukupne potražnje nad ukupnom ponudom u uvjetima bliskim punoj zaposlenosti.  Njena osnovna slabosta se sastoji što uveliko potcjenjuju ulogu novca kao determinante kretanaj cijena i inflatornih procesa pa s tim u vezi i ulogu monetarne politike kao instrumenta stabilizacije cijena i iumjesto nje predlaže fiskalnu politiku.

Monetaristi nekvantitativne škole naslanjaju se na klasičnu kvantitativnu teoriju, razvijaju imovinski pristup teoriji  po kojem iznos i struktura imovine ekonomskih subjekata determinira funkcionalne odnose i ističu da je inflacija uvijek i svuda monetarni fenomen u smislu da se ona stvara i može se stvoriti samo rastom količine novca koji je brži od stope rasta proizvodnje. Slabost ove teorije sastoji se u tvrdnji da je monetarna politika osnovni gotovo jedini instrument ekon.politike koji treba dovesti do stabilizacije cijena. Da bi se obuzdalo kretanje cijena treba korstiti i druge mjere prije svega fiskalnu polotiku i politiku dohodaka.

Teorija inflacije troškova polazi od toga da inflacija iam svoj korijen u pritisku troškova, u težnji da se povećaju nadnice, u pritiscima koja nameću monopolistička preduzeća ili u povećanju troškova uvoza. Njene slabosti se ogledaju prije svega, porast nadnica je često izazvan predhodnim porastom ostalih dohodaka i cijena te ima karakter posljedica i kompenzacija. Očekujući porast cijena, poduzetnici  su ti koji najjače i najčešće utiču na povećanje troškova a shodno tome i cijena.

Kompleksno shvaćanje inflacije je najprikladnije i jedino teorijsko ispravno i održivo stajalište na novčanu i ekonomsku stabilnost. Polazi od realnih faktora stvarnih odnosa koji vladaju u procesu društvene reprodukcije. Infalcija je uvijek, osim iznimno, posljedica ekonomske neuravnoteženosti.

Pored realnih i monetarnih faktora koji se javljaju kao uzrok inflacije postoje i politički uzročnici porasta cijena. To je uočljivo kod zemalja u razvoju kod kojih je inflacija vrlo često izazvana neekonomskim faktorima (politička previranja, oružane pobune, ratovi..)

 

TIPOVI INFLACIJE

  Umjerena ili latentna

Izražava se u trendu stalnog porasta cijena, polagano ali neprekidno. Neki smatraju da je uzrok ove inflacije velika svjetska proizvodnja plemenitih metala, svjesna politika jeftinog novca i ekspanzija kredita.

Neki zapadni ekonomisti došli su do zaključka da puzajuća inflacija znači cijenu koju treba platiti za nastavljanje prospariteta i brži ekonomski rast.

Nekontrolirana ili burna inflacija

Nastaje u ratu uslijed ekspanističke politike financiranja javnih troškova kroz rastuću emisiju novca. Galopirajuća inflacija se odlikuje visokom stopom obezvrijeđivanja novca dok cijene ne postignu astronomske cifre.

Oni zaključuju da vrijednost novca ne počiva samo na objektivnim faktorima već i na povjerenju u njegovu stabilnost.

Domaća i uvozna

Domaće mogu biti inflacije izazvane nerazmjernom raspodjelom realnog nacionalnog dohotka, inflacija cijena zbog pretjeranog oporezivanja.

Inflacija je naročito često izazvana deficitom platne bilance. Inflatoanrne tendencije mogu biti izazvane i kretanjem kapitala. Inozemni zajam u zemlji koja zajam prima izaziva porast nove kupovne snage.Jedan od uzroka može biti i kretanje radne snage.

Vanjska inflacija infiltrira se u domaću privredu raznim putovima preko vanjske trgovine, kretanja kapitala.

Otvorena i prigušena

Slobodna, otvorena ili neobuzdana inflacija je ona koja se odvija u općim uvjetima bez kontrole i brzo se pretvara u hiperinflaciju.

Prigušena inflacija se odlikuje u borbi države protiv toga da se inflacijski uzroci uopće odraze na stanovništvo.

Kontrola cijena nije jednaka za sve sve proizvode. Zato nastaju značajni dispariteti u kretanju cijena.

Stagflacija

Stagflacija se odlikuje istovremenim porastom cijena i nezaposlenosti. Razina proizvodnje se približava svom punom kapacitetu.

Termin „stagflacija“ dolazi od riječi „stagnacija“ i „inflacija. Stagflacija je fenomen koji podrazumijeva situacije u kojoj inflacija koindicira sa visokom nezaposlenošću i kada su nužne sve više i više stope rasta cijena da bi ona mogla izvršiti stimulativan utjecaj na privredu u punom kapacitetu.

 

POSLJEDICE INFLACIJE

Inflacija, proizvodnja, proizvodni razvoj i zaposlenost

a)      U ekonomskoj literaturi se smatra da više ili manje osjetan porast cijena izaziva velike ekonomske posljedice. U oblast proizvodnje inflacija, prije svega, uvodi nesigurnu kalkulaciju.

b)      Dalja posljedica koju stvara inflacija je njen negativan utjecaj na ekonomičnost i produktivnost rada.

c)      Inflacija stvara višak potražnje i smanjuje međusobnu konkurenciju poduzeća što se veoma negativno odražava na rentabilnost i efikasnost korištenja sredstava.

d)      Pretjeran porast cijena i nedostataklikvidnosti sredstava otežava zamjenu konstatntnog kapitala.

e)      Mehanizam cijena više ne zadovoljava ulogu koja mu pripada.

 

Inflacija, raspodjela dohotka i potrošnja

Inflatorni procesi izazivaju određene i karakteristične promjene u preraspodjeli dohotka među privrednim i potrošačkim jedinicama. Inflacija ide u prilog dužnicima i svim primaocima profita.

Za vrijeme inflacije kada, kada cijene skaču i kad je realizacija robnih i novčanih fondova brza zbog sklonosti kupovine robe, proizvodnim jedinicama je osigurana izvanredna dobit. Država kao dužnik također ima korist od inflacije.

Inflacija ide na štetu primalaca fiksnih dohodaka i povjerilaca. Povjerioci primaju natrag obezvrijeđene novčane sume, te se uslijed toga zaračunavaju visoke kamate. Realna vrijednost najamnine također pada.

Preraspodjela nacionalnog dohotka koju vrši inflacija iz džepa radnika, penzionera i štediša i drugih primalaca fiksnog dohotka u džep poduzetnika i zajmoprimaca predstavlja njen najnepovoljniji društveni efekt i čini je uzrokom socijalnih teškoća i nepravdi, jer pogađa posebno one koji moraju živjeti od niskih stalnih prihoda.

Inflacija i platna bilanca

Inflatorni procesi višestruko utječu na vanjske odnose jedne zemlje. Porast cijena čini platnu bilancu deficitranom i tako izaziva potpuno iscrpljenje nacionalnih deviznih rezervi. Djelovanje inflacije na platnu bilancu objašnjava se uticajem promjena odnosa između domaćih i inozemnih cijena na uvozne i izvozne tokove.

Devalvacija i revalvacija

U periodu inflacije dolazi do deprecijacije novca, tj.smanjenje njegove kupovne moći. Uslijed toga se pojavljuje i potreba njegove devalvacije kao pravnog akta kojim se proglašava i utvrđuje smanjenje pariteta određene novčane jedinice prema mjernoj zlatnoj ili deviznoj podlozi.

Devalvacija – sniženje pariteta novčane jedinice putem akta zakonodavne vlasti.

Revalvacija – akt kojim se povećava paritet novčane jedinice prema zlatu ili zlatnim devizama. Obično nastaje kao posljedice deflacije, aprecijacije, tj.povećanje kupovne moći novca i previše izraženog suficita bilance plaćanja.

PRAVNA ZAŠTITA OD RIZIKA PROMJENE KUPOVNE MOĆI NOVCA

Teorijski i pozitivnopravni aspekti ispunjenja novčane obveza u uvjetima mijenjanja kupovne moći novca 

Metalistička teorijska koncepcija

Po francuskom pravniku A.Materu je novac isto što i određena  količina metala, te on vrijedi onoliko koliko vrijedi i metal koji je u njemu sadržan.

Novčana jedinica se indentificira s određenom količinom metala, te se uloga države i prava sastoji u tome da propiše, što je imalo deklatorni značaj. Ako bi drugačije radila bi protiv „prirodne stvari“, krivotvorila bi suštinu.

Nominalistička teorijska koncepcija

Po pravilu meontarnog nominalizma, dužnik će se osloboditi obeveze kada isplati isti broj novčanih jedinica , bez obzira na to da li se u vremenu između nastanka obeveze i njenog ispunjenja njihova vrijednost  (kupovna moć) promijenila na gore (aprecijacija) ili na dole (deprecijacija).

Dumoulein ističe da da je vladar po svom suverenom pravu ovlašten određivati kakav će novac biti po težini po težini i sastavu i koliko će mu biti vanjska, nominalna vrijednost  (kupovna moć).  Nominalnu vrijednost on naziva „nametnutom vrijednošću“ i ona je obavezna i jedina mjerodavna za građane, te ne može biti predmet pogađanja između privatnih osoba koja su dužna priznati pri ispunjenja novčanih obveza po nominalnoj, nametnutoj vrijednosti.

Načelo nominalizma u nekim pozitivnim pravima

Francusko pravo – obveza koja proistječe iz novčanog zajma predstavlja uvijek samo brojčani iznos naveden u ugovoru. Ako prije dospjelosti dođe do povećanja ili smanjenja vrijednosti, dužnik je dužan vratiti brojčani iznos zajma i samo taj iznosu u novcu koji je u tječaju u trenutku plaćanja.

Talijansko pravo – novčani dugovi podmiruju se novcem koji ima zakonski tečaj u vrijeme plaćanja i po njegovoj nominalnoj vrijednosti. Ako je dužni iznos utvrđen u novcu koji više nema zakonski tečaj u vrijeme plaćanja, plaćanje se izvršava u zakonskoj moneti prema tečaju koji je ustanovljen između ove dvije monete-

Švicarsko pravo – švicarska pravna teorija i judikatura su u potpunosti prihvatila načelo monetarnog nominalizma kao univerzalnog principa pri ispunjavanju novčanih obveza ma kojeg pravnog odnosa. To prihvatanje nije nigdje u zakonu naglašeno, nego se smatra da je implicitno sadržano u Zakoniku o obveznim odnosima.

Austrijsko pravo – u austrijskom pravu je također prihvačeno načelo monetarnog nominalizma.

Anglosaksonsko pravo – načelo monetarnog nominalizma važi i u anglosaksonskim zemljama u kojim je uvedeno pozitivno pravo kroz sudsku judikaturu. Ono što čini novac je oznaka (nomen).

Pravo istočnih evropskih zemalja – u pravu istočnih zemalja je također usvojeno načelo nominalizma. U gospodarsko – novčanim sistemima istočnoevropskih zemalja sve je bilo propisano, kako cijene, tako i uvjeti privređivanja, uvjeti zajmova i kredita, sve je unaprijed isplanirano centralistički i detaljeno. Takav sistem zahtjeva i rigorozni nominalizam imperativnog karaktera, jer bi svako odstupanje od njega bilo proturječno principima planske privrede i remetilo ustanovljene i planirane privredno-finansijske odnose.

Nominalizam u našem pravu – i u našem pravu (Hrvatska) je prihvaćeno načelo nominalizma. Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.

Pravna priroda načela nominalizma

U pravnoj literaturi se već odavno postavilo pitanje pravne prirode načela nominalizma, tj.pitanje da li je ono prinudna ili dispozitivna pravna norma. U tom smislu je u pravnoj teoriji kapitalističkih zemalja dugo preovladavalo shvaćanje da je načelo monetarnog nominalizma dispozitivno pravna norma, koje se, ukoliko zakon što drugo ne propisuje, primjenjuje se samo ukoliko ugovorne strane nisu što drugo predvidjele.

Ali ukidanjem konvertibilnosti novca i s njim vezanog metalističkog važenja te prelaskom na sistem papirne valute sa prinudnim tečajem papirnog novca, postavlja se pitanje da li je samim uvođenjem prinudnog tečaja izrađena i zabrana zaštitnih monetarnih klauzula, tako da nije ni potrebno donošenje posebnih propisa o tome, ili je neophodno da te klauzule budu zabranjene izričitim zakonskim propisima. Tako teoretičari anglosaksonskih zemalja smatraju da se uvođenjem prinudnog tečaja ne dira u punovažnost zlatnih i drugih monetarnih klauzula i da su te klauzule, ako ne postoji njihova izričita zabrana, i pod režimom prinudnog tečaja novca dopuštene.

O pravnoj prirodi monetarnog nomializma raspravlja se i u literaturi istočnoevropskih zemalja. Ovdje je uglavnom zauzet jedinstven stav po kojem je načelo nominalne vrijednosti novca strogo imperativnog karaktera, tj.strogo prinudno pravna norma. Ali, u uvjetima međunarodne robne razmjene, u kojima se cijene određuju slobodno, i u to u steranoj valuti, ono je dispozitivno-pravnog karaktera i primjenjuju se samo ukoliko ugovorne strane ne odrede drugačije.

Valoristička teorijska koncepcija

Valoristička teorijska koncepcija polazi od načela ekivalentnosti obveznih odnosa te u tom kontekstu zastupa stajalište da je dužnik i kod novčanih obveza uvijek dužan vratiti istu kupovnu moć novca, tj.onakvu kakva je bila i u momentu zaključenja ugovora. Ova teorija se zasniva na pretpostavci da je u momentu zaključenja ugovora postojala ekivalencija vrijednosti prestacija ugovornih stranaka.

Osnovu valorističke teorijske koncepcije čini učenje njemačkog teoretičara Savignuya, koji kaže da nivac predstavlja imovinsku moć, kupovnu snagu mjerenu na imovini. Polazeći od ove ideje, valoristi su došli do zaključka da je osnovno u novcu, odnosno u novčanoj obvezi, njegova funkcionalna vrijednost, tj.njegova kupovna moć i da su strane, ugovarajući novčanu obvezu, imale prvenstveno u vidu tu stranu novca, da je njihova volja prvenstveno u tom pravcu usmjerena.

Valoristička koncepcija je za savremenu poslovnu praksu i poslovni promet neprihvatljiva. Naime, vrlo je teško objektivizirati kriteriji za ustanovljenje stupnja pada ili povećanja kupovne moći novca do kojeg bi došlo nakon zaključenja ugovora, a time bi se povećali rizici i pravna nesigurnost, što poslovna praksa nikako ne bi željela.

ZAŠTITNE KLAUZULE I IZVRŠAVANJE NOVČANIH OBEVZA

Nasuprot zakonskom nominalizmu, postoji danas u svijetu i ugovorni valorizam-sistem zaštitnih klauzula, kojima je moguće osujetiti negativne posljedice monetarnog nominalizma.

Zaštitne klauzule su se pojavile u ugovorima imovinskog prava još u vrijeme nastajanja kapitalističke robno-novčane privrede -  u fazi tzv.prvobitne akumulacije kapitala.

Danas se,dakle, kao posljedica širenja papirnog i kreditnog nekonvertibilnog novca, zaštitne kaluzule sve više, kako u unutrašnjem prometu, tako i u međunarodnoj trgovini i financijama uopće, primjenjuju i postaju važnim sredstvom preventivne zaštite protiv mjenjanja kupovne moći novca, a posebno protiv novčane deprecijacije kao posljedice inflacije, budući da su danas vrlo rijetki primjeri aprecijacije novca, odnosno deflacije.

Uobičajno je da se sve zaštitne klauzule grupiraju u tri osnovne skupine koje se međusobno razlikuju po predmetu za koji se vezuje plaćanje odnosno utvrđivanje vriejdnosti novčanog duga. Ovi predmeti su: zlato, strana valuta i roba, pa se zaštitne klauzule dijela na : zlatne, valutne i robne klauzule.

 

Zlatne klauzule

Zlatne klauzule su takve ugovorne odredbe po kojima se dug(obveza) novačane obligacije ispunjava u zlatnom novcu, zlatnim polugama ili u novcu jedne ili druge ugovorne stranke, s tim što se visina dužnog iznosa utvrđuje zavisno do cijene zlata u momentu izvršenja ugovora.

Zlatna novčana klauzula-po kojoj se plaćanje dospjelih obveza vrši u zlatnom novcu, npr. U zlatnom dolaru, zlatnoj funti itd. Ove klauzule su primjenjivanje u Europi i do I. svjetskog rata. Poslije toga se uvodi zlatnopolužni i zlatnodevizni sistem, koji iz optjecaja u potpunosti isključuje zlatan novac (zlatnike) kao zakonsko sredstvo plaćanja, tako da su i zlatne novčane klauzule iščezle iz ugovorne prakse.

Klauzula plaćanja u zlatnim polugama- po kojoj se plaćanje izvršava u određenoj težini zlata nemonetariziranog oblika. Treba reći da u suštini ni zlatna moneta, ajoš manje klauzula plaćanja u određenoj težini zlata, nisu prave zaštitne klauzule, jer je stvar tumačenja da li se obveze u takvim klauzulama uopće mogu tretirati kao novačane obveze.

Zlatna vrijednosna klauzula

Predstavlja pravu zaštitnu klauzulu po kojoj se plaćanje duga novčanih obveza obavlja u novčanim znacima domaćeg novca ili u valuti jedne ili druge ugovorne strane, s tim da se visina dužne sume veže za vrijednost zlata. Ovdje se, prema tome, novčanice i drugi oblici novca prihvaćaju kao zakonsko sredstvo plaćanja, samo što njihov iznos varira u zavisnosti od odnosa prema zlatu koje je u ovom slučaju „valuta vrednovanja“.

Valutne klauzule

Klauzula plaćanja u stranoj valuti, po kojoj se obveza izvršava isplatom određenog broja inozemnih novčanih jedinica, npr. eura, dolara, franaka i sl. U suštini, klauzula plaćanja u stranoj valuti nije prava zaštitna klauzula, budući da se kod nje novčana obveza izražava (valuta ugovora) i izvršava u stranoj valuti, ali valuti koja je također podložna svim fluktuacijama. Istina, valuti u čijoj stabilnosti ugovorne stane imaju trenutno više povjerenja.

Klauzula plaćanja prema vrijednosti strane valute, prema kojima se novčane obveze izražavaju u domaćem novcu, ali stavljene u zavisnost prema vriejdnosti neke strane valute. Valuta ugovora je domaći novac koji ima svojstvo zakonskog sredstva plaćanja, ali njegovu vrijednost određuje jedan drugi novac koji predstavlja njegovo mjerilo vrijednosti. Vrijednost novčanog duga mjeri se, dakle, vrijednošću neke druge valute-stabilnije valute ili po cijeni stranaka. U okviru ovih klauzula postoji više podvrsta od kojih su vrijedna spomena:

a. Klauzula garancije tečaja, po kojoj se obveza izražena u nacionalnoj valuti, ali se ona veže sa intervalutnim tečajem jedne stabilne valute.

b. Klauzula izbora više valuta, po kojoj novčana obveza glasi na više valuta i sve su one predmet obligacije, dok je samo jedna valuta sredstvo ispunjenja obveza.

c. Klauzula izbora više mjest plaćanja, po kojoj se obveza izražava samo u jednoj valuti, koju je dužnik obvezan isplatiti u jednom od ugovornih mjesta plaćanja a prema izboru vjerovnika.

d. Klauzula o kombinaciji valuta, po kojoj se novčana obveza izražava u različitim valutama, ali se na isti način i ispunjava.

e. Klauzula na bazi međunarodnih jedinica vrednovanja, po kojima se obveza izražava u domaćem novcu, i utvrđuje tečaj tog novca prema nekoj međunarodnoj novčanoj jedinici, npr. prema Specijalnim pravima vučenja.

 

Robne klauzule

Robne klauzule nastale su u vrijeme velikih monetarnih poremećaja (inflacije i deflacije), te su služile kao sredstvo zaštite vrijednosti potraživanja od takvih pojava. Robne klauzule uglavnom predstavljaju uglavnom unutrašnji fenomen i rijetko se koriste u međunarodnom robnom prometu i transkacijama.

 

Klauzula plaćanja u robama (klauzula žito, klauzula poljoprivredni proizvodi itd.), po kojoj se plaćanje vrši u raznim proizvodima ljudskog rada (robama), tako da oni u potpunosti zamjenjuju novac kao zakonsko sredstvo plaćanja, istiskuju ga iz prometa, te se na mjesto njega stavljaju ne samo u njegovoj funkciji vrijednosti nego i u funkciji prometnog i platežnog sredstva.

 

Klauzula plaćanja prema vrijednosti roba, po kojoj se plaćanje obavlja u domaćem novcu, dok se ukupan iznos obveze utvrđuje prema vrijednosti robe(valorimetra) u momentu dospjelosti plaćanja.

Vezivanje sme dug za vrijednost neke robe u momentu dospjelosti obveze obično se danas više ne prakticira, nego se ona obično veže za indekse cijene, pa je tako nastala indeksna klauzula, kao najznačajniji oblik robnih klauzula.

 

Dopuštena je odredba ugovora kojom se iznos novčane obveze u domaćem novcu vezuje za promjene cijena dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (ineksna klauzula).

Klauzula klizne skale je posebna vrsta indeksiranja cijena  i valorizaciej duga. U ugovorima u kojima se jedna strana obvezuje izraditi i isporučiti određene predmete dozvoljeno je ugovarati da će cijena zavisiti od cijene materijala i od rada, ako i drugih elemenata koji utičua na visinu troškova proizvodnje u određeno vrijeme na određenom mjestu.

 

MONETARNA POLITIKA

Pojam i značaj monetarne politike

 Monetarna politika predstavlja onaj dio opće ekonomske politike kojom se svjesno regulira ponuda novca i krdita u zemlji u skladu s kretanjem materijalne proizvodnje i njene raspodjele. Ova politika može biti ekspanzivna ili restriktivna.

Ekspanzivna monetarna politika preko svojih instrumenata savlađuje depresiju, odnosno recesiju. Naime, kad poslovi padaju i zaposlenost postaje nedovoljnao, centralne banke trebaju preko poslovnih banaka proširiti novčani opticaj, odnosno voditi politiku jeftinog novca-kredita. Lako dobivanje kredita i niža kamatna stopa djelovat će stimulativno na ukupnu potrošnju, tj. na investicijsku aktivnost, na potrošnju stanovništva, kao i na materijalne rashode državnih organa, što će u krajnjoj liniji dovesti do povećanja ukupne proizvodnje, neto društvenog proizvoda i zaposlenosti.

Ukoliko, pak ukupna potrošnja zaprijeti da postane suviše velika i kada, kao rezultat pretjerane cjelokupno platežno sposobne potražnje, počne porast cijena, onda će centralne banke preko  poslovnih banaka smanjiti ponudu novca. To je tzv.restriktivna monetarna poltika.

Cilj monetarne politike, pored osiguranja optimalne količine novca, potrebnog za normalno obavljanje procesa društvene reprodukcije, i održavanje stabilnosti opće razine cijena, tj.održavanje kupovne snage novca i to kako na domaćem tako i na inozemnom tržištu. Osim toga, monetarna politika često ima i zadatak omogućiti porast proizvodnje i zaposlenosti, ubrzati gospodarski rast, omogućiti uravnoteženje platne bilance.

Instrumenti – sredstva monetarne politike

Instrumenti monetarne politike nisu statička kategorija. Oni sde razvijaju, modificiraju zavisno od promjene uvjeta u ekonomskom i novčanom sistemu i zavisno od promjene ciljeva ekonmske, a posebno monetarne politike.

U uopćene instrumente monetarne politike ubrajamo: eskontna politika, politka otvorenog tržišta, politika obveznih rezervi, selektivna kreditna politika, politika zlata i deviza, kontrola potrošačkih kredita i preporuke i savjete koje Centralna banka daje ostalim kreditnim institucijama.

Politiku obveznih rezervi, politiku otvorenog tržišta, politiku zlata i deviza i eskontnu politiku ubrajamo u kvantitativne instrumente monetarne politike, s obzirom da djeluju globalno-kvantitativno na povećanje, odnosno na smanjenje količine novca i kredita u gospodarstvu, dok selektivnu kreditnu politiku, kontrolu potrošačkih kredita te savjete i preporuke ubrajamo u kvalitativne instrumente monetarnog reguliranja, s obzirom da oni djeluju na smanjenje, odnosno na povećanje količine novca i kredita i samo u nekim selektivnim sektorima privrede.

KVANITITATIVNI INTRUMENTI MONETARNEPOLITIKE

Eskontna politika

Eskontna politika je takav instrument monetarne politike koji se sastoji u reguliranju visine eskontne – kamatne stope po kreditima koje Centralna banka odobrava poslovnim bankama. Promjena ove službene kamatne stope utječe na visinu stope koje poslovne banke naplaćuju na kredite odobrene neposredno gospodarskim subjektima.S druge strane, u periodu inflatornih tendencija, centralna banka treba povisivati kamatnu stopu u cilju izazivanja kontrakcije novčanog optjecaja koji bi djelovao na ograničavanje potražnje investicija, ukupne potražnje, proizvodnje, zaposlenosti, pa s obzirom na to i na ograničavanje porasta cijena.

Politika obveznih rezervi

Politika obevznih rezervi je jedan od najznačajnijih instrumenata savremene monetarne politike. Obevzne rezerve likvidnosti su sredstva određene relativne visine (određeni postotak depozita) koja poslovne banke moraju držati na računu kod centralne banke. Funkcioniranje sistema obveznih rezervi se provodi na taj način što nadležni organ određuje postotak od primljenih depozita koji poslovne banke moraju držati kod centralne banke. Veličina ove stope zavisi od prilika koje vladaju na tržištu novca, zatim od situacije na trđištu radne snage, kao i od stupnja zaposlenosti proizvodnih resursa.Tako se u periodu depresije prakticira smanjivanje stope obveznih rezervi, što dovodi do proširivanja likvidnosti poslovnih banaka i omogućava ekspanziju novca-kredita, što opet sa svoje strane pozitivno utiče na proširenje realnog društvenog proizvoda.Mešutim u periodima inflacije, kada je gospodarska aktivnost suviše velika, centralna banka treba podizati stopu obveznih rezervi likvidnosti, te tako utjecati na smanjenje kreditnog potencijala banaka. Na ovaj se način se smanjuje količina kredita – novca u optjecaju i savladava inflacija, koja je rezultat pretjerane potražnje.

Politika otvorenog tržišta

Suština ovog intrumenta monetarne politike se sastoji u kupovinama i prodajama vrijednosnih papira od strane centralne banke putem kojih se znatno utiče na smanjenje odnosno povećanje novčanog optjecaja. Uvjet da bi se mogao efikasno primjeniti ovaj instrument monetarne politike je postojanje relativno razvijenog tržišta vrijednosnih papira, kao i veča uloga javnog duga.

Politika zlata i deviza

Kupovinom i prodajom zlata i deviza, kao posebnim instrumentom monetarne politike, centralna banka nastoji osigurati optimalnu količinu novca u optjecaju, uz istovremeno osiguranje potrebnih rezervi zlata i deviza, tog nužnog uvjeta za učešće zemlje u međunarodnoj razmjeni.Kupujući zlato i devize, centralna banka za iznos otkupljenog zlata i deviza povećava novčani optjecaj u domaćoj valuti.

 

KVALITATIVNI INSTRUMENTI MONETARNE POLITIKE

Politika selekcija kredita

Politika selekcija kredita se sastoji u kvalitativnoj kontroli kredita, odnosno u kontroli upotrebe određenih sredstava kao  i u kontroli likvidnosti poslovnih banaka. Selektivna kontrola ima za cilj da između kreditnih zahtjeva koji upučuju bankama, izvrši selekciju tih zahtjeva odbacujući izvjesne kategorije nositelja bez obzira što su reflektanti spremni preuzeti na sebe teret u pogledu kamate i ostalih uvjeta.

Selekcija bankarskih kredita se može provesti na različite načine. Tako se može propisati da se krediti iz primarne emisije mogu davati samo za tačno navedene grane, zatim se može pored službene kamate uvesti i izvjestan broj nižih i viših kamatnih stopa za pojedine vrste i namjene.

Kontrola potrošačkh kredita

Tri glavna sredstva kontrole su:

a)      postotak kupovne cijene robe koji se mora odmah platiti u gotovu,

b)      maksimalni rok trajanja potrošačkih kredita i

c)      kreditna sposobnost tražioca kredita.

 Preporuke i savjeti

U kvalitativne mjere monetarne politike ubrajaju se i preporuke i savjeti koje centralna banka daje ostalim kreditnim institucijama.

Ove preporuke i savjeti mogu utjecati veoma pozitivno na razvoj opće finansijske discipline, kao i na opći gospodarski razvoj nacionalne privrede.

GRANICE EFIKASNOSTI ANTIFLACIJSKE MONETARNE POLITIKE I UVJETI ZA NJENU EFIKASNOST

U ekonomskoj literaturi postoje veoma različita shvatanja o pitanju efikasnosti-djelotvornosti monetarne politike u suzbijanjuinflacije. No, ipak sva ova shvatanja možemo grupirati u tri osnovne teorijske koncepcije: koncepcija o primarnoj ulozi monetarne politike u suzbijanu inflacije, koncepcija indiferentnosti monetarne politike i kompromisna koncepcija.

Koncepcija o primarnoj ulozi monetarne politike u suzbijanju inflacije polazi od postavke da monetarni faktori imaju presudan uticaj na inflatorna kretanja u gospodarstvu, pa slijedno tome i monetarna poliitka ima odlučujući utjecaj na dinamiku i stabilnost cijena.

Prema koncepciji indiferentnosti monetarne politike, odlučujući utjecaj na privredna kretanja-proizvodnju, zaposlenost, investicije i cijene nemaju monetarni faktori već realni-materijalni faktori, pa prema tome, i monetarna politika nema odlučujući značaj u suzbijanju inflacije.

Kompromisna koncepcija polazi od pravilne postavke da inflatorni i drugi ekonmski poremećaji mogu biti uzrokovani kako realnim tako i monetarnim faktorima, te zavisno od toga monetarna politika može imati primarni ili sekundarni značaj u suzbijanju inflacije.