Šeher banja luka 11

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 11 - JANUAR - FEBRUAR - MOTALA - CIJENA 25 SEK

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDESKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatma Mahmutović

Esmina MalkićSamir Rajić

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelac (BiH)Mišo Vidović (BiH)

Bedrudin Gušić (USA)Dominik Bertotti (USA)

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 33 Motala

Telefon: +46(0) 141 51684Internet: www.blsavez.se

E-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarinaŠvedska: PG 155 25 -5

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaMuhamed Ćejvan Aki


Poštovani čitaoci,

Evo, čini mi se u jednom dahu, prođe još jedna godina u kojoj smo vam ponudili šest brojeva našeg maga-zina. Sudeći po vašim reakcijama, porukama i pismima, koji su stizali do nas tokom protekle godine, možemobiti zadovoljni urađenim. Veoma me raduju vaše pozitivne kritike, pohvale i podrška redakciji i uredniku ovogmagazina. Raduju me takođe i vaši konstruktivni prijedlozi i već od narednih brojeva uvest ćemo nekoliko no-vina, kako bi „Šeher“ bio još sadržajniji i kvalitetniji.Ovim putem vas još jednom pozivam da nas kontaktirate ukoliko imate bilo kakav prijedlog, sugestiju, pri-mjedbu ili jednostavno želite da nam postavite neko pitanje koje se tiče našeg rada. Mi smo otvoreni za sara-dnju i nove ideje koje će osvježiti novinu i dati joj novi sjaj.

U ovom broju koji je pred vama, imate priliku pročitati nekoliko zanimljivih priloga pristiglih sa raznih meri-dijana širom naše planete. Iz Slovenije su nam pristigla dva priloga našeg pjesnika Ismeta Bekrića o novoiza-šlim knjigama banjalučkih autora. Jedan od njih, Sadik Beglerović, je svojim nadahnutim, pomalonostalgičnim stilom, prenio djelić svojih sjećanja o gornjošeherskoj čaršiji, svom odrastanju i ljudima koji suna neki način obilježili ovaj najstariji dio Banjaluke. A naši žubori sve su bolji i bolji, zahvaljujući u prvomredu našem saradniku koji se ustrajno bori da se naš grad otrgne od zaborava.Bedro nam iz Amerike šalje dva izvrsna intervjua, a Kemal nam iz Bihaća posla tužnu istinitu priču. Da jošuvijek, među Bosancima i Hercegovcima ima ljudi velikog i humanog srca, možete pročitati u reportaži izOskarshamna koju nam je poslao Nedžad Talović.Šta se novog dešavalo u Banjaluci doznat ćete od našeg stalnog dopisnika Miše Vidovića.U kulturni život stare Banjaluke vraća nas majstor pisane riječi Slavko Podgorelec prilogom o nezaboravnomsevdaliji i glumcu, Muhamedu Ćejvanu.Ozren nas vodi do Praga, Dominik do USA, a Namik do Engleske. Šeher sve više postaje prepoznatljiv po kva-litetnoj fotografiji zahvaljujući majstoru, Goranu Mulahusiću.

Na kraju, da Vam svima čestitam 1. mart Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart Dan žena. Prigod-nim buketom cvijeća i odabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga,sestara i prijateljica jer one to i više nego zaslužuju.

Iskreno se nadam da će vas ovaj broj posebno obradovati i da ćete uživati dok ga budete čitali.Ako pronađete poneku grešku nemojte nam zamjeriti. Pišite nam!

Mirsad Filipović

Sadržaj

3

Dan nezavisnosti............................................................................4Dan žena - 8. mart...........................................................................5Reportaža - Protesti u Banjaluci......................................................7Intervju - Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH......9Podsjećanja: Muhamed Ćejvan, Banjalučanin............................11Vijesti iz Švedske: Divno je biti nekome nešto..........................15Reportaža: Zaboravljeni simbol grada.........................................16Novosti sa skijaških staza............................................................18Iz Biroa za diskriminaciju..............................................................19Nova knjiga: Sadik Beglerović, Čaršija u Gornjem Šeheru........22Tema: Vezeni most, Babino uho....................................................23Tema: Vezeni most, Ptice na noktima...........................................26Nova knjiga: Ismet Bekrić, Volim te majko Banjaluko u sebi.....27Tužna priča: Čekanje djeda Hasana..............................................28Ragovor s povodom: Bedrudin Gušić.......................................30Putopis: Nanićev jazz time...........................................................35Priča: Koracima sudbine..............................................................36


ssttrr..77

RReeppoorrttaažžaa:: PPrrootteessttii uu BBaannjjaalluuccii

ssttrr..3300

RRaazzggoovvoorr ss ppoovvooddoomm::

BBeeddrruuddiinnGGuuššiićć

ssttrr..99

IInntteerrvvjjuu::MMuurraatt TTaahhiirroovviićć::PPrreeddssjjeeddnniikk SSaavveezzaa llooggoorraaššaa BBiiHH

ssttrr..1111

PPooddssjjeeććaannjjaa::

MMuuhhaammeedd ĆĆeejjvvaann,,BBaannjjaalluuččaanniinn

rije 13 godina, na preporuku Arbitražne Komisije međunaro-dne konferencije o Jugoslaviji, u BiH je održan referendumna kojem je nezavisnost države podržalo blizu 67 posto

građana. Potom je Vijeće ministara Evropske unije, 06. aprila 1992.godine, u Briselu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Re-publike Bosne i Hercegovine.

1. marta 1992. godine bh. građani su se na referendumuopredijelili za nezavisnost BiH.

Ovaj datum danas se obilježava samo u Federaciji, dok je uRS-u 1.mart običan radni dan. Ipak 1. mart je historijski datum. Togdana 1992. godine 64 posto građana BiH potvrdno je odgovorilo nareferendumsko pitanje da li ste zato da BiH bude nezavisna državasvih njenih građana i ravnopravnih naroda.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike izdalo je danassaopštenje u kojem obavještava javnost da je Zakonom o proglašenju1. marta Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine (“Službeni list RBiH”, broj 9/95 ), utvrđeno da je 1. mart – Dan nezavisnosti Bosne iHercegovine i na taj dan poslodavci, ustanove, organi uprave i drugepravne osobe ne rade, saopšteno je iz Ureda za odnose s javnošćuVlade FBiH.

Dan nezavisnosti

4 Š E H E RBANJA LUKA

P

Svim građanima Bosne i Hercegovine i našim čitaocima, želimo sretan 1. mart - Dan nezavisnosti!

Rođen na prijelomu stoljeća, u vrijeme velikog industrijs-kog napretka ali i velikih turbulencija, kriza i radikalnih ideo-logija, Međunarodni je Dan žena, pokazalo se, nosio u sebikorijene protesta i političkog aktivizma koji će postati nezao-bilazni oblici društvenog života.

Godine koje su prethodile povijesnoj 1910. obilježila jesnažna spolna segregacija i mali postotak zaposlenih žena uindustrijski razvijenim zemljama. One koje su bile zaposlenemahom su radile u tekstilnoj industriji, manufakturi i kao po-moćno osoblje u kućanstvima. Radile su u vrlo lošim uvjetimai za iznimno male nadnice.

U isto vrijeme industriju pogađaju velike krize. Udruženjaradnica koja nisu pripadala sindikatima našla su se u neza-vidnoj poziciji dok su sindikati sve više jačali.

U Europi, Velikoj Britaniji, Americi i u nešto manjemobimu Australiji, žene sve više lobiraju za svoje pravo glasa.Ta borba kao da je potisnula sve druge aspekte života žena inove, revolucionarne promjene dale su se naslutiti.

1903, SAD – Sindikati i nezavisna ženska udruženja koja sutakođer podržavala žensko pravo glasa, osnivaju Ligu ženskihsindikata (Women’s Trade Union League) kako bi pomogle rad-nicama u političkom i ekonomskom osnaživanju. Bilo je to jošuvijek vrijeme teških radnih uvjeta i siromaštva.

1908, SAD - Zadnje nedjelje u veljači 1908. godine, ame-ričke socijalistkinje obilježavaju prvi Dan žena organiziravšivelike demonstracije. Traže da se ženama omogući ne samopravo glasa nego da se ostvare i njihova politička i ekonom-ska prava. Slijedeće je godine u demonstracijama na Mann-hatnu sudjelovalo 2.000 ljudi.

1909, SAD - Te su godine radnice zaposlene u tekstilnojindustriji organizirale generalni štrajk. Oko 30.000 radnicatrinaest je tjedana štrajkalo za bolju plaću i bolje uvjeterada. Liga ženskih sindikata platila je jamčevinu za uhićene ifinancijski potpomogla štrajkaški fond.

1910, SAD, - Dan žena prihvatile su socijalistkinje i fe-ministice diljem SAD.

1910, Kopenhagen - Izaslanstvo Sindikata prisustvujeDrugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopen-hagenu s namjerom da predloži Dan žena kao međunarodnipraznik.

U to je vrijeme Njemačka socijalistička partija, koja je

snažno zagovarala pravo glasa za žene, imala veliki utjecajna međunarodni socijalistički pokret, osobito Clara Zetkin.Potaknuta događanjima i akcijama američkih radnica ona jeuobličila zahtjev za obilježavanjem jednog dana u godini kadabi žene lobirale za svoje interese. Na Konferenciji je sudje-lovalo preko stotinu žena iz 17 zemalja, predstavnica sindi-kata, socijalističkih partija, klubova radnica, te tri žene kojesu bile izabrane u Finski parlament. Prijedlog Clare Zetkinjednoglasno je usvojen a rezultat je obilježavanje Dana žena.

Na Konferenciji je ponovno potvrđena važnost prava glasaza žene i to onog koji neće biti utemeljen na vlasničkim pra-vima. Neki su socijalisti, naime, držali da bi se pravo glasa zažene lakše ostvarilo preko ostvarivanja vlasničkih prava dok suse drugi, među kojima su Njemica Clara Zetkin i RuskinjaAlexandra Kollontai, borili da ostvarivanje tog prava bude nei-zostavan i zaseban dio socijalističkog programa.

Zatraženo je i univerzalno pravo glasa – za sve odrasležene i muškarce. Jedna od odluka konferencije je i da senoćni rad proglasi štetnim za zdravlje žena. Tomu su se us-protivile radnice iz Švedske i Danske kojima je, kako sutvrdile, upravo noćni rad neophodan izvor prihoda. Zatraženoje i da se prava udanih majki izjednače sa pravima samohra-nih, za što se žestoko borila Alexandra Kollontai, no njezininapori nisu urodili plodom.

1911. – Kao rezultat odluka u Kopenhagenu , Dan ženaobilježen je prvi puta 19. 03. i to u Austriji, Danskoj, Nje-mačkoj i Švicarskoj. Slavilo ga je više od milijun žena i muš-karaca. Zahtijevali su ne samo pravo glasa za žene nego iomogućavanje prava na rad, profesionalno usavršavanje i uki-danje spolne diskriminacije

Ni tjedan dana kasnije 25. 03. 1911. u tragičnom je po-žaru u New Yorku poginulo više od 140 radnica, uglavnom ta-lijanskih i židovskih imigrantica. Događaj koji je bioposljedica loših radnih uvjeta imat će snažan utjecaj na radnozakonodavstvo Sjedinjenih Američkih Država.

1913.-1914, Rusija – Kao dio mirovnog pokreta koji je

8. mart

5Š E H E RBANJA LUKA

Foto: Goran Mulahusić

DAN ŽENA – 8. MART

Proslava 8. marta Dana žena: Sekcija žena iz udruženja "Ljiljan Motala"

Savezna smotra u Skövde-u: Na mladima svijet ostaje

8. mart


počeo djelovati u sumrak Prvog svjetskog rata, Ruskinje su poprvi put obilježile Dan žena i to zadnje nedjelje u veljači1913. godine. Drugdje se u Europi Dan žena slavio na sam 8.ili oko 8. marta, bilo kao antiratni prosvjed bilo kao izraz so-lidarnosti ženama Rusije.

1917, Rusija – Rusija je ostala bez 2 milijuna svojih voj-nika. Ruskinje ponovno biraju zadnju nedjelju veljače za obil-ježavanje Dana žena i zahtijevaju pravo na «kruh i mir».Politički vrh Rusije pokušao je spriječiti prosvjed no žene susvejedno krenule. Ostalo je povijest…

Četiri dana poslije ruski je car je abdicirao a privremenavlada zagarantirala ženama pravo glasa. Ta je povijesna ned-jelja, po julijanskom kalendaru koji je bio u upotrebi u Rusiji,pala na 23. 02 a po gregorijanskom, koji se inače koristio, na8. 03, uzeta kao dan kada će se u cijelom svijetu obilježavatimeđunarodni praznik - Dan žena.

Den internationella kvinnodagen inträffar 8 mars varje år.Den internationella kvinnodagen uppmärksammar ojämställdhet

och kvinnors situation över hela världen. Datumet firas också avFörenta nationerna (FN) och i många länder är det en nationell hel-gdag. Internationella kvinnodagen instiftades redan 1910 av den so-cialistiska världsorganisationen Andra internationalen på initiativ avClara Zetkin. 1977 antog FN en resolution som rekommenderar ettallmänt firande av en internationell kvinnodag.

I en del länder firas dagen genom att kvinnor får presenter ochblommor och ett ”grattis på kvinnodagen” – en gest som dock mångareagerar mot, då de knappast anser att det finns anledning att gratu-lera kvinnor på en dag som uppmärksammar ojämställdheten i sam-hället.

8 mars i Dhaka

Kvinnliga byggnadsarbetare demonstrerar i Sydney den 8 mars1975.

Internationella kvinnodagens hundraårsjubileum uppmärksam-

mas av Kommunistiska Partiet på Stortorget i Örebro.Tanken på en internationell kvinnodag uppkom för första gången

vid i början av 1900-talet som i industriländerna sammanföll med in-dustrialismen.

Den 28 februari 1909 förklarade det Amerikanska socialistpartietatt man skulle fira en nationell kvinnodag. Det blev den första natio-nella kvinnodagen och man fortsatte att fira kvinnodagen sista sön-dagen i februari tills 1913.

Under ett möte i Folkets hus (den byggnad som sedermera blivitkänd som Ungdomshuset) i Köpenhamn 1910 instiftades en kvinno-dag för att hedra kvinnorörelsen och för att främja kampen för kvin-nors rösträtt. Socialistinternationalen, som arrangerade mötet, angavdock inget bestämt datum för dagen.

Året därpå firades därför kvinnodagen (19 mars) i fyra länder:Österrike, Danmark, Tyskland och Schweiz. Kvinnorna krävde dåbland annat rösträtt, rätt till offentliga ämbeten och bättre arbetsrät-tigheter.

Ett par dagar inträffade Triangle-branden i New York, varvid flerän 140 arbetande kvinnor omkom. Det ledde så småningom till attarbetslagstiftningen i USA förändrades och att kvinnors rättigheterpå arbetsplatser började diskuteras aktivare.

Ryska kvinnor firade sin första kvinnodag sista söndagen ifebruari 1913, som en del av den fredsrörelse som fanns mot det kom-mande kriget. Följande år hölls flera kvinnomöten 8 mars för att pro-testera mot kriget och dess konsekvenser.

I slutskedet av kriget hade två miljoner ryska soldater dött ochryska kvinnor strejkade för ”bröd och fred” på den sista söndagen ifebruari. Fyra dagar senare avsattes tsaren och en provisorisk regeringtillsattes. Denna gav kvinnor rösträtt. Söndagen inträffade den23 februari enligt den julianska kalendern, vilket är den 8 mars i dengregorianska kalendern.

I San Francisco genomdrevs 1945 ett internationellt avtal somfastslog jämlikhet mellan män och kvinnor som en grundläggandemänsklig rättighet. Sedan dess har FN också erkänt internationellakvinnodagen och uppmuntrat alla länder att fira den.

Prilog pripremila redakcija "Šehera"

Reportaža


no što se najavljivalo kao mogućnostpostala je realnost. Nekoliko stotinaBanjalučana (mediji pod kontrolom

aktulene vlasti u RS uglavnom su „baratali“sa cifrom od 200-250), 5.februara mirnomšetnjom gradskim ulicama izrazilo je neza-dovoljstvo društvenim i ekonomsko-socijal-nim stanjem u ovome entitetu.Nagomilani socijalni i ekonomski problemipodstakli su dvadesetogodišnjeg banjalučkogstudenta Stefana Filipovića da putem dru-štvene mreže Fejsbuk pozove građane naproteste.

-Zašto mi, studenti treba da organi-zujemo ove proteste, gdje je sindikat, kadaznamo da u RS ima 150.000 nezaposlenihradnika, zašto vlada nameće nove poreze zaprivrednike, a znamo da je privreda na kolje-nima, zašto sindikat šuti-konstatovao i zapi-tao se Stefan Filipović, kome je podršku oorganizaciji skupa pružila i nevladina orga-nizacija „Oštra nula“ iz Banja Luke. DražanaLepir, aktivista „Oštre nule“ kazala je da sezalažu za ovakav oblik iskazivanja nezado-voljstva jer je konačno došlo vrijeme da seukaže na nagomilane ekonomsko-socijalneprobleme, a građani su doživjeli dno i daljese ne može.Među okupljenima bilo je najviše mladih, alipodršku su im dali i stariji-radnici čije su fa-brike i preduzeća uništena pljačkaško-krimi-nalnom privatizacijom, te penzioneri ,

kojima je došla u pitanje isplata penzija. Po-dršku su Banjalučani dobili i iz drugih gra-dova u RS.Nakon okupljanja na Trgu Krajine ispredrobne kuće „Boska“, kolona je Gospodskomulicom (gdje im se pridružio jedan brojgrađana), prošla pored Palate predsjednikaRS (nekadašnjeg SDK-a), zgrade Narodne

skupštine RS, te pored zgrade Vlade RS. Pro-lazeći pored ovih entitetskih institucija neza-dovoljstvo socijalno-ekonomskim stanjemizražavali su uzvicimima-LOPOVI, LO-POVI, a koje je bilo najglasnije u trenutkudok su prolazili pored zgrade Vlade RS!Protesna šetnja završena je u parku „MladenStojanović“ gdje su pozvali predstavnike sin-

Protesti u Banjaluci

OTekst i foto: Mišo Vidović

Reportaža


dikalnih organizacija, studentskih organiza-cija, kao i druge organizacije da se uključe uproteste koje namjeravaju i dalje organizo-vati.“Gladni smo - ukini nas”, “Živ sam -ukini me” neke su od poruka koje su na trans-parentima nosili učesnici protesta. Ističu daje konačno došlo vrijeme za opšte nezado-voljstvo katastrofalnom situacijom u kojoj senalaze građani,a poručili su vlastima da se neboje njihovih represalija i progona.Iako na banjalučkim ulicama , prema onomešto se moglo vidjeti nije bio raspoređen nekiveći broj policajaca, koji su između ostalogregulisali i saobraćaj, prema (ne)zvaničniminformacijama, u blizini Palate predsjednikaRS, parlamenta i Vlade RS, nalazile su i in-terventne policijske jedinice!

U trenutku pisanja ovog teksta(6.februar), šest sindikata Željeznica RS na-javili su za 7.februar, generalni štrajk , obus-tavu željezničkog saobraćaja, zbogkatastrofalne finansijske situacije u ovompreduzeću. Zaposleni su nezadovoljni i čin-jenicom da im nije isplaćeno pet plata, a neprihvataju ponudu menadžmenta da im se unarednom periodu isplaćuje sedamdesetposto plate, zbog kako navode iz uprave,„činjenice da se Željeznice RS nalaze u te-škoj situaciji”.

Intervju


Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša BiH:

IMAM OSJEĆAJ DA SE NAŠE VLASTI SRAME LOGORAŠA

por je i trnovit put do istine i pravde. Ali častan, je iznad svega.Borbu na tom putu, a za plemenite ciljeve, mnogi su nazvaliborbom sa vjetrenjačama. Ali, neki donkihotski borci su nekad

došli na cilj, neki i nisu. Ali, ako oni nisu, jesu neke generacije isprednjih pa je njihova borba sa mlinovima na vjetar ipak dala efekte.Jedan od takvih boraca jeste i moj sagovornik čija borba za pravapreko 55 hiljada bivših zatočenika Karadžićevih i Bobanovih konc-logora je utoliko časnija i vrijedna dodatnog divljenja i poštovanjabudući da je gospodin Murat Tahirović bio zatočen u jednom od Ab-dićevih logora, pa u ovoj situaciji, kada nije opstala Fikretova "Au-tonomna regija Zapadna Bosna", on nema koga da tuži. Ali, sa svojimsuradnicima, bori se zdušno za prava, čast i dostojanstvo svih drugihkoji su, kao i on, preživjeli strahote naci-fašističkih logora u BiH1992.-1995. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s njim, a ovaj raz-govor treba tumačiti istovremeno i kao podršku gospodinu Tahiro-viću i svim njegovim Don Kihotima.

Gospodine Tahiroviću! Hoćete li na početku, u najkraćem, predstavititu nevladinu organizaciju kojoj ste na čelu? Koliko udruženja uve-zuje, koliko članova broji i da li udruženja djeluju na području cijeleBiH?TAHIROVIĆ: Savez logoraša BiH osnovan je 1996. god.sa ciljemda okupi preživjele logoraše kao i porodice ubijenih logoraša. Savezbroji oko 55.700 članova učlanjenih u 6 kantonalnih saveza koja uve-zuju 43 općinska udruženja (FBiH), 2 regionalna saveza koja uve-zuju 11 općinskih udruženja (R/S) i 6 udruženja u dijaspori.

Da li su udruženja koje uvezuje Savez višenacionalna?TAHIROVIĆ: Naše članstvo je pretežno bošnjačko - oko 90%, madase broj drugih nacionalnosti povećava pogotovo nakon pokretanjaprojekta tužbi za naknadu nematerijalne štete.Zanimljivo je da imamojedno udruženje u R.Hrvatskoj, sa sjedištem u Kninu, čiji su članoviisključivo Hrvati izbjegli sa prostora Posavine.

Tužba 1400 civilnih žrtava rata Sarajeva protiv RS, koja je nedavnopodnešena, uzburkala je bh. javnost, posebno onu u manjem entitetui posebno njihovu političku garnituru. Na čemu je utemeljena tatužba?

TAHIROVIĆ: Sve tužbe su utemeljene na:1. Ustavu BiH (samim time i Ustavima entiteta)2. Međunarodnim konvencijama (sve zemlje su u obavezi provoditimeđunarodne konvencije, čak i ako nisu potpisnice),3. Presudi međunarodnog suda pravde u Den Hagu (po tužbi BiHprotiv Srbije i Crne Gore)4. Presudama ICTY (međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugo-slaviju) za ratni zločin.To su četiri najznačajnija temelja za svaku tužbu, a naravno morajuse poštovati i drugi propisi odnosno zakoni i procedure prilikom pod-nošenja tužbi.

Da li tu tužbu Osnovni sud u Banja Luci mora procesuirati i šta jeslijedeći slijed pravnih radnji tužitelja nakon što je, izvjesno je, prvasudska instanca u RS odbije?

TAHIROVIĆ: Pojašnjenja radi, sve tužbe su podnešene još 2007.god.Osnovnom sudu u Banja Luci i Sud se nije na iste očitovao pune3 godine. Iz tih razloga advokati su povukli tužbe i iste predali na su-dove u FBiH zavisno od prebivališta tužioca tako da će većinu tužbirazmatrati sudovi u FBiH.

Osim kakve-takve moralne satisfakcije, podnosioci te tužbe vjerova-tno očekuju i neku financijsku. Koliko iznosi ukupni odštetni zahtjevtužitelja - civilnih žrtava rata Sarajeva, prema tuženoj strani?TAHIROVIĆ: Odštetni zahtjevi se u mnogo čemu razlikuju tako daje teško reći koji će konačni ishod biti,svi zahtjevi moraju biti za-snovani na dokumentaciji a pored toga procjenu psiho-fizičkog ošte-ćenja daje i sudski vještak medicinske struke. Naša zadnja presuda iz Osnovnog suda u Mostaru presuđena(23.12.2010. god.) u korist našeg člana na iznos od 29.636KM, a zah-tjev je bio na 68.100KM.

Realno je očekivati da će ovaj predmet, kao i drugi protiv RS, doži-vjeti svoj epilog u Strasburu i da će konačna presuda biti pozitivna potužitelje. Ako se to desi, a vjerujemo da hoće, hoće li takva pravna či-njenica uzdrmati temelje RS-a, ne samo ekonomsko-financijske?TAHIROVIĆ: O tome neka oni vode brigu.Mi imamo dovoljno do-kaza i dovoljno zakonskih odredbi na kojima zasnivamo naše tužbei ubjeđeni smo da ćemo i dobiti. Zbog toga smo zatražili od advokatada idu prema sudovima sa zahtjevom da se obustavi raspolaganje saimovinom u vlasništvu entiteta do naplate potraživanja.

Ko još od bh. građana, ne samo bivših logoraša, može da tuži RS, pai FBiH i koji je put najefikasniji, najbrži i najracionalniji da se tužbepodnose?TAHIROVIĆ: Nažalost nema brzog puta za naplatu štete.Ovaj putje najteži, nakoplikovaniji i najskuplji i za članove ali i za enti-tete.Međutim, mi nismo imali izbora. Niko se nije htio obazirati nanaše zahtjeve tako da smo na neki način bili i prisiljeni da krenemoputem sudova dokazivati naša prava.Od 2005. god. vodimo borbu daubjedimo prije svega advokate pa ostale da je to nešto što je propisanomeđunarodnim pravom i pored svega i danas mnogi nas smatraju lu-

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić (238)

S

đacima jer smo se upustili u projekat koji po njihovom mišljenjunema kraja.Da se vratim na Vaše pitanje ko ima pravo: vjerovatno će opet reći dasam lud, ali po mome mišljenju tužbu za naknadu materijalne i ne-materijalne štete ima pravo da podnese svaki građanin BiH koji je nabilo koji način oštećen (ubijenog člana porodice,nestalog člana po-rodice,protjeran sa svoga ognjišta,opljačkan itd) i ako je njegov gu-bitak vezan za "teško kršenje međunarodnog humanitarnog prava" asve je to presuđeno u presudama ICTY u predmetima B. Plavšić i M.Krajišnika.

Koliko je, zapravo, do sada ukupno podnešeno tužbi protiv manjegentiteta, pa i protiv onog većeg i ima li pravomoćnih presuda po ne-kima od njih?TAHIROVIĆ: Do sada je podnešeno oko 12.000 tužbi protiv RS,oko 4.000 protiv FBiH,zatim oko 800 protiv Srbije i nekoliko protivCrne Gore. Moram istaći da je Crna Gora do sad jedina prihvatila od-govornost i već jedan dio isplatila za osobe koje su deportovane izCrne Gore u logore u Foči, a ovih dana očekujemo i za logor Mo-rinj.Takođe su u pripremi i tužbe protiv R. Hrvatske.Za sada imamo samo jednu pravomoćnu presudu i nekoliko presudau žalbenom postupku. Međutim, mi očekujemo da će u 2011. god.biti veliki broj presuda s obzirom da su i sudovi bili pomalo skepti-čni i čekali su, da tako kažem, ko će prvi presuditi.

Koliki broj osoba se, prema vašoj evidenciji, još uvijek vodi kao ne-stali i kakve daljnje napore činite da se i o njima sazna potpuna istina?TAHIROVIĆ: Nažalost, niko nema tačan broj a vjerovatno se nećenikada ni znati tačan broj nestalih a po našim informacijama još uvjekse traga za oko 10.000 nestalih. Mi činimo napore u pronalasku grob-nica kako u BiH tako i regionu i uspjeli smo pronaći nekoliko grob-nica, ako se to može nazvati uspjehom.

25. oktobra 2010. godine napisali ste otvoreno pismo Angelini Jolie.Šta Vas je motiviralo na tako nešto i da li ste zadovoljni sa efektimakoje je ono (pismo) polučilo?TAHIROVIĆ: Pa ne može se doći dva puta u BiH i znati sve o žr-tvama i još krenuti u snimanjeigranog filma, pogotovo kada suu javnost procurile informacije okakvom se scenariju radi. Naža-lost ,efekat je ravan nuli, čak smood naših uglednika proglašeniekstremistima koji bi eto "da za-brane humanisti da radi svojposao", ali mi smo svjesni da ovonije posao na kojem se dobijajulovorike već posao u kojem steuvjek na meti mnogih.

Na području naše zemlje, naža-lost, postoje tri saveza logoraša(tri "istine"?). Kakva su Vašaiskustva sa Branislavom Duki-ćem, predsjednikom Saveza lo-goraša RS, naprimjer?TAHIROVIĆ: Ne slažem se,odnosno ne mogu nikako prihva-titi "tri istine" (zato sam i staviopod navodnike, op. B.G.). To jekukavičije jaje Bošnjacima. I uteoriji i u praksi, matematici, fi-zici, hemiji, pravu u čemu godhoćete, postoji samo jedan kona-čan račun ili istina, ali naravno

postoje modeli dolaska do izračuna ili istine.Model koji je opšteprihvaćen kada je BiH u pitanju i istina koje jedokazana je ICTY, veoma jednostavno, statistički po presudamaICTY: 90% zločina u BiH su počinili Srbi,odnosno da citiram"poči-njen zločin nad nesrpskim stanovništvom", 7% zločina su počiniliHrvati (HVO) i 3% su počinili pripadnici Armije BiH. E, to je istinasvidjela se ona kome ili ne.A Dukić, hm.., čovjek sve prihvata, na prvu, a nakon par dana i kon-sultacija sa (znate na koga mislim) mijenja mišljenje tako da nije oz-biljan sagovornik.

Prije nepune tri godine javno ste se usprotivili gradnji spomenika naZlatištu. Hoćete li i za naše čitatelje obrazložiti svoje PROTIV ta-kvom spomeniku i na takvom mjestu, te informirati u kojoj je fazirealizacija tog projekta?TAHIROVIĆ: Gradnja spomenika je imala za cilj provokaciju, a nepočast žrtvama kao i krst iznad Mostara i uvijek ćemo se protivitigradnji takvih obilježja. Ako se želi graditi obilježje za stradale Srbe,to je logor Čelebić kod Konjica,koji je presudom označen kao takava sve drugo su ciljane provokacije. A u kojoj je fazi? Pa u onoj u kojojje bio - nema ga.

Kako biste ocijenili dosadašnji odnos vlasti u BiH, na svim nivoima,prema bivšim zatočenicima logora 1992-1995?TAHIROVIĆ: Katastrofalno! Imam osjećaj da se srame logoraša.Za ne povjerovati, ali je istina. E sad zamislite da su poslije II svjet-skog rata Jevreji imali takav odnos prema svojim žrtvama, da li biimali državu Izrael???

Djeluje pomalo paradoksalno da Vi, kao bivši zatočenik logora, ne-mate koga da tužite. Zašto je to tako (ako je tako)? TAHIROVIĆ: Za sada je tako ali naći ćemo mi i za to riješenje.

Hvala Vam velika za ovaj razgovor.TAHIROVIĆ: Hvala i Vama. Nadam se i budućoj saradnji. PozdravVama i Vašim čitaocima.

Intervju


Banjalučka podsjećanja


ad bi sad, iz džennetskog pozorišća hrupio na ovaj dunjaluk,kladim se u 100 Eura da ni sam Muhammed rahmetli Ćejvan(rođen 1905.) ne bi znao odgovora...

Džaba oklada i pare...Bio je (definitivno!) prvo Pjevač, a ono ’resto’ – glumac. A ni glumac

ne bi bio da ga ban Tisa Milosavljević dekretom ne postavi za aktera utek osnovanom teatru banjalučkom. A ni te ’postave’ ne bi bilo da rah-metli Ban nije slušao Ćejvanove izvedbe sevdalinki koje je ovaj Banja-lučanin (dvadestih godina dvadestog vijeka) ’narezivao’ na gramofonskeploče u Beču i još nekim centrima-filijalama u to vrijeme recentnih kuća’Polydor’, ’Edison’, ’Master’...

Zapravo, hajde da budemo objektivni: gromada (jer Muhammed je bioapooteozan, haman dva metera uvisinu, markantan – onaj nos je bio ti-pično rimski, glas pamtljiv i poseban) je u vrijeme ’narezivanja’ nareče-nih vinilskih ton-nosača zapravo bio Banjalučanin koji je honorar(podebeo) u 18. bečkom bicirku, razbacivao na uživanje...

A to što ga gospodin ban Tisa Milosavljević ’nacrta’ (dekretom!) u Tea-tar banjalučki upravo ima zahvaliti svojim (prevashodno) fizičkim ga-baritima.

Šta je bilo prije?Iz kazivanja dr Kemala-Keme Halimovića saznajemo da se naš Mu-

hammed obreo u Beogradu sa ciljem da osebujni glas školuje na Muzi-čkoj akademiji: mecena mu bijaše trgovac, bivši gradonačelnik i ’ugledni’Banjalučanin (i mešetar) Hamdija Afgan.

Muhammeda – njegov glas i pojavu – prepoznao je danas već legen-darni dirigent, maestro Lovro plemeniti Matačić... A taj isti Lovro je kla-virske nastupe imao pred Prvi svjetski rat u karlovačkim kuplerajima,odnosno – javnim kućama.

Ova činjenica je provjerena i od pokojnog maestra – nikada demanti-rana.

Helem, vratimo se našem Muhammedu: kad taj glasom ’zaruči’ – lišće

sa zelenih vrbaskih vrba – otpada. Muhammed je, zahvaljujući svom gla-sovnom organu, u beogradskoj sabornoj crkvi – za ’jektenija’ – otpijevaopatrijarhu. Nek se zna.

Malo je tinte u peru-kalemu i još manje papira da ispišemo sve glu-mačke role rahmetli Muhammeda: em je pjevao, em je glumio – a i cr-tanjem-slikanjem se bavio.

Dostatno je kazati da ga je bilo u sijaset filmova – bijaše jedinstveni inezamjenjivi epizodista... U antologijskom ’Vlaku bez voznog reda’ trebaglumiti negativca: Muhammed neće ni mrtav, al’ onda ga reditelj ubijedida ’neko i to mora glumiti’...

Kad su na repertoaru banjalučkog Teatra igrani komadi sa ’pjevanjemi pucanjem’ Muhammed je bio nezaobilazan: govorimo o sezonama iz-među tridesetih i četrdesetih godina prošloga vijeka.

Tu je naš Banjalučanin ’palio’ publiku – u ’Hadži Loji’ , ’Zulumćaru’,i inim komadima...

Ipak – koliko god je bio spektakularan i monumentalan – MuhammedĆejvan je bio svoj i ...opušten. Pohiti polahko.

Iz razgovora sa njegovim suvremenicima-kolegama i pripadnicimastalne publike – moramo Muhameda prihvatiti i u nešto ’opuštenijem’stilu. Naime, nije se baš trudio da nauči i upamti tekst svoje uloge..

Rečenicu-dvije potrudio se naučiti, a sve ostalo bijaše – hazard. Nijeto bilo uočljivo u prvim predstavama, a onda su reditelji shvatili da Mu-hammeda moraju ’čuvati’ samo za markantne, upečatljive epizodneuloge. Zašto? Iz prostog razloga: drži Muhammed partnerku (i sad trebada uslijedi dramski monolog) a on odšeta do prve zavjese (jer Teatar nijeimao školjku za suflera) i poluglasno prozbori „Šapći, hebo te otac“.

Dogodi se i epizoda sa rediteljem-Rusom: valjda se postavljao komadGogolja... Ruski reditelj po sedmi put ponavlja Muhammedu da mora iz-govoriti ’poentu’ na određeni dio teksta: Muhammed se mrtav-’ladanokrene prema ostalim glumcima-kolegama, a onda prema reditelju:„Koja hebena poenta? Ja se cijelo vrijeme okrećem i gledam – al’ ovdje

MMuuhhaammeedd ĆĆeejjvvaannBBaannjjaalluuččaanniinn ((MMeeddaalljjoonn uu vvrreemmeennuu))

GLUMAC ILI PJEVAČ (?)Zapisao: Slavko Podgorelec

K

Banjalučka potsjećanja


je ormar, sećija, i sto, a neima nika’ke poente???“Dal’ to bijaše ’slučajno’ (ne vjerujem) al’ Muhammed je imao još ’bi-

sera’: u jednom komadu teatarskome sljeduje mu ’replika’ koju mora iz-govoriti, a ona glasi: ’Poslušaj...On od srca svira !’... Glumčina (pjevač)zapijevajući prozbori: „Poslušaj...on odprca sira!“... (u publici valjanje odsmijeha, a na sceni – drama).

I za kraj (bezobraznih pozorištarija): pedesetih godina 20. vijeka Mu-hammed nastupa u roli batlera.

Ulazi na scenu i treba da kaže „ Stigao je gospodin iz Pize!“. Naš vrbasli delija (i opet mrtav-ladan) kaže sve kako treba, ali je u

naziv narečenog grada (Pize) poslije’z’ dodao i jedno ’d’... U tom trenutku je jedan od binskih radnika (koji bijaše na skeli iznad

scene) jednostavno pao (od smijeha) na scenu – pred publiku...Batler (Muhammed) je mrtav-ladan napustio prizor uz primjedbu „A

šta ćeš ti ovdje?!“ Publika urla, valja se od smijeha i pada pod sjedišta...Za razliku od svog sinovca (akademskog glumca Adema Ćejvana)

amidža Muhammed nikad si nije dopuštao ’srkleta’ (uzrujavanja): Ako vam, gospodo reditelji, ’paše’ ovo moje, onda je u redu, a ako

vam se ne sviđa – e, onda je to vaš problem! Šalu na stranu, ali ako objektivno posmatramo lik Muhammeda Ćej-

vana – onda moramo konstatovati da mu je (po eleganciji i modnim ra-ritetima) mogao konkurisati samo Ibro Demirović (također vrsniglumac).

Autor ovih reminiscencija imao je čast gledati (i slušati!) MuhammedaĆejvana na daskama banjalučkog Teatra u komadima u kojima je glu-mila i majka Autorova...

Također sam, krajem sedamdestih 20. vijeka, doživljavao (i proživ-ljavao!) Muhammedove reminiscencije na Hadžihivzinu sedru, Abaciju,Studenac, na ’zabacivanje’ udice po Limanu i brzacima...

Dokopao sam se slika Tulekova mlina u Novoseliji, objavio živa sje-ćanja na ’kerep’ koji je goste ’Venecije’ gazde Nike Mihaljevića prevla-čio na desnu obalu Vrbasa, ’pod orahe’, gdje su se, na dva-tri ražnja,’vrtili’ mladi jaganjci...

Od Muhammeda – legende, ostao je (među brojnim prikazima) i stru-čni esej Vojislava Vujanovića – tetrologa iz Sarajeva, kamara novinskihtekstova (među kojima prepoznajem i vlastiti) i dvije priče koje banja-lučka ’raja’ teško da može ’svariti’...

Prva je da famoznu (i u prošlom ratu u BiH proskribovanu) pjesmu„U Stambolu, na Bosforu“ nije napisao Bosanac nego Čeh (i objavio uPragu), i druga (nimalo dramska i poetična): pjesma „Haj, otkako je Ba-njaluka postala...“ (sa napjevima o Džaferbagovici) u dijelu koji govorio ’ banjalučkom deliji’ zapravo priča o ’banjalućkom kokuzu (sirotanu)zvanom Pilale’...

A taj siromašak (istiniti lik!) nadmašuje ’sarajevskog kadiju’... Po-navljam: ovo saznanje dugujemo rahmetli Muhammedu Ćejvanu, glumcui muzikoznalcu, diskretnom egzibicionisti, sevdaliji, Vrbasliji...

Da: famozni „Vlak bez voznog reda“ je dobio ’Zlatnu Arenu’ (etoVam i slika), ali ja i danas rahm. Muhammeda doživljavam kroz njego-vog Akija – idejama neiscrpivog autora (ne samo slika!) nego i likovno-

umjetničkih instalacija...Jedna od prvih bijaše NPO (neidefitikovani plivajući objekt) davnih

osamdesetih 20. vijeka u sklopu „Susreta na Vrbasu“... Bijaše to (kolikose sjećam, kao oficijelni konferansije) jedan ’vrbaski delfin’ sa sirenomi rotirajućim svjetlom....

Neka mi, kao Banjalučaninu, bude oprošteno sve što o našem Mu-hammedu još ne napisah: naš Muhammed rahm. Ćejvan po džennetskimbaščama pjeva naše sevdalinke, a hurije se utrkuju – koja će mu prva sje-sti u krilo !

Mašallah !

Vijesti iz dijaspore


Radio stanice na bosanskom jeziku

Svakog četvrtka emitujemo naš radio program ”Zmaj od Bosne”

Od 18:00 do 19:30 sati –posjetite web stranicu: www.bhrijec.com I klicknuti Radio programi pisaće – Uživo Radio program “Zmaj od Bosne»

Od sada čitajte naš list ”Kultur Media” - posjetite našu web stranicu i otvorite List ”Kultur Media”

Pritisnuti Arhiva ”Kultur Media” i ušparali smo Vam zadnja dva broja: List 71 (decembarski) i List72 (januraski)

Preporučite nas i drugima…

Javite nam se i pišite šta mislite o radio programu ”Zmaj od Bosne” jer uskoro imamo jedan velikijubilej – AKO BOG DA biće to 300 emisija… Izvolite, napišite svoje sugestije, reakcije i uopšte onašem radio programu…

Urednik: Alija Kadrić

- “Bosanski 25. sat” ( Bosansko - Hercegovačko Švedsko udruženje 21. Norrköping)emituje svoj program subotom od 20 do 22 sata.Urednici: Ozren Tinjić (kontakt mob. 0735 10 67 17 begin_of_the_skype_highlightingend_of_the_skype_highlight-

ing) i Meliha DolićProgram se može pratiti putem interneta na str.: www.radionorrkoping.se

Br. tel. u studiju: +46 11 10 20 47 begin_of_the_skype_highlighting end_of_the_skype_highlighting

- “Modra rijeka” (Udruženje “Bosna i Hercegovina”, Norrköping)emituje program petkom od 19 do 22 sataUrednik: Nedžad MulazimovićIsta web stranica i br. u studiju

”Radio Geteborg” i emituje se u Göteborgu na frekvenciji 94,9 Mhz ili putem interneta na www.radi-

ogbg.se svakim danom osim petka od 17-19 sati.

Novu knjigu Banjalučkih žubora: »Volim te majko Banjaluko u sebi«

Ismeta Bekrića i knjige Radmile Karlaš

«Četverolisna djetelina» i «Kad utihnu melezi» možete naručiti na telefon 0046 (0)739872284 ili na [email protected]

Vijesti iz dijaspore


Poštovane kolege,

Zajednica bosanskohercegovačkih asocijacija i humanitarnih organizacija u Velikoj Britaniji (Bosnia UK Network - Birmingham,http://www.bhuknetwork.org/) prigodnim pismom obratila se Britanskom ministru za imigraciona pitanja gospodinu Damian Greenu, samolbom da Britanska vlada po uzoru na zemlje "Šengena" ukine vize građanima Bosne i Hercegovine. Ukoliko bi specijalni komitetovog ministarstva koji se sastaje jednom godišnje donio odluku da se našim građanima ukinu vize za ulazak u Veliku Britaniju, sličnumjeru bi vjerovatno donijela i vlada Republike Irske koja po pitanjima viznog režima slijedi svoje kolege iz susjedstva. Inače pismo je up-ućeno i na adrese Britanskog diplomatskog predstavništva u Sarajevu i ambasade Bosne i Hercegovine u Londonu sa molbom da ga ioni diplomatskim kanalima proslijede do gospodina Damian Greena.

Bosnia & Herzegovina UK Network Head Office: Bosnia House, 36 Medley Road, Greet, Birmingham B11 2NE Tel: +44 (0) 121 772 3052, Fax: +44 (0) 121 773 3861, Email: [email protected], Website: www.bhuknetwork.org Charity Reg. No. 1067411

Dear Damian Green, (MP) Immigration Minister House of Commons London SW1A 0AA

14th February 2011

Dear Mr Green Re: Visa-free access for Bosnia and Herzegovina citizens to the United Kingdom We are an organization called Bosnia and Herzegovina UK Network which is composed of Bosnia and Herzegovina citizens who live in Great Britain. Bosnia and Herzegovina UK Network consists of 14 branches that are located around the UK this was established in 1996 with our head office based in Birmingham. The aim is to help Bosnian citizens who came to the UK as refugees after the outbreak of the war in Bosnia in1992 our aim is to assist Bosnian people to adapt to the new environment in the UK; youngsters went on and completed their education at schools, colleges and universities. While working age citizens took up employment to help the economy we can say that this Bosnian population has integrated well into the British culture and most of them have also become British citizens. The Bosnian population in the UK is not large, about 10,000. They are organised through Bosnia House associations that helped them to accustom to a new way of living regards to being in the UK and help maintain contact with their homeland.

As you may know Bosnia and Herzegovina have achieved visa-free access to the European Union's through “Schengen Agreement” which is considered one of the great successes for this small country. Since the UK is not a signatory to the Schengen Agreements the UK is not obliged to allow entry of Bosnian citizens to the UK without a visa for this reason the Bosnia and Herzegovina UK Network would like to ask you to consider the possibility of changing legislations set to visas for Bosnian citizens to make it easier to enter the UK. Why are we asking for this?

Many of the Bosnia citizens who came to live in the UK are now honourable British citizens fulfilling their duties and obligations in the same way as other citizens for the UK. We do believe that an opportunity should be given to their families and friends to come and visit them. They will comply with all the legal requirements and regulations that are required.

We sincerely thank you and hope that you will favour our appeal for any changes in legislations set to visa for Bosnian citizens to make it easier to comply.

Yours faithfully,

Meho Jakupovic

Chairman

Vijesti iz Švedske


ko je slušati prirodu i gledati sve što seovih dana oko nas događa, a tako je,bezbeli u cijelome svijetu, dominantnesu ljudska zloba i pohlepa za novcem,

a insana nigdje. Ni ova noć, 12.februara, či-nilo se,nije nudila ništa više od hladnoće isumorne svakodnevnice. No, ipak nije bilotako. Povod našeg okupljanja u Oskars-hamnu, malom lučkom gradiću u Små-landu, bila je dobra volja da se spasiživot jednog dječaka iz Bosne.

Imao sam čast i zado-voljstvo pozdraviti prisutne u ime or-ganizatora ove predivne večeri podnazivom «Divno je biti nekomenešto», agilnog humaniste RusmiraZejnića Rusa, prognanika iz Prnjavora. Njemu ovonije prva humanitarna akcija i uvijek čini sve da dobrota budei ostane u modi. Večer je svojom muzikom uljepšao banja-lučki slavuj Nadir Garčević, alokalni privrednici, kao AvniKrasnići su sponzorirali mani-festaciju.

Prateći medije, doznao je Rusmirza tužnu sudbinu Andrije Lakića,dvogodišnjeg dječaka iz Trna kodBanja Luke, koji je obolio od rakajetre. Metastazom napadnuta su ipluća dječaka čiji je život tek za-počeo i spas se tražio još jedino uskupim operacijama u inostranstvu.Nepravedna borba, u svojoj završ-noj fazi, uz nadljudske napore lje-kara i Andrijinih roditelja odvijala seu Londonu. Samo nekoliko danapred održavanje naše humanitarnevečeri doznali smo da je mali Andrijaizgubio borbu protiv ove opake bo-lesti. Na svojoj strani imao je igračina,kako ga je Rusmir zvao, mnogo navi-

jača, ali zalud. Junak naše priče, dobri dječak Andrija zauvijek je sklo-pio umorne oči, željne života i bezbrižne dječje igre, ostavljajući u veli-kom bolu svoga brata, roditelje, rodbinu i mnogobrojne prijatelje koji sukao i mi pokušali učiniti sve da se Andrija povrati u normalan život kojije i zaslužio. No, život kako samo on to zna, najtužniju priču napisao jeobitelji Lakić.

U toku noći Rusmir je dobio iz Trna SMS-poruku sljedećegsadržaja:

Naš mali Andrija, naš mlađi sin, naše dijete ljubavi živio je ovozemaljskiživot samo nešto više od dvije godine. Za to veoma kratko vrijeme uspioje uraditi mnogo toga, uspio je uraditi nešto za što mnogima nebi bilodovoljno ni nekoliko vijekova. Prije svega, svojom pojavom uspio je us-rećiti nas dvoje babu i djeda, svoje roditelje, svoga brata Aleksu i našesrećne porodice. Uspio je Andrija izmamiti osmijeh gdje god da bi se po-javio, a njegov zagonetni pogled i velike krupne okice jednostavno suplijenile i osvajale dječija srca, ali i srca odraslih. Andrija je imao tolikosnage, volje i pozitivne energije da bi mu mnogi na tome pozavidjeli.

Gotovo za nepovjerovati zvuči činjenica da je Andrija u današnje vri-jeme u jednu porodicu uspio povezati desetke hiljada ljudi

širom svijeta, a da pri tome niko nije vodioračuna o tome koje su boje kože,

vjere, kojim jezikom govore ikojim pismom pišu, dovoljno je

samo posjetiti stranicu na Face-book-u i vidjeti koliko ljubavi, isk-

renosti i pozitivnih vibracijaproizilazi iz svakog napisanog slova

i svake izgovorene riječi. Na našu ža-lost, Andrija je bio toliko dobar i ple-

menit da je i sam dragi Bog to uvidio iodlučio ga uvesti u carstvo nebesko što

samo pravednici zaslužuju. I danas kadnas Andrija više fizički nije među nama

ime njegovo ostaje sinonim za ljubav iželju da se pomogne bolesnoj djeci širom

svijeta. Od srca zahvaljujemo svima vamakoji ste se večeras odazvali na poziv našeg

prijatelja Rusmira sa željom da pomognetenašem Andriji. Znajte da vas on večeras pos-

matra svojim veselim i krupnim okicama i da je srećan, jerćete vi dobri ljudi pomoći nekom drugom djetetu. Andrijinamama Senka i tata Andrej.

Upravo tako,uz sjećanje na Andriju, novčane priloge kojesmo prikupili te noći poklonili smo jednom drugom dječaku,također iz Bosne, a ime mu je Nedim Ćosović. Dvogodišnjidječak ima encefalopatiju i trenutno se nalazi u Slovenijina lječničkom ispitivanju. Prikupili smo 15.000:- kr.sanadom da će mu biti od koristi. Zdrav čovjek, kažu ima1000 želja, a bolestan samo jednu, a ona je: da ozdravi. Itako, u prohladnoj noći na sjeveru, sa 1001 željom u srcuučinili smo nešto za Nedima, poželjeli snagu Andrijinimroditeljima, rodbini da povrate makar dio smiraja. Dušeje ispunio osjećaj zadovoljstva, jer podjeljena radost jedupla radost, a podjeljena tuga je upola manja.

Srce je obuzela sjeta, dok su, činilo se, sa neba svjetlu-cale zvijezde kao Andrijine oči, koji kao da je tvrdio da prijatelje

stvara sreća, a nesreća ih provjerava. Uistinu, divno je biti nekome nešto.

Divno je biti nekome ne{toTekst: Nedžad Talović Foto: Rusmir Zejnić

AVrijedni humanitarac: Rusmir Zejnić

Andrija Lakić

Nedim Ćosović

simbol gradaTekst i fotografije: Mišo Vidović

Reportaža


Nemar gradskih otaca

pava starina Kastel zimski san. Željno iščekuje da se neko ilineki sjete i prisjete da mu treba što prije „nabaciti“ staro-novoruho. Jedan od najprepoznatljivijih gradskih simbola i dalje se

nalazi na vjetrometini nebrige: Propada brže nego što to misle na-dležni organi, a jedino što je Administrativna služba grada BanjaLuka uradila da „spriječi“ ubrzano propadanje istinskog svjedokagradske istorije je postavljanje tabli sa „prigodnim“ upozorenjima!?Ako smatraju gradski oci da su postavljavljanjem ovih tabli počeli sa„obnovom“, odnosno da su upozorili rijetke „ turiste iz okruženja iinostranstva“, pa i građane koji se usude popeti na zidine Kastela(poput autora ovog teksta da bi napravio ove fotografije) da se mogusoučiti sa „„blažim“ odronom bedema i zidova, onda je to možda i manji pro-

blem, od činjenice da već nekoliko godina filuju javnost obećanjima„ o nephodnosti što skorije obnove Kastela kao jednog od najznačaj-nijih kulturno-istorijskih spomenika u gradu“.I dok su trajala „prepucavanja“ na relaciji Zavod za zaštitu kulturno-istorijskog nasljeđa RS (valjda se tako zove ova ustanova) i Admini-strativna služba grada „čiji je“ Kastel, on je lagano, ali sigurnopropadao, a njegova obnova, kao sad stoje stvari , neće početi u sko-rije vrijeme.

Nerealan projekat?

Prema dosadašnjim informacijama do sada je urađen idejni projekatobnove u devet faza!!! Nephodno i potrebno je, poručuju iz Admini-strativne službe službe Grada, vrijeme da se osiguraju neophodnasredstva, jer je projekat prilično skup, a kada će radovi početi teškoje reći. Nakon izrade projektne dokumentacije pristupiće se pronala-sku finansijskih sredstava za početak radova, kazali su u Admini-strativnoj službi Grada, najavljujući da je „cilj projektarekonstrukcija, ali i oživljavanje ovog prostora gdje bi bio izgrađenniz različitih sadržaja, kao što je hotel s pratećim sadržajima, gradski

trg, javna garaža i drugo“. Takođe, gradski oci podsjećaju da je kra-jem marta prošle godine u Administrativnoj službi potpisan ugovor oizradi projekta za (pazite sad ovo) „ izvođenje remodelacije i revita-lizacije Kastela između Grada, zastupanog od strane gradonačelnikaDragoljuba Davidovića i Akcionarskog društva za razvoj, izgradnjui uređenje „Građenje“ iz Istočnog Sarajeva“. Dalje se navodi, kako jepredmet navedenog ugovora izrada tehničke dokumentacije koji sesastoji iz deset prostornih cjelina, od kojih je za svaku pojedinačnodefinisan vremenski rok izrade!?Šta god ovo značilo, jedno je sigurno: Kastel i dalje svakodnevno sveviše propada, građani sve više kritikuju nadležne institucije, a nikoništa ne preduzima osim deklarativno (potpisivanjem raznih proje-kata) da to spriječi. Izgleda da i vlasti spavaju duboki zimski san, iako se ništa ne preduzme, uskoro Kastel neće predstavljati jedan odsimbola grada, nego nažalost, ruglo Banja Luke.Sve se još uvijek svodi na priču i obećanja njegovoj obnovi. Pretu-rila je ova gorda starina preko bedema i zidina vijekove istorijske zbi-lje. I da može progovoriti, vjerovatno bi poručila: Od obećanja se neživi. Banja Luko, probudi se !!!

S

Reportaža


Novosti sa skijaških staza


Dragi skijaški prijatelji!

Jedanaesta škola skijanja u organizaciji IF Sarajevo 84. je završenaveoma uspješno u svim aspektima, a naročito smo ponosni na naporeučinjene za sigurnost i bezbijednost naših učesnika, što se očituje utome da nije zabilježena niti jedna ozljeda. Radni dio škole skijanja je završen takođe veoma uspješno uz krajnje efektivno korištenje inst-ruktorskih resursa rukovođenih koordinatorom učitelja Irfanom Riz-vanovićem .

Ovim putem moramo ponosno istaći naše vrijedne učitelje skijanjaFuada Solakovića , Linneu Skarped, Amera Kadića,Dinu Bojadžića,Ensara Kadića i Adema Ibrišagića koji su uložili izuzetne napore daprenesu svoje skijaško znanje i ljubav prema bijelom sportu na našeučenike.Dužan sam takođe posebno spomenuti naše mlade aktivneskijaše Amara i Anesa Solakovića koji su svojim vrhunskim skijan-jem i ponašanjem na stazi unosili puno topline i ponosa u srca članovaIF Sarajevo 84. koja su kucala ispod narandžastih majica, a koje smosvi disciplinirano nosili sa ponosom.

Svi polaznici škole skijanja su na kraju učestvovali u tradicionalnom

Memorijalnom Kupu Ishaka Salame i svi su zasluženo dobili zlatnemedalje i diplome uz gromoglasne ovacije prisutnih navijača.

Apartmanski smještaj u kojem su bili smješteni naši članovi je bioizuzetno kvalitetan i svi smo bili veoma zadovoljni, a posebno je po-zitivno ocijenjena blizina skijališta što je olakšavalo rad škole.Sportske aktivnosti su izvedene prema planu i programu uz koordi-naciju koordinatora za vanskijaške aktivnosti Senada Filipovića -Kajzera.

Želim takođe da spomenem izvanredne muzičke večeri u aranžmanunašeg slavuja Nadira Garčevića koji je svoj posao obavio veoma pro-fesionalno i znalački uspio da unese BiH duh druženja koji nam takosvima nedostaje.

Logistički dio posla oko organizacije je bezprijekorno vođen i izvr-šen pod rukovodstvom predsjednika IF Sarajevo 84. Enesa Kunovcate njegove supruge Aide Kunovac u ulozi izvršnog funkcionera IFSarajevo 84.

Završno pismo povodom zimske škole skijanja u organizaciji IF Sarajevo 84održanoj u Lillehammeru – Skeikampenu02-07.01.2011 Tekst i foto: Damir Kadić

Iz Biroa za diskriminaciju

yrån mot diskriminering gav under2010 någon form av hjälp i 92 diskri-mineringsärenden, en liten uppgång

från förra året. Därutöver inkom många flerfall av upplevd diskriminering.

Etnicitet är den vanligaste orsaken till diskri-mineringen, mer än hälften av ärendena. Påandra plats kommer funktionsnedsättningsom uppgår till 14 procent. Tredje vanligastediskrimineringsgrund var sexuell läggning på8 procent, vilket kan jämföras med 1 procent2009. Värt att notera är att en betydligt störreandel än tidigare berör kontakt med det of-fentliga, antingen med myndighet eller kom-munal enhet. Det kan vara svårt att på nationell nivåkomma åt de diskriminerande situationersom uppstår lokalt. Därför är Byrån mot dis-kriminering ett viktigt komplement till Dis-krimineringsombudsmannen (DO). Vierbjuder gratis juridisk rådgivning och hjäl-per till med snabb medling på ett anpassatsätt. Dessutom arbetar vi förebyggande ochopinionsbildande genom utbildningar på fö-retag, skolor, inom den kommunala organi-sationen och ideella sektorn. Uppgången av ärendena sker samtidigt som

finansieringen av de lokala antidiskrimine-ringsbyråerna sjunker, vilket är en ohållbarutveckling. Om statens anslag fortsätter attminska måste kommunerna ta större ansvar.Sker inte detta kommer Byrån mot diskrimi-nering snart inte längre kunna utföra det ar-bete som görs idag för att hjälpa invånarna. Det borde finnas ett gemensamt intresse av

att minska diskrimineringen som både ärsamhällsekonomiskt och mänskligt kostsam.Vi hoppas att regionens kommuner snartinser det.

Alma Basic, ordförande Teresa Carvalho, informatörByrån mot diskriminering

Ökad diskriminering i Östergötland

B

Iz arhive Saveza

a Banjalučana

Tema: Vezeni most


tuđini, na jugu Švedske, u gradiću Vaxjo, čitajući naša glasila,»Bosansku poštu«, »Glas BiH«, te »Banjalučke žubore« iposebne knjige, na čijim su stranicama brojni prognanici pisali

o svojim mahalama, kvartovima i gradovima, i Sadik Beglerović jeosjetio potrebu da i sam nešto napiše o svome zavičaju,Gornjem Šeheru, a posebno o čaršiji čije gaslike prate još od ranog dje -tinjstva.

»Ova zapisivanjapo čela su u izbjeglištvu, a željami je da i ja u zajedničku niskusjećanja o našem Gornjem Še -heru ugradim svoja zrnca, svojeriječi, podstičući ne samoŠeherlije, nego i mlađi naraštaj,da ne zaboravimo ko smo i odaklesmo«, zabilježio je Sadik Begle -rović, kojega svi znaju po njego -vom nadimku - Burek.

I, sjećanja ovog Banja luča -nina i Šeherliju vraćaju u djetinjstvo,u godine iz sredine prošlog stoljeća:

»Iako sam imao jedanaestgodina, mati bi mi svaki put predpolazak u školu napomenula da slu -čajno ne idem kroz čaršiju, jer je velikagužva, cesta je prometna, sa veomauskim trotoarom, pa se bojala nesreće, nego da idem ulicom BraćeAlagića prema Ilidži, pa preko željeznog mosta do škole. Ali dječjaradoznalost nema ganica, pa bih ja, i pored zabrane, krenuo niz ulicukoja je mirisala beharom jabuka, džanarika, šljiva, krušaka i drugogvoća, i uz cvrkut ptica stigao do drvenog mosta koji povezuje obaleVrbasa. Toliko puta sam stajao sa rajom na mostu i divio se ljepoti rijekekoja je blistala od zelenila i svoje bistrine. Na mostu bismo sačekivalii splavove od balvana i gledali kako plove niz bukove pored brane iDžejbića mlina, a zatim kako prolaze između trećeg i četvrtog koša izavršavaju u Nanutovoj pilani...«

Prešavši preko mosta, Sadik bi zatim naišao na blagi usponpored Careve džamije, a zatim kročio u čaršiju koja ga je mamila svojimglasovima i svojim raznovrsnim dućanima.

Šusteri, šnajderi, tišleri, pekari, mlinari, slastičari, mesari,

ćevapdžije, burekdžije, piljari, brice, kovači, užari, kolari, staklari,trgovci, mehandžije, bojadžije ... Eh, čega tu sve nije bilo, čak i pečenihbudimki i kestenja, vrućih lepinja sa zejtinom i biberom, jabuka u turšiji,»bilesi i živih pijavica u tegli«.

O tom šarolikom svijetu Beglerović niže slike u svojojknjizi »Čaršija u Gornjem Šeheru«, koja je nedavno izašla izštampe, u izdanju Nezavisnih novina u Banjaluci. Koliko dućana,toliko slika. A u njima neka životna prepletenost i blagost, kao,recimo, u opisu piljara Ejuba Seidića, koji je »na sebi uvijek imaobijeli mantil ili fertun-kecelju«. »Kada bi me mati poslala u tupiljarnicu, da kupim određene stvari«, prisjeća se Beglerović,»on bi to stavio u moj zembilj –ceker, pomilovao me po glavi uzobaveznu uzrečicu ‘Poljubila te cura u moj obraz’.«

U sjećanju, i zapisanim redovima, ostali su ivatrogasci, i sportisti, i brojni članovi Kulturno-umjetničkogdruštva »Budućnost«, pa i brojna druženja pod mirisnimlipama. Ostao je taj čudesni svijet koji je počeo nestajati,tanjiti se, još tamo osamdesetih, a posebno od devedesetegodine prošlog stoljeća, kad se sjenka rata i progona počelanadvijati nad Gornjim Šeherom i njegovom čaršijom.Gornji Šeher se sada ponovo budi, ljudi dolaze, doduševiše na dva-tri mjeseca, tokom ljeta. Tada dolazi i Sadik,koji je obnovio i svoju kuću: »Svakog jutra, po običaju,idem u čaršiju kupiti novine i određene namirncie, i tomprilikom zastanem na žičanom mostu,gledajući svoj lijepi

smaragdnzoeleni Vrbas, ljepotu Šehitlučkog brda, Ilidže, Graba,Tabaka, Sitara i svoju narupenu čaršiju. Sve dražu i dražu kakostarim...«

Knjiga »Čaršija u Gornjem Šeheru« nudi i književne prilogeautora s ovog područja, u kojima se stihovima, prozom i sjećanjimadočarava ljepota ovog dijela Banjaluke, sa čaršijom, banjama,slapovima, tihama, sedrama, mlinovima, mahalama, česmama. Uz svojtekst »Dućani djetinjstva« Beglerović je uvrstio i prilog publicisteAleksandra Ace Ravlića »Šeherska stoljeća«. A tu su i slike i crtežibanjalučkih likovnih umjetnika: Špire Bocarića, Bekira Misirlića, AlojzaĆurića, Ahmeda Bešića, Enesa Mundžića, Alije Sarača i Ante Mikete.

Ova nas knjiga vraća u jedno proteklo vrijeme, koje gubi svojnekadašnji sjaj, a koje, ipak, traje. Kao što traje žubor Vrbasa uz koji je»šeher nanizan«, kao što u svojoj pjesmi zapisa pjesnikinja NasihaKapidžić Hadžić: »Šeher kraj rijeke nanizan, / dan bivši, / prošli, /sačuvan...«

Nove knjige Sadik Beglerović: »Čaršija u Gornjem Šeheru«

[EHERkrajrijeke

nanizan

Tekst: Ismet Bekrić

U

Tema: Vezeni most


ima se još otimala, prosipajući iz poderanih oblaka keljavepahuljice koje su na zemlji više stvarale lokve nego staze zasankanje, a mi smo u obližjem gaju, na padinama Šibova,

brali prve visibabe. Bijeli zvončići hrabro su se probijali kroz krpesnijega, prepletano granje i hrpe mokrog lišća. A onda su izvili svojevratove, da bi bili što bliže suncu i dolazećem proljeću.

Cvjetove smo uplitali u buketiće, za mame i učiteljice.- Ja ću jedan buket nabrati i za moju baku, ona najviše voli

visibabe - rekao je Brane.- I moja ebejka voli visibabe, kaže da je to najhabrije cvijeće

jer prkosi zimi - oglasio se i Zisko, pripremajući uz buketiće za mamui sestre i jedan za svoju ebu.

Kuki je jedan buket bijelih ljepotica kriomice tutnuo u džep,ali je to primijetio Bakan i odmah se raskokodakao:

- A, ha, Kuki ima simpatiju! Sakrio je jedan buket za nju!Kuki je pocrvenio u licu i zamahnuo da Bakanu udari jedan

tač, ali je on, onako vižljast, brzo odskočio ustranu i skoro pao,kliznuvši niz lišće pomiješano sa snijegom. Ispod lišća se u tom trenuukazalo nešto okruglasto i crveno, što je višeličilo na pijetlovu krijestu nego na cvijet.

-Vidi, babino uho! - obradovao seUdin i sagnuo da ga od odvoji od tla.

- Ne, ne trgaj! Pusti! - usprotivio seKako i domah stao između Udina i crvenogukrasa šumarka. – Babino uho je teško naći igrehota ga je brati!

I meni je bilo žao da od proplankaotrgnemo njegovo čudesno crveno uho, pasam razmišljao kako da ga spasim.

- Jeste li čuli, da ovo uho imačudesnu moć? - polako sam odmotavaopitanje, kako bih imao što više vremena usmišljanju priče o babinom uhu.

- Da, da, babino uho je čarobno! -Kako se odmah nadovezao na moje maštarije,odlučan da babino uho ostane tamo gdje ipripada. – Ja sam čuo da mu možemo kazatisvoje želje...

- Samo mu prišapneš svoju želju, ičekaš da ti se ostvari... – pokušavao sam dabudem što ubjedljiviji. – Svaka želja mora bititajne, za nju smije znati samo babino uho.

A babino uho, ta cvjetna pečurkicašto je izvirivala ispod lišća, kao da je osluškivala naše riječi i pozivalanas da se sagnemo i prišapnemo joj svoje želje.

- Pa, šta čekamo!? - odlučan je bio Kako i prvi kleknuo dacrvenom uhu kaže šta bi najviše želio.

Svi smo zatim, po redu, šaputali svoje želje, tiho, da ih čujesamo ovo rascvjetano uho koje se sve više primicalo našim usnama,tako da nam se činilo kao da i mi čujem neke čudesne glasove zemlje,cvijeća i opalog lišća.

O svojim željama nismo govorili. Ali smo čekali da vidimoda li u toj šumskoj proljetnoj čaroliji ima istine. A onda su se malačuda počela i događati. Zisko je dobio pravu fudbalsku loptu, Taji su

napokon kupili prave patike, Japan je pobijedio na šahovskomprvenstvu škole, a Kakina koza dobila je dva jarića. Udin baš nije biopresetan, umjesto novih dobio je popravljene bratove cipele. I Branisu darovali bicikl, ali nije bio kupljen u trgovini, nego na pijaci gdjese prodajui stare preuređene stvari.

- Uvijek mi daju bratove cipele - požalo se Udin. – A ja bihtoliko želio da jednom obujem nove. Uho me, izgleda, nije dobročulo.

- Sigurno si i sam kriv, jer nisi rekao da želiš n o v e cipele- tješio ga je Kako.

- I ja sam rekao da želim bicikl, zaboravio sam naglasiti onon o v i - dodao je i Brane.

- A možda je sve to i zato što je baba postara, pa nije dobročula, a mi smo pretiho govorili - uključio sam se i ja u razgovor, dabih opravdao babu zato što mi je umjesto novog kaputa poklonili mojstari, prevrnuti.

Svi smo ipak ponešto dobili. Samo je Kuki bionezadovoljan, jer nikako nije mogao popraviti jedinicu iz matematike.

Na kraju je ipak shvatio, da ne treba samo sjediti i čekati, nego izagrijati stolicu. Posebno kad ti otac zaprijeti kaišem.

A kad je proljeće ponosno ušetalo u našu ulicu, i kad je novatrava iznikla na igralištu iznad naselja, igrali smo se Ziskovomloptom, spuštali se niz strminu na Braninom biciklu i išli u gaj daberemo ljubičice. Babinog uha tamo više nije bilo. Kao da se skrilo,čekajući da nam i na pragu idućeg proljeća otvori vrata želja. Je, kakvibismo mi bili dječaci, da nemamo želja, i kakvo bi ono bilo babinouho, da nas ne sasluša i obraduje. Obeseli, što bi rekao Ziskov did.

Iz knjige priča »Pijetlov budilnik«

Ismet Bekrić: Priče iz banjalučkog djetinjstva

BABINO UHOU


Nesporazum(ili kako se pozdravljaju optimista i pesimista)

Enisa Osmančević-Ćurić

Ima trenutak u svakom danu kad sunce i mjesec na vagu stanu, svaki na svoj usjajen tas. Jezičak vage na tren se smiri, niti je dan niti je noć a u nama se jave nemiri. U tim časima često se zgode male luckaste šale, nezgode. Pozdraviš lijepo: - Dobar dan, i čuješ kako začuđen reče taj pozdravljeni:

- Dobro veče!

Uspavanka

Nasiha Kapidžić-Hadžić

Tiha pjesmo išarana paunovim sjajnim krilom, paučinom izatkana, opšivena žutom svilom, tiša nego voda plava uspavaj mi malog mrava! On je danas, pjesmo vita, kotrljao zrnce žita. Mala pjesmo ispunjena slavujevim toplim dahom, na usnama zatvorena, obasuta cvjetnim prahom zažubori poput vrela,

nek umorna zaspi pčela!Ona je sred cvjetne paše sakupljala med u čaše. Laka pjesmo uhvaćena na pramenu plavog svoda, tračkom sunca pozlaćena, od srninog mekša hoda, kao dašak vjetra laka uspavaj mi mog dječaka! On je danas kao lane pretrčao tri poljane.

Tema: Vezeni most


25

Tema: Vezeni most

KAHVA

Alija Kapidžić

Kahva se najslađa sabahile iz maledžezve pije, a ni u deset, vala, mahane joj ni-kakve nije.I popodne fildžan kahve kao naru-čen dođe.Da kahve nije,ko bi pomislio dadan tako brzo može da prođe.

Kafa se pije u kući, kancelariji, ka-fani, a kod nas, u Bosni, i u avliji, vani.Kafa baš svakoga učini svojimrobom.Da kafe nije, zar bi insan znao kudbi šerbez sa sobom.

Kava zbilja nikome ne oduzima vri-jemepošto se uz nju premeću svakojaketeme.Srkajući kavicu svako bi reći neštohtio.Da kave nije, kako bi se pamtilo koje sve tude i zašto bio.

Kahva je u isti mah ćejf, navika,čar i bezbeli, povrh toga, ponešto oz-biljna stvar.Ja sam s kafom čak duhovno sra-stao.Da kave nije, bi li ovaj tekst umojoj glavi uopće i nastao?

Banja Luko i ravnine tvoje

Sevdalinka

Banja Luko i ravnine tvoje,u tebi su crne oči moje.U tebi je Beg-Emina mladapa se šeće ispod bila grada.Gledao je valija sa grada:A boga ti, Beg-Emina mlada,bi li meni virna ljuba bila?Steraću ti crvenu kadifu,sipaću ti biser i dukate!A boga mi, valijo iz grada,ne bi’ tebi virna ljuba bila,ja imadem agu Omer-agu.U Omera šargija tambura,kad god svira u srce me dira.Volim s Omom po gori hoditi,neg s valijom u dvoru siditi!

Tema: Vezeni most


ad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu. Tako su mi govo-rili kad sam bio sasvim mali dječak. I zapamtio sam.- Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Sva-

šta ima na ovome svijetu...Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kakoonaj čija je duša može dušu svoju vidjeti? Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati štaje mislila kad mi je tako govorila.Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi go-vorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.Svijet je, kažu, čudo. A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju iodvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti.Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Ondasu ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onihigračaka koje prodaju na vašaru.Tad sam ja otrčao. Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio samda me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetiotoplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naro-čito kad se sjetim.Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta.Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedname žena nije odala.Onda sam opet trčao.Sad sam daleko. I sad sam veliki. Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i boljeod moga prijatelja Leifa.Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Po-kušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša znada je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to inemoguće? To da se vidi vlastita duša.Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su precibili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj.Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onuveliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhulimeni pijetao.Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka ko-jima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zatotamo i ostali.Naravno, ja znam da je to glupost.Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovimstarim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam idošao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i plja-čkali.I to je, ja mislim, glupost.Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.Možda je takva njezina duša?Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezinaduša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i pre-strašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da seto moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušušto je dojahala na valovima sâma i okupana.U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči uratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisamnapravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se daju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglaspročitam.Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebeu kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to nevalja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se

uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svinokti na prstima izgrizeni. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sastarim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da todotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekaddavno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo za-pjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan.Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu. Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovicasu je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir sesav ozario.- Znam šta misliš, stari - rekla mu je Nezirovica - misliš kako bi to bilo dasi kojih četerest godina mlađi.Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.- Šta četerest! Pet-šest! - brundao je Nezir uvrijeđeno.Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži. Kaoda neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ilikažiprstu. Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam dase to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalona mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.Možda je to bila neka poruka.Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početkurata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenomlogoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kadsam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on setrzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi gaponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa. Leifu su oči bile pune suza.A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akro-bata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila ječitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Neziro-vica rekla da je u baklavi puno oraha.Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozovena Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Našje nesporazum bio posve zaboravljen. A Erika me je samo gledala.Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke. Sivoplave poputmora u našem fjordu.Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, alinikako se ne mogu jasno sjetiti.I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi.Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo ividio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznuškolsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.

PTICE NA NOKTIMA

Irfan Horozović

K

Tema: Vezeni most


ir. Tolerancija. Suživot. Ove riječi najčešće su spominjane ubajramskom, božićnom i novogodišnjem ozračju, krajemprotekle, 2010. godine, kada smo i završavali pripreme

nove, već trinaeste, knjige Banjalučkih žubora. Da li su to bileistinske pobude, ili samo predizborne i postizborne fraze, kao počestodosad, pokazat će već prva polovina još jedne godine, 2011., u kojojbrojni naši sugrađani još dolaze u rodni grad, kao »najdraži gosti, dabi »korakom lakim« prešli »vezeni most«. Ljudski je da vjerujemo uiskrenost ovih riječi, kao što vjerujemo u ljepotu i smisao žuborazavičajnih rijeka.

Banjalučki biskup, čestiti Franjo Komarica, često naglašava,i ponavlja, da svako treba da upali bar jedno malo svjetlo nade. I štoje više tih svjetala, i nada je veća, pa to zajedničko, ljudsko svjetlopostaje moćnije i trajnije.

I ova, nova, knjiga Banjalučkih žubora želi biti samo jošjedno, bar malo, svjetlo nade i vjerovanja da Dobrota uvijek moranadjačati i nadvisiti sve izazove vremena, ili ne/vremena. Nazvalismo je po završnom, ipak optimističnom stihu nakon stvaralačkogpesimizma, iskazanog u pjesmi romanopisca/pjesnika/progna -nika/zaljubljenika/hodoljupca Zlatka Lukića: Volim te majkoBanjaluko u sebi. Svako od nas ima svoj osjećaj/doživljaj grada uprostoru i trajanju. U zajedničkom i duboko ličnom. I niko nikome nemože biti savjetnik. I niko ne može tumačiti ničija osjećanja ispoznanja. Ali grad je tu, sa svojom bogatom prošlošću, i sa našimdubokim korijenima u svakoj njegovoj stopi, svakom pedlju tla.Grad u nama i mi u gradu. Mala-velika svjetla nade.Svakodnevice. Prijateljstva. Iskrenosti. Poštovanja. Uvažavanja.Osmijeha. Susreta. Dobrote...

Na stranicama ove knjige susrećemo stalnesaradnike (Bedrudin Gušić, Fuad Balić, Jovan Joco Bojović,Denis Dželić, Mirsad Filipović, Ejub Pašalić, EdhemTrako, Kemal Coco, Enisa Osmančević Ćurić, MehmedHadžiavdak, Atif Trčinhodžić, Migdat Hodžić, SakibSalama, Sead Mulabdić i dr.), ali i nove autore (ZlatkoLukić, Miloš Milojević, Emira Džindić, RadmilaKarlaš, Dejan Katalina, Vojislav Alvir, KemalHandan, Dominik Bertotti, Šemso Avdić, HarisGrabovac i dr.) Pjesmom »Zavičajna nostalgija«Alije Kapidžića Alkapa otvaramo stranice sjećanjana ovog izuzetnog liječnika i autora, koji jepreminuo u Malmeu prije 15 godina.

Novi Banjalučki žubori likovno suobogaćeni crtežima i slikama banjalučkihumjetnika: Bekira Misirlića, Alojza Ćurića,Envera Štalje, Enesa Mundžića, AlijeSarača, Ante Mikete i Enke Kadenića.Važno je da, zajedno sa ostalim knjigamanaših autora, i saradnika, izlazimo i žuborimo.Zato se moramo zahvaliti našim brojnim prijateljima isaradnicima, ali i našim stalnim sponzorima, bez čije značajnepomoći ne bismo mogli održati kontinuitet naše misije: KerimuDizdaru i Asimu Hamidoviću u Sloveniji, porodici Golalić (PlivitTrade) i Zajednici udruženja građana Banjaluke u Švedskoj, DadiMiketi i Teu Hadžiću u Hrvatskoj, KZB »Preporod« i Zajednici

udruženja građana Banjaluke... Banjalučki žubori su isto tako i široki prostor susreta i

stvaralaštva. Zato nas raduje pojava magazina Banjalučana Švedske»Šeher Banjaluka«, izlazak knjige »Čaršija u Gornjem Šeheru«Sadika Beglerovića, kao i priznanja našim stalnim saradnicima:nagrada »Novosarajevsko pero« Denisu Dželiću, koju dodjeljujuNovosarajevski književni susreti za najbolje kreacije u književnostibh.dijaspore, te Srebrni muzički znak koji je pripao glazbeniku NijazuDuriću kao zaslužnom članu ‘Z Akkordja u holandskom graduHelmondu.

Neka naši žubori uljepšaju i svijet...

Nova knjiga Banjalučkih žubora: »Volim te majko Banjaluko u sebi«

MALA-VELIKA SVJETLA NADE

M

“ Još malo. Dan, dva i trešnja će dobiti boju djevojačkih usana. Ja ćusvoju Jasminu podići da ih bere. Kakva će to za nju radost biti? Jošmalo…” sam sebi govorio je djed Hasan obilazeći trešnju nabrežuljku, dvadesetak metara od njegove kuće.

“Hasane, ohladi se kafa”, čuje svoju ženu Hazemu.

“Neka, neka, eto me, odgovara i sitnim koracima kreće prema kući neskidajući pogled s vrha trešnje. A ona rodila kao nikada. Plodovi oti-maju zrake sunca i navlače ih na sebe. Da što prije dobiju boju dje-vojačkih usana

“ Kao i da Bog zna da će Jasmina doći. Pogledaj samo kako je rodila”,sjedajući za sto na kojem je kafa, govori Hasan.

“ Baš je rodila”, potvrđuje mu žena

Staračko grlo pokvasi toplom kafom. Pogled ne skida sa trešnje, aonda će poluglasno: “ Da li će nam htjeti?. Ima šest godina, a još nasnije vidjela. Mi smo za nju stranci. Možda nas neće htjeli ni pogledati.Možda će bježati od nas…”?

Žena ga poče uvjeravati da njihov sin svojoj kćerki priča o njima. Zarprošle godine naš sin nije tražio naše slike kako bi ih pokazali Jas-mini.

“Volio bih da je tako ali…što može tuđina uraditi to ne može niko.Vidiš li da i sin sve rjeđe zove”, dok pripaljuje novu cigaretu, kazujeHasan

“Zove kad može. Ima on svojih briga. Nije lako živjeti u tuđem svi-jetu. Eto, javio je da će ove godine doći” dok fildžan puni kafom, ka-zuje Hazema.

Neka tako i bude”, složi se starac sa ženinim objašnjenjem. Pomiriose istinom da posljednji plodovi trešanja pripadnu pticama. Govorioim je: “ Samo vi jedite. I jabuke su rodile, njih će moja Jasminaobrati.”U uglu bašče dvije jabuke. I one rodile kao ni jedne godine.Svakog dana starac je pratio dozrijevanje plodova, a pogled bacaoniz mahalu očekujući dolazak unuke, sina i snaheJednog dana, dok je

Jedna od naših tužnih priča


ČEKANJE DJEDA HASANA

Napisao: Kemal COCO Foto: Goran Mulahusić

bio naslonjen na ogradu, pored njega je prolazila nepoznata žena sadjetetom od šest godina.

“Lijepih jabuka kod ovog djeda”, reče žena

“A što kod vas nije?”, upita je djed Hasan.

“Jer su vaše, nisu moje”, odgovori žena.

Duže od sat vremena držao je dječaka u rukama i molio ga da bere na-jveće i najzrelije jabuke. Podizao ga je više glave, govorio mu kojejabuke da ubere i doda svojoj majci.

“Moj sin sve obra, šta će ostati vama”?, začuđeno ga pita dječakovamama.

“Nije kome je namijenjeno, već kome je suđeno. Jabuke je trebalabrati moja Jasmina, ali su njeni roditelji sinoć javili da im s avions-kim kartama nešto nije u redu. Imam ja šljiva za svoju unuku”, od-govarao je Hasan dok je dječaka spuštao na zemlju.Teško je podnosiovelike vrućine koje su vladale posljednjih ljetnih i prvih jesenjih dana.Sve je češće pio aspirine za smirenje. Nisu ga se ticale Hazemineprimjedbe da izbjegava aspirine. Hasanov šljivik na kraju mahale bioje jedan od najljepših u cijelom gradu. Nastavnici iz obližnje školedovodili su đake da vide kako izgleda uređen voćnjak. Te godinešljive su dobro rodile. Krupni plodovi mamili su uzdah prolaznika, alije Hasan po cijeli dan bio u šljiviku, a i ograda je bila visoka.

“Da samo dođe i sve ovo vidi. Da je popnem na stablo i da bere ovuljepotu, maštao je Hasan uzdišući i često ponavljajući riječi svogaoca: “Ako čovjek traži voća daj mu ako želiš da i iduće godine rodi.”Šljive su počele da opadaju pa je komšija pitao Hasana da mu proda,jer će sve propasti.

“Bez ikakve nadoknade oberi sve, osim onog stabla u sredini šljivika.Možda, možda… dođu”, uvjeravao je sam sebe.

Jedina nada da će unuka probati djedovo voće ostala je kruška naulazu u dvorište. Te godine je slabo rodila. Tek desetak plodova biloje na njenom vrhu, a sazrijevala je veoma kasno. Nekada davno nje-gova majka je ovu krušku prozvala mrazovka, valjda zato što je saz-rijevala kada bi po poljima zabijelio mraz. Hasan je često sjedio nabalkonu svoje kuće i molio Boga da bar ti plodovi na granamadočekaju njegovu unuku.

“Veliko je pitanje da li ću ja dogodine živjeti i hoće li voće roditi”,razmišljao je dok je stojeći na balkonu promatrao putovanje oblakaod juga prema sjeveru.

Mrazevi su postajali sve učestali. Svako jutro Hasan bi ustajao veomarano. Prve poglede bacao bi prema plodovima mrazovke koji su nagolim grana prkosili i mrazu i sve jačim vjetrovima.

“Siguran sam da kruške čekaju moju Jasminu. Ima u mahali još ovesorte, ali na njima više nema plodova. Doći će, doći moja Jasmina.”

Svako jutro krušaka je bilo sve manje. Dok nije ostala samo jedna.Kruška kao dukat žuta, a velika kao mjesec u daljini prkosila jesvemu što najavljuje dolazak zime.To jutro ustao je ranije negoobično. Odmah je izašao na balkon. Padao je gusti snijeg. Ugledao jesamo gole grane. Uspaničeno je pogledao prema tlu. Na betonskojstazi žuti plod je prekrivao snijeg. Pozvao je Hazemu i zamolio je damu donese aspirine za smirenje.Dugo je pratio pahuljice koje su plodkruške i beton sjedinjavale u bjelinu. Počelo je da mu ponestaje zraka.Hropac se pomiješao sa Jasminim imenom.

Jedna od naših tužnih priča


Razgovor s povodom


ko u ratu može biti nešto pozitivno,među svim zlim stranama rata, ondasu to sačuvani obelisci ljudskosti,

primjeri neuništivosti onog što svim de-struktivnim ratoborcima dokazuje uzalud-nost i besmislenost njihovihan ti civili zacijskih stremljenja. Humanisteniti što može uplašiti, niti ih pokolebati dau kritičnim trenucima, kada se većina krijei razbježi pred stihijom, izlaze na brisanprostor, izlažući se svim rizicima, da bi izbrodoloma, lavina, zemljotresa, ili ispredratnih bezumlja pronašli i zaštitili nekudušu koja se može spasiti, zacijeliti joj rane,pomoći joj da nađe sigurno utočište. U tak-vim uslovima biti ne samo novinar, već usvakom trenutku ostati human pripadniksvog roda neovisno od svih sićušnih efemer-nosti, predstavlja ono što ne zaslužuje drugiepitet osim herojskog djela. Među takvimavidim Tebe, kome u našoj privatnoj prepiscidodjeljujem najvišu titulu Dobri, koja umom svjetonazoru nadmašuje sve druge ti-tule. Spram Dobrog, nijedan lord nije do-voljno visok. A svaki naš Dobri Bošnjanin,rodoljubivi pravi i iskreni rasni Bosanac,uvijek graditeljski i dobročiniteljski raspo-loženi Bošnjak, ima tu crtu plemenitosti,hra brosti, i ipak toliko skromnosti da se neuznosi, već da uvijek nastupa pedagoški,diskretno uklanjajući tragove svojih za-sluga. Ipak, kada se u žurnalistici neko pri-bliži cifri od skoro dvije stotine i pedesetintervjua, koliko si ostavio iza sebe u svomdvadesetogodišnjem novinarskom radu,neko kao ja ko je obavio tek nekoliko sličnihrazgovora, može osjećati samo iskrenu i ve-

liku čast da se sjeti bar dijela Tvojih za-sluga. Pored toga, intervjui nisu jedini Tvojdoprinos. Kao što Ti bezrezervno odaješpriznanje živima, i časno od patine zabo-rava čuvaš imena odseljenih na druguobalu, podjednako i poznatih neimarlija, iobičnih ljudi, tako i Tebi treba upravo sadau zenitu Tvog napornog intelektualnograda, odati ovo malo kompenzirajuće pri -znanje na koje se odvažih da Ti uručim, uvidu ovog razgovora. Pa, ovoga puta kaopoštovani Prijatelj i moj dragi gost, dobro-došao Bedrudine Gušić!

GUŠIĆ: Hvala, prije svega, na najvišoj titulikojom si me počastio. Ona, osim što godi, pod-razumijeva još i izvjesne obaveze i odgovor-nosti kojih treba biti svjestan i u nastavku putaprema drugoj obali. Ali ako to sve proističe, datako kažem, iz moga mentalnog sklopa, te eti-čkog i moralnog koda koji su mi genetskiusađeni, onda mi uistinu nije teško nositi se sarečenim obavezama i odgovornostima. Hvala iza dobrodošlicu.

Nekad nas je od mog Visokog i Tvoje BanjaLuke razdvajalo samo par sati vožnje. Sadanas spajaju Atlantski okean, plus čitavo Sre-dozemno more. Ti u Bostonu, ja u Bat-Yamu (južno predgrađe Tel-Aviva). Kakoobjašnjavaš taj primjer daljine koja pribli-žava naše Bosance?

GUŠIĆ: Fizička daljina jeste relativan pojam.Kao što je i fizička blizina. Živjeli smo dece-nijama u neposrednoj blizini i onih koji su kas-nije, kada su dobili priliku, pokazali svoje

pravo lice, koji su ga otkrili. Time su pokazalikoliko smo, zapravo, bili daleko jedni od dru-gih. Mnogi od nas smo, nažalost, toga postalisvjesni tek “kad je puklo”, ali bolje ikad negonikad. S druge strane, daljine koje spominješnas samo fizički razdvajaju, ali se srodne dušei zajednička ljubav prema iskonskim vrijed-nostima, kakve su zavičaj i domovina, itekakolahko i prirodno, rekao bih, prepoznaju i pos-tanu bliski i blizu jedni drugih. Pošto živim uzemlji koja je sačinjena od imigranata, od-nosno imam priliku da se susrećem sa ljudimagotovo iz svih etničkih zajednica Planete,mogu kazati da smo mi – istinski Bosanci, je-dinstven primjer da smo tako daleko, a takoblizu jedni drugih. To je nešto što se ne vidi,ali se osjeti, djeluje...

Šta je to što čini nepromjenljivu konstantuvitalnosti u našim bićima, taj fenomen kojipodjednako zbunjuje sve brojne osvajačeBosne, kao i mali broj njenih prijateljskihsaveznica tokom burne povijesti?

GUŠIĆ: Jeste, vitalni smo do kategorije feno-mena, kako kažeš. To uistinu mnogi ne mogurazumjeti, gotovo da spada u domen i znanst-vene fantastike, čuda... Kao što znaš, često seu toku agresije na BiH koristila sintagma“čudo bosanskog otpora”. Taj otpor kojeg su”dobri bošnjani” pružali inim okupa torimakroz stoljeća, taj inat, prkos, vitalnost našihljudi da odole svim vrstama iskušenja, bilo daih zadese na vlastitom tlu ili izvan Bosne, teškoje objašnjiva zdravim razumom, pa čak i logi-čki. ili, nijedna znanstvena disciplina još nijedostigla taj stepen da ga može argumentirano

Bedrudin GUŠIĆ, banjalučki novinar ipublicist u egzilu

“Bosni i svim njenim narodima i odanim građanima treba, prije svega – sloboda.”

U DRUŠTVU S MAESTROM KULTURNOG DIJALOGA

RAZGOVOR VODIO: Marjan Hajnal

A

Razgovor s povodom


objasniti. Ali, nečega tu ima. Ako nisam meri-toran za tvrdnje, neka mi bude dozvoljeno dalaički proniknem barem u teze/pretpostavke:čitav koloplet povijesnih zbivanja na bosans-kom tlu, blagorodna zemlja sa svim svojim pri-rodnim osobenostima – pravim raritetima,podneblje, geopolitički i strateški položaj...,valjda su u uz ro čno -po sljedičnoj vezi sa kons-tantom vita lnosti u našim bićima koji zbunjujesve osvajače Bosne i njene kvislinge – odRimljana, preko Turaka, Austrougara... Milo-ševića, Tuđmana, Karadžića, Bobana, Dodika,Čovića... Ali, koji zbunjuje, kao što si primje-tio, i mali broj njenih prijatelja u Evropi i svi-jetu. Neka ostane tako, makar znanost iograničeni lju dski razum nikad tome ni ubu-duće ne dohakali.

Izrael i SAD su u jednom vojnom i eko-nomskom savezu. Kako sagledavaš poslje-dice tog savezništva po Bosnu? Ima lira zloga da se na njega gleda, okom prosje-čnog Bosanca, sa skepsom? Ili, optimistički?

GUŠIĆ: Vrlo mi je teško sa ove distance pro-niknuti u posljedice tog savezništva. Zapravo,za mene je upitno da li uopće ikakve poslje-dice po našu domovinu i proističu iz tog pakta.A pojedinačno, eh, to je već druga stvar. Među-tim, pošto je ovo javna riječ, treba biti oprezani odgovoran, jer i sam znaš da postoje i oprečnepolitičke kvalifikacije, ne samo u islamskomsvijetu, vezano za taj savez, možda i predra-sude. Ono što ja znam o Izraelu kao jednoj odstrana tog saveza a tiče se Bosne jeste da su seneki gradovi iz te zemlje zbratimili, ne samojom, nego sa Karadžićevom i DodikovomBanja Lukom, govori dovoljno samo po sebi.To je za mene i poruka.

Stoljećima je san Jevreja bio povratak do-movini praotaca. Do danas je ostao njihovpozdrav “Dogodine u Jerusalimu!” Ja bihsvim našim Bosancima kojima je Bosna je-dina prava domovina poželio: “Dogodine uBosni!” Ostvarljivo?

GUŠIĆ: Hvala na najvrednijoj želji koja semože uputiti svakom istinskom Bosancu i Her-cegovcu. A da li je ostvarljivo? Ne volim kori-stiti sintagmu kakva je “realno stanje naterenu”, a koju uglavnom rabe bh. političari ikoje kao takve prezirem. Ravno je izdaji miritise sa stanjem kakvo jest i koje je nastalo,

znamo svi i cijeli svijet onako kako je nastalo,obnašati vlast za dobre pare, živjeti lagodno odtih pozicija u zemlji koja je siromašna i gdjenajmanje 90% njene populacije živi na iviciegzistencije ili ispod, a ne činiti išta da se topromijeni. Ovakva Bosna kakva je danas, neželi nas nazad, a ni ja, lično, ne želim takvuBosnu u kojoj bih proputovao posljednje kilo-metre svoga puta do svoje druge obale. Dakle,treba tu puno toga da se desi, promijeni, zbrišei lageruje na smetljište historije, pa da bi semoglo govoriti o iole održivom povratku.Treba se boriti i pojedinačno, a naročito zdru-ženim snagama, organizirano, pametno, prag-matično...treba, kao što smo se i privatno nasdvojica s tim lahko složili, načiniti jedan sve-bosanski patriotski front oko koga će se okupitisvi dobronamjerni Bosanci i Hercegovci, po-tomci „dobrih bošnjana“, te djelovati u pravcuradikalnih promjena u našoj zemlji da bi se unju mogli vratiti oni koji to žele i koji bi jojmogli puno toga dati, ne tražeći ništa za uzvrat.

Jevreji su se vratili, iako poprilično nes-lavno. Da li je sukobljavanje na zemlji istogpraoca nam, Avrama, Abrahama, Ibrahima– nužna neminovnost?

GUŠIĆ: Ovo je prilično kompleksno pitanje.Zahtijeva prethodnu duboku kritičku, histo-rijsku, političku, ekonomsku, kulturološku, so-ciološku i teološku analizu. Naravno, umnogim tim segmentima nisam meritoran. Čaknisam nikad ni bio u toj zemlji. Ono što znamto je iz medija, ili odnedavno iz prve ruke. A,to je, ruku na srce, premalo da bih sudio. Ja su-diti mogu samo sebi, a svima nama, premaonome što ja slijedim, samo Jedan i Jedini.Ipak, neću potpuno zaobići odgovor na to pi-tanje, svjestan i rizika kojeg ulažem u svakoslovo i svaku riječ koje ću sada izustiti. Naime,postoje neke historijske činjenice i činjenicekoje traju i danas i koje svaka strana uzima kaoargument. Ja sam, prije svega pacifist i kaotakav se zalažem da se svi problemi međuljudima i narodima rješavaju na svaki druginačin osim ubijanjima. Naravno, to podrazum-jeva spremnost svih strana u konfliktima dauvažavaju prava onih drugih, da ih ne ošteteničim, da ne otimaju od drugih njihovo i nesvojataju kao (samo) svoje, da nastave živjetijedni pokraj drugih, ne ugrožavajući nikoga.Svi smo sinovi Ibrahima a.s./Avrama/Abra-hama i kao takvi treba da živimo kao braća.Ali, nažalost, to nije tako. Sukobi na tim pros-torima traju decenijama, ne nazire im se kraj, abojim se da su i jedni i drugi taoci nekih dru-gih centara moći kojima odgovara takvo stanje.Koliko god sam protiv rata, još više sam oja-đen onim što se čini palestinskom narodu, a nemanje djelima kamikaza koje opet prekidajune samo svoj, nego i mnoge druge, ali nevineživote, uvjetno rečeno na drugoj strani. Ovidrugi nemaju uporište u vjeri iza koje se nev-ješto kriju. Prema tome, sukobi na Bliskom is-toku izgleda da jesu bili neminovnost, baremsa historijske i političke tačke gledišta, jer suse desili i dešavaju, a kumovale su im i kumujuneki drugi koji se ponašaju u stilu one latinske– divide et impera.

Da li je napad Al-Qaide na teritorij i žiteljeSAD na neki način ohrabrio separatističke

tendencije u Bosni i Hercegovini i ojačaopogrešno postavljene temelje Daytonskogprimirja?

GUŠIĆ: Eh, ovdje sam već kao riba u vodi.Dakle, ma koliko bilo onih, čak i među mojimsunarodnicima koji ovdje žive i za koje znamda ih ima a koji se eventualno neće složiti sovim, ja ću reći da ništa u Americi nije više istokao što je bilo do 11. septembra 2001. godine.Barem što se tiče pozicije muslimana, kojojvjerskoj skupini i sam pripadam. Jednostavno,postoji naglašeno, manje naglašeno ili nenag-lašeno, ali se osjeti u zraku, antiislamsko ras-položenje. Mediji su učinili svoje, kao isvugdje drugdje. Zar ja treba da dokazujembilo kome da nemam ništa sa onima koji nosemuslimanska imena a koji čine terorističkadjela? Kakve to veze ima samnom i kakve vezeima sa islamom? Nikakve! Svaki terorističkičin u Americi ili izvan nje, ako ga počini nekoko nosi muslimansko ime, s predumišljajemdobiva prefiks islamski, a ako ga počini pri-padnik neke druge vjerske skupine, on je samoteroristički i ništa više. I treba ga zvati tako, aliu svim slučajevima, bez obzira na imena poči-nilaca. Međutim, predrasude i antiislamskoraspoloženje – postoje. Doduše, više za vri-jeme Busha, nego poslije njega. Tu situacijuvješto koriste srpski lobisti i kapitaliziraju dio-nice svojih separatističkih ciljeva u Bosni.Dakle, ojačao je, kako ti kažeš, pozicije Dej-tonskog primirja, odnosno “luđačke košulje”kao jedne od tekovina tog i takvog mira.Nažalost, to je tako. A tako jeste ne samo zatošto Dodik i njegovi mentori uspješno koristejedno globalno raspoloženje prema musliman-ima Planete, ne samo zato što je međunarodnazajednica takva kakva jest, znači nikakva, negoi naročito zato što mi u Bosni nemamo poli-tičara koji će na pravi način parirati takvim ten-dencijama i djelima i koji će jasno i glasno rećii tom Dodiku i njegovim mentorima uBeogradu, i Washingtonu, i Briselu i, akohoćeš, i Moskvi – Aneks 4 Ustava BiH, prois-tekao iz Dejtonskog sporazuma, nije legitimani nije legalan pošto nikada nije izglasan u Par-lamentu zemlje o kojoj je riječ – Bosne iHercegovine. Takvog političara nismo imali,nažalost, niti za vrijeme agresije. Čak je sjedaoza isti stol sa pobunjenicima i budućim ratnimzločincima, pa smo dobili šta smo dobili. Par-don, dobili su oni koji su počinili tolike zločinenad Bošnjacima i drugim patriotima BiH. Mismo izgubili. Ali, nismo izgubili nadu, jer kažuda ona posljednja umire.

Srbi smatraju da su najveći gubitnici umiru. Hrvati se osjećaju ugroženima u BiH.Bila bi to “istina” kada se njome ne bi prek-rivala velika prevara. Posljednji genocidnad Bosnom i Bošnjacima i ostalim pro-Bo-sancima je primjer, dokazan i potvrđen po-sebno u miru. Šta je opasnije u toj prevari,lažni mir, ili dugogodišnji rat?

GUŠIĆ: Srbi su gubitnici i u ratovima koje suvodili, počev od 1389. do 1995. Da, nekiHrvati izjavljuju da su ugroženi u BiH. Samoneće da priznaju da su im to u amanet ostaviliFranjo Tuđman i Mate Boban, a da su danasnajugroženiji od Dragana Čovića i Bože Lju-bića. Njihova politika je pogubna po bh.

Marjan Hajnal

Razgovor s povodom


Hrvate. Niko od njih ne spominje prognaneHrvate iz Bosanske Posavine, Banja Luke ičitave Bosanske Krajine. Ne, takvi Hrvati njihne zanimaju. Oni prave tal sa Dodikom, ne zadobrobit svih Hrvata u BiH, nego za svoje ličneinterese, odnosno za svoje pašaluke gdje moguneprikosnoveno vladati i raditi šta im je volja,bez zakonskih konsekvenci. Naravno, jedan odbitnih preduvjeta za to jeste još više oslabitiinstitucije centralne vlasti, ili dovoljno razvalitii ovo što je ostalo od Bosne da mogu na nje-nim ruševinama praviti svoje kvazi državicefeudalnog tipa. Dakle, sve te srpske floskule dasu gubitnici u miru, te hrvatske o njihovoj ug-roženosti su podvale i tipične zamjene teza.Jednako su opasni i lažni mir i dugogodišnjirat. Bosni i svim njenim narodima i odanimgrađanima treba, prije svega – sloboda.

Gdje se izgubila rasudna moć srpskih ihrvatskih intelektualaca, ali i jednog zna-čajnog dijela među Bošnjacima, i da li jemeđu njima ostao ijedan lojalan etici, sav-jesti i humanosti? Mnogi grakću po inter-netu, pišu kolumne i knjige, ili, još gore, kaonarodni poslanici dobivaju od oporezovanihgrađana visoke plate, da bi isti taj naroddržali glavom pod vodom. Koju je kulturnurevoluciju, revoluciju uma i humanosti pot-rebno povesti da bi se promijenila takva si-tuacija u korist svih, i prije svega, u ciljuočuvanja integriteta Bosne i Hercegovine?

GUŠIĆ: Čudno je to koliko su zakazali inte-lektualci u BiH. Iz sva tri naroda. Umjesto daoni budu vodilja, vizionari.., da se izdignuiznad nekih uskih nacionalnih i ne znam kak-vih još interesa, mnogi od njih su zapristali zaovom ili onom političkom opcijom. Lično mije poznato da su se neki čak i prodali. To jedno dna. Po meni, nose veliki dio odgov-ornosti za sve što se događalo u našoj zemljiod ranih 90-tih do danas. To što se ponekadneki od njih oglašavaju u medijima – kolum-nama ili pišu knjige, pa to rade za pare, onakoindividualno, kao slobodni strijelci. Kulturnarevolucija je neophodna, samo nije moguća saovim potrošenim i promašenim intelektual-cima. Čast izuzecima koji su uistinu rijetki.

Kako se, i da li se, po Tvom mišljenju, ratmogao izbjeći i kako Ti kao ekonomist postruci procjenjuješ štete koje je rat nanioekonomiji Bosne, da ne govorimo u ovomtrenutku o najstrašnijoj šteti, izgubljenimljudskim životima, fizičkim i duševnim posl-jedicama, raseljenosti...?

GUŠIĆ: Rat se vjerovatno mogao izbjeći, aliizgleda da nisu mogle agresije na RepublikuBosnu i Hercegovinu. Sjetimo se da je rahmetliAlija Izetbegović u predvečerje agresije govo-rio da mirno spavamo jer “za rat je potrebnodvoje”. Da, za rat treba najmanje dvoje, ali zaagresiju dovoljan je i jedan. Ona je pripremanagodinama prije 1992. i čekao se samo pogodanmomenat i bilo kakav povod da započne. Na-ravno, ne treba trošiti riječi ni vrijeme o iz-gubljenim desetinama hiljada ne vinih života,izgubljenim i prekinutim mladostima, trau-mama... Ekonomske posljedice trajanja namet-nutog rata našoj zemlji se neće nikada ni

približno moći ekonomskim pokazateljimautvrditi. Ovdje nije riječ samo o posljedicamarazaranja tamo gdje je bilo sukoba, nego i opljački stoljeća privrednih giganata. Naprim-jer, u moj Banja Luci do kostura su ogoljeli ve-like privredne subjekte kakvi su “RudiČajevac”, “Jelšingrad”, “Incel”. Mnoga post-rojenja iz istih su tih godina prenesena u Srbiju.Finalni udarac ratom opustošenoj bh. privredizadan je nakon Dejtona takozvanom privatiza-cijom, što je ustvari samo “stručni” termin zaneviđenu pljačku materijalnih dobara u BiH ukoja su decenijama ulagali bh. građani. I danassmo svjedoci sprege vlasti, s jedne strane, tekriminala i korupcije, s druge. Posljedice suveć katastrofalne po naše građane koji tamožive. Nisu ostavili na miru niti prirodne re-surse, hidroenergetske potencijale, željeznice...podijelili su i njih po nacionalnim šavovima.

Da se vratimo na Tvoje konkretno iskustvo,na početke Tvog novinarskog rada u okup-iranoj Banja Luci, odakle si iz doslovno her-metički zatvorenog grada slao informacijeu svijet o stradanjima nesrba. Kako si setada osjećao i kako si s obzirom na tradicijuTvoje porodice, posebno uloge i pozicijeTvoga oca i Tvoje funkcije u du hovnim sfe-rama, doživio deportacije i rušenje islams-kih vjerskih objekata, grobalja, spomenika,što nažalost, svjedoci smo, traje do danas?

GUŠIĆ: Da, Banja Luka je bila okupirana veću vrijeme agresije na Hrvatsku, dakle u jesen1991. Najcrnji fašizam se gledao uživo. I nesamo gledao, nego i trpili svi njegovi nusp-roizvodi. Oni, koji su početkom 1945. bili ob-rijali brade i zamijenili kokarde petokrakama,ponovo su pustili brade i stavili kokarde po-četkom 1992. godine. Oni, ili njihovi sinovi,svejedno. A u meni je genetski usađen antifa-šistički kod. Hvala Ti što si u pitanju spomenuomoga rahmetli oca koji je bio imam po struci,ali i partizan, znači antifašist. Učestvovao je iu operacijama uoči oslobođenja Banja Luke(oslobođena 22. aprila 1945.), ali od onog fa-šizma, i bio pri tom ranjen. Otišao je s tim ge-lerima u nozi na onaj svijet. Da je dočekao

reinkarnaciju srpskog fašizma u Banja Luci,kao što nije, ne znam kako bi i da li bi preživioi jedan jedini dan. Često sam znao tada reći,čak i naglas, samome sebi: “Blago mome babišto ovo nije doživio”! Drugo što smatram datreba ovdje istaći jeste rezolucija 70-ak ugled-nih banjalučkih muslimana iz jeseni 1941. go-dine kojom su od ustaškog poglavnikaPa velića tražili da se zaštite Srbi, Jevreji i os-tali od daljnjeg ustaškog terora u Banja Luci išire. S ponosom ističem da je među potpisni-cima bio i Bedrudin Gušić, moj rođak pokojem sam dobio i ime. Eh, stradanja nesrba uBanja Luci, rušenje islamskih i katoličkih sak-ralnih objekata, devastiranje mezarja i gro-balja, hapšenja odraslih muškaraca –Mu slimana/Bošnjaka i Hrvata i odvođenja nakopanje rovova između prvih linija fronta, gdjesu mnogi i skončali..., ama teror svake vrste seodvijao u gradu u kojem nije bilo rata. Sve topred očima tzv. gradskih banjalučkih Srba.Niko od njih nije mi prišao i barem na uho šap-nuo da to nije u redu šta se nama u gradu de-šava. Zaboravili su na rezoluciju iz 1941., nadugogodišnje komšijske odnose, jaranstva,kumstva..., sve su zaboravili. Ili su se “praviliToše”, kako bi se reklo žargonom onih s desnestrane Drine. I da me neko danas pita da li bihpotpisao takvu rezoluciju u ova vremena,nakon svih iskustava i spoznaja, odgovorio bihpotvrdno. Dakle, moj usađeni antifašistički, is-tinoljubivi i pravdoljubivi damar nije mogaomirovati tih ranih 90-tih pa sam tražio i našaokanal putem kojeg ću informirati domaću isvjetsku javnost o onome šta se dešavalo udoslovno hermetički zatvorenoj Banja Luci.Jednog dana je u njihovom dnevnom, na fašis-tičkim osnovama uređivanom listu “GlasSrpski” osvanuo članak pod naslovom “Ko tocinkari Republiku Srpsku”? Izluđivao sam ihgotovo svakodnevnim informacijama koje suplasirane na Radiju Bosne i Hercegovine o gol-goti banjalučkih Muslimana/Bošnjaka iHrvata, rušenjima njihovih vjerskih objekata,spomenika kulture i sl., a nisu mogli dohakatiodakle curi. Koristim i ovu priliku da javnoodam priznanje Mustafi efendiji Klanci, glav-nom imamu Islamske zajednice Bošnjaka u

Kultno okupljalište banjalučkih prognanika: Hotel Palas

Njemačkoj, koji mi je bio taj pouzdani kanal.Imao sam i jedan alternativni, kojeg sam pov-remeno koristio, ali za taj sam platio i neku ci-jenu budući da je bio petokolonaški.

Reci nam nešto o feljtonu “Život i smrt uokupiranoj Banja Luci”.

GUŠIĆ: Iz Banja Luke sam izišao ilegalno, 7.novembra 1994. godine. Neposredno uoči togasam bio četiri puta privođen u njihovu policijui tretiran od strane jednog njihovog isljednika“Službe državne bezbjednosti”. Ti tretmani,kao i ostala dvoipogodišnja iskustva koja samdoživio u svome gradu su toliko u meni aku-mulirala jeda i žestine da sam se osjećao kakobih pukao ako ne bih istresao barem dio onogašto znam i što sam lično doživio. Pošto sam bioi na dužnosti predsjednika Islamske zajedniceBanja Luka, počev od 21. maja 1992. (da, baštada sam se prihvatio te funkcije), imao sampriliku da budem sudionik ili svjedok brojnihzločina koji su nad nama činjeni u Gradu, paprema tome sam smatrao da mi je i dužnost up-oznati javnost, sada podrobnije i sa neke slo-bodne teritorije, o golgoti Bošnjaka i Hrvata uBanja Luci. Također, smatrao sam da svakičovjek, pa i ja, treba imati stav po nekim kru-cijalnim pitanjima ili događajima koji čine diopovijesti, te da ga treba izreći. Otišao sam u do-pisništvo “Oslobođenja” u Martićevu br. 5 uZagrebu i ponudio tadašnjem šefu dopisništvaJosipu Vričku tekst feljtona pisan rukom. Prih-vatio je. Objavljen je u Evropskom izdanju“Oslobođenja” koji je izlazio sedmično, u petnastavaka, proljeća 1995. Prethodno je bio na-javljivan nekoliko večeri na Radiju Bosne iHercegovine. Svakog petka se taj list, kao i“Ljiljan”, prodavao u Zagrebačkoj džamiji ibio bi razgrabljen. Ne samo od mojih Banja-lučana koji su tada kao i ja obitovali u RH,nego i od drugih. U feljtonu sam zaista iscije-dio sav svoj jed koji se bio nakupio u meni dotada. Međutim, njegovo objavljivanje sammogao i zažaliti. Naime, objavljujući zaistaekskluzivne informacije o životu i smrti u ok-upiranoj Banja Luci, olahko sam pri tome pre-šao preko činjenice da mi je jedna od tri sestreostala U Banja Luci, sa mužem i kćerkom.Kasnije sam saznao da su i nju privodili, da jeispitivao isti isljednik koji je i mene, pokazavšijoj svih pet brojeva tog “Oslobođenja”, rekavšijoj: “Evo, vidi, šta tvoj brat piše”! Ona mu jeuzvratila, hrabro: “A šta od toga nije istina?”To ga je valjda šokiralo i pustio je, bez ikakvihdaljnjih maltretiranja. No, kada danas pomis-lim da sam je ostatak života mogao imati nasavjesti, sav pretrnem. I prije koji mjesec šaljemi moj kolega i sugrađanin Mišo Vidović (do-pisnik FTVBiH iz Banja Luke) elektronsko iz-danje devet nastavaka dnevnog “Oslobođenja”sa mojim feljtonom. Našao je to, kaže, u arhivitog lista. Obradovao me Mišo jer nisam nitiznao da je feljton išao i u dnevnom izdanju.Nedugo poslije objavljivanja u “Oslobođenju”,neko se pobrinuo da ga prevede na engleski iustupi Haškom tribunalu.

Tvojom zaslugom snimljen je dokumen-tarni film “Priča o banjalučkim džami-jama”.GUŠIĆ: Ja sam autor toga filma. To je, zap-

ravo, jedan amaterski uradak koji rječju, sli-kama i video snimcima govori o svih 16 ban-jalučkih džamija, koliko ih je bilo do 1993.godine, njihovim vakifima (osnivačima), go-dištima gradnji ili obnova, te tačnim datumimarušenja, sa živim video snimcima rušilišta. Svese to dešavalo u gradu u kojem nije bilo ratnihdejstava. Najemotivniji dio te filmovane pričeje, naravno, onaj o Ferhadpašinoj džamiji, iliFerhadiji, koja je 414 godina pamtila razne ok-upatore i silnike, nadživjela i njih, odolijevalaprirodnim kataklizmama, uključujući i snažnizemljotres iz 1969., ali četničku neman nijeizdržala i bila je u zoru, tog 7. maja 1993. go-dine, sravnjena sa zemljom. To je bio najs-nažniji udarac u srce svim Banjalučanima kojisu se divili Ljepotici, kako oni, tako i mnogegeneracije prije njih, odnosno prije nas. Dakle,taj video uradak sam odavde iz Amerike sep-tembra 1996. ponudio tadašnjoj TV BiH, onisu prihvatili uz uvjet da priložim i pisanu iz-javu da im to poklanjam, što sam i učinio kaoi sve dosada što sam uradio u sferi novinarstvai publicistike – volonterski, te prvi put emitiralina svome programu 25. novembra 1996., daklena Dan državnosti BiH. Poslije toga je neko-liko puta emitiran svakog 7. maja u godini, naDan džamija. Haški tribunal je tražio i dobiood mene kopiju ovog filma.

Imao si dugogodišnji medijski angažman ukomentiranju aktualne bosanskohercego-vačke političke i ustavno-pravne stvarnosti.Što misliš o cenzuri, o ugroženosti novinarai izazovima izvještavanja u specifičnim us-lovima?

GUŠIĆ: Cenzura je nešto protiv čega se trebagrčevito boriti. Niti u jednom društvu koje sedeklarira kao demokratsko nje jednostavno nebi smjelo da bude. Što se mene lično tiče,nemam problema sa cenzurom jer sam pot-puno slobodan i nezavisan novinar. Sve štosam do sada dao objaviti, a toga je u ovih 20-ak godina bilo zaista puno, bilo je na čistoj vo-lonterskoj osnovi. Pošto sam slobodan novinar,pišem za one koji me ne cenzurišu, poštujući,naravno, elementarne kodekse novinarskogmorala i etike. Koliko odavde mogu da pratimpoziciju bh. medijskih kuća, one u RS su podstrogom kontrolom vlasti, znači pod cenzurom,dok one u FBiH nisu. Ali, istovremeno ja nepoznam niti jednu nezavisnu medijsku kuću uBiH, u punom i pravom smislu riječi. No, toistovremeno ne znači da u našoj zemlji nemadobrih novina ili televizija ili radio stanica, teu njima kvalitetnih poslenika javne riječi. Čakima i hrabrih, pogotovo onih što raskrinkavajuvisokopozicionirane političare i njihovu spregusa organiziranim kriminalom i korupcijom.Takvi su uglavnom i ugroženi, kao što su Slo-bodan Vasković, Bakir Hadžiomerović, a naneki način i moj prijatelj Mišo Vidović, ko-jemu je Dodik pred kamerama poželio da muotkaže srce, naprimjer. Tamo gdje su ugroženinovinari, zapravo, najugroženija je istina.

Kažu, roditelju su sva djeca podjednakodraga. Ali, između skoro 250 obavljenih in-tervjua sa poznatima i manje poznatima,izdvajaš li u svom sjećanju neke susrete kaoposebno drage?

GUŠIĆ: Upravo tako, svi su mi podjednakodragi jer su moji, prije svega. I svaki je pričaza sebe, počev od inicijalne faze – odabira sa-govornika, upita za intervju, priprema zarazgovor na način da se pobliže informiram onjemu i oblasti koja mu je struka ili u kojojdjeluje, formuliranja pitanja (obično 15, neznam ni ja zašto, ali to je dio neke tradicije kodmene), iščekivanja njegovih odgovora (ako seradi putem e-maila), pa onda finaliziranja in-tegralnog teksta intervjua, osiguranja ilustra-cija, fotografija te slanja uredniku naobjavljivanje. I, vjeruj mi, svaki put kada mi seobjavi intervju to doživljavam kao da je prvi,jer mu se radujem na isti način kao onda kadami je objavljen prvi intervju. Dakle, dragi sumi svi razgovori sa mojim sagovornicima –podjednako, a onaj najdraži, ja mislim, da tekpredstoji i neka ovo za sada ostane moja mala-velika tajna. Ipak, mogu kazati da sam za nekeemotivno vezan a to su oni sa ljudima kojihviše nema među živima. To su, prije svih,razgovori sa rahmetli Omerom Pobrićem,rahmetli Seadom Zahirovićem, poznatim ban-jalučkim arhitektom i neimarem i sinom ne-kadašnjeg banjalučkog muftije hadži hafizaMehmeda ef. Zahirovića, jednog od potpis-nika spomenute rezolucije banjalučkih musli-mana iz 1941.g., pokojnim AleksandromRavlićem, doajenom banjalučkog novinarstvai publicistike, te pokojnom Biljanom Kovače-vić Vučo, s kojom sam imao intervju nekolikomjeseci prije njene smrti.

Stekao si veliki broj prijatelja. Bilo je, na-ravno, ne Tvojom krivicom, njima na čast, ionih drugih?

GUŠIĆ: Naravno. Ovaj moj javni angažmanmi je omogućio da steknem zaista veliki brojprijatelja, diljem svijeta. To je pravo bogatstvo.S mnogima od njih sam u redovnom kontaktu,a s nekima se susrećem, bilo u Bosni, biloovdje u ovoj zemlji. S nekima sam postao,kako se ono kod nas kaže – čak i kućni prija-telj. Eh, to su te vrijednosti koje se ne mogu is-kazati nikakvim novcima ovoga svijeta. Sdruge strane, svjestan sam bio kada sam zapo-čeo sa javnim eksponiranjem da je to brisaniprostor na kojem mogu očekivati i kritiku, uv-rede, prijetnje te steći neprijatelje. I to se de-silo i dešava u mom slučaju. Možda će zvučatiparadoksalno, ali je istinito, da iako najčešćepišem protiv nekadašnje paljanske i današnjebanjalučke vladajuće oligarhije, protiv četnikai protiv ustaša, protiv ratnih zločinaca, a janisam kriv što je takvih bilo najviše iz redasrpskog naroda, dakle najmanje prijetnji i uv-reda sam doživio od Srba, pa i Hrvata, a naj-više od pripadnika naroda iz kojeg i ja potičem.Zašto? Zato što kritički pišem i o bošnjačkojpolitičkoj i vjerskoj eliti. Napadan sam i izvri-jeđan jednom na pasja preskakala od nekih na-zovi novinara jednog poznatog bošnjačkogportala što pišem i “protiv naših”. Meni je bilačast i satisfakcija što me napadaju takvi – tipi-čni podanički novinarski mali miševi koji kri-vicu za stanje agonije u kakvom se Bosna većdeceniju i pol nalazi traže samo u tuđim avli-jama, a nikad i u svojoj, odnosno u, uvjetnorečeno, našoj. Ja u svome novinarskom ang-ažmanu “robujem” samo istini, a u to “robo-

Razgovor s povodom


Razgovor s povodom


vanje” su uključene i neke kategorije iz mogasvjetonazora – bogobojaznost i čovjekoljublje.

Kakva iskustva si stekao kroz intervjue –objavljene ili, neobjavljene, nesuđene...?

GUŠIĆ: Uh, o tome bih mogao napisati pode-belu knjigu. Dakle, imam puno iskustava, raz-ličitih. Prvo, ova povelika serija intervjua mije pomogla da prepoznam nivo lične i općekulture mojih potencijalnih sagovornika, te sa-govornika s kojima sam uspio načiniti razgo-vore. Dakle, ako je neko javna ličnost i ako sunjegove kontakt info dostupne javnosti, paprema tome i meni kao novinaru, ako mu seučtivo obratim i izrazim želju za intervju, paako se desi da uopće ne odgovori, onda on timepokazuje da je nekulturan, prepotentan, umišl-jen, arogantan... Minimum što bi trebao učinitisvaki takav jeste da on, ili neko ko ga preds-tavlja prema javnosti, odgovori. Odmah ovdjeda spomenem samo neke koji se nisu udostojilida berem odgovore na upit: Zoran Milanović,predsjednik SDP RH (dva puta), Čedomir Jo-vanović, predsjednik LDS Srbije (dva puta),Vesna Pusić, zastupnica i Hrvatskom držav-nom saboru, Hilmo Neimarlija, poslanik u Par-lamentarnoj skupštini BiH, Nermin Nikšić,generalni sekretar SDP BiH..., a Viktor Iva-nčić, nekadašnji glavni urednik splitskog “Fer-ala” me je čak grubo odbio. Ili, recimo, dešavase da mi sagovornik prihvati intervju, ja sepripremim za pitanja, pošaljem mu ih, dogo-vorimo se za rok, a on ne samo da ga probije,nego nikad ne odgovori. Takvih je takođerpuno a spomenut ću opet samo neke od njih:Vesna Škare Ožbolt, predsjednica Demokrats-kog Centra RH, Ismet Kurtović, muzičar izZagreba.., dok me je bh. književnik EnverKazaz, nakon pristanka na intervju, mogaslanja pitanja, njegovog drastičnog probijanjadogovorenog roka i moga podsjećanja na do-govoreno nazvao nacionalistom, odbivši daikad pošalje obećane odgovore. Ma ima tih is-kustava mali milion. No, svi koji su se tako po-

nijeli prema meni i našim čitaocima, zapravosu rekli samo o sebi.

Intervjui su, izgleda, postali neizostavni dioTvog novinarskog rada. Vjerovatno ihdoživljavaš i kao dio svoje sudbine. Kakvereference izdvajaš kao najveće vrijednostikojima si se Ti uzvratno obogatio, ili ra-zočarao?

GUŠIĆ: U pravu si: intervjui su dio moje ži-votne sudbine. Ne znam hoću li i kada ću sezaustaviti, odnosno staviti tačku na “i”. To se,jednostavno, zakotrljalo i dobiva na brzini isnazi. Ali, neka traje dok se uzmogne, baremšto se tiče moga zdravlja i energije – kako in-telektualne, tako i fizičke. Dosadašnjim in-tervjuima sam obogaćen za mnoga saznanja oljudima – kako onim tzv. običnim, tako i oonima koji nešto znače ili su značili u javnomživotu u svojim zemljama. Obogaćen sam zadodatna znanja iz različitih oblasti, obogaćensam i spoznajama da sam kroz svoje javne raz-govore nekim ljudima – čitaocima, “otvoriooči”, jer su mi to neki od njih i sami priznali, pasam zbog toga ponosan i sretan. Razočarale sume, međutim, spoznaje o nekim ljudima koji,s obzirom na svoje uloge u društvenoj zajed-nici, nisu dorasli zadacima kojih su se prihva-tili, a oni na neki način, posredno ilineposredno, bitno određuju sudbine velikogbroja ljudi, pa i naše.

Siguran sam da Ti je stalo do toga da se jed-nog što skorijeg dana vratiš u Bosnu. Znamkao Bosancu u egzilu kako je Tebi i svimakoji su nepravedno prognani iz zavičaja,kako doživljavaju strani svijet. Kako gledašna zapreke koje iz nerazumljivih razlogapovratnicima prave, ne koji oni koji ih nežele, već oni sunarodnici kojima bi Tvojastečena saznanja i iskustva bila dragocjenaza oporavak Bosne i izlazak iz duhovne oekonomske krize, recesije, nezaposlenosti?

GUŠIĆ: Nažalost, to je jedna od oporih istinao današnjoj Bosni. Nisam ja u ovim godinama,kada već razmišljam o nekakvoj penziji bitan,nego su bitni naši mladi, školovani kadrovi,kako oni što su vani, tako i oni što žive u Do-movini. A, najporaznija činjenica u ovoj pričijeste ona o visokoobrazovanim stručnim mla-dim kadrovima koji razmišljaju o odlasku uinozemstvo, jer u Bosni ne vide perspektivu.Tome se čim prije treba stati ukraj, ako već nijekasno.

Kada bi naši Bosanci u Bosni znali šta značine prisustvovati sahrani bližnjih ili njihovesjene ostaviti u tuđim grobljima, daleko odsvoje porodice i najbližih, vjerovatno bi doz-rela svijest kod bh političara, i u samom na-rodu, da se nešto treba mijenjati. Do kojemjere bosanskohercegovački mediji djelujukonstruktivno, a koliko se urednici i vlasnicimedija ponašaju politikantsko-opstruk-cijski i šta bi poručio kolegama od novi-narskog zanata?

GUŠIĆ: Daj Bože da je ta svijest dozrjela,kako kod bh. političara, tako i kod naroda. Ipored naprijed izrečenih kvalifikacija o bh.medijima i njihove zavisnosti od ove ili onepolitičke ili financijske oligarhije, ipak, imamedija u našoj zemlji koji djeluju i konstruk-tivno u odnosu na zbivanja u društvu, pa prematome i otvaraju oči tom narodu. A hoće li narodzaista otvoriti oči, ili će na jedno zažmiriti, donjega je. Kolegama od novinarskog zanata, akohoće da me čuju, poručio bih da se drže te-meljnih principa novinarstva – da služe istini isamo istini, ma koliko ona bila bolna i ma kogaona zaboljela. Sve drugo je izdaja časne i od-govorne novinarske profesije.

Na kraju ovog lijepog prijateljskog, bosans-kog i prije svega ljudskog razgovora, želimTebi da se nađeš kao povratnik “Dogodine uTvojoj Banjoj Luci!”, kao poštovan i uvažensugrađanin, sa svojom porodicom. I da nap-raviš još mnogo lijepih publikacija, obavišjoš mnogo intervjua, i da ih ukoričiš uknjigu kao vrijedan dokument bosansko-hercegovačke kulturne baštine, koja govorio teškim i slavnim vremenima, o putu mu-kotrpnog preživljavanja i emancipacije uegzilu, do povratka kojeg Ti iskreno želim, umiru sa svojim susjedima, prijateljima,rođacima, čuvajući kao i ranije spomenike iduhovna svetišta bez kojih Bosna ne bi bilaono što jeste, dragocjena, otvorena, prepoz-natljiva po svojoj velikodušnosti i gostop-rimljivosti. Hvala Ti na ovom razgovoru,Dobri Prijatelju.

GUŠIĆ: Hvala Tebi, dragi i poštovani Prija-telju, kolega i saborče. Kao što je god i kapmorske vode more, tako je i naša uporna borbasa vjetrenjačama – borba. Hvala Ti još jednomna iskazanim prelijepim i plemenitim željamai hvala Ti što si bio jedan od dvojice koji je pre-poznao moj 20-togodišnji javni angažman naovaj način. I, ako ovaj razgovor prihvataš kaoneki dar, onda neka to bude moj skromni pok-lon Tebi u predvečerje još jedne obljetniceTvoga dolaska na ovaj svijet. Naravno, ovo jemoj skromni dar i našim cijenjenim čitaocima.

Završna večer "Vezenog mosta" na Slapu: Voditelj programa Bedrudin Gušić udruštvu Muhameda Kulenovića i Mirsada Filipovića.

Putopis - U Pragu sa Banjalučanima


otovo nema žitelja Banja Luke, osobito onih iz srednje i star-ije generacije, koji se ne sjećaju zlatnog vremena grada naVrbasu i između ostaloga, bezbrojnih igranki. Bilo da je riječ

o Domu kulture, ”Čajevcu”, bašti starog Doma JNA u nekadašnjojKidričevoj ulici ili KAB-u… Jedno od nezaobilaznih imena tadašnjemuzičke estrade bio je Ekrem Nanić, svestran muzičar, ali najvišepoznat po svojoj virtuoznosti na saksofonu. Jednom riječju, bio je iostao šarmer sa pokrićem.

Proljeće 1992. u Banja Luci, baš kao i u cijeloj BiH počinjeopasno mirisati na barut i dolazak tmurnih vremena. Iste godine, uprvom valu Banjalučana koji napuštaju svoj grad bio je i EkremNanić sa porodicom. Neizvjestan put ih nanosi u Prag, česku prijes-tonicu. Ali, u ta zla vremena, ko pita gdje ideš, jer, važno je samospasiti glavu. Proći će tako čitavih 18 godina kada ćemo se, igromsudbine, ponovo sresti.

Krajem januara, čudnim spletom okolnosti, ponovo sam seobreo u Pragu. Jedinstvena prilika da se sretnem sa starim prijatel-jima i znancima. Nenad Pejić se uzdigao na sam vrh informativne pi-ramide u priznatom Slobodna Evropa pa je tako postao zamjenikdirektora. Srećem familiju Budimlić u njihovoj ćevabdžinici ”Bosnagrill”. Saznajem u priči i o novootvorenom džez klubu Ekrema i nje-govog sina- Feđe. Ljubazni domaćini mi nude prevoz, no, saznavšiadresu, odlučujem se za svojevrsnu šetnju prekrasnim Pragom že-leći priuštiti, nenadanim dolaskom, iznenađenje Nanićima. Put vodiu sam centar grada, poznatom avenijom Vaclavske Namesti, a onda,pri samom vrhu, u neposrednoj blizini Nacionalnog muzeja, skrećemdesno, u pitoresknu Krakovsku ulicu. Zaista bi teško bilo mimoićioglasnu ploču i veliku svijetleću reklamu na kojoj je pisalo ”Jazz-time”. Što bi se reklo- Vrijeme je za džez! Lokal, klub, restoran -čovjek zaista ne zna šta bi rekao, oduzima čovjeku dah. S jednestrane jednostavnošću enterijera a, s druge strane, prilagođenošćusvakom ukusu. Naravno, momenat iznenađenja je ”upalio”, pa ra-dosti i opštem manjku vremena da se ”ispucaju” sva nataložena pi-

tanja - nigdje kraja. I odmah, na startu, saznajem kako je Ekrem tekneka vrsta savjetnika i potpore u klubu, a pravi vođa, organizator išef je njegov (muzički) nasljednik Feđa. Veli mi kako je sretan da jesa nepunih 40 godina života, otvaranjem ovog kluba ispunio svojsan. ”Pred rat sam u Banja Luci završio srednju elektro školu. Ma –završio, a u srcu mi je bila muzika i klavijature. Džez mi je, kao oblikmuzike, ali samo za odabrane, dao pregršt mogućnosti, i oduvijekmi je bio izazovan. Nekako baš kao Prag, grad koji vam širom otvaravrata. Uz veliku podršku oca uspio sam u svom naumu da san, na od-ređen način pretvorim u zbilju. Uz velika odricanja, pa čak, rekaobih, i odbijanja od svakodnevnih zadovoljstava, ušli smo u ovaj po-slovni zahvat. I nisam se pokajao”, rekao nam je Feđa.

Kod Feđe i Ekrema Nanića nikada kraju iznenađenjima. Jer,na vratima nas srdačno dočekuje konobar i ”djevojka za sve”- tali-jan Roberto. Daje nekako onom zapadnjačkom, ali i bosanskom džezštimungu i nešto svoga, talijanskoga. Brz i uvijek sa nezaobilaznimsmiješkom. Stiže nam i šef kuhinje. Poznati lik. Emir Đuzel, unuknajpoznatijeg ćevabdžije sa Vrbasa - Muje. Ali, ovog puta, na jelov-niku su ukusni odresci, vješto garnirani povrćem i još kojekakvimkulinarskim ”dogodovštinama”. Na otvaranju lokala dvije večeri nam je gostovao Kemal Monteno.Tatina stara poznanstva još uvijek vrijede. Od tada, u našem džez lo-kalu, ispod restorana i kafea, gostuju nam ugledni džez muzičari izČeske i Evrope. Ponekada se i nas dvojica pridružimo. Ma, sve jenekako veselo, opušteno i, jednom rječju , dobro. ”Da mi je samonagovoriti i sestru Adu da nam se pridruži. Ma, zamislite samo, sviraviolinu i uspjela se ”ugurati”, sa svojih 18. godina, među 20 od 1000konkurenata za čuveni ”Khirov zbor”, kaže nam ponosno Feđa.

I zaista, eto potvrde kako krv nije voda. Muzika u srcu, mu-zika u duši a nadasve, nezaobilazna Banja Luka. Priča mi Ekrem osvom biznisu sa vjetro - elektranama, poslovima u Hercegovini. ABanja Luka, tek - otme se čeznutljiv uzdah….

NANIĆEV ”JAZZ TIME”Tekst: Ozren Tinjić

G

Otac i sin nastavljaju tradiciju banjalučkog jazza: Ekrem i Feđa Nanić


me : Bošnjak. Bošnjacko - muslimansko ime kakvih je bezbrojali sva imaju prokleto istu sudbinu. Vrijeme : oktobra 1992. Iono se ponavlja kroz stoljeća kao da mjeri jedan te isti period. I

opet hidžret, kolone muhadžirske, kao u doba kada su tjerani mojistari. U džepu karta za put u jednom smjeru, u ruci mojih tridesetakgodina života, stalog u dvije torbe, iza mene vjera u ljude, a svakinovi dan je samo nova neizvjesnost. Svoj vijek čovjek obično provodiu prebiranju po prošlosti i planiranju budućnosti, teško se mireći sačinjenicom da ni na jedno ni drugo razdoblje ne može naročito uticati,ne mareći za ono što se zove SADA. U toj zabludi ga prolazi život.Meni nikada nije bila bliza ta dimenzija SADA, kao tih trenutaka ukojima su odjekivali moji odlazeći koraci. Nakon dužeg vremena po-novo su uz mene supruga i sada dvogodišnji sin, moje sve što imam,moje najveće i jedino blago. Autobus je stajao na graničnom prelazu“ Terezino polje “. Ulazi prilika kojoj tek carinska uniforma daje iz-gled čovjeka, a sve ostalo, ophođenje prema nama i ostalim stradal-nicima, mimika, odavalo je sliku robota sa ljudskim glasom bezikakvih osjećanja, osim mržnje.

-” Znate li vi koliko je daleko Švedska ? “- upita s osm-jehom cinika.

-” Da, znamo “ - odgovorih kratko kao da sam htjeopotvrditi svoju odlučnost.

-” Lako ćete izaći, ali poslije će biti malo teže vratiti seili tačnije nećete moći nazad “ reče ledeći pogledom “ svemoćni “.

-” Znam “ - rekoh s nekom nevjericom u glasu. Da go-vori istinu mogao sam se i sam uvjeriti kada je u autobus ušla upla-kana žena, koja je kao i mi protjerana , negdje u Madarsku , sjela unašu neposrednu blizinu te započela ponovni razgovor sa neumolji-vim carinikom. Već nekoliko puta, kaže, pokušava ući u Hrvatsku daposjeti majku koja je bila na samrti u Makarskoj ali ne uspjeva. Nijeuspjela ni danas, a htjela joj je doći na dženazu !!! Nisu joj dali ljudibez duše... Znao sam da je put od njenih ili mojih suza do njihovogasmijeha kratak, ali ne znaju oni da je put od naše tuge do njihovogbola jos kraći. Pokušavamo pronaši riječi utjehe za nesretnu ženu...Nakon prelaska granice u autobusu ostajemo sami, nas četvoro pro-gnanika. Molim vozača da mi za nešto sitnog hrvatskog novca prodaD.maraka. Sam određuje kurs i najnižim ljudskim porivom dolazi domizerne “ zarade “. Pružam mu haram - paru i u očima mi vidi gnjevčovjeka koga je sreća već napustila. Ženi pored mene ponovo udarišesuze. Da li ti ljudi vjeruju u nešto ? - pomislih. Imaju li straha ? Do-lazimo na poslednju stanicu autobusa koji je toga dana prevoziotugu, a za nas je ona bila daleko od poslednje. Ponovo ono : SADA.Nanovo sami, kao tri maslačka koji očekuju buru ili nešto što neobećava dobro. Nikada jači osjećaj usamljenosti, bespomoćnosti usmislu egzistencije, one najprostije - goli život. ! Ali trenutak kada nepreostaje ništa drugo nego stegnuti šake i – živjeti. I dok pokušavamshvatiti gdje se nalazimo, prilazi nam taksista - “ lešinar “ i nudi da

Koracima sudbineKoracima sudbineI

Neka se zlo nikada više ne ponovi !


nas za silne pare preveze do željeznicke stanice, koja je , poslije ćemosaznati , u neposrednoj blizini. Odbijam njegove ponude, on nas po-kušava ubjediti i u tom košmaru prilazi vozač autobusa, uzima našestvari nazad u autobus uz obrazloženje da će nas on odvesti tamo -besplatno. Pokušavajuci doznati nešto više o našoj sudbini nudi mi daodemo na piće. Pristajem. Iz njega, sada progovara ČOVJEK. Čovjekkoji je bar za trenutak pokušao ostaviti volan i obući sudbinu pro-gnanika. Moje je ponudio hranom i sokovima i na taj način se ispričaoza nečasnu prodaju deviza. Poželio nam je sve najbolje. Uz stisakruke poželio sam mu da me nikada do kraja ne shvati, tj. da on nikadanešto slično ne doživi jer jedino tada bi bio u našoj koži i shvatio nasdo kraja...

Čekamo voz za Budimpeštu. Iz izmaglice, kao dvije strele pružaju setračnice. Ovoga puta bodu me u srce. Uvijek su me asocirale nadaljine. Ovoga puta jedna od tračnica bila je nada u povratak, a drugasumnja. Tako podrugljivo, negdje daleko u sivilu stapaju se u jednutačku, gubeći se zauvijek u nedogledu. Prenu me stisak ruke, stisaknježnosti i jedine iskrene topline. U suznim očima žene slutim njenaosjećanja, dok prećutno gutamo pelin, nesvjesno i nepotrebno krijućipoglede od drugih.

Početkom 80-tih bili smo u Budimpešti, nekoliko mojihprijatelja i ja, na putu za Poljsku - išli smo na skijanje. Bilo je to nekolijepo vrijeme, kada smo bili sretni i bezbrižni. Uz zanosni mirisDrama i Guluaza ,sa uigranim timom Budimpešta je bila magična.

Škripa kočnica i galama u vozu druge klase prenu meiz sjećanja. Prepoznajem kupolnu konstrukciju budimpeštanske žel-jeznicke stanice. Neka teška noć se nadvijala nad grad. Bila je magla.Doznajemo po izlasku da voz koji trebamo, polazi sa stanice koja jena sasvim suprotnom dijelu grada. Neprijatna novost u noći kur-vanjskih manira koja osim prevare ne nudi mnogo - pomislih. Ovanoć je nudila i nešto više. Metro koga smo mislili koristiti bio je zat-voren, pa smo se odlučili na drugi način prebaciti do stanice. Ponovoista stvar sa taksistima koji su tih dana u nama vidjeli najbolji izvorzarade. Nekom rat - nekom brat, kažu ljudi. Uzaludno tražeci bilokakav smisao u toj ljudskoj pohlepi, tražimo autobus kao alternativuljudskoj zlobi. Kako objasniti dvogodišnjem djetetu o čemu se radi !?Nevjerovatno mnogo snage u tako malom tijelu, koje preživljavasvoje najteže dane sa samo dvije godine starosti. Koračamo kroz noć,a svijetla u toplim stanovima činila su nas još bolnijima, pri pomislida smo sve do jučer imali sve. Skrivam paniku jer vrijeme nije nanašoj strani. Nisu ni noći ponekada jednako duge, pomislih. A ondakako to samo život može izrežirati, kao po koncima sudbine, namau susret isla je žena. Po njenoj kretnji, u njenom pogledu kao da semoglo naslutiti da je očekivala od nas neka pitanja. I stvarno, upitahje na lošem engleskom: “ Gdje možemo sačekati autobus ?” Dobihodgovor na savršeno tečnom engleskom, uz objašnjenje da će vrlorado ići s nama, samo da sačekamo njenog muža koji je zbog oteža-nog hoda zaostao za njom. Čovjek se pojavio iz podzemnog prolaza,zastao, za trenutak da predahne, gledajući u nas a onda nam prišao.Gospoda, lijepo odjevena na mađarskom jeziku objasni mužu o čemuse radi. O nama nismo ništa više ni rekli, ali iz njihovog razgovoramoglo se nazrijeti da su slutili mnogo toga... Pošli smo prema sta-nici, ona je uzela dijete u naručje, a on podjeli prtljag sa mnom.Učinili su to tako spontano i odlučno kao da smo se sreli po dogovoru.Autobus je ubrzo došao i uputili smo se prema stanici. Sjedili smo ne-kako na sredini autobusa, tako da smo nas četvoro mogli razgovarati.Postavljali su nam pitanja na koja su odgovori obično bili potvrdni,što je jasno govorilo da se radi o ljudima koji su dobro poznavali pri-like u Bosni poslednjih godina i upućenih u ono što se dešavalo pos-lednjih dana. Mnogo toga smo i mi sami rekli o sebi, smatrajući teljude tako bliskim, dobro znanim. U jednom trenutku pomilova ženadijete, koje joj je od umora zaspalo u krilu. Provlačeći prste kroz

dječiju plavu kosicu zamisli se na trenutak i suze joj krenuše niz lice.Pogleda u muža, a on se nakašlja i skrivajući suze brzo okrenu glavuna drugu stranu. Nakon nekoliko trenutaka, koji su nam se učinili kaovječnost, valjda zato što je boljelo u duši, pokaza žena na ulicu ukojoj, kaže, imaju stan. Tada shvatih da su oni već trebali izaći iz au-tobusa, jer su kako kažu namjeravali završiti svoju redovitu večernjušetnju.

- “ Ne “ - rekoše, “ Ispratit ćemo vas do željezničke sta-nice “ - bili su odlučni.

Nakon svega što smo tih dana doživjeli , ova jednostavna, ljudskaponuda učinila nam se gotovo nevjerovatnom, prevelikom. Kolikočovjeka ponekada malo pažnje može učiniti sretnim. Njihova sepomoć učinila još i većom imajući u vidu da je već bilo 23 sata i dasu kretnje čovjeka odavale umor, iako su to pokušavali skriti toplimriječima, osmjehom. Kako prijatni i topli ljudi, govorili smo jednodrugome. Kako im pokazati našu zahvalnost. Birali smo riječi za to,ali uvijek nam se činilo nedovoljnim.

- “ Mi ne znamo kako da vam se zahvalimo “ - govo-rili smo po dolasku na željezničku stanicu.

- “ Ne morate nita reći, mi vas potpuno razumijemo “ -rekli su naši novi prijatelji.

- “ Znate “ - poče žena priču, “ I mi smo prije tridese-tak godina morali napustiti naš grad i našu zemlju i baš kao i vi sadasa dvije torbe u ruci poći u tuđi, nepoznat svijet. Ali, evo sada smo po-novo tu “ !

Bile su to godine kada se Mađarska oslobađala “ čelic-nog zagrljaja “ Rusije objašnjavao je gospodin čije su blistave oči iuzdasi odavali uzbuđenost pri sjećanju na te teške dane. Ovoga putakrenuše suze mojoj supruzi i meni. Nevjerovatno koliko ljudske sud-bine mogu biti slične. Za razliku od nas oni su sada sretni, jer su sevratili iz Amerike u svoj grad, gdje su taj san sanjali sve te godine, tri-deset godina - svaku noć

Zasigurno su i budni sanjali... Šarmantni par dao nam je mnogo sav-jeta, kako i šta da činimo na putu do Švedske, kako bi izbjegli sve nep-rijatnosti koje se mogu desiti na tako dugom putu. Pomogao mi jegospodin pri kupovini karata i sjedeći na peronu čekali do kasno u noćna polazak. Ni tada nas nisu napustali ovi dragi ljudi koji su odisaliskromnošču i jednostavnošču. Probudili su u nama nadu da ćemo se imi jednog dana vratiti u naš grad. Stisak ruke za kraj uz najljepše željeučiniše kraj ovog kratkog ali izuzetnog druženja sa ljudima čije ljudskeriječi u prohladnoj noći boje tuge, bijahu za nas i mnogo više od toga.

Ovi redovi su posvećeni tim divnim ljudima čije su misli,znam sigurno, te noći bile još dugo sa nama, posvećene njihovombolu dugom 30 godina.

Te noći dugo je gorilo svjetlo u jednom budimpeštanskom stanu,dok se u moju dušu gnjezdila tuga , a vrisak voza parao mrak vozećinas tračnicama, onim paralelnim, dobro znanim, što su do jučer spa-jali ljude. Poljubih obraz usnulog djeteta koga još vidim u njegovombjelom krevetiću, s plišanim medom, dok ga tek okupanog i miris-nog uspavljuje njemu tako draga melodija... Prislanjam glavu na že-nino rame, a sjećanja naviru... Borim se sa snom, a zaspati ne smijem- bojim se bit će mi lijepo, bojim se poželjet ću da se ne probudim, aznam da MORAM SE VRATITI.

Šaljive strane


Iz knjige “Kratke, poučne priče”

Razmišljali miševi i sazvali sjednicu miševa da vide ima li kakavprijedlog ili kakvo rješenje za njihov životni problem. A njihov pro-blem je mačka koja, kad ide u lov na miševe, ne možeš ju čuti. Slo-žili su se da bi to bilo veličanstveno kad bi ju na vrijeme čuli irazbježali se u mišje rupe - na sigurno.“Nema problema za to. Stavićemo mački zvono oko vrata i naš jeproblem riješen.”Svi su bili zadovoljni, sretni i radosni, ali samo do onog trenutkakad se postavilo pitanje ko će to da uradi.Ima dobrih savjeta i rješenja u životu, ali koji nisu izvodivi.

Mala djevojčica je ubacila novčić u vaznu. Gurnula je ruku uvaznu, dohvatila novčić i stisla ga u šaku. Međutim, sada sa stisnu-tom šakom nije mogla da izvadi ruku iz uskog grla vazne. Kad jojmati reče da otvori šaku i opusti se malena se prepade:“Ako otvorim šaku ispašće mi novac. To ja neću.”Na kraju su morali da razbiju vaznu i da oslobode dječju ruku. Život je takav. Ponekad moraš nešto i izgubiti da bi ti bilo bolje.

U ratu padne ranjen vojnik na liniji razgraničenja. Ni jedna ni drugastrana ne mogu do njega. Na kraju njegov prijatelj zatraži dozvoluda ode i da donese svog prijatelja do jedinice. I kapetan i major murekoše da to ne vrijedi jer može i on poginuti. Ovaj ipak odluči daide, otpuza do svog prijatelja, stavi ga na leđa i ponese prema svo-joj jedinici. Na samo par koraka od svog rova pogodi ih snajperskimetak, ubije ranjenika, a prijatelja mu teško rani. Kasnije u bolnicikapetan i major su došli da posjete vojnika i da mu još jednom kažukako nije vrijedilo to što je uradio, ali vojnik im reče:“Vrijedilo je itekako, jer kad sam došao do njega on mi je rekao:Znao sam da ćeš doći.”

Analiza je pokazala da je jedna generacija mladića i djevojaka, stu-denata na Univerzitetu imala posebno dobre uspjehe u radu i ži-votu. Proanalizirali su put te generacije i otkrili da im je svimapredavao poznati naučnik – stari profesor na Univerzitetu. Našli suga, objasnili šta istražuju i upitali da li on zna kako i zašto se totako dobro desilo.“Jednostavno, ja sam volio te mlade ljude”, reče im stari profesor.

Tužnim sporim korakom stari čovjek sa divnim buketom cvijećaide, pa svakih stotinjak metara stane, malo se odmori i ponovo nas-tavlja dalje. Kad je naišao pored parka, jedna djevojčica se uputi zanjim, ne skidajući pogleda sa buketa koji je stari čovjek nosio. Vid-jevši to, stari čovjek dade buket djevojčici i reče:“I moja pokojna žena bi bila sretna da vidi kome sam dao ovo cvi-jeće.” Reče to sebi u bradu i još sporije odgega prema groblju da porazgo-vara sa svojom pokojnom ženom.

Došao čovjek popu i dade mu $ 100.“Želiš li kakvu molitvu za sebe?”, upita pop.“Ne”, odgovori čovjek. Sutradan opet donese $100 .“Želiš li kakvu molitvu za tvoju ženu i djecu?”“Ne“, ponovo odgovori čovjek.Treći dan opet $ 100.“Ja stvarno ne znam šta ti hoćeš, zato te molim reci mi.”“Hoću da vidim dokle ćeš ti pope primati pare ni za šta”, reče čov-jek, okrenu se i ode.

Vojnici dali svaki po $ 2, sakupili $ 200, organizovali nagradnuigru i pobjedniku dali svih $ 200. S tim parama pobjednik je moraootići u grad, naći lijepu prostitutku, provesti sa njom noć, platiti joj$ 200 i vratiti se da im sve potanko ispriča kako je bilo.Tako i bude.Ode vojnik u grad, nađe prostitutku, provede sa njom noć, plati, a

ujutro prostitutka ga upita:“Vojniče, ja znam da vojska nema puno para, zato mi reci kako toda ti možeš da platiš $ 200 da bi proveo noć sa mnom?”Vojnik joj najiskrenije ispriča cijelu priču, a na to će prostitutka:“Nikada mi se u životu nije nešto tako lijepo desilo. Zaista si dir-nuo dno moje pokvarene duše. A da bih ti se zahvalila, neću ti niuzeti tvoje novce.”To reče i vrati vojniku njegovih $ 2.

Poneki vic:

Ratno vrijeme. Nestašica svega i svačega. A kumdošao u posjetu:“Kume, nemam ništa da ti ponudim. Ustvari, imammalo rakije, ali nemam čaša, pa ako hoćeš mogu tiusuti malo u tanjir.”“Samo ti uspi. Ništa to meni ne smeta.”Kad je kum posrkao rakiju i otišao, žena napademuža :“Što nas sramotiš. Čaša koliko hoćeš, a ti kumu daješ da pije rakijuiz tanjira. Sramota. Ko je još to vidio?”“Luda ženo, ne shvataš ti ništa. Znam ja dobro svog kuma. Da sammu dao čašu, on bi ju trgnuo, podigao glavu i vidio tavan. A na ta-vanu kobasice, šunka…...Bolje je ovako.”

Doktor pregleda domaćeg pijanca i kaže mu:”Zdravlje ti nije najbolje. Moraćeš se odreći nekih stvari.”“Kakvih stvari, doktore?”“Pa, za početak pića i žena. Ali pjevati možeš koliko god hoćeš.”

Pita udovica udovicu:“Misliš li često na svog pokojnog muža?”“Mislim, ali samo kad čistim luk.”“Zašto baš onda?”“Pa da ne plačem dvaput”, objasni joj ova.

Baba i unuka beru gljive u šumi.“Dobro, baba, a zašto će nam tolike gljive.”“Pa da ih skuvaš svome mužu, dušo.”“Ali zašto?”“Pa zato što je efikasno isto kao i razvod, a mnogo je jeftinije”, ob-jasni joj baba iz svog ličnog iskustva.

U bolnici pred samu operaciju plavuša se obrati doktoru pitanjem:”Doktore, vrlo mi je važno da znam. Naime, zanima me kad ću po-novo biti sposobna za seks nakon operacije?”“Da budem iskren iznenadila si me tim pitanjem. U svojoj tridese-togodišnjoj karijeri nikad me niko nije to pitao za operaciju kraj-nika. Ne znam šta da ti kažem”, iskreno joj odgovori doktor.

I poneke izreke:

1. Ja sam glava kuće. Zato i imam sve glavobolje ufamiliji.2. Nosim slike od djece i kasetu od žene.3. A smijali su se kad sam konobaru rekao naFrancuskom: “Naplati od drugog.”4. Memorija je gdje si mlad i kad ostariš.5. Čudno je kako čuješ buku u svom autu, a u svojojglavi ne.6. Pojedem sve što stavi pred mene. Znam da nije ona kuhala.7. Svako ima pravo na moje mišljenje.8. Imam samo jedan problem sa investiranjem – nemam para.9. Jedina smetnja da ne odem na fakultet bila je – srednja škola.10. Kad mi je sin pošao na fakultet dao sam mu karte, tako da samjedini otac kome sin šalje pare.11. Ja i žena smo imali odličan razgovor, sve dok se ja nisam javioza riječ.

Šeher banja luka 11

Documents