Šeher banja luka 35

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 35 - JANUAR-FEBRUAR - 2015. - MOTALA - GODINA VII

http://issuu.com/savezbl

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareIsmet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Haris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Radmila Karlaš (BiH)Aida Bašić (Švedska)Rešad Salihović (BiH)

Dr Severin D. Rakić Australija

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaTarik Berber


Nezaboravni prijatelji i sa naših stranica...

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Naš i vaš magazin otvara svoje stranice već sedmu godinu, i na to smo svi veoma ponosni, redakcija, saradnici, dopisnici i oni kojisu na bilo koji način doprinijeli da se izlazak novog broja “Šehera” željno iščekuje. A ova godina je, nažalost, počela tužnim vijestima, jersmo u kratkom vremenskom periodu izgubili trojicu izuzetnih saradnika i prijatelja. Prvo nas je napustio Slavko Podgorelac. Nekakoprebrzo, vjerovatno skrhan teškom neizlječivom bolešću. Slutio je Slavko svoj kraj, u zadnjem našem razgovoru, nekoliko dana prije njego-vog odlaska, kazao mi je da se više ne može boriti, da je izgubio bitku. Bio je bolno iskren, mrzio je iznad svega da bude sažaljevan, nijevolio patetiku. „Buraz“, kazao mi je, „halali mi ako sam negdje pogriješio, vidimo se na onom svijetu.“ Sjećam se 2007. godine, dvoranaMejdan, pričali smo dugo i u jednom trenutku sam mu spomenuo moju želju da pokrenemo novu banjalučku novinu, prvu koja bi se izdavalau inostranstvu. Pozvao sam ga da bude naš stalni saradnik. Samo se blago osmjehnuo, klimnuo potvrdno, i rekao mi - vrijeme je da se nap-ravi nešto dobro. Nikad nije spomenuo honorar niti bilo kakvu nadoknadu. Njemu je bilo najvažnije da se novina održi, da ima određeni kva-litet, i trudio se svojim prilozima, savjetima i kritikama, da to tako i bude. Bio je moj gost ovdje u Švedskoj, pričali smo mnogo, upoznao samga malo bolje. Čast mi je bilo poznavati te i družiti se sa tobom, nedostajaćeš mi mnogo. Tvoj odlazak je veliki gubitak za grad Banjaluku,naš magazin i svakog ljubitelja lijepe riječi. Neka ti je vječna slava!

Nekoliko dana kasnije stižu nam opet tužne vijesti. Naš Joco Bojović je također izgubio svoju posljednju bitku. Odličan pjesnik, spor-tista, vozač dajaka, britko banjalučko pero i nadasve čovjek. Još jedan veliki gubitak za sve nas i naš grad. Malo je ljudi kao što je bio Joco,skroman, pošten, duhovit i veliki humanista, zadužio nas je mnogo. A malo poslije napusti nas još jedan divan čovjek, Goran Terzić, odličanfotograf i drugar. Sjedili smo ljetos u Palasu i dogovarali jedan složeniji projekat za Šeher. Nije, nažalost, bilo sreće da to i realizujemo.Neumoljiva bolest je bila brža. Život je stvarno ponekad surov i nepravedan. Hvala, Gorane, za sve što si učinio za svoju Banjaluku.

Ovaj 35. broj će vas, iskreno se nadam, pozitivno iznenaditi jer prvi puta izlazi na 60 stranica. Zamisao i namjera je da list bude jošsadržajniji i kvalitetniji, da se što više ljudi uključi u realizaciju ovog zahtjevnog projekta i da, naravno, obradujemo naše vjerne čitaoce.Mislim da imamo snage, kvaliteta i volje da to ostvarimo. Nastojat ćemo da nekoliko narednih brojeva štampamo u ovom obimu, a na vamaje, dragi naši čitaoci, da ocijenite da li je to opravdano. Sa vašim sugestijama i kritikama ćemo podići novinu na još veći nivo, pa zato nampišite ili nas zovite na telefon. Svaka dobronamjerna kritika i sugestija nam je dobrodošla.

Na kraju, da Vam svima čestitamo 1. mart, Dan nezavisnosti BiH, a našim damama 8. mart, Dan žena. Prigodnim buketom cvijeća iodabranim riječima prenesimo naše emocije i ljubav do srdaca naših majki, supruga, sestara i prijateljica, jer one to i više nego zaslužuju.

Mirsad Filipović

Sadržaj

3

In memoriam: Slavko Podgorelec, Dan kada je otišao Slavko..............4In memoriam: Slavko Podgorelec, Uvezane sudbine.............................6In memoriam: Jovan Joco Bojović, Slavuj pjeva i na suvoj grani........8In memoriam: Goran Terzić, Goranove banjalučke priče..............10Mediji i novi zakon u RS: Riječi pod kontrolom...................................12 Promocija: Rukometni golman.........................................................14Kolumna: Vjera i vlast.......................................................................16Kolumna: Ne lomite mi bagrenje......................................................18 Treći Berber: Poetika tišine...............................................................20Eseji i putopisi: Zapis o Stambolu(2), Odsjaji Zlatnog roga..........22Sjećanje: Arnaudija i Gazanferija.....................................................24Jedna ribarska: Opklada pokraj Plive..............................................26Jubilej Idriza Saltagića: Ljudi i mostovi...........................................30Reportaža: Put do uspjeha................................................................32Reportaža: Informacije kao novo prirodno bogatstvo...................34Životna priča: Tetka Naza..................................................................36Reportaža: Banjalučke medrese.......................................................38Reportaža: Bosanac na vrhovima svijeta........................................40Putopis: Etiopija.................................................................................42In Memoriam: Kemal Monteno, Čovjek i legenda...........................45Šemso Avdić: Knjiga kao dom..........................................................46Sjećanje na Veku Husedžinovića: Vrbaski kum..............................47Još jedna priča: Tikvenjača...............................................................48Predmet: Predstavka Zajednice udruženja građana Banjaluke ...50Draganin kutak: Fini porculan..........................................................52Reportaža: Švedski dizajneri i bosanski majstori...........................53Sportska priča iz Mejdana: Naprijed................................................54Portret: Velid Bajramović, Zaljubljenik u domovinu.......................56Poezija.................................................................................................58


ssttrr:: 4400

BBoossaannaacc nnaavvrrhhoovviimmaa ssvviijjeettaa

ssttrr..1122

MMeeddiijjii ppoodd kkoonnttrroolloomm

5

In memoriam


Bio je sunčan zimski dan, subota 10. januara Nove 2015.godine. Kao da je Svevišnji odlučio da taj, iako tužan, budenaročito svečan Dan, na katoličkom groblju Svetoga Marka uBanjoj Luci, gdje se okupilo mnogo svijeta da na posljednji putisprati plemenitog Čovjeka i poznatog novinara Slavka Pod-gorelca.

Nakon lijepog govora Slavkovog radijskog kolege i prijateljaRadovana Marčete na komemoraciji u RTV domu, slijedi nagroblju Sv. Marka nadahnuta besjeda dugogodišnjeg prijateljai saradnika prof.dr. Miodraga Živanovića, s prijedlogom da sejedna ulica u njegovom gradu, “ne velika, već jedna sasvimmala ulica”, nazove Slavkovim imenom!

A o njegovim posljednjim danima emotivno je govorio nje-gov vrli prijatelj i porodični ljekar Rade Dujaković:

Kada se opraštate, zauvijek, od prijatelja na ovakvommjestu, rizikujete najmanje dvije stvari! Prvo, kako bi to rekaostari Krleža, da se pokažete nepristojnim, govoreći nad otvo -renim grobom, i drugo, da vas, poput kruške u boci rakije, pre-plavi emocija i učini patetičnim, što je Slavko najmanje volio !

Bilo kako bilo, sa Slavkom smo prije samo mjesec danaspremali promociju njegovog najnovijeg djela, monografije oAdemu Ćejvanu, koja je bila planirana za 9. decembar prošlegodine u Banskom dvoru u Banjoj Luci.Nažalost, uoči samepromocije Slavko se naglo razbolijeva, liježe u bolnicu i uskorose posumnjalo na najtežu bolest!

Imao je on zadnjih godina više operacija: prva, druga, treća,četvrta i uvijek se sretno izvukao i brzo oporavio, ali nakon ove,pete operacije, postavljena je katastrofalna dijagnoza ! Hirurgmu dramatično saopštava “smrtnu presudu”!

Pitam ga, Slavko, kako si to primio?! A on, u svom maniru,pun duha i čvrst kao stijena, kaže: “Doktoru je bilo teže negomeni, sav se preznojio!”

I onda kreću teški dani i sati borbe za život, borba za većunaprijed izgubljenu bitku, ambulante, bolnice, doktori i medi-cinske sestre, infuzije iz dana u dan!

Bolest progresivno napreduje i negativni-katabolički procestopi njegov organizam, kao grudvu snijega na suncu i Slavkonestaje pred našim očima, sve je slabiji, snaga ga ubrzano na-pušta i život ističe kao pješčani sat!

Posljednji put sam ga vidio 5. januara, kada je u ambulantina Starčevici primio zadnju infuziju. I dok su posljednje kapitekućine iskapavale u njegovu venu, držao sam ga za ruku itiho, kao uspavanku, recitovao mu pjesmicu iz đačkih čitanki:

“Sa deset si malen đak,sa dvadeset, mladić jak,sa trideset, još si jači!S četrdeset, um prednjači,sa pedeset glava sijedi!...”

A Slavko je onda sam nastavio:

“ Sa šezdeset štap vrijedi,sedamdeset glava klima,osamdeset, zima, zima!Devedeset srce hladi,sa sto ljeta, još smo mladi!”

Njegova sestra Snježana dodala je da on zna tu pjesmu, jerju je kao dječak pjevao uz gitaru na školskoj priredbi!

Noge ga više nisu slušale i pozvali smo Hitnu da ga odvezeu bolnicu, tog 5. januara.

Samo dva dana kasnije, u svitanje 7. januara, kao velikomNikoli Tesli, Slavkovo hrabro srce, prestalo je da kuca.U tojposljednjoj agonalnoj noći, uz njega je kao časna sestra, na In-ternoj klinici, bdjela humana doktorica Romana Rajić.

Zdravstveni radnici, ljekari i sestre, koji su zadnjih mjesecdana bili uz Slavka, što po službenoj dužnosti, što po svojojhumanističkoj vokaciji i opredjeljenju, nastojali su da mu ublažepatnju i bol u teškoj i neizlječivoj bolesti, a šokirani i zatečeniprijatelji i naročito porodica: sestra Snježana, sin Ivan i njegovaIrena, u svom očaju bili su, čini mi se, spremni i da umru zanjega!

Ali surova sudbina ne uvažava zakone srca!I dok naš Slavko sada, neopozivo i nepovratno, leži upoko-

jen pred nijemim skupom prijatelja, poštovalaca i sugrađanaispred kapele na groblju Sv.Marka, kroz glavu mi kao film pro-laze njegovi Medaljoni u vremenu, Istinite bajke, Izlet u BanjuLuku, vrijeme Novog Preloma i Šeher Banja Luke, pa do mono-grafije o samostanu “Zvijezda Marija” u Trapistima i prve b-hopere “Safikada”, čiji je libretto on napisao i posljednjeg – sja-jne monografije o velikom glumcu Ademu Ćejvanu!

Želio je Slavko još da stvara, ostala je u njegovoj za-ostavštini još jedna neobjavljena knjiga, arhivski materijal zaserijal o tragično stradalom istoričaru naučniku VladimiruĆoroviću, a širokim i originalnim opusom svog duhovnog stvar-alaštva, zadužio je Slavko Podgorelec svoj grad, katoličku za-jednicu i cjelokupnu kulturnu i civilizacijsku javnost banjalučkeregije i Bosne u cjelini!

Za dragocjeno kulturno blago koje nam je ostavio, prese-livši se u svoje besmrtne Medaljone u sve-vremenu, neka muje vječna slava i hvala !

Bilo je to posljednje zbogom velikom bardu, prijatelju ibratu po ideji i peru, plemenitom čovjeku Slavku Podgorelcu.

U Banjoj Luci, januara 2015.godine Dr. Rade Dujaković

DAN KADA JE OTIŠAO

SLAVKO

In memoriam

6 Š E H E RBANJA LUKA

Do rata smo se Slavko i ja poznavali površnoi susretali uglavnom slučajno. Rat je Slavka za-tekao na mjestu banjolučkog dopisnika zagre-bačkog „Večernjaka”, a mene na mjestuur e dnika „Glasa”. Vođeni svako svojim razloz-ima Slavko i ja smo se 1992. razišli drugačijenego što se moglo očekivati: „Hrvat” Slavkoostao je u Banjaluci, a ja,” Srbin”, otišao uHolandiju. Četiri i po godine poslije, s proljeća1997., kad sam prvi put došao u Banjaluku, nekiod bivših kolega okreću glavu na drugu stranu,drugi su neutralni ili suzdržani kad me vide, atek rijetki su iskreno obradovani susretom.Među njima Slavko. Osjećamo da su nam pričeuvezane, kao da je on umjesto mene ostao uBanjaluci, a ja, umjesto njega, otišao. Promije-nio se, nesreća je ostavila trag, ali iza malozatamnjenih naočala izbija još uvijek isti sjaj, aSlavkov glas, dubok, tečan, idealan radijski glas,riječima daje poseban šarm. Priča kroz šta jeprošao, Scila i Haribda, ratni pakao. I smješkase.

-Predeveralo se svašta, moj Gogi. Što je bilo,prošlo je. Idemo dalje.

Od tada smo se povremeno susretali ali uvi-jek srdačno, kao prijatelji. Slaviša, kako sam gazvao, vratio se medijskoj kući iz koje je potekao.Na banjolučkom Radiju RTRS radio je serijalMedaljoni u vremenu, istorijske priče o bivšojBanjaluci. Prošlost je sadašnjosti u Slavkovimpričama predavala nešto od vlastite patine i,stavljajući sadašnjost u istorijski kontekst, oduz-imala joj pojedinačno, a davala opšte značenje.

Javni servis holandske radio-televizijeVPRO počeo je 2007. s realizacijom dokumen-tarno-istorijskog mega-projekta In Europa. Sce-nario je, kao preradu vlastite istoimene knjige,napisao Geert Mak, svakako najpoznatiji ho -landski živi istoričar i esejist. Serijal od 35 nas-tavaka predstavlja filmovanu verziju putovanjakroz dvadeseti vijek, kako stoji u podnaslovuMakovog istorijskog bestselera. Putovanje se za-vršava ratom u Bosni koji predstavlja najznača-jniji istorijski dogadjaj u Evropi na krajustoljeća. Ideja autora serijala In Europa je bilada u Bosni snime priču kojom će pokazati da jeistina koliko kompleksna toliko i relativna kate-gorija, često potpuno zavisna od ugla posma-tranja. Priča je snimana u februaru 2009.

naj većim dijelom u Banjaluci. Kao akteri iz-abrani su novinari jer su oni, po prirodi profe-sije, svjedoci i hroničari vremena. Ja samprihvatio ponudu VPRO da u emisiji preuzmemulogu vodiča koji će razgovarati s nekolicinomsvojih bivših kolega koji su sve vrijeme rata os-tali u Bosni.

Pokazalo se da svako od nas ima svoju priču,ličnu i istinitu taman toliko koliko smo spremnida se, pred sobom i pred drugima, suočimo sasvojim djelima.

Slavkova priča se u emisiji nametnula kaodominantna. Ne samo zato što se, radeći izsrpske Banjaluke za hrvatski „Večernji list“,Slavko sve vrijeme rata nalazio između čekića inakovnja: u očima nacionalističkog uredništvatadašnjeg „Večernjeg lista“ bio je sumnjiv većzbog činjenice da je „ostao među četnicima“ dokje u Banjaluci na njega gledano kao na dopis-nika „ustaškog dnevnika“. U ljeto 1993. desilose ono što će njegovu priču za holandsku tele-viziju učiniti interesantnijom od drugih priča uistom programu. U banjolučkom „Glasu“ ob-javljen je tekst o „špijunu iz Banjaluke“. Iako senjegovo ime izravno ne pominje, iz konteksta jebilo više nego jasno da je riječ o Podgorelcu.

-Nedostajala je samo slika - ispričao je Sla -vko u televizijsku kameru.

Uslijedilo je privođenje u policiju i višesatnoispitivanje uz prijetnje i mentalno iscrpljivanjekoje je ostavilo trajne posljedice.

Autorka spornog članka o „špijunu iz uliceplatana“ je u programu holandske televizije su -očena sa svojim pisanjem kao i sa posljedicamakoje je tekst imao po Slavka. Uslijedila je emo-tivna reakcija i konstatacija kako „mi Slavko to,sigurno, ne može oprostiti!?“.

Posljednji nastavak iz serijala In Europa podnaslovom „1992: Bosna i Istina“ prikazan je uHolandiji u proljeće 2009. godine.

Kada smo se, u ljeto 2009., ponovo srelirekao mi je da ga je zvala koleginica koja jenapisala tekst o „špijunu iz ulice platana“ i da gaje zamolila da joj oprosti.

-Naravno da sam oprostio. Idemo dalje -rekao je.

Goran Trkulja, novinar

Uvezane sudbine

In memoriam

7Š E H E RBANJA LUKA

In memoriam


Otišao je još jedan veliki Banjalučanin – um-jetnik i sportist, a iznad svega Ljudina. Jovan JocoBojović. Toliko toga se o njemu može reći. Na če-tiri je polja učestvovao, na četiri polja ostavio izasebe neizbrisive tragove. Bankarstvo, sport, kn-jiževnost, ljubav.

BANKARSTVO: U savremenom svijetu radu trezorima banaka obavlja se najviše 15 godina. AJoco ih je preturio više od 30. Ako uključimo iprekovremeni, onda je to - trostruko. Po 700stranaka na dan, bez kompjutera, bez mašina zabrojanje – sve ručno, olovkom i mozgom. Rad muje dao ukus životu. Nije mu plaćeno sve što je ura-dio, ali je platio sve što je dobio. Nosilac je Ordenarada.

SPORT: Kao kržljav dječačić odlučio je Jocoda postane atleta. Spojio fiziku i mozak, i - atletapostao. Atleta koga smo mi klinci jurili samo daga vidimo, da ga se nagledamo, da i sebe u njemuzamišljamo. Jedan je od najstarijih članova Ka-jakaškog kluba. Prva trka - prvi pobjednik. Za-jedno sa svojim velikim drugarom FuadomBalićem organizovao je sva sportska dešavanja naVrbasu. Punih 25 godina. Sve do pojave nacional-izma i etničkog otrova u tom divnom sportu.Povukao se jer nije htio da bude otrovan, niti dasije otrov. „Ja Jovan Joco Bojović nisam gradioovo rušenje“ (Misao br 120 iz knjige „Dvoboj nadrijekom“). Vrbas, vrbaski čamac i dajačenje uzdi-gao do filharmonije i u književnost. „Vrbasu, nehučiš, ručiš u meni, u pjesmu nećeš! Ti poezijokoja vječno tečeš“ (Iz pjesme „Zadužen naZvečaju“).

Ačio se i dajačio više od 30 godina po Vrbasu.Apolonski atleta, golubijeg srca.

Sportski život daruje mladima. Jovan Joco Bo-jović je sa ljubavlju prilazio sportu, i takav odnosje bio i prema njegovim vježbačima. A sve to nijeono glavno. Uporedo sa razvijanjem mišića, sport-skog i takmičarskog duha Joco je gradio ljude. Abilo je tu cvjećki svake fele. Od uličara do in-telektualaca. Na sve njih ostavio je Joco svoj pečat,svoju dobrotu, iskrenost i pravednost. Dobitnik jeMajske nagrade za sport.

KNJIŽEVNOST: Samoobrazovanjem, kojenije napustio sve do svoje smrti, upisao se u an-tologiju poezije i proze. Pametnom je lako naučiti.

Mnogobrojni tekstovi objavljeni u Odjeku,Putevima, Vjesniku, Mostu, Književnoj riječi, Živ-otu, Malim novinama, Glasu, Oslobođenju, Ban-jalučkim žuborima, Šeheru, itd ....Pisao je kratko ijasno, riječima tijesno, mislima prostrano. PoezijaJovana Joce Bojovića je ljepota koja pjeva.

Knjige: „Dajak Pantokratora“, „Poslijegozbe“, „Ulaz u lavirint“, „Između tvrđave i ri-jeke“, te posljednja „ Dvoboj nad rijekom“. Pet kn-jiga, pet potomaka ostavio nam je Joco. Uantologije je ušao. Izabran je u Udruženje kn-jiževnika BiH prije 45 godina. Uvršten je i uadresar književnika bivše nam države Jugoslavije.Ustvari, nigdje on nije ušao nego su ga ugurali.Tražio je Joco odgovore na mnoga životna pitanja,

a odgovori su u njegovim knjigama. Šta sve on tunije napisao. Zato se i ja često vraćam njegovimknjigama, jer knjiga koja nije vrijedna da se pročitadvaput, nije vrijedna ni da se pročita jedanput.

Član Udruženja književnika BiH.Dobitnik nagrade „Veselin Masleša“ iz oblasti

kulture.Zastupljen je u više antologija, fotomono-

grafija i hronika.Akademik Vlado Milošević komponovao je

muziku za simfonijski orkestar i bariton na četiripjesme Jovana Joce Bojović.

LJUBAV: Ljubav je bolest koju ne može znationaj ko nije bolovao. A u našeg Joce srce ko' au-tobus. Deset velikih ljubavi, deset je rana na srcuJovana Joce Bojovića. Svaku ljubav je zaslužio,stekao, zavrijedio. A „bilo je to vrijeme razvedra-vanja, vedrine i nadanja“ (Nekrolog Azri Balić izknjige „Dvoboj nad rijekom“). Lutalo je širokosrce, ranjavano vidalo male i velike posjekotine,

krvarilo i konačno izdalo. Hronični neženja povlastitom opredjeljenju.

A osim u te četiri oblasti Joco je postigao jošmnogo toga. Nije on radio kao ostali – radio je is-pravno. Orden za rad se ne dobiva sjedeći, a pogo-tovo Orden zasluga za narod, i to priznanja koja jedobio a nije bio član Kom. partije. Čamac se nemože bez truda oddajačiti do Karanovca ili doTrapista – pa guraj nazad. Niko se ne možeodmoriti u vlastitoj sjenci. Litrama znoja se tomjeri. Svakako da je u životu Joco upoznao inevolje, ali iz svih situacija izvlačio se samovlastitim čekrkom. Nema moći od pomoći. Priz-nanja, plakete, zahvalnice, pohvalnice ostavili suneizbrisive zapise na čelu. A mi, njegovi prijatelji,prijateljstvo koje nije mjereno litrama, ostali smomu dužni druženja. Darovao je sebe, jer je to najl-jepši dar. Njegove brige su ga pratile, a i tuđe čestonavraćale. U kući te prvo počasti stolicom. Govo-rio je osmijehom, govorom koji razumiju svi ljudina svijetu. I nosio taj osmijeh koji dobro pristajesamo dobrim ljudima.

Nevjernik – ateista spava ispod ikona. Joconije samo pravi čovjek, nego LJUDINA.

Nijedan umjetnik ne gleda stvari onakve kakvejesu. Učini li to prestaje da bude umjetnik. Čovjekse ne rađa dobar. On živi da bi se naučio da budedobar. A starost nam je svima jedina sigurnabudućnost, dok nam sjećanje i pamćenje ostaje za-uvijek. Slušali smo njegove savjete, ne zato što jepametniji od nas, nego zato što nas je volio. Usvom boemskom životu nikad nije kukao, znajućida kukavica kuka i na prepunoj trešnji, a slavujpjeva i na suvoj grani. Kao lijepi cvijet ukrašavaoje našu Banju Luku.

Nažalost, zadnjih mjeseci zdravstvena sudbinaje napala plemenitog Jocu sa svih strana. Bez kriv-ice, bez suda, bez presude bolest ga je zarobila nadvorište, zatim na kuću, sobu, stolicu. U bolesti jesaznao da ima mnogo prijatelja. Od Amerike doAustralije, Evrope, Banje Luke. Rasuli se sug-rađani po svijetu, kao pčele bez matice (Misao br.7 iz knjige „Dvoboj nad rijekom“). Nije ljepota ugolubarniku već u golubu (Pismo Kigi Knjiga„Dvoboj nad rijekom“, str.33).

Nesta čovjek bez zrna baruta (Misao br. 70 izknjige „Dvoboj nad rijekom“). U groblju, tomdokazu života, za Jocu je ova smrt – dobitak. Svismo došli da odemo istim putem s kojeg nikadvratiti se nećemo. (Misao br.61 iz knjige „Dvobojnad rijekom“).

I ode nam Joco u susret vječnosti. Prijateljumoj, bio si najbolja i najvrjednija imovima kojusam imao, i hvala ti ljudino Joco što si miomogućio da budem bolji čovjek. Odlaze velikiljudi, na nama je da ih pamtimo i spominjemo.

I da zaključim:Čovječe, protiv svoje volje si stvoren, protiv

svoje volje si rođen, protiv svoje volje živiš, pro-tiv svoje volje umireš.

Dominik BERTOTTI

Jovan Joco Bojović (1934.-2015.)

SLAVUJ PJEVA I NA SUVOJ GRANI...Učio nas je da čovjek živi da bi se naučio da bude dobar!

POSLJEDNJE ZDRAVERE( Jovanu - Joci Bojoviću)

Satima u ruci držim olovku i papirŽelim napisati pjesmuO Jovanu - Joci banjalučkomNe ide. Mozak se zaledioRuke ukočile. Sjećanja ni na vidikuA želja velika, prevelika.

Odjednom vidim JocuJednom rukom vozi dajak(malo je onih koji su to mogli)Prolazi ispod Zelenog mostaVozi dajak do prvog mlinaU Sali „Partizana“ podižeViše od stotinu kilograma(za ekipu iz Banje Luke osvaja bodove)Čujem recituje svoje pjesme(Čini mi se nešto o Zvečaju)Onako kako samo on znaZdravere odzvanja u ušimaVidim Jocu do visine glave podigao rukuI pozdravlja ljude na Kastelovom ćošku.Zdravere, zdravere ljudi, govoriI iz mene izađe Zdravere ljudino

Vrbas je odnio dajakUtega nema u „Partizanu“Joco više ne recituje pjesmeNa Kastalovom ćošku se ne čujeZdravere, ljudi/Oni su se davnoPo svijetu prosuli)Joco Bojović više ne živiU našoj Banjoj Luci.Kažu ubila ga tuga.Posljednji put Izgovaram ZDRAVERENaš Jovane - Joco Bojoviću, banjalučki.

Kemal COCO


11

In memoriam:

Goran Terzić,dobri čovjek sa fotoaparatom koji je volio svoj grad

GORANOVE BANJALUČKE

PRIČEOva godina je počela zaista tužno. Piše u mailu koji mi poslao

Mirsad, urednik našeg magazina, dok dogovaramo tesktove i priloge zaovaj broj. Biće nam zaista tužan sadržaj ovog broja, obadvojica kon-statujemo. Otišao Slavko, ali još uvijek ne mogu vjerovati da ga nema.Očekujem i nadam se da ću ga ipak sresti u nekoj od banjalučkih ulicana njegovom legendarnom „poniju“... Ali, nema ni Slavka, a ni „po -nija“...A nema ni Gorana, ni njegove poruke – pitanja „Može li kafa...“

Jutro, 19.januara. Oblačno, propadava kiša. Ali, raduje me čin-jenica da mi je stigla sms-poruka „Može li kafa“. Naravno da može,odgovaram Terzi. Malo kasnim, ali Terza, kao i uvijek, ima razumije-vanja za moja „uobičajena kašnjenja“. Dok čekamo da nam u kafiću, uparku „Petar Kočić“, konobar donese kafe, pokazuje friško snimljene fo-tografije. Preovladavaju one za stranicu „Ljudi Banje Luke“, koja zakratko vrijeme stiče veliki broj poklonika – njegov doprinos svom gradukoji je neizmjerno volio. Kako sam ipak „mala raja“(iako je između nasrazlika svega nekoliko godina), kao i uvijek, pa i tada , pažljivo slušami pamtim njegova kazivanja o fotografiji, umjetnosti, životu, Banjoj Luci.Kao i uvijek kada smo upriličili ova naša druženja, „padale“ su i šale -dok plaćam račun i ostavljam bakšiš, Terza sa osmijehom na licu,poručuje konobaru „da ovo i zapiše“.

Nakon sat-dva ponovni susret kod Gradskog mosta: Iako nisupostojali koliko-toliko adekvatni uslovi za fotografisanje (veliki broj ljudikoji se okupio na obali i zatvorio „kadrove“), ipak manirom iskusnogprofesionalaca Terza je napravio nekoliko snimaka Bogojavljenskog pli-vanja za krst u Vrbasu. Kiša, a hladnoća, primorava nas da zaklon po-tražimo u restoranu „Vrbas“. Rastajemo se uz naš već uobičajenipozdrav "čujemo se ovih dana za kafu”, ali …

Nisam ni naslućivao, a kamoli mogao ozbiljno pomisliti, da biovo mogao biti naš zadnji susret i druženje. Listao sam internet – por-tale, gdje je objavljivao, pa i “Ljude Banje Luke”, iščekujući nove fo-tografije. Čekao i poruku “Može li kafa”, i da na displeju mobitela piše– Terza. Očekivao sam i nove fotografije na stranici “Banjalučki liman”,ali…Umjesto novih fotografija, na “Banjalučkom limanu”, od Terze seoprostili njegovi brojni prijatelji s kojima je dijelio zajednčku ljubavprema fotografiji, a Fikret Smajić zapisao:

“Ovu sam priču mogao započeti i na bezbroj načina! Ipak nakraju sve bi se svelo na isto-na današnji rastanak-onaj rastanak koji sejednom desi na način isprepleten tugom! Na ovim rastancima najmanjese treba reći-ali priznati se mora da ovi rastanci imaju najviše priče kojase ne priča, ali šapuće pojedinačno u našim dušama! Ovdje ima najvišešutnje koja govori-ovdje čovjek, kada baca taj grumen zemlje na usta štošute, treba i biti vjeran toj tišini!! U ovim trenucima kada se i zadnji gru-menčić zemlje kotrlja sa groba ka podnožju-ja ovdje započinjem priču"zarobljen" jednom izrekom našeg člana, na našoj grupi BanjalučkiLiman koja glasi: Ja sam vidio da samo dobri ljudi vole fotografiju-Gorana nisam poznavao a po ovoj izreci on mora da je dobar! U ovojizreci našeg člana tu je ta priča koja ima najviše govora u mislima-tuje ta priča u kojoj Goran upravo sebe tumači –tumači svakom pojedi-načnom fotografijom-jer priču o dobroti jednog fotografa teško je ovimslovima što izlaze iz tipkanja opisati onako sažeto i brzo-ne, to jenemoguće jer život je nešto složenije i šire od okvira jedne plohe kojaima tipke slova, i monitora koji je omeđen i ograničen! A Goranove pričena kojima ima dobrote, i neograničeno je i vrijeme i trajanje, nalazimona svakoj njegovoj fotografiji - bilo da se radi o ljudima sa Gradske

tržnice,,,vrapcu na bodljikavoj živici, oblaku koji se nekako zagonetnootvara nad minaretom Ferhadije - kao da želi da je zađe u vječnost, kojise gradi iznova, praznom ulicom..........Znao je Goran udahnuti jednosvoje viđenje-jednu neobičnu dušu u svoju fotografiju-znao je to majs-torski i u tome je uvijek uspijevao! Jedne prilike sam i rekao: "GORANE,OVA TI JE FOTOGRAFIJA ‘HRABRA’!” Upitao me ubrzo: Šta ti mis-liš pod onim "HRABRA"! Par dana pred njegovu smrt uzmem to ponovoza temu i javi se on opširnim tekstom kako je počeo fotkati i šta za njegaznači fotografija. Laka ti banjalučka zemlja. I znam da znaš da iznadtvoga groba ispod Šibova na Novom groblju ovaj trentutak nekud žurenajljepši, ali oni malkice zastaju da te pozdrave, jer oblaci pozdravljajusamo dobre i hrabre ljude, a ti si upravo bio takav…”

Terza je bio i ostao ČOVJEK. Čovjek koji je udisao fotografiju,živio je punim plućima i svaki svoj trenutak posvećivao tome, zapisao jenjegov mladi kolega, banjalučki fotograf Dejan Đurić, s kojim je dijeliozajedničku ljubav prema fotografiji. Na konkursu “Fotografija godine2012" ušao u izbor među 10 najboljih u kategoriji "Ljudi". Fotografijeizlagao u Sarajevu, Zenici, Livnu, Visokom, Banjaluci, Mostaru, Za-grebu. Sa Aleksandrom Siljkovićem pokrenuo i projekat „Gradskepriče“, izložbu fotografija na internetu, a veliku količinu entuzijazma irada uložio u stvaranje stranice „Ljudi Banje Luke“, koja će i dalje svje-dočiti o ljudima, vremenima i događajima. Obavljao i reporterski posaoza pojedine banjalučke internet-portale, a sarađivao i sa pojedinim foto-agencijama iz regiona i inostranstva.

Iako mu je fotografija bila prva među jednakima, kojoj se vra-tio nakon uspješne karijere u oblasti elektrotehnike, pritom vrsni poz-nalavac računarske tehnike, bio je i istinski zaljubljenik u avijaciju ivazduhoplostvo. Njegovi prijatelji I poznanici prisjećaju se njegovih ri-ječi kako je veliki dio vremena proveo na aerodromu u Zalužanima, i daje tu i prohodao. Uspješno „spajao“ fotografiju i vazduhoplostvo. Svo-jevremeno najavio putovanje u Rovinj, na svjetski poznato takmičenje„Red Bull Air Race“. Nakon povratka, prepun utisaka, sa dječačkimoduševljenjem, jedne ljetnje večeri u bašti „Palasa“ pričao o tome menii našem zajedničkom prijatelju Damiru Trokiću-Troki...

Terza nije bio samo ČOVJEK koji je fotoaparatom bilježioljude, vrijeme i događjaje.cBio je u pravom smislu riječi ČOVJEK, atužna vijest da ga više nema šokirala je brojne njegove kolege, prijatelje,poznanike, Banjalučane...

Dragi Gorane, hvali ti za sva naša prelijepa druženja i trenutkekoje smo zajedno proveli. Hvala ti za sve one prelijepe trenutke koje sisvojim fotografijama podario Banjalučanima, i Banjoj Luci, gradu kojisi tako neizmjerno volio…Dragi prijatelju, VELIKO HVALA….Počivaju miru, i neka ti je laka zemlja banjalučka…

Mišo VIDOVIĆ

Fotografije:Fikret SMAJIĆ, Aleksandar ŠILJKOVIĆ i Mišo VIDOVIĆ

Goran Terzić,


Novi Zakon o javnom redu i miru ugrožavaslobodu medija i izvještavanja – Društvene mrežekao „javna površina“ – Zakon može pokrenuti valcenzura i samocenzura

Umjesto da rješava nagomilane socijalno-ekomonske probleme, koji svakog dana u svakompogledu sve više „napreduju“, vlast u RS počela sebaviti time šta građani u ovome entitetu (ne)smijupisati i obavljivati na društvenim mrežama, kogasmiju javno kritikovati, a koga treba „zaobići“,pokušavajući pritom da famoznim Zakonom ojavnom redu i miru, discipliniju i stave pod punu kon-trolu medije i novinare.

Ugrožena sloboda medija

Krajem januara Vlada RS u skupštinsku proce-duru uputila je Zakon o javnom redu i miru koji jeveć na „prvo čitanje“ trebalo da spriječi građane, dajavno i u skladu sa proklamovanim demokratskimslobodama izraze mišljenja i stavove, naravno bezvrijeđanja. Predviđeno je kažnjavanje ponašanja nadruštvenim mrežama, a društvene mreže se tretirajukao javna površina, imajući u vidu prvenstvenodruštvene mreže preko kojih se, prema mišljenuvlade, vrše prekršaji javnog reda i mira. Ovim za-konskim rješenjima ugrožena je i sloboda medija i

medijskog izvještavanja, s obzirom da većina inter-net-portala svoje sadržaje objavljuje na društvenimmrežama, a to čini i većina printanih i elektronskihmedija. Predviđene kazne su drakonske - najvećanovčana od 1700 maraka, ali i kazna zatvora odčetrdeset dana!!!

Iako su uslijedila brojna, oštra reagovanjana zakon, kako od novinarske zajednice i udruženja,tako i od nevladinih i međunarodnih organizacija. Svisaglasni: radi se o nedemokratskom zakonu kojiuskraćuje prava građanima da javno iznose svojemišljenje, ali predstavlja i flagrantno kršenje medi-jskih sloboda i prava, i ograničava novinare u nji-hovom radu. Vlast nastavila po svome - ignorisala svaupozorenja, pa čak i molbe da se zakon povuče izprocedure i pošalje na doradu i usaglašavanje. Nov-inari su, ipak, uspjeli da se izbore da sjednica Odb-ora za evropske integracije Skupštine RS bude javnai otvorena za javnost. Međutim, pojavljivanje većegbroja novinara, predstavnika novinarskih udruženja,nevladinih organizacija, međunarodnih organizacija,na sjednici očigledno nije bilo po volji članovimaodbora, poslanika iz reda vladajućih stranaka. Madaje Klub novinara Banja Luka-Udruženje BH novinariuredno dobio obavještenje (vidi u prilogu uz tekst-op.aut.), da je sjednica otvorena za javnost, IgorRadojičić, član odbora i poslanik vladajućeg SNSD-a, uglavom se bavio time “ko je dozvolio novinarimai ostalima da budu na sjednici”, i “ima li osnova zatako nešto”. Dojučerašnji predsjednik entitetskog par-lamenta ujedno je podržavao zakon tvrdeći kako u“njemu nema ništa sporno ni kada su u pitanjugrađanske slobode, pa ni sloboda medija”.

Kozje uši…

Kako je Radojičić počeo na sjednici odbora, takosu nastavile i njegove kolege poslanici iz SNSD-a, alii ostalih vladajućih stranaka. Vladajuća parlamen-

tarna većina odbila je zahtjev opozicije da se zakonpovuče sa dnevnog reda jer se u njemu društvenemreže smatraju javnim prostorom, krše se građanskaprava i slobode, a ugrožena je i sloboda medija. Pasu poslanici SNSD-a tvrdili kako “ništa nisu moglida nađu da bilo koja odredba zakona ugrožava nečijuslobodu izražavanja, slobodu govora, slobodu misliili bilo čega”. Repricirala im opozicija navodeći “dase radi o jedinom zakonu u okruženju koji javnomjesto na kojem se čini prekršaj protiv javnog reda imira, kvalifikuju i internet”. Opozicioni poslaniciustvrdili su kako bi se “moglo doći i u situaciju kaoiz priče o caru Trajanu i kozjim ušima, ali i da će sese morati kopati rupa u bašti kada budemo trebalida kritikujemo nekoga zato što ima razloga za kri-tiku”. Zakon pokazuje i jasnu namjeru vladajućekoalicije na čelu sa SNSD-om da stavi pod kontrolusve što ima suprotan stav, što može biti javna kri-tika njihovog rada - bili su neki od stavova opozi-cije, pa do tvrdnji da se “usvajanjem zakona možeslobodno reći –dobro došli u Sjevernu Koreju”.Opozicija nije propustila primijetiti da se “ovim za-konom na mala vrata uvodi verbalni delikt kao kriv-ično djelo”, podsjetivši da je u Krivičnom zakonubivše SFRJ postajao famozni ni član 133.koji je tre-tirao verbalni delikt.

Medutim, iako su OSCE, Ambasada SAD-a u BiH i druge međunarodne institucije, kao i nekebroj nevladine organizacija iz inostranstva preporučilida parlament ne usvaja Zakon o javnom redu i miru,u kojem se kao javno mjesto tretiraju i društvenemreže, 5. februara skupština ga usvaja glasovima 46poslanika. Glasanju nisu prisustvovali poslaniciopozicije.

Zakonom se proširuje definicija pojmajavno mjesto na društvene medije. U skladu sa nje-govim članom 7. i članom 8. kažnjavat će se naruša-vanje javnog reda i mira, isticanjem simbola, slika,crteža ili tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uzne-

Tekst i fotografije: Mišo VIDOVIĆ

Mediji i novi zakon u RS

RRIIJJEEČČII PPOODDKONTROLOM

miravajućeg sadržaja i drugim nepristojnim ili drskimponašanjem putem društvenih mreža. Tako se za-konom društvene mreže definišu kao javni prostor ukojem se može počiniti prekršaj, poslanici vladajućekoaliciije SNSD-DNS-SP usvojili su amandmaneprema kojima se u članu 7. Zakona o javnom redu imiru koji definiše pojam izvršenja prekršaja objavlji-vanjem tekstova nepristojnog, uvredljivog ili uzne-mirujućeg dodaju riječi „osim ako se navedeno neodnosi na izraženo mišljenje o radu državnih organai drugih javnih organizacija“. U članu 8, kako senavodi u ovim amadmanima, briše se dio koji seodnosi na izricanje kazne zatvora od 30 dana zauznemiravanje ili vrijeđanje drugog lica. Tako je,prema mišljenju mnogih, vlast u RS, usvajanjemovog zakona, ispunila svoj cilj i ograničila slobodugovora na internet, ali i slobodu govora uopšte.

U novinarskim udruženjima smatraju dausvojeni amandmani ne mijenjaju suštinu zakona jerse ne mijenja član 2. koji pojam javnog prostoraproširuje i na internet.

Kritikuj skupštinu, ali ne i predsjednika

- Sporan je i amandman na član 7. zakona kojikaže da se neće sankcionisati tekstovi objavljeni nadruštvenim mrežama ako se njihov sadržaj odnosi naentitetske organe. Ali taj je amandman trebao bitiproširen i javnim ličnostima i javnim funkcionerima,jer javni organ nije isto što i javna ličnost, što značida će se moći kritikovati rad Narodne skupštine, aline i njenog predsjednika ili nekog od poslanika - iz-javio je Siniša Vukelić, predsjednik Kluba novinaraBanja Luka-Udruženje BH. Vukelić je nakon usva-janja zakona pozvao sve delegate u svim klubovimau Vijeću naroda RS da ne daju podršku zakonu, apritom i najavio da će ovo novinarsko udruženje usaradnji sa drugim udruženjima zatražiti i ocjenu us-tavnosti zakona pred nadležnim Ustavnim sudom, idodao da je upućen i poziv – apel predsjedniku RSMilorad Dodiku da iskoristi svoja ustavna ovlaštenjai, u cilju zaštite Ustava RS, ne potpiše ukaz oproglašenju ovog zakona pa tako pokaže da za raz-liku od poslanika u Narodnoj skupštini ima više os-jećaja za prava građana i zaštitu slobode govora u RS.Ali, entitetski predsjednik Milorad Dodik u svom većprepoznatljivom stilu, i neprimjernim riječimaodgovorio je novinarima i predstavnicima nov-inarskih udruženja.

- Ne znam koja javnost, postoji nekolikodrekavaca koji pokušavaju da se svrstaju kao nekoudruženje, nešto forsiraju, neku priču, dakle nikakvihograničenja slobode govora nema - kazao je Dodik,dok je predsjednik entitetskog parlamenta činjenicuda zakon internet i društvene mreže tretira kao javniprostor prokomentarisao kako je “državni sekretarAmerike Hilari Klinton još je 2011. godine rekla daje internet javni prostor”.

U suprotnosti sa evropskim konvencijama

I nakon usvajanja zakona nisu prestale kritike naračun vlast da se radi o nedemokratskom zakonu kojije suprotan odredbama evropskih konvencija o ljud-skim pravima, pa su iz organizacije Civil Rights De-fenders za BiH, zatražili od entitetskih vlasti izmijenečlan 7. i 8. Zakona kao i definicija "javnog mjesta" uskladu s Evropskom konvencijom o ljudskim prav-ima i Međunarodnim paktom o građanskim i poli-tičkim pravima. Smatraju da usvajanje zakona možedovesti do vala cenzure i samocenzure nezavisnihmedija, civilnog društva i kritičkih pojedinaca kojikoriste društvene mreže.

- Članovi 7. i 8. Zakona, kao i definicija "javnogmjesta" moraju biti izmijenjeni i usklađeni s Evrop-skom konvencijom o ljudskim pravima i Međunarod-nim paktom o građanskim i političkim pravima.Trenutno, ova dva člana Zakona krše član 10.Evropske konvencije o ljudskim pravima i članove 2.i 19. Međunarodnog pakta o građanskim i političkimslobodama, te svaki korisnik društvenih mreža možebiti gonjen ili sankcionisan zbog javnog izražavanjasvojih stavova - kazala je predstavnica Civil RightsDefenders za BiH Ena Bavčić.

Stavove o zakonu predočili su i predstavniciakademske zajednice, pa je profesor Fakulteta poli-tičkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci ĐorđeVuković kazao da se ugrožavanje slobode govora ustvarnom proširuje i na virtuelni prostor i da vlastočigledno ignoriše sve kritike i time šalje katastro-falnu poruku javnosti.

- Ovo je dvostruki poraz. Prvo, to je porazdruštva koje ovo ne može da spriječi, ali ujedno je iporaz vlasti koja pokazuje totalitarni karakter. Opozi-cija je predugo ignorisala ugrožavanje medijskih slo-bodan, a 'dreka' je sada podignuta jer smo očiglednodošli do tačke pucanja, do gornje granice - ocijenioje Vuković.

Elem, nakon svega zakon će se najvjerovatnijepočeti primjenjivati (Milorad Dodik već je nekolikoputa ponavljao kako će to učiniti u funkciji entitet-skog predsjednika), a građani, korisnici društvenihmreža, pa novinari, već prave šale i opaske na računzakona. Palicom po Twittweru i Facebooku, jedna odnjih ,i ma koliko ministar unutrašnjih poslova RSDragan Lukač uvjeravao javnost da policija neće ko-risti odredbe zakona kako bi koristila društvenemreže, ipak se, prema tvrdnjama mnogih, čini da jeovaj zakon usvojen kako bi vlast mogla “predupri-jediti” sva kritička mišljenja, pa i ona koja iznosemediji, prije svega internet-portali. Javna je tajna danadležne policijske službe unazad nekoliko godinabudno prate šta se objavljuje na društvenim mrežama,medijima, prije svega internet portalima. Odnekudsve to posmatra “veliki brat”, a ne treba isključitimogućnost da se ovim zakonom prošire i “mete” zaposmatranje i praćenje, a vlast, tvrde analitičari,donijela je ovaj zakoni da bi stvorila pretpostavke dase obračuna sa eventualnim pokretačima socijalnogbunta, koji bi se mogao začeti upravo putemdruštvenih mreža.

Š E H E RBANJA LUKA14

Derventa – Beograd – Banja LukaPrije nešto više od sedamdest godina u Derventi se, u jednoj od poznatih

trebinjskih porodica Arslanagića, rodilo muško dijete. Roditelji mu nadjenušeime Abas, i ne sluteći da će im sin, kada odraste, pronijeti slavu prezimena Ar-slanagić, čak više nego i poznati Arslanagića most u Trebinju.

Već u ranoj mladosti, kao uostalom i većina njegovih vršnjaka, Abas jepokazivao veliko interesovanje za igre s loptom, posebno nogomet, košarku iodbojku. Nije mu to bilo dovoljno pa je odlazio i u gimnastičku dvoranu, što ćemu, kako sam voli kazati, kasnije pomoći u sportu u kojem će se proslaviti. Kaočetrnaestogodišnjak zapeo je za oko poznatom derventskom rukometnom rad-niku Husi Jusufbegoviću, koji će ga zainteresovati za rukomet, privoljeti da pris-tupi rukometnom klubu Partizan i da stane na gol ovog kluba. Usput: ovaj malirukometni klub iznjedrio je, pored Arslanagića, još mnogo vrhunskih rukometaša,prije svih Nožicu i Kostića (golmani, kao i Arslanagić) te Memića i Čečavca.Dakle, u Partizanu započinje brusenje ovog dijamanta, koji će desetak godinakasnije početi da sija u svoj svojoj ljepoti.

Želja za napredovanjem, ali i studiranjem, odvodi ga 1962. godine uBeograd u - gle koincidencije - rukometni klub istog imena kao i njegov der-ventski. Beogradski Partizan je tada jedan od najboljih klubova u bivšoj nam do-movini Jugoslaviji. Arslanagić tako ulazi u najviši rang takmičenja u rukometu.Međutim, on ne ostaje dugo u Beogradu.

Već nakon prve polusezone prvenstava Jugoslavije 1963/64. Arslanagić

mijenja mjesto boravka. Po njega u Beograd dolaze predstavnici banjalučkogBorca i on prelazi u ovaj proslavljeni rukometnog klub. Ima obavezu da za Par-tizan igra još tu drugu polusezonu, a onda počinje njegova blistava karijera uBorcu. To je vrijeme kada sa rukometne scene odlazi stara garda Borčevaca(Jović, Karadža, Perović, Stanivuković ...), a dolaze mladi (Arslanagić, Popović,Karalić, Golić...).

Borac – ljubav koja ne blijediVrlo brzo nakon dolaska u Banju Luku i Borac Arslanagić postaje pop-

ularan u ovom gradu na obalama zelenog Vrbasa – i kao rukometaš i kao ”raja”.Njegova popularnost raste sa sve većim uspjesima Borca. Sa Arslanagićem nagolu, ovaj trofejni klub je pobjednik Kupa Jugoslavije 1969. godine, a nakontoga osvaja četiri titule prvaka Jugoslavije, i to zaredom: 1973., 74., 75. i 76. Utom, zlatnim slovima upisanom, Borčevom periodu ovaj klub je isto toliko putai pobjednik Kupa Jugoslavije. Kakva je to dominacija u jednom sportu bila!

Borac ulazi i u Evropu. Gubi finale Kupa šampiona Evrope 1975. go-dine. Ali, već slijedeće godine opet je u finalu, ovog puta na svom bunjištu – udupke punoj dvorani Borik. Nošeni banjalučkom publikom, banjalučki momcipostaju zlatni – pobijeđena je čuvena danska Fredericija. Pehar je u rukama Ar-slanagića i drugova. Arslanagićev udio u tituli najboljeg rukometnog klubaEvrope je nemjerljiv.

U vrijeme kada je Arslanagić igrao bilo je manje utakmica nego što je to

Rukometni golmanO Arslanagiću i njegovoj knjizi imalo se šta i reći. Iz Jakupovićeve besjede, pregledne i nadahnute,

izdavajamo ono najvažnije što je vezano za više od pola stoljeća Arslanagićeve

bogate sportske karijere.Piše: Reuf JAKUPOVIĆ

Promocija

Š E H E RBANJA LUKA 15

danas. Ipak, nanizao je 232 utakmice za svoj Borac. Arslanagić ne bi bio Ar-slanagić da ga, kao što ćemo kasnije vidjeti, nisu krasili i neki kurioziteti. Jedanod njih je njegova golgeterska sposobnost. Da, baš tako – za Borac je Arslanagićpostigao, vjerovali ili ne, čak 18 golova. Pa kako to, može se postaviti pitanje. ZaArslanagića lako: odbrani on udarac, krene da baci kontru svom saigraču, spaziprotivničkog golmana kako istrčava iz gola da presijece kontru i ... Arslanagicpromijeni odluku i milimetarski preciznim šutom smjesti loptu u prazan pro-tivnički gol. Znao se on ponekad i našaliti sa svojim saigračima koji su rijetkodavali golove pa im reći da je on opasniji po protivnički gol nego oni. A kada smovec kod kontre, moramo reći da niko u svijetu - prije njega, kao ni poslije njega– nije znao baciti kontru kao on. Govorilo se da on kontre baca igračima ”u usta”.

Mogao je Arslanagić, posebno jer je bio golman, igrati za svoj Borac jošnekoliko godina, ali je sa 33 godine života okačio patike o klin. Prerano, svi sumu govorili. A on, zdrav kao dren, govorio bi: ne mogu više, umoran sam, pre-velike su obaveze prema Borcu i prema reprezentaciji Jugoslavije, pustite me, os-taću ja uz rukomet – to je moj život. Tako je i bilo. Na sreću rukometa, ostao jeuz rukomet. Tako je završila igračka karijera ovog rukometnog gorostasa u nje-govoj Banjoj Luci, kojoj se sada, kada ne živi u ovom gradu (živi u Poreču), radoi često vraća. Ali, ni ovaj grad nije zaboravio njega – on je istinski sinonim zasportsku Banju Luku, zajedno sa bokserom Marijanom Benešom.

Reprezentativac Jugoslavije i svijetaArslanagić je relativno kasno debitovao u reprezentaciji Jugoslavije. Bilo

je to u Ljubljani 1969. godine. U vrlo kratkom periodu Arslanagić je postao prvigolman reprezentacije, mada je u njegovo vrijeme Jugoslavija imala čitavu ple-jadu vrhunskih golmana.

Svoje prvo odličje (bronzana medalja) osvaja Arslanagić na Svjetskom pr-venstvu svijeta 1970. godine u Francuskoj. I upravo na utakmici za tu medalju(protivnik Danska) Arslanagić brani fenomenalno, posebno ne dozvoljava da muse gol da iz sedmerca. Brani pet sedmeraca zaredom, a onda je dosuđen još jedansedmerac za Dansku. Izvođač sedmerca prilazi liniji, na sudijski znak zamahnerukom i ... lopta mu ispadne iz ruke. Očevici kažu da je to bilo iz straha.Vjerovatno su u pravu.

Olimpijski komitet po prvi puta uvodi rukomet u program olimpijskihigara u Minhenu 1972. godine. Reprezentacija Jugoslavije ima tada strašnupostavu, ali ju niko ne smatra favoritom. Moramo pomenuti tu sjajnu prvu sed-morku predvođenu trenerom Vladom Štenclom: Arslanagić, Popović, Pokrajac,Pribanić, Horvat, Lazarević i Lavrnić. Sve do polufinala ide lako za našereprezentativce, ali u polufinalu protivnik su nam Rumuni, rukometna velesila,predvođena ljevorukim bombarderom Grujom. Utakmica za pamćenje i rezultatsamo 14:13 (ne, ne mislite da je to bilo na poluvremenu – bilo je to na kraju utak-mice). Finale je bilo kao igra mačke (Jugoslavija) i miša (Čehoslovačka). Rezul-tat 21:16 i zlatna medalja na grudima naših igrača. I danas se počesto može vidjetislika za pamćenje: na najvišem postolju naši reprezantativci, koji svi do jednogpjevaju nacionalnu himnu. Medalje je uručivao predsjednik Olimpijskogkomiteta. Čak četvorica igrača Borca su bili tada olimpijski šampioni: pored Ar-slanagića i Popovića, to su Karalić i Seleš.

Dvije godine nakon minhenske olimpijade, još jedno svjetsko odličjenaći će se u rukama Arslanagića: brozana medalja sa Svjetskog prvenstva u Is-točnoj Njemačkoj 1974. godine.

Tih sedamdesetih godina prošlog stoljeća Arslanagić je zvanično sma-tran najboljim golmanom svijeta. Zato i nije čudo što je dva puta igrao za selek-ciju svijeta (zajedno sa isto tako legendarnim Penuom iz Rumunije).

Ono što u Arslanagićevo vrijeme vrijedi za klubove vrijedi i zareprezentaciju: igralo se mnogo manje utakmica nego danas. Ipak, odigrao je oni mnogo utakmica sa grbom na grudima - ukupno 125. Za reprezentaciju je daoi jedan gol (Nikolaju Tominu - SSSR). Malo koji sportista, posebno rukometaš,može se pohvaliti da ima toliko mnogo nadimaka kao Arslanagić: div sa sedamruku, golman hobotnica, čarobnjak među stativama, ubica sedmeraca ... Još jedankuriozitet vezan je za ime Arslanagića. Naime, u jednom izvještaju sa utakmicesvi Arslanagićevi saigrači su za svoju igru dobili ocjene brojevima, samo je Ar-slanagić dobio ocjenu riječima – pored njegovog imena stajalo je ”de lux”.

Arslanagića mnogi rukometni stručnjaci smatraju jednim od najboljihgolmana svijeta svih vremena. Legendarni švedski rukometni golman Klas Hel-gren, sada trener, TV- komentator i autor nekoliko knjiga o rukometu, takođesvrstava Arslanagića među nekoliko najboljih u svijete svih vremena. Poznatisvjetski rukometni trener Vlado Štencl smatra Arslanagića apsolutno najboljimu svijetu svih vremena.

Trener – selektor – predavač IHFObećanje dato prilikom oproštaja od aktivnog igranja, da će ostati uz

rukomet, Arslanagić je u potpunosti održao. Ovaj profesor fizičke kulture jeodmah po prestanku sa aktivnim igranjem uplovio u trenerske vode, a potom

postao i selektor. Trenirao je Arslanagić mnoge klubove. Da pomenemo one na-jpoznatije: Borac, Metaloplastika, Zagreb, Medveščak, Krško, Bosna. Uz nje-govo ime vežu se i mnogi vrhunski golmani: Velić, Bašić, Arnautović, Pušnik,Lozert. Arslanagić je bio i selektor reprezentacije Jugoslavije, Hrvatske i Katara.

Svoju riznicu odličja obagatio je baveći se trenerskim i selektorskimposlovima: 2 zlatne medalje (selektor juniorske reprezentacije Jugoslavije – Sv-jetsko prvenstvo 1981. godine i trener seniorske reprezentacije Jugoslavije – Sv-jetsko prvenstvo 1986. godine), 1 srebrna medalja (trener seniorske reprezentacijeJugoslavije – Svjetsko prvenstvo 1982. godine) i 1 bronzana medalja (selektor se-niorske reprezentacije Jugoslavije – Olimpijske igre 1988. godine).

Arslanagić je i uvaženi predavač IHF (Međunarodne rukometne fed-eracije). Predavao je u mnogim zemljama, ne samo u Evropi.

Jedini golman svijeta sa stoprocentno vlastitim načinom odbraneVeć pomenuti Šveđanin Klas Helgren je u jednom svom napisu o Ar-

slanagiću rekao da je on jedini golman svijeta sa stoprocentno vlastitim načinomodbrane. Rekao je, naime, da – dok drugi imaju nekakvu kombinaciju vlastitogi tuđeg načina odbrane – Arslanagić ima samo svoj vlastiti, što znači da nikogadrugog ni u čemu nije kopirao. A njega jesu mnogi, na što je s pravom ponosan.Helgren često u svojim TV-komentarima Arslanagićev način odbrane naziva ju-goslovenskim, pridajući mu time veliki značaj i iskazujući svoje poštovanjeprema ovom Banjalučaninu. U nedavnom razgovoru koji je autor ovog tekstaimao sa Helgrenom, ovaj veliki poštovalac Arslanagića govorio je o njemuizuzetno biranim riječima, ističući pri tom da je bio impresioniran kada ga je prviput vidio, a bilo je to na Olimpijskim igrama u Minhenu, 1972. godine.

A šta je to, u najkraćem, što je Arslanagić prvi počeo da primjenjuje i štoga čini jedinstvenim u rukometnom svijetu. To je eksplozivan izlazak sa linijegola u susret napadaču koji uskače u golmanov prostor, bilo da se radi o kružnomili krilnom napadaču. To su istovremeno i ruke iznad glave prilikom tog izlaska.Kao bivši rukometaš mogu da pretpostavimi šta se dešava u glavi napadača kadaodjednom ispred sebe vidi takvog Arslanagića, njegovih 190 cm visine i 100 kgtežine. Do tada su rukometni golmani branili slično nogometnim – najčešćevezani za liniju gola. To je i savršeno sinhronizovan i neobično brz rad ruku inogu, posebno kod odbrane poluvisokih i niskih lopti. To je i brz pokret nogamakod odbrane samo ovim dijelom tijela – prije Arslanagića su mnogi rukometnigolmani branili kao i nogometni, uglavnom rukama. Arslanagić je bio specifičani kod odbrane sedmeraca. Izlazio je na gotovo tri metra od izvođača, raširenihruku iznad glave, a raširenih i nogu. Pa ti sada hajde, daj mu gol. Bilo je vraškitesko dati gol sa sedam metara ovom ”ubici sedmeraca”.

Najnovija knjiga-udžbenik izazvala veliko interesovanje rukometne javnostiArslanagić nije htio da ono sto je on naučio i usavršio ostane samo nje-

govo, u njemu samome. Naprotiv, htio je da to bude dostupno svima koji stoje narukometnoj gol-liniji, posebno mladima. Tako je već 1979. godine napisao prvuknjigu s naslovom Na rukometnom golu. Drugu knjigu, Rukomet - priručnik zatrenere i igrače, napisao je 1997. godine. No, Arslanagić nije mirovao. Stalnoradeći i usavršavajući se, sada i kao rukometni pedagog, odlučio je da svoje 50-godišnje iskustvo pretoči, 2013. godine, u novu knjigu nazvanu Rukometni gol-man – najvažnija karika uspjeha. To je i svojevrstan udžbenik koji je pobudioveliko interesovanje rukometne javnosti na teritoriji bivše Jugoslavije i do sadaje promovisan u više gradova.

Arslanagićeva najnovija knjiga ima visoku stručnu vrijednost, kako su toocijenila i dvojica uvaženih Zagrepčana, recenzenata ovog izdanja. Knjiga jepisana prema načelima sportskog treninga. Posebna joj je vrijednost u oslanjanuna vlastita iskustva - ako ne najboljeg onda jednog od najboljih rukometnih gol-mana koje je svijet ikada vidio.Autor knjige nije propustio da se u knjizi pozabavi i osobenošću rukometnoggolmana, kome daje posebno mjesto u ekipi (otuda i naslov knjige). U jednomdijelu knjige obrađuje se i psihološka priprema golmana, kojoj Arslanagić – inačepoznat kao psihološki stabilna ličnost – pridaje poseban značaj. Najveći dio kn-jige posvećen je treninzima, što je sasvim i razumljivo. U tom dijelu knjige, kojiobiluje mnoštvom crteža i objašnjenja, Arslanagić obrađuje fizičku pripremu gol-mana, zatim tehniku i stil odbrane te situacijski (šuterski) trening. Naravno, nijeArslanagić zaboravio da kaže nešto i o odbrani sedmeraca, u čemu je bio bezpremca. Dakle, može se reći da je Arslanagićeva nova knjiga potrebna kolikorukometnim golmanima početnicima toliko i onim vrhunskim. Zato – hvala Ar-slanagiću za njegov doprinos u stvaranju novih Arslanagića!

Foto : Goran Mulahusic

Kolumna


Piše: Srđan ŠUŠNICA

Novo izdanje satiričnog časopisa Charlie Hebdo je kako došlo,tako i otišlo. Nestalo je sa kioska. Neki su se uvrijedili, opet. Nekisu se zabavili, opet. No, religije koje ispunjavaju eter u kojemživimo ne mogu se razgrabiti sa kioska i nestati. Ja mogu slobodnoreći da to što propovijedaju razne religije, to što pojedini klerici ilisvjetovnjaci čine u ime vjere, to što pojedinci, pozivajući se na "thebook“, obezbjeđuju sebi neviđene privilegije ili amnestije odzločina, uistinu vrijeđa moju inteligenciju, a često i moja ljudska os-jećanja! I šta ćemo sada? Evo šta ćemo! 'Ja imati daljinski upravl-jač i ispravnog miša i tastaturu na kompu i, što je najvažnije, imatisloboda da sama birati ono što čitati i govoriti.' Zato nikada nećurazumjeti koliki je nedostatak inteligencije potreban da se ne shvatijedna notorna i prosta činjenica: ukoliko vam se ne sviđaposlanikova karikatura ne čitajte Charlie-a, hiljade je drugih nov-ina u eteru; ukoliko vam se ne sviđa predstava "Hrvatsko glumište"ne gledajte je; ukoliko vam se ne sviđaju sočni članci o pedofil-skim strip-avanturama Pahomija i Kačavende ne čitajte ih. To sezove sloboda izbora u javnom/medijskom prostoru. Napišite nekureakciju, mišljenje, nacrtajte i vi neku karikaturu ili strip. Buditekreativni. Zašto odmah izlaziti na ulice, paliti, pucati, ubijati, držatimolebane? Izgleda da je politički lukrativnije dizati tenzije međuvjernicima i tako osvajati javni prostor koji pripada svima, i onimakoji vjeruju i onima koji ne vjeruju.

Jedan dio vjernika i vjerskih dostojanstvenika svih konfesija ko-jima se ne sviđa tuđa medijska perspektiva o "njihovoj" religijidoživljava javni/medijski prostor kao apsolutnu i statičnu kate-goriju. Prostor u čijem se ama baš svakom budžaku mora imati"razumijevanja", "osjećanja" i "poštovanja" prema baš "njihovom"religijskom svjetonazoru i simbolima. Nevažno da li je "njihova"religija većinska ili manjinska, oni time normiraju ama baš cijelijavni/medijski prostor mjerilima "svojih" religijskih kanona, teuvodeći pravilo "nemojte da nas vrijeđate" stvaraju za sebe ek-skluzivno pravo "nedodirljivosti". No kada se promijeni ugaogledanja vidi se da oni taj javni prostor ustvari monopolizirajudoživljavajući ga kao ekskluzivno "njihovu" arenu. Tj. "njihova"vjera nije više samo dio javnog prostora, već je javni prostor un-aprijed definisan i predodređen dio "njihove" vjere u kojem nemaprostora za vrijeđanje „njihovog". Sve religijske strukture u svo-jim koncepcijama nose tu polugu bezrezervne okupacije javnogprostora, društva i države i vrlo teško se prilagođavaju iskušenjimarazličitosti, ljudske slobode i objektivne naučne spoznaje. One suu svojoj suštini i ozbiljnosti isključive i jedna prema drugoj i premaateističkom i sekularnom dijelu društva. Politike ili elite koje prih-

vate teološka objašnjenja realnosti i univerzuma u kojem živimo,neminovno će težiti takvoj isključivosti, ma koliko se htjeliprikazati tolerantnim, univerzalističkim ili liberalnim. Ustvari elitekoje dozvole da pored miliona milijardi terabajta naučnih spoznajai informacija, religija određuje norme korektnog obrazovanja, sv-jetonazora i ponašanja, nisu ni liberalne ni objektivno korektne.Zato i najliberalnije snage često zapadnu u sopstvenu proturječnost,te slobodu govora zamijene politički korektnim govorom koji seoblikuje prema tradicionalnim i gotovo redovno biblijskim i sličnimpredlošcima "korektnosti". Tako je jednom "multikulturalizampropao" a 4 godine poslije "Islam je dio Njemačke"? Jednom je"Islam najtolerantnija i najpitomija religija svijeta" a onda "dićemou vazduh one koji nas vrijeđaju"? Tako je svoju "pitomost" 90-tihisticala i SPC čiji je patrijarh u vrijeme najvećih klanja na tluEvrope poslije 2. sv. rata, sve u ime srpstva, propovijedao "volite seljubite se braćo, brinite o svom bližnjem"?

Pravilo "nemojte da vrijeđate naša religijska osjećanja“ vrlobrzo preraste u pravilo "to što vi nemate nikakvih religijskih os-jećanja nije naš problem, pa čak nas i pomalo vrijeđa". Ubrzopotom uslijedi pravilo "tvoja drugačija religijska ili ateističkauvjerenja i način života nas vrijeđaju", a zatim i "nema mjesta zatvoja drugačija religijska ili ateistička uvjerenja, jer su nepod-nošljiva". Naravno ova pravila ne proizvode vjernici i vjerski či-novnici sami po sebi, već politizovana crkvena elita u snošaju sapolitičkom elitom koja će se uvijek očešati od "svetost" neke vjer-ske tradicije ne bi li dobili glasove. A to vjerski oci znaju dobro un-ovčit. Ovo je naročito vidljivo u ovoj mojoj Bosni, u kojoj običančovjek ne može u javnom i političkom prostoru živjeti kao čovjekili građanin, već mora biti ove ili one vjere koja onda određuje inaciju i partiju, rezident ovog ili onog pravno-etničkog tora, ove ilione džamahirije. Ni u Hrvatskoj i Srbiji, situacija nije nešto punobolja. U cijelom regionu religija odavno nije više privatna stvar po-jedinca. Postala je vulgarno javna. Tim prije suludo zvuči pozivanjena zaštitu vjerskog osjećanja od uvrede, jer se to osjećanje odavnoveć ne može tretirati kao neko intimno, privatno osjećanje ili pri-vatno dobro. Same religijske vođe i strukture su dopustile a ipotrudile da se „njihove“ religije i simboli maksimalno politizuju iuđu u javni politički diskurs - u škole, stranke, parlamente, javnisvjetonazor i izborne kampanje. Još gore, dopustili su i perpetuiralida se „njihove“ religijske strukture, kanoni i simboli zloupotrebl-javaju u javnom klero-nacionalnom govoru mržnje, u produblji-vanju podjela, u mitološkom opravdavanju ratova i etničkih čistkiili npr. u isticanju prigovora savjesti kada treba ispuniti zakonsko

Vjera - VlastDe, vjere vam, počnite koristiti taj

daljinski upravljač umjesto kalašnjikova


pravo žene da sama od-lučuje o svom tijelu.Vjerske elite i strukturekod nas uživaju masneprivilegije i budžetskesubvencije; javne novceza izgradnju vjerskih ob-jekata ili plate vjeroučitelje;ekskluzivitet u denacional-izaciji imovine; vjerske pra -znike i krsne slave kao državnepraznike; oslobođenja od po -reza i carina; itd. Privilegovali suih političari za „njihovo“ javnopolitičko i partijsko deklarisanje ipropovijedanje, ne vjere, već vjerikomplementarnih ideoloških svjet-onazora. One nisu više samo vjer-ske elite, već i ekonomske ipolitičke elite. Ovdje je spoj re-ligijske i svjetovne vlasti skoropotpun, kao da se fakat desiosecond coming. Ne morampričati koliko bljutavo i perve -r zno djeluju ti "savezi" izmeđupolitičara i „božijih sluga“, bezobzira da li se dešavaju na zva -ničnoj ljevici ili desnici, kod jednih,drugih ili trećih. Ili poštede od krivičnih istragavjerskih činovnika za razne vrste afera od pedofilije dofinansijske nediscipline i kriminala. Pa svi mi dobroznamo da su se infrastrukture prvih stranaka u BiH up-ravo izgradile na mreži triju velikih vjerskih institucija,gdje su bogomolje bile pretvarane u političke i ideološkepropovjedaonice. A ne vidim da su se vjerske elite usprotivile ovimspecijalnim privilegijama koje uživaju od države kao da su dio up-ravnog ili stranačkog aparata? Pa ako građani u BiH nemajumogućnost da za svoju djecu u javnim školama biraju izmeđuvjeronauke i sekularnog predmeta koji se bavi religijama, po prin-cipu uzmi ili ostani neocijenjen i na margini, ako ne možemo biratida li ćemo zaraditi za kruh ili ne na dane Božića, Uskrsa ili Ba-jrama, pitam se zašto bi vjerske institucije imale mogućnost da od-lučuju kako će ko o njima govoriti u tom istom javnom prostoru?Tako sloboda ispovjedanja vjere prerasta u normu poželjnog pon-ašanja i atakujući na slobodu govora i obrazovanje postaje neslo-boda i strepnja za nevjernike. Sve to je da vam pamet stane, ali ipaksvijet je dovoljno glup da to i dalje puši?

No, kako su vjerske institucije i simboli odavno dio javnog poli-tičkog prostora, tako se klerici moraju suočiti sa surovom istinomkoja tu vlada: sve što je dio tog prostora ima se pravo propitivati ikritikovati od strane ljudskog razuma. Tu nažalost nema svetihkrava. Ako klerici žele poštedu od kritike „njihovih“ svetinja, ondaće morati iz korijena promijeniti svoj odnos prema državi, es-tablišmentu i društvu, malo se više povući u privatnost i polujavnusferu, malo se manje baviti politikom, a više ljudima. Ako ne želeprestati sisati državni ideološki i finansijski aparat, onda bujrumneka budu spremni na vrlo bolnu kritiku. To se zove društvenaborba, od koje upravo vjerske institucije zaziru jer su nekako ostalenaviknute da budu tiha policija misli. One za tu borbu više vole dainstrumentalizuju političke i stranačke elite, po principu ja tebi dušu(čitaj glas) a ti meni moć. To je velika medvjeđa usluga koju su našikorumpirani političari učinili vjerskim zajednicama. Iako su teo-retski naša politička uređenja zasnovana na principu odvojenosti

crkveod drža ve, mi upra ksi imamo ma -ksi malno mogućupolitizaciju vjere iteologizaciju državegdje su te graniceodavno izbrisane. Miu jugoslovenskom pr -o storu sada imamodžamahirije različitihpredznaka i inteziteta!

Religije se neprestano trude ulaktati u jedan prostor slobode mislii racionalne kritike a onda ga prilagođavati svojim apologetikamai teološkim objašnjenjima svijeta. To je jednostavno nemoguće.Nema ustavnog suda u razvijenoj demokratskoj državi koji će bilokoju satiru na račun vjerskih zajednica proglasiti neustavnom ilipak crkveno stajalište o apsolutnoj zabrani abortusa ustavnim. Pos-toje samo političari koji će politički korektnim govorom otkriti svubijedu svoje političke ograničenosti ili korumpiranosti. Ukolikosavremeni svijet želi da preživi međusobno isključujuće religijskekoncepte i strukture, ne treba ih više doživljavati sa tolikom oz-biljnošću. One su odavno u objektivnom spoznajnom svijetupostale the joke, a ovo čemu mi svjedočimo su tek započeti glob-alistički ropci odumirućih starih konfesija neprilagođenih vremenui razumu, koje više nikakve veze sa Bogom nemaju, ako su ikada iimale.

Drugari, ako vam neko spominje vaše svete krave u javnomprostoru, shvatite da tada ne možemo govoriti o granicama slobodegovora, već eventualno o granicama dobrog ukusa ili pristojnosti iligranicama dobrih komšijskih odnosa. No, te i mnoge druge granicerazumnog ponašanja su odavno prekoračene i to upravo od vjer-skih elita koje su zajedno sa svojim pokroviteljima iz političkog iekonomskog establišmenta gurale region i svijet u česte sunovrate.Zato ne znam oko čega dižete frku? Drugari, stvarno, je li imatedaljinski upravljač? Da li imate miš na svom kompu? Pa de, vjerevam, počnite ih koristiti. To se zove sloboda izbora i govora, po-držana objektivnim naučnim i tehnološkim dostignućima ljudskograzuma!

U Banjoj Luci, 19.1.2015.

Foto : Anders Malm


Kolumna

18

Nemoj da ideš mojom ulicom

Kod Požarevca je izvjesni Radosav Perić mučki, sjekirom, ubiočetvoromjesečno štene koje je greškom ušlo u njegovo dvorište. Štene je imalovlasnike koji su se nakon toga obratili policiji, sudu, raznoraznim službama, iniko im nije pomogao. Aleksandra Dimitrijević, mlada trudnica i vlasnica psa, os-tala je nijema od užasa i nemoći, kao i suprug Aleksandar koji je trčeći za štene-tom vidio kako ga komšija Perić udara sjekirom do smrti. Perić je od ranijepoznat tamošnjoj javnosti, a uža specijalnost mu je, kako javljaju društva za za-štitu životinja u regionu, kasapljenje pasa i mačaka, njihovo nabijanje na ogradu,spaljivanje i ostale strahote. Nikada ni za šta nije odgovarao. Kažu i da mu sinradi u požarevačkom sudu. I da nevolji nije kraj svjedoči mladi bračni par kojidanonoćno od Perića i sina putem telefona dobivaju prijetnje. Šta da čovjek kažena sve ovo.

Podsjetio me ovaj slučaj na sopstveni, kada je 7. jula 2011. u noći neko met-alnom šipkom pretukao mog psa Totu Vuka i slomio mu vilicu na tri mjesta. Bilo,pa prošlo, a velike posljedice ostale i po Totino i po moje zdravlje. Ovih dana mojhrabri Vuk ide na treću operaciju vilice nakon napada. I, ne lezi vraže, nedavnoje moj komšija Josip, najbolji drugar Tote Vuka, verbalno napadnut u mojoj,odnosno našoj ulici, jer Josip i ja smo u Cikote ulici od 1970. od strane sudijeMire Došenović, pridošlice iz okoline Sanskog Mosta. Došenovićka je verbalnonapala Josipa zbog toga što šeta mog psa trotoarom ispred njene kuće, konkret-nije, što šeta psa trotoarom u našoj ulici. Da slučaj bude interesantniji, pomenutozdanje gđe sudije Došenović koje se pogledom ne može obuhvatiti i koje je za-uvijek nagrdilo idilični izgled Cikote ulice sa uščupernim kućicama od fasadnecigle usred drvoreda lipa, izgrađeno je nelegalno. Kome god je do borbe sa vje-trenjačama, može doći na lice mjesta i uvjeriti se u to. Veći dio kuće nalazi se nadržavnoj zemlji. Da čovjek ne povjeruje! Kada sam otišla da vidim šta je uzrokbjesnilu dotične sudije koju, uzgred, nisam uopšte poznavala, osim slanja u ma-jčinu što je valjda bila dobrodošlica, bez da je pristala da siđe sa svog Skadra ipopriča sa mnom kako sam je zamolila, narečena je zaprijetila da će mi ubiti psa.U njenom bezočnom vrijeđanju i kabadahisanju pridružili su joj se i njenimladi,odnosno dvije kćerke, čisto radi obilježavanja teritorija. Nisam znala ni-jedan jedini razlog zašto sudija Došenović prijeti mom psu, a sada i meni kaovlasnici tog istog psa, kao što vjerujem da Aleksandra i Aleksandar nemaju pojmašta je spopalo ludog Perića da im sjekirom zatuče štene. A onda se sudija samaodala, rekla je da će ovaj put Toto zaista skončati, kad već nije prije. Ona će sepobrinuti za to i ubiti ga! Nakon 3,5 godine lampice su mi se upalile. Toto je 7.jula 2011. dotrčao iz pravca njene kuće, konkretnije sa gradilišta koje jeopasavalo nekadašnju kuću Artura i Tonke Mur, a koju su pridošlice iz SanskogMosta, dok si udario dlanom o dlan, regularno i zauvijek dobile bez obzira nasvoju napuštenu imovinu. Ali, o tom potom. Dugo sam se pitala ko stoji iza na-pada na mog psa i zašto. Jedno vrijeme sam dobivala i prijeteće telefonskepozive, ali lampica se nije palila. I onda naprasno shvatim da žena pridošlica pri-jeti da će mi ovaj put zaista ubiti psa samo zato što šeta! I njuška. Ostale potrebeobavlja na obližnjoj livadi. Smeta joj pas koji šeta po trotoaru, tako da je izv-

jesno šta je slijedilo psu koji se usudio otrčati na njeno gradilište. Tako je to biloprije više od tri godine, vežem u glavi i blijedim sve više. Moj pas umije da za-piša svoju teritoriju, ali ne na ovaj način na koji smo svi u mojoj ulici i gradu za-pišani. I, ja nisam ničija teritorija, imam svoju, doduše već dvije decenijeograđenu bodljikavom žicom. Jer, na djelu su klasična tortura i urbicid! Kadijate tuži, kadija ti sudi! Mira Došenović, sudija Okružnog suda u Banjaluci, zani-jela se i kanila u mom gradu nastaviti etničko čišćenje nakon što je nagulila izsvog kad prva puška još nije ni opalila. I ubijanje pasa ona bi nastavila takođe!Tek tako, bez razloga. Mržnje sudija Došenović u sebi ima napretek, a ništa un-osnije nije bilo na našem tržištu od izbijanja rata naovamo. Zato je sudija Došen-ović nedavno izgleda i primljena kao sudija u Okružni sud u Banjaluci. Kaoprimjer i opomena da se s rogatim ne treba bosti. Kadija te tuži, kadija ti sudi! E,nećeš!

Nebo se zatvorilo iznad Banjaluke, sve mi se smračilo! Skupa sa ulicommoga djetinjstva, Mire Cikote. Boris koji je pošao za mnom, kaže mi da sam bilasiva u licu. Iskrivljenog vrata da bih uopšte dobacila pogledom do sudije MireDošenović na njenom zdanju s kojeg je ne bi ni puškom otjerao, u erupciji kojame spopala, sipala sam kao kletvu, Samo probaj, usudi se, ako smiješ, Nećemoći komšije, sud je sud, a ćud je ćud, čast je čast, a vlast je vlast, pa stoga Nelomite mi bagrenje!!! Kao što rekoh, nebo iznad Banjaluke se smračilo. Stepenikpo stepenik sam silazila i vidjela ih sve redom. Blažu, starog Mura, Tonku, Lojzu,Nerku, Galiba, Atka, Envera, Jacu, Vesnu, Dinu, Muhameda, Fatmu, Ratka, Vidu,Bajru, Zuhru, Amru, Emku, Lovru, Ivanku, Juricu, Suzanu, Tonu, Jelku, Jozu,Garu, Dadu, Mirsu, Redžu, Latifu, Gogu, Antu, Dragu, Šimu, Ankicu, Marija,Dijanu, Olivera...

Nek su mi gazili njivom, mojom se sladili šljivom,uvek je lopova bilo jer ćuk je ćuk i vuk je vuk.Nikada zlotvora dosta, suša mi uništi bostani led se prospe pred žetvu, al led je led a red je red!I prekardašilo, im'o sam bagremovu šumutamo dole prema drumu pa sam čekao.Red je red!Polako komšije! Ne može samo da se uđe,da se ruši tuđe, lepo sam im rekao.Ne lomite mi bagrenje,bez njih će me vetrovi oduvati.Pustite ih, moraju mi čuvatijednu tajnu zlatnu kao dukati:ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio,bosonogu i odbeglu od sna.Ljudi smo, cenjeni sude, pa neka bude šta bude,žao mi marama crnih, al plač je plač a mač je mač.Ne pitaj šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo,ne pitaj da li se kajem, jer jed je jed a red je red!

Znači tako, duvala sam, obraćajući se sad njima, starim komšijama iz mogadjetinjstva. Ostali smo još jedino Josip i ja, moji roditelji, te još dvoje - trojepogurenih iz tog vakta. Pa bi da nas pometu! E, neće moći!

Nisam uspjela da dokučim smeta li Došenovićki Toto Vuk zbog Josipa ili jojJosip smeta zbog Tote Vuka. I smetam li joj ja zbog psa ili zbog prijateljstva saJosipom.

Verujem, cenjeni sude, da dobro poznaješ ljude,vi barem imate posla jer ćud je ćud a sud je sud.Verujem, cenjena glavo, da si i učio pravo,da svakom sudiš pošteno jer čast je čast a vlast je vlast.

Piše: Radmila Karlaš

Kadija te tuži, kadija ti sudi

Ne lomite mi bagrenje


Kolumna

19

I sve po zakonu, za to sam prvi,ne bi bilo ove krvi da je bilo sve po zakonu!Vlast je vlast,i ja to poštujem, tu su paragrafi pa zagrabinek isto je i đavolu i đakonu,pa nek se znaI sve po zakonu, tu su paragrafi pa zagrabipošteno i za veru i za neveru.Red je red!Sve ja to poštujem jer više bilo bi ubicanego ptica koje odleću ka severu.

Idem i pričam sa svojim sjenkama. Nebo boje noći, a dan je. Pretučen pas,prijetnje ubistvom, vrisak komšija dok ih grabe i izbacuju iz kuća. Debeljaci od-laze. Koraci ispred vrata, titra svjetlo dok Anušići krše ruke i plaču. Odlaze te noćii tako redom. Lovro, Ivanka... I vranama je dosadilo da grakću, pa su napustilenašu ulicu. Ostalo nas je premalo! A sad ovo. Došao red na mene, Totu Vuka kaoboljeg čovjeka od mnogih, i na Josipa da posustanemo na bilo koji način. Navalasile i primitivizma. E, nećeš!

Ne lomite mi bagrenje,bez njih će me vetrovi oduvati.Pustite ih, moraju mi čuvatijednu tajnu zlatnu kao dukati:ne lomite mi bagrenje, pod njima sam je ljubio.O, zar moram da vam ponovim?Okanite se njih jer sve ću da vas polomim.

Dok ja čantam i dalje, dođoh i do znaka s nazivom, ulica Mire Cikote. Nijeslučajno da je baš ova, moja ulica, jedna od rijetkih u gradu koja i dalje nosi pri-jeratni naziv. Mala je, vjerovatno je zato izmakla promjenama. Ako se uzme uobzir npr., da postoji i Ravnogorska ulica, onda nije slučajno što ja ostadoh uovoj. Cikota je otprilike za svog kratkog života nišanila na fašizam. A šta jedrugo urbicid, nacionalizam, provincijalizam (Filosofija palanke i neprevaziđeni

Radomir Konstatinović), do fašizam. A sad ukratko... Tokom strašne kontrao-fanzive na prije toga oslobođeni Prijedor i Kozaru juna 1942. hiljade žena i djecenalaze utočište na planini, a mnogi od njih bivaju uhapšeni i deportovani u kon-centracione logore Jasenovac i Stara Gradiška. Miru Cikotu, koja je i njenukćerku Ljiljanu hvataju takođe u jednom od zbjegova i umjesto u logor šalju prvou ustaški zatvor u Prijedor pa onda u Crnu Kuću u Banju Luku. U međuvremenuMira uspijeva izdejstvovati prebacivanje kćerke Ljilje roditeljima u Beograd gdje,a kasnije iz Crne Kuće, u klupku vune, roditeljima šalje i pismo čiji je originaldanas u sastavu kolekcije muzeja na Mrakovici.Nakon nekog vremena u zatvorugdje je ispitivana i mučena prijeki ustaški sud u Banjoj Luci osuđuje Miru nasmrt vješanjem. Ona biva vraćena u Prijedor i obješena “na tržnici ispred zgradeustaške policije” tvrdi Rade Bašić, i to 27. avgusta 1942.godine. Ali, krenimoredom. Prijedorska teritorija 1942. bila je jedna od prvih oslobođenih teritorija uratom zahvaćenoj Evropi.Tako je na prijedorski aerodrom, ili tačnije pistu za sli-jetanje prebjegao i Franjo Kluz, prvi pilot NOB-e. To je i jedan od prvih sluča-jeva u II svj.ratu da pokret otpora posjeduje sopstvenu letjelicu. No ovaj bitandatum danas se ne bi ni obilježavao da nije bilo jedne žene. Ne bi Kluz sletionigdje da nije bilo prije svega Mire Cikote. Ona je 1942. godine u rano proljećepostala lokalna sekretarka KPJ, i to nakon što je uhapšen dotadašnji sekretarMuharem Suljanović i prebačen u zloglasnu Crnu Kuću u Banjoj Luci. Nakon štoje preuzela funkciju Mira Cikota nastavlja sa diverzantskim aktivnostima. Zah-valjujući braku s Božom koji je tih godina i dalje radio u lokalnom sudu te zah-valjujući nekolicini saradnika među ustaškim činovnicima (tzv. Kotarski) Miradolazi do detaljnog plana rasporeda ustaških snaga u gradu. Isti plan dotura par-tizanima na Kozari koji tek onda mogu bez problema planirati ofanzivu na gradi osloboditi ga 16.maja. Dan poslije oslobođena je i Ljubija čime neprijateljinapokon gube jednu od bitnih rezervi željeza. Upravo će ga to željezo i potrebaza njim i natjerati da par mjeseci kasnije organizuje jaku kontarofanzivu.

Eto ti sad! Ako slučajnosti postoje, zaista su prevelike! Na koncu, ne pre-ostaje mi drugo, nego živjeti i djelovati u skladu sa Cikotinim geslom. Smrtfašizmu, kažem dok buljim u tablu s njenim imenom. Av, av, kaže na to moj TotoVuk. Pas koji je mrzio fašizam, čuvar moje ulice i u ljetnom i u zimskom peri-odu!

Foto: Goran Mulahusić

Nova likovna sezona u Sloveniji, koja svoje salone i galerije otvaraistaknutim evropskim slikarima, bila je u znaku jedne izuzetne izložbeautora rođenog u Banjaluci prije nepunih 35 godina, u porodici umjetnikasvjetskog glasa; u Mariboru se predstavio Tarik Berber, koji uspješno idestazama svoga strica Mersada i svoga oca Omera, stvarajući svoju pre-poznatljivost kao umjetnik na čijim se platnima prepliću klasično i mod-erno. Posjetioce i kritiku i ovog puta je privukla njegova ekspresivnost ivrhunsko crtanje, te spontanost i cjelovitost slika, na kojima je svaki dioi svijet za sebe i bitan element površine, ukupnog doživljaja.

A put do ove izložbe vodi mladog umjetnika od njegovog sred-njoškolskog zanosa i studija na Akademiji likovne umjetnosti u Firenci,pa preko samostalnih i zajedničkih izlaganja u značajnim centrima kaošto su London, Rim, Milano, Firenca, Bolzano, Trento, do galerije ArmaMaxa – Zavoda za promociju kulture i umjetnosti u gradu na Dravi, kojije bio i evropska prijestolnica kulture.

Likovni rukopis Tarika Berbera odlikuje se »tehničkom virtu -oznošću« i originalnošću, a njegova »zanimanja sežu od klasične grčkei rimske umjetnosti do renesanse i savremene umjetnosti«, zapisao je ukatalogu mariborske izložbe poznati londonski i svjetski likovni kritičari teoretičar Terence Rodrigues.

Tarikove slike su kao oceani sa mnoštvom talasa, varijacija, odsjaja.

Treći Berber: Tarik

POETIKA POVRŠINE

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Za Tarika Berbera važna je i površina, koja nije samo ploha i pozad-ina, nego iznad svega likovna dramatika, u koju se uklapaju i likovi, pred-meti, simboli, kao dio tog kolorita i kovitlanja. Slika nije projekcija,ugođaj, splet boja i osjećanja; ona je prije svega doživljaj, poniranje,polemika i kritika, slutnja i nemir, likovni dijalog sa stvarnošću.»Berberova djela jasno pokazuju neprestani boj između kaosa i reda,nasilja i razmišljanja, divljeg i emotivnog«, piše Rodrigues, ističući da jeTarik Berber »svjestan prošlosti i njenog cikličnog značanja«. Tarikovadjela su tako meditacija o kolektivnom i osobnom sjećanju i prolaznosti;slika je tako svojevrstan most između prošlog i budućeg, svevremenalikovna metafora.

I tako, dok se još formiraju utisci o dometima ove mariborske izložbe,likovno stvaralaštvo Tarika Berbera dobija novo, značajno priznanje –Edward Lucie-Smith, svjetski ekspert za modernu umjetnost, uzima nje-govu sliku za naslovnu stranu kataloga i pozivnice za veliku izložbumladih umjetnika u Londonu, koja je otvorena 17. februara 2015. I ovasmotra dokazuje da je Tarik Berber na svjetskom likovnom putu.

U ovom trenutku sjećanja nas vraćaju u Banjaluku osamdesetih go-dina prošlog stoljeća, kad se u porodici Berber rodio budući slikar, Tarik,koji se već u prvim godinama svoga djetinjstva susretao sa slikama svogaamidže Mersada i svoga oca Omera, te sa tapiserijama svoje majke Dike.Taj svijet boja Tarik je ponio u svijet kao sjećanje na zavičaj, i kao svi-jest o bitisanju, vlastitom i zajedničkom. I te »sitne šare«, probuđene upjesmi »Vezilja« Nasihe Kapidžić Hadžić, posvećenoj Diki Berber,postale su, evo, tri desetljeća kasnije, »radost plavog« koja nam vraća»vid« i »zelene bašte sjaj«.

Tarik Berber, iz čuvene banjalučke umjetničke porodice, postaje već poznato ime u svijetu savremene

evropske likovne umjetnosti


Eseji i putopisi

22

Za moje posjete Istambulu davnih sedamdesetih, ljubaznošćugospodina Vecdi Sayara, tadašnjeg savjetnika za kulturu gradon-ačelnika, uspjeli smo dobiti pristup i vodiča u podzemne kanale,kojima se vodom snabdijevala centralna cisterna grada, čiji seostaci i danas nalaze u Drugom dvorištu Topkapi palače. Zah-valjujuči ovom podzemnom vodovodu, koji je bio svojevrsnočudo toga vremena, Constantinopolis ni za najduže opsade nijeostajao bez vode, pa ga je to, kroz stoljeća, činilo neosvojivim.Podzemna mreža kanala i hodnika, čini se, služila je i kao tajniprolaz, za snabdijevanje hranom i oružjem, u vrijeme opsadegrada. Labirint je završavao podno zidina stare utvrde, iznadsamog Zlatnog roga, na temeljima nekadašnje crkve Sv. Marijeod Blachernae. Crkva je izgradjena u 4. stoljeću u slavu DjeviceMarije, Isusove majke i u njoj se nalazila istoimena ikona. U 6.stoljeću, za vrijeme Justiniana I, crkva je proširena i dogradjenasa dva nova objekta: parekklesion (vrsta kapele) znana kaoHagia Soros, u kojoj su se čuvali orginalna odjeća Sv.Marije injezin ogrtač; u kojeg je zamotano Kristovo tijelo, nakon nje-govog skidanja sa križa; te Hagion Lousma (sveta kupelja), ukojoj su se krstili bizantski carevi, sa fontanom. Za vrijeme op-sade Konstantinopolja, od strane koalicije Avara i Perzijanaca u7. stoljeću, malobrojna vojska, predvodjena neiskusnim princomConstantinom sinom tadašnjeg bizantskog cara Heracliusa, usp-jela je, kako legenda kaže, uz pomoć Djevice Marije od Blach-erne da odbije napad i spasi grad Konstantinopolj od razaranja.Od tada ikona Djevice Marije od Blachernae predstavlja jednuod najvećih svetih relikvija ortodoksnih kršćana. Car Heracliusje nakon ovog dogadjaja opasao crkvu visokim zidom i uključioje u zidine grada. Crkva je nesmotrenošću djece iz carske famil-ije izgorijela u požaru 29. Februara 1434. godine. Jedina,navodno preživjela, relikvija iz crkve je Theotokosova freskaDjevice Marije, još znana kao Blachernittissa, koja se danas“čuva” u Dormition Katedrali u Kremlju. Teško oštećena i za-puštena ruina crkve je vremenom potpuno iščezla, da bi 1867.godine Ortodoksna kršćanska zajednica otkupila parcelu okofontane i tu sagradila manju crkvu Sv.Marije. Fontana je danassvetište za ortodoksne kršćane i muslimane, a smatra se da vodaima i ljekovita svojstva. Iznad česme, gdje hodočasnici ritualnoispiraju oči, piše na grčkom: “Nipson anomemata me monanopsin”, što u prijevodu otprilike znači: “Operi svoje grijehe, ne

samo oči”. Mjesto je lijepo za predahnuti u podnevnoj hladoviniistanbulskog ljeta, osobito običnim danom, kada nije vjerskipraznik. Meditaciju, kraj vječne vode ovog šadrvana, tada samoometa mujezinov poziv na podnevnu molitvu sa obližnjihdžamija ili hitri prolazak armenskog kaludjera na podnevni sut-lijaš u samostanskoj blagovaonici.

Staro gradsko jezgro, a kasnije i orijentalni Istanbul, sugotovo u potpunosti bili locirani na prevlaci iznad prirodnogmorskog zatona zvanog Zlatni rog (turski: Halic ili AltinBoynuz; grčki: Karatios Kolpos), duge nešto više od sedamkilometara, sa prečnikom na njenom najširem dijelu oko jednogkilometra. Prevlaka je duboko izbočena u Bosforski moreuz,čineći i tako prirodnu luku, koja je hiljadama godina pružalasiguran zaklon grčkim, rimskim, bizantskim i otomanskimbrodovima. Danas je stari grad iznad Zlatnog roga najljepši dioIstanbula, koji fortifikacijski i svojom panoramom, suvereno do-minira Bosforom. Na suprotnoj strani Zlatnog roga, njegovojsjevernoj obali, leži dio grada poznat kao Galata ili Pera, kojidanas, preko zaljeva, sa starom historijskom jezgrom grada,povezuju 3 mosta: Halic most, Ataturk most i Galata most, kojije nakon požara 1992. godine u potpunosti obnovljen. Novi,velelepni Galata most je napravljen 1994. godine, po uzoru nalegendarni Golden Gate Bridge u San Franciscu. Zanimljivo jeda je prvi nacrt Halic mosta, preko Zlatnog roga, načinioLeonardo da Vinci 1502. godine, kao dio urbanističkog projektaSultana Bayazida II. Projekat je u potpunosti zaboravljen, da biponovo bio re-dizajniran 2001. godine u Norveškoj i sagradjenkao manji pješački most preko Zlatnog roga.

Sjevernom obalom Zlatnog roga dominira Galatatoranj, koji je u prošlosti imao isključivo obrambenu zadaću,dok danas ima historijsku važnost i nezaobilazna je razglednicaza milione turista, koji svake godine posjećuju Istambul. Uneposrednoj blizini sadašnjeg Galata tornja, nalazio se stari Ve-liki toranj (grčki: Megalos Pyrgos), koji je u potpunosti razorenza vrijeme IV krstaške opsade 1204. godine, da bi Genoese1348. sagradio novi toranj i nazvao ga Cristhea Turris (Kristovtoranj), što bi najvjerovatnije odgovaralo današnjem Galatatornju. Izmedju Velikog tornja i starog utvrdjenja iznad Zlatnogroga, kroz dugi period Starog vijeka, bio je razapet debeli lanackoji je štitio ulazak nepoželjnog brodovlja u luku, još jednateško premostiva prepreka, koja je činila stari grad Konstan-tinopolj neosvojivim za Ruse, Perzijance, Avare, Krstaše i TurkeSeldjuke. Ipak, sultan Mehmed II Osvajač, za vrijeme posljed-nje opsade i pada Konstantinopolja 1453. godine, uspio je sasvojom mornaricom prekinuti ovaj lanac obrane i prodrijeti uluku podno Zlatnog roga. Prekid lanca i pad Konstantinopoljapredstavlja simboličan kraj jednog vremena (Stari vijek) i poče-

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Zapis o Stambolu (2):Odsjaji Zlatnog roga


23

Eseji i putopisi

tak drugog (Srednji vijek).

Nakon pada Konstantinopolja, dio grada na suprotnojobali oko Galata tornja, poznat kao Pera, počeo se naglo razvi-jati i naseljavati neturskim stanovništvom, uglavnom Grcima,Armencima, Jevrejima, Italijanima i Francuzima, koji sudonijeli i razvili zanatstvo i trgovinu. To je uveliko odgovaralootomanskim vladarima, kako Mehmedu II, tako i njegovimsukcesorima, jer su Turci željeli trgovinu sa ZapadnomEvropom. Ovo je svakako bio najvažniji razlog ekspanzije urazvoju ovog dijela grada, koji je vremenom postao “prestižan”,te su se tu počele otvarati i prve ambasade evropskih zemalja uOtomanskoj carevini: najprije francuska, pa talijanska, zatimnjemačka i druge, potom važne državne i trgovačke institucije.Etnička šarolikost jasno se očituje u arhitekturi i urbanizmuovog dijela grada, gdje srećemo mnoštvo gradjevina u baro-knom, neoklasicističkom, čak i viktorijanskom stilu, te čitav nizbogomolja svih mogućih konfesija. Danas se ovaj dio gradazove Taksim ili Beyoglu i svojim izgledom i “vibrom” u pot-punosti podsjeća na bohemske četvrti Londona, Pariza, Berlina idrugih evropskih gradova, te s pravom nosi naziv IstanbulskiSoho. Vožnja starim crvenim tramvajem, od Taksim trga doTunela, nezaboravan je užitak. Ipak najveće zadovoljstvo,pričinjavaju mi sati lutanja po knjižarama i antikvarijatima uFrancuskoj ulici, Galatasaraya. Tu se uvijek nadje po koja sitnaumjetnina ili rijetka knjiga, u koju se čovjek zaljubi i ondasatima ostaje s njom, dok je na kraju ne kupi i zauvijek privedek sebi. Pijan od čitanja i mirisa Istoka, dovoljno je podići ruku i“dolmiš fijaker” je tu, da vozi opčaranog gosta u obližnji hotel.

Donji dio Galate i ujedno najstariji, onaj što se pružaprema Bosforu, u prošlosti naseljen uglavnom Jevrejima i Ar-mencima, do danas je zadržao svoj orijentalni izgled. Tu se jošuvijek nalaze stari hanovi, javna kupatila, mnoštvo zanatskihradnji, te aščinice u kojima se za male pare može dobro pojesti.

Načičkane na obali Bosfora, odakle puca pogled na Zlatni rog,zalazak sunca na terasi neke od ovih aščinica, uz čaj i nargilu,čini čitav dogadjaj čarobnim, te mu se, pri svakom našem pos-jetu Istanbulu, neumitno vraćamo. Tu srećem dvoje mladjihljudi: Bena, američkog doktora na njegovom putu oko svijeta injegovu saputnicu Jane, Amerikanku stalno nastanjenu u Ams-terdamu, na njenom putu za Indoneziju. Ben je pet godina radiokao liječnik u rezervatu Navajo indijanaca u Arizoni. Dubokopotrešen zlom sudbinom ovog ponosnog i visoko spiritualnognaroda bez budućnosti, nije više mogao izdržati; napustio jeposao i sada putuje svijetom, kao “Lutajući Holandez”, tražećiodgovore na svoja pitanja. Dok otpuhujemo debele dimove izwaterpipe-a, pričamo o Voltaire- ovom Candide-u. Candide jeprošao čitav svijet i na kraju, baš ovdje u Istanbulu, shvatio danjegov ideal Eldorado ne postoji, nego da svak’ sebi mora izgra-diti sretni kutak, na ovom našem jedinom dunjaluku, u kojem ćeživjeti. Zbog toga Candide i njegovi prijatelji odlučuju da se tra-jno nastane u Stambolu, zavrnu rukave i grade svoj savršeni svi-jet u bašči od sljezove boje. Ova lijepa i poučna priča, mogla bise primijeniti na sve one, koji tragaju za mitom o Eldoradu.

Sumrak se postepeno spuštao nad Bosforom. Zlatni rogpolako nestade u večernjem sfumatu, a zamijeniše ga tisuće si-jalica sa suprotne strane, spojivši se u jedno veliko more svjetla,iz koga izroniše poput luksuznih, raskošno osvijetljenih plovila,velelepna zdanja džamija: Aya Sophia-e, Plave džamije, Bayazi-dove džamije i Sulejmanije. Kad pomislim da je prošlo samosedamnaest stoljeća, od praznih obala tjesnaca izmedju dvamora, do današnjeg modernog Istanbula, to je zaista kratak pe-riod, u poredjenju sa pet hiljada godina, od toljage do luka i stri-jele. Stvarno je civilizacija u posljednjem milenijumu zakoračilakrupnim korakom naprijed. Nakon dugog dana punog utisaka uKonstantinovom carstvu, oči se same sklapaše i ja utonuh u sano rimskim centurionima, krstaškim riterima, vizantijskim care-vima, venecijanskim trgovcima i brkatim Osmanlijama.

Orao&Zmija-podni mozaik iz 6. stoljeća-Velika carska palača- Konstantinopolis

24

U vrijeme dominacije Osmanlijskog carstvana našim prostorima u najvećem broju nisu zabil-ježena imena glavnih graditelja pojedinih ob-jekata koji su (džamije, medrese...) najčešćeimenovani prema ljudima koji su vlastitim sred-stvima finansirali njihovu izgradnju i putem in-stitucije vakufa obezbjeđivali njihovo trajnofunkcionisanje i održavanje. U periodu nepo -sredno nakon izgradnje Ferhat-pašine / Ferhadijedžamije u Banjaluci su izgrađene jos dvije znača-jne džamije: Deftedarija / Arnaudija i Gazanferija.

Džamija Defdedara / Deftedarija - Arnaudijaje izgrađena 1895. što potvrđuje tarih (zapis o

građevini) ispisan u kamenu iznad ulaza, a kojipočinje sa : ”Kad podiže ovu džamiju onaj koji jeobuzet dobrim djelima Za ljubav Boga potrošioje svoje blago. To je krasan dvorac i umjetničkodjelo. Neka Bog nagradi ! To postade stjecište do-brih ljudi...”. Džamija je locirana na krajnjem za-padnom dijelu Stare čaršije ispod Pobrđa ipredstavlja lijep primjer klasičnog stila građenjadžamija osmanlijskog carstva (tvorac klasičnogstila u islamskoj umjetnosti je Mimar KodžaSinan, najznačajniji i najplodniji graditelj u ci-jelom periodu postojanja Osmanlijskog carstva.Njemu i njegovoj školi se pripisuje oko tri stotineobjekata: džamija, bezistana , mostova, medre -sa...). To je u Banjaluci, pored Ferhadije, jedinadžamija sa zidanom kupolom. Po izgradnji, ime ”

Džamija deftedara ” - Deftedarija je dobila posvom osnivaču- deftedaru Hasanu (tadašnjem fi-nansijskom upravitelju Bosanskog pašaluka). Sobzirom da je on bio arnautskog / albanskog pori-jekla, vremenom se udomaćio i naziv Arnaudijakoji je sada više u upotrebi. Za monumentalnepodkupolne džamije klasičnog Turskog / Osman-lijskog stila, pa time i za Arnaudiju, može se usavremenom smislu reći da su to jednoprostornekubističke građevine jer se sastoje od jedin-stvenog molitvenog prostora u obliku kubusa,trokutastih sveroidnih pandantiva (ili pak trompi)u gornjim uglovima unutar tog kubusa, višeu-gaonog prizmatičnog tambura koji poduhvatakupolu, krovne kupole – kalote / polulopte ili di-jela polulopte, valjkastog ili višeugaonog priz-

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Arnaudija i Gazanferija

Piše: Adem Čukur

Arhivski snimci Šeher Banjaluka

Od prebivališta iz kamenog doba, ilirskih i rimskih utvrđenja, naselja Slovena, do šehera

i evropskog grada

Ulaz u džamiju Gazanferiju sa turbetima

Sjećanjematičnog minareta koji se završava stošcem /kupom, te ulaznog trijema sa tri manje kupoleiznad. To je ustvrdio i jedan od najznačajnijiharhitekata XX-og vijeka Charles Edouard Jean-neret – Le Korbizje kada je kao mladi arhitektnakratko boravio u Makedoniji. Unutrašnji pros-tori džamije su u najvećem dijelu oslikani lijepooblikovanom arabeskom. Pored te džamije sklad-nih proporcija je i turbe osnivača, česma i manjiharem / groblje. Prema zapadu, na ulazu udvorište, nalazi se lijep i inače rijetko primjenji-van objekat, manja munara / munarica - ”akšamtas” sa kojeg je mujezin pozivao vjernike navečernju molitvu. Za taj mali objekat može se rećida važi izrečena misao poznatog njemačkog /američkog arhitekte Ludviga Mis Van Der Roe-a:”Manje je veće”, pri čemu se podrazumijeva damonumentalnost objekta ne određuje samo nje-gova prostorna veličina i primjena skupocjenihobrađenih materijala već, u prvom redu, dosti -gnuti nivo njegovog umjetničkog oblikovanja.

Nakon što je Ferhad-paša izgradio most prekoVrbasa, na njegovoj desnoj strani vremenom seformira novo naselje sa Malom čaršijom (Sukisagir-om) i mahalama. Nešto južnije od čaršijeGazanfer-beg gradi jednu od prvih džamija u tomdijelu grada. S obzirom da je on bio savremenikFerhad-paše i Hasana defdedara, može se reći daje džamija građena krajem XVI-og ili početkomXVII-og vijeka. Pretpostavlja se da je džamijagrađena sa zidanom kupolom i da se kupolatokom vremena (vjerovatno u XVII vijeku)urušila, a da je nakon toga na postojećim zi-dovima izgrađen drveni strop i četverovodni kosikrov te kupola od dasaka unutar njega, a koja seoslanjala na stropne drvene grede. Iznad ulazanalazi se manji mahfil sa obrađenim drvenim el-ementima. Mihrab je naznačen sa kamenim okvi-rom i sa pet redova stepenasto urađenih stalaktita.Minber je u obrađenom drvetu sa četverovodnimkrovićem u vrhu. Krajem XIX-og vijeka izvršenoje oslikanje na unutrašnjoj strani omalterisane ku-pole, kao i gornjih dijelova zidova arabeskom sastilizovanim biljnim motivima. Prozori su izve-deni u dva reda: u donjem redu pravougaoni saželjeznim rešetkama / demirima , a u gornjem di-jelu pravougaoni sa lomljenim lukom. Ulazniprostor je specifičan i ne postoji sličan na pros-toru BiH. Naime, lijevo i desno od ulaza nalaze sedva u kamenu zidana osmougaona turbeta (jednoGazanferovo, a drugo vjerovatno njegovih si -nova) sa nešto uvučenim tamburima prekrivenimosmerougaonim kosim krovovima sa biber crije-pom.

Između turbeta nalazi se ulazni spojni zidpokriven dvovodnim krovićem, a sa centralnopostavljenim vratima i sa obostranim četver-ougaonim otvorima sa željeznim rešetkama.Gledajući sa zapadne strane, sav taj ansambl un-ekoliko asocira i na manji zamak. Između turbetai molitvenog prostora na obe strane od ulazanalaze se sofe ispred kojih su na vanjskom zidudžamije bila urađena dva manja mihraba sa deko-racijom u kamenu. Sama munara je zidana u ka-menu sa lijepo zaobljenim prelazom iz donjegdijela munare u kamenu ogradu šerifeta.

Akšam tas sa koje je mujezin pozivao navečernju molitvu

Džamija Arnaudija / Deftedarijasa turbetom i akšam tasom

Munara džamije Gazanferije

25


26

''Zašto se izlagati mahmurluku, bolje je ostati pijan''. PijanskaVećina Banjalučanki poznaje Ramadana Mošinovića ko Madu, poz-

natog ženskog frizera koji je davno izučio frizerski zanat kod čuvenogBerbera u Gospodskoj ulici u Banjoj Luci. Ne samo da je bio poznat posvom majstorluku sa makazama i češljem, Mado je bio omiljen i poznatko svestran ribolovac. Sa oba zanata Mado je obiš'o cijelu Jugu, ali iEvropu, pa je čak stig’o i do Njujorka na takmičenje frizera donoseći na-jmodernije trendove frizerskog zanata da našeg grada. Često je bio nesh-vaćan zbog uvođenja nekih novina u kreiranju frizura na ženskimglavama ali on nije odustaj’o i tako je svakim danom stic'o sve veću pop-ularnost kod većine Banjalučanki.

Poznajem Madu niz godina, rođaci smo po majčinoj strani, i čestosmo išli u zajedničko ribarenje, družili se po kafanama i obilazili pokućama tako da je naše prijateljstvo ostalo čvrsto do današnjeg dana, kadovo pišem. Marljiv, vrijedan, pošten, valjan drug i prijatelj, uvijek priruci i spreman da pomogne, ustrajan u prijateljstvu i druženju, Mado jestic’o i sačuv’o ugled čestitog Banjalučanina i među našim damama alii među ribarima. Moglo bi se slobodno reći, da je poznat većinistanovnika Banje Luke našeg vremena. Mado je bio i ost’o poznat posvojoj dobroti i omiljen kao čovjek velika srca i široke ruke. Vječito upokretu, nemirna duha, on se često otiskiv’o u nabavku savremenih ma-terijala za radnju koju je im’o u Zanatskom centru, u Gospodskoj ulici iusput, navrać'o u ribolov na rijeke koje je prolazio. A bio je svugdje, loviona mnogim rijekama. Međutim, uvijek se vrać’o svojoj najvećoj ljubavi,gradu na Vrbasu. Bio je jedan od prvih Banjalučana koji se vratio u svoj

rodni kraj, u svoju kuću u Potoku.Druženje po kafanama nije bilo strano za "majstor Madu" pa je tako

stek'o širok krug prijatelja sa kojima se družio i nalazio u kafanama kodTice, majke Halime, Abaciji, kod Eseda, i da ne nabrajam sve nazivekafana u koje je zalazio a kojih je bilo na desetine. U njegovom društvunikad nije bilo dosadno jer Mado uvijek ima nešto da ispriča iz svogbogatog radnog i životnog iskustva, a sa pričama iz ribolova znao je dugoda zabavlja one koji su sjedili za njegovim stolom. Jedna od brojnih pričami se posebno svidjela i ja bih je podijelio sa vama. Iz velikog broja ljudi,sa kojima se Mado družio, teško je nekog posebno izdvojiti, krug nje-govih prijatelja bio je širok, ali bih na momenat izdvojio ove sa kojimase Mado češće nalazio po kafanama ili ribolovu. Ratko Nalić-Nale, IvoBlažević, Suad Smajić-Sule, Milenko Kuruzović-Miko, dr. Emir Kulen-ović-Pikula, Avdo, Rešo, Pefta i mnogi drugi. Česta sastajanja donosilasu i različite igrarije sa kojima su izazivali jedan drugog.

Sjedeći jedne prilike u kafani zapričali su se o ribarenju, ribarima injihovom majstorluku u ribolovu. Postavljalo se pitanje ko je najboljiribar u Banjoj Luci. Za stolom, pored Made, našli su se Ivo, Sule, Mikoi Nale kad je rasprava započela.

- Ja ne znam ko je najbolji ribar, ima ih dosta dobrih i teško mi je dase odlučim za jednog, jer se nemore porediti ribar koji fata ribe na plo-vak, sa onim koji fata ribu na mušicu ili peša - branio je Mado svoj stav.

- Ti si, brate moj, slab ribar! Ja se ne sjećam kad si zadnji put donioribu da zamezimo - izaziv’o ga je Ivo što je odmah Madu zapalilo

- Ma bjež', tukac jedan, jesam li prošle ned'lje donio dvi prajepa nam je Kada ispekla. Ko t'je kriv kad nisi bio da vidiš i zameziš -uzvratio je moj rođo.

- Ja sam bio kod Tice taj dan, al nisam vidio nikakvu ribu da se prži- sada je Nale dolijev’o ulje na vatru.

- Ne laži, nis' bio taj dan. Bili smo ja, Ćelo, Pepi, Ćuta i ne znam kojoš. Al ti nisi navrać'o - poskakuje Mado sa stolice i uzvraća Nali.

- Pitajte Kadu!- umiješa se Sule koji je mirno sjedio i smješk’ose čudnoj raspravi. Nale je odmah dozv’o Kadu koja je umorna od sta-janja sporo teturala prema stolu.

OPKLADA POKRAJ PLIVE

Napisao: Mersad RAJIĆ


27

Jedna ribarska

- Šta je? Što me zoveš? Zar nev'diš da sam krepala od umora. Ovoće te koštat jedne kahve zame. Ovaj moj dolazak i besposleno hodanje.Šta hoš?- vikala je Kada na Nalu.

- Boga ti kaž'mi jel Mado donio prošle hefte dvi praje da ih ispečeš?-umijš’o se ponovo Sule uzimajući Madu u zaštitu.

- Jest donio, al nije kaz'o ko i' je ufatio!- nasmija se Kada i, teturajući,vrati se, i nestade iza šanka.

- Eto,..šta sam ti rek'o, pa i ona sumnja da ti moreš ufatiti dvi pas-trmke - uporan je bio Ivo. Izgled’o je ozbiljan i neko ko je sluš’o sastrane, a ne poznaje ih, pomislio bi da je to ozbiljna rasprava. U tom mo-mentu na vrata kafane ulazi Faik Ganić i prilazi stolu.

- Imal' mjesta?- upit’o je privlačeći stolicu i sjeo između Madei Suleta koji su se razmaknuli u stranu da mu naprave prostor. Ubrzo,rasprava koja je za trenutak zamrla Faikovim dolaskom, ponovo je oživ-jela kad je Mado upit’o Faika o tome ko je po njegovoj ocjeni najboljibanjalučki ribar. Faik, koji je pozv’o Kadu i naručio piće za sto, spremno,ko iz topa, je odgovorio.

- Mado je najbolji ribar! Jeste, kad vam kažem, Zorana mi!- "zak-linj’o" se Faik njegovom uobičajenom frazom, s kojom se godinamaslužio kad se šali, odnosno ne kazuje istinu. Ovo mu je bila omiljenapošalica s kojom je označav’o neozbiljnost za ono što je govorio ili tvr-dio.

- De sad i ti seri, seri!...- ljutito se Mado brecnuo na Faika doksu se svi grohotom nasmijali. Jedini, ozbiljana lica i pomalo ljut, bio jeMado.

- Ja nikad nisam kaz'o da sam najbolji ribar, ali uvijek kažemda znam i mogu ufati' ribu ko i svaki drugi ribar, možda ne 'nolko ko štoufate Buljan, Ćelo, Rešo il' Merso, ali kažem i tvrdim da ću je ufati' akoje voda potaman za lov - uzvratio je ponovo moj rođak smirenim glasomiz kojeg je izbijala apsolutna sigurnost u vlastite sposobnosti.

- Kad je tako, haj da se kladimo!- uzviknu Ivo ko da je samoček’o na Madu da kaže ono što je kaz’o. Im’o se utisak da je čitav raz-govor usmjeravan prema ovoj izazovnoj opkladi.

- U šta?- uzvratio je Mado.- Zna se ušta! Il' janje il' prase. Svedno mi je - odgovara mu Ivo

Blažević.- Vadi papir da se pravi ugovor, sve pojedinosti treba napisat na ćage,

pa nek se zna. Kad je na papiru nejma odustajanja i mjenjanja ugovora -sada se i Mado oraspoložio.

- Da bude sve fer i kako treba ja ću biti svjedok i sudija - umiješ’o seSule, a i ostali za stolom su prihvatili da učestvuju u opkladi. Miko, kojije do tada mudro ćut’o, ne miješajući se u "lopovska" posla, iznenadaupade u razgovor.

- Niste rekli đe se fata, koja vrsta ribe, kolika riba mora bit, kojarijeka? Ima tu stotine varijanti koje treba odma' raščistiti da ne budekakve zabune u ugovoru - govorio je Miko smirenog izraza na licu. Samodobar poznavalac Mike je mog’o primijetiti smješak.

- Nek Mado izabere rijeku a ja ću onda vidjeti oko mjere -odvratio je Ivo sav ustrept’o od zadovoljastva što je uspio "zapaliti" svogprijetalja.

- Men' je svedno koja je voda, Sana, Ribnik, San'ca, Pliva...đegod hoćeš...ti odaberi, tukac jedan - nastavio je Mado sa "provociran-jem".

Ivo Blažević godinama druguje sa Madom. Inače je radio u Muzičkojnakladi, Radio tonu, ko šef prodavice koja se nalazila također u Gospod-skoj ulici. Smajić Suad-Sule, njihov zajednički prijatelj, već dugo god-ina živi i radi u Austriji. Nijedan od njih nije ribario ali su često išli saMadom u ribarenje kad se radilo o ovakvim "smicalicama" koje su samobile povod da se nešto okrene kraj vode. Njima bi se često pridruživalerazličite grupe ribara, Nale, Faik, Rešo, Miko, da bi veselje i uživanjekraj vode imalo veći značaj.

- Ja ne vjerujem ni jednom od vas ribara. Svi ste vi lopovi i lažovi,žao mi je ali vam ne mogu vjerovati. Ufatite malu ribu, a kažete da jevel'ka, a one koje vam spanu, uvijek su najveće. Ja ću povesti jednogneutralca ko svjedoka i sudiju i on se neće odvajati od Made za vrijemeribarenja - diktir’o je Ivo uslove ugovora.

- Daj papir da se napravi "šara" kakvi su uslovi opklade - do-daje Nale i ubrzo nakon njegova prijedloga Kada donese komad papiraod obične kese i Nale poče da zapisuje.

Ugovor:kojim se obavezuju dvije strane (Mado i Ivo) da u subotu ispeku jag-

nje na rijeci koju izabere jedna od strana (Mado) po svojoj volji. Istastrana je saglasna i obavezuje se da će uhvatiti minimalno jednu ribu kojaima mjeru propisanu ribarskim aktima a koju će odrediti druga strana izovog ugovora. Druga strana ovog ugovora (Ivo) se obavezuje da odredimjeru i izmjeri uhvaćenu ribu pred svjedocima koji se zateknu kraj ražnjadatog dana. Ista strana (Ivo) se također obavezuje da dovede svjedokakoji će pratiti prvu stranu za vrijeme ribolova. Vrijeme lova je ograničenokoliko traje priprema i pečenje janjeta na ražnju. Nakon što se jagnje saražanjem ispravi da se ohladi i ocijedi, tj. bude spremno za jelo, trajanjeugovora prestaje. Ugovorene strane su saglasne da, onaj ko izgubi op-kladu, snosi sam sve troškove ove opklade. Napokon, Mado je odlučioda se ide na Plivu, a Ivo se odlučio da ga ko svjedok zastupa Lemi (Mile),na što su se obojica usaglasili, dogovorili i potpisali ugovor. Dogovorenesubote, na Plivi iznad kafane Sulje Ribića, našlo se društvo koje je biloprisutno kod potpisivanja ugovora pojačano sa Lemijem ko svjedokomi nekolicinom ribara koji su se zatekli kod Sulje na konaku, Zlaja, Aco,Bojer i Tetak. Svi su bili živo zainteresirani i htjeli da budu svjedoci koće izgubiti opkladu.

- Ko će mi reći kol'ke su mjere za pastrmku i lipena?- upit’o jeIvo.

- Ja ću ti reći, 25 cm je mjera za pastrmku, a 30 cm za lipena -odgovorio je Miko.

- Jel' to tačno!?- upit’o je Ivo Nalu i Faika koji su odmah potvrdiliMikine navode, smanjujući mjeru pastrmke na 24cm, što su prihvatileobe strane iz ugovora. Nije im trebalo mnogo vremena da se usaglase.Jedino je bilo još govor o mjerama riba.

- Samo da vidiš da nisam cicija, ja ću ti spustiti mjeru lipena i na 28cm, što znači, ako ufatiš lipena od 28 centi, važi se ko i onaj od 30 centi.Ja sam siguran da ne možeš ufatiti ni ispod mjere - velikodušno je pred-ložio Ivo što je odmah bilo dopisano u aneks ugovora. Mado se smješk’o,Ivo također. Spremali su ujdurmu jedan drugom. Oko deset sati sve jebilo spremno i moglo je da se započne sa ispunjenjem uslova ugovora.Mado i Miko su spremali pribor, dok su ostali lutali uokolo u potrazi zasuhim klipama i prikupljanjem drva za vatru. Ivo se okrenuo premaLemiju i strogo zaprijetio.

- Lemi, ne odvajaj se od ovog lopova, ne daj mu disati, a svakuufaćenu ribu, ako ih bude, u što ja sumnjam, ti lično mjeri i ne daj da teprevari. Ne daj da je isteže da ima mjeru, a posebno prati Miku da mu neprebaci svoju ribu ako je ufati - ozbiljna glasa Ivo se obratio Mili.

- Ne brigaj ništa, stalno ću mu puhati u uho - odvratio je Mile.I krenuli su. Mado, Miko i Lemi Plivom uzvodno, prema ušću Janja,

dok su ostali donosili drva, gajbe sa pivom, konjak i rakiju. Sve je teklopo planu. Mado je blist’o od radosti i nije krio zadovoljstvo pogodbom iugovorom. Posebno ga je obradovala mjera za lipena. Znao je on da jeIvo velikodušan ali je gajio nadu da će uhvatiti bar jednu ribu čija veličinaneće dolaziti u pitanje.

-Nikad lakše nisam zaradio janje - govorio je Miki Lemiju prilazećirijeci sa pešem na štapu. Oni su ga šutke pogledali a onda je Miko pro-govorio.

- Čekaj malo, ne raduj se prije nego što ufatiš ribu. Ne svanjiva prijezor - mudro ga je savjetov’o Miko.

- Ma hajde bjež, pa da ne ufatim samo jednu ribu sa mjerom!?- odvra-tio je Mado i krenuo sa zabacivanjem. Pored njega, svega korak udaljen,sa lijeve strane, staj’o je Lemi ko mrtva straža. Bac’o je Mado ko ugroznici. Prva riba je bila pastrmka oko 22 cm. Pustio ju je i nastavioloviti. Ni druga nije bila veća. A vrijeme prolazi. Napetost se pojačava.Nije samo da on nije uhvatio ribu sa mjerom, nego neće ni Miku. A Lemise ne odvaja od njih.

- Hajde bolan, pišaj! Odmakni se od mene, ti si džunup, baksuz, doniosi mi belaj na glavu pa ne mogu ufatit' jednu čestitu ribu - uzviknuo jeMado. Izgledalo je da gubi nerve. Međutim, Mile se nije odmic’o, samo

Jedna ribarska


se smješk’o i ćut’o. - Ne mogu da upropastim povjerenje koje mi je Ivo poklonio, moram

da pazim na te - samo je jednom progovorio i ponovo se uvuk’o u šutnjui posmatranje.

Nakon više od sata lova nije bilo ribe sa kojom bi Mado osigur’opobjedu i natjer’o Ivu da plati planiranu feštu. Teret brige je postaj’o sveveći a zabrinutost je uzimala maha. Onda, odjedanput, sreća mu se osm-jehnula. Zakačio je nešto krupnije, nešto što bi mu moglo osigurati pob-jedu. Vuk’o je pokrupnu pastrmku. Mjesto gdje ju je zakačio je bilopomalo riskantno jer je obala gdje je staj’o bila visoka oko dva metra iokomito se izdizala iznad vode koja je bila prilično duboka.

- Samo da ne spane!- uzviknuo je Mado, a Lemi je dotrč’o da pogledau ribu koja se žestoko opirala na sredini vode.

- Ova će spas'ti moj obraz - pomislio je Mado i samo što je to šapatomizgovorio, riba je spala.

- Ode, jebla mater svoju!- žestoko opsova Made kad je riba nestalaprema sredini rijeke.

- Baš je bila dobra!- prokomentaris’o je Lemi. Nasatavak lova sapešom nije donio naročit uspjeh, sunce je pojačalo, ribe nije bilo. Okopodne primijetili su pojavu mušica nad rijekom, značajnije i sve češćeizlove ribe te se Mado odlučio da sveže struk krejica i time konačnoraščisti dilemu plaćanja jagnjeta. Miko, koji se odmak’o pedesetakmetara dalje dok je Mado mijenj’o mamac, očigledno je im’o krupnuribu na udici i oni su pohitali prema njemu da mu pomognu oko ribe.Nakon nekoliko minuta, borbeni lipen, krupan i potamnio od starosti,naš’o se u Mikinim rukama i na obali.

- Pa haj' ti sad bud' pametan! - uzviknu on dok je zagled’o vrlo ve-liku ribu.

- Da ja nisam svez'o muhe, možda bi ga ja ufatio! Ko zna!? Ma nejmaveze, svaka čast za lipena - čestit’o je Mado Miki za njegov ulov. Lemije sa oduševljenjem gled’o u krupnu, ljubičastu ribu.

Na Plivi, kad se uvati lipen na peša, to mora biti riba između 40 do50 cm dužine. Uhvati se rijetko, ali je i rijetko manja. Poslije spremanjalipena u ruksak, nastavili su sa ribolovom. Mado se dvoumio da li da sevrati i nastavi loviti na peša, Miko nije odustaj’o, a Lemi je pogledommirno pratio šta se dešava oko njega i rijeke. Vrijeme je bilo sve toplijei ljepše, blagi ga je vjetar pomalo rashlađiv’o i njegove misli se odvojišeod ribe i opklade. Osjetio je žeđ, priš’o obali i sagnuo se da se napijehladne vode. Dok je pio vodu osjetio je da mu trnu i ruke i zubi. Od stu-deni i hladnoće vode.

- Baš je ledena!- promrmlj’o je i ust’o brišući ruke o nogavice hlača.

Započeti sa pijenjem Plive nije najbolja stvar jer kad jednom kreneš teškoje prestati. Žeđ se iznova javlja i prisiljava te da je neprestano piješ . Naovoj vrućini nije lako Plivom ugasiti žeđ. U međuvremenu Mado jeizvuk’o nekoliko sitnih "prajica " i dva tri lipenčića ali ništa značajno.Uskoro su ugledali i ušće Janja u Plivu i odlučili se za povratak. Madoje izgled’o pomalo razočaran ali nije gubio nadu da će u povratku uh-vatiti nešto krupnije. To se ubrzo i ostvarilio. Zakačio je lipena koji muse, prema izlovu, učinio da je dovoljan za podmirenje uslova ugovora. Iz-vadio je lipena ali nije to bila riba koja je sigurno bila iznad mjere. Lemije izvadio metar i počeo mjeriti ribu.

- Dva'es'sedam centi! - odgovorio je na Madin upit koliko je ribadugačka.

- Šta dvaes'sedam, pusti me da ja mjerim, mora bit više! - ponovo seuzbudio Mado i dograbio metar iz Lemijevih ruku i oprob’o nategnutimjeru koja nije prelazila više od rečene dužine. Pa ipak je na krajuprizn’o.

- Ma ima ovaj 28 cm, ja ću njega u ruksak pa nek onaj tukac mjeri -odvratio je Mado i strp’o ribu u ruksak te nastavio zabacivati.

Pored toga što je izgled’o savršeno miran, u dubini duše Mado je biomalo nervozan. Ne zbog plaćanja jagnjeta, nego što će se ostvariti Ivinatvrdnja da on ne može uhvatiti ni jednu ribu na rijeci koju sam odabere.A vrijeme sve brže ističe, to neumorno vrijeme koje uvijek radi, bezprestanka, 24 sata na dan, 7 dana u nedjelji, i nikad ne spava, ni danju ninoću, uvijek radi i protiče i nikad nije umorno. Vrijeme i njegov tihi pro-tok. Nastavili su niz vodu, i približili se jednom potezu koji su u dolaskupreskočili, jer je teško pristupačan za onoga ko nema duboke čizme. Plivaje bila ovdje tiha i pravila je veliki vir, voda se zavraćala odbijena odpodlokane desne obale i blago se vrtila u krug. Na dnu vira nalaze se ve-like količine sitnog žutog pijeska koji se, od sredine korita rijeke, pruž’osve do lijeve obale zarasle gustim, niskim rakitama. Pri kraju vira, uzsamu obalu, ležale su ogromne količine potonulog vrbova lišća. Izgledaloje ko da je neko razastro ćilim išaran nijansama žutobraonkastih boja. Sakrajeva potonule gomile poneki list bi se odvojio nošen podvodnom stru-jom i mirno kružio virom nošen njegovim kružnim kretanjem.

Kroz oveći šumarak se nije moglo prolaziti, nego se moralo gazitivodom, da bi se taj vir prolovio. A i tu je Pliva bila prilično duboka. Utom pješčanom zavlačku, uz samu obalu, dubina vode je bila skoro dosari čizama. Miko je već bio tamo pa je i Mado otiš’o za njim ostavlja-jući Lemija da obalom zaobilazi veliki prostor obrast’o neprohodnim vr-bakom. Lemi nije mog’o ništa učiniti da bi sa sigurnošću utvrdio i vidiogdje se njih dvojica nalaze. Samo im je čuo glasove. Kad su se našli

Ribarska večer: Merso, Mado, Coco Omer, Miko, Hadžija i Sobo Ada u Krminama: Avdo, Emir, Rešo, Pido, Mado

Jedna ribarska


pored vira, Miko se tihim šapatom obratio Madi pozivajući ga da dođedo njega. Kad je Mado priš’o, on je izvadio povećeg lipena, i pružio gaMadi.

- Evo ti ova riba, da si siguran u odnošenje oklade. Ne'š valjda tiplaćati ceh - šapt’o je Miko, a Mado ga pogled’o u čudu, i upit’o.

- Pa kako ću, Lemi je vidio kad si ti ufatio tog lipena, on će kaz'ti danije moj - snebiv’o se Mado, pravdajući se.

- Ma nije to onaj lipen! Ja sam klepio ranije još jednog i Mile ne znaza njega. Nisi ni ti vidio kad sam ovog izvuk'o na onoj tanježi đe si tikačio onu pastrmku što ti je spala - objašnjav’o je Miko kako i gdje je uh-vatio ribu. Ovo je bila vrlo lijepa gesta njegovog starog prijatelja što jeprijatno iznenadilo Madu.

Takav ti je Miko, dobar drug, tih i neprimjetan, odličan ribar, moglobi se reći stari vuk i još bolji poznavalac prilika na rijekama. Već dugoribari, od malih nogu, na Vrbasu, Plivi, Sani, Sanici, ništa mu nije strano,ni rijeka, ni mamci. Zna Miko svoje kvalitete, a svojim smirenim češl-janjem terena, on će naći ribu tamo gdje je slabo ko nađe. Miko će uh-vatiti lipena, pastrmku i na mjestima koje drugi preskaču. Godinamadruguje sa banjalučkim ribarima i poznat je po svojim uspjesima ali tihpo prirodi, nije u njegovoj krvi da se hvali i nameće drugima svojim us-pjehom. Zato Miko izgleda neprimjetan na vodi, ko da ne postoji. Onikoji ga poznaju i cijene, poštuju Miku ko vrsnog ribara još iz najranijihdana, i već je dobro poznato da on, sa Madom, najčešće odlazi naotvorenje ribolova. Već niz godina njih su dvojica nerazdvojan tandem.Pa ni današnji Mikin uspjeh nije nikakvo iznenađenje. Ko je bio dobarribar, postaje vrlo dobar ribar dugogodišnjim iskustvom. Miko je žividokaz ovog zlatnog pravila. Ko i mnogo puta prije, Miko je iznad svegabio čestit i odan drug. Pa i ova ponuda za njega je izgledala normalna, dase pomogne dugogodišnjem prijatelju i pojača veličina i tajanstvenostopklade. Nijedan od njih nije mislio na lopovluk, ali sila zakon mijenja.Nek je samo jebe i zafrkancije, neka se nešto dešava, neka pogađaju isumnjaju, neka se oni grizu sumnjom i znatiželjom. Sad je sve ostalo naMadi, jer je trebalo je ubijediti Lemija i vjerno odglumiti izvlačenje ribe,što je Mado vješto uradio.

-Hodi Miko, pomozi, nešto je golemo, samo da ne spane...hodi vamo, jebo te Ivo, ti vrijediš janjeta, ti ćeš odlučit' ko će platitijanje...hodi svom Madi... samo ti radi, ot'maj se ali samo ne spadaj -govorio je Mado, i štapom bućk’o po vodi, imitirajući otpor ribe.

Iza njihovih leđa, daleko iza vrbaka, Lemi je sluš’o Madine uzbuđeneglasove i nestrpljivo pokušav’o da prodre pogledom kroz razgranatigustiš od vrba. Ništa nije vidio. Ostalo je samo da sačeka dok se oni ne

pomole iz gustiša. Drugog izbora nije bilo. On zna da je do sada samoMiko uhvatio jednog lipena i on ne može da svoju ribu prebaci i posudiMadi. To je jedino bilo sigurno što je on znao. U međuvremenu, Madoje strp’o Mikinog lipena u ruksak i tek tada, opušteno i bez grča, nas-tavio sa ribarenjem. Malo ga je grizla savjest, ali šala je šala. Kret’o seprema kraju vira i završetku gustih rakita sa mušicama koje su plivale ri-jekom, sporo nošene njenom strujom, kad je nešto zgrabilo jednu odmušica i cijeli struk je nest’o, zajedno sa vaser kuglom, na dno vira.Mado je osjetio ribu i vješto manevris’o da je privuče obali. Na krajuvira, pri samom korjenju vrba, gdje se riba zavukla, Mado je, teškommukom, uspio da dohvati upetljanu ribu i na kraju, izvuče lijepog lipenakoji je bez imalo sumnje, donosio siguran uspjeh u ispunjenju tačke pot-pisanog ugovora. Sretan izvučenom ribom, Mado je vratio Mikidarovanog lipena i sa dvije ribe, jednim lipenom od oko 35 cm, i onimmanjim od 27 cm, uputio se prema obali i Lemiju koji je nestrpljivo sta-j’o na kraju šumarka i ček’o na njihov dolazak.

- Hoćeš li da izmjeriš ovog novog što sam klepio prije nekol'ko min-uta - upita Mado, a Lemi potvrdno klimnu glavom u znak pristanka. Izm-jerio je ribu i nasmiješio se.

- Ovaj je dobar, samo ako si ga ti ufatio - prokomentaris’o je Mile sm-ješkajući se.

- Jeste, ja sam bio pored njega i gled'o kad ga je ufatio na mušicu,odma' iza ovog šumarka - potvrđiv’o je Miko Madine navode.

- Vjerovo ti, ne vjerovo, to ti je tako i nemore bit' drukčije - završioje Mado i oni su se konačno zaputili mjestu gdje je trebalo da se nađu saostatkom društva.

Stigli su tačno na vrijeme kad je trebalo da se skine ražanj sa vatre.Veliko se društvo iskupilo čekajući da vide rezultate opklade. Mado je iz-vadio ribe i bacio pred Ivu koji se blago nasmiješio i ne razmišljajućimnogo, ko iz topa provalio.

-Kladim se u janje da je Miko ufatio ove ribe i prebacio ih tebi! -neočekivano je Ivo izgovorio novu optužbu spremajući novu zamku zasvog prijatelja. I možda novu opkladu. Takvi su bili i takvi će ostati, dokraja života.

Ali to je tema za drugu opkladu i drugi ribolov i drugu priču iz rib-arskog života. Oni su samo tražili pogodan razlog da se okupe i zajed-nički provedu vikend. Samo im je treb’o mali podstrek, a za tako nešto,opklada je bila najpovoljniji motiv i podstrekač.

''Dok se možemo ponositi vlastitim zaslugama, pustimo na miru za-sluge naših predaka''. Seneka

Kod Zeca i Adija pred otvor ribolova


Pola vijeka svoga spisateljskog rada Idriz Saltagić,novinar i pisac, nedavno je obillježio u Abbey Centru uLondonu, dvorani koja je udaljena pola milje od legen-darnog Big Bena. Slavljeniku Banjalučaninu sa london-skom adresom upućujemo iskrene čestitke i pitamo gašta mu od svih ovih “titula” najviše godi i u kojoj se ulozinajbolje osjeća?

“Svaka čestitka me je obradovala, a bilo ih je mnogo. Akad je riječ o mom pisanju, tamo u BiH i Banjaluci i ovdje uLondonu u Engleskoj, nastojao sam da ne prestanem nizatiriječi, i da nešto ponudim iz ove svoje novinarske i književnesehare. Biti pisac ili novinar nije titula, to je rad kao i svakidrugi, a ja sam nastojao da svih ovih godina ostavim neki“trag” o sebi i svom radu, koji , i pored teškoća, nije prekidaoniti svoga kontinuiteta. To mi je bilo svih ovih godina bitno, iželio bih da su moje knjige i brojni novinarski tekstovi, radio-emisije, ostali nekome u pamćenju. A kad me već pitate,onda se najbolje osjećam u ulozi običnog čovjeka, i kadačujem, osjetim, da sam napisao nešto što će da traje, kaošto je to bilo sa mojim pjesmama koje su i sada, u povoduove moje godišnjice, kao i na nekim drugim manifestacijama,kazivali učenici prve BiH dopunske škole u Londonu koja jeosnovana prije više od 20 godina.”

Za one koji ne znaju, šta piše u stvaralačkoj ličnoj karta Idriza Saltagića?

“Mnogo je toga, ipak izdvojio bih svoj novinarski rad kojije počeo u Sarajevu kada sam kao student književnosti ijezika na Filozofskom fakultetu sarađivao i radio u listu BiHstudenata “Naši dani” gdje sam jedno vrijeme bio i urednik,pa zamjenik glavog urednika. Najviše mojih tekstova bilo je oživotu i radu na fakultetima, te iz kulture i obrazovanja...Tadasam bio i aktivan član književnog kluba “Tribina 08” koji jedjelovao u AKUD “Slobodan Princip- Seljo”. Poslije sam nas-

tavio da radim i kao novinar i pisac. Više od 20 godina biosam novinar-urednik u Radio-Banjaluci, godinama sam biosaradnik ”Večernjeg lista” iz Zagreba. Eto, ovih minulih god-ina objavio sam i desetak knjige pjesama, priča, drama,putopisa. Moje knjige su promovisane i na Sajmu knjiga uSarajevu, na manifestacijama ”Vezeni most” u Banjaluci, unašim udruženjima u Švedskoj, Švicarskoj, Belgiji, uHrvatskoj i ovdje u Londonu. Više mojih pjesama je objavl-jeno na engleskom jeziku, a neke i u antologijama poezijekoje su objavljene Engleskoj. Ovih godina u izbjeglištvu ob-javljivao sam i u našim novinama koje se štampaju u dijas-pori, te na mnogim sajtovima.”

Autor ste mnogih knjiga, koja Vam je najdraža?

“Ne bih izdvajao ni jednu knjigu, pisane su u raznim vre-menima i u raznim okolnostima. Kao novinar u Banjalucičesto sam slao svoje radove na konkurse, posebno za kratkupriču i mnoge su nagrađene ili otkupljene. To je bio zaistajedan stvaralački period koji se pamti. Tada sam u izdanju“Glasa”1979. godine objavio i svoju prvu knjigu “Izlet i drugepriče”. A kad je o knjigama pjesama riječ, možda bih izdvojiozbirku na bosanskom i engleskom jeziku “Big Ben i Sahat-kula”, sa posvetom mojim roditeljima, te knjigu koju sam ob-javio i promovisao u Londonu 1998., a posvećena jeizbjeglim banjalučkim i bosanskim porodicama “Sa obala Vr-basa i Temze”. Izdvojio bih i knjigu pripovjedaka “Drugi ljudi”,koja je u izdanju “Bosanske riječi” štampana 2007. godine.Moje priče su i u dvije knjige izbora -“Priče” i “Vrijeme pričomotključano” koje su izašle u Briselu, a pjesme i u poetskojzbirci “Raspolučene duse” koja je štampana u Švedskoj i uknjigama “Banjalučki žubori”, kolege i po peru i po zavičajuIsmeta Bekrica. Posljednje dvije godine objavio sam i dvijeknjige dramskih tekstova, a sada pišem novu knjigu, roman, inadam se da ću je predstaviti na Sajmu knjiga u Sarajevu uaprilu iduće godine.”

Radili ste u rodnoj Banjaluci 28 godina, sada ne baš svojom voljom već 22 godine stvarate u Londonu, šta za Vas znači grad na Vrbasu a šta metropola na Temzi?

“Grad na Vrbasu, ona Banjaluka u kojoj sam živio i radiokao novinar, znači ljepotu življenja, stvaralaštva, drugovanja.Imao sam tamo mnogo prijatelja koji su otišli širom svijetazato što su morali. U Banjaluci sam rođen, tamo su mi živjeliroditelji, braća, sestra, njihove porodice, brojna rodbina.

KNJIŽEVNI JUBILEJ

IDRIZA SALTAGIĆA

Ljudi iMostovi

Razgovarao: Namik Alimajstorović

Jubilej

Tamo sam radio i stvarao, i u mojim pjesmama i pričama jeona Banjaluka koju sam voliio i koje više nema. London jematropola, ovdje 22 godine živim neki drugi i drugačiji život.Ta dva grada, onaj na Vrbasu i ovaj na Tamzi, godinama su imoja inspiracija. O tome govore i naslovi mojih knjiga i pje-sama. Banjaluka je moj zavičaj, Bosna i Hercegovina mojadomovina, sada živim Londonu, u Engleskoj, koja nam jepružila sve mogućnosti za miran i dostojanstven život, a menikao piscu i novinaru i za stvaralaštvo. Mnogi naši ljudi su seovdje afirmisali u raznim oblastima. Život u Londonu je nekidrugi životopis. Ono što povezuje gradove su Ljudi i Mostovi,a lijepih Mostova i dobrih Ljudi ima i tamo i ovdje. Sve bi bilojoš ljepše i bolje da je još više Ljudi i Mostova koji povezuju.Ove imenice ja pišem i u svojim knjigama velikim slovima. “

Pet decenija rada obilježili ste u krugu rodbine, prijatelja te učenika i nastavnika Prve bosanskohercegovačke dopunske škole Victria u Londonu, kako ste proslavu doživjeli i šta ona za Vas znači?

“Bilo je prelijepo, neposredno u atmosferi koja se pamti.Brojni prijatelji, učenici i njihovi roditelji, aktivisti u nasem B-Hudruženju uveličali su moj jubilej. U Londonu više od 20 god-ina djeluje Prva B-H dopunska škola čiji su učenici pripremilirecital sa mojim pjesmama i koji su me baška obradovaliurađenim čestitkama i radovim da bi mi i na ovaj način česti-tali 50-godišnjicu novinarskog i književnog rada. Na ovojsvečanosti učestvovali su i B-H pjesnici Semira, Meho iNisad Jakupović, a moju pjesmu kazivala je i moja zemljak-inja Nasiha Bašić. Čitane su i moje pjesme koje su preve-dene na engleski jezik, a sevdalinke i druge pjesme pjevalaje vokalna grupa koja djeluje pri ovom Udruženju. Bila je totako i prigodna manifestacija zajedništva i stvaralaštva B-Hgrađana koji žive u Londonu. Hvala im svima, obilježavanjeovog jubileja ostaje vječno u mom spomenaru.

Reportaža

Dan nezavisnosti BiH, 1. mart, svečano je proslavljen u elitnomhotelu Clarion na Sodermalnu, jednom od najljepših dijelovaŠtokholma. Ovo već tradicionalno, peto, obilježavanje značajnog da-tuma u novijoj historiji BiH organizovala je APU mreža pred više od200 zvanica, među kojima su bili i predstavnici Saveza Banjalučana.

Praznik BiH u Švedskoj

PUT DO USPJEHA

Tekst: Mirsad Filipović

Kako da naša dijaspora pomognesvojoj matičnoj domovini?


Odlični voditelji: Haris Grabovac i Ajla Timbrant

Gosti večeri: Saša Bešlić, Jadranka Kalmeta, Besim Spahić i Aida Hadžialić

Uspješni organizatori: APU mreža

Reportaža

Gosti večeri su bili Aida Hadžialić, najmlađa ministrica u historijišvedske vlade, odgovorna za gimnazijsko obrazovanje i obrazovanjeodraslih, Saša Beslić, šef odjela "Responsible Investments and Iden-tity", Nordea Asset Management, i Vedran Bosnić, selektor švedskekošarkaške reprezentacije. Specijalni gost došao je iz BiH - BesimSpahić, redovni profesor komunikologije na Fakultetu političkihnauka u Sarajevu. Ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj, gospođaJadranka Kalmeta, prva se obratila prisutnima, čestitajući im praznikkoji nije samo datum, nego još više podsticaj za saradnju i veće usp-jehe u radu.

Na ovo prazničko druženje stigli su i posebni mladi gosti iz Tuzle- Lejla Kusturica, predstavnica organizacije Mozaik, koja pomažemladim ljudima u BiH, te Srđan Šušnica iz Banjaluke, suradnik našeglista i veliki borac za suverenu i nedjeljivu BiH. Svako na svoj načinje pridonio da ova večer ponudi više pitanja i konkretnih odgovoravezanih za temu “Put do uspjeha”, prije svega za ta kako da naša di-jaspora pomogne svojoj matičnoj domovini. Bilo je mnogo odgov-ora, ideja, prijedloga i sugestija, a po mojoj ocjeni zaključak je, daje taj put veoma složen, težak, i da traži vremena i odricanja. U našoj

domovini je mnogo problema, a korupcija i nezreli političari su glavniuzrok tom stanju. BiH napreduje sporo, mladi obrazovani kadar na-pušta BiH i traži bilo kakav posao vani, i to je koleteralna šteta kojanas može skupo koštati.

Odlični voditelji su bili šarmantna Ajla Timbrant i svestrani HarisGrabovac, rođeni Banjalučani. Za muzički dio večeri pobrinuli su seduo Bianca Muratagić, operska pjevačica koja je nas je oduševila fan-tastičnim nastupom i glasovnim mogućnostima, i odlični muzičarEnes Žiga, koji je u znak sjećanja na Kemala Montena izveo nekolikonjegovih pjesama. Nekolicina akademskih i amaterskih slikara kojižive i rade ovdje u Švedskoj, ali i u BiH, predstavilo je svoje radove,a među izlagačima su bili predstavljeni i naš vrsni fotograf GoranMulahusić, te svojim knjigama Enisa Bajrić i Šemso Avdić. Nar-avno, bio je tu i magazin “Šeher Banjaluka”, a mnogi su ga dobili imogu slobodno reći i pohvalili. Na kraju moram posebno istaknutiorganizatore ove svečanosti, mlade i obrazovane ljude okupljene priAPU mreži, i njihov glavni odbor sa predsjednikom ArminomHadžićem, koji su i ovoga puta pokazali koji potencijal ima ova or-ganizacija.

Ambasadorica BiH u Kraljevini Švedskoj: Jadranka Kalmeta

Najmlađi švedski ministar: Aida Hadžialić BiH i švedska budućnost: GO Saveza Omladine u društvu sa Aidom

Odličan nastup: Enes Žiga i Bianca Muratagić

Lejla Kusturica predstavila organizaciju Mozaik Gost iz Banjaluke: Srđan Šušnica


»Namik Hrle je ove godine (krajem 2014.)dobio titulu IBM Fellow, koju korporacija dod-jeljuje svojim najuspješnijim i prepoznatljivimstručnjacima, kao posebno priznanje za njihove in-ovacije i dostignuća u oblasti informatike. Inžen-jer je bosanskih korijena koji živi u Njemačkoj iradi u IBM kao član grupe koja razvija savremenaoruđa za analizu velikih zbirki podataka (bigdata).«

Ovo smo pročitali na stranicama vodećeg ljubl-janskog dnevnika »Delo«, koje je pratilo Hrletovosudjelovanje na ljubljanskom naučnom skupu»Ključ do uspjeha«, na kojem je ovaj stručnjak sv-jetskog glasa govorio o superračunalnicima.

Treća era računalnika

Jedan od naglasaka Vašeg predavanja je t.i.treća era računalništva. Kako da je ukratkoopišemo, šta je određuje? Bilo je jedno od pitanjanovinara »Dela«.

»Ako želimo iz mnoštva novih podataka izvućiupotrebljive nove informacije, potrebne su nam inove vrste računalnika koji imaju bolju kongni-tivnu logiku procesiranja. Sad informacije postajunovo prirodno bogatstvo, kao i nafta. Ogromnekoličine podataka, koje generiraju mo-bilni telefoni, aktivnosti na društvenimomrežjima, i sve drugo, zahtijevajunove pristupe«, rekao je Namik Hrle,koji upravo radi na usavršavanjutakvih super-račulnika, sa boljomlogikom procesora i mo gućnostimasve savremenijeg analiziranja.

Jednom riječju, informa-cijska tehnologija je danasnajznačajniji pokretačrazvoja. A Namik Hrleje upravo među onima

koji joj daju tu ulogu, taj zagon.Ko je, zapravo, jedan od tvoraca novih raču-

nalnika, koji ulaze u svoju treću eru?Namik Hrle je Banjalučanin, dječak iz Mej-

dana, koji je nakon studija matematike i infor-matike na Sveučilištu u Zagrebu započeo svojnaučni put u Sidneju, u Australiji, da bi se 1998.godine službeno pridružio IBM-u, sa iskustvimasamostalnog preduzetnika na razvoju IBM soft-vera.

»Neprekidno radim s klijentima – stotine in-terakcija godišnje u svim dijelovima svijeta«, ob-jašnjava naš sagovornik, tvorac akcelatora koji»pretvara DB2 u hibridnu bazu podataka na kojojse mogu raditi i transakcijske i analitičke operacijena Sistemu Z. A to omogućuje korisnicima da isko-riste legendarne sposobnosti mainframa računaraza svoje poslovne analitičke aplikacije – i čini mi-gracije veoma lakim«.

Za Namika Hrlu ulazak u grupu IBM Fellowje novi podsticaj, da sa još više nadahnuća širi

granice informacijske tehnologije, koja je za njegai muzika, i poezija, i traganje. Zato on rado čita kn-jige, gleda filmove, sluša muziku. Nekad je, kaobanjalučki srednjoškolac, i svirao u jednoj gru pi,bio je, kako kaže, »me talac«. A to sjećanje gaodmah vraća i u godine njegovog djetinjstva i mla -dosti, u njegovu Banjaluku, u njegov Mejdan.

Banjalučko djetinjstvo

»Kada oživljavam sjećanje na Banjaluku, umisli mi dolazi vrijeme do moje 19. godine, kadasam, poslije će se pokazati, zauvijek otišao iz svogagrada«, prisjeća se Namik Hrle. »Otišao, ali ne izaboravio. Dolazio sam u Banjaluku i nakon od-laska na studij, u Zagreb, ali više kao kratkotrajnigost, preokupiran obavezama koje sam donosio iodnosio sa sobom.«

Namikovo banjalučko djetinjstvo bilo je be -zbrižno, bez većih trauma i iskušenja.

»Rodio sam se 'preko Vrbasa', u Maloj čaršiji,gdje je familija moje mame živjelastoljećima«, napisao je Hrle usvome sjećanju koje će izaći nastranicama nove knjige Banj -alučkih žubora. »Imali smo dvijekuće: jednu u ulici Nurije Po -zderca, gdje sam živio saroditeljima i bratom Murisom,drugu u ulici Mirka Kovačevićagdje je živala moja nana kojusmo zvali majka. Uz kuće je bilai velika bašča koja se protezalasve do harema uz džamiju Ka -zanferiju. Na toj zemlji jenegdje, mislim, sredinom

šezdesetih godina, po -dignuta i nova zgradaosnovne škole »Ka -sim Hadžić«, u kojojsam i sticao svoja os-novnoškolska zna -nja.«

Pred Hrletovimočima još uvijek

bljesnu stare sli -ke – njegovihdrugara iz ko -mši luka:

Jedan od tvoraca novih računalnika

INFORMACIJE KAO NOVO PRIRODNO BOGATSTVONamik Hrle – od dječaka iz Mejdana do stručnjakasvjetskog glasa u oblasti informatike

Napisao: Ismet BEKRIĆ

Reportaža

Merze Mešića, Jadre Osmana, Ismeta Šišića,Gorana Ivaneka, Mume (Mustafe) Hajrulahovića,poznatog po nadimku Talijan koji je bio generalArmije BiH, Muće (Mustafe) Ekića, SeadaPjanića…, pa njihovih igara – »na male«, žmire,piruz-pale, »neka bije, neka bije«…, pa dajdže Ćer-ima i njegove francuske kape, pa drugog daidžeMuhidina Muhe, velikog šaljivdžije, i njegovežene Vere, pa još jednog daidže Nurudina Nina,učitelja, s kojim je išao u ribolov, sve do Bočca, uzVrbas.

Majka Nafa

»Poseban pečat mome odrastanju, mome živ-otu, dala je majka Nafa, kroz svoju ljubav, blagosti duhovitost«, sjeća se dalje Namik Hrle. »Kadasam, nešto kasnije, počeo svirati u jednom muz-ičkom sastavu, kupila mi je bas gitaru. Čudila se jeda toliko košta nešto što se i ne čuje, jer u početkunisam imao pojačala i zvučnika. A i kada sam ihdobio, njeno razočarenje se nije smanjilo. 'Drž' seti harmonike', znala je reći, 'hajde, odsviraj miBosno moja, divna, mila'.«

Namikovi roditelji bili su prosvjetni radnici –mama Nura, koja je prošle godine sklopila svojeplemenite oči u Sarajevu, i o kojoj je nadahnutzapis ostavio i jedan od njenih učenika, novinarTomo Marić, u knjizi sjećanja na Malu čaršiju,učila je djecu u osnovnoj školi »Kasim Hadžić, dokje otac Nazif predavao u Školi učenika u privredi iTrgovačkoj školi. Oni su mu, uz svu svoju dobrotu,udahnuli i želju za stalnim obrazovanjem, tako da

i danas, kad ima svoju djecu koja su na putu da do-biju i visoka naučna zvanja, i sam neprekidno težida obogati svoje znanje. Jer, u današnjem razvojutehnologija, granica nema.

Banjaluka Namikovog djetinjstva nezamislivaje bez 'Borca', bez Hune Fazlića, Paše Bećirbašića,Josipa Pelca, Marjana Jantoljaka, Jusića – Omera iEmira, Hikmeta Kušmića… »Abid Kovačević jetek počeo igrati za prvi tim, sjećam se vrlo dobrokada je prvi put istrčao na teren… Naš teren je bio

– školsko igralište, a mene su slali po loptu kad biupala u dvorište 'malog Mehe', koji je bio jako ljut,ali je mene pošteđivao svoje srdžbe, jer je cijeniomajku Nafu. Na obližnji Vrbas nisam išao baš takočesto, da ne zaradim reumu kao moja mama kupa-jući se na Abaciji. Ali zato mi je bilo dozvoljenovoziti se u čamcu kojim je majstorski, dajakom, up-

ravljao moj prijatelj Jadro.«

Tragovi dobrote…

»Nakon osnovne škole išao sam u banjalučkuGimnaziju«, piše dalje u svome sjećanjuznanstvenik Namik Hrle. »Bio sam prva generacijatakozvane matematičke gimnazije, kod profesoriceMirjane Perenčević-Dimitrijević. Uz učenje, opuš-tao sam se uz muziku, svirajući u sastavima koji subili u sjeni pravih grupa kao što su bile 'Selekcija'i '27. Dimenzija'.Ipak, bilo mi je pravo zado-voljstvo svirati sa Dedom Kartalom, DubetomPavlićem, Borisom Reljom i Jasminom Komićem.Bile su to i godine prvih simpatija, disko kluba 'Ča-javec', bašte hotela 'Bosna', kina 'Vrbas', slastičlarni'Zagreb' i 'Kod Šukrije', zalogajnice kod Hazbija,Mujinih i drugih ćevapa. Tu su bili i moji dragi pri-jatelji Cuco Vidović, Siniša Lajić, Dodo (Josip)Katušić…«

A tek banjalučke zime! Bile su posebne, nez-aboravne. »Za vrijeme zimskog raspusta išli smona obližnje brdo, »Begovo«, na padinama Starče-vice…«, sjeća se Hrle, koji se posebno radovao sni-jegu. »Kažu, da čovjek prestane biti mlad kad seprestane radovati snijegu.«

Kako zaboraviti aleju Nurije Pozderca zimi, ukojoj je snijeg stvarao čarobnu atmosferu!? Prošloje podosta godina od tih banjalučkih zima, ali tajsnijeg na granama kestenova i obroncima Starče-vice nikad se ne zaboravlja. I sva ona draga lica,kojih više nema, ali koja su u naše živote, u našasjećanja, utisnula duboke tragove dobrote!

Š E H E RBANJA LUKA36

Nas šestoro braće, stričevka i tetka (koja je rano ostala bezroditelja) činili smo skladnu porodicu. Od malena su nas roditelji učilida radimo, u kući i oko kuće. Mlađi na lakšim, stariji na težimposlovima, oko konja, u vrtu, dvorištu. Često se čula pjesma.U to jestigao i drugi svjetski rat pa se naš život promijeni. Utiša pjesma.Toje bilo vrijeme kada djeca brže sazrijevaju, postanu ozbiljna i šutljiva.

Zbirajući saznanja o tetki Nazi razgovaram sa njenom sestrom,mojom drugom tetkom, Pašom. Kaže, da se nakon petnaest godinavratila iz Švedske kako bi umrla kod svoje kuće.

“Ostala sam rano bez roditelja pa je Hidajet, tvoj otac, došao pomene i odveo me u svoju brojnu porodicu. Među vama, među osmerodjece, bilo mi je lijepo, ustvari osjećala sam se kao vaša sestra.Vaš na-jstariji brat, Mustafa, bio je moj vršnjak. U kući red i skladni odnosi.Moju sestru Aišu svi ste zvali majka, a oca, Hidajeta, babo, što su oni bili. I ja sam ih tako zvala. Samo, napominjem, bila sam uvjerena dasu oni moji roditelji.

Ali udari grom iz vedra neba. Jednom mi, u igri, vršnjakinja izkomšiuluka reče:

”Šta ti pričaš, Aiša nije tvoja majka, ni Hidajet babo.”“To nije istina!” povičem, uzrujam se, rasplačem. Takva uplakana

otrčim kući i kažem majki šta mi je Fika rekla. Ona je shvatila ono štomeni tada nije jasno. Uzela me u za ruku, odvela kod Fikinih roditeljai rekla im:

”Došla sam da kažem, i da se zapamti, da sam ja Pašina majka aHidajet babo”.To je sve.

Sva radosna i ozarena vratim se kući. Hidajet i Aiša, sve dok subili živi, ostadoše moji babo i majka. Eto, u takvoj porodici samodrastala i provela najljepše godine sve dok se nisam udala i stvorilaužu porodicu, te rodila troje djece.”

Sjećam se Nazinog i Zaimovog ilegalnog rada, pamtim kada sevratila iz Crne kuće, kasnije internirana u logor.

A onda poštar donese pismo.Neobično, jer je bilo adresirano na mene, a ja sam tada imao samo

pet godina.Mnogo godina kasnije sam saznao više o pismu koje je iz zatvora

(poznata Crna kuća) u Banjoj Luci poslala tetka Naza, sestra mojemajke, za koju smo saznali da su je ustaše uhapsile. A tetka je bila is-taknuti “ilegalac”, sa tek 23 godine…

Da mojim roditeljima izbjegne neugodnosti pismo je naslovila napetogodišnjeg dječaka. Izvan kuće se o pismu nije govorilo.


TETKA NAZA

Piše: Edhem Edo Čizmić

Sjećanja

Tetka Naza je živjela u Banjoj Luci u Gornjem šeheru. Rano je os-tala bez roditelja i morala brinuti o tri brata i tri sestre. U oskudici iželji da za sve obezbijedi najnužnije, danonoćno je vezla i stvaralakakvu-takvu zaradu.

Brat Idriz, kao najstariji, prvi je krenuo “u svijet”, zaposlio se uOgulinu na željeznici. Pripadao je radničkom pokretu, kasnije članKomunističke partije, partizan i nosilac Spomenice 1941.godine.Mlađeg brata Zaima Naza je posebno voljela.

Mlad, smiren i odvažan, rano se uključuje u radnički pokret iSavez komunističke omladine, kasnije Komunističke partije. Uokupiranoj Banjoj Luci ilegalno radi za NOP, prikuplja oružje,hranu, odjeću i obuću i preko brda Šehitluci otprema “u šumu”,kako se onda govorilo za partizane.

Kao kurir izvodi na slobodnu teritoriju buduće borce NOP-aiz Banje Luke, da bi oktobra 1942. i sam otišao u partizane. Okto-bra 1944. kao komesar čete poginuo je pri oslobađanju Valjeva.Posmrtno mu je dodijeljena Spomenica 1941. Osnovna škola uDesnoj Novoseliji sve do posljednjeg rata nosila je njegovo ime a,eto, vrijeme ga učini nepodobnim. Škola promijenila naziv,vjerovatno radi toga što je Zaim oslobađao Valjevo.

Časno je živio, a tako i završio sa 23 godine.Naza se, videći Zaimovo angažovanje, i sama uključila u ilegalan

rad. Kao muslimanska djevojka (obučena u zar) prenosi oružje, poštu,razne materijale, prima u svoju kuću i otprema ilegalce u šumu. Malakuća, u kojoj je živjela, nalazila se u podnožju brda Šehitluci i bilapogodna za ilegalne aktivnosti.

I onda se dogodi provala, Naza je uhapšena i završila u zlo-glasnoj Crnoj kući.

Batine i samica nisu je slomili, saborce nije odala.Nakon danonoćnog saslušavanja u Crnoj kući, 12. no-

vembra 1942. internirana je u koncentracioni logor StaraGradiška. Prva tri mjeseca je provela u”Kuli”gdje jepreživjela ”pjegavac” i trbušni tifus. Preko veze je pre-bačena u hrvatski dio logora gdje se oporavila, radi ubolnici i gdje se smještaju umirući logoraši.

Ističe se na prikupljanju i doturanju dodatne hrane

bolesnim, pruža im pažnju i njegu, često i sama gladna. Hrvatski par-tizani i partijska organizacija imali su obavještajce u logoru koji suzapazali Nazino ponašanje i zalaganje, pa su je predložili za razmjenuza zarobljene Nijemce.

Dana 12.12.1943. razmjena je izvršena u Pisarevini, tetka Naza jena slobodi i na lično traženje dodijeljena Oblasnom narodnooslo-bodilačkom odboru za Bosansku krajinu koji se tada nalazio u Ključu.Kao partizanka radila kao bolničarka u Ključu i Gornjoj Sanici, tePodgrmeču (Radanovo polje), a nakon oslobođenja 1945. vraća se urodnu Banju Luku i radi u Poliklinici, i na kraju u Dječijem dis-panzeru, do penzionisanja 1964.

Njen život je bio sav sazdan od nesebične brige o drugima, uvi-jek nasmijana i sretna da nekome pomaže. Takva je bila tetka Naza.

Događaji iz devedesetih učiniše da je još jednom morala otići izsvoje Banje Luke u Njemačku, što je imalo i neku simboliku i pod-sjećanja na ratnu razmjenu u Pisarevini, s tim što je sada bila u god-inama i narušenog zdravlja. Po završetku posljednjeg rata vraća se uSanski Most, u područje na kojem je boravila po izlasku iz logora.

Svoju Banja Luku više nije vidjela, umrla je 1998. Tetkin život je obilježilo vrijeme provedeno u logoru, vrijeme o

kojem je rijetko i malo govorila.Samo je znala reći da se masovnoumiralo, bolest, glad i smrt bili su svakodnevni.

Godine 1975., u proljeće, tetka me iznenadi pitanjem - da li bihje odveo u Staru Gradišku. Želi još jednom vidjeti logor.

Naravno, pristajem, i sa tetkom i suprugom Nedom, te djecomDijanom i sinom Damirom (oboje osnovci) stižemo u prostor gdje senalazio logor Stara Gradiška.

Ona je zanijemila, lica kamenog, stoji sa pogledom prema “Kuli”. Djeca pitaju šta je tetki, zašto je zanijemila, ništa ne govori, i mi

smo zašutjeli.Tetkin izraz lica je sve govorio, riječima nije bilo mjesta.A ja sam ponosno gledao u moju tetku.Tetke više nema, otišla je u vječnost sa vremenom u kojem je i za

koje je živjela.Osta sjećanje i ponos.

Njene kćerke Azra i Jasminka čuvajuznamenje:

Nazifa Jaran-Hadžisaković (19.5.1919–7.11.1998) nosilac jeSpomenice 194. g, Or-dena za hrabrost, Ordenabratstva i jedinstva,Medalje rada, PoveljeSaveza boraca NOR-aza 1980. i 1985.g.

Da je postojao nekiorden za čovječnost iljudsku dobrotu, vjeru-jem da bi se našao u

ovoj zbirci.

Životna priča


Kad čovjek odluči da učini neko dobro djelo, pa još kada je todokument napisan u obliku knjige, koji treba da otrgne od zaborava znača-jne ličnosti, ustanove i zdanja, onda to postaje nemjerljiva vrijednost.

Nekad nisu presudne ni godine, ni mnoge prepreke, samo akočovjek ima čvrste namjere da ostvari svoj naum, i kad zadovoljstvo pisanjanema alternative. U godinama u kojima se nalazi hadži Teufik ef., odlučitise da napiše knjigu, sjećajući se muderisa, profesora i svojih kolega, po-laznika Banjalučkih medresa, vrijedno je svake hvale.

Naime, hadži Teufik je rođen u Kozarcu 1921., što znači da danasživi 94. godinu, i da je najstariji živući imam na prostoru BiH i u okruženju,a da je još uvijek dobrog umnog zdravlja. Prije knjige o Banjalučkimmedresama, objelodanio je i „Džamije i džemate Kozarca“, opisujući is-tančanim bosanskim riječima i jezikom kozaračke džemate i džamije iimame koji su službovali u njima. Piše on i o načinu na koji su džematlijeplaćali svoje imame. Kaže on: „Vazifa /ili ti plata/ je bila po selima u na-turi, dok je u gradovima drugačije, trgovci i zanatlije su plaćali vazifu unovcu. Razrezivano je po domaćinstvima koliko ko treba da dade kuku-ruza, pšenice, krompira, graha, drva, a onda je imam, ono što mu nije bilopotrebno za domaćinstvo, to morao sam prodavati. Mnogo hodža se bav-ilo i zemljoradnjom kako bi prehranili svoje porodice.“

Da bih vjerno predstavio sadržaj knjige, navodim nekoliko frag-menata koji će najbolje ilustrovati hadži Teufikovo sjećnje na Banjalučkemedrese, jer je i sam bio polaznik jedne od njih, „Šibića medresa“, koja senalazila odmah uz Gradski most.

Medrese su dobijale nazive po imenima muderisa

„Medrese su se zvale po imenima muderisa koji su u njima pre-davali. Maglajlića medresa se zvala po muderisu reis ul-ulemi hadžiIbrahim ef. Maglajliću, drugi naziv joj je bio Fejzija. Isto tako i Šibićamedresa se zapravo zvala Kadenića medresa po muderisu hafizu Abdul-lahu ef. Kadeniću koji je u njoj predavao. Preko puta medreske džamije,koja je bila nedaleko od Ferhadije prema Gornjem Šeheru, prema pričanjuje bila medresa Daudija koju je sagradio Daud.

Hafiz Ragib ef. Tetarić je bio mualim u Ferhad-pašinom mektebuu jednom odjeljenju (razredu) jer je taj mekteb imao više odjeljenja i mual-ima. Njegovo odjeljenje je bilo zapaženo kao najbolje. Imalo je horsku sek-ciju koja je izvodila ilahije, kaside i razne recitacije tako da su prilikommevluda i raznih svečanosti i oni učestvovali. Njegova žena je također bilajako obrazovana pa je i ona bila učiteljica u svjetovnim školama. Nakonizvjesnog vremena Ragib ef. je sa porodicom odselio u Doboj te je tamo iumro. Nije mi poznat razlog njegovog odlaska. Rahmetullahi alejhi.

Nakon njegovog odlaska, na mjesto mujezina je došao SamijaKadenić, mislim da je po profesiji bio sahatdžija. I Samija je imao izuzetnolijep i melodičan glas da ga je bilo milina slušati. Priča se da je tu u čaršijiblizu Ferhadije izvjesni Srbin Risto kovač, kada bi Samija zaučio ezansamo bi spustio čekić i prestao da kuje dok Samija ne završi s ezanom.

Želim da kažem nešto i o imamima koji su bili u Ferhadiji. Kad samja bio učenik medrese u Ferhadiji su bila dva stalna imama, braća izporodice Muftić. Prvi, stariji hafiz Hamid ef. Muftić a drugi mlađi brat hafizIzet ef. Muftić. Hafiz Hamid klanjao je dnevne namaze te džum'u namaz ibio je džuzi han. Ferhad-paši se je svaki dan učila hatma poslije podne na-maza i to većinom ju je učilo15 hafiza po dva džuza. Izet hafiz bi bio savsretan jer je on tada obavljao džum'u namaz i proučio bi hutbu. Imao jeprodoran glas te bi iz sveg glasa proučio hutbu koja se nije prevodila na našjezik. Izet hafiz je bio jako društven i nama je dolazio u medresu da se družisa starijim đacima. Tada sam ja bio prvi i drugi razred. Bio je veliki gurman.U medresi je sa starijim đacima spremao neke specijalitete pa su jeli. Pričaonam je da je ljeti, poslije podne namaza, imao običaj da u džamiji odspava,jer je tu bila ugodna hladovina. Jednom prilikom je sanjao Ferhad pašukako je došao sa štapom i udario ga te rekao: „Ja ovu džamiju nisam pravioda se u njoj spava već da se ibadet čini“, te Izet hafiz više nikad nije legaoda spava u njoj.

Treći brat Hilmija, hafiz, je naslijedio svoju braću kao imam uFerhadiji. On se više ponašao kao Evropljanin. Istina, nosio je ahmedijuna glavi ali nosio je i kravatu. Išao je na fudbalske utakmice na stadion kojise nalazio na banjalučkom polju. Pošto više nije bilo vjersko-obrazovanihosoba iz te porodice, ta tradicija se prekinula. Pošto nisam bio u prilici davidim vakufnamu Ferhad-pašinu, ne znam kakva je oporuka a također minije poznato koji su imami bili prije u Ferhadiji. Postoji porodicaImamovića koji su bili imami, pa su možda oni bili imami u Ferhadiji.

Prvi imam Ferhadije džamije, poslije Muftića loze, bio je rah-metli muftija hafiz Mehmed ef. Zahirović a naslijedio ga je hadži Ibrahimef. Halilović. Rahmet, milost i magfiret njihovim dušama. Amin!

Nekoliko riječi o reis ul-ulemi hadži Ibrahimu hafizu Maglajliću

On je rođeni Banjalučanin. Rođen je 1861. godine a umro 1936. Bio jemuderis u medresi koja je imala dva imena, Maglajlića jer je on u njoj pre-davao a drugi naziv je bio Fejzija. Kad sam ja išao u medresu ona se zvalaUjedinjene medrese pošto u Banjaluci nije bilo drugih medresa. MuderisuMaglajliću bila je povjerena uprava nad banjalučkom ruždijom. Bio jemuftija u Banjaluci i Tuzli, a 1930. godine je imenovan za reis-ul-ulemu zacijelu Jugoslaviju sa sjedištem u Beogradu.

BANJALUČKE MEDRESE/Iz rukopisa hadži Teufika ef. Hadžića/

Priredio: Edhem TRAKO

Reportaža

3739

Profesori u medresi su bili:

Jedan od profesora je bio Abdullah ef. Dervišević, mladi teolog, prefekti profesor. U medresu dolazi 1937. godine sa Al-Azhara u Kairu. Bio je ču-veni alim a kasnije je postavljen i kao direktor Gazi Husrev-begovemedrese u Sarajevu. Postavljen je za prefekta te profesora akaida i arapskogjezika u medresi, te vaiza u Ferhadiji džamiji. On je, slobodno možemoreći, medresu preporodio. Stanovao je u medresi pa mu je tu bila uređenajedna soba za stanovanje. Imao je poslužitelja, Jusuf ef. Džihića koji je za-vršio medresu i bio gassal za opremanje mrtvih osoba u bolnicama u Ban-jaluci, te mujezin u džamiji Kazanferiji. Imao je melodičan glas i volio jeučiti odlomke iz sure Jusuf. Profesor Abdullah ef. Dervišević je stalno nosioahmedije na glavi, ispeglano odijelo, naočale te štap u ruci. Bio je vrlopedantan. Kada je bio u medresi, poželio je da ima horoza(pijetla) udvorištu. U to vrijeme se pričalo da u Kozarcu postoje pijetli koji mogudobro pjevati te je Abdullah ef. tražio da mu se nabavi jedan pijetao izKozarca i to pod uslovom da mu je perje bijelo.Kazao bih i nekoliko podataka o mom dragom i nikad nezaboravljenomupravitelju medrese, cijenjenom i mnogo poštovanom muderisu kurrahafizu Idrisu Skopljaku zvanom Murat-hafizu iz Gornjeg Šehera. Poredove dužnosti, on je bio imam u Carevoj džamiji u Gornjem Šeheru. Imaoje dva sina. Prvi sin Asim je završio pravni fakultet u Sarajevu i zaposliose na Vrhovnom islamskom starješinstvu gdje je i ostao čitav radni vijek.Drugi sin je sa ocem živio u Gornjem Šeheru. Također, muderis je imao idvije kćeri, Makbulu i Mensuru. Bio je strastveni pušač. Ja sam mu re-dovno kupovao cigarete a on je za uzvrat meni davao vraćen kusur na pok-lon jer je bio jako darežljiv.O muderisu muftiji kurra hadži hafizu Mustafi ef. Nurkiću sam već neštonapisao, a sad želim da kažem koje nam je predmete predvao. To su bili:Imamet, vaz, fevaiz (nasljedno pravo) te iz turskog jenji sarif osmani. Kadabi dolazio na čas turskog jezika govorio je samo na turskom. Volio se ješaliti. Jednom prilikom, kad nam je došao na čas turskog jezika, pitao je nasučenike: „Djeco, koji vi jezik najviše volite?“ Neko je rekao srpsko-hrvatski, neko arapski, neko turski, neko njemački ili engleski. Muderisnam je na to rekao: „Ja vam djeco, najviše volim goveđiji jezik.“ Poredtoga, predavao nam je i husni hat (lijepo pisanje). Ja nisam imao lijeprukopis pa bi mi muftija često rekao da moj rukopis liči kao da su ga patkepisale.Želim da kažem sada nešto o profesorima koji su predavali svjetovne pred-mete.Nazim Ćejvan, rahmet mu duši, predavao nam je srpsko-hrvatski jezik, na-cionalnu historiju, književnost (muslimanske pisce), geografiju i higijenu.U Banjaluci je bio cijenjen i poštovan kao ličnost br.1. Bio je profesor urealnoj gimnaziji te zamjenik direktora u istoj ustanovi. U islamskoj za-jednici bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog povjerenstva u to vrijemekada je vakuf raspolagao sa ogromnim kapitalom. Tada je rađen hotel Palasi vakufska palata sa velikim brojem stambenih i poslovnih prostora. Kadaje dolazio na čas, obično je čitao list Politiku. Kada bi digao đaka da pričao lekciji koju smo imali da naučimo, on bi i tada čitao novine. Na kraju bipitao učenika šta još ima za reći. A mi đaci smo sve ispričali dok je on čitaonovine. Ako ne znaš ništa više, on bi ti rekao „Sjedi, drvo na drvo“. Ja samveć znao za taj njegov način, pa sam uvijek ono najvažnije ostavio za kraj,kada bi me pitao šta još imam za reći. Tada je bio zadovoljan. Mi smonjemu više puta postavljali pitanje zašto je medresa najlošija zgrada, dokse prave luksuzni objekti u vlasništvu Islamske zajednice, tipa hotela Palasi vakufske palate. On bi uvijek odgovorio da će doći na red i medresa, dokse ovo završi. Međutim, to vrijeme nikad nije došlo.Drugi profesor koga želim da spomenem na ovom mjestu je bioHadžiomerspahić Kemal, koji je također bio profesor u Gimnaziji u Ban-jaluci. Bio je izrazito sposoban i cijenjen kao matematičar. Napisao je i svojudžbenik iz matematike. Nama je predavao matematiku, geometriju ifiziku. Tada je bio mlad, još neoženjen. Imao je braću koja su držala rad-nju za popravku bicikala, kao i za iznajmljivanje bicikala za pouku. I jasam nedjeljom iznajmljivao bicikl i išao na Banjalučko polje da se učimkako da ga vozim. Profesor Kemal je bio i u komunističkoj organizaciji.Kada bi nam dolazio na čas pitao bi nas što ćemo mi u medresi jer ta školanema nikakve perspektive za život, odnosno da će vjera izumrijeti. Kada jeII svjetski rat završio, otišao je u Sarajevo na višu funkciju. Mislim da jetamo i umro.

Treći profesor koji je predavao u medresi je bio Edhem Blekić, koji jeujedno bio i profesor u građanskoj školi, mislim da se tako zvao. Bio jeizuzetno tih, miran i ozbiljan.

Nama je, u skraćenoj verziji, predavao metodiku, pedagogiju, psihologijui logiku. O njemu nemam mnogo podataka.

U medresi su izučavani slijedeći predmeti:

1. Kur'ani kerim sa tedžvidom na turskom jeziku 2. Arapski jezik 3. Turskijezik (jenji sarfi osmani) 4. Srpsko-hrvatski jezik 5. Fikh (halebi sagiv ihalebi kjebir) 6. Fevaiz (naslijedno pravo) 7. Imamet 8. Vaz (meviza na ara-pskom jeziku) 9. Metodika vjerske nastave 10. Matematika, niži stupanj11. Fizika 12. Botanika13. Higjena 14. Lijepo pisanje (husni hat) 15. Historija islama 16. Nacionalna historija 17. Psihologija, pedagogija ilogika u skraćenoj verziji 18. Geografija 19. Ahlak (Ahlaki hamidije iahlaki zemimije) i vladanje.

U mojoj generaciji koji su samnom završili medresu želim dapoimenično navedem: hafiz Alija Demirović iz Gornjeg Šehera, hafiz Teu-fik Medić iz Gornjeg Šehera, hafiz Muharem Gušić iz Lišnje, Besim Ramićiz Novoselije, Selim Kovačević iz Čaršije, Hasan Hasanagić, komšija izKozarca i Abdullah Bešić iz Kozarca.

Nekoliko riječi o poznatom i priznatom hadži kurra hafizu Fehim ef. Gušiću iz Gornjeg Šehera

Fehim ef. Gušić potječe iz poznate banjalučke porodice Gušića. Ranoje ostao bez roditelja koji su iza okupacije Bosne i Hercegovine od straneAustrougarske iselili u Tursku i živjeli na Karahistanu gdje je i rođen.Poslije smrti roditelja o njemu su se brinule amidže. Prvo vjersko obrazo-vanje stekao je u tom mjestu, a kasnije produžio u Istanbulu gdje je završioi hifzi Kiraet na sedam načina. Želio je da upozna Bosnu pa se vratio uBanjaluku 1911. Kao dobrog kurra hafiza, zavoljeli su ga i oženili tepostavili za vjeroučitelja u Gornjem Šeheru. Godine 1912. išao je na hadž,a kasnije još 8 puta kao bedel. U Mekki je ostao i živio 5 godina, stoga jepoznavao arapski i turski jezik bolje nego maternji. Po povratku iz Mekke1920. godine kratko vrijeme je bio imam u Prnjavoru i napustio pomenutudužnost. Reis-ul-ulema mu izdaje odobrenje a kasnije i reis-ul-ulemaČaušević, za putujućeg vaiza i učača Kur'ana po čitavoj Bosni, od mjestado mjesta. Cijeli svoj život je proveo putujući po Bosni. Nema skoro nijednog mjesta i sela a da u njemu nije bio nekoliko puta učeći Kur'an kaokurra hafiz, te držeći vazu nasi hate i učeći mevlude i razne dove nasvečanostima. Naročito u mladim godinama stalno je nosio hodžinskunošnju sa ahmedijom na glavi. Najčešće je putovao pješice od mjesta domjesta. Bio je strastveni pušač. Skoro svake godine obišao bi cijelu Bosnu.

Hadži hafiz Fehim ef. Gušić imao je porodicu sa kućom u GornjemŠeheru. Imao je sina Bedrudina koji je završio fakultet u Beogradu za in-žinjera agronomije i bio je zaposlen u Tešnju. Pošto hafiz nije bio finansi-jski osiguran računao je da će ga sin izdržavati u starosti, ali sudbina jedrugačije odlučila. 1943. godine sin mu je poginuo. To je bolnog oca dotemelja utuklo.

Imao je 3 kćerke koje su bile lijepo odgojene. Jedna je kao inteaktu-alka bila nastavnica i bila je predana svom pozivu.

Hadži hafiz Gušić je, već kao oronuli starac, sa ahmedijom na glavi ihodžinskim kijafetom, za vrijeme Socijalističke Federativne Republike Ju-goslavije, putovao po raznim mjestima kao sejjar vaiz i nije bio ometan ispriječavan vršeći pomenutu dužnost. Pred smrt hadži hafiz se povukao usvoju kuću i nakon kraće bolesti preselio je na ahiret 1967. godine u 89. go-dini života. Rahmetullahi alejhi. Molim Allaha dž.š. da ga smjesti u džen-netska naselja. Amin!

Dženaza je bila velika i nepregledna. Ukopan je u haremu SafiMehmed-pašine džamije u Gornjem Šeheru kod svog velikog ahbaba ikomšije rahmetli hadži hafiza Mustafe ef. Nurkića, također znamenitogkurrada i posljednjeg muftije u Bosni i Hercegovini. Rahmetullahi alejhirahmeten vasiah, Amin!“

Hadži Teufik efendine riječi i rečenice plijene iskrenošću i nos-talgijom za mladosti. Pominje on imena muderisa, profesora, značajnihlčnosti i đake, što u svakom slučaju može poslužiti i kao vrijedan doku-ment i kao vjerna slika duhovnosti nekadašnje Banje Luke. Dakle, ostajunjegove riječi i rečenice, kao amanet koji ne bi trebao biti zaboravljen.

Alpinista Dr. Naim Logić, član Planinarskog saveza BiH,popeo se 7. januara ove godine na Mounth Vinson, najviši vrhAntartika, i tako kao prvi državljanin BiH kompletirao uspone nanajviše vrhove svih sedam kontinenata naše planete. U svijetu jeto poznato kao projekat “Seven summmits Challenge”. OvimLogićevim uspjehom i BiH se svrstava u red država ćiji su alpin-sti i visogorci uspjeli osvojiti vrhove svih sedam kontinenata.

Dr. Naim Logić rođen je u Sarajevu, gdje je diplomirao naElektrotehničkom fakultetu, a zatim tu i radio. Vihor rata u BiHodnio ga je u Phoneix u Arizoni, gdje je doktorirao na ArizonaState University, na kojem sada i radi. Aktivan je u mnogimstručnim udruženjima. Za svoj predani stručni rad dobitnik jemnogih nagrada i priznanja.

Svoje slobodno vrijeme posvetio je planinarstvu i ima 40 god-ina alpinističkog i visogorskog iskustva. Osnivač je Društvabosanskih planina u Sjevernoj Americi: NABMA – North Ameri-can Bosnian Mountaineering Associacion. Bio je učesnik mnogihalpinističkih ekspedicija širom svijeta, tokom kojih je uspio osvo-

jiti najviše vrhove sedam kontinenata.Naimova lista “7 Summmits”: 1.Everestn, Nepal – 8.848 m

(19. 5. 2012.), 2.Aconcagua, Argentina - 6.962 m (27. 12. 2005.),3. Denali, Aljaska – 6.194 m (7. 10. 2011.), 4. Kilimanjaro,Afrika – 5.896 m (2. 8. 2008.), 5. Elbrus, Rusija – 5.642 m (15.7. 2013.), 6. Carstennzs pzramid, Indonezija Nova Gvineja –4.884 m (20. 11. 2013.), 7. Mounth Vinson, Antartika – 4897 m(7. 1. 2015.) .

Vrijedno je napomenuti da su Everest, vrh svijeta, osvojilatrojica BiH državljana: Naim Logić, Petar Pećanac i FikretKaračić.

Nail je svoju sjajnu planinarsku i alpinstičku karjeru pred-stavio u knjizi “Od Peruna do Everesta”. Da podsjetimo, Perun jeplanina iznad Vareša, omiljeno izletište. Rekli bismo, prekočarobnih bosanskohercegovačkih planina do krovova svijeta.Takva je životna priča Dr. Naima Logića. I tu nije kraj. Pros-transtva prirode u ljudima Nailovog kova bude nove izazove inove želje za avanturama.

Alpinizam

Bosanac na vrhBosanac na vrhPripremio: Goran MULAHUSIĆ

Foto : preuzeto sa sa web stranice Dr. Naima Logića

hovima svijetahovima svijetaDr. Naim Logić prvi

bosanskohercegovačkialpinist koji je osvojio

vrhove svih sedam kontinenata

Dr. Naim Logić prvi bosanskohercegovačkialpinist koji je osvojio

vrhove svih sedam kontinenata

Putopis

42

Tekst i foto: Emir Baralić Mr. sci. dipl. mas. ing.

Mom odlasku u ovu neobičnu zemlju prethodile su raznepripreme i nastojao sam sedetaljno informisati o životnimuslovima i svemu što me tamo očekuje, od ishrane do klime.Pripreme u Sarajevu su uključivale i zaštitu vakcinacijom odbolesti od kojih se čovjek može zaštititi. Pa ipak, nisam mogaopredvidjeti sve....

U Etiopiju sam otišao prvenstveno na rad i to u sklopu pro-jekta pravljenja dalekovoda u dužini 350 km, koji treba dapoboljša energetsku sliku Etiopije, i da njene, skoro nikakoneiskorištene, energetske resurse stavi u službu povećanja živ-otnog standarda same Etiopije, kao i zemalja u okolini. Naravno,ta stremljenja za energetskom nezavisnošću ne mogu proći bezprotivljenja ili pozdravljanja pojedinih zemalja u okruženju, aopet iz raznih razloga u koje neću ulaziti niti ih analizirati. Damalo pojasnim ovu dužinu od 350 km: zamislite dalekovodSarajevo-Zagreb, ili Sarajevo-Beograd, gdje se otprilike na 10

km izdižu cca 23 stuba, tako da imamo ukupan broj od nekih800 stubova. Radi se o terenima na čijim pojedinim dijelovimaljudska noga kroči jednom u 100 godina, a gdje se mogu srestirazna božja stvorenja, od velikih opasnih divljih zvjeri do onih,možda i opasnijih, nevidljivih ili jedva vidljivih ljudskom oku.Krajolik na takvoj udaljenosti je tako različit da ravnica sa plod-


ETIOPIJAETIOPIJAPoštovani čitaoče!U sljedeća tri nastavka pokušat ću, kroz svoja iskustva i saz-

nanja, opisati zemlju na rogu istočne Afrike, u kojoj jedan krakNila započinje svoj život, zemlju raznolike i burne istorije, živopis-nih i različitih krajolika, divnih i veselih ljudi, zemlju koju smoranije pamtili samo po siromaštvu i najbržim maratoncima. To jezemlja u kojoj predsjedava Afrička unija, sa najvećim brojem am-basada poslije Vašingtona, zemlja koja nije bila ničija kolonija, ukojoj se spominje kraljica Šeba, Aksumijanska civilizacija, kovčegsa deset zapovjesti, najveća monolitna crkva, početak Rift doline-usjeda i tako bi mogli nastaviti nabrajanje u nedogled. Samo uovih par redova nabrojano je toliko da za života jedne generacijene može sve biti obuhvaćeno u naučnim radovima, te razjašnjenosa svojim uzrocima i posljedicama kako u istorijskom tako u ge-ografskom smislu. Kada se tome dodaju sve religije koje obitavajuna ovom području, osamdeset i više jezika, trinaest pokrajina, do-bija se jedna paleta šarolikosti i ljepote koja se samo može doživ-jeti – Etiopija!

Putopis

43

nim zemljištem naglo prelazi u planine sa stranama vertikalnimi oštrim da se i koza jedva penje.

U ovom dijelu opisat ću generalno Etiopiju sa glavnimgradom Addis Abebom, u drugom ćemo otići zapadno od Addisai opisati put u Bahir Dar, Gondar i Lalibelu, dok ću u trećemdati malo od istoka zemlje, Nazareth, Awash, Diredawa i Harar.Usput, na Ahmaric jeziku Addis Ababa znači "Novo cvijeće".Legenda kaže, kada je kralj Minilik II sa svojom ženom hodaopo tadašnjoj Abisiniji, i tražio mjesto za logorovanje vojske,kraljica je ugledala Novo cijeće te na tom mjestu počela izgrad-nju crkve i tako nastade Addis Ababa. Napomene radi, AddisAbaba i nije tako star grad, kao ovi drugi navedeni kojima is-torija seže i do nekoliko hiljada godina. Sam dolazak u Addis

Ababu je moguć na više načina i preko više raznih kompanija,međutim jedna od lakših tura je preko Turkish Airlinesa. Let zaAddis je svaki dan, u 18:50 po Istanbulskom vremenu. Dolazakje oko 24:00. Sama procedura za dozvolu ulaska u državu nijekomplikovana, vizu je, osim u etiopskim ambasadama, mogućeupisati i na aerodromu, ako se posjeduje neka vrsta pozivnogpisma. Ali za fizički ulazak... treba se naoruzati strpljenjem!Dugo čekanje na prijavnicama, obzirom na gužvu, zaistaobeshrabruje nakon višesatnog leta. I tako sve dok se ne ugledasvoj kofer na izlaznoj traci za prtljag.

A onda noć, uglavnom svježa. Zaboravih li reći da se AddisAbaba nalazi na Etiopskom platou i to na oko 2300 metara nad-morske visine?! Poznato je da su u Evropi veliki gradovi na visi-nama preko 500 metara rijetkost. Skijanje na planinama u BiHje na oko 2000 metara. Pa kako i ne bi bilo svježe?

Pored svega nabrojanog, nakon izlaska iz aerodromskezgrade dočekao me je prijatelj Fekado, sa toplim prijateljskimosmjehom na licu. Ne samo da ga nikad kasnije nisam vidio lju-titog, nego je onaj prvi osmijeh postao vječiti jer je bio prisutantokom mog svakog boravka tamo. Uslijedio je tradicionalnietiopski pozdrav, zagrljaj daljom rukom uz dodir dva bliža ra-mena. Nakon kratke vožnje po pustom gradu, ipak je bilo već 2ujutro, stigosmo u hotel gdje nas je dočekao uspavani recep-cioner. Ali bez obzira na stanje u kojem smo ga zatekli, on jeskočio na noge, poželio dobrodošlicu i obavio svoj posao veomaprofesionalno. Obzirom na promjenu klime, vremenske zone,

kreveta i jastuka, vrlo brzo sam zaspao iscrpljen cjelodnevnimputovanjem. Zbog relativne blizine ekvatora, u Etiopiji je skororavnodnevnica, odnosno, sunce izlazi oko 6 sati ujutro i zalazioko 6 poslije podne, a sam izlazak/zalazak je nekako brži i oštrijinegu u BiH. Etiopljani pored svog kalendara - koji kasni nadjulijanskim za oko 7 godina, imaju svoje mjerenje vremena.Nula u Etiopiji nije u 12 u ponoć, nego u 6 ujutro kada sunceizlazi. To vrijeme se puno više njeguje na selu nego ugradovima, iako sam i u gradu ostao zapanjen radi zakazanogsastanka u 3 ujutro! Kada sam u čudu upitao kako u 3, čovjek seispravio i pojasnio da je to ustvari u 9. Kao i kod julijanskogkalendara, svaka četvrta godina je prestupna. Godina počinje 29.ili 30. augusta po julijanskom kalendaru. Razlika od sedam iliosam godina između etiopskog i gregorijanskog kalendarapotiče od različitog proračuna datuma začeća I. Hrista. Godinaima 12 mjeseci od po 30 dana, plus pet ili šest tzv. epagomenal-nih dana, koji se obično nazivaju trinaesti mjesec.

Addis je glavni grad Etiopije, i sve važnije financijske, up-ravne i ostale institucije su smještene u njemu. Postoji nekolikomuzeja, od kojih svakako treba posjetiti Etiopski muzej. U ovommuzeju je stalna postavka najstarijeg do sada nađenog ljudskogskeleta "Lucy", u Etiopiji pozntog kao Dinkineš. Naučna pret-postavka je da je kostur star 3,3 mil godina. Isto tako, tu je irekonstrukcija kostura x poznatog kao Selam, 3,3 mil godinastarog kostura trogodišnjeg djeteta. Pored toga tu je postavkanarodnih nošnji Etiopije, historije Etiopije, zbirka prepariranihi rekonstruiranih ptica, riba i životinja, kao i mnogi artefaktinađeni diljem Etiopije, od stare Aksumijanske civilizacije pa donovijih dana.

Malo iznad samog muzeja nalazi se i Zoo vrt gdje je mogućevidjeti i nekoliko lavova, vrlo moguće i jedino preostalih uEtiopiji. Nedaleko odatle izgrađen je i terarijum kao prava im-itacija tropske šume. Kao i u svakom zološkom vrtu životinjeiza rešetaka odavno su izgubile žar divljine i navikle se na pris-ustvo turista.

Saobraćaj u Addisu je, najblaže rečeno, haotičan. Vozi se kaou većini svijeta lijevom stranom, i u posljednjih par godina gradje doživio veliko infrastrukturno poboljšanje izgradnjom novihcesta, nadvožnjaka, mostova i kružnih tokova. Ono što je zan-imljivo je da se na skoro svakom od kružnih tokova nalazi nekiod spomenika koji dominiraju tim dijelom grada.

Na poznatom "Meskel" trgu desna ili lijeva strana u toku


Tipičan predio srednje Etiopije, Afar regija

Trg Meskel

Putopis

44

dnevne špice jedva da išta znače. Vozi se u svim pravcima, sm-jerovima i čovjek mora imati oči sa svih strana da bi što brže ibezbjednije izašao iz tog sređenog haosa. Pored toga Meskel trgje mjesto gdje su raniji predsjednici držali govore, gdje se odi-gravaju vojne parade, centralno slavlje za etiopsku novu godinukao i sve glavne ceremonije u Etiopiji. Ono što kvari sliku Ad-disa su prosjaci i džeparoši kojih ima u izobilju, na svakojraskrsnici, i ako izađete iz auta, isti vas prate, neki iz navike damu nešto udjelite, dok ima i onih koji nastoje da izdžepare. Kaoi svuda, pogotovo ako ste novi, morate biti oprezni te pare idokumente držati na sigurnom. Čak ni male torbice nisu sigurne,lako se razrežu skalpelom, a onda zbogom pare i dokumenti. UAddisu je zakonom zabranjeno davati pare prosjacima i ako vaspolicija uhvati na djelu sigurno ćete platiti kaznu. To je pokušajvlasti da se smanji broj prosjaka, te pored toga etiopska vlada de-portuje iste iz grada u manja mjesta gdje im obezbijedi smještaji hranu. Ali, grad je grad, pa se isti ili novi u njemu opet nekakonađu.

Pored prosjačenja, još jedna od stvari koja kvari ljepotu ovoggrada je i prostitucija i to, reklo bi se, u velikom broju sa veomamladim djevojkama. Kao i u svakom velikom gradu, u Addisuje najstariji zanat razvijen do neugodnih razmjera. Postojerestorani ili mjesta gdje je naprosto borba kako bi se odbranio odte pošasti, a postoje i ulice gdje svaka kraljica noći ima svojemjesto. Opasnost od svih spolnih bolesti naravno postoje.

U Etiopiji, nećemo naći snijega, pogotovo u Addisu za kojise može reći da ima jednu od najboljih klima, vječno proljeće.Vrlo rijetko, temperature padaju ispod 15 stepeni, a gornje idu ido 35, ali uglavnom je to do nekih 25-30 prosječno. Postojekišne sezone: "Velika" od juna do septembra, dok je "Mala" odjanuara do marta. Obzirom na ove nesvakidašnje promjeneklime, i ove kišne sezone se mijenjaju kako sa količinama pa-davina tako sa vremenskim trajanjem. Zbog ovako blage iugodne klime, obične biljke koje u Evropi narastu do nivoamalog stabla, ili u kućnim saksijama do nivoa plafona, u Etiopijimogu dostići desetak metara pa i više. Iako je veći dio zemljeogoljen zbog erozija, tlo je poprilično bogato mineralima, ipored voća i povrća na koje smo navikli, u Etiopiji raste neko-liko specifikuma od koji ću istaknuti teff i chat.

Teff je minijaturna žitarica, ali visoko vrijedna i može se rećimakrobiotička bomba. Niskog je rasta i daje 2-3 žetve u tokugodine. Izvor je minerala i sadrži pet puta više kalcija, kalija i

željeza od ostalih žitarica, te uz manji dodatak drugih namirnicamože zadovoljiti dnevne čovjekove potrebe. Rijetkost je vidjetiEtiopljanina, pogotovo sa sela, da je pretilan.

Teff se koristi za pravljenje tanke lepine, poput palačinke,koja se naziva injera, i služi se uz sve obroke kao zamjena zahljeb. Malo je kiselkast, ali nakon dva do tri obroka vrlo je lakoprilagoditi se i takvom okusu. Druga specifična biljka ne samoda nije zdrava kao teff, nego nije ni prehrambena. Naime, radise o chat-u, biljci koja se najviše uzgaja na istoku zemlje. Chatje narkotična biljka koja se troši žvakanjem listova. Velikavećina ljudi na istoku, uključujući i obližnju luku Djibuti, konzu-mira ovu biljku, a njena narkotična dejstva su takva da kratko-trajno daje veću snagu i izdržljivost, ali znatno smanjujepercepciju i razmišljanje. Opasnost od konzumiranja ove biljkeje naročito izrazena kad ljudi pod njenim dejstvom sjednu zavolan.

Addis je grad brojnih restorana i pabova. Ručak ili večera,pogotovo ako imate vodiča kao što je naš prijatelj Fekado, jeprava gozba. Može se jesti tradicionalna etiopska kuhinja, ilinešto bliže Evropi, a i pored toga postoje mnogi restorani sa na-cionalnim kuhinjama. Od svih u kojima smo bili ne bih mogaoda izdvojim niti jedan u kojem nismo dočekani osmjehom svihuposlenih. Obično je i sam vlasnik u kuharskoj kecelji, pa jeonda za šankom da bi vas poslužio i počastio, a čitav tim djelujekao jedan dobro uštiman orkestar.

Od tradicionalnih Etiopskih restorana dva, Yod Abisinija iHabesha. U te restorane se odlazi prvo da bi se uživalo u tradi-cionalnim Etiopskim plesovima, a tek onda da bi se uživalo uhrani. Restorani su puni turista tokom čitave sedmice. Tradi-cionalni etiopski ples je takav da ga je skoro nemoguće vidjetinegdje izvan Etiopije. To je jedna mješavina svih naroda koji tužive, a povezana je i religijski pogotovo sa hrišćanstvom. Poredsvih pretpostavki jedna činjenica je neosporna: otići iz Addisa anevidjeti te plesove i pokrete bi bio veliki propust. Kako god danazivaju i koji su korjeni takvih pokreta veliku povezanost imajui sa tradicionalnim ponašanjem parova, plesova naroda itd, itd.

U sljedećim nastavcima govorimo o drugim gradovimavažnim za istoriju Etiopije. Neophodne pripreme kao što sukupovina karata, organizacija smještaja, ishrane je mogućapreko raznih turističkih agencija. Nakon preciziranja rute, poče-taka i kraja putovanja, vrijeme je za odmor, kako bi se nakupilodovoljno snage za daljnje pustolovine.

Tipično malo selo Etiopije

Tradicionalni plesovi u nacionalnim restoranima


Sutra sahranjujemo legendu - reče mi jedan prijatelj, mislećina sahranu Kemala Montena. - Ne, prijatelju - rekoh mu po-malo ljutito - ne sahranjujemo legendu nego Kemala Montena.Legenda jeste baš zbog toga i legenda jer se ne može sahran-iti, jer vječno živi. Prihvati moj prijatelj bez riječi to moje ob-jašnjenje da će u Sarajevu biti sahranjen Monteno-čovjek, ada će Monteno-legenda vječno živjeti. Upravo ovaj kratki dija-log sa prijateljem dao mi je povod da napišem ovih nekolikoredaka.

Još od onog tužnog 4. maja 1980. godine, kada je sa ovogsvijeta otišao "građanin svijeta" Josip Broz, pa sve do ovog nemnogo manje tužnog 21. januara, kada ja sa ovog svijetaotišao "muzičar i pjevač za sav svijet" Kemal Monteno, nije bilopojedinačnog događaja koji je toliko ujedinio ljude na pros-torima bivše nam domovine Jugoslavije. Izuzetak je, naravno,prošlogodišnja majska poplava, ali je to opšti, a ne pojedinačnidogađaj.

Tada "umro je drug Tito", a sada "umro je Kemal Monteno"pronijelo se brzinom zvuka diljem ovih naših, rekao bih, ukletihprostora. Ponovo su, kao i prije skoro 35 godina, potekle suzeljudi sa svih prostora bivše Jugoslavije - od Triglava doĐevđelije. Ponovo je, ovog puta za Kemicom, kako su ga izmilja mnogi oslovljavali, zaplakalo i plače: i žensko i muško, imlado i staro. Plaču i majka i kćerka, i otac i sin, i pionir i om-ladinac, plače i radnik i seljak i penzioner. Tužno je danasKemicino Sarajevo, ali su tužni i Beograd, Zagreb, Ljubljana,Skoplje, Podgorica ... Tuguju za njim i mnogi ljudi diljem svi-

jeta - i oni koji su ga poznavali, ali i oni koji su za njega samočuli.

Smrću Kemala Montena ugasio se život čovjeka čije se imeizgovaralo punim ustima još od samog početka njegovog um-jetničkog puta. Sa ovog svijeta otisao je čovjek čija je muzikasvakog njenog slušaoca pretvorila u uho koje je tu muziku up-ijalo kao što to čini lakmus papir. Sa ovog svijeta otišao je čov-jek čija je pjesma svakog njenog slušaoca razgalila kao štoblagi povjetarac razgaljuje ljude u vrijeme najvećih ljetnih vre-lina. Sa ovog svijeta otišao je čovjek koji nije mogao ostavitiravnodušnim svakog onog koji bi ga sreo, vidio ili samo čuo.

Dobrota iz njega, njegove muzike, njegovih pjesama izvi-rala je kao hladni izvor podno visokih planina. Smrt je zaus-tavila život Kemala Montena, ali od njegovog djela, njegovemuzike i pjesama ne može uzeti ni parče. To djelo jegrandiozno, trajno i obilježava prilično dug period umjetničkogstvaralaštva na prostorima bivše Jugoslavije. To djelo je odnjega kao čovjeka kojeg danas sahranjujemo stvorilo legendukoja će vječno živjeti.

Za Kemala Montena bi jedan poznati narodni pjesnik rekao:Imao si se, Kemice, rašta i roditi!

Zato, počivaj u miru Monteno-čovječe, a živi dok je svijetaMonteno-legendo.

Reuf Jakupović Malmö (Švedska), 28. januara 2015.

IN MEMORIAM

45

Kemal Monteno (17. septembar 1948. - 21. januar 2015.)

ČOVJEK I LEGENDA


Dino i Kemo

Knjige


Knjige

Knjiga pjesnika Šemse Avdića, sedmapo redu, "Karta u jednom smjeru", gov-ori o Romima Banjaluke, o njihovomnestajanju sa njihovih vjekovnih ognjišta.Pisac je uradio mnogo više nego samojednu retrospektivu ili dokument saslikama, i preokrenuo vrijeme sudbine,ćutanje i nevjericu, da više niko ne možereći da hiljade romskih državljana nisupostojali u manjem entitetu. Ovom kn-jigom je upravo pobijeđena jedna velikaneistina, jednom i zauvijek. Romima jeovom knjigom vraćen dio duše, koja imje ugrabljena i oteta početkom devede -setih godina prošlog vijeka.

Ovom knjigom Šemso Avdić je izgra-dio svojevrstan, emotivni, dom mnogimsvojim bližnjima, među kojima posebnomjesto zauzima i njegov otac. Kao i očeviniza generacija banjalučkih Roma.

.

DVORAC OCA MOG

Stanite vjetrovi, stanite orkani,Ne rušite dvorac oca moga,Njemu su dani pokraj vatre daniI prostranstva silna, odavde do Boga.

Nije to dvorac od ljuta kamena,Ni utvrda moćna, što se nebu diže,Tek ubogi šator, kraj rijeke, ko sjena,Kad putuje otac, da je bogu bliže.

Jer sudbina tjera cigana da lutaI da cijeli život svoju zvijezdu slijedi,Ne rušite zato njegov dom kraj puta,Njemu više šator od palače vrijedi.

Stišajte se zato, vjetrovi, tornada!On stazom predaka neumorno kreće,Od Ganga, do danas, njega vodi nada,I nikad ga niko zaustavit neće.

Šemso AVDIĆ

KNJIGA KAO DOMPjesnik Šemso Avdić

– stihovima i dokumentima o sudbini Roma

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

Sjećanje na Veku Husedžinovića

VRBASKI KUMNapisao: Halil IBRIŠAGIĆ

Stariji Banjalučani sjećaju se jednogizuzetnog pjevača, Vesida Veke Husedži-novića, čija se pjesma čula na mnogim li-jepim banjalučkim mjestima. Pjevao je krajVrbasa, u kafanama, oduševljavao je svojimglasom, ali je zbog jedne ruske pjesme za-glavio i na Golom otoku. O našem Veki evo isjećanja – u stihovima.

Uz naš Studenac Vrbas teče i žubori, pjeva, kaoda prijateljima u povjerenju tiho govori: Većodavno ne čujemo eho one pjesme, tamo izdaleka, »Volga, Volga, ruska rijeka…«, kako je tonekad pjevao neponovljivi tenor našenac VesidVeka. Pjevao je u Kasinu uz pratnju jedne starijegospođe na pianinu, pjevao je na Vakufu, ukafani Aeroplan pod Orasima, pjevao je u kafaniAbacija, i na Studencu, pjevao i noćima.Zbog pjesme »Volga, Volga, ruska rijeka« i slo-bode, na golgotu, na Goli otok Veka ode. Poslijerezolucije Informbiroa godine 1948. Vrbas je idalje žuborio, pjevao i prijateljima tiho govorio.Nikad nije stao, Vesida Veku često je spominjao iVesidove pjesme tiho je pjevao. Nikad neće nistati. Pjevati, kao što je pjevao Veka, Vrbas nećeznati, ali kroz sve godine ove Vrbas Vekukumom zove.


48

Strah se uzdizao nad ruševinama Sarajeva...Grad je odisao mirisom krvavih, ogoljelih ulica.Nije više bilo ni zelenih aleja, ljudi su drvo po drvo rezali i žile su

vadili, ložili ili skupocjeno prodavali. Trebalo je dočekati hladnuzimu.

S posječenim drvećem, padali su i ljudi, od snajpera, granata,mrtvi su ležali po ulicama i trotoarima.

Godine 1992. među žrtvama je bila i Tamara. Svakog jutra, kad biMaju probudio radio, prva pomisao je bila - da li su moji noćaspreživjeli hladnu zimsku noć u Sarajevu? Slušala je prve vijesti iz

Sarajeva. Opet su bombardovali grad, noćas je ugašeno mnogo živ-ota... Oh, bože, da se bar može s parodicom uspostaviti telefonskaveza, samo da čujem jesu li preživjeli?

Veze su bile pokidane. Maja je mnogo patila u nadi da će rodbinubilo kad izvući iz pakla, da bi bilo kad opet bili zajedno. Nakon neko-liko dana je, skoro slučajno, telefon premostio daljine i neizvjesnost.

Često je pritiskala brojeve, pobožno, molećivo, u nadi da će čutiglas starije sestre Mire. A onda, u trenu, taknule su je njene riječi.Maja je od radosti skoro zanijemila, a onda prošaputala:

“Mila moja, jeste li živi? Znam da vam je teško, užas! Kako sudjeca?“

“Loše!”, odgovorila je Rosa, plačući. „Obadvoje su teško ran-jeni...Geler jedne granate pogodio je moju kćerku Tamaru direktno upluća. Uspjeli su je odvesti u bolnicu, žrtvujući svoje živote u olovnojkiši...“

Tamara je provodila dane u bolnici, koja je bila veoma oskudna,i personalom i medicinskim sredstvima. Roditelji su živjeli u nadi,da će Tamara preživjeti?

Ljekari je nisu operisali. Da li zbog nemogućnosti ili straha od

KAD BI SVAKI ČOVJEK

Kad bi bio svaki čovjek-čovjekne bi bilo mržnje ni rata.

Svi bi se voljeli, kao brat-brata.Kad bi svaki čovjek želio mir

svim srcem bi čuvao slobodu.Život bi bio kao vječni pir,

sve bi rijeke imale samo čistu vodu.Svi bi ljudi živjeli srećno,

život bi trajao vječno, vječno…Oh, kad bi svaki čovjek bio - čovjek,

sloboda i mir trajali bi vječno…

TIKVENJAČA



Napisala: Ljubica PERKMAN

Još jedna priča

49

komplikacija? Dani su tekli, Tamara je željela da što prije napusti bol-nicu.

Tamarina majka je noćima bdjela bez sna, zbog nestašice hrane ivelike brige naglo je mršavila. Ali, ipak je bila sreće u nesreći, tijeloje pobijedilo. Nakon dužeg ležanja u bolnici, Tamara se polako opo-ravljala. Ljekar je Tamarinoj majci saopštio radosnu vijest - još dvadana, i kćerka može kući. Kad je to saznala, majka se nije plašila sna-jpera i granata, već je potrčala u pravcu bolnice, da čuje od kćerke kadizlazi i šta joj je potrebno, šta želi obući.

“Majko, ne brini za robu, nije bitno šta ću obući, bilo šta... Samoimam jednu želju”, rekla je Tamara tiho.

„Koju, dušo moja, samo ti reci, sve ću učiniti...”, zasijale su ma-jčine oči.

“Znaš, mama, Azra je često dobijala pitu od tikvica, dijelila ju jesa sivima nama u sobi. Ostao mi je miris te pite. Željela bih zato, kaddođem kući, da me na stolu dočeka bar jedan kolutić pite....”

Slušajući ove kćerkine riječi, majci se činilo kao da bolničkomsobom lebdi jedan veliki kolut tikvopite, kružeći i oko Tamarineglave.

“Ne brini, mila moja, ne mogu ti obećati, ali ću nastojati da negdjedobijem kakvu tikvu”, majčine riječi kao da su pratile taj mirisni krugpite.

Kad su se rastale, mati nije mislila na opasnosti koje su vrebalena svakom koraku, već samo na to gdje da nađe tikvicu.

Rosa je trčala do kuće preko groblja, koje se nalazilo između bol-nice i Koševskog brda, a u blizini je pala granata. Strahovita ek-sploziju podigla je gomile zemlje i izbacila hrpu ljudskih kostiju ikamenja, zasipajući prolaznike koji su od straha padali po tlu ilibježali na sve strane.

U blizini je zjapio duboki krater. Svima je bilo jasno da iza prvegranate dolazi i druga, tako da nisu imali vremena zaustaviti pogledena strahovitom prizoru. Prolaznici su ipak u svoj ovoj nesreći imali imalo sreće, jer je meka zemlja ublažavala odbijajuću snagu gelera,koji su bili smrtonosniji na betonu.

I najsitniji djelići gelera donose smrt svima koji se zateknu ublizini.

Pretrpljeni strah na groblju je ubrzo nestao, Miri je bilo važno, dadođe kući i da se raspita u komšiluku, da li neko ima tikvicu za pitu.

Slikovito je zamišljala tikvenjaču, kako stoji na stolu njenogčađavog doma.

Saznala je od jedne komšinice, da starija gospođa prodaje tikvu.Puna nade, Rosa je otišla i pokucala na vrata, na kojima se po-

javila ljubazna gospođa Bila. Rosa je već u mislima rezala tikvu, jerje komšinici ranije poklonila mnogo robe za djecu, pa je računala daće trgovina s tikvom biti uspješna.

« Izvinite, gospođo Bila, čula sam da prodajete tikvu. Kćerka miizlazi iz bolnice i poželjela je bar jedna kolutić. Da li bi mi prodali barjednu krišku? »

Gospođa Bila se brzo vratila s tikvicom, a Rosa je pomislila: « Bože, dobre žene, sigurno je bila veoma ganuta zbog moje ran-

jene kćerke... »«Komšinice, tikva je tu !“ ispusti gospođa Bila jedan dugi uzdah.Rosa je uznemireno tražila novac po kući, sve što bi nalazila tr-

pala je na stol pred komšinicu. Pronašla je čak i paketić kafe, kojegje skrivala i od sebe i od porodice, da im se nađe u posebnimtrenucima.

Gospođa Bila je gladila tikvu i sve nešto odhukivala, dugo jestapala neki čemer u grlu, dok nije progovorila: «Znaš, komšinice,moj sin mi reče – ne daj tikvu ispod dvadeset maraka po kilogramu.“

Rosa je u tom trenutku osjećala kao da se na nju ruše brda okoSarajeva, kao da joj hiljadu granata prohuja iznad glave.

« Uh, jadna sam! Otkud meni toliki novac? Zar moja kćerka sutraneće zateći kolutić pite?” slušala je odjek nekih unutrašnjih riječi.

Uzaludno je molila, da joj odsiječe bar četvrtinu tikve.“Dajte mi samo jedan komadić, obećala sam kćerki i moram je

sutra obradovati.” Gospođa Bila, bez imalo sažaljenja, zamota tikvu u maramu, ob-

jesi o rame i reče: “Ili cijelu ili ništa! Ako odsiječem, ostatak će se na ovoj vrućini

pokvariti, a ko će je onda kupiti?“ Pokupila je sve što je Rosa pripremala da je nagradi, paketić kafe

i šećera, zatim je napustila kuću.Rosa je ostala bez daha, bez tikvice, bez dugo čuvane kafe. U

kuhinji je pronašla samo rukovet rotkvinog lišća, groznog mirisa, kojije od dugog stajanja počeo da se kvari, a koštao je cijelu mjesečnuplatu. Morala ga je upotrijebiti za jelo, iako je bilo najneukusnije nasvijetu.

Odlučila je otići do mesnice, da bi mogla sutradan dočekati kćerkubar sa svježom supom. U mesnici je stajala punih osam sati, dok jekupila kilogram goveđih kostiju. Kosti je razdijelila u manje zavežl-jaje, da bi bar pet-šest puta mogla od njih skuhati supu.

Naložila je vatru starim cipelama i gumom. Bila je veoma srećnašto je uspjela kupiti kost za supu, ali sad je trebalo doći do vode.Uzela je veliki kanister i potrčala do Koševskog stadiona po vodu.Opet je išla smrti u susret, ne misleći na snajper.

Put do vode bio je dug i opasan. Trebalo je prvo kroz naselja uzbrdo, do Ciglane. Poslije dugog čekanja u redu, natočila je vodu,podigla kanister na rame i krenula u koloni gladnih i žednih, stenjućipod težinom i strahom. Neki kanisteri, puni vode, težili su i do četrde-set kilograma.

Jednom je čovjeku, pogođenom u nogu, pao kanister s ramena,voda je potekla na sve strane. Potekla je i krv iz svježe rane ranjenogčovjeka. U crvenoj lokvi smrt je izvodila sablasne plesove. Nekivodonosci pritrčali su i pomogli jadniku, da se uzdigne, a on je, činilose, više žalio za prolivenom vodom nego za nogom na koju nijemogao stati.

Rosu je ova slika pratila sve do kuće. Drhtala je, više oduzbuđenja nego od napora.

U prolazu do kuhinje, slučajno je u ogledalu zapazila svojeozareno lice, bilo je crveno, kao cvjetovi od krvi. Suze su je pržilejače od užarenog avgustovskog dana.

Sutradan je dovela kćerku kući, sreća se uzdigla iznad svih stra-hota rata. Majka je milovala i češljala dugu kosu u kojoj je još bilotragova osušene krvi. Ali miris Tamarine kose podsjećao ju je nasretna proljeća.

Tamara je, u svakom pokretu češlja, osjećala bol. Ali još veći bolMajka je nosila u grudima, zbog povrede voljenog djeteta.

Sva porodica je imala samo jednu želju – da ode iz ovog pakla.Majina želja se ostvarila, pomogla je cijeloj porodici da napuste grad,grad smrti. Ali i ljudske hrabrosti.

Jednoga dana, uspjeli su, jedno po jedno, napustiti sarajevskipakao. Prvo je kod Maje došla Tamara s mužem, zatim njen bratDario koji je bio teško ranjen. Roditelji su još ostali u ratnom metežu,ali su ipak bili srećni što su bar djeca sad bila na sigurnom. Na ras-tanku s djecom, mislili su, da se nikad više neće vidjeti…

Roditelji su još dugo morali da trpe strah od bombardovanja, ajednoga dana, u nekom privremenom primirju, otvorila im se ipakneka staza spasa.

Tamara je nosila geler u plućima dvije godine, patila je od bolova,sve dok joj ga u inostranstvu nisu izvadili.

U bolnici je ljekarima operacija bila izazovna, jer su prvi putvadili geler iz tijela.

Tamara se dobro oporavila, poslije svega rodila je i dvije kćerkei u dalekoj Španiji uživa u porodičnoj sreći. Rane su zarasle, ali onedublje, u duši, još uvijek bole...


50

ZAJEDNICA UDRUŽENJA GRAĐANA BANJALUKE Ulica Kalemegdanska broj 7, Banjaluka Tel./fax:051/432-780; 432-781 mob.: 065/402-202E-mail: [email protected]

Broj:1173/01/15 Datum:17.01.2015.godine

SKUPŠTINA GRADA BANJALUKA n/r predsjednika Budimira Balabana

Predmet: Predstavka Zajednice udruženja građana Banjaluke ( Na osnovu Člana 92 stav. stav 1. Statuta Grada Banjaluka)

Poštovani:

U skladu sa zaključkom donesenim na javnoj tribini održanoj 17. 07. 2014 godine u okviru manifestacije ,,Vezeni most- 2014 “ na temu : „Značaj demokratskog imenovanja naziva ulica i naselja u obnaljanju povjerenja zasuživot, toleranciju, uvažavanje različito sti i očuvanju kulturno–istorijske baštine“ - podnosimo ovu predstavku iponavljamo ranije podnesene zahtjeve i prijedloge organima Grada Banjaluke koji se odnose na nazive ulica,naselja i mjesnih zajednica.

Predstavka se podnosi na osnovu člana 92.stav1. Statuta Grada koji određuje da ,,Građani iliudruženja građana imaju pravo upućivati organima Grada predstavke i pritužbe i davati primjedbe za riješavanjeodređeni pitanja iz njihovog djelokruga “

Poznato je da je ova Zajednica u prethodnih desetak godina podnosila brojne incijative i prijedloge nadležnimorganima Grada da se vrate raniji tradicionalni nazivi ulica i naselja koji su, nažalost, ( kao i u drugim gradovima )izmjenjeni u ratnom periodu na nedemokratski način uz očiglednu diskriminaciju po nacionalnoj osnovi.

Podsjećamo da je u tom periodu banjalučka lokalna vlast izmjenila nazive više od 240 ulica i 5 naselja, abrdo Šehitluci preimenovalo u Banj brdo, čak i bez formalne odluke.

To je, između ostalog, doprinjelo iseljavanju preko 70 000 Banjalučana iz svoga grada.

Prema stanju iz 2007.godine od 461. naziva ulica, iz srpske kulturne baštine i istorije je bilo 338 ulica, izhrvatske 20, iz bošnjačke 3 (Skendera Kulenovića, Meše Selimovića i Muhameda Mehmedbašića), a ostali naziviodnosili su se na bivšu Jugoslaviju,svijet i geografske toponime.

Etničko „pročišćavanje “ naziva ulica i naselja, odnosno mjesnih zajednica, bilo je dio politike tadašnjevlasti kao i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine.

Danas to predestalja, uz ekonomske i socijalne razloge, i psihološku barijeru za povratak prognanih, izb-jeglica i raseljenih lica u svoj grad.

Podnosioci ove predstavke tražili su i traže od organa Grada Banjaluke, između ostalog,: -- da se na demokratski način utvrde kriteriji za nazive ulica, trgova i naselja u partner stvu sa civilnim sek-

torom uz uvažavanje multietničkog i multikulturalnog bića grada Banjaluke,-- da se vrate nazivi ulica koje su nosila imena narodnih heroja i istaknutih antifašista,-- da se, bar jednim dijelom, vrati naziv ulice Maršala Tita, legendarnog vođe antifašističke borbe jugosloven-


51

skih naroda, -- da se vrate nazivi naselja odnosno mjesnih zajednica koje su istorijsko i kulturno naslijeđe Banjaluke, kao

što su nazivi Gornji Šeher, Ivanjska, Mejdan, Hiseta i dr., -- da se daju nazivi ulica i po zaslužnim Banjalučanima: umjetnicima, književnicima, naučnicima, i dr. koji su

zaslužni za afirmaciju i razvoj Banjaluke, kao što su: Dušan Simić, Bekir Misirlić, Alojz Ćurić, Enver Štaljo,Dušan Mutić, Nasiha Kapidžić Hadžić, Ante Ćosić, Adem Ćejvan, Vlado Zeljković, Mate Džaja, Šefket i VahidaMaglajlić, Nerkez Smailagić, Ledo Karabegović i mnogi drugi Banjalučani.

Podnosiocima ove predstavke neshvatljivo je da organi Grada u proteklom periodu od deset godina nisu oz-biljno uzeli u razmatranje naše dosadašnje građanske incijative i prijedloge niti su o tome obavještavali podno-sioce i širu javnost.

Takvo postupanje organa Grada protivno je demokratskim načelima koje karakterišu lokalnu samoupravu.Ukazujemo na član 9. Statuta Grada, u kojem se, između ostalog, navodi da „U Gradu, građani ostvaruju ljud-

ska prava i slobode, koja su im zagarantovana međunarodnim aktima, ustavom i zakonom bes diskriminacije pobilo kojoj osnovi.

Podnosioci ove predstavke traže od Skupštine Grada i nadležne Komisije da se pitanje naziva određenihulica, naselja i mjesnih zajednica stavi na dnevni red i razmotri a podnosioci su spremni dati i dodatna obra-zloženja.

Očekujemo odgovor na ovu predstavku i prijedloge u skladu sa članom 92. stav 2. Statuta Grada, koja glasi:„Organi iz predhodnog stava dužni su, u roku od 30 dana od podnošenja predstavke, pritužbe ili prijedloga,- datiodgovor podnosiocima.

Ukoliko organi i tijela Grada ne prihvate naše prijedloge i ne pokažu spremnost da se konačno počnerješavati ovo značajno pitanje za građane Banjaluke podnosioci će se obratiti Ustavnom sudu sa odgovarajućominicijativom za ocjenom ustavnosti ranijih odluka o preimenovanju ulica i naselja

Podnosioci ove predstavke očekuju da će organi Grada ovom prilikom izmjeniti nedemokratski i diskrimi-natorske odluke iz ratnog perioda i praktično pokazati i afirmisati multikulturalnost, antifašizam i demokratičnostkao bitne odrednice za društveno- ekono mski i kulturni razvoj Banjaluke kao evropskog grada.

S poštovanjem.

Prilozi: - Rezime i Zaključci Okruglog stola održanog u Banjaluci 2007. Godine- Zahtjev Zajednice od 03.03.2011.godine upučen Skupštini Grada Banjaluka

Dostavljeno: - naslovu - Komisiji za utvrđivanje prijedloga imena naselja, ulica i trgova- Gradonačelniku Slobodanu Gavranoviću- Zamjeniku gradonačelnika Jasni Brkić- Potpresjedniku Skupštine Grada Zdravku Josipoviću

Podnosioci Predstavke.

mr Zoran Vukoja, predsjednik Skupštine Zajednice_________________________

mr Muhamed Kulenović, predsjednik UO Zajednice___________________________

Slobodan Popović, predsjednik Savjeta Zajednice__________________________


Autor: Dragana Pranjić

Bosanski namještaj u Štokholmu

Švedski dizajneri i bosanski majstori

Firma “Rukotvorine” iz Konjica, koja od nedavno posluje isa novim brendom “Zanat”, predstavila je svoju novu kolek-ciju namještaja u najstarijoj aukcijskoj kući na svijetu uŠtokholmu. Izložba je održana tokom sajma namještajapočetkom februara ove godine. “Zanat” dizajnira i proizvodinamještaj već četiri generacije. Porodična firma familijeNikšić iz Konjica postala je prepoznatljiv bh. brend koji jespojio tradicionalan način obrade drveta sa modernim diza-jnom. Ovaj je zanat nominovan za svjetsku listu UNESCO-akao nematerijalna baština. Uspjeh ove firme je dokaz kakose i sa malim sredstvima, uz poštivanje tradicije, i u saradnjisa svjetski prestižnim dizajnerima, može ostvariti napredakna svjetskom tržistu modernog namještaja.

U saradnji sa vodećim skandinavskim dizajnerima i

arhitektima: Monicom Forster, Harri Koskinenom, GertWingordom i Sarom Helder izložena je kolekcija modernognamještaja rađena ručno, uz tradicionalna dostignuća ma-jstora duborezarstva u Konjicu. Tri rada sa ove postavke do-bila su prestižne nagrade na takmičenju Interior InovationAdwards 2015. Nagrade im je dodijelio German DesigneCouncil za dva rada Monike Forster i rad Gerta Wingorda iSare Halder.

Firmu iz Konjica predstavio je Orhan Nikšić, zadužen zapitanja strategije i kontakte firme na internacionalnom planu.Posebno je istakao značaj saradnje sa Monikom Foster,vrhunskom dizajnericom, čije poznavanje mehanizama svjet-skog tršista ima presudne ulogu u ovom spoju modernog ob-likovanja i tradicionalnog načina obrade namještaja. Zaposlove u radionici u Konjicu zadužen je njegov brat Adem.

Ovu postavku ukrasile su sjajne fotografije Almina Zrne sabh. motivima. Na ovoj izložbi bilo je prisutno 96 novinara ioko 500 posjetilaca.

Tekst i foto: Goran MULAHUSIĆ

Sportska priča iz

Mejdana

NAPRIJENAPRIJE

Tekst i foto: Dinko Osmančević

Nekad su sportska igrališta bila stjecišta talenata izaljubljenika u sport, a danas tu više vidimo huligane – Sport-ski tereni i stadioni moraju ponovo postati istinski hramovidrugarstva i sportskog nadmetanja!

Šestog februara ove godine na sportskom igralištu OŠ”Jovan Cvijić” (”Filip Macura”) na Čairama, nakon dogov-orene tuče dvojice devetnaestogodišnjaka, kukavički, na smrtje izboden ”pobjednik” meča, A.R. sa Pobrđa...

...Sjećam se, kroz maglu, svog prvog susreta sa Naprijedom.Imao sam svega nekoliko godina, kada sam sa bratom iroditeljima sa tribina simpatičnog stadiona na Mejdanu posma-trao atletsko takmičenje. Iako ovaj prvi susret sa Naprijedomnije bio fudbalski, na tada punoj tribinici moji roditelji su sreliradnog kolegu, inače čovjeka Naprijeda, Vladu Žujića. I dok suoni razgovarali o prosvjeti, ali i o fudbalu, brat i ja smo uživaliu dešavanjima na terenu.

Zapisano je da je fudbalski klub Naprijed osnovan 3.septembra 1951. godine. Idejni tvorac kluba, ujedno i trener,bio je Ante Jurinčić, brat prvoborca Nike Jurinčića. (Doposljednjeg rata osnovna škola kod ”Granapa” na Mejdanunosila je Nikino ime.) U toj prvoj postavi Naprijeda pronalazimime svog nekadašnjeg komšije smučara , Omera Mrakića.Između ostalih, prvotimac je i Žarko Sabljić koji je na osni-vačkoj skupštini novoosnovanom klubu predložio ime.

Do 1961. Naprijed je svoje utakmice odigravao na ”im-provizovanim terenima”, na ”Haremu” i iza đačkog doma, ili napomoćnom terenu Gradskog stadiona i vojnom igralištu uBoriku. Aktivnošću omladine Mejdana izgrađen je stadion iotvoren te 1961. godine - utakmicom između Naprijeda i Borca.

Naprijed je okupljao omladinu Mejdana, od Sitara doVeselog brijega, a iz njegovih redova izašle su desetine i dese-tine fudbalera Borca, među kojima i Borčev golgeter svih vre-mena, Muhamed Ibrahimbegović – Fišer. Uz njega trebaistaknuti i: Borovnicu, Krupića, Krivokuću, Jusufagića, Čorbe-govića, Bećirbašića, Jusića, Ticu, Memiševića, Solaka, Špicu,Šatrića, Maleševića, Smajića… Glavni zgoditak kluba ipak je,rekao bih, sklanjanje dječaka sa ulice i njihovo usmjeravanje kasportu, odagajanje u sportskom i ljudskom duhu. Za ovajrasadnik talenata čuo je i Miljan Miljanić koji je i obišao klub, akasnije je dolazio i Davor Šuker, i drugi poznavaoci nogometa ilovci na talente. Iako Naprijed nije dogurao dalje od zonskelige, danas druge lige RS. ipak je oduvijek bio klub sa dušom,kojega su voljeli, pa je njegove derbije sa BSK-om, Žel-jezničarom i drugim klubovima pratilo više gledalaca negovećinu utakmica današnje Premijer lige BiH. Ipak, spomenutćemo i jednu od najvećih pobjeda kluba na Mejdanu, u finaluKupa Braće Podgornik 1972. kada je savladan prvoligaš Borac(2 : 1).

Danas su školska igrališta i tribine uglavnom polupraznihstadiona postala stjecišta huligana, na kojima se dešavajutuše i nasilje, diluju narkotici te širi nacionalna mržnja. Pa, ipored svega, treba gledati naprijed, učiniti velike napore, po-držati mlade klubove u sudejstvu sa školama, usmjeriti mladeka sportu koji će ih učiniti zdravijim, pozitivnijim, boljimljudima. Nadati se treba, da će sportski tereni i stadioniponovo biti istinski hramovi drugarstva i sportskog nad-metanja.

ED!ED!

56

Velid Bajramović, bosanskohercegovački književnik je rođen 20.februara 1962. godine u gradu Ključu u Bosanskoj krajini - Bosna iHercegovina. Osnovnu školu "Nikola Mačkić" - Ključ završio je1976. godine sa odličnim uspjehom. Srednju školu - gimnaziju "LazarĐukić"- Ključ završio je 1980. godine, takođe sa odličnim uspjehom.Godine 1980. ostvaruje svoju veliku želju i biva primljen na Vaz-duhoplovnu tehničku vojnu akademiju u Rajlovcu - Sarajevo, kojuuspješno završava i diplomira na istoj 30. jula 1983. godine. Tom pri-likom biva proizveden u prvi oficirski čin - potporučnika. Od 1983.do 1992. godine radi u Vazduhoplovnom školskom centru Rajlovackao predavač devet stručnih predmeta, komandir pitomačkih vodovai pomoćnik komandanta pitomačkog bataljona za moral. Profesion-alnim i predanim radom unaprijeđen je 1985. godine u čin poručnika,a 1988. godine u čin kapetana.

Kao zaljubljenik u pravdu i u svoju domovinu Bosnu i Herce-govinu, početkom višestruke agresije na Bosnu i Hercegovinu,uključuje se u redove Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Herce-govine, a kasnije u redove Slavne Armije Republike Bosne i Herce-govine, kako bi dao svoj doprinos odbrani iste. Nakon četiri mjesecaborbenih dejstava biva teško ranjen 08. avgusta 1992. godine agre-sorskom minobacačkom minom 82 mm, koja pada tek jedan metar odnjega. Uz pomoć svojih saboraca odmah je prevezen u tadašnju Vojnubolnicu na Marin dvoru u Sarajevu, gdje dobija trinaest doza krvi,vrše mu se dvije operacije, ugrađuje vanjski fiksator Sarafix i stanjestabilizira. Još neoporavljen od ranjavanja, sa fiksatorom na desnojpotkoljenici, ponovo se aktivno uključuje u odbranu grada Sarajevai Republike Bosne i Hercegovine. 1993. godine uspješno završavaKurs za vojno-diplomatska izaslanstva u Predsjedništvu Bosne iHercegovine. Kao odgovoran oficir i patriota postavljan je na visoke

dužnosti u Armiji Republike Bosne i Hercegovine i unapređivan učinove: nadkapetana - 1994. godine, majora - 1996. godine;pukovnika - 2000. godine i brigadira - 2004. godine, kada na lični za-htjev i odlazi u vojnu penziju.

Za svoj doprinos u odbrani Republike Bosne i Hercegovine na-građivan je više puta, i to:

- Najviše ratno priznanje „ZLATNI LJILJAN“ 27.10.1993. go-dine. - PLAKETA „BOSANSKI STEĆAK“ Komande 1. KorpusaArmije R BiH-14.06.1997. godine. - ZAHVALNICA za doprinos uodbrani Grada Sarajeva i Republike BiH od Načelnika Općine NovoSarajevo – 20.09.1997. godine - ZAHVALNICA za doprinos uodbrani Grada Sarajeva i Republike BiH od Načelnika Općine NoviGrad Sarajevo – 20.09.1997. godine - NOVČANA NAGRADA Za-jedničke komande Vojske F BiH-15.04.1998. godine. - ZAHVAL-NICA za doprinos u odbrani od 17. Viteške krajiške brigade –25.11.1998. - SAHAT S POSVETOM Ministarstva odbrane F BiH-12.04.1999. godine. - ZLATNA PLAKETA Grada Ključa „15.sep-tembar“- 15.09.2001. godine.

Godine 2004, po odlasku u vojnu penziju, posvećuje se svojoj ve-likoj ljubavi čitanju i pisanju knjiga. U godinama koje slijede kaoautor i samostalni izdavač, objavio je više djela:

- Malo vode na dlanu, knjiga poezije, 2005. godine - Oskar zasporednu ulogu, knjiga kratkih priča, 2008. godine - Srebrenica nakrajsrca, knjiga poezije, 2010. godine - Yüreğ¡m¡n en der¡n yer¡ndek¡Srebrenica, prijevod na turski jezik Saffet Atalay, 2011. godine -Špalir – knjiga o logorima za vrijeme agresije na BiH, knjiga poez-ije, 2012. godine

Živi i radi u Sarajevu.

Izvor Wikipedia

Zaljubljenik u domovinu

Portet književnika:

Velid Bajramović

Portet književnika:

Velid Bajramović


Portret

57

Iz knjige “Špalir”

EvropaBosna i Hercegovina

VišegradHiljadu devet stotina devedeset

druga Iz mraka se čuje:

Vode u logore

Izbezumljenim koracimaSa bebom u naručju

Majka trčiKroz noć

Umorne nožiceČetverogodišnje kćerke

Sapliću se

Čvrsto držeći za ručicu Podiže je, dok posrće

Zveket noževa, bat koraka i lavežpasa

Za njima

Obje neću moći spasiti – pomisli

Bože, koju kćerku da ostavim?Stariju ili mlađu?

Mlađu, muž nije vidioNije je držao u naručju

Tek je dva mjeseca stara Nju kraće vremena voli?

Stariju?Uhhh!

Uz jecaj Polaže malo biće

U grm - na lišće, vlažno Ušuškava granama

Koraci za njima - sve bliži

Bože oprosti - pomisliZgrabi stariju kćer i

Nastavi bijeg

Plač iz grma Skameni joj noge

Stegnu srceNe mogu - zajeca

Vrati seRazbaca grane iPrivi je na grudi

Sa obje kćeri U naručju

Nejasnom snagomPotrča

Dubini šume

Koraci za njima UtihnušeDobro je

Hvala Allahu Gospodaru svjetova – pomisli

Gledajući zvjezdano neboGrleći obje kćerke

Nakon pet danaLutanja

Na izmaku snage

UgledaSkupinu ljudi

Poznatih

I svog' muža sa njima

Grleći supruguI stariju kćerku Očiju suznih

Gledao je mlađu I kroz osmjeh

Šaputao:Kako je lijepa

Poezija

58

MOĆ

Moći,moćno zvonišal' se ne moliš;

čekam tvoje klonuće.

Jedno veče ću otići i razapetisebeizmeđu oblaka,pred tutanj nebesa.

Ja s brda vidim kako oblaci odlaze,i oni doljekoji se dave u svome spasu.

Zar mi je potreban neko na ovom brdu?Možda prijatelj,koji ode još dalje.

Jovan Joco Bojović

LJUDSTVO

Momi iz GIK-a

Gdje si, Momo, care od Ivanjske,vidjesmo se mi godine lanjske.Sada treba gledat oko plana,vidjeti se za godinu dana.

Ljeta idu, ali i dolaze,dobri ljudi da se pronalaze.Idućega, zašto ne i ovog,da vidimo šta sve ima novog.

Dugo vrijeme a daljine jake,dobra volja liječi rane svake,prijateljstvo njegovati treba,teško stičeš, to ne pada s neba.

Događaji i prilike teške,ko mi bosi po tom trnju pješke,tim se više ljudstvo treba cijenit,jer je ljudstvo u životu zenit .

Čovjek osta, kao svijetla zraka,i baš onda kad je puno mraka,najvrednije što na svijetu osta,punoj duši to je sasvim dosta

Džabir Maglajlić

PORINUĆE U MOGUĆE

Šuše u ćošak!

Gdje ste?!Bojite se.Zar rijeka može biti hladnakada teče…

Sijati s brda na brdo,sa obale na obalu,ko to može?

Čovjek htio ne htio,u čamcu postaje pjesnik.

Bijel golub nad rijekom-Buk,a podalje njegova smrt.

Čamac!Djetlić,šarenticau atletskoj ruci.

Jedrivilinski konjicna listu.

Tišina suvoga lišća u rijeci…

Mirnoj veslobrzoj rijeci dajaka čovjeku novo lišće.

Potkresan olista…

Zemlja se slegla, život goni…

Jovan Joco Bojović

Elit Städ Sverige AB är en företag som har fokus på leverans av tjänster av högsta kvalitet. Vi startade vår verksamhet år 2006, och sedandess har vårt kundunderlag och omsättning stadigt ökat, tack vare de kvalitetsnivåerna vi har uppnått. Vi levererar kundanpassade lösningar,i högsta möjliga grad beroende av kundens krav och önskemål. Lokalvård av kontor och butiker, bygg- och flyttstäd samt alla typ av golvvårdingår i våra dagliga uppdrag.I vårt arbete använder vi oss av en modern maskinpark samt är miljöanpassade till rådande lagar och bestämmelser genom vårt miljövänligaarbetspolicy och miljötänk. Vi utför uppdrag enl. löpande avtal samt enstaka uppdrag, båda med kvalitetsförsäkringar och kvalitetsgarantier.Idag är vi verksamma i Södermanland, Östergötland, Jönköpings län samt Älvsborgs län. Vår personalstyrka är i dagsläget 23 personer ochvi ser framemot att inom kort även anställa fler. Vi samarbetar med Sveriges största leverantörer av hygienprodukter, och är även certifier-ade och utbildade i de olika användnings områden. Elit Städ följer de rådande kollektivavtal samt innehar F-skattebevis och ansvarsförsäkring.Välkomna till Elit Städ Sverige AB - ett företag med kvalitet i fokus!Vi erbjuder: Grovstädning, Slutstädning, Finstädning, Byggstädning, Byggfönsterputs, Bodstädning, Kontorsstädning, Storstädning, Golvvård,Golvslipning, Stenslipning, Ytbehandlingar, Rulltrappsrengöring, Högtryckstvätt och Klottersanering.

Svi vi koji ste zainteresovani za posao u ovoj branši, a željeli bi raditi kod nas u gradovima: Linköping, Norrköping, Nyköping,Mantorp, Jönköping, Borås, Mjölby mogu se javiti na naše kontakt telefone.

Šeher banja luka 35

Documents