Šeher banja luka 21

ŠŠ EE HH EE RRBBAANNJJAA LLUUKKAA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 21 - SEPTEMBAR - OKTOBAR - 2012. - MOTALA - GODINA III

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatima Mahmutović

Esmina MalkićHaris GrabovacNedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)Kemal Coco (BiH)

Dominik Bertotti (BiH)Aida Bašić (Švedska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka,Luxorgatan 12, 591 39 Motala

Telefon: +46(0) 141 51684Internet: www.blsavez.se

E-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaMersad Berber

Š E H E RBANJA LUKA

SUSRETI, IZBORI, KNJIGE...

Poštovani čitaoci,

Tradicionalni susret Banjalučana, održan i ove godine u Motali, i lokalniizbori u domovini bili su najvažniji događaji u periodu od izlaska zadnjegbroja našeg magazina. Zato smo ovim značajnim događajima dali dosta pro-stora u ovom broju, koji je upravo pred vama. Lokalni izbori su donijeli nove-stare promjene, a mi, koji živimo i radimo daleko od zavičaja, svojompasivnošću smo «doprinijeli» tome, da probosanske stranke u Banjaluci ne dobiju nijednogodbornika u gradskoj vlasti. Kakve ćemo posljedice dobiti svojim neglasan-jem, pokazat će vrijeme. Nezainteresovanost dijaspore, da glasa na lokalnimizborima, traži dublju analizu i iskreno se nadam da ćemo jednog dana ok-renuti list i pokušati, svojim angažovanjem, promijeniti stvari nabolje.

Naši vjerni saradnici su se i ovog puta potrudili, da sa svojim zanimljivim pri-lozima, privuku vašu pažnju i omoguće vam ugodno čitanje «Šeher Banja-luke».U ovom broju imate prilike pročitati šta se to dešavalo na susretu Banja-lučana, a iz Banjaluke smo dobili interesantne priloge naših stalnih sarad-nika, Miše, Radmile, Rešada i Slavka, koji nas vraćaju u aktuelna zbivanja.Od ovog broja počinje serijal o građevinama u našem gradu, koji nam je pri-premio Adem Čukur, vrsni poznavalac ove materije. Neumorni Ismet nampredstavlja nove knjige banjalučkih autora, koji - iako u poznim godinama -pišu iz srca i prenose svoje osjećaje vjernim čitaocima. O lijepom uspjehu Vasvije Dedić-Bačevac kazuje nam u svom prilogu FikretTufek. U ovom broju možete pročitati i Sićinu priču o banjalučkom muzičaruNadiru Garčeviću, Irfan nam opisuje ljetnji boravak u svom rodnom gradu.Iz Bihaća nam o tamošnjim Banjalučanima piše naš Kemal Coco, dobitnikovogodišnje književne nagrade u okviru Vezenog mosta. Prelijepu reportažuo ljepotama Bosne i Hercegovine, iz daleke nam Australije šalje doktor Se-verin Rakić.

Nadamo se da ćete se odazvati humanitarnoj akciji, da se spasi jedan ljudskiživot, a o udruženju slijepih prilog nam je poslao Mesud Mulaomerović, pase nadam da se može pomoći ovim našim sugrađanima. Malo reklame i malopoezije, i list je pred vama. Nadamo se da ćete uživati čitajući novi Šeher. Ja-vite nam se svojim prilozima, pismima, kritikama i razmišljanjima, jer samotako ćemo, svi zajedno, učiniti ovaj magazin boljim i kvalitetnijim.

Mirsad Filipović

PONOVO VIDIM SVA DRAGA LICA

Sanjam,to idem stazom pokraj Vrbasa,od Rebrovačkog do Novog,a pored mene prolaze licakoja me ne primjećujui koja ne raspoznajemu sumaglici danabez svitanja i sumraka.

A onda,okrećem lice prema vodi,i u njenom zrcalu jasnomponovo vidim sva draga licašto mi se smiješe iako pate,iako čeznu kao sad i jadok sanjam stazei slušam žubor,kao da čujem glasove onihšto su sve bližiiako vrijeme i prostranstvahoće sve više da ih udalje.

Ismet BEKRIĆ

Sadržaj

3

18.susret Banjalučana u Švedkoj: To, što traje.............................4Dan folklora u Motali: Bogatstvo igara i nošnji.............................6Poslije izbora: Otkazano slavlje......................................................8Komentar: Srbija nije podržavala zločine i genocid koje je izvršila RS..............................................10Apel: Pomozimo Nijazu..................................................................11Reportaža: Pomoć slijepima..........................................................12Kolumna: Juče, danas i bez sutra.................................................14Magazin “Šeher” u posjeti banjalučkimTrapistima:Ljepote i istorije-nikad dosta!........................................................16Dagen mot diskriminering.............................................................18Kolaž: 18. susret Banjalučana u Švedskoj...................................20Edhem Trako: Oda zavičaju...........................................................22Sadeta Sokol: A dobra riječ dobru riječ traži...............................23Banjaluka kroz prostor i vrijeme: Bosna i Palas..........................24Bosanski putopis #3.......................................................................26Banjalučani u Bihaću: Vrbas zamijenili Unom.............................30Nadir Garčević, raja i gitara...........................................................32Vasvija Dedić-Bačevac: Nostalgični bluz...................................34Pretoplo ovogodišnje ljeto u Banjaluci........................................36In memoriam: Mersad Berber........................................................38

Š E H E RBANJA LUKA

ssttrr..44

1188.. ssuussrreett BBaannjjaalluuččaannaa

ssttrr:: 88

OOttkkaazzaannoo ssllaavvlljjee

ttrr..1166

LLjjeeppoottee ii iissttoorriijjee--nniikkaadd ddoossttaa!!

ssttrr..3322NNaaddiirr GGaarrččeevviićć,,

rraajjaa ii ggiittaarraa

18.susret Banjalučana

4 Š E H E RBANJA LUKA

Grad Motala bio je 1. septembra 2012. domaćin 18. tradicionalnogsusreta Banjalučana u Kraljevini Švedskoj. Vrijedni domaćini, sekcijaBanjalučana i udruženje “Ljiljan” iz Motale, uz pomoć Saveza Ban-jalučana, dugo i svestrano su se pripremali, kako bi i ovaj susret,uostalom kao i svi prethodni, protekao u nezaboravnom druženju iveselju. Savezova sekcija za kulturu pripremila je bogat kulturno-zabavni program, kako bi posjetiocima i gostima priredili ugodnu i in-teresantnu večer.

Već u ranim popodnevnim satima pristizali su Banjalučani izmnogih mjesta širom Švedske. Udruženja iz Noršepinga, Orebra,Geteborga, Nyšepinga i Jonšepinga su svojim članovima organizo-vali autobuski prijevoz, a mnogi su se ipak odlučili za osobne auto-mobile. Nažalost, da li zbog ranog termina susreta, ili prezasićenosti,nisu nam stigli autobusi iz Malmea, Vekša i Landskrone. Prekrasnasala Folkets Parka ipak je zaživjela veselim glasovima i osmijesimana licima, i te prve septembarske subote okupilo se više od 500 našihsugrađana i gnjihovih gostiju.Na susret nisu dolazili samo našiŠveđani, dolazili su nam i iz Italije, BiH, Norveške, Danske, Finske,prevalivši dug put, kako bi ponovo sreli svoje rođake, prijatelje,komšije. Na ovom značajnom skupu Banjalučanima su se pridružilii njihovi prijatelji iz drugih bh. gradova: Sarajeva, Mostara, Tuzle,Prijedora, Jajca, Zvornika, Bijeljine, Bosanske Gradiške, Bihaća...

Ovdje je Banjaluka, ovdje je BiH

Bila je to, jednom riječju Bosna i Hercegovina u malom, i to nasje posebno obradovalo. U svome pozdravnom govoru to je naglasioi predsjednik Saveza Banjalučana Mirsad Filipović, koji je govorioi o uspješnom djelovanju Saveza u ovoj godini. Posebno je pozvaoprisutne, i sve naše na ovim sjevernim prostorima, da glasaju na ok-tobarskim lokalnim izborima u BiH, a osvrnuo se i na predstojećipopis stanovništva, koji nas čeka iduće godine. Prisutne je nakon togapozdravila, zamjenica gradonačelnika grada Banjaluke, Jasna Brkić,i prenijela srdačne pozdrave iz Banjaluke. Ona se iskreno nada boljojsaradnji lokalne vlasti i banjalučke dijaspore. Ljiljana Radovanović,načelnica odjeljenja za društvene djelatnosti, također je u svomobraćanju istakla važnost dobrih odnosa i napomenula da se mnogestvari mijenjaju nabolje. Predsjednik Stranke za dijasporu, Ban-jalučanin Edin Osmančević, također je ukazao na važnost predsto-jećih izbora i prisutne ukratko informisao o ciljevima i nastojanju ovestranke da se registruje u BiH. U ime grada Motale prisutnima seobratio predsjednik Obrazovnog odbora (Bildnings Nämnd) NicklasRudberg i pohvalio naše udruženje koje već godinama u Motali obo-gaćuje kulturni život ovog grada i pridonosi boljoj integraciji u šved-sko društvo. U ime domaćina, prisutne je pozdravio, i poželio imugodnu večer, predsjednik udruženja “Ljiljan” Zlatko Avdagić.

U kulturnom dijelu programa nastupila je folklorna grupa „BiH“iz Noršepinga. Spletom bosanskih igara, u koreografiji Faruka Sara-jlića, izmamili su burne i dugotrajne aplauze. Jednosatni programimali su gosti iz Zenice, Kulturno-umjetničko društvo “Bosnia Folk”.Oni su se predstavili bogatim kulturnim programom, naslovljenim“Zeničani sa ljubavlju Banjalučanima”, koji je objedinio folklor,drame, sevdalinke i kratke skečeve.

Svoje knjige predstavili su Mirsad Omerbašić i Sead Hambi-

ralović iz Orebra. Nezaobilazni Sabahudin Bahtijaragić-Cober nadah-nuto je govorio poeziju Ismeta Bekrića iz „Banjalučkih Žubora“ ipoemu Zlatka Pregla. Predstavilo se veoma uspješno i dvoje pjes-nika, Sadeta Sokol i Šemso Avdić. Azra Avdagić je nadahnuto govo-rila legendu o „Ferhadiji“, a pridružio im se i jedini autentični sazlijau Švedskoj, Asim Hodžić, izvodeći jednu staru banjalučku pjesmu.

A na kraju kulturnog programa, na sceni se slila mladost i ljepota,koja je živopisnim narodnim nošnjama i izvrsnim koreografijamaobogatila ovo prekrasno veče i pokazala samo jedan manji dio bosan-skohercegovačke kulturne baštine. Mnogobrojni gosti i posjetioci suoduševljeno aplaudirali i na taj način nagradili omladinu iz Zenice iBiH-Noršeping, koja je svojom igrom podstakla mnoge, da se spon-tano pridruže i sami zaigraju. Program je, kao i uvijek, profesion-alno i znalački vodio Muharem Sitnica-Sića.

Poslije ovog dijela programa došla je na red i fešta na kojoj sugoste zabavljali Nadir Garčević i orkestar “Bosnia Folka”iz Zenice,sa solistom Omerom Kadrićem. Plesalo se i pjevalo do kasno u noć,a vrijedni organizatori su se potrudili da se na meniju nađu banjalučkii bosanski specijaliteti. Organizovana je i tombola sa vrijednimnagradama, a dosta toga su, po običaju, sponzorirali familija Golalići njihovo uspješna firma „Plivit Trade“, putnička agencija “Medit-eran & Đumišić”, “Bosanska Pošta”, Savez Banjalučana, magazin“Šeher Banjaluka” i udruženje “Ljljan”, i za to im jedno veliko hvala.

Druženje koje traje

U sali su se mogla vidjeti mnoga draga, poznata lica. Bilo je isuza, smijeha, plesa i igre. Banjalučani i njihovi gosti, iako u manjembroju nego prethodnih godina, napravili su lijep štimung. Mnoge našesugrađane nisam odavno sreo. Irfan Rizvanović je stigao iz Norveške,kaže da je ovo prekrasno druženje. Prisjećamo se prošlih susreta i za-jedničkih utakmica na banjalučkim igralištima. Prilazim Sadeti Sokol,a ona , iako u poznim godinama, još uvijek piše pjesme, pjeva u horui sarađuje sa našim listom. I njoj su, kaže ovi susreti nešto najljepšeu toku godine i obavezno nastoji doći na svaki susret. Uskoro će nasvjetlo dana i njen poetski prvijenac, njene «Iskerane pjesme».

U blizini su i porodice Ikan, Đumišić, Muheljić, stigli izJonšepinga, lijepo im je očito, a njihovi stolovi puni meze i kolača.Na drugoj strani poveliko društvo se okupilo oko našeg sazlije Asima,ima on mnogo prijatelja u Motali. U dvorištu odabrano društvo načelu sa Vajdom, pjesma se ori, našla se tu gitara, a na repertoaru sustare sevdalinke i gradske pjesme. Miris ćevapa se širio dvorištem, re-dovi permanentni, a majstori Muris Puškar, Erna Smailagić, Melk-ina i Azra Filipović su imali malo vremena za predah. Za šankom jeuvijek veselo, Nuna Garčević, Esada Forić i Dubravka Kamzić nudeprisutnima bogat repertoar sokova i kolača iz asortimana Plivit-Trade,a moglo se za ovu priliku popiti Sarajevsko i Banjalučko pivo. Dostaomladinaca je bilo angažovano da i ovaj skup prođe u najboljem redu,i za to jedno veliko hvala Denijelu, Adnanu, Belmi, Ajli, Erolu iElmiru.

Bližilo se i vrijeme oproštaja. Vrijedni organizatori iz kluba „Ljil-jan“ i Sekcije Banjalučana zaslužuju sve pohvale za odličnu organi-zaciju i uloženi trud. Jer, stvarno nije nimalo lako organizovati najvećiskup Banjalučana u svijetu, ugostiti više od 500 gostiju, a da sve pro-tekne u najboljem redu.

TO, ŠTO TRAJETekst: Mirsad Filipović

Foto: Goran Mulahusić

Dragi gosti iz Zenice: Bosnia Folk

Predsjednik obrazovnog odbora uMotala komuni: Nicklas Rudberg

Susret starih prijatelja iz Geteborga i Nišepinga

Najvažniji i najpopularniji štand:Melkina, Muris, Azra i Erna

Uvijek na visokoj razini:BiH Noršeping

Prisutni su pažljivo gledali bogat kulturni program

Zadovoljna posjetom: Zamjenik gradonačelnika

Jasna Brkić

Gost iz Banjaluke: Načelnica Ljiljana Radovanović

Reportaža


Bilo je to jedinstvo osjećaja i zanosa u raznolikolosti igara inošnji - u organizaciji Bosansko-hercegovačkog udruženja«Ljiljan» iz Motale, u subotu, 15. septembra, u svečanoj dvo-rani Folkets parka u ovom mjestu održan je internacionalnikulturni dan folklora. Nastupile su folklorne grupe iz šest bh.udruženja: “Zlatni behar” iz Arboge, “Ljiljani” Oskarshamn,“Zlatni dukat” Kristianstad, ”Bumerang” Linköping, “”Bosna iHercegovina” Norrköping, “Mladost” Lidköping, švedski folk-lorni ansambl “Gillet” Motala, “Vreta Kloster” Ljungsbro iveoma atraktivna brazilska grupa “Latin&World Rhytm VivaBrasil” iz Eskilstune. Lijepo je bilo vidjeti taj multikulturalniprogram, spoj mladosti i iskustva, prekrasne narodne nošnjei brojnu publiku, koja je cijelo vrijeme izvođače bodrila i na-građivala burnim aplauzima i ovacijama.Treba pohvaliti vri-jedne organizatore, sa Zlatkom Avdagićem, MirsadomKušljugićem i Goranom Mulahusićem, sekciju žena iz Motalete suorganizatore i sponzore: Motala Kommun, Studiefräm-jandet i Östergötland, Omladinski savez BHUF i organizacijuVåra Barn iz Stockholma. Ovaj bogat i kvalitetan programuspješno i nenametljivo vodile su Azra Avdagić, na bosan-skom jeziku, i Melisa Filipović, na švedskom.

Ostvarena je velika želja ovog vrijednog udruženja - dafolklorne grupe pokažu svoje umijeće, i ono što su naučilenaporno se pripremajući tokom cijele godine. Momci i djevo-jke iz bh. udruženja iz Linköpinga, Arboge, Kristijanstada,Lidköpinga, Norrköpinga i Oskarshamna to su i opravdali.Ovaj, inače veoma zahtjevan, poduhvat polako prerasta uprepoznatljivi tradicionalni motalski kulturni događaj i nadamose da će se to ostvariti i u narednom periodu. Na kraju su tuprekrasnu noć zaokružili, svojim nadahnutim nastupom, našigosti iz domovine - popularni Mirza Selimović iz Srebrenika,te njegova pratnja, odlični muzičari iz Bosanske Krupe, SemirČehić i Mersad Tatarević. Veliki dio posla na ovoj izvanrednojfešti profesionalno je, kao i uvijek, odradio Nadir Garčević.Procjena je, da je bilo prisutno više od 500 posjetilaca, na-jviše mladih, a zvijezda večeri bio je veoma skromni Mirza,oko kojeg su se skupljali mnogi, a najviše lijepe djevojke.Treba napomenuti da je cjelokupan prihod sa ove kulturnemanifestacije namijenjen za humanitarne svrhe, a pred-stavnik organizacije Våra barn, agilna Mostarka Amra Štaljo,skupila je oko 7000 kruna za djecu bez roditelja u BiH. Ovajznačajan kulturni program pratili su lokalni i regionalni mediji,a, naravno, i naši, bosanskohercegovački, koji djeluju u Kral-jevini Švedskoj.

BOGATSTBOGATST

DAN FOKLORA U MOTALI

Tekst: Mirsad Filipović


Dragi gosti: Izvrsna folklornagrupa iz Lidšepinga

TVO IGARA I NOŠNJITVO IGARA I NOŠNJIOdlična izvedba: Folklorna grupaiz Arboge

Česti nastupi u Motali: Prijatelji izNoršepinga

Popularni Mirza savjernim oboža-vateljkama


Novinari koji su u noći 7/8. oktobra imali„priliku“ biti u izbornom štabu Saveza ne -za visnih socijaldemokrata u banjalučkoj„Akvani“, bili su svjedoci da se manje slav-ilo, a više tugovalo: Nakon što su počelipri stizati prvi nezvanični rezultati sa biral-išta, najavljeno slavlje brzo je otkazano.Članovi orkestra, koji su trebali zabavljatistranačke funkcionere i aktiviste, brže suspakovali instrumente nego što su ih ras-pakovali. Predsjednik ove političke partijeMilorad Dodik, vidno razočaran, ipak je iza-šao pred novinare:

“Nije sve tako crno kao što izgleda“,„imamo gubitak značajnog broja načel-ničkih mjesta, ali to je nadomješteno pob-jedama naših odborničkih lista u mnogimopštinama“, bile su samo neke od Do di -kovih riječi, kojima je pokušavao opravdatiizborni fijasko i debakl. Politički analitičari,komentarišući nezvanične izborne rezul-tate, ocijenili su da je SNSD nakon šestgodina jedan od najvećih gubitnika, ako nei najveći gubitnik izbora. Ovakve ocjene,izrečene, između ostalog i u otvorenomizbornom programu javnog-radioteleviz-ijskog servisa RS, nisu se, izgleda, dopalepojedinim kolegicama novinarkama, pa su(ne)svjesno pokušale „ispraviti“ sagov-ornike riječima kako je „ipak predsjednikDodik rekao nešto drugačije“.

Međutim, ovakva „briga“ za izbo rne re -zu lta te nije pomogla SNSD-u da vrati

izgubljeno, pa ni to da su tokom prediz bo -rne kampanje ponovo aktivirali i „šatorsko-estradni marketing“: Red mlakog piva, redpečenja, obraćanje kandidata, a kao „šlagna tortu“ Milorad Dodik sa svojim vokalnim„spobnostima“. Očigledno, došlo je vrijemeda Milorad Dodik mijenja „repertoar“.

S druge strane, u opoziciji imaju razlogaza zadovoljstvo: Od 62 opštine u RS, Srp-ska demokratska stranka je sama ili ukoaliciji sa drugim političkim patijama (PDPi još neke), pobijedila u 36 opština. SNSDje izgubio načelnike u više od 20 opština,odnosno od 41 načelničke pozicije, SNSDje pao samo na 18. Opozicija je između os-talog pobijedila u tradicionalnim uporištimaSNSD-a, Srpcu, Bosanskoj Gradišci, astra nka Milorada Dodika izgubila je i u Prn-javoru, Bosanskoj Dubici, Čelincu. Porazkoji će vjerovatno teško preboljeti jesta onaju Trebinju: U ovom hercegovačkom graduza mjesto načelnika opštine pobijedio jekandidat PDP-a i ostalih opozicionih stra -naka, Slavko Vučurević, i tako skinuo satrona nekadašnjeg SNSD-ovog načelnikaDobroslava Ćuka. Pokušao je SNSD i u Bi-jeljini «skinuti» dugogodišnju vlast koju imaSDS, u čemu Dodik i SNSD nisu uspjeli,kao što nisu uspjeli ni u Doboju, iako su setome nadali.

Ali, nadati se je jedno, a stvarnost jenešto sasvim drugo. Nekoliko dana nakonizbora dio stranačkog rukovodstva (Izvršniodbor SNSD-a, op.aut) pokušao je „iznal-

izirati i sagledati izborne rezultate“. Najav-ili su „stranačku reorganizaciju“, a stranačkifunkcioneri poput Nebojše Radmanovića,predsjednika Izvršnog odbora SNSD, po -ručio je da „neće biti nikakvih smjena iliradikalnih rezova“. Međutim, kao da je zab-oravio da je njegov partijski šef MiloradDodik, dva–tri dana ranije ekspresno ras-pustio i smijenio deset opštinskih odboraSNSD-a u RS, i imenovao povjerenike!Sto ga ne treba isključiti mogućnost da ćeipak biti još smjena unutar stranke.

Za nekakvu utjehu SNSD-u ostaje čin-jenica da su pobijedili u Banjaluci i da jenajveći broj glasova za gradonačelnikadobio njihov kandidat Slobodan Gavra-nović. Inače, građanima još uvijek odz-vanja u ušima jedna od Gavranovićevihporuka u predizbornoj kampanji, da će se„ako bude izbabran, angažovati da se uBanjaluci otvore još najmanje tri javnekuhinje“. Gavranović je vodio, reklo bi se,pomalo čudnu i već viđenu „kampanju“: Pogradu su bili ogromni bilbordi i plakati sakojih se Gavranović smiješio u društvuMilorada Dodika. Njegovi „neobavezni raz-govori i kontakti sa građanima“ predstavl-jali su (polu)stranačke tribine, gdje je bilonajmanje običnih građana, a najvišestranačkih funkcionera, SNSD-ovih direk-tora gradskih preduzeća i zaposlenih uistim, ljudi iz javnog i kulturnog života na -klo njenih SNSD-u, i sličnih snsd-ovih „gra -đana“. Takodje, Gavranović je izbjegavao i

OTKAZANO SLAVLJEPPoosslliijjee iizzbboorraa Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Reportaža

9Š E H E RBANJA LUKA

direktne debatne duele sa ostalim kandi-datima za gradonačelnika, pa se, iakouredno pozvan, nije pojavio na jednoj odtakvih tribina, organizovanoj u banjalu -čkom Domu omladine. Izlišno je pominjatida je za njega radila kompletna gradskaadministracija.

Pobjeda Slobodana Gavranovića, pre -ma tvrdnjama analitičara, ostvarena je, izbog činjenice da je SDS istakao svog kan-didata za gradonačelnika, Nenada Ste-vandića, iako je maltene cijela opozicijastala iza Dragana Čavića, kandidata pred-loženog od Demokratske partije i Partijedemokratskog progresa. Tvrdi se, da nijebilo ovakvog „razbijanja“ opozicije, DraganČavić bi pobijedio Slobodana Gavra-novića. Prema onome što se moglo čuti izredova Demokratske partije i Partije de mo -kratskog progresa, njihov kandidat DraganČavić najveći broj glasova dobio je u ur-banim dijelovima grada, u gradskim mjes-nim zajednicama. Nezvanično, Čavić jeizme đu ostalog dobio više glasova od Ga -vranovića i u banjalučkoj Mjesnoj zajedniciNova Varoš, gdje živi Gavranović, što jenavodno razbjesnilo Gavranovića, koji jeoptužio tamošnje stranačke aktiviste danisu ništa radili za njegovu pobjedu. ZaDra gana Čavića, tvrde u Demokratskoj pa -rtiji i PDP-u, glasali su uglavnom mladi i ur-bani stanovnici Banje Luke, kojima je višepreko glave bilo višegodišnje vladavineDragoljuba Davidovića i SNSD-a.

„A dobili smo Banju Luku, to je važno“,bile su to najčešće riječi koje je predsjednikSNSD-a ponavljao nekoliko dana nakonizbora. A razloga za ovakvo zadovoljstvoMilorada Dodika, i pored činjenice da je uvećem dijelu RS njegova stranka izgubilaizbore, vjerovatno jeste i u činjenici, što jeprimijetio i jedan broj medija, da je gradvažan za ovu stranku jer ima veliki budžet.Gradonačelnik Banje Luke biće SlobodanGavranović. Savez nezavisnih socijalde -mo krata, Demokratski narodni savez i So-cijalistička partija dogovorili su raspodjelu15 pozicija u gradskoj upravi i odjeljenjima:Socijalističkoj partiji trebali bi pripasti tri,isto toliko i Demokratskom narodnom sa -vezu, a ostatak SNSD-u. Tako bi SNSD-upripalo odjeljenje za finansije, komunalnei stambene poslove, Komunalna policija iinspekcija. Socijalističkoj partiji bi pripaloOdjeljenje za društvene djelatnosti, a De -mo kratskom narodnom savezu Odjeljenjeza prostorno uređenje u Administrativnojslužbi grada. Pominjalo se da bi mjestopre dsjednika Skupštine grada Banja Lukatrebalo pripasti Socijalističkoj partiji, ali posvemu sudeći predsjednik gradskog par-lamenta biće iz Demokratskog narodnogsaveza.

Inače, prema dosadašnjim izbornim re -zultatima , u gradskom parlamentu SNSDće imati 11 odbornika, PDP i SDS po četiri,Demokratski narodni savez , Sosijalističkapartija i Demokratska partija po tri, Naro-dna demokratska stranka dva, a jedan ćepripasti nacionalnim manjinama.

Banjaluka, 24.9.2012.

Konačno, nakon svih negiranja iz Srbije da ona nijeučestvovala u ratu u BiH, stiglo je priznanje, doduše sa za-kašnjenjem, da je Socijalistička partija Srbije zaslužna zastvaranje RS-a. To je na javnom skupu te partije u Banjalucirekao Ivica Dačić, premijer Srbije, i napomenuo kako nije zado-voljan načinom na koji vlasti RS-a uzimaju u obzir tu činjenicu,a to je da njegova partija pored pomoći koju je pružala RS-unikada nije podržavala ratne zločine, genocid i stvaranje ''Ve-like Srbije'', već samo prava Srba gdje god da oni žive.

''Prisustvovao sam različitim skupovima kada su pojedinimljudima dodjeljivane plakete, a one koji su stvorili RS sramotavas je da pomenete'', rekao je Dačić. Nema sumnje da jeDačićeve socijaliste itekako razljutila odluka Milorada Dodika,da je dan prije Dačićevog dolaska u Banjaluku posthumno od-likovao 20 lica poginulih u borbi za oslobađanje RS-a uotadžbinskom ratu, a da nije naveo od koga je RS oslobodio,dok je zaboravio odlikovati braću preko Drine. Da li slučajno iline, ovakvom izjavom Dačić nije ostao dužan Dodiku i na RSnatovario breme kojeg će za sva vremena nositi, a to su ratnizločin pa i genocid, što mu u ovom entitetu nikada neće opros-titi, mada je objektivno bilo samo pitanje dana kada će se todogoditi, da Srbija braneći svoju ulogu u tome ''izvođačimaradova'' ratnih zločina i genocida nakalemi ono što su zaslužili.Time je Ivica Dačić objelodanio sukob koji traje duže vremenana relaciji socijalista i SNSD-a, te na određen način poručioDodiku da se ne miješa u unutrašnja pitanja Srbije i dao mu do

znanja ''ko je glavni i ko se pita u Srba''. Zapravo, Dačić jeDodiku na njegovom terenu opalio pravu pljusku, jer se prilikomposjete Banjaluci nije sastao sa njim kako je to imao običajBoris Tadić, nego sa entitetskim premijerom AleksandromDžombićem, kojem je uz to napomenuo: «Ostavite se grljenjai isticanja ko je veći Srbin, nego pokažite da li znate da raditesvoj posao.''.

A evo šta je o poslu kojim se bavi aktuelna SNSD-ova vlastrekao bivši predsjednik RS-a Dragan Čavić: ''U Banjaluci je svemoguće, kao što je gradska vlast izdvojila pare da se napravimost u Dervišima i čitavu cestu koja vodi u privatnu građu vlas-nika jednog od socijaldemokrata. Ja uoči izbora ne otvaramtakve ceste i razne ustanove koje se ovdje otvaraju punihdvadeset godina. SNSD okreči dom zdravlja i odmah objaveotvaranje doma zdravlja, izvuku bijele crte na asfaltu i objavenjihovo otvaranje, koje režimski mediji dižu na taj nivo, da sesvaki dan nešto otvara što je već davno otvoreno''. Dačić nijezaboravio istaći i kako je on jedini političar iz Srbije koji ne tražiničiju pomoć i političku podršku iz Banjaluke, što je naprostozaprepastilo vladare SNSD-a, pa je Džombiću kao đaku prvakuodržao lekciju kako se RS treba boriti za opstanak i za soci-jalnu pravdu, jer ste se, kako je naveo, do sada uglavnom bav-ili nacionalnim pitanjem, a za to vrijeme su fabrike opljačkane,radnici ostali bez posla, nastao je uzak krug bogatih, i širokkrug siromašnih, i kada se uhvatite u koštac sa tim, u tome ćeteimati podršku Srbije. Zato mislim da je važno reći, kada je so-cijalistička partija u pitanju, da je to jedina partija koja ima uvidu borbu za opstanak RS-a, a sa druge strane koja ide para-lelno sa tim kao drugim stubom politike, a to je zalaganje zajednakost, ravnopravnost i za socijalnu pravdu. I jedno i drugopitanje je suštinski važno za RS, jer ne može postojati društvou kojem ne postoje principi pravednosti. U svakomslučaju Dačić je Dodiku u brk rekao istinu da ovdje pravda poo-davno ne stanuje i da će postavljanjem dvojice ključnih ljudi izSrbije na vrlo bitna mjesta u ovom entitetu on kontrolisatinovčane tokove RS-a ali i rastrošnog Dodika.

Komentar


Tekst: Rešad Salihović

SRBIJA NIJE PODRŽAVALA ZLOČINE I GENOCID KOJE JE IZVRŠILA RS


Dani "Vezenog mosta" u Banjaluci bilisu prilika i za susrete sa članovimaGradske organizacije slijepih, na kojimasu i ime našeg Saveza prisustvovali Mir-sad Filipović, Mesud Mulaomerović iFerid Lukačević.

U ime domaćina informisao nas je oradu ove organizacije njen predsjednikMiroslav Mandić, istakavši da im jepotrebna pomoć u nabavci adekvatnogvozila. Misija organizacije je stvaranjeboljih uslova života i rada slijepih islabovidnih lica, njihova socijalizacija i in-tegracija u širu društvenu zajednicu.Gradska organizacija slijepih Banja Lukaje društveno-humanitarna, nevladina ineprofitna organizacija, fomirana davne

1949. godine sa ciljem da poboljša živ-otni standard slijepih lica u različitimdruštvenim uređenjima. Njeno djelo-vanje, pored grada Banje Luke, obuh-vaća i opštine Prnjavor, Laktaši, Čelinac,Kneževo i Kotor Varoš. Organizacija ima320 članova, od toga stotinjak žena,zatim 5 u radnom odnosu,12 učenika uosnovnim školama, 2 studenta, 20 neza-poslenih, dok su ostali u penziji ili bezikakvih primanja.

Glavni zadaci organizacije su: posre-dovanje pri zapošlja-vanju i rješavanjustambenog problema, potom provođenjeprojekata edukativnog karaktera, kaošto su obuka na brojevom pismu i rad naračunaru, obuka kretanja u prostoru s bi-jelim štapom, učenje stranih jezika,

provođenje usluge personalne asisten-cije, zatim obilazak članstva, nabavka idistribucija tiflo-tehničkih pomagala,obezbjeđenje i podjela robne i novčanepomoći najugroženijim, stvaranje uslovaza sportske i kulturne aktivnostima, or-ganizovanje izleta itd.Značajne su i programske aktivnostivezane za podjelu paketa djeci, obilježa-vanja Dana žena, Dana B.Luke 22. april,međunarodnog dana bijelog štapa/15.10/, svjetskog Dana invalida /3.12/, isportske aktivnosti pod nazivom "Vikendsporta za slijepe u kuglanju i golbalu" .

Ovo su sve razlozi koji opravdano za-služuju podršku i Saveza Banjalučana uŠvedskoj i pojedinaca, radi nabavkekombi vozila /8+1/,starosti do 7 god-

POSJETA GRADSKOJ ORGANIZACIJI SLIJEPIH BANJA LUKE

Pomoć slijepima

Reportaža


ina,koji bi veoma pomogao organizaciji ičlanstvu. Posebno je ovo vozilo potrebnoza obilazak članstva, odlazak doktoru,nabavku životnih namirnica, odlazak ulokalne i republičke organe, zatim za kul-turne i sportske aktivnosti, prevoz na im-plementaciju edukativnih projekata,uče šće članova na seminarima, sport-skim, šahovskim i kulturnim manifestaci-jama i dr.

Sa uvjerenjem da će naše članstvo i či-taoci prepoznati potrebu humanitarnepomoći, za realizaciju nabavke vozila,rukovodstvo Saveza slijepih B.Luka jeuputilo srdačan i iskren pozdrav saželjom da ova saradnja urodi obostranimzadovoljstvom.

Tekst: Mesud Mulaomerović


Vrijedni aktivisti:Mirsad Hadžić,predsjednik Miroslav Mandić i sekretar Radomir Radanović

Kolumna

Tekst: Radmila Karlaš

Š E H E RBANJA LUKA14

„...Poštovani slušaoci, član Predsjedništva BiH iz RepublikeSrpske saglasio se sa predsjednikom manjeg entiteta MiloradomDodikom da se bez Zlatka Lagumdžije u budućnosti mora i može, teda dotični konačno treba da da ostavku ... Ujedno, podsjećamo da jenarečeni Lagumdžija i krivično odgovoran zbog toga što je koliko lje-tos davao instrukcije kojima je naveo predstavnika misije BiH pri Ujed-injenim nacijama da prilikom glasanja u Generalnoj skupštini UN-apodrži Rezoluciju o Siriji što pored političke povlači i krivičnu odgov-ornost...a sve se dešavalo iza leđa srspkih predstavnika u Ministarstvuinsotranih poslova....Ovo nije prvi put da se težnje ka unitarizaciji b-hprostora pokušavaju realizovati i na ovaj način... “

Postizborni je jesenji dan. Remeti ga nezamisliva buka motora,koji je, nevjerovatno, ali istinito ipak nadglasan tonom pojačanog radioprijemnika u automobilu neidentifikovane marke.

„Utišaj to...“„Šta...“„Utišaj, vidi tamo se nešto dešava...“Automobil se zaustavlja.„Šta se dešava...“ žena iskače prva iz automobila, dok čovjek sa

osjećajem krivice gasi radio.„Čekam već 45 minuta, a njega nema. Ovi u Autoprevozu nisu nor-

malni. Porušili su i upravu, onu zgradu na banjalučkom polju, mamuli im mafijašku, pa sad radi ko šta hoće...“

„Čega nema...“„Pa gradskog autobusa, evo osijedih čekajući, ja bih to sve na Goli

otok...“„Ma ne pitam te ženo za autobus, već što su se ovoliki ljudi okupili

na cesti. Ej, vidi rotacija...“ žena vuče muža za rukav i pokazuje premapolicijskom automobilu ispred kojeg se upravo parkira i vozilo Hitnepomoći.

„Ja bih ipak da poslušam Vijesti“, molećivo će muž jednom nogomveć okrenut natraške, ali ga žena grabi za rukav, ne puštajući. „Enećeš, ljetos je ovdje bio živi spektakl kada se konj sudario sa auto-mobilom i mi smo samo prošli. Zahvaljujući tebi, nismo ispali ni u nov-inama, a bome ni na televiziji. Samo je onaj konj bio tema dana...“

„Gospođo, konji su uvijek tema dana“, namignu joj dječko kojemje upravo nagazila na nogu.

„Sine, šta se ovdje dešava.“„Nećete vjerovati, ali u ovom slučaju imamo dva konja, od kojih je

jedan plemenit. Saobraćajka, ali vam garantujem da je plemeniti konjnajmanje kriv.“

„Ne mogu da vjerujem, pa i ljetos je ovdje bio isti slučaj. I, ima lipovrijeđenih.“

„Pa, konjina jest povrijeđen u lakat, a plemenita životinja krvari.“

Žena je uzbuđena do neprepoznatljivosti. Gura muža u leđa ioboje prilaze konju koji stoji nasred ulice. „Gospođo, to je taj plemeniti.Onaj drugi je preko“, viče joj mladić u leđa. Nekadašnja ulica NurijePozderca po drugi put u posljednja tri mjeseca poprište je gotovo iden-tične saobraćajne nesreće. Konj je premda nedolično povezan sa za-prežnim kolima stajao dostojanstveno, dok mu se krv slijevala sa sapii iz usta na asfalt. Svi pokušaji da se mjestu privede neko od veteri-nara dugo su bezuspješni. Deja vu.

Ulica je ubrzo postala poprište policije, znatiželjnika, te osobljaHitne pomoći koje je ubrzano konstatovalo da nema pojma o ple-menitim konjima i dalo nekoliko tupfera za prvu pomoć...

„Treba tog Lagumdžiju otresti po jajima. Ne može on tek tako...“

JUČE, DANAS I BEZ SUTRAmuž je frustriran nedostatkom doze informacija sa radio prijemnika i nepredaje se tek tako, dok žena krči put gazeći sve pred sobom.

„Ja sam za kastraciju...“pomogao mu je glas koji se protegaoodnekud sa bicikla.

„Ama ljudi šta vam je, ovo sam jednom propustila i ne bih više niza živu glavu. Ima da se napenalim pored konja da mene prvu us-likaju“, žena je vidno rumena od viška adrenalina. Muž je blijedo pos-matra: „ A da te ne udari kap. Ja nemam od čega da te sahranim, tektoliko da znaš.“

„Ljudi, sklonite se da dam konju vode,“ starija žena je dahćući pri-nosila vedro vode.

„Šta ti ono reče, trebalo bi tog smutljivca za jaja...“ naheri se čičicau po vidnog polja.

Muž jedva dočeka svoj teren.„Kažem ja tebi, to će nama Sarajevo glave doći. Oni se tamo pon-

ašaju kao da mi ne postojimo boga mu,“ čičica je vidno sretan što ćekoju prevaliti preko usta, dok ga žena gotovo ljubomorno gleda. Ovoveče trebalo je da pripada samo njoj.

„Gospodine, samo da prođem, konj je žedan“, još jedan pokušaj ivedro s vodom je ispred plemenitog konja.

„Ako Lagumdžija ne ode, donji smo...“„Izvinjavam se, kako to mislite da nema nijednog sposobnog, mo-

bilnog veterinara u gradu, pa konj će presvisnuti ovdje. Pa gdje mi toživimo“, ženski glas je bio na rubu suza.

„Još malo pa u ilovači...“ oglasio se neko u prolazu.„Nas nema za njih već odavno. Taj Lagumdžija je i ljetos ono o re-

zoluciji i Siriji, kao da mu je BiH sosptvena ćaćevina. A i neka je, minismo u BiH, već u srpskoj Republici...“

„Oprostite, možete li se samo malo pomjeriti. Tako...“ mladić izgomile se izdvojio, vješto sagnuo i povezao komad tkanine konjupreko sapi. Životinja je i dalje mirno stajala dok je krv iz usta nastavl-jala da kapa na pločnik.

„Ama kako nema baš nijednog veterinara...“ djevojka je gotovovrištala u slušalicu.

„A nas više ne uznemiravajte, mi smo Hitna pomoć, a ne Veteri-narska stanica“, sirena za odlazak na vozilu već je upaljena.

„Bolje vam je da se preimenujte u Pogrebno preduzeće, dođetekad je već kasno ili ne dođete nikada. Prošle godine mi je kona poredvas živa umrla“, vikala je žena sa prozora obližnje kuće.

„Kako živa, pa umrla“, dobaci neko.„Ljudi, je li neko povrijeđen, ko je vozio taj auto što je udario u kon-

jsku zapregu..“„Ja sam povrijeđen...“„Vi, a Hitna upravo ode.“„Povrijeđena mi je duša od ovih papaka što se dočepaše asfalta...

„„Kakva sad duša, jeste li vi pri sebi.“„Jesam, i previše. A taj papak, konjina što je vozio, da prosti ovaj

konj tamo“, pokaza prema plemenitoj životinji, „e, pa taj vam je nekiposlanik u skupštini i boli ga lakat.“

„To znamo da njih boli lakat za nama.“„Konjina je stvarno povrijedio lakat, eno ga urla da mi dođe da ga

ko u onom vicu o Husi i Hasi...“

„Ajmo miči, miči narode...“policajac je mlatarao rukama i rast-jerivao okupljene kao kokoši.

„Kažem ja tebi, oni nama ne daju da dišemo...“„Ama čovječe ne guraj se, samo si mi ti još falio. Kad se ne uguši

danas od ove žege. Je li ovo oktobar ili je juli. Primila penziju a boljeda nisam, samo me glava zabolila, hiljadu rupa treba začepiti, anema... Čekam već sat prokleti autobus. Taj Autoprevoz je davno tre-balo uništiti kao Sodomu i Gomoru,“ žena je demonstrativno okrenulaleđa policajcu, koji je nemoćno pokušavao da prokrči put.

„Kod nas u Švedskoj ovakve scene su naprosto nemoguće. Našsistem...“

„Samo si mi ti još falio, zar se više niste svi vrnuli u tu vašu jebenuSkandinaviju, ajde miči, kočoperite mi se tu kao paunovi...“

Kolumna

Š E H E RBANJA LUKA 15

„Ma nemoj, kada biste vi ovdje izvadili ruke iz guzice i zasukalirukave bilo bi vam bolje. Ali vi samo kritikujete. Kod nas u Švedskoj...“

„Rekao sam da mičeš, majku mu...“„Sram me je i reći odakle sam. Ovo je jedna divlja zemlja gdje je i

bog rekao laku noć. Niko vas ne voli i ne želi ni u gostima...“„Ama miči, majku ti tvoju, goni se u taj svoj svijet..„Čiji je ovo

konj...“policajac se napokon domogao poprišta.„Za ovog plemenitog znamo čiji je, a konjina je prodana duša,“ čuo

se muški glas.„Ko je to rekao“, dreknuo je policajac.„Masa“, opet je odapeo isti glas.„Daću ja vama masu, a kad treba glasati, svi prvo žderete i

pijete pod šatrama, pa onda zaokružujete. A poslije žderanjanaravno bude sranja. A poslije lokanja, boli glava...“

„Ne, već bude Nemoj po glavi druže plavi...“Mlada Romkinja u blizini zaprege je bacila cigaru.„Konj“, zbunjeno je pogledala okupljene, mislim, ovaj

ovdje konj je moj, sad će i muž da mi stigne. A onajtamo“, snebljivo je pokazala prema odjelu s kra-vatom naslonjenom na drvo, „pa, taj tamo jenaprosto podivljao nasred ceste, propeo se...“

„I ja bih podivljala draga moja od bjesa,garant taj skupštinski pacov nije ni žedan, ani gladan. A ovaj tvoj jadničak plemeniti znasamo da tegli...“ djevojka sa telefonom uruci je sad mahala prema Romkinji.

„Rekao sam da se maknete, ajmo,sklanjaj se narode...“ policajac je ponovopovisio ton.

Na dvije gajbe nasred ceste, tik do konja,sjede dva sredovječna druga. Nešto ranije pilisu pivo ispred obližnjeg granapa, da bi se pre-mjestili kako poslije rekoše da su u toku.

„I taman kad sam pomislio da ću preživ-jeti, umro sam.“

„Koliko vidim živ si.“„Ma jok, mrtav sam, samo što se

nisam počeo kočiti, dobio sam dvijeopomene iz banke, a žiranti spremajuhladno oružje...“

„Ja vama lijepo kažem da semaknete...“ i tu se policajac razljepio opločnik koliko je dug i širok.

„Da mu ne zasmetaše ove naše gajbe, šta timisliš.“

„Da bježimo“, drugi će i sprži niz ulicu kasom.Policajac, već modar u licu zaurla iz sveg

glasa. Konj zarza, a poslanik podrignu.

„A ja lijepo kažem da Zlatko Lagumdžija nijenaš jedini problem. Mi smo opkoljeni nepri-jateljima...“ muž i čičica nastavljaju besjedu, dok imse policajac bezmalo pod nogama pokušava osovitina noge.

„A Dodik te pravo brani dobro...“ mladić što povijakonju sapi na čas podiže glavu, „samo mu još falipuškomitraljez na onoj osmatračnici od njegovogtornja da nas još bolje odbrani...“

„Neka, neka. Neprijatelju ti nikad ne smiješvjerovati...“

„I onda ti se ja draga moja naprosto onesvjestim.Nisam doručkovala, nema se, pojurila u poštu daplatim one račune od ove penzionerske sirotinje,kad tamo mrtva glava, sve grob do groba od nasstaraca i ja samo tako, odoše noge. Ma gdje li jetaj prokleti autobus...“

„Molim vas lijepo da se maknete...“napokon stiže i vet-erinar.

„Bi li to veterinar...“ upita neko.„Jok, već ti si. Ej, đe si ti komšo, šta ima...“ onaj će s gajbe.„Danas pokopali onog Medinog...“

„Šta mu bi...“„Liječili ga pogrešno, a i ono što je bilo ispravno nije pilo vode,

nigdje para za ljekove...“„Kod nas u Švedskoj...“ opet se začu glas.„Ako mi još jednom pomeneš Švedsku...“ policajac napokon dos-

tojanstveno stoji na nogama.

„I onda ja kažem ženi, tjeraju me žiranti, banka mi je za vratom, tine radiš, ja nemam posla, djeca gladna, ajmo mi lijepo svi skupa u...“

„Ma u onu stvar!. Vidiš da čekam taj ludi autobus satima, da nisamu penziji, ovdje bih je garant dočekala...“

„Pitaju mene Švedi pa kakvo smo mi to zemlja, kakvisu nam to političari...“

„Neka mi niko više nikad ne spomene ni slovo š od tihŠveda. Ajmo, pomjerite tog konja s ulice, rekao sam“,policajac skida šapku i češe se iza uha. Mlad Romiskače iz trabanta i grabi ular. Konj otresa grivom i krup-nim očima dugo posmatra okupljene.

Djevojka s telefonom u ruci slavodobitno mašeprema veterinaru.

„Za jaja rekoh ja vama, Lagumdžiju treba zajaja...“

„Hoće li taj autobus ikad...“„Ako žiranti krenu na vrata, ja ću kroz

prozor...“„Umire narod od bjede bolan...“„E, a kod nas u Švedskoj...“„Dajte molim vas, samo je ovaj

Vrbas lijep, ostalo su govna...“„Vidi papaka, alo, evo ga trotoar

papci, ne hoda se cestom...“„Hitna hitna, mene boli džep...“„Ajmo narode, zabava je završena,

sklanjaj se“, policajac maše pen-drekom.

Niko se ne miče.„Ama ljudi, vidite na šta ličimo,

možemo li mi i oko čega u ovoj zemljida se dogovorimo kao ljudi...“ poli-cajčev ton već je prešao u falset.

Niko ne mrda s mjesta. Konjstoji pripet za drvo i posmatra. Ne-dokučivo je gleda li okupljene ilipak isključivo odjelo i kravatuispod kojeg se pomalja maljava

ruka koja prinosi mobilni ništamanje maljavom uhu.„Šefe, pošaljite nekog po mene.

Ništa posebno, na terenu sam, čista sao-braćajka. Za sutra mi obezbjedite drugi automobil.Kako mislite ko je kriv. Pa konj. Šta kažete... Ma šefe,nisam ja konj, već je ovdje jedan konj...“

Plemenita životinja ga sad bez sumnje gleda ravnou oči. Potom posmatra okupljene iza kojih se još uvijekkočopere predizborni plakati i slogani. Preko kojih je nekoveć nakačio obavjesti o najnovijim poskupljenjima.

Nedaleko, umaknuvši ženinom čvrstom stisku, čovjekse zadovoljno zavaljuje u automobilu i pritišće dugme naradiju.

„...Jer nam samo opstanak naše Republike Srpskegarantuje stabilnost. Zato treba oštro reagovati i tražiti sm-jenu Zlatko Lagumdžije... Istovremeno, zbližavanje sa Srbi-jom je jedini put, jer, podsjećamo, predsjednik RS Milorad

Dodik je tokom prvog zvaničnog susreta sa srbijanskim pred-sjednikom Tomislavom Nikolićem izjavio da BiH nije sposobna

da preživi i da je u životu vještački održavaju samo stranci...“Odjednom se čuju propeleri, a na nebu se ukaza helikopter,

najomiljenije prevozno sredstvo Her Presidenta. Plemenita život-inja počinje da rže sve glasnije i glasnije, narodni poslanik je bogob-ojažljivo mahnuo prema odlazećoj letilici, a sa radio prijemnika sezačula orgazmična nota večernje spikerke.

Dobro veče, Predjedniče. Smrklo se!


Katolički red ’cistercite’ u Bajnu Luku godine 1869. dovede PaterFranz Pfanner, Nijemac, koji je jedino u tadašnjoj Turskoj mogaonaći prostor za podizanje samostana (!!!) nakon što je njegovuzamolbu odbio hrvatski Sabor...

A tadašnji Sabor debelo se ’sefnuo’ (’prešao’, kratkovido pre-vario)– jer su monasi reda Sv.Bernardu – zapravo načinili industrijskui kulturnu revoluciju u Rumeliji (evropskoj Turskoj) i njenom najza-padnijem dijelu, Bosni).

Na obostrano zadovoljstvo (i Samostana i magazina ’Šeher Ban-jaluka’) glavni urednik Mirsad Filipović, vrsni fotoreporter GoranMulahusić i banjalučki dopisnik, učiniše posjet ovoj Božjoj Kući, adomaćin bijaše pater Franjo... Nauživasmo se lijepe priče: osim pi-vare, Trapisti su ovdje utemeljili ’siraru’ čiji sir ’Trapist’ je krasio nesamo trpeze Habsburga – nego i loze Karađorđevića (bijahu dvorskidobavljači!). U ’zlatnim vremenima’ ovaj Samostan imao je oko 250monaha (kaluđera, ’derviša’) koji su – slijedeći egidu ORA ET LAB-ORA (moli i radi), osim sirotišta (multinacionalnog!), zanatske (obrt-ničke) škole, imali i tvornicu sukna, mlin, štampariju, sagradili prvuelektranu na Vrbasu. Prva žarulja banjalučka prosvijetlila je ovdje1899. godine (!).

Kada je riječ o obrtničkoj školi (fantastično opisana u feljtonumonsinjora Ivice Božinovića) mora se znati da su svršene zanatlije,iz ovoga Samostana, sa ’majstorskim pismom’ (i najnužnijim

alatom!) odlazili u gradove-mjesta nekadašnje Kraljevine Jugoslav-ije gdje ih je (unaprijed!) čekao posao.

Gosti iz Švedske (uz predivnu priču koju je pleo pater Franjo)prvo su posjetili crkvu. Vidjeli su reliefe talijanskog arhitekta BrunaDiamanta koji je na kapitelima stubova ovjekovječio sve opate (tit-ula u rangu biskupa) i prizore iz Starog zavjeta. Diamant je i Crkvuprojetirao na temelju armiranog betona – prvu takvu građevinu u Ba-jnoj Luci. Još nešto: narečeni Bruno je (u Kotor Varošu) krišom iz-vadio i brojno drago i poludrago kamenje (rubine, smaragde, safire itopaze), smišljenom ’prevarom’ transportovao do Amsterdama (gdjesu obrađeni) i ugradio u Tabernakul (sveto hranište – mjesto gdje sečuva ’hostija’ odnosno simbolično ’tijelo Hristovo’).

Na žalost, narečeni tabernakul je u avgustu 1988. godine ukradeniz ove Crkve. I nikada mu se trag nije pronašao. Pater Franjo (koji jegostima iz Švedske omogućio da nabave izvorni-brendirani ’SirTrapist’ i ljekovite pripravke časnih sestara iz samostana Aleksan-drovac) nije propustio priliku za istinitu anegdotu koji je Vaš dopis-nik poodavno objavio; naime, utemeljitelj Franjo (Franz Pfanner) podolasku u Banjaluku primijeti kako se ovdje ’loče’ rakija (šljivovica)u velikim količinama – i tom poroku su podložni i katolici, ipravoslavni, i muslimani.Onda je pater Pfanner (1872.) načiniosušionu šljiva i učio da se od njih – zimi, pravi kompot... A domišl-jata ’raja’ je u februaru iduće godine došla zahvaliti Pfanneru – jer ihje ’prosvijetlio’ i omogućio im da i zimi, od suvih šljiva, peku rakiju...

LJEPOTE I ISTORIJE - NIKAD DOSTA !

Magazin „Šeher“ u posjeti banjalučkim Trapistima

NNAAPPIISSAAOO:: SSllaavvkkoo PPooddggoorreelleecc

Reportaža



Bilježimo


Tekst:Asima Skoko

Den 27 september,2012 anordnade Byrån mot diskrimineringi Östergötland för 7-de året i rad Dagen mot diskrimineringsom hölls på Arbetets-museum.Årets Dagen mot diskriminering hade rubriken ”Stoppa kvo-teringen! – Bryt enfalden och öka mångfalden på arbetsplat-sen!”Vi ville vända på steken och diskutera varför det verkar varaså svårt att få till jämställda arbetsplatser som karaktäriserasav mångfald.

Dagen var uppdelad:

Frukostseminarien bjöd vi in FIA (Föreningarans InternaAntidiskrimineringsrbete) och Ineterfem (en tankesmedja avoch för kvinnor med utländsk bakgrund)som berättade omhur kan man bryta diskriminerings trenden med kompetensbaserad rekrytering. Det var c.a 15 åhörare

Lunchseminarium bjöd vi in årets mångfalds företag Axfoodsom berättade om hur man tar tillvara kompetensen och fårtill ökad mångfald i praktiken och en forskare som såg dettagenom forskningsperspektiv.

Kvällsaktiviteter bjöd vi in Alexandra Pascalidou journalistenoch författare av den kända boken "Taxi"som talare.Hennestema var mångfald och diskriminering idag.Hon bjöd till medberättelser ur hennes uppväxta liv i StockholmsförortenRinkeby, talade om de fördomar som finns om olika nation-aliteter och om hur hon själv dagligen får kämpa med förut-fattade meningar om folk. Det fortsattes med en kort pausmed mingelmat och underhållning och efter det enpaneldebatt om kvotering med politiker, näringsliv ochforskare där det debatterades om möjligheterna och fällornamed kvotering.Kvällen avslutades med dans från Bolivia kommittèn.


Uspješna panel-debata saoblasnim političarima

Oduševila neposrednošćui znanjem: PopularnaAlexandra Pascalidou

Bilježimo

19

PPrriipprreemmiioo:: GGoorraann MMUULLAAHHUUSSIIĆĆ

1188..ssuussrreett BBaannjjaalluuččaannaa


Već svojim prvim romanom (»Kuća na Kunovu«, Sarajevo,1999.) Edhem Trako je označio osnovnu tematiku i poetiku svojeproze i poezije – zavičaj, kao čudesni prostor sazdan od travnatihpadina i šumaraka što se spuštaju prema Ćehotini i Drini, tamo krajFoče, kao latice cvjetova sjećanja na kojima neizbirisivo žive slikei glasovi djetinjstva, preliveni u život kao suština i smisao, radost iuzdah, odlazak i povratak. Za Traku je njegovo rodno Kunovostalna žudnja, dobrota, životna i literarna metafora, hamajlija/ogr-lica koju ništa ne može potrgati i rasuti njeno biserje. Preplitanjesrećnijih slika djetinjstva i zavičaja sa surovom stvarnošću progon-stava i muhadžirskog života susrećemo i u Trakinim proznim kn-jigama »Nona« (roman, Sarajevo, 2003.) i »Slike za privid« (priče,Sarajevo, 2006.), te posebno u zbirci pjesama »Cvjetovi iz Čaira«(Sarajevo, 2009.), koju doživljavamo kao lirski dnevnik, pjesničkuhroniku života rastegnutog od jednog do drugog progonstva, odjednog do drugog nesna.

Između dva prognanička nesna, dva »albuma životnihslika«, prepunih tamnih sjenki, pruža se i luk novog romana ovogbanjalučkog autora koji sada, na obalama sjevernih mora, gdje je,ne svojom voljom, morao tražiti novo utočište, ponovo doživljava isvoje banjalučke decenije, i svoje djetinjstvo u istočnoj Bosni, kadaje, s majkom i sestrama i braćom, osjetio sve strahote rata, smrti ikrvoločnih prijetnji koje mu nigdje nisu dale smiraja. A on je samoželio biti u svome selu, igrati se sa svojim vršnjacima i udisati miristrava zavičaja. »Po drugi put sam prognanik. Prvi put kao dječak, a drugi kaošezdesetogodišnjak. Nikada nisam slutio, niti kroz kakve slike, dase zlo iz minulih godina, jednoga dana može pojaviti pred mojimočima«, piše Trako u prologu svoga novog proznog rukopisa. A zlose, eto, ponovilo, da svojim lancima nepopustljivo stegne čovjekamehke riječi. »Je li izgnanstvo zaista strašno, i može li progoniteljzbog toga biti beskrajno nesretan?« pita se prognani pisac, koji nato pitanje ne može odgovoriti, ali samo zna da je najteži osjećajzbijen u to, da nije kriv što je prognan, i da zbog toga tuguje, sanja-jući o povratku kao uzvišenom cilju i smislu života koji se samoprelijeva, iz dana u dan, iz jednog godišnjeg doba u drugo, kao štose tihi smiješak pretače u uzdah.

Novi roman Edhema Trake građen je, tako, na dva životna

odredišta – odlasku i povratku. I kad su početkom drugog svjetskograta Kunovci, a među njima i hrabra žena Mirićka (nazvana tako poselu iz kojega je, udajom, došla u Kunovo) sa brojnom nejači,morali bježati sa svojih padina, da bi spasili gole živote, i kad su seprobijali od nemila do nedraga, da bi postali muhadžiri u udaljenimkrajevima, u njima je, ipak, odmah zatitrala žudnja za zavičajem,želja da se vrate u svoje kuće, makar i na njihova zgarišta. Zato je iovaj roman istinska oda povratku, zapravo onom vječitom pri-padanju zavičaju, koje postaje metafora korijena i doma/domovine.U romanu, prepunom slika koje se prepliću u poetsko/dokumen-tarnu hroniku jednog vremena i nevremena, najupečatljivije, najl-jepše su one koje govore o povratku – brojanja mjeseci i dana kadće sela i gradovi privremenih adresa biti zamijenjeni znakom da sekrene nazad, čekanja na usputnim stanicama na vlakove koji će,zatim, danima voziti muhadžire do rodnih mjesta, pa dodanonoćnih pješačenja do svoga sela kojega nisu vidjeli od početkarata i progona. Te stranice, a posebno one na kojima mladić i dviježene tjeraju svoje krave uz Drinu i uz obronke i šumarke, spadaju unajljepša mjesta literature nastale u dijaspori. One su prepune onogčudesnog unutarnjeg svjetla koje obasjava puteve do rodne kuće.Svjetla koje nas i obasjava iz ovog romana, po njemu i nazvanog:»Svjetlo povratka«.»Svjetlo povratka najljepše je od svih svjetala, milost je njegovanajljepši dar«, zapisao je Trako u ovoj nadahnutoj prozi. A to je»svjetlost koja čovjeka dovede na rodnu grudu«, koja je i »ključopstanka«. Biti muhadžir, prognanik, znači biti stalno na nekomputu, putu koji se izgubio u vremenu i prostoru, ali koji nije izgubiosvoj smisao. Trako u svojoj prozi uvijek živi s »osjećanjempovratka«. »I što izgnanstvo traje duže, što je život bliže kraju, sveviše se lijepi za našu dušu htijenje da se vratimo tamo odakle smoprognani. Utjeha da smo pronašli dobro utočište, samo je varka.«Novi roman Edhema Trake svojevrsna je lična, i zajednička, odazavičaju, koja nas od početka do kraja vezuje za svaku stranicu,svaku sliku/priču; tu nismo samo odmjereni čitaoci, pratioci zbi-vanja, nego i sudionici, suosjećajnici, koji se odjednom i saminađemo u tom preplitanju svjetala i sjenki, u tom hodu kroz vri-jeme, noseći oko srca zavičajnu hamajliju – travku sa proplanka,slap rječice, glas komšije koji te zove sa susjednog brda, pisaklokomotive koja te vraća kući.

ODA ZAVIČAJU

Uz novi roman Edhema Trake »Svjetlo povratka«

Tekst: Ismet Bekrić


Kultura

Sadeta Sokol, Banjalučanka u Švedskoj, pokazala je da nikadnije kasno za stvaranje – na pragu svoje osamdesete godine objav-ila je svoju prvu knjigu stihova. Rođena je 1932. godine u Bosan-skoj Gradišci, a nakon što je učila djecu u seoskim školama, dolazi1954. godine u Banjaluku, u kojoj je dugo radila kao vaspitačica uvrtićima »Mina Delić« i »Mara Mitrov«. Putevi progonstva odvodeje 1995. godine u Švedsku. Tu počinje njena druga životna priča –novo obrazovanje i predan rad u udruženjima i klubovima Ban-jalučana, a posebno u Savezu žena BiH. Bavi se vezom (keranjem,heklanjem) i izradom tapiserija i slika od suhog cvijeća.

»Kada sam ostala sama u sivom gradu – djeca i unuci otišli su1992. i 1993. godine u druge zemlje koje su im pružile ruke spasa –utjehu sam tražila u keranju«, sjeća se vrijedna Sadeta Sokol. »Ker-anje mi je mnogo pomoglo da u stvaralaštvu nađem bar mali smiraji ublažim tugu zbog odvojenosti od najdražih i zbog svih strahotakoje su se dešavale na našim prostorima.«

Dolaskom u Švedsku, Sadeta Sokol nalazi novu utjehu u stvar-alaštvu – piše pjesme, priče i zapise, pjeva u horu i svojerukotvorine od niti, svile i suhog cvijeća predstavlja i na zajed-ničkim izložbama i prigodnim susretima. Nižu se, tako, specifičnibanjalučki vezovi, iskerani motivi i snovi, kolaži, te posebnopjesme u kojima žal za prošlim, za zavičajem i dragim slikama,rađa sjetne stihove o domovini, voljenom gradu, zelenom Vrbasu,

alejama, ljepoti i dobroti koja mora nadvisiti, pobijediti svako zlo. Svoje pjesme, sjećanja i rukotvorine Sadeta Sokol objavljuje u

magazinu Saveza Banjalučana Švedske »Šeher Banjaluka« i »Ban-jalučkim žuborima«. Televizija Švedske snimila je i posebnuemisiju u njenom domu na sjeveru – pokazujući njena likovna ost-varenja, te njene pjesme na stranicama listova. Reportaža je za-vršena u klubu Banjalučana u njenom novom gradu Vaxjo-u,govorenjem stihova i nastupom u horu.

Sadeta Sokol, tako, u vrijeme i nostalgije, u sjećanja i svakod-nevicu, upliće niti konca i ljubavi, dobrote i razumijevanja, vjeru-jući da i jedna topla riječ može otopiti stotinu hladnih. Te riječi je iu svojim poznim godinama utkivala, kerala, u stihove, a stihove upjesme koje je, kao motive sa vezova, zbrala, objedinila među kori-cama svoga pjesničkog prvjenca. Svoju zbirku nazvala je»Iskeranim pjesmama«, u kojima je jednostavnim riječima islikama, ali iskrenim i doživljenim, »iskerala« svoju ljubav premasvojoj zemlji, prema svome rodnom kraju i Banjaluci, i prema kra-jolicima i ljudima novog podneblja koje i njoj, iako na sjeveru,nude obilje topline i razumijevanja. »Ja više ni suza nemam, / svesam ih isplakala, /a za svoju zemlju / sve bih, o, sve bih dala«, pišeSadeta Sokol u pjesmi »Moja zemlja, moja BiH«. Ona saosjeća sasvima koji pate i čeznu, koje je dotakla najdublja bol, ali ona neželi da i druge dožive ono što je proživjela njena Bosna i Hercegov-ina. »Srebrne suze / Srebrenice. A iz tih suza / niče cvijet – / zabolji svijet.« Sadeta Sokol beskrajnu ljubav poklanja i Švedskoj,radujući se i danu državnosti ove zemlje koja »uvijek prva raširiruke i primi izbjegle pod svoje slavoluke«. I taj dan, kao i dandržavnosti BiH, za pjesnikinju je »istinski praznik svih, kao upjesmi najljepši stih«.

»Iskerane pjesme« su neki lični nostalgični dnevnik jedneBosanske, Banjalučanke, Gradišanke, koja je lijepe riječi ispisi-vala, prije svega, za svoju dušu. A dobra riječ - dobru riječ traži.

»Iskerane pjesme« Sadete Sokol

A dobra riječ dobru riječ traži...

Piše: Ismet BEKRIĆ


Uvrijeme dominacije Osmanlijskog carstva u Bosni i Hercegovininisu postojali hoteli zapadnjačkog tipa, već su to bili hanovi, te kara-vansaraji - jednospratni objekti sa centralnim dvorištem, gdje su uprizemlju bili prostori za konje, a na spratu sobe za goste. Nakon oku-pacije Bosne i Hercegovine od Austrougarske monarhije, godine 1885.Banjaluka dobiva i prvi hotel zapadnjačkog tipa – hotel ”Bosnu”,građenu po uzoru na objekte takve vrste u većim gradovima monarhije.To je bio jednospratni ugaoni objekat sa blagim naznakama stila neo-renesansa lociran u centru grada bočnim krilom orijentiran premasjeveru. U prizemlju su se nalazili kafana, restoran, kuhinja i sl., a naspratu dvanaest soba. Ispred zgrade, a prema glavnoj ulici, bio je formi-ran ugodan veći otvoreni ugostiteljski prostor – bašta hotela, u kojoj suveć tada zasađene lipe. Njen manji dio - hladara bio je natkrivendvovodnim krovom. Ulaz sa ulice u baštu bio je naglašen portalom nadva dorska stuba sa natpisom - Hotel Bosna, lijep i interesantan detaljkoji je i do danas sačuvan. Projektant objekta je arhitekta EberhardWajand. Poslije Prvog svjetskog rata na objektu je dograđen još jedansprat i kao takav je sa istom namjenom egzistirao do zemljotresa 1969.kada je objekat znatno oštećen, a zatim porušen. Početkom 70-ih go-dina za tu lokaciju raspisan je konkurs / natječaj za idejni projekat za

novi objekat hotelskog sadržaja. Prva nagrada je dodijeljena raduarhitekata Ante Džebe i Predraga Bulovića iz Sarajeva, po čijoj je za-misli objekat i izveden. Za isti se može reći da predstavlja uspješnorješenje jednog od najznačajnijih lokaliteta u užem centru grada, a zakoji su autori nagrađeni godišnjom najprestižnijom ”Borbinom” na-gradom za arhitekturu. Sam objekat je skladno ukomponovan sa sus-

Banjaluka kroz prostor i vrijeme

Bosna i PalasTekst i foto * : Adem Čukur

jednom poslovnom zgradom «Elektroprivrede” i GP ”Krajina” na kojise naslanja cijelom dužinom na svojoj južnoj strani. Parterni dio ob-jekta je sa recepcijom, većom kafanom na istočnoj i manjim restora-nom/snek barom i manjom baštom na zapadnoj strani. Na istočnojstrani je u cjelosti zadržana i obnovljena ranija kafanska bašta i stabladavno posađenih lipa, a centralno je dograđena manja fontana. Naprvom spratu su restoranski prostori i sl., dok su na sljedećih šest etažaraspoređeni smještajni kapaciteti-sobe.

Iz austro-ugarskog perioda, vezano za hotel, dugo je - kao aneg-dota - prepričavan istiniti događaj, otprilike ovako: Došao jedan aus-trijski inženjer prvi put u Banjaluku i na gradskoj željezničkoj staniciprišao jednom fijakeru i rekao fijakerdžiji da ga odveze do hotela”Bosna”. Ovaj ga je udobno smjestio u fijaker, natovario inženjerovekofere, pa su krenuli cestom preko Hiseta ka Gornjem Šeheru. Uživopisnom Šeheru su prešli preko ilidžanske Željezne ćuprije na desnustranu Vrbasa i preko Sitara došli u Malu čaršiju, tu prešli Gradski mosti konačno stigli pred hotel ” «Bosnu« Fijakerdžija je odnio kofere narecepciju, a gost mu uredno platio uslugu za vožnju fijakerom, koja jetrajala skoro sat vremena. Tek par dana kasnije inženjer je saznao daje hotel ” «Bosna” udaljen nekih stotinjak koraka od Gradske žel-jezničke stanice.

Godine 1931. južno od Kastelovog ćoška i prostranog skvera iz-građen je hotel ”Palas”. Na tom prostoru je ranije postojala neštoskromnija džamija i manji harem / groblje koja je, radi izgradnje hotela,srušena. Zgrada hotela je ugaoni objekat spratnosti P+2 čije je južnokrilo sa pogledom na staru čaršiju i džamiju Ferhadiju, a zapadno saglavnim ulazom je orijentirano prema ulici Maršala Tita. Između ob-jekta i te ulice je dosta širok otvoreni prostor koji je ljeti bio ujedno iljetnja bašta / kafane hotela, dugo vremena jedno od omiljenih mjestaokupljanja Banjalučana. Zabilježeno da je jedan od uslova izgradnjebio i zahtjev ranijeg vlasnika parcele da novi objekat svojim izgledomasocira na istočnjačku arhitekturu. Projektant objekta, zagrebačkiarhitekt Dioniz Sinko, to je najvećim dijelom i ispoštovao, a što se vidina dekorativnom obrubu oko otvora prozora na spratovima, završnomvijencu, završetku krova bakarnom kuglom i lomljenim lukovima nadotvorima iznad prizemlja. Posebno je lijepa i jedinstvena obradaokruglih stubova u prizemlju koja unekoliko asocira na raskoš objekatacarskog kompleksa, Topkapija na Zlatnom rogu u Istambulu.Uprizemlju objekta bili su restoran sa kuhinjom i kafana i sl., a na spra-tovima sobe. U sklopu objekta bila je i kino dvorana koja je nakonzemljotresa srušena, da bi se na tom mjestu privremeno uredila baštahotela. Šezdesetih godina, u nastavku južnog krila prema istoku, do-gradjen je novi dio hotela u stilu arhitekture moderne, a koji je svojim

izgledom odudarao od arhitekture prvobitnog objekta. Poslijezemljotresa objekat hotela je saniran i adaptiran pa mu je vraćena pr-vobitna funkcija. Krajem sedamdesetih godina raspisan je konkurs zaidejno rješenje rekonstrukcije i dogradnje hotela. Prva nagrada je pri-pala rješenju grupe arhitekata iz ”Plana” (Nebojša Balić, Boro Kotek,Besim Seferović). Za rješenje se može reći da, sintezom starog i novog,predstavlja značajan doprinos u konačnom arhitektonsko-urbanis-tičkom oblikovanju lokaliteta Centar I. Rješenjem je zadržan u pot-punosti prvobitni objekat iz 1931. g., dok je kasnije dograđeni diohotela srušen. Prema projektu na cijeloj sjeveroistočnoj strani i dijelujužne strane predviđen je novi objekt za koji je do posljednjeg rataizvedena samo osnovna armirano-betonska konstrukcija.

* Arhivski snimci iz arhiva magazina ” Šeher Banjaluka ”.

Sjećanje

Bosanski putopis #3


Ide ovako:

Pitao jednom tako jedan vrli pitac neki:Kto je ta sta je ta da prostišGdje je ta odakle je taKuda je ta BosnaRekti

A zapitan odgovor njemu tad hitan dade :Bosna da prostiš jedna zemlja imadeI posna i bosa da prostišI hladna i gladnaI k tomu jošDa prostišPrkosna

Niko ne opjeva Bosnu više od Maka, niti jeko proslavi više od Andrića. Nošeni stiho-vima i zapisima ova dva velikana naše litera-ture zaputili smo se ka srcu Bosne, šeherSarajevu. Prva etapa našeg puta vodila jekroz zemlju trećeg velikana naše književnostiPetra Kočića, preko Manjače i Čadjavice putMrkonjića i Jajca, gdje smo zanoćili. Ova rutanije slučajno odabrana, kada se zna koliko suManjača i njena divljina, te njeni žitelji iskle-sani u surovoj klimi nemilosrdne planine, in-spirisali ljude i umjetnike po Krajini i Bosni,a i šire. Dok ležim u krevetu od oštre pla-ninske trave, kroz glavu mi prolaze Kočićevistihovi:

Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu sejelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjet-lost.Nešto su tužne, zamišljene. Sve se radujeuskrslom, uzdrhtalom životu, a one?Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, ijesen, i zima.One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer srcepišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih nevidi.Kad god ih pogledam, dodje mi teško. Zaštoje priroda prema njima, prema mojim milim idragim jelikama i omorikama, tako nemilos-tiva srca bila?

U daljini se čuje mršava stoka, što dolazi na

pojilo u ljetni dan i kratki povici dvije staricešto paze na blago.Osluškujem topot bijelih konja niz sivo brdoi ravnu pjesmu momaka što kose preko viso-ravni. Sav sam se napeo, gotovo da umišljam,ali ništa, tišinu ljetnog dana remeti samozviždanje vjetra, koji je tu da opomene stra -nca na surovu ćud planine.

Napuštamo ovu divlju ljepotu i putem Av-noja, preko jezera Balkane spuštamo se tačnou podne u Varcar City. Pazarni je dan i čitavavarošica vrvi od ljudi i stoke. Traktorske pri-kolice natovarene lubenicama, ovce i malebosanske krave bleje privezane za ogradu.Moja kćerka primjećuje samare sa Lojzinihslika na mršavim planinskim konjićima kojise odmaraju u hladovini obližnjeg voćnjaka."Samar u Lojzinim slikama ima mnogo du -blje značenje od nosila za dobra", objašnja-vam. Težak je život u Bosni oduvijek bio i toje samar što ga bosanski narod nosi krozepohe. Teško je to razumjeti strancu, kolikoBosna izdurati može. Ulazim u obližnji du -ćan, gdje se prodaju kose. Pitam za ‘var-carke’.“Danas niko više ne kupuje kose. Svi imajutraktore. Ako hoćete varcarku, možemo nap-raviti specijalnu narudžbu”, objašnjava trgo-vac. “Ipak ne, hvala, samo sentimentalnopo dsjećanje na ovu opjevanu alatku”, odgo-vorih. Na jednoj omanjoj gradjevini nalazimtablu na kojoj izblijedjelim slovima piše: Uovoj kući je 25. Novembra 1943. godineodržano I Zasijedanje ZAVNOBIH-a. U ovimpredjelima se danas tragovi bosanske držav-nosti nastoje što je moguće više zatrti. Nije lito tako oduvijek bilo, nisam više siguran?Ipak sjećanja na NOB i živote pale za slobodubosanskog naroda još uvijek stoje ovdje.

Odlučili smo se da put prema Jajcu nasta-vimo dolinom rijeke Plive. Za nama ostajeMrkonjić i njegove planine, te poslije desetakkilometara dolazimo u Jezero, malo mjesto napola puta izmedju Jajca i Šipova. Svraćamo umesnicu uz put, gdje se okreću najbolji ‘le-vati' u okrugu. Tradicija se i dalje drži, samoje radnja promijenila vlasnika, čini mi se.Po starom dobrom običaju, prelazimo cestu ukafanu sa stolovima pod drvećem, uz samuPlivu. Za desetak minuta sve je već servirano,rashladjen Nektar, salata i bubrežnjak koji sepuši, baš kao nekad, kad sam s ocem, subo-tom, pošto bi on završio pacijente u Jajcu,svraćao na ručak prije puta za Banjaluku.Krivudavim putem uzanom dolinom rijeke,stješnjene planinama, nakon nekoliko kilo-metara, dolazi se na Plivsko jezero i njegovepitureskne vodenice. Rat i razaranje, te siro-maštvo koje je zahvatilo zemlju nakon rata,ostavilo je vidljiv trag svugdje duž našeg puta

kroz Bosnu. Ni ovaj kutak prirodne ljepotenije ostao poštedjen.Ipak, danas su ugostiteljski objekti na Plivs-kim jezerima u potpunosti obnovljeni, uglav-nom privatnom inicijativom,te su ponovozasijali starim sjajem. Veliko i Malo jezero suočišćeni, a staze i objekti za rekreaciju oko je-zera su bezprijekorno sredjeni. Mnogo je stra-nih vozila natovarenih kajacima i kanuima.Sve podsjeća na dane Svjetskog prvenstva ukanu i kajaku daleke 1963. godine, održani naVelikom plivskom jezeru.Ulaz u Jajce od Plivskog jezera za mene je

uvijek bio spektakularan, toliko neodoljivolijep da sam Jajce često poredio sa Heidel-berg-om i nadao se tajno da će jednog danaElektrobosna biti zatvorena, Jajce dobiti uni-verzitet i zauvijek postati ekološkom prijes-

tonicom svijeta. Nažalost, kako danas, tako iu prošlom sistemu, ovaj gradić nije dovoljnonagradjen za njegov značaj u povijesti Bosne,u novije vrijeme i cijele Jugoslavije. Uvijeksu politički interesi bili ispred nacionalnih,tako da mi ta revolucija 1941.-1945. sa ovevremenske distance više liči na nekakvu ideo-lošku farsu, prije nego istinsku narodnooslo-bodilačku borbu, jednako kao što je idealno

Zapis o zemlji (1)

Ilustracija: Izeta Štaljo-Rakić

Napisao: Dr Severin D. Rakić

Bosanski putopis #3


zamišljena Marksova diktatura proleterijataod nekoliko mjeseci, slučajno ili namjerno, uzemljama III Internacionale, produžena na tri-deset, četrdeset ili sedamdeset godina dikta-ture, ovisno o dužini života lokalnogdi kta tora. Ipak, Muzej Avnoja je u potpunostisačuvan, uistinu u svom prvobitnom i skrom-nom izdanju, ali orginalan i bez falsifikovanjapovijesnih činjenica. Moja kćerka, zakleti lje-vičar, bila je najviše impresionirana MuzejomAvnoja, dok smo mi bili manje entuzijastični.

Poslijepodne se nastavilo obilaskom gradskihzidina. Kuća na samom bedemu, vlasništvoporodice Začeragić, bio je glavni razlog našegzadržavanja u Jajcu. Kuća je klasični bo-sanski čardak, ali sazidan u kamenu. Gornjisprat ‘čardaka’ ima direktan izlaz na zidutvrdjenja, nešto kao terasa na bedemu. Pov-jetarac koji neprestano duva i hladovina odstarog bagrema, koji raste neposredno uz zid,čine ovo mjesto dženetskim. Pogled sa utvrdeje nešto što se jednom u životu vidi i nikad nezaboravi ili kako bi to R.M. lijepo formuli-sao: “Ova organik konoplja od Vodopada u

Jajcu, učini Nijagaru!” Prije par godina zva-nično je podnesen zahtjev da Stari grad Jajce,bolje rečeno ono što je ostalo od njega, budeuvršten u svjetsku kulturnu baštinu pod zašti-tom UNESCO-a. Stvari u Jajcu zaista idu nabolje, samo se bojim dok zasjedanje završi dane bude, kao i mnogo puta prije toga, ‘too lateand too little’. Nakon što smo se osvježilikahvom i limunadom u ovom rahatluku, za-

putili smo se u Hotel Jezero, gdje smo, uzmladicu pod saćem i dobro vino, uživali u za-lasku sunca na Velikom jezeru i na kraju tuzanoćili.

Na ulasku u Travnik dočekali su nas Bekininišani, faza Bekirovog slikarstva nakon teškepovrede, kada je lebdio izmedju života ismrti. Prosto je nevjerovatno koliko okolnostiu kojima se umjetnik nalazi utiču na njegovostvaranje i općenito na stanje razuma svakogčovjeka u datim okolnostima. Često se sjetimPompeja Velikog (3), rimskog konzula i vojs-kovodje, koji je nakon što je porazio gusareMediterana i plovidbu i trgovinu ovim regio-nom ponovo doveo pod kontrolu Rima, svkog zarobljenog pirata poštedio i nagradio ko-madom zemlje ili ga poslao da uči zanat, um-jesto da ih je pogubio. Pompej je smatrao da,pod odredjenim okolnostima i najveći otpad-nik može postati čestit i radin čovjek, te zbogtoga bivši odmetnici i pljačkaši zaslužuju jošjednu šansu. Teško je shvatiti, ako nisi veliki Pompej,onome ko zna da je u Voćnjaku, svega neko-liko stotina metara iznad ovog harema, bilalinija fronta za vrijeme rata, da je ovaj haremdanas nekoliko puta veći, prava šuma od ni-šana, baš zbog te proklete linije, koja opet nijeništa riješila u Bosni. Kako dati bosanskimpolitičarima još jednu šansu, kad im je nekoveć dao brata, sina, oca, ruku ili nogu?

Isusovačka Gimnazija u Travniku je jedna odnajstarijih i najrespektabilnijih akademskihustanova u Bosni. U 130 godina svoga posto-janja dala je mnoga velika imena u kulturi,nauci, politici i drugim sferama javnog života.Za prvih 50 godina postojanja, školu jezavršilo 1600 djaka, od kojih su svi kasnijestekli visoku naobrazbu na nekom od sveuči-lista u zemlji ili inostranstvu. Od tog broja25% je steklo diplomu doktora filozofije usvojoj struci. Zaista impresivna istorija Trav-ničke Gimnazije. Iako je bilo tek 11 satiizjutra dobro je ugrijalo. Dok se sunce bližilozenitu, potražili smo sklonište od ljetnevrućine u kafani Šadrvan, uz rijeku Lašvu.Šadrvan i njegova hladna voda, ne samo darashladjuje, nego je i pravi trankilajzer zaokoliš, dajući čitavoj sceni mirnoću i harmo-niju Giorgione-ovog Tempesta (4).Žubor vječne vode neumitno odvodi u carstvoljubavi i sevdaha kao u pjesmi:

Kraj tanana šadrvanagdje žubori voda živašetala se svakog danasultanova ćerka mila.

.................pjeva Hanka Paldum.

Ne znam zašto, ali sam oduvijek volio pojestićevape u Šadrvanu. Sramota je za jednogBanjalučanina da pored Mujinih ćevapa, od-lazi u Travnik na ćevape. Još je veća izdajapriznati da se nisam prevario; jednako sudobri kao prije rata. Mislim da mi Minkicaneće zamjeriti, jer o njenim ćevapima piše

glasoviti New York Times; oni su kult: doru-čak, ručak, večera, Mujo forever!

Vezirski grad Travnik napuštamo u ranimposlijepodnevnim časovima i put nas vodipreko Busovače i Kiseljaka u Fojnicu. Bezzadržavanja u gradu, produžavamo put Vra-nice planine u potrazi za zaklonom od vrelineljetnog dana.Zaustavljamo se na pola puta prema Prokoš-kom jezeru, na mjestu zvanom Jezernica.Odmah po izlasku iz kola osjećamo svježinuplaninskog zraka, iako i ovdje ljetno sunce jošuvijek prži nemilice. Na šumskom proplanku,nalazi se lovačka kuća, prije rata vlasništvoLovačkog društva Fojnica. Planinski potokkoji teče sa vrha Vranice, ovdje pravi zaok-ret, formirajući prirodni bazen u kamenitomkoritu, gdje temperatura vode ne prelazi +10C ni za najtoplijih ljetnih dana. Ubacujembostan, kupljen usput, u bazen da se hladi.Supruga i kćerka me odgovaraju, ali ja nehajem, nego se skidam i skačem u bazen zalubenicom. Leden, negostoljubiv medij uči-nio je da sam se istog momenta pokajao, tekao tane iskočio van u prijatnu toplinu ljeta.Rasprostrli smo se u hladu i prepustili dnev-nom sanjarenju. Radni je dan i osim nas i još jedne familije,na proplanku nema više nikoga. U tišini šumei čistom planinskom zraku moja kćerka je in-stantli utonula u san, smijeh i galama pridoš-lica se umirila i sve se ponovo vratilo u svojuprirodnu harmoniju. Sam, potpuno nag i misliočišćene od svake spoljašnje kontaminacije,utonuo sam u razmišljanje o ljubavi i sreći.Tako pročišćen i indiferentan prema ‘važnimzbivanjima’ oko mene, pogleda ničim za-magljenog kroz kristalnu kuglu, brišem gra-nice izmedju ljubavi i mržnje, moga i tudjeg,crnog i bijelog, lijepog i ružnog; sve su to ka-tegorije koje sami sebi postavljamo, fatamor-gana koja iščezava kada protrljamo oči. Da lije moguće da ljubav postoji još samo upjesmi? Zar sevdah iz pjesme ne može pos-tati realnost? Jedan soko kruži u visinamaiznad planine.Kad sam bio dijete, otac bi me držao u naru-čju i pjevao mi jednu od najljepših sevdalinki,koja govori o roditeljskoj ljubavi i brizi za po-tomstvo i ide ovako:

Djevojka je sokolu zulum učinilazulum učinila, goru zapalila.Gorjela je gora i dva i tri danadok je dogorjela sokolu do gnijezda.Soko vatru gasi, krila mu se palesokolici pište a soko proklinje.Ljuto kune soko ljepotu djevojkudugo djevovala, tiho bolovalačeda ne imala, ni rukom povelašto meni sokolu zulum učinilašto meni sokolu zulum nanijela

..............pjeva Safet Isović

Naša popodnevna sijesta na Jezernici za -vršava bostanom i neobaveznim razgovoromsa porodicom iz Sarajeva, koju smo zatekli

Bosanski putopis #2

28

gore. U predvečerje spustili smo se u HotelAquareumal u Fojnici gdje smo prenoćili.

Ujutro smo poranili u obilazak Franjevačkogsamostana i cvrkve Svetog duha, ispod brdaKriž, koji se strmo uzdiže iznad Fojnice. Odposebnog interesa za nas su bili biblioteka imuzej samostana. Franjevci su tradicionalnosiromašan, prosijački red unutar Katoličkecrkve. U Bosnu su došli u 14. stoljeću i zbogsvog predanog rada na prosvjećivanju puka,bosanski kraljevi su u više navrata slali de-pešu Vatikanu izražavajući svoje zadovoljstvomisijom franjevaca u Bosni i tražeći od Svetestolice da pošalje još redovnika u Bosnu. Foj-nički franjevci su kao nagradu za svoj rad odbosanskog kralja Stjepana Tomaševića dobilizemlju na obradu, nakon čega je slijedio listpape Pia II, koji odobrava franjevcima uBosni da se bave poljoprivredom i da imajuposjed. Smatra se da od tada datira samostanSvetog duha, iako se tačna godina njegovegradnje pouzdano ne zna. Biblioteka samos-tana je tako najstarija i vjerovatno najveća ko-lekcija knjiga u Bosni.Pored starih rukopisa ispisanih bosančicom,nalazi se zbirka vrlo važnih dokumenta,izmedju ostalih, dopis bana Stjepana Kotro-manića mletačkom duždu za papu KlementaII,sa pečatom srednjevjekovne Bosanske kral-jevine ili ahdnamu sultana Mehmeda II iz1463., kojim turski osvajač jamči sigurnost idjelovanje franjevaca u Bosni. Samostan je li-jepo obnovljen nakon rata; 2002. rekoše mi.Dok sam razgovarao sa našim vodičem, izcrkve je dopirala muzika sa orgulja. Neko jepredivno svirao Bach-a. Požurio sam tamo dane propustim ovaj koncert. Crkva je bilaprazna; par redovnika je sjedilo i slušaloDvoglasne invencije, koje je Izeta prašila naorguljama. Nakon ovog malog koncerta,gvardijan samostana fra M.M. nas je uputio uistoriju orgulja. Zanimljivo je da su orguljenapravljene u Kὃln-u i ovamo dopremljene1801. godine, te na prevaru od vezira dobilidozvolu da orgulje budu postavljene u crkvi.Nakon obilaska muzeja, bili smo ugošćeničajem od planinskog bilja i domaćim medom.

Put kroz Bosnu Srebrenu nastavio se prekoBakovića, Kreševa i Visokog, prema Sara-jevu, u koje smo stigli u sparno poslijepodne.Neko reče: “ Kad ulaziš u Saraj’vo, Saraj’voko’ Vegas; kad udješ u Saraj’vo, Saraj’vo ko’Saraj’vo.” Dok se moja supruga ispričala sa svojom pri-jateljicom iz studentskih dana, kod koje smoodsjeli, izašao sam sa kćerkom do Principo-vog mosta. “Vidiš sine, ovdje je počeo Isvjetski rat. Ako još malo načuliš uši, ćut ćeštopot carske kočije, što vozi prijestolo-nasljednika Ferdinanda; ona još uvijek glasnoodzvanja ovom kaldrmom. Jedan kilometarniže je druga ćuprija, Vrbanja most. Tu jepočeo Rat u Bosni i umalo III svjetski rat.Pucnji na tom mostu odzvanjaju danas još iglasnije nego oni na Principovom, jer se pu-calo na svoje, a to najviše boli. Možda se neki

gradovi u svijetu smatraju važnim, boreći seneprestano za taj primat, ali svakih pedesetakgodina Sarajevo nedvojbeno postaje naj-važnija čaršija na svijetu. Tu, sasvim spon-tano i nimalo pretenciozno, počinju iza vršavaju najvažniji dogadjaji u istoriji mo-dernog doba.” Posljednjom žicom sa Trebe-vića, gdje smo uživali u zalasku sunca, vratilismo se u grad i odmah, nakon dugog ljetnogdana, utonuli u san.

Sarajevo nikad nije bilo čaršija za kojom sampuno čeznuo.Posjete ovom gradu su uvijek bile kratke i ug-lavnom službene, ako izuzmem par rijetkihposjeta rodjacima. Ipak postoji par mjesta nakoja ne propuštam da odem svaki put kad senadjem ovdje i na kojima se čovjek zaistadobro osjeća. Jedno takvo mjesto je svakakokafana kod Višegradske kapije, još poznata ikao Gornja vratnička kapija, gdje se služi tu-cana kafa. Kao i obično probudio sam seveoma rano i nakon jutarnje meditacije zapu-tio na Vratnik. Krivudavom cestom, prekoKovača i Ploče stiže se pred Višegradsku ka-piju. “Bujrum, otvoreni smo”, dovikujegazda, koji u avliji upravo pravi kafu. Iz un-utrašnjeg dvorišta ulazim u oveću sobu, kojaje uredjena u orijentalnom stilu. Sjedam nasećiju uz doksat-pendžer, odakle puca pogledpreko cijelog Sarajeva: sa lijeve strane na Ali-fakovac i Trebević, obasjani prvim zrakamasunca, pod nogama Bembaša i Stari grad, jošusnuli u jutarnjem sfumatu. Malo je reći zapogled da je veličanstven, pa ću posuditi izraziz engleskog jezika za ovo božanstvo, kojinema pravog prijevoda u našem jeziku: ‘stun-ning view’. Stiže narudžba, koju nije pot-rebno ni naručivati; zna se: tucana kafa,rahatlokum i sok od smreke. Preko puta, nazidu, slika Ive Andrića sa potpisom i stiho-vima iz Ex Ponta:

Zamara me dužina čekanja.U jednom danu po dva put mi klone

duša kojoj se mrači vid i postaje vec teškovjerovati.

Izgleda da su mnogi, čak i slavni, bili tolikoopčinjeni ovim pogledom i merakom u ranajutra na Višegradskoj kapiji,da im je ovomjesto bila i posljednja želja u životu.

Kad sam se vratio, cure su već bile izašle naČaršiju. Iskoristio sam ovaj solo trenutak iuputio se u Zemaljski muzej. Mnogi vjero-vatno i ne znaju da je Sarajevo u svijetupoznato ne samo po Olimpijadi održanoj1984. godine, ipak najpoznatije po tome, štoposjeduje jednu od najstarijih knjiga na svi-jetu. To je jevrejska Haggadah, knjiga pisana,bolje reći oslikana, polovinom 14 stoljeća uŠpaniji.Pretpostavlja se da je narudžba bila svadbenidar tadašnjih istaknutih jevrejskih obiteljiShoshan i Elazar.Protjerivanjem Sefarda iz Španije 1492,knjizi se gubi trag, da bi se vijesti o njoj po-

novo pojavile u Bosni u 19. stoljeću, kada jeizvjesni Cohen (ne Leonard, naravno) ponu-dio jevrejskoj zajednici u Sarajevu da otkupiovu starinu po cijeni, koja je bila nep-rihvatljivo velika za njih. Ipak, Zemaljskimuzej u Sarajevu kupio je knjigu 1892. go-dine za sumu od 150 kruna. Danas se pret-postavlja da njena vrijednost doseže US$ 7000 000 i izvedena je iz premije koju je Lloydprocijenio za osiguranje ove knjige, koja jetrebala biti izložena na obljetnici pet stotinagodina odlaska Sefarda iz Španije 1992. uMadridu. Ova knjiga, naravno za španskeJevreje, ima neprocijenjivu vrijednost.Kada su Njemci ušli u Sarajevo 1941. godine,prva stvar im je bila da se dokopaju Hagga-dah-e. Uz velike napore i na prevaru, knjiga jesklonjena i čuvana čitav rat. Drugi put jesačuvana za vrijeme opsade Sarajeva 1992.-1995., kada je prebačena iz Zemaljskog mu-zeja u trezor Narodne banke, gdje je sačuvanado kraja rata. Nakon rata, naporima bosanskevlade i sredstvima gradjana Bosne i Hercego-vine, kao i medjunarodnim donacijama, od2002. godine knjiga je dobila mjesto u sigur-nosnoj odaji u Zemaljskom muzeju, gdje se idanas čuva. Zaista lijepa priča o očuvanjunašeg kulturnog nasljedja. Mislim da Saraj-lije s ponosom mogu nositi epitet evropskogJerusalema, kako su Sarajevo s kraja 19. stol-jeća često nazivali, zbog etničke i kulturnemješavine u tadašnjem gradu.Sparno popodne na Čaršiji završilo je veče-rom u Morića hanu, uz bogatu bosanskutrpezu i saz:

Curica se popela na drvo,popela na drvo.Drvo krivo, ja se podvirivo’ja se podvirivo’.

Ah, meraka u večeri rane!Maksus selam iz šeher Sarajeva,

Severin

1.Mak Dizdar: Zapis o zemlji; Kameni spavač, Ve-selin Masleša, Sarajevo (1966).2.Petar Kočić: Jelike i omorike, Lirske proze,Srpski književni glasnik III/1903, S planine i ispodplanine, Zagreb (1904)3.Gnaeus Pompeius Magnus(106 BC do 48 BC)rimski vojskovodja i senator, član alijanse sa Mar-cus Licinius Crassus-om i Julius Caesar-ompoznatom pod imenom Prvi Triumvirat.4.Giorgione da Castelfranco (1477–1510) itali-janski slikar kasne renesanse, živio i radio u Ve-neciji – La Tempesta je jedna od njegovih i uopćenajpoznatijih djela kasnerenesanse nastala pretpostavlja se izmedju 1506. i1508. godine. Slika se nalazi u Gallerie dell’ Ac-cademia u Veneciji.

Reportaža

Pedesetak banjalučkih porodica sada su stanovnici Bihaća.Među njima najviše je ljekara, pravnika, inženjera i uni-verzitetskih profesora.

Poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma pedesetakbanjalučkih porodica odlučilo je da preseli u Bihać. Razloziza to su različiti, ipak, želje za poslom i blizina rodnog gradabili su, po svemu sudeći, presudni da se ove porodice nas-tane u najvećem gradu na rijeci Uni.

„Mislim da je Bihać po svemu najsličniji Banjaluci. Mental-itet ljudi je sličan nama Banjalučanima, a kroz grad, kao ikroz Banjaluku, teče rijeka. Ovdje Una, a kod nas Vrbas“,govori građevinski inženjer Avdo Merdžanović, jedan od prvihBanjalučana koji je doselio u Bihać.

POMOĆ PRI OSNIVANJU UNIVERZITETAKada je Vlada Unsko- sanskog kantona 1997. godine

donijela odluku o osnivanju Univerzitata u Bihaću, medjuprvim saradnicima bili su bivši profesori banjalučkog Uni-verziteta, koji su bili rasuti po svijetu. Dr. Sead Misirlić stigaoje iz Švedske, dr. Mithad Kerenović iz Njemačke, a dr. Dže-vad Medić, dr. Drago Sokal i dr. Hamdija Sefić iz Hrvatske.Bili su to prvi predavači koji su zasnovali radni odnos sa Uni-verzitetom u Bihaću i tako omogućili ovoj prosvjetno-pedagoškoj ustanovi početak rada, odnosno verifikacijuUniverziteta

„Niti želimo niti možemo zaboraviti veliki doprinos profe-sora iz Banjaluke koji su radili ili i sada rade na našem Uni-verzitetu», ističe dr. Mirsad Šahinović, rektor ovoguniverziteta. «Sa sigurnošću se može reći da su temelje Uni-verziteta u Bihaću postavili profesori iz Banjaluke od kojih, nažalost, mnogi više nisu među živima.

LJEKARI I PRAVNICI PUTEM PROFESORA Nedavno su objavljeni podaci da u Banjaluci živi više od

8.000 nekadašnjih stanovnika Bihaća. U tom broju veliki brojje ljekara i pravnika koji su napustili Bihać, a njihova radnamjesta ostala su nepopunjena.Tada su pristigli ljekari iz Ban-jaluke. Prvi je bio dr. Ibrahim Redžić, a zatim se stigli dr.Mirza Sokol, dr. Eso Kadenić, dr. Hanjalić i mnogi drugi, kao iveliki broj medicinskih radnika. Brzo su postali cijenjeni nasvojim radnim mjestima

Slično se dogodilo i sa pravnicima. I oni su radna mjestadobili u sudovima ili ustanovama ovog grada. Tako su uBihać došli rahmetli Hakija Mulabegović, Esad Hodžić, Edo

Banjalučani u Bihaću

VRBAS ZAMIJENILI UNOM

Pripremio: Kemal Coco


Reportaža


Hergić i drugi.„Gdje god dođeš, ima nas Banjalučana“, znao se našaliti

poznati konobar Suljo Skočić, koji je još za vrijeme agresijana BiH zamijenio svoju kuću u Banjaluci za kuću u Bihaću.Danas se ovaj istaknuti ugostiteljski radnik može sresti u Bi-haću u društvu svojih novih prijatelja.

Muhamed Krkić u Bihać je stigao iz Češke. U Kantonal-nom MUP-u obavljao je veliki broj značajnih funkcija, a sadaje direktor Kazneno – popravne ustanove u Bihaću. U gradna Uni iz grada na Vrbasu pristigle su porodice Kasima Maši-novića, Enesa Delića, Seada Piralića, Fatime i Refika Fa-jkovića, Zaima Dedića, Abida Hodžića, MuhamedaNuhanovića, Zlatka Bahtijaragića i drugih.

Posebna priča svakako je slučaj „Banjalučkog Bišćanina“,Ismeta Bišćevića. Kao mladić iz Jedinstva je došao da igranogomet za Borac. U tom klubu proveo je desetak godina, uBanjaluci je osnovao i porodicu, sagradio kuću i mislio „nikadviše u Bihać“.

„U mom slučaju poslovica „nikad ne reci nikad“ se obis-tinila. Kada sam vidio da u Banjaluci nije život kakav jenekada bio, odlučio sam da zamijenim kuću. I prvi koji je toželio bio je Bišćanin. Brzo smo se dogovorili i ja sam se vra-tio u svoj rodni grad“, govori Ismet i stalno ističe „Sve sve, aliBanjaluka“. Iako su Bišćani koji sada žive u Banjaluci osno-vali svoje udruženje pod nazivom „Una“, Banjalučani koji živeu Bihaću nemaju svoje udruženje.

„Kada nam vrijeme i obaveze dozvoljavaju, mi se okupl-jamo i pričamo o našem gradu. A ako nostalgija malo više

uđe u nas, za dva sata ugodne vožnje autom mi smo u rod-nom gradu. Udahnemo našeg banjalučkog zraka pa ponovou Bihać. Grad našeg sadašnjeg stanovanja“, govori SuljoSkočić.

Ing. Avdo Merdžanić često ponavlja: „Jest Una ljepša odVrbasa, ali nije draža. Vrbas teče u nama i meni se često do-godi da kažem, vidimo se u kafani preko Vrbasa, a ne prekoUne.“

Mora se istaći da su svi Banjalučani koji su odlučili dažive u Bihaću ovdje veoma cijenjeni i poštovani građani. Onisu to svojim radom i odnosom prema drugima i zaslužili.

U neko prošlo doba, kojeg više nema, ujednom lijepom gradu, kojeg također višetakvog nema, u jednom prostoru, u uli-cama od džamija Ferhadije prema Arna -udiji, potom malkice uzbrdo, na Pobrđe,do Taline džamije, pa preko brda doPućila, Šibova i sve dalje, rodila se ci-jela generacija nadahnuta pojem ptica,žuborima Suturlije i Vrbasa i zvukovima iljepotama krajolika.... Još od malena sa -stajali smo se na svojim zelenama, br-dašcima, samo nama znanim uvalamakraj rijeka i potoka, i kraj starine "Ka -stela", opijeni pričama iz prošlosti oSafikadi i ljubavi, romantičnom dobu ser-enada i lijepe muzike, „ćukali“ smo nasvojim gitarama, prebirali žice i svirali uto vrijeme jedni drugima, ko je šta znao inaučio. Nije bilo puno gitara, a svi smohtjeli "udarati" po njima i lijepim pjes-mama i dodvoravati se prekrasnim cu-

rama iz komšiluka...Tako se živjelo iodrastalo u to vrijeme, a od početnihsamoukih svirača iz mnogobrojnih famil-ija Kapidžić,Tufekčić, Jakupović, Delalić,Garčević, Memišević, Kozaragić, i dru -gih, iz tog velikog muzičkog klupka - po-javio se niz talentiranih muzičara, koji suu svom vremenu ostavili svijetle tragoveu muzičkom životu Banjaluke.

Jedan od njih je i NADIR GARČE-VIĆ.

Na ponovnom, i ko zna kojem, našemsusretu utonuli smo u svoje priče i sje -ćanja, i tako nastade valjda i prvi intervjus njim. Jer on ne voli da priča, teško jeod njega izvući riječi, kada ga neštopitaš, radije će ti zapjevati, a uz njegovspecifični glas i zvuk gitare, vrlo brzo ćešzaboraviti šta si ga pitao i prepustiti seljepoti pjesme...

Takav je bio i ostao Nadir Garčević,

specifičan i autentičan u svom stilu, "gi-tara i raja" , i to je sve, i evo prilike da gamalo bolje upoznamo.

Dječak s gitarom

Prvi susret s gitarom Nadir Garčevićimao je još kao dijete sa samo sedamgodina, i to zahvaljujući tome da je nje-gov rođak, inače u to vrijeme poznatibanjalučki harmonikaš, Muharem De-lalić, bio i umjetnički stolar, koji je izrađi-vao razne predmete od drveta, pa jetako, čuvši za silnu želju svog malogrođaka, izradio mu drvenu gitaru bezpragova, neka se, eto, mali Nadir lijepoigra. Ali svi smo se prevarili, to njemu nijebila igračka, toliko je silno zavolio tu gi-taru i tih šest žica, da je sa njom ispavao, i više nije se odvajao od nje.

Jednoga dana slušao ga je i poznati


Tekst i foto: Muharem Sitnica-Sića

Susreti

očni ljekar, dr. Sefić, i u tom dječaku pre-poznao veliki muzički talent, a i sam jenekad svirao gitaru Svakodnevne dužno -sti ljekara učinile su da je njegova zabo-ravljena gitara ležala negdje na tavanukuće, i tako je prva prava gitara došla uNadirove ruke.

Njegovoj sreći nije bilo kraja, sviraoje neumorno, iskazivajući svoj talent ilijep glas. Sa samo trinaest godina po -činje stvarati bendove, prvo sa akusti -čnim gitarama, kasnije na ručnopra vlje nim električnim gitarama i po-jačalima. Bilo je to i ono čudno vrijemestvaranja muzičkih grupa preko noći,promjene ritma i muzičkog zvuka i pro -dora strane muzike na naše podneblje.Gotovo pune tri godine Nadir svira utakvim bendovima, a 1970. formira grupu"TNT", od koje je kasnije nastao "Kiklop",koji su ostavili traga na tadašnjoj ban-jalučkoj blues-rock sceni.

Bend "Kiklop" brzo je privukao jošveći broj poklonika njihovog muziciranja,jer su bili puno progresivniji od tadašnjihgrupa koje su svirali Bitlse, Bee gees-e,i tu "mlaku" muziku, dok Nadirov bendsvira muziku Deep purplea, R.Stounsa,Hendrixa, Mauntina, itd.

I sve je to trajalo godinama, u duhuvremena u kom se živjelo, u amaterskomzanosu i želji da se muzikom upozna ci-jeli svijet. Prva muzička prekretnica de -šava se 1976. godine kada Nadir dobijaprvi profesionalni angažman. Bio je tosvojevrstan događaj i pomalo presedanda jedan tako mlad muzičar,bebastoglica, svira u tada poznatom i čuvenomhotelu "Palas", jedinom koji je imao otvo -ren noćni bar sa programom i živommuzikom, gdje su svirale najpoznatijebanjalučke muzičke zvijezde tog vre-mena. Taj ugovor, na godinu dana, za-pisao je Nadirov životni put. I dalje mu jeblues i rock na srcu, sevdah u duši, ali uprofesionalnom angažmanu mijenja stilsvirke na jazz i evergreen. Poslije istekaugovora u hotelu, "Palas", sad već kaopoznat muzičar, svira neko vrijeme popoznatim banjalučkim restoranima i pookolnim gradovima. Slijedi odlazak u Au -striju, Italiju i Njemačku, gdje u toku petgodina svira po poznatim skijaškim ce -ntrima i disko klubovima.Vraća se sa togputešejstva sa ogromnim muzičkim isku -stvom i dobija angažman u bendu AneBekute, tada veoma popularne mlade

pje vačice koju prati na svim njenimestradnim nastupima pune dvije godine,kao i druge poznate zvijezde tog doba.Vremena za odmor i predah Nadir nema,puno novih angažmana, sa mnogo gru -pa,u mnogim gradovima i državama.

Muzika kao radost i sjećanje

Dolazi godina 1992. Nadir odlazi uNjemačku, i pet godina svira u grupi"Zla tni ljiljani", i grupi "Bosanski lonac",nastupajući po diskotekama i prateći svepoznate pjevače iz BiH. Godine 1997.dolazi u Sanski Most, svira u kafani"Čičak", tu ostaje tri godine, a, kako samkaže, sudbina ga dovodi u Dansku, apotom u Švedsku. I tu se konačno skra-sio sa svojom životnom saputnicom, tu jeponovo zajedno sa svojom rajom,sadragim Banjalučanima i mnogim muz-ičarima. U početku bio je to bend "Nadir& Kona", da bi sada, u svojoj punoj muz-ičkoj zrelosti, okrenuo još jedan list svogmuzičkog puta i postao ono što je odu-vijek i bio i kako je i počeo - "One manbend" .

Sada, sa novom opremom, nastupasam, a poznavanje gotovo svih stilova

muzike, bluz,džez, rock, pop, španske igrčke muzike, naše domaće zabavne inarodne muzike, folka i sevdaha, po-moglo mu je da stvori izuzetno bogatrepertoar kojim zabavlja publiku svihuzrasta u Švedskoj, Norveškoj, Danskoji svugdje gdje ga pozovu. I svi su zado-voljni na njegovim svirkama, jer, kakokažu, Nadir za svakog od nas po jednupjesmu ima....

A u svojoj svakodnevnici, Nadir je na-jviše u svom skromnom studiju, sa svo-jom opremom na kojoj neumorno radi.Malo je poznato da je autor posebne in-strumentalne muzike neobičnih naziva -"Kastel","Vrbas", "Odlazak" i još mnogihdrugih, u kojoj, prebirući po onih šest žicasa početka priče, iskazuje svoju ljubavprema rodnom gradu, svoja sjećanja,svoje radosti i tuge, i sve svoje boli, zasvoju dušu i za sve Banjalučane, magdje bili, i sve je to poklonio svima kojimuziku vole, na stranici;

http://www.skibyusa.com Nadam se da ćete i vi, jednom,

Nadira negdje sresti i uživati u njegovojmuzici i pjesmi, koja nas sa ovih prostoraza trenutak vrati tamo gdje smo nekadbili….

Nadir Garčević, raja i gitara

Kultura


Vasvija Dedić-Bačevac među deset najboljih bh. pjesnika

Za titulu „Vitez poezije evropskog pjesničkog turnira“ u Mari-boru 2012. godine odabrano je deset najboljih pjesama bh.pjesnika koji su se prijavili na anonimni konkurs poezije.Kuriozitet, ali ne i iznenađenje, je da je među njima i Ban-jalučanka Vasvija Dedić-Bačevac. Ona je zbog rata izbjegla uŠvedsku, u Malmö-u, a proslavila se do sada pišući romane,ali je u mladosti pisala i poeziju, kojoj se na trenutak ponovovratila – i ušla u deset najboljih.

Na manifestaciji „Vitez poezije evropskog pjesničkogturnira“ u Mariboru 2012. godine učestvovaće pored do-maćina Slovenije i: BiH (PEN Centar u BiH), Hrvatska, Italija,Mađarska, Slovačka i Austrija. Projekt vodi založba Pivec uokviru programa Evropske unije Kultura 2007-2013.

Proglašenje pobjednika održaće se 15. novembra u Za-laegerszegu u Mađarskoj, zatim 17. Novembra u Mariboru -kulturnoj prijestolnici Evrope 2012, a predstavljanje pjesnikapobjednika i sudionika turnira u BiH 13. decembra. Žiri PENCentra u BiH u sastavu: Zvonimir Radeljković, predsjednik,Hadžem Hajdarević i Ferida Duraković, odlučio je o desetpjesama u najužem izboru, te o pobjedničkoj pjesmi unutardeset odabranih. Konkurs je bio anoniman, što znači da supristigle pjesme bile označene šifrom.

Imena deset na konkursu odabranih najboljih pjesnika uBiH: Tatjana Bijelić „Lokalni pjesnik“ (pobjednička pjesma),Ahmed Burić „Domovina“, Leona Sabolek „Miholjsko ljeto“,Melika Salihbeg Bosnawi „Oda života“, Željko Ivanković„Kako nas je majka spremala za život ili - pelin odmalena“,Adnan Žetica „Šćer“, Sead Mahmutefendić „Psalmi Neman-jini pred dverima grada Andrićgrada“, Rapko Orman „A ajCigani“, Ranko Pavlović „Pjesma sjenima Josifa Brodskog sa

snijegom zavijanog Balkana“ i Vasvija Dedić-Bačevac „Nos-talgični bluz“.

Vasvija Dedić-Bačevac: Bilo mi je posebno drago kad sam dobila obavjest da sam

na anonimnom konkursu među deset najboljih pjesnika uBosni i Hercegovini, što nije baš mala stvar. Tim više što samprije svega u proznim vodama i što su svi moji romani naišlina dobar prijem publike, te što sam proglašena i najčitanijimbh. piscem u Skandinaviji, a prevedeni su na švedski jezik.Poeziji se ponekad vraćam da dušu smirim i drago mi je da jemoja pjesma „Nostalgični bluz“ tako visoko ocijenjena. Pje-sama će biti još, ne samo zbog nagrada i priznanja...

Nostalgični bluz

Tekst: Fikret Tufek

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Š E H E RBANJA LUKA36

Ljetošnji boravak u rodnoj mi Banjaluci bio je ispunjen pre-toplim, vrelim danima, radosnim, dragim susretima i do-gađanjima, ali i sjetnim razmišljanjima. Ramazanski daniimali su za mene ove godine dodatno svetkovno ozračje, aposebno me obradovala posjeta već „stasaloj“ obnovljenojGazanferiji džamiji u maloj čaršiji gdje smo nekad stanovali igdje sam proveo dane djetinjstva i mladosti. Zahvaljujućiljubaznosti Edina Muhurdarevića, voditelja gradilišta, imaosam priliku da pogledam sve dijelove džamije, a posebno meobradovala činjenica da su kandilji na minaretu u funkciji ra-

mazanskih noći. I pored nedostataka novčanih sredstavanadaju se da će u dogledno vrijeme sve biti obnovljeno.Gazanfer – pašina džamija, Ferhadija, Arnaudija – gazanfer-ija – neimarska linija koja ih je spajala.

Kad god dolazimo u Banjaluku uvijek zagledamo ugradilište Ferhadije džamije nadajući se i želeći da će uskoroobnova – izgradnja ovog dragulja islamske arhitekture imetafora tolerantnog življenja u gradu na Vrbasu biti za-vršena. Međutim kod obnove Ferhadije moraju se strogo –gotovo filigranski poštivati svi propisi u korištenju pronađenihdijelova razbacanih deponijama u bližoj i daljoj okolini grada.Ovih dana posjetio sam gradilište Ferhadije i uz ljubaznostvoditelja gradilišta Armina Džinde uspio ponešto pogledati isaznati o poteškoćama zahtjevnim preciznosti u izgradnji.Slučajnost je bila da su istovremeno gradilište posjetili djelat-nici Rijaseta I.Z. iz Sarajeva i u kratkotrajnom razgovoru is-pričao sam im da je prije nekoliko decenija u Ferhadijimujezinio tada ponajbolji mujezin, rahmetli Samija Kadenić.

Napisao: Irfan Nurudinović

PRETOPLO OVOGODIŠN

Š E H E RBANJA LUKA 37

Njegovo predivno učenje ezana bilo je tako uhu ugodno dasu se vrlo često prolaznici zaustavljali da uživaju umelodičnim pozivima – porukama sa minareta. Isto tako ublizini ove džamije bila je radnja poznatog kazandžije, česti-tog majstora Riste Bilanovića, koji bi uvijek u vrijeme učenjaezana obustavljao sve bučne kazandžijske poslove da ne biremetilti ljepotu učenja. To je jedan od brojnih dokaza onekad tolerantnoj atmosferi banjalučke čaršije u kojoj su seitekako cijenile i poštovale različitosti. Nadati se da će ezanisa minareta obnovljene Ferhadije barem unekoliko vratiti tol-erantni bosanski duh u ove prostore u kojem su nas ezani ikandilji radovali i veselili.

U hutbi proteklog bajrama imam Sefer – begovedžamije u Podpećinskoj mahali Mersudin ef. Hodžić obavjes-tio je nas džematlije da su noć ranije za vrijeme jacijskog na-maza nekoliko zlonamjernika – provokatora grlato pjevaločetničku pjesmu („Spremte se, spremte četnici, od Topole pado Ravne gore“) čime su zastrašivali i remetili molitvu. Imam

jasno – direktno poziva ovdašnje bošnjačke političare kao ione u Sarajevu da efikasnije reagiraju na ovako nemile do-gađaje.

I na kraju gotovo nevjerovatna priča iz ratnog vre-mena 1992 – 1993 godine kada su teror, zastrašivanje i ist-jerivanje sa radnih mjesta i stanova bili svakodnevicaživljenja. U stan jedne banjalučke muslimanske porodiceupala su trojica siledžija i zaprijetili im da moraju za dva dananapustiti stan. Nemajući gdje otići domaćini odluče ostati usvome stanu pa šta bude. Međutim u rečeno doba dođesamo jedan izgonitelj moleći stanare za izvinjenje, rekavši daje adresu njihovog stana kupio na ulici za 100 maraka. Odus-tao je od svega toga saznavši da su oni stara – poštena ban-jalučka obitelj. Radosti i čuđenju nije bilo kraja i moglo bi sereći „Ljudi, zar je i to moguće?“Irfan Nurudinović

NJE LJETO U BANJALUCI

Zadovoljan brzinom gradnje džamije

Gazanferije: Zlatan Gorić

Ugledni bosanskohercegovački i svjetski poznat likovni umjetnikMersad Berber preminuo je 7. oktobra uveče u 72. godini u svomdomu u Zagrebu. Mersad Berber rođen je 1940. u BosanskomPetrovcu. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjet-nosti (ALU) u Ljubljani 1963. godine u klasi Maksima Sedeja.

Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafikuAkademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. Berber je jedan od na-jpoznatijih grafičara u svijetu.

Unatoč činjenici da je posljednjih godina živio i radio u Hrvatskoj,Mersad Berber bio je i ostao bosanskohercegovački slikar igrafičar. Svoju inspiraciju, kako je tvrdio, najviše je crpio iz “mist-ičnog svijeta Bosne, njezinih otomanskih slojeva i tragičnogusuda njezinih ljudi“, a najznačajniji ciklusi u njegovom stvar-alaštvu su upravo tako i imenovani.

Spomenimo tek neke: "Sarajevska kronika", "Otomanska kro-nika", "Put u Skender Vakuf", premda mu je ciklus "Konji" ili pak"Omaž Vlahu Bukovcu" također osigurao svjetsku slavu.

„Mersad je pripadao generaciji sarajevskih grafičara koji su stvo-rili nešto što je bilo poznato i što se zvalo sarajevskom školomgrafike. Unio je puno inovacija u tu formu, jedan potpuno novijezik, potpuno novo značenje. Bio je čovjek koji je radio puno nasebi, koji je bio vrlo obrazovan - i to se vidjelo i na njegovimradovima“, kazao je Strajo Krsmanović, direktor Umjetničke ga-lerije BiH.

Bosanskohercegovački grafičar Dževad Hozo dodaje:

„Mene osobno fascinira još iz ljubljanske akademije kad smokrenuli faktički osvajati jednu romantiku Bosne s onim fijakerima.Onda smo bili nekako u novinama tretirani kao dva bosanskaotkrića itd., jer to su bile prve izložbe probitka koji nije tekao takoglatko. Ali ono što je fasciniralo i mene, i sada fascinira, to subeskrajna njegova upornost, radišnost i samodokazivanje koji su

vrijedni poštovanja.“

Berber je izlagao u svim većim gradovima svijeta, od Istanbula,Londona i Madrida do Moskve i New Delhija. Između ostalog,uvršten je i u kolekciju prestižne britanske galerije Tate.

Jedan od posljednjih Berberovih projekta bila je monografija Sre-brenica, koju je Berber označio svojim životnim projektom.

„Može se reći da je on bio slikar renesansnog tipa, slikar od krvii mesa. Naša kulturna i likovna javnost izgubila je stvarnostvaraoca velike stvaralačke temperature. Intelektualac par ex-ellence. Načekaćemo se da se jedna takva duhovna gromadapojavi u našem prostoru“, kazao je promotor monografije ĆazimSarajlić.

Teško je je nabrojati značajna izdanja koja je likovno opremio, aradio je i pozorišne scenografije i filmske plakate. Bosansko-hercegovačka publika će ga se sjećati i kao autora koji je diza-jnirao i omote za ploče kultnog benda Indeksi. Bh. režiser HarisPašović dodaje:

„Prvo što mi se vezuje za ime Mersada Berbera je Veselasveska, jer prvi put radove Mersada Berbera sam ja vidio unašim Veselim sveskama, tom malom časopisu koji je izlazio zaosnovce, i u našim udžbenicima. To su bile ilustracije. To je bilaona njegova prva, po mnogima i po meni najuzbudljivija, fazakada se on zapravo pojavio tek kao slikar i kao grafičar i kada jesve one male vojvotkinje, infantkinje Velasquesove unio u svojrad.“

Treba napomenuti da je Mersad Berber veći dio djetinjstvaproveo u Banjaluci, odrastajući sa braćom Saudom i Omerom ulijepoj kući u Gospodskoj ulici, gdje je njihov otac držao poznatifrizerski salon.

Preneseno sa portala Radio Slobodna Evropa

Preminuo veliki umjetnik Mersad Berber

38

Šeher banja luka 21

Documents