Šeher banja luka 13

Š E H E RBANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ŠEHER BANJA LUKA - Broj 13 - MAJ - JUN - MOTALA - CIJENA 25 SEK

Uvodnik

2

OSNOVAN/GRUNDAT 2009.

Izdavač/UtgivareSAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ

RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/RedaktorGoran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbeteArt-studio EMMA

Lektor/KorrekturläsareAzra Lokvančić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-EkonomZlatko Avdagić

Redakcija/RedaktionGoran Mulahusić

Enisa BajrićFatma Mahmutović

Esmina MalkićSamir Rajić

Nedžad Talović

Dopisnici/KorrespondenterIsmet Bekrić (Slovenija)

Slavko Podgorelec (BiH)Mišo Vidović (BiH)

Bedrudin Gušić (USA)Dominik Bertotti (USA)

Adresa redakcije/Redaktionens adressŠeher Banjaluka,

Luxorgatan 12, 591 39 MotalaTelefon: +46(0) 141 51684

Internet: www.blsavez.seE-post: [email protected]

List izlazi dvomjesečnoGodišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame+46(0) 73 98 72 284

E-post: [email protected], crteži i fotografije se ne vraćaju

Štampa/TryckNIGD “DNN” Banja Luka

Naslovna stranaNerica Abdulić-Osmančević


Poštovani čitaoci,Pred vama je novi broj «Šeher Banjaluke», koji je samo za ovu priliku, odštampan na povećanom broju stranica .

Razloga, zbog kojih smo se odlučili na ovaj korak, ima više. U prvom redu, naši vrijedni saradnici su nam poslali mnogozanimljivih i kvalitetnih priloga, tako da je bilo teško ne objaviti ih. Drugi razlog je, da će se tokom ljeta u Banjaluciokupiti mnogo naših sugrađana, koji će dobiti priliku čitati još kvalitetniji i sadržajniji magazin. Treći razlog je, da su seu proteklom periodu, od izlaska prošlog broja, dogodile vrlo bitne stvari, koje su vrlo značajne za sve nas.

Najvažniji događaj,a koji je obilježio ovaj protekli period, svakako je hapšenje i izručivanje Haškom tribunalu, ge-nerala Ratka Mladića, optuženog od Međunarodnog suda za najteže ratne zločine, počinjene na prostorima bivše Jugo-slavije, a posebice Bosne i Hercegovine.

Bio je to dugo očekivan odgovor srbijanskih vlasti, na pritiske koji su svih ovih godina, dolazili od strane Međunaro-dne zajednice, Haškog tribunala, majki Srebrenice, raznih humanih udruženja, žrtava rata, antifašista, srbijanske opozi-cije, mnogih probosanski orijentisanih političara, pojedinaca i organizacija. Šta će nam donijeti ovo hapšenje, pitali su seovih dana mnogi, pa i ja. U svakom slučaju, to je dobar i očekivan potez onih koji su ga izručili, jer tim će se ubrzati pro-ces pomirenja na ovim prostorim, a Srbija i Bosna i Hercegovina će biti bliži ulasku u EU. Na nama je i našim političa-rima u BiH, da pokušamo ovo izručivanje pravdi, ozloglašenog generala, iskoristiti na najbolji mogući način.

Dužni smo to hiljadama nevinih žrtava, stotinama hiljada prognanika širom svijeta i na kraju dugujemo to i pravdi.Ona je u ovom slučaju, nažalost, prilično zakašnjela, ali pokazalo se, ipak dostižna. Na kraju krajeva, ovo kukavičko du-gogodišnje skrivanje, sigurno je ostavilo teške fizičke i psihičke posljedice i za njega i njegovu porodicu. I to je jednavrsta kazne koja nije za zanemariti.

Početkom jula, naš Savez Banjalučana «seli» u grad iz kojeg smo prognani. Počinje «Vezeni most», prema kojemimamo obavezu i zadatke, a srest ćemo se sa predstavnicima gradskih vlasti, predstavnicima raznih udruženja i organiza-cija i iznijeti naše dugogodišnje, nažalost dosad neostvarene, zahtjeve za vraćanje predratnih naziva pojedinih ulica i na-selja, veće zapošljavanje građana nesrpske nacionalnosti, riješavanje spornih pitanja plana razvoja i infrastrukture,ekonomskih i pravnih pitanja i dr.

Čeka nas burno i vrelo ljeto, čekaju nas obale Vrbasa, Vrbanje i Suturlije, teferići i druženja, susreti sa prijateljima irođacima, čeka nas Sarajevo, Tuzla, Mostar, Jadransko more. Želim vam, dragi naši Banjalučani, ugodan odmor, lijepprovod i opuštanje uz sevdah i bosanske specijalitete.

Mirsad Filipović

Sadržaj

3

Intervju: Darko Zelenika, Ambasador BiH u Švedskoj..................4Ratko Mladić, Zakatančena zvijer.......... .........................................6Reportaža: Ljeto u Banjaluci.........................................................10Intervju: Nerica Abdulić-Osmančević................................. .........12Banjalučanin pod Sigetom............................................................15Prvi maj u Nyköping-u....................................................................16Goranov portret glumca.................................................................18Život na dva točka...........................................................................20Tema: Vezeni most, Bosanski rodoslovi......................................22Tema: Vezeni most, Šeher Banjaluka u Sarajevu........................23Tema: Vezeni most, Bašta kraj Vrbasa..........................................26Tema: Vezeni most, Vrbanja od sanja...........................................27Još jedna priča: Dajak....................................................................28Reportaža: Saint Louis-Banjaluka................................................30Priča: Mlin za kahvu........................................................................32Sjećanja: Zabavne note..................................................................34Sjećanja:Ekskurzije........................................................................36Dvije škole pod jednim krovom.....................................................38“Kako, bolan, nema Bosne...”.......................................................40Razgovor s povodom: Apel za pomoć.........................................42Sjećanja: Ništa nije kao prije.........................................................44


ssttrr..44

DDaarrkkoo ZZeelleenniikkaa:: AAmmbbaassaaddoorr BBiiHH uu ŠŠvveeddsskkoojj

ssttrr..2200

RReeppoorrttaažžaa::

ŽŽiivvoott nnaa ddvvaa ttooččkkaa

ssttrr..1122

IInntteerrvvjjuu::NNeerriiccaa AAbbdduulliićć--OOssmmaannččeevviićć

ssttrr..3388

RReeppoorrttaažžaa::

DDvviijjee šškkoollee ppoodd jjeeddnniimm kkrroovvoomm

Intervju

4 Š E H E RBANJA LUKA

Ko je, zapravo, Darko Zelenika?

O privatnom životu nismo puno saznali.Rekao je samo da je rođen u Mostaru1961. godine, da je diplomirao prvo stro-jarstvo, a zatim ekonomiju i - da je otacsina Josipa, kome su sada 23 godine.Ali, osvom profesionalnom životu i svom diplo-matskom zadatku je govorio vrlo rado i ot-voreno.- U Ministarstvu vanjskih poslova sam od 1.septembra 96. godine, i od tada teče mojdiplomatski staž - kaže Zelenika.

Otkud vi, kao inžinjer mašinstva,uopšte u diplomatiji?

- Pa, nije to baš potpuno nelogično. Prvosam radio u zrakoplovnoj fabrici “Soko”, i,obzirom da sam i kao ekonomista imaoiskustva u međunarodnim kontaktima sasvjetskim avio proizvođacima, sticao samiskustva i u međunarodnim odnosima upolitičkom kontekstu. To me je i dovelo uMinistarstvo vanjskih poslova u Sarajevo, aubrzo sam počeo služiti vani, prvo u Kairu4,5 godine, nakon toga sam jedan periodponovo proveo u Sarajevu na mjestu šefaOdsjeka za susjedne zemlje, a potom samslužio u Bernu (Švicarska) i u WashingtonuDC (USA). Od 6. maja 2008. sam ovdje uŠtokholmu. Ovo je prvi mandat ambasa-

dora koji obnašam, ranije sam u navede-nim zemljama vršio dužnost zamjenika am-basadora.

Je li još uvijek rano da sumirate re-zultate rada u Štokholmu, ili ste većzaokružili sliku o ovom mandatu?Jeste li zadovoljni svojim angažma-nom, i koji zadaci su, po vama, bilinajznačajniji?

- Imao sam nekoliko ciljeva, i mislim dasam ih postigao. Prvi i osnovni cilj je razvi-janje i unapređivanje odnosa sa Švedskom,Finskom i Estonijom. Tu ističem potpisi-vanje bilateralnog sporazuma o razvojnojsuradnji između Švedske i Bosne i Herce-govine u periodu od 2011-2014, koji je pot-pisan u 10. mjesecu prošle godine, a kojije obezbijedio 73 milona eura razvojne po-moći Švedske Bosni i Hercegovini. Ova eko-nomska pomoć je usmjerena razvitkumalog i srednjeg poduzetništva, izgradnjiinstitucija sistema, jačanju demokracije,primjeni novih tehnologija, ravnopravnostipolova, i razvoju u oblasti zdravstva.Zadovoljan sam i što smo dobili potporusve ove tri zemlje u ostvarivanju političkihciljeva u Bosni i Hercegovini. Ratificirali smoSporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiHi EU, zatim podršku u viznoj liberalizacijikoja teče od 15. decembra prošle godine.

Sve tri ove zemlje su podržale kandidaturuBiH za Vijeće sigurnosti UN-a, što je naj-veći vanjskopolitički uspjeh Bosne i Herce-govine. Estonija je, kao punopravna članicaNATO-a, na Ministarskom zasjedanju u Ta-linu, dala punu podršku BiH u dobovanjuakcijskog plana za članstvo u NATO.

U toku ove tri godine imali ste prilikuda se sretnete sa državnicima, diplo-matama iz drugih zemlja, poli-tičarima, ali isto tako i da ugostitenaše političare koji su dolazili uslužbene posjete Švedskoj, kao i Fins-koj i Estoniji.

- Da. Ministar inostranih poslova BiH, SvenAlkalaj je bio u bilateralnoj posjeti Estonijii tom priolikom se sreo sa premijerom Es-tonije i njihovim ministrom za inostrane po-slove, zatim, ovdje u Švedskoj je prošlegodine bio ministar za ljudska prava iizbjeglice, Safet Halilović, koji se sreo saGunilom Karlsson i Tobiasom Bilströmom.Pa, posjeta ministra za sigurnost Mije Kre-šića.. Bilo je ovdje i vise parlamentarnihizaslanika iz BiH, koji su došli u uzajamnuposjetu parlamentarcima Švedske. Zatim,Karl Bildt je bio najmanje šest puta u BiH utoku mog mandata… Sve je to išlo prekonas i uz naše posredništvo.

Tekst: Mubera Dizdar

Ambasador Bosne i Hercegovine u Švedskoj, gospodinDarko Zelenika, približava se kraju svog trogodišnjegmandata, koji, evo, ističe već u septembru. Prošle su,dakle, tri intenzivne godine, obilježene izuzetnom poli-tičkom i diplomatskom aktivnošču, ispunjene brojnimsusretima sa bh. građanima, koji žive ne samo u Šved-skoj, nego i u Finskoj i Estoniji, za koje je Ambasada uŠtokholmu takođe diplomatsko predstavništvo, zatimposjetama raznim organizacijama, savezima i udružen-jima, kao i velikim brojem privrednih, kulturnih, turis-tičkih prezentacija…Sve u svemu, bogat i aktivan period za jednog diplomatu. Ambasador Darko Zelenika će na ovim prostorima bitiupamćen kao jedan od najomiljenijih bh. ambasadoraupravo zbog svog neposrednog odnosa prema građa-nima, zbog široko otvorenih vrata Ambasade za sve nji-hove probleme i pitanja, zbog odazivanja na sve pozivebh. organizacija i prisustvovanja njihovim raznoraznimmanifestacijama, i zbog časnog i dosljednog prezenti-ranja Bosne i Hercegovine na svim nivoima i u svim pri-likama.Intervju za “Šeher” ambasador je prihvatio rado. Srelismo se u prostorijama Ambasade BiH u Štokholmu, ukasno popodne, nakon radnog vremena, kad su svislužbenici već otišli, a ambasador je i dalje bio na svomradnom mjestu.

Razgovor sa povodomFoto: Mubera Dizdar i Goran Mulahusić

Intervju

5Š E H E RBANJA LUKA

Koliko je Ambasada bila uključena uprivrednu saradnju BiH i Švedske, od-nosno da li ste posredovali na tomplanu?

- Ambasada je uvijek i na svakom mjestukoristila priliku da promoviše BiH i njeneprivredne kapacitete. U tom smislu smo or-ganizovali Poslovni forum između BiH iŠvedske 2009. godine. Forum je održan ukonferencijskom centru u Rosenbadu,zgradi Vlade Švedske, uz prisustvo 45 po-slovnih ljudi iz 25 bh. preduzeća.

Da li je politička kriza u Bosni i Herce-govini, sedmomjesečna opstrukcija ineformiranje institucija vlasti, uticalana odnose sa ove tri zemlje i na nji-hove podrške, o kojima ste govorili?

- Bilateralni odnosi sa Švedskom, kao i saFinskom i Estonijom, su jako dobri. Sve ovetri zemlje snažno podržavaju BiH za ulazaku EU, naravno kad BiH ispuni neophodneuvjete i prođe proceduralni put. Oni su nasstalno ohrabrivali da BiH krene sa refor-mama, da bi uhvatila takt sa EU i NATO.Nisu se povlačili zato što se u nas nije for-mirala vlast. Naprotiv, bili su vrlo zaintere-sovani da se to što prije uradi. Našaslijedeća stepenica je podnošenje zahtjevaza status u EU, i nadam se da ćemo to moćučinitii ove godine.

Švedska i Finska su članice Partnerstva zamir i tu je njihova podrška za BiH vrloznačajna, isto kao podrška Estonije uNATO-u. Podržavali su nas i u procesu vizneliberalizacije.

Postoji li opasnost od ponovnog uvo-đenja viza za građane BiH, obzirom daje službeni Brisel najavio određenemjere zbog zloupotrebe vizne liberali-zacije?

- Isto kao što se pojedinačno odlučivalo ouvođenju vizne liberalizacije, pa tako Bosnai Hercegovina nije bila oslobođena od vizau prvom krugu, isto tako mi insistiramo dase sada pojedinačno procjenjuje poštivanjeili kršenje ovog sistema od strane određe-nih zemalja. Znamo da su Srbija i Makedo-nija imali problema sa zloupotrebom vizneliberalizacije i da im je EU uputila ozbiljnaupozorenja. Bosna i Hercegovina je u prvihšest mjeseci pokazala da građani poštujupravila i da se vizna liberalizacija primjen-juje na primjeren način. EU je donijela od-luku da, ukoliko se u bilo kojoj zemljipoveća broj zahtjeva za azil više od 50% ,da će se razmotriti sankcije. Mi ovu viznuslobodu nismo dobili u paketu, pa jenećemo ni izgubiti u paketu.

Sjećamo se vremena kada je ova Am-basada bila zasuta zahtjevima zaizdavanje pasoša na koje se čekalo ipo nekoliko mjeseci. Sjećamo se i vre-mena kada je bilo gotovo nemogućedobiti informacije telefonom, a o webstranici tada još nije bilo ni govora. Ta

su vremena, srećom, sada prošlost.Danas je vrlo jednostavno uspostavitikontakt sa ambasadom, a sve infor-macije i potrebni obrasci mogu se do-biti i preko stranice www.biha mba sada.se. Da li još uvijekimate dosta zahtjeva za izdavanje pa-soša, obzirom da veliki broj bh.građana u Švedskoj ima švedskodržavljanstvo, pa time i švedskipasoš?

- Pa, kao i svake godine, tako i ove, ovajperiod pred odmore znači povećan obimposla u Ambasadi. Što se tiče diplomatskograda, uglavnom se sve obavlja do Midsom-mara, a nakon toga nastupa zatišje. Što setiče, ovog drugog, tehničkog dijela posla,izdavanje novih putovnica, to je isto tre-nutno pojačano. Naši ljudi uvijek čekaju dozadnjeg trenutka, pa, onda pred odmorenastaje panika. Još uvijek ima dostagrađana koji žele da imaju bh. putovnicu,bez obzira što su švedski građani. Jako samzadovoljan što smo dobili novi sustav bio-metrije i što to funkcionira dobro, na obo-strano zadovoljstvo i nas i građana.

U toku trogodišnjeg mandata u Šved-skoj imali ste priliku da se kroz ne-posredne kontakte upoznate saorga nizovanošču naših ljudi, sa njiho-vim udruženjima i savezima. Kako oc-jenjujete tu saradnju?

- Moram reći da je ta saradnja bila na za-vidnom nivou. Mi svake godine u 9. mje-secu organizujemo u našem Veleposlanstvususret predstavnika saveza i udruženja bh.građana . Trudili smo se da se odazovemo

na sve pozive i da učestvujemo na određe-nim skupovima. Zajednički smo posjetili iRiksdag 2009. godine. Naše Veleposlanstvoje održavalo koordinaciju između bh. sa-veza i drugih bh. organizacija. Zajedno saštokholmskim udruženjima “Žena”, “Ne-retva” i udruženjem penzionera “Behar”,svake godine smo učestvovali na Festivalukruha i vrlo sam ponosan tako kvalitetnimprezentacijama. Službene ocjene švedskihvlasti su da smo mi jedna od najbolje in-tegrisanih dijaspora u njihovoj zemlji. A imoja lična ocjena je da su naši ljudi uŠvedskoj najbolje organizovani, u uspo-redbi sa drugim zemljama gdje sam radio.Nedavno smo bili svjedoci potpisivanjuugovora četiri bh. saveza sa švedskom or-ganizacijom NBV, što je samo dalja potvrdaizuzetno uspješne integracije u švedskodruštvo. Takvih primjera je bezbroj. Ističemi izuzetnu saradnju sa vašim Savezom Ban-jalučana i čestitam vam na uspješnomradu, za što su sigurno zaslužni i vaše ru-kovodstvo, ali i samo članstvo.

Hoće li vam nedostajati Štokholm?

- Hoće. Švedska je prelijepa zemlja, a Štok-holm je očaravajuci grad. Bilo mi je lijepoovdje, lijepo sa našim ljudima, lijepo saSveđanima i lijepo sa diplomatskim korom.Sretan sam i zadovoljan svim dosadašnjimdestinacijama u kojima sam bio. Svudasam ostavio prijatelje sa kojima i danasimam kontakt.

Šta će biti vaš naredni zadatak i gdje?

- Nazad u Ministarstvo vanjskih poslova uSarajevo. A kasnije, ko zna. Vidjećemo.

Darko sa svojim banjalučkim prijateljima


ekla je da je bilo najteže kada susinove odvajali od majki. Da je bioopšti metež, i da su se svud čuli krici

očaja. Pričala je mirno, ruku prekrštenih nakrilu. U intonaciji nije bilo bijesa, niti gor-čine, samo nezamislive tuge. Dvanaest čla-nova njene familije je ubijeno. Zaustavilasam disanje, držeći na distanci eho izgovo-renog, jer sam znala da bi me količina tugekoju bih udahnula gotovo mogla ubiti. Tažena tokom narednih godina postaće neko

nezamislivo drag i nezaobilazan u mom ži-votu.

Fatimu Husejnović prvi put sam vidjelaoktobra 1996. na željezničkoj stanici Saint -Lazare u Parizu. Putovale smo zajedno nadebatu koja se odžavala u Normandiji, uRouenu. Znala sam da je iz Srebrenice.Samo to. Smještene smo u istoj sobi. Odkada sam je srela, pokušala sam da prevalimpreko usana pitanje. Šta se desilo s njenomfamilijom. Ko je od njenih ubijen. Bilo mi je

teško da pitanja koja su mi opsjedala mozakiskažem retorički. Bojala sam se da ću je po-vrijediti. Te noći, u hotelu, kroz polusan,osjetila sam kako me neko, razotkrivenutokom sna, pokriva. Kroz poluspuštenekapke vidjela sam Fatimu, nagnutu nad kre-vet kako brižno poravnava prekrivač prekomene.

Srebrenica se svih proteklih godina va-ljala preko krvotoka, gušeći. Snimak oca kojidoziva sina, dok se oko njega smiju polupi-

Tekst: Radmila Karlaš

Foto: Mirsad Filipović

ZAKATANČENAZVIJER

R

Još jedna priča


jane spodobe u uniformama, inficirane dokosti zlom, pogodio me kao užareno žezlo.Te, 2007. godine sam pristala da kao jediniučesnik iz RS u okviru Pravnog fakulteta izTuzle učestvujem u debati o nezamislivomzločinu u Srebrenici. Putovali smo autobu-sima iz Tuzle, tu su bili studenti iz Zenice iSarajeva. Stajemo u Potočarima. Obilazimomezarje i krećemo prema Tvornici akumula-tora. I tad se desilo. Atomi od kojih sam sat-kana su podivljali, presjecani sa vibracijamasatkanim od čistog bola i užasa. Emocije sumi trgale mozak, srce, više nisam znala da lisam na okupu ili raspršeno padam svud poSreberenici poput pepela koji neko rasipa izurne. Krajiškom mozga sam shvatila da samuletila u frekvenciju nezamislivog straha iočaja, koju su žrtve, srebrenički Muslimani,stisnuti i preplašeni unutar te tvornice osje-ćali. Užas je u tolikoj mjeri nahrupio iz zi-dova, s patosa i sa svih strana da sam osjetilakako me moje sopstveno tijelo spašava odtotalnog rasprsnuća padajući u tamu. Nečijaruka na ramenu me pridržala. Okrenula samse prema ženi, loveći krajičke svjetlosti sredcrnila koje me obuzelo i prepoznala profe-soricu s Pravnog fakulteta iz Tuzle. Njeneoči su bile jedino uporište za koje sam semogla uhvatiti. Osjećala sam da ću, ako pre-stanem da je gledam, umrijeti tu, na licu mje-sta. Ne znam da li je primjetila, ali mi jepredložila da sa dekanom odemo odmah uSrebrenicu službenim automobilom.

Skup u ondašnjem Domu kulture nakojem sam učestvovala bio je zabranjen za

političare. Nije ih se moglo izbjeći, ne bar uobliku njihovih emisara.

U opštoj gužvi, kao uklete sjenke promi-cale su majke Srebrenice. Po ko zna koji puti kojom prigodom, kao kad su nešto ranijedodirivale nišane na mezarju, čekale su.Poput Kade Hotić koja je tražila posmrtneostatke dvadesetogodišnjeg sina Samira.Svoje izlaganje ću i započeti njenim ri-ječima, da ne želi ničije sažaljenje, većpravdu. Teško mi je tad bilo govoriti o pravdiu Srebrenici i očekivati je, nakon što sezločin desio pred očima međunarodne za-jednice. I ne samo to. Koliko međunarodnihzvaničnika je došlo i prošlo tim gradićem odkraja rata, bili su tu i 11. jula 1995. kada jetadašnju enklavu pod zaštitom UNPRO-FOR-a urnisali pripadnici vojske i policijeRS sa srbijanskim pomagačima. Kadine očitraže pravdu. I nju, poput svih majki iz Sre-brenice godinama razapinju, obećavaju im,pričaju priče. I uzimaju dnevnice za svoju ra-botu. Jasno mi je i zašto su bosansko-herce-govački političari suvišni. Majke su tražilepravdu i kosti svojih najmilijih.Godinama sučekale dan kada će vinovnici srebreničkogmasakra biti uhapšeni.

Kadu sam gledala i slušala više puta naTV-u, čak i u jednom dokumentarnom filmukada je zapjevala sevdalinku o sinu kojegčeka, a kojeg nema... Teško joj je pala tapjesma, baš ta, sve druge je pjevala i pjevaće,ali zbog te, ne želi nikada više pogledati tajfilm. Priča mi ovo dok zajedno pušimo ciga-rete na pauzama, od mog dolaska u Srebrenicu

u mojoj je blizini, povjerava mi se lako i beznapora. Ćutim. Tu vrstu dostojanstvenog bolakoji ne opterećuje i koji se podnosi saplemićkim ponosom, osim kod Kade i teta Fa-time sretala sam samo kod odabranih ljudi,kod kojih užas proživljenog nije podlegaoemocijama dželata. Kada je našla muža ibrata. Lakše joj je, nastavlja, što zna da joj jemuž pokošen rafalnom paljbom. To je, ut-vrđuje, trenutačna smrt. Da joj je samo znatida joj ni sina nisu mučili, da je umro brzo.Više puta je gledala smrti u oči, priča zamišl-jeno. „Tada, kada i vama prijeti opasnost dabudete ubijeni, prestanu sve emocije, hladnočekate smrt. Bar je sa mnom bilo tako. Nadamse da se i moj Samir tako osjećao.“

Na sljedećoj pauzi kaže mi da zna ko jojje ubio sina. Žena! Zna joj i ime, na visokojje funkciji. „Ne mrzim je, znam da poredsvega što je učinila ne može ni da spava, nida živi mirno. Bar na momente. Ja imamsvoj bol, ali i svoj mir. Ne bih bila na mjestudželata. Ipak, kada bih je srela, rekla bih jojsamo: ‘I ti imaš dva sina.’

Mimo protokola, uzela je riječ na krajuskupa. Pričala je jednostavno i mirno. O srbi-janskim autobusima koji su njih, žene iz Sre-brenice prevozili, nakon što su ih uPotočarima odvojili od muških članova po-rodice. I o uvijek prisutnom žalu da ih nisudovoljno izljubile, izgrlile na rastanku.

U prepunoj sali metež, neke žene glasnonapadaju političare, licemjerje.

Hata je mirno ćutala, a onda je, dok smopušile posljednju cigaretu pred naš rastanak,

1. Genocid

2. Učestvovanje u genocidu

3. Progoni na političkoj, vjerskoj i nacionalnojosnovi kao zločini protiv čovječnosti

4. Istrebljenje kao zločin prema čovječnosti

5. Ubistvo, kao zločin protiv čovječnosti

6. Ubistvo, kao kršenje ratnih zakona i običaja

7. Deportacija ljudi, kao zločin protiv čovječnosti

8. Nehumana dijela (prisilna premještanja), kaozločin protiv čovječnosti

9-14. Protivpravno terorisanje civila, ubistvo, ok-rutno postupanje, nehumana dijela, napadi nacivile.

15. Uzimanje talaca

Ratko MladićU julu 1995. optužen je od strane Međunarodnog suda zaratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije(ICTY), a u novembru iste godine optužnica je proširena.Optužen je za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojneratne zločine, uključujući i zločine vezane za snajperskupaljbu nad Sarajlijama, te za napad na UN_ovu zaštićenuzonu Srebrenica. Odgovoran je za uzimanje UN-ovogosoblja kao taoce.

Još jedna priča


sa nagovještajem osmijeha rekla da tu, maloiznad, ima jedna zaravan, njena očevina,koju nikada neće napustiti. Njeni odlasci uSarajevo su sporadični, zbog unuka. Auto-busi su već kretali prema Tuzli. Sjetila samse da bih se u njima trebala nalaziti i ja, te damoram požuriti ako želim stići. Pitala samHatu mogu li je poljubiti u obraz. Nasmije-šila se kroz suze. Moje su krenule kada samsjela na jedno od sjedišta u autobusu.

Godinama poslije, gledam lice na TVekranu. S kačketom na glavi, gotovo nepre-poznatljivo, ali oči sijaju istim luđačkim sja-jem. General Ratko Mladić, napokonuha pšen, drsko i uz odsustvo bilo kakve re-fleksije o počinjenom zlu na licu se ceri,psuje i bjesni bahatošću. U međuvremenulicemjerje. Oko odugovlačenja hapšenja.Dok posmatram lice gospodara života ismrti, znam da je on puki produkt, izvršilac.Unaprijed podoban da učini najgore. Ono štoje najstrašnije, omogućeno mu je da učini na-jgore. Neko je morao da pusti zvijer izkaveza.

Slučajno ili ne, na nekom od TV kanalasnimak Nirnberškog procesa. Smjenjuju selica nacističkih zločinaca, uporedo s prikaz-ima gasnih komora i miliona kostiju. RudolfHess, zapovjednik koncentracionih logora ćeženi slatkasti miris iz krematorija objašnja-vati nekim banalnostima. Gladiće dječicu poglavi, a potom revnosno ići na posao. Kojise sastojao u iznalaženja načina kako štoefikasnije uništiti što veći broj Jevreja. Zvi-jeri su puštene iz kaveza.

On se neće pokajati nikada, nesvjestansvoje krivice, do one što je dozvolio da gauhapse. Neće se pokajati ni Adolf Eichmannna čijem će suđenju u Jeruzalemu tokom1961. zapisati čuvena filozofkinja HannahArendt, koja će, i sama proganjana i zat-varana za vrijeme nacionalsocijalizma, baštada, gledajući Eichmanna, zaključiti da jezlo banalno. Gledala je čovjeka koji je iz-gledao kao komšija sa sedmog sprata. Nijebilo spektakularno, ponašao se kao u gos-tima. Arendtova je provela život pišući o to-talirizmu i nasilju. Za vrijeme rata pričalasam s novinarima New York Timesa koji su,neovisno od reputacije Željka RažnatovićaArkana i ne sumnjajući u to da je vinovnikmnogostrukog zla tokom rata u bivšoj Ju-goslaviji, praveći intervju s njim, stekli uti-sak njegovog šarma i elokvencije.

Ratko Mladić je prilikom pojavljivanjapred vijećem Haškog tribunala bezmalo iz-gledao kao umorni, bolesni starčić, ali su nje-gove oči i nabusito ponašanje u sekundirazotkrili zvijer.

Postoji nešto što zaudara stalno. Od vre-mena holokausta do srebreničke drame.Licemjerje. Amerikanci su znali za koncen-tracione logore u Evropi tokom Drugog sv-jetskog rata i nisu ništa učinili povodom

toga. Rusi su stajali s druge strane Visle igledali kako Njemci urnišu Varšavu, da bitek nakon svega ušli u uništeni grad. Hajkana nacističke ratne zločince prestala je još1948. Oni će se skrasiti svuda pomalo, aJozef Mengele će uredno imati svoju adresui broj telefona u telefonskom imenikuBuenos Airesa do kraja. Za njima će jošsamo tragati pojedinci poput Simona Vizen-tala. Amerikanci će nakom Drugog svjetskograta pragmatično primati u okrilje kreatorenacističkih raketa Fau 1 i Fau 2, poput nje-mačkog inžinjera i Hitlerove uzdanice Vern-era fon Brauna kako bi ih upotrijebili zaizradu nekih Apola, do Jevreje koji supreživjeli holokasut. I tako redom.

Srebrenička tragedija dešavala se predočima svijeta. Isto kao što se i Ratko Mladićpotom godinama šetkao pred očima svijeta.

Gledajući ponovo u oličenje zla utkano usrž đavoljeg generala, želim misliti da u nje-govom zakašnjelom hapšenju ipak ima nekepravde. Znam da ne smijem razmišljati oonima koji puštaju zvijeri, jer tada ne bi bilogotovo nikakvog smisla. A ja znam da smi -sao mora postojati unatoč svemu. Sjetilasam se Fatime, Hate i inih. Čekale su na ovohapšenje godinama. Kao što sam čekala isama. I uvijek će, pored onih koji puštajuzvijeri biti i drugih, koji će se boriti sve dokzvijeri ne budu ponovo zakatančene. Jednaupravo jest, Ratko Mladić.

Potočari 2010.godine

Erbjudandet gäller tillsvidare. Öppningsavgift 0,59:-/samtal tillkommer. Bindningstid 12 månader. Abonnemangskostnad under bindningstid: 1056:-. Minidebitering tillkommer med 29:-/mån som du kan ringa för. Modem 295:- och frakt 99:- tillkommer. Med autogiro eller e-faktura sparar du 35:- i tillägg för pappersfaktura. Besök comhem.se för mer information om våra avtalsvillkor och samtalstaxor.

Telefonirajte jeftino za Bosnu i Hercegovinu!

Med Com Hem kan du ringa till Bosnien för bara 1,10:-/minut. Allt du behöver göra är att skaffa fast telefoni från Com Hem. Om du väljer telefonabonnemanget Small och tillvalet Utland (totalt bara 88:-/månad) så får du våra allra lägsta minutpriser.

Ring Kundservice på 0771-550000 för att beställa.

Metereolozi predviđaju dugo toplo ljeto.Tempera-ture bi mogle „ići“ i do 35 stepeni, pa i koji podiok više.Banjalučani su krajem maja, pa i većim dijelom juna, većosjetili letnje vrućine. Polako, ali sigurno oživjele su iplaže na Vrbasu: Najhrabriji su već krajem maja „iskuša-vali“ Vrbas, oni manje „hrabri“, nisu ni junu ulazili u vodu- „vrijedno“ se sunčali na obalama zelenog ljepotana, aneki i pecali.

Iako je vodostaj na momente predstavljao noćnumoru za ribare („Oni u Bočcu, stalno puštaju branu“), tonije spriječilo pojedine Banjalučane da i ove godine ot-vore sezonu vožnje dajak-čamaca, jedinstvenog plovilakoje se može vidjeti samo na Vrbasu i u Banjaluci.

I dok su se jedni kupali, drugi sunčali , treći pecali,

a četvrti uživali u vožnjidajak-čamca, bilo je ionih koji su vrijedno ra-dili-uklanjali šiblje sa zi-dina Kastela i uređivalizelene površine u gradu,sređivali ulice, a zaštituod sunca i vrućine tražili na pomalo neobičan način.

A početkom ljeta gradske ulice, aleje i trgove pre-plave brojni šetači. Među njima, svakako, najviše Banja-lučanki. Sedam na jednoga, a možda i veći omjer, ali tonije toliko ni važno. Jer šarm i ljepota Banjalučanki na-daleko je poznata.


Tekst i fotografije:M.VIDOVIĆ

Ljeto u Banjaluci

Reportaža


iko, pa ni predsjednik Vlade RS Aleksandar Džombić vjerovatnonema „viziju“ kako riješiti probleme u „Željeznicama RS“. Rje-šenja za katastrofalnu situaciju u ovom javnom entitetskom pre-

duzeću nema ni onaj koji bi ih trebao prvi ponuditi, ministar saobraćajai veza Nedjeljko Čubrilović:resorni ministar čak je „konstatovao“ kako„nije imao potpunu informaciju šta se sve događa u preduzeću“. Bilo bismiješno da nije tragično, s obzirom da dotični ministar punih pet, pa evoi šestu godinu kako obavlja ovu funkciju!

„Neobaviještenost“ ministra Čubrilovića, ipak nije jedini, pa moždai najvažniji problem s kojim se suočavaju „Željeznice RS“:Ovo predu-zeće, kao i preostala javna preduzeća koja Vlada RS još nije prodala ,godinama predstavlja izvrsnu priliku za uhljebljenje podobnih kadrovastranaka i političkih partija koje su bile na vlasti. Javna je tajna da je tom„linijom“unazad šest godina išao Savez nezavisnih socijaldemokrata,ali i Demokratski narodni savez, čiji je visoki funkcioner, ministar Ne-djeljko Čubrilović.

Međutim, osim što se suočavaju sa viškom zaposlenih (prema poje-dinim procjenama oko hiljadu) „Željeznice RS“ već niz godina ostvarujuloše poslovne rezultate. Sve dosadašnje entitetske vlade, pa i aktuelna izbudžetske kase izdvajale su , i izdvajaju na desetine miliona maraka zaovo preduzeće, kako bi osigurale normalno poslovanje i finansijsku sta-bilnost. No, pokazalo se da su „Željeznice RS“, prosto rečeno, rupa bezdna, pa se na kraju ispostavilo da preduzeće ima kumulativni gubitak od159 miliona maraka. Dodatni problem predstavlja i činjenica da su „Že-ljeznice“ jedno najzaduženijih kompanija, „zahvaljajujući“ prije svegavladi, pa su između ostalog poreski obeznici u entitetu tokom prošle go-dine otplatili oko 4,7 miliona maraka kredita ovog preduzeća. Pominje sei zaduženje kod Vlade Srbije u iznosu od 18,9 miliona eura za nabavku200 teretnih vagona, itd, itd..., što je jedan manji dio podužeg spiska „kre-ditnih zaduženja“ ove kompanije.

Tešku situaciju upotpunila su i višemjesečna dugovanja radnicima-plate, regresi za godišnji odmor i naknade za topli obrok.Vlada RS i me-nadžment kompanije sa šest sindikata u „ŽRS“ 14.februara ove godinepotpisiju sporazum o isplati zaostalih primanja, ali kako to obično pot-pisi premijera Aleksandra Džombića i ministra Nedjelja Čubrilovića, nisubili „validni“-svih šest sindikata 3.juna stupa u štrajk zbog nepoštivanjasporazuma od strane vlade i uprave uz minimum procesa rada. Među-tim, 8,juna zaposleni stupaju u generalni štrajk, zbog disciplinskih pri-java koje je poslovodstvo pokrenulo protiv nekoliko radnika. Totalnaobustava rada podrazumijevala je da je i ono malo vozova na entitetskimprugama, stalo.

Nekoliko dana traje generalni štrajk, da bi 14.juna četiri od šest za-počelo pregovore sa Vladom RS, dok su to odbili Sindikat mašinovođai Sindikat radnika infrastrukture, koji odbijaju ponudu za ponovno uspo-stavljanje minimalnog procesa rada i ne žele da pokrenu lokomotive ivozove.

Okupljaju se članovi ovih sindikata na protestnom mitingu 14.juna nabanjalučkoj željezničkoj stanici. Upućene su optužbe na račun kolega izdrugih sindikata, za koje tvrde da su ih izdali i prevarili, a na informacijuda su pojedine njihove kolege sjele u lokomotive i pokrenule vozove, at-mosfera postaje napeta: Čuo se toga dana i prijedlog da se zaustavi me-đunarodni voz Zagreb-Banja Luka-Doboj -Sarajevo-Ploče, koji suštrajkbreheri preuzeli u Bosanskom Novom. Nekoliko stotina ogorčenihmašinovođa i radnika u infrastrukturi izlazi na peron željezničke stanice,uz burno negodovanje, zvižduke, pa i pogrdne riječi i prijetnje upućenesvojim „kolegama“ , dočekuje voz.Veći broj pripadnika MUP-a RS ispecijalnih policijskih jedinica osigurava dolazak, pa na kraju i odlazakvoza prema Doboju, a prema nepotvrđenim informacijama , štrajkbre-heri su, na otvorenoj pruzi imali „bliske kontakte“ sa nezadovoljnim ko-legama-na pojedinim stanicama dočekani su bacanjem kamenica nalokomotivu!

Zanimljiva je i informacija koju je toga dana predsjednik Sindikatamašinovođa Simo Cvjetković saopoštio novinarima. Menadžemt „Že-ljeznica RS“ zatražio je od „Željeznica FBiH“, da im „pozajmi“ dvade-set mašinovođa kako bi pokrenuli vozove. Mašinovođe iz „ŽeljeznicaFBiH to su odbili, a prema Cvjetkovićem riječima, „kolege iz Federa-cije su poručili da će prije dati dvadeset litara krvi, nego što će ući u lo-komotive“-

Ipak, četiri od dva sindikata, sa Štrajkačkim odborom i njegovimpredsjednikom Zlatkom Marinom, postigli su sa vladom dogovor o uplatipet miliona maraka za isplatu regresa i naknada za topli obrok, kao i

isplatu jednog dijela zaostalih plata. Nakon toga na ovo su pristali i uSindikatu mašinovođa, pa je 16.juna uspostavljen kompletan željezničkisaobraćaj u RS.

Mada je na kraju postignut kakav-takav dogovor između radnika sjedne, i uprave preduzeća i Vlade RS, s druge strane, postavlja se pita-nje do kada će imati rok trajanja. Možda do onog trenutka dok na povr-šinu ne isplivaju nove dubioze, afere i kriminalne radnje u „ŽeljeznicamaRS“. Ili dok stomak ne zatraži da ponovo ne organizujemo štrajk i iza-đemo na ulicu, poručuju radnici.

A uprava preduzeća na čelu sa generalnim direktorom Draganom Sa-vanovićem, koji je kadar Demokratskog narodnog saveza, baš kao i mi-nistar Nedjeljo Čubrilović najavljuju „restruktiranje unutar samekompanije“ i da će „ broj radnika dovesti u normalu, jer željeznice uovom trenutku imaju 3600 zaposlenih i mogu sasvim normalno funk-cionisati sa 600 ili hiljadu radnika manje“. Ne pominje generalni direk-tor šta će uraditi sa onima koji primaju tzv. ugovorene ili menadžerskeplate. A takvih je oko osamdeset. Niko od radnika ne zna tačan iznos nji-hovih „menadžerskih plata“(navodno malo koja da je ispod dvije hiljademaraka), ali su ogorčeni i time da osim ove, uredno primaju primaju iredovnu platu. Njihovo ogorčenje je još veće jer mašinovođa maksimalnomože zaraditi 600 maraka, a imaju odgovornost za voz, putnike i robukoju prevoze.Većina onih koji primaju ugovorene plate nemaju baš ni-kakve odgovornosti osim da se svaki dan pojave na poslu, kažu radnici.

N


Poštovana gospođo Abdulić-Osmančević! Da li je Vaš značajnijilikovni izrazaj započeo još u našem gradu - Banja Luci, ili tek uizgnanstvu - u Mozartovom gradu Salzburgu, u Austriji ?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Moja potpuna posvećenost akvarelu jestezapočela u Austriji. Kada sam zajedno sa suprugom stigla kao prognaniku tu zemlju u septembru 1992., život nije ličio na ništa što je imalo vezesa nama ni sa životom koji je ostao iza nas, u Banja Luci. Ali, gotovo svismo prošli kroz taj teški period progonstva, mirenja sa situacijom i pri-lagođavanja onom sto nismo mi i sto nije naše. U tom novom životu iborbi za egzistenciju valjalo je krenuti iz početka, i u trenucima kada sesve u životu lomi, pronaći snagu i za stvaralački rad!? To mi je sada, izove perspektive, gotovo neobjašnjivo. Izgleda apsurdno, ali hvatali smose za slamke samo da osmislimo prekinuti život i ja sam se uhvatilačvrsto za akvarel.

Da li je na Vaš izbor slikarstva, kao zanimanja i sudbine, utjecaouglavnom talenat ili je ta vrsta umjetnosti i dio Vaše porodičnetradicije?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: I jedno i drugo. Svakako je dio moje

porodične tradicije jer sam odrasla uz akvarelne boje i kistove, uz mojumajku Alku Kujundžić, vrsnog likovnog pedagoga, koja je u slobodnovrijeme takođe slikala. Kada sam odlučila da studiram u Sarajevu naLikovnoj akademiji, odabrala sam profesorski smijer, a ne čistoslikarstvo, jer mislim da me nekoliko stvari oduvijek određuje kaoosobu: profesija i potreba da se bavim slikarstvom ali i porodica i pri-jatelji, naš sin Dinko koji je svakako najvažnija osoba u mom životu, ina koncu, sve one male stvari koje čine život sadržajnim i sretnim. Zatosam uvijek mislila kako je posao nastavnika/profesora za ženu-idealan. Uopšte uzeto, žena- umjetnik koja sve to hoće i želi, više je opterećenaobavezama nego muškarac-umjetnik, koji ima samo jedan jedini za-datak na svijetu - da se bavi svojom umjetnošću. To nam pokazujuprimjeri iz istorije, gdje uglavnom dominiraju umjetnici ili znanstvenici.Ali, ja sam svoj život organizovala tako da imam vremena za sve, zbogčega sam jako sretna. Suprug je taj koji me podržava baš u svemu, i uznjegovu potporu sam realizovala gotovo sve što sam do sada planirala.

Otkud dominantna sklonost baš prema akvarelu?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Akvarel je najplemenitija slikarska tehnika izahtijeva poseban senzibilitet. Akvarel traži dobru koncentraciju i sig-

Profesorica

NERICA ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ,bh. likovna umjetnica,rođena Banjalučanka:

AKVAREL JE NAJPLEMENITIJASLIKARSKATEHNIKA I ZAHTIJEVA POSEBAN SENZIBILITET

Uopšte uzeto, žena- umjetnik koja sve to hoće i želi, više je opterećena obavezama nego muškarac-umjetnik, koji ima samo jedan jedini za-datak na svijetu - da se bavi svojom umjetnošću. To nam pokazuju primjeri iz istorije, gdje uglavnom dominiraju umjetnici ili znanstvenici.Ali, ja sam svoj život organizovala tako da imam vremena za sve, zbog čega sam jako sretna...Sretna sam što uspijevam u jednoj tako ozbiljnoji teškoj tehnici da se ostvarujem, i da likovna publika ili jednostavno posmatrači, brzo i lako ostvaruju kontakt sa mojim akvarelima.Time je,mislim, umjetnost i dostigla svoj najviši cilj, jer duga i vatromet nisu neophodni, ali oni donose boju i svjetlost u naš život....Ne mogu se bašsložiti da je Banja Luka bila grad veoma renomiranih slikara niti je to sada, ali jedno je sigurno: onaj koji je po mom misljenju bio najveći ,nikada nije imao pravu priliku da se afirmiše jer, kako je uvijek sam govorio za sebe - “mali, pa ga još dnevnik poklopio po glavi....” origi-nalan čovjek i kompletna umjetnička ličnost - Lojzo Ćurić. Kada je on umro, imala sam osjećaj da se ruše zadnji stubovi Banja Luke...Na-jvećim slikarom naših prostora smatram ipak Ismeta Mujezinovića. Veličina njegovog djela je svakako impozantna, on jepravi slikar i to se jednostavno osjeti...Jedno, ipak moram reći: dok živim biće mi žao zbog svega, jer Banja Luku smatramsvojim gradom, u njoj sam postala ovo što jesam, i zahvalna sam joj na predivnih 27 godina, obojenih najljepšim bojama,koje sam do izbijanja rata proživjela u njoj... Kada sam prije nekoliko godina poslala svoje reference na adresu MuhamedaKulenovića, on mi je rekao kako mu je žao što me mora odbiti, jer baš te godine je bila izložba “fundusa muzeja moderneumjetnosti”. Bila sam zapanjena jer sam mislila da je to manifestacija banjalučkih prognanika, a fundus banjalučke ga-lerije je star desetine godina i uopšte ne uključuje prognane banjalučke umjetnike. Kasnije su se redovno smjenjivaliAlija Sarač i Muhamed Ćejvan. Nemam ništa osobno protiv ovih ljudi, ali ako je to sve što Banja Luka može ponuditi izlikovne umjetnosti u manifestaciji “Vezeni most”, onda mi je zapravo samo jako žao i Banja Luke i Banjalučana....

RAZGOVOR VODIO: Bedrudin Gušić

Intervju


urno vođenje kista po bjelini papira, traži sigurno osvajanje prostora,koji u protivnom pokaže jasno i brzo svaku pogrešku. To je možda iodgovor na pitanje - zašto je tako malo slikara akvarelista. Umjetnostje, između ostalog, čežnja za samoostvarenjem i samospoznajom. Sapuno entuzijazma bacamo se na posao, i otkrivamo šta medij akvarelanudi. To je proces vježbi i tehničkih dostignuća, ali stiče se i bolnoiskustvo da je akvarel teško korigovati, da svaki suvišni potez kistaumanjuje intenzitet iskaza. I tek nakon dugog eksperimentisanja samedijem počinje dugi put umjetničkog sazrijevanja i pronalaženje ličnoglikovnog rukopisa. Jer, umjetnost je duhovni i duševni egzibicionizam inemanipulisano predstavljanje sopstvenog JA. Alfred Kubin je pisao: “Svako postiže ono što može, na svoj način, koliko mu njegovanadarenost dopušta”. Pravi odgovor na Vaše pitanje bi, prema tome bio,da sam sve ovo u sebi prepoznala i iskoristila na najbolji mogući način.Lijepo ste formulisali - dominantna sklonost prema akvarelu! Sretna samšto uspijevam u jednoj tako ozbiljnoj i teškoj tehnici da se ostvarujem,i da likovna publika ili jednostavno posmatrači, brzo i lako ostvaruju kon-takt sa mojim akvarelima. Time je, mislim, umjetnost i dostigla svoj na-jviši cilj, jer duga i vatromet nisu neophodni, ali oni donose boju isvjetlost u naš život....

Općepoznato je da je naša Banja Luka bila i grad renomiranihslikara. Da li je, eventualno, neko od njih bio Vama uzor?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ne mogu se baš složiti da je Banja Luka bilagrad veoma renomiranih slikara niti je to sada, ali jedno je sigurno: onajkoji je po mom misljenju bio najveći , nikada nije imao pravu priliku dase afirmiše jer, kako je uvijek sam govorio za sebe - “mali, pa ga jošdnevnik poklopio po glavi....” originalan čovjek i kompletna umjetničkaličnost - Lojzo Ćurić. Kada je on umro, imala sam osjećaj da se rušezadnji stubovi Banja Luke. Njegovi akvareli i crteži osobeni su i puniporuka i likovnosti, ali nisu na mene uticali u tom smislu. Najvećimslikarom naših prostora smatram ipak Ismeta Mujezinovića. Veličina nje-govog djela je svakako impozantna, on je pravi slikar i to se jednos-tavno osjeti. Ne postoji način da se objasni zašto je to tako. Od slikaraakvarelista ipak moram spomenuti u prvom redu njemačkog slikaraOskar Kollera, minimalist koji je bio u stanju sa samo nekoliko pravih po-teza kistom ispričati cijelu priču, onda svakako Heribert Mader, koji jošpredaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, i na kraju, autodidaktaiz Salzburga, Bernhard Vogel, koji je možda najdirektnije uticao na menezbog svog revolucionarnog odnosa prema akvarelu.

Neiscrpni motivi i inspiracije Vaših likovnih izražaja su bosanskigradovi. Imate li neku svoju, da tako kažem, top listu našihgradova koje ste najviše dočarali svojim slikama i šta Vam je unjima bilo i ostalo posebno inspirativno?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ja slikam gotovo uvijek u ciklusima i oni suveć odavno određeni: portreti, gradovi, cvijeće, brodovi i susreti.Gradovi su, kao i brodovi, kompleksna i teška tema, zahtijeva pozna-vanje perspektive i kompozicije, bez čega je sve ostalo na slici besmis-leno. Slikanje zapravo i nije razbibriga već predstavlja najveći mogućipsihički napor, pri čemu dolazi do potpunog emotivnog opuštanja. Svemoje motive pripremam sama, fotoaparatom, pronalazim posebne i pre-poznatljive uglove iz zanimljive perspektive. Ipak, moram izdvojitiPočitelj, jer je tamo sve drugačije - nebo, zrak, Neretva, sunce, čem-presi, koji se kao gotički tornjevi izdižu iznad grada. Osim Počitelja, izd-vojila bih Veneciju, u kojoj sam bila mnogo puta, a svaki put se osjetioduševljenje, i to uvijek na neki na drugi način. Vi ste me pitali za našegradove. Banja Luka i Sarajevo su sigurno najinspirativniji. Kad je BanjaLuka u pitanju, moram reći da ja osobno nisam slikar brzih voda, i zatome Vrbas kao slikarski motiv nije nikada posebno inspirisao. Neopisivomi je žao što naša Banja Luka nikada nije imala uređene obale uz Vrbasu staroj jezgri grada, kao što to ima Sarajevo ili Salzburg, na primjer. AVrbas je puno ljepša rijeka od mnogih.

Vratimo se Vašem, više od desetljeća dugom prognaničkom živ-otu u Austriji. Kako biste, ukratko, opisali svoje tamošnje likovnostvaralaštvo sa aspekta njegovih motiva-inspiracija te angaž-mana u toj profesiji, inače?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Osobno mislim da ništa spektakularnonisam postigla u smislu afirmacije. U samoj Austriji tek lokalnog karak-tera, jer nas je sudbina dovela u malo austrijsko turističko mjesto i brzosam shvatila da će sva moja stremljenja biti ograničena u svakomsmislu. Austrija je konzervativna zemlja, nema kontakata među ljudimana koje smo navikli, i u tom sam kontekstu čak i zadovoljna angaž-manom u radu sa amaterima na VHS Salzburg koji je 2006. god. doveo

grupu Austrijanaca, mojih učenika i prijatelja, u BiH. Tada sam im or-ganizovala izložbu aktuelnih likovnih radova, o toj posjeti i bosanskomgostoprimstvu pričaju još i danas.

Da li su samo prelijepi austrijski zimski pejsaži bili jedna odVaših slikarskih inspiracija za vrijeme izgnanstva, ili i neki drugigradovi u regionu?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Austrijski zimski pejzaži su uvijek temamojih akvarela, imaju dubinu i na njima zima ima drugu boju i drugismisao od običnog zimskog pejzaža. Međutim, i u proljeće i ljeto je Aus-trija, i ako poznata kao planinska zemlja, živopisna, zelena i lijepa. Jakoje uređena, što mi se uvijek sviđalo, i taj red se vidi na svakom ko-raku. Imaju kulturu življenja, čuvaju svoju prirodu, u tome im se divim ina tome im zavidim. Uvijek se sjetim kako je u BiH svijest ljudi u tomsmislu potpuno nerazvijena i pitam se kada će kod nas biti onako kakotreba....I ta ljetna, zelena Austrija je bila inspiracija za jedan ciklusseoskih austrijskih motiva. Ja slikam figurativno, nikad apstraktno, i zatomi je važno su moje teme meni bliske, poznate, i da su doživljene. U cik-lusima Portreti i Susreti, slikam uvijek i samo meni poznate osobe, pogo-tovo u ciklusu Susreti, gdje su mi tema topli ljudski odnosi, uglavnomizmeđu članova moje porodice.

Je li bilo izložbi u samoj Austriji te, eventualno, u susjednim jojzemljama?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Austriji sam izlagala mnogo i često,uglavnom u regiji u kojoj živim. Od prije nekoliko godina sam uvela re-dovne revijalne izložbe mojih učenika, pa sam jednim dijelom i ja uvi-jek izlagala uz njih. Prije dvije godine sam, u organizaciji i podpokroviteljstvom Ambasade BiH u Češkoj u Pragu imala vrlo uspješnuizložbu, divno iskustvo sa odličnim timom tadašnjeg ambasadora BiH uPragu, g. Ivana Orlića.

Ali, sve na stranu, “Bosna je uvijek u mome srcu”, glasi jednaVaša znakovita izjava. Zaista, kako slikom pomiriti dva, ipakoprečna pojma: Bosnu iz vlastitih sjećanja i ličnih iskustava, teovu današnju koja, ni materijalistički, ni duhovno ni kultur-ološki..., nije ni nalik onoj koju nosimo, ne samo Vi, nego svi mi,u svojim sjećanjima?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Ovo je vrlo kompleksno pitanje i ja na njegane znam dati pravi odgovor. Toliko se stvari dogodilo u međuvremenu,rat je sve promijenio, ili mi mislimo da je to bio samo rat? U izbjeglištvui nakon rata sam upoznala i onu tamnu stranu Bosne, od koje smo mi unašem predratnom gradu bili nekako zaštićeni. Ali, jednom je dr. FranjoTopić rekao kako je život svugdje proza, samo je u Bosni život poezija.Te riječi su se kao zvonik podigle u mojoj glavi i bez obzira kako i u kak-vom vremenu sada živimo, one su za mene uvijek spiritus movens. Javiše uopšte ne razmišljam kako da pomirim te dvije Bosne. To je i onakoprosto nemoguće. Svakako se nikada ne bih mogla pomiriti s tim da ci-jeli život provedem u tuđoj zemlji i kada duže vrijeme boravim u Aus-triji, pretvaram se u ljušturu. Nema goreg osjećaja.

Zamolio bih Vas da ovo pitanje shvatite u širem kontekstu od pri-vatnog: Zašto ste se vratili u Sarajevo, a ne u rodnu Banja Luku?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ:U Banja Luku sam počela dolaziti 2000.god, kada smo dobili povrat stana. Bilo je to veliko oduševljenje, aliubrzo je istina o našem položaju, u kojem smo zapravo bili i 1992.počela svakodnevno da nam se kazuje. Razočarenje je bilo ogromno inekako smo naivno mislili da su ljudi tamo shvatili svoju grešku i damogu, ako žele, da sve poprave. Ali, oni nisu željeli. Tada sam shvatilada su svi moji planovi sa Banja Lukom propali i nisam se htjela više ni-kada dovesti u situaciju kada moram razmišljati o tome kako se jazovem. Sada je sve drugačije, ali prošlo je deset godina i prekasno je zasve. Barem za mene. Jedno, ipak moram reći: dok živim biće mi žaozbog svega, jer Banja Luku smatram svojim gradom, u njoj sam postalaovo što jesam, i zahvalna sam joj na predivnih 27 godina, obojenihnajljepšim bojama, koje sam do izbijanja rata proživjela u njoj.

Jeste li se, onda, (s)našli u bh. prijestolnici?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Sarajevu se svako nađe. Primijetila samda samo ime tog grada budi inetres i oduševljenje kod ljudi. Ja sam uSarajevu studirala i nije mi nepoznat grad. Još tada sam ga veoma za-voljela, kao i mnogi koji su u njega došli. Rado sam se nakon studijavratila u Banja Luku, ali Sarajevo je uvijek u meni budilo najljepša

Intervju


sjećanja. Bilo je to vrijeme Olimpijade, kada je Sarajevo dostiglo svojvrhunac na svim poljima. Ali, naravno, kada se u jednom gradu stalnoživi, sve ima drugu boju, javljaju se problemi svakakve vrste. Međutim,ono što je najvažnije je to da nemam osjećaj da sam došljak i da ovdjene pripadam, a to je ono od čega patimo još od rata, da smo nepoželjnii da smo izbjeglice, pa čak i u svom rodnom gradu. U Sarajevu sam uovih osam godina stekla divne prijatelje i to mi je posebno drago, jer togovori puno i o mojoj osobnosti. Poslovno sam angažovana i to me nar-avno kompletno ispunjava. Ali, ono što je najvažnije je da je naš sin sre-tan i zadovoljan u srednjoj medicinskoj školi, ima odlično društvo,trenira košarku u “Bosni”....i kroz njega i mi ponovo proživljavamo našesrednjoškolske dane u staroj, sretnoj Banja Luci...

Da li ste već imali neku izložbu u Sarajevu ili drugim gradovimaBiH?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Sarajevu sam imala prvu izložbu 2007. ipošto sam član ULUBiH-a, izlagala sam u našoj matičnoj galeriji “RomanPetrović”. Nikada ništa nije došlo u pitanje. Ali, prije toga sam, 2004.prvi put nakon rata izlagala u Bihaću. Poslije toga su došli Zenica, Tuzlai Galerija portreta, Travnik - Zavičajni muzej, Nikšić u Crnoj Gori i opetSarajevo ove, 2011. godine. Uvijek sam prisutna na redovnim godišn-jim izložbama ULUBIH-a, i posebna mi je čast što u zadnjih nekoliko go-dina učestvujem u Šestoaprilskoj izložbi, jer je izložba selektivnogkaraktera. Kada moji akvareli prođu selekciju gdje uglavnom dominiraapstraktna umjetnost, mislim da mi se šalje dobra poruka.

Jeste li ikako do sada izlagali u Banja Luci?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Banja Luci sam izlagala 2004. u aprilu,tada sam jedva dobila mogućnost, i to zahvaljujući tadašnjemHrvatskom kulturnom centru i Zvonku Tarlu, koji je napisao najljepšeredove o mojim akvarelima, koje sam mogla zamisliti. Izložbu je otvo-rio Lojzo Ćurić, moj Prijatelj. To je najoriginalnije otvorenje jedne izložbeslika kojem sa ikada prisustvovala. Na žalost, skupila se nekolicina Ban-jalučana, a mi smo, kako je to pokojni Lojzo tada slikovito rekao, bili nai u nivou gradskih klozeta, jer je HKC tada imao prostorije u nekadašn-jem “Plavom podrumu”. Poslije toga sam pokušala ostvariti kontakt sa

“Banskim dvorom” i “Muzejom moderne umjetnosti” ( postavlja se pi-tanje šta je muzej?) ali sve je završilo potpunim neuspjehom, podcjen-jivanjem od strane Ljiljane Misirlić -Perduv, te neozbiljnošću dječka (neznam mu više ime) koji je predsjednik umjetničkog savjeta u “Banskomdvoru”. Nema više potrebe, smisla niti želje da ikada izlažem u Banja Luci. A uostalom, ima li Banja Luka sada uopšte likovnu publiku?

Po meni, postoje dvije paralelne Banja Luke: ona oficijelna kojaje rezultat agresije na RBiH i Dejtona, te ona druga koja je prog-nana ili na marginama svega bitnoga po Grad. Eh, u ime tedruge - prognane Banja Luke, svakog ljeta se organizira kulturnamanifestacija, odnedavno zvana “Vezeni most”. Zar niste baremu okviru iste mogli dobiti priliku da izložite svoje slike i pred-stavite se svojim domicilnim sugrađanima od kojih preko 90%njih pohodi svoj/naš grad iz bijeloga svijeta?

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: Nisam. Kada sam prije nekoliko godinaposlala svoje reference na adresu Muhameda Kulenovića, on mi je rekaokako mu je žao što me mora odbiti, jer baš te godine je bila izložba “fun-dusa muzeja moderne umjetnosti”. Bila sam zapanjena jer sam mislilada je to manifestacija banjalučkih prognanika, a fundus banjalučke ga-lerije je star desetine godina i uopšte ne uključuje prognane banjalučkeumjetnike. Kasnije su se redovno smjenjivali Alija Sarač i Muhamed Će-jvan. Nemam ništa osobno protiv ovih ljudi, ali ako je to sve što BanjaLuka može ponuditi iz likovne umjetnosti u manifestaciji “Vezeni most”,onda mi je zapravo samo jako žao i Banja Luke i Banjalučana.

Uz želju i nadu da ćemo se ipak sresti na Vašoj izložbi ovoga ljetau našem gradu, zahvaljujem na ovom razgovoru.

ABDULIĆ-OSMANČEVIĆ: U Banja Luku ću doći izlagati samo na nečijiozbiljan poziv, a s obzirom na okolnosti, ne znam da li će se to ikada do-goditi. Ni ja ne znam zbog čega je to tako. Ali možemo se možda srestiu bašti kod gospođe Bebe ( sestra pjesnikinje, rahmetli Nasihe KapidžićHaždić, op. B.G.) u danima manifestacije “Vezeni most”, jer kad sam umogućnosti, rado dođem tada u Banja Luku. Do tada, hvala na pozivuza ovaj razgovor, uz prijateljske pozdrave iz Sarajeva.

OOttvvoorriioo iizzlloožžbbuu:: BBeessiimm SSppaahhiićć,,pprrooffeessoorr žžuurrnnaalliissttiikkee..

storija je začudna i nedokučiva. Spaja(naoko) nespojivo, pravi kalambure kojesamo život može inscenirati. Kad oduvamo

prašinu sa starih zapisa i hronika, ogulimo ljušturulegende i romantičarsko-patetičnu ambalažu, lič-nosti i likovi istorijski otkrivaju nam se u novom,ovozemaljskom ozračju.

Slušam pretjerivanja po obrascu kako su Bo-sanci i Hecegovci (a posebno Banjalučani) pose-ban soj (začin, mirođija, šta li?) kojih nema gdjenema – malne u svakoj čorbi.

I nema tog istorijskog događaja gdje se oni (Bo-sanci, Banjalučani) neće naći: ako ne igraju gla-vnu ulogu – onda tumače karakterne epizodiste...To su oni likovi iz dramskih komada i filmova bezkojih je finale naprosto nezamisliv.

Prekapajući gotovo četiri desetljeća po prošlosti,došao sam do neupitnog zaključka da nadimak(Banjalučanin) s punim pravom (osim rođenih)mogu ponijeti i svi koji su djelima zadužili BanjuLuku.

Poslušajmo istinitu priču o jednom Banjaluča-ninu...

********

Idemo sada u drugu polovinu 16. vijeka. Turskavojska pod Sulejmanom Veličanstvenim po drugiput napreduje prema Beču i 5. avgusta 1566. ’za-pinje’ kod Sigeta u Ugarskoj.

Sultan je već star, pa silnim trupama praktičnokomanduje veliki vezir Mehmed paša Sokoli (So-kolović). To je onaj naš Bajica iz sela Donje Ra-vanice kod Višegrada, iz porodice Sokolovića,koga Turci (oko 1520. godine) pokupiše u adžamioglan – danak u krvi...

A u Sigetu komanduje Nikola Zrinski, bivši hr-vatski ban. I Siget se pod opsadom turskom hrabrodrži: nekoliko stotina branitelja mjesec dana us-pješno odolijeva desetinama hiljada Turaka. Hranenema, sunce žari, vode ponestaje. Zrinski sučemrke brke: Bog je visoko, a kralj - daleko. Pomoćiniotkud.

Mrka kapa.Nikola konta: ako je tako (a tako je) nije li onda

pametnije sudbini u susret poći i u junačkom bojupoginuti?. Čekanje ništa promijeniti neće – samoće branitelje iscrpiti, Turci će u Siget serbez uše-tati, preživjele kao miševe hvatati i u roblje odve-sti. Noć je, šesti septembra.

E, da je Nikola znao ono što nije! Dva dana ra-nije, 4. septembra, sultan Sulejman u svom čadoruispusti dušu, a mudri Bajica, odnosno veliki vezirMehmed paša učini sve da vijest ne dopre do voj-ske. U to ime poskidao je i nekoliko glava. Zasvaki slučaj, jer mrtva usta ne govore. A Turcimaje pun turban Sigeta: zvizdan upekao, vojska uza-lud gine, sve glasnije gunđa, samo je pitanje kadaće bijes i nezadovoljstvo provaliti. A kad vojskapodivlja, tu suda neima.

Tri dana kasnije, 7. septembra, Mehmed naredižestoku topovsku paljbu: nema čekanja – sad ilinikad. Siget gori, janičari halakajući nadiru prekoopkopa.

Nikola Zrinski okupi preostalih tristotinjak bo-raca. Održa kratki govor, za pojas strpa stotinu du-kata (nagrada onome ko mu glave dođe) i naredida se spusti pokretni most.

Prsnu kap junaka u more Turaka. Pucaju i sab-ljama sijeku. Dva kuršuma udariše Zrinskoga u ti-jelo, no on siječe li siječe – sve dok ga treće zrnone pogodi u glavu. I tu bi kraj. Preživi tek nekolikobranitelja: Mehmed paša ih poštedi kako bi mogliispričati šta se pod Sigetom dogodilo.

Nikoli Zrinskome janičari glavu odsjekoše, aMehmed paša je proslijedi po kuririma u Stambol.I ležao bi tako obezglavljeni hrvatski Leonida nanemilost suncu i gavranovima, raskljuvan trunuokao kakva mrcina, da nije naišao ... Banjalučanin!. Ovo je istina. Živa.

Bijaše to Mustafa Vilić, beg banjalučki. On jeNikolu Zrinskog (kasnije je imenu dodano i Si-getski) po kršćanskim propisima ukopao. Pitatese – zašto?

Bilo je to ovako... Kada je rahmetli sultan Su-lejman Veličanstveni prvi put s vojskom išao naBeč 1529. godine, a preko Bajne Luke, vojsci sepridružio i Mustafa beg Vilić. Pod Bečom je Vilić(na nesreću – ili sreću?) dopaou zarobljeništvo Nikoli Zrinskom.

I Nikola je Mustafu mazio i pazio, za trpezomgostio, a uz razgovor se i popilo – sve dok iz Ba-njaluke otkupnina za Mustafu nije pristigla. Ra-stadoše se Nikola i Mustafa kao prijatelji. Kaopravi vitezovi.

Kad se drugi put krenulo na Beč, i kad Turci za-glaviše pod Sigetom, Mustafa je vrlodobro znao

da se Zrinski neće predati, a bezbeli, ni glave senanosati neće. Kad je sve bilo gotovo, Mustafa jeod velikog vezira Mehmeda klečeći izmolio do-puštenje da Zrinskoga sahrani kako mu i dolikuje.

Mehmed paša je junaštvo poštovao i ukop Vi-liću odobrio.

Tako je tijelo legendarnog hrvatskog junakazemlji predao danas zaboravljeni Mustafa begVilić – Banjalučanin...

BANJALUČANINPOD SIGETOM

ZAPISAO: Slavko Podgorelec

I

Vijesti


Uppmärksamhet

En fin solig dag var det den 1:a maj i Nyköping. Detsamlades mycket folk på Stora Torget. Firandet bör-jade med tal och musik och Förstamajtåget fortsattetill Träffen.

Vi från Hand i Hand brukar alltid vara med. Men nufick vi inbjudan till firandet på Träffen. Det var Väns-terpartiet som ville uppmärksamma Enisa, vår ord-förande.

Sagt och gjort så var vi på Träffen Kasim, Enisa ochjag. Efter flera uppträdande blev det dags för Enisa.

Staffan Folke, ordförande i Vänsterpartiet gav Enisaett diplom med rubriken ” MED HJÄRTAT TILLVÄNSTER 2011” och en fin handgjord keramikskål.Motiveringen löd: ”Hon har arbetat med integrationgenom att skapa mötesplatser för barn, ungdomaroch vuxna av alla åldrar och nationaliteter samt ku-lörer. Att träffa andra människor öga mot öga och tavarandra hand i hand har rätat ut frågetecken. Eni-sas arbete har gjort att man lärt av varandra i ställetför att vara rädda för varandra. Hon har startat för-eningen Hand i Hand för att kunna utföra detta ar-bete.”

Enisa blev jätte stolt och glad. Diplom kom sompricken i:et. Vi firade 10-årsjubileum den 16 april.

”Det var en trevlig överraskning, det ger mig kraft attkämpa vidare och utveckla integration i Nyköping”,sa Enisa.

Grattis Enisa!

Marie Almquist

Prvi maj u Nyköping-u

Kao svake godine i ovaj put je proslava Prvog majau Nyköpingu počela sa tradicionalnim okupljanjemna trgu.

Zastave, gradski orkestar, govornici, formiranjePrvomajske kolone. Mi iz udruženja «Hand i Hand»prisustvujemo proslavi svaki put. Na sličnim mani-festacijama osjecam se uvijek nekako tužno, u mis-lima sam sa mojom Banja Lukom. Znam da ni tamonije više kako je nekad bilo, ali bih ipak voljela dasam tamo.

Zvuci orkestra me bude iz mašte i povorka krećeprema Träffenu gdje se nastavlja proslava. Ovaj putsam dobila posebnu pozivnicu da dođem na sveča-nost: Vänster (Lijeva) partija želi da mi uruči nag-radu. Bila sam prijatno iznenađena pitajući se kakooni znaju za mene i za moje angažovanje na poljuintegracije.

Nakon nekoliko muzičkih tačaka predstavnik Väns-ter partije Staffan Folke me pozvao na binu da miuruči nagradu. Diplomu ”Med hjärtat till Vänster2011” i prekrasnu keramičku zdjelu, ručni rad. Os-jećala sam se jako sretnom i ponosnom što sam Bo-sanka-Banjalučanka.

Motivacija za dodjelu diplome je glasila: ”Ona je ra-dila na integraciji tako što je iznalazila mjesta gdjeće se družiti djeca, omladina i odrasli svih nacija iboja. Sresti se oči u oči i pružiti ruku jedni drugima jejedan od načina rješavanja nesuglasica. Enisin radje doprinio da se ljudi uče jedni od drugih, umjestoda se plaše jedni drugih. Da bi uspjela u svemuovome Enisa je osnovala urduženje ”Hand i Hand”.

Ova nagrada je došla kao”šlag na tortu” jer smo prijedvije sedmice-16 aprila prosla-vili desetogodišnjicu posto-janja našeg udruženja.

Zaista sam sretna i zahvalnaVänser partiji. Pvo priznanjemi daje snagu da se još višezalažem i radim na unapre-đenju integracije u Nyköpingu.

Enisa Bajrić

Vijesti


Djeca su uvijek u prvomplanu: Enisa Bajrić,

dobitnik značajne nagrade.


ma jedno pitanje koje mi se godinama mota po glavi zbogneke veze između ”vrata Bosne”, rodnoga mi Zvornika i sa-dašnjeg ”stolnog” grada Banjaluke. I mislio ga postaviti na

onomadnom lijepom susretanju Šeherlija u Örebru i ovaj put uNoršepingu upriličenom u povodu tradicionalne manifestacije” Sglumcima u maju” - sjećanje na Adema Ćejvana. Ali da ne kvarim,da ne diram u našu muku, ovo pitanje sam i ovaj put prešutio. A ičemu to kome je teže - lakše, bolje - gore kada iz svijeta dođe u za-vičaj. Drina i Vrbas ostali su isti, a sve uokolo ništa nije kao prije. Irazlikom golemom - dok je moj Zvornik zastao, razloga je više,Banjaluka se razmahala i pozlaćuje, zna se zašto.

Neka njima osvojene teritorije, gradovi i bogatstva svaka/ i nekamene nema više tamo, nekako ću ja vec dalje./ Njihovo oružje sehladi, a moj rat traje, neka traje, s ciljem je nekim drugim, / madase pitam nekad ima li smisla bijele golubove utjerivati tamo gdjese oružjem svaka mjera mjeri, a pravo jačeg zakone kroji./ I nekaskriveni podsmijeh, neće vjetar određivati moj put, / jer meni io-

nako više ništa ne treba, samo zagrljaj i zraka sunca/ pa neka drugicijene je li njima ili meni sada bolje…

Ovoliko sam znao napamet, tačno pola iz podugačkog Ratnika (izmoga Novog sunca), i poželio kao lični uvod na sceni Bosanskogkulturnog centra u Noršepingu da se pojasni otkud ta draga veza saŠeherom i što se po običaju ništa ne dešava slučajno. I kad god bise spominjala onaaa Banjaluka, pred očima mi se ukaže slika jednenevelike okrugle i zgođušne sale sa plišanim sjedalima bordo bojeu kojoj sam sa filmom Djevojka i sunce dobro prošao.I, eto, nikakone mogu bez s u n c a, koje tražim na licima onih koji više nisutamo, i radujem se svakom pokušaju da nam makar malo budelakše i bolje. Umiju to Banjalučani. Pa i kad bi se moglo ovako ilionako. I kad zapne, u po programa mijenja konferansijer zbog nekeiskrsle ljudske slabosti ili muke, što se to uradi elegantno, bez ma-hanja rukama, ružnog komentara i skandala. I nastavlja dalje. To mise jako dopalo.

SA GLUMCIMA U MAJU- SJEĆANJE NA ADEMA ĆEJVANA,

14. PUT

Goranov portret glumca

Tekst: Sead HAMBIRALOVIĆ

I

Foto: Goran Mulahusić


Gordo dojmi naslovnica periodičnog magazina ŠEHER BANJA-LUKA , koja obavezuje, bome, ima se i šta pročitati. Ili s kojom sesamo lahkoćom hvataju mikrofona Vajdo i Nihad da raji svojompjesmom razgale duše. O sazliji Asimu Hodžiću da se i ne govori ikoji za svaki slučaj ima još jedan mikrofon nataket iza uha. Nezao-bilazni su i gitarista Aziz Kapidžić , za klavijaturom mlađahniAlem, dok koreograf, vispreni Faruk Sarajlić sa svojim izvrsnimdanserima , pretpostavljam da je rado viđen na mnogim scenama,ponaosob Rizvana Ramusović, plesačica orijentalnog plesa.

Kao i svaka velika čaršija i Banjaluka ima svoje pisce i pjesnike.Za Šemsu Avdića se zna. Glavna inspiracija mu je Veseli brijeg.Pored toga što dobro piše ima i pažnje vrijedan rezultat oko po-tomstva - dva praunuka mu zgotovljena, a tek mu je šezdeset! Irazložna trema Mirsada Omerbašića, jer nije isto recitovati stihoveo ljubavi ili izaći pred raju i pročitati insert o po zlu poznatom ban-jalučkom ”crvenom kombiju” iz knjige koja mu je u pripremi.

O sjenama legendarnog Adema Ćejvana lijepo je govorio domaćinZuhdo Smajlagić, a poseban ton cijelom programu dala je velikaumjetnička fotografija Gorana Mulahusića, jedna od najzapaženijihna nedavnoj selektivnoj izložbi ”Collegium Artistikum 2011” u Sa-rajevu. Naslov Portret Cobera, Goranovo je malo remek djelo kakoje utrefio Ćejvanovog banjalučkog sljedbenika Sabahudina Bahija-ragića, kome je uz topao aplauz kao poklon i uručen.

Zbog svega toga nekako mi je bliska raseljena Banjaluka. Kao štosu Prijedor, Trebinje, Foča, Gradiška ili ”ona obala” Mostara. Uovoj sadašnjoj Banjaluci još nisam bio. Rado pročitam kako i štapišu Radmila Karlaš i Boris Gagić, a nemam vijesti jesu li se sa

filmom nastavili baviti dvojac sa nekadašnjih festivala amaterskogfilma BiH, Velimir Bojko i Nikola Stanišić. Ili šta je sa nekada-šnjim drugarom iz «onih» vojničkih dana, Avdom Arnautovićem.

Ostaju ljudi, A mijenjaju se i mijenjaće politike, razbucavaju čitavedržave, gradi se i razgrađuje, kijametski dani prijete, a ovo ovovre-meno (pre)ostalo može se trošiti na razne načine. I zato neka isjećanja, lijepog programa, neka i mezetluka koji je Irfan Cigla postolu razastro i ozbiljno konkuriso Vajdi. Već za naredne, petnaestepo redu Susrete u znak sjećanja na Ćejvana, Mirsad Filipović,predsjednik Saveza Banjalučana najavio je neke novine. Pa i okotermina održavanja, gdje datum neće ovoliko ”zaći” u proljetnedane, kada su se i naši počeli pomamljivati pa ti hajde sada birajizmeđu fešti koje su u mračnim zimskim danima mehlem ili u majuna teferičima hvatati sunca i čiste have.

P.S.U Noršepingu održavala se (i) velika izložba dinosaurusa, kad, ug-ledam jednu uteklu ”ažbahu” na krovu, pa hajde da se za uspo-menu slikam sa Coberom i Mirsom, banjalučkim ahbabima izÖrebra. Zamolili nekog prolaznika, naškljocalo se ali nisam bio za-dovoljan. Ili smo aždahu zaklonili, ili je neko trepnuo. Hajde da za-molimo jednog poletarca koji je zastao na onoj dasci što se kotrlja.- Kan du göra en foto..?Mladi daskadžija se nasmiješi.- Vi ste naši…?I kad se ono hoće, poletarac je iz Banjaluke! Ovdje studira. SinNedžada Talovića, koji je onomad baš na ovim Susretima promovi-sao svoj prvenac Grad od ruža…

EEkkiippaa iizz ÖÖrreebbrraa:: MMiirrssaadd OOmmeerrbbaaššiićć,, SSeeaadd HHaammbbiirraalloovviićć ii SSaabbaahhuuddiinn BBaahhttiijjaarraaggiićć--CCoobbeerr


Tekst: Mirsad FILIPOVIĆ

Motali je 18. i 19. juna održana tradicionalna biciklističkautrka «Vätternrundan», čiji se točkovi okreću još od 1966.godine. Tog vikenda ovaj živopisni i prelijepi gradić pretvori

se u svjetski biciklistički centar. Utrka oko jezera, duga oko 300 kilo-metara, nema ni pobjednika ni poraženih; svi koji dođu do cilja su -pobjednici. Ove godine za utrku se prijavilo 17.929 učesnika, a nastartu ih je bilo 15.945 od kojih je 15.205 stiglo na cilj. Došli su izskoro svih gradova Švedske, a mnogi i iz drugih zemalja širom svijeta.Starosne granice nema, tako da se na startu moglo vidjeti mnogo raz-ličitih generacija. Često se desi da cijela porodica vozi zajedno, ili pri-jatelji, radne kolege i slično. Za mnoge je tako lakše izdržati, fizički imentalno, ovu veoma zahtjevnu i napornu utrku.

Za nas, Bosance i Hercegovce, i ovogodišnja utrka je bila posebnozanimljiva, jer se na njoj pojavio i jedan istinski zaljubljenik u bici-klizam, Banjalučanin, Vehbija Smailagić.

Doputovao je Vehbija iz Danske samo za ovu priliku, a ovo mu jebila osma Vätternrundan. Jedan od rijetkih Bosanaca među učesni-cima i jedan od najstarijih. Čovjek neiscrpne energije i zdravog duha,ove godine puni 80 godina. Na samom startu, oko 20:00 sati, okupilismo se da ga ispratimo i poželimo mu dobro vrijeme i uspješan zavr-šetak utrke. Kćerke Nuna i Erna, zetovi Nadir i Muris, Erol, Goran ija pomalo nervozni, jer su vremenski uslovi lošiji, jak vjetar i kiša pri-jete. Međutim, Vehbija je smiren i pripravljen za trku.

Prilaze nam draga i poznata lica, također prijavljena na utrku.Irfić, stigao iz Norveške, a Šukrija i njegova kćerka Mimica su do-maći. Mimica je Vehbijina unuka i prvi put će voziti utrku.Vehbija jezavršio utrku za 12 sati i nije bio nešto posebno zadovoljan. Imao jejedan zastoj, problemi sa gumom, kaže, inače bi vrijeme bilo još bolje.Njegov osobni rekord je 10 sati, a kaže da se ove godine nije nešto po-sebno pripremao. Za ovu priliku su mu kćerke i zetovi priredili ve-

ŽIVOTNA DVA TOČKAFoto: Goran Mulahusić

U

Banjalučki učesnici: Irfan Rizvanbegović, Vehbija Smailagić, njegova unuka Admira-Mimica i njen otacŠukrija Saitović.

Reportaža


liku feštu, uz roštilj i jagnjetinu na ražnju, povodom njegovog jubileja.Neumorni Vehbija nije ni oka sklopio i do kasno u noć mi je ovaj vrlozanimljiv čovjek kazivao mnogo neobičnih detalja i anegdota iz svogburnog i bogatog života

Počeo se aktivno baviti biciklizmom 50-tih godina u BSK-u, usvom rodnom gradu. Banjaluka je poznata po biciklizmu i dala jemnoge asove - Kuvalju, Skopljaka, Tetarića i druge koji su bili prvacibivše Jugoslavije i učestvovali na mnogim međunarodnim utrkama.Moj sugovornik je u svojoj karijeri bio šest puta prvak BiH, a intere-santno je da je bio i prvak na nekoliko takmičenja u brzom hodanju.Poslije završetka aktivne karijere ostao je u biciklizmu kao dugogo-dišnji trener i funkcioner u svom BSK-u, centru bh. biciklizma.

Sudbina ga je, kao i većinu nas, odvojila od svog grada, te je 1994.kao prognanik stigao u Ödeshög kod kćerke Erne. Supruga Fatima istarija kćerka Nusreta su bile u Danskoj, a sin Armin u Austriji. Kadaje dobio novac za namještaj, a samci su dobijali 20. 000 kruna, dao jeErni novac i rekao joj da ga prvo odvede do prve prodavnice bicikla.Tamo je kupio dobar bicikl i sve ono što uz njega pristoji. Već nare-dne godine vozio je prvi mini Vättern dug 120 kilometara i prvi stigaona cilj ostavivši mnoge mlađe učesnike iza sebe. 1996. prebacuje seu gradić Verde u Danskoj, kod svoje supruge. Relacija 700 km dugaza voziti autom, ali za Vehbiju to i nije neki veliki problem. On i dandanas vozi za Bosnu kao da mu je 30 a ne 80 godina. Nekoliko putaje iz Danske dolazio u Švedsku kod kćerke – i to na biciklu. Krene su-botom ujutro i naredni dan je u Ödeshögu. Slušam i ne mogu povje-rovati, gledajući tog omalenog starijeg gospodina kad govori sasvimmirno da namjerava biciklom za Bosnu i da je to za njega sasvim nor-malan i prirodan odabir.

Reče Vehbija: «Pa ja sam 1995. prešao biciklom 12.000 km, višenego mnogi svojim autom.»

Kad spomene najbližim svoj naum, supruga se hvata za glavu, aostali ga odvraćaju. Međutim on se samo smješka i čudi se njihovojbrizi.

Gledam to vitalno tijelo u kojem se krije ogromna snaga i energijai shvatam da za njega taj cilj nije neostvariv. Biciklizam je za Vehbijudio svakodnevnog života, a i više od toga. Ljubav, strast, hobi - sve-jedno, on se na svom biciklu u stvari odmara, nalazeći svoj duhovnimir i zadovoljenje. Ovaj veoma skromni i prijatni čovjek ugodan je sa-govornik, bistroga uma i bogatog rječnika. Iako je često putovao, štou autu, što na biciklu, ipak je nalazio vremena za familiju, a sad i zasvoju unučad i praunučad. Poželio sam Vehbiji da ostvari svoju na-kanu i biciklom dođe u Bosnu.

«Slijedeći Vätternrundan vozim sigurno, a nadam se i putu zaBosnu», odgovara Vehbija. «Malo ću se odmoriti pa za Bosnu kodmoje Fate. Brine se ona puno, znam ja to.»

Tako govori ovaj skromni čovjek, koji za sebe ne voli reći da jestar. Ima i pravo Vehbija, pa on izgleda mnogo mlađe nego njegovi vr-šnjaci, a o duhu i vedrini da ne govorimo. U zdravom tijelu zdrav duh,govori jedna stara poslovica, i kada je riječ o ovom čovjeku, kao da jeza njega i izrečena. Kada sam ga upitao otkud mu tolika volja i željada vozi tako zahtjevnu utrku, on se šeretski nasmijao i odgovorio:

«Znaš li ti, Mirsade, koji je to osjećaj zadovoljstva kada dođemna najtežu dionicu, na jednu vrlo dugu uzbrdicu i pođem ostavljatimnogo mlađe iza sebe, a vjeruj mi, mnogi i siđu sa bicikla pa polakouzbrdo, neki traže pomoć masera, neki jednostavno legnu kraj ceste.A ja se smješkam i velim sam sebi, eto mene opet iduće godine!»

- Veternrundan (Vätternrundan)

Veternrundan je najveća svjetska biciklistička rekrea-tivna utrka, i ove godine, 2011., vožena je po 46. put. Starti cilj je u Motali, gradu na obalama ovog prelijepog jezera.Staza je duga 300 km, a ove godine je bilo preko 19 000učesnika i 60 000 gledaoca duž cijele dionice.

Familija na okupu: Vehbija sa kćerkama i zetovimapred početak utrke.


ZLATKO LUKIĆ spada među one autore koji su uprogonstvu, još više, nastavili da književnom riječju tragaju zadubokim korijenima Bosne, i da slike povijesti ovih prostora, odSave do sunčane Hercegovine, slažu u neuništivi mozaikkontinuiteta.

»On u sebi nosi pripovijest Bosne, a ta pripovijest jest onajvezivni materijal koji nam posreduje viziju zemlje što se i u najtežimvremenima mogla i znala pokazati jedinstvenom u formiranjuvlastitog identiteta«, zapisao je Davor Beganović u pogovoruLukićevog romana »Karađoz« (»Bosanska riječ«, Tuzla, edicija»Savremeni roman«).

BOSANSKI OPUS: Roman »Karađoz«, u kojem je namoderan način ispričana i povijest Banjaluke, u kontekstu Bosne, odkonca XIV. pa sve do zadnjih godina XX. stoljeća, upravo ispoljavatu autorovu »žudnju za poviješću«. Kontinuitet bosanske prošlosti isadašnjosti očituje se u priči o jednoj banjalučkoj glumačkoj porodicikoja se uvijek upirala svakoj vlasti i svakom tiranstvu. Teatar sjenaprenio se na prostore života i stoljeća, kulminirajući u posljednjimscenama banjalučke drame, a u širem pogledu i bosanske, u kojoj suprogonitelji bili mračne sjene, a prognani bića svijetlih lica i kada ihje nagrizala bol.

»Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio jeovakav roman kao što je Karađoz Zlatka Lukića koji od 1992. godineživi u dijaspori«, zapisao je pisac Enes Topalović. »U izbjeglištvu,zbog protesta za izgubljenim gradom, nastao je ovaj roman koji jevrlo upečatljivo oslikao Banjaluku.«

»Karađoz«, tako, na najbolji način zaokružuje Lukićevbosanski opus, u kojem su još romani: »Bosanska Antigona«, »TajnaKnjiga«, »Progonstvo«, »Posrtanje Knjige« i »Kino Bosna«.

»Literarno, i povijesno, preokupiran sam Bosnom od svogaprvog romana, »Bosanske Antigone«, kao dijela trilogije čiji je naslov»Bosanski trokut«, u kojem su još Tajna Knjiga«, misteriozna sveta

knjiga koja je odredila odnos bosanskih krstjana prema katolicima ipravoslavcima, i »Progonstvo«, u kojoj se prepliću likovi iz prve dvijeknjige i stvara mala bosanska narodna mitologija«, kaže o svomeBosanskom opusu Zlatko Lukić, koji se zadnjih godina kreće nekakoizmeđu Norveške i Splita.

Lukić se bosanskim genom bavi i u opsežnoj zbirciposlovica u govornim jezicima BiH - »Bosanskoj sehari« - jer gainteresiraju narodne izreke svih ljudi u BiH koji je osjećaju kao svojudomovinu.

BOSANSKO STABLO: Na nedavni Sajam knjiga uSarajevu Zlatko Lukić ([email protected]) je došao sa jošjednim značajnim djelom koje se još upečatljivije bavi dubokimkorijenima BiH. Riječ je o »Bosanskim rodoslovima«, o kojima autorizmeđu ostalog kaže:

»Želja mi je da pokažem kako naša Bosna nije »repa bezkorijena« - jer vrlo često joj se imputira katkovječnost u povijesnimzbivanjima. U ovom djelu, koje je zapravo prvi genaloški atlas usvijetu (dosad su postojali samo zemljopisni i povijesni atlasi)namjera mi je bila predstaviti biografije i rodoslovna stabla svihrelevantnih obitelji srednjevjekovne Kraljevine Bosne i Bosanskogpašaluka. Osim toga, u atlasu su zastupljene sve one dinastije imonarhije koje su bilo na pozitivan ili na negativan način ujecale nacivilizacijski razvoj naše zemlje, pa zato čitatelji mogu upoznatidinastijske veze i političke brakove Bosne sa Hrvatskom, Srbijom,Crnom Gorom, Bugarskom, Ugarskom, Osmanskim carstvom.Zapravo je započeto sa carskim Rimom, pa peko Bizanta, a završenos XX. stoljećem, pa je knjiga i izvjestan prikaz svih važnijihkraljevstava Europe.«

Lukićeva »bosanska književna sehara« postala je, tako,bogatija za još jedno, slobodno možemo reći, kapitalno djelo, kojeoslikava povijesni kontinuitet BiH.

Književna sehara Zlatka Lukića

BOSANSKI RODOSLOVIPripremio: Ismet BEKRIĆ

Tema: Vezeni most


Piše: Ismet BEKRIĆ23. međunarodni sajam knjiga i učila i 11. bijenale knjige Skenderija2011., održan ove godine od 20. do 25. aprila s motom »Doposljednjeg slova«, bio je lijepa prilika da se predstave i nova slovabanjalučkih autora i izdavača, posebno onih koji su nastavili stvarati uzemljama širom svijeta. Otvaranje njihovih novih knjiga i časopisaomogućili su, prije svega, Ministarstvo za ljudska prava i izbjegliceBiH i izdavačka kuća »Bosanska riječ« iz Tuzle, te list »Bosanskapošta« u Norveškoj i magazin »ŠEHER Banjaluka« u Švedskoj.Predstavljena je također i nova, već 13. knjiga Banjalučkih žubora»Volim te majko Banjaluko u sebi«.

»TRAGOVI O NAMA«: Tako se zove obimna knjiga»Bosanske pošte«, objavljena u povodu 15. godišnjice izlaženja ovoglista koji je postao istinsko glasilo ne samo naših ljudi u Skandinaviji,nego i u cijelom svijetu. Ova monografija-hronika nudi obilje podatakai fotografija i o bogatom stvaralaštvu Banjalučana u Skandinaviji.

»U Skandinaviji živi i stvara blizu 20 hiljada Banjalučana, astranice našeg lista, čiji dio sada susrećemo i među koricama ovejubilarne knjige, upečatljivo govore o njihovim dometima isvakodnevnom životu, kao dijelu stvaralaštva svih naših ljudi i nasjeveru, i u svijetu«, zabilježili smo riječi urednika »Bosanske pošte«novinara i publiciste Dževada Tašića.

Tragova o nama pune su i stranice magazina SavezaBanjalučana Švedske »ŠEHER BANJA LUKA«, koji je po prvi putuspješno predstavljen na Sajmu knjiga u Sarajevu – njegovih 11dosadašnjih brojeva bilo je izloženo na štandu Pisaca iz dijaspore, kojiveć šestu godinu privlači pažnju brojnih posjetilaca najveće smotreknjige u BiH, i koji, zahvaljujući prije svega pomoći Ministarstva zaljudska prava i izbjeglice BiH, postaje živo mjesto okupljanja brojnihautora koji u Sarajevo dolaze sa svojim novim izdanjima. U velikojsajamskoj dvorani Mirza Delibašić već prvog sajamskog dana, 20.aprila, predstavljen je i naš list, u »banjalučkom bloku«, u kojem suponovo otvorili nove stranice i »Banjalučki žubori«. Naš magazin inove »Banjalučke žubore« predstavio je književnik i urednik IsmetBekrić, a tom prilikom svoje stihove i prozu kazivali su naši saradnici:Zlatko Lukić, Asima Simka Smajić, Idriz Saltagić i Denis Dželić.Čitani su i stihovi iz novih knjiga banjalučkih autora koji nisu moglidoći na Sajam – Šemse Avdića (»Romska sudbina lancimaokovana«), Kemala Handana (»Usnula planeta«) i Harisa Grabovca(»Vitez egzila«).

Na 80-godišnicu rođenja banjalučke i bosanskohercegovačkepjesnikinje Nasihe Kapidžić Hadžić podsjetili smo pjesmom

»Uspavanka« iz najnovijeg broja našeg magazina koji će ubuduće bitiviše prisutan i u glavnom gradu BiH – Sarajevu. Istaknute su riječiglavnog i odgovornog urednika magazina Mirsada Filipovća, napisaneu uvodu najnovijeg broja: »Mi smo otvoreni za saradnju i nove idejekoje će osvježiti novine i dati im novi sjaj.«

»BOSANSKI RODOSLOVI«: Povijest Bosne stalna jetema banjalučkog književnika Zlatka Lukića, koji je na ovogodišnjiSajam knjiga u Sarajevu došao sa svojim kapitalnim djelom –biografijama i rodoslovima svih značajnih obitelji/porodicasrednjevjekovne Kraljevine Bosne i Bosanskog pašaluka. Monografija»Bosanski rodoslovi« dokazuje da su duboki korijenibosanskohercegovačke povijesti i državnosti (u ovom broju našegmagazina pročitajte i poseban tekst o ovom izdavačkom poduhvatu).

Slojevitost bosanskohercegovačkog života/suživota plijeni isa stranica još jedne knjige koja je predstavljena na Sajmu i u kojoj suprisutni i banjalučki autori; među 27 autora u izboru »Priče«,priređivača i izdavača Osmana Arnautovića (Brisel), zastupljeni susvojim proznim ostvarenjima i: Denis Dželić, Bedrudin Gušić, ZlatkoLukć, Ejub Pašalić, Idriz Saltagić i Asima Simka Smajić.

Među novim knjigama za djecu – uz portret pisca IsmetaBekrića, u povodu njegovih najnovijih nagrada, Društva pisaca BiHza najbolju knjigu za djecu i omladinu i Nagrade »Nasiha KapidžićHadžić – Vezeni most«, posebnu pažnju je pobudila i pojava prvezbirke stihova Kemala Handana »Usnula planeta«. Knjigu supredstavili urednik Šimo Ešić i recenzent Ismet Bekrić. Drugirecenzent ove knjige, pjesnik Kemal Coco, također je ovogodišnjiSajam knjiga dočekao sa dvije nove knjige za djecu – bajkama»Rastanak s Garom« i »Slavuj iz Zlatne doline«.

U okviru Sajma predstavljene su i nove knjige banjalučkihpisaca iz dijaspore: »Bajke za Unu« Denisa Dželića, »Oči odkristala« Asime Simke Smajić i »Žubore, žubore bistre vode« IdrizaSaltagića. Knjige je predstavio Ibrahim Osmanbašić, predsjednikUdruženja za kulturu općine Novo Sarajevo, organizatoraNovosarajevskih književnih susreta koje su svoju prvu nagradu –Novosarajevsko književno pero – dali upravo banjalučkom piscu,Denisu Dželiću. Spominjana je također i knjiga »Čaršija u GornjemŠeheru« Sadika Beglerovića. O svim ovim knjigama - više riječi i nastranicama našeg magazina.

»Laku noć, Banjaluko, ma gdje da si, ljepša si uvijek u mojimsnovima«, stihovi su pjesnika Zlatka Lukića.

Banjaluka sad više živi u našim snovima/knjigama. Otvorimozato nove knjige banjalučkih autora, da snovi postanu i dio stvarnosti.

Promocije banjalučkih izdanja na Sajmu knjiga u Skenderiji

ŠEHER BANJALUKA U SARAJEVU

Banjalučki pisci u Sarajevu: Zlatko Lukić, Denis Dželić, Ismet Bekrić, Idriz Saltagić i Asima Smajić.

Naš magazin se čita i u Sarajevu: Ćevabdžinica Kastel.

Motala - Sjedište Saveza Banjalučana - Motala- Riksförbundet Banjalukas Huvudfäste

Fotosi: Goran Mulahusić

Tema: Vezeni most


Bistre vrbaske vode kao da su se posebno privukle jednoj bašti ubanjalučkom naselju Stupnica, kroz koju vodi putić do stare bosanske kuće kojuod ulice dijeli visok zid, sa pravom starinskom kapijom sa baglamama koješkripe, da se zna da i vrata imaju svoj govor, svoju poeziju. U toj kući rođena jeprije 80 godina znana bosanskohercegovačka pjesnikinja Nasiha Kapidžić(Hadžić), u toj bašči rasla je jedna djevojčica i gimnazijalka, koja je u svakomcvijetu, u svakom plodu, u žuboru rijeke, tražila nadahnuća, da ih prelije ustihove.

Po završenom studiju književnosti u Beogradu, vratila se ponovo usvoj zavičaj, na obale Vrbasa, i u banjalučku Realku, ali sada kao profesorica, isaradnica brojnih časopisa i listova. U jesen 1962. godine prešla je u Sarajevo,prvo na poslove u dječijem programu Radio-Sarajeva, a zatim u izdavačku kuću»Veselin Masleša«, gdje je uređivala čuvenu biblioteku »Lastavica« uz koju jeneraskidivo povezano i literarno i uredničko umijeće bajkopisca AhmetaHromadžića.

Šare djetinjstva

Za vrijeme opsade i granatiranja Sarajeva, u podrumu je sanjala i svojubaštu kraj Vrbasa koju, nažalost, više nikad nije vidjela, jer su ratne godine ibolest skršili njeno tijelo, pa je zauvijek sklopila oči upravo u vrijeme kad seujesen 1995. godine tražilo i sklapalo primirje u Dejtonu. Ali, ostale su širomotvorene njene knjige, i njeni stihovi u kojima se nad Vrbasom uzdižu vezenimostovi, ptice slijeću na cvjetove i grane u njenoj bašti, a u njenoj rodnoj sobi jošuvijek blistaju šare djetinjstva:

U sobi djevojčicaišarala zidove –za svoju mamunacrtala svatoveu veseloj sviti -veliku lađui jablan viti.

A mama reklaglasno, u sreći:‘Neka se ovasoba ne kreči,nek plovi lađanacrtanajoš mnogo satii mnogo dana.’

U toj lađi djetinjstva u Nasihinu baštu i avliju dolaze pjesnici, da uokviru književne manifestacije »Vezeni most« svoje stihove utkaju u zajedničkuporuku – da je poezija neuništiva, i da Dobro uvijek mora pobijediti zlo.

Još prilikom otkrivanja spomen-ploče na Nasihinoj rodnoj kući, uoktobru 2003. godine, kad je i rođena ideja da se u ovom ambijentu okupljajupjesnici i ljubitelji poezije, književnik i tadašnji predsjednik Društva pisaca BiHGradimir Gojer je naglasio da ovi pjesnički vezeni mostovi treba da se rašire pocijeloj Bosni i Hercegovini, pružajući se i do onih, rasutih svijetom, koji žele dačuju i žubor domaće, maternje riječi. Plemenite želje postale su već dio stvarnosti– u Tuzli se svakog maja održava susret pisaca za mlade, a u Banjaluci se mnogipovratnici i zaljubljenici u pjesničku riječ okupljaju u prostoru u kojem je rađanapoezija, i u kojem se ponovo stvaraju stihovi.

I banjalučka pjesnikinja Enisa Osmančević Ćurić, čije pjesme djecauče u okviru školske lektire, ispisala je pjesničku posvetu svojoj sugrađanki:

Otišla si da prebrojiš zvijezde,da svakoj daruješ haljinu od tila,da izvezeš nebo onim što si snila,da se ljepota ne bi izgubila.

Poezija Nasihe Kapidžić Hadžić živi u svojoj punoj ljepoti i dobroti,žubori kao vrbaske vode kad zapljuskuju Kapidžića brod, treperi kao listovi ubanjalučkim alejama. Tako je bilo i krajem maja, kad su na Književnim susretima»Vezeni most« u Tuzli osnovci govorili pjesme o pticama, djeci, suncu, školskimklupama, i o svim čudesnim šarama djetinjstva. Čuli smo, u emitiranju jedneemisije Radia BH 1 – O bh. pjesnicima, i glas pjesnikinje, koja je najviše govorilao svojoj bašči kraj Vrbasa, o svojoj kćerki Aidi, i o tome da je za nju poezijapreplitanje svjetla, boje i zvuka.

Vezeni most

Bašta i avlija kraj Vrbasa i ovog će ljeta treperiti i stihovimapjesnikinje Nasihe, kojoj je njena sestra Beba Kapidžić, likovna umjetnica, ustaroj bosanskoj kući uredila i spomen-sobu, sa mnoštvom knjiga, fotografija,dokumenata i stvari koje odišu prošlošću. Tu su sećije, ćilimi, mangale, tepsije,slike, i stolovi na kojima susrećemo i Nasihine rukopise.

Ovaj čudesni ambijent svakako ne smije izgubiti svoju dušu iuspomene na omiljenu pjesnikinju.

A mnogi Nasihini sugrađani, sada rasuti svijetom, nisu ni slutili da ćei oni dolaziti u svoj grad – kao gosti:

Kad jednom dođeš u grad od lišća,da budeš najdraži gost,preći ćeš i ti korakom lakimvitki, vezeni most.

Most od stihova i sjećanja, od šeherskih keranja i vrbaskih žubora, odtreptaja i nadanja, pruža se sada i u nama. I što ga više tu ima, bit će ga i u našemgradu. U svakodnevnim radostima i čežnjama.

Šare poezije Nasihe Kapidžić Hadžić

BAŠTA KRAJ VRBASAPiše: Ismet Bekrić

Fotosi: Mirsad FILIPOVIĆ

Tema: Vezeni most


Vjetrovi zla su i Kemala Handana,Vrbanjca i Banjalučanina, prognali sazavičajnih obala djetinjstva na neka druga,udaljena, američka prostranstva, da čezne ipriziva stare slike – predjele svoje Vrbanje,starog, pitomog naselja što se privukloBanjaluci i žuborima rječice, koja mu jedobroćudno poklonila svoje ime. Handanovodgovor nije bio zgusnut u mržnju, uzlopamćenje; naprotiv, razlio se u mehkerječi, u stihove. Neke od njih susrećemo imeđu koricama njegovog pjesničkogprvjenca – zbirke pjesama za djecu »Usnulaplaneta«, objavljene u ediciji »Mali princ«izdavačke kuće »Bosanska riječ« iz Tuzle(ilustracije Salih Đođić), a predstavljene i nanedavnom Sajmu knjiga u Sarajevu.

Kemal Handan je dugo sretansnivao kraj Vrbanje, a ti snovi sada su sespleli u stihove u kojima »uspomene sad sesmiješe«: »Još radosti bukti plamen, / kadnačinih prvi skok. / Poznam njezin svakikamen, / čitav njezin donji tok...« I tako,budeći snove iz djetinjstva, Handan jeispjevao stihovanku svojoj rijeci, koja je i unajtežim vremenima ostala simbol dobrote iljepote: »Ona nam je zlatna rijeka, / u kojoj inebo sanja, / gdje god teče voda neka, / sanjom teče i Vrbanja.«

Iz virova djetinjstva zažuborili sustihovi bliski djeci, ali i svima onima koji tenajljepše godine nose u sebi i onda kad imkose posijede i izrastu brkovi. Osluškujući»kako duša sanja«, Handan je ispisao pjesmeo rodnoj Vrbanji, o Banjaluci »koja teče«kad u Vrbas padne suza, o Uni, i njenoj bajci,o starom mostu na Neretvi, o usnuloj plenatikoju treba probuditi dobrotom, o suncu kojeje »vječito na sceni«, o brici iz Vrbanje, omami mladog slikara, o ruži koja je slalapoljupce, o knjigama, pa o Selminomdućanu, o mravima i pčelama, o jednom zekikoji je zastao pred neobičnim znakom, pa opjesniku koji je volio i djecu i golubove,vrbanjskom učitelju Stanku Rakiti i njegovimbrkovima, pa o još jednom brčiću, onombanjalučkog dobričine Ale koji djecu zasipabonbonama i čokoladacima... I sam pjesnikpostaje, u isto vrijeme, i dječak i tata; dječak- koji u sebi nosi sve draži djetinjstva, tata -koji se i sam želi poigrati, jer »kad na prozorptica sleti, / u djetinjstvo to ga vrati«.Dječakov tata, zapravo - sam pjesnik, bar zatrenutak biva, kao Mali Princ, vječiti dječak,taj »dječak sa - brkovima«.

Handanove pjesme za male i velike,za sve one koji bi htjeli brže porasti, ali i dužeostati djeca, razigrane su, melodične,

jednostavne, i iznad svega dobroćudne,zasanjane, kao treperave izmaglice kroz kojese naslućuju najljepše slike djetinjstva. Prednama ponovo teče, i žubori, Vrbanja, onakoja je, kako otac poručuje sinu, »za nasuvijek, draga luka, centar svijeta«. I taVrbanja, taj svijet djetinjstva i uspomena,zapravo je samo djelić planete, koja nam jesvima data, i koja, i kad je usnula, treba dasanja samo snove dobrote.

»Svaki čovjek ima svoju usnuluplanetu«, kaže u predgovoru ove knjigeKemal Coco. A centar te Handanove planeteje njegova Vrbanja. I njegova Banja Luka.Banja Luka koja teče: »U grlu je riječ stala,/ u vazduhu ruka. / U Vrbas je suza pala –teče Banja LukA...// Ruka njena drhtava je, /taj zagrljaj čeka./ Napunila suzama je /korita svih rijeka!«

»Usnula planeta« - prva pjesnička knjiga Kemala Handana

VRBANJA OD SANJA

ALE, ALE GENERALE

Ale, Ale generale!Djeca mi te mnogo hvale.Sjećaju se još parade,svi sa tablom čokolade.

Ale, Ale generale!Snage su ti izdržale.Linije su svuda čvrste,oblizuju djeca prste.

Ale, Ale generale!Tvoje sile nadjačale.Svakome iz ešalonazapala je po bonbona.

Kemal Handan

Tekst: Ismet BEKRIĆIlustracija: Salih ĐOĐIĆ

Još jedna priča

O dajaku..

Predpostavka je da je Vrbaski čamac nastao kada i Banjaluka-grad na dvije obale Vrbasa, prvo zato što nije bilo mostova pa ječamac bio jedino riješenje za prelazak sa obale na obalu, a kasnijekada su sagrađeni prvi mostovi - bio je jedini način prelaska prekorijeke, a da se ne plati mostarina. Tokom stoljeća ovo neobično plo-vilo je postalo simbolom grada, ostavivši traga u kulturi Banja-lučana.Dajak čamac je polako postajao zaboravljen od strane gradai pojedinaca koji su htjeli da skrnave taj plutajući spomenik.Udru-ženim snagama, a prvenstveno ljubav prema Vrbasu i dajak čamcunas je podstakla da osnujemo dajak klub i vratimo stari sjaj dajaku.

O osnivanju Dajak kluba.

Ideja o osnivanju kluba proistekla je iz potrebe da se zaustavierozija dajakaštva koja je prijetila da ovu banjalučku vještinu baci upotpuni zaborav.Grupa entuzijasta odlučila je da je jedino rješenjeza vraćanje dajak-čamca na mjesto koje mu pripada, osnivanjekluba kome je najvažniji cilj očuvanje ove tradicije

Inicijalna kapisla koja je podstakla rađanje ideje o osnivanjukluba bila je sve lošiji odnos grada Banja Luke i sama organizacijatradicionalne trke dajak-čamaca što je dovelo da se 2009. godineona uopšte i ne održi.

Okupljeni na “obali” (plaža porodice Zamolo u Boriku) , ovagrupa ambicioznih ljudi i zaljubljenika u dajak-čamac odlučila jenešto promijeniti i osnovati klub. U međuvremenu Adem Ibrišagićpravi grupu na facebook-u pod nazivom “Dajak klub”, formira prvui najveću arhivu slika dajak-čamaca uz pomoć velikog angažmana

DajakPRIPREMIO: Armin Isić

Još jedna priča


najvećih legendi u ovome sportu od kojih je većina postavljena zaadministratore ove grupe, tako da u vrlo kratkom vremenskom pe-riodu uspijevaju okupiti veliki broj ljubitelja ove tradicije ne samoiz Banjaluke nego i iz dijaspore.

Uz tako veliku podršku ljubitelja ove tradicije koja je davalamoralnu snagu, ubrzala cijeli proces oko osnivanja Dajak kluba ipomogla da ovo ne bi ostalo samo na nivou Borika, iz tog razlogaobuhvaćeno je cijelo područje od Ade do Novoselije (nadamo se išire) na kojem se vozi dajak-čamac, čime biovaj klub dobio širi karakteri samim tim bio klub za sva-kog istinskog ljubiteljadajak-čamca.

Odlučeno ja da se kon-taktiraju mnogi ljubitelji ivlasnici čamaca kako iz Ban-jaluke tako i iz dijaspore. Vrlobrzo dobijen je pozitivan od-govor od svih koji su bili kon-taktirani tako da se moglopristupiti stavljanju kamena te-meljca za ovaj klub.

Početkom aprila 2010. klubje i zvanično registrovan usudu. Organi kluba su skupš-tina,upravni i nadzorni odbor ,kao i savjet kluba.

Većina statutarnih ciljevaodnosi se prvenst-veno na očuvanjei popularizacijudajak-čamca kaoautohtone banja-lučke vještine,školu daja-kaštva, na orga-nizaciju trkadajak-čamaca,ekološka zaš-tita vodotoka,obala i porje-čja rijeka,promotivno-turističke irekreativnevožnje, pos-tavljanjezvaničnihstandardavožnjedajakčamca saciljem re-gistro-vanja ove vještinekao sporta.

Klub će se zalagati da u kraćem vremenskom roku obezbjediprostorije u kojim bi se mogla odvijati klubska druženja i sastanci,asamim tim da članovima obezbjedi vezove i odlaganje čamaca,da-jaka i ostalih pratećih dodataka van sezone.

Dajak Klub u ponudi ima iznajmljivanje čamaca i turističkuvožnju čamcem sa već iskusnim dajakašima koja se odnosiuzvodno ili nizvodno od Zelene ispod tvrđave Kastel a vrši i upisnovih članova u sezoni 2011.

Budući kandidati za upis biće svrstani u kategorije :

- polaznik (član koji treba da nauči vještinu vožnje dajak-čamca) ,

- rekreativac (član koji se rekreativno bavi vožnjom dajak-čamca)

- takmičar i predtakmičar (članovi koji učestvuju i koji ćeučestvovati na trkama dajak-čamaca).

Članarina za članove kluba iznosi 30KM na godišnjemnivou.Obuka po-laznika jebesplatna, a opočetku radaŠkole Daja-kaštva biti ćeteblagovremenoobavješteni nastraniciwww.dajak.org

Reklamnimaterijal, ma-jice, duksevi,kačketi semogu kupiti uprostorijamadajak kluba au skorije vri-jeme se na-damo da ćese moći ku-piti prekonaše webadrese kojaje takođeu razvoju.

Mismo od-lučili dabudemo dioočuvanjatradicije,produženaruka gradaBanja Luke uočuvanju pri-rodnih resursarijeke Vrbaskoja je na dob-rom putu dabude najsjajniibiser grada.

Sportsko ud-ruženje građanaDAJAK KLUBBanja Luka se na-lazi u ulici SaveKovačevića 38 unaselju Borik,a sve

potrebne informacijemožete naći na stranici www.dajak.org ili nakontakt telefon predsjednika kluba Andreja Zamole +387 65 517-261

Budite i vi dio nas,jer jedino zajedno možemo da vratimo starisjaj tradicije i dajak čamac dignemo na viši nivo koji i zaslužuje.


nedjelju navečer završeni su tradicionalni, deveti po redu,banjalučki susreti.

Sve je počelo u petak navečer u prostorijama cafe;”Mi-lana”,koji je proslavljao

svečano otvaranje prostorija, pod rukovodstvom naših sugrađanaSenada Sahina i Dine Dilberovića.

U divnom ambijentu cafe;”Milana”i muziku naših proslavljenihmuzičara i legendi, Hasana i Faje, proveli smo jedno predivnoveče. Na otvaranju je trebao nastupiti i naš gost iz Švedske, poz-nati muzičar Nadir Garčević, međutim zbog neočekivanih pro-blema sa aerodromskim službenicima, do tog nastupa, nažalostnije došlo.

Zahvalili smo se domaćinima se na toplom gostoprimstvu iveoma profesionalnom odnosu osoblja prema gostima, a Senadu iDini poželjeli smo uspješan start i sigurni smo da će im se to iostvariti.

Zvanično otvaranje naših susreta održano je u subotu u prekra-snoj banket sali restorana;”Grbić”,koji je bio divno uređen samnogo ukusa i šarma. Goste je zabavljao legenda iz Detroita,Sakib Jakupović. Gosti večeri bili su popularni pjevači Mirsad Ja-rović i Semir Cerić-Koke koji su zabavljli goste do kasnih sati.

Specijalna zahvala cijelom osoblju restoranu;”Grbić”,a posebnovlasniku Sulji Grbiću, koji nam svake godine izađe u susret i uredidekoraciju sale, na veoma profesionalan način, a njegovo osobljese pobrinulo da gostima ništa ne nedostaje te večeri.

Nedjelja prijepodne u parku Lemay Ferry, protekla je u znakupoznatih banjalučkih specijaliteta porodice Šljivo. Mira, Enes i

Sandro su se potrudili da se parkom širio miris ćevapa i stvarnosmo uživali u specijalitetima proizvodnog pogona;”Emsa“ izNebraske,vlasnika Mire i Enesa Šljive, koje inače možete kupiti usvim našim prehrambenim prodavnicama širom Amerike.Nedjelja navečer bila je već naporna za sve naše sugrađane, koji suslavili već

treću uzastopnu noć, bez mnogo vremena za odmor.Pored Sakiba Jakupovića, nastupili su i zvijezde “Albosy“,sa

Enesom Bosnićem i Alenom Čolićem, koji su uprkos primjetnomumoru kod gostiju, uspjeli svojim izvrsnim muziciranjeg dići saluna noge sve do kasnih jutarnjih sati. Njihov raznovrsni i bogati re-pertoar učinio je ove susrete nezaboravnim i na tome im mnogohvala, a nadati se da će se o njima, u skorijem vremenu, puno togalijepog čuti.

Svake godine se u Saint Louisu okupi mnogo naših sugrađana,koji po prvi puta dođu na susrete i po nekom nepisanom pravilu,dolaze i narednih godina. Nadamo se da će se ta lijepa tradicija na-stavitiI ove godine hotel;”Hilton“Frontenac bio je domaćin našim gos-tima koji su došli

sa svih strana Sjedinjenih država i moramo ponovo istaći njihovuljubaznost i brigu za svoje goste.Ponedeljak prije podne je bio predviđen za završetak ovogodiš-njeg susreta Banjalučana. Rastanak je svima teško pao, a rastalismo se sa porukom;AKO BOGDA VIDIMO SE SLIJEDEĆE GODINE,NA DESE-

TOM TRADICIONALNOM JUBILARNOM SUSRETU, KOJIĆE SE ODRŽATI OD 25 MAJA NA DAN MLADOSTI.

SAINT LOUIS-BANJA LUKATekst i foto: Nerko Galešić

U

Reportaža



Ne sjećam se gdje je mlin kupljen, bila sam zaista malena da to za-pamtim, a bilo je i previše drugih i važnijih detalja za pamćenje pa sumi nekako izostali i izgubili se u gomili godina i briga. Ali kao krozsan se sjećam da je kupljen negdje u čaršiji...ili u Tehnometalu pod“Pločom” ili u Bezistanu. Ali nije ni važan svaki detalj oko kupovinemlina važna je priča vezana za moje sjećanje na ručni kahveni mlin.

Dugo smo, to ljetno prijepodne, ja i moja mati, tragali za najljepšimi najsjajnijim mlinom, sve dok nismo nabasale na jedan sivi, srebreno-metalne boje, sa izrezbarenim motivima fildzana i džezvi. U izlozimasu stajali mnogi, lijepi i ne tako skupi elekrtični mlinovi za kahvu, alimoja je mati tražila ručni mlin jer je naš stari već imao neku falinku.Kad staviš kahvu u njega okretao se kao pokvareno biciklo, ti okrećešpedale, a biciklo ne mrda jer ima prazan hod. Mljelo se sa njim i okre-talo, al’ ništa nije ispadalo samljeveno u njegov bunker.

U našoj kući, dobro se sjećam, imali smo bezbroj električnih uti-čnica kako je ono Ismo bio električar i u to vrijeme stanovao kod nas.Gdje god je bilo zgodno ugradio je po jednu utičnicu. Čudila sam sezašto baš traži ručni mlin pored toliko utičnica u kući, ali ko velim, di-jete sam i nije moje da se petljam, te ne rekoh majci ništa. Al’ potajno,negdje u sebi, u dubini duše, razmišljah zašto kupuje nešto što joj pravidodatnog posla kad onaj električni samo uključiš, upališ i gotovo.

Posebno mi je bilo začudo još kad žena za pultom reče cijenu mlina,meni oči stadoše. Bio je par puta skuplji od onog električnog. Majka jebila odlučna i odmah, nakon plaćanja mlina na blagajni, vratila se dotrgovke, uzela mlin i brižljivo ga stavila u svoju tašnu.

-Majko, što mlin stavljaš u tašnu?- upitah majku jer sam bila izne-nađena njenom odlukom da pored cekera mlin stavlja u tašnu.

-Da ne bi slučajno, u prolazu, nekog udario!- odvrati mi mati i odbimoju ponudu da ga ja ponesem u cekeru.

-Neka Bela ‘ćeri, mama zna da si ti vrijedna i hoćeš pomoći, al’putem možeš slučajno nekog udariti i eto ti belaja. Ovako, majka će gaponijeti a ti ćeš nositi jagode koje ćemo kupiti usput, na placu, u pov-ratku kući.- tihim glasom mati mi odgovori i nježno me potapša po

glavi.Usput, u hladu Kastela, sreli smo i nekoliko majčinih prijateljica pa

su one skupa zasjele na klupi, a ja sam se poigravala sa postavljenomlokomotivom, trofejom iz drugog svetskog rata i pokušavala da za-pamtim šta na njoj piše. Dugo su sjedile i prepričavale svakodnevnepriče dok sam ja uzalud nastojala da upamtim onaj tekst napisam nažutoj ploči.

Od toga dana, isto kao i prije žene, majčine prijateljice i komšinicesu često navraćale i dolazile na kahvu a majka se nije baš falila novimmlinom, nije bilo ni potrebe. Mlin, sam po sebi, kad bi došao na hastalbio je u centru pažnje. Same su se raspitivale gdje je kupljen, koliko jekoštao i sve najljepše govorile o mlinu ko da je živ insan. Sjedeći na ba-samcima, u odmoru svoje igre, čudila sam se i tražila odgovor na pitanjakoje nisam ni znala tad da postavim:

Meni uopšte nije bilo jasno zašto se svi dive i prave bajku od mlinakad je on samo jedno još dodatno oruđe za rad koje oduzima nepot-rebno vrijeme, naročito mojoj majci, koja je uvijek imala i ima poslapreko glave.

Vrijeme je prolazilo, ja starila, godine odlaze sa protokom Vrbasa idolaskom rata pakujem se i napuštam voljeni sokak, kuću, prija-telje...Mora se...kad se mora nije teško...Samo mislim da je tako i tje-šim samu sebe... Ko nevjeruje neka proba. Neka osjeti isto što i ja kadga neko otjera sa svoga, pa da vidi i osjeti svu tugu napuštanja...Nijelahko...Nije...Boga mi!

Među spakovanim stvarima našao se i onaj materin mlin za kahvu.Još iz doba kad je moja mati napuštala svoju voljenu kuću. U izbjeg-lištvu smo i teško nam je i jedva se snalazimo. Kad smo se konačnosmjestili i započeli neki novi život, rijetko smo upotrebljavali onaj našmlin, služili smo se električnim, al’ onaj naš dragi mlin, naš mlin sreb-renometalne boje, stajao je na posebnom mjestu, kao pomen, kao us-pomena na prošlo i bio je specijalno sakriven. Za nedaj bože!!

Već je mnogo Vrbasa i godina proteklo kako smo u Danskoj i ni-kako, ama baš nikako, ni jednu jedinu minuticu, nismo ostali u mraku

RUČNI MLIN ZA KAHVU

Tekst: Azra Dedić

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Priča


ili bili bez elekrtične energije. Za to vrijeme mlin je mirovao, ostajao nasvom mjestu, nikad dirnut, osim pogledom pomilovan, još nikad nijebio upotrebljen.

Prije neki dan spremah kuhinju da promjenim papire koji su se ne-kako izgužvali po ladicama kuhinje i koji su mi možda više dodijali podezenu nego po izgužvanosti, pogled mi zastade, zakova se na mlinu.Uspomene se probudiše i navaljuju jedna na drugu. Gurjkaju se i buderazna sjećanja.

U ćošku leži moja šivaća mašina i pogledom na nju shvatih da i onaima neku neobjašnjivu moć, kao da uvijek ima neki dogovor sa ženamakoje mi dolaze u posjetu i kad sam im na njoj nešto prepravljala. Onedodnesu na poklon skoro uvijek one naše bosanske, sitno mljevenekahve, pa ja skoro da nisam nikad palila ni moj elekrtični mlin, a ka-moli moj dragi ručni mlin.

Međutim kako sam imala velikih rezervi kahve, odlučila sam da ihpodijelim a ostavih sebi jedno “pecivo” ali nedovoljno, tako da, kaduveče komšinica dođe na kahvu, ja ću joj reći da sam zatečena i da nej-mam ni trunke mljevene kahve. Tako i bi. Kad je ona sjela upitah je jeli za kahvu što ona potvrdi. Tamo u plakaru smješio se paket kafe uzrnu i ja nekako stidljivo izvadih mlin za kahvu i rekoh:

- Bogami, sačekat ćeš malo za kahvu. Ovaj put stavrno nemam nitrunke mljevene kahve i moram nam samljeti jedno pecivo na ručni jermi je elekrtični mlin zauzet. Nisam imala štaub šećera za kolač pa samneki dan kristal šećer samljela u njemu a prvo da ti kažem ne čisti mise!- lagala sam joj

-Blago meni, ljepoto moja, drago mi je da je tako. Pa samo da znašotkad ja nisam popila kahvu tako samljevenu.-odgovori ona što me jošviše obradova.

Sjedoh preko puta nje i sagnuh se naglo uzimajući kuhinjsku krpui stavljajući je ispod mlina preko majice rekoh kao da se pravdam:

-Moja mati je uvijek stavljala kuhinjsku krpu ispod mlina da jojvaljda ne ostane neki prljav trag na bluzi. Jest da ja nemam potrebe, nitje moja majica vrijedna i već sam je uprljala... al’ eto staviću i ja krpukao ona nekad.- rekoh joj.

Komšinica, kao nekad one mamine komšinice, poče da postavljapitanja oko mlina. I ja odgovarah i ispričah joj svu priču o ručnommlinu za kafu. U tom joj postavih i ja pitanje, onako nonšalntno, ne di-rektno, ili bolje reći nisam ga ni formulisala ali ona ponudi zaista za-

dovljavajući odgovor svojom pričom-Eh...Bila su to sretna i lijepa vremena!!!- reče ona tugaljivo i sjetno

pa nastavi sa pripovijedanjem ko da je mene pitala.-Tada su se žene vazda skupljale oko pravljenja jela, pite, slatka,

hurmašica, dok jedna pravi, druga daje savjete za nju, a tek oko bak-lave kolko posla. Ima tu posla cijelo jutro jer je muško vazda bilozahtjevno i sve je moralo biti kako treba i u kući i oko kuće pa se ženedovijale dovijale kako su znale. I sad ja tebe gledam kako ti taj mlin ok-rećeš...eh.....

Meni je bi žao pa se okrenuh da sakrijem suzne oči. Upitah je onakood srca.

-Pa hoećeš ti da okrećeš?- ponudim joj mlin.-Hoću!- prihvati ona i ja joj pružih mlin koji ona radosno uze u šake

i ravnomjerno nastavi da okreće. Nakon nekoliko trenutaka obrati mi se.-Nešto ima u ovom mlinu, neka tvoja tajna. Sad mi lijepo objasni

kakva je to tajna u ovom ručnom mlinu za kafu?- upita.-Samo lijepe uspomene!...Ništa drugo...samo uspomene!!!- odgo-

vorih joj a ona se nadoveza ko da je čekala mnogo vremena u zasjedida se nekom otvori.

-Eh ...moja Azra!! Žene su se za njega otimale za mlin samo dasjednu, da odmore i popiju jednu nakon završena posla. I da koju mi-nutu odmore.- završi ona svoju započetu misao. Misao koja je puna is-tine...one nevidljive ali trajne istine.

Gledah u nju kao da mi je otkrila najveću istinu do sada čuvanunegdje u nekom zavežljaju i odvezala ga samo meni. Sjedeći tako prekoputa nje gledah je s divljenjem kako okreće mlin i sjetih se majke, sje-tih se Nure kad smo ono prolazili kraj njene kuće... Sjetih se mnogihžena kao što su moja mati, Nura, Senija, Atifa...

-Nuro moja šta radiš?- čulo bi se dozivanje je komšinica prekoplota...

-Ah...Evo naradih se draga moja pa sam sjela pod vinovu lozu danoge i dušu odmorim.-viče Nura, a u ruci se okreće ručni mlin za kahvu.Njen je bio žut sjećam se i nije bio rezbaren kao naš.

Vjerovaću dok sam živa da je ručni mlin za kahvu bio i ostao nekaprivilegija među ženama, bar privilegija njihovog radnog odmora jerdrugi nisu ni imale.

Ovu malu priču posvećujem svim banjalučkim domaćicama.


udra izreka je da što je zapisano ostaje zapamćeno, a što sepamti odlazi polako u zaborav. Cijeneći ovu pouku pokušaćunapisati jednu priču – opisati događanja o zabavnom muzi-

čkom životu u Banjaluci od pedesetih do sedamdesetih godina pro-šlog vijeka, o jednom orkestru koji je činio okosnicu ovog zbivanjau našem gradu, ljepotici na Vrbasu, o mladosti i razdraganosti živ-ljenja, o zelenilu, alejama kestenova i lipa, čiji miris još uvijek sa-njamo i osjećamo.

Od rane mladosti osjećao sam sklonost i ljubav prema mu-zici i to je bivalo još prisutnije u mome životu otkad naučih svirati gi-taru – moj omiljeni instrument, a osobito kada sam počeo svirati uorkestru plesne zabavne glazbe pri OKUD „Veselin Masleša“, osno-vanom početkom poratne 1948 godine. Sviranje nekoliko narednihdecenija pričinjavalo nam je zadovoljstvo druženja i saznanje da ra-dimo zanimljiv posao u zabavnom muzičkom životu Banjaluke, gradamladosti, đaka, studenata, muzike i pjesme / „Kroz Banjaluku ne pje-vaj“ kaže jedna izreka/, grada prelijepih djevojaka „uzdah momaka“.Banjalučka mladost, kojoj i sami pripadasmo, zdušno nas je prihva-tila i u zajedničkom odrastanju godinama smo uživali veliku popu-larnost u gradu. Uz zabavno šlagersku muziku upoznavali smo izavoljeli jazz/džez glazbu, čiji smo zaljubljenici i poklonici ostali ci-jeloga života, uvijek slušajući razne stilove i ritmove u zanimljivimaranžmanima / radio Luksemburga, radio Kelna, a osobito i ponaj-više Glas Amerike/. Tako smo i mi u orkestru imali na repertoaru isvirali poznate svjetske balade, pa se tako i naša publika na plesnimvečerima i koncertima upoznavala i prihvatala džez glazbu. Uz đačkeplesne matineje priređivali smo kraće koncerte poznatih džez melo-

dija uz tekstualno tumačenje nastanka i svekolike popularnosti ovečarobne crnačke muzike,a uz uspješne interpretacije Želimira – ŽeljkaSarića. Sve je to ostavilo zapamćene tragove u muzičkom životu Ba-njaluke, pa je potrebno navesti prvu postavu orkestra tih dalekih go-dina.

Kulier Tomislav – Nandi, muzički rukovodilac orkestra, uto vrijeme vrstan mladi vojni muzičar pri Domu armije i svirao je ne-koliko instrumenata; Franjo Petrušić – klavirista, harmonikaš, aran-žer i vođa vokalnog okteta i kvarteta. Njih dvojica su ponajviše učiniliu to doba na profiliranju i stasavanju našeg orkestra. Tu su zatimZvonko Blaha, Duško Milanović, Josip Zombra, Jarolim – ŽarkoLanda, Vlado Šaula, pa nekoliko tadašnjih gimnazijalaca: NedeljkoPopović – Pop, Đovani Kavalini, Zlatko Daniš, Ratko Čangalović,Kemal Ekić i moja malenkost Irfan Nurudinović. Dakle, ovo bijašeprva postava orkestra, a u kasnijem periodu orkestar su napuštali nekičlanovi iz osobnih razloga, ali su novi muzičari popunjavali upraž-njena mjesta, pa je tako orkestar nastavio kontinuiranu aktivnost unaravno izmjenjenim manjim postavama. U tim narednim godinamanekoliko muzičara sviralo je u orkestru i oni su ostali zapamćeni svo-jim djelovanjem. Trebam naglasiti da sve ovo pišem samo i isključivopo sjećanju, daleko od voljene Banjaluke, živeći u Norveškoj nakonprogonstva, kao i brojni sugrađani raseljeni diljem svijeta, pa molimza oprost za izvjesne manjkavosti u taksativnom nabrajanju imena ičinjenica.Znamo da je sjećanje krhko. Pokušaću navesti još imenačlanova orkestra u narednom periodu: Hašim – Haško Čelebić – po-najbolji bubnjar i pjevač poznat po senzibilnim interpretacijama, Mi-roslav – Miro Blažević, Ante Zorić, Ekrem Nanić, Nijaz Durić,

ZZaabbaavvnnee nnoottee u muzičkom životu Banjaluke

Tekst: Irfan Nurudinović

M

Sjećanja


Nikola – Ikija Koljević, Kosta Janković, Savo Petronijev, MiljenkoPetrović, Pero Štumpf, Momo Ristanović, Brane Tripalo, Antun –Tončo Marković, Zlatko – Čisko Skočibušić, Josip Jopa Jurić, Mu-hamed Braco Skopljak – vrstan klavirista, aranžer i kasnije, uz HaškuČelebića i Milorada – Bucu Kenjalovića, organizator i dirigent festi-vala „Djeca pjevaju Banjaluci“.

Vokalni solisti bili suvrlo značajna karika u djelova-nju orkestra, pa i tu je plejadaimena i po sjećanju, uz dužnuispriku za poneko propuštenoime, navodim: Ankica Jurić, Be-hija Krupić, Ratko Čangalović,Slobodan – Bodo Androšević,Želimir Sarić, Boško Orobović,Aco Jurić, Edin Čejvan, Muha-rem Karaselimović, Fuad Huse-džinović, Nihad Katana – Čaruga,itd. Repertoar orkestra i pjevačabio je uvijek aktualan, kompozi-cije sa domaćih festivala zabavnemuzike, kao inozemni svjetski hi-tovi do kojih se najčešće dolaziloslušanjem i „snimanjem“ iz pro-grama navedenih stranica i pozna-tog festivala kancone u San Remu.

Prerano preminule pjevače Boška Orobovića i AcuJurića povezuje Opatijski festival zabavne glazbe.Boško Orobović , doista vrstan muzičar i pjevač,jedne godine je dijelio prvu nagradu na Opat. fe-stivalu sa isto sada pokojnim Vicem Vukovim -legendom i pjevačkom zvijezdom. Aco Jurić jebio pravi neponovljivi zaljubljenik zabavnihmelodija i svake godine je prisustvovao Opatij-skom sve do smrti.

Svirali smo u svim većim i manjimsalama u gradu, u srednjim školama na ne-deljnim matinejskim plesnjacima kada je tobilo aktuelno, u banjalučkim hotelima i ba-štama, nekoliko sezona na Jadranu / Kotor,Budva, Jelsa na Hvaru/; bili smo očito vrlo ak-tivni. Međutim najduži period našeg sviranjabio je u Sali tada fiskulturnog – nekad Sokol-skog - doma, a nešto kasnije u prelijepoj dvo-rani tadašnjeg Doma kulture – sada Banskidvori. Tu smo šezdesetih (najuspješnijim „zlat-nim godinama“ aktivnosti orkestra) priređivalizapamćene plesne večeri i gala koncerte uzučešće brojnih mladih domaćih pjevača i vo-kalnog kvarteta i okteta, koje je vrlo uspješnovodio Franjo Petrušić, kao i priredbe i baloveza novogodišnje večeri i druge prigode. U tomperiodu snimili smo jednosatnu emisiju zaradio Sarajevo, a nekoliko puta cijeli orkestar(ponekad pojedini muzičari) učestvovao je upredstavama banjalučkog pozorišta, sa kojimasmo gostovali u nekim gradovima BiH, u Za-grebu, Beogradu i u Bugarskoj.

Dugogodišnje zajedničko muziciranjei naše druženje rezultiralo je dragim dugogo-

dišnjim prijateljstvima (što je najdragocjenije) kao i nezaboravnimšaljivim zgodama i prilikama, dogodovštinama, anegdotama i ca-kama, ponekad i neugodnim situacijama, koje je trebalo „elegantnopreplivati“ i brzo zaboraviti.

Svakako trebam napomenuti da mi je prvu električnu gitarukupila sestra Bisera u Italiji, koja je kao orijentalista boravila dvije go-

dine u Kairu na specijaliza-ciji i usavršavanju. Radostinije bilo kraja.

Ovo je bilotoplo sjećanje na jedno sre-tno, radosno vrijeme i ge-neraciju razdraganemladosti i života u gradu ukojem su tolerancija i živ-ljenje sa drugima i druga-čijim bili alfa i omegapostojanja. Istovremenoovo je sjećanje na naše ko-lege i prijatelje koji višenisu sa nama.

Sjećanja

E K S K U R Z I J ENekada smo se dobrotom voljeli

Foto: Goran MULAHUSIĆ

Piše: Kemal COCO


ismo se prijatno osjećali kada je Amir jedini u razredu rekao razred-niku da on ne može ići na ekskurziju jer mu je mama bolesna. Istina,svi smo znali da je njegova majka često bolesna, da joj Amir pomaže

u obavljanju kućnih poslova jer mu je otac građevinski radnik i radi od jutra dovečeri kako bi za svoju ženu, a Amirovu majku zaradio novac za nabavku sku-pih lijekova.

Ni to saznanje nije bilo prepreka da Žuti, kako smo zvali Vedrana, Ja-sminu, Draženu, Haski i meni kaže da Amir laže i da mu majka nije bolesnanego su drugi razlozi što ne ide na ekskurziju.

Znali smo da sa Žutim ne treba ulaziti u bilo kakvu polemiku jer je veomateško mijenjao svoje mišljenje. Zato smo to njegovu tvrdnju prihvatili sa nevje-ricom jer je Amir bio član naše nogometne ekipe i jedan od nama dragih dru-gara koga smo svi voljeli, ali i on nas.

Taj dan, kada je Amir rekao razredniku da ne može ići na ekskurziju iza

podne do mene je dotrčao Žućo i zamolio me da s njim odem do voćaraZaima koji je u našem naselju imao veliki voćnjak.

“Znam da ste veoma dobri dječaci, a meni takvi trebaju. Znam da vam jenovac sada potreban jer idete na ekskurziju i svako želi imati što veći džepa-rac. Neni je potrebno da oberete ovih dvadesetak šljiva, ali da svaki plod budeobran i postavljen u drvenu posudu (gajbu) napravljenu za šljive. Priznajem datu ima dosta posla, ali priznajem da ću vam i pošteno platiti”, kazao je Zaim.

Žućo, koji je bio najstariji iz naše nogometne ekipe, obrati se meni: “Šta ti o ovoj ponudi misliš”?U prvim trenucima bio sam iznenađen pitanjem, a onda stidljivo izgovorio: “Ako će dobro platiti, a kaže da hoće, onda ćemo raditi”Dogovorili smo se da sa radom počinjemo sutra poslije završetka nastave.Da pojačamo svoj džeparac za vrijeme ekskurzije složili su se Jasmin,

Hasko, Dražen. Naravno da smo pozvali i Amira da s nama radi. On je to prih-vatio što je bio prvi znak da je Žućo bio u pravu kada je kazao da Amirovamajka nije bolesna.

“Radite kao pravi berači”, pohvalio nas je stari Zaim kada smo prvi dan za-vršili sa radom.

I narednih sedam dana stari voćar o našem radu imao je samo riječi hvaleNa kraju osmog dana rada Žući je dao kovertu u kojoj je bio novac.

“ Posao ste odlično uradili i ja sam vas platio kao što plaćam iskusne be-rače”, rekao nam je Zaim i u šali dodao: Od sada se zna ko su berači u momvoćnjaku.

Krenuli smo svojim kućama, a svi smo čekali da Žućo prebroji novac i po-dijeli na šest jednakih dijelova.

I dok smo prolazili pored malonogometnog igrališta u našem naselju Žućose oglasi:

“Ovaj novac dobit će najsretniji od nas.“Kako postaje Dražen radoznao?“Lijepo. Ja sam napisao šest ceduljica sa brojevima od 1 do 6. Ko izvuče

najveći broj, tačnije šesticu njemu pripada sav novac.“Ali svi smo isto radili i red je da svi isto i dobijemo”, javi se Jasmin.“Zašto poslije napornog rada se ne bi malo i igrali i sreće” , reče Žućo i

poče da nas uvjerava da će najsretniji da nas časti kada budemo na ekskurziji.Bilo je onako kako je najstariji od nas rekao.Iz džepa je izvadio šest savijenih listića, dao ih meni, a onda upitao: Ko je

od nas najmlađi. Kada smo svi kazali svoje rođendane ispalo je da je Amir naj-mlađi.

“Neka onda Amir prvi i izvlači ceduljicu.Naš drugar dugo se dvoumio, nekoliko puta krenuo je da uzme ceduljicu iz

mojih ruku, pa je ruku opet sebi povlačio. Lice mu je bilo blijedo, a u jednomtrenutku iz njega smo čuli riječi:

“Meni ovo znači mnogo više nego vama.“Hajde već jednom”, povišenim glasom reče Žuti.Amir priđe mojim rukama, zatvori oči i uze jednu ceduljicu i… leđa okrenu

nama dok je otvarao ceduljicu.Šestica!, šestica!, poče da viče.“Da vidim”, oštro će Žućo.Amir mu dade ceduljicu, on pogleda, a onda je pokaza nama govoreći“ Nagrada je Amire tvoja”“ i kovertu sa novcem dade našem drugaru koji

poput strijele otrča u pravcu svoje kuće.“Uspjeli smo”, očito radostan reče Žućo.“Šta uspjeli. Osam dana sam džaba radio?!, rekoh pomalo ljut.“Sutra ćeš vidjeti da nisu džaba radio”, oglasi se Žućo i onda nam reče, u

što smo se i uvjerili, da je na svim ceduljicama napisao šesticu da bi Amir izvu-kao taj broj i s nama krenuo na ekskurziju.

Ja mu nisam vjerovao, ali kada smo sutradan imali čas razrednog starje-šine i kada nas je naš razrednik obavijestio da s nama na ekskurziju putuje iAmir uvjerio sam se da je Žućo znao da našem drugaru nije bila bolesnamajka nego da nije imao novaca za ekskurziju.

Amir nas je na ekskurziji nekoliko puta častio kolačima jer je voćar Zaimbio izdašne ruke kada je platio naš rad. A naš Amir danas je ljekar u jednoj ev-ropskoj zemlj i pri pomenu ove epizode iz njegovog života i danas pocrveni.

U ovom prilogu prezimena aktera su namjerno izostala!!!!

NSjećanja

37

edan od glavnilh problema postratne Bosne i Hercegovinejeste institucionalna nejednakost zasnovana na etničkoj ma-trici. One su osnažene socijalnim, ekonomskim i političkim

strukturama. Sistem lagano stvara jedan obrazac ponašanja „nor-malnost podjele na nas i njih“. Odvojene zajednice čija bit se za-sniva od „drugosti“. Ljudska egzistencija postoji samo u jednomsocijaliltetu, komunikaciji sa onim drugim. Bez te komunikacijemeđu različitim kulturama dolazi do jednog perpetuiranja naciona-lne ideologije u tim malim etno-nacionalnim zajednicama. Svakakultura koja se hermetizuje umire, a sve se to radi upravo iz željeda se sačuva rasna, kulturna i etnička specifičnost. Zajednica za-snovana na takvim principima dovodi do procesa dvostruke dehu-manizacije. S jedne strane stavljanjem druge etničke zajednice ustereotip. A samim tim i do dehumanizacije vlastite etničke zajed-nice. Podjele u BiH školama stvaraju veliki problem identiteta uče-nika u glavama učenika potpuno svjesni da moraju biti hiper Srbiili Hrvati u nametnutnoj im domovini. Stvaranjem mini maticaputem ideološkog aparata đaci stvaraju svoje nacionalne oaze. Onenisu dovoljno dobre kao matice ali služe svrsi. Upravo su škole uBih pored crkve i medija rasadnik i proizvođač nacionalnih ideolo-gija. Sve u školskom sistemu je podređeno glorifikovanju onognacionalnog, zastave, vjerski simboli, inistiranje na kolektivitetu uratu, miru, istorijskim pobjedama i porazima koji se nekako tičusvih nas. Sve mi se nekako čini da smo na početku onog luterov-skog „i have a dream“, luterovska vizija bez samog Lutera. Svje-

doci smo nažalost da nam je desnica mnogo vitalnija od ljevice,spremnija na aktivizam najgore vrste.Dolazimo do pitanja kako ida li je uopšte moguće emancipatorno djelovati kroz instituciješkolstva. Odgovor na ovo pitanje je teško dati, jer uz postojanje sa-mosvjesnih pojedinaca koji će nastojati da emancipatorno djelujena đake, velika većina je onih koji neće učiniti ništa. Svako iskaka-nje iz etničke matice dovodi pojedinca u rizik da bude odbačen kaonepodoban, a djeca u adolescentskom dobu jako teže socijalnomkonformizmu. Dok grupe mladih koji krenu drugačijim putem bi-vaju smješteni u različite kategorije; mračnjaci, čudaci, domaći iz-dajnici. Živimo u postsocijalističkom društvu koje u procesutranzicije, uspostavljaju se novi društveno-ekonomski odnosi , dokstanovništvo tavori i čeprka po ostatcima prošlog sistema. U potpu-noj nemogućnosti da se otme posve pasivizirajućoj nostalgije ten-dencija svakog postsocijalističkog društva da ponovo pripadajednom totalitetu, jasnoj izvjesnosti, moćnom državnom aparatukoji garantuje sigurnost. Etno-nacionalne grupacije su prihvatileovu logiku, partija je zamijenjena crkvom, bratstvo i jedinstvojednom etničkom solidarnošću. Ja sam odrastao u etnički homoge-noj sredini , nije bilo podjela na nas i njih ili nije bilo tako eviden-tna, jer postoji evidentna dominantna etnička skupina. Dok je onih„drugih jako“ tako malo pa se ne doživljavaju kao prijetnja. U sre-dinama gdje imamo dvije etničke skupine uvijek postoji stah odove druge i želja za jasnom diferencijaciom. Djeca koja pohađajuškole i kojim nisu dominantna grupa provlače se kroz sistem, ali se


DVIJE ŠKOLE POD J

Foto: Goran Mulahusić


prepoznaju kao ono „drugo“. Citiraću jednu djevojku iz srednješkole u Banja Luci „Nemamo ništa protiv Muslimana i Hrvata svedok ne počnu biti svjesni svoje nacije i religije“. Djeca iz mješanihbrakova teže da se konformiraju sa većinskom grupacijom iz čistopraktičnih razloga; integracija u društvo, socijalna hijerarhija, oubi-čajne prakse koje su etnički normirane. Časovi vjeronake su najevi-dentniji primjer isključivanja pojedinaca iz sistema. Ateizam jenešto što školski sistem ne poznaje i ne želi priznati, a djeca čiji ro-ditelji nisu religiozni, a pritom nisu iz mješanog braka, a od stranedruštva i ponekad od pravnih normi da svoju djecu šalju na časovevjeronake. Bosna i Hercegovina je po Ustavu sekularna država, a toje temelj Evropskih vrijednosti koji se krše na svakom koraku. Ponekoj Balkanskoj logici očeva vjeroispovijest je ujedno i vjeroispo-vijest djeteta, a samim tim i njegova etnička pripadnost. Zdravora-zumski govoreći ljudi koji su ušli u mješani brak nisu opterećenivjerskim i nacionalnim, ali školstvo sa obaveznim časovima vjero-nauke, gdje se posebno insistira na onom etničkom, dijete tjera dase opredjeli. Nacionalistički diskurs u svojoj totalitarnosti isklju-čuje svako individulano bistvovanje koje ne ulazi u unaprijed eta-blirane kategorije. Nevladin sektor sa svojim multilnacionalnimradionicama i aktivnostima može doprinijeti građenju kritičnemase, koja može biti baza za neko dalje djelovanje. Mimo naciona-lne države i društva koji će nastaviti borbu za građansku državu,takvi pokušaji gube smisao. Diskriminacija je upisana u UstavBosne i Hercegovine, jer je na postratnim etničkim šavovima izni-

kao neefikasn korumpiran politički sistem, koji u svojoj srži pogo-duje za razvijanje daljih podjela i bujanje nacionalnih duhova. Ne-zaposlena omladina, kivna na državu, svijet, društvo bježi uiluzorni svijet nacionalnog mita koji se temelji na konstantnoj vik-timizaciji , velikim istorijskim poduhvatima velikih predaka. Uzpomoć manipulacije političkih struktura, epski narativ i mitomanijase koriste da bi se priklili egzistencijalni problemi (siromaštvo,ko-rupcija, nezaposlenost...). Situacija koja mi se čini zabrijanjavaju-ćom je, da što vrijeme više odmiče, situacija postaje sve gora .Postratne generacije u Bosni i Hercegovini, odrasle u normalnosti,etnički čistih prostora, bivaju sve radikalnije kako vrije prolaz,novo društvo sa promijenjenim demografsko etničkim karakteristi-kama stvara nove narative i alternativne istorije sakrivene tokompedesetogodišnje vladavine komunizma. Vaskrsavaju do sada ne-poznate činjenice o starim nacionalniom pokretima, bujanje revi-zionizma izraslog iz ruševina prošlog sistema . Svi neuspijesisadašnje vlasi tumače se komunističkom vladavinom, da bi se skre-nula pažnja s aktuelne vlasti. Udžbenici istorije su potpupno nekrit-čki koncipirani, tako da učenici dobijaju osjećaj nekakve etničkesuperijornosti i nepogrešivosti. Ukoliko se društvena svijest naneki način ne promijeni u BiH i ne dođe se do konstruktivnog dija-loga zajedno sa ekonomsko integracijama u EU, koje će doprinijetinormalizaciji odnosa u BiH, bojim da sadašnje stanje može dovestido daljih podjela koje mogu rezultirati još jednim ratnim sukobom,koje je malo građana BiH spremno platiti.

JEDNIM KROVOM Tekst: Sandro HERGIĆ

40

ejakovićeva antologijska i kultna monodrama“Kako, bolan, nema Bosne...”, bila mi je prvaasocijacija prekjučer (petak, 8. aprila 2011.)

kada sam se pojavio u prostorijama Herbert ClarkHoover Elementary School u sjeveroistočnom bos-tonskom predgrađu Melrose, gdje je održan Svetskifestival kulture. Ima Bosne, itekako, i na ovom dje-liću Planete, na kojem je, uz SAD, Indiju, Japan, Ita-liju, Švedsku, Portugal, Irsku, Grčku i Alžir, našaBosna zasjala svojim punim sjajem. Za pred-stavljanje naše majke-domovine sa osnovnim sadrža-jima iz njene osebujne “lične karte”, pobrinule su seMirsada Gušić i Alisson Lakača, a svoj snažni obol uprezentiranju uzivo bh. bogate kulturne baštine dalasu djeca iz KUD-a “Boston sevdah”, igrajući folklor. Zanjihov angažman na ovoj kulturnoj manifestaciji za-služni su dr.Adnan Zubčević i Asim Kustura.

Prisustvujući ovom kulturnom događaju, baremza trenutak smo bili u prilici odagnati od svojih mislionu oporu bh. zbilju koja traje već dvije decenije i

drži nas u nespokojstvu. Svi, koji smo se zatekli togpredvečerja u spomenutoj školi u ovom bostonskompredgrađu, imali smo priliku da osjetimo taj nepo-novljivi miruh Bosne i da se osjećamo ponosni na onošto smo imali pokazati, kako domaćinima ove mani-festacije, tako i ostalim posjetiocima, posebno djecičiji su korjeni u zemljama koje su se također ovdjepredstavile. I, kao što reče naš zemljak Džebrail La-kača, “ovih nekoliko kvadrata gdje je izlozeno najl-jepše i najvrednije bosansko-hercegovačko, jeste,zapravo, privremeni teritorij Bosne i Hercegovine...”

A ono što nije privremeno, nego jeste stalna kate-gorija, je da je Bosna u našim srcima bila, jeste iostat će, s generacije na generaciju, do Sudnjeg danai da je iz srca predstavljamo, ma gdje bili.

“Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči,kako, bolan nema Bosne, a Miljacka teče, kako,bolan, nema Bosne, a Sana ide.....” Ama, kako,bolan, nema Bosne...ne morate, ako nećete vjerovatiovome što napisah, pogledajte slike i vjerujte, akohoćete - svojim očima.

U jednoj osnovnoj školi, u bostonskom predgrađu Melrose, održan Svjetski festival kulture

“KAKO, BOLAN, NEMA BOSNE...”?

Tekst: Bedrudun GUŠIĆ

P

41

In memoriam: Milena - Seka Bojović

Dobri Duh BanjalukeUtjelovljenje smirene dobrote i ljubavi za sve (ljude, cvijeće,ptice, životinje) Milena Bojović (Seka,Sekana) otišla je juna ovegodine u Vječnost.I ostavila ogromnu prazninu u našim srcima i gradu na Vrbasu, a najveću u srcu svoga brataJoce – vrletnog Vrbaslije i pjesnika golubijeg srca...Skromna i tiha, nježna i uvijek osmijehnuta, Seka je bila intelektualac par excellence. Školo-vana i načitana, bila je nezamjenjiv i dragocjen sagovornik i nenametljivi savjetnik, objektivan ikompetentan slušalac (sa stavom!), ali nadasve Čovjek sa vrlinama koje se mogu pronaći samo usvetim knjigama. Sekana je inteligentno i humanistički sintetizovala Vjeru (u najčistijem oblikuusađenu u porodici Bojovića) i Nauku koju je poštovala. Poodavno sam Sekanu doživio kao Do-brotu i dao joj nadimak „Dobri Duh Banjaluke“. U njenoj kući i cvijetnjaku bilo je mjesta zasve dobronamjerne, a o crkvenim praznicima pohodili su Sekanu i Jocu Bošnjaci, Jevreji i kato-lici. Ljubav za ljubav. Prije nego završim ovo tužno prisjećanje, moram zapisati da je Sekana(od prvog broja) bila redovan čitalac ’Šeher Banjaluke’ – magazina koji je izuzetno cijenila.Hvala Ti, draga Sekana, što si ostavila ljepotu u našim srcima i sjećanjima!

Predstavile našu kulturu uBostonu: Mirsada Gušić

i Alisson Lakača


Kada se pomene MDD (Muslimansko dobrovoljno društvo)„Merhamet“ onda je prva asocijacija pomoć, koju onima u nevoljipruža ova bošnjačka humanitarna organizacija, koja u BiH postojijoš od 1913. godine - osnovan u Sarajevu za pomoć siromašnima iškolovanje djece slabog materijalnog stanja.MDD Merhamet Banjaluka djeluje od 1992. godine, kada je zbogposlednjeg rata čak 23.000 Banjalučana svih nacionalnosti bilo naspisku Merhameta, jer su zbog rata ostali bez posla, te koji će nare-

dne 2012. godine obilježiti 20.-godišnjicu rada i postojanja.Uz ostvarene veoma značajne rezultate MDD Merhamet Banjalukaje u takvoj materijalnoj situaciji da mu je i samom potrebna pomoć,prije svega Banjalučana, ali i drugih građana dobre volje iz BiH udijaspori - kako bi i dalje moga nastaviti ostvarivati funciju, poma-gati najsiromašnijima u Banjaluci i šire.Saznajemo ovo od predsjednika (na toj funkciji od 2004.) Merha-meta Banjaluka dipl. ing. mašinstva Fahrudina Prlje (55), ranije za-

Fahrudin Prlja

Apel za pomoćMerhametu Banjalukaza kupovinu prostorija

Prilog i Foto: Fikret Tufek

Razgovor s povodom


poslen u Telekomunikacionim uređajima „Rudi Čajevec“, prilikomnjegove posjete u aprilu Danskoj i Švedskoj, kada je uputio apel dase pomogne Merhametu Banjaluka kako bi mogli dalje postojati ipomagati siromašnima.

- Šta je vaš najveći problem?

- Glavni problem nakon 19 godina uspješnog rada i brojne po-moći u ratu i nakon rata je da je Merhamet Banjaluka podstanar uvlastitom gradu - naše prostorije su naime u privatnoj kući rahmetliSeida Biberića u Docu, ulica Gorana Radulovića br. 11. (kod dola-čke džamije). Dugujemo izuzetnu zahvalnost porodici Biberić jernjihovu kuću koristimo već pet godina bez plaćanja ikakve naknadeza korištenje. Prije toga smo mjesečno izdvajali oko 1200,00 KMza kiriju. Želimo, prije svega uz pomoć vas iz dijaspore, prikupitinovac za kupovinu objekta u kojem bi bile za stalno smještene pro-storije Merhameta Banjaluka, što je naš najakutniji problem. Našesu skromne procjene da je za rješavanje tog problema potrebno naj-manje 200.000 KM (ili 100.000 eura). Kada bi samo Banjalučani udijaspori dali godišnje vrijednost kutije cigareta taj problem bismomogli riješiti. Potrebno je dakle malo dobre volje i organizacije dase pomogne.

- Znači li to i apel Banjalučanima u svijetu da se uključe uakciju kupovine prostorija?

- Svakako, upućujemo apel svim Banjalučanima u svijetu da seuključe u prikupljanje novca. Molimo Udruženje Banjalučana uŠvedskoj sa svim regionalnim udruženjima, da povede ovu akciju,jer je to najorganizovanije udruženje. O tome ćemo voditi razgo-vore s predstavnicima udruženja Banjalučana u Švedskoj na ljetoprilikom ovogodišnjih susreta dijaspore, a voljni smo doći i na su-sret Banjalučana Švedske na jesen, kada procjenjujemo da bi naj-preče bilo voditi upravo ovu akciju. Naravno, poziv je ovo i svimdrugim udruženjima u dijaspori i Banjalučanima u tim udruženjimada se angažuju i daju svoj doprinos. Nadamo se da će svi oni Ba-njalučani kojima je Merhamet pomagao u najtežim trenucim imatisluha i razumijevanja da sada pomognu Merhametu, instituciji bo-šnjačkog naroda koji je to zaslužio.- Kakvo je sadašnje stanje s Bošnjacima u Banjaluci?- Prema našoj evidenciji ca 7.000 Bošnjaka ima u gradu Banjaluci,naravno neki se nisu ni prijavili kod nas, neki dođu pa se ponovovrate, tako da je teško imati ažurne podatke. Inače sam Merhametima 500 aktivnih članova koji mjesečno plaćaju 1 KM članarine.Dosta je socijalno ugroženih osoba starih i bolesnih o kojima nemako da se brine osim Merhameta. Svakim narednim danom situacijaje sve teža i teža.

- Imali ste značajnu ulogu i nakon rata?

- Da, bilo je to jako važno, pa je tako Merhamet bio posrednik urealizaciji akcije holandske vlade koja je sa 1,7 miliona KM sani-rala kuće povratnicima. Bilo je i drugih značajnih projekata kao ipodjele humanitarne pomoći za sve one Bošnjake koji su uspjeli daprežive ratne strahote u Banja Luci.

- Koje su Merhametove glavne aktivnosti danas?

- U prvom redu to je narodna javna kuhinja Merhameta sa 170korisnika svih nacionalnosti, od kojih 135 redovno dolazi po jediniobrok dnevno svim danima izuzev nedjelje, dok se za 35 bolesnih iiznemoglih hrana dostavlja na kućne adrese. Kapacitet kuhinje je200 obroka dnevno, za čim sigurno postoji interes jer broj korisnikanažalost stalno se povećava. Međutim, mi jedva obezbjeđujemo iovih 170 obroka, prije svega zbog nedostatka para. Opština daje40.000 KM godišnje. Tokom zadnje dvije godine od vlade RS,

preko Ministarstva lokalne uprave i samouprave, dobili smo bu-džetska sredstva za humanitarni rad od ca 60.000 KM kao jedini or-ganizatori javne kuhinje u RS, te smo od tih sredstava napravilisanaciju objekta i nabavili savremenu opremu za kuhinju kao i vo-zilo za dostavu.

- Ambulanta Merhameta ima važnu ulogu?

- Svakako, njene usluge dobija preko 2.000 korisnika kroz pre-glede i posjete, a potrebe su daleko veće, sve preko honorarno na trisata zaposlene dr. Hanumice Horozović i ekipe sastavljene od me-dicinske sestre i vozača s jednim vozilom. Ambulanta je u ulici Ka-lemegdanska 7-9 na Mejdanu. Međutim glavni problem je u tomešto mi ambulantu ne možemo registrovati jer to ne dozvoljavazakon niti možemo obezbijediti sredstva za njeno funkcionisanje.Tako da je upitno njeno dalje postojanje.

- Merhamet ima i socijalnu službu?

- Naša socijalna služba zapošljava socijalnog radnika koji u su-radnji sa Centrom za socijalni rad i u zavisnosti od raspoloživihsredstva pomaže u kućnoj njezi najugroženijim osobama, s tim dasu potrebe daleko veće. Pruža se i pomoć korisnicima oko priku-pljanja dokumentacije oko ostvarivanja prava na socijalnu pomoć uCentru za socijalni rad Banja Luka. Obilaze se sve socijalno ugro-žene i bolesne osobe koje se obrate Merhametu za pomoć te im senastoji pomoći . Prave se i realiziraju projekti za pomoć najugrože-nijim osobama. Poseban akcenat se stavlja na podršku i saradnju uzbrinjavanju starih i nemoćnih osoba kroz programe zaštite u ciljupoboljšanja kvaliteta života.

- Prima li Merhamet Banjaluke i druge vrste pomoći?

- Ima pojedinaca Banjalučana koji kad dođu u svoj grad, intere-suju se za rad i održivost Merhameta, te novčano pomognu ili dajunamjenski pomoć narodnoj javnoj kuhinji, o čemu mi redovno iz-vještavamo na našoj veb-stranici. Pomoć bošnjačkom narodu u Ba-njaluci i sada i dugoročno nažalost veoma je potrebna. Kao dobarprimjer navodim upravo MDD Merhamet Švedske i predsjednikaing. Fehima Halilovića, koji pomaže rad ambulante i pruža povre-menu pomoć javnim kuhinjama, te svake godine u akciji „Ljeto“podijeli značajan broj prehrambenih paketa najugroženijim porodi-cama. Značajan donator je Udruženja Bosansko-kanadskog prija-teljstva Toronto koji su prošle godine donirali 10.800 KM javnojkuhinji, te Savez Banjalučana u Švedskoj. Pomaže nam i Mesna in-dustrija „Ovako“ iz Sarajeva svakog Ramazana sa mesnim prerađe-vinama. Imali smo pomoć i iz Danske od udruženja Banjalučana izVajlea za javnu kuhinju do 2005., te iz Amerike od pojedinaca. Jošjednom bih uputio poziv svim našim Banjalučanima kojima je Mer-hamet pomogao tokom rata da prežive da prilozima prema svojimmogućnostima pomognu da Merhamet kao institucija stekne vlastitikrov nad glavom. Merhamet je bio značajan u prošlosti, nažalosttreba i u budućnosti. Dobro se dobrim vraća.

Više o MDD Merhamet Banjaluka na:

www.merhametbl.com e-mail: [email protected]

Unicredit banka AD Banja Luka

– SWIFT: BLBABA22, nr. BA39 5517 2048 0286 8582;

tel. 051-327 270

ili mobil 065-800 039 (Fahrudin Prlja).

Sjećanja

44

Sa Davorinom Popovićem u Banja Luci

NIŠTA NIJEKAOPRIJE!

Ne malo ostadoh, u najmanju ruku- iznenađen, pa i tužan, kadasinoć, 18. juna, na sarajevskom dnevniku vidjeh vijest kako je prošlodeset godina od smrti frontmena Indexa, Davorina Popovića, Pjevača,Pimpeka, Daće…Čovjeka koji je zauvijek obilježio Sarajevsku i Ju-goslovensku estradu. Bože, pomislih, kako vrijeme brzo teče, a mal-tene bilo je kao jučer kada smo se posljednji puta vidjeli u Banja Luci,početkom 90. godina i ako zanemarim koncerte Indexa 1995. u zag-rebačkom ”Lisinskom”.

Prizivam sjećanja i ljeto 1974. u Podgori kod Makarske. Te godineje Leo Vela otvorio ”Horoskop”, jedan od prvih privatnih disco klu-bova, uz ”Arcadu” kod Splita. Prelijepi prostor je uredio uz pomoćDragana S. Stefanovića, poznatog sarajevskog dizajnera. Tehniku imuziku su određivali raja iz Skenderije; Tamba, Kenan, Ogi i Zoka.A gdje su oni ljeti, tu je i Davorin Popović. Sjećam se njegovog do-laska u bijelom fići sa crvenom prugom po sredini i njegove tadašnjedjevojke, Banjalučanke Ranke. Tog ljeta smo se i upoznali. Bio jeizuzetno druželjubiv čovjek, sasvim običan, jedan iz raje. Često izafrkant, veliki ljubitelj i neumorni tamanitelj travarice. Od tada jePimpek redovno ljetovao, jedan dio u Podgori, a drugi, nešto dalje, uBratušu, pitoresknom mjestašcu između Promajne i Krvavica. Na-ravno, ako nije bilo svirke u ”Kaktusu”, tada poznatom (otvorenom)disco klubu na obali, u Baškim Vodama.

Početkom 90. godina ”Indexi” su u Domu kulture održali svojposljednji koncert u Banja Luci. Vrlo lako i brzo sam dogovorio saDavorinom jedan manji intervju za Radio Banja Luku. Tamo gužva,krkljanac za karte, pa se iskradosmo i autom kojim je vješto upravljaomoj dežurni drug, danas Zagrebčanin, Ognjen Karabegović, zapu-tismo se u najpitomije i najmirnije mjesto u centru grada. Naime,kako mu posao u predstavništvu zagrebačke projektantske kuće ”Os-nova”, nije baš najbolje funkcionirao, Enes Smailagić je odlučio ot-voriti kafanu. Nalazila se u ulici Moše Pijade, danas Jevrejskoj,odmah prekoputa Metalske škole. (Možete predpostaviti ko su bilinajčešći i, bogami, najbolji gosti!).

Intervju je bio relativno brzo završen, ponajviše zahvaljujući Pim-pekovoj rječitosti i neospornom profesionalizmu. Sjedamo uz šajbu,a Davorinu pogled odluta cestom, prema nezgrapnom zdanju Domasolidarnosti, što je nikao na mjestu nekadašnje banjalučke Realke.Dobro se, kaže, sjeća asfaltiranog košarkaškog igrališta, i utakmicakoje je tamo igrao u dresu sarajevske ”Bosne”. Bilo je to sredinom 60. godina. Nije zaboravio vrsnog banjalučkogkošarkaša Angela Trajkovskog koji im je zadavao ponajviše pro-blema. Kasnije će obadvojica bataliti košarku, pa je Angel završiokao šef maloprodaje u banjalučkom ”Energopetrolu”, a Davorin upjesmi i muzici. Doduše, ostao je vjeran sportu ”pod obručima”, aposebno kroz nerazdvojno drugovanje sa Mirzom Delibašićem. Za-nimljivo, u jednom trenutku, valjda navale emocija, rekao je: Vidim,i u Banja Luci, baš kao i Sarajevu- ništa nije kao prije!

P.S. Mogu samo zamisliti šta bi danas Davorin Popović rekao za Sa-rajevo i Banja Luku!

Tekst: Ozren Tinjić

Digital panting Dragan S Stefanovic

Šeher banja luka 13

Documents