PRAVNI IZAZOVI EKOSUSTAVNOG PRISTUPA ODRŽIVOG KORIŠTENJA MORA

PredgovorNe postoji jedinstvena međunarodno priznata definicija ekosustavnog pristupa, što se različito tumači u različitim kontekstima.Ekosustav nastoji približiti ravnotežu između očuvanja i korištenja bioloških raznolikosti na područjima gdje postoji više korisnika resursa i važnih nacionalnih vrijednosti.Ovaj dokument je fokusiran na važnosti korištenja pravnih odredbi u primjeni inovativnih ekoloških standarada na temelju ekosustava.

SadržajMeđunarodni pravni instrumenti ekosustavnog pristupa

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS), (10.12.)1982. Sporazum za oživotvorenje odredaba Konvencije koje se odnose na očuvanje i

upravljanje pograničnim ribljim skupinama i vrlo migratornim vrstama, 1995. Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD), 1992.

Načela ekosustavnog pristupa kao njezin prilog Konferencija Ujedinjenih naroda o ljudskom okolišu, 1972. Konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju (UNCED), 1992. FAO Pravilnik o postupanju za odgovorno ribarstvo, 1995. Tematska strategija zaštite i očuvanja morskog okoliša, 2005.

Odgovornost ljudi u morskom ekosustavu i održivo korištenje mora Administrativni kapaciteti za provedbu ekosustava Sudjelovanje dionika Adaptivno (prilagodljivo) i integrirano upravljanje

Pravna razlika između konvencionalnog i ekosustavnog pristupa

Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS), 1982UvodProblemi morskog prostora međusobno usko povezani i da ih treba razmatrati kao cjelinu.Očuvanje živih resursaU isključivom gospodarskom pojasu obalna država određuje dopustivi ulov živih bogatstava. Takvim je mjerama također svrha da se održavaju ili obnavljaju populacije lovljenih vrsta na razinama koje mogu osigurati najviši održivi prinos.Prilikom poduzimanja takvih mjera obalna država vodi računa o učincima na one vrste koje su udružene s vrstama koje se love ili su ovisne o njima, radi održavanja ili obnavljanja populacija tih udruženih ili ovisnih vrsta iznad razina na kojima bi se njihova reprodukcija mogla ozbiljno ugroziti. Države će prilikom određivanja dopustivog ulova i utvrđivanja drugih mjera za očuvanje živih bogatstava otvorenog mora poduzeti mjere koje su osmišljene na temelju najboljih znanstvenih dokaza kada je država u pitanju.

1

1. EKOSUSTAVNI PRISTUP

Sporazum za oživotvorenje odredaba Konvencije UN-a o pravu mora, 10.12.1982 koje se odnose na očuvanje i upravljanje pograničnim ribljim skupinama i vrlo migratornim vrstama, 1995.Sporazum obvezuje stranke:

- da procijene utjecaj ribarstva na ljudske aktivnosti i okolišnih čimbenika na ciljane vrste i vrste koje su povezane ili pripadaju istom ekosustavu

- da usvoje mjere očuvanja i upravljanja za takve vrste- da minimiziraju polucije (zagađenja), otpad, odbacivanja (??)- ulov prema izgubljenom, nezbrinutom ribolovnom alatom(??)- ulov neciljanih vrsta i - utjecaji na ugrožene vrste, kroz selektivni razvoj i korištenje, ekološku sigurnost i

rentabilnu (jeftin) opremu i tehniku te zaštitu biološke raznolikosti u morskom okolišu.

Konvencija o biološkoj raznolikosti (CBD), 1992.Biloška raznolikost podrazumijeva varijabilnost (promjenjivost) među živim organizmima iz svih izvora.»In-situ očuvanje« je očuvanje ekosustava i prirodnih staništa, te održavanje i obnavljanje vrsta sposobnih za opstanak u njihovom prirodnom okruženju, a u slučaju udomaćenih ili kultiviranih vrsta u okruženju u kome su razvili svoja specifična svojstva. »Ex-situ očuvanje« je očuvanje komponenti biološke raznolikosti izvan njihovih prirodnih staništa. »Održivo korištenje« je korištenje komponenti biološke raznolikosti, na način i u obimu koji ne vodi propadanju biološke raznolikosti, na način kojim se održava njen potencijal, kako bi se udovoljilo potrebama i težnjama sadašnjih i budućih naraštaja. Države, u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda i načelima međunarodnog prava, imaju suvereno pravo korištenja svih vlastitih izvora u skladu s vlastitom politikom o okolišu, te su odgovorne osigurati, da aktivnosti koje se odvijaju unutar njene nadležnosti ili kontrole, ne izazivaju štete po okoliš drugih država ili područja izvan granica necionalne nadležnosti.In situ očuvanje nalaže da stranka ugovornica promiče zaštitu ekosustava, prirodnih staništa, te održavanje i obnavljanje populacije vrsta koje su sposobne za opstanak u prirodnom okruženju, obnavlja i ponovno uspostavlja narušene ekosustave te promiče oporavak ugroženih vrsta.

Načela ekosustavnog pristupa1. Ciljevi upravljanja zemljom, vodom i živim bogatstvima su predmet društvenog

izbora.2. Upravljanje treba decentralizirati na najnižoj primjerenoj razini.3. Oni koji upravljaju ekosustavom moraju uzeti u obzir učinke (sadašnje i buduće)

njihovih djelatnosti na susjedne i druge ekosustave.4. Prepoznavanje mogućih prednosti za upravljanje općenita je potreba za

razumijevanje i upravljanje ekosustavom u ekonomskom smislu. Svaki takav program ekosustavnog upravljanje bi trebao smanjiti one tržišne distorzije koje negativno

2

utječu na biološku raznolikost, uskladiti poticaje za promicanje očuvanja biološke raznolikosti i održivo korištenje i internaliziraju troškove i koristi u danom ekosustavu, u mjeri u kojoj je izvedivo.

5. Očuvanje ekosustavne strukture i djelovanja s ciljem održavanja ekosustavnih usluga mora biti prioritetni cilj ekosustavnog pristupa.

6. Ekosustav mora biti upravljan unutar granica njegovog djelovanja.7. Ekosustavni pristup se mora izvršiti u primjerenom prostornom i vremenskom

razmjeru. 8. Priznavajući različite vremenska razdoblja i efekte zaostajanja koji karakteriziraju

ekosustavne postupke, ciljeve ekosustavne upravljanja trebaju se postaviti za duže razdoblje.

9. Upravljanje mora prihvatiti neminovnost promjena. 10. Ekosustavni pristup treba tražiti primjerenu ravnotežu između integracije, očuvanja i

upotrebe biološke raznolikosti.11. Ekosustavni pristup mora razmotriti sve oblike odgovarajućih informacija, uključujući

znanstveno i znanje starosjedioca i lokalno znanje, inovacije i vještine.12. Ekosustavni pristup mora uključiti sve odgovarajuće sektore društva i znanstvene

discipline.

12 načela je organizirano u 5 koraka:Korak A određuje glavne dionike, određuje područje ekosustava i razvoj odnos među dionicima.Korak B uključuje utvrđivanje strukture i svojstva ekosustava, te ustrojavanje mehanizma za upravljanje i nadzor.Korak C bavi se identifikacijom važnih ekonomskih pitanja koja utječu na ekosustav i njegove stanovnike.Korak D određuje mogući učinak ekosustava na susjedni ekosustav.Korak E odlučuje o dugoročnim ciljevima i fleksibilom načinu njihova ostavrivanja.

Konferencija Ujedinjenih naroda o ljudskom okolišu, 1972.Štokholmska konferencija naglašava načela očuvanja i poboljšanja stanja ljudskog okoliša, uključujući potrebu zaštite raznolikosti i morskog života, naročito reprezentativne primjerke prirodnog ekosustava, koji se mora očuvati za dobrobit sadašnje i budućih generacija kroz pažljivo planiranje i upravljanje.To pokazuje ljudsku odgovornost za zaštitu, upravljanje i planiranje biljnim i životinjskim svijetom, odgovornost država da poduzmu korake za sprečavanje zagađenja koje bi moglo štetiti živim bogatstvima i životu u moru, kao i odgovornost država da ne uzrokuju štetu u okolišu drugih država ili područjima drugih država izvan nacionalne nadležnosti.

Konferencija Ujedinjenih Naroda o okolišu i razvoju (UNCED), 1992.Rio deklaracija o okolišu i razvoju priznaje ekosustavni pristup kao temelj održivog razvoja.Zaštitta okoliša mora činiti sastavni dio razvojnog procesa i države stoga trebaju surađivati kako bi očuvale očuvati duh globalnog partnerstva, zaštitile i vratile zdravlje i poptpunost Zemljinom ekosustavu.

3

Zaštita okoliša mora i čine sastavni dio razvojnog procesa i država stoga treba surađivati u duhu globalno partnerstvo kako očuvati, zaštititi i vratiti zdravlje i integritet Zemljinog ekosustava.Konferencija je prihvatila Agendu 21 koja u preambuli navodi stalno pogoršanje stanja ekosustava kao glavno pitanje s kojim se treba suočiti, te da se bolja zaštita i upravljanje ekosustavom ne može postići bez integracije okoliša i razvoja, kao i uz međunarodnu suradnju.Poglavlje 17. o oceanima, morima i njihovim živim bogatstvima sadrži načela za promicanje ekosustavnog pristupa u upravljanju oceanima.U tom smislu, obalne države su potrebne za promicanje integralnog upravljanja i održivog razvoja obalnih područja i morskog okoliša u svojoj nacionalnoj nadležnosti.Države se pozivaju da identificiraju morski ekosustav prikazom visoke razine bioraznolikosti, produktivnosti i drugih kritičnih stanišnih područja i da omoguće potrebna ograničenja upotrebe tihpodručja, između ostalog, podređivanjem zaštićenih područja.

FAO Pravilnik o postupanju za odgovorno ribarstvo, 1995.FAO Pravilnik o postupanju za odgovorno ribarstvo iznosi načela i međunarodne standarde ponašanja za odgovornu praksu s ciljem omogućavanja učinkovite zaštite, upravljanja i razvoja živih vodnih resursa, s dužnom pozornosti za ekosustav i bioraznolikost.Načelo predostrožnosti bi se trebalo primjenjivati na očuvanju ciljanih vrsta i njihove okoline, te selektivne i ekološki sigurne ribolovne opreme i praksa se treba razvijati i koristiti za održavanje bioraznolikosti i očuvati strukturu stanovništva i vodne ekosustave.Važno je primjetiti da sva kritična riblja staništa u morskim ekosustavima trebaju biti zaštićena i obnovljena.

Tematska strategija zaštite i očuvanja morskog okoliša, 2005.Strategija Europske unije s općim ciljem promicanja održivog korištenja mora i održavanja morskog ekosustava usmjerena je na glavne prijetnje za morski okoliš. Prijetnje koje su identificirane uključuju posljedice klimatskih promjena, zagađenja, utjecaji komercijalnog ribolova, uvođenje neprirodnih vrsta prvenstevno kroz ispuste balastnih voda, obogaćivanje hranjivim tvarima i prateće cvjetanje algi i ilegalno ispuštanje radionuklida.Strategija obuhvaća ekosustavni pristup i daje smjer akcije zahtijevane za zaštitu ekosustava, te naglašava sinergiju s okolišnim mjerama i inicijativama, uključivo promjenu klime, zaštitu i obnovu staništa i vrsta, kao i integralno obalno upravljanje morskim resursima.Ta strategija uvodi načelo ekosustavnog-based planiranja gospodarskih aktivnosti, što je potrebno za upravljanje povećanom konkurencijom između različitih gospodarskih aktivnosti u obalnim vodama.Ona također uključuje i oznaku zaštićenih morskih područja, prijelaz na održivu razinu ribolova i prekovremeno obnavljanje ekološkog zdravlja mora.

Odgovornost ljudi u morskom ekosustavu i održivo korištenje moraAdministrativni kapaciteti za provedbu ekosustava

stavljajući ljude i njihovo korištenje prostora i resursa u samo središte procesa donošenja odluka, ekosustavni pristup prepoznaje ljudsku odgovornost dok im istodobno osigurava šansu da pronađu bolja rješenja upravljanja;

4

ekosustavni pristup zahtjeva sveobuhvatan pregled svih problema i pronalazak rješenja temeljena na koordiniranim pothvatima društva na različitim područjima, takva rješenja traže ustupke, no kasnije će od njih imati svi koristi;

morski ekosustavi su neophodni za dobrobit ljudi; odgovarajući administrativni sadržaj je preduvjet za implementaciju ekosustavnog

pristupa.Sudjelovanje dionika

važan faktor je stvaranje i održavanje veza sa dionicima

Adaptivno i integralno upravljanje fleksibilnost i sposobnost sustava upravljanja, da se usvoje promjene stimuliranog

učenja svih onih koji su uključeni; ekosustavni pristup je osnovni parametar za integrirano upravljanje ekosustavima, a

ne „modus operandi“.

Pravna razlika između konvencionalnog i ekosustavnog pristupaEkosustavni se pristup, za razliku od konvencionalnog, temelji na primjeni odgovarajućih znanstvenih metodologija usmjerenih na razine biološke organizacije, koje obuhvaćaju osnovne strukture, procese, funkcije i interakcije između organizama i okoliša. Ono ustanovljuje da su ljudi, sa njihovim kulturnim raznolikostima, sastavni dio mnogih ekosustava.

Konvencionalni i ekosusutavni pristupKonvencionalni pristup:

nekoliko ciljeva, sektorski, ciljane i neciljane vrste , predvidivost, znanstvene spoznaje, zabrane, od gore prema dolje, korporativno.

Ekosustavni pristup: mnogostruki ciljevi, međusektorski (integralni), bioraznolikost i okoliš, primjenjivost, proširene spoznaje, poticaji, interaktivno (participativno), javno (transparentno).

5

ZaključakOpredjeljenje za održivo korištenje mora trebalo bi dovesti do više integriranog pristupa za kreiranje politike i politike upravljanja, jer svaki bi sektor također trebao razmotriti nuspojave na druge sektore i morski ekosustav.Ekosustavni pristup razvijao je koncept i proteklih godina, ne samo pravnici, ali sve više i više drugih disciplina, sektora i institucija su bili uključeni u definiranje, analiziranje, operacionalnizaciju i primjenu ekosustavnog pristupa.Značajke ekosustava postoje u prostoru s granicama koje mogu ili ne mogu biti jasno opisane i ekosustavi se razlikuju jedni od drugih na temelju njihovih biofizičkih značajki i njihove lokacije. Nadalje, ekosustav uključuje i žive organizme i njihov abiotički okoliš, uključujući i bazene organiskih ili anorganskih materijala. Također, organizmi su u interakciji s drugim organizmima, međusobno i s okolinom. Osim toga, ekosustav je dinamičan, njegova struktura i funkcija mijenjaju se s vremenom te se ekosustav izlaže pojavnim svojstvima koja su karakteristična za taj tip i nepromjenjive unutar domene postojanja.Cilj ekosustavnog pristupa je obnavljati i održavati funkciju ekosustava, temeljenih na njihovom zdravlju, produktivnosti i biolkoj raznolikosti i cjelukupnoj kvaliteti života kroz sustave upravljanja koji su u potpunosti integrirani sa socijalnim i ekonomskim ciljevima, za dobrobit sadašnjih i budućih generacija.Osobito, cilj ekosustavnog pristupa ribarstva je planiranje, razvoj i upravljanje ribarstvom na način koji se bavi mnoštvom socijalnih potreba i želja, bez mogućnosti izlagana opasnosti budućih generacija, da korist cijelog spektra dobara i usluga osigura morski ekosustav.Po mišljenju autora, u slučaju Republike Hrvatske je potrebno za uspostavljanje novog nacionalnog intistucionalnog pravnog okvira uskladiti hrvatsko zakonodavstvo sa stečevinom Europske unije s ciljem promicanja održivog razvoja mora u provedbi više ciljeva morskog ekosustavog pristupa.

6

Europski parlament

Europski parlament izabran je od strane građana EU da zastupa njihove interese.Izbori se održavaju svakih 5 godina i svaki građanin EU koji je registriran kao glasač ima pravo glasa. Time parlament iskazuje demokraciju prema građanima Unije i predstavlja njihove interese u raspravama sa ostalim institucijama EU.Članovi Europskog parlamenta (MEPs) ne sjede u nacionalnim političkim blokovima, nego u nekoliko sveobuhvatnih Europskih političkih skupina. Između toga, oni predstavljaju sva stajališta o europskim integracijama, od strogo federalističkih do otvoreno europskih stajališta.

Područje rada

Europski parlament ima tri područja rada:1. Bruksel (Belgija)2. Luksemburg i3. Strazbur (Francuska).

Luksemburg je administrativno sjedište (glavno tajništvo).Sastanci cijelog parlamenta, poznati kao „Potpuno zasjedanje“, zauzimaju mjesto u Strazburu i ponekad u Brukselu. Sastanci komisije održavaju se u Brukselu.

Funkcija/uloga

1. Prenošenje europskih zakona – zajednički sa vijećem u mnogim političkim područjima. Činjenica da je Europski parlament izabran direktno od građana garantira demokratičnu legitimnost/zakonitost europskog zakona.

2. Parlament prakticira demokratski nadzor na drugim institucijama EU, a osobito komisije. Ima snagu da odobri ili odbije prijedlog komisije, a ima i pravo na kritiziranje cijele komisije.

3. Financijska snaga – parlament dijeli sa vijećem pravo upravljanja nad proračunom EU i može utjecati na trošenje. Na kraju procedure, odobrava ili odbija proračun u cijelosti.

7

2. EUROPSKI PARLAMENT

1. Prenošenje europskih zakona

Najuobičajenija procedura za usvajanje (tj. prenošenje) zakonodavstva EU je suodlučivanje. Ova procedura stavlja Europski Parlament i Vijeće na čvrsto tlo i primjenjuje zakonodavstvo u širokom opsegu područja.U nekim područjima (npr. poljoprivreda, ekonomska politika, vize i imigracija), vijeće upravlja samostalno, ali mora konzultirati parlament. Isto tako, odobrenje parlamenta potrebno je za neke bitne odluke, poput odobrenja novim zemljama da se pridruže EU.Parlament omogućava pokretanje novog zakonodavstva nakon razmatranja radnog programa komisije, razmatra koji bi novi zakoni bili pogodni i traži od komisije da istakne/proslijedi prijedloge.

2. Demokratski nadzor

Parlament prakticira demokratski nadzor na drugim institucijama EU. Radi to na nekoliko načina:

Kada nova komisija preuzme dužnost, njihovi članovi predloženi su od strane vlada članica EU ali oni ne mogu biti imenovani bez pristanka parlamenta. Parlament razgovara sa svakim od njih posebno, uključujući sa osobom koja bi mogla postati predsjednik komisije, a onda glasuju da odobre komisiju kao cjelinu.

Za vrijeme trajanja dužnosti, komisija ostaje politički odgovorna parlamentu i može biti kritizirana od strane parlementa do te mjere da se od komisije traži da podnese ostavku.

Najčešće, Parlament prakticira kontrolu nad redovnim izvješćima koje šalje komisija (generalna godišnja izvješća, izvješća o proračunu itd.). Osim toga, MEPs redovito postavlja pitanja komisiji koja mora odgovoriti na njih.

Parlament također nadzire rad Vijeća: MEPs postavlja vijeću pitanja i Predsjednik vijeća prisustvuje sjednicama Europskog parlamenta i uključen je u važne

rasprave.Parlament može prakticirati daljnju demokratsku kontrolu razmatrajući peticije od građana i uspostavljanjem odbora za ispitivanje/istraživanje.Parlament omogućava ulaz na sastanke na vrhu (europski sastanci/samiti vijeća). Na otvaranju svakog samita, predsjednik parlamenta pozvan je da izrazi stavove parlamenta i zabrinutosti oko važnijih pitanja i stavke Europskog programa rada vijeća.

3. Financijska snaga

Godišnji proračun EU zaključen je od strane parlamenta i vijeća. Parlament raspravlja u dva uzastopna čitanja, a proračun ne dolazi na snagu dok nije potpisan od strane predsjednika parlamenta.Parlamentarni odbor proračunske kontrole nadzire kako se proračun troši. Svake godine parlament odlučuje da li će odobriti komisiji korištenje proračuna za prethodnu financijsku godinu. Ovaj proces odobravanja je stručno poznat kao kreditiranje/odobravanje isplate.

8

Rad parlamenta podijeljen je prema glavnim fazama

Priprema za potpuno zasjedanje Ovo se radi od strane MEPs u različitim parlamentarnim odborima koji su

specijalizirani za određena područja aktivnosti EU. Teme za raspravu određuju se uz pomoć političkih skupina.

Potpuno zasjedanje Potpuno zasjedanje obično se održava u Strazburu (jedan tjedan na mjesec) i

ponekad u Brukselu (samo dva dana). Na ovim sjednicama, Parlament razmatra predložene zakone i glasa po

amandmanima prije nego donese odluku za tekst u cijelosti. Druge stavke programa rada mogu uključivati vijeće ili komisiju (komunikacija) ili

pitanja o događanjima u EU ili u svijetu.

Osobine Europske Komisije

- neovisna je o nacinalnim vladama- njezin posao je da reprezentira i održava interese EU u cjelini- izrađuje prijedloge novih zakona koje predstavlja Europskom parlamentu i Vijeću- odgovorna je za provedbu odluka Parlamenta i Vijeća

Funkcija/uloga komisije

Izraz Komisija" ima dva značenja:1) odnosi se na tim muškaraca i žena - po jednoga iz svake države članice Unije -

imenovane da upravljaju institucijom i donose odluke,2) odnosi se na samu ustanovu i njezino osoblje.

Neformalno, imenovani članovi Komisije poznati su kao "povjerenici". Svi su bili politički aktivni u svojim zemljama podrijetla, a mnogi su bili vladini ministri, no kao članovi Komisije moraju djelovati u interesu Unije i ne uzimaju upute od nacionalnih vlada.

Obvezna procedura za komisiju

9

3. EUROPSKA KOMISIJA

Nova Komisija se imenuje svakih pet godina, u roku od šest mjeseci od izbora za Europski parlament. Procedura je sljedeća:- vlada država članica dogovaraju se koga će imenovati kao novoga predsjednika

Komisije,- izbor predsjednika komisije odobren je od strane Europskog parlamenta,- izabrani predsjednik Komisije u dogovoru sa vladama država članica odabire ostale

članove Komisije,- vijeće usvaja popis kvalificirane većine i dostavlja ga Europskom parlamentu na

odobrenje,- parlament zatim intervjuira svaku imenovanu osobu i daje svoje mišljenje o cijelome

timu.- nakon odobrenja Parlamenta, nova Komisija je službeno imenovana od strane Vijeća.

Današnji mandat traje do 31. listopada 2009. Predsjednik je José Manuel Barroso, iz Portugala.

Komisija i parlament

Komisija ostaje politički odgovorna Parlamentu koji ima ovlast raspustiti cijelu Komisiju izglasavanjem odluke o nepovjerenju. Pojedinačni članovi Komisije moraju dati ostavku ako to traži predsjednik, pod uvjetom da drugi povjerenici odobravaju. Komisija sudjeluje na svim sjednicama Parlamenta na kojima mora pojasniti i opravdati svoju politiku. Ona također redovito odgovara na pisana i usmena pitanja MEPs. Za svakodnevno upravljanje Komisijom zaduženi su administrativni dužnosnici, stručnjaci, prevoditelji, tumači i tajničko osoblje. Postoji oko 25 000 službenika. To se može činiti puno, no zapravo je to manje od broja koji zapošljava tipično gradsko vijeće srednje veličine u Europi. "Sjedište" Komisije je u Bruxellesu (Belgija), ali ona također ima urede u Luksemburgu, zastupnike u svim državama članicama EU-a i delegacije u mnogim glavnim gradovima širom svijeta.

Sjedište

Sjedište komisije je u Bruksel (Belgija), ali ima urede i u Luksemburgu, zatim predstavništva u svim zemljama EU i poslanstva u mnogim glavnim gradovima u svijetu.

Kompetencija/nadležnost komisije

Europska komisija ima četiri glavne uloge: 1) predlagati zakone Parlamentu i Vijeću; 2) upravljanje i provođenje EU politike i proračuna; 3) provedbu europskih zakona (zajedno sa Sudom Pravde); 4) zastupati Europsku uniju na međunarodnoj razini, npr. u pregovaranju o

sporazumima između EU-a i drugih zemalja.

10

Kompetencija: Predlaganje novih zakona

Komisija ima "pravo inicijative". Drugim riječima, sama Komisija je odgovorna za sastavljanje prijedloga za novo europsko zakonodavstvo, koje predstavlja Parlamentu i Vijeću. Ovi prijedlozi moraju braniti interese Unije i njezinih građana. Prije donošenja prijedloga, Komisija mora biti svjesna novih situacija i problema razvoja u Europi te mora razmotriti da li je zakonodavstvo EU je najbolji način da se bave njima. To je razlog zašto je Komisija u stalnome kontaktu sa dva savjetodavna tijela - s gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija. Komisija će predložiti akciju na razini EU-a samo ako smatra da se problem ne može riješiti nacionalnom, regionalnom ili lokalnom akcijom. To načelo rješavanja stvari na najnižoj mogućoj razini zove se "načelo subsidijarnosti". Ako Komisija zaključi da je potrebno zakonodavstvo EU-a ona sastavlja prijedlog i nastoji se baviti problemom učinkovito te zadovoljiti najširi raspon interesa.

Kompetencija: Provedba politike EU-a i proračuna

Budući da je Europska unija je izvršno tijelo, Komisija je odgovorna za upravljanje i provedbu proračuna EU-a. Komisija je odgovorna za nadzor je - pod budnim okom Revizorskog suda. Obje institucije imaju za cilj osigurati dobro financijsko upravljanje. Komisija upravlja politikama koje je usvojio Parlament i Vijeće (npr.zajedničkom poljoprivrednom politikom).

Kompetencija: Jačanja europskih zakona

Komisija djeluje kao "čuvar ugovora". To znači da je Komisija, zajedno sa Sudom, odgovorana za donošenje zakona EU-a i ispravno primjenjivanje u svim državama članicama. Ukoliko utvrdi da neka država članica Europske unije nije primjenila zakona EU-a, te stoga ne ispunjava svoje zakonske obveze, Komisija poduzima korake kako bi se situacija u ispravila. Prvo pokreće proces koji se zove "povreda prava '. To uključuje slanje službenog pisma u kojem određuje krajnji rok za slanje detaljanog odgovora Komisiji. Ako ovaj postupak ne uspije Komisija se mora obratiti Sudu pravde, koji ima ovlast odrediti kaznu. Presude Sude obvezujuće su za države članice i institucije EU-a.

Kompetencija: Zastupanje EU-a na međunarodnoj razini

Europska komisija omogućuje državama članicama da govore "jednim glasom" na međunarodnim forumima poput Svjetske trgovinske organizacije. Komisija također ima odgovornost pregovarati međunarodne sporazume u ime EU-a. Jedan primjer je Sporazum iz Cotonoua, koji određuje uputstva i partnerstvo između EU i zemalja u razvoju u Africi, Karibima i Pacifiku.

11

Procedure/organiziranje rada Komisije

Predsjednika Komisije odlučuje koji povjerenik će biti odgovoran za koje političko područje i rekonstrukciju tih odgovornosti (ako je potrebno) tijekom mandata. Komisija se sastaje jednom tjedno, obično srijedom u Bruxellesu. Svaku stavku na dnevnom redu predstavlja povjerenik zadužen za određeno političko područje, a zatim cijeli team donosi kolektivne odluke o tome. Osoblje Komisije organizirano je u odjele, poznati kao "direkcije-General" (DGs) i "službe" (kao što su Legal Service). Svaka Opća uprava odgovorna je za određeno političko područje i na čelu je generalni direktor. Sveukupna koordinacija određuje generalni sekretarijat, koji također vodi tjedne sastanke Povjerenstva. On je na čelu s glavnim tajnikom, koji je izravno odgovoran predsjedniku. Tako DGs zamišlja nacrte i zakonodavne prijedloge, no ti prijedlozi postaju službeni tek kad ih Komisija usvoji na svojim tjednim sastancimaPretpostavimo, primjerice, da Komisija vidi potrebu za zakonodavstvo EU-a kako bi se spriječilo zagađenje europskih rijeka. Opće uprave za okoliš će sastavi prijedlog, na temelju opsežnih konzultacija s Europskim industrije i farmera, s ministarstvima za okoliš u državama članicama i ekološke organizacije. Nacrt će se također raspravlja s drugim odjelima i komisija provjerava od strane pravne službe i Generalnog tajništva. Nakon što se prijedlog je potpuno spreman, to će se staviti na dnevni red slijedećeg sastanka Povjerenstva. Ako je barem 14 od 27 povjerenika odobriti prijedlog, Komisija će 'donijeti' njega, te će imati cijele ekipe bezuvjetnu podršku. Dokument će potom biti poslana na Vijeće i Europski parlament za njihovo razmatranje.

Ograničavanje veličine komisije

Komisija s previše članova neće ispravno raditi. Sada, postoji jedan povjerenik iz svake države EU-a. Budući da su Bugarska i Rumunjska pristupile Europskoj uniji, broj je porastao na 27 povjerenika. Ovaj broj je utvrđen od strane Vijeća jednoglasnom odlukom. No, komisija je odredila da broj treba smanjiti. Konačna brojka će se utvrditi odlukom vijeća.

12

VIJEĆEVijeće je glavno tijelo EU za donošenje odluka. Kao i Europski Parlament, tako je i Vijeće uspostavljeno osnivanjem ugovora 1950-ih. Predstavlja države članice, a na sastancima sudjeluje po jedan ministar iz svake nacionalne Vlade. Koji će ministri prisustvovati kojem sastanku ovisi o tome koje su teme na dnevnom redu. Odnosi EU sa ostatkom svijeta rješavaju se u Općim poslovima i u Vijeću vanjskih odnosa. Ali ova organizacija Vijeća također ima šire odgovornosti po pitanjima opće politike, tako da na sastancima sudjeluje bilo koji ministar ili državni tajnik kojeg odabere Vlada.

ORGANIZACIJA VIJEĆA Opći poslovi i vanjski odnosi Ekonomska i financijska pitanja (ECOFIN) Pravosuđe i unutarnji poslovi (JHA) Zapošljavanje, socijalna politika, zdravstvo i potrošačka pitanja Konkurentnost Promet, telekomunikacije i energija Poljoprivreda i ribarstvo Okoliš Obrazovanje, mladi i kultura

NADLEŽNOSTI VIJEĆASvaki ministar u Vijeću obvezuje svoju Vladu, drugim riječima potpis ministra je ujedno i potpis njegove Vlade. Štoviše, svaki je ministar u Vijeću odgovoran svom nacionalnom Parlamentu te građanima čiji Parlament predstavlja. To osigurava demokratski legitimitet odluka Vijeća. Do 4 puta godišnje predsjednici i/ili premijeri Vlada država članica zajedno sa Predsjednikom europske Komisije, sastaju se kao Europsko Vijeće. Na tim se sastancima utvrđuje cjelokupna politika Unije i rješavaju se pitanja koja se nisu mogla riješiti na nižim razinama (npr. od strane ministra na redovitim sastancima Vijeća). Obzirom na važnost rasprava Europskog Vijeća, često traju do dugo u noć i privlače veliku pažnju medija.

ODGOVORNOSTI VIJEĆA1. proći europske zakone – zajedno sa europskim Parlamentom, više područja politike,2. koordinirati šire gospodarske politike država članica,3. sklapati međunarodne sporazume između EU i drugih zemalja ili međunarodnih

organizacija,4. odobriti proračun zajedno sa Parlamentom,5. razviti zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU – na temelju smjernica Vijeća,6. koordinirati suradnju nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim pitanjima.

13

4. EUROPSKO VIJEĆE

Većina ovih odgovornosti odnosi se na područje Zajednice, tj. na područja u kojima su države članice odlučile ujediniti svoj suverenitet i prenijeti ovlasti donošenja odluka na institucije EU. Ovo je područje prvi stup EU. Posljednje dvije odgovornosti uvelike se odnose na područja u kojima države članice nisu prenijele ovlasti, nego jednostavno rade zajedno. To se zove međuvladina suradnja i ona pokriva drugi i treći stup EU.

ZAKONODAVSTVO – većinom usvojeno zajedno od strane Vijeća i Parlamenta, u pravilu Vijeće djeluje samo na prijedlog Komisije, a Komisija je odgovorna da se zakonodavstvo EU, kada je jednom usvojeno, pravilno primjenjuje.

KOORDINACIJA POLITIKA DRŽAVA ČLANICA – zemlje EU su odlučile da žele ukupnu ekonomsku politiku temeljenu na bliskoj suradnji između njihovih nacionalnih ekonomskih politika, tu koordinaciju provode ministri financija i ekonomije koji zajedno čine Vijeće ekonomskih i financijskih pitanja (ECOFIN), također žele otvoriti što više radnih mjesta i poboljšati obrazovanje, zdravstvo i sustav socijalne zaštite, iako je svaka članica odgovorna za vlastitu politiku u ovim područjima, mogu se složiti sa zajedničkim ciljevima i učiti iz međusobnih iskustva što je bolje, ovaj se proces naziva „otvorena metoda koordinacije“, a odvija se u okviru Vijeća.

SKLAPANJE MEĐUNARODNIH SPORAZUMA – svake godine Vijeće sklopi brojne sporazume sa ne-europskim zemljama kao i sa međunarodnim organizacijama, ti sporazumi pokrivaju brojna područja kao npr. trgovina, kooperacija i razvoj ili se, pak, mogu baviti specifičnim pitanjima kao npr. tekstil, ribarstvo, znanost i tehnologija, transport...

ODOBRENJE PRORAČUNA EU – o godišnjem proračunu zajedno odlučuju Komisija i Parlament.

ZAJEDNIČKA VANJSKA I SIGURNOSNA POLITIKA – vanjska politika, sigurnost i obrana su predmeti nad kojima Vlade pojedinih država zadržavaju neovisnu kontrolu, zato Parlament i Komisija imaju tek djelomičnu ulogu, da bi se učinkovitije odgovorilo međunarodnim krizama EU je formirala „Snage brzog djelovanja“, to nije europska vojska, dakle, sudionici su članovi svojih nacionalnih oružanih snaga pod nacionalnim zapovjedništvom, a njihova je uloga ograničena na davanje humanitarne pomoći, spašavanje, mirovne operacije i druge poslove upravljanja krizom, Vijeće pomaže u ovom području Političkim-sigurnosnim odborom, Vojnim komitetom EU i Vojnim štabom EU sastavljenim od vojnih stručnjaka podržanih od Tajništva Vijeća država članica.

SLOBODA, ZAŠTITA I PRAVDA – stanovnici EU slobodni su živjeti i raditi bilo gdje u EU te imaju pravo na civilnu zaštitu svugdje u EU, stoga, nacionalni sudovi trebaju raditi zajedno kako bi presuda jednog suda bila valjana i na drugim sudovima EU, sloboda kretanja je od velike koristi za poslušne građane, no iskorištavaju je kriminalci i teroristi, kao bi se to iskorištavanje smanjili odnosno spriječilo treba se osigurati da su vanjske granice dobro čuvane, da carinici i policija izmjenjuju informacije o kretanju osumnjičenih te da su oni koji traže azil isto tretirani u cijeloj EU kako bi se

14

spriječila „kupnja azila“, pitanjima poput ovih bavi se Vijeće pravde i unutarnjih poslova, cilj je stvoriti područje slobode, zaštite i pravde unutar granica EU.

U Bruxellesu svaka država članica ima stalan sastav (predstavništvo) koji zastupa državu i brani svoje nacionalne interese na razini EU. Glava svakog predstavništva je, ustvari, veleposlanik zemlje u EU. Ti se veleposlanici, poznati kao stalni predstavnici, sastaju svaki tjedan u okviru Odbora stalnih predstavnika (CORPER). Uloga ovog Odbora je pripremiti rad Vijeća, uz iznimku većine poljoprivrednih pitanja koje rješava Posebni odbor za poljoprivredu. CORPERU pomoć pružaju brojne radne skupine sastavljene od službenika nacionalnih Uprava.

PREDSJEDNIŠTVO VIJEĆAPredsjedništvo Vijeća rotira se svakih 6 mjeseci, drugim riječima, svaka članica naizmjenično preuzima odgovornost za Vijeće i predsjeda svim sastancima tijekom razdoblja od 6 mjeseci, promovirajući zakonodavne i političke odluke i posredujući u kompromisima između država članica.

GLAVNO (GENERALNO) TAJNIŠTVOPredsjedništvu pomaže Glavno tajništvo koje priprema i osigurava lako funkcioniranje rada Vijeća na svim razinama. 2004. Javier Solana bio je ponovno imenovan Glavnim tajnikom Vijeća. On je također visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku, te u tom svojstvu pomaže koordinirati akcije Unije na svjetskoj sceni. U okviru novog ustavnog ugovora, novi visoki predstavnik bio bi zamijenjen ministrom vanjskih poslova EU. Generalnom tajništvu pomaže Zamjensko generalno tajništvo zaduženo za upravljanje Glavnim tajništvom.

KOLIKO GLASOVA PO DRŽAVIOdluke u Vijeću donose se glasanjem (sve zajedno 345). Što je populacije zemlje veća, više glasova ima, ali glasovi se „važu“ u korist manje napučenim zemljama.

GLASANJE KVALIFICIRNOM VEĆINOMU nekim osobito osjetljivim područjima kao što su zajednička vanjska i sigurnosna politika, porezi, azil i imigracijska politika, odluke Vijeća moraju biti jednoglasne, dakle, svaka članica ima pravo na veto u tim područjima. Na većinu pitanja Vijeće donosi odluku kvalificiranim većinskim glasovanjem. Ta je većina postignuta ako: većina država članica odobrava (u nekim slučajevima dvotrećinska većina) ili ako postoji minimum od 255 glasa „za“ (to je 73,9% od ukupnih glasova). Osim toga, država članica može zatražiti potvrdu da glasovi „za“ predstavljaju najmanje 62% ukupnog stanovništva EU. Ako se utvrdi da to nije slučaj, odluka neće biti usvojena.

15

UVOD uputa o pravnim pitanjima

pregled nacionalnih i međunarodnih pravila

Ukoliko održivi razvoj nije zakonski definiran na sistematiziran način, nemoguće ga je

provestu u djelo.

Razvoj bez adekvatnih propisa može rezultirati neprikladnom upotrebom zemljišta uz

obalno područje.

Povezane riječi:

održivost, zaštita okoliša, zakonski okvir, pristupni zahtjevi

Utjecaj međunarodne zajednice Agenda 21 - općeprihvaćeni principi održivog razvitka turizma o kojima su se

sporazumjele vlade 182 zemlje na sastanku na vrhu o Zemlji u Rio de Janeiru 1992.

g. Agenda 21 je uputstvo za pojedince, poslodavce i vladine organizacije za

usmjeravanje razvoja na način da on pomaže društvu i vodi brigu o okolišu

EU ističe potrebu za održivim razvojem te stavlja naglasak na potrebu za pravnom

osnovom i strožim nacionalnim mjerama (pravilima)

European Opinion Research Group

˝koja razina je najprihvatljivija za donošenje odluka o pitanjima vezanim za okoliš?˝

EU 33%

Vlada 30%

Lokalna uprava 27%

UN 21% itd.

˝najefikasniji način za rješavanje problema vezanih za okoliš˝

stroži propisi 48%

grupe koje nagovaraju (uvjeravaju) 45%

jačanje postojećih zakona 40%

plaćanje poreza samo za one koji uzrokuju probleme vezane za okoliš 42%

Više od polovice svjetske populacije živi unutar 60 km od morske obale (42% europljana

je zabrinuto zbog zagađenja mora)

16

5. PRIMJENA EU PRAVILA O ODRŽIVOM RAZVOJU

Obalno područje UN konvencija o Pravu mora - zaštita i očuvanje morskog okoliša

EU – Strategija o zaštiti i očuvanju morskog okoliša – omogućiti održiva i čista

(zdrava) mora i njihove ekosustave

Uloga nacionalnog zakonodavstva

maksimiziranje pozitivnog ekonomskog i socijalnog razvitka

minimiziranje njihova negativnog učinka na okoliš

SAA sporazum

Prvi sveobuhvatan ugovor između EU i Hrvatske

svrha-borba protiv propadanja (uništavanja) okoliša

promiče održivi ekološki razvoj

Pravni izazovi održive zaštite u EU

Eco Management and Audit Scheme (EMAS)

EU Eco-label Scheme

Integrated Coastal Management Zone (ICZM)

Directive on a Quality of Bathing Waters

Water Framework Directive

LIFE-programme (Environment, Nature, Third Countries)

Širenje EU i okoliš

Pravila i standardi EU vezani za okoliš bit će primjenjeni na nove članice EU

jednako kao i na stare članice. Neće biti spuštanja standarda.

Zemlje kandidati bi trebale prihvatiti i implementirati zakone EU o okolišu istovremeno

kada i postaju članice EU

EU prepoznaje specifične probleme s kojima se zemlje kandidati suočavaju (potrebne

su velike investicije u zakonodavstvu, stoga je potreban prijelazni rok za

implementaciju)

17

Izvori zakonodavstva u RH

Ustav

o zaštita prirode i ljudskog okoliša kao najveća ustavna vrijednost

o svi imaju pravo na zdrav život

Deklaracija o zaštiti okoliša u RH

o osiguranje cjelokupno usklađenog razvitka s svrhom očuvanja prirodnog

nasljeđa

Zakon o zaštiti okoliša

Pravo okoliša Zakon o zaštiti okoliša

pojedinačni zakoni koji reguliraju specifična prirodna bogatstva (nacionalni

parkovi, parkovi prirode, prirodni rezervati i sl.)

Pomorski zakonik (za morski okoliš)

upravno pravo koje na cjelovit način rješava pitanja vezana za otpad, buku ,

kemikalije itd.

višenamjenski zakoni koji imaju utjecaj na zaštitu okoliša (planiranje,

transport, kvaliteta života, zdravlje i zaštita različitih dobra)

zakoni koji ne sadrže izričite odredbe vezane za okoliš (upravne i druge

procedure, inspekcije i sl.)

Uredbe državnih izvršnih i upravnih tijela

implementacija pravila-pravilnik izdan od strane kompetentnog tijela državne

uprave

implementacija zakona-izvršna naredba izdana od tijela izvršne vlasti/vlade

Zaključak

Ne postoji jedinstven sustav zakonskih standarda koji se odnosi na ekologiju, to se

osobito odnosi na neke uobičajene propise (običajno pravo).

Razlozi

kompleksnost

neprekidan razvoj

Hrvatska mora izraditi održive ekološke zakone i propise na nacionalnoj

i lokalnoj razini, te mora posvetiti posebnu pažnju na implementaciju i

provedbu tih zakona.

18

Očuvanje prirode je značajan čimbenik koji utječe na uspjeh određenih

gospodarskih grana i cjelokupne ekonomije, stoga je potreba za zakonskim

okvirom za očuvanje okoliša od najveće važnosti.

Očekivani rezultat je dogovorena ujednačena strategija ne razini EU te

poboljšani sustav nadziranja zaštite okoliša.

Kako bi se ti rezultati postigli potreban je bolji program koordinacije i povećana

sposobnost pravne procjene.

Prava punika zračnog prometa u EU- Ugovor o zračnom prijevozu- Poboljšanje zaštite punika- Izvori prava: zakonodavstvo i dobrovoljno preuzimanje obveza- Potreba novog zakonskog okvira za putnike u zračnom prometu i njihova zaštita- Zaključak

UvodJedinstveno tržište - niže cijene i veći izborLiberalizacija nije dovoljnaPutnici su često u slabijem položaju (oni prihvaćaju uvjete)Problem: nedopuštanje ukrcaja, otkaz ili duge odgode letova i negiranje kompenzacija

Ugovor o zračnom prijevozu- Karta ili potvrda- Res. 724 Obavijest i stanje ugovora- Preporučena praksa 1724

1724 paket putovanja - ugovor s organizatorom putovanja

Napredak u zaštiti putnika u vidu toga da:- Ugovor mora biti jasan, potpun i poznat putnicima - Se promiće preuzimanje dobrovoljne obveze

Putnici imaju obvezu: poštivanja vremena za prijavu i ukrcaj i ne smiju ugrožavati sigurnost i zdravlje

19

6. PRAVA PUTNIKA ZRAČNOG PROMETA U EU

Druga zakonodavstva koja bi se trebala primjenjivati:Uredba Vijeća (EEZ) 259/91 o utvrđivanju zajedničkih pravila za kompenzacije nedopuštanja ukrcaja na let po rasporeduDirektiva Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenm uvjeta navedenim u ugovoru potrošača/putnikaUredba (EZ) 889/2002 Europskog parlamenta i Vijeća 2027/97 o odgovornosti zračnog prijevoznika u slučaju nesrećePrijedlog za regulaciju o utvrđivanju zajedničkih pravila o naknadi i pomoći putnicima u slučaju nedopuštanja ukrcaja na let ili otkaza letova te duge odgode letovaMontreal Konvencija (o ujednačavanju određenih pravila za međunarodni zračni prijevoz)Direktiva Vijeća 90/314/EEC o paket putovanju, odmorima i paket turama putovanja

Dobrovoljne obvezeDobrovoljne obveze u zračnom prijevozu glede usluga putnicima od strane zračnih luka

- glede kvalitete (nije pravno obvezujuća) informacije o zakonskim pravima i pomoć u redovnom izvještavanju

Obveze glede usluga putnicima u zračnom prijevozu Standardi usluge (nije pravno obvezujuća) Obavijesti glede poznatih kašnjenja, otkaza i promjena, pomoći putnicima, dostave prtljage, mogućnost telefonske rezervacije, brzi povrati, zadovoljenja potrebe putnika u slučaju duge odgode

Potreba novog zakonskog okvira za putnike u zračnom prometu i njihova zaštita- zakonodavac mora uspostaviti ravnotežu između jednostavnog kreiranje i daljnjeg proširenja

prava putnika- mora uskladiti zaštitu putnika s potrebom da se izbjegne pretjerano reguliranje

Ciljevi- omogućiti putnicima čiji letovi kasne da nastave svoja putovanja u dobrim uvjetima s pravom

na naknadu karte ili alternativni let - stvarati nova prava postavljanjem minimalnih uvjeta uključenih u ugovor- pružanje informacija putnicima zahtijevajući od kompanija dostavu podataka za izviješća o

potrošačima

Zaključak- zakonodavstvo treba biti način da se osigura jasnoća ugovora, potpunost i poznatost

putnicima- mora postići pravu ravnotežu u ugovornim uvjetima kao ključni element za zaštitu potrošača- predloženo zakonodavstvo treba omogućiti putnicima kojima su letovi onemogućeni da

nastave putovanje- dobrovoljne obveze su od najveće važnosti za unapređenje kvaliteta usluga, briga,

jednostavniji postupak i mehanizam za rješavanje sporova - uz zaštitu putnika prereguliranje treba izbjeći da se ostaviti dovoljno prostora kako se ne bi

poremetila konkurencija

20

Riječ "buka" dolazi od latinske riječi "nausea", što znači bolest. Buka zrakoplova je osjetljivo pitanje za stanovnike i turiste u područjima u blizini zračne luke. Održivi razvitak zračnog prometa zahtijeva uvođenje mjera u cilju smanjenja buke iz zrakoplova kod zračnih luka s posebnim problemom glede buke.

Izvori pravaDirektiva 2002/30/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 26. ožujka 2002. o uspostavi pravila i postupaka s obzirom na uvođenje operativnog ograničenja u pogledu buke u zračnim lukama Zajednice (Official Journal L 85 od 28.03.2002.).Direktiva 2002/49/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 25. lipnja 2002. u svezi procjene i upravljanja bukom u okruženju/okolišu (Official Journal L 189 od 18.07.2002).

Ciljevi su: - utvrditi pravila kako bi se olakšalo uvođenje operativnih ograničenja na dosljedan

način na aerodromu kao i kako ograničiti ili smanjiti broj ljudi značajno pogođenih štetnim djelovanjem buke

- pružiti okvir koji zaštićuje unutarnje potrebe tržišta- poticati razvoj aerodromskih kapaciteta u skladu s okolišem;- olakšati postizanje određenih ciljeva glede zaštite od buke na razini pojedinih

aerodroma- postići maksimalne ekološke koristi na ekonomičan način.

"Uravnoteženi pristup" označava: smanjenje buke zrakoplova na izvoru, planiranje korištenja zemljišta i mjere upravljanja; operativne procedure glede reguliranja buke; lokalna operativna ograničenja koja se odnose na problem buke.

Ključna pitanja:- praćenje ekoloških problema "strateških karata buke", - informiranje i savjetovanje javnosti; Arhuška konvencija- rješavanje lokalnih problema buke; akcijski plan - razvoj dugoročne strategije smanjenja buke iz izvora

Preliminarni zaključci

Prednosti: Direktiva osigurava usklađenu strukturu za uravnotežen pristup. Direktiva je korisna u osiguravanju da su svi interesi uzeti u obzir kod ograničenja.

21

7. BUKA UZROKOVANA ODVIJANJEM ZRAČNOG PROMETA

Nedostaci:Direktiva je korištena u ograničenom broju zračnih luka. Neki su mišljenja da nije dovoljno jasna.Neke države članice već imaju slične odredbe prema nacionalnom zakonu prije stupanja na snagu Direktive. Broj osoba pogođenih problemima buke je porastao od kada je direktiva stupila na snagu.

22