SVEUČILIŠTE U ZAGREBU – HRVATSKI STUDIJI

FILOZOFSKI FAKULTET DRUŽBE ISUSOVE

Meditacije o prvoj filozofiji: Poslanica i Proslov čitatelju

SEMINARSKI RAD

SEMINAR IZ POVIJESTI NOVOG VIJEKA:

Descartes – izabrani tekstovi

PROFESOR : STUDENT :

dr. sc. Barbara Ćuk Petra Vuković

ZAGREB, VELJAČA, 2015.

SADRŽAJ

UVOD...............................................................................................................................................1

OSVRT NA “POSLANICU ČITATELJU”.....................................................................................2

OSVRT NA “PROSLOV ČITATELJU”.........................................................................................3

ZAKLJUČAK...................................................................................................................................5

LITERATURA.................................................................................................................................7

UVOD

Svi se slažu oko toga da je novovjekovna filozofija započela Descartesom, no postavlja se pitanje

zašto novovjekovna? Odgovor na to pitanje je njegova tvrdnja da treba razmišljati svojom

glavom, namjesto da se samo prihvaća naučeno. Descartes je vjerovao da tom metodom može

poljuljati filozofske i matematičke temelje. Njegova filozofija je poput putovanja kojim se

obećaje da će dati iznimne plodove :

Moja se metoda sastoji u izvjesnim i laganim pravilima kojima, kad se bilo tko ispravno

služi, neće ništa nikada lažno uzeti kao istinito te će, ne trošeći izlično ništa od duhovnog

poriva već postupno uvijek uvećavajući znanost, dospjeti do istinite spoznaje svega onoga

za što će biti sposoban(…).1

Rene Descartes je onaj glasoviti filozof koji je bio spreman posumnjati u baš sve – čak i u

postojanje vlastita tijela. Opće je poznato da je izrekao naveliko citiranu rečenicu: “Mislim, dakle

jesam.”

Descartes je započeo pisati Meditacije 1639. godine. Živio je samotno u Nizozemskoj već gotovo

deset godina, a ta mu je knjiga konačno donijela glas najutjecajnijeg filozofa 17. stoljeća. Riječ je

o životopisnom dnevniku što ga je vodio o vlastitim mislima, napisanom u obliku šest meditacija,

od kojih bi svaka trebala trajati jedan dan.

Meditacije o prvoj filozofiji objavljene su dvije godine kasnije i na latinskom jeziku. Zahtjevao je

da se tu knjigu smatra otvorenim tekstom u kojem sudjeluju čitatelji koji imaju pravo kritizirati

djelo. U duhu te otvorenosti Descartes se i dopisivao s mnogim suvremenicima koji su imali

različito mišljenje o ljudskom duhu. Njihove kritike dualističke doktrine i njihovi odgovori na

njih objavljeni su zajedno u drugom dijelu Meditacija pod naslovom Primjedbe nekolicine učenih

muževa na prethodne Meditacije s odgovorima autora.

Filozofi Thomas Hobbes, Pierre Gassendi i Marin Mersenne kritizirali su Descartesa iz mnogih

razloga, ali on je ostao uvjeren da su njegove zamisli valjane :

1 Robinson, Dave; Garratt Chris. Descartes za početnike. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003. Str. 3.

1

Tim mi je draže što ljudi žešće kritiziraju, jer se nadam da će zauzvrat istina izaći na

vidjelo.2

OSVRT NA “POSLANICU ČITATELJU”

Descartes u svojoj poslanici koju upućuje najmudrijim i najsvjetlijim muževima, dekanu i

doktorima svetog teološkog fakulteta u Parizu, odmah na početku kaže kako smatra da su dva

pitanja : ono o Bogu i ono o duši – glavna od onih koje bi više valjalo dokazivati filozofijom

negoli bogoslovljem.3

Descartes uočava problem i za početak postavlja jednostavno pitanje : Koje je pitanje o Bogu?

Odmah zatim odgovara da je pitanje o Bogu pitanje njegove opstojnosti. No, Descartesa se

smatra vjernikom te njemu kao vjerniku nije potrebno dokazivati Božju opstojnost. Dostatno mu

je vjerovati da Bog jest. Ali u srž problema dolazimo ako se takvo pitanje postavi nevjernicima,

koji bi odgovor mogli smatrati kružnom falacijom.4 No, Descartes je shvatio da će se taj novi

način mišljenja po svojoj prilici suprotstaviti moćnom akademskom svijetu skolastike, te ga

učiniti zastarjelim.

U Descartesovo vrijeme se gušila izvorna misao, pa su se nove ideje morale krijumčariti pod

izlikom komentara na stare tekstove. Upravo zbog takvog dubokog poštovanja prema prošlosti,

učenjaci su i dalje vjerovali u čitavu Aristotelovu znanost, koliko god ona bila apsurdna.5

Skolastici su prihvaćali Aristotelova isprazna objašnjenja za sve što se događa. Prema njemu

kamen pada na zemlju jer posjeduje sklonost da padne na zemlju. Nitko se nije usudio proturječiti

službenom nauku Crkve i izazivati zastrašujuće inkvizicije.

Descartes je pošto-poto htio otkriti nove i bolje načine kojima se stječu spoznaje i istina. Tako za

primjer uzima Poslanicu Rimljanima na koju se osvrće na sljedeći način :

2 Robinson, Dave; Garratt Chris. Descartes za početnike. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003. Str 125.3 Descartes, R. Metafizičke meditacije, preveo Tomislav Ladan. Zagreb : Demetra, 1993. Str. 187.4 Vjernici u Boga vjeruju jer tako piše u svetim spisima, a u svete spise treba vjerovati jer su one od Boga. Upada u oči ova dvojakost argumentiranja. Vjeruje se jer tako kažu sveti spisi, a opet sve o Bogu se može naći u svom vlastitom duhu.5 Usp. Aristotel je rekao da žabe žive od zraka i nikome nije palo napamet da to provjeri.

2

…ono što je znano o Bogu, bjelodano je u njegovim stvorovima, što nas upozorava da sve

ono što se može znati o Bogu ne treba razlozima tražiti nigdje drugdje nego nam može

otkriti naš vlastiti duh.6

Stoga, Descartes svojim zadatkom smatra istraživanje kako se Bog lakše i sigurnije spoznaje

negoli stvari ovoga svijeta.7 No, Descartes zna da ga mnogi neće moći slijediti.8 Razlog tome je

što nevjernici jednostavno ne žele vjerovati da Bog postoji, a doista je teško imati duh lišen

predrasuda, slobodan od osjetila, što je još jedan uvijet za razumijevanje ovog Descartesovog

spisa. Zato on poziva samo odabrane :

Ne savjetujem ikojima drugim da ovo čitaju osim onima koji mogu i hoće zajedno sa

mnom ozbiljno razmišljati (…).9

OSVRT NA “PROSLOV ČITATELJU”

Pitanja o Bogu i ljudskom duhu već je dotaknuo u Raspravi o metodi ispravnog upravljanja

umom i istraživanja istine u znanostima.10 U toj je knjizi odlučio te teme obradit površno, kako bi

na temelju suda čitatelja naučio kakvim načinom da ih kasnije obradi.

Nakon što je u tom prvom djelu naveo da mu se čitatelji slobodno obrate ako smatraju da je nešto

vrijedno prigovora, nije bilo ništa spomena vrijedno osim dvoga :11

Prvo : ljudski duh je okrenut samome sebi i prima sebe kao stvar što misli, ali iz toga ne slijedi da

se njegova narav (bit, esencija) sastoji samo od toga što je stvar što misli (ljudski duh) takva da

riječ samo isključuje sve ostalo za što bi se moglo možda reći da pripada naravi duše.

Drugo : u sebi nosim ideju stvari savršenije od mene (Bog), ali to ne znači da je ta ideja

savršenija od mene, a još manje da egzistira ono što ta ista ideja predstavlja.

6 Descartes, R. Metafizičke meditacije, preveo Tomislav Ladan. Zagreb : Demetra, 1993. Str. 188.7 Isto8 Isto9 Robinson, Dave; Garratt Chris. Descartes za početnike. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003. Str. 124.10 Na francuskom izdana 1637.11 Descartes, R. Metafizičke meditacije, preveo Tomislav Ladan. Zagreb : Demetra, 1993. Str 191.

3

Descartes, s obzirom na navedene prigovore, nije imao namjeru isključiti sve ostalo u smislu

same istine stvari, već samo u smislu svojeg mišljenja i to na način da mišljenje bude takvo da

ništa jasno ne spoznaje za što zna da se odnosi na njegovu esenciju osim da je stvar što misli. Isto

tako, skrenuo je pozornost da postoji dvosmislenost u riječi ideja – tvarno, koje se odnosi na

djelovanje razuma i ne može se reći da je ona od mene savršenija; objektivno, koje se odnosi na

stvar koja je prestavljena istim djelovanjem iako se ne pretpostavlja da ona egzistira izvan

razuma; može biti od mene savršenija po svojoj biti. 12

Nakon navedena dva prigovora, uočio je još dva, podugačka. Naime, pretpostaljam da ih nije

naveo u početku, zajedno s prva dva prigovora, zbog toga jer su to bili prigovori od strane

bezbožaca, koji samo žele pobiti Božju egzistenciju ili žele Bogu pripisati ljudke afekte. No,

takve izjave nama neće biti teško odbiti, jer mi duh smatramo konačnim, a Boga, suprotno tome,

neshvatljivim i beskonačnim.

Dakle, Descartes je kao i mnogi drugi filozofi u 17.st. smatrao da je razmišljanje o zamislima u

našem umu nešto vrlo slično gledanju kinematografskog platna (1)13. Zamisao bi nam se trebala

podati s istom jasnoćom i neposrednosti kao kada se predmet prikazuju našim očima dok ih

gledamo. No, kada sam Descartes govori o jasnom i odjelitom, nije u potpunosti jasan u svojem

izlaganju. U Raspravi govori da postoji teškoća s odjelitošću, dok u Meditacijama napominje da

slijedeći put jasnoće ne možemo pogriješiti.

Jasno i odjelito, su relativni pojmovi; ono što je jasno i odjelito meni, ne znači da će biti jasno i

odjelito nekom drugom :

To što netko ima jasnu i odjelitu zamisao o jednorogu, nikako ne jamči istinitost njegova

postojanja.14

Da bi se mogli osloniti na pravilo jansog i odjelitog, potrebno je ukloniti prijetnju zloduha. To da

je ideja Boga ušla u moj um (2)15 mora imati neki uzrok, a uzrok mora biti jednako stvaran koliko

i učinak. Najbolji način je uvesti Boga koji nas nikad neće prevariti i koji će uvijek jamčiti da je

svaka jasna i odjelita zamisao u našem umu istinita.16

12 Isto13 Označava pojašnjenje prigovora jednog od čitatelja Rasprave; označen s Prvo (4. str.)14 Isto15 Označava pojašnjenje prigovora jednog od čitatelja Rasprave; označen s Drugo (4.str.)16 Usp.Descartes, Rene. Rasprava o metodi, preveo Niko Berus. Zagreb : Matica Hrvatska, 1951., str. 32–33.

4

ZAKLJUČAK

Descartesa često s pravom zovu ocem suvremene filozofije. Pitanja što ih postavlja bit će

zanimljiva sve dok postoje bića koja misle. On je jedan od začetnika našeg doba, novog načina

mišljenja i spoznavanja, u kojem su magiju i misticizam zamijenili znantveni i tehnološki sustav

mišljenja i nadzora.

Vrijeme u kojem je živio Descartes bilo je, moglo bi se reći, u isti mah srednjovjekovno i

novovjekovno. Bilo je to vrijeme otkrića znanosti kao osobita i jedinstvena oblika ljudske

djelatnosti.

Premda su mnogi filozofi u to vrijeme i imali moderna stajališta, u pogledu mnogih drugih stvari

još su bili itekako srednjovjekovni. Nitko od njih nije posumnjao u Božju opstojnost, dok se

Descartes često služi Bogom kao jamcem za svoje filozofske postavke.

S obzirom na okolnosti u kojima je živio, hrabro i lukavo postupa sa svojim naukom. Nitko prije

njega se nije usudio zakoračiti toliko daleko da bi ispitivao Božju opstojnost, jer bi se time

usprotivio skolastici. Ona je pokušavala spojiti mudrost starih klasičnih mislitelja s kršćanskom

doktrinom, te gotovo da nije pokušavala iznaći neku novu znanost.

Međutim, Descartes je znao da će novi način mišljenja doći u sukob sa skolastičarima, pa se u

početku ipak držao geslom :

Želiš li biti sretan u životu, drži se dalje od oka javnosti.17

Način na koji Descartes piše je strogo obraćanje intelektualcima koji ozbiljno žele osloboditi duh

od osjetila i svih predrasuda, a takvih je malo. Razlog zbog kojeg on toliko puta naglašava

namjenjenost spisa odabranima je, pretpostavljam, taj što se na neki način pribojava krivih

interpretacija njegova naučavanja. Zato se radije zadovoljava manjim brojem čitatelja koji se

neće upuštati u prerano kritiziranje.

17 Robinson, Dave; Garratt Chris. Descartes za početnike. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003. Str. 18.

5

I danas ostaje Descartesova zapažena slika kao mladića koji u toploj sobi čeka da prođe oštra

bavarska zima, odlučnog da otkrije novo znanje samim mišljenjem. Zvuči prilično razumno no,

većina novovjekovnih filozofa danas vjeruje da je taj njegov golemi projekt postavljen na krivim

temeljima.

Iako je njegovo naučavanje puno proturječja, nakon Descartesa znanost je postala sustavnija i

njezini su sadržaji i metodologija postali općeprihvaćeni. Tako je Descartes djelomično zaslužan

za te nove načine mišljenja koje zovemo znantsvenim, a koji su postupno nastajali tijekom 17.st. i

koji su pridonijeli tome da je svijet u kojem danas živimo takav kakav jest.

6

LITERATURA

Robinson, Dave; Garratt Chris. Descartes za početnike. Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2003.

Vučković, A. FILOZOFSKA PITANJA O BOGU. // Bogoslovna smotra. 76, 2(2006), str.

347-348.

Descartes, R. Metafizičke meditacije, preveo Tomislav Ladan. Zagreb : Demetra, 1993.

Descartes, Rene. Rasprava o metodi, preveo Niko Berus. Zagreb : Matica Hrvatska, 1951.

Boris, Kalin. Povijest filozofije. Zagreb : Školska knjiga, 1983.

Zelić, Ivan. Vodič kroz filozofiju. Split : Verbum, 2006.

7