ETIKA U GRČKOJ FILOZOFIJI

ETIKA ANTROPOLOŠKOG RAZDOBLJAAntropološko razdoblje se može smatrati alfom i omegom svih teorija koje izvor i temelj morala vide u čovjeku. Njegova suština se najbolje može prepoznati po Protagorinoj misl-čovjek je mjerilo stvari, on je kriterij svega. Ona predstavlja fundament bez čega se ne može zamisliti nijedna tema suvremene misli, a posebno ne problem moralnog.Kad govorimo o pitanju etičkog u grčkom mišljenju, moramo imati na umu da je njegov razvoj prošao kroz dvije faze: predfilozofsku i filozofsku.Prvo racionalno razumjevanje etičkog prisutno je kod Sokrata, koji predstavlja prekretnicu u historiji mišljenja i kod njega se prvo javlja ideja o autonomiji moralnosti. Ta ideja puno kasnije predstavja osnovu Kantovog etič.učenja.

SOFISTIČKO UČENJERiječ sofist označavala je učenog čovjeka, mislioca, mudraca ili učitelja mudrosti i govorništva, bila je sinonim za učitelja nauke i političke vještine. Sofističko učenje bilo je izloženo oštrim kritikama Sokrata,Platona,i Aristotela. Sofističko učenje prisutno je kod : Protagore,Prodika,Trazimaha, i Kalika. Protagorinom teoremom se najavljuje pobjeda čovjeka nad prirodom, odnosno subjekta nad objektom. Prema njemu istina je pojava za svijest i sve je relativno.Protagora je osnivač sofističkog učenja, a njegova misao o čovjeku kao kriteriju i mjerilu svega predstavlja osnovnu suštinu sofističkog nadzora, kojim otpočinje antrop.razdoblje starih Helena. Ona predstavlja oštru reakciju na vladavinu dotadašnje kozmologije, koja je za svoj predmet imala supstanciju prirode.-Bitne karakteristike sofističkog učenja su: gnosološki skepticizam, solipsizam i gnoseološki nihilizam.Između njihovih predstavnika postoje razlike između:

- Protagore -razvija koncept gnoseološkog i etičkog relativizma, svako biće je relativno i li ne postoji po sebi, postoji samo u odnosu prema svijesti

- Georgije- razvija koncept gnoseološkog i etičkog nihilizma i skepticizma, dokazivanje da biće po sebi ne postoji karakterizira veća čistoća i jasnoća.

Neznanje i skepticizam čine okosnicu sofističkog nadzora. Neznanje je uzdignuto na nivo principa, a u skepticizmu leži najveća mudrost.Polazišta i zajednički stav svih sofista iskazuje se u ćovjekovoj težnji i želji da postane mudar, tako da je mudrost, pored hrabrosti,pravednosti i umjetnosti temeljna vrlina.

Platon je najoštriji kritičar sof.uč. a to je iznio u spisu „sofist“ Suštine te kritike moguće je posmatrati u okviru dva problema, a prvi se odnosi na pitanje jedinstva i ujedinjavanja suprotnosti, dok se drugi odnosi na pitanje istinitosti.Aristotel je drugi kritičar sof.uč. koji prigovara sofistima što su se smatrali učiteljima državničke vještine mada se niko od njih nije bavio tim pitanjem, niti su posvetili pažnju središnjem pojmu etike, vrlinama.Hegelov sud o sof.uč. ukazuje na dvoje: - njime se pokazuje da njegovo pozitivno tumačenje značenja riječi sofist nije značilo i prihvaćanje, već i oštru kritiku jednostavnih principa sof.uč., - ističe se razlika smisla i početkaobrazovnosti kod sofista i u evropskom svijetu.

SOKRATOVA INTELEKTUALISTIČKA ETIKASokrat je otac morala, i najistaknutiji zastupnik sofistike, koja je u njegovom mišljenju dostigla vrhunac.Suština Sokratovog intelektualističkog učenja o moralu je : ono što je dobro, koje je supstancijalna svrha, ja moram saznati. Princip utemeljivača etičkog intelektualizma je da čovjek mora doći do istine sam od sebe, čovjek sam u sebi mora naći šta je njegova svrha , šta je istinito i šta je nejgova krajnja svrhai smisao njegovog života i svijeta.Mada je protiv sofista Sokrat sa njima djeli bitnu zajedničku crtu : svođenje odluke na svijest.Njegovo učenje koje polazi od svijesti ili subjektivnosti predstavlja učenje o individui i njenom životu, odnosno individualističku etiku, a središnja misao tog ucenja je nemogućnost moralnosti bez spoznaje, spoznaja je temelj morala, i po znanju se mjeri koliko je čovjek moralan.Iz njegovog mišljenja proizilazi neprihvatljiva teza da onaj koji nema znanja nema ni moralnosti.Sokrat svoje uvide o problemu etičkog je započeo sa ironičnom izjavom – znam da ništa ne znam. U njoj se sabire sukus njegovog etičkog stajališta i mišljenja uopće. On na taj način nastoji dovesti do samosaznanja ne samo sebe nego i dr.Vjera u ljudski razum kao univerzalno sredstvo komuniciranja, istjecanje znanja kao sredstva za moralno djelovanje, naglašavanje značaja intelektualnog poštenja i samokritike, učenje o vrlinama po kojem je bolje trpiti nepravdu nego je činiti, predstavlja suštinu Sokratovog etičkog intelekt. Po njemu vrlina je jedinstvena i akao takva identična znanju ona se može naučiti.Aristotel oštro osuđuje njegovo identificiranje vrline, Sokrat je vrlinu transformisao u logos, a za Aristotela vrlina je sa logosom. Značaj Sokratove

misli nadilazi hirove vremena i prostora,on se sastoji u tome što je Sokrat problem moralnosti skinuo s neba na zemlju,doveo ga među ljude,učinio ga dostupnim svakom čovjeku.Sve do njegovog pojavljivanja dominirala je prirodna moralnost, i tek s njim nastaje svijest i da ono što je istinito treba da se nađe posredstvom mišljenja.

UČENJE SOKRATOVACASokrat vrši uticaj na svoje učenike koji formiraju svoje škole i to :

- Megarsku – osnivač je Euklid,a pripada i Stiplon- Kirenaičku – utemeljuvač Aristip- Kiničku – utemeljivač je Antisten

Kiničari razvijaju koncept o sreći (eudaimonija), a kirenaičari o zadovoljs,užitku-Predstavnici megarsko učenja najapstraktinije određuju pojam dobra, koje za njih predstavlja princip njihovog učenja.-Kirenaičari su dobro konceptirali u smislu trajnog zadovoljstva (hedonizma) čime su pokazali suprotnost spram Sokratovog učenja.Vrhovno načelo ovog učenja je zadovoljstvo ili uživanje,koje je cilj etičkog života,i sve ljudske radnje trebaju biti usmjerene ka postizanju bezobzirnog zadovoljstva i užitka. Aristip se interesira samo za trenutno zadovoljstvo koje može osjetiti samo u sadašnjosti, pa je stoga vrijedno i poželjno.-Kiničko učenje o ataraksiji ili apsolutnoj unutarnjoj slobodi i autonomiji samoopredjeljivanja, njbliže je Sokratovom učenju. Antisten u cjelini prihvaća Sokratovu misao: vrlina se može naučiti, ali se nikako ne može izgubiti. Glavna maksima Antistenovog učenja glasi : najbolje je što manje trebati, jer samo to obezbjeđuje sreću i zadovoljstvo. Primarna suština kiničkog učenja se prepoznaje u jasnom i jednostavnom davanju odgovora na temeljno pitanje etike o tome šta je cilj života i koja je najviša vrijednost za kojom čovjek treba da teži, a za ovu sokratovu školu primarni cilj života sastoji se u postizanju eudaimonije ili sreće.Kiničari smatraju da sloboda znači odricanje od uživaja. Vrhovni princip kiničkog učenja je najviše dobro, koje se sastoji u sobodi i neovisnosti od bilo kakvih potreba za materijalnim dobrom i bogatstvom, izuzev bogatstva duševnosti.

PLATONOV ETIČKI IDEALIZAMPlatonovo učenje o moralnom predstavlja metafizičku ili spekulativnu, odnosno racionalističku etiku. Platonov mnogoliki dualizam je u najizvornijem smislu jaz, suprotnost između dobra i zla. Cilj Platonove teorije je apsulutno dobro.

Platonov etički dualizam je apsolutan, i njemu je zlo potpuna negacija dobra. Dobro je usmjereno na vrijednost,odnosno na transcedentalno trebanje, a ne na empirijsku stvarnost. Platonovo učenje problem moralnosti postavlja, razumijeva i objašnjava sa stajališta uma (razuma,mišljenja) i izvan empirijske, iskustvene stvarnosti.Njegovo učenje o moralnosti s obzirom na vrhovni princip pripada sadržajnoj etici ili etici dobra, jer insistira na sadržaju moralnog. Platonovo etičko učenje je objektivno idealističko,jer polazi od ideje.Na formiranje njegovog stajališta uticali su Pitagora, Paramenid,Heraklit i Sokr.Središnji pojam i vrhovni princip Platonove metafizičke ili racionalističke etike je ideja dobra. Ona u najvažnijem spisu zrelog Platona „Državi“dobija najviše mjesto. Teoriju o idejama Platon stvara na vrhuncu svoje intelekutalne moći. Ideja dobra je bila naviše u hijerarhiji ideja i njoj su bile podređene sve druge ideje. Ona je izvor cjelokupnog znanja i cijele istine. Ideja dobra subjektima daje sposobnost znanja. Ideje su objektivne suštine koje se sjedinjuju unutar jedne i njoj su podređene a to je ideja dobra kao najviša metafizička suština a otuda se Platonovo mišljenje naziva objektivnim idealizmom.Značajno mjesto u Platonovom učenju imaju pojmovi dobra uopće i vrlina. On nije htio hazati šta je dobro,ono koje stoji iznad bića uopće i koje je izvor i temelj postojanja, samo ga je identificirao sa idejom. To pokazuje da su središnji problemi Platonove etike pojam dobra kao takvog i ideja dobra.Platonov metafizički ili racionalistički pkoncept moralnog se sastoji iz dvije međusobno povezane cjeline:

- Etičko čenje u užem smislu- Etičko-socijalno učenje

Klasifikacija Platonovih spisa vrši se u 4 grupe:- Spisi Sokratskog razdobolja- Spisi prelaznog perioda- Spisi zrelog Platona- Spisi kasnog Platona

U Platonovim spisima sokratovskog razdolja dolazi do punog izraza problematike o tome šta je dobro ili zlo,kao i misao da svaki čovjek teži dobru,a izbjegava zlo i da niko ne želi namjerno griješiti,odnosno da su čovjekove greške izraz njegovog neznanja.Spisi prelaznog perioda predstavljaju veliku novinu u njima se odbacuju hedonistički sud i uzdiže dobro kao cilj života i odbacuje se Sokratovski koncept moralnog.

U spisima prelaznog razdoblja i spisima zrelog doba izrađuje stav po kojem se najviše dobro sastoji u negaciji čulnog svijeta te da zadovoljstvo nema ničega zajedničkog sa dobrim,U zreloj fazi smatra da se prava vrijednost života sastoji u dominaciji umne djelatnosti nad zadovoljstvom.U sokratovskom i maldalačkom preriodu on govori o samo jednoj vrlini koja je utemeljena na znanju dok u spisima prelaznog razdoblja vrlina je uvijet sreće odnosno vrlina je sreća.Kod njega dominiraju vrline :hrabrost,zmjerenost,pravednost i mudrost.U doba zrelosti Platon formira učenje o idejama i izdvaja ideje dobra. On smatra da samo uživanje ili zadovoljstvo ne može biti mjera vrijednosti. U kasnim spisima uživanje ili zadovoljstvo je put kojim se može dospjeti do najvećeg dobra.

ARISTOTELOVO EMPIRIJSKO ETIČKO UČENJEAristotel kao Platonov učenik i oštar kritičar razvija empirijsko učenje kojeje izloženo u djelu“Nikomahova etika“. Na temelju Platonovih metafizičkih uvida,Aristotel energično govori: drag mi je Platon, ali mi je draža istina.Aristotel oponira Platonovoj teoriji o idejama. On insistira na tezi da za moralno kao moralno nije neophodno samo znanje ili spoznaja, nego i ljudsko ponašanje koje se rukovodi određenim praktičkim principima. Najviši kriterij i vrhovni princip je sreća,kojoj svaki čovjek teži. Bitna karakteristika njegovog učenja se ogleda u tome što se temelji na uspostavljanju razlike između dobra,koje ima značenje i vrijednost sredstva pomoću kojeg se postiže neko drugo dobro, i dobra u kojem se teži radi njega samog.Aristotel u djelu N.E. dobro određuje kao krajnji cilj i kao vrhovno dobro,a krajnji cilj i smisao djelovanja je sreća. Taj krajnji,najviši cilj je onaj za koji se oredjeljujemo radi njega samog, a ne zbog nekog drugog cilja, pa s obzirom na to Aristotelovo učenje o moralnom predstavlja teleološku etiku.Najviši cilj i najviše dobro za Aristotela je sreća (eudaimonija), ona je vrhovno dobro,vrhovni kriterij i vrhovni princip moralnog, pa njegovo učenje pripada eudaimonističkoj etici. Aristotel smatra da je sreća nešto božansko, čime se ljudi razlikuju od drugih bića,ona predstavlja oblik umske djelatnosti.Aristotel razmatra 3 shvaćanja zadovoljstva:

1. Zadovoljstvo nikada nije dobro2. Neka zadovoljstva su dobra,ali većina je loša3. Zadovoljstvo je dobro,ali nije najbolje

Bitna svojstva Aristotelove etike su:- Racionalizam – čovjek je razumno biće- Ralizam – čovjek razloge svog mišljenja i djelovanja nalazi u ovoz.živ- Imanentizam – čovjek razvija svoju bitnu iamenentnu formu.

U osnovi Aristotelovog učenje stoji teza da je zadovoljstvo čovjeka povezano sa njegovim razumom, pa otud proizilazi da je racionalizam jedno od obilježja njegove etike.Od posebne je važnosti Aristotelovo učenje o pravilnom djelovanju ili euparhiji, a takvim djelovanjem odbacuju se ekstremi, premali ili previsoko.

STOIČKO METAFIZIČKO UČENJEStoičari daju primat apatiji ili eutimiji, odnosno ataraksiji, dok Epikur daje prvenstvo samodovljnosti, a kod skeptičara dominira sumnja.Ataraksija i nepokolebljivost moralno valjanog čovjeka predstavlja oznaku trajnog duševnog mira i vedrine ili oznaku indiferentnosti ili ravnodušnosti prema vanjskom svijetu i ugodnom i neugodnom doživljaju u svakodnevnom životu. To je oznaka moralnog čovjeka o kome raspravljaju stoičari, a kada to ostvari, stoički čovjek postiže sretan život. Ostvariti takav život znači postići moralnu indiferentnost ili ravnodušnost a ovo može postići samo mudrac, koji je oslobđen afekata i strasti.Stoičko etičko učenje je metafizičko, spekulativno ili racionalističko, i po njemu moralnost predstavlja subjektivnu refleksiju, odnosno uvjerenje da ono što se čini mora biti u skladu sa umnim svrhama, odnosno da radnje moraju biti u skladu sa dužnostima, koje proizilaze iz principa uma.Stoičari moralno smatraju sadržajem i krajnjom svrhom i ciljem života, pa njihovo učenje predsavlja sadržajnu ili teleološku etiku ili etiku dobra.Zenon kao osnivač stoičke teorije moralnosti, smatra da je cilj života, živjeti u skladu sa razumom.Hrizip smatra da je to život u skladu sa prirodom.Krajnja svrha života prema stoičkom učenju je najviše dobro. Živjeti sa prirodom znači živjeti u skladu sa poznavanjem stvarnog toka života, odnosno živjeti razborito.Stoička maksima je – život u skladu sa prirodom je vrlina i sve što je u skladu s prirodom opet je vrlinam a ona se odnosi na umnu prirodu.Po stoičarima vrlina se sastoji u životu sukladnom prirodi, odnosno općem zakonu naspram kojeg stoji zadovoljstvo subjekta.

Vrline i sreća zauzimaju središnje mjesto u stoičkom učenju i između njih vlada harmonija. Stoičko učenje vrlinu shvaća racionalnim ovladavanjem emocijama i strastima, odnosno kao život vođen umom i zato vrlina predstavlja najviše dobro i jedinu istinsku svrhu života. Vrlina je ono što je po sebi dobro što je u skladu sa zakonom, odnosno što je zamišljeno. Po stoičarima i njihovim predstavnicima vrline su istodobno sredstvo i cilj sreće ukoliko je čine savršenom. Oni identificiraju vrlinu i sreću, što je bitna karakteristika njihovog učenja. Čovjek je sretan ukoliko posjeduje jedno dobro. Dobro je po stoičarima sve ono što je od prirode savršeno, a posjedovati vrline znači biti sretan.U stoičkom mišljenju najčešće s esusreću 2 podjele vrlina:

- diadna podjela 1. teorijske 2. praktičke

- triadna podjela 1. logičke2. fizičke3. etičke

U stoičkom nazoru preovladavaju vrline: hrabrost,mudrost (morlana razorotost), umjerenost (suzdržanost) i pravednost. Specifičnost stoičara se ogleda u tome što ističu da su sve vrline međusobno povezane, onaj koji posjeduje jednu vrlinu posjeduje i sve ostale, što znači da je čovjek ili pun vrlina ili ih nikako nema. Druga specifičnost stoič.uč. o vrlinama sastoji s eu tome što se po njemu vrline mogu naučiti. Vrhovni kriterij i vrhovni cilj stoičke racionalističke etike je adiafora, tj apatija ili ataraksija, moralna nepokolebljivosti ili moralna indiferentnost. Stoičari pojam slobode shvaćaju u dvostrukom smislu:

- gnoseološkom – sloboda znači spoznaju nužnosti,koja je vječna- etičkom ili moralnom – odnosi se na unutarnu slobodu ili duševni mir

Stoičari poput kiničara odbacuju afekte i strasti proglašavajući ih bolesnim stanjima koja predstavljaju opasnost po saoodređivanje razuma i vođenje moralnog života. U kasnijim radobljima st.uč. moralno dobro se identificira sa lijepi, dobro je samo ono što je lijepo i obrnuto. Stoičko uč. Predstavlja viši stupanj kiničkog učenja. Bitna crta st.uč. je kozmopolitizam, a za razliku od Epikurovog učenja koje je subjektivni induvidualizam, a zajednička crta im je što su nastojali da svoja učenja znanstveno utemelje.

EPIKUROVA ETIKAEpikur izgrađuje etičku teoriju koja usavršava kirenaičko učenje, i ona je empirijskog karaktera. Njegovo učenje obraća se individui, pa se označava individualističkom etikom. Prema tom učenju cilj sretnog života je tjelesno zdravlje i ataraksija ili duševni mir, a da bi čovjek postigao ataraksiju potrebno je da bude potpuno oslobođen religijskog straha. Onovno načelo Epikurovog učenja je zadovoljstvo, koje za njega znači apsulutni kriterij dobroga ili krajnji cilj čovjekovog života. Epikur odvaja najveće dobro od vrline i identificira ga sa uživanjem ili bezbolnošću.Razlika njegove teorije i kirenaičkog učenja je :

- kirenaičari smatraju da se suština zadovoljstva sastoji u trenutnom uživanju, a Epikur insistira na trajnom

- druga razlika je što Epikur razlikue tjelesna od duhovnih zadovoljstava- Kirenaičari smatraju da je tjelesna patnja gora od duševne, a Epikur misli

suprotno Zadovoljstvo po Epikurovom učenje su odnosi na pojedinca, i ono predstavlja vrhovni kriterij individualne moralnosti, pa se s obzirom na to njegovo učenje označava egocentričko-hedonistička etika, a budući da identificira zadovoljstvo u sreću ono je individualističko-eudaimonističko učenje o moralnom.Epikur smatra da su najviša zadovoljstva sloboda od straha i sloboda od požude. On vrši podjelu požuda prema onome koja je od njih korisnija:

1. Požude koje su prirodne i potreben2. Požude koje su potrebne, ali nisu prirodne3. Požude koje nisu ni potrebne ni prirodne

Epikur želi čovjeka koji uspjeva postići slobodu u odnosu na strah od Bogova i u odnosu na požide, takav čovjek ostvaruje ataraksiju ili duševni mir i slobodu od trudai napora, i to je za Epikura istinskozadovoljstvo i predstavlja suštinsku odrednicu moralno valjanog čovjeka.Epikur pod zadovoljstvom ne misli na trenutna zadovoljstva, na pojedinačne osjete nego na zadovoljstvo koje će trajati kroz cijeli čovjekov život.Epikur razlikuje noga zadovoljstva a jedno je najvažnije i njega označava sa nepomućenosti duše ili ataraksijom. Njegova teorija moralnosti stavlja naglasak na budućnosti trajnog zadovoljstva, tjelesnog zdravlja i nepomućenosti duše ili staloženom i mirnom životu,a to samo postiže MUDRAC.Razlika između Stoičkog i Epikurovog učenja je što je stoički čovjek oslobođen od svih oblika čulnih zadovoljstava, a Epikurov priznaje i čulna zadovoljstva

pored duhovnog zadovoljstva pa tako Epikurova teorija predstavlja neku vrstu mosta između stoičkog i kirenaičkog učenja. Prema Epikuru čovjek bira vrline radi zadovoljstva a ne samo radi njih samih.Kardinalne vrline su :uviđavnost, samosavladavanje, hrabrost i pravednost.

SKEPTIČKO UČENJE O MORALNOMOvaj pravac koji izražava skepsu ili sumnju i nemir duha spram enigmi svijeta i praktičkog života kojim se iskazuje suprotnost između duha i osjećanja, odnosno uma i nade, označava se skeptička teorija. Primarna suština ove teorije sastoji se u tome što polazi od teze da se najviše dobro ne može saznati.Suština skep.uč. je da ne prihvata pojam apsulutnog, odnosno najvišeg dobra kao vrhovnog načela ili principa i kriterija u razumjevanju i objašnjavanju moralnog.Primarna suština skeptičkog nadzora moralnosti sažima se u suzdržavanju izricanja sudova o saznavanju svijeta i o pitanjima čovjekovog praktičkog života. Ovaj nadzor na svijet i praktički život utemeljuje PIRON koki razvija apsolutni skepticizam.Za skeptičare duševni mir postiže se negiranjem ili odbacivanjem saznanja, odnosno suprotstavljanjem znanju.Skeptičari neće reći“ovo je tako“ nego „to mi se tako čini“, skeptičar ne stvara mišljenje o dobru ili zlu ali kad ga mora stvoriti ne pokorava se datim zakonskim propisima i običajima. Skeptičari u svojoj teoriji koriste termin praktička mudrost i ova riječ zajedno sa skepsom i adiaforom predstavlja alfu i omegu njihovog mišljenja, Za njih ne postoji apsulutno dobro ni aps.zlo.

RACIONALISTIČKA I EMPIRISTIČKA ETIKA

RACIONALISTIČKA ETIKAPod njom s epodrazumjeva etika koja problem moralnog razumjev ili objašnjava sa stajališta razuma, uma ili mišljenja dajući mu apsulutnu ulogu u odnosu na sve što je ispod razuma. Ovakvo mišljenje prisutno je još ko Sokrata,Platona i stoičara a u 17.st. ovo učenje razvija Spinoza.Spinozina teorija predstavlja apsolutni etički racionalizam. Njegova rac.et. bitno se razlikuje od Kantove etika prema :

- Spinoza polaže apsolutnu nadu u razum,pa je njegovo učenje apsolutni etički racionalizam, a Kant razvija kritički racionalizam

- Spinozino učenje o moralnom pripada sadržajnoj ili teleološkoj etici.Čovjek postaje moralniji ukoliko posjeduje znanje o prirodi i njenim zakonitostima, pa se prema ovome spinozino uč. Smatra intelektualističkom i naturalističkom etikom.Bitna odrednica i okosnica Spinozinog učenja je – um je najviši oblik samoodržanja ljudskog bića, a samoodržanje je prva i najviša vrlina, ona znači ljudsku moć i nastaje naporom i težnjom, čime čovjek nastoji da izdrži u održavanju vlastitog bića.Najviša vrlina leži u najvišem apsulutnom biću ili Bogu,čime se najavljuje identificiranje Boga i prirode. Ovo identificiranje se najočitije iskazuje Spinozinom teoremom – Bog ili priroda a to podrazumjeva univerzalni etički racionalizam.Spinoza vrši podjelu afekata : težnja ili požida, radost, žalost.Njegov nazor o afektima sažima se u osnovi na : čovjek je moralniji ukoliko je umstveniji, odnosno ukoliko uspiejva da vlada i upravlja strastima i afektima. Strasti ometaju pojedinca i njegovu zajednicu da realizuju unutarnju ravnotežu i skladnost, zbog toga njih je nužno prevladati.Bitne osobine Spinozinog učenja su: Apsolutni racionalizam,individualizam, utilitarizam.Izvor Spinozinog mišljenja je stoičko, Dekartovo i židovsko učenje.Razlike između Spinozinog i Dekartovog učenja:

- Dekart nastoji da nauči ljude kako da misle,a Spinoza želi da ljudi nauče kako da žive

- Dekart uspostavlja rasjep između razuma i volje, čemu se Spinoza opire- Kod Dekarta nema etičkog ideala, a Spinozino uč. Se na njemu temelji.

Spinoza čovjeka nastoji označiti tako što ga ostavlja samom sebi, zahtjeva od njega da se osloni sam na samog sebe, čini ga gospodarem svojih strasti i što razvitak uma postavlja kao krajnji čovjekov cilj.

EMPIRISTIČKA ETIKAOnaj pravac et.mišljena koji suštinu moralnog traži i prepoznaje u čulnom iskustvu, odnosno u empririji označava se rmpristička etika.Fundamentalna karaktreristika ovog etičkog nazora sastoji se u polazištu – ništa ne postoji u razumu što prije ne bi bilo u čulima. Ovo učenje o moralnom se javlja kod engleskih mislilaca : Hobs,Locke, Hume i oni su najzaslužniji za za utemeljivanje emp.uč.HOBS svoje etičko sajalište temelji na empirizmu,naturalizmu, racionalnom egoizmu, utilitarizmu i političkom hedonizmu, i na njihovj međusobnoj povezanosti. On se slagao sa Epikuram : dobro i prijatno su u suštini identični ,a vrlina nije sama sebi cilj nego putam nje treba da se postigne zadovoljstvo ili da se izbjegne patnja,a čulna zadovoljstva kao takva imaju prednosti u odnosu na slavu ili počasti. Hobs nije mogao prihvatiti Epikurov nepolitički hedonizam jer on zagovara politički hedonizam.Hobs oponira Epikurovom učenju u dvostukom smislu:

- Refitira Epikurovo odbijanje priznanja prirodnog stanja smatrajući da uspjeh građanskog društva ovisi od postojanja prirodnog prava.

- Hobs nije mogao prihvatiti razlikovanje između prirodnih težnji keje su nužne i onih koje nisu nužne.

Epikurov nepol.h. i Hobsov pol.h. insistriraju na pojmu dobra i dobrog života, s tom razlikom što se dobar život u Epikurovom hed. Shvaća u smislu ljudske savršenosti i uzvišenosti, a Hobsov hed. Dobar život shvaća u smislu udobnog života koji je proizvod napornog rada.U Hobsovoj teoriji postoje 2 primarna pitanja na temelju kojih nju označavamo naturalističkom etikom a to su :

- Prirodno pravo ili prirodno stanje- Prirodni zakon ili moralni zakon

Hobs raspravlja o pozitivnom zakonu u trostrukom smislu:1. Božanski zakon2. Građanski zakon3. Zakon javnog mjenja

Pa su prema tome središnji pojmovi Hobsove teorije :- Prirodno pravo ili prirodno stanje- Prirodni zakon ili moralni zakon- Građanski zakon ili pozitivni zakon

Prirodno pravo je sloboda koju svaki čovjek ima da se vlasitim moćima služi onako kako sam želi za održanje sospstvene prirode.Hobs kao i Spinoza razvija misao o strogoj determiniranosti ljudskih postupaka, on odbacuje slobodnu volju jer za njega slobodna volja je apsurd.Hobs moralni zakon izvodi iz prirodnog prava za saoodržanje.Hobsova teorija o novovjekovnom mišljenju predstavlja prvo sistematsko učenje o racionalnom egoizmu, korisnosti ili interesu i polazi od teze da je čovjek biće koje posjeduje naracionalniji nagon za vlastito održanje, i on je svjesno biće kod kojeg dominira egoizam,korisnost ili interes.LOCKE je jedan od najznačajniijih engleskih etičara, u čijoj teoriji dolazi do izražaja teza po kojoj sve proizilazi iz iskzstva, mada se ne poriče ni uloga razuma. Važna osobina njegovog učenja leži u tome što naglašava da se sve ono što se kod čovjeka pokazuje valjanim, pamet, pravičnost, i čovjekoljubljivost , dato je vaspitanjem. Primarna Lockeova teza o moralnom – ne postoje urođena moralna pravila ili principi. Njegovo učenje o prirodnom zakonu i građanskom pravu podudara se u svim bitnim tačkama sa Hobsovom teorijom , koju on dopunajva i poboljšava. Locke isko kao i Hobs odbacuje slobodnu volju, ona je i a njega prava besmislica.Sličnost između Lockea i Hobsa iskazuje se u razlikovanju 2 čovj.situacije:

1. Prirodno stanje2. Građansko društvo

Lockeovi uvidi o prirodnom pravu bitno se razlikuju od Hobsovog učenja, koje polazi od teze da je čovjekova sloboda u prirodnom stanju apsolutna, ničim ograničena, dok Locke misli da u prirodnom stanju djeluje prirodni zakon.Locke je svojim učenjem nastoao pokazati šta je moralno dobro i moralno zlo, a to su dva različita pravila kojama ljudi uspoređuju svoje radnje i tako sude o njohovoj ispravnosti ili neispravnosti. Po njemu postoje ti vrste zakona : božanski, građanski, zakon javnog mišljenja.Njegovo učenje s emože onačiti kao naturalističko jer raspravlja o pitanjima prorodnog zakona i prirodnog stanja, ono je i hedonističko pošto poklanja pažnju pitanjima zadovoljstva ili hedone.

HUMEje najznačajniji predstavnik engleske empirističke etike ali i prethodnik engleskih utilitarista 19 st. Njegova moralistička teorija akcentira osjećanja ili emocije i strasti, i ona najsistematičnije izlaže problematiku odnosa strasti, emocija i razuma. Po toj teoriji strasti mogu biti jače od emocija, jer one pripadaju jakim refleksivnim utiscima. Strasti mogu biti :

- Jake – ljubav,mržnja,radost,život- Tihe – osjećanje ljepote i ružnoće u nekoj radnji

Hume djeli strasti na :- Neposredne – nastaju neposredno od dobra ili zla, bola ili zadovoljstva- Posredne . one nastaju iz istih principa ali uz dejstvo drugih kvaliteta

Humevo etičko učenje se temelji na tome što ističe neposrednu povezanost između moralno dobrog i korisnog, a porijeklo moralnosti vidi u čulnom iskustvu. Njegovo uč. Osporava mogućnost da se razumom učini razlikovanje moralnog dobra od moralnog zla, budući da razumsko razlikovanje nema nikakvog uticaja na naše radnje. On smatra da razum nema urođen uticaj, dok strast ima urođeno postojanje Hume upozorava da razum može uticati na čovjekovo vladanje i to samo na 2 načina :

1. Onda kada izaziva strast,informirajući nas o postojanju nečega što je njen prvi objekat

2. Kad otkriva vezu između uzoraka i psoljedica, i tako da nam pruža sredstvo radi zadovoljstva strasti.

Korijen moralnog prema Humeu nije u razumu, nego u nagonsko-emocionalnoj sferi čovjekove društvenosti. Ova sfera postaje osnov njegove empirističke etike i iz nje izdvaja 2 bitne crte :

- Svi moraln pojmovi se utemeljavaju na subjektivnom moralnom osjećanju- Negira se apsolutna valjanaost i vrijednost prava,morala i religije.

Humeova etička teorija se označava etičkim senzualizmom jer su osječanja osnov razlikovanja našeg postupanja i djelovanja.

HEDONISTIČKO-UTILIT. ETIKA U ENGLESKOJ FILOZOFIJI

ENGLESKI ETIČKI UTILITARIZAMEtički utilitarizam nije tekovina novovjekovnog mišljenja, već je njegova domobina antička misao. Utilitarne teorije o moralu hedonistički oređuje ljudsku prirodu, i ona razlikuje 2 vrste hedonizma:

1. Etički hedonizam – njegova maksima je: ništa nije dobro osim želje za užitkom

2. Psihološki hedonizam – makisam je: ljudsko ponašanje i djelovanje s epokreće samo uživanjem.

Treba imati na umu razlike između klasičnog učenja o interesu i utilitarnih teorija iz 18 i 18 st. KlAsični hedonisti kirenaičari,razmišljali su o zadovoljstvu,sreći i interesu pojedinca, dok su etičari 17 i 18 st. Raspravljali o mogućnostima da što veći broj ljudi ostvari interes i postigne zadovoljstvo i sreću.BENTHAM na temelju pojma korisnosti određuje bit moralnosti. Interes, dobit ili korisnost predstavlja vrhovno načelo njegovog učenja. Riječi dobro,prijatnost ,korist, su za Benthama sinonimi. Pon njemu korisnost podrazumjeva načelo koje odobrava ili osuđuje svaku moguću radnju u skladu sa njenom tendencijom koju posjeduje da se uveća ili umanji sreća osobe čiji su interesi u pitanju.Da bi objasnio princip korisnosti koji je vrhovno načelo i krajnja svrha moralnosti, on polzi od ljudske prirode. Čovjek je po svojoj prirodi biće koje teži da izbjegne bol i patnju. Benth.etički utilitarizam govori da se suština zadovoljstva ili sreće sastoji u postupanju ili djelovanju kojim se postiže korist, a ona je temelj zadovoljstva ili sreće. U njegovoj teoriji značajnu ulogu ima pojam sankcije, i različite vrste sankcije se spominju : fizičke, političke, moralne i religiozne.Zadatak na stvaranju dobra i sreće pripada moralistima i zakonodavcima. Zadatak zakonodavca je da donese zakonske norme, dok je zadatak moraliste da razumiju i tumače njihovo praktičko sprovođenje. Benhtam smatra da postoji nekoliko mjerodavnih momenata za mjerenje ili procjenjivanje određene prijatnosti ili zadovoljstva i neugodnosti ili bola :Intenzitet, trajanje, izvjesnost ili neizvjesnost, blizina ili udaljenost.Biti sretan znači maksimalno udovoljiti svim svojim potrebama. Čovjek može biti zadovoljan samo ukoliko bude potpuno realizovao svoju korist.

MILL svoje shvaćanje izgrađuje pod uticajem shvaćanja svog oca i Benhtamogovg stajališta. Utilitarizam za njega znači zadovoljstvo i odsustvo bola.U prkos sličnostima između Benthamovog i nejgovog stjališta postoje razlike koje se ogledaju u tome što Bentham insistira samo na kvantitativnim aspektima zadovoljstva i sreće dok Mill insistira na jedinstvu kvantitativnih i kvalitetnih aspekata.Njegova moralistička teorija polazi od teze da korisnost involvira ne samo traganje za srećom, nego i izbjegavanje i ublažavanje nesreće.Vrhovni princip njegovog učenja je sreća u kvantitativnom i kvalitativnom smislu za što veći broj ljudi.Suština njegovog učenja o moralnosti i cilju ljudske radnje sastoji se u stavu da se moral može odrediti pomoću nekog cilja i da ga treba učiniti predmetom rasuđivanja i proračunavanja a ne pukog osjećanja.Mill u svojoj teoriji o utilisu uspostavlja identitet između sreće i zadovoljstva, odnosno nesreće i odsustva zadovoljstva. On smatra da od dva zadovoljstva poželjnije je ono kome svi ili gotovi svi koki su oba doživjeli, daju odlučnu prednost neovisno od nekog osjećanja moralne obaveze da to učine.Prigovori Millovom učenju su:

- Predstavnici prve vrste prigovora misle da je pogreška u tome što utiliraristi zahtjevaju od ljudi da djeluju radi unaprijeđenja općih društvenih poslova

- Predst.2.vr.prig. zamjeraju utilitaristima da svojim vrhovnim principom kod ljudi podstiče na hladnokrvnost i neosjetljivost i da guši njihova moralna osjećanja prema pojedincima.

- Pred.2.vr.pr. smatraju da utilitarizam ističe opće slabosti ljudske prirode i teškoće koje ometaju savjesne osobe da oblikuju svoj put korz život.

Milla zanima faktična sloboda pojedinca i on svu pažnju usmjeraa u tom pravcu. Po njemu svaki pojedinac je sudija interesa,slobode,sreće i koristi. Mill razlikuje 3 specifične slobode koje su značajne i održavaju stanje jednog društva : a)sloboda svijesti u najširem smislu ili apsolutna sloboda mišljenja i osjećanja, b)sloboda načina i stila života, c)sloboda udruživanja

ETIKA U NJEMAČKOJ KLASIČNOJ FILOZOFIJI

KANTOVA ETIKAOn je utemeljivač njemačkog idealističkog učenja o moralnom. Njegovo učenje je subjektivno idealističko. Vrhovno načelo ili principe Kantove autonomne etike je kategorički imperativ,dok njegovi prethodnici izvor moralnosti traže u heteronomnom ili hipotetičkom imperativu. Za Kanta postoji samo jedan imprativ i to kategoricki a on je autonoman i aprioran.Kantovo osamostaljivanje područja duboko ljudskog ili etičkog ima primarni zadatak i cilj da pokaže da li su i kako mogući postulati praktičkog uma:sloboda, besmrtnost,Bog. Ovi postulati nemaju teorijsku ili objektivnu naučnu, nego praktičku vrijednost. Sloboda,besmrtnost i Bog predstavljaju najviše ideje uma i predmet su vjere. Prvi postulat poraktičkog uma, sloboda, izvodi se neposredno iz moralnog zakona, dok se druga dva postulata izvode posredstvom najvišeg dobra. Dobro je određeno moralnim zakonom, odnosno moralni zakon prethodi moralnom dobru i određuje ga.Kant moralni princip ne izvodi iz ideje Boga,već iz ideje slobode. On postavlja kategorički imperativ ili moralni zakon, kao vrhovno praktičko načelo bezuvjetnog karakter. Moralni zakon je objektivni princip ljudske volje i služi kao praktički zakon, a njegov temelj je umna priroda,koja egzistira kao svrha sama po sebi.Praktički imperativ glasi:radi tako da čovječanstvo kako u tvojoj osobi, tako i u osobi svakog drugog uvijek uzimaš kao svrhu, a nikako samo kao sredstvo.Najbitnije odlike Kantovog etičkog sistema su:kritički racionalizam, subjektivizam, formalizam i rigorizam, apriorizam i apsolutizam ili univerzalizam, deontologizam,autonomnost i imperativnost.Kod Kanta je riječ o dualizmu u shvaćanju čovjeka. Dualizam između slobode i nužnosti, trebanja i nužnosti najdublje požima njegov način mišljenja.Etički subjektivizam kod Kanta bitno se razlikuje od Platonovog etičkog objektivnog idealizma, a razlika je što po subjektivizmu sve moralne vrijednosti su subjektivne, odnosno sve moralne radnje su određene moralnim zakonom koji je u nama a ne izvan nas. Formalizam Kantove etike prepoznaje se u pojmu moralnog zakona, kao jedini odredbeni razlog čiste volje, i on je formalan. Čovjek kao umno biće, činiće samo dobro zato što je kod njega razvijen osjećaj dužnosti prema moralnom zakonu – radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane opći zakon.

Rigorizam kao jedan od nosećih pojmova kod Kanta podrazumjeva strogo držanje kategoričkog imperativa, a apriorizam znači da je on bezuvjetan, neovisan od bilo čega i stoji ispred svega.Kant pravi razliku između:

- Djelovanja prema dužnostima- Djelovanju iz dužnosti

Kant razlikuje 2 vrste dužnosti:- Kategoričke :odnose se na čovjeka kao čistog moralnog bića i njegovog

inteligibilnog svijeta,one su apsolutne,ničim nisu uvjetovane i moraj se poštovati,one se apliciraju bez obzira na posljedice koje bi mogle poisteći iz njihovog poštivanja

- Hipotetičke – odnose se na empirijskog čovjeka i njemu pripadnog ili osjetilnog svijeta,zahvaljujući njima čovjek izvršava ili izbjegava neku radnju,one govore šta moramo i šta smijemo činiti da bismo postigli ili izbjegli neki cilj.

Postoje razlike između legalne radnje i moralne radnje:- Legalna radnja – ona koja je izvršena iz sklonosti,strasti, koristi il interesa- Moralna radnja – čini se iz čiste dužnosti, za volju moralnog zakona

Pravna dužnost bitno se razlikuje od moralnih dužnosti i to prema:- Pravne dužnosti – temelje se na spoljašnjem zakonodavstvu,i one su uske- Moralne dužnosti –baziraju se na subjektivno postavljenim cilj./široke

Kant smatra da postoji jedini motiv moralnog djelovanja a to je osjećaj dužnosti.Kant oštro pravi razliku između heteronomije i autonomije volje:

- Heteronomija volje – je izvor svih nepravih principa moralnosti- Autonomna volja – moguća je samo kod čovjeka koji slijedi glas čistog

praktičkog uma,odnosno kategoričkog imperativa.Autonomija volje ili moralna sloboda je jedini princip moralnog zakona,ona je vrhovni princip moralnosti. Potčinjavanje volje zakonodavstvu je polazište i ishodište Kant.et.sistema pa se naziva autonomna etika.Iz pojma slobode proizilaze svi ostali pojmovi Kantove etike:- Moralni zakon ili kategorički imperativ . - Maksima- Dužnosti

Kant pojam slobode razumjeva u trostrukom smislu:- Sloboda kao autonomija – ova sloboda predstavlja misaonu stvar,nešto što

nije dato iskustvom.Ona se nalazi u našem mišljenju,a a praktički se primjenjuje moralnim zakonom u nama.

- Sloboda kao inteligibilna suština - u razumjevanju ovog smisla suštine presudno je Kantovo pitanje: Kako je moguće da nam naša samosvijest postavlja zahtjev da budemo slobodni.

- Sloboda kao slučaj – je čista samovolja,a takva sloboda ne bi bila moguća u inteligibilnom svijetu jer bi pojamu int.sl. protivrječilo da bude određena nečim a ne zakonom uma.

U Kantovom etičkom sistemu“treba da“ dobija posebno mjesto, a taj sistem temelji se na oštroj razlici između dvije vrste imperativa : kategoričkog i hipotetičkog imperativa.Kategorički imperativ je princip ponašanja koji se primjenjuje na osobe kao slobodna i racionalna bića. To je objektivni prinip kojeg čovjek kao umno biće stalno praktički primjenjuje. Kantovo učenje polazi od zamišljenog čovjeka, umnog bića koje djeluje po načelu nužno objektivnog i apsolutno moralnog zakona koejg nosi u sebi. Takav čovjek posjeduje čistu moralnu svijesti, odnosno svijest očiščenu od svih naslaga osjetilnog svijeta. Bitna obilježja kateg.imp. su: nužnost,bezuvjetnost,apsolutnost ili univerzalnosti ili opća zakonodavnosta.Postoji samo jedan kat.imp. a njegova formula je: radi samo prema onoj maksimi za koju ujedno možeš htjeti da postane općim zakonom.Kat.imp.-postupaj tako da maksima tvojih postupaka uvijek može biti princip općeg zakonodavstva – predstavlja veličanstvenu moralnu formulaciju,međutim,on je neostvariv i teško je povjerovati da će bilo gdje i bilo kada biti realiziran.Hipotetički imperativi ne zapovjedaju, već predstavljaju nužnost mogućeg djelovanja kao sredstvo pomoću koga se dolazi do nečega drugoga, što se hoće htjeti ili što je moguće htjeti. Hip.imp. znače imperative koji predstavljaju praktičku nužnost jedne moguće radnje kao sredstva za postizanje nečega drugog što se želi.Teleološka etika insistira na hipot.imp. Svrha hip.imp. je za razliku od kat.imp. jeji je apolutne važnosti relativna, u tom smislu treba imati na umu razliku izmedju :

- Pragmatički zakon – ima za cilj blaženstvo,savjetuje šta treba da činimo ukoliko hoćemo biti sretni, temelji se na empirijskim načelima

- Moralni zakon – ima za cilj da budemo dostojni srećeMaksma ima značaj praktičkog pravila a ona mogu biti subjektivna i objektivna:

- Subjektivna pravila – u slučaju kada subjekt smatra uvjet neke svoje radnje važećim samo za svoju volju,

- Objektivna pravila ili praktički zakon – u slučaju ako taj uvjet spoznaje kao objektivan općevažeći za volju svakog umnog bića.

Postoji velika razlika između maksime moralnog zakona :- Maksima predstavlja subjektivni praktički princip djelovanja,dok moralni

zakon znači objektivni praktički princip- Maksima nam daje savjet kako da djelujemo, a moralni zakon zapovjeda

kako da djelujemoKant daje primat moralnoj normi, moralnom postulatu ili zahtjevu, a to se najbolje iskazuje na temelju njegovog stava da se pojam dobra i zla ne određuje prije moralnog zakona, nego samo poslije njega i pomoću njega, on dobro izvodi na temelju norme.

FICHTEOVA ETIKAFichte je drugi značajniji predstavnik njemačkog idealističkog nazora o moralnom, i njihovo mišljenje je racionalističko i subjektivističko, a on misli u okviru i iznad okvira Kantovog učenja.Umjesto Kantove formulacije kategoričkog imperativa, Fichte daje sljedeću formulaciju – ispuni uvijek svoj poziv ili zadatak, koji je jasno određen u ljudskoj svijesti i spojen sa tvojim pozivom u život.Razlike između Kanta i Fichtea su:

- Fichte nastoji sjediniti empirijsko i čisto, prirodno i slobodno, nužno i samoodređujuće ili samopostavljajuće, za razliku od Kanta koji strogo odvaja empirijsko od slobode, čulni svijet od unutarnje subjektivnosti ili autonomnosti

- Fichte smatra da priroda ili Kantovska stvar po sebi ne prethodi spoznaji, nego spoznaja kao čin uma,kojim se podrazumjeva trebanje, prethodi stvari po sebi.

Fichteova formula „djelujem,dakle jesam“ znači,pretpostavlja i podrazumjeva stvaralačku slobodu, odnosno samopostavljanje, samospoznaju, samodjlatnosti i apsolutni spontanitet.Putem djelatne radnje ili stvaranja, Fichte dolazi do etičnosti, a ono za njega predstavlja ne samo kriterij svake teorijske istine, nego i predmet etike tj. Moralna svijeti-samosvijesti-svijesti. Bitna odlika Fichteovog učenja je stavljanje znaka jednakosti između morane svijesti, samosvijesti i svijesti.

HEGELOVO POZITIVNO ZASNIVANJE MORALNOSTIHegel ne pomišlja da izgradi novu etičku teoriju u odnosu na prethodna etička mišljenja, on se zauzima za razne moralne fenomene: strasti, krivicu, porok, samostalnost, znanje, slobodu, slobodnu volju, dužnost, dobro, zlo, svijest, savjest, interes, pisanu i nepisanu formu, pratikularitet i cjelinu i njihove odnose, sreću i nesreću.Hegel upućuje oštar prigovor čistoj subjektivnosti moralnog, koja svoju kulminacionu tačku doseže u Kant-Fichteovim učenjem.Hegel pokazuje da moralna svijest zahtjeva i ne dozvoljava harmoniju moralnosti i stvarnosti, harmoniju koja je postavljena pojmom moralnog djelovanja. Zbiljnost moralnosti kao čiste svijesti oponira zbilji i beskonačno ostaje u tom oponiranju, a ishodište toga je protivrječnost između dovršene i nedovršene moralnosti:

- Kao dovršena moralnost , moralna svijest samu sebe ukida, jer prstaje biti čista svijest pa stoga priznaje svoju opreku kao svoju suprotnost

- Kao nedovršenu moralnost, moralna svijest protivrječi onome za što je postavljenam tj da ostvari harmoniju i jedinstvo između sebe i zbilje.

Autonomnost čovjeka po Hegelu postiže se jedino u jedinstvu i prožimanu indivdualnosti i općenitosti. Općenitost poprima konkretni realitet tek na temelju pojedinačnog, kao što pojedinačan i poseban subjekt tek u općem nalazi sigurnu bazu i pravu sadržinu svoje stvarnosti.

SCHOPENHAUEROVA ETIKA I NITZSCHEOVO ET.MORALIZAM I NIHILIZAM

ŠOPENHAUEROVA ETIKAOn je najznačajniji mislilac 19.st. razvio je antiracionalističku odnosno iracionalističku i voluntarističku metafiziku. U njoj stoji pojam volje, iz koga pesimizam treba nužno da slijedi, a pomoću nje nastoji prevladati Kantov etički dualizam, odnosno suprotnost između teorijskog i praktičkog uma. Šopenhauerovu misao još označavamo i etičkim presimizmom, koji ima radikalni karakter. Svojim nazorom o moralnom i svijetu uopće on priznaje Kantovo razlikovanje realnog i idealnog, nužnosti i slobode. Šopenhauer ističe da je empiristički karakter u cjelosti određen inteligibilnim odnosno da empiristički karakter mora održavati integribilni karakter.Vrhovni princip njegovog et.uč. je samilost ili sažaljenje. Izvan i iznad samilosti nema pravog i istinskog moralnog djelovanja.Samilost je za osnivača etičkog pesimizma osnovna moralna vrijednost, pa tako predstavlja istinskog neprijatelja osnovima nagonskim parovima, egoizmu i zlonamjernosti, jer se egoizam i zlonamjernost s jedne strane,i moralnost s druge strane, međusobno isključuje. Ako neka radnja ima egoistički cilj i motivm onda ona ne može imati moralnu vrijednost.Bitna odrednica ŠOP uč. Je iracionalizam i voluntarizam, a u njemu dominira pojam svjetske volje. Ona razumjeva sve, počev od mrtve prirode, pa sve do čovjeka, njegove svijesti i njegovih htijenja, pa se zbog toga ne može empirijski odrediti. Njen sinonim je volja za životom, koja sve objelodanjuje, ona je stub i bit realnosti.Samouništenje volje za životom čini osnovu ŠOP etičkog pesimizma – volja se okreće protiv same sebe, jedna individua se svojim ponašanjem i djelovanjem okreće protiv drugih individua.Osnovni pokretač ljudskih radnji preko kojih se odvujaju motivi čovjekovog djelovanja: a) bezgranični egoizam, b)zlobna radnja, c)samilostŠOP razlikuje 3 stupnja moralnosti :

- Prvi stupanj moralnosti je negativna funkcija samilosti ili čovjekova urođenost da bude privlačan.

- Drugi stupanj moralnosti je samopožrtvovanje- Najviši stupanj moralnosti dostiže negaciju volje za životom.

NITZSCHEOV ETIČKI IMORALIZAM I NIHILIZAMNičeova misao prolazi kroz 3 faze:

1. U prvoj fazi Niče zastupa stajalište ŠOP teorije saznanja ili gnosologije,i tada stoji pod njenim jakim utjecajem, kojoj se kasnije oštro opire i postaje njen veliki protivnik

2. Druga faza se karakterizira osobađanjem od ŠOP misli, u njoj Niče postaje samostalni mislilac,gdje iskazuje prezir spram metafizike. Oštro kritizira i proglašava besmislicom ŠOP misao po kojoj je samilost korijen svih moralnih pobuda

3. U trećoj fazi posvečuje pažnju pitanjima strasti, osjećanja i volje, i ovo je njegova najznačajnija faza .

Niče pokazuje interes za temu razuma i sve ono što proizilazi iz njega, a princip slobodne volje nije ništa nego apsurd.Smatra da postoji 5 tema koje čine okosnicu njegovog mišljenja : smrt boga, volja za moć, vječno vraćanje istog i jednog svijeta, prevrednovanje svih vrijednosti, natčovjek.Astetski ideal ima dva cilja :

- Prvi je dovoljno univerzalan da zbog njega svi ostali interesi ljudske egzistencije u poređenju s njim ostaju nedovoljni i šturi

- Drugi je cilj da se odbaci ili opovrgne, potvrdi ili potkrijepi sve ostalo, ali samo sa stajališta njegovog tumačenja.

U NIČ etičkom moralizmu prisutna je izrazita bivalentnost:- S jedne strane, moral je iluzija, fikcija- S druge strane, moral je jedna potreba čovjeka jake volje, kakog duha i

jake moći, koji če nakon svog nesmetanog prolaska kroz neprohodne šume i dospijeća na vrh planine spasiti istinski život.

Niče volju smatra kao nešto najpozitivnije „volja za moć“ nadvisuje moral ljudskog stada, jer je moral znak bijede i dekadence. Sve moralne norme i vrline Niče reducira na „volju za moć“, ona je supstacna njegovog etičkog imoralizma i nihilizma.Ničeov nazor poznaje 3 stupnja razvitka čovječanstva:

1. Prvi stupanj je predmoralni ili predsokratovski stupanj2. Drugi stupanj je moralnog karaktera i počinje sa Sokratom, i traje sve do

ideje natčovjeka.3. Treći stupanj je nadmoralni stupanj koga karakterišu velike ličnosti

Sve mislioce Niče djeli u 2 grupe:

- Prvoj gr.pripadaju mislioci koji žele da utvrde veliki broj moralnih činjenica o vriejdnosnim sudovima

- Drugu gr. Čine mislioci koji su zakonodavci vrijednosnih sudova.Ničeov nihilizam i zahtjev pravednosti svih vrijednosti refutira moral.Postoje 2 vrste morala:

- Moral slabića – njima odgovara slaba volja, svojstvena je pripadnicima ljudskog stada

- Moral jakih . njima odgovara jaka volja, a pripada velikim ličnostimaNičeova misao u cjelini kao i njegov etički imoralizam ostaju posve usamljeni, i zbog toga njegovo mišljenje nije moglo imati jakog uticaja na daljnji tok etičkog mišljenja. Također, mora se pripaziti da Niče pokreće niz zanimljivih i značajnih pitanja koja tek danas dobijaju svoju pravu vrijednost.

SAVREMENA ETIKA

EMOCIONALNA ETIKA MAXA ŠELERANalazi izvor i temelj moralnosti u emocijama, koje smatra aprioriom, i po tome se ona radikalno razlikuje od svih ostalih prethodnih učcenja, a njen utemeljivač je MAX ŠELER,a nastavljač njegov učenik HARTMAN. Suština ŠEL fenomenološki orijentirane etike sastoji se u stavu da je fenomenološkom iskustvu dat apriorni sadržaj ili apriorna materija, pa se njegova etika može nazvati materijalno-vrijednosnom etikom.Središnji pojmovi ŠEL učenja su emocije i vrijednosti. Emocije imaju status apriornog, i po tome njegova teorija predstavlja radikalnu opreku etici dobra, te oštru kritiku Kantovog etičkog formalizma.Utemeljujući novi pravac o moralnom, ŠEL analizira suštinu Kantovih osam teza o odnosu etike dobra i ciljeva materijalne etike.ŠEL odbacuje svih 8 Kantovih pretpostavki,u njima prepoznaje izrazitu ograničenost i jednostavnost Kantove teorije, jer njima nedostaje topline,tj onog što odgovara etičkom i vrijednosnom.Za razliku od Kanta, koji u moralnoj dužnosti vidi prinudu nad sklonostima, Šeler smatra da dužnosti pripada dvostruka prinuda:

- Prinuda nad sklonostima- Prinuda nad samom individualnom voljom

ŠEL smatra da postoji 5 postupaka na temelju kojih se pravi razlika između viših i nižih vrijednosti:trajnost, djeljivnost, fundiranost, dubina zadovoljstva, relativnost.ŠEL pravi razliku između fundiranih i fundurajućih vrijednosti pa :

- Fundirajuća vrijednost je viša- Funfirana vrijednost je niža

Hijerarhija stupnjevanja ima dva sadržajna principa određivanja:- Jedan je odr. Prema čistim nosiocima vrijednosti- Drugi je odr. Prema konačnim skupovima vrijednosti

ŠEL razlikuje 4 vrste vrijednosnih modaliteta:- Vrijednosni niz zadovoljstvo i bol- Vitalne vrijednosti- Duhovne vrijednosti- Vrijednosti svetog i nesvetog

ŠEL vrijednosti opisuje kao idealno carstvo suština. Kod njega nema jasne razlike između:

- Vrijednosti koje podrazumjevaju slobodu i odgovornost za izvjesnu radnju ili pripisivanje te radnje određenom akteru

- Ostalih vriejdnosti koje se ocjenjuju kao više ili manje dobra sredstva za neki određeni cilj i čiju vrijednost i njeno određenje sloboda ne predstavlja uvjet.

ŠEL etička teorija razmatra problem autonomije i ima dvostruko značenje:- Autonomija ličnog uvida u vrijdnost dobra i zla- Autonomija ličnog htijenja onog što je dato kao dobro ili zlo.

ETIKA HISTORIJSKE PLANETARNE ODGOVORNOSTIUtemeljivač i protagonist et.hist.i pl.odg. je HANS JONAS koji umjesto Kantovog „trebaš da“ predstavlja „trebaš,jer možes“ a HENRICHOVA ekoetika „moraš da“.Ovaj pravac etičkog mišljenja koji problem moralnog smatra planetarnim pitanjem i koji daje naglasak na piranje historijske i solidarne odgovornosti znanstvenika, tehničara i političara za posljedice svojih izuma, njihove aplikacije i njihovog djelovanja po čovjeka i njegove biosfere, uključujući i pitanja moralnog suosjećanja čovjeka prema drugom čovjeku i prirodi, označava se etika historijske i planetarne odgovornosti ili makroetika a ona se zanima za problem sutrašnjosti pa s emože označiti i etikom budućnosti.Imperativ etičara etike historijske i planetarne odgovornosti naređuje da čovjek mora postojati, on je fundament njihove teorije, a to je imperativ opstanka ljudske vrste, koji se iskauje kroz dvije formule:

- Djelujte tako da maksime vašeg djelovanja budu opće pretpostavke opstanka ljudi i biosfere

- Djelujte tako da vašim djelovanjem budućim generacijama obezbjedite sretan život

Utemeljivači suvremene etike postavljaju dva krucijalna pitanja od značaja za buduće generacije:

- Da li je moguće u ujetima suvremene tehnologije utemeljiti novu moralnost koja bi bila obavezujuća za cijelo čovječanstvo?

- Postoje li prepreke za takvu mogućnost?Moralno-etičko otrežnjavanje savremenog čovjeka i društva postaje predmet tri glavna koncepta kojima se ističe potreba:

- Historojske i planetarne odgovornosti znanstvenika, tehničara i političara-kod JONASA

- Moralnog susosjećanja čovjeka prema prirodi – kod HENRICHA

- Univerzalističkog karaktera moći suđenja- kod HOFFEAZADATAK et.his. i pl.odg. je da probleme moralnog i njegove sveopće krize:

- Smatra i sagledava kao planetarne probleme- Kritički redefinira tradicionalno mišljenje o moralnom, kojem nedostaje

odgovornost- Radi na tumačenju pretpostavki za solidarnu odgovornost- Radi na osmišljavanju mogućnosti za uspostavljanje planetarne etičke

zahednice.