južne granice dalmacije

Click here to load reader

Post on 20-Oct-2015

105 views

Category:

Documents

17 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

osvrt na knjigu

TRANSCRIPT

  • OCJENE I PRIKAZI

    479

    TURSKI POVJESNIAR O HRVATIMA

    O. KARATAJ, Hirvat Ulusunum Olusumu, Erken Ortaca'da Trk Hirvat Iliskileri (Formiranje hrvatske nacije, Tursko-hrvatski odnosi u ranom srednjem vijeku, Assam, Ankara, 2000., XVII + 221

    str.

    Osman Karataj (dalje: autor) mladi turski povjesnik (roen 1971. god.) koji se bavi vjekovnom turskom nazonou na Balkanu, objavio je u 1997. god. knjigu o Bosni, 1998. o Kosovu, 1999. o Balkanu, a 2000. god. knjige o odnosima u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog sporazuma i o Bugarskoj. U knjizi koju prikazujemo autor najprije obrauje problematiku Eurazije u ranom srednjem vijeku. Nakon uvoda (1-10) pie o turskim plemenima na Kavkazu i ire kao i o turskim odnosima s Iranom (11-58), pa njihovim odnosima sa Slavenima, Antima, Avarima i Bugarima (59-132). Pri tome se neto vie zadrava na opoj pobuni protiv Avara, sredinom 7. stoljea, kojoj je veliku podrku davao Bizant. Te su pobune, uz ostalo, dovele do stvaranja Velike Bugarske pod monim vladarom Kubratom. Taj uvodni dio obuhvaa oko 60%. Ostali dijelovi knjige jesu: Pitanja povezana s imenom Hrvat i imenima ostalih hrvatskih voa i dolazak Hrvata u Dalmaciju (133-155),10%; napomene o ostalim junim Slavenima, u prvom redu Srbima i Bonjacima (156-171), 7%; hrvatska etnogeneza (171-177), 3%; zakljuak, 3%; Summary, literatura, kazala (177-221), 17%.

    Hrvati su po autoru doli u Dalmaciju kao tursko pleme koje je ve u staroj postojbini po autoru u Galiciji bilo slavenizirano. Ve je u Galiciji to tursko pleme nosilo naziv Hrvati po svom voi Kuvratu, imenom koje je i inae esto kod Turaka. To bi mogao po autoru biti onaj Porgin otac o kojemu pie Konstantin Porfirogenet ili moda neki drugi jo raniji Kubrat.

    I ostala imena hrvatskih voa su turskog porijekla: Klukas (= Kulak), Kosencin (= Kosendi), Muhlo (= Mugel), Lobelos (= Alpel), Krobat (= Kubrat), Tuga (= Tugaj), Buga (= Bugaj). Uostalom, i ime Porga je turskog porijekla, kao i Porina.

    Hrvati su doli na poziv bizantskog cara Heraklija u okviru ope pobune protiv Avara, koja je zapoela 623. god. na zapadnim dijelovima avarske drave u dananjoj ekoj, Moravskoj i Slovakoj pod Samom. Neto kasnije, 626. god., Avari su doivjeli teak poraz pred Konstantinopolom pa je hrvatska vojska preko Moravske i Karantanije iskoristila pogodnu prigodu da, zaobiavi Avare, doe u Dalmaciju. Hrvati nisu bili ba malobrojna narodna skupina, a mogue je da u tom narodu koji se selio na jug nisu Slaveni uope bili u veini. U borbi s Avarima Hrvati su oslobodili i hercegovake i crnogorske Slavene pa su tek kasnije, dolaskom Srba, tamonji Slaveni preuzeli srpsko ime.

    Kako je i u najnovijoj literaturi (T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1999.) naiao na tvrdnju da se ne zna to znai naziv Hrvat, autor s velikim zadovoljstvom istie da se sada (tj. nakon njegovih analiza) moe zakljuiti da je poznato znaenje te rijei (ona je iz turskog: sabirati), njezino porijeklo i mjesto nastanka (ime nekog turskog vladara nad podreenim Slavenima u Bijeloj Hrvatskoj) i vrijeme njezina nastanka (priblino druga polovica estog stoljea). I sam naziv Bijeli Hrvati su preuzeli od Turaka (Sarioguri = Bijeli Oguri). Taj se naziv po autoru moe povezati s podatkom Popa Dukljanina o Bijeloj Hrvatskoj i moda s Bijelom krajinom. Moda je, misli autor, rije o jednom naknadnom selidbenom valu u neto kasnije doba, kada su se Sarioguri (Bijeli Ugri) doselili sa sjevera. Autor naglaava da je izraz drugi val upravo on ovim svojim

  • 480

    istraivanjima uveo u hrvatsku problematiku (kod povjesniara ne postoji takav uobiajen izraz, nego pripada nama, tj. autoru).

    Dolazak Hrvata autor objanjava vijestima Konstantina Porfirogeneta. Autor nije izvrio, a u ovako vrlo kratkom tekstu to uostalom nije ni bilo mogue, kritinu analizu Konstantinova teksta De administrando imperio (dalje: DAI). Ipak, autor ne poznaje rezultate istraivanja austrijskih znanstvenika. Neshvatljivo je da autor nije prouio barem radove Kronsteinera, Wolframa i Pohla i da npr. Kronsteinera poznaje samo po jednoj usputnoj biljeki N. Klai. Dodajmo, da bez poznavanja kritike analize podataka iz DAI koju su sproveli npr. Bury, Hauptmann i Grafenauer i novijih radova na tu temu ne moe se danas ozbiljno pisati o tzv. dolasku Hrvata pa svaki rad koji to zanemari, nuno postaje pukom publicistikom.

    Osnovna je autorova misao vodilja o porijeklu Hrvata, da su oni slavenizirano tursko pleme koje je ivjelo u Galiciji i koje je dobilo ime po turskom voi Krobat. Ideja da ime plemena Hrvat potjee od Krobata dosta se esto javlja u literaturi od 18. stoljea dalje. Znanstvenici su nastojali dokazati vezu izmeu vladara Velike Bugarske, Krobata, iz sredine 7. stoljea i imena hrvatskog plemena koje je dalo ime hrvatskom narodu. Meu tim autorima nalazi se i pisac ovih redaka. Meutim, kako je autor u svome radu uvjeren da je pleme Hrvata dolo u Dalmaciju iz Galicije poetkom 7. stoljea, on je morao odustati od povezanosti toga Kubrata s imenom plemena Hrvat i ustvrditi da je taj drugi Krobat bio neki turski vladar koji je u nekom nedovoljno odreenom razdoblju ini se da autor pomilja na drugu polovicu 6. stoljea vladao u Galiciji. Autorova se teza svodi, prema tome, na tvrdnju da je jednom ivio neki inae nepoznati vladar turske provenijencije po imenu Krobat. Rije je o neprovjerenoj hipotezi. Dodatna je neprilika za autorovu tezu da se u vijestima iz 6., 7. i 8. stoljea nikada ne spominje sjeverna Velika Hrvatska, premda iz toga razdoblja postoje mnoge vijesti o nazivima mnogih drugih plemena i krajeva razne veliine u sredinjoj i istonoj Europi.

    I neke druge teke probleme rane hrvatske povijesti autor rjeava jednom reenicom ili ih uope ne spominje. Tako npr., ako su Hrvati doli poetkom 7. stoljea u Dalmaciju i ako su, kao to autor pretpostavlja, bili razmjerno respektabilna vojna sila, pojavljuje se vrlo neugodno pitanje: kako to da bizantska, franaka, papinska itd. vrela toga razdoblja nikada ni jednom jedinom rijeju ne spominju tu novopridolu respektabilnu vojnu regionalnu silu koja je pobijedila Avare premda se istodobno ta ista vrela razmjerno obilato bave drugim narodima i spominju njihove voe, bitke, meusobne kontakte itd. Autor pokuava taj problem rijeiti tezom da Hrvati moda nisu doli na Balkan kao pleme s vlastitim identitetom. Kao alternativu tome, autor predlae misao da su Hrvati, koji su doli na poziv Heraklija, bili mnogo manja skupina. Te dvije teze, dane u jednoj reenici, u suprotnosti su s onim to autor na drugim mjestima opetovano i izriito tvrdi: Hrvati nisu bili ba malobrojni (jer su uspjeli pobijediti Avare), a doli su u Dalmaciju kao slavenizirano vojniko tursko pleme koje je ponosno nosilo ime svog voe Krobata-Hrvata dakle imali su itekako vlastiti plemenski identitet. Dodajmo da je autorovo tumaenje zagonetne utnje o Hrvatima isto tako neuspjeli pokuaj, kao i dosadanja tumaenja po kojima bi Hrvati, npr. u 7. i 8. stoljeu navodno postupno sazrijevali, ili npr. da bi Bizant bio toliko zadovoljan sa svojim hrvatskim saveznicima, da bizantski pisci ne bi imali razloga da ih spomenu itd.

    Autor tvrdi da su Hrvati poetkom X. stoljea potpali pod maarsku vlast (?) i, na istoj stranici, da se Hrvati na potezu od Knina do Varadina (...) ak krajem kasnog srednjeg vijeka nisu nazivali Hrvatima. (?) Ove neobine tvrdnje ne treba pobijati. Dovoljno je uzeti u ruke urminove Hrvatske spomenike i u njima nai bezbroj potvrda za Hrvate, npr. u Lici.

    Autor je zaobiao i teko pitanje postojbine Hrvata u podruju izmeu Save i Drave (srednjovjekovna Slavonija) tonije, kompleks problema vezanih uz vojvode Ratimira, Montemera (Mutimira, Muncimira) i Braslava i njihovim odnosima sa susjedima itd.

  • 481

    Autor dokazuje kako je dalmatinski identitet isplivao iznad latinizma i slavenstva i kao dokaze za to prua dvije vijesti: jednu engleskog kralja Alfreda iz poetka 9. st. po kojoj se Dalmati nalaze zapadno od Hrvata i arapskog geografa Idrisija koji navodno pie poetkom XIV. st. za Dalmaciju da tamo ive Dalmati i Slaveni, dakle, ne spominje ni Hrvatsku ni Hrvate.

    Dokazi nisu najsretnije izabrani. Engleski kralj Alfred opisujui ire predjele sjeverno od Karpata navodi, uz ostalo, Dalamince, a istono od njih Horikte (on be eastan Dalamentsan sindon Horigti). Ovdje Alfred spominje Dalemince, narod s obje strane srednjeg toka rijeke Labe i istono od njih, ini se, sjeverne Hrvate (Horikte), dakle, ne govori o Dalmaciji. A kada arapski geograf Edrizi sredinom 12. (ne 14.) stoljea spominje gradove istone jadranske obale, on pie: Nakon zemalja Akvileje (...) dolaze zemlje Hrvatske, koje se zovu Dalmacija; Bakar je prvi grad meu zemljama Hrvatske, koje se zovu Dalmacija. Vidi se da autor vrlo povrno koristi vrela.

    Ovakvih primjera neprihvatljivog rada s vrelima ima u knjizi vei broj. Isto to vrijedi i za koritenje literature. Kada autor, u elji da upozna tursku publiku s

    miljenjem pisca ovih redaka, on pie: Margeti (...) Hrvatlarin ancak Karantiya' dan (bgnk Slovenya ve Gneydou Avusturya) gelmis olabileceklerini ne sres, tj. Margeti tvrdi da su Hrvati mogli jedino doi iz Karantanije (dananja Slovenija i jugoistona Austrija) - to je imputiranje neeg to nismo nikad tvrdili i to ne odgovara ni priblino onom to smo u bilo kojoj fazi razvoja naeg istraivanja problema tzv. dolaska Hrvata dokazivali. I kod iznoenja teza drugih znanstvenika autor nerijetko ozbiljno grijei. U tome i jest razlika izmeu publicistikog i znanstvenog pristupa nekoj temi. Publicistu zanima samo rezultat nekog znanstvenog istraivanja i onda se prema njemu odnosi ovisno o svojim kulturnim i politikim afinitetima. Znanstvenika zanimaju argumenti pa on esto i u analizama, koje su dole do bitno drukijih rezultata od njegovih, prihvaa neke njihove argumente i eventualno ih reinterpretira.

    Onih nekoliko daljnjih stranica, koje je autor posvetio problemu etn