Ironija i saudade u romanu R. Zinka Turistička destinacija

Dean Trdak

1. Lakoća i težina

Pokušavajući opisati vlastiti književni postupak, Italo Calvino u svojim Američkim predavanjima 1 kaže kako se njegov „zahvat najčešće sastojao u oduzimanju težine“ te kako je „posebno pokušao obestežiti sam ustroj priče i jezik“ (str. 13). Slično bi se moglo reći i za portugalskog pisca R. Zinka, čiji je roman Turistička destinacija 2 nedavno objavljen i kod nas. Upravo je „lakoća“, jedan od Calvinovih prijedloga za književnost trećeg tisućljeća, ono što odlikuje Zinkovu prozu naspram „težine“ (naravno, u Calvinovom smislu) u prozi portugalskih romanopisaca njegove i ostalih generacija prije revolucije 1974 (dovoljno se prisjetiti romana pisaca kao što su, naprimjer, José Saramago, António Lobo Antunes, José Cardoso Pires i Lídia Jorge). Govoreći o svojoj generaciji, Zink kaže kako je ona bila „posljednja koja je još uvijek bila u doticaju s cijelom književnom tradicijom 19. i 20. stoljeća, od Dostojevskoga do Joycea i Becketta.“3

2. Povijesni relativizam i društveni skepticizam

S druge strane, Rui Zink, rođen 1961, predstavlja svojevrsni most (missing link ili, kako se sâm u šali nazvao, „missing zink“4) koji spaja stariju i noviju generaciju pisaca koja se kao, recimo, Gonçalo M. Tavares (1970) u mnogočemu nadovezuje na njegovu prozu. Portugalski filozof i književni kritičar Miguel Real smjestio je Zinka među naraštaj „devedesetih“5, generaciju pisaca koji su počeli djelovati otprilike devedesetih godina 20. stoljeća, a koju, smatra Real, baš kao i naraštaj portugalskih romanopisaca koji su pisali devedesetih godina 19. stoljeća, odlikuje „povijesni relativizam i društveni skepticizam“, samo u različitim povijesnim okolnostima – dok je pesimizam i dekadentizam pisaca iz devetnaestog stoljeća proizlazio iz stanja portugalskog društva uvjetovanog slabostima tadašnje monarhije, isti taj pesimizam kod suvremenih pisaca proizlazi iz dubokih promjena u kolektivnom doživljaju portugalskog identiteta nakon revolucije iz 1974, konačnog gubitka svih kolonija 1975. i pristupanja Europskoj ekonomskoj zajednici 19856. Real smatra kako su zajedničke karakteristike suvremene portugalske proze dekadentizam (protagonisti romana ne vide drugi smisao postojanja osim u potrazi za tjelesnim zadovoljstvima, materijalnim vrijednostima i individualnom prestižu), pesimizam (nova generacija je „izgubljena generacija“) i neka vrsta društvene dezorijentiranosti (prostor u romanima gubi nacionalni identitet, opisuje se realistično, ali bez namjere društvene kritike).

1 Lezioni americane. Sei proposte per il terzo millennio, Mondadori, Milano, 1985 (Italo Calvino, Američka predavanja.Šest prijedloga za treće tisućljeće, Ceres, Zagreb, 2002, s talijanskog prevela Vanda Mikšić)2 (Meandar, Zagreb, 2011, prevela Tanja Tarbuk)3 U razgovoru s Tanjom Tarbuk, časopis „Tema“, godina VI, 11-12, 2009. str.6.4 Isto, str.75 Real, Miguel, GERAÇÃO DE 90. Romance e Sociedade no Portugal Contemporâneo, Campo das Letras, Porto, 2001.6 Isto, str.19-20.

3. Nostalgija za mogućim

No, ipak, čitajući Zinkovu prozu, naprimjer Hotel Lusitano (Luzitanski hotel, 1987), O Suplente (Rezervni igrač, 2000), A dádiva divina (Božji dar, 2005), A palavra mágica (Magična riječ, 2005) ili O destino turístico (Turistička destinacija, 2008), unatoč pesimizmu koji u njoj prevladava, teško je ne primijetiti snažnu etičku komponentu koja se očituje u pokušaju da se, kako bi to rekao Walter Benjamin, „ruševnom“ svijetu dâ neki smisao ili, kao što je to rekao Zink, da se dâ smisao svijetu bez smisla i uništi smisao u svijetu s previše smisla7. Zapravo i nije riječ o pokušaju davanja smisla (ne u značenju McHaleove epistemološke dominante koja karakterizira modernizam i koja je kod Zinka izložena neprestanoj ironiji), Zink je svjestan da je svijet već odavno izgubio „smisao“, ali katkad ga, kao što sâm kaže, „forma teksta odvuče u melankoliju“8, u neku vrstu nostalgije za tim izgubljenim smislom, a nostalgija se, kao što znamo, na portugalskom kaže saudade. Upravo bi se za tu tajanstvenu riječ, riječ koja postoji samo u portugalskom jeziku, moglo reći da čini nevidljivu (nikako čvrstu, već vrlo provizornu i fluidnu) granicu koja razdvaja portugalsku modernističku i postmodernističku prozu. Izgubivši prošlost (ili je se odrekavši), mlađi portugalski pisci naraštaja nakon 1974. okrenuli su se budućnosti unutar ujedinjene Europe, no ideali „Revolucije karanfila“ brzo su se rasplinuli, najprije u hedonizmu potrošačkog društva tijekom kratkog razdoblja blagostanja devedesetih godina prošloga stoljeća, a zatim u beznađu duboke ekonomske i političke krize u kojoj se Portugal zatekao u prvom desetljeću ovoga stoljeća. Možda bi se mogla povući usporedba između Zinka i pisca kao što je, naprimjer, Antonio Tabucchi - ono što njihovu prozu čini postmodernom jest ironično preispitivanje stvarnosti (kod Tabucchija „igra obrtanja“), ali ne zanemarujući neke vrijednosti koje su bile važne i za modernizam (možda svojevrsnu vjeru u društvenu ulogu književnosti).

No, što je to, ustvari, saudade? Ne ulazeći dublje u značenje tog semantički izrazito kompliciranog pojma9, možemo se poslužiti definicijom saudade koju je dao sâm Zink:

Što se saudade tiče, najbolji prijevod te riječi je njezina vlastita dvojnost: nostalgija za onim što nikada nije postojalo, što se nikada nije zbilo, ali čega se sjećamo kao nečega jako lijepoga i dobroga, i pogled u budućnost s mudrom nadom onoga koji zna da će i on „nečemu malo

pridonijeti“.10

Na saudade kao „nostalgiji za mogućim“ temelji se dobar dio portugalske književne tradicije. Stephen Reckert tu «nostalgiju za mogućim» kod Fernanda Pessoe objašnjava ovako:

...svaki pojedini trenutak naše prošlosti bio je izbor između budućnosti koja se ostvarila kao sadašnjost i beskonačnog niza drugih potencijalnih budućnosti čiji potencijal biva neprekidno poništen izborom te 'stvarne' budućnosti i svodi ga na apstrakciju...Samim činom odabira

7 U razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 10)8 Isto, str.79 Usp. Da Costa, Perreira Dalila L. i Gomes, Pinharanda, Introdução à saudade, Lello & Irmão, Porto, 1976.10 U razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 7)

zatvaramo se ponovo u jedinu budućnost za koju smo se odlučili; i sve 'ostalo', iako još uvijek

čini dio nas (jer nam je nekada već pripadalo), zauvijek nam ostaje nedostupno.11

Saudade je za Zinka, dakle, pogled u prošlost, čežnja za izgubljenim „smislom“, ali istovremeno i pogled u budućnost koja je mračna i katastrofična, ali koju još uvijek možemo promijeniti/odabrati. Kako to književnost može postići? Zink svoj pesimizam u pogledu onoga što donosi budućnost objašnjava nekom vrstom egzorcizma: ako pisac uspije pobrojati sve negativne pretpostavke o svijetu, možda će budućnost donijeti upravo suprotno, možda će nam preostati samo one sretne12. Pisac, dakle, svijetu pokušava „oduzeti“ težinu, a to se postiže samo ako se svijet suoči s vlastitim demonima. Lakoću je, kako to objašnjava Calvino posluživši se mitom o Perzeju i Meduzi13, moguće doseći samo posrednim, ironijskim pogledom na svijet jer nas on jedini može spasiti od toga da nas okrutno čudovište pretvori u kamen. Da bi se došlo do raja, najprije valja proći kroz pakao. A zatim se ponovo u njega vratiti, vjerojatno bi ironično primijetio Zink, ciljajući na to da čovjek zapravo nikada ne dobije ono što želi (o čemu govori anegdota o Ahmedu „koji nije bio ni dobar ni loš“ na 52. strani romana Turistička destinacija koja funkcionira kao mise en abyme).

4. Svijet naopačke

I doista, početak putovanja protagonista Turističke destinacije podsjeća na silazak u pakao. Greg, ili kako ćemo poslije doznati, Servajit Duvla, uplaćuje sedam polupansiona u zemlji opustošenoj ratom u kojoj svakodnevno otimaju strane državljane i u koju dolaze samo „luđaci, samoubojice, legionari, krijumčari oružja ili novinari koji su imali više želje za slavom nego sivih stanica“14. Potaknut osjećajima sramote i grižnje savjesti zbog zločina koji je u naletu bijesa počinio njegov sin (o čemu ćemo doznati tek kasnije), jedini cilj mu je izvršiti samoubojstvo to jest poginuti u nekoj nezgodi kojima takva zemlja ne bi smjela oskudijevati. Ratnom zonom će ga provesti njegov anti-Vergilije, simpatični vozač taksija Amadu. U prvih nekoliko dana boravka u hotelu Greg se upoznaje s njegovom bizarnom turističkom ponudom (organiziranje izleta helikopterom kroz ratnu zonu, odlazaka na plažu punu mina i blindiranim vozilom do tržnice gdje turisti mogu prisustvovati smaknućima kriminalaca) i susreće likove kao što su tajanstveni čovjek u havajskoj košulji ili lijepa televizijska novinarka koja ga podsjeća na Laru Croft (glumicu iz filma, a ne lik iz videoigre, kao što ponavlja svaki put kad je sretne). Greg neprestano traži (a isprva i dobija) potvrdu da je stvarnost koja ga okružuje autentična to jest da se uistinu radi o opasnoj zemlji u kojoj bi svakog trenutka mogao poginuti. Međutim, ubrzo će shvatiti kako ništa nije onako kao što mu se na prvi pogled činilo. Čitatelja će na ironijski obrat15 pripremiti Gregovi snovi koji imaju funkciju prolepse (san je i inače važan dio Zinkove pripovjedne poetike) i diskurzivni dijelovi

11 Reckert, Stephen, Fortuna e metamorfosi di un «topos» nella poesia di Pessoa u 'Quaderni portoghesi' br.1, Giardini Editori e Stampatori, Pisa, 1977., str.71.) 12 U razgovoru s Tanjom Tarbuk (cit. izd, str. 5)13 Američka predavanja, cit. izd, str.1414 Turistička destinacija, cit.izd. str.715 Čitatelj će najprije saznati da turiste zapravo ne otimaju naoružani pobunjenici već dinosaur koji je nekim čudom uspio preživjeti prehistoriju, a zatim i to da zemljom ustvari ne vlada rat nego je to bizarni oblik turizma koji je prepisala ni više ni manje no Europska Unija

u kojima Greg16 poput pravog grčkog filozofa pokušava oblikovati pretpostavke o stvarnosti s kojom je suočen. Time, a to i njemu ubrzo postaje jasno, neće mnogo postići jer pitanja koja sebi postavlja ne znače mnogo u zemlji u kojoj ne postoji nikakva sigurnost, pa čak ni u strane svijeta:

Ponovo su izašli na cestu, ili nešto nalik na cestu, i krenuli u smjeru koje je sunce označilo kao zapad. Ali je lako mogao i ne biti. Kako je pisalo u brošurama, ova je zona imala izopačeno zadovoljstvo u izvrdavanju stvarnosti. Sve je, ili gotovo sve, bilo naopačke – zašto onda to ne

bi bile i strane svijeta?17

5. Eros i tanatos

Svijet je, dakle, nespoznatljiv, ali to samo po sebi za Grega ne predstavlja problem – on naprosto želi umrijeti. Čovjek se oslanja na stvarnost kako bi dobio ono što želi („svoje bombone“, rekao bi ironično Zink), no budući da je svijet naopak, od stvarnosti (bogova? sudbine? Europske Unije?) uvijek dobiva upravo suprotno od onoga što je želio jer, kako kaže Zink, „samo jedno znamo o budućnosti, a to je da ona neće biti onakva kakvom je zamišljamo.“18 Stoga nije ni čudo da roman završava upravo Gregovim: „Sranje, još sam živ“19. No, gdje ima tanatosa mora postojati i eros – Gregu misli od smrti nakratko uspijeva odvratiti lijepa televizijska novinarka (za koju poslije saznajemo da uopće nije novinarka nego hotelska prostitutka i, naposljetku, Gregova bolničarka) koja ga podsjeća na glumicu iz filma o Lari Croft, a to je, kao što svi znamo, Angelina Jolie, glasovita glumica koju smatraju jednom od trenutno najseksepilnijih žena na svijetu i koja je, osim toga, i brižna majka, dakle utjelovljenje ženskosti. Ženski princip (koji je ovdje izjednačen s nagonom za samoodržanjem – preživjelo prehistorijsko čudovište nije dinosaur već dinosaurica koja je radi produženja vrste spremna čekati koliko je god to potrebno dok je Greg nestrpljiv da što prije okonča svoj život) i inače je kod Zinka vitalniji od muškoga („Sveta pisma griješe, čak je sumnjao da su svjesno pogrešna: nije se Eva rodila iz 'Adamova rebra', nego upravo suprotno“20) i predstavlja sile prirode koje su uvijek autentične bez obzira na to jesu li konstruktivne ili destruktivne. U prirodi se ne može govoriti o „dobrim“ ili „lošim nagonima, za Zinka je nagon prema produženju vrste jednako prirodan kao i onaj prema dokidanju ja21. Ono što je, međutim, uvijek lažno, jest civilizacija.

16 Ime koje je protagonist, sjetivši se Odiseja i njegovog odgovora Kiklopu na pitanje kako mu je ime – „Nitko“ – odabrao da ne bi taksistu morao otkriti svoje pravo ime. Budući da je Odisej bio Grk (na portugalskom „grego“), protagonist je za sebe odabrao taj znakovit pseudonim, a tako je i Turistička destinacija postala svojevrsnom „anti-Odisejom“. 17 Turistička destinacija, cit.izd. str.7718 U razgovoru s Tanjom Tarbuk, cit. izd. str. 5 19 Turistička destinacija, cit.izd. str. 20220 Isto, str. 56-57.21 Usp. Isto, str. 177.

6. Komadanje tijela

Kakva je, dakle, ta civilizacija u romanu Turistička destinacija? To je futuristički svijet tjeskobno nalik našemu, društvo spektakla u kojem je sve podređeno zarađivanju novca (u ovom slučaju „eurodolara“) i u kojem se svi konci političke moći birokratiziranog čudovišta u koje se pretvorila Europska Unija vuku iz grada po imenu Novi Bruxelles. Radi „održivog razvoja“ i sprečavanja imigracije Europska Unija osmislila je monstruozni projekt specijalizacije po zemljopisnim zonama prema kojem se u svakoj od tih zona razvijao drugačiji oblik gospodarstva. U „turističkoj destinaciji“ u kojoj je Greg odlučio okončati život bila je to vrsta turizma u kojoj su mlađi, fizički privlačni ljudi do tridesete godine pod krinkom rata zadovljavali kako erotske tako i adrenalinske potrebe turista. U zemlji u kojoj je baš sve predstava, u kojoj je baš sve na prodaju, pa tako i ljudski nagoni, ti ljudi ostali su osakaćeni za svoju ljudskost (dovoljno se prisjetiti nogometne utakmice dječaka s amputiranim nogama22), oduzeta im je mogućnost slobodnog raspolaganja vlastitim tijelom. Svijet kapitalizma i spektakla pomalo otkida komade njihova tijela ostavljajući u njima prazninu koja za njih znači smrt i prije no što su zapravo umrli.

Što bi, u tom smislu, za Zinka mogla biti zadaća književnosti? Da posvjedoči o boli zbog tog gubitka:

S druge strane, riječi su potrebne...Čak i kada više nemaju smisla, čak i kada stvarnost koju zazivaju više ne postoji, imaju neku težinu, kao ostaci što nasumce plutaju kako ih valovi nose, odjeci mrtvog vremena. Isto se događa i s ljudima koji su nešto amputirali: mjesecima (godinama) nakon što im je odrezana noga oni i dalje osjećaju bol u njoj. 23

7. Dati smisao svijetu bez smisla i uništiti smisao u svijetu s previše smisla

No, kao što ćemo uskoro vidjeti, za razliku od stanovnika „turističke destinacije“, Greg ipak ima mogućnost izbora. Kako se bližimo kraju romana, pripovijedanje sve više usporava. Prelaskom žarišta pripovijedanja na Amadua, čitatelju su omogućene dodatne informacije o onome što se uistinu zbiva u toj zemlji. Grega je otela skupina lažnih terorista i, dok se on nada dugoočekivanom okončanju života, nakratko dobijamo prigodu zaviriti u njegov uskomešani um: deveto poglavlje sastoji se od flashbackova koji napokon otkrivaju dubinu njegove sramote i grižnje savjesti te filozofskih odlomaka u kojima, razmišljajući o Bogu, postojanju i nepostojanju, stvaranju i uništenju, kao da traži potvrdu za odluku koju je već davno donio. No nekim čudom, ili ironijom sudbine koja nam nikada ne daje ono što želimo („Umire se tek onda kad se ne želi umrijeti“), Greg preživi pokušaj samoubojstva, a o njegovom nagorjelom tijelu brine se ukrajinska prostitutka koja izgledom podsjeća na glumicu koja glumi Laru Croft.

Naposljetku, mogu li melankolija i ironija zajedno?

22 Isto, str. 12523 Isto, str. 88

Naravno. To su dvije sile istih vrijednosti od kojih jedna vuče unatrag, prema onome što se nije ostvarilo u prošlosti, a druga unaprijed, prema onome što se neće dogoditi u budućnosti. Ili možda ipak hoće? Na nama je da nekako riječima pokušamo nadomjestiti amputirane dijelove našeg bića, zabilježiti bol, rekonstruirati raskomadano tijelo. Na nama je i da iz svijeta uklonimo „višak“, oduzmemo mu težinu. U tom, gotovo alkemijskom procesu, magijom riječi težina se pretvara u lakoću i rađa se književnost. Kao što to kaže Calvino, „težina kamena može biti pretvorena u svoju suprotnost, jednim udarcem Pegazova kopita na Helikonu nastaje izvor s kojega piju muze“24.

Ili, kao što kaže Zink: „Zapravo smatram da na estetskom planu ironija i melankolija čine jedan jako lijepi par, poput Brada Pitta (koji bi mogao biti ironija) i Angeline Jolie (melankolija). S tom pridruženom prednosti da bi zajedno mogli imati djecu svih mogućih boja“. 25

24 Američka predavanja, cit.izd. str 1525 U razgovoru s Tanjom Tarbuk, cit. izd. str. 7