Preveden novi roman Aleksandra Hemona 'Projekat Lazarus'30.04.2009. Print | Pošalji link

Chicago je na početku dvadesetog stoljeća bio jedan od velegrada u nastajanju.

Veliki požar koji je 1871. godine uništio trećinu grada iskorišten je kao prilika za rapidni razvoj, pa su se počeli graditi prvi neboderi, industrija je također rasla, a vrhunac kapitalističkog galopa je bila Svjetska izložba 1893. godine. Najvažniji od svega je ipak bio priljev brojnih emigranata iz Europe, te crnaca s američkog Juga, koji su popunili tvorničke hale, radeći u groznim uvjetima. Nije dugo trebalo da se u pretežno proleterskom gradu pojave i sindikalno-komunističke snage, među kojima se idejama i žarom najviše isticala danas legendarna Emma Goldman.

U tom gradu fin-de-sieclea koji buja na sve strane i puca po klasnim i nacionalnim šavovima, bosansko-američki pisac Aleksandar Hemon našao je polazišnu točku za svoj drugi, i dugo očekivani, roman «Projekat Lazarus». Uskrsnuli čovjek iz naslova zapravo je stvarna ličnost, mladi emigrant iz istočne Europe Lazarus Averbuch, kojega je u sumnjivim okolnostima ubio tadašnji šef oduvijek korumpirane čikaške policije George Shippy. Averbuch je posthumno proglašen anarhističkim teroristom, kako bi se šefa policija oslobodilo odgovornosti za ubojstvo, što je pak dovelo do nereda i pogroma u samom gradu. Hemon, koji od 1991. godine živi u Chicagu, tu je priču otkrio slučajno, zahvaljujući knjizi koju je dobio na poklon: «Bila je to mala povijesna monografija o ubojstvu i njegovim posljedicama, koja je izašla iz tiska. U toj knjizi su bile dvije fotografije, koje su nevjerojatne i šokantne i tragične. One su me privukle priči, jer kada sam ih vidio shvatio sam da moram pisati o tom slučaju.» Obje fotografije nalaze se engleskom izdanju ovog romana, a jedna od njih završila je i na naslovnici hrvatskog prijevoda koji je upravo objavila izdavačka kuća VBZ.

Fotografiranje leševa u to je doba bila uobičajena praksa, a slavni mrtvaci su bili i prilika za zaradu, pa je tako, primjerice, fotografija mrtvog Jesseja Jamesa iz 1882. bila neko vrijeme najprodavanija razglednica u Americi. Naravno,

Hemon je prvo morao istražiti kako se na slučaj Lazarusa Averbucha gledalo u vrijeme njegove  smrti, a kao sretna slučajnost pokazalo se i to što ubijeni emigrant dijeli ime s legendarnim biblijskim likom: «Jedna stvar vodi k drugoj. Počeo sam čitati čikaške dnevne novine iz tog doba, njih čak sedam uključujući i socijalistički dnevnik. U njemu sam pročitao kako je tijelo Lazarusa Averbucha nestalo, i to mi je bila poveznica s Biblijom. Povijest, sve dok se ne okameni u knjigama, nudi razne mogućnosti interpretacije.»

Sudbina nesretnog Averbucha bila je za Aleksandra Hemona tek prvi korak u konstrukciji zapleta «Projekta Lazarus», koji opisuje potragu bosansko-

američkog novinara Vladimira Brika za istinom o tom ubojstvu. Brik u mnogočemu podsjeća na autora samog, kao što je to činio i Jozef Pronek, glavni lik romana «Čovjek bez prošlosti». S druge strane, Brik i Pronek međusobno nisu baš slični, objašnjava Hemon, ne skrivajući da su oba lika djelomično autobiografski: «Brik se kreće, a Pronek je statičan lik. Brik putuje i geografski i emotivno, te je drukčiji na kraju knjige.» U drugom dijelu «Projekta Lazarus» autor Brika šalje u istočnu Europu, u društvu njegovog prijatelja iz djetinjstva i Sarajeva, fotografa Rore, kako bi istražili nepoznati dio Averbuchovog života, prije dolaska u Ameriku. Rora, kao svaki pravi Sarajlija, stalno priča viceve o Muji i Sulji, koji na papiru nisu jednako smiješni kao u izvedbi uživo. Gubljenje humora Hemonu nije bilo važno, jer je i sam bio svjestan da će se to dogoditi, a viceve je u tkivo priče ubacio iz drugih razloga: «Prevođenje humora mi nije bilo toliko važno. Robert Frost je rekao da je poezija ono što se izgubi u prijevodu. S druge strane, Josif Brodski je rekao da je poezija ono što se dobije u prijevodu. Obojica su u pravu, jer se definitivno događa transformacija. Viceve nisam zapisivao kao komični prekid u knjizi, jer sam ionako znao da tako gube 'saft'. Oni su kroz zapisivanje postali poučne priče.»

Kombiniranje dokumentarnog i fikcionalnog književni je patent Danila Kiša, koji je, uz Nabokova, Hemonov najveći književni uzor. Iako u «Projekt Lazarus» Kišev utjecaj ostaje u pozadini, Aleksandar Hemon je i dalje, može se slobodno reći, opsjednut pokojnikom: «On je prisutan u meni, i etički i estetski. Nažalost, nisam ga nikada upoznao, jer sam bio premlad, ali mislim da imamo dosta dodirnih točaka i njegovo naslijeđe mi i danas daje okvire za razmišljanje o književnosti.»

Fikcionaliziranje autobiografskog oduvijek je bilo prisutno u dijelu Hemonove proze, još od prve zbirke priča «Pitanje Bruna», u kojoj su se sa skoro pa fantastičnim pričama o špijunu Alphonseu Kaudersu sudarale one o odrastanju

u Sarajevu. Istočnoeuropsku avanturu Brika i Rore u romanu «Projekat Lazarus» omogućava izdašna stipendija, slična onoj Fondacije MacArthur, kakvu je prije pet godina dobio ovaj sarajevsko-čikaški pisac. Riječ je o svoti od pola milijuna dolara, takozvanoj «stipendiji za umjetničke genije»: «Oni ne koriste tu riječ, a ni ja se ne smatram genijem, niti me takvim smatraju ljudi koji me znaju, iz očitih razloga. To forsiraju samo mediji i naravno da je laskavo. Stipendiju su zaslužile moje knjige, jer se ja nisam prijavio za taj novac, niti nekoga osobno šarmirao, nego su ih oni samo pročitali. Ovo je zadnja godina te stipendije, pa ću sada morati možda naći neki posao, a ne samo pisati.»

Da se Fondaciji MacArthur isplatila investicija u književni talent Aleksandra Hemona dokazuje i «Projekat Lazarus», koji je New York Times uvrstio na listu sto najboljih knjiga 2008. godine. Također je i ušla u uži izbor za uglednu National Book Award, a svjetska kritika ju pak unisono obožava,

oduševljavajući se autorovim paralelama između današnjeg rata protiv terora i čikaškog kaosa s početka prošlog stoljeća. U petogodišnjem stipendiranom periodu Hemon je napisao još i zbirku priča «Ljubav i prepreke», koja je prvo objavljena na bosanskom u Sarajevu, dok uskoro slijedi i njezino pojavljivanje na engleskom, jeziku na kojem je i originalno napisana. Njezin autor je, dakle, od čovjeka bez prošlosti, kakvim se smatrao u svojem prethodnom romanu, postao čovjek sa svijetlom budućnošću, a od siromašnog emigranta u Chicagu s početka devedesetih, koji raznosi pizze kako bi preživio, uskrsnuo u novom mileniju, poput Lazara, do američkog literarnog vrha.

Aleksandar Hemon: Projekat Lazarus

Aleksandar Hemon: Projekat Lazarus

Roman Projekat Lazarus je naizgled jednostavan roman koji govori o slučaju Lazarusa Averbucha iz 1908. godine i o Vladimiru Briku, piscu, koji sto godina kasnije istražuje ovaj slučaj. Sve ono što ćemo otkriti o Lazarusu saznajemo u prvome poglavlju koje je postavljeno kao podloga za razvoj romana. Nužno je vratiti se prvome poglavlju nakon čitanja romana, jer tada sve dobiva potpuno novi smisao, rečenice koje smo neopaženo pročitali sada čitamo pod potpuno novim osvjetljenjem, sa novim saznanjem. O tačnosti podataka u djelu ne treba puno polemizirati, jer dovoljno je da se sjetimo da je osim vremena i mjesta sve potonulo u „maglu istorije i boli“. Na samome početku romana Lazarus sreće u prodavnici gospodina Northa (slučajnog prolaznika) i pozdravlja ga klimajući glavom, ali ga gospodin ignorira. North razgovara sa

Ludwigom, vlasnikom prodavnice, o svojoj bolesti i ističe kako mu treba „novo, mlađahno tijelo“. Ironija leži u činjenici da će upravo ignorirani Lazarus postati novo tijelo, tijelo koje će nad kojim će se prazniti bolest i izopačenost društva koje u isto vrijeme veliča razbojnike poput Billy the Kid-a i bavi se temama kao što su „Moralni utjecaji čitanja“ ili „Oblici izopačenosti: Tijelo i moralnost“. Problem se javlja kada se za isto tijelo otimaju dvije strane - u ovome slučaju to su anarhisti, koji Lazarusu nameću identitet junaka i patriote, dušebrižnici, koji tvrde da je Lazarus „zlo koje treba iskorijeniti“, „degenerik nezanemarljivih razmjera“. Manipulacija tijelom najbolje se očituje neukusnim fotografiranjem mrtvih prestupnika, pa tako smo kroz historiju osim mrtvog Lazarusa imali priliku vidjeti mrtvoga Che Guevaru, Sadama Huseina i Gadafija, a sve to da bi se očitovala moć onoga ko te slike prezentiraju. Tijelo se tada nalazi na granici, a oko njega vrebaju identiteti koji će ga zauvijek zapakovati u fakte historije. Čak se i Olga, sestra Lazarusova pojavljuje kao jedan od otimača, ali ona se otima za spas ljudskosti Lazarusove, za spas bratove duše, koja će se vječno tragati ako se ne skrasi pod svojim pravim imenom i vjerom. Upravo ovdje otkrivamo tragičnost gubitka kontrole, gdje ostaje jedino nada da će prevladati humanizam i da će na kraju čovjek ostati čovjek, „mala priča“ u moru velikih, moguća da se desi bilo kome u bilo kojem vremenu, jer ljudsko iskustvo je ponovljivo, ali opet nije isto: Bila/bio je kao svako drugi zato što nije bilo nikoga kao ona/on - rečenica koja se ponavlja u djelu. Sretna okolnost za Brika jeste da je on svjestan situacije u kojoj se nalazi i svim silama se opire nametanju identiteta: musliman (uopšte nije islamske vjeroispovijesti), terorist i stranac (dok je u Americi) i Amerikanac (kada izađe iz Amerike). Brik je zauzeo stav „umjereno lojalnog građanina par država“ što je dosta labava konstrukcija budući da se na taj način mogu desiti dvije krajnosti – odbijanje i nasilno uvlačenje. Na oba Brik odgovara tišinom (kada mu Azra govori da „tamo mrze Muslimane“) ili humorom (kada objašnjava svome puncu da su u „Bosni bombone državna valuta“) puštajući da se polemika o njegovom identitetu dešava izvan njega, dok on tokom potrage za svojim precima i Lazarusom saznaje da je njegov identitet neuhvatljiv u mnoštvu mogućnosti – ovu epifaniju doživljava na groblju gdje shvaća (kao i Lazarus na početku romana) da postoje mnogi životi koje bi mogao živjeti, ljudi koje nikad neće saznati, nikad neće biti, oni su posvuda. Podudarnost između Vladimira Brika Lazarusa naizgled djeluje kao sredstvo pomoću kojeg Brik učvršćuje svoj identitet, ali, zapravo, on nas upozorava na suprotan efekt, a to je da je otkriće Lazarusovog slučaja dokaz da se ljudska sudbina suštinski može ponoviti čak kada se radi o potpuno drugom

vremenu. Jedino što je sigurno jeste da je Brik nestalan subjekt kada su u pitanju nacionalna pripadnost i rasa, ali da sa sobom nosi činjenicu da je „dom mjesto gdje primijete da te nema“ i da je to najbitnija istina čovjeka svijeta. U romanu se, također, susrećemo sa manipulacijom tijelima u dijelu koji govori o Rambu koji je prodavao leševe srpskih vojnika istim onim Antigonama poput Olge koje su htjele sačuvati ono malo ljudskosti svojih bliskih. Ovim se dokazuje da trgovanje tijelima nije isključivost zapadnoga svijeta, već i Bosne kao i svake druge zemlje u kojoj žive ljudi, a ljudi su, ustanovili smo, svuda isti. Osim ovoga vida eksploatacije susrećemo se sa eksploatacijom tijela žena, u poglavljima čija se radnja odvija u Ukrajini i Moldaviji. U trenutku kada Brik i Rora oslobađaju djevojku od prostitucije ona ostaje u nevjerici i sa opreznošću bježi u slobodu koja je jednako nesigurna kao i ropstvo.

Treba napomenuti kako je jedna od slabosti ovog romana pretjerana stereotipizacija kako ovih zemalja u kojoj je gotovo svaka žena prostitutka, tako i Amerike u kojoj su svi zaslijepljeni dobrotom i patriotizmom, što dovodi do kontradiktornost, ali i samoironije budući da djelo u jednom svom segmentu tematizira težinu života pod stegom stereotipa.

USKRSNUĆE PRIČE: PROJEKAT LAZARUS ALEKSANDRA HEMONA  Anela Hakalović     U okviru književno-umjetničkih, teorijskih i kulturnih strujanja posljednjih desetljeća postao je naročito popularan fenomen takozvane dvostruke pozicije, koji se izvodi iz postmodernističkog zahtjeva za političkom korektnošću literature, kao i iz njegove fetišizacije područja margina, graničnosti, rascjepljenosti. Biti u dvostrukoj poziciji, kako to objašnjava Terry Eagleton,

znači biti „istodobno unutar i izvan neke pozicije, zaposjesti teritorij i istodobno skeptično zastajkivati na granicama, to je mjesto odakle često dolaze najintenzivnije i najkreativnije ideje. To je mjesto bogat izvor, premda najčešće nije bezbolno“ (Eagleton, 2005: 43). Dvojna pozicija omogućava propitivanje centra, njegovu decentralizaciju i denaturalizaciju, kako spolja, tako i iz same unutrašnjosti. S tim u vezi jeste i popularizacija figure “pisca u egzilu’’, kao figure koja može ponuditi iskustvo dvostruke svijesti, progovoriti ne iza, nego iz same margine. Tema izgnanstva, egzila, imigracije postaje tema za koju, kako kaže Dubravka Ugrešić, savremeni „pisci zaista nemaju copyright“.1 Koristeći oružje dvojezične, dvonacionalne, dvokulturalne svijesti, pisac “dvojne pozicije’’ može postati utjelotvorenje subverzivnih artikulacija naspram opresivnih strategija dominantnog/nih diskursa. Poliperspektivizam same pozicije pisca emigranta omogućuje i poliperspektivno pisanje; iz pozicije pisca koji je “iz-među’’ pisac-emigrant može ponuditi i u svom književnom stvaralaštvu jedno otkrivanje ili opisivanje upravo tog prostora graničnosti, a samim tim i jednu priču koja je već sama po sebi jedno kontrapunktno pisanje/čitanje. Ovakva teorijska propitivanja otvaraju i referentni okvir za čitanje novog romana Aleksandra Hemona – Projekta Lazarusa. Prvi put objavljen 2008. godine u Americi, a na našem govornom području skoro godinu dana kasnije, u izdanju izdavačke kuće V.B.Z iz Zagreba u prijevodu Irene Žlof, Projekat Lazarus je nastavak Hemonove poetike i ispisivanja njegovog karakterističnog stila; autopoetičnog pisanja o emigraciji s prizvucima kiševskog dokumentarizma, ali sa nesumnjivim duhom originalnosti. Priča se realizira kroz dvije fabularne linije, od kojih je prva priča o ubistvu Jevreja Lazarusa Averbucha koji je 1908. godine, nakog progona u Kišnjevu (tadašnja Rusija), došao u Chicago u Ameriku, gdje je (ne)pravedno ubijen. Nakon ubistva Lazarus biva proglašen anarhistom što u tadašnjem Chicagu proizvodi pometnju i strah od tuđeg i stranog. Druga fabularna linija prati lik bosansko-američkog pisca Vladimira Brika koji istražuje smrt Lazarusa i putuje do njegovog mjesta porijekla. Brikovo razumijevanje Lazarusove priče ujedno se realizira kao i njegovo samorazumijevanje, što pronalazi svoje ishodište u spajanju dva fabularna toka u jednu jedinstvenu priču. Osim ovog dualizma, postoji također dualizam i sa stajališta subjekta naracije; naime, poglavlja romana odvojena su fotografijama, pa se tako pripovijedanje, osim na klasični način, odvija i kroz fotografije. Na samom početku romana Brik sreće svog starog poznaniku fotografa Roru (koji je, dakle, drugi subjekt naracije), a koji s njim kreće na putovanje. Ova činjenica (dva glavna subjekta naracije), povlači i dvojno autorstvo, jer su naime fotografije djelo Hemonovog prijatelja Velibora Božića2. U cjelini, Hemonov roman se pojavljuje kao mreža u kojoj svaki konac ovisi o položaju drugog: likovi se međusobno komentiraju, različita vremena se utapaju u apsolutnu simultanost. Uronjenost i stalna međusobna prožetost stvari princip je koji prožima cijeli tekst.

Kao polazište priče o Lazarusu Averbuchu, Aleksandar Hemon je uzeo stvarni historijski događaj i dao kao zadatak liku Vladimiru Briku da napiše priču u njemu. Priča o Jevreju Lazarusu Averbuchu se povezuje i sa biblijskom pričom o Lazaru, što za posljedicu u romanu ima izvjesne intervencije u konstrukciji vremena. Tri tačke vremena (biblijsko vrijeme, Chicago iz 1908. godine u kojoj je ubijen Lazarus Averbuch, te vrijeme u kojem Vladimir Brik piše o Lazarusu) stapaju se u momentu stalne istovremenosti. Međutim, u svakoj od tih tački dolazi do daljeg raslojavanja: sadašnje ili “Brikovo vrijeme’’ u stalnoj je korespondenciji sa ostala dva vremena, ali i sa svojom unutrašnjom dijalektikom. Brikovo “čitanje’’ priča o Lazarusu Averbuchu odvija sa paralelno sa njegovim putovanjem u svoju prošlost, pri čemu se kao naročito simptomatičan javlja lik Brikovog prijatelja Rore. Rora je dovršen i cjelovit lik, koji je prema riječima samog Hemona, “nalik epskim likovima Homerovih epova Ilijade i Odiseje’’3. On je su/pripovjedač priče o Briku, čije je pripovjedanje “faktografsko’’, nasuprot Brikovom fikcijskom. Pripovijedanje ovdje preuzima formu putovanja, s tim da nas putovanje dovodi na početak Brikove priče (u Sarajevo). Na ovaj način, priče o Briku i Lazarusu postaju recipročne i uzajmno refleksivne. Lik Vladimira Brika je istovremeno figura čitatelja/pisca koji primjenjuje Saidov metod “kontrapunktnog čitanja’’4 historije. Na historijski “tekst’’ o ubistvu Lazarusa biva primjenjen strategijski koncept “ponovljene lektire’’5 pri čemu Brikovo pripovijedanje može dobiti atribuciju subverzivnog elementa naspram dominantnog diskursa. U tom smislu, lik Vladimira Brika postaje figura koja pre/ispisuje stvarnost i koja uspostavlja fikcijski tekst kao ravnopravan tekstu historije. Odnos fikcijske naracije o Lazarusu naspram njene historijske verzije postavljen je kao odnos sjećanja prema pamćenju kako su ga odredili pripadnici tzv. teorije kulturnog pamćenja, teoretičari Jan i Aleida Assman. 6 Književni tekst kao pri/sjećanje zaboravljenog i/ili onoga što je potisnuto, namjerno odgurnuto na marginu, ovdje se odnosi subverzivno ili uzurpirajuće prema kulturnom pamćenju. Brikova priča o Lazarusu je vankanonska, ona propituje utemeljenost kanona zasnovanog na historijskoj naraciji. Izvlačeći na površinu subjektivno i intimno, naspram činjeničnog iskazanog kroz faktografsku vjerodostojnost koji sebi priskrbljuje historijska naracija, relativiziraju se temelji “istine’’. Priča o Lazarusu je ispričana iz jednog novog rakursa, čime je osporeno njeno prvotno utemeljenje. U okviru historijske naracije priča o Lazarasu nije bila zaboravljena, nego definirana i zapečaćena. Vladimir Brik, kao figura pisca, na ovaj način utjelovljuje legendu o Simonidu7. Nagrizajući uvriježenost monolitnog diskursa svojom naracijom, Brik re/konstruira (uskrsava) identitet Lazarusa, stvarajući fikciju koja pretendira na ravnopravno su/postojanje sa faktografijom. Za razliku od historiografske zabilješke o smrti Lazarusa, fikcijska priča ne nudi odgovore, nego naprotiv, tek postavlja pitanja, čime uspostavlja pandan kulturnom zaboravljanju. Faktografiranje fikcionalnog i fikcionaliziranje historijskog ovdje ima za cilj ono što postmodernistička proza sebi postavlja kao svojevrsnu

premisu, a to je da “pre-ispitati ili pred-staviti prošlost u fikciji ili historiji’’ znači “otvoriti je prema sadašnjosti, zaštiti je od toga da bude konačna ili teleološka’’ (Hačion, 1996: 186). Historija u Hemonovom romanu biva oslobođena linearnosti i predstavljena u ponovljivosti svoje naracije: simultanost i ponovljivost različitih vremena potencira i simultano su/postojanje različitih priča, kao i preferiranje konkretnog nauštrb opšteg; subjektivnog zarad opšeg i cjelovitog.  Baš kao i djed o kojem priča Brik, u jednom od svojih sjećanja, tako i povijest, prikazana u ovoj knjizi, pojavljuje se kao senilni starac koji još uvijek vjeruje da je dijete i neprestalno se vraća na svoj početak:

Kada je izgubio vid, potpuno se isključio iz sadašnjosti: više se nije mogao sjetiti naših imena, niti nas je prepoznavao kao svoje unuke. Postali smo Brikovi koje je 1908. ostavio za sobom u Ukrajini kada je došao u Bosnu: Romani i Ivani i Mikole i Zosje. (...) Jednom sam ga tako poveo u kuhinjsku šetnju, do kredenca i nazad, tri metra za koje nam je trebala vječnost da pređemo. I odjednom smo se našli u Lavovu, njemu je bilo devet godina, ja sam mu bio otac, vraćali smo se iz crkve, i htio je svoj slatkiš kao što mu je i obećano. Kad sam mu rekao da mu nemam ništa dati, moj djed je počeo plakati kao dijete. (Hemon, 2009: 62, 63) Definiranje vremena u duhu ničeanskog vječitog vraćanja istog inicira postavljanje pitanje: šta smo naučili iz repetitivnog hoda historije? U samoj knjizi ne nameće se odgovor, nego tek ukazivanje. Simultanost različitih vremena povlači i neizbježne paralelizme: kako čitati priču o paranoičnom strahu američkog svijeta od stranog i tuđeg u Chichagu 1908. godine? Priča o strahu od anarhizma američkog društva s početka prošlog stoljeća veoma lako postaje priča o američkom društvu nakon 11. septembra, a priča o Brikovoj poziciji imagranta izoštreni odraz pronalazi u samom liku Lazarusa, ali i Olge, Lazarusove sestre. Vladimir Brik pokušava uskrsnuti priču o Lazaru Averbuchu, baš kao što je Isus Krist uskrsnuo biblijskog Lazara. Projekat Lazarus je i priča o pisanju, recikliranju diskursa, re-ispisivanju ispričanih priča, mogućnosti pisca da ispriča „objektivnu“ priču. U tom smislu, postavlja se pitanje, da li je Hemon, za glavnog lika svog romana slučajno izabrao bosansko-američkog pisca (da li je to samo poigravanje autobiografskom građom), da li bosansko-američki pisac slučajno istražuje priču o još jednom imigrantu Lazarusu Averbuchu? Ova pitanja svakako zaoštrava i nevjerovatna sličnost između Vladimira Brika i biografije samog Hemona. I sam Hemon, kao i glavni protagonist njegovog romana zauzima “iz-među’’8 poziciju. On je savršen prototip pisca nositelja “hibridnog identiteta’’9, jer je kao pisac porijeklom iz Bosne i Hercegovine, 1992. godine otišao u Ameriku i tamo nastavio pisati i to na engleskom jeziku. Opsesivna tema njegove poetike jeste upravo lik imigranta. Hemon utjelovljuje koncept pisca popularne “dualne pozicije’’, pisca koji ima mogućnost da bude u

onom prostoru “iz-među’’, jer mu vlastito iskustvo daje pravo na to. Pričanje priča iz prostora koji je “iz-među’’ ukazuje na procesualnost svakog identiteta; ukazuje na stalno klizanje, transformiranje i nemogućnost uspostave stalnih označitelja. Opisujući sebe, na jednom mjestu u romanu, Vladimir Brik kaže:

Ljudsko lice sastoji se od drugih lica-lica koja si naslijedio ili pokupio usput, ili onih koja si jednostavno izmislio-naslagana jedna preko drugih bez ikakvog reda.             (Hemon, 2009: 90)

Brikovo “uskrsnuće’’ priče o Lazarusu ujedno se pojavljuje i kao narativiziranje njegove vlastitosti; a očigledne sličnosti između Brika i samog Hemona ukazuju i na određeni stupanj fikcionaliziranja njegove biografije. Različite priče se jedna prema drugoj odnose sistemom uzajamnih ogledala; svaka priča iskošeni odraz pronalazi u drugoj, a svako pisanje se pojavljuje kao pisanje sebe. Krug narativnog putovanja se ne zaustavlja sa posljednjom stranicom teksta, nego izlazi van njega, uvlačeći čitatelja/čitateljicu u daljni proces narativizacije svijeta.  Postojanje fotografija i “fotografskog diskursa’’ u Hemonovom romanu potcrtava osporavanje legitimne utemeljenosti faktografije. Paradigma realističke mimeze koja je imanentna mediju fotografije ponovno uprisućuje Lazarusovu priču. Fotografije u romanu učestvuju u destrukciji linearnosti vremena, jer se u fotografskoj naraciji u romanu kombiniraju fotografije koje su historijski dokazi sa fikcijskim: fotografije sa likom historijskog Lazara kombiniraju se sa “fikcijskim’’ fotografijama, onima čije je narator Rora, a autor Hemonov prijatelj Velimir Božić. Fotografija se ovdje pokazuje kao instrument pamćenja, čije pretendiranje na mogućnost apsolutne predočivosti biva narušena strategijom “kontrapunktnog čitanja’’. Na ovom mjestu postaje bitna i razlika u konstituciji likova Brika i Rore. Brik, kao nedovršen lik, utjelovljuje ideju “nomadskog subjekta’’, lik čije je identitet procesualan. On se smješta u poziciju između dva stereotipna lika; s jedne strane je Rora, a s druge njegova žena Mary. Oni su donekle stereotipizirani likovi, a njihova jednoličnost biva relativizirana ludičkom funkcijom. Naracije Projekta Lazarusa je uronjena u ironijski diskurs, čime se, na neki način, pravi određeni odmak od potencijalne dramatičnosti i patetizacije opisanih događaja. Diskurs humora učestvuje u onemogućavanju stvaranja manihejskih opozicija, ponavljajući na taj način dominantni princip cijelog teksta: središte svijeta je pomično ý

 

 

Bilješke

1 Hemon svakako nije klasični “pisac u egzilu’’, međutim, zbog pogodnosti i relativne razumljivosti konotacija koje ova sintagma proizvodi ,mislim da se u određenoj mjeri i Hemon može svrstati u tu grupu pisaca. Dubravka Ugrešić, u svom eseju „Pisati u egzilu“ govori iz ličnog iskustva o dvosmislenostima pozicije pisca koji se našao u procjepu dvije domovine; o stereotipima i očekivanjima vezanim za tu poziciju.2 Prema riječima samog Aleksandra Hemona, dvanaest fotografija koje se nalaze u knjizi su djelo njegovog prijatelja Velibora Božića, dok su ostale posuđene iz arhiva Chicago Historical Society (podaci preuzeti iz intervjua sa Jill Owens (preuzeto sa: http://www.powells.com/interviews/aleksandarhemon.html)3 http://www.powells.com/interviews/aleksandarhemon.html (preuzeto: 19. 10. 2009. godine)4 Edward Said u svom djelu “Kultura i imperijalizam’’ predlaže strategiju “kontrapunktnog čitanja’’ kao čitanja koje nije jednoglasno. Preuzimanjem iz teorije muzike ovaj pojam, Said želi pronaći/ponuditi formu čitanja koja će izbjeći uniperspektivirano poimanje. Said o ovom pojmu govori u okviru teorijskih promišljanja postkolonijalne teorije, ali se ono može primijeniti i na svaki metod čitanja koji je u suprotnosti sa kanonskim interpretacijama i koji ukazuje na kontekstualnu uslovljenost teksta, ali i uplive dominantnih društvenih praksi u nastanak određenog teksta. 5 Ovdje se pozivam na ono što Nirman Moranjak-Bamburać u svojoj “Retorici tektualnosti’’ označava sintagmom “ponovljene lektire’’. Govoreći o postmodernističkom re/ispisivanju ili recikliranju već postojećih diskursa ona ukazuje na to da postmoderničke koncepcije vremena počivaju na “sklonosti prema propitivanju svih povijesno poznatih obrazaca’’ što služi da se ukaže na “kontigentnost povijesnog tijeka i otvore nove mogućnosti pluriperspektivizirane spoznaje’’ (Moranjak-Bamburać, 2003: 243).6 Ovi teoretičaru tematiziraju pojmove sjećanja i pamćenja i ispituju njihovu primjenljivost na književnost. Oni ispituju “šta leži u osnovi današnjeg pojma književnosti i koji su mu stupnjevi prethodili’’(Biti, 2007: 359). Teorija kulturnog pamćenja nastoji rekonstruirati “uvjete nastanka skupnih identiteta’’, a osnovna pretpostavka jeste da je “osnov svakog kulturnog identiteta pamćenje’’. U okviru učenja ovih teoretičara pravi se razlika između sjećanja i pamćenja, pri čemu se sjećanje “prema pamćenju odnosi subverzivno’’. Književni tekst se pojavljuje se kao ono što “onemogućuje stabiliziranje kulturnog pamćenja i njegovo pretvaranje u statičan prostor’’ (Preljević 131, 132).7 Legenda o Simonidu kaže da je on bio pjesnik koji je jedini preživio proslavu na kojoj su si ostali učesnici stradali zbog rušenja sale. Kao jedini preživjeli,

Simonid je rekonstruirao identitet učesnika, jer su im lica bila uništena. Ovu legenda se obično spominje na početku svakog teoretiziranja o vezi pamćenja i književnosti. Legenda ukazuje na ulogu pisca/umjetnika pri kreiranju istina. 8 Ovdje se oslanjam na pojam “iz-među’’ (in-between) koji koristi postkolonijalni teoretičar Homi Bhabha da bi označio naročitu formu savremenog identiteta kao alternative monolitnim formama identiteta. U svom učenju, Homi Bhabha naglašava plodnost onoga što on označava “iz-među’’ prostorima i situacijama. Biti između pruža mogućnost nadilaženja dualizama između Prvog i Drugog, prostori “iz-među’’, prema stajalištu Homi Bhabhe nude mogućnost “kulturne hibridnosti koja prihvata razliku bez neke pretpostavljene ili nametnute hijerarhije’’ (Bhabha, 2004: 22). Ono što je ključna osobina prostora “iz-među’’ jeste mogućnost sagledavanja dvije pozicije, mogućnost egzistencije ne iza granice, nego u prostoru same graničnosti. 9 Pojam hibridnog identiteta također je posebnu aktualizaciju dobio popularizacijom postkolonijalne teorije i kritike. Sintagma “hibridni identitet’’ je u korelaciji sa kategorijom pozicije “iz-među’’. Pojmom hibridnog identiteta, Homi Bhabha ukazuje na potrebu dekonstruiranja čvrste podjele na Prvog i Drugog, ukazujući na to da „se moderni svijet ne može više zasnivati na manihejskim pojmovima kojim potenciraju suprotnosti, već jedino na afirmaciji različitosti’’ (Lešić, 2006: 547).

 

Bibliografija

Izvor: Hemon, Aleksandar. Projekat Lazarus.Zagreb: VBZ. 2009.

 

Literatura:

Biti, Vladimir. Pojmovnik savremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica Hrvatska. 2007.Bhabha, Homi K. Smeštanje kulture. Beograd: Časopis Beogradski krug. 2004. Eagleton, Terry. Šta nakon teorije? Zagreb: Algoritam. 2005. Hačion, Linda. Poetika postmodernizma: istorija, teorija, fikcija. Novi Sad: Svetovi. 1996. Lešić, Zdenko. “Postkolonijalna teorija i kritika’’, u: Suvremena tumačenja književnosti. Zdenko Lešić (ur.). Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2006. 530-552.Moranjak-Bamburać, Nirman. Retorika tekstualnosti. Sarajevo: Buybook. 2003. Preljević, Vahidin. Kulturno pamćenje, identitet i književnost. Razlika/Différance (121-133).

http://www.powells.com/interviews/aleksandarhemon.html (preuzeto: 19.10.2009.) http://www.b92.net/casopis_rec/60.6/pdf/097-109.pdf (preuzeto 19.10.2009.)

Elegija za žrtve istorije - IZ BIBLIOTEKE - Aleksandar Hemon, "Projekat Lazarus" (V.B.Z. Zagreb, 2009.)

„Poučen sestrinim iskustvom, kada me pitaju 'Šta si ti?', često sam u iskušenju da ponosno odgovorim 'Ja sam pisac'. Ipak rijetko to i učinim, jer ne samo da zvuči pretenciozno blesavo nego je i netačno - ja se osjećam piscem samo kada pišem. I tako onda odgovorim da sam komplikovan. Također bih htio dodati da sam ja, možda prije nego bilo šta drugo, gomila pitanja bez odgovora, skupina drugih ljudi. Htio bih reći da je možda prerano za zaključke.“ Ovako piše na Aleksandar Hemon u svom poslednjem, nefikcionalnom delu „Knjiga mojih života“. No, ovaj citat, premda je reprezentativan, tek je jedan od mnogih koji ukazuje na osnovne motive koji se provlače u književnom svetu Aleksandra Hemona - bilo da se radi o fikciji ili ne. Naime, identitet, njegovo raspadanje i ponovno sastavljanje, lociranje čvornih tački koje identitet čine u isto vreme i važnim i varljivim u životu svakog pojedinca – stvari su kojima se ovaj autor opsesivno bavi.Iako povezivanje biografije autora sa njegovim delom katkad može biti puk senzacionalistički potez, u slučaju Aleksandra Hemona ipak moramo ukazati na

neke važne biografske činjenice. Naime, Hemon je rođeni Sarajlija koga je rat na području bivše Jugoslavije „zatekao“ u SAD, te je tamo i ostao, a potom i počeo da se bavi književnošću pišući na engleskom, nematernjem jeziku. Dakle, jasno je da perspektiva iz koje piše svoja dela u dobroj meri uticala kako na njihov motivacioni, tako i na sentimentalni okvir - Hemonovi likovi se stalno šunjaju u stvarnosti koja je nedostatna mentalne slike života koju sebi projektuju, bilo da se ta slika odnosi na izgubljeni ideal prošlosti ili nedostižni ideal budužnosti. Stvarnost Hemonovih likova puna je svojevrsnih identitetskih rupa preko kojih su nakačene zakrpe, ali sve one, ma koliko bile vešto izrađene, ipak su zakrpe i po rečničkoj definiciji nedovoljne za saniranje identitetskih ožiljaka.Aleksandar Hemon (1964 - )Verovatno najvažnija Hemonova knjiga je „Projekat Lazarus“, briljantni roman u kom se vešto služi temeljnim postmodernističkim zahvatom korišćenja već postojećih dokumenata na osnovu kojih gradi svoju priču. Naime, u romanu se prate dva paralelna toka - jedan se plete oko ubistva Lazarusa, istinite priče o mladom evropsko-jevrejskom imigrantu koji je u SAD lažno optužen za anarhizam, dok je u drugom glavni lik pisac (neskriveni alter-ego samog Hemona) koji istražuje priču o Lazarusu, ali i o vlastitom „komplikovanom“ bosansko-ukrajinskom poreklu.Besmisleno bi bilo se sad upuštati u detaljno prepričavanje romana, ali zato je važno naglastiti da Hemon, igrajući se sa tekstom i mogućnostima koje pruža okvir koji je izabrao, maestralno problematizuje odnos ksenofobične većine i prokazanih Drugih – a uvek imaju neki prokazani Drugi, pa makar to bili anarhisti i imigranti tu Americi početkom XX veka ili ljudi nešto tamnije boje kože u istoj toj Americi početkom XXI veka. Nažalost, i svi mi, stanovnici nesretnih jugoslovenskih derivata, imamo mnogo iskustva sa isključivanjem Drugih na osnovu besmisleno proizvoljnih odrednica kao što su vera, nacija ili već nekog drugog identitetskog tora za uterivanje ljudi. „Dom je tamo gde neko primeti da te nema“, kaže Hemon u ovoj knjizi, te pišući „Projekat Lazarus“, on zapravo ispisuje romanesknu elegiju za sve one koji su usled siledžijskog galopiranja Istorije taj dom, i u bukvalnom i metafizičkom smislu, nepovratno izgubili, te sad bauljaju po svojim vlastitim postapokaliptičnim postživotima, u potrazi sa izgubljenim kontinuitetom. Neki od njih su hiljadama kilometara daleko od onoga što im je nekad bio dom, a neki se, bogami, ni centimetar nisu makli, ali dom je nestao samo zato što nekim Prvim nije odgovarala nečija

Drugost. Nisam siguran da je mnogo pisaca, i u jugoslovenskom i u američkom kulturnom prostoru, koji o tome pišu ubedljivo kao Hemon.

Američki košmar genijalnog Sarajlije

Nova knjiga Aleksandra Hemona, Sarajlije iz Čikaga, dobitnika američke nagrade za genijalce, otkriva imigrantsko beznađe i metafizičku usamljenost u novoj domovini

PISAC I IDENTITET (Od našeg dopisnika) Vašington, maja – Svaka nova knjiga Aleksandra Hemona, Sarajlije iz Čikaga, dočekuje se sa izuzetnom pažnjom u američkoj književnoj javnosti. A novi roman „Projekat Lazarus”, izašao krajem aprila (Lazarus project), pobrao je najlaskavije epitete u svim značajnim književnim dodacima velikih listova i književnim mesečnicima, pre nego što se u tvrdim koricama čestito rasporedio u prepunim knjižarskim izlozima ovog proleća. To je treće delo koje je Hemon napisao na engleskom jeziku, iako ga je, kako se ovde ističe, dobro naučio tek pošto se zbog sticaja ratnih okolnosti odlučio da postane emigrant 1992.

Desilo se da se u Americi našao u okviru jedne organizovane novinarske ture, kada je Sarajevo palo pod opsadu, pa je odlučio da ostane u Čikagu.

Vicevi iz stare domovine

No, bez obzira na to što je engleski učio tako što je čitajući Nabokova podvlačio svaku nepoznatu reč, Hemonov stil je, kako ocenjuje američka kritika, gotovo novinarski jasan i osoben, on je pisac ogromnog talenta, prirodni pripovedač... strukturu humora, gramatiku komedije i ritam kakve šaljive anegdote, Hemon, na sebi svojstven način, koristi za opis razotkrivenog očaja. „Projekat Lazarus” je, u stvari, izuzetno zabavna hronika o beznađu, gubitku i surovosti. Njegovoj rečenici pripisuje se „zadivljujuća lepota”, čak ga porede sa Džozefom Konradom (1857–1924), poljskim piscem koji je naučio da tečno govori engleski tek u kasnim dvadesetim godinama, ali je svejedno jedan od najvećih proznih stilista na engleskom jeziku.

Kao Hemon, i Brik, glavni junak nove knjige, došao je iz Sarajeva, ostao u Čikagu, tu se oženio uspešnom Amerikankom, neurohirurgom. Iako okružen ljudima, Brik živi u svojoj metafizičkoj samoći, ophrvan gubitkom domovine, u stanju „permanentne konfuzije” koju američko okruženje ne shvata. U traganju

za sopstvenim identitetom, Brik dolazi do istinite priče o jevrejskom emigrantu Lazarusu Averbuhu. Averbuh je kao devetnaestogodišnjak emigrirao iz današnje Moldavije u Čikago, bežeći od pogroma. U martu 1908. godine, iz nepoznatih razloga, pozvonio je na vrata kuće tadašnjeg šefa čikaške policije. Posle kratkog razjašnjavanja, šef policije ga je ubio. Pravdao se da je u mladićevim očima video anarhiju i mržnju. Oko ovog slučaja digla se velika polemika, šef policije nikada nije osuđen, a sestra nesrećnog mladića skrhana bolom zbog smrti brata vratila se posle četiri godine u Evropu, gde je, nagađa se, stradala u holokaustu. Brik se kao pisac, poput Hemona, zainteresovao za ovaj događaj, i od ugledne institucije dobija stipendiju za istraživanje slučaja o Lazarusu Averbuhu. Sa svojim prijateljem, fotoreporterom Rorom, u stvarnom životu Veliborom Božovićem, takođe Sarajlijom, kreće na put po istočnoj Evropi koji završava posetom posleratnom Sarajevu.

Čikagom je posle jednog anarhističkog napada na policiju zavladala ksenofobična histerija, koju Hemon, preko glavnog junaka, takođe emigranta, majstorski opisuje. Sto godina posle Lazarusovog egzodusa i tragičnog kraja u obećanoj zemlji, američka kritika prepoznaje vešte i tanane piščeve asocijacije na atmosferu posle jedanaestog septembra, dok su čitaocu sa naših područja posebno dirljivi traktati o gubitku sopstvenog identiteta sa nestankom domovine koju je Hemon video u staroj Jugoslaviji. U njegovom zavičaju vlada prećutni solidarni dogovor, tvrdi Brik, da se podstiču priče radi njihove zanimljivosti i obrta. Viceve iz stare domovine prepričava Velibor Božović, u romanu, Rora, koji je kao fotoreporter proživeo ratno Sarajevo, i sa kojim je u stvarnom životu Aleksandar Hemon najbolji drug iz detinjstva. Božović sada živi u Montrealu, a njegove fotografije napravljene na putu po prvobitnoj domovini Lazarusa Averbuha, i po zajedničkoj prvobitnoj domovini dva najbolja druga, čine deo priče „Projekta Lazarus”. Roman je istovremeno prošaran potresnim autentičnim fotografijama iz čikaškog istorijskog muzeja među kojima je i slika mladog mrtvog mršavog tela moldavskog emigranta.

Kombinacija besa i dobrih namera

Brikov rat je rat sa Amerikom. Za njega Amerika je zemlja u kojoj su „uverenje i obmana incestuozna braća”, u kojoj „neprekidno trajanje kolektivnih fantazija stvara ljude koji čeznu za istinom i samo istinom”. U ključnom trenutku on se priseća rasprave sa svojom ženom (neurohirurgom) oko fotografija iz Abu Graiba (američki zatvor u Iraku, gde su irački zatvorenici mučeni na najsurovije načine – prim. novinara).

Kako ih ona vidi, to su „u suštini pristojna američka deca u pogrešnom uverenju da obavljaju zadatak zaštite slobode”. A Brik, s druge strane, u njima prepoznaje „mlade Amerikance koji neograničeno iživljavaju svoju beskrajnu silu nad nečijim drugim životom i nečijom drugom smrću”. Konačno, Brik će se obreti u

situaciji da podlegne istom ošamućujućem koktelu „otrovne kombinacije besa i dobrih namera” što kroz brutalnost izaziva zadovoljstvo. Avaj, tog trenutka i njihov brak se pretvorio u kolateralnu štetu.

Takozvanu nagradu za genije, kako se u Americi naziva Mekarturova stipendija od pola miliona dolara, Hemon je dobio 2004. godine. Svake godine ova nagrada se dodeljuje, bez prethodnog konkurisanja, dvadesetorici američkih državljana koji se bave različitim poslovima i naukama. To se smatra novčanom pomoću za kreativnost, bez ikakvih drugih uslova. Među antropolozima, fizičarima, matematičarima, bioinženjerima, filozofima, našao se tako i Sarajlija iz Čikaga Aleksandar Hemon. „Projekat Lazarus” već je bio na svojoj zlatnoj sredini, a Hemon je odlučio da deo para od svoje američke genijalnosti utroši na put sa prijateljem iz detinjstva po regionima iz kojih se u „obećanu zemlju” beži od pogroma. Po jednodušnoj oceni američke kritike, genijalno je dokazao da su se Mekarturove pare istrošile na suštu kreativnost. A Hemon je, uprkos svim uslovima da lično doživi američki san, ostao usamljeni noćobdija i emigrant.

Zorana Šuvakovićobjavljeno: 31/05/2008