Ingrid Noll

Crvena ruica Roslein rot

Annerose vodi pravi dvostruki ivot: bjei iz sive svakodnevice kuanice i udubljuje se u barokne slike mrtve prirode, pune simbola. Raskone kitice cvijea, ukusna jela i zagonetni predmeti iz proteklih stoljea izbavljaju je iz svakodnevice. A kad sama slika male idile, zaboravlja svijet oko sebe.

Ali odnekud vreba opasnost. U snovima ona vidi nadolazeu nesreu koju je moda i sama izazvala. Je li eljna Reinhardova milovanja? Jesu li arhitekti u konim jaknama zanimljiviji od vlastitih mueva u odijelima s uzorkom riblje kosti? A kakvu ulogu igraju njezine prijateljice Silvia i Lucie, koje se predstavljaju kao savrene kuanice? Dobro je to Annerose ima podrku svoje polusestre Ellen, jer se prijatelji nisu ba pokazali pouzdanima. A onda se, odjednom, netko nae mrtav u krevetu...

Crvena ruica novi je hit njemake knjievnice Indgrid Noll koji je u mnogim zemljama gdje je objavljen nadmaio uspjeh slavne Apotekarice.

1.

Crvena ruica

Svijetao buket sloen od ruiastih i crvenih rua, jednog razlika, uto-crvenih plamenih tulipana, jedne siune mauhice i jasminova cvijeta u prozirnom bokalu. Kroz staklo svjetlucaju zelenkasti listovi i stabljike, voda ima tmurnu crnozelenu boju zatamnjene pozadine, puna svjetlost pada na svijetli kolorit cvjetova. Svaki cvijet vodi svoj vlastiti ivot, okrenut je desno ili lijevo, otvara se, samouvjereno podie glavu ili se skriva iza raskonijih sestara. Iznimka je jedini pupoljak meu cvijeem: ruica se sagnula dolje kao da se stidljivo htjela sakriti u najdonji ugao.

Iako su crvene rue u mojem ivotu igrale kobnu ulogu, taj je pupoljak moj ljubimac. Njena staroruiasta boja prelazi kod stabljike u krem uto, okruena proljetnozelenim iljastim listovima aice. Jedna se latica stidljivo uvija, ali sputena glavica pokazuje da je cvijetu sueno da se osui. Daniel Seghers je tu sliku naslikao prije dobrih tristo pedeset godina, ali je njegov buket cvijea svje kao rosa kao da ga je netko danas ubrao u vrtu. Ljiljan, perunika i duhovska rua cvijee Majke Boje ovdje se ne pojavljuje tako da ne vjerujem da je rije o nekom simbolikom izrazu tovanja Boga. Buket je bio namijenjen sasvim obinoj eni. Takvoj kao to sam ja.

Meutim, ve mi se javlja sumnja. Koja obina ena voli pauke i mieve? Jo kao mala bila sam luda za ivotinjama. Ne, nisu to bili medvjedii ili pliane ivotinje, bila su to mala, najmanja iva bia koja su me svojim koprcavim pokretima poticala da ih tjeram i hvatam. Bez straha sam po pranjavim uglovima lovila kukce svih vrsta, ak sam, sva oarana, drala u ruici bumbara i sluala ga kako zuji. Naravno, jo su mi bile zanimljivije ivotinje koje su bile tople i mekane mali glodavci i ptice. U svakom sluaju, nikada nisam uspjela uhvatiti zdravu ivotinju, uvijek su to bile ranjene, umirue ili trudne ivotinje. Moje je groblje bilo veliko kao i majina gredica za zelje, a gubitak svakog uginulog zatoenika bio je ublaen ureenjem najdraega groba koji sam kitila tratinicama i kameniima. Dodue, radije bih pokopala kakvoga sisavca umjesto petoga kosa, da podnesem raun izvjesnoj sakupljakoj strasti. Ta mi se elja ispunila istom nakon sloene transakcije s djecom iz susjedstva. Za mrtvo morsko prase djeca su traila ru za usne moje majke, to sam uspjela srediti.

Kao dijete inila sam neke nepodoptine: u vrtu sam ostavila otvorene bose s medom kako bi se pele mogle posluiti, popila sam tatino pivo, trgovala s domaim zadaama, uzimala novac iz majinoga novanika, a esto sam i lagala. Veliko dio toga nije niakada doao na svjetlo dana. Ali kad bi me uhvatili, roditelji bi ostajali sasvim mirni. Imaj na umu da participira u visokom ivotnom standardu, govorio bi mi otac, trebala bi biti zadovoljna i ne bi smjela kriti zakone. Ni mama me nije nikada grdila, samo bi s vremena na vrijeme uzdahnula: Ah, ti aavi miiu! Katkada sam upravo udjela za kaznom, za izljevom bijesa, za snanim osjeajima mojih roditelja, ali oni uope nisu bili sposobni za to.

Otac mi se po drugi put oenio kad je imao 55 godina s mojom majkom, medicinskom sestrom koja je bila mnogo mlaa od njega. Samo to sam ja dola na svijet, on se razbolio i legao u krevet pa ga je mama njegovala petnaest godina, sve do njegove smrti.

Otada majka ima jedan bolestan i jedan zdravi krevet: smisao tih pojmova jasan je samo nama, lanovima obitelji. Krevet bez vlasnika, koji je nekad pripadao mojem stvoritelju, nikada nije bio uklonjen iz sobe. Morala sam spavati u njemu sve dok nisam otila iz roditeljske kue. Sigurno, one noi, kad je tata umro u bolnici nakon treeg modanog udara, dobrovoljno sam legla u njegov krevet pokraj majke. Svi pokuaji, da se poslije vratim u moju sobu, propali su. Majka je dobivala napade vrtoglavice, glavobolju, napade panike, imala je none more. Moda sam se trebala snanije braniti protiv njezinoga terora, ali otada sam postala odgovornom za majinu dobrobit i zato sam popustila. Podsvjesno mi je davala do znanja da e i ona umrijeti ako joj ne budem pravila drutvo.

Oev krevet se i danas redovito presvlai. Neko vrijeme zvao se tatin krevet, a poslije ga je majka preimenovala u bolesni krevet. Jo za oeva ivota njegov je bolesniki leaj bio opremljen posebnim dijelovima podlogom od letava koja se moe podii spustiti po elji, posebno savitljivim ulokom i pominim stolom. Kad je majka poslije mojega odlaska morala sama spavati u spavaoj sobi, dobro ili loe, otkrila je prednosti bolesnoga kreveta. Kad bi je savladala gripa, imala je obiaj preseliti se u susjedni krevet. Poslije ga je opremila latex-madracem i novom podlogom od letava koja se s pomou motora mogla podii po elji, na kraj nogu i kod glave. Tko se nije snalazio u terminologiji moje majke, smatrao bi bolesni krevet zapravo zdravijim, jer je zdravi krevet imao prastari, istroeni madrac. ak i miiava mlada lea ubrzo bi se razboljela na toj podlozi.

Pretpostavljam da majka uvijek provodi nekoliko dana u zdravom krevetu i da onda zbog potpuno napetih lenih miia prelazi u bolesni krevet. Tamo moe mirne savjesti satima ljenariti i itati, dorukovati i gledati televiziju. Katkada pritiskom na dugme podigne donji kraj tako da joj se podignu natkoljenice, a potkoljenice nalegnu pod pravim kutom, katkada se namjesti u sjedei poloaj, potom opet podigne prednji i stranji kraj pa lei poput noa za rasklapanje. Nakon viednevnog uivanja u bolesnom krevetu ponovno se vraa u formu i moe preuzeti na sebe neudobnosti zdravoga kreveta.

Naravno, majin telefon stoji na nonom ormariu uz bolesni krevet kako bi ga mogla imati pri ruci kad bude umirala. Zato je prihvatila da svaki put, kad telefon zazvoni, mora trati u spavau sobu. Tamo se baci na krevet i podigne slualicu. Poznajem puae koji moraju zapaliti cigaretu im ponu telefonirati; to se primijeti po odsutnosti, koja moda traje nekoliko sekundi, po kljocanju upaljaa i po dubokom udisaju na kraju. Kod moje majke zamjeuje se tihi um kad razgovara sa mnom, visoko podigne glavu.

Vjerojatno je bolesni krevet bilo ono to me prije reda otjeralo od kue. Do svojega petnaestoga roendana mogla sam spavati u vlastitoj spavaoj sobi i povremeno pozivati prijateljice da prenoe kod mene. Roditelji su mi takoer doputali da za vrijeme praznika ili na proslavama roendana spavam kod drugih djevojica. Ali nakon tatine smrti s tim je bilo gotovo i nuno je uslijedila izolacija.

Ako sam na razrednim sveanostima ili zabavama s vrnjacima htjela svirati na bubanj, mama je tono u deset sati poslala taksi po mene. Vjerojatno nije toliko brinula za mene koliko ju je bilo strah da e satima morati ekati sama u krevetu dok se ja ne vratim. Kad bi me dovezli kui roditelji neke prijateljice, uvijek je bila budna i gledala me pogledom punim predbacivanja.

Poslije mature za mene je dolazilo u obzir samo ono obrazovanje zbog kojega bih morala otii u drugi grad. Odluila sam studirati biologiju u Heidelbergu. Iako mi taj predmet nije posebno leao na srcu, pravila sam se kod kue kao da o tome ovisi moja srea.

Majka me moda voli. Popustila je, odnosno uvidjela da njezino dijete ne moe cijeli ivot spavati uz nju. Razumije se, u poetku sam svaki vikend dolazila kui spavala pokraj nje. Ali nakon godinu dana mama se odvikla, nije me vie svaki dan zvala telefonom, nije dodatnim pozivom provjeravala kada u se naveer vratiti kui, nije mi vie slala paketie sa savaladom i kolaiima od ljenjaka i nije pravila scene kad sam na polugodinjim praznicima otputovala s prijateljicom u kotsku. Morala sam nadoknaditi mnogo toga.

Nakon druge godine jednostavno sam prekinula studij zbog alergije na azbest, zbog jednog nepravednog profesora i zbog nedostatka volje da se bavim mrskom matematikom, fizikom i kemijom. Majci nisam rekla nita o tome, namjeravala sam joj sve objasniti istom kad budem znala to e biti od mene.

Otada sam, kao i ona, prije podne leala u krevetu, a poslije podne sam ila u kafi gdje sam radila kao konobarica. Tako sam upoznala mnogo ljudi, strance i domae, studente uenike. Nerijetko sam sasvim privatno vodila odabrane turiste po gradu i doputala im da me pozovu na veeru. Takve sam prijatelje otpisivala istom brzinom kao i svoje crne arape. To je, dodue, bilo vrijeme velike slobode, za kojim alim, jer mi je majka i dalje slala novac za studij. Kad sam joj dolazila u posjete za njezin roendan ili za Boi, morala sam lagati. Preko telefona mi to nije teko padalo, ali kad sam sjedila kraj nje i gledala je u oi, bilo je strano. Ipak sam se tjeila time to sam znala da nije siromana.

Moj je prvi deko imao ime koje mnogo obeava: Gerd Triebhaber. Zvao me Ruica jer mu se ime Annerose nije svialo. Dugo sam vjerovala da to ime od milja imam zahvaliti stihovima Djeak je ugledao ruicu. Jedna me prijateljica pouila da je Goethe zapravo opisao pomalo skriveni prizor silovanja. Vie nisam htjela da me zove Ruicom, iako je Gerd tvrdio da to nema nikakve veze s naom prvom noi, nego da je to samo krai oblik od Nove Ruice. Smatrao me prilino smetenom.

Ali kad je ovjek odrastao u bolesnom krevetu, onda valjda ima pravo na nekoliko malih napetosti. Meni se, na primjer, gadi mlijeko, ne podnosim tu za trepavice i alergijom odgovaram na razliite tvari; zato mogu piti kao patuljak Perkeo, a nita se ne primijeti na meni. Uvijek zamolim nekoga da mi sipa benzin u auto jer ne mogu gledati kao se vrte brojke koje pokazuju cijenu. Ja znam samo zbrajati, a ne i oduzimati. Imam jo nekoliko muica, koje ne elim odati, ali je pretjerano rei da sam neurotina.

Prije bi se to moglo rei za moju majku. Srdito je odbila moj prijedlog da iznese zdravi krevet i da spava jo samo u bolesnom jer je udobniji. Razlog tome bila je njezina nova sklonost. Za vrijeme adventa pohaala je teaj za izradu medvjedia kako bi nauila praviti lijepe poklone za svoje unuke. Meutim, nije se mogla odvojiti od svojeg prvoroenog plianog mede, nego je iskazala ambiciju da nastavi izraivati te upave ivotinje. Ubrzo je drugi krevet bio naseljen smeim, crnim i bijelim medvjedima, grizlijima, pandama i koalama, brundavim azijskim medvjedima i malim medvjedima s dugakim upavim repovima. Bilo je potrebno uloiti dosta truda da bi se naveer mogao naizmjence raistiti zdrav ili bolestan krevet. A sada namjerava

pohaati i teaj za izradu lutaka. Pretpostavljam da e joj kad-tad biti potreban i trei krevet.

Odrasla sam kao jedino dijete u obitelji. Ali ako to zvui kao da nisam imala brae i sestara, onda ba i nije tako. Otac je imao jednu ker iz prvoga braka, moju polusestru. Ona je starija od moje majke. To stvorenje koje se zove Ellen u svojoj sam mladosti vidjela tono etiri puta, a prilikom tatinoga pogreba sjedile smo sat vremena jedna uz drugu. Za Boi si aljemo estitke koje nita ne govore. Ellen mi je sigurno zamjerala to je na zajedniki otac napustio njezinu majku da bi se oenio mojom iako se to dogodilo dvije godine prije nego to sam se ja rodila. No, ako je moju majku smatrala zavodnicom, koja ludi za mukarcima, i predbacivala joj da je razorila uzoran brak njezinih roditelja, onda si ne mogu zamisliti apsurdnije osude od te. Moja je majka obina ovca koja je blejanjem namamila tatu u staju. Samo nebo zna kako se dogodilo da je ostala trudna s njim. Kad je moj brat doao na svijet, tata se rastao od prve ene. Cijeli je ivot elio imati sina.

Naalost, brat je tragino stradao nakon otprilike godinu dana. Nisu dugo ekali i ja sam bila zaeta. Kad je tata uo da je nadomjestak za sina djevojica, odmah se razbolio. Petnaest sam ga godina gledala kako bolestan lei u krevetu i pati. Od ega je bolovao, saznala sam istom kad sam pola u gimnaziju i odjednom postala velika djevojica: zlatom uokvirena fotografija na njegovom nonom ormariu prikazivala je njegovoga jedinog sina, pokojnog Maltea.

Imala sam, dakle, mrtvoga brata i ivu sestru, ali ni prema jednom od njih nisam imala pozitivan stav. Naalost, uvijek je bilo jasno da ja nisam mogla nadomjestiti djeaka. Posebno loe bilo je po mojem miljenju to to nikada nisu govorili o njemu i o uzroku njegove smrti. Istom danas shvaam da je ta utnja razorila moje djetinjstvo.

Kad sam se kasnije i sama udala i ostala trudna, neprestano sam si svoje budue dijete zamiljala kao ono koje sam vidjela na slici na nonom ormariu: aneo s plavim uvojcima i sanjarskim plavim oima. Ipak, koliko god je Malteov pogled na fotografiji bio sanjarski, nasljednikova je budunost bila tono predodreena: Malte je trebao preuzeti oevu trgovinu opreme za velike kuhinje. Kad se nadomjestak pokazao kao ensko, tata je jo prije mojega krtenja prodao trgovinu i ostatak ivota proveo kao invalid. Nije ni pomislio da bi njegova ker mogla izuiti trgovaki zanat. Moj mali brat se barem preranom smru potedio svakakvih muka. Kad promatram njegovo lijepo djeje lice, onda znam da je Malte bio nadaren za sve drugo, ali ne i za trgovca.

Ovim tunim sjeanjima treba jo dodati i to da sam ivjela u sasvim drukijim prilikama nego moje prijateljice, kojih oevi su imali premalo vremena za obitelj. Moj otac se dojmio mojih prijatelja iz razreda kako stalnom nazonou tako i potpunom nezainteresiranou. Veina mojih prijateljica gotovo ga nije nikada ni vidjela, ali su one ipak znale da se moraju pristojno ponaati u naoj kui nije bilo glasne glazbe, jurnjave po stubitu, nije bilo ni plesa ni pjesme, nije bilo smijeha.

S vremena na vrijeme morala sam itati ocu jer se pokraj sve druge tegobe alio i na umorne oi. Kad bih ga pitala, to bi volio sluati, blago je odgovarao da mu je svejedno. Tako sam mu itala knjige za djevojke, knjige o ivotinjama, pa ak i kolske knjige. Pitanje je je li ikada uope sluao i je li ikada osjetio potrebu da me stavi na svoj krevet. Vjerojatno je i prema meni bio isto tako ravnoduan kao i prema knjigama.

Nedavno sam upitala majku kakav je zapravo bio taj ovjek za kojega se ona udala. Pogledala me s krajnjom zbunjenou. Pa poznavala sam petnaest godina i moram znati kako je bio dobar otac, pun razumijevanja! Ipak, doputala je mogunost da je esto uzimao sredstva za smirenje zbog ega je bio na odreenom odstojanju spram banalne stvarnosti svakodnevnoga ivota. Realna banalnost bila sam ja.

Postojala je jedna iznimka kada mi je njegovo drutvo bilo zabavno, a to su bile povremene igrice petkom popodne. Otac je sjedio u krevetu, ja uz njegove noge, a majka je bila kod frizera. Pomini posluavnik sluio namje kao stol. Nae su igre bile jednostavne, zvale su se nip-nap ili ivot i smrt, a kad sam bila neto starija grad, drava, rijeka; ja sam jela slane tapie i okoladu s lenjacima, a tata je pio pivo. Kad bi se majka vratila, redovito bi psovala zbog mrvica u krevetu. Ali tata je i tako uvijek objedovao u krevetu, prolijevao kavu, jednostavno ostavljao na jorganu masne dijelove unke i kou od kobasice, ljuske od oraha i korice sira. iako je majka stalno presvlaila krevet, to je nehigijensko ponaanje privlailo muhe kojih nije bilo ni u kuhinji ni u zahodu, ali su zato neprestano kruile oko tatinoga kreveta. Kao to se Neptun prikazuje s ostvama, tako bi se tatu trebalo naslikati s tucalom za muhe. Kad sam jednom dnevno prilazila njegovom krevet i pitala ga: Tata, kako si?, on bi redovito odgovarao da je umoran od ivota. Nije mi dao mnogo znanja i mudrosti, ali sam zato ve sa pet godina ovladala genitivom.

Danas bih moda imala hrabrosti posjetiti oevu prvu enu i razgovarati s njom, ali ona je umrla samo nekoliko godina poslije njega. Bojala sam se susreta s mojom polusestrom Ellen koja je oca zapamtila kao zdravog. Ne bih mogla podnijeti kad bi mi ona pripovijedala o bezbrinom, veselom djetinjstvu, o ocu, koji joj je pravio kue za lutke i zamolio je za prvi ples u ivotu. Ona je ipak bila ve odavno odrasla kad se tata okrenuo mojoj majci ili, bolje reeno, mojem novoroenom bratu; rastava Elleninih roditelja za nju nije mogla znaiti nikakvu stvarnu katastrofu. Ona pamti zdravoga oca u plavim odijelima. Ja pamtim samo njegove prugaste pidame i jutarnje ogrtae tamnocrvene ili maslinastozelene boje. Ona je bila s njim u kinu, na protenju, na moru i na plesu. Ja sam, naprotiv, uvijek samo sjedila uz njegov bolesniki krevet, a nakon njegove smrti sam i spavala na njemu.

Ako je tono da malim djevojicama otac prva velika ljubav, onda sam ja beznadno zakinuta. Nije me volio, a nisam ni ja njega. Kad je umro, osjetila sam olakanje, ne slutei da e i nakon smrti imati negativan utjecaj na moje budue ljubavne doivljaje.

Moja majka ne moe propustiti da za praznike pozove k sebi jedno od moje djece. Iako ima dosta mjesta u kui mojih roditelja i djeca bi sigurno rado spavala u mojoj nekadanjoj sobi, tono znam da bi ih majka prisiljavala da spavaju s njom u bolesnom krevetu. Svaki put sam izmiljala izgovore kako bih sprijeila da prenoe kod moje majke. Neka bude zadovoljna i s plianim medvjediima.

Osim toga tvrdima da je bolesni krevet kriv to imam strane snove. Vjerojatno svaki ovjek u snovima ivi drugim ivotom, ali kod veine se izmjenjuje neugodno s ugodnim. Moja mi prijateljica Silvia uvijek pripovijeda o ugodnim doivljajima u snu, pri emu nije ba sasvim sigurna prireuju li joj oni doista vrhunac uitka tako da je zadovoljena za nekoliko sljedeih dana. I moja djeca sanjaju o zlatnim medaljama, doivotnom prijateljstvu s Winetouom ili o gumenom medvjedu visokom dva metra. Kod mene ne postoji nita od toga. Neugodnosti, ponienja, gubitak ljubavi, neko me hvata na djelu, esto smrtni strah to je moj noni ivot. Ima ljudi koji se od takvih vampira brane raspelom ili bijelim lukom, ali kod mene je to bilo bez uspjeha. U

novije vrijeme pokuavam uroniti u promatranje umjetnike slike kako bih nala mir i provela no bez snova. Imam dvije debele knjige s reprodukcijama baroknih slika koje prikazuju mrtvu prirodu.

2.

Savrena tiina

Iako prikaz mrtve prirode treba sadravati zapravo samo beivotne ili nepokretne predmete, postoje iznimke kao to su mali glodavci na mojoj drugoj omiljenoj slici. Slikar Ludovico di Susio uspio je naslikati tri tako sitna smea mia da bi gotovo mogla stati u naprnjak. Utoliko su mu vei plodovi junoga voa zlatnouti limun i plamena narana s finim porama. Crvene, sjajne jabuke, orasi, tapii za grickanje posuti eerom u prahu, noi za voe na uglaanom tanjuru od cinka pozivaju nas da se posluimo. Istom kad bolje pogledamo, vidimo male mieve koji grickaju badem. Sasvim tiho su se nou uvukli ovamo i istrauju to ima za jelo. Onaj, tko ima dobar sluh, ut e ih kako hrskaju i cijuu, a onaj, tko vrsto spava, sigurno se nee probuditi.

Vjerojatno ima mnogo roditelja koji svoje male keri zovu Miiu; no kod mene su bile posebne okolnosti te sam nekoliko puta ulovila otrovane mieve i tako ih dugo njegovala u kolicima za lutku i vozila ih u etnju sve dok ih nisam mirne savjesti pokopala. Moja mi je prijateljica Lucie pripovijedala kako se ona u tim godinama igrala frizera pa je jednom maku odrezala brkove ve tada smo se dobro upotpunjavale.

Kad bih se uvjerila da mi roditelji vrsto spavaju, kretala bih u akciju. U spavaici sam hodala po kui,kradom uzimala okoladne bombone, plesala pred televizorom, koji je radio bez tona, otvarala sef kako bih se mogla igrati novcem i porila jedan dio pulovera koji je majka plela preko dana. Dok sam to radila, osjeala sam veliki strah, ali i jo vee zadovoljstvo. Zapravo sam htjela da me jednom netko uhvati na djelu i da onda vritim iz svega glasa. Ali sve je bilo uzalud, nitko danju nije primjeivao tragove moje none razuzdanosti. Predala sam se. Plamiak mojega temperamenta ugasio se ispod debelog staklenog zvona, osjeali su mi se uguili ispod sloja pamuka. Nikada ne pokazujui osobno zanimanje, roditelji su bili profesionalno dobri prema meni.

Nona mora o zaputenom dojenetu poznata je gotovo svim majkama: s uasom se sjetimo kako u nekoj mranoj prostoriji lei malo dijete za koje smo mi odgovorni i na koje smo jednostavno zaboravili. Je li mrtvo? Cijeli dan nije dobilo hranu, nitko ga nije previo ni pomazio. Kad ga konano uzmemo u ruke i podignemo, ono daje jo samo slabi znak ivota i mi se budimo u suzama.

Kad sam priala ovaj san Silviji, mojoj daljnjoj roakinji i otkako je doselila ovamo, treem lanu naega saveza prijatelja -, odmah je odmahnula: Sanjala sam to ve sto puta u svim moguim varijacijama. Ja sam joj pokuala objasniti kako nisam loa majka, koju u snu progoni grinja savjesti, nego da podsvjest time alje neku poruku: to jadno dijete sam ja sama. Kao i mnoge druge ene i ja sam godinama, a moda i desetljeima mislila samo na obitelj, a sebe zapustila. Polumrtvo dijete mora sada dobiti svu ljubav i panju, inae e moda biti prekasno.

Sivia se iznenadila. Ne vjerujem ti! Tipina naklapanja psihologa amatera. Mogu misliti da ti je Lucie napunila glavu tim glupostima! Kao da nema svatko grinju savjesti u odnosu na svoju djecu! Njima nikada ne moe udovoljiti.

utjela sam. Uope joj nisam htjela ispriati moj drugi san jer se u njemu pojavila i ona:

Stojimo u kupaonici pred zrcalom i isprobavamo nove frizure, dok mi se najmlae dijete kupa u kadi. Ogovaramo nae svekrve, pjevuimo uz glazbu iz radija, miriimo moj novi parfem. Kad pogledam dijete, ono ve odavno lei pod vodom. Srce mi stane, podignem maloga u vis ne die -, uhvatim ga za noge i pokuavam mu ispustiti vodu iz plua. Iz malenih usta voda tee i tee. Na kraju izlaze i organi. Srce, jetra i bubrezi padaju u vodu u kadi. Silvia sve pokupi i baci krvavo klupko u zahod. Probudim se uz vrisak.

Izgleda da Silvija nije primijetila koliko su crne misli to me zaokupljaju vjerojatno zbog bijesa, jer je u nekom starom kovegu pronala zbirko fotografija svojega supruga. uzaludno sam joj pokuavala objasniti kako se porno fotografije mogu nai u gotovo svakoj kui. Meutim, razumjela sam je jer sam i ja za vrijeme mojega braka ve jednom naila na takve stvari.

Vjerojatno je tada u meni sazrela odluka da otjeram strane snove i da konano u sebi oivim polumrtvo dijete. Silviji je bilo lake rijeiti taj problem jer oni svu svoju ljubav ve godinama poklanjaju konjima. Kao djevojka, Sivia je bila oduevljena amazonka i sada se ponovno posvetila tom hobiju. Svako dopodne, dok su joj djeca bila u koli, mogli ste je nai u dvorani za jahanje. Mislila sam da se odluila za taj sport jer ju je priroda i onako ve obdarila takozvanim jahaim salom. Ipak joj nije polo za rukom pridobiti me za tu svoju strast. Ja ba nisam sportski tip i htjela sam rae pokuati s nekakvim stvaralatvom.

Reinhard, moj mu, nakon zavrene osnovne kole izuio je stolarski zanat, zatim je zavrio visoku tehniku kolu i na kraju je studirao arhitekturu. Razoarano je pripovijedao o svom kolovanju za stolara jer je mjesecima samo morao blanjati vrata od brijestova drveta, dok mu je srce tuklo za hrastovim daskama.

U njegovom buduem zvanju dobro mu je dolo to to se razumio u drvo. Otkako smo imali vlastitu staru kuicu, mogao je svoje zamisli provoditi u djelo: skidati grede s kue i obnavljati ih, praviti prozore s prekama, potpuno jednake kao to su izvorni i danima planirati preureenje tavana.

Ima malo arhitekata koji, po mojem miljenju, imaju dobar ukus. moj suprug sigurno ne spada u tu manjinu. Ono to je upropastio u naem kraju, ne moe se tako lako previdjeti. To je postmoderna masovna roba najjeftinije vrste koja ispunjava unutranja gradska graevinska prazna mjesta samo da neto bude na njima. Meutim, on si kao zaposlenik kod graevinske tvrtke nije mogao sam birati poslove i to je vjerojatno bio razlog to je naa vlastita mala kua polako, ali sigurno postajala neka vrsta zaviajnoga muzeja.

U poetku sam bila oduevljena. Ima li to ljepe od starinske kue sa seoskim vrtom? Kad smo razgledali kuu, cvjetali su plamenci i ivanice, zavornjaci i eboji zajedno s lukom i perinom. Vlasnica se do svoje smrti s ljubavlju brinula o vrtu; njezini nasljednici nisu pokazivali zanimanje za nastavak idile, ali su zato odredili paprenu cijenu. No dobro, to sad imam kukati, zaslijepljenou zaljubljenog para kupili smo kuu bez mnogo cjenkanja.

to se tie mojeg novog hobija, on se morao potpuno uklopiti u Reinhardov san o savrenom svijetu. Kua je trebala biti ureena u seoskom stilu kako bi se razlikovala, bez stolica od elinih cijevi, Corbuisierovih lealjki i uredskog namjetaja u stilu bauhausa, emu su inae njegovi kolege davali prednost. Da nisam pripazila, moj bi bidermeier namjetaj od svijetle borovine, koji sam naslijedila, s vremenom bio zamijenjen kvrgavim drvenim klupama, klupicama za munju i kolovratima. Jednoga je dana Reinhard donio s buvljaka zidni sat s obojenim brojanikom i puknutim staklom. Nema problema, rekao je i otvorio sat. Ali nije bila stvar u tome da se samo kupi novo staklo, nego smo sa aljenjem otkrili da je bila rije o oslikanom staklu koje se ne moe spasiti. Nije puklo samo staklo na poklopcu, nego je sliica bila slomljena. Reinhard je bio tako alostan da sam mu predloila da pokuamo spasiti sliku.

Dala sam staklaru da mi izree odgovarajui komad stakla s rupom za kazaljke u sredini. Odluila sam napraviti kopiju slike. Motiv veseli veslai na nekom bavarskom jezeru bio je toliko draestan i lijep da nisam imala namjeru ukraavati ga s nekoliko naivnih seoskih rua.

Kupila sam si kistove od kunovine, uljne boje i rasprivae, te bezbojan lak. Vjerojatno ne bi trebalo biti tako teko staviti napuklu sliku ispod novoga stakla i jednostavno preslikavati. Obrise sam nacrtala s crnim tuem, ostavila ih da se osue i poela kao to su mi preporuili u prodavaonici slikarskih potreptina prvo s brojanikom, a onda s likovima u prvom planu.

Reinhard je u poetku bio sumnjiav. Ali kad je vidio kako se boje na staklu istiu svojom svjetlinom, pohvalio me i ohrabrio iskreno vjerujui da u uspjeti. Svaki je promatra morao priznati kako mi je moje prvo djelo odlino uspjelo, dodue naopako (osim brojki). Jo je dugo taj sat zauzimao svoje poasno mjesto iznad stola za objedovanje.

Nakon te poetnike sree otvorio mi se apetit. Nisu to morali biti samo satovi; u nau su se kuu uklapale i druge slike na staklu s prizorima iz seoskoga ivota.

Tako smo na koncu svi pridonijeli poseljaenju naega posjeda: Reinhard s gredama, ja sa slikama, moja svekrva s ipkanim zavjesama koje nam je kukiala od pamunog konca prirodnobijele boje, moja majka s medvjediima u tirolskoj narodnoj nonji (dirndl) i konim hlaama.

Da se rijeim barem jednog medvjedia Tirolca, posjetila sam za Boi svoju staru prijateljicu Lucie. Njezin maak Orfeo i jednogodinja Eva igrali su se pod boinim drvcetom, bilo ih je lijepo gledati. to se tie ukusa, oboje su bili na istoj razini. Slatko, mlano mlijeko za stomak, zvonca za uho i crvene kugle na boru za oko. Oboje su poludjeli za sjajnim staklom koje je ubrzo moralo biti odstranjeno u obliku opasne hrpe krhotina.

Kako se, zapravo, oblikuje ukus? upitala sam se. Malo dijete, koje jo nije bilo ni u jednom muzeju, kao mnoge ptice i kukci tei za neim arenim, kriavim, za sjajnim zlatom i srebrom. Jo su za osmogodinje djevojice arene slike s goruim srcima, vijenci od nezaboravka i gugutavi golubovi najvee blago koje mogu nadmaiti jo samo adventski kalendari posuti svjetlucavim snijegom. I meni se jo sviaju takve stvari kao tajna sentimentalna sklonita za srce; dirnuta sam kad vidim kako moja ki Lara mijenja s drugom djecom sline sliice i gomila ih kao to sam i ja radila u njezinim godinama.

Na poetku mojeg oduevljenja slikanjem koristila sam kao predloke zavjetne slike iz jedne umjetnike mape, ali su mi s vremenom ti motivi postali previe

poboni. Nije se slika svetoga Sebastijana mogla objesiti ba u svaki ugao, kao to mi se vie nisu sviala ni gorua srca i Marija pomonica. Poela sam slikati slobodno.

Moja djeca Lara i Jost donijela su mi sa smetita bruena staklena vrata kuhinjskoga ormara, Reinhard mi je donio balkonski prozor s neke sruene kue i skrojio mi ga po elji.

U poetku me podupirala cijela obitelj. Slikala sam etiri godinja doba, seoske sveanosti, vjenanja u svibnju, Ivicu i Maricu. Mojoj prijateljici Silviji, kojoj nita nije bilo dovoljno dobro, darovala sam etiri sudionika lova na lisice u crvenoj odori, a meu njima je bila i ona na njezinom astmatinom arcu. Lucie, uiteljica po zanimanju, dobila je staromodnu kolu s draesnim prvaiima, klupama, kolskom ploom i raunalom. Povremeno sam radila s povealom jer su mi slike uglavnom bile maloga formata. Vjerojatno je to bilo najsretnije doba mojega ivota kad bi suprug i djeca ujutro otili od kue, a ja bih poela slikati na kuhinjskom stolu. Zaboravljala sam samu sebe i svoju sudbinu izmuene ene i majke, katkada sam zaboravila i da je dolo vrijeme za kuhanje.

Jedne me veeri Reinhard iznenadio prijedlogom da se osamostali; ve due vrijeme ef mu daje najneugodnije poslove na primjer borbu protiv vjetrenjaa s graevinskim uredima. Zamisao mi se svidjela, iako je bila rizina. Reinhard se nadao da e moi preuzeti neke svoje muterije koje su mu bile naklonjene.

Za poetak e biti dovoljan mali ured, naravno s prvoklasnim osvjetljenjem. Telefon, fax i malo namjetaja stroj za crtanje je ve imao -, to ga nee kotati cijelo bogatstvo. Kompjutorski program je mogao jo priekati.

A namjetenici? upitala sam. Reinhard je odmahnuo glavom. Ono malo posla tajnice moe i ti preuzeti,

ugovarati sastanke, pisati opomene, zahtjeve za graevinske dozvole. Ima dovoljno vremena dok su djeca u koli.

Kako mu je samo glas bio piskutav, pomislila sam, uope ne pristaje njegovom mukom nastupu. Ali on je imao uspjeha i s piskavim glasom.

Prije udaje nisam samo radila kao konobarica, nego i u uredima, ni dobro ni rado; u svakom sluaju, za mene pisai stroj nije bio strano tijelo. Zar bih sada trebala ono malo slobodnog vremena prije podne, kada sam ivjela samo za slikarstvo, rtvovati za posao koji sam mrzila vie od kuhanja? Ali, s druge strane, nije li moja dunost pomagati suprugu u njegovu poslu i u njegovoj ulozi hranitelja obitelji? Nisam rekla ni da ni ne, Reinhard me uope nije ni pitao za miljenje. Moja se suradnja podrazumijevala, iz ega sam zakljuila da nikada nije previe ozbiljno shvaao moje umjetnike pokuaje. I bez toga sam kao supruga jednoga arhitekta morala prati prljave koulje i hlae i to sam smatrala svojim doprinosom. A sada sam jo povrh toga bila upregnuta i kao tajnica.

Inae su prvi dani nakon otvorenja ureda nalazio se u blizini nae kue -, bili ispunjeni pionirskim duhom, punim nade. Naravno, Reinhardovo radno mjesto nije smjelo odati njegovu sklonost ka rustikalnom ugoaju jer bi to bilo previe perverzno za jednoga arhitekta. elik, pleksiglas i koa sainjavali su ne ba izvornu, ali sterilno-neutralnu opremu. U napadu velikodunosti htjela sam saiti zavjese, ali se Reinhard odluio za srebrnosive plastine lamele. Budui graditelji moraju sami odluiti to ele i ne smije se niime utjecati na njihove odluke. Meni je prepustio izbor lonanica.

Silvia se u meuvremenu zaljubila u svojega uitelja jahanja. Poslije etrnaest godina braka to je bilo sasvim normalno. Zavidjela sam joj zbog jaine njezinih osjeaja, zbog toga to je mogla pocrvenjeti u licu poput djevojice, zbog sjaja u oima i pretpostavkama koje je imala o osjeajima mnogo mlaega jahaa. Mi potene domaice nismo, za razliku od naih mueva, imali ba mnogo prilike za flert, osim ako nismo htjele namamiti u krevet dimnjaara ili ovjeka koji oitava potronju plina. Silvijin je suprug ujutro odlazio iz kue, odjurio u svoju tvrtku i ostajao tamo esto i nou; nitko nije sluti to on tamo zapravo radi. Ali nije uope bilo upitno je li imao zgodne tajnice ili podatne praktikantice. I tako je Silvija sa sigurnou pretpostavljala da njezin Udo, koji tako dobro izgleda, ne proputa ni jednu priliku. Iako je znala pretjerati, u tom je sluaju vjerojatno bila u pravu: on se udvarao ak i meni.

Ni Reinhard nije bio zakinut, to se toga tie. Arhitekti su privlana suprotnost muevima u sivim flanelskim odijelima, oni nose izme, kone jakne, karirane koulje, alove koji lepraju oko njih i imaju auru outdoor tipova iako najvie vremena stoje pognutih lea nad svojim daskama za crtanje.

A ja? Prije sam se trudila oko naeg kunog lijenika, odnosno, vodila sam maloga Josta k njemu i onda kada to nije bilo potrebno. Ali nije bilo niega meu nama. Jedna moja prijateljica voli svojega sveenika i vrlo je angairana u radu vjerske zajednice, Lucie opet preesto juri frizeru ali nijedna nee imati sree, kao ni Silvia, jer, na kraju, majke s djecom nisu ba napoeljniji kandidati. Naveer ne mogu izlaziti, na odmor putuju s obitelji, a u krevet odlaze s grinjom savjesti, suzama i u neromatino doba dana.

Gledam sliku s mievima. Neobino su mi se svidjeli tajanstvenost, male prijevare, prikradanje. Lucie mi je i u tom pogledu slina. Ona ne govori mnogo o svojoj prolosti, ali ja mislim da Gottfried nije otac njezinom trogodinjem sinu. Neobian djeak, mali Moritz, sigurno e joj praviti probleme. Kad smo s njezinih etvero i mojih dvoje djece bile na protenju, razmiljala sam koliko je ukupno majki i oeva imalo udjela u tom jatu. Moda est?

3.

Kljuni doivljaj

Prije nego to sam se udala, pokuavala sam s mnogim mukarcima. Bilo bi pogreno zakljuiti da mi je posebno stalo do seksa. Prije e biti sasvim suprotno. Jednostavno nisam eljela prihvatiti injenicu da mi seks ne ini nikakvo zadovoljstvo; krivnju sam traila u mukarcima. Dakle, testirala sam ih jednog po jednog.

Reinhard je kljuna osoba, s njim je dolo do preokreta; istom sam poslije shvatila to je pravi uzrok tome. Do tada sam odlazila s mukarcima u krevet jer je to bilo najpraktinije, a s Reinhardom sam leala na graevinskoj skeli. Nije bila stvar u tome da mi je bio potreban nekakav posebno opasan poticaj da se zagrijem, jednostavna injenica bilo je to to nisam mogla vidjeti mukarca u krevetu, a da mi se ne pojavi slika mojega bolesnog oca. Edipov kompleks ili ne, ali predodba da spavam s ocem, bila mi je nepodnoljiva.

Ali nakon onoga na skeli predala sam se Reinhardu pa sam mogla biti sretna i na obinom madracu.

Poslije dvije godine, dodue, moj je zanos poeo opadati, ali na je brak dosta dugo bio sasvim u redu. Istom kad se osamostalio u poslu, Reinharda su poeli muiti strahovi da e osiromaiti. Poslovi su nekako jadno kapali, uteevine nismo imali. Kad smo platili raune, i to sa zakanjenjem, ostajali smo bez daha to se tie novca. Moj se mu ulanio u najskuplji teniski klub kako bi upoznao bogate ljude.

Gottfried pjeva u jednom jako simpatinom zboru, preporuila mu je Lucie, ima oko pedeset lanova ...

Mogla sam se samo nasmijati na to kad sam se sjetila Reinhardova glasa. Moda bi se trebao upisati u kakvu stranku kako bi na preporuku nekog opinskog vijenika dobio komunalne graevinske poslove. Iako ta praksa nije bila javno priznata, prialo se da ona ipak funkcionira.

Kad je konano dobio nekoliko donekle unosnih poslova, pretvorio se u nervoznog, preoptereenog menadera koji vie nije imao vremena za obiteljske probleme. Pojam delegirati postao mu je omiljena rije. Ako je trebalo kupiti potanske marke ili odnijeti njegove cipele na popravak, ii s djecom na plivanje ili planirati godinji odmor ja sam bila delegat. A da i ne govorimo o tome kako je traio od mene da prouim neki njegov honorarni pravilnik za arhitekte i inenjere.

ak i naveer, kad bismo sjedili za ve i onako zakanjelom veerom, telefonirao bi strani gospodin Rost. Helmut Rost je bio strailo za sve arhitekte bio je neodluna stranka. Nakon to se tjednima borio sam sa sobom, jedne smo veeri, neposredno prije ponoi, dobili vijest da se konano odluio za bijela vrata.

Dok se Reinhard kao rtva svojega zvanja bavio sportom, mogla sam katkada odvojiti koji sat za slikanje. Meutim, nikada nije bilo dovoljno vremena da se neometano potpuno predam kistu i utonem u duu. Osim toga, muila me sumnja je li dobro to bez nadzora preputam svojega mua drutvu lijepo graenih tenisaica. Ili je li istina da igra samo s mukim partnerima? i onda sam poela biti zlovoljna i nezadovoljna.

Sa Silvijom gotovo da i nisam mogla razgovarati o svojim problemima, njezin je konj bio na prvom mjestu. Dobro je to sam imala Lucie koja je uvijek pozorno sluala. Naalost, na je odnos bio malo jednostran jer ona nije nita govorila o svojem ivotu. Na njezinim je kunim vratima pisalo Hermann i Meier-Stver. jasno, ve sam i prije znala da dvoje starije djece nije ona rodila. Osmogodinji je Kai iao s Jostom u razred, pa sam tako na jednom roditeljskom sastanku upoznala Lucie i Gottfrieda. Ali kad sam sa znatieljnom sumnjom upitala Lucie: Jeste li vi uope vjenani?, ona je izbjegla pravi odgovor. Kasnije mi je nagovijestila kako je jednom u ivotu uinila veliku pogreku i bezuvjetno se rtvovala.

Nedostatak povjerenja s njezine strane malo me pogaao. Nema veze je li netko vjenan ili nije ili su djeca od razliitih oeva, to danas ne igra nikakvu ulogu. Koliko li me je samo morala smatrati primitivnom kad mi nije povjerila tako sporedne stvari?

Jednoga sam dana pozvala na veeru Lucie i Gottfrieda, Silviju i Uda kako bi nam se i muevi poblie upoznali. Ta e mi veer ostati u neugodnom sjeanju.

Moram priznati da sam htjela dovriti sliku na staklu, na kojoj e se vidjeti naa kuica i vrt u ljetnom ugoaju, kako bi joj se gosti mogli diviti. Ali bilo je potrebno mnogo vremena da se lijepo i vjerno naslikaju zavornjak, divlja rua i suncokret. Osim toga, zabrljala sam neto s perspektivom: staze, koje se kriaju, s okruglom gredicom u sredini izgledaju kao da e se raspasti. Stablo dunje bilo je prenisko, a drveno postolje za grahoricu u cvatu preveliko.

Kako sam do posljednjeg trenutka nezadovoljno brljala po mojem djelu, koje onda nisam htjela nikome pokazati, i veera mi nije uspjela. A ve sam nekoliko puta proslavila s takvim slijedom jela. Posebno mi je bilo neugodno zato to je Lucie navodno bila izvrsna kuharica. Junei odrezak je bio prekuhan, krumpiri preslani, umak je imao bljutav okus. Umak od hrena i jabuka, koji je bio Reinhardovo omiljeno jelo, sasvim sam zaboravila.

Naalost, ni mu mi se nije pokazao kao veseo, priseban umjetnik ivota koji u takvim situacijama spaava ono to se moe spasiti. Ispriavao se tako nametljivo da je ak i bezaleni Gottfried uvidio kako sam ja loa domaica. Udo je u tom demoraliziranju vidio priliku da se baci na mene. ena moe imati sasvim druge kvalitete, primijetio je i pokuao me poljubiti punim ustima. Pijani ga je Reinhard htio sprijeiti u tome i pritom je prevrnuo svoju au. Silvijina plavo-be pletena haljina marke Missoni natopila se crvenim vinom. Lucie je poela saaljevati Reinharda jer se on u posljednje vrijeme stalno nalazi pod stresom. On se, dodue, zaudio to ona uope zna za to i konano se osjetio shvaenim.

Kako bih se vratila na neutralan teren, skrenula sam razgovor na jedan davni godinji odmor. Neka nai bogati prijatelji uju gdje smo bili! ena, koja ima djecu, nikada se ne moe zapravo odmoriti, poela sam. Jost i Lara su se ve prvi dan na Azurnoj obali razboljeli, i to od ospica! Dok je Reinhard surfao i sunao se i nije htio na francuskom traiti u ljekarni epie protiv visoke temperature, ja sam morala dane i dane provoditi sa cmizdravom djecom u apartmanu. Ali prije nego to sam im mogla ispriati kako mi je jedan atletski graen Francuz s prozora dobacio kako izgledam kao Brigitte Bardot u mladim danima, Silvia me pogledala razrogaenih oiju: Ana, divim ti se to uope ne razmilja o

Oblio me hladan znoj od bijesa, ali nisam rekla ni rijei. Lucie, mislei kako samo ona zna pedagogiju, pakosno je proturjeila: Na sreu,

za Silviju se to ope ne moe rei, ona se sigurno ni minutu vie nego to je potrebno ne brine o svojemu potomstvu.

Da, ona je i dan i no u staji, potvrdio je Udo, i jo nikad nije posluila juneu odrezak bio on ilav ili raskuhan.

Silvija je bila toliko povrijeena da je za osvetu poela govoriti o pornografskoj zbirci svojega supruga. Meni nije preostalo nita drugo nego da ih sve napijem tako da popadaju pod stol.

Kad su gosti uvrijeeno otili svojim kuama, htjela sam za utjehu spavati sa svojim muem. On je bio previe umoran pa sam morala potraiti utoite u svojim mirnim slikama.

Otkako pokuavam sama slikati, divim se tehnici trompe-loeil, kod koje se gledatelju ini da moe uhvatiti predmete na slici. Na obojenoj drvenoj ploi nalaze se tri crvenkaste kone trake, privrene mesinganom dugmadi kako bi mogle pridravati predmete koji stalno trebaju biti na dohvat ruke. ovjek bi pomislio da moe skinuti depni sat u obliku kugle i da moe izvaditi upavo gusje pero. I peat od ebanovine, tigrasti kotani ealj, no na rasklapanje, pisma sa slomljenim crvenim ili crnim peatom i raehane broure stoje meu trakama tako labavo kao da ih netko stalno uzima i vraa ih na mjesto, kad mu vie ne trebaju. Meu tim potreptinama nalazi se na kraju i jedan klju i tu se odmah namee pitanje zato je on tako oito svima dostupan.

Uostalom, ni Lucie ni Silvia nisu pokazale zanimanje za moje slike na staklu. Jedini, koji ih je blagonaklono gledao, bio je Udo. Mislim da bih ga mogla dobro podnijeti kad ne bi bio enskar. Bio je aljiv i inteligentan; mora da je bio velika zvjerka jer je zaraivao pravo bogatstvo. Silvija je imala sve to ja nisam: istaicu, solidan automobil (a ne krntiju kao ja), ukusnu odjeu, veliku, prvorazrednu obnovljenu vilu i dovoljno gotovine u torbicama. Istina, bila je velikoduna kad je bila rije o tome da daruje Lari odjeu svoje keri. I ja sam posudila od nje veernju haljinu za ljetnu zabavu teniskoga kluba, a ona je vie nije htjela uzeti natrag. Na bokovima mi je preiroka. A osim toga, nisam smjela pokvariti odnose sa Silvijom ve zbog toga to je ve nekoliko puta obeala da e Reinhard (kad za to doe vrijeme) za njezino udruenje graditi novu dvoranu za jahanje zajedno s klupskim prostorijama.

Prije nego to se udala, Silvia je bila struni savjetnik za namjetaj, posebno za skupe kuhinje. Ona nije zbog toga postala strastvena kuharica, ali njezina kuhinja bljeti od istoe i puna je najnovijih tehnikih dostignua. Samo to se udala, objesila je svoje zanimanje na klin i predala se uivanju, u emu su je ometali samo kratki napadi majinske ljubavi. Bocu vina za doruak preporuio joj je lijenik, konja sam joj navodno ja savjetovala, za ljubav prema uitelju jahanja bio je kriv Udo koji ju je potpuno zanemario.

Ako mi je Silvija takav trn u oku, onda se iza toga vjerojatno krije malo zavisti i ljubomore. U svom prijanjem zvanju savjetnice za kuhinje upoznala je milimetarski papir zbog ega se smatrala povezanom sa pozivom arhitekta; ali je Reinhard po mogunosti izbjegavao njezino drutvo. Ionako nije igrao neku veu ulogu u otmjenim krugovima, a i sam je bio toga svjestan. Utoliko prije moram priznati da se onoliko muio oko tenisaa samo da bi postao slavan, iako nisam ba uvijek do kraja vjerovala u njegov obiteljski altruizam. I Silvijin mu Udo je takoer igrao tenis, one nesretne veeri dogovorio se s Reinhardom za jednu partiju tenisa, ali je poslije otkazao zbog sranih tegoba.

Da, bogati se obino bave nekim elitnim sportom, zato mi je milija Lucie, koja sigurno nije siromana, ali ne igra ni golf niti jedri. S etvero je djece preoptereena, pomislila sam.

Stoga sam se iznenadila kad je govorila o svojoj namjeri da se, im Evica poe u djeji vrti, zaposli kao uiteljica na pola radnog vremena.

Vidi, Anne, rekla je, ja nisam godinama studirala zato da trunem u kui. Mogla bih ja to isto rei i za sebe, ogoreno sam odgovorila. Lucie je dola na pomisao kako bih ja mogla, ako imam volje, prije podne pripaziti

na njezinu malu Evu i oko dvanaest sati dovesti Moritza iz vrtia. Ona bi mi dobro platila za to.

Zna dobro da mi se i vlastita djeca dre za suknju i da osim toga moram Reinhardu biti tajnica, rekla sam. Kako bih uza sve to mogla uvati i tvoju djecu? Osim toga, ionako se ne bih mogla dugo zadravati kod tebe, jedino da ne ukloni Orfeja.

Lucie je kimnula glavom, moja je alergija na make optereivala nae prijateljstvo. Svoj omiljeni hobi, koji je stalno bio zapostavljen, nisam uope spomenula kao

razlog zbog kojega ne mogu prihvatiti njezinu ponudu. Ve sam, naime, dugo vremena predosjeala da je gotovo s mojim slikanjem.

Nekoliko dana poslije veere za goste, kad sam u kunim papuama i jutarnjem ogrtau izala iz kue i sila stubama mokrim od kie na ulicu kako bih izvadila

novine iz potanskoga sanduia, na brisau Reinhardova terenskog automobila ugledala sam crvenu ruu. Kako je kiica samo prskala i nije bilo ba mokro, ostavila sam ruu i vratila se u kuu gdje sam postavila stol za doruak. Dok su Reinhard, Lara i Jost, kao i uvijek sa zakanjenjem pili kavu i kakao, ja sam ve i zaboravila na cvijet.

Ali naveer sam ga se sjetila. Gdje si ostavio ruu? upitala sam mua. to? rekao je. Za tvoj je brisa ujutro bila zataknuta crvena rua, znak ljubavi ... Reinhard nije bio ni glup ni slijep da ne bi primijetio taj tajanstveni znak

oboavanja. Rekao je da nije primijetio nikakvu ruu, moda je pala kad je upalio motor i krenuo, padala je kia.

Zamiljala sam kako je rua bila namijenjena zapravo meni, kao njena aluzija na ime Annerose. Ili si je moda Silvija dopustila tu alu?

Nisam pridavala toj stvari nikakvo znaenje i ne bih uope vie na to mislila da nisam tono tjedan dana poslije toga otkrila novu crvenu ruu na istom mjestu.

Slavodobitno sam stavila corpus delicti pred Reinhardovu alicu za kavu. to je to? upitao je. Ujutro je najradije utke itao novine.

Isto ono to i proli tjedan! rekla sam promatrajui ga isptivaki. Je li njegova bezazlena reakcija bila iskrena? Moda je bio strunjak za pretvaranje? Je li on imao tajnu ljubavnicu ili sam moda ja imala nekakvog tajanstvenog oboavatelja?

Poslije tree rue poela sam strogo nadgledati Reinharda, provjeravala u njegovom rokovniku kada je slobodan i pratila oblai li se u to vrijeme drukije nego inae. Kako sam svoje tajnike zadae obavljala kod kue, rijetko sam odlazila u njegov ured koji je istila jedna mlada Turkinja. Odluila sam ga uskoro spontano posjetiti u njegovu carstvu.

Dok je Reinhard sjedio u kadi, pregledala sam mu lisnicu. Nije bilo ljubavnih pisama, ali sam nala jedan sumnjivi raun iz restorana. Prema podacima iz rokovnika za tu je veer bila predviena teniska utakmica, sjetila sam se da je prilino kasno doao kui i da nije skoro nita jeo. Pored skupog vina i grape na raunu je pisalo: 1 x sen. t., 1 x odrezak. Odrezak je mogao biti za njega, ali ljubavnica, koja je naruila tanjur za seniore, bila je zanimljiv sluaj. Dok sam ja posebno za njega pripremala peenu kobasicu s krumpirom, on je bio na veeri s nepoznatom enom. Kod kue se svaki pfenig tri put okrene prije nego se potroi.

etiri rue su me ve prilino zabrinule. Naravno, pokuala sam poiniteljicu uhvatiti na djelu, ali ona se vjerojatno prikradala usred noi. Mogla sam ne znam koliko rano ustati i pijunirati kroz prozor na hodniku, rua je ve bila tamo. Kad bih tako u svitanje promatrala mranu ulicu, obuzimala me bezgranina nada da je kraljica cvijea namijenjena meni i da neki princ, virtuoz na glasoviru ili u najmanju ruku bankar dolazi po mene. Nou sam sanjala o simpatinom kunom lijeniku i o zgodnom statiaru koji je katkada dolazio k nama na kratak dogovor, ali to je bilo popraeno strahom koji je muio moju podsvijest.

Umjesto pete rue nala sam crveno srce od kartona sa zlatnim slovima: J.T.V. Ja te volim. Kad sam prilijepila dokaz nevjere na Reinhardov kruh s pekmezom, on je zaprepateno skoio.

Larice, kai tvom kavaliru s ruom da se ostavi toga ukorio je nau desetogodinju ker. Pocrvenjela, pokupila svoje kolske knjige i pobjegla, ne ekajui brata.

Reinhard je jo jednom zamiljeno odmahnuo glavom, uhvatio Josta za ruku i izaao iz kue.

Ostala sam sama s crvenim srcem i stidjela sam se. Naravno, bio je to djeji rukopis. Srce nije bilo ba besprijekorno izrezano. Kako sam mogla biti tako glupa i osumnjiiti mua ili sanjariti o nekom svojem oboavatelju!

Je li Lara bila zaljubljena? Ne bih nikada to pomislila jer sam u njezinim godinama potiskivala takve osjeaje. Djelovala mi je jo vrlo djetinjasto.

Moja je ki dola neobino rano iz kole, itav sat ranije od svojega brata. Dojurila je u kuhinju i povikala mi u lice: On porie!

Tko je bio on? Djeak iz njezina razreda koji se zvao Holger. I Larinoj je prijateljici Susi on bio

sumnjiv. Uvijek je tako napdno buljio u nas! Na putu kui dvije su djevojice pritisnule jadnoga Holgera. On je neprestano

ponavljao kako ak ni ne zna gdje Lara stanuje. Moja se ki zaarila. Rugale smo mu se i oduzele mu depni noi. Misli li da smo ga trebale muiti

dok ne prizna? Bila sam uasnuta. to se to dogaa u mojoj keri i kako je, zapravo, malo

poznajem. Ali ako ti je htio darovati rue, onda to nije nita loe..., pokuavala sam je smiriti.

Lara je ipak smatrala da su djeaci glupi i da ju je tata danas ujutro grdio zbog tog idiota. E, ekaj, prijetila je, ako bude samo jo jedan jedini put...

Zamiljeno sam promatrala ker. Od koga li je samo naslijedila taj borbeni duh? Ali i ona je razmiljala. Moda je Holger ve u pubertetu! Sad mi je konano postalo jasno. Larina je uiteljica povodom ubojstva djevojice

iz susjedne opine razgovarala s djecom o pravilnom ponaanju prema strancima. Ali i poznate, ak i povjerljive osobe mogu postati opasne. Lara se uplaila. Odjedno joj se cijeli muki rod uinio posebno sumnjivim.

Ne znam bih li trebala priati Lucie o naem kunom ratu rua. Radije ne, jer je i ona sama tako suzdrana. Vjerojatno bi joj bilo smijeno to me zaokupljaju takve gluposti. A onda se ubrzo ispostavilo da je Lara nepravedno osumnjiila djeaka iz razreda.

Ponovno je bio ponedjeljak, koji sam ve prozvala ruiastim ponedjeljkom, ali nigdje bilo nikakvog cvijeta. Osjetila sam olakanje to nema vie moje sablasti. Zapravo, ponijela sam se prilino histerino, pa sam se s dobrom namjerom bacila na poslove koji su ve odavno trebali biti zavreni. Reinhard mi je ostavio kasetu na koju je diktirao to trebam napisati, u vrtu sam to prije morala pobrati odrvenjeli radi, djeca vie nisu imali istih hlaa u ormaru.

Iz vrta sam vidjela kako dolazi na potar. Uvijek sam bila jako sretna kad sam dobila potu i znatieljna ima li to i za druge lanove obitelji. Ali nisam htjela razgovarati s potarom u prljavoj vreastoj haljini i s rukama uprljanim zemljom, nego sam ekala da ubaci potu u sandui.

Kao i obino, u sanduiu nije bilo nieg posebnog. Nekoliko reklamnih tiskovina, razglednica, koju mi je poslala majka iz ljeilinog hotela Bad Wildungen i jedno pismo bez marke. Ali kad sam uzela pismo u ruku, odmah sam znala da ne moe biti nita dobro. Olovkom je bilo napisano:

Za Reinharda osobno.

Biseri

Georg de la Tour smjestio je pokajnicu Magdalenu pokraj zrcala u zlatnom okviru koje udvostruuje svijetlost to je daje visoki plamen svijee. Sasvim mirno i spokojno slavna grijenica sjedi pred zrcalom, sklopljenih ruku iznad mrtvake glave. Duga kosa, koja je jednom sluila kao runik, teko pada niz lea, ozbiljno je lice okrenula od gledatelja, na crvenoj dugakoj suknji poiva joj koata lubanja, tako normalno, kao da je rije o kakvoj makici.

Magdalena je skinula nakit, etverorednu uvijenu bisernu ogrlicu. Zemaljsko dobro u svojoj prolaznosti postalo je suvino obzirom na mrtvaku glavu i svijeu koja brzo dogorjeva.

Ljudi su ve onda govorili da se biseri ne smiju bacati pred svinje. Magdalena se ne eli nikada vie razbacivati; sasvim je edno odloila svoju ogrlicu. Obavijena samtanom smekastom slabom svjetlou odano pokazuje da se kaje i da je spremna na ispatanje.

Pogledavi bisere osjetila sam nemir, morala sam misliti na pismo bez potanske marke koje je netko ubacio u na sandui.

Naravno, opipavala sam zlokoban omot u kojem se nalazila poruka za mojega supruga. Nisam mogla nita napipati osim malog okruglog predmeta. Da otvorim pismo? To jo nikad nisam napravila, ali nikada nije ni bilo sumnjivih poiljki u naem sanduiu. Je li ista ruka pisala Za Reinharda osobno i ono J.T.V., djejim rukopisom na crvenom srcu?

Nisam vie izdrala. Morala sam to obaviti prije nego to se djeca ili sam Reinhard vrate kui.

Bilo je teko otvoriti omotnicu na poleini, na mjestu gdje je zalijepljena, a da se pri tom ne podere tanki papir. Dakle, drala sam pismo iznad vodene pare. Ta mi je metoda bila poznata samo teorijski i sumnjala sam da u imati uspjeha, pogotovo ako je omotnica zalijepljena ljepilom koje lijepi sve.

Na sreu, nepoznata poiljateljica je sloj ljepila aktivirala samo lizanjem jer sam nakon nekoliko minuta bez muke otvorila omot. Iz njega se iskotrljala samo jedna biserna kuglica. Naalost, popratnoga ljubavnog pisma nije bilo.

Tko je mojemu suprugu darovao nakit? Jesu li biseri znaili isto to i crvene rue? Biseri su znaili suze, rekla je jednom moja majka.

Moda je neka Reinhardova biva ljubavnica, kojoj je za vrijeme sretne romanse darovao biser, htjela sada vratiti taj bezvredan dokaz ljubavi. Tisuu mi je misli prolo kroz glavu, prije svega, pitala sam se kakvu strategiju da izaberem. Ponovno zalijepiti omot i bezazleno ga staviti na suprugov pisai stol ili sakriti biser i uope nita ne spominjati.

Usred mojeg munog razmiljanja zazvonio je telefon. Podigla sam slualica i promrmljala: Da?

Prola je sekunda dok jedan nesiguran, nepoznat glas nije progovorio: Annerose, jesi li to ti?

Strah mi se proirio po svim udovima: Moj neprijatelj prelazi u izravan napad.

Bila je to moja polusestra Ellen. Upravo se nalazi na putovanju autobusom s narodnim sveuilitem i sluajno je sada u naem gradu. Ako imam vremena, mogle bismo se sastati u nekom kafiu; ona ima na raspolaganju dva sata do polaska. to mi je drugo preostalo? Otila sam automobilom do trga i dovezla je k nama kui jer nisam htjela biti odsutna kad djeca dou iz kole. Da budem iskrena, i sama sam bila znatieljna.

Ellen je ve imala sijedu kosu: bila je dugaka i rasputena, onako kako nose mlade djevojke. Nije joj pristajala uz odjeu: vodenoplavi kostim kune izrade i sandale. Kad sam je bolje pogledala, otkrila sam da je slina naem zajednikom ocu. Obje smo bile zbunjene, ali ona se oigledno radovala to je taj neplanirani susret tako dobro proao. Osim tebe, zapravo, nemam druge rodbine, rekla je. teta je da potpuno izgubimo svaku vezu! Uostalom, strano slii naem ocu!

Naravno, njezin posjet nije pao ba u najzgodnije vrijeme morala sam se uriti da skuham veeru za djecu i predvidjela sam samo tijesto. Onda sam sve ostavila po strani, izgledalo je tako neuredno. Nespretno se ispriavajui odvela sam je u kuhinju i uzaludno u smonici traila konzervu gljiva ili koljaka koje sam htjela dodati tijestu i popraviti mu okus. Ellen je bila oduevljena naom kuom, dobrovoljno se ponudila narezati salatu i tako sam ubrzo prestala biti zbunjena.

Kad su djeca dola, slono smo i jednostavno jeli u kuhinji. Jost je bio oduevljen kad mu je nepoznata teta pokazala kako moe velikim plavim kuhinjskim noicama u trenu izrezati dugake pagete. Doznala sam da je ona ve neko vrijeme udovica, da je nedavno otkrila kako voli putovati i kako eli promijeniti svoj ivot. Na kraju sam skuhala kavu. Ellen se urila, ubrzo sam je morala odvesti do autobusa.

Pogledaj, rekla je prevrui po svojoj runoj bijeloj torbi od lakirane koe, donijela sam ti fotografije. Danas vie nije skupo od jedne slike dati izraditi drugu.

Volim fotografije, posebno one stare, smee i poutjele s nazupanim rubom koje se mogu nai u kutijama od okoladnih bombona. Po ljepljivom je stolu rairila nepoznate obiteljske fotografije moji djed i baka na odmoru na Brockenu; moj bosonogi otac u kupaim gaicama s lopatom pokraj svoje male kerke Ellen i psa rottweilera; Ellenina majka u vjenanici; praujaci i pratete koji su ve odavno umrli. Naravno, bila sam oduevljena i vrlo zahvalna. ak sam zaboravila i na biser i dopustila da mi pripovijeda o pojedinim osobama sa fotografija.

teta, rekla sam, to se ljudi danas jo samo rijetko skupno fotografiraju. Vjerojatno zato to je fototgrafiranje postalo neto svakidanje da se i u odluujuim trenucima potpuno zaboravlja na njega. I zato to su se dananje obitelji bitno smanjile i vrlo se rijetko okupljaju da bi neto zajedniki proslavile. Na primjer, nema ni jedne jedine fotografije na kojoj se vidimo nas dvije s tatom.

Nepovratno, sentimentalno je rekla Ellen. Ta me rije ponukala da dokaem suprotno. Ako se moe napraviti slika od slike,

zato se onda ne bi mogla napraviti i fotomontaa? To nije tako jednostavno, tvrdila je ona. Ali, to ja mislim o tome da naslikam

skupnu sliku? I onako sam uspjela napraviti sjajne slike na staklu pa mi moda mogla pokuati na slici objediniti ive i mrtve lanove obitelji, smjetene u vrtu za vrijeme ljeta?

Pogledala sam je otvorenih usta. Preda mnom se poput vizije pojavila slika na kojoj u laganim pletenim naslonjaima sjede dva djeda i dvije bake, a oko njih stoje razliiti strievi, ujaci, tete, Ellenina i moja majka, na otac, nas dvije, moj mali pokojni brat Malte, Reinhard i naa djeca. Zamisao moje sestre bila je doista genijalna.

Poslije, za veerom, Reinhard je bio iscrpljen, a ja sam mu pripovijedala i kao usput dodala pismo, koje sam ponovno zalijepila. Naravno, promatrala sam ga pomno, ali neupadljivo.

Reinhard si je stavljao u usta ostatak zapeenih rezanaca, nije me uope sluao, rekao je da e padati kia i na kraju bez ikakve znatielje otvorio pismo. Biser je ispao na stol i kotrljao se. to je to? upitao je.

Pokai mi! rekla sam neduno i gledala biser kao da ga prvi put drim u ruci. Reinhard je kratko zazvidao i rekao: Taj uporni djeak! Mislio sam da mu je

Lara oitala bukvicu. Ne, proturjeila sam mu, dar je bez sumnje namijenjen tebi. Pogledaj to pie

na omotu. Reinhard je itao, okretao pismo tamo-amo i rekao: Ne razumijem. Sad je doao moj trenutak da mu natjeram strah u kosti. Kao kod svakog

neugodnog sasluanja osporavao je svoju krivicu i tvrdio da nije on bezobrazna svinja, nego da sam ja glupa koza. Toliko se razljutio da je povikao Sveti sakramente! i bacio biser u kantu za smee odakle sam ga ja poslije izvadila.

Kako sam zbog njegova bijesa poela sumnjati u svoju teoriju, postavila sam novu: Poteni je nalaznik vratio biser koji je Reinhard izgubio.

Tu je teoriju potpuno odbacio. Pa on ne nosi u depovima hlaa bisere koje onda rasipa za sobom kao kakav princ iz bajke! Nikada u ivotu nije imao ni jedan jedini biser. Osim Glsun, aljivo je dodao; to je bila ena koja mu je istila ured.

Mene bi vie zanimalo to misli o svojoj sestri, a umjesto toga moram sluati neosnovane osptube. Cijelu vjenost nisi vidjela Ellen, jedva je i poznaje, ali tebi su u glavi samo rue, srceta i biseri. Katkada pomislim da si sve to izmislila kako bi me mogla muiti. Ipak je odluio da e straariti u noi na ponedjeljak i da e poinitelja uhvatiti na djelu. Makar morao cijelu no ostati budan, rekao je, a glas mu je zatajio.

Te su rijei ipak dokazivale da me nije smatrao luckastom. Na kraju smo leali u krevetu, on je spavao i hrkao, ja sam malo plakala i poslije

sanjala o Ellen koja je kao kraljica noi sjedila na mjesecu, u haljini od bisera, i izgovarala mi na uho neke opomene nepodnoljivo visokim, kriavim glasom. Bio je to isti onakav glas kakav sam ula u djetinjstvu kad je ciao mi koji je isputao duu.

Da bih zaboravila sve to, ve sam sljedei dan poela smiljati kako u napraviti obiteljsku sliku. Znala sam da e mi za to biti potrebno mnogo vremena. Kako je moja majka lijeila svoja lea u toplicama, pismeno sam je zamolila da mi, kad se vrati kui, poalje dvije preslike Malteove fotografije. Namjeravala sam jednu presliku darovati Ellen, kako bi imala uspomenu na svojega polubrata, ali to nisam za poetak htjela rei mami.

Na sreu, imala sam jo zaliha stakla. Izabrala sam najvei komad i napravila privremeni raspored osoba. Glavna potekoa bila je u tome to su ljudi na fotografijama bili u razliitim veliinama, osim toga, svi su bili premaleni da bih ih mogla izravno prenijeti na sliku. Morala sam ih dati uveati.

Najizraajnija mi je bila baka s oeve strane koja je ukoeno, ravna kao svijea, sjedila s prekrienim rukama na svojoj stolici s visokim naslonom. Sijeda joj je kosa bila podignuta, tamna haljina ukraena s mnogo vrpci, a oko vrat je nosila tanku bisernu ogrlicu. Gotovo se inilo kako bi trebala drati u krilu mrtvaku glavu kako bi se pretvorila u pokajnu Magdalenu. Dobro se sjeam kako ju je tata opisivao kao vrlo

strogu majku koja je imala obiaj tui djecu kuhaom. Kako je moj otac bio relativno star, djed i baka su bili ve odavno mrtvi kad sam se ja rodila.

Do sljedeeg pokladnog ponedjeljka trebala su proi jo samo etiri dana kad sam od sestre Ellen dobila tanak, tvrd paketi. Na moje veliko iznaneenje, izmeu dva kartona nalazio se akvarel koji je moj tata naslikao kad je bio mlad. Nije mi bilo poznato da ga je ikad zanimalo slikarstvo. Za motiv je izabrao nekakav nepoznat krajolik: potok, drvo, livade i veernje nebo. Otac mi se odjednom uinio dostojnijim ljubavi nego to sam ga imala u sjeanju. Odjednom sam odluila kako ga neu naslikati kao starog i bolesnog nego kao mladog mukarca koji je naslikao ovaj lijepi akvarel.

Kad se Reinhard prije nego to sam oekivala vratio kui, veliko je staklo lealo preda mnom na stolu, fotografije su bile rairene, a na bloku za skiciranje bili su povrno nacrtane razliite skupine. Reinhard nije nita znao o mojem novom projektu. Hoe li sada kopirati Leonardovu Posljednju veeru? upitao je ugledavi iroko staklo.

Marljivo sam mu poela objanjavati. Lijepo to i ja smijem biti na slici, ironino je rekao Reinhard, ali gdje je moja

rodbina? Naalost, potpuno sam je zaboravila i samo sam se usredotoila na moju rodbinu.

Brojila sam na prste: bez mojih strieva i teta bilo je ve trinaest osoba kojima sam morala dodijeliti mjesto u naem vrtu.

Bilo bi ih previe, rekla sam. Reinhard je odmah izgubio zanimanje za sliku. Kada e ruak i kamo si stavila

mapu s potpisima? upitao je. Po vapskom dijalektu primijetila sam da je bio razdraljiv. Odmah sam sklonila

moje slikarske potreptine i priznala da nisam otipkala ni rijei. Ubrzano sam poela kuhati.

Tako ne moe ii dalje, rekao je Reinhard loe raspoloen. Morat u si potraiti profesionalnu tajnicu.

Iako bi mi to trebalo odgovarati, bilo je malo uvredljivo to nije elio zaposliti tajnicu kako bi mene rasteretio, nego zato to se nisam dovoljno trudila i na vrijeme obavljala zadatke.

Ali, to nije bilo sve. Ponovno sam morala sluati kako kako sam uvijek bila pomalo histerina, ali sada bolujem od prave psihoze. Sluala sam ga skamenjena lica. Prastara shema, pomislila sam, mu vara enu, ona to nasluuje zahvaljujui svojem estom osjetilu, a on pokuava njezine slutnje prikazati kao uobrazilju ili kao proizvod duevne bolesti. Toliko e me dugo uvjeravati da sam luda dok doista ne poludim ili dok si ne oduzmem ivot, razmiljala sam. Ali, ne dam se ja! Sjetila sam se filma Plinska svjetiljka i romana sa slinim sadrajem i to mi je posluilo kao opomena.

Sljedeeg sam dana poslije kupovine na trenutak skoknula u ulicu u kojoj se nalazio Reinhardov ured. Najee bi nazvao kad je morao ii na gradilite jer je onda prebacio telefonsku liniju k nama kui. Kad sam ila u kupovinu, ukljuila sam telefonsku sekretaricu.

Kola su mu stajala na ulici, on je sjedio za pisaim stolom kao to sam i oekivala. Ispod brisaa nije bilo cvijea niti tajanstvenih poruka. Ali kad sam pogledala prema prvom katu, gdje se nalazila radna soba, otkrila sam patuljastu ruu koju nisam ja

kupila. Moe li postojati kakvo bezazleno objanjenje za to? Htjela sam ostati potena i ne ivcirati ga neutemeljenim optubama.

Reinhard nije nikad sam kupovao cvijee, ni rezano ni lonanice. Po njegovu miljenju u prirodi je bilo dovoljno cvijea za branje. Uostalom, ponekad bi divljao po vrtu, iupao kakav cvjetni grm, podrezao dragocjeno drvo i zasadio na njegovo mjesto jelku koju je donio iz ume i koja je zaklanjala sunce mojem jednogodinjem ljetnom cvijeu. Prije svega unakazio bi izvornu seosku arhitekturu smeim zailjenim stupovima, prolazima nadsvoenim lozom, zelenim lovakim ogradama ili stubama od eljeznikih pragova. Kad sam prigovarala, uvrijedio bi se. Trebala bih biti sretna to umjesto mene radi teke poslove u vrtu.

Kad sam odlazila k Lucie, ona je imala razumijevanja za moje potekoe. ini se da je i Gottfried pravio tetu u njihovom vrtu otkako je otkrio svoju ljubav prema egzotinim biljkama. Njegove iskamene sadnice, ili one koje je donio s ljetovanja, u pravilu su bile raslinje koje se nije moglo prilagoditi naem podneblju i koje se smrzlo, osluilo ili ivotarilo poput boleljive djece. Gottfried nije podnosio kritiku, nego je elio da ga se hvali ili ak nagradi za tu to je radio.

Drukije je bilo s naom prijateljicom Silvijom: ona je neosporno imala glavnu rije. Ako sunanim vikendima nije jahala konja, nego, je sjedila u vrtu, moglo se uti kako glasno zapovijeda: Udo, geranije se trebaju pognojiti! Preko ljeta ptije krletke treba staviti u podrum! Udo, u gredici sa zeljem rastu koprive! Vjerojatno je Udo osjeao toliko veliku krivicu da je elio biti kanjen.

Ipak, to da se radi, jednostavno je nemogue da dvoje ljude ostvare svoj osobni ukus na nekoliko etvornih metara i da se jo miroljubivo dogovore oko toga tko e ih obraditi. Vjerojatno je jo u rajskom vrtu dolo do suprotnih miljenja treba li zasaditi zimsku jabuku ili cox orange ili zlatni delicious. Mirnim je rajskim vrtom neprestano odzvanjalo: Kako netko moe imati tako usran ukus! Tebi nitko ne moe uiniti po volji! Pretpostavljam da je ta galama naruavala samostanski mir dragoga Boga pa je zato naredio izgon iz raja; istoni mu je grijeh sigurno bio samo izgovor da se rijei branog para koji se neprestano svaa.

Moj Adam je, dakle, imao ruu na prozoru radne sobe. Svojevremeno sam htjela unijeti malo zelenila u njegov ured koje ne bi zahtijevalo posebnu njegu, lonanice debela lista, ali bez uspjeha. Otkuda je onda dola ta osjetljiva i znakovita biljka i to je trebala znaiti? Toliko sam bila zaokupljena mislima da sam se nehotice odjednom nala pred onim restoranom iji sam tajanstveni raun nala u Reinhardovoj lisnici. Nikada nisam tamo sjedila.

inilo se da je to neki skup restoran. Izdaleka se vidjela svijetla tenda, uta poput sunca, dva lovorova drveta stajala su pred vratima kao mali paevi. Zakoila sam, nala mjesto za parkiranje i izala iz automobila. Polako sam se pribliila restoranu i poela itati jelovnik koji je bio izloen pred vratima. Bilo je peenih gljiva, domaih raviola punjenih bazilikumom, kamenjara s umakom od afrana i slinih poslastica. Poela mi se, dodue, skupljati slina u ustima, ali nisam mogla otkriti tanjur za seniore. Jesam li se zabunila? Reinhard je platio T- odrezak i Sen. T.. Odrezak sam pronala, ali tanjur za seniore ispostavio se kao nesporazum.

Iako sam, zapravo, ve odavno htjela biti kod kue, ula sam u restoran i naruila jelo senator. Bila je to ukusna kompozicija od razliitih malih fileta, umaka bearnaise i zelenih paroga na svjeem prepeencu. Otkad sam se udala nisam nijednom uinila tako odvaan korak da sama izaem na ruak u neki restoran. U meuvremenu su djeca ve sigurno dola kui. Neka ekaju, naruila sam ogroman, u eer uronjeni

tanjur mijeanih poslastica i tropskoga voa. Naravno, takav luksuz za Reinharda nije bio nita posebno; on je sigurno esto dolazio ovamo na ruak. Kruh s maslacem, koji sam mu propremila s ljubavlju, nala sam nedavno u kanti za smee i to ne meu biolokim otpacima, nego meu papirom, to me posebno povrijedilo.

Kad sam konano dola kui, dobro okrijepljena, zatekla sam Laru i Josta pri kuhanju. Umak od rajice kuhao je i prskao po tednjaku, dok je ria debelo zagorjela jer nisu stavili dovoljno vode.

5.

Djeji stol

Katkada ovjek tono zna kako bi se trebao ponaati, a unato tome radi sasvim drukije. Tko ti je darovao ruu? izravno sam upitala Reinharda.

Kako, gdje, to? rekao je da bi dobio na vremenu. Konano se udostojao priznati kako je obitelji Fuhrmann poelio sreu prilikom useljenja i da je od njih dobio cvijet na dar. Za vau suprugu, rekla je gospoa Fuhrmann. Ali kako je Reinhard, navodno, znao da u mu zbog toga staviti omu oko vrata, ostavio je posudu s cvijetom u uredu.

I ti misli da ti vjerujem! povikala sam. Reinhard je skoio i potrao k telefonu kako bi na licu mjesta nazvao

Fuhrmannove. Neka mi osobno kau kako su mu donijeli cvijet. Oajniki sam mu istrgnula slualicu iz ruke. Fuhrmannovi su bili vani kupci koji,

uostalom, nisu jo platili jedan veliki raun. Mislit e da sam bolesno ljubomorna ili ak luda!, vikala sam jer nije moglo biti

nita stranijeg od toga. Reinhard je rekao: To ti kae. Bilo je to u nedjelju naveer, kad obitelj inae na miru sjedi na okupu i objeduje.

Iako je od nae svae prolo ve sat vremena, Reinhard jo uvijek nije progovorio sa mnom ni jedne rijei. Uzeo je svoj pun tanjur, ostavio me s djecom u kuhinji i otiao u dnevnu sobu. Tamo je ukljuio televizor i vaui gledao vijesti.

Nama nikad ne doputa da gledamo televiziju za vrijeme jela, mrgodila se Lara. Iz dnevne sobe ule su se rijei koje su djeci bile potpuno nerazumljive: to

dolikuje Jupiteru, ne dolikuje volu! Tata je bio nepristojan pa mora sjediti za djejim stolom, rekao je Jost prilino

drsko. Pogledala sam ga tako ljutito da je zanijemio.

Jeremias van Winghe naslikao je stol s makom. Otvorena vrata omoguuju pogled u zatamnjenu pozadinu gdje u gostionici sjede etiri gosta. Meutim, iva se djelatnost odvija pred naim oima u punoj podnevnoj svjetlosti; na velikom kuhinjskom stolu okupila se jestiva menaerija, dodue, u neivom stanju. Na okruglom posluavniku poiva suena skua, spremna na serviranje, aa je ve napunjena vinom. I kuhana riba, ukraena lukom i limunom, ini se kao da samo eka da je konobarica odnese. Boju i prijetnju u sliku unosi ogroman crveni jastog, okruen crvenkastim rakovima. Sjaji se muar od mesinga, ukusne masline u zdjelici pozivaju nas da se posluimo njima. Snanim rukama mlada djevojka stavlja govee ponutrice plua, srce i dunik na stol, gdje se ve nalazi oiena koko i vreica sa zainima. Soni kelj, krastavac za salatu, bijeli kruh i ovja polovica ekaju da dou

na red. Obrazi mlade ene pocrvenjeli su od vatre i od ustrine kojom se prepustila poslu, na usnama joj se vidi lagani osmijeh. Odjevena je poput seoske djevojke, u crnom stezniku koji se vee sprijeda, a bijele je rukave koulje zavrnula kako ih ne bi zaprljala krvlju. Boja suknje u skladu je s bojom velikoga jastoga. Kako e marljiva seoska djevojka s tim svime izai na kraj? A povrh svega, ne smije maknuti pogled s gladne make koja spretnom apom posee za ovjim lojem. Makica je jedina ivotinja koja nije predviena za objed, nego sama eli jesti; u svakom sluaju, ona nije nikakav lopov, to krade iz potaje, ve drsko planira frontalni napad.

Kad je zazvonio telefon i javio se strani gospodin Rost, Reinhardovo se raspoloenje ni malo nije popravilo. Bilo mi ga je ao kad se sam za sebe alio nakon razgovora: Jednom u ivotu htio sam graditi kuu, a da se ne moram obazirati na trokove.

Djeca su konano otila spavati. To je bio trenutak koji je Reinhard ekao. im se smrai, sakrit u se u tvoj auto i ekati. Krajnje je vrijeme da se mir vrati u nau kuu.

Dakle, oko jedanaest sam sati krenula na poinak, on je sjeo u moja kola kak bi iz njih mogao drati kako svoj automobil tako i ulazna vrata nae kue. Ja bih radije bila s njim, ali on je to odbio. Ako mu poiniteljica ne bude nepoznata, nego moda ak draga i znaajna, razmiljala sam, on je nee izdati, nego e sljedeega jutra tvrditi kako je uzalud proveo no u autu.

Vjerojatno sam malo spavala kad su ulazna vrata zalupila i probudila me. Pogledala sam na sat, bilo je tri sata, i zaula kako Reinhard ljutito govori u hodniku: I to ste mislili dok ste to radili?

urno sam obukla jutarnji ogrta i bosonoga tiho sila niz stube. Reinhard je upravo mladoj dami otvarao vrata dnevne sobe. Slijedila sam ih.

Pa ona je gotovo jo dijete, pomislila sam znatieljno promatrajui djevojku uhvaenu na djelu. Uinila mi se nekako poznatom; vjerojatno je stanovala negdje u blizini pa sam je mogla sresti u trgovini. Pristojno mi je pruila ruku, rekla: Ja sam Imke i gledala me nevinim plavim oima. Nisam znala to da mislim o njoj i njezinom nastupu.

Neemo li sjesti? upitala sam Reinharda. Izgledao je strano umoran. Molim vas, nemojte to vie nikada raditi, rekao je i

pokuao svom glasu dodati strogou. Imke je prikovala pogled na njega i nasmijeila se. Ja sam nastavila: Zato nou stavljate rue na automobil mojega supruga? Prirodnom je naivnou upitala je li zabranjeno ili moda neto loe? Nije, ali potpuno besmisleno i nepotrebno i, molim lijepo, emu sve to? htio je

znati Reinhard. Imke je djelovala malo zbunjeno. Mogu li razgovarati s vama u etiri oka?

upitala je Reinharda. On nema nikakvih tajni pred svojom enom, rekao je poteno. Ali kad je ona

poslije toga potpuno zanijemila, dao mi je znak pa sam izala napolje. Otvor izmeu kuhinje i dnevne sobe gotovo se i nije koristio jer smo uglavnom

objedovali za kuhinjskim stolom. Na taj sam prozori objesila sliku koju sam sama naslikala. Uostalom, rije je bila o jednoj od mojih najoriginalnijih zamisli: uzela sam dvostruko staklo i svaku stranu oslikala drugim motivom. Ali tko se, uope, obazirao

na moje izume. Imke je okrenula lea otvoru; pazei da ne napravim ni najmanji um skinula sam sliku, privukla stolicu i sjela kako bih mogla gledati i prislukivati.

Njezini postupci su jasni, zaklinjala se Imke mojemu suprugu, samo se ini da ih on nije shvatio; rue su njezin odgovor na njegove znakove.

Imke ni u kojem sluaju nije bila neka napadna ljepotica, ali je bila zgodna i mladenaki svjea, moda je imala dvadeset godina. Nije bila obuena ni kao Lolita ni kao madame Pompadour; na sebi je imala ispranu sivu majicu i iroke hlae, pokreti su joj bili pomalo nespretni, svijetlosmea poluduga kosa visjela je poput slame. Odluno je gledala Reinharda irom otvorenih oiju.

Oito je Reinhard bio malo polaskan time to ga neka mlada osoba toliko potuje; unato tome, htio je dobiti razumljivo obrazloenje za darivanje cvijea.

Prije nekoliko tjedana ona je prolazila pokraj nae kue s buketom rua u rukama. Dok je Reinhard ulazio u svoja kola, jedan je cvijet pao na pod. On je podigao ruu i nasmijeio joj se. U njegovim oima ona je proitala poruku.

Kakvu poruku? upitao je Reinhard s nevjericom. Da smo stvoreni jedno za drugo, rekla je. Na mojem prislunom mjestu odjednom mije postalo jasno da ga moram osloboditi

sumnje da je imao ljubavnicu. Ta djevojka nije bila ba sasvim ista u glavi. Zato to smo se upoznali jednoga ponedjeljka i to sam tada ubrala buket rua,

svaki sam vam ponedjeljak ostavljala po jedan cvijet. Kad ste, kao odgovor na to, stavili ruu na prozor vaega ureda, osjetila sam veliku bliskost meu nama i znala da e sve biti dobro.

Ona je, dakle, saznala gdje Reinhard radi, to aavo dijete. Zapravo bismo je trebali oslovljavati sa ti, pomislila sam; bilo mi je ao male. Reinhard ju je dalje sasluavao: A to je s biserom?

Imke je odgovorila na jedan od njegovih sljedeih znakova. Kad je spomenula odreeni datum, uzrujala sam se jer je bila rije o Jostovu roendanu; morala sam kihnuti od uzbuenja.

Stajali ste s prijateljem na ulaznim vratima, rekla je, ne obazirui se na zvukove koji su dolazili iz kuhinje. On je drao nekog malog djeaka za ruku.

To je vjerojatno bio Gottfried koji je doao po svojega sina Kaia da ga odvede kui s roendana.

Nastavila je: Ba kad sam prolazila, vi ste rekli tako da se jedva moglo uti: Djevojka je biser!, i pri tom ste pogledali u mene.

Reinhard je razmiljao i na kraju se morao nasmijati. Poznanik me pitao znam li kakvu povjerljivu istaicu pa sam mu preporuio

Glsun... Reinhard je po svojem obiaju vie puta veselo odmahnuo glavom i promrmljao: Pa to je nemogue i potom je jo malo ispitivao svoju nonu posjetiteljicu.

Doznali smo kako ona ve nekoliko mjeseci stanuje na drugom kraju nae ulice. Budui da je nala dobro radno mjesto u Weinheimu, odselila je iz roditeljske kue.

Kakvo radno mjesto? htio je znati Reinhard. Asistentica za dijetu u bolnici. Ocijenila sam da je doao trenutak da se mogu ponovno pridruiti Reinhardu i

njegovoj oboavateljici. Iako sam nastupila kao zakonita supruga, ini se da ona nije imala ni najmanju grinju savjesti, nego mi je uljudno okrenula svoje malo, ozbiljno lice. Nije bila ba posebno priljiva, prije bi se reklo da je bila takozvana tiha voda. mislim da je vrijeme da se svi vratimo u krevet, rekla sam ljubazno, ali s autoritetom majke obitelji. Sutra je ponedjeljak i moramo ustati na vrijeme.

Inge je odmah skoila, nasmijeila se Reinhardu, pruila nam svoju malu njenu ruku i nestala.

No, dakle, rekao je Reinhard, mala bezazlena glupaa! Prije bi se reklo samo mala glupaa, odgovorila sam. On je rekao smijeei se: Sigurno misli, tko je zaljubljen u mene, taj nuno mora

biti glup..., zagrlio me oko ramena i poveo me uza stube u spavau sobu. Gotovo nisam obratila pozornost na fini alarm u malom mozgu, nego sam bila

sretna to konano mogu spavati.

Sljedeega jutra za dorukom rekla sam Lari: Holgerova ast je vraena: nije on bio kavalir s ruom!

Kako si sigurna u to? Zato to je tata prole noi uhvatio jednu enu koja je upravo htjela zataknuti

ruu za brisae njegova automobila. Oba su djeteta naulila ui. Reinhard je jo leao u krevetu, odluio je danas otii

neto kasnije u ured, to je povlastica samostalnih profesija koju jo ni jednom nije iskoristio.

Zato ta ena to radi? upitao je Jost. Njegova ga je sestra odmah pouila: Zato to se do kraja zacopala u tatu! Sve troje smo se nasmijali. Moj se sin pravio vaan. Ja je poznajem! Lara je oduevljeno mljacnula i podbola ga s visoka: Moda ona uope ne voli

tatu, nego tebe! Kako izgleda? Ponekad stoji pred naom kuom i tako smijeno zuri, rekao je Jost, koji je esto

igrao nogomet na ulici. Nesumnjivo je mislio na pravu osobu jer jedino to je bilo upadljivo na Imke, bio

je taj prodoran pogled koji se uvijek predugo zadravao.

Kad sam konano ostala sama, napisala sam gotovo sve to je Reinhard izdiktirao preko vikenda, napravila krevete, zalila cvijee, obrisala kupaonicu i napunila stroj za pranje rublja. Takve sam poslove obavljala nevjerojatnom brzinom kako bih ih to prije zavrila. Kako bi samo bilo lijepo kad bi djeca mogla jesti u koli! Ali jedva to sam ih se rijeila, zavrila kune poslove i napokon se mogla posvetiti slikanju, ona su ve gladna stajala pred vratima. Gurnula sam pripremljenu pizzu u penicu, a smrznuti graak u mikrovalnu.

Kad sam donijela potu iz potanskoga sanduia, bilo je tu i pismo od Imke. Vjerojatno ga je pisala jo noas i ubacila u sandui kad je ila na posao. Nekoliko sam sekundi oklijevala i potom otvorila pismo ne stavljajui ga na paru. Tinejderski je papir bio svijetlozelene boje s otisnutim ruiastim ruicama.

Voljeni moj biserni prine, Od noas sam najsretnije stvorenje na svijetu. Znam da se boji dubine svojeg

velikog osjeaja i da me zbog obzira ne eli time optereivati. Ali vjeruj mi, ja sam jedina koja te doista razumije i koja ti moe pomoi. U tvojem sam pogledu otkrila tvoju ranjivost. Do dananjega dana bio si beskrajno sam, a sada e sve biti dobro.

Tisuu pozdrava malom princu od njegove pelice.

Kad ne bi bilo tuno, smijala bih se. Reinhard ranjivi, usamljeni prinz iz bajke? Hvala Bogu, on je bio skroz na skroz praktian i realistian ovjek, takorei kao istesan od hrastovine. Ali, Imke me zabrinjavala, ona nije bila ljubavnica, kojoj bi ovjek poelio iskopati oi, nego jadno dijete, uprkos njezinoj dvadeset i jednoj godina ivota. Mora se obzirno postupati s njom da joj se ne uini nita naao; s druge strane, trebala bi uvidjeti besmislenost svojih pogreno usmjerenih osjeaja. Potrai si nekog zgodnog mladia koji e ti odgovarati, htjela sam rei. Reinhard je dvostruko stariji od tebe, oenjen je i ima dvoje djece. Upropastit e svoje najbolje godine...

Kad je Jost htio posjetiti svojega prijatelja Kaia, ponudila sam se da ga odvezem tamo. Morala sam razgovarati s nekom suosjeajnom duom. Silviji nisam htjela pokazati svoju slabu stranu, ali me je moda Lucie htjela sasluati. Odjednom se i Lara stvorila pokraj nas u automobilu jer je Kaiova morska svinja dobila mlade.

Naravno, znala sam da e zbog malih glodavaca opet doi do estoke rasprave. Mama, daj se konano, kako se ono kae? Desensibilizirati, rekla bih svaki put. Luci me pozorno sasluala i potom je nazvala Gottfrieda koji je radio u jednoj

izdavakoj kui. Nakon to joj je objasnio gdje se koja knjiga moe nai, otila je sa mnom u njegovu radnu sobu gdje se nalazila struna literatura. Traila je na odjelu za psihologiju. Studija o specifinoj psihoterapiji usmjerenoj na klijenta, proitala je i poela listati. Evo, autori piu: Kod ljubavnoga ludila bolesnik vjeruje u ispravnost svoje ljubavi i to potpuno neovisno o tome je li izabrani partner vezan za nekog drugog i redovito sputa slualicu i natrag alje neotvorena pisma...

To dakle nije bila djevojaka mata, nego bolest, kao to sam naslutila jo one noi. Lucie, to da radimo?

Razmiljala je. Morate ostati dosljedni, mislim, sve drugo e samo jo pospjeiti njezino ludilo.

Kako se zove to dijete? Imke, ali to dijete je ve odavno punoljetno i zapravo sasvom zgodno. Lucie je malo oklijevala. Razgovarat e s Gottfriedom koji se sasvim dobro snalazi

na podruju psihijatrije. Osim teologije i medicine studirao je jo i psihologiju. Kao i uvijek, nakon etvrt sata poele su mi suziti oi; maje su dlake bile u svim

porama i uinile mi nepodnoljivim boravak kod moje prijateljice. Bilo je previe hladno da bi se moglo sjediti u vrtu, mahnula sam djeci i odvezla se kui. Reinhard je, dodue, podigao obrve, ali se suzdrao od dranja prodike znatieljnoj eni. Lice mu se vidno razvedrilo dok je itao pismo. Jesi li znala da si udata za bisernoga princa? upitao je.

To uope nije smijeno, rekla sam, jer sam njegovu duhovitost smatrala potpuno neprimjerenom u tom sluaju. Imke je bolesna, i Lucie je istoga miljenja.

Reinhard nije mislio tako, cijelu stvar nije htio objasniti ludilom. Malo je prenapeta, ali sjeti se samo mladih djevojaka koje padaju u nesvijest kad ugledaju Elvisa Presleya.

A s druge strane, poloila je maturu, ima solidno obrazovanje i sada je zaposlena znai da ne moe biti ba tako luda, odgovorila sam.

Nakon posljednjih neugodnih tjedana vie se nisam htjela svaati s Reinhardom; bila sam mu zahvalna to su se moji strahovi i pretpostavke da mi je nevjeran pokazali kao neosnovani. Dakle, nisam ga optereivala Gottfriedovim strunim knjigama, i

tako mu je ve bilo dosta svih mojih gluposti. Bolje da je otiao po gorivo jer mi je trebao auto.

U utorak sam konano ponovno poela slikati. Djeca su trebala sjediti na travnjaku, sasvim naprijed, Lara u ljetnoj haljini s naborima, koju uope nije imala jer je jo bila dobra Silvijinoj keri. Sa strane joj je trebao biti Jost s morskim prasetom u ruci, koje, to se mene tie, on nije smio ni imati. Ali tu je bilo jo jedno dijete moj pokojni brat Malte, u dobi od godinu dana. Da ga stavim u prednji plan slike, kao da pripada narataju moje djece? On im je, zapravo, bio ujak. Nadam se da mi je majka poslala njegovu fotografiju kako bi mi slika to bolje uspjela.

I stvarno, u potanskom sanduiu lealo je majino pismo, ali, naalost, i pismo od Imke. Bez oklijevanja sam crvenom flomasterom napisala na omot: Odbija se primitak, vratiti poiljatelju. Ali pismo nije stiglo potom kako sam onda mogla odbiti primitak? Trebam li na pismo nalijepiti potansku marku? Do njezina je stana bilo najvie sto metara, a ona sigurno u to vrijeme nije bila kod kue. Ostavila sam slikarsku pregau i potrala da to prije obavim taj posao.

Kanta za smee pred naom kuom bila je irom otvorena, Reinhard je opet ispraznio svoj ko za otpatke, ne obazirui se na uredno razvrstavanje stakla, biolokog otpada i papira. Uzdahnula sam i poela razvrstavati.

Poslije nekoliko minuta nala sam se pred dosadnom kuim za iznajmljivanje sa est stanova; Imke je stanovala u potkrovlju. upravo kad sam bacila pismo u njezin sandui, na kuna je vrata izala starija ena s kantom za ienje u ruci. Kome biste htjeli ii? upitala je.

Samo sam htjela ubaciti pismo, rekla sam, ali sam iskoristila priliku da je upitam: Poznajete li mladu enu koja stanuje sasvim gore?

Da, to je Imke, jedina osim mene koja uredno obrie stubite kad na nju doe red. Zavjereniki smo se nasmijale, kao dvije domaice koje znaju to to znai. Potom

sam se pourila vratiti se za kuhinjski stol gdje me ekao slikarski pribor. Ali onda sam ugledala na polici Gottfriedovu knjigu iz psihologije i nisam ni malo

oklijevala da se udubim u itanje.

6.

Ubod pele

Narcis i tulipan stoji u pjesmi Paula Gerhardta o ljetu, iako je rije o proljetnom cvijeu. U svakom sluaju, kad gledamo buket cvijea na slici Roelanta Saveryja, postaje jasno da se nikakva svila ne moe natjecati u ljepoti s prirodnim proljetnim cvijeem. Bijeli narcisi, ute perunike i plavi ljiljani, neobina kockavica, ruiaste duhovske rue, ute rue i mnogo svjeega zelenila sloeni su u areni, ali ni u kojem sluaju kriavi, buket. irom otvorene oi cvjetova gledaju nas i svojom nas ranjivom bezazlenou podsjeaju na neiskusnu lakovjernost seoske nevinosti.

Slikar je pokazao jednako zanimanje za razliite botanike vrste kao i za mala iva bia koja vidimo u svim uglovima slike. Odmah na donjem rubu drvenoga stola nie se areno kolo od cvijea i ivotinja: dlakava pela, smaragdni guter, otpala mauhica, skakavac, njean blijedoplavi cvijet i na kraju jedan draestan mii. I u samom buketu moemo vidjeti gusjenice, leptire, sitne divlje pele i kukce.

Alegorini prikaz proljea? Ili prolaznosti? Himna ljepoti, ivotu, Stvoritelju? Je li korisna pela suprotstavljena dosadnom skakavcu? Slue li jedno i drugo kao simboli prirode koja vlada svime?

Slika ima isti onaj barokni ugoaj koji susreemo i u ljetnoj pjesmi: Izai, moje srce, potrai radost!. Usporedno sa slikom cvijea kod Paula Gerharda izvrnut je i rog obilja sa biljnim i ivotinjskim svijetom, ak i kukci nailaze na pohvalu: Neumoran roj pela leti tamo-amo, posvuda trai svoju plemenitu medenu hranu.

Jo kao dijete voljela sam kukce, ak mi ni pele, koje inae bodu, nisu mogle priiniti neugodnosti. Neumorna kao pelica, marljiva kao pela sve same dobre osobine, u najmanju ruku tako dugo dok se nije pojavila Imke.

Budui da je jednom bila u bolnici, Silvija je poznavala medicinsku sestru s internistikog odjela koju je ljubazno iscrpno ispitala o asistentici za dijetu, o Imke: izuzetno marljiva, neprimjetna, ljubazna, povjerljiva, prije bi se reklo introvertirana. Nitko nije imao nita protiv nje, nitko nije bio s njom u bliskoj prijateljskoj vezi. To mi nije mnogo pomagalo. Nisam htjela ocrniti Imke, niti je izvrgnuti ruglu; smatrala sam neodgovornim pasivno promatrati nastanak i razvoj njezine duevne bolesti.

Uostalom, dola su jo tri pisma koja sam vratila ne otvorivi ih. Kako ne bih uznemiravala Reinharda, nisam ga o tome ni obavijestila. Nakon neuspjeha s pismima Imke se osobno pojavila, to jest, jednog kasnog popodneva nepomino je sjedila na kamenim stubama naeg prednjeg vrta. Primijetila sam je s prozora i prvo sam malo ekala. Kako je nakon dva sata jo uvijek tamo sjedila, izala sam pred vrata. Imke, to sada opet hoete? To nema smisla, njeno sam poela govoriti.

ekam vaeg supruga, rekla je, trebam ga! Reinhardu nije potrebna jo jedna ena, rekla sam; neotvorena pisma, koja ste

dobili natrag, dovoljan su dokaz da ga ne zanimate. To ste vi uinili, a nemate pravo na to, rekla je Imke pomalo prkosno. Ostajem

sjediti ovdje dok ne doe Reinhard i dok mu osobno ne uruim pisma. Sada sam se naljutila. Napustite na posjed, rekla sam. I ne dosaujte mojemu

prezaposlenom suprugu tim djetinjarijama! To je djelovalo utoliko to je Imke ustala i premjestila se na ulicu. Ljutito sam se

vratila unutra i pokuala nazvat