austro-ugarska crvena knjiga

57
Austro-ugarska Crvena Knjiga Diplomatske isprave, kojima se objašnjava, kako je došlo do rata god. 1914. Pučko izdanje. Prijevod službenog izdanja s uvodom. Cijena 1 K = 80 feniga = 1 franak. U Zagrebu 1915. Kr. zemaljska tiskara. UVOD. Otkad je Karagjorgjevićeva dinastija zasjela na okrvavljeno prijestolje posavske kraljevine i otkad se okružila zavjerenicima na život kralja Aleksandra, — išla je Srbija postojano, iako različitim putovima i promjenljivom intenzivnošću, za glavnim ciljem, kako bi podrovala neprijateljskom propagandom i revolucionarnim kovarstvom krajeve austro¬ugarske monarhije, koje nastavaju Jugoslaveni, pa ih onda — kad svjetski položaj bude povoljan za ostvarenje velikosrpskih osnova — otkine od monarhije. Kako su bile velike nade posavske kraljevine i kako je držala, da se primakla blizu željenome cilju, izbilo je ja3no na javu u ogorčenoj mrzosti i dubokom razočaranju, što ga je u Srbiji izazvala aneksija Bosne i Hercegovine, koja je ovu razdraženu i zaludjenu zemlju dovela na rub rata. Pošto ju je zaštitna ruska vlast, koja se u ono doba nije smatrala još dosta oružanom, ostavila na cjedilu, bila je srpska vlada u proljeću godine 1909. prinudjena svečano izjaviti pred Evropom, da interesi Srbije nisu povrijedjeni aneksijom, pa da priznaje novo državopravno uredjenje, raspušta komitske čete, koje su bile naoružane proti monarhiji i da una-predak misli podržavati prijateljske odnose prema Austro Ugarskoj. Medjutim se nisu ispunile nade, da bi monarhija odsad mogla živjeti sa Srbijom u miru i u dobrom susjedstvu, kao za vremena Obrenovića, i da bi interese te države, koja ima da zahvali priznanje svoje samostalnosti na Berlinskom kongresu upravo Austro-Ugarskoj, kao i u ono doba mogla s đobrohotnošću uvažavati i podupirati. Srpska vlada, koja je bila svojim obećanjem obvezana na prijateljski susjedni odnos s Austro-Ugarskom, — dopuštala je svojoj štampi da nečuvenim načinom podstiče mržnju proti monarhiji; dozvoljavala je, da udruženja, koja su se na srpskom teritoriju udruživala pod vodstvom visokih časnika, državnih činovnika, učitelja i sudaca, javno idu za tim, da se dignu i pobune pojedini krajevi Austrougarske ; nije sprečavala, da članovi njene vojne i civilne uprave s odličnih položaja otruju javnu savjest u tolikoj mjeri, da se je prosto umorstvo smatralo najboljim oružjem u boju protiv monarhije. Iz atmosfere, koju je stvorila ova agitacija, mržnjom prožeta, potekao je čitav niz pokušanih umorstva na visoke dostojanstvenike monarhije i konačno prokleti atentat na uzvišenu osobu nasljednika prijestolja nadvojvodu Franju Ferdinanda,koji je zasnovan i pripravljen u Srbiji. Njegova žrtvena smrt za domovinu, što su je naši neprijatelji izveli u ludjaekoj nadi, da će se tom smrću po¬spješiti raspad monarhije, samo je okupila narode austro-ugarske u žarkoj jednodušnosti oko prijestolja. Čitav je svijet razabrao, kako su bili nepo¬kolebivi temelji, na kojima počiva monarhija, i kako se vjerno i čvrsto medjusobno drže njezini sinovi. Svi su osjetili, pa nije moglo više biti nikakove sumnje, da nam naša čast, naše samopoštovanje i naši životni interesi odlučno nalažu, da se zločinačkom kovarstvu Srbije

Upload: kresimir-mileta

Post on 24-Sep-2014

225 views

Category:

Documents


28 download

TRANSCRIPT

Page 1: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Austro-ugarska Crvena Knjiga Diplomatske isprave, kojima se objašnjava, kako je došlo do rata god. 1914. Pučko izdanje. Prijevod službenog izdanja s uvodom. Cijena 1 K = 80 feniga = 1 franak. U Zagrebu 1915. Kr. zemaljska tiskara. UVOD. Otkad je Karagjorgjevićeva dinastija zasjela na okrvavljeno prijestolje posavske kraljevine i otkad se okružila zavjerenicima na život kralja Aleksandra, — išla je Srbija postojano, iako različitim putovima i promjenljivom intenzivnošću, za glavnim ciljem, kako bi podrovala neprijateljskom propagandom i revolucionarnim kovarstvom krajeve austro¬ugarske monarhije, koje nastavaju Jugoslaveni, pa ih onda — kad svjetski položaj bude povoljan za ostvarenje velikosrpskih osnova — otkine od monarhije. Kako su bile velike nade posavske kraljevine i kako je držala, da se primakla blizu željenome cilju, izbilo je ja3no na javu u ogorčenoj mrzosti i dubokom razočaranju, što ga je u Srbiji izazvala aneksija Bosne i Hercegovine, koja je ovu razdraženu i zaludjenu zemlju dovela na rub rata. Pošto ju je zaštitna ruska vlast, koja se u ono doba nije smatrala još dosta oružanom, ostavila na cjedilu, bila je srpska vlada u proljeću godine 1909. prinudjena svečano izjaviti pred Evropom, da interesi Srbije nisu povrijedjeni aneksijom, pa da priznaje novo državopravno uredjenje, raspušta komitske čete, koje su bile naoružane proti monarhiji i da una-predak misli podržavati prijateljske odnose prema Austro Ugarskoj. Medjutim se nisu ispunile nade, da bi monarhija odsad mogla živjeti sa Srbijom u miru i u dobrom susjedstvu, kao za vremena Obrenovića, i da bi interese te države, koja ima da zahvali priznanje svoje samostalnosti na Berlinskom kongresu upravo Austro-Ugarskoj, kao i u ono doba mogla s đobrohotnošću uvažavati i podupirati. Srpska vlada, koja je bila svojim obećanjem obvezana na prijateljski susjedni odnos s Austro-Ugarskom, — dopuštala je svojoj štampi da nečuvenim načinom podstiče mržnju proti monarhiji; dozvoljavala je, da udruženja, koja su se na srpskom teritoriju udruživala pod vodstvom visokih časnika, državnih činovnika, učitelja i sudaca, javno idu za tim, da se dignu i pobune pojedini krajevi Austrougarske ; nije sprečavala, da članovi njene vojne i civilne uprave s odličnih položaja otruju javnu savjest u tolikoj mjeri, da se je prosto umorstvo smatralo najboljim oružjem u boju protiv monarhije. Iz atmosfere, koju je stvorila ova agitacija, mržnjom prožeta, potekao je čitav niz pokušanih umorstva na visoke dostojanstvenike monarhije i konačno prokleti atentat na uzvišenu osobu nasljednika prijestolja nadvojvodu Franju Ferdinanda,koji je zasnovan i pripravljen u Srbiji. Njegova žrtvena smrt za domovinu, što su je naši neprijatelji izveli u ludjaekoj nadi, da će se tom smrću po¬spješiti raspad monarhije, samo je okupila narode austro-ugarske u žarkoj jednodušnosti oko prijestolja. Čitav je svijet razabrao, kako su bili nepo¬kolebivi temelji, na kojima počiva monarhija, i kako se vjerno i čvrsto medjusobno drže njezini sinovi. Svi su osjetili, pa nije moglo više biti nikakove sumnje, da nam naša čast, naše samopoštovanje i naši životni interesi odlučno nalažu, da se zločinačkom kovarstvu Srbije

Page 2: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

odupremo i stvorimo garanciju za sigurnost Austro-Ugarske. Edjava iskustva, što ih je c. i kr. vlada zadobila s ovom podmuklom susjednom državom, obilježila su put, koji nas jedini može dovesti do osiguranja naših interesa. Od Srbije su se morale zatražiti sve one garancije, koje bi osigurale kaznu za sukrivce u sramotnom atentatu, kao i uništenje velikosrpskih aspiracija. Budući da su besprimjernu strpljivost Austro-Ugarske Srbi shvaćali kao našu slabost, morala se je beogradska vlada dovesti do uvjerenja, da je monarhija odlučila u potrebi poći do krajnjih granica, da održi svoj ugled i svoju imovinu, pa da unapredak ne će trpjeti izmotavanja po¬savske kraljevine, koja su prividnim priznavanjem austro-ugarskih zahtjeva htjela vlastima zaslijepiti oči, a s druge strane opet dopuštati — kao i poslije svečanog obećanja od godine 1909. — da se potajno rovanje proti monarhiji nastavlja. Prema utvrdjenoj taktici Srbije, da najsramotnijim sredstvima sprema otkidanje jugoslavenskih krajeva, a u isti mah traži od evropskih vlasti zaštitu i nekažnjivost, ako bi ju monarhija pozvala na račun radi ovakova postupanja — mogla je c. i kr. vlada poći samo jednim putem, da očusra svoju imovinu i konačno završi nepodnosivo oštećivanje svojega gospodarskoga života, izazvano srpskim aspiracijama, a da pri tome ipak ne naruši evropskoga mira. Od prvoga početka izašla je c. i kr. vlada na susret bojaznima evropskih vlasti s uvjeravanjem, da monarhija ne će prijeći granicu obrane svojih interesa i da ne ide ni za kakovim proširenjem svojega teritorija. U tim granicama, što ih je postavila sama sebi, morala je zatražiti, da se prijeporna stvar ima riješiti jedino izmedju Austro-Ugarske i spomenute države. Rusija je zatražila produženje roka, koji se je dao Srbiji za odgovor na naše zahtjeve, a to produženje dalo bi Srbiji prilike za nova izmotavanja i za odugovlačenje, po kojemu bi poje¬dinim vlastima ostajala vrata širom otvorena, da se umiješaju u korist Srbije. Poradi toga moralo se produženje roka odbiti. Ali uza sve to što je Srbija, prije nego što je dala svoj zavijeni i nepotpuni odgovor, odredila općenitu mobilizaciju, pa time dokazala otvoreno neprijateljstvo — čekala je monarhija još dva dana, da navijesti rat. Poticaj engleske vlade, da se izravnanje srpske afere prepusti konferenciji evropskih vlasti, prispio je u Beč tek iza otvorenog neprijateljstva, pa su ga time dogadjaji pretekli. Ovaj prijedlog medjutim sam po sebi ne bi mogao osigurati monarhijske interese. Samo integralno prihvaćanje austro-ugarskih zahtjeva u Beogradu moglo bi dati jamstvo za snošljiv susjedni odnos prema Srbiji. Ententne vlasti naprotiv željele su, da se krepki i za Srbiju osjetljivi zahtjevi Austro-Ugarske odstrane puteni kompromisa, kojim se buduće korektno držanje posavske kraljevine ne bi ničim zajamčivalo, nego bi Srbija bila još podstaknuta, da nastavi svoje rovarenje za otkidanjem južnih krajeva Austro-Ugarske. Kad je c. i kr. vlada zatražila od Srbije, da kazni srbijanske sukrivce u sarajevskom zločinstvu i ispuni dužnosti, koje se u prvom redu iziskuju za mirni odnos medju susjednim državama, nije naša vlada išla jedino za tim, da očuva svoju dinastiju od atentata i zaštiti imovinu državnu od zlo¬činačkog rovarenja, nego je zastupala ujedno općeniti interes civiliziranoga svijeta, koji ne dopušta, da se umorstva nekažnjeno upotrebljavaju kao orudje u političkim bojevima, pa da Srbija ne smije svojim aspiracijama bez prestanka ugrožavati evropski mir. Ententne vlasti naprtile su na svoja ledja tešku krivnju, kad nisu htjele da — pod prokletstvom svoga političkoga egoizma — prihvate ovaj postulat javnoga morala i čovječnosti, nego su stale na stranu krivnjom opterećene kraljevine. Da su saslušale uvjeravanja monarhije, koja je poradi svoje konservativne politike i miroljubivosti za vrijeme velikoga preokreta na Balkanu, zaslužila potpuno povjerenje, pa da su sačekale razvitak srpske afere — ne bi došlo do svjetskoga rata. Ovako sada mo¬raju pred historijom preuzeti na sebe odgovornost za neiskazanu nesreću, koja se je survala nad čovječanski rod. Nema sumnje, da se mala srpska državica ne bi nikada usudila po¬raditi s jedva prikrivenim neprijateljstvom za otkidanje krajeva, u kojima žive Južni Slaveni, da nije bila potpuno sigurna za tajni sporazum i zaštitu Rusije, pa je tako mogla računati, da će snažni panslavistički pokret u ruskom carstvu u potrebi primorati rusku vladu, da priskoči u pomoć kraljevini u ostvarivanju velikosrpskih osnova. Tečajem posljednjih dvaju vijekova rusko se je carstvo s elementar¬nom snagom silnoga glečera raširilo preko ogromnih krajeva podvrga¬vajući kojekakova nova plemena i narode pod moskovitsko gospodstvo, koje im je oduzimalo i samosvojnu kulturu, i religiju, i jezik. Ovoj po¬stojanoj težnji za gospodstvom nad svijetom lebde pred očima kao najviši i nepokolebivi cilj —morska tijesna, koja bi ruskom carstvu dala vrhovnu vlast u bliskom Istoku i u Maloj Aziji, a ruskom izvozu osigurala prolaz neovisno o tudjoj volji. Budući da oživotvorenje ovih osnova vrijedja velike interese Austro-Ugarske i Njemačke, pa poradi

Page 3: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

toga mora naići na neminovni otpor ovih vlasti, bila su nastojanja ruske politike uperena na to, da se otporna snaga ovih država oslabi. Moćni centralnoevropski blok, koji je ukrštavao put ruskom svjetskom gospodstvu, imao je biti razbijen, a Njemačka izolirana. U prvom redu imala se habsburška monarhija okružiti ostvarenjem balkanskoga saveza, a njeno gospodstvo pođsjeći panslavističkim i srpskim rovarenjem. Preduvjet za izvodjenje ovih osnova bilo je rušenje i otiskivanje Turske, kako bi ojačana snaga kršćanskih balkanskih država dobila ođuška i mogla se upotrebiti proti centralnim dvjema vlastima. Kad se je medjutim balkanski savez raspao u prepirci za krajeve, koji su oteti Turskoj, a ruske osnove došle u opasnost, da će biti osujećene, dopustila je slavenska »zaštitna vlast«, da se Bugarska obori na tle, da se ponizi i da joj se izmakne iz ruku najveći dio njenoga dobitka. U nadi, da će se na račun naše monarhije postupice pomicati granice od istoka na zapad, imao se je opet obnoviti balkanski savez, koji bi iza poraza Turske mogao biti uperen jedino proti Austro-Ugarskoj i Njemačkoj, pa bi se tako s pomoću Busije i Francuske mogao upotrebiti za pomicanje razmjera evropskih sila. II toj zločinačkoj igri ruske diplomacije, koja je imala ugroziti eksistenciju monarhije i svjetski mir, bila je Srbija znatan faktor, kojega Busija nije htjela pustiti iz ruku ni pod cijenu da se otkloni svjetski rat. C. i kr. vlada uvjeravala je petrogradski kabinet — o čemu svjedoče spisi ove zbirke — bez prestanka sve dok nije planuo rat, da joj nije na umu vrijedjati. ikoji ruski interes, da ne misli stjecati srpski teritorij, ni doticati se srpske suverenosti, pa da je spremna s ruskom vladom pregovarati o austro-ugarskim i ruskim interesima. Ali se ruska vlada nije zado¬voljila svečanim izjavama c. i kr. vlade, nego već u komunikeju od 24. srpnja udarila u prijetnje, pa već dne 29. srpnja — premda Austro-Ugarska nije ni jednoga momka mobilizirala proti Busiji — digla na oružje vojnička okružja Odese, Kijeva, Moskve i Kazana, a dne 31. srpnja odredila općenitu mobilizaciju, ne obazirući se na ponovne opomene c. i kr. poklisara i izjave njemačke vlade, koja joj je još 26. srpnja saopćila, da će ruske vojne pripreme prisiliti i Njemačku na protumjere, koje bi se sastojale u dizanju njemačke vojske, što bi već samo po sebi imalo značiti rat. Dne 24. rujna izjavio je naš poklisar ruskom ministru spoljašnih poslova, da monarhija želi mir. Jedini joj je cilj, da se dokonča ugrožavanje naše dinastije srpskim bombama i naš teritorij revolucionarnim rovarenjem Srbije. Životno pitanje monarhije bilo je, da se taj cilj postigne. Nije se dakle smjela prestrašiti eventualnim sukobom s Busijom, ako ova uzme Srbiju u zaštitu, nego je morala učiniti kraj nesnosnoj situaciji, ako bi Busija dala slobodne ruke Srbiji, da bez prestanka nekažnjeno i nekažnjivo ugrožava opstanak naše monarhije. Dne 30. srpnja pokrenuo je ponovno engleski državni tajnik pitanje, da se Austro-Ugarska u svrhu sukoba sa Srbijom posluži posredovanjem velikih vlasti. U želji, da se učini sve, kako bi se samo održao svjetski mir, izjavila je c. i kr. vlada, da će primiti to posredovanje. Ali je čast i interes Austro-Ugarske zahtijevao, da se to ne dogodi pod težinom ruskih vojničkih prijetnja. Morala je dakle u prvom redu zatražiti, da se neprija¬teljsko mobiliziranje ruskoga carstva opozove. Na ovaj zahtjev odgovorio je petrogradski kabinet — mobilizacijom cjelokupne ruske vojne snage. U savezu sa samoljubivošću Velike Britanije i osvetničkom željom francuske republike, nije petrogradska vlada prezrela nikoje sredstvo, da osigura trojnoj ententi vrhovnu vlast u Evropi, a samoj sebi zadrži otvoreni put za najsmionije osnove. Nesavjesnom rukom nastojala je Rusija, da konce svoje politike ispreplete i zgusne u neprozirnu mrežu nad glavom naše monarhije. A kad se je Austro-Ugarska — odazivajući se zakonu samoodržanja — odlučila da tu mrežu rastrgne, pokušala je Rusija, da c. i kr. vladu spopadne za vrat i ponizi monarhiju. Ugrožene u životnim svojim interesima, imale su Austro-Ugarska i Njemačka da biraju: — ili će braniti svoja prava i svoju sigurnost, ili će ustuknuti pred prijetnjama Rusije. Odlučile su se da krenu putem, što su im ga odredjivale Čast i Dužnost.

Poslanički savjetnik barun Storck javlja grofu Berchtoldu.

U Beogradu, 29. lipnja 1914.

Page 4: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Još se svi nalazimo u tolikoj mjeri pod potresnim dojmom jučerašnje katastrofe, da mi je teško s

potrebnom sabranošću, stvarnošću .i mirom dolično odavde ocijeniti krvavu sarajevsku dramu.

Molim dakle, da se zasad smijem ograničiti na registriranje nekih činjenica.

Jučer — dne 15./28. —- proslavljena je obljetnica kosovskoga boja svečanije nego li obično, a isto

tako proslavljen je i srpski rodoljub Miloš Obilić, koji je god. 1389. sa dva druga mučke probo

pobjednika Murada.

Grdjegod žive Srbi, smatra se Obilić narodnim junakom. Danas. smo

mi postavljeni na mjesto Turaka, što se ima zahvaliti propagandi, koja se

podgrijeva pod egidom kraljevske vlade mnogogodišnjom novinskom

hajkom. —«.

Čini se, da je trojici mladih sarajevskih atentatora: Principu, Čabri-noviću i trećem nepoznatom

bombašu pred očima lebdjelo obnavljanje kosovske drame. Ustrijelili su još suviše i jednu nedužnu

gospodju, pa jamačno drže, da su svoga uglednika još i natkrilili.

Godinama i godinama sijana je u Srbiji mržnja na monarhiju. Sjetva se je primila i umorstvo je

požeto.

Srpska vlada je na vijest, koja se je saznala oko 5 sati, službeno za¬branila Obilićevu proslavu, što

se je imala održati u 10 sati navečer, ali je ta proslava neslužbeno i u pomrčini još neko vrijeme

trajala.

Ljudi su od radosti padali jedan drugom u naručje (ima očevidaca), pa su se mogle čuti primjedbe:

»Pravo im se dogodilo; to smo već tako dugo čekali«, ili: »To je osveta za aneksiju«. Poslanički savjetnik barun Storck grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Beogradu, 30. lipnja 1914. Danas sam upravio na generalnog tajnika spoljašnjega ureda, gosp. Grujića, opravdano pitanje: koje je mjere kraljevsko redarstvo poduzelo, odnosno: koje misli poduzeti, da se pohvataju krivci atentata, koji je notorno zamišljen u Srbiji. Odgovorio mi je, da se srpsko redarstvo do ovoga časa tim predmetom uopće nije zabavljalo. Generalni konzul Jehlitschka grofu Berchtoldu. U Skoplju, 1. srpnja 1914. Dne 15./28. prvi put je u Prištini svečano proslavljen Vidovdan, kojega je ove godine pala 525. obljetnica (od god. 1389.), a proslavljen je kao »oslobodjenje« srpskoga naroda. Potpuna četiri mjeseca radio je posebni odbor o tome, da ova proslava ispadne što svečanije, kao veličajna srpska narodna demonstracija. Propaganda za ovu proslavu otpočela se ujedno i u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni, a naročito u Ugarskoj, pa je sudionicima obećana slobodna vožnja na srpskim državnim željeznicama, jeftin stan i opskrba, kao i potpora oblasti itd.

Page 5: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Agitacija je bila energična i svijesna o svom cilju. Na proslavu dovoženi su gosti posebnim vlakovima. Razni svečani govori bili su prožeti historijskim reminiscencijama, koje su se odnosile na zemljište same svečanosti, varirajući manje ili više poznatu temu o ujedinjenju sviju Srba i »oslobodjenju podjarmljene braće« s onu stranu Dunava i Save, pa u Bosni i Dalmaciji. Kad se je pod večer razglasila vijest o groznom sarajevskom zločinstvu, zaokupilo je fanatiziranu gomilu raspoloženje, koje prema brojnim izjavama odobravanja — što su mi dojavili potpuno pouzdani povjerenici — ne mogu nazvati drugačije, nego nečovječnima. Uz ovo ponašanje pučanstva, koje se je na isti način očitovalo i u Skoplju, otpadaju svi pokušaji srpskoga novinstva, da se sa Srbije strese moralna odgovornost za djelo, koje je od reprezentativnog zbora primljeno s tolikim neprekrivenim zadovoljstvom. Grof Szécsen grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Parizu, 4. srpnja 1914. Danas sam izručio gospodinu Poincaré-u zahvalu c. i kr. vlade za njegovu sažalnicu. Dotičući se protusrpskih demonstracija u monarhiji, spomenuo je, da su i poslije umorstva predsjednika Carnota bili u cijeloj Francuskoj svi Talijani izvrženi najogorčenijim progonstvima francuskoga općinstva. Ja sam mu nato obratio pažnju na činjenicu, da tadašnje umorstvo nije bilo ni u kakovoj svezi s protufrancuskom agitacijom u Italiji, dok se sada mora priznati, da se u Srbiji već godinama i godinama podjaruje proti monarhiji svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima. Napokon je gosp. Poincaré izrazio uvjerenje, da će nam srpska vlada prigodom sudbene istrage i proganjanja eventualnih sukrivaca s najvećom pripravnošću poći na ruku. Ovakovoj dužnosti ne može se nikoja država ukloniti. Gerent gosp. Hoflehner grofu Berchtoldu. U Nišu, 6. srpnja 1914. Vijest o užasnom i predobro uspjelom atentatu u Sarajevu, izazvala je ovdje u potpunom smislu riječi senzaciju. Ali o kakovom zaprepaštenju ili gnjevu nije se moglo ništa opaziti, nego je u velikoj većini slučajeva sa svim surovim načinom dolazio do izraza osjećaj zadovoljstva, šta više, radosti, a sve to ponajviše sasvim neprikriveno i bez ikakova suzdržavanja. To se u prvom redu može reći za takozvane visoke krugove, inteligenciju, političare po zvanju, učitelje, činovnike, časnike i djake. Malo suzdržljiviji pokazali su se trgovački krugovi. Sve izjave, što su ih službeni ljudi i pojedinci višega položaja iskazivali, očitujući osudjivanje atentata, moraju djelovati kao najgora irouija na onoga, koji je imao prilike, da posljednjih dana iz blizine pronikne okom u osjećajni život srpskog inteligentnog pučanstva. Potpisani posjetio je na dan atentata oko 9 sati navečer — ne znajući još ništa o dogadjaju — jednu ovdašnju vrtnu kavanu, pa ga je najprije jedan poznanik informirao o vijesti, koja se pronosi kao sasvim pouzdana. Bila je neiskazana muka promatrati i slušati, kako je upravo radosno raspoloženje zaokupilo brojne posjetnike lokala, s kolikim vidljivim zadovoljstvom raspravljaju i popraćaju sve poklicima radosti, poruge i ironije, čak i onoga, koji je odavno priučen na izlive ovdašnjeg političkog fanatizma, morala su ova opažanja do dna srca deprimirati!

Page 6: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Barun Giesl grofu Berchtoldu. U Beogradu, 21. srpnja 1914. Opet sam — iza kobnoga zločinstva od 28. lipnja — od nekoliko dana u službi, pa se uslobodjujem dojaviti svoje mišljenje o ovdašnjem raspoloženju. Od vremena krize poslije aneksije bili su odnosi izmedju monarhije i Srbije otrovani nacionalnim šovinizmom. neprijateljstvom i djelotvornom propagandom velikosrpskih aspiracija u našim zemljama, koje na¬stavaju Srbi, — a iza dvaju balkanskih ratova razvio se poslije uspjeha Srbije taj- šovinizam upravo do paroksizma, koji — sudeći prema vidljivim pojavama — gdjegdje prima znakove prave ludosti. Neka mi se uštedi iznositi dokaze i primjere za ovu tvrdnju, jer se ti primjeri jeftino stječu na svakom koraku, u krugovima političkoga društva, kao i medju prostim pučanstvom i u svim strankama! Pretpostavljam kao općenito poznati aksiom, da je politika Srbije u prvom redu uperena na otkidanje krajeva, napučenih Južnim Slavenima, a u drugom na uništenje monarhije kao velike vlasti, pa da ne poznaje drugoga cilja osim ovoga. Ovoj se istini ne će moći oteti nijedan čovjek, koji je primoran da makar samo osam dana, živi i radi u ovdašnjoj političkoj okolini. Iza posljednjih dogadjaja, koji utječu na ovdašnje političko raspoloženje — a ovamo računam sarajevski atentat, smrt Hartvrigovu i izborni pokret — još se je pojačala mržnja na monarhiju. Sarajevski atentat dočarao je Srbima skori raspad habsburških zemalja — kojemu su se već i prije nadali — kao da će se izvršiti u najkraće vrijeme. Kao gotovu činjenicu smatraju otpadanje krajeva, napučenih Južnim Slavenima, računaju na ustanak u Bosni i Hercegovini, i na nepouzdanost slavenskih pukovnija. Ovo uvjerenje utvrdilo se kod Srba do nekoga sistema i prividnog opravdanja za njihovo narodno mahnitanje. Omraženu Austro-Ugarsku smatraju danas Srbi nemoćnom i gotovo nedostojnom da s njom povedu rat — mržnji se pridružuje još i prijezir —pa će monarhija tobože bez velike muke kao rastrovano tijelo pasti u najbližoj budućnosti ostvarenom velikosrpskom carstvu u krilo. Novine, koje se ne računaju medju najekstremnije, raspravljaju svaki dan u člancima o nemoći i raspadu susjedne monarhije, sramoteći njene organe bez ikakove bojazni, da bi mogle biti pozvane na red.Ne zaustavljaju se ni pred uzvišenom osobom našega Gospodara. Čak i vladin organ pokazuje na prilike u Austro-Ugarskoj, kao na jedine uzročnike prokletoga zločinstva. Nitko se više ne boji, da bi mogao biti pozvan na odgovornost. Štampa već mnogo godina odgaja srpski narod, a svaka politika zavisi o stranačkom novinstvu. Velikosrpska propaganda i njezino grozno nedjelo, atentat od 28. lipnja, izravni su plod ovoga odgoja. Prelazim preko suludih podvala i sumnjičenja, što ih je »Times« nazvao »bjesomučnima« prigodom Hartwigove smrti, kao i preko čitave-lažima protkane — novinske kampanje, koja je imala Srbe utvrditi u uvjerenju, da se vladi i zastupnicima Austro-Ugarske nema odavati ni-kakovo poštovanje i pažnja, pa da se još izrazi kao »ubojica«, »bitanga«, »podli Austrijanac« itd. imaju za nas smatrati kao ukrasni nazivi. Hartwigova smrt izrodila se u fanatički kult za pokojnika, kad se težina ovoga gubitka upoznala medju srpskim političkim krugovima, pa se pri tom stala izražavati ne samo zahvalnost za prošlost, nego i bojazan za budućnost, nadmećući se u ropskoj pokornosti Rusiji, samo da se njena blagohotnost osigura i za buduća vremena. Kao treći faktor dolazi sloga sviju stranaka kao osnovka za neprija¬teljstva proti Austro-Ugarskoj. Nijedna od stranaka, koja aspirira na vladu, ne će da na nju padne i trunak sumnje, da bi se u ičemu pokazala popustljivom prema monarhiji. Tako se dakle izborna kampanja provodi pod krilaticom pobijanja i odupiranja Austro-Ugarskoj. Monarhiju smatraju iz unutrašnjih i spoljašnjih razloga nemoćnom i nesposobnom za ikakav energičan pothvat, pa drže, da su one ozbiljne riječi, koje su od nas već izrečene na odlučnim mjestima, prosti bluff. Dopust, što ga je dobio c. i kr. ratni ministar i poglavica generalnog stožera, još ih je potkrijepio u uvjerenju, da je slabost Austro-Ugarske bjelodana. Uslobodio sam se, da strpljivost Vaše Ekscelencije nešto dulje zaokupim, ne poradi toga, što bih mislio da ovim vijestima javljam nešto novo, nego poradi toga, što ovo opisivanje smatram kao početak zaključku, koji se nameće sam od sebe: — da se naime ne može mnogo odgadjati konačno obračunavanje sa Srbijom, nego poći u rat za velevlasni položaj monarhije, da, za njen opstanak. Ako propustimo unijeti jasnoću u naš odnos sa Srbijom, bit ćemo sukrivci u poteškoćama i nepogodnostima prilika kasnijega rata, do kojega — prije ili kasnije — mora doći. Za ovdašnjega promatrača i zastupnika austro-ugarskib interesa u Srbiji stvar se uobličuje tako, da dalnje oštećivanje našega prestiža dulje ne možemo podnositi.

Page 7: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Ako se dakle odlučimo, da iznesemo opsežne zahtjeve, koji bi bili spojeni s djelotvornom kontrolom — jer bi se samo ovako dala pročistiti Augijeva staja velikosrpskog rovarenja — onda valja da se uoče sve konsekvencije, pa se od prvoga početka iziskuje čvrsta i snažna volja, da izdržimo. Polovična sredstva, iznošenje zahtjeva, dugo parlamentiranje i konačno natruhli kompromis — bio bi najjači udarac, koji bi mogao zadesiti ugled Austro-Ugarske u Srbiji i njezin položaj u Evropi. Grof Berchtold barunu Gieslu u Beogradu. U Beču, 22. srpnja 1914. Neka izvoli Vaša Visokorodnost predati ovu notu kraljevskoj srpskoj vladi u četvrtak, dne 23. srpnja, popodne: »Dne 31. ožujka god. 1909. predao je kr. srpski poslanik na bečkom dvoru po nalogu svoje vlade ovu izjavu ci kr. vladi: »»Srbija priznaje, da u svojim pravima nije dotaknuta faktom, koji se je izvršio s Bosnom i Hercegovinom, pa da će se prema tome prilagoditi odlukama, koje budu vlasti stvorile na osnovu XXV. poglavlja Berlinskoga ugovora. Odazivajući se savjetima velikih vlasti, Srbija se obvezuje odustati od prosvjeda i otpora, kojega se držala u pogledu aneksije od listopada prošle godine — obvezuje se dalje, da će promijeniti svoju dosadašnju politiku prema Austro-Ugarskoj i živjeti unapredak s potonjom u prijateljskim susjednim odnošajima.«« Medjutim je povijest posljednjih godina, a naročito su bolni dogadjaji od 28. lipnja dokazali, da u Srbiji postoji subversivni pokret, kojemu je svrha, da se od austro-ugarske monarhije odcijepe neki dijelovi državnoga teritorija. Ovaj se je pokret, koji je nastao pred očima srpske vlade, očitovao izvan teritorija kraljevine Srbije aktima terorizma, cijelim nizom atentata i umorstva. Kraljevska srpska vlada nije ni izdaleka ispunila obećanja, koja je formalno dala dne 31. ožujka god. 1909., pa nije ništa učinila ni da ovaj pokret uguši: — trpjela je zločinačku djelatnost različitih društava i podružnica, koje su bile osnovane sa ciljem proti monarhiji, dopuštala neobuzdano pisanje javne štampe, slavljenje začetnika atentata, časničko i činovničko sudjelovanje u subversivnom rovarenju, nezdravu propagandu u javnoj nastavi — i konačno trpjela sve one manifestacije, koje su bile podobne da u srpskom narodu podjare mržnju na monarhiju i prijezir na njene uredbe. Ovo nedozvoljeno trpljenje kr. srpske vlade nije prekinuto ni u času. kad su dogadjaji od 28. lipnja cijelom svijetu pokazali grozne posljedice. Iz iskaza i priznanja zločinačkih izvršilaca sarajevskog atentata izlazi na vidjelo, da je umorstvo zamišljeno u Beogradu, pa da su ubojice primili oružje i bombe od srpskih časnika i činovnika, koji se udružuju u »Narodnoj Odbrani«, te da su konačno prevoženje zločinaca i njihovog oružja u Bosnu udesili i proveli poglavice srpskih pograničnih organa. Spomenuti rezulti i istragi ni dopuštaju c. i kr. vladi da dulje stoji i čeka, kako je tolike godine čekala i gledala rovarenja, koja se usredo- točuju u Beograd i odande prenose na zemljište monarhije; ti rezultati, šta više, nameću c. i kr. vladi dužnost da konačno prekine prevratna ko- varstva, koju su postala prijetnjom za mir monarhije. Da postigne taj cilj,osjeća se c. i kr. vlada primoranom zatražiti od kr. srpske vlade službenu izjavu,da ona osudjuje sva nastojanja,kojima je konačna svrha odcjepljivanje pojedinih njenih krajeva,i da se obvezuje ugušivati zločinačku i terorističku propagandu svim sredstvima,koja joj stoje na raspoloženju. Da bi svojoj obvezi dala služben značaj, obznanit će kr.srpska vlada na prvoj strani svog službenog organa dne 20., 13. srpnja ovu izjavu: „Kr. Srpska vlada osudjuje propagandu, koja je upravljena proti Austro-Ugarskoj, t. j. ona osudjuje sva nastojanja, kojima je konačna svrha odcjepljivanje pojedinih njenih krajeva, i iskreno žali kobne posljedice ovog zločinačkog djelovanja. Kr. srpska vlada žali, da su u spomenutoj propagandi sudjelovali srpski časnici i činovnici, i time

Page 8: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

pomutili dobre susjedne odnošaje, na koje se je kr. vlada svečano obvezala izjavom od 31. ožujka 1909. Kr. vlada, koja osudjuje i zamjeraš a. svaku misao ili pokušaj uple¬tanja u sudbinu pučanstva ma kojega dijela Austro-Ugarske, smatra svojom dužnošću službeno upozoriti časnike, činovnike i cijelo pučanstvo srpske kraljevine, da će odsad s najvećom strogošću postupati proti onim oso¬ bama, koje bi počinile ovakova djela, za koja će ova vlada iz svih sila nastojati, da ih istrijebi i uguši.«« Ista će ova izjava biti objavljena vojski u kraljevskoj dnevnoj zapovijedi i štampana u službenom vojnom listu. Osim toga obvezuje se kr. srpska vlada još i na ovo: 1.Da će zaplijeniti svaku publikaciju, koja bi podjarivala na mržnju i na prijezir prema monarhiji, i kojoji bi bila osnovna tendencija uperena proti teritorijalnom njenom integritetu, 2.Smjesta će raspustiti udruženje »Narodnu Odbranu«, konfiscirati sva njena propagandistička sredstva, te istim načinom postupati proti svim društvima i podružnicama u Srbiji, koje se zabavljaju propagandom proti austro-ugarskoj monarhiji; kr. vlada poduzet će potrebite mjere, da raspuštena društva ne bi možebiti nastavila svoje djelovanje pod drugim imenom ili u drugom obliku, 3.Bez odgadjanja odstranit će iz javne nastave u Srbiji — koliko se tiče učiteljskog zbora, toliko i nastavnih sredstava — sve, što služi ili što bi moglo služiti u korist propagande proti Austro-Ugarskoj, 4.Iz vojne službe i iz javne uprave uopće odstranit će sve časnike i činovnike, koji su sudjelovali u propagandi proti monarhiji i kojih će e. i kr. vlada javiti kraljevskoj srpskoj vladi imena i materijal, što je o njima sabran, 5.Pristat će na to, da organi c. i kr. vlade sudjeluju u gušenju subver-sivnoga srpskog pokreta protiv teritorijalnog integriteta monarhije, 6.Povest će sudbeni postupak proti onim sudionicima u komplotu od 28. lipnja, koji se nalaze na srpskom teritoriju; u dotičnim istragama sudjelovat će delegirani organi c. i kr. vlade, 7.Požurit će se da aretira majora Voju Tankosića i izvjesnog Milana Ciganovića, srpskog državnog činovnika, koji su kompromitirani sarajevskom istragom, 8.Pooštrenim mjerama zapriječit će sudjelovanje srpskih državnih organa u prokriomčarivanju oružja i eksplozivnih tvari preko granice; — otpustit će iz službe i strogo kazniti organe pogranične službe u Sapcu i Loznici. koji su pomagali začetnicima sarajevskog zločinstva kod prijelaza granice, 9.Ispričat će se c. i kr. vladi za neopravdane izjave srpskih funkcionara, koliko u Srbiji toliko i u inozemstvu, koji su se — bez obzira na svoj službeni položaj — u interviewima poslije atentata od 28. lipnja izrazili neprijateljskim načinom proti austro-ugarskoj monarhiji. 10. napokon će bez skanjivanja obavijestiti c. i kr. vladu o provedenju mjera, sadržanih u ovim točkama. C. i kr. vlada očekuje odgovor kraljevske vlade najkasnije do subote, dne 25. o. mj., u 6 sati popodne. Ovoj noti priložen je Memoire o rezultatima sarajevske istrage, u koliko se odnosi na funkcionare, spomenute u 7. i 8. točki ove note. Prilog Sudbena istraga, povedena u Sarajevu proti Gavrilu Principu i dru- govima, glavnom krivcu i sukrivcima u izvedenom umorstvu od 28. lipnja o. g., dosad je utvrdila ovo: 1.Osnovu, da se nadvojvoda Franjo Ferdinand umori za vrijeme njegova boravka u Sarajevu, složili

Page 9: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

su u Beogradu: Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, neki Milan Ciganović i Trifko Grabež uz pripomoć majora Voje Tankosića. 2.Šest bomba, četiri brovning-pištolja sa streljivom, kojima su se zlikovci služili počinjajući atentat, uručili su Principu, Čabrinović a i Gra¬bežu u Beogradu spomenuti Milan Ciganović i major Voja Tankosić. 3.Bombe su ručne granate, koje potječu iz oružnoga skladišta srpske vojske u Kragujevcu. 4.Da se osigura uspjeh atentata, Ciganović je poučavao Principa, Čabrinovića i Grabeža u baratanju s granatama, i davao lekcije u pucanju Principu i Grabežu u šumi pokraj topčiderske streljane u Beogradu. 5.Da se Principu, Čabrinoviću i Grabežu omogući prijeći bosansko-hercegovačku granicu i prokriomčariti oružje, izumio je Ciganović sistem tajnoga prenošenja. Prijelaz zločinaca i njihovog oružja u Bosnu izveo je pogranični kapetan šabački (Rade Popović) i loznički skupa s carinarskim organom šabačkim Eadivojem Grbićem uz pripomoć još nekih drugih osoba. Prigodom predavanja ove note neka Vaša Visokorodnost izvoli usmeno dodati, da Vam je naloženo — ako dotle ne biste primili od kraljevske vlade odgovor, da pristaje bez svake ograde — da ćete 48 sati od dana i sata, što ste notu predali, ostaviti Beograd skupa e osob¬ljem c. i kr. poslaništva.

Grof Berchtold c. i kr. poklisarima u Berlinu, Rimu, Parizu, Londonu, Petrogradu i

Carigradu.

U Beču, 22. srpnja 1914.

C. i kr. vlada bila je primorana, da posredstvom c. i kr. poslanika u Beogradu preda u četvrtak, dne

23. o. ni., kr. srpskoj vladi ovu notu. (Vidi uputu na c. i kr. beogradskog poslanika od 22. srpnja

1914.)

Uzimam čast pozvati Vašu Ekscelenciju, da sadržaj ove note saopćite vladi, kod koje ste

akreditirani, te da to saopćenje popratite ovim komentarom :

Dne 31. ožujka 1909. upravila je kr. srpska vlada na Austro-Ugarsku izjavu, kojoj je tekst gore

donesen. (Vidi citiranu uputu).

Ali već sutradan iza te izjave upustila se je Srbija u politiku, koja je išla za tim, da razbudi

prevratne ideje medju državljanima austro-ugarske monarhije srpske narodnosti i da na taj način

pripravi odcjepljenje austro-ugarskih krajeva, koji graniče sa Srbijom.

Srbija je postala ognjištem zločinačke agitacije.

Domala su se počela stvarati društva i podružnice, koja su otvoreno i potajno radila o tome, da

izazovu nemire na austro-ugarskom teritoriju. Ta društva i podružnice ubrajaju medju svoje

članove generale, diplomate, državne činovnike i sudce, u jednu riječ: uglednike srpskog službenog

svijeta.

Page 10: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Srpsko novinstvo stoji gotovo bez izuzetka u službi ove propagande, koja je uperena proti Austro-

Ugarskoj, pa ne prolazi ni jedan dan, da srpska štampa ne bi podjarivala svoje čitaoce na mržnju i

preziranje susjedne monarhije, pa čak i na atentate, koji su manje ili više upravljeni proti njenoj

sigurnosti i integritetu.

Velik broj agenata pozvan je, da svim sredstvima podržava agitaciju proti Austro-Ugarskoj i zavodi

omladinu u granicama monarhije.

Zavjerenički duh srpskih političara, koji je u analima kraljevine izbrazdio krvave tragove, ponovno

je podgrijan posljednjom balkanskom krizom; protuhe, koje su prije pripadale komitskim bandama,

u Macedoniji, stavile su se na raspolaganje terorističkoj propagandi proti Austro-Ugarskoj.

A proti tom pustošenju, kojemu je austro-ugarska monarhija bila godinama i godinama izložena,

nije srpska vlada držala da joj je dužnost makar samo prstom maknuti. Time je propustila svoju

dužnost, koju joj je nalagala svečana izjava od 31. ožujka 1909., pa se tako stavila u protivnost

prema volji Evrope i prema obvezi, koju je preuzela pred Austro¬ugarskom.

Strpljivost c. i kr. vlade na provokatorno držanje Srbije opravdavala se teritorijalnim

desinteressementom austro-ugarske monarhije i nadom, da će srpska vlada konačno ipak umjeti

da dostojno ocijeni prijateljstvo Austro-Ugarske. Zadržavajući benevolentno držanje prema

političkim interesima Srbije, nadala se je, da će se kraljevska vlada konačno ipak odlučiti i sama na

analogno držanje. Austro-Ugarska je očekivala ovakovu evoluciju u političkim idejama Srbije

naročito iza dogadjaja od god. 1912., kad je c. i kr. vlada svojim nesebičnim držanjem i bez srdžbe

omogućila znatno proširenje srpske kraljevine.

Ali ova priznata blagohotnost Austro-Ugarske prema susjednoj državi nije ni na koji način

modificirala držanje Srbije, jer je i dalje trpjela na svom zemljištu propagandu, kojoj su se kobne

posljedice dne 28. lipnja o. g. razotkrile čitavom svijetu, onoga dana, kad je nasljednik

monarhijskog prijestolja skupa sa svojom uzvišenom gospodjom postao žrtvom zavjere zamišljene

u Beogradu.

U ovakovim prilikama morala se je c. i kr. vlada odlučiti da ponovno poduzme energične korake u

Beogradu, kako bi srpsku vladu prinudila, da priguši opasni i upaljivi pokret, koji je ugrožavao

sigurnost i integritet austro-ugarske monarhije.

C. i kr. vlada duboko je uvjerena, da — poduzimajući ovaj korak — stoji u skladu sa svim

prosvijećenim narodima, koji ne bi mogli dopustiti, da umorstvo članova vladarskih porodica

postane oružjem, kojima se države mogu nekažnjeno služiti u političkoj borbi, pa da bi evropski mir

bez prestanka bio narušavan agitacijama pokretanim iz Beograda.

Potkrepljujući ove izvode, dostavlja c. i kr. vlada državnoj vladi zbirku dokaznih spisa, koja

prikazuje srpsko rovarenje kao i odnos izmedju toga rovarenja i umorstva od 28. lipnja.

Page 11: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Isto ovakovo saopćenje odašilje se ostalim c. i kr. predstavnicima kod drugih signatarnih vlasti.

Dopušta Vam se, da prijepis ovoga saopćenja uručite gospodinu ministru spoljašnih poslova. Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu. Brzojavka. U Beču, 23. srpnja 1914. Budući da bi Engleska od svih ententnih vlasti mogla biti najprije pridobivena za objektivno prosudjivanje našeg današnjeg koraka u Beogradu, molim Vašu Ekscelenciju, da prigodom konversacije, u koju ćete se dne 24. o. mj. upustiti kod predavanja cirkularne note u Foreign Office-u, izmedju ostaloga obratite pažnju i na to, da je Srbija mogla prvom koraku, što ga je morala s naše strane očekivati, odbiti šiljak, da je smjesta učinila ono, što bi bilo najpotrebnije, t. j. da je povela istragu proti srpskim sudionicima u atentatu od 28. lipnja o. g., te da je otkrila sveze, koje su u pogledu atentata — kako je dokazano — vodile iz Beograda u Sarajevo. Medjutim srpska vlada nije sve do danas — iako čitav niz notornih indicija pokazuje na Beograd — u tom pogledu ne samo ništa poduzela, nego je suviše još nastojala da zatrpa dokazane tragove. Tako se iz jednog brzojavnog izvještaja našega poslaništva u Beogradu razabira, da je suglasnim iskazima atentatora kompromitirani srpski državni činovnik Ciganović još na dan atentata boravk u Beogradu, a tri dana kasnije — kad se je njegovo ime pronijelo po novinama — da je već bio ostavio grad. Kako je poznato, izjavio je i poglavica srpskog novinskog zavoda, da Ciganović u Beogradu nije nikako poznat. Što se tiče kratkoga roka naših zahtjeva, ima to da se svede na naše mnogogodišnje iskustvo u pogledu srpske vještine u zatezanju. Zahtjeve, koje tražimo da Srbija ispuni i koji su zapravo u općenju medju državama, koje imaju da žive u miru i prijateljstvu, nešto, što se samo po sebi razumije, — pa ih zato ne možemo prepustiti pregovoranju i kompromisima, niti smijemo — s obzirom na naše narodno-gospodarske interese — riskirati, da se Srbija posluži političkom metodom, prema kojoj bi srpska vlada ovu krizu mogla po miloj volji produžiti. Grof Szecsen grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Parizu, 24. srpnja 1914. Upravo sam ovaj čas pročitao uputu od 22. o. mj. gospodinu ministru pravde, koji zamjenjuje odsutnoga ministra spoljašnjih poslova, i ostavio sam mu kopiju spisa. Gosp. Bienvenu Martin, koji je iz jutrošnjih novina donekle bio informiran o našem koraku u Beogradu, čini se, kao da je mojim saopćenjem bio prilično zatečen. Ne upuštajući se u pobliže razglabanje teksta, ipak je otvoreno priznao, da dogadjaji posljednjeg vremena i držanje srpske vlade opravdavaju energično naše istupanje. Točka 5. naše note kao da je naročito udarila u oči gospodinu ministru, jer sam mu je morao dvaput pročitati. Gospodin mi je ministar zahvalio za saopćenje, koje će se — kako je rekao — morati u tančine proučiti. Ja sam prihvatio priliku, te naglasio, da se radi o stvari, koja se mora raščistiti izravno

Page 12: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

izmedju Srbije i nas, ali da opći evropski interes zahtijeva, da se nemirnost, koja se već godinama i godinama podržava srpskim rovarenjem proti nama, konačno izvede na čistac. Svi prijatelji mira i reda, medju koje u prvom redu brojim Francusku, trebali bi dakle ozbiljno savjetovati Srbiju, da temeljito promijeni svoje držanje i uvaži naše opravdane zahtjeve. Gospodin je ministar uvidio, da je dužnost Srbije proti eventualnim sukrivcima u sarajevskom atentatu energično istupiti, čemu se jamačno i ne će odupirati. Naročito ističući simpatiju Franceske prema Austro-ugarskoj i dobre odnose izmedju naših zemalja, izrekao je nadu, da će se prijeporno pitanje riješiti načinom, koji će odgovarati našim željama. Gospodin ministar nije ničim pokušao braniti i opravdavati držanje Srbije. Grof Szapary grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 24. srpnja 1914. Gospodin ministar spoljašnjih poslova primio me je, dočekujući me s riječima, da zna, što me vodi k njemu, pa mi je odmah izjavio, da prema mome koraku ne će zauzimati položaja. Počeo sam čitati svoju uputu. Ministar me je prvi put prekinuo, kad sam spomenuo seriju atentata, te me je iza moga objašnjenja zapitao, da li je baš dokazano, da svi potječu iz Beograda? naglasio sam, da su svi atentati posljedica srpskoga rovarenja. U daljem čitanju izrazio se, da zna, o čemu se radi: Naša je želja da za-vojštimo na Srbiju, pa bi ovo imala biti izlika. Odgovorio sam, da je naše držanje posljednjih godina donijelo dovoljno dokaza, da mi prema Srbiji niti tražimo, niti trebamo kakovih izlika. Na zatražene svečane enuncijacije nije gospodin ministar imao ništa da se usprotivi, nego je opetovano ustvrdio, da je Pašić na to već pristao, što sam i ja potvrdio. »II dira cela 25 fois, si vous voulez« (On će to reći i 25 puta, ako hoćete), prihvatim ja. Dodao sam, da se kod nas nitko ne diže proti srpskom suverenitetu ili dinastiji. Najživahnije se je gosp. Sazonov izrazio proti raspuštanju »Narodne Odbrane«, na što Srbija nipošto ne će pristati. Gospodin se je ministar još usprotivio sudjelovanju c. i kr. funkcionara u gušenju subversivnoga rovarenja. Na taj način prestala bi Srbija biti gospodaricom u svojoj kući! »Vi biste onda svaki čas htjeli da intervenirate, pa kakav bi to onda život pripremili Evropi!« Odgovorio sam, da bi život bio mirniji nego dosad, ako samo Srbija bude pokazala dobru volju. Obrazloženje, koje je dodano noti, saslušao je gosp. ministar prilično mirno; kod onoga mjesta, na kojemu spominjemo, da se po svojim čuvstvima osjećamo u skladu sa svim prosvijećenim narodima, primijetio je, da je to bludnja. Sa svom snagom svoga dokazivanja upozorio sam ga, da bi bilo vrlo žalosno, kad u ovoj stvari, u kojoj se stavlja na kocku sve, što nazivljemo svetim i što se — makar što gosp. ministar rekao — i u Rusiji smatra svetim, ne bi htjelo u ruskom carstvu shvatiti. Gosp. ministar nastojao je da umanji monarhističku stranu pitanja. Dotičući se službenih spisa, koje smo razaslali vlastima, primijetio je gosp. Sazonov, da nismo trebali ulagati toliki trud, kad smo i tako već predali ultimatum. To najbolje dokazuje, veli. da mi i ne idemo za nepristranim prosudjivanjem stvari. Odgovorio sam mu, da nama za postupanje u ovoj stvari, koja je zapletena izmedju Austro-Ugarske i Srbije — dostaju rezultati, što smo ih stekli vlastitom istragom, pa da smo spremni vlastima dati i dalnjih objašnjenja, ako ih zanimaju, jer nemamo ništa, što bi se trebalo skrivati. Gosp. Sazonov reče, da sada poslije ultimatuma nije ni najmanje radoznao. Njemu se stvar prikazuje, kao da mi po što po to želimo ,zavojštiti na Srbiju. Odgovorio sam mu, da smo mi najmiroljubivija vlast na svijetu, i da želimo samo osigurati svoj teritorij od stranog revolucionarnog rovarenja, a našu dinastiju zaštititi od bomba. U daljnjem objašnjivanju primijeti gosp. Sazonov još jedanput, da smo na svaki način stvorili ozbiljnu situaciju. Pored sve relativne mirnoće gospodina ministra, bilo je njegovo stajalište sasvim otporno i neprijateljsko.

Page 13: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Szâpàry grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 24. srpnja 1914. Iza ministarskog vijeća, koje je potrajalo pet sati, pozvao je gosp. Sazonov navečer njemačkoga poklisara i s njime dugo raspravljao. Gosp. ministar je pri tome zastupao mišljenje — koje je po svoj prilici bilo rezultat ministarskog vijeća — da austro-ugarsko-srpska razmirica nipošto nije stvar, koja bi se mogla ograničiti samo na te dvije države, nego evropska, jer je nagoda, koja je god. 1909. utvrdjena srpskom deklaracijom, izvedena pod auspicijama čitave Evrope. Gosp. ministar istakao je, da ga se je naročito neprijatno dojmila činjenica, što je Austro-Ugarska podastrla na prosudjivanje spise, pošto je prije toga već predala ultimatum. Rusija bi prije zatražila medjunarodno proučavanje tih spisa. Moj njemački drug smjesta je upozorio gosp. Sazonova, da Austro-Ugarska ne bi prihvatila strano upletanje u njenu razmiricu sa Srbijom, pa da ni Njemačka ne bi pristala na korak, koji bi se ukrštavao s dostojanstvom njene saveznice kao velike vlasti. U daljem razgovoru izjavio je gosp. ministar, da Rusija nipošto ne bi hladnokrvno dopuštala, da Austro-Ugarska eventualno odluči »devorer la Serbie« (progutati Srbiju). Grof Pourtalès odgovorio je, da on ne misli, da bi Austro-Ugarska to namjeravala učiniti, jer se to ne bi slagalo s najhitnijim interesima monarhije. Austro-Ugarskoj je po svoj prilici stalo samo do toga »d'infliger à la Serbie le châtiment justement merite« (da nametne Srbiji kaznu, koju je upravo zaslužila). Gosp. Sazonov nije na to nadovezao nikakovu sumnju, da li bi se Austro-Ugarska — i u slučaju, kad bi o toj stvari bila iznesena objašnjenja — time i zadovoljila. Razgovor se je završio apelom gosp. Sazonova, da bi Njemačka poradila skupa s Rusijom oko održanja mira. Njemački poklisar uvjeravao je ruskog ministra, da Njemačkoj nipošto nije na umu podstaći rat, ali da svakako interese svoje saveznice misli potpuno zastupati. Grof Berchtold c. i kr. poklisarima u Berlinu, Rimu, Parizu, Londonu, Petrogradu i Carigradu. U Beču, 25. srpnja 1914. U prilogu naći će Vaša Ekscelencija dossier, koji je najavljen vlastima u cirkularnoj noti. U tim spisima govor je o velikosrpskoj propagandi i o njenoj svezi sa sarajevskim atentatom. Neka Vaša Ekscelencija izvoli ovaj dossier saopćiti tamošnjoj vladi.

Memoire. Pokret, što je potekao iz Srbije i uzeo sebi za zadaću, da otkine od monarhije jugoslavenske dijelove Austro-Ugarske, te ih spoji sa Srbijom u jedinstvenu državu, seže daleko u prošlost. Ostajući uvijek jednaka po svojim konačnim ciljevima i mijenjajući samo svoja sredstva i intenzivnost, ta je propaganda na srpskom zemljištu dosegla vrhunac u vrijeme krize zbog aneksije. Odbacivši plašt potajnosti, propaganda je tada izašla u javnost priznajući svoje namjere i pokušala, da pod zaštitom srpske vlade svim sredstvima, što ih ima na raspolaganje, oživotvori svoje namjere. Dok je cijela srpska štampa pozivala na borbu protiv monarhije mrskim napadajima, u kojima su se iskrivljivale činjenice, sklapala su se — da ne govorimo o drugim sredstvima propagande — udruženja, koja su pripravljala tu borbu.

Page 14: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Po svojoj znamenitosti isticala se medju njima Narodna odbrana. Potekavši iz jednoga revolucionarnoga odbora, što je tada postojao, osnovana je ta organizacija, koja se konstituirala kao privatno društvo, ali je bila sasvim zavisna od beogradskoga ureda spoljašnjih poslova, od srpskih vojničkih i gradjanskih funkcionara. Njezini utemeljitelji bili su medju ostalima: general Božo Janković, prijašnji ministri: Ljuba Jovanović, Ljuba Davidović i Velislav Vulović, direktor državne štamparije Živojin Đačić i tadašnji kapetani, sada majori, Voja Tankosić i Milan Pribićević. To društvo uzelo je sebi za zadaću, da skuplja i oprema dobrovoljačke čete za budući rat protiv austro-ugarske monarhije. (Vidi 2. prilog.) Dobru sliku tadašnjega rada Narodne odbrane daje nam medju ostalim izjava bosansko-hercegovačkoga pripadnika Trifka Krstanovića, koji je kao svjedok preslušan od okružnoga suda u Sarajevu, a bio je u ono doba a Beogradu, te ga je Narodna odbrana uz druge pripadnike monarhije predobila, da bude komita. Od prilike sa 140 drugih članova komitske čete odveli su Krstanovića početkom godine 1909. u školu, koja je za obrazovanje komita osnovana u ćupriji (u srezu jagodinskom), a bila je pod upravom kapetana Voje Tankosića i Dušana Putnika. Učitelji su bili ondje sami srpski oficiri. General Božo Janković i kapetan Milan Pribi-ćević nadzirali su redovno od vremena do vremena taj tečaj za komite, koji je trajao tri mjeseca. Tamo su poučavali buduće komite u pucanju i u bacanju bomba, u stavljanju mina, u razvaljivanju željeznica, tunela i mostova, pa u razaranju telegrafskih žica. Njihova je zadaća bila, da po nalozima svojih zapovjednika novo znanje, što su ga stekli, praktično upotrebljavaju u Bosni i Hercegovini. Tim radom, što ga je Narodna odbrana sasvim javno vršila, a srpska vlada podupirala, pripravljalo se tada četovanje protiv Austro-Ugarske. Pri tom su pripadnike monarhije zavodili na izdaju protiv vlastite im domovine i sistematski ih odgajali, da kao srpski emisari potajno napadaju obrambena sredstva svojega zavičaja. Taj period agresivnih aspiracija završio se izjavom srpske vlade od 31. ožujka 1909., u kojoj je ona izjavila, da će se pomiriti s novim redom, što je u pogledu medjunarodnoga i državnoga prava nastao aneksijom Bosne i Hercegovine, te je svečano obećala, da ee s austro-ugarskom monarhijom unapredak živjeti u prijateljskim susjedskim odnošajima. Činilo se, da se tom izjavom takodjer svršio pokret protiv Austro-ugarske, koji je bio vječno vrelo nemira, i da se pošlo putem, koji uistinu vodi do prijateljskoga približenja Srbije monarhiji. Da joj je srpska vlada uskratila potporu i po svojoj dužnosti je suzbijala, neprijateljska propaganda protiv monarhije bila bi mogla tek bijedno životariti i doskora bi je nestalo. Naprotiv bi dodirne točke, što postoje medju jugoslavenskim dijelovima monarhije i Srbijom na jezičnom, etničkom i kulturnom polju, morale dovesti do zajedničkoga kulturnoga rada, zadojenoga duhom medjusolmoga prijateljstva i paralelnih interesa. No te se nade nisu ispunile. Neprijateljske aspiracije protiv monarhije ostale su i dalje, te se propaganda, naperena protiv Austro-Ugarske, samo još razgranala i zahvatila dublje korijenje na očigled srpske vlade, koja nije ništa učinila, da laj pokret uguši. Nisu dali, da mržnja protiv monarhije ugasne, nego su iii mržnju neprestanim novim poticanjem raspirili do nepomirljivosti. Starim sredstvima, udešenima prema promijenjenoj situaciji i popunjenima i novini metodama, pozivali su narod srpski »na neizbježivu borbu do uništenja" protiv Auslro-Ugarske. Sistematski su se raspredale tajanstvene niti po jugoslavenskim krajevima monarhije i njeni se gradjani snubili za izdaju proth domovine. Prije svega srpska štampa nije od tada prestala raditi u tome duhu. Ništa manje nego osamdeset i jednom časopisu, što izlaze u Srbiji, morao se do danas oduzeti postdebit, jer im se sadržaj ogrješuje o kaznene zakone naše zemlje. Jedva da je ikoja kaznena norma, što štiti uzvišenu osobu monarhovu, članove Njegove Previšnje kuće i integritet države, ostala nepovrijedjena od srpskih listova. U 1. prilogu pribrano je nešto malo ogleda toga novinskog pisanja, uzetih iz velikoga obilja toga materijala iz različitoga vremena. Ne ćemo se upuštati potanko u raspravljanje o tim izjavama javnoga mišljenja Srbije, no valja ipak istaći, da se u njima aneksija Bosne i Hercegovine, premda je Srbija priznala taj akt, i dalje prikazivala kao otimačina, koja je počinjena na Srbiji i kojoj valja naći lijeka, a tu misao ponavljaju neprestano ne samo listovi najradikalnijega smjera u svim varijacijama njihova poganog jezika, nego je u jedva prikrivenoj formi izriče i Samouprava, koja je tako blizu biogradskom uredu spoljašnjih poslova (slovo b) priloga 1.).

Page 15: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Isto se tako ne može mimoići, a da se ne upozori, kako je javna štampa pisala o atentatu, što ga je 15. lipnja 1910. počinio Bogdan Žerajić protiv zemaljskog glavara bosansko-hercegovačkog generala Varešanina. Kako je poznato, Žerajić se neposredno poslije čina ubio, a prije čina spalio sve svoje papire. U takvim prilikama nisu se mogli sasvim razjasniti motivi njegova atentata. No ipak po znaku, što se kod njega našao, moglo se zaključivati, da je bio pristaša ideja Krapotkinovih. I obavljeni izvidjaji pokazali su, da se radilo o zločinstvu, koje počivaše na anarhističkim osnovama. No to nije smetalo srpskoj štampi, da atentatora slavi kao »narodnog junaka« i da uzveličava njegovo zdjelo. Politika je pače formalno poricala, da je Žerajić bio anarhista i reklamirala ga kao »junačkoga Srbina, čije će ime svaki Srbin spominjati s poštovanjem i boli.« Dan 18. kolovoza iste godine držala je Politika za zgodnu priliku, da se nanovo pozabavi atentatom Žerajića, »čije se ime u narodu spominje kao svetinja«, i da atentat proslavi pjesmom (si. a) priloga 1.). Tako je to zločinstvo, koje nije bilo u svezi s aspiracijama na teritorij monarhije, upotrebljeno za promicanje tih ideja, te je uzveličavanjem Žerajića umorstvo sasvim izrijekom priznato dičnim i nasljedovanja do stojnim sredstvom u borbi za provadjanje tih misli. Ta sankcija umorstva, kao sasvim dopuštene metode u borbi protiv monarhije, nalazi se u listovima opet kasnije, gdje se govori o atentatu, što ga je Jukić počinio protiv kralj.povjerenika Cuvaja(sl.e)pril.1.) Te novine, koje se nisu širile samo u Srbiji, nego su — kako će se kasnije pokazali dobro organiziranim potajnim putovima kradom proturane u monarhiju, budile su i podržavale u širokim masama raspoloženje, koje je bilo plodno tlo za rovarenja društava neprijateljskih monarhiji. Središte te agitacije društava postala je Narodna odbrana. Iste osobe, koje su u vrijeme aneksije bile na čelu društvu, sačinjavale su i sada njegovu upravu; opet se nalaze ovdje, kano i prije, kao najenergičniji i najradiniji organizatori, najljući protivnici monarhije: general Božo Jan-ković, direktor državne štamparije Živojin Đačić i majori Milan Pribićević i Voja Tankosić. U organizatornom pogledu osnovana na širokom i dubokom temelju, a hijerarhički strogo uredjena (v. 2. prilog pod »Organizacija«), imala je Narodna odbrana doskora oko 400 odbora, koji su razvijali živahnu agitaciju. Uz to je Narodna odbrana stupila u najužu vezu sa Streljačkim savezom (sa 762 društva), sa sokolskim savezom »Dušan Silni« (s 2500 članova), s Olimpijskim klubom, s jahačkim društvom »Knez Mihajlo«, s Lovačkim savezom i Kulturnom ligom, te je predobila za svoju službu brojna druga društva, koja su sva pod vodstvom Narodne odbrane i uz njezinu potporu radila u njezinu duhu. Neprestanim uzajamnim općenjem ta su se društva formalno slila, tako da su danas zapravo sva samo uda jednog tijela Narodne odbrane. Tako je Narodna odbrana po svoj Srbiji razapela gustu mrežu agitacije, te je njom pritegla k sebi sve, koji su bili pristupačni njenim idejama. A u kojem duhu radi Narodna odbrana, razabira se dosta jasno već iz njenih službenih društvenih publikacija. Dok se u svojim statutima Narodna odbrana zaodijeva u ruho kulturnoga društva, kojem je na srcu samo duševni i tjelesni razvoj srpskoga naroda i njegovo materijalno jačanje, otkriva ona u svojem društvenom organu (v. 2. prilog) pravi i jedini razlog svog postojanja, svoj t. zv. »reorganizirani program«, naime: »Fanatičkim i neumornim radom«, a pod izlikom, da mu monarhija hoce »da oduzme njegovu slobodu i jezik, pače da Srbiju smrvi«, propovijedati srpskom narodu »svetu istinu«, da je prijeka potreba protiv Austro-Ugarske, koja mu je »prvi i najveći neprijatelj«, »puškom i topom voditi borbu do uništenja« i »svim sredstvima« pripravljati narod za tu borim, koja se ima »voditi za oslobodjenje podjarmljenih krajeva«, u kojim »stenje 7 milijuna podjarmljene braće«. »Kulturna nastojanja« Narodne odbrane u službi su samo te misli kao puka sredstva za organizaciju i odgajanje naroda za željno izgledanu borbu do uništenja protiv monarhije. I tom istom duhu rade sva društva, podružnice Narodne odbrane, a za to neka bude primjer Sokol u Kragujevcu (v. 3. prilog).

Page 16: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Kao kod Narodne odbrane, tako su i ovdje oficiri, profesori i državni činovnici na čelu. Govor kojim je društveni predsjednik major Kovačević otvorio godišnju skupštinu god.1914., uopće nikako ne spominje gimnastike, kuja je prva svrha sokolaškog društva, te se bavi jedino »pripravom za borbu« protiv »opasnoga, nemiloga, lakomoga, nasrtljivoga, grabežljivoga neprijatelja na sjeveru«, koji »milijunima srpske braće otima slobodu i pravo i drži ih u ropstvu i okovima«. U upravnom izvještaju tog društva sasvim su potisnuta u kraj stvarna razlaganja i služe tek kao prigoda za priznanje prave »svrhe rada uprave«, naime: da se pripravi narodni razvoj i jačanje »potlačenoga naroda«, kako bi mogao izvršiti »svoj još neizvršeni program, svoj još nedovršeni posao« i izvesti ono »veliko djelo, koje će se odigrati u najbližoj budućnosti«: »oslobodjenje braće, što stanuju preko Drine i trpe muke Propetoga«. Šta više, blagajnik je upotrebio svoj blagajnički izvještaj, da opomene, neka »odgajaju sokolove«, koji će moći »donijeti slobodu još neoslo-bodjenoj braći«. Kao što kulturna nastojanja kod Narodne odbrane, isto tako dakle nije ni kod sokolaških društava gimnastički rad sam po sebi svrha, nego puko sredstvo iste propagande, koja se širi istim mislima, dapače gotovo istim riječima. Kad Narodna odbrana zove »narod« u borbu do uništenja protiv monarhije, ne obraća se ona samo narodu u Srbiji, nego svim jugoslavenskim narodima. Ta, Narodna odbrana smatra jugoslavenske krajeve monarhije »našim podjarmljenim srpskim krajevima« (v. takodjer 4. prilog). Treba dakle da i jugoslavenski pripadnici monarhije sudjeluju kod toga »narodnoga rada«; treba da se takodjer onkraj srpske granice radi taj »zdravi, potrebiti posao«. I na zemljištu monarhije traži Narodna odbrana one »junake za taj sveti boj«, kojima treba da Obilić, ubojica Muratov, lebdi pred očima kao dičan primjer narodne požrtvovnosti. No da »braću izvan Srbije« potakne na učestvovanje kod »rada privatne inicijative«, podržava Narodna odbrana žive veze »s braćom $reko granice«. Kakve su te veze, ne kaže se u društvenom organu, a jamačno radi toga, jer to pripada onom dijelu »ukupnog rada«, o kojem se »s više razloga ne smije i ne može govoriti«. Kako je opsežna ta grana njezina rada, vidi se po tom, što i centralni odbor Narodne odbrane i pojedini njezini okružni odbori imaju posebne odsjeke za »spoljašnje poslove«. Taj »spoljašnji« rad Narodne odbrane i njezinih podružnica veoma je mnogostran. Relativno najneopasnije sredstvo te agitacije, jer ih može nadzirati vlast, jesu putovanja s predavanjima, što ih poduzimaju odlični članovi Narodne odbrane u jugoistočne dijelove monarhije, gdje u raznim društvima govore o narodnim i kulturnim pitanjima. Tom zgodom nalaze predavači prigodu, što su je tražili i što je; glavna svrha tik putovanja, da mi po izrečenim riječnim i izrazima, koje znalac razumije, djeluju u duhu pravih tendencija tih društava. Medju tim izaslanicima zauzima uz druge odlično mjesto takodjer direktor srpske državne štamparije, Zivojin Đačić, koji je već više puta spomenut — onaj Živojin Đačić, koji je 8. kolovoza 1909. izdao »Proglas« na srpski narod, u kojem Austro-Ugarsku označuje kao neprijatelja Srbije i opominje, da se valja spremati na borbu s monarhijom. Više puta bio je Đačić na agitacijama po jugoistočnim krajevima austro-ugarske monarhije. Kod jednog takvog predavanja u Karlovcima (1912.) nije bio oprezan, kako je to inače običavao, te je pače preporučio »ujedinjenje svih Srba protiv zajedničkog neprijatelja«, a aluzijama, koje su se dobro razumjele, označio je Austro-Ugarsku kao toga neprijatelja. Opasnije su veze, što su ih srpske korporacije, koje rade u duhu Narodne odbrane, pod izlikom zajednice interesa i kulturne zajednice zametnule s društvima u monarhiji, jer uzajamni deputativni ili korporativni posjeti tih društava, koji se izmiču točnijoj kontroli vlasti, upotrebljavaju se sa srpske strane za svakakve makinacije protiv monarhije. Tako se n. pr. izaslanik, što ga je poslala Narodna odbrana na poznatu slavu sarajevske »Prosvjete«, u septembru 1912., nije ustručavao (v. 6. prilog) tom prigodom u potaji kupiti bosanske članove za svoje društvo. A što je kragujevački Sokol poslao zastupnika na tu slavu, to je imalo reći »braći u Bosni«; »Mi vas nismo zaboravili; krila šumadijskog Sokola još su moćna«, — a ta je misao u intimnom saobraćaju jamačno sasvim drukčije izražena prema tendencijama toga društva, koje su prije razložene (v. 3. prilog). Što se tiče dogadjaja, koji se zbivaju na sastancima te vrste u Srbiji, ne mogu za njih doznati c. i kr. vlasti na posve sigurnom temelju, jer za te

Page 17: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

slučajeve imaju na raspolaganje samo konfidencijalne vijesti, koje se teško mogu kontrolirati. U svezi s time valjalo bi spomenuti posjet zagrebačkih djaka u Srbiju u travnju 1912., koji su sa srpske strane, priredivši službeni vojnički doček, pače i vojničku paradu u počast tim djacima, upotrebili za tako sugestivnu demonstraciju, da je upravni izvještaj kragujevačkog Sokola smio reći, da je taj »dogadjaj početak i klica velikog djela, što će se dogoditi u najbližoj budućnosti«, »klica, koja će dozreti, kad narodna duša još jače uskipi«, »kad ne bude ograda, kojih ona ne lii mogla srušiti«. Tek nedavno doznale su vlasti monarhije, da su sokolska društva iz Srbije sklonila analogne korporacije u monarhiji, da se s njima ujedine u savez, koji je dosad držan tajnim i kojem se dosad još nije mogao sasvim jasno utvrditi karakter, jer izvidjaji o tome još traju. Ipak se već po rezultatima istraživanja, što su dosad postignuti, može naslućivati, da se ušlo u trag jednom od putova, kojim su se subversivne tendencije srpskih sokolaških društava i njihovih prijatelja ucjepljivale pojedinim zavedenim krugovima u monarhiji. No ta propaganda, koja je bila proračunana za šire slojeve i bila više pripravnoga karaktera, zaostaje po svojoj znmfenitosti za onim »spoljašnjim radom«, stoga je razvijala Narodna odbrana agitacijom s pojedincima. To je ono polje, na kojem omi postizava najžalosnije uspjehe. Po svojim tajnim pouzdanicima i izaslanicima raznosi ona otrov bune i u krugove odraslih i u krugove mladeži, koju još ne može zrelo da sudi. Tako su n.i pr., zavedeni od Milana Pribićevića, prijašnji domobranski oficiri V. B., D. K., V. N. i poručnik hrvatsko-slavonske žandarmerije V. K., u sumnjivim prilikama ostavili svoju službu u monarhiji i pošli u Srbiju, gdje su se doduše medjutim u mnogim svojim nadama razočarali i barem djelomice misle na to, da se vrate u domovinu, koju su izdali. Agitacija, što se iz Srbije unosi u srednje škole hrvatske i bosanske, nažalost je tako poznata, da za to ne treba primjera. No manje je poznato, da djake isključene iz hrvatskih i bosanskih škola radi teških disciplinarnih prekršaja primaju u Srbiji raskriljenim rukama, često ih pače država podupire i odgaja za neprijatelje monarhije. Srpske škole sa svojim učilima, neprijateljskima monarhiji, i s velikim brojem profesora i učitelja, koji su u redovima Narodne odbrane, jamačno su zgodni zavodi za odgajanje takvih adepta. Kao primjer navest ćemo osobit slučaj te vrste. II ožujku ove godine bilo je radi štrajka relegirano više djaka učiteljske škole u Pakracu (u Hrvatskoj). Oni su pošli u Srbiju, gdje su bili djelomice odmah namješteni kao učitelji, a djelomice smješteni u učiteljsku školu. Stojeći u svezi s krugovima, neprijateljskima monarhiji, jedan je od tih relegiranih djaka javno rekao, da će on i njegovi ljudi, kad bude nadvojvoda nasljednik prijestolja u Bosni, dokazati, da je Bosna srpska zemlja. Sasvim je čudno, da je kraljevski srpski okružni prefekt u Krajni — spominjemo to ovdje radi potpunosti — trojici izmedju tih tako jako kompromitiranih djaka upravo u vrijeme, kad je nadvojvoda Franjo Ferdinand bio u Bosni, izdao srpske putnice, u kojima ih je krivo označio kao srpske državljane, premda je morao znati, da su oni hrvatski pripadnici. Opremljeni tim putnicama mogli su ta trojica preparandista neopaženo doći u monarhiju, no tada su bili prepoznati i zaustavljeni. No, svim tim ne bi bio još ni izdaleka dostatno karakteriziran rad Narodne odbrane. Već poodavno doznala je c. i kr. vlada konfidencijalnim obavijestima, da Narodna odbrana rat, što ga želi protiv monarhije, i u vojničkom pogledu pripravlja tako, da u monarhiji drži izaslanike, koji bi imali po običaju banda u slučaju, da bukne rat, razarati transportna sredstva i uredbe, poticati na bunu i prouzrokovati paniku (v. 7. prilog). Kazneni postupak, što je g. 1913. kod okružnog suda u Sarajevu zametnut protiv Jove Jagličića i drugova radi uhodjenja (6. prilog), potvrdio je te konfidencijalne vijesti. Kao u vrijeme osnutka Narodne odbrane, tako je još i danas u njezinom programu, da pripravlja rat banda, a k tome se još kao dopuna pridružilo uhodjenje. Tako je današnji t. zv. »reorganizirani program« Narodne odbrane uistinu prošireni program: Pripravljati, dapače izazvati »borbu do uni štenja protiv monarhije i onda opet razviti -"staru crvenu zastavu Narodne odbrane". Iz te atmosfere mržnje, sto se javno i tajno nijetila protiv monarhije, u svezi s agitacijom, koja ne priznaje nikakve odgovornosti, te u borbi protiv Austro-Ugarske smatra sva sredstva dopuštenima i pri tome sasvim bez ustručavanja preporuča prosto umorstvo kad najuspješnije sredstvo, morali su se napokon poroditi akti terorizma i bez daljega sudjelovanja monarhiji neprijateljskih krugova

Page 18: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Srbije. Osmoga lipnja 1912. opalio je Luka Jukić u Zagrebu na kralj, povjerenika pl. Cuvaja hitac, koji je smrtno ranio banskog savjetnika Hrvojića, što je u kolima sjedio.Na bijegu ubio je Jukić jednog stražara, koji ga je progonio, a dva druga je ranio. Kako je poznato iz javne glavne rasprave, nalaze se u Jukićevim idejama temeljne misli osnova propagiranih od Narodne odbrane. Iako je Jukić već od nekog vremena snovao atentat, dozrele su te osnove tek onda, kad je 18. travnja 1912. sa zagrebačkim djacima pošao u Beograd. Kod bučnih svečanosti, priredjenih u čast posjetnicima, došao je Jukić u doticaj s raznim osobama, koje su pripadale krugu Narodne odbrane, te se upuštao s njima u političke razgovore. Nekoliko dana kasnije bio je Jukić opet u Beogradu i tu je dobio od jednog srpskog majora bombu i. od jednog druga browning, kojim je izvršio atentat. Bomba, nadjena u Zagrebu, bila je po mišljenju vještaka priredjena u nekom arsenalu za vojničke svrhe. Još nije bio zaboravljen atentat Jukićev, kadno je 18. kolovoza 1913. Stjepan Dojčić, doputovavši iz Amerike, počinio u Zagrebu atentat protiv k ralj. povjerenika baruna Skerlecza, — djelo, koje je bilo posljedica od Srbije organiziranog razdraživanja Južnih Slavena, što žive u Americi ta kod jer djelo »spoljašnje« propagande Narodne odbrane i njenih sumišljenika. Brošura »Natrag na staro ognjište vaše«, što ju je napisao Srbin T.Dimitrijević, a štampana je u Chicagu, sa svojim neobuzdanim napadajima protiv Nj. c. i kr. Veličanstva i s pozivom na Srbe u monarhiji, da se s obzirom na svoje skorašnje »oslobodjenje« sele kući u Srbiju, pokazuje potpuni paralelizam te propagande, što se iz Srbije s potpunom slobodom k retanja vodi u Americi, i one propagande, koja se iz Srbije unosi u zemlje monarhije. Jedva je prošla godina dana, a u Zagrebu se opet dogodio atentat, koji ovajput nije uspio. Dne 20. svibnja ove godine pokušao je Jakob Schäfer u zagrebačkom kazalištu atentat na bana baruna Skerlecza, a u tom ga je u zadnjem času spriječio jedan policijski činovnik. Istragom se dokazalo, da je postojala zavjera, kojoj je bio dušom Rudolf Hercigonja. Iz kazivanja Hercigonje i njegovih pet suoptuženika proizašlo je, da je i tom atentatu podrijetlo u Srbiji. Sudjelovavši kod neuspjelog oslobodjenja Jukićeva, pobjegao je Hercigonja u Srbiju u listopadu 1912., gdje je zajedno sa svojim sukrivcem Marijanom Jakšićem općio s komitama i članovima Narodno odbrane. Kao što se često dogadja kod mladeži suviše zagrijane preranim zanimanjem za pitanja politike, bio je rezultat toga koruptivnoga općenja i ovajput koban. Hercigonja se vratio s dogmom, što je propovijedaju u Beogradu, da se jugoslavenske zemlje Austro-Ugarske moraju otkinuti od monarhije i sjediniti s kraljevinom Srbijom. Uz to je u krugovima, s kojima je ondje općio, usisao nauku, da valja nastojati, da se atentatima protiv visokih ličnosti i političkih prvaka monarhije postigne taj cilj, budući da se samo tim sredstvima može postići. U tom duhu djelovao je onda Hercigonja u Zagrebu na svoje prijatelje, od kojih je neke predobio za svoje ideje. U njegovim osnovama bio je na prvom mjestu atentat na nasljednika prijestolja, nadvojvodu Franju Ferdinanda. Par mjeseci ranije zametnuti su protiv Luke Aljinovića izvidjaji radi veleizdajničke propagande. U toku toga postupka tri su svjedoka iskazala, da je Aljinović pred njima rekao, da je g. 1913. u Beogradu primio za svrhe propagande, a napose za izvršenje atentata protiv nadvojvode Franje Ferdinanda od Narodne odbrane 100 dinara i isto toliko od jednoga tajnog djačkog društva. Vidi se, kako se zločinačka agitacija Narodne odbrane i njezinih sumišljenika u zadnje doba koncentrirala oko osobe nadvojvode, nasljednika prijestolja. Na temelju svih tih konstatiranja dolazi se do zaključka, da je Narodna odbrana s krugovima u Srbiji, koji su neprijatelji monarhije i grupiraju se oko Narodne odbrane, u zadnje doba smatrala, da je došao čas, da djelom provodi nauke, što ih je širila. No karakteristično je, da se ona pri tome ograničila na to, da potiče na ta djela i da ondje, gdje je poticaj našao plodno tlo, materijalno pomogne njegovo izvadjanje, ali da je jedinu opasnu ulogu

Page 19: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

kod te propagande čina prepustila samo mladeži iz monarhije, što ju je nahuckala i zavela, tako da samo ta mladež trpi teške posljedice toga žalosnog »junaštva«. Sve crte te makinacije nalaze se u povijesti postanka prežalosnog atentata od 28. lipnja (8. prilog). Princip i Grabež su tipovi mladeži, koja je već u školi otrovana mislima Narodne odbrane. Općeći u Beogradu u djačkim krugovima, zadojenima tim idejama., bavio se Princip osnovama atentata protiv nadvojvode, nasljednika prijestolja Franje Ferdinanda, protiv kojega se tada radi njegova puta u anektirane zemlje osobito zaoštrila mržnja monarhiji neprijateljskih elemenata u Srbiji. Mjernu se pridružio Čabrinović, koji se kretao u istim krugovima, te je njegovo promjenljivo radikalno-revolucionnrno mišljenje po njegovom vlastitom priznanju pod utjecajem beogradske okolini« i čitanja srpskih listova navraćeno a istu struju, kuja je neprijateljska monarhiji i naginje na propagandu čina. Radi dispozicija, što ih je već tada imao, podlegao je Grabež veoma brzo toj okolini, u koju je tek kasnije došao. No, kolikogod je ta zavjera bila uspješno zasnovana i kolikogod je bila čvrsta odluka zavjerenika, da izvedu atentat, ipak se ne bi atentat nikada izvršio, da se nije našlo kao i kod Jukića ljudi, koji su zavjerenicima dali sredstava za izvršenje atentata. Jer, kako izrijekom potvrdjuju Princip i Gabrinović, nisu oni imali ni potrebitog oružja, ni novaca da ga nabave. Zanimljivo je, kako su zavjerenici nastojali pribaviti sebi orudje. Milan Pribičević i Živojin Đačić, ta dvojica vodja Narodne odbrane, bili su prvi, na koje su oni pomislili kao na sigurne pomoćnike u svojoj nuždi, očito radi toga, što je u krugovima osoba, koje su imale izvoditi atentate, već prešlo u tradiciju, da ubojničko orudje dobivaju od tih zastupnika Narodne odbrane. Samo slučaj, što ta dvojica u kritično doba nisu bila u Beogradu, osujetio je doduše tu osnovu, no Princip i Gabrinović nisu bili u neprilici, da nadju drugdje potporu, naime u Milana Ciganovića, nekadašnjeg komite, sada činovnika srpske željezničke direkcije u Beogradu, takodjer aktivnoga člana Narodne odbrane, koji se u njezinoj povijesti javlja prvi put g. 1909. kao pitomac komitske škole u Gupriji (5. prilog). Princip i Gabrinović nisu se bili prevarili u svojoj nadi, jer su u Ciganovića našli odmah zamoljenu pomoć. On i njegovim posredovanjem njegov prijatelj, već više puta spomenuti kralj, srpski major Voja Tankosić, takodjer jedan od vodja Narodne odbrane, koji je g. 1908. bio upravitelj komitske škole u Ćupriji (5. prilog), stali su tada kao duševni vodje i odlučni pomagači na čelo zavjeri, koju su odobravali kao nešto što se samo po sebi razumije, a to je upravo gnjusno i karakteristično za moralni kvalitet cijelog pokreta naperenoga protiv monarhije. Tek nešto malo isprva su se premišljali, da li su ta tri zavjerenika doista čvrsto odlučila odvažiti se na to djelo — no i toga je premišljanja uz njihovu sugestivnu pripomoć doskora nestalo. A onda su bili spremni na svaku pomoć. Tankosić je dao na raspolaganje 4 browninga s municijom i putnim troškom; 6 ručnih granata iz srpskih vojničkih zaliha popunilo je opremu — oružanje, koje po svojem sastavu i porijetlu sjeća slučaja Jukićeva. U brizi za uspjeh akcije odredio je Tankosić, da se urotnici pouče u pucanju, a te se zadaće latio Ciganović s poznatim uspjehom. Specijalno i bez zamolbe pobrinuli su se Tankosić i Ciganović, da zavjera ostane tajnom: dali su im cijankalija s uputom, da se atentatori — pošto izvrše atentat — njime usmrte, a ta je briga dakako u prvom redu imala biti njima u korist, jer ih je čuvanje tajne oslobadjalo još i onih malih opasnosti, kojima su se kod tog pothvata morali izvrći. Sigurna smrt za zavedene žrtve, a potpuna sigurnost za sebe — to je već poznatu deviza Narodne odbrane. Da se omogući izvršenje atentata, morale su se bombe i oružje neopa-zice i kradom prokriomčariti u Bosnu. I tu je pomogao Oiganović; on je propisao zavjerenicima točno put i osigurao im pomoć srpskih pograničnih vlasti, da se ušuljaju u Bosnu. Način, kako je bio organiziran i izveden taj transport, što ga sam Princip zove »tajinstvenim«, pokazuje bez svake sumnje, da je to bio dobro pripravljeni put, kojim se već često poslužilo za tajinstvene svrhe Narodne odbrane. Kao da se to samo po sebi razumije i sa sigurnošću, što može potjecati samo od običaja, stavili su pogranični poglavari u Šapcu i Loznici svoj upravni aparat na raspolaganje za tu svrhu. Bez smetnja obavljen je taj tajinstveni transport sa svim kompliciranim sistemom vodiča, koji su se uvijek mijenjali i uvijek se rekbi dočarani čarobnom moći našli na mjestu, gdje su ih trebali. Ne pitajući za svrhu toga čudnog puta nekolicine nezrelih djaka, pustile su srpske vlasti po naputku nekadašnjeg komite i malog željezničkog činovnika Ciganovića, neka taj aparat glatko funkcionira. Nisu one trebale uostalom ni pitati, jer po primljenim uputama bilo im je jamačno jasno, da se ovdje opet imala ispuniti jedna »misija« Narodne odbrane. Kad je financijski stražar Grbić vidio čitav arsenal bomba i revolvera, tek se je

Page 20: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

prijazno s odobravanjem nasmiješio, — jamačno dostatan dokaz, da su na toj »cesti« bili sasvim naučni vidjeti takav kontraband. Teškom se krivnjom ogriješila kr. srpska vlada, kad je pustila, da se to sve dogodi. Premda je bila dužna njegovati prijateljske susjedske odnošaje prema Austro-Ugarskoj, dopustila je svojoj štampi, da širi mržnju protiv monarhije; dopustila je, da društva, osnovana na njezinu zemljištu, pod vodstvom visokih oficira, državnih činovnika, učitelja i sudaca javno vode protiv monarhije akciju, kojoj je svrha buniti njezine gradjane; nije zapriječila, da osobe, koje učestvuju kod njezine vojničke i civilne uprave, a ne poznaju nikakvih moralnih zapreka, tako otruju javnu svijest, da u toj borbi smatra prosto potajno umorstvo najboljim oružjem. 1. prilog. Glasovi srpske štampe. a) »Politika« je donijela dne 18. kolovoza 1910. prigodom osam-desetog rodjendana Nj. c. i kr. Ap. Veličanstva veliku sliku Bogdana Žerajića, koji je dva mjeseca prije počinio atentat protiv zemaljskog gla- vara bosanskoga, baruna Varošani na. 11 članku, koji je k tome« spadao, bilo je rečeno ovako: »Prije dva mjeseca, 2. lipnja (po |t.), upravo na dan otvorenja bos.-herc. sabora, pokušao je u Sarajevu mladi Srbin, djak Bogdan Žerajić, ubiti zemaljskog glavara bosansko-hercegovačkoga, generala Marijana Varešanina. Pet hitaca opalio je Zerajić na toga renegata, koji je svoju karijeru osigurao u glasovitom narodnom ustanku u Rakovici prolijevajući krv svoje rodjene braće; čudnim slučajem nije pošlo za rukom ubiti ga. Tada je hrabri i samosvijesni Žerajić šesto i posljednje zrno opalio sebi u glavu, i srušio se odmah mrtav.U Beču su vrlo dobro razumjeli, da Žerajić nije počinio atentat radi toga, što je čitao ruske i revolucionarne spise, nego da je to učinio kao plemeniti odvjetak naroda, koji je na taj krvavi način htio prosvjedovati protiv tudjeg gospodstva. Zato su nastojali, da tu cijelu stvar što brže zabašure i da se — protiv svojeg običaja — uklone aferi, koja bi još više kompromitirala austrijsku vladu u Bosni i Hercegovini. U Beču su željeli, da se izbriše svaka uspomena na Žerajića i porekne svako značenje njegovom atentatu. No upravo taj strah pred mrtvim Žerajićem i zabrana, da mu se ime u cijeloj Bosni i Hercegovini ne spomene, imali su za posljedicu, da se njegovo ime u narodu spominje kao svetinja, a danas, dne 18. kolovoza, možebiti više nego ikada. U današnji dan palimo i mi svijeću na njegovu grobu i kličemo: »Slava Žerajiću!« Zatim slijedi pjesma ovoga sadržaja: Bosna živi i još nije mrtva, Zalud ste joj tijelo pokopali; Plamti vatrom okovana žrtva, Hora nije osmrtnicu pjevat! Sotonskom ste rukom zagrtali Nad njom grob, no živ se mrtvac ne da U grobnicu — da l' čuješ, cesare? U bljesku puške ubojna su zrna Poletjela spram Tvoga prijestolja! To nije roblje — divna se sloboda U smjeloj ruci podjarmljenog blista! Što drhat hvata strašnu Golgotu? Gle Petar trže mač, da njim zaštiti Hrista! . . . Ruka mu je klonula, Al iz krvi će sto se ruku dići, Jer ovaj hitac samo znak je prvi Uskrnuća poslije teških muka! . . . b) Dne 8. listopada 1910. prigodom godišnjice aneksije Bosne i Her-cegovine doniješe »Politika« i »Mali Žurnal« (ovaj je posljednji izašao sa crnim rubom) članke pune žestokih napadaja protiv Austro-Ugarske. Evropa se mora uvjeriti, da srpski narod još uvijek misli na osvetu. Dan osvete mora doći; za to jamči grozničavo nastojanje Srbije oko organizacije svoje vojne sile, pa mišljenje i mržnju srpskog naroda protiv susjedne monarhije Istom prigodom pisala je »Samouprava« 9. oktobra 1910.: »Pogrde i izgredi nisu sredstvo, da se iskaže pravi patriotizam. Samo tihi i ozbiljni rad vodi k cilju«. c) Dne 18. travnja 1911. pisala je »Politika«: »Osim nekoliko cinika

Page 21: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

nitko se u Srbiji ne bi radovao, kad bi kralj Petar pošao u Beč ili u Budimpeštu. Aneksijom Bosne i Hercegovine razorena je jednom zauvijek mogućnost prijateljstva medju Srbijom i Austro - Ugarskom. To osjeća svaki Srbin«. d) »Beogradske novine« pišu 18. travnja 1911.: »I najveći dio vladinih ljudi ne odobrava zasnovanog puta kralja Petra k caru Franji Josipu. Sasvim je razumljiva bura ogorčenja, što je radi osnove toga kraljevog puta obuzela cijelo Srpstvo«. e) »Mali Žurnal« od 19. travnja 1911. veli: »Posjet kralja Petra vladaru austro-ugarskome bio bi uvreda cijeloga Srpstva. Tim posjetom izgubila bi Srbija pravo na ulogu Pijemonta. Interesi Srbije ne mogu se nikada složiti s interesima Austrije«. f) Dne 23. travnja 1911. raspravljaju »Politika«, »Mali Žurnal«, »Tribuna«, »Beogradske Novine« i »Večernje Novosti« o osnovi posjeta kralja Petra na bečkom dvoru: »Medju Srbijom i Austro-Ugarskom ne može nikad biti prijateljstva. Zasnovani posjet kralja Petra prema tome je za Srbiju »sramotna kapitulacija«, »poniženje Srbije«, »svečana sankcija svih zločinstva i nedjela, što ih je Austro-Ugarska počinila protiv Srbije i srpskoga naroda«. g) Dne 18. travnja 1912. piše »Trgovinski Glasnik« u članku pod natpisom »Raspadanje u Austriji« ovako: »U Austro-Ugarskoj se raspada sve na sve strane. Što se dogadja s one strane Dunava i Save, to nije više njemačka, magjarska, češka ili hrvatska kriza, nego je to opća austrijska kriza, kriza same dinastije. Mi Srbi možemo sa zadovoljstvom gledati takav razvoj stvari u Austriji«. h) U članku pod natpisom »Granice arbanaske« napada »Balkan« Austro-Ugarsku i razlaže ovako: Ako je Evropa preslaba, da zapovjedi Austriji, da se zaustavi, učinit će to Crna gora i Srbija doviknuvši Au- striji: »Stoj, dalje ne!« Rat medju Srbijom i Austro-Ugarskom je neiz- bježiv. »Mi smo raskomadali tursko carstvo, pa ćemo raskomadati i Au- striju.Jedan rat smo svršili, a sad nas čeka drugi«. i) »Večernje Novosti« od 22. travnja 1913. pozivaju Srbe, koji pu- tuju, i srpske trgovce, da bojkotiraju Dunavsko parobrodarsko društvo. Nitko neka se ne vozi i ne prevozi robe brodovima toga austrijskog društva. Svi, koji to učine, bit će od odbora kažnjeni globama. Novci će ići u ko- miteku blagajnu, koja se ima upotrebiti u budućem ratu s Austrijom«. k) Tribuna« piše 26. maja 1913., kad je Austro Ugarsku zaposjela otok Adu-Kaleh, ovuko: »Crnožuta, zločinačka Austrija počinilu je opet razbojnički trik. Ona je lupež, koji se zadovoljava i jednim dinarom, kad ne može ukrasti punu vreću novaca«. l) Dne 10. lipnja 1913. prigodom godišnjice atentata, što ga je djak Luka Jukić počinio protiv kr. povjerenika u Zagrebu, donijele su srpske novine spomen-članke. U jednom članku »Pravda« veli: »U dnu duše mora čovjeka zaboljeti, što nije svatko tako radio kao naš Jukić. Nemamo više Jukića, ali imamo mržnju, imamo gnjev, imamo danas deset milijuna Jukića. Čvrsto smo uvjereni, da će Jukić doskora kroz prozor svoje tamnice čuti posljednji hitac topa slobode«. m) »Mali Žurnal« od 7. listopada 1913. donosi na prvom mjestu članak, u kojemu se Austro-Ugarskoj poriče pravo postojanja, te se slavenski narodi pozivaju, da podupru ofenzivnu borbu, što ju Srbija misli povesti. n) »Pijemont« od 8. listopada 1913. piše o spomen-danu aneksije: »Danas je pet godina, kako je carskim dekretom suverenitet habzburškog žezla proširen na Bosnu i Hercegovinu. Bol, što je toga dana zadan srpskom narodu, osjećat će narod kroz decenije. Osramoćen i uništen stenjao je srpski narod u očaju. Narod se zavjerava, da će se osvetiti, kako bi junačkim korakom došao do slobode. Taj dan probudio je već uspavanu energiju i junak zadahnut novim životom potražit će jednoga dana slobodu. Danas, gdje srpski grobovi kite stare srpske zemlje, gdje je srpska konjica stupila na bojne poljane Maceđonije i stare Srbije, obraća se srpski narod dovršivši svoju zadaću na jugu, na protivnu stranu, odakle se čuje plač i stenjanje srpske braće, i gdje gospodare vješala. Srpski vojnici, koji se danas u Dušanovom carstvu bore e onim Arbanasima, što ih je protiv nas nauckala država, koja nam je otela Bosnu i Hercegoviu, zavjerili su se danas, da će protiv »druge Turske« postupati isto onako, kako su s božjom pomoći postupali protiv balkanske Turske. Oni se tako zavjeravaju i nadaju, da je dan osvete blizu. Jedne Turske je nestalo, a dobri srpski Bog će dati, da nestane i druge Turske«.

Page 22: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

o) »Mali Žurnal« od 4. studenoga 1913. piše: »Svako nastojanje oko prililiženja Austro-Ugarskoj jednako je izdajstvu srpskoga naroda. Srbija mora računati s faktima i uvijek imati na umu, da je Austro-Ugarska njezin najopasniji neprijatelj i da mora biti najsvetija dužnost svake srpske vlade energično se boriti protiv toga neprijatelja«. p) Dne 14. siječnja 1914. veli »Pravda«: »Naše želje o novoj godini upravljene su a prvom redu našoj braći, što još ni jesu oslobodjena i stenju U Indjem ropstvu. Srbi neka istraju, poslije Kosova došlo je Kumanovo, a niz haših pobjeda još nije završen«. q) »Novosti« od 18. siječnja 1914. donijele su sliku vodokršća u Bosni s ovim tekstom: »I u mjestima, što stenju pod tudjim jarmom, čuvaju Srbi svoje običaje, dok u žarkom oduševljenju ne ugledaju dan slobode«. r)"Zastava" priznaje u siječnju 1914. da »Srbija potiče Austro-Ugarske Srbe na revoluciju«. s)"Mali Žurnal" od 9.ožujka 1914. piše: »Srbija no može nikada zaboraviti zveket sablje branje Ferdinanda prigodom skadarske afere«. t) Dne I. travnja 1914. piše »Zastava«: »Austrijski državnici, koji vode samo politiku mržnje, birokratsku politiku, a ne politiku dalekog pogleda, pripravljaju sami propast svojoj državi«. u) »Pravda« od 8. travnja 1914. veli: »Austrija je danas izgubila pravo na eksistenciju«. v) U uskršnjim brojevima (u travnju 1914.) izriču svi srpski listovi nadu, da će i neoslobodjena, podjarmljena, potlačena braća doskora slaviti veselo uskrnuće. w) U »Tribuni« od 23. travnja 1914. veli se: »Pacifisti su našli novu krilaticu: »Evropski patriotizam«. Ali taj se program može stvoriti samo onda, ako se Austrija podijeli«. x) »Mali Žurnal« od 12. svibnja 1914. piše: »Sto se u privatnom životu zove zločinstvo, zove se u Austriji politika; povijest poznaje jednu neman, i ta se neman zove Austrija«. 2. prilog. Izvadak iz društvenog organa »Narodne odbrane«, što ga izdaje središnji odbor društva istoga imena. (»Narodna odbrana«, izdanje središnjeg odbora Narodne odbrane. Beograd 1911. Nova štamparija »Davidović«, Đečanska ulica br. 14., Ljub. Davidovića.) U kratkom se uvodu najprije ističe, da ta brošura »nije potpun, iscrpiv prikaz cijeloga rada Narodne odbrane, budući da to s više razloga ne može i ne smije biti«. Taj spis je razdijeljen u tri odsjeka, od kojih prvi sastoji od 14 poglavlja i programatske je naravi; drugi odsjek sadržava izvještaj o društvenom radu, a u trećem se navode primjeri za organizaciju sličnih inostranskib društava. U I. poglavlju »Postanak i rad prve Narodne odbrane« spominje se, da je to društvo osnovano prigodom narodnoga pokreta, što je u Srbiji nastao zbog aneksije Bosne i Hercegovine, i to s ovim ciljevima : 1. Pridizanje, budjenje i jačanje narodnoga osjećaja. 2. Upisivanje i sabiranje dobrovoljaca. 3. Formiranje dobrovoljačkih jedinica i njihovo pripravljanje za oružanu akciju. 4. Sabiranje dobrovoljnih prinosa, novaca i drugih potreboća na ostvarenje te ideje 5. Organiziranje, opremanje i vježbanje osobite ustaške čete (komita), odredjene za osobito i samostalno ratovanje. 6. Razvijanje akcije u svim drugim granama obrane srpskoga naroda. Nadovezujući na to, veli se, da je time, što su velike vlasti priznale aneksiju, učinjen kraj cijelom

Page 23: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

društvenom radu, našto je uz pridržanje predjašnjeg ustrojstva društvenog reorganiziran program i otpočet novi rad, da se uzmogne — ako bi se ponovila slična prigoda — »opet razviti stara crvena ratna zastava Narodne odbrane«. U II. poglavlju: »Nova današnja Narodna odbrana« najprije se razlaže: »U vrijeme aneksije poučilo nas je iskustvo, da Srbija nije pripravljena za borbu, koju joj nameću prilike, i da je ta borba, u koju Srbija ima da podje, mnogo ozbiljnija i teža, nego što se mislilo; aneskija je bila samo jedan od udaraca, što su ga neprijatelji Srbije zadali ovoj zemlji, — udarac, prije kojega je već bilo mnogo drugih udaraca i poslije kojega će još drugi doći. Da novi napadaj ne nadje Srbiju isto tako nepripravnu, treba se pripravljati, treba raditi.« Kao svrha toga »rada«, koji se ima proširiti u najšire slojeve naroda, označuje se »pripravljanje naroda za borbu u svim smjerovima narodnoga rada, prema zahtjevima današnjega vremena«, a kao sredstvo za to ističe se »jačanje narodne svijesti, tjelesne vježbe, dobro gospodarenje i zdravlje, pridizanje kulture itd.«, »u koliko pojedinac i društvo može i mora raditi na tom polju uz državu«. Na početku III. poglavlja »Tri glavne zadaće« upućuje se na to, da je aneksija pokazala, kako narodna svijest u Srbiji nije dosta jaka, kao što bi trebala da bude u zemlji, koja je - kao mali dio od 3 milijuna — ufanje i oslon za 7 milijuna podjarmljenoga srpskog naroda. Stoga je prva zadaća društva jačati narodnu svijest. Druga je zadaća njegovati tjelesne vježbe, a treća nastojati oko toga, da se pravo shvati vrijednost toga športskoga rada. U IV. poglavlju, u kojemu se govori »0 pucanju«, ističe se vrijednost dobrog obrazovanja u pucanju, specijalno za srpske prilike, jer tamo vojničko obrazovanje traje samo 6 mjeseci. Tom je razlaganju zaključak: »Novom udarcu, kao što je bila aneksija, mora izaći na susret nova Srbija, u kojoj će svaki Srbin od djeteta do starca biti dobar strijelac.« V. poglavlje, koje govori o »Odnošaju Narodne odbrane prema Sokolaštvu«, počinje se općom kulturno-političkom eksurzijom o uvjetima državne snage. Pri tom se upozoruje na propadanje Turske i na to nadovezuje: »Starih Turaka na jugu malo pomalo nestaje, te samo još jedan dio našega naroda pati pod njihovim gospodstvom. Ali novi Turci dolaze sa sjevera, strasniji i opasniji od starih. Kulturno i ekonomski jači, idu sjeverni neprijatelji protiv nas. Oni hoće da nam otmu slobodu i jezik, hoce da nas smrve.Vide se već znaci, što naviještaju borbu, koja dolazi. Srpski se narod nalazi pred pitanjem, da li ima opstojati ili ne.« "Sto hoćemo i predavanjima« natpis je VII. poglavlju, a njegom bitni sadržaj izrečen je u rečenici: »Narodna odbrana priredjivala je predavanja, koja su bila manje ili riše agitacijska predavanja. Razvijao se program našeg novog rada. Kod svakog predavanja govorilo se o aneksiji, o radu stare Narodne odbrane i o zadaćama nove. Predavanja ne smiju nikad prestat biti agitacijska predavanja, no ova će se više razvijati po pojedinim strukama i baviti svim pitanjima našega društvenog i narodnog života.« U poglavljima VIII. »Rad žene u Narodnoj odbrani«, IX. »Sitni i mali rad« i X. »Preporod društva« govori se — upućujući na zadaće Narodne odbrane — o pripremanju, proširivanju i jačanju društvenoga rada i o potrebi regeneracije pojedinaca, naroda i države. XI. poglavlje »Novi Obilići i Sindjelići« veli u uvodu: »Pogrješno je, kad se tvrdi, da je Kosovo bilo pa prošlo. Mi smo još usred Kosova. Naše današnje Kosovo je tmina i neznanje, u kojem živi naš narod. Drugi razlozi novoga Kosova žive na granicama, na sjeveru i zapadu: »Nijemci, Austrijanci i Švabe sa svojim prodiranjem prema našem srpskom i slavenskom jugu.« Nadovezujući na to i upućujući na junačka djela Obilićeva i Sindjelićeva, ističe se potreba žrtava u službi naroda, te se veli: »Narodni rad je skopčan sa žrtvama, naročito u Turskoj i u Austriji, gdje vlasti takove radnike progone, bacaju u tamnice i penju na vješala. I za tu borbu protiv tmine i neznanja potrebiti su takovi junaci. Narodna odbrana ne sumnja, da će naš narod u borbi, koja nas čeka i koju ćemo s puškama i topovima voditi protiv Švaba i drugih naših neprijatelja, dati niz junaka. No Narodna odbrana nije s time zadovoljna, jer ona i današnje takozvane mirne prilike smatra ratom i traži takodjer junake za tu današnju borbu, što je vodimo u Srbiji i preko granice.« 0 »Vezi s braćom i prijateljima« govori XII. poglavlje, a njegov najhitniji sadržaj je pribran u ovim rečenicama:

Page 24: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

»U glavne zadaće Narodne odbrane spada podržavanje veza s našom bližom i daljom braćom preko granice i našim drugim prijateljima u svijetu. Riječju »narod« misli Narodna odbrana cio naš narod, a ne samo narod u Srbiji. Ona se nada, da će rad, što ga ona izvrši u Srbiji, biti braći izvan Srbije poticaj, da življe učestvuju u radu privatne inicijative, da se novi današnji poletni rad oko stvaranja snažne srpske Narodne odbrane u isti mah izvršuje u svim srpskim krajevima.« »Dvije glavne zadaće« zove se XIII. poglavlje, u kojem se kazuje: »Stojeći na stajalištu, da se aneksijom Bosne i Hercegovine sasvim jasno očitovalo prodiranje protiv naših zemalja, smatra Narodna odbrana A.ustriju našim prvim i najvećim neprijateljem i kazuje to narodu.« Taj rad (naime da srpski narod uputi, da mu je Austrija najveći neprijatelj) smatra, društvo prema daljim razlaganjima zdravom, potrebitom zadaćom, svojom glavnom, dužnosti. Zatim brošira nastavlja: »Kao što su nekada Turci na nas navaljivali s juga, tako danas udara na nas Austrija sa sjevera. Kad Narodna odbrana propovijeda potrebu borbe s Austrijom, propovijeda svetu istinu našega narodnog položaja.« Mržnja protiv Austrije, što nastaje tom propagandom, nije doduše svrha, nego je naravna posljedica rada, kojem je svrha čuvanje samoga sebe i sloboda. Ako pri tom niče mržnja protiv Austrije, sije ju sama Austrija svojim postupkom, koji »nalaže borbu protiv Austrije sve do njezina uništenja«. Pohvalivši moderno shvaćanje narodne ideje, upoKorava se, da se govoreći o »oslobodjenju i ujedinjenju« suviše radi frazama. Narodu se mora reći: »Oslobodjenje naših podjarmljenih srpskih krajeva i njihovo sjedinjenje sa Srbijom potrebito je za našu gospodu, za naše trgovce, za naše seljake radi osnovnih potreba kulture i trgovine, radi hljeba i prostora. Spoznavši to, narod će se s većom požrtvovnošću prihvatiti narodnoga rada. Našem se narodu mora reći, da je sloboda Bosne za nj potrebita ne samo radi saučešća s braćom, što ondje pate, nego i radi trgovine i sveze s morem.« »Obje zadaće« Narodne odbrane još se jednom ukratko izriču u ovoj zaglavnoj rečenici: »Osim zadaće, da narodu razjasni opasnost, što mu prijeti od Austrije, ima Narodna odbrana još znatnu zadaću, da čuvajući potpuno svete narodne uspomene, nosi medju narod to novo, zdravo i po evojim posljedicama snažno shvaćanje nacionalizma i rada za oslobodjenje i ujedinjenje.« XIV. »Završno poglavlje« počinje se pozivom na vladu i narod u Srbiji, da se svim sredstvima pripravlja za borbu, »koju je navijestila aneksija«. U idućoj rečenici se zatim još jednom rekapitulira rad Narodne odbrane: »Radeći prema vremenu i promijenjenim prilikama, a podržavajući pri tom sve veze zasnovane u vrijeme aneksije, Narodna odbrana je danas ista, koja je bila i u vrijeme aneksije. Ona je i danas odbrana, ona je i danas narodna. Ona sabire i danas oko svoje zastave državljane srpske, kao što ih je sabirala u vrijeme aneksije. Onda se tražio rat, danas se traži rad; onda su se zahtijevali meetingi, demonstracije, dobrovoljni odbori, puške i bombe, danas se iziskuje tihi, fanatički, neumorni rad i opet rad u smjeru zadaća i dužnosti, što smo ih prije spomenuli, a to valja da bude prethodna priprava za borbu puškama i topovima, sto će doći.« O organizaciji Narodne odbrane ima u toj brošuri i godišnjem izvje jtaju toga druitvi ovih podataka: Centralni odbor sa sjedištem u Beogradu upravlja svim poslovima Narodne odbrane. Njemu su podredjeni svi drugi odbori Narodne odbrane. Centralni odbor dijeli se u četiri odsjeka: za kulturni rad, za tjelesno vježbanje, za financijsku upravu i za spoljašnje poslove. Okružni odbori sa sjedištem u mjestima političkib okružnih vlasti upravljaju društvenim poslovima u dotičnim okruzima. Svaki okružni odbor dijeli se u odsjeke za kulturni rad (glavar mu je poglavica podružnice »Kulturne lige«, što se nalazi u mjestu), za tjelesno vježbanje (glavar mu je koji član streljačkoga, sokolaškoga, lovačkoga, jahačkoga društva, što se nalazi u mjestu) i za financijsku upravu; kod pojedinih okružnih odbora postoji takodjer i odsjek za spoljašnje poslove. Sreski odbori sa sjedištem u mjestima političkih sreskih vlasti upravljaju društvenim poslovima u dotičnim srezovima. Mjesni odbori su upravni organi u pojedinim mjestima.

Page 25: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Pouzdanici se nalaze u onim mjestima nutarnjih krajeva zemlje, gdje nije potrebito da se osnuje odbor. Društva, »koja su u najužoj vezi s radom organizacije Narodne odbrane« i primaju od nje u svakom pogledu potporu, jesu: Streljački savez sa 762 društva, sokolski savez »Dušan Silni« sa 2500 članova, Olimpijski klub, jahačko društvo »Knez Mihajlo«, Lovački savez i »Kulturna liga«. Sva ta društva slično su organizirana kao Narodna odbrana, upotrebljavaju takodjer njezine prostorije, dotično društvene kuće, knjižnice itd.; ugledni članovi tih društava glavari su odsjeka u odborima Narodne odbrane. 3. prilog. Izvadak iz »Izvještaja o radu sokolaškoga društva Dušan Silni u Kragujevcu u godinama 1912. i 1913.« (Kragujevac, štamparija »Budućnost«Tih. Lekića 1914.) Na čelu toga izvještaja odštampan je govor, kojim je predsjednik društva, kr. srpski major Kovačević, u siječnju god. 1914. pozdravio godišnju skupštinu. »Poznato Vam je,« poče predsjednik, »da je sokolaštvo nastalo u korbi protiv germanstva i da je čisto slavenska institucija, kojoj je svrha da ujedini i oduševi svu slavonsku braću i da ili kulturom i rilom pripravi za borbu protiv neprijatelja. Mi Srbi, kao dio velike slavonske zajednice, prihvatili sirio sokolašku ideju i pristali na zajednički rad za dobro i sreću našu i naše braće. I mi Srbi hoćemo da živimo i radimo u duhu sokolskom, jer želimo uliti života umornima i klonulima, ojačati slabe i zakržljale, osloboditi zarobljene i okovane. Mi smo to radili i sada i u predjašnjim ratovima. Oslobodili smo jedan dio naše braće od obijesti neprijateljske na jugu. Raskinuli smo njihove okove, oprostili ih muka i dali im slobodu, da u njoj osjete sreću, jednakost i bratstvo.« Pohvalivši u nekoliko riječi taj »plemeniti rad«, koji je »ostvario jedan dio velike sokolske ideje«, nastavio je major Kovačević ovako: »Ali, braćo moja i sestre, naš neprijatelj na sjeveru opasniji je i nemilosrdniji, jer je kulturno i ekonomski jači. Taj neprijatelj je nezasitan u svojim željama; milijune naše braće drži u ropstvu i verigama. Oteo im je slobodu i pravo i upregao ih sve u svoju službu. Braća uzdišu, zovu i mole što bržu pomoć. Mi ih ne smijemo prepustiti na milost i nemilost tome strašnom i proždrljivom neprijatelju. Mi im moramo što brže pohitjeti u pomoć, jer je to naša dužnost. Zar bismo napokon i mogli biti sretni, kad toliko braće živi, pati i uzdiše u ropstvu? Braćo i sestre! Neprijatelj je opasan, lakom i nasrtljiv. Budimo uvijek na oprezu! Radimo još s većom voljom i požrtvovnošću! Vršimo točno, vjerno i ustrajno svetu sokolsku dužnost. Spremajmo se za borbu i za pravednu sokolsku ideju! Ujedinjujmo se i udružujmo u bezbrojne sokolske čete i mislimo uvijek na onu istinu, što su je srpski sokolaši napisali na svoju zastavu: I )a se samo zdrav, snažan, u narodnom pogledu svijestan i dobro organi-ziran narod može braniti, boriti se i pobijediti.« Na taj govor predsjednikov nadovezao se izvještaj upravnog odbora. Poslije opisa uspjeha zadnjih ratova, koji su dvije godine smetali društvu u radu, veli se ondje: »Došao je dan, kadno se vraćamo na svoj posao, jer naš program još nije ispunjen, naša zadaća još nije svršena. Još veliki dio našega naroda trpi muke propetoga Krista; treba da još pohodimo svoju braću preko Drine; treba da još potražimo grad Sarajevo i baštinu sv. Save*); treba da podjemo u domovinu Marina Novaka, Deli Radivoja i starog Vujadina; treba da prijedjemo goru Romani ju i da vidimo, zašto se Travnik zavio u maglu; mora jednom da prestane ona pjesma: »Aoj Mostio, siroto pred Bogom, zar ti nemaš nigdje nikog svoga? . . .« Progovorivši o raznim pothvatima društva, ističe se, da je društvo podržavalo veze s bratskim društvima s one strane Save i Drine i napose da je poslalo odaslanike na jubilarnu slavu »Prosvjete«, što se slavila u Sarajevu. O tom veli: »Šaljući zastupnike k braći u Bosni želio im je odbor time reoi: »Mi vas nismo zaboravili, krila šumadijskog sokola još su snažna«. Opisavši potanje posjet zagrebačkih djaka u Srbiju i posvetu zastave »Saveza trezvene mladeži«

Page 26: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

završuje se upravni izvještaj ovim rečenicama: »Te pojave — dolazak braće Hrvata u Šumadiju i sastanak trezvene mladeži iz svih krajeva Srpstva — zna uprava kako valja cijeniti i nipošto ne ćemo pretjerati, ako rečemo, da su ti dogadjaji početak i klica velikoga djela, što će se odigrati u najbližoj budućnosti. Te su pojave izražaj velikoga, dosad još tihoga budjenja narodne svijesti i snage potlačenoga naroda, kojemu se ne dopušta, da se pridigne i ujedini. Još neko vrijeme i ta će klica dozreti, pa kad narodna duša još jace uskipi, ne će više biti ograda, kojih ona ne bi mogla pokidati, niti zapreka, kojih na svojem putu ne bi mogla oboriti. Rad oko jačanja te sile, pomaganje i uskoravanje toka toga narodnog razvijanja, pripremanje i podupiranje te ideje, imala je uprava uvijek na umu kao cilj svojih djela.« Izvještaj blagajnikov spominje najprije sve one, koji su društvo podupirali. Osim cijeloga niza članova kragujevačkog okružnog odbora, spominju se tu sa zahvalnošću: »Okružni odbor Narodne odbrane u Kragujevcu, naročito njegov jahački odsjek, koji je Sokolu češće pomagao obilnim potporama; direktor K ragujevačke gimnazije, koji je Sokole »uvijek sretao s očinskom pažljivošću« ; komandant šumadijske divizije, koji je društvo obilno podupirao; presjednik okružnog suda u Kragujevcu, okružni i općinski glavar u Kragujevcu. Pošto je blagajnik spomenuo društvene članove, koji su poginuli u ratu, završio je svoj izvještaj ovim riječima: »Poslije tako sjajne pobjede nad jednim dijelom našega neprijatelja, nada se društvena uprava, da ćete se odsad svi još više, krepče i draže posvećivati radu sokolskom, da u našem sokolovom gnijezdu odgojite sokolove, koji će u pravom času jednom moći visoko uzletjeti i na snažnim svojim krilima takodjer i našoj još neoslobodjenoj braći donijeti bratstvo, ljubav i slobodu«. Godišnji izvještaj potpisali su: major M. J. Kovačević kao predsjednik, sudski tajnik D. V. Brzaković kao tajnik i deset članova starješinstva, a medju njima dva profesora (Emil Lukić i Milan Janković) i još jedan oficir (major pješadije Mihajlo Vasić). Iz toga godišnjeg izvještaja i iz tablice, što ju je kragujevački »Soko« poslan »Srpskom Sokolu« u Tuzli, da je ispuni, i koju je takodjer potpisao major Kovačević i sudski tajnik Brzaković, razabira se, da su sokolaška društva u Srbiji bila s pojedinim takvim društvima u monarhiji u užoj vezi, nego što je prije bilo poznato. 4. prilog. Srpski službeni list u službi Narodne odbrane. Srpskom službenom listu »Srpskim novinama« od 28. lipnja 1914. (po st.) bio je priložen proglas »Narodne odbrane«, koji je dostavljen svim abonentima lista. U tom proglasu nalaze se ova mjesta: »Braćo i sestre! Samo je jedan dio Kosova osvećen, samo je jedan dio Vidov-dana okajan. Dokle sežu krajevi, u kojima se čuje naš narodni jezik — srpski, hrvatski i slovenski — od Kikinde do Monastira, od Trsta do Careva sela, tako se daleko i široko zna značenje Vidov-dana i Kosova. Koliko narodnih duša u tim krajevima plače, koliko veriga naše braće zvekeće, toliko posla ima da se još uradi, toliko treba da još žrtvujemo. Vidov-dan mogao je prije biti za nas dan tuge, no danas, gdje smo već daleko pokročili u novu povijest naroda, gdje smo proziv jeli velike i slavne narodne doga-djaje, a još veće i slavnije očekujemo — danas, gdje smo upravo usred stvaranja nove narodne države — danas mora Vidov-dan za nas da bude dan velikoga veselja i ponosa radi onoga, što se dogodilo, jer je iz njega niklo, a još više radi onoga, što će doći. Srbi i Srpkinje! Milijuni naše braće Slovenaca, Hrvata i Srba izvan naših granica upiru danas oči u nas, djecu kraljevine, i njihove se grudi nadimaju od veselja i nade, kad gledaju našu današnju veličanstvenu manifestaciju za narodnu stvar. Smionome Bog pomaže! Naprijed svi! Zove nas onaj dio naše svete zadaće, koji je još ostao neostvaren. Na Vidov-dan 1914. u Beogradu«. 5. prilog.

Page 27: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Kazivanje svjedoka Trifke Krstanovića o Narodnoj odbrani. Pekarski pomoćnik Trifko Krstanović iz Zavidovića uapšen je od iandareke straže u noći izmedju 6. i 7. srpnja god. 1914., jer je radi izjave, što ju je učinio malo poslije atentata protiv nadvojvode Franje Ferdinanda, da se taj atentat mogao očekivati, nastala sumnja, da je on znao za zavjeru. Radi toga je predan okružnom sudu u Sarajevu. Kod preslušavanja uapšenikova pokazalo se, da njegova izjava opravdava sumnje, što je protiv njega nastala, budući da se njegova izjava osnivala samo na njegovu prijašnjem znanju o radu Narodne odbrane i bila tek izražaj njegova uvjerenja, da se kraj agitacije, što se u Srbiji razvila proti austro-ugarskoj monarhiji i osobito proti nadvojvodi Franji Ferdinandu, morao očekivati takav čin. Postupak, zametnut protiv Krstanovića, bio je stoga obustavljen, jer je manjkala svaka činjenična osnova, te je on s obzirom na to, što je o radu Narodne odbrane znao stvari važnih za istragu, preslušan kao svjedok. Ovdje se priopćuje izvadak iz zapisnika o preslušavanju toga svjedoka, što je sastavljen 12. srpnja 1914., i to priopćuju se momenti, koji nas ovdje interesiraju: »U jeseni godine 1908. prešao sam na Mokroj gori kod Višegrada srpsku granicu, da tražim posla. Najprije sam došao u Bajinu Baštu u srezu užičkom, pa jer tamo nisam našao posla, pošao sam u Beograd, kamo sam stigao upravo u doba, kad je proglašena aneksija Bosne i Hercegovine. Budući da sam vidio, da je radi aneksije nastalo u narodu veliko gibanje i uzrujanost i da ne ću moći naći posla, otišao sam u austrijski konzulat i zamolio, da me otpreme kući. Tamo mi je rečeno, neka dodjem poslije podne, pa da će me onda otpremiti u zavičaj. No kad sam izašao iz konzulata, pograbi me na cesti jedan žandar i zapita, odakle sam; misleći, da sam uhoda, odveo me je u jednu karaulu. Tamo su me preslušali, a kad sam im rekao, da bih rado kući, počeo me je jedan podoficir grditi, kako da sad hoću iz Srbije, kad oni baš sad trebaju više ljudi, jer bi moglo doći do rata s Austrijom. Kad sam mu odgovorio, da nemam od čega živjeti, rekao mi je, da ću naći potpunu opskrbu, ako se upišem u komite.U onoj nevolji pristao sam na to, te me jedan žandar odvede u gostionicu »Zelenom vijencu« i predstavi me ondje Voji Tankosiću, vodji komita i kapetanu redovne vojske. Ovdje kod »Zelenog vijenca« uzeli su me na hranu i u stan, a kako sam vidio, stanovali su ovdje i drugi komite. Voja Tankosić mi je, rekao, da je svrha, komiti, da se uče, kako se bacaju bombe, kako se razaraju mostovi, tuneli, telegrafi i željeznice, a to zato, jer bi lako moglo doći do rala izmedju Srbije i Austrije. Nalo me je jedan čovjek odveo u neku pomanju erarsku kuću kraj ministarstva financija, gdje su se nalazile kancelarije komita, i tu sam u kancelariji našao Milana Pribićevića, koji me je upisao u komite. Kod toga upisivanja zapitao me Milan Pribićević, da li mi je Voja Tankosić rekao, koje dužnosti imam kao komita, a nato sam mu ja odgovorio, da jest. On mi je rekao, da upisani moraju biti valjani, jaki i požrtvovni. Tada nas je bilo upisano sedamdesetak. U Beogradu nismo ništa radili. Poslije mjesec i po rekao nam je naš vodja Tankosić, da su velike vlasti zabranile komite, pa da moramo otići iz Beograda i sakriti se negdje u zabitnom mjestu, kamo ne dolaze stranci. Tako su nas poslali u grad Ćupriju. Ovdje su nas vježbali oficiri Voja Tankosić, Dušan Putnik, Živko Grozdić i Mitar Gjinović, koji je bio zapleten u crnogorsku bombašku aferu i u Crnoj gori ustrijeljen. Bilo nam je zabranjeno općiti s drugim ljudima, da se ništa ne dozna o našoj svrsi, a ni o tom, koliko nas ima. Vježbali smo se u bacanju bomba, u stavljanju mina i u razaranju telegrafa, željeznica, tunela i mostova. Svakih četrnaest dana došli bi k nama Milan Pribićević, general Bozo Janković, ljekarnik Škarić, poslanik Živko Eafajlović, neki Milutin Glišić, činovnik u ministarstvu financija, pa bi gledali, kako se mi vježbamo, i svaki put namirili troškove za našu opskrbu. Naši učitelji su nam rekli, da ćemo mi, komite, čim se navijesti rat, ići naprijed, iza nas dobrovoljci, a onda redovna vojska. U Ćupriji nas je bilo od prilike 140 momaka. Osim hrane, stana i odijela dobivao nas je svaki po 25 para na dan za duhan. Škola je trajala od prilike tri mjeseca, to jest do marta 1909. Tad su nam rekli članovi odbora, da nas otpuštaju i da svaki može ići, kuda hoće, jer su velike vlasti priznale aneksiju Bosne i Hercegovine, te komite nemaju više svrhe. Kod raspuštanja komita rekao mi je general Božo Janković, da stupim u službu kod Bože Milanovića u Šapcu, gdje ću dobivati na mjesec 50 dinara plaće. Nije mi rekao, kakva će to biti služba. Prihvatio sam, jer sam mislio, da sam kao komita dužan poslušati generala Jankovića, a i zato, što nisam imao od šta da živim, i morao sam tražiti hljeba. Tako sam došao u martu 1909. u Šabac i prijavio se kod Bože Milanovića, tamošnjega trgovca. General Janković bio mi je rekao, da je Božo Milanović glavar Narodne odbrane u Šapcu i da ću kod njega služiti u toj Narodnoj odbrani. Kad sam Bozi Milanoviću predao pismo generalovo i on ga pročitao, kazao mi je, da mu moram vjerno služiti i vršiti njegove naloge. Najglavniji moj posao bit će raznositi pisma, kamo bude koje upravljeno. Ako ne odnesem kojeg pisma onamo, kamo je upravljeno, i ako tko drugi dodje do toga pisma, da je to skopčano s mojim životom. Odmah sutradan dao mi je Božo Milanović zatvoreno pismo, koje sam imao odnijeti Ćedi Lukiću, financijskom nadgledniku u Srpskoj Bači.Na

Page 28: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

putu u Raču, u mjestu Bogatiću, zaustavio me sreski kapetan, uzeo mi pismo, otvorio ga i pročitao. U pismu je stajalo, neka Lukić kupi odmah tri čamca, da budu spremni, ako ustrebaju. Pismu je bilo priklopljeno 100 dinara. Tom prilikom mi je rekao kapetan, da jo od ministarstva došao strog nalog, da komite no smiju ništa učiniti na svoju ruku,da se ne bi provocirala medjunarodna diplomatska intervencija, vratio sam se u Šabac i javio Boži Milanoviću što mi se dogodilo. Božo Milanović obratio se na kružnog prefektu, ¡ taj je naredio, da mi se vrati revolver, što mi gi je uzeo kapetan u Rogaticu. Ujedno je naredio, da kapetan otpremi pismo Čedi Lukiću, na kojeg je bilo upravljeno. Takva pisma, sam raznosio od ožujka 1909. do listopada 1910., pa sam odnio za to vrijeme 43 pisma u Srpsku Raču, 55 u Loznicu, 5 u Zvornik, 2 u Ljubiviju, a u Koviljaču ne znam ni sam koliko. Koliko puta sam bio u kejom mjestu, to sam zapamtio za to, što su ta mjesta veoma daleko od Šapca. Pisma sam nosio upraviteljima carinara u dotičnim mjestima, a od njih sam opet primao pisma za odgovor i nosio ih Boži Milanoviću. Sjećam se, da sam nekoliko pisama odnio i u Šepačku Adu. Moj pomoćnik u raznošenju pisama bio je neki Vaso Erić, rodom iz Srebrenice. U Beograd sam nosio pisma od Bože Milanovića svake nedjelje i predavao ili Milanu Pribićeviću i Boži Jankoviću. O sadržaju tih pisama nisam ništa znao i nitko mi o tome nije ništa kazivao. Koliko sam mogao vidjeti, nisu bila pisma, što ih je slao Božo Milanović, šifrirana, a pisma, što su ih slali upravitelji carinara, bila su pisana osobitim znakovima, i to sam opazio, kad ih je Božo Milanović otvarao. Jedared sam donio Boži Milanoviću tako jedno šifrirano pismo, mislim iz Zvornika, a on me je poslao s pismom Miki Atanasijeviću, profesora u Šapcu, da ga dešifrira. Atanasijević je to izvršio, kako je uvijek običavao činiti, no možebit je zaboravio zatvoriti pismo, pa sam ga mogao pročitati.U pismu je stajalo, da se javlja sa sigurne strane, da se ima kovati novac sa slikom nasljednika, prijestolja i da je to znak, da će se Franjo Josip odreći vlade. Od prilike poslije 8 mjeseci mojega službovanja kod Bože Milanovića dao mi je Požo svoju posjetnicu, na kojoj je bila narisana mrtvačka glava bilo napisano, da sam imenovan povjerenikom Narodne odbrane. Tom prilikom mi je rekao, da se radi o uhodjenju .. . Od oficira Dušana Optrkića, člana Narodne odbrane, doznao sam jednom, da Narodna odbrana ima u Bosni i Hercegovini 23 člana. No inače mi nije poznato, da li Narodna odbrana ima u Bosni organizaciju i kakvu. Katkad dao mi je Milan Pribićević revolver ili novaca za revolver, da dadem financima na granici, koji su služili kao komite, jer nisu imali revolvera ni novaca, da ga sami kupe. Kako mi se čini, davao im je to Milan Pribićević na poklon zato, što su komite. Drugoga posla s oružjem nisam imao. Jedared sam u vrijeme službovanja od Bože Milanovića dobio nalog, da s jednim čovjekom podjem nekom seljaku u Lijesnicu na Drini. I taj seljak da će nas poučiti i pokazati nam sve, što bude trebalo, da mi dvojica ubijemo Ljubu Stanaričića, srpskoga rezervnog oficira, koji je bio utekao u I ujeljinii. Odbor Narodne odbrane je naime doznao, da.je Ljubo Stanaričić opasan za srpsku državu, te je zaključio, da se ima ubiti. Božo Milanović naložio je meni i onome čovjeku, da na odredjenom mjestu prijedjemo preko Drine i ubijemo Ljubu Stanaričića, koji je sta novao upravo na obali Drine, na bosanskoj strani u bijeljinskom kotaru. Ja i onaj čovjek već smo bili zagazili u Drinu, ali jer je voda bila duboka i jer smo vidjeli, da Ljuba s puškom na ramenu obilazi oko svoje kuće, vratili smo se u kuću onome seljaku. Jer sam vidio, da ga ne možemo i ložom ubiti, poslao sam onoga čovjeka u Sabac, neka javi Boži Milanoviću, da se Stanaričić ne može onako ubiti, kako on hoće, naime nožem.Nato sam primio od Bože Milanovića nalog, da ga svakako ubijemo. Tada smo odlučili ubiti ga iz puške. Onaj čovjek, što je bio sa mnom, imao je po nalogu Bože da puca na Stanaričića i da ga ubije, a ja sam imao paziti, da li će se taj nalog izvršiti. Medjutim je došao jedan žandar na konju i donio od okružnog prefekta iz Šapca nalog, da se imamo vratiti i odustati od prve namjere. I tako smo se vratili u Šabac. U listopadu 1910. tražio sam od Bože Milanovića, da mi povisi plaću, a kad on to nije htio učiniti, zahvalio sam na službi. Iz Šapca sam otišao u Beograd, gdje sam se našao s generalom Jankovićem, koji me je dao zatvoriti za to, što sam otkazao posluh. Neko 2 mjeseca povlačili su me po raznim tamnicama, a sve zato, što sam im otkazao posluh, pa su se bojali, da ću odati njihove tajne. Napokon su odlučile vlasti, da me otpreme u Bosnu.U Šapcu mi je rekao jedan robijaš, da mi se radi o glavi. Žandari su me pratili do Zvornika, gdje su me predali bosanskim žandarima. Tako sam u decembru 1910. došao u Bosnu. 0 kakvoj »crnoj ruci« ne znam ništa izvjesno, već samo ono, što sam o toj ruci čitao u srpskim novinama. Sada se ne sjećam, što se je o toj »ruci« pisalo u novinama. Isto tako ne znam o »crnoj listini«. U Srbiji je vladala poslije aneksije opća zlovolja i mržnja protiv austrijskog nasljednika prijestolja, jer su njega općenito smatrali krvnim neprijateljem Srba«. Inače se Krstanović pozivao na svoje prijašnje kazivanje, od kojega su zanimljive samo ove izjave,

Page 29: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

koje popunjuju gornje kazivanje: Komitsku četu, u koju je Milan Pribićević primio Krstanovića, podigla je Narodna odbrana.U školi u ćupriji bilo je 20 do 22 pripadnika monarhije. Medju učenicima bio je i Milan Ciganović. U školi u Ćupriji učilo se, da komite moraju biti spremni, da na zapovijed Narodne odbrane podju u Bosnu i da ondje rade po nalozima, što će ili dobivati od svojih starješina. 7. prilog. Iz konfidencijalnih(obavieštajnih) vijesti o Narodnoj odbrani. Uprava Narodne odbrane sastoji se od zastupnika svih stranačkih smjerova, kako bi se predobili i naprednjaci i protivnici zavjerenika. Njezin pravi spiritus rector sadašnji je major Pribićević. Sekretarsko mjesto zauzima uvijek koji oficir na dopustu. Zadaća je Narodne odbrane, da u jugoslavenskim dijelovima Austro-ugarske razvije jaku propagandu u vojničkim i gradjanskim krugovima, da se spremi revolucija, pometu eventualne mobilizacije, prouzrokuju panike i pobune itd. Organizacija ima u monarhiji više pouzdanika i odaslanika, koji vrše tihu propagandu kod pojedinaca. Neki od njili imaju posebno misije, da kod važnih mostova, raspuca itd. predobiju neke ljude — po mogućnosti željezničke činovnike kojima će biti zadaća, da u zgodnom času izvrše ili dadu izvršiti eventualno primljene naputke. Članovi Narodne odbrane opće medju sobom, kolikogod je moguće,lično. Za članove nastoje predobiti poglavito mlade ljude, radnike, željezničare. 8. prilog. lzvadak iz spisa bosansko-hercegovačkog okružnog suda u Sarajevu o istrazi, koja je ondje zametnuta protiv Gavrila Principa i drugova radi zločinstva potajnoga umorstva, počinjenoga 28. lipnja 1914. na Njegovoj c. i kr. Visosti gospodinu nadvojvodi Franji Ferdinandu Österreich-Este, i Njezinoj Visosti gospodji vojvotkinji Sofiji Hohenberškoj. I. Čin i počinitelji. Gavrilo Princip, Nedeljko Gabrinović, Trifko Grabež, Vaso Čubrilović i Čedo Popović priznaju, da su u zajednici s pobjeglim Mehmedom Mehmedbašićem sklopili zavjeru, da ubiju nadvojvodu Franju Ferdinanda, pa da isu oružani bombama, djelomice takodjer browningima vrebali na njega 28. lipnja 1914. na njegovoj vožnji kroz Sarajevo, kako bi izveli zasnovani atentat. Nedeljko Čubrilović priznaje, da je prvi izmedju urotnika bacio bombu protiv kola gospodina nadvojvode, no bomba je promašila svoj cilj, te je eksplodiravši ozlijedila samo osobe, što su sjedile u kolima iza nadvojvodinog automobila. Gavrilo Princip priznaje, da je iz browninga opalio dva hitca na nad vojvodin automobil i njima smrtno ranio gospodina nadvojvodu Franju Ferdinanda i gospodju vojvotkinju Sofiju Hohenberšku. Oba počinitelja priznaju, da su vršeći atentat imali namjeru umorstva. Ta priznanja potpuno su potvrdjena obavljenim izvidjajima, te je konstatirano, da su pokojni nadvojvoda Franjo Ferdinand i pokojna vojvolkinja Sofija Hohenberška umrli od posljedica revolverskili hitaca, što ih je na njih opalio Gavrilo Princip. II. Kako je nastala zavjera. Okrivljenici su, slažući se u bitnim točkama, iskazali pred istražnim sudcem ovo: »U travnju god. 1914., za svojega boravka u Beogradu, gdje je u tamošnjim kavanama općio s mnogim srpskim djacima, zamislio je Princip osnovu, da izvede atentat protiv pokojnoga nadvojvode Franje Ferdinanda.

Page 30: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

0 toj namjeri razgovarao se sa svojim znancem Čubrilovićem, koji je tada takodjer bio u Beogradu i već onda bavio se istom mišlju, te je odmah bio spreman učestvovati kod atentata. 0 atentatu protiv nadvojvode često se govorilo u krugu, s kojim su općili Princip i Gabrinović, jer su gospodina nadvojvodu smatrali opasnim neprijateljem srpskoga naroda. Bombe i oružje, što su trebali za izvršenje atentata, hotjeli su Princip i Čubrilović — budući da sami nisu imali sredstava, da ih kupe — najprije nabaviti od srpskoga majora Milana Pribićevića ili od Narodne odbrane. No jer su major Pribićević i odlučni član spomenutoga društva Živojin Đačić u to doba bili na putu, zaključili su, da će nastojati, ne bi li oružje dobili od poznatoga im nekadašnjega komite, a sadašnjeg činovnika državnih željeznica Milana Ciganovića. Princip je dakle, posredovanjem jednoga intimnog Ciganovićevog znanca, stupio u vezu s njime. Ciganović je nato potražio Principa, razgovorio se s njim o zasnovanom atentatu, koji je sasvim odobravao, te je najprije rekao, da će još promisliti, hoće li pribaviti oružje za to. I Čubrilović je govorio sa Ciganovićem zbog oružja. O Uskrsu povjerio je Princip svoju namisao Trifku Grabežu, koji je takodjer boravio u Beogradu, te se po vlastitom priznanju takodjer izjavio spremnim sudjelovati kod atentata. Poslije je Princip više puta govorio s Ciganovićem, kako da se izvede atentat. Međjutim se Ciganović radi zasnovanoga atentata dogovarao i sa svojim intimnim prijateljem, srpskim majorom Vojom Tankosićem, koji je nato za tu svrhu dao browninge. Grabež priznaje složno s izjavama Principovim i Cabrinovićevim, da je 24. svibnja, praćen od Ciganovića, pohodio majora Tankosića na njegovu želju u stanu. Kad se predstavio, rekao je Tankosić Grabežu: »Jesi li ti to i jesi li tvrdo odlučio?«, a nato je Grabež odgovorio: »Jesam«. Kad je zapitao Tankosić: »A znate li vi iz revolvera pucati?« i Grabež rekao, da ne zna, kazao je Tankosić Ciganoviću: »Dat ću ti revolver, pa ih nauči pucati«. Nato je Ciganović odveo Principa i Grabeža na vojničku streljanu u Topčider i u šumi kraj streljane učio ih pucati iz browninga u nišan. Pri tom se Princip pokazao vrsnijim gadjačem. Ciganović je ujedno naputio Principa, Grabeža i Cabrinovića, kako će postupati s bombama, šio su im kasnije predane. Dne 27. svibnju god. 1914. prodao je Ciganović Principu,Čubriloviću i Grabežu po njihovu složnom iskazivanju 6. bomba, 4. browninga i dosta municije, zatim staklenu cjevčicu s cijankalijem, da se zbog očuvanja tajne poslije čina otruju. Osim toga im je Ciganović dao novaca. Već o Uskrsu saopćio je Princip Danilu Iliću svoju osnovu atentata.Vrativši se u Sarajevo, zamolio ga je, da nastoji naći još nekoliko drugih osoba, koje bi učestvovale kod atentata, da atentat sigurno uspije. Nato je Ilić po svojem priznanju predobio za to Vasu Čubrilovića, Čedu Popoviuća i Mehmeda Mehmedbašića. III. Podrijetlo bomba. Kod atentata se upotrebila samo jedna bomba. Ostalih 5 bomba našla je policija kasnije u Sarajevu. Te bombe su po mišljenju sudskih vještaka srpske ručne granate, koje su u tvornici priredjene, te su bile odredjene za vojničke svrhe. One su identične sa 21 bombom, što su ih našli godine 1913. u Savi kod Brčkoga i koje su djelomice bile još u originalnom zavežljaju, te se po tom sa sigurnošću razabiralo, da potječu iz srpskoga skladišta oružja u Kragujevcu. Time je utvrdjeno, da i granate, upotrebi jene kod atentata protiv nadvojvode Pranje Ferdinanda, potječu iz zaliha kragujevačkog vojnog skladišta. Grabež zove granate, što su predane njemu i njegovim drugovima, sasvim spontano »kragujevačke bombe«. V. Transport trojice atentatora i oružja iz Srbije u Bosnu. Princip kazuje o tom ovako: Ciganović je rekao Čabrinoviću, Grabežu i Principu, neka idu preko Šapca i Loznice u Tuzlu i ondje neka se obrate na Miška Jovanovića, koji će preuzeti oružje. Najprije su imali poći u Šabac i tamo se javiti pograničnom kapetanu, majoru Radi Popoviću, za kojega im je Ciganović dao cedulju, koju je preuzeo Princip. Dne 28. svibnja, otišla su trojica urotnika s oružjem iz Beograda. U Šapcu je Princip predao cedulju, što ju je primio od Ciganovića, majoru Popoviću, koji ih je nato svu trojicu

Page 31: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

odveo u zapovjedništvo i izdao im prolaznicu, u kojoj je bilo potvrdjeno, da je jedan od njih financijski stražar, a druga dvojica njegovi drugovi. II prolaznici je ujedno bilo zabilježeno ime toga tobožnjeg financijskog stražara, no on je to ime zaboravio. Ujedno im je major Popović predao zatvoreno pismo za pograničnoga kapetana u Loznici, koji se zvao Pravanović, Prodanović ili Predojević. Princip, Čabrinović i Grabež prenoćili su u Šapcu i otputovali sutradan ujutro željeznicom u Loznicu, i to s po karte na temelju prolaznice izdane im od majuru Popovića. U podne su stigli u Loznicu i predali tamošnjem pograničnom kapetanu pismo majora Popovića, u kojem je stajalo: »Gledaj, da te ljude primiš i da ili provedeš, gdje znaš«. Pogranični kapetan je kazao, da će zovnuti s granice svoje financijske stražare i njih trojicu povjeriti najpouzdanijem čovjeku. Nato je telefonirao i trojicu zavjerenika naručio za sutra ujutro u 7 sati u svoju kancelariju. Sutradan ujutro uglavila su trojica urotnika, da će Čabrinović s Gra-bežovom putnicom otvoreno otputovati u Zvornik, a Princip i Grabež da će potajno prijeći preko granice. 0 toj su se osnovi porazgovorili s pograničnim kapetanom i pri tom zaključili, da će jedan financijski stražar iz Lješnice, po imenu Grbić, povesti Principa i Grabeža sa sobom u svoju karaulu i prevesti preko medje. Čabrinović je tada otišao pješice u Banju Koviljaču, u smjeru prema Zvorniku. Princip i Grabež su se odvezli s financijskim stražarom Grbićem u Lješnicu, gdje su bombe i revolvere spremili u jednu hotelsku sobu. Pri tom je financijski stražar Grbić vidio te predmete. Sam Princip je taj put označio »mističnim«. Grabež je u bitnosti iskazao jednako s Principom i dodao za dopunu, da se Grbić nasmijao, kad je vidio bombu i revolvere, te je samo zapitao, kamo će u Bosnu s tim bombama. Financijski stražar je jamačno mislio, da Grabež i Princip imaju neku misiju. Grbić i još jedan financijski stražar prevezli su Principa i Grabeža u čamcu na jedan otok u Drini. Tamo im je rekao Grbić, neka čekaju jednoga seljaka, koji će doći po njih. Prenoćili su na otoku u jednoj seljačkoj kućici, kamo ih je uputio Grbić. Sutradan došao je jedan seljak, koji ih je po noći najprije kroz jednu baru, a onda preko planine doveo do blizu Priboja, gdje ih je opet predao tamošnjem učitelju Čubriloviću, koji kao da ih je već čekao, da ih dalje otpremi. On ih je tada odveo dalje u Tuzlu k Mišku Jovanoviću. Čabrinović je kazivao o dogadjajima na putu do časa, kad se rastao s Principom i Grabežom, u bitnosti jednako s njima, te je samo za dopunu dodao, da im je major Popović pripovijedao, kako je tek dan prije njihova dolaska došao iz Beograda u Šabac. U Loznici su Čabrinović, Princip i Grabež zaključili, da se rastanu, jer bi bilo previše opasno, kad bi putovali trojica zajedno. Pogranični kapetan u Loznici, kojem su to saopćili, pohvalio je njihovu osnovu i dao je Čabrinoviću pismo za učitelja M. Jaklojevića u Malom Zvorniku. Čabrinović je predao nato Principu i Grabežu bombe, brovninge i municiju, što je nosio, te je, u pratnji dodijeljenoga mu financijskog stražara, otišao u Mali Zvornik. Tamo je našao učitelja Jaklojevića i predao mu pismo pograničnog kapetana lozničkog. Ovaj je nato obavijestio srpsku pograničnu stražu. Kad je čabrinović kasnije došao s učiteljem do te pogranične straže, čekao ih je tamo već čovjek, koji ih je u čamcu prevezao preko Drine u Bosnu, u Veliki Zvornik. Odande je Čabrinović otišao u Tuzlu k Mišku Jovanoviću. Dodatak Upravo prije završetka ovoga memoara predao je okružni sud sarajevski zapisnik o preslušavanju svjedoka, iz kojega proizlazi, da je jedan pripadnik monarhije hotio nekoliko dana prije 28. lipnja te godine javiti i kr. konzulatu u Beogradu, kako naslućuje, da postoji osnova, da se potiv nadvojvode Franje Ferdinanda za njegova boravka u Bosni izvede atentat. Toga čovjeka su beogradski policijski organi neposredno prije, nego što je ušao u c. i kr. konzulat, s ništavih razloga uapsili i tako zaprijetili, da učini prijavu. Iz podataka, što se nalaze u tom zapisniku o preslušavanju, proizlazilo bi, da su dotični policijski organi znali za zasnovani atentat i toga čovjeka, zatvorili samo zato, da zapriječe, da ne učini prijave. Budući da li podatci još nisu ispitani, ne može se o njihovoj pouzdani i zasad još nikakav sud izreći.

Page 32: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

S obzirom na izvidjaje, koji su o tom imetnuti, ne može se zasad točnije saopćiti potanji detalji svjedokova uživanja. 9. prilog. Srpska štampa o atentatu. Beogradski list »Balkan« piše dne 29. lipnja 1914. o dvojici atentatori ovo: a) Nedeljko Gabrinović, po zvanju tipograf, bio je zadojen anarhističkim idejama i poznat kao nemiran duh. Do pred 20 dana boravio je u Beogradu, kamo je došao poslije rata i bio zaposlen u državnoj štampariji. Prije svoga odlaska rekao je, da ide u Trst, gdje će dobiti posla u drugoj novoj štampariji. Gavro Princip boravio je takodjer do nedavna u Beogradu. Za rata prijavio se za dobrovoljca, ali nije bio primljen, te je zato otišao iz Beograda. No o Božiću prošle godine opet se vratio u Beograd; pohadjao je neko vrijeme gimnaziju i otišao iz Beograda gotovo u isto doba kad i Gabrinović, ali drugim putem. Princip je bio mučaljiv, nervozan, dobro je učio, a općio je s nekim djacima srednjih škola, koji su takodjer bili iz Bosne i Hercegovine, a u posljednje vrijeme i Čabrinovićem. Naginjao je socijalističkim idejama, premda je isprva ripadao naprednoj omladini. Princip i Čabrinović odrasli su u Sarajevu; obojicu je od djetinjstva vezalo nerazdruživo prijateljstvo. b) »Pijemont... od 1. srpnja ističe, da je poslije glasnoga protesta atentatora Žerajića došao protest Principov,razjašnjuje se takodjer bosanskim sistemom vladanja.Što je Princip osvetu izvršio na sveti Vidov-dan, koji je bio odabran za manevre, po tome se prikazuje očajni čin mladoga mučenika razumljivim i naravnijim. (List je bio radi toga članka konfisciran od policije, no konfiskaciju je sutradan uništila prva instancija beogradskoga suda.) c) Mladoradikalski »Odjek« od 3. srpnja veli, da je nadvojvoda Franjo Ferdinand bio poslan na dan narodnog oduševljenja u Sarajevo, da slavi brutalnu manifestaciju sile i podjarmljenja. Taj brutalni čin morao je izazvati brutalna čuvstva otpora, mržnje i osvete. d) Nacionalistički stranački organ »Srpska Zastava« od 3. srpnja veli u članku, kojemu je natpis »Sumnjičenja i prijetnje«: »Sve se više pokazuje, da je atentat proizvod nezdravih prilika u monarhiji. S druge sirane divlje proganjanje srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini izaziva zgražanje cijeloga civiliziranog svijeta«. e) Naprednjački list »Pravda« od 3. srpnja piše: »Bečka politika je cinična. Ona eksploatiše smrt nesretnoga para za svoje gnjusne ciljeve protiv srpskoga naroda«. f) »Agence des Balkans« od 3. srpnja javlja: »Zločinstva, što su u Bosni Hercegovini počinjena protiv Srba, izvršena su pod auspicijama i na direktni poticaj austro-ugarskih gradjanskih i vojničkih vlasti«. g) »Pravda« od 4. srpnja kaže: »Sva umorstva i atentati, što su dosada počinjeni u Austriji, imali isu uvijek isto vrelo. Potlačeni narodimonarhije morali su poseći za tim načinom protesta, jer im je drugi putbio nemoguć. Naravno je i sasvim razumljivo, da se u kaosu strahovlade ugnijezdila era atentata.« h) »Balkan« od 5. srpnja veli, da bi Austro-Ugarsku valjalo »radi proganjanja nedužnih ljudi staviti pod internacionalnu kontrolu«; jer je Austro-Ugarska manje konsolidirana od Turske. i) »Mali Žurnal« od 7. srpnja piše: »Ovih je dana umoren u Sarajevu jedan odvjetak srednjeg vijeka. Umorio ga je dječak, koji je bol radi potlačene uže domovine osjećao do paroksizma, — bol, što su mu zadali otimači zemalja njegovih otaca. Što je na to učinila službena Austro-Ugarska? Odgovorila je općim pokoljem, plijenjenjem i razaranjem srpskoga života i vlasništva. Takvim se junaštvom ističu samo nitkovi. Kukavice su uvijek veliki junaci, kad su sigurni, da im se ništa ne će dogoditi. Neka se samo isporedi Princip i Oabrinović s tim junacima, pa će se odmah opaziti velika razlika. Civilizacija i pravednost su u Austro-Ugarkoj jedna velika laž.«

Page 33: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

j) »Tribuna« od 7. srpnja veli: »Naše je mišljenje, da je sarajevsko umorstvo bilo naručeno, kako bi se jednim udarcem provelo uništenje Srba«. k) "Pijemont" javlja od 8. srpnja iz Bajine Bašte, da austrijsko vlasti spremaju u Bosni pokolj kršćana. I)"Balkan" od 8.srpnja priopćuje izvještaj iz Bosne pod natpisom »Bartolova noć u Sarajevu« i nagovara na opći bojkot protiv svih Austrijanaca, kuji Žive u Srbiji. m) »Mali Žurna!« od 8. srpnja poziva na bojkot protiv Dunavskog parobrodarskog društva. n) Pod natpisom »Ništa iz Austro-Ugarske!.« piše »Tribuna« od 8., da će biti najbolje ništa ne dobavljati iz Austro-Ugarske, ne posjećivati austrijskih i ugarskih kupališta i ne pozivati liječnika iz Austro-Ugarske. Privatna inicijativa može u tom smjeru mnogo učiniti. Država i vlasti ne treba da se u to miješaju. Dosta je apelirati na gradjane. o) »Štampa« od 8. tvrdi, da sarajevska policija udara atentatore na najnečovječniju i najbesramniju torturu, kako bi ih prisilila na neistinita priznanja, na temelju kojih će onda podizati optužbe protiv srpskog naroda. p) »Agence des Balkans« od 9. javlja iz Beograda: »Apsolutno sigurne privatne vijesti javljaju, da u Bosni i Hercegovini neposredno ima da bude opći pokolj Srba.« q) Nadovezujući na izjavu, što ju je učinio ministar predsjednik Asquith javljajući vijest o smrti nadvojvode Pranje Ferdinanda, da je on u brizi za udes čovječanstva, objavljuje »Balkan« od 9. srpnja historijski pregled dogadjaja posljednjih 40 godina, te odatle izvodi, da je srpski narod u to vrijeme bio izvrgnut strašnim mukama austro-ugarske jezuitske politike. Napokon je nadvojvodu Franju Ferdinanda kano i sve sinove Lojoline, koji rade samo u krvi ljudskoj i služe principu »Svrha posvećuje sredstva«, morao stići udes i on je morao postati žrtvom jezuitizma, kao što će postati cijela Austro-Ugarska. No propast Austro-Ugarske dat će čovječanstvu mir. Kad se resumiraju sve te istine, dolazi se do zaključka, da bi Asquith mirne duše mogao vijest o smrti popratiti riječima: »Nisam više u brizi za udes čovječanstva.« r) »Politika« od 9. srpnja razlaže u uvodnom članku pod natpisom »Besramne laži« ovako: »Po načinu, kako se vodi istraga o sarajevskom atentatu, vidi se očito, za kakvim ciljevima Austrija pri tom ide. Budući da atentatori uza sve torture, kojima su izvrgnuti, ne će da kažu, što se od njih zahtijeva, nadjeni su drugi individui, koji su se izjavili spremnima uz izvjesne uvjete priznati neku sukrivnju kod atentata, a ujedno okriviti sve one, koji su Austriji neugodni. Ta metoda je za prvi čas uspjela, jer najmljeni individui pripovijedaju sve, što se od njih želi, a austrijska se policija brine, da se te laži odmah rašire na sve strane svi jota. Austrija nema osjećaja stida i misli, da će se itko naći, tko će povjerovali tim lažima.« s) »Štampa« od 9. voli, da još nije otkriveno niti je došlo u javimsl sve, što so dogodilo u Bosni i Hercegovini I to se najstrože taji, Ali istina će opet prije ili kasnije doći na vidjelo. Krvoločna Austrija hoće da se do sila napije srpske krvi, pa to i čini. Govori se, da danas ima u Bosni od pnlike 10.000 ranjenih i mrtvih. t) »Politika« od 10. srpnja sipa grdne uvrede protiv članova Previšnjo carske kuće. u) Trgovački list »Trgovinski glasnik« od 10. srpnja govori o iskvarenosti i nesavjesnosti austro-ugarske politike, koju zove jezuitskom, bezobzirnom i nepoštenom. Ta je politika srpskom narodu u Austro-ugarskoj opomena, da ne živi u kulturnoj državi, koja jamči za život i vlasništvo, nego da uvijek mora biti spreman i oružan, da se brani od razbojstva vlasti i vlade. Poslije zadnjih dogadjaja ne smije srpski narod više čekati kao janje, koje bi svaki dan moglo biti zaklano, nego kao lav, koji je spreman na krvavu obranu. v)U »Štampi« od 10. srpnja veli se: Ništa nije vječno, pa ni Austro-ugarska ne će do vijeka ostati u Bosni i Hercegovini. Nije daleko vrijeme, kadno će Srbi, koji su slomili silu tursku i kaznili Bugare, kružiti oko Ivan-planine i Trebevića. w) »Pravda« od 10. srpnja pod natpisom »Bojkot protiv nitkova« poziva na bojkot austrijskih firma u Beogradu i austrijske robe, te veli, da je dužnost Narodne odbrane paziti na najstrože vršenje bojkota.

Page 34: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

x) »Zvono« od 14. srpnja proglašuje Principa sinom grofice Lonyay, kojega je zapala zadaća, da osveti smrt kraljevića Rudolfa na njegovom ubojici, Franji Ferdinandu. y) »Mali Žurnal« od 19. srpnja objavljuje izvještaj, u kojem se veli, da je Principa nagovorio na atentat jedan austro-ugarski agent. U Beču se, veli, govori, da pravoga krivca valja tražiti samo u austro-ugarskom poslaništvu u Beogradu. z) Glavni mladoradikalski list »Odjek« od 20. srpnja piše: »Austro¬ugarska daje stotinu dokaza, da želi steci naslov evropskoga bolesnika. I dok se u Srbiji ni jednom austrijskom gradjaninu nije učinilo ništa na žao, u Bosni i Hercegovini se plijene sela i gradovi. Ta činjenica je novi dokaz, za koliko Srbija kulturno i moralno više stoji od'Austro-Ugarske.« 10. prilog. Mjesni odbor Narodne odbrane u Nišu o atentatu protiv nadvojvode Franje Ferdinanda. Pouzdani konfident, čije će se ime eventualno objaviti, poslao je c. i k r. ministarstvu spoljašnih poslova konfidencijalnu obavijest, da je mjesni odbor Narodne odbrane u Nišu nedavno imao sjednicu, u kojoj je predsjednik odbora, direktor niške kaznionice Jaša Nenadović,govorio o atentatu počinjenom protiv nadvojvode Franje Ferdinanda i pri tom razlagao ovako : Srbija se ovajput bezuvjetno morala poslužili sredstvom, kao što je atentat protiv nadvojvode Franje Ferdinanda, jer je upravo on radi svojeg agresivnog i ekscentričnog karaktera bio eminentna i fatalna opasnost za Srbiju, a možebiti i za druge slavenske krugove. Da je ostao u životu, on bi domala Srbiju izazvao na rat ili je napao, te bi u tom slučaju Srbija,koja je sada materijalno tako oslabljena i još nije gotova s reorganizacijom svoje vojske, bezuvjetno bila izgubljena. Sada je sarajevskim umorstvom Srbija spašena i uklonjen je s puta jedan od onih, koji su pogibeljni za Srbiju. Srbija će sad imati nekoliko godina mira, jer će se novi nasljednik prijestolja dobro predomisliti, da ne podje tragom svoga predšasnika. Iako je znao — tako je nastavljao govornik — da će umorstvo Franje Ferdinanda biti za Austro-Ugarsku težak udarac i velika bol i da će zato a redali torture našega naroda, koji tamo živi, ipak ne bi bio mislio, da će se njegove pretpostavke u takovoj mjeri ispuniti i da će se Hrvati lako ponijeti. Ta, njega su njegovi prijatelji u Bosni i Hercegovini uvjeravali, da su austro-ugarske vlasti plašljive i da u svome postupanju ne smiju pretjeravat!; nažalost prevarili su se ti prijatelji, a po njima i mi. Ako tako dalje potraje, morat će tek pravo kolo zaigrati revolveri i bombe. Ma što dao srpski Bog, ne smije se dopustiti, da dalje bude ovako. Govornikovu su razlaganju slušaoci potpuno odobravali. 11. prilog. Dodatci poslije doštampanog Memoira. 1. Prilogu 8. Učitelj Čubrilović, koji je kod Priboja preuzeo provodjenje Principa i Grabeža, priznao je sve, što je znao, pa se iz toga priznanja doznaju ove znatne činjenice. God. 1911. uputio je Čubrilovića — prigodom jednog sokolskog izleta u Šabac — Božo Jović, član odbora Narodne odbrane, o ciljevima ovoga društva, a onda ga imenovao povjerenikom Narodne odbrane u Zvorniku (u Bosni). Na. njegov prijedlog imenovan je kasnije Miško Jovanović povjerenikom Odbrane u Tuzli. Kao posrednik u saobraćaju sa Narodnom odbranom bio je zaposlen neki seljak, isti onaj, koji je doveo Principa i Grabeža k Čubriloviću s izjavom, da mu dovodi dva srpska djaka s oružjem. Kad je to razabrao, znao je, da će to biti neko »poslanstvo« Narodne odbrane. Princip i Grabež rekli su mu, da nose sa sobom bombe i revolvere, kojima će se izvesti atentat na gospodina nadvojvodu Franju Ferdinanda.

Page 35: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

2. Protumonarhijske slike u beogradskom vojnom ministarstvu. U predsoblju dvorane kraljevskog srpskog vojnog ministarstva nahode se na zidu četiri alegorijske slike, od kojih tri prikazuju srpske ratne uspjehe, dok četvrta predstavlja oživotvorenje protumonarhijskih tendencija kraljevine Srbije. Iznad jednog paysage-a — djelomično gorovitog (Bosna), a djelomično ravnog (Južna Ugarska) — ispinje se »zora«, praskozorje srpskih nada. U prednjem dijelu stoji oružana ženska spodoba, kojoj su na štitu zapisana imena svih »onih pokrajina, koje se još imaju osloboditi«: Bosne, Hercegovine, Vojvodine, Srijema, Dalmacije itd. Grof Berchtold odsječnom savjetniku barunu Macchiu u Beču. Brzojavka. U Lambachu, 25. srpnja 1914. Kuski poklisarski poslovodja brzojavljuje mi, da mu je petrogradska vlada hitno naložila zatražiti produljenje roka za ultimatum Srbiji. Molim Vašu Ekscelenciju, odgovorite mu u moje ime, da ne možemo pristati na produljenje roka. Neka Vaša Ekscelencija još doda, da Srbija može i poslije prekinuća diplomatskih odnosa izraditi mirno rješenje,ako bez ikakove ograde prihvati naše zahtjeve, samo što ćemo u tom slučaju biti primorani zatražiti od Srbije odštetu za sve troškove, koji su prouzročeni našom vojnom pripremom. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. Brzojavka. Bad Ischl, 25. srpnja 1914. Neka ovo bude za informaciju Vaše Ekscelencije: Ruski poklisarski poslovodja došao je jutros gospodinu prvom odsječnom savjetniku, da u ime svoje vlade izrazi želju, kako bi se produljio rok, što smo ga dali u noti Srbiji. Ova je želja obrazložena time, što su vlasti našim korakom iznenadjene, pa da bi ruska vlada smatrala kao naravni obzir bečkoga kabineta prema drugim kabinetima, kad bi se ovima dala prilika proučiti razloge našega saopćenja vlastima, kao i dossier, što smo ga najavili. Gospodin prvi odsječni savjetnik odgovorio je gosp. poklisarskom poslovodji, da će njegove razloge odmah dojaviti meni; ali mu može ujedno reći. da nema nade, da bismo mi mogli pristati na produljenje odredjenoga roka. Sto se tiče razloga, kojima je ruska vlada popratila svoje želje, čini se, da ti razlozi počivaju na pogrešnim pretpostavkama. Naša nota na evropske vlasti nije nipošto išla za tim, da ih pozove, neka bi svoje mišljenje o stvari izjavile, nego je imala jedino značaj informacije. Držali smo to svojom dužnošću medjunarodne udvornosti. Uostalom smatramo svoju akciju pitanjem jedino našim i srpskim, jer smo se proti svojoj želji — poslije naše mnogogodišnje strpljivosti i čekanja — razvitkom dogadjaja osjetili upravo prisiljeni na obranu naših najživotnijih interesa.

Page 36: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Barun Giesl grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Beogradu, 25. srpnja 1914. Sinoć i jutros održalo se ministarsko vijeće. Prema raznim verzijama imao bi mi se odgovor na našu notu predati još prije nego što izidje zadani rok. Kako čujem, slaže se dvorski vlak; novac Narodne banke i željeznice, kao i spisi ministarstva spoljašnjih poslova odaslat će se u unutrašnjost zemlje. Neki od mojih poslaničkih drugova drže, da će i oni morati poći s vladom, pa se naročito u ruskom poslaništvu spremaju na put. Garnizona je u bojnoj spremi ostavila grad. Skladišta streljiva ispražnjuju se u tvrd javi. Na željezničkoj stanici velik je vojnički promet. Sanitetske kolone izašle su iz Beograda u pravcu prema jugu. Odazivajući se uputama, koje sam medjutim primio, otputovat ćemo iz Beograda vlakom u 6 sati i 30, u slučaju da se odnosi prekinu. Barun Giesl grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Zemunu, 25. srpnja 1914. U 3 sata popodne odredjena je u Srbiji općenita mobilizacija. Barun Giesl grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Zemunu, 25. srpnja 1914. Poradi nedovoljnog odgovora kraljevske srpske vlade na naše zahtjeve, predane 23. o. mj., prekinuo sam diplomatske odnose sa Srbijom i ostavio Beograd s poslaničkim osobljem. Nota s odgovorom predana mi je 2 časa prije 6 sati navečer. Nota kraljevske srpske vlade od 12./25. srpnja 1914. (Francuskim jezikom.) Kraljevska srpska vlada primila je saopćenje c. i kr. vlade od 10. o. mj. te je uvjerena; da; će njezin odgovor odstraniti svaki nesporazum, koji bi mogao pokvariti prijateljske susjedne odnose izmedju austro-ugarske monarhije i kraljevine Srbije. Kraljevska je ova vlada svijesna, da se prema velikoj susjednoj monarhiji nikojom prilikom nisu ponavljali oni prosvjedi, koji su koliko sa tribune Narodne Skupštine, toliko i u izjavama i djelima odgovornih predstavnika državnih dolazili do izražaja, jer su konačno sasvim zamuknuli s izjavom srpske vlade od 18. ožujka 1909. — pa od onoga vremena niti je ikoja od raznih vlada kraljevine, koje su dolazile jedna za drugom, niti ikoji od njenih organa pokušao promijeniti političko i pravno stanje stvoreno u Bosni i Hercegovini. Kraljevska vlada konstatira, da joj c. i kr. vlada u tom pogledu nije imala ništa da zabavi izuzevši jednu školsku knjigu, o kojoj je takodjer c. i kr. vlada primila objašnjenje, koje ju je potpuno zadovoljilo. Srbija je u mnogim prilikama za vrijeme balkanske krize dokazala svoju miroljubivu i umjerenu politiku, pa se ima zahvaliti samo Srbiji i njenim žrtvama, koje je pridonijela u isključivom interesu evropskoga mira, da je taj mir održan. Kraljevska se vlada ne može okrivljavati poradi izjava privatnoga karaktera, kao što su novinski članci i mirni rad pojedinih društava, jer su to izjave, koje su gotovo u svim zemljama sasvim obične pojave, te se redovno izmiču državnoj kontroli. To manje, što je kraljevska srpska vlada u rješavanju čitavoga niza pitanja, što su se pojavila izmedju Srbije i Austro-Ugarske, pokazala najveću predusretljivost, čime joj je i pošlo za rukom da ih riješi veliku većinu u korist napretka obiju susjednih zemalja. Kr. vlada bila je poradi toga bolno iznenadjena tvrdnjama, da su srpski pripadnici sudjelovali u pripremanju sarajevskog atentata. Očekivala je poziv, da sudjeluje u istraživanju o ovom

Page 37: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

zločinstvu, te je bila spremna — da uzmogne djelom pokazati svoju potpunu korektnost — postupati proti svim onima, o kojima bi primila saopćenja. Odazivajući se željama c. i kr. vlade, spremna je dakle kr. srpska vlada predati sudu svakoga srpskog državljanina bez obzira na njegov čin i položaj, za čije joj sudjelovanje u sarajevskom zločinstvu budu dostavljeni dokazi i obvezuje se naročito, da će na prvoj strani svoga službenoga lista od 13./26. srpnja objelodaniti ovu enuncijaciju: »Kr. srpska vlada osudjuje svaku propagandu, koja bi bila upravljena proti Austro-Ugarskoj, t. j. ona osudjuje svakolika nastojanja, koja idu za konačnim ciljem, da se pojedini krajevi otrgnu od austro-ugarske monarhije, te iskreno žali žalosne posljedice ovog zločinačkog nastojanja. Kr. vlada žali, da su prema saopćenju c. i kr. vlade sudjelovali u spomenutoj propagandi neki srpski časnici i činovnici, pa da su time škodili prijateljskim susjednim odnosima, na koje se je kr. vlada obvezala svečanom svojom izjavom od 18./31. ožujka 1909. »Kr. vlada . . .« isto onako, kao što je u tekstu zatraženo. Kraljevska se vlada dalje obvezuje: 1. Da će prigodom prvog redovitog zasijedanja Skupštine umetnuti u tiskovni zakon jednu točku, po kojoj bi bilo najstrože kažnjeno svako podjarivanje na mržnju i na prijezir prema monarhiji, kao i svaka publikacija, kojoj bi osnovna tendencija bila uperena proti teritorijalnom integritetu Austro-Ugarske. Obvezuje se, da će prigodom skorašnje revizije Ustava uvrstiti u članak XXII. ustavnoga zakona dodatak, koji dopušta konfiskaciju takovih publikacija, što je zasad nemoguće prema jasnim odredjenjima članka XXII. srpske konstitucije. 2. Vlada nema nikakovih dokaza, pa joj ni nota c. i kr. vlade ne pruža tih dokaza, da bi se društvo »Narodna odbrana« ili druga slična udruženja do dana današnjega ikojim svojim članom ogriješila zločinačkim činom ove vrste. No pored svega toga, kraljevska će vlada prihvatiti zahtjeve c. i kr. vlade i raspustiti društvo »Narodnu odbranu« kao i svako društvo, koje bi radilo proti Austro-Ugarskoj. 3. Kraljevska se srpska vlada bez skanjivanja obvezuje, da će iz javne nastave u Srbiji izbaciti sve, što bi moglo poduprijeti propagandu proti Austro-Ugarskoj, ako joj c. i kr. vlada iznese faktične dokaze za tu propagandu. 4. Kraljevska je vlada ujedno pripravna otpustiti iz vojne i civilne službe one časnike i činovnike, o kojima se sudbenom istragom bude utvrdilo, da su krivi za čine proti teritorijalnom integritetu monarhije; očekuje dakle, da će joj C. i kr. vlada — da se uzmogne povesti postupak — saopćiti imena tih časnika i činovnika. kao i činjenice, koje ih terete. 5. Kraljevska vlada priznaje, da ne shvaća pravo smisao i doseg onog zahtjeva c. i kr. vlade, koji ide za tim, da se kraljevska srpska vlada ima obvezati, da će na svom zemljištu dopustiti sudjelovanje organa c. i kr. vlade, ali je ipak pripravna prihvatiti ono sudjelovanje, koje bi odgovaralo principima medjunarodnoga prava i kaznene parnice, kao i prijateljskim susjednim odnosima. 6. Kraljevska vlada, dakako, smatra svojom dužnošću, da povede istragu proti svim onim osobama, koje su eventualno sudjelovale u zavjeri od 15./28. lipnja, a koje se nalaze na teritoriju kraljevine. Sto se pak tiče sudjelovanja organa c. i kr. vlade, koji bi bili naročito poslani u tu svrhu, na to srpska kraljevska vlada ne može pristati, jer bi to bila povrjeda Ustava i zakona o kriminalnom postupku. Ali bi se austro-ugarskim organima mogli saopćiti u konkretnim slučajevima rezultati istrage. 7. Kraljevska je vlada još iste večeri, kad je primila notu, dala zatvoriti majora Vojislava Tankosića. Sto se tiče Milana Ciganovića, koji je podanik austro-ugarske monarhije i koji je do 15. lipnja (kao aspirant) bio zaposlen kod željezničke uprave, — to se on dosad nije mogao naći, pa je zato proti njemu izdana tjeralica. Umoljava se c. i kr. vlada, da što brže u uobičajenoj formi dojavi razloge osumnjičenja, kao i dokaze o krivnji, koji su u sarajevskoj istrazi skupljeni. 8. Srpska će vlada pooštriti i proširiti dosadašnje mjere u pogledu kriomčarenja i prenošenja oružja i eksplozivnih tvari. Razumije se samo po sebi, da će smjesta povesti istragu i strogo kazniti one činovnike pogranične

Page 38: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

službe na pruzi Šabac—Loznica, koji su povrijedili svoju dužnost i propustili preko granice začetnike sarajevskog zločinstva. 9. Kraljevska će se vlada vrlo rado ispričati za izjave, koje su njeni činovnici u intervievvinia davali u Srbiji i u inozemstvu o atentatu, a koje su prema tvrdnji c. i kr. vlade bile protumonarhijske, — čim c. i kr. vlada označi mjesta tih izjava i dokaže, da su te izjave dotični funkcionari uistinu i dali. Kraljevska vlada pobrinut će se da sama u Srbiji sakupi te dokaze. 10. Kraljevska će vlada — u koliko to već nije učinjeno u ovoj noti — obavijestiti c. i kr. vladu o provadjanju mjera, sadržanih u predjašnjim točkama, čim koja od ovih mjera bude poduzeta i provedena. U slučaju da c. i kr. vlada ne bi bila zadovoljena ovim odgovorom, pripravna je kraljevska srpska vlada — držeći, da je u općenitom interesu ne prenagliti se u rješavanju ovoga pitanja — kao uvijek prihvatiti mirno riješenje, bilo da se prepusti odluka u ovom pitanju medjunarodnom sudištu u Haagu, bilo velikim vlastima, koje su sudjelovale u izradjivanju izjave, što ju je srpska vlada predala dne 18./31. ožujka godine 1909. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. U Beču, 25. srpnja 1914. U času, kad smo se odlučili na ovako ozbiljan korak prema Srbiji, razumije se samo po sebi, da smo bili svijesni o mogućnosti sukoba s Rusijom, koji bi se mogao razviti iz razmirice sa Srbijom. Ali nismo dopustili, da nas ta eventualnost smete, jer su nas osnovni državno-politički razlozi primorali, da dokončamo situaciju, u kojoj bi Rusija dozvoljavala Srbiji slobodne ruke, kako će bez prestanka nekažnjeno i nekažnjivo ugrožavati monarhiju. U slučaju, da bi Eusija smatrala, da je već došao čas za veliki obračun s evropskim centralnim vlastima, pa se već unaprijed odlučila za rat. onda je dakako ova uputa Vašoj Ekscelenciji sasvim zališna. Ali bi ise Rusija možda ipak mogla — u slučaju da Srbija otkloni izvršenje naših zahtjeva, pa da nama ne bude preostajalo ništa drugo do oružanog istupa, — zamisliti i ne dati se zavesti svojim ratobornim elementima. Objašnjenja, koja Vam ovim dajemo, napisana su za tu mogućnost, pa neka ih Vaša ekscelencija u zgodnom momentu i način Vam se pričini pogodnim, s doličnom oportunošću upotrebi pred gosp.Sazonovim i gosp. ministrom predsjednikom. Pretpostavljam kao stvar, koja se sama po sebi razumije, da Vaša Ekscelencija u današnjim prilikama stoji u uskom sporazumu s njemačkim drugom, koji je bez sumnje od svoje vlade primio informacije, da Eusiju ne ostavi ni na čas u sumnji, da bi Austro-Ugarska u ručaju konflikta s Rusijom ostala sama i bez ikoga. Ne predajem se nikakovoj iluziji, da će biti laka stvar objasniti Sazonovu naš korak u Srbiji, do kojega je moralo doći. Ali ima jedan momenat, koji ne može a da ne djeluje na ruskog ministra spoljašnjih poslova, a to je isticanje činjenice, da austro-ugarska monarhija, držeći se principa, za kojim se povodi već toliko decenija — ni u sadašnjoj krizi, a ni u oružanom konfliktu sa Srbijom, ne ide ni za kakovim egoističkim motivima. Monarhija je teritorijalno saturirana, pa ne čezne za srpskim posjedom. Ako nam se nametne borba sa Srbijom, ne ćemo se boriti za teritorijalni dobitak, nego samo za vlastitu obranu i samoodržanje. Sadržaj cirkularne note, koja je već sama po sebi dosta rječita, bit će tek potpuno osvijetljena »Memoirom« o srpskoj propagandi proti monarhiji i o svezi, koja se nalazi izmedju te propagande i atentata od 28. lipnja. Na ovaj dossier neka Vaša Ekscelencija izvoli svratiti naročitu pažnju i osvijetliti, da je u svjetskoj povijesti ovo jedinstvena pojava, da bi jedna velika vlast s tolikom mirnoćom i tako dugo trpjela revolucionarno rovanje jedne susjedne državice, kao što je trpjela Austro-Ugarska od Srbije. Ne mislimo voditi politiku proti napredovanju kršćanskih država na Balkanu, pa smo zato —

Page 39: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

premda nam je bila poznata slaba vrijednost srpskih obećanja — iza krizi poslije aneksije god. 1908. dopustili, da se Srbija poveća gotovo za još jedanput toliko, kolika je bila. Ali je odonda subversivni pokret, koji se je u Srbiji gajio protiv monarhije, zauzeo tako ekscesivne forme, da su se životni interesi Austro-ugarske, pa čak i sama dinastija, osjetili ugroženi srpskim rovarenjem. Moramo pretpostaviti, da će konservativna i carska Rusija razumjeti i shvatiti upravo potrebitim naš energični korak proti ovom ugrožavanju svakog državnog reda. Kad Vaša Ekscelencija u razgovoru s gosp. Sazonovim dodje do te točke, onda će biti momenat, da nadoveže na spomenute razloge i nakane, da mi — kako je Vaša Ekscelencija to već razložila — ne idemo za teritorijalnim dobitkom, niti da mislimo dirati u suverenitet kraljevine, ali da opet s druge strane želimo po što po to provesti naše zahtjeve. Da smo dosad, koliko je bilo u našoj moći, nastojali održati mir, što ga i mi smatramo najdragocjenijim dobrom svih naroda, dokazuje posljednjih 40 godina i historijska činjenica, da je naš Premilostivi vladar zadobio ime čuvara mira. Narušenje evropskoga mira požalili bismo već poradi toga iz svega srca, jer smo uvijek bili toga mišljenja, da će ojačanje balkanskih država koristiti državnoj i političkoj samostalnosti naših odnosa prema Rusiji, te odstraniti svaku protivnost izmedju nas i Rusije, budući da smo uvijek bili pripravni uzimati u obzir velike političke interese ruske, kad smo se sami imali orientirati. Kad bismo još i dalje trpjeli srpsko rovarenje, doveli bismo u opasnost ne samo našu državnu eksistenciju i naš položaj velike vlasti, nego i evropsku ravnotežu. Ali smo uvjereni, da stoji u interesu same Rusije — što njezini miroljubivi državni upravnici dobro razumiju — da današnja evropska ravnoteža, koja je za svjetski mir tako potrebna, ostane netaknuta. Naša akcija proti Srbiji, ma do čega došlo, uvijek će biti konservativna, a njena svrha: — potrebito održanje našeg evropskog položaja. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. Brzojavka. U Beču, 25. srpnja 1914. Budući da je točka 5. naših zahtjeva, naime sudjelovanje c. i kr. organa kod utišavanja subverzivnog pokreta u Srbiji, izazvala najveći otpor gosp. Sazonova, neka Vaša Ekscelencija o toj točki — strogo povjerljivo — izjavi, da je njeno uvrštenje poteklo iz sasvim praktičnih te da se ni na koji način njom ne misli tangirati suverenitet Srbije. Pod riječju »collaboration« (sudjelovanje) mislili smo na osnivanje ta »bureau de surete« (zavod za sigurnost) u Beogradu, koji bi imao funkcionirati po uzoru analognih ruskih uredaba u Parizu, te kooperira jedno sa srpskim redarstvom i upravnom oblašću.

Grof Szàpary grofu Berchtoldu.

Brzojavka.

U Petrogradu, 26. srpnja 1914.

Na glas o ruskim vojnim pripremama upozorio je grof Pourtales (njem. poklisar) najozbiljnijim

načinom ruskoga ministra, da je dandanas mobilizacija, kao diplomatsko prisilno sredstvo,

Page 40: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

vanredno opasna stvar. U tom slučaju naime dolaze do riječi čisti militarski obziri glavnih stožera,

pa ako se Njemačka osjeti pogodjenom, onda se stvar više ne će moći zadržati. Gospodin Sazonov

uvjeravao je njemačkoga poklisara na svoju poštenu riječ, da su glasovi, koji se pronose o ruskom

oružavanju. neistiniti, pa da dosad nijedan konj ni pričuvnik nije pozvan, nego da se radi samo o

mjerama u vojnim okruzima Kijeva, Odese. a možda još i Kazana i Moskve.

Neposredno iza toga došao je glasnik kasno uveče po carskog njemačkog vojnog attache-a, da

podje ratnom ministru Suhomlinovu. koji se je pozvao na to, da je grof Pourtales govorio ministru

spoljašnjih poslova o ruskom oružavanju, pa budući da je pokhsar mogao neke vojničke potankosti

krivo shvatiti, prihvaća on ovu priliku, da ga informira. Grof je Pourtales na to odaslao brzojavku u

Berlin, u kojoj je saopćen izvještaj attache-a majora Eggelinga ukratko ovim riječima:

Vojni attaché izvješćuje o svom razgovoru s ruskim ratnim ministrom: — Gospodin Sazonov ga je

zamolio, da meni objasni vojni položaj. Gospodin ratni ministar zadao mi je poštenu riječ, da nije

izdan još nikakav nalog o mobilizaciji. Zasad se poduzimlju samo pripravne mjere, a nije nijedan

konj, nijedan pričuvnik pozvan. Ako Austro-Ugarska prijedje srpsku granicu, bit će mobilizirana

vojna okružja Kijev. Odesa, Moskva i Kazan, koja su odredjena za Austriju. Ni na kakav način ne će

se dići varšavsko, vilnansko i petrogradsko prema njemačkoj granici. S Njemačkom na svaki način

treba da se održi mir. Na moje pitanje:u koju je svrhu mobilizacija proti Austriji — sažeo je

ramenima i uputio na diplomate. Attaché je odgovorio gospodinu ministru, da će se u Njemačkoj

znati cijeniti prijateljska nakana prema njoj, ali će se i mobilizacija proti samoj Austro-Ugarskoj

smatrati vrlo opasnom. Gospodin je ministar istakao i ponovio potrebu i želju, da se održi mir. Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu. Brzojavka. U Beču, 26. srpnja 1914. Gospodin Tschirschky (njemački poklisar u Beču) saopćio mi je danas po nalogu, da je knez Lichnowsky (njemački poklisar u Londonu) dne 25. o. mj. u 3 sata popodne predao brzojavku, u kojoj javlja, da mu je Sir E. Grey poslao nacrt srpskoga odgovora i u privatnom pismu izrazio nadu, da će se berlinski kabinet jamačno — poradi umirnoga tenora toga odgovora — zauzeti, da se u Beču odgovor primi na znanje. Držim, da bi bilo dobro, kad bi Vaša Ekscelencija pošla gospodinu državnom tajniku i upozorila ga na to, da je gotovo u isto doba, kad je. on upravljao pismo na kneza Lichnowskoga — naime u 3 sata popodne — Srbija već odredila opću mobilizaciju svoje vojske, što dokazuje, da u Beogradu nisu ni mislili na mirno riješenje stvari. Odgovor je bio predan — kako se čini, s tekstom, koji je već prije bio brzojavljen u London — c. i kr. poslaniku u Beogradu u 6 sati popodne, kad je mobilizacija bila već odredjena. Svojim sadržajem nije udovoljio našim zahtjevima.

Page 41: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold c. i kr. poklisarima u Berlinu, Rimu, Londonu, Parizu i Petrogradu. Brzojavka. U Beču, 26. srpnja 1914. Pošto je Srbija odbila zahtjeve, što smo ih iznijeli, prekinuli smo diplomatske odnose s tom zemljom. Molim dakle Vašu Ekscelenciju, da odmah podje gospodinu ministru spoljašnjih poslova ili njegovom zamjeniku i da mu, od prilike ovo rekne: Kraljevska je srpska vlada odbila zahtjeve, koje smo joj morali staviti poradi trajnog osiguranja naših najvitalnijih interesa, što ih je ona ugrozila, čime je dokazala, da nije voljna odreći se svoga subversivnoga nastojanja, da se vječito uznemiruju neki naši pogranični krajevi i napokon otrgnu iz monarhijskog sklopa. Na našu žalost i proti našoj volji moramo ju dakle poradi toga najjačim sredstvima prisiliti, da iz osnova promijeni svoje dosadašnje neprijateljsko držanje. Grof Szapary grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 27. srpnja 1914. Upravo dolazim s dugoga razgovora, što sam ga poveo s gosp.Sazonovim. Rekao sam gospodinu ministru, da mi se čini, kao da su u Rusiji u bludnji o karakteru naše akcije. Imputiraju nam. da mislimo provaliti na Balkan, pa se uputiti prema Solunu ili čak prema Carigradu. Drugi opet polaze tako daleko, da našu akciju smatraju uvodom u preventivni rat proti Busiji. Sve je to, rekoh, neistinito, a donekle upravo ludo. Cilj je naše akcije samoodržanje i obrana od neprijateljske propagande, koja ugrožava naš integritet riječju, pismom i djelom. Nikome u Austro-Ugarskoj ne pada ni na pamet ugrožavati ruske interese ili čak tražiti razmirice s Rusijom. Cilj, što smo ga uzeli pred oči, odlučili smo na svaki način doseći, a put, što smo ga donde odabrali, pričinio nam se najzgodnijim. Budući dakle da se nalazimo u obrani, ne mogu mu premučati, da se s ovoga puta ne ćemo dati svesti nikakovim konsekvencijama. Gospodin mi je Sazonov ovo odobrio. Naš cilj, kako sam mu predočio, potpuno je legitiman, ali po njegovu mišljenju nije najsigurniji put, kojim smo udarili. Nota, koju smo predali vlastima, veli, nije sretna po svojem obliku. On ju je proučio, pa ako imam kada, rado bi je sa mnom još jedanput pročitao. Odgovorio sam, da mu stojim na dispoziciju, ali da nisam ovlašten s njim diskutirati o tekstu note, kao ni interpretirati mu je. No njegove opaske svakako će me zanimati. Gospodin je ministar nato pročitao jednu točku note za drugom, te našao, da bi se sedam od deset točaka moglo prihvatiti bez velikih poteškoća. Samo je dvije točke obilježio neprihvatljivima u ovoj formi, i to sudjelovanje c. i kr. funkcionara u Srbiji i otpuštanje onih časnika i činovnika, koje mi budemo označili. U pogledu prvih dviju točaka mogao sam mu na osnovu brzojava Vaše Ekscelencije od 25. o. mj. autentično interpretirati. Što se tiče treće, rekao sam, da je ona potrebiti posljedak svih drugih točaka. Uostalom, stvar je već stavljena u gibanje. Srbi su već jučer izdali odredbu za mobilizaciju, a nije mi poznato, što se je već sve moglo odonda dogoditi. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. Brzojavka. U Beču, 27. srpnja 1914.

Page 42: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Ovlašćujem Vašu Ekscelenciju na izjavu pred gospodinom Sazonovim, da monarhija ne ide ni za kakovim teritorijalnim osvajanjima, doklegod bude rat lokaliziran izmedju Austro-Ugarske i Srbije. Grof Szapary grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Berlinu, 27. srpnja 1914. Gospodin je Sazonov izjavio njemačkom poklisaru, da mu »može garantirati, da Eusija nije mobilizirala, ali da su učinjene neke od najpotrebnijih vojničkih priprema«. Njemački vojni attache javlja iz Petrograda, da mu je »ruski ratni ministar zadao poštenu riječ, da nijedan momak i nijedan konj nije mobiliziran, ali da su poduzete neke vojničke pripreme«; pripreme, koje su — kako sa svoje strane dodaje vojni attache — »svakako prilično opsežne«. Grof Szogyeny grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Beču, 28. srpnja 1914. Posredovni prijedlog, što ga je predložila engleska vlada, da se Njemačka, Italija, Engleska i Francuska sastanu na konferenciju u Londonu, odbila je njemačka vlada s objašnjenjem, da Njemačka ne može dovoditi pred evropsko sudište svoga saveznika, koji se nalazi u parbenju sa Srbijom. Barun Muller grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Tokiju, 28. srpnja 1914. Današnji službeni »Japanski Times« ima uvodni članak, koji na koncu kazuje, da Japan živi u dobrom prijateljstvu sa tri velike vlasti — Austro-ugarskom, Njemačkom i Rusijom — koje su angažirane u stvari, dok sa Srbijom nema nikakovib posebnih interesa. U slučaju da dodje do rata, carska bi japanska vlada ostala u strogoj neutralnosti. Grof Berchtold kraljevskom srpskom ministarstvu spoljašnjih poslova u Beogradu. Brzojavka. U Beču, 28. srpnja 1914. Budući da kraljevska srpska vlada na notu, što ju je predao austro-ugarski poslanik u Beogradu dne 23. srpnja 1914., nije dala odgovor, koji bi mogao zadovoljiti, osjeća se c. i kr. vlada primorana, da — braneći svoja prava i svoje interese — apelira na odluku oružja. Austro-Ugarska se dakle od ovoga časa smatra u ratnom stanju sa Srbijom.

Page 43: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold grofu Szogyény-u u Berlinu. Brzojavka. U Beču, 28. srpnja 1914. Za informaciju Vaše Ekscelencije i za saopćenje gospodinu državnom tajniku: Od grofa Mensdorffa primio sam 27. o. mj. ovu brzojavka: »Danas sam imao prilike opsežno razložiti Sir E. Grey-u, da naša akcija nije napadaj, nego samoobrana i samoodržanje, te da ne mislimo ni na kakovo teritorijalno povećanje ni na uništenje srpske neovisnosti. Stalo nam je do odredjene zadovoljštine za prošlost i garancije za budućnost. Pri tome sam se poslužio pojedinim točkama iz naloga Vaše Ekscelencije grofu Szápáry-u. Sir E. Grey rekao mi je, da se vrlo čudi, što shvaćamo odgovor Srbije kao da ona sve odbija. Držao je, da će ovaj odgovor poslužiti osnovkom, na kojoj bi ostale četiri vlade mogle izraditi arrangement, koji bi zadovoljio. To je bila njegova ideja, kad je iznio prijedlog o konferenciji. Konferencija bi se sastala — pod pretpostavkom, da bi i Austro-Ugarska kao i Rusija odustale od svake vojne operacije za vrijeme, dok bi druge vlasti pokušavale naći izlaz, koji bi zadovoljio. (Današnja izjava S. E. Grey-a u Donjoj kući potanje je razvila osnovu o toj konferenciji). Kad je govorio o suzdržavanju naših vojnih operacija proti Srbiji, izrazio sam svoju bojazan, da bi moglo biti već prekasno. Gospodin je državni tajnik nato primijetio, da mi preuzimamo na se veliku odgovornost, ako mislimo, da će Rusija ostati prekrštenih ruku, kad pod svaku cijenu hoćemo da se zaratimo sa Srbijom. Ako sklonemo Rusiju, da ostane na miru, onda on nema ništa više da kaže. Ali ako ju ne možemo skloniti, onda se ne mogu ni dogledati opasnosti, koje bi se mogle iz toga razviti. Kao simptom uzbudjenosti, reče, neka bude velika engleska mornarica, koja je iza manevara okupljena u Portsmouthu, pa bi se danas morala razići — ali sada ostaje na okupu. »Ne bismo pozivali pričuvu, no budući da je sada skupljena, ne možemo je u ovom trenutku raspustiti.« Njegova ideja o konferenciji išla je za tim, da se — ako je moguće — ukloni sukob medju velikim vlastima, pa bi se mogao konflikt izolirati. No ako Rusija mobilizira i ako se Njemačka umiješa, onda se raspada konferencija sama od sebe. Mislim da ne moram Vašoj Ekscelenciji naročito napominjati, da su Grey-ov prijedlog, u koliko se odnosi na naš sukob sa Srbijom — budući da je proglašeno ratno stanje — dogadjaji već pretekli.

Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu.

Brzojavka.

U Beču, 28. srpnja 1914.

Mnogo mi je stalo do toga, da Sir E. Grey nepristrano prosudi uopće naš korak proti Srbiji, a

naročito, što nismo prihvatili srpski odgovor, pa zato molim Vašu Ekscelenciju, da potraži priliku, te

gospodinu državnom tajniku potanko i ističući osobito markantna mjesta, objasni dossier, koji Vam

je poslan poštom. U istom smislu neka izvoli Vaša Ekscelencija sa Sir E. Grey-om proučiti i razložiti

kritičke naše primjedbe na srpsku notu, (tekst note s primjedbama odaslan je jučer poštom Vašoj

Ekscelenciji) i dokazati mu, da je srpska predusretljivost bila samo prividna i odredjena, da se

Evropi zamažu oči, a da ne daje nikakove garancije za budućnost.

Page 44: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Budući da je srpska vlada dobro znala, da bi se mi mogli zadovoljiti samo onda, kad bi ona

prihvatila naše zahtjeve bez ikakove ograde, srpska se taktika jasno vidi: — da uzmogne djelovati

na evropsku javnost, prihvatila je neke od naših zahtjeva u nadi, da ne će morat održati svojih

obećanja. Najveću pažnju trebalo bi u konversaciji sa Sir E. Greyom riješenje, budući da je Srbija

još prije nego što nam je predala svoj nedovoljni odgovor, odredila opću mobilizaciju, pa već time

poduzela prema nama neprijateljski čin. I unatoč tome mi smo čekali još tri dana. Jučer su se

medjutim već otpočela sa srpske strane neprijateljstva na ugarskoj granici. Time nam je oduzeta

mogućnost, da i dalje zadržimo dokazianu svoju strpljivost prema Srbiji. Dakle je temeljito i mirno

saniranje našega odnosa prema Srbiji učinjeno nemogućnim, pa smo prisiljeni oduprijeti se srpskim

provokacijama načinom, koji jedini u ovim prilikama odgovara dostojanstvu monarhije. Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu. Brzojavka. U Beču, 28. srpnja 1914. Engleski poklisar, koji je danas došao k meni, po nalogu od svoje vlade, razložio je stajalište Sir E. Grey-a prema našem konfliktu sa Srbijom, na ovaj način: Engleska je vlada sa živim interesom pratila dosadašnji tečaj krize, pa joj je stalo do toga da nas uvjeri, s kolikom simpatijom predusreće naše stajalište i kako potpuno razumije naše tužbe proti Srbiji. Iako Engleska nema razloga, da se našom razmiricom sa Srbijom previše zabavlja, to ipak ta razmirica ne može da ne pobudi pažnju engleskoga kabineta, jer bi ovaj konflikt mogao nabujati i time ugroziti evropski mir. Samo poradi toga razloga, koji bi se mogao dotaći Engleske, osjeća se Sir E. Grey prinudjen pozvati vlade onih država, koje u ovom konfliktu nisu izbližega interesirane (Njemačke, Italije i Francuske), da u zajednici s njima izmjenjivanjem misli prouče stvar i potraže način, kako bi se diferencije mogle što brže izgladiti. Prema uzoru Londonske konferencije za vrijeme posljednje balkanske krize imali bi — po mišljenju engleskog državnog tajnika — londonski poklisari spomenutih država u tu svrhu neprestano stajati u doticaju s njim. Sir E. Grey je, veli, primio od dotičnih država već vrlo prijazne odgovore, u kojima te države pristaju na pokrenutu misao. Zasad bi želio gospodin državni ministar, ako je ikako mogućno, u jedanaestom satu zapriječiti provalu neprijateljstava izmedju Austro-Ugarske i Srbije, a ako to ne bi moglo biti, barem zadržati, da ne dodje do krvavoga sukoba, eventualno na taj način, da Srbi mogu uzmaknuti ne prihvaćajući boj. Prispjeli odgovor Srbije, čini se, da bi mogao poslužiti osnovkom za sporazumljivanje. Engleska je spremna u našem smislu i prema našim željama uložiti svoj utjecaj. Zahvalio sam gospodinu poklisaru za saopćenje Sir E. Grey-a i odgovorio mu, da potpuno umijem cijeniti shvaćanje gospodina državnog tajnika. Njegovo je stajalište, dakako, različito od mojega, budući da Engleska nije izravno zainteresirana u razmirici izmedju nas i Srbije, pa gospodin državni tajnik ne će biti ni tako temeljito orientiran o velikom značenju pitanja, koja se imaju riješiti za monarhiju. Govoreći o mogućnosti, da se provala neprijateljstava zapriječi, dolazi Sir E. Grey prekasno, jer su Srbi već jučer pucali na naše pogranične vojnike, a danas smo mi Srbiji objavili rat. Što se pak tiče transigiranja na osnovu srpskoga odgovora, to moram svako pregovaranje odbiti. Tražili smo, da se naši zahtjevi integralno prihvate, a Srbija se je izmotavanjem htjela izvući iz neprilike. Nama je ova srpska metoda već predobro poznata. Sir Maurice Bunsen bi zacijelo mogao dobro ocijeniti naše stajalište lokalnim svojim poznavanjem, pa će moći da o tom dade Sir E. Grey-u točnu sliku.

Page 45: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

U koliko bude Sir E. Grey htio poslužiti evropskom miru, zacijelo ne će kod nas naići na opiranje. Ali će i to morat shvatiti, da se evropski mir ne će moći time očuvati, da se velike vlasti stave Srbiji iza ledja i zauzmu za njezine kažnjive čine. Jer kad bismo mi i pristali na ovakav pokušaj nagodbe, Srbija bi se time osjetila još više podstaknuta da ostane na dosadašnjem putu, što bi ponovno u najkraćem vremenu ugrozilo mir. Engleski me je poklisar na koncu još uvjeravao, da potpuno razumije naše stajalište, a s druge strane opet žali. što na taj način zasad nema izgleda da bi se mogla oživotvoriti želja engleske vlade, koja bi htjela da dodje do sporazuma. On se nada, da će sa mnom i unapredak ostati u doticaju, do čega mu je vanredno mnogo stalo poradi velike opasnosti da bi moglo doći do evropske konflagracije. Odgovorio sam, da stojim gospodinu poklisaru u svako doba na raspoloženju, našto je konversacija završena.

Grof Berchtold grofu Szogyény-u u Berlinu.

Brzojavka.

U Beču, 28. srpnja 1914.

Molim Vašu Ekscelenciju, da smjesta podjete gospodinu državnom kancelaru ili tajniku, pa da mu

ovo u moje ime saopćite:

Prema suglasnim vijestima iz Petrograda, Kijeva, Varšave, Moskve i Odese, Kusija uvelike čini

vojne pripreme. Gospodin je Sazonov upravo kao i ruski ratni ministar poštenom svojom riječju

zajamčio, da dosad nije odredjena mobilizacija, a potonji je saopćio njemačkom vojnom attache-u,

da će vojna okružja u Kijevu, Odesi, Moskvi i Kazanu biti mobilizirana proti Austro-Ugarskoj, kad

naše čete budu prešle srpsku granicu.

Kad je tako, onda bih lijepo zamolio berlinski kabinet, da promisli, ne bi li se Rusija mogla

prijateljskim načinom upozoriti, da bi se mobiliziranje spomenutih okružja moglo shvatiti kao

prijetnja Austro-Ugarskoj, pa da bi joj — ako doista dodje do toga — i monarhija, kao i savezničko

joj njemačko carstvo moralo odgovoriti najopsežnijim vojnim protumjerama.

Da se Rusiji olakša eventualni uzmak, mislimo, da bi bilo dobro, da takav korak poduzme u prvi

mah sama Njemačka; ali bismo, dakako, mi bili spremni da u dvoje taj korak učinimo.

Jasan govor čini mi se, da bi u ovom času bilo najdjelotvornije sredstvo, kako bi se Rusiji pokazao

čitav doseg njene prijetnje.

Page 46: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold grofu Szógyény-u u Berlinu. Brzojavka. U Beču, 28. srpnja 1914. Njemački carski poklisar javio je ovamo, da se je Sir E. Grey obratio na njemačku vladu s molbom, da bi ona utjecala na c. i kr. vladu, kako bi ova shvatila beogradski odgovor ili dovoljnim ili ga akceptirala za podlogu za pregovaranje medju kabinetima. Gospodinu Tschirsckkome bilo je povjereno, da engleski prijedlog podastre bečkom kabinetu na presudjivanje. Grof Berchtold c. i kr. poklisarima u Petrogradu, Londonu, Parizu i Rimu. Brzojavka. U Beču, 29. srpnja 1914. Na informaciju Vašoj Ekscelenciji: Danas sam njemačkom carskom poklisaru poslao ovaj Mémoire kao odgovor na njegov korak, što ga je poduzeo kod mene: Mémoire. C. i kr. vlada primila je s iskrenom zahvalnošću na znanje saopćenje, što joj ga je gospodin njemački carski poklisar povjerio dne 28. o. mj. na molbu engleskoga kabineta, da njemačka carska vlada utječe na bečki kabinet, kako bi ova shvatila beogradski odgovor ili dovoljnim ili ga prihvatila kao podlogu za pregovaranja. Sto se tiče izjave gospodina engleskog državnog tajnika, dane knezu Lichnowskome, želi c. i kr. vlada u prvom redu upozoriti na to, da srpski odgovor nipošto — kako se čini, da Sir E. Grey misli — ne sadrži priznanja svih naših zahtjeva, osim jednog jedinog izuzetka, nego da su u većini točaka formulirana priuzdržavanja, koja vrijednost učinjenog popuštanja znatno snizuju. Srbija odbija baš one točke, koje sadrže neke garancije za faktično postizavanje tražene svrhe. C. i kr. vlada ne može da zatomi svoje začudjenje kad joj se podmeće, da svojom akcijom proti Srbiji želi pogoditi Rusiju i ruski utjecaj na Balkanu, jer bi se onda moralo misliti, da propaganda, upravljena proti monarhiji, nije samo srpskoga, nego i ruskoga porijetla. Mi smo dosad pače držali, da je službena Busija daleko od ove neprijateljske tendencije proti monarhiji, pa je naša sadašnja akcija uperena samo proti Srbiji, dok su nam osjećaji — kako možemo uvjeriti Sir E. Grey-a — potpuno prijateljske prema Busiji. Eostalom mora c. i kr. vlada upozoriti na to, da ona na svoju veliku žalost nije više vrsna prema srpskoj noti zauzeti položaj u smislu engleskoga prijedloga, jer je u vrijeme, kad je ovdje učinjen njemački korak, već nastupilo ratno stanje izmedju monarhije i Srbije, te je srpska nota bila već dogadjajima pretečena. C. i kr. vlada uslobodjuje se da ovom prilikom upozori, da je kraljevska srpska vlada još prije nego što je predala odgovor, mobilizirala svoju vojnu snagu, pa da je čekala još tri dana, ne pokazujući sklonosti da stajalište svoga odgovora promijeni, našto smo mi objavili rat. Ako se uostalom engleski kabinet pokaže spremnim, da kod ruske vlade djeluje za održanje mira medju velikim vlastima i za lokaliziranje rata, koji nam je nametnut mnogogodišnjim srpskim rovarenjem, c. i kr. vlada može to samo odobriti.

Page 47: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Szecsen grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Parizu, 29. srpnja 1914. Francuska se bez sumnje vojnički sprema, što novinstvo objavljuje možda malo pretjerano. Kako saznajem u strogoj povjerljivosti, barunu je Schonu naloženo, da o tom povede razgovor s gospodinom Vivianiem, te da ga upozori, da bi u tom slučaju Njemačka mogla biti prisiljena poduzeti slične mjere, koje dakako ne bi mogle ostati tajnima, pa bi glas o njima u javnosti izazvao veliko uzbudjenje. Na taj način bi obje zemlje — premda je i jednoj i drugoj stalo do mira — mogle biti prinudjene bar na djelomičnu mobilizaciju, što bi svakako bila opasna stvar. Osim toga će barun Schon prema nalogu izjaviti, da Njemačka iskreno želi, da sukob izmedju nas i Srbije ostane lokaliziran, pri čemu Njemačka računa na potpomoć Francuske. Grof Szögyeny grofu Berchtoldu. U Berlinu, 29. srpnja 1914. Brzojavka. Njemačka je vlada još u nedjelju izjavila u Petrogradu da će ruska mobilizacija roditi njemačkom mobilizacijom. Nato je odgovorila Rusija onako, kako sam javio u brzojavu od 27. o. mj. Medjutim je danas ponovno brzojavljeno u Petrograd, da bi daljim napredovanjem ruske mobilizacije Njemačka bila primorana takodjer mobilizirati. Grof Szapary grofu Berchtoldu. U Petrogradu, 29. srpnja 1914. Brzojavka. Saznao sam od njemačkoga poklisara, da je gospodin Sazonov vanredno uzbudjen. što Vaša Ekscelencija tobože nije sklona nastavljati izmjenu misli s Rusijom i suviše poradi austro-ugarske mobilizacije, koja mu se čini kud i kamo preopsežnom, pa zbog toga uperena proti Eusije, — zato sam pošao gospodinu ministru, da raspršim neke prividne nejasnoće. Gospodin me je ministar dočekao s konstatacijom, da Austro-Ugarska kategorički odbija dalju izmjenu misli. Ja sam nato ustvrdio na osnovu brzojavke Vaše Ekscelencije od 28. o. mj., da bi Vaša Ekscelencija doduše odbila iza svega, što se je dogodilo, diskusiju o tekstu nota i austro-ugarsko-srpskom sukobu uopće, ali da sam ja u prilici, te mogu pokrenuti mnogo širu osnovku za izmjenjivanje misli time, što sam izjavio, da mi ne mislimo povrijediti nikakav ruski interes i da ne namjeravamo — dakako, pod pretpostavkom, da konflikt izmedju Austro-Ugarske i Srbije ostane lokaliziran — prisvojiti srpski teritorij niti se dotaći srpskoga suvereniteta. Uvjeren sam rekoh, da bi Vaša Ekscelencija bila uvijek spremna s Petrogradom raspravljati o austro-ugarskim i ruskim interesima. Gospodin mi je Sazonov odgovorio, da se je uvjerio o našoj teritorijalnoj nezainteresiranosti, ah — što se tiče suverenosti — da mora ostati na stajalištu, da bi nametanje naših uvjeta bilo vazalstv. . a to se ukrštava s ravnotežom na Balkanu, dok Busija ima svojih interesa bas u toj ravnoteži. Nato se je opet povratio na diskusiju o noti, na akciju Sir E. Grey-a, želeći mi dokazati, da se naše legitimno pravo priznaje i da mu se želi potpuno zadovoljiti, no da je nota odjenuta takovom formom, da ju Srbija ne može prihvatiti. Primijetio sam, da se ne radi o ruskom, nego o srpskom interesu, našto je gospodin Sazonov odgovorio, da su u ovom slučaju ruski interesi ujedno i srpski, tako da sam prekinuo ovaj circulus vitiosus prelaženjem na drugi razgovor.

Page 48: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Spomenuo sam, kako sam slušao, da su u Busiji uzbudjeni poradi toga, što smo proti Srbiji mobilizirali osam zborova. Gospodin mi je Sazonov nato potvrdio, da doduše nije on, koji o tome ne zna ništa, nego poglavica generalnoga stožera, izrazio svoje sumnje. Bokušao sam razložiti gospodinu ministru, da se svaki nepristrani gledalac lako može uvjeriti, da naši južni zborovi ne mogu biti nikakova prijetnja Rusiji. Natuknuo sam gospodinu ministru, da bi bilo dobro, kad bi njegov carski gospodar bio informiran o pravom stanju stvari, to više, što bi bilo najbolje, ako se ide za mirom, smjesta prekinuti mobilizatornu vrućicu, koja bi se na osnovu krivih vijesti mogla pojaviti. Sazonov mi je odgovorio vrlo značajno, da bi mogao to saopćiti poglavici generalnoga stožera, koji posjećuje Njegovo Veličanstvo svaki dan. Gospodin mi je ministar još rekao, da će se danas potpisati jedan ukaz, koji će odrediti mobilizaciju u dosta velikom opsegu. Ali može da mi najslužbenije izjavi, da se te čete ne dižu protiv nas; imaju samo da stoje s puškom do noge za slučaj, da ruski balkanski interesi dodju u opasnost. To će uostalom dokazati eksplikativna nota, jer se radi samo o mjeri opreza, koja se je caru Nikoli pričinila opravdanom, budući da smo mi, koji i tako možemo brže da se mobiliziramo, u tom pogledu već znatno poskočili naprijed. Upozorio sam gospodina ministra ozbiljnim riječima na utisak, što bi ga ovakova mjera mogla izazvati kod nas. Morao sam posumnjati, da bi kakova eksplikativna nota mogla taj utisak ublažiti, našto me je gospodin ministar ponovno htio uvjeriti o bezazlenosti (!) ove odredbe. Grof Berchtold grofu Szogyeny-u u Berlinu. U Beču, 29. srpnja 1914. Brzojavka Ovaj čas saopćio mi je gosp. Tschirschky, da mu je ruski poklisar rekao, kako ga je njegova vlada obavijestila, da bi imala biti mobilizirana vojna okruja Kijeva, Odese, Moskve i Kazana. Kusija je, veli, pozlijedjena u svojoj časti kao velika vlast, pa je zato primorana poduzeti mjere. Naš galički zborni zapovjednik potvrdjuje vijest o ruskoj mobilizaciji, a prema obavijesti c. i kr. vojnog attache-a, nije ni gospodin Sazonov to porekao u razgovoru s njemačkim poklisarom. Pozivam dakle Vašu Ekscelenciju, da ovo smjesta dojavite njemačkoj vladi i da naglasite, kako će — ako ruska mobilizacija ne bude bez skanji-vanja opozvana — iz vojničkih razloga odmah biti i kod nas odredjena opća sprema. Kao posljednji pokušaj, da se spriječi evropski rat, smatram potrebnim, da se našem i njemačkom zastupniku u Petrogradu, a eventualno i u.Parizu naloži, da tamošnjim vladama prijateljskim načinom izjave, da će nastavljanje ruskog vojnog pripremanja uroditi protumjerama u Njemačkoj i Austro-Ugarskoj, koje svakako moraju dovesti do ozbiljnih konsekvencija. Neka Vaša Ekscelencija izvoli dodati, da se mi na nikakav način ne ćemo dati smesti u našoj ratnoj akciji protiv Srbije. C. i kr. poklisari u Petrogradu i Parizu bit će takodjer upućeni, da iznesu spomenutu izjavu, čim njihov njemački drug primi analognu instrukciju. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. U Beču, 30. srpnja 1914. Brzojavka

Page 49: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Odgovor na brzojavku Vaše Ekscelencije od 29. srpnja. Još sam uvijek kao i prije spreman, da pojedine točke naše note, predane Srbiji — koja je uostalom već pretečena dogadjajima — posredstvom Vaše Ekscelencije objasnim gospodinu Sazonovu. Još bih položio osobitu važnost na to. da se tom prilikom na poticaj, što ga je preda mnom iznesao gospodin Šebeko (ruski poklisar u Beču) doličnim povjerljivim i prijateljskim načinom pretresu naši direktni odnosi prema Rusiji, jer bi se time mogle odstraniti kojekakve nejasnoće, koje su nažalost u ovolikoj mjeri sada izbile na javnost, pa bi se mogao osigurati toliko željeni mirni razvitak naših susjednih odnosa. Grof Berchtold grofu Szapary-u u Petrogradu. U Beču, 30. srpnja 1914. Brzojavka Za orientiranje i postupak Vaše Ekscelencije: Danas sam razložio gospodinu Šebeku, kako mi je dojavljeno, da je gospodin Sazonov bio nemilo dirnut mojim odrešitim otklonom njegova prijedloga u pogledu pregovaranja s Vašom Ekscelencijom, a nemanje i tim, da nije došlo do izmjene misli izmedju mene i gospodina Šebeka. Što se tiče prve točke, već sam jedanput brzojavom uputio Vašu Ekscelenciju, da dade gospodinu Sazonovu zatražena objašnjenja u pogledu note, koja je uostalom već pretečena provalom rata. To bi se dakako moglo kretati samo u okviru naknadnih objašnjenja, jer nikada nismo kanili dati da se išta iscjenka od točaka naše note. Ujedno sam ovlastio Vašu Ekscelenciju, da se prijateljski porazgovori s gospodinom Sazonovim o naročitim našim odnosima prema Rusiji. Mora da je neka bludnja, što se je gospodin Sazonov mogao potužiti na to, da izmedju gospodina Šebeka i mene nije došlo do izmjene misli, jer smo se mi — gospodin Šebeko i ja — prije dva dana porazgovorili o aktualnim pitanjima, što mi je gospodin poklisar potvrdio uz primjedbu, da je gospodinu Sazonovu opširno referirao o tom razgovoru. Gospodin mi je Šebeko razložio, zašto se u Petrogradu gleda s tolikom zabrinutošću na naš korak proti Srbiji. Mi smo, rekao je, velika vlast, koja se diže proti maloj srpskoj državi, a da u Petrogradu ne znaju, što smo naumili s njom uraditi, da li se mislimo dotaći njenoga suvereniteta, potpuno ju povaliti ili čak zgaziti. Budući da je Srbija svezana s Rusijom historijskim i drugim vezama, ne može potonjoj biti indiferentna dalja sudba njezina. U Petrogradu su se, veli, potrudili da u Beogradu svim silama djeluju, kako bi se svi naši zahtjevi ispunili, razumije se, u ono doba, kad se još nije moglo znati, kakove ćemo zahtjeve kasnije staviti. Ali bi u Petrogradu, pače i u pogledu tih zahtjeva, sve učinili da ishode bar ono, što se može. Podsjetio sam gospodina poklisara, da smo u nekoliko navrata, istakli, da ne idemo u Srbiji za osvajalačkom politikom, pa da se ne mislimo dotaknuti njenoga suvereniteta, nego jedino stvoriti takove prilike, koje će nam zajamčiti sigurnost proti uznemirivanju sa srpske strane. Uz to sam nadovezao odulje objašnjenje našeg nesnosnog odnosa sa Srbijom. Ujedno sam jasno natuknuo gospodinu Šebeku, koliko je ruska diplomacija — bez sumnje protiv volje odlučnih faktora — kriva ovim prilikama. U daljem razgovoru spomenuo sam rusku mobilizaciju, o kojoj sam već čuo. Budući da se odnosi na vojna okružja Odese, Kijeva, Moskve i Kazana, krije ona u sebi hostilan (neprijateljski) karakter proti monarhiji. Ne znam, rekoh, koji je tome razlog, jer izmedju nas i Rusije nema nikakove razmirice. Austro-Ugarska se je mobilizirala samo proti Srbiji, a proti Rusiji nije digla ni jednoga momka, što se može razabrati već i po tome, što zborovi I., X. i XI. nisu podignuti na oružje. No budući da se Rusija očevidno sprema proti nama, morali smo i mi proširiti svoju mobilizaciju, pri čemu želim naročito spomenuti, da ove mjere, dakako, nemaju neprijateljski značaj proti Rusiji, nego su jedino potrebna protumjera naprama ruskoj mobilizaciji. Zamolio sam gospodina Šebeka, da to dojavi svojoj vladi, što mi je on i obećao.

Page 50: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold c. i kr. poklisarima u Londonu i Petrogradu. Brzojavka. U Beču, 31. srpnja 1914. U Berlin brzojavljujem ovo: Gospodin je Tsehirschky po nalogu jučer ovdje izvijestio o razgovoru izmedju Sir E. Grey-a i kneza Lichnowskoga, u kojemu je engleski državni tajnik njemačkom poklisaru saopćio ovo : »Sazonov je javio engleskoj vladi, da iza ratne objave Austro-Ugarske Srbiji ne može dalje izravno pregovarati s Austro-Ugarskom, pa zato moli, da bi Engleska opet preuzela posredništvo. Kao prvi uvjet smatra ruska vlada, da se zasad obustave neprijateljstva«. Na ovo rusko saopćenje primijetio je Sir E. Grey pred knezom Lichnowskim, da Engleska misli posredovati à quatre (u četvoro), što smatra neophodnim, da se spriječi svjetski rat. Molim dakle Vašu Ekscelenciju, da gospodinu državnom tajniku iskreno zahvali za saopćenja, koja nam je dao gospodin Tsehirschky, i da mu izjavi, da smo mi — unatoč promjeni, koja je u situaciji nastupila, otkad se je Rusija mobilizirala — spremni pristati na prijedlog S. E. Grey-a, koji bi želio posredovati izmedju nas i Srbije. Razumije se samo po sebi, da pristajemo na to pod uvjetom, da se naša vojna akcija proti Srbiji zasad nastavi, i da će engleski kabinet sklonuti rusku vladu da obustavi rusku mobilizaciji proti uama, u kojem slučaju ćemo, dakako, i mi smjesta opozvati svoje vojne protumjere u Galiciji, koje su nam ruskim mjerama nametnute. Grof Szápáry grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 31. srpnja 1914. Jutros je izdana odredba za mobiliziranje cjelokupne ruske vojske i mornarice. Grof Berchtold c. i kr. misijama. Brzojavka. U Beču, 31. srpnja 1914. Na informaciju Vaše ... i na upotrebu kod tamošnje vlade: Budući da je ruska vlada podigla na oružje vojna okružja kraj naše granice, bili smo primorani na vojničke protumjere u Galiciji. Ove mjere imaju čist defenzivni značaj, pa je došlo do nje jedino poradi ruskih priprava, koje vrlo žalimo, jer nemamo nikakovih agresiv-nih namjera proti Rusiji, s

Page 51: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

kojom želimo nastaviti naše dobre susjedske od- nose. Medjutim se nastavljaju izmedju bečkoga i petrogradskoga kabineta pourparleri, koji odgovaraju situaciji, i od kojih se nadamo svestranom umirenju. Grof Szecsen grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Parizu, 31. srpnja 1914. Njemački je poklisar po nalogu svoje vlade ovdje izjavio, da će se Njemačka -— ako se ruska opća mobilizacija ne opozove za 12 sati — takodjer mobilizirati. Ujedno je zapitao barun Schon, misli li Francuska u slučaju njemačko-ruskoga rata ostati neutralna. Na ovo pitanje je zamolio odgovor za 18 sati. Bok izlazi sutra, u subotu, u 1 sat popodne. Grof Szapary grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 31. srpnja 1914. Primio brzojavku Vaše Ekscelencije od 30. srpnja. Vaša je Ekscelencija razabrala iz moje brzojavke od 29. o. mj., da sam, ne čekajući naloga, nastavio sa Sazonovim konversaciju gotovo na istoj osnovci, koja mi je kasnije prispjela, a da se naša stajališta nisu znatno približila. Medjutim se je iz konversacije. što ju je poveo njemački poklisar s ruskim ministrom spoljašnjih poslova, razabralo, da se Rusija ne bi zadovoljila ni formalnom izjavom, da Austro-Ugarska ne misli ni stegnuti srpski teritorij, ni srpski suverenitet dotaknuti, a ni ruske ili druge kakove balkanske interese povrijediti, pa je odonda odredjena i ruska mobilizacija. Grof Szapary grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Petrogradu, 1. kolovoza 1914. Prigodom današnjega svoga posjeta razložio sam gospodinu Sazonovu, da sam primio upute, ali da moram priznati, da mi je sasvim nepoznato, kako se je u Beču shvatila opća ruska mobilizacija, pa da se toga ničim ne mislim doticati razlažući informacije, koje su mi još prije toga bile odaslane. Rekao sam, da obje upute Vaše Ekscelencije govore o nesporazumu, kao da smo odbili dalja pregovaranja s Rusijom. To je — kako sam ga nastojao uvjeriti bez posebnoga naloga, bludnja.

Page 52: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Vaša je Ekscelencija, rekoh, ne samo spremna da s Rusijom pregovara na najširoj osnovci, nego i naročito sklona da se naša nota razloži, u koliko se radi o njenoj interpretaciji. Naglasio sam, kako instrukcije, što mi ih je odaslala Vaša Ekscelencija, svjedoče o dobroj volji. Još jedanput sam ga upozorio, da mi je nepoznata situacija, koja je stvorena od časa opće mobilizacije, ali se smijem nadati, da nas tečaj dogadjaja nije već predaleko odveo. Svakako sam držao za svoju dužnost, da u ovako preozbiljnom trenutku još jedanput istaknem dobru volju c. i kr. vlade. Gospodin mi je Sazonov odgovorio, da ovaj dokaz dobre volje prima sa zadovoljstvom na znanje; ali bi me htio upozoriti, da mu se čini, da pregovori u Petrogradu iz lako shvatljivih razloga ne mogu imati toliko uspjeha, kao na neutralnom londonskom zemljištu. Odgovorio sam, da je Vaša Ekscelencija, kako sam već razložio, željela ostati u direktnom saobraćaju s Petrogradom, a ja da ne mogu ništa odgovoriti na njegov prijedlog o Londonu, ali da ću o tom obavijestiti Vašu Ekscelenciju. Grof Szogyeny grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Berlinu, 2. kolovoza 1914. Gospodin državni tajnik rekao mi je čas prije, da od Eusije nije prispio odgovor na njemačko pitanje. Buske su čete prešle njemačku granicu kod Schwiddena (južno-istočno od Bialle). Rusija je dakle napala Njemačku. Njemačka se zbog toga smatra u ratnom stanju s Rusijom. Ruski je poklisar jutros primio svoje putnice; po svoj prilici otputovat će još danas. Grof Mensdorff grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Londonu, 4. kolovoza 1914. Upravo sam sada bio sa Sir E. Grey-om. Engleska je vlada poslala Njemačkoj ultimatum poradi Belgije, pa danas popodne očekuje odgovor. Sir E. Grey rekao mi je, da zasad nema povoda, da što poručuje c. i kr. vladi, a ni razloga, da s nama dodje u sukob, dok ne objavimo rat Francuskoj. Na svaki se način nada, da ne ćemo početi s neprijateljstvima prije nego što formalno ne navijestimo rat. S. M. de Bunsena ne će odazvati. U slučaju da stupimo u ratno stanje s Francuskom, bilo bi za Englesku kao saveznika Francuske vrlo teško s njom se bok o bok boriti u Atlantskom moru bez kooperiranja i u Sredozemnom. Grof Berchtold grofu Szápáry-u u Petrogradu. Brzojavka. U Beču, 5. kolovoza 1914. Umoljavam Vašu Ekscelenciju, da ovu notu preda tamošnjem ministru spoljašnjih poslova:

Page 53: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

(Francuskim jezikom.) »Po nalogu svoje vlade, potpisani poklisar Austro-Ugarske uzima čast, da Njegovoj Ekscelenciji gospodinu ruskom ministru spoljašnjih poslova stavi do znanja ovo: Budući da je Rusija u sukobu izmedju austro-ugarske monarhije i Srbije zauzela položaj prijetnje, te se — prema saopćenju berlinskoga kabineta — osjetila prinudjenom započeti s neprijateljstvima proti Njemačkoj, pa se ova država stoga nalazi u ratnom stanju sa spomenutom velikom vlašću, smatra se i Austro-Ugarska u ratnom stanju s Rusijom.« Pošto ova nota bude predana, neka Vaša Ekscelencija zamoli svoje putnice i bez oklijevanja otputuje sa cjelokupnim osobljem izuzevši organe, koje treba da ondje ostavi. I mi ćemo gospodinu Šebeku u isto doba povratiti putnice. Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu. Brzojavka. U Beču, 6. kolovoza 1914. Primio sam brzojav Vaše Ekscelencije od 4. o. mj. Umoljavam Vašu Ekscelenciju da uvjerite Sir E. Grey-a, da ne ćemo započeti s neprijateljstvima proti Engleskoj bez formalnog ratnog objavljenja, pa se nadamo, da će se i Engleska isto tako držati prema nama, te ne će bez formalnog ratnog stanja proti nama poduzimati neprijateljskih čina. Grof Szecsen grofu Berchtoidu. Brzojavka. U Parizu, 8. kolovoza 1914. (Francuskim jezikom.) Ministar spoljašnjih poslova pozvao me je k sebi i rekao mi da je — prema pouzdanim vijestima, koje su mu prispjele — zbor iz Innsbrucka prebačen na francusku granicu. Gospodin Doumergue želi što prije saznati, da li je ova vijest istinita, pa ako jest — koje su intencije c. i kr. vlade? Budući da se Francuska nalazi u ratu s Njemačkom, ne može se odašiljanje naših četa na francusku granicu dovesti u svezu s mirnim stanjem izmedju Austro-Ugarske i Francuske. Gospodinu Dumaine-u naloženo je, da sličan korak poduzme kod Vaše Ekscelencije, kao što je ovaj moj. Grof Berchtold grofu Szecsenu u Parizu. Brzojavka. U Beču, 9. kolovoza 1914 Odgovor na brzojavku Vaše Ekscelencije od 8. o. mj.: Pošto sam se porazgovorio s generalnim stožerom, ovlašćujem Vašu Ekscelenciju na izjavu francuskoj vladi, da su vijesti o sudjelovanju naših četa u njemačko-francuskom ratu, potpuno izmišljene. Slično sam saopćio i gospodinu Dumaine-u.

Page 54: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Szecsen grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Parizu, 10. kolovoza 1914. (Francuskim jezikom.) Primio sam brzojavku od 9. kolovoza. Smjesta sam sadržaj javio gospodinu Doumergue-u. Ministar, koji je primio od gospodina Dumaine-a analogni izvještaj o svojoj konversaciji s Vašom Ekscelencijom, priznao je, da se naše čete ne nalaze na francuskoj granici, ali je, veli, primio pozitivne vijesti, da je jedan austro-ugarski zbor prevezen u Njemačku, što omogućuje ovoj državi, da svoje čete povuče s onoga zemljišta, što su ga naše čete zauzele, pa to — prema mišljenju ministrovu — olakšava njemačke ratne operacije. Ja sam u nekoliko mahova obratio pažnju ministrovu na tekst odgovora Vaše Ekscelencije, pa je uvidio, da se ne može govoriti o efektivnom sudjelovanju naših četa u francusko-njemačkom ratu, ali ostaje kod toga, da su svakako naše čete na njemačkom teritoriju, pa da to znači vojničko pomaganje Njemačkoj. Poradi toga je naložio francuskom poklisaru u Beču, da smjesta zatraži svoje putnice i odmah danas sa cijelim poklisarskim osobljem ostavi Beč. Ujedno mi je rekao, da u ovim prilikama moja nazočnost u Parizu ne može donijeti nikakove koristi, nego bi — s obzirom na uzbudjenje pučanstva — moglo još prouzročiti neprijatnih incidenata, čemu bi on želio izbjeći. Ponudio mi je za večeras jedan željeznički voz, da ostavim Francusku. Odgovorio sam, da ni na koji način do večeras ne mogu dobiti instrukcije od Vaše Ekscelencije, ali s obzirom na opoziv gospodina Dumainea, zamolio sam ga, da mi pošalje moje putnice. Grof Berchtold grofu Mensdorffu u Londonu. U Beču, 11. kolovoza 1914. Francuska vlada je naložila dosadašnjem svome poklisaru u Beču. da zatraži svoje putnice s motivacijom, da je jedan austro-ugarski vojni zbor odaslan u Njemačku, poradi čega je njemačkoj vojnoj upravi omogućeno svoje čete povući iz onih njemačkih krajeva, koje su zaposjele naše čete. Ova mjera našega generalnoga stožera, veli. znači vojničko pomaganje Njemačkoj. Neka Vaša Ekscelencija izvoli obavijestiti englesku vladu, da je — prema informacijama na mjerodavnom mjestu — francuska tvrdnja neosnovana. Grof Msnsdorff grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Londonu, 12. kolovoza 1914. (Francuskim jezikom.) Upravo mi je ovaj čas Sir E. Grey saopćio ovo: »Na molbu francuske vlade, koja ne može s Vašom vladom izravno komunicirati, imam da Vam saopćim ovo: Pošto je objavila rat Srbiji i time dala prvu inicijativu za neprijateljstva u Evropi, austro-ugarska je

Page 55: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

vlada bez ikakove provokacije sa strane francuske republike, stupila u ratno stanje s Francuskom: 1. Pošto je Njemačka jedno za drugim objavila rat Rusiji i Francuskoj, ušla je austro-ugarska vlada u konflikt objavivši rat Rusiji, koja se već borila na strani Francuske. 2. Prema brojnim vjerodostojnim vijestima, izaslala je Austrija čete na njemačku granicu pod prilikama, koje znače isto što i izravnu prijetnju prema Francuskoj. Prema svim tim činjenicama osjeća se francuska vlada prinudjenom izjaviti austro-ugarskoj vladi, da će poduzeti sve mjere, koje joj omogućuju odgovoriti na ove čine i prijetnje.« Na to je Sir E. Grey dodao: »Budući da je na taj način prekinut svaki prijateljski odnos s Francuskom, osjeća se vlada britanskoga Veličanstva obvezanom objaviti, da izmedju Velike Britanije i Austro-Ugarske vlada ratno stanje od 12 sati u noći.« Japanski poklisar grofu Berchtoldu. U Beču, 20. kolovoza 1914. (Engleskim jezikom.) Gospodine grofe! Bez sumnje je Vašoj Ekscelenciji predala Njegova Ekscelencija barun Müller saopćenje, koje je njemačkoj vladi podnijela moja vlada dana 15. o. mj.; no ja se ipak uslobodjujem, premda nemam za to nikakova naloga, da priložim na privatnu informaciju Vašoj Ekscelenciji prijepis dotične brzojavke, koju sam primio iz Tokija. Prilog. Japanska vlada, koja je današnju situaciju ozbiljno uočila, došla je na osnovu potpunog sporazuma s britanskom vladom, u svrhu, da se u krajevima Istočne Azije općeniti mir održi i učvrsti — što je jedan od ciljeva anglo-japanskoga saveza — do odluke, da se lati potrebitih mjera zajedno s Velikom Britanijom; no prije nego što se japanska vlada lati tih mjera, smatra podesnim, da se obrati na njemačku vladu prijateljskim pozivom, koji je toj vladi uručen dne 15. kolovoza 1914. u ovoj redakciji: 1. — Svi njemački ratni brodovi valja da se smjesta povuku iz voda u susjedstvu Japana i Kine. Oni brodovi, koji ne mogu biti odstranjeni, moraju se razoružati. 2. — Njemačka vlada ima da japanskim oblastima bezuvjetno i bez odštete preda sav zakupni kraj Kiau-Chau prije 16. rujna 1914., da se uzmogne povratiti Kini. Japanska je vlada izjavila njemačkoj vladi, da će — u slučaju, da se u svom odgovoru bez ikakovih ograda ne odazove ovom zahtjevu prije nedjelje, dne 23. o. ruj. — postupati, kako joj se bude pričinilo potrebitim. Iskreno se nadamo, da će njemačka vlada'udovoljiti ovim zahtjevima, jer joj je za odgovor dano dosta vremena; ako li se pak — što bismo vrlo žalili — ne bude odazvala ovom pozivu, onda će japanska vlada biti primorana poduzeti potrebite mjere, da postigne svoj cilj. Razlog, koji je naveo japansku carsku vladu na ovaj korak, kako je već spomenuto, nije nikakav drugi, nego da se očuvaju zajednički interesi Japana i Velike Britanije, koji su spomenuti u anglo-japanskom savezu i koji idu za učvršćenjem postojanoga mira u krajevima Istočne Azije. Japanska vlada ne namjerava se ni na koji način upustiti u politiku teritorijalne ekspansije, niti ima kakovih samoljubivih osnova. Poradi toga je carska japanska vlada čvrsto odlučila s najvećom brigom poštovati interese trećih država u Istočnoj Aziji i ničim ih ne vrijedjati.

Page 56: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold grofu Glary-u u Bruselju. Brzojavka. U Beču. 22. kolovoza 1914. Molim Vašu Ekscelenciju, da kraljevskom belgijskom ministru spo-ljašnjih poslova smjesta ovo saopći: »Po nalogu svoje vlade uzimani čast da Vašoj Ekscelenciji saopćim ovo: (Francuskim jezikom.) Budući da je Belgija — pošto je odbila prijedloge, koje joj je u nekoliko mahova iznosila Njemačka — svoju vojničku kooperaciju ponudila Francuskoj i Velikoj Britaniji, koje su objavile AustroJJgarskoj rat, i budući da su — kako je konstatirano — austro-ugarski državljani, koji se nalaze u Belgiji, morali pred očima kraljevskih belgijskih oblasti podnijeti postupak, koji se kosi s najprimitivnijim zahtjevima humanosti, pa se ne bi smio dozvoliti ni prema podanicima neprijateljske države, osjeća se Austro-Ugarska primoranom prekinuti diplomatske odnose, te se od ovoga časa nalazi u ratnom stanju s Belgijom. Ostavljam ovu zemlju s poslaničkim osobljem i povjeravam zaštitu mojih zemljaka poslaniku amerikanskih Udruženih država u Belgiji. 0. i kr. vlada predala je u Beču putnice grofu Errembaultu de Dudzeele. Princ Hohenlohe grofu Berchtoldu. Brzojavka. U Berlinu, 23. kolovoza 1914. Ovdašnjem je japanskom poslovodji danas saopćio ured spoljašnjih poslova, da carska njemačka vlada ne kani odgovoriti na japanski ultimatum. Njemačka je vlada naložila svom poklisaru u Tokiju, da ode iz Japana poslije roka, što ga je Japan stavio za danas u 12 sati, a ona će u isto doba ovdašnjem japanskom poslovodji povratiti putnice. O podne bile su gospodinu poslovodji predane putnice, te će sutra ujutro ostaviti Berlin skupa s poklisarskim osobljem.

Page 57: Austro-Ugarska Crvena Knjiga

Grof Berchtold barunu Mulleru u Tokijo. Brzojavka. U Beču, 24. kolovoza 1914. Zapovjednik Njeg. Vel. broda »Elisabeth« primio je nalog, da se bori zajedno s njemačkim vojnim silama u Tsingtau-u. Pozivam Vašu Ekscelenciju, da s obzirom na postupanje Japana prema našem njemačkom savezniku, zatraži svoje putnice. Neka izvoli obavijestiti konzulate, te s našom kolonijom, poklisarskim i konzulatskim osobljem otputovati u Ameriku. Zaštitu i interese naših državljana neka Vaša Ekscelencija izvoli povjeriti amerikanskom poklisaru. Ovdašnjem japanskom poklisaru predat će se putnice.