hrvatska i europska unija : kopenhaŠki kriteriji ... · hrvatska i europska unija : kopenhaŠki...

79

Mladen Vedriš1

HRVATSKA I EUROPSKA UNIJA :KOPENHAŠKI KRITERIJI KONVERGENCIJE

I NACIONALNA KONKURENTNOST

Sažetak

Godine 1993. današnja Europska unija bila je sastavljena od 12 članica (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Danska, Irska, Velika Britanija, Grčka te Portugal i Španjolska). Službeni naziv bio je Europska zajednica. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU-a postale Austrija, Finska i Švedska.

Slijede dva proširenja tranzicijskog karaktera i to 2004. – kada se EU-u pridružuju Poljska, Češka, Mađarska, Slovenija, Slovačka, Litva, Latvija, Estonija, Cipar i Malta, te 2007. – kada u EU-u članstvo stječu Rumunjska i Bugarska. Nove članice (od 2004. naovamo) ispunile su političke, pravne i ekonomske kriterije koje je EU postavio kao obvezu i znak sposobnosti tih zemalja da se u ukupnosti mogu uklopiti u sustav jedinstvenog tržišta, konkurentskih pritisaka, te pravnog i političkog okvira koji je EU uspostavio.

Republika Hrvatska zbog ratnih i poratnih okolnosti taj put prolazi s određenim vremenskim pomakom te (paralelnim) procesom stvaranja svijesti na nacionalnoj razini o prijekoj potrebi jačanja vlastite konkurentske pozicije u odnosu na okruženje, te istovremeno i stvaranja sustava koji korespondira s načelima naznačenim u Kopenhaškim kriterijima. Proces je zahtjevan i kompleksan. Odvija se u uvjetima divergentnih stanja i raspoloženja unutar nacionalne države, a istovremeno, stalno je ubrzavan impulsima globalizacije. 1 Dr.,sc., Mladen Vedriš, docent na Katedri za ekonomsku politiku, Pravni fakultet, Zagreb

UDK 330.52

Mladen Vedriš: Hrvatska i Europska unija: Kopenhaški...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 79-106 (2007) www.rifin.com80

Kako u tom okviru pronaći najbolja rješenja i najbolje odgovore, pitanje je na koje tek dijelom može odgovoriti ekonomska znanost i teorija.

Ključne riječi: Kopenhaški kriteriji, Europska unija, Republika Hrvatska, strukturne prilagodbe, nacionalna konkurentnost, rast i zapošljavanje, globalizacija

UVODNO

Nastanak Europske unije jest vremenski ne duga povijest ustanovljavanja zajedničkih ekonomskih interesa jednoga inicijalnog kruga država. Isto tako, bila je to potvrda svijesti o pozitivnoj sinergiji i neminovnosti takvog približavanja u odnosu na okruženje – regionalno i, već tada u sve većoj mjeri, globalizirano. Ta svijest inicijalno je vezana uz Belgiju, Francusku, Njemačku, Italiju, Luksemburg i Nizozemsku koje su Pariškim ugovorom, potpisanim 18. travnja 1951. (na snagu stupio 23. srpnja 1952.), osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik. Rimskim ugovorima (Rim, ožujak 1957.), koji su stupili na snagu 1. siječnja 1958., osnovane su Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (Euratom).

Nova zajednica svoju dinamičku komponentu dobila je postupnim širenjem kruga zemalja koje su pristupale toj zajednici. Ta je asocijacija, paralelno s brojčanim, teritorijalnim i demografskim narastanjem, mijenjala i proširivala zajedničke nadležnosti uza sve kompleksnije forme zajedničkog odlučivanja s jednim temeljnim strateškim ciljem: jačanje svojega unutarnjeg tržišta. Istovremeno i s jednim eksternim zadatkom: na globaliziranom ukupnom svjetskom tržištu zadržati i ojačati pozicije svojih članica. I tako do godine 2007., kada broji 27 članica.

Republiku Hrvatsku (tek) očekuje bitan društveni i ekonomski iskorak – prelazak iz statusa kandidata u punopravno članstvo. Iskustvo, i to ono od prije dva desetljeća (Portugal, Španjolska) te najnovije (skupina od deset zemalja uključenih u EU u godini 2004.), pokazuje da su ti procesi integracije donijeli (posebice novim članicama) pozitivne ukupne razvojne poticaje te isto takva i konkretna ostvarenja, mjereno razinom rasta proizvodnje, izvoza, zaposlenosti te rasta BDP-a.

81Mladen Vedriš: Hrvatska i Europska unija: Kopenhaški...EKONOMIJA / ECONOMICS, 14 (1) str. 79-106 (2007) www.rifin.com

Republika Hrvatska mora, koristeći se iskustvima dosadašnjih procesa prilagodbi, stvoriti jasnu sliku i pronaći adekvatna rješenja da smanji moguće negativne aspekte priključenja (vremensko trajanje rokova prilagodbi, financijska opterećenja...), a da istovremeno ojača svoj apsorpcijski kapacitet koji će omogućiti optimum korištenja prilika i šansi koje ta, za Hrvatsku nova, integracija otvara.

I. EUROPSKO SHVAĆANJE GLOBALIZACIJE KAO BITNE ODREDNICE UKUPNOGA RAZVOJNOG PROCESA

Svijest o neminovnosti promjena i sve većoj povezanosti svjetskih ekonomskih i ukupnih događanja, snažno je, pa i dominantno, utjecala i na vlastite razvojne odluke unutar (90-ih godina prošlog stoljeća) Europske zajednice. Europska komisija dobila je zadatak od Europskog vijeća da na zasjedanju (lipanj 1993., Kopenhagen) izradi i predloži cjelovitu srednjoročnu strategiju za rast, konkurentnost i zapošljavanje. Takva odluka bila je posljedica shvaćanja čelnih ljudi, predsjednika država te predsjednika vlada zemalja članica, o postojanju kritičnih točki unutar europske ekonomije2. Sve to

bila je podloga za izradu dokumenta Izazovi i putevi naprijed u 21. stoljeće. Studijom dominira svijest o nerazdvojnoj povezanosti bitnih determinanti uspješnoga gospodarskog razvoja: konkurentnosti, rasta i zaposlenosti te njihovoj interaktivnosti. Studija u svojoj ukupnoj elaboraciji sadržava četiri dijela: I. Rast, II. Konkurentnost, III. Zapošljavanje i IV. Prema novom razvojnom modelu. U svojim zaključcima, (već tada) upozorava na bitne strukturne probleme: nedovoljna iskorištenost ljudskih potencijala, uz istovremeno pojačanu agresiju i iskorištavanje prirodnih bogatstava i sirovina, što nosi opasnost od narušavanja ekološke ravnoteže. U skladu s tim zahtijeva se zaokret prema novim, čistim tehnologijama. Ukazuje se na usku povezanost mikroekonomskih i makroekonomskih reformi te mogućnost ukupnoga razvojnog uspjeha jedino uz proces njihova uzajamnog usklađivanja3.2 Stopa rasta spustila se s (do tada visokih) 4% godišnje na 2,5% godišnje. Stopa je nezaposlenosti rasla i bila je sve više podložna konjukturnim ciklusima. Stopa investicija kontinuirano je opadala. Posljedično (komparativno) konkrentska pozicija u odnosu na SAD i Japan bila je u stalnom opadanju mjereći to po nizu pokazatelja kao što su: stupanj zaposlenosti, udjeli u izvozu proizvoda kao rezultata inovacija i utjecaj R&D na stvaranje novih proizvoda više vrijednosti.3 Studija Growth, Comepetitiveness, Employment – The Challenges and Ways Forward into the 21st Century, White Paper, Commission of the European Communities, Supplement 6/93, Luxembourg, 1993.


Taj dokument strateški vođen i stručno uobličen pod vodstvom J. Delorsa, (tada) predsjednika Europske komisije, fundamentalni je akt na kojem se gradi daljnja ukupna razvojna strategija Europske unije do današnjeg vremena (Lisabonska agenda, 2000. i revidirana Lisabonska agenda, 2004.).

Evaluacija ostvarenja definiranih tim dokumentom, a još više novi izazovi koji su se pojavljivali u tom razdoblju, dovode do idućeg okvira mjerenja vlastitih razvojnih performansi: otpočinje izrada Competitiveness Reporta (1997.). Izrađuju ga ugledni neovisni ekonomski stručnjaci. Izvješće je već u startu osiguravalo izuzetnu analitičku podlogu, u odnosu na one prijašnje dokumente, kako u svrhu promišljanja vlastite razvojne politike, tako i odgovarajućih strateških procjena u odnosu na ukupno okružje.

Konzekventno tom trendu, novo uspostavljenom alatu te daljnjim ubrzanjima globalizacijskih procesa u godini 2000. (Lisabon, Europsko vijeće) usvaja se Lisabonska agenda, dokument koji tada za EU 15 stvara novi strateški okvir razvoja s dominantnim ciljevima:4

– stvaranje konkurentnog, dinamičnog i na znanju temeljenog

gospodarstva

– postizanje ubrzanoga i održivoga gospodarskog rasta

– postizanje pune zaposlenosti kao ključnog cilja ekonomske i

socijalne politike te smanjivanje nezaposlenosti do razine već

postignute u najuspješnijim gospodarstvima

– modernizacija sustava socijalne zaštite.

Dokument je nastao u trenutku kada je dominacija SAD-a u tehnološkom i razvojnom, ali isto tako aplikativno u tržišnom smislu (što znači i razini ukupne efikasnosti vlastite ekonomije, a i ukupnog društva) bila na vrhuncu svoje moći. Ali, istovremeno sve je jače izražena prisutnost Dalekog istoka i to ne samo (već poznatih)

4 U ožujku 2000. petnaest zemalja EU-a složile su se na proljetnom zasjedanju članica u Lisabonu da se Europska unija treba posvetiti podizanju stope rasta i zaposlenosti kroz podupiranje socijalne kohezije i ekološke održivosti. (Izvor: The Lisbon European Council – an agenda of economic and social renewal for Europe – contribution of the European Commission to the Special European Council in Lisbon,23-24th March 2000 )

Analiza uključuje pet ciljeva Lisabonske strategije: zaposlenost, ljudski kapital, istraživanje i razvoj, unutrašnje tržište usluga i administrativni teret.

( Izvor: The new Lisbon Strategy - An estimation of the economic impact of reaching five Lisbon Targets Industrial Policy and Economic Reforms Papers No. 1; GEORGE M. M. GELAUFF AND ARJAN M. LEJOUR; Enterprise and Industry Directorate-General; January 2006.)


konkurenata kao što su Japan, Južna Koreja, Singapur i Hong Kong, nego i brzo narastajuće nove ekonomske snage – NR Kine.

Kako u tom globalnom procijepu u okruženju pronaći prostor za vlastitu poziciju i ekspanziju, bilo je s aspekta (tada već) Europske unije bitno strateško razvojno pitanje. U srednjoročnom razdoblju 2000. – 2004. odgovarajući odgovori nisu u punoj mjeri ni pronađeni ni ostvareni. Takvo stanje rezultira shvaćanjem da se okvir promjena i odgovornost za njegovo ostvarenje mora decentralizirati. To znači podijeliti odgovornost između pojedinih država članica koje su dužne izraditi vlastite nacionalne godišnje programe reformi unutar temeljnog koncepta Lisabonske agende5. Zajednički okvir Lisabonske agende zadržava fokus na temama koje su od bitnog značenja za razvojnu i stratešku poziciju Europske unije u cjelini. To su, unutar obnovljene Lisabonske strategije za rast i nova radna mjesta od godine 2005. dva akcijska komplementarna plana i programa: a) Zajednički Lisabonski program (The Community Lisbon Programme, CLP) te b) Nacionalni program reformi (National Reform Programmes, NRP).

Ocjena je Europske komisije da su reforme na zajedničkoj razini bitni element Lisabonske strategije. Te reforme potiču i stvaraju okvir za realizaciju nacionalnih programa reformi u smjeru ostvarenja temeljnih ciljeva: novi gospodarski rast i nova, bolje plaćena radna mjesta. Stajalište Europske komisije jest:6

«Obnovljena Strategija za rast i zapošljavanje počinje donositi rezultate. Sve zemlje članice usvojile su nacionalne programe reforme i revidiraju ih u odnosu na šire prioritete definirane na razini Zajednice te dobrih praksi pojedinih zemalja članica. Pomak u politikama prema istraživanju i inovacijama, resursima i energetskoj efikasnosti, „oslobađanju“ malih i srednjih poduzeća, poduzetništvu i obrazovanju, investicijama u ljudski kapital te modernizaciji tržišta rada zajedno sa osiguranjem sredstava za visoku razinu socijalne zaštite u budućnosti, prepoznatljivi su diljem zemalja članica. Jasno je prepoznato da se pri modernizaciji socijalne zaštite i uključenosti mora paralelno razmišljati o adekvatnosti i financijskoj održivosti.

5 Izvještaj Wima Koka FACING THE CHALLENGE - The Lisbon strategy for growth and employment, izrađen u studenom 2004., konstatira da je provedba ciljeva definiranih Lisabonskom agendom nezadovoljavajuća primarno zbog nedostatka odlučnih političkih akcija. Sama Agenda ocijenjena je kao opterećujuća/pretrpana, uz nezadovoljavajuću koordinaciju aktivnosti te konfliktnim ciljevima. Stoga su prioriteti Lisabonske agende, prema Kokovu izvještaju, poticanje ekonomskog rasta i povećanje zaposlenosti. (Izvor: FACING THE CHALLENGE - The Lisbon strategy for growth and employment, Wim Kok,Luxembourg, November 2004) 6 Implementing the Reniewed Lisabone Strategy for Growth and Jobs, EU Commision, Brussels, 2007, Part I, str. 8


Pojavljuju se dokazi da prošle reforme počinju donositi mjerljive koristi, te da potpuna provedba Strategije za rast i zapošljavanje na razini EU te na nacionalnim razinama nudi izglede za potencijalno velike dobitke u smislu kreiranja novih radnih mjesta te rasta. Općenito, uvjeti za rast sada više pridonose provođenju reformi nego što je to bilo niz godina do sada, i izazov je iskoristiti ovu izuzetnu priliku kako bi se podržali i poduprli ambiciozno postavljeni ciljevi i u tom pravcu poduzimani napori za ostvarenjem daljnjih reformi.

Novo partnerstvo za rast i zapošljavanje pokazalo se kao učinkovita upravljačka struktura sposobna za vođenje procesa ekonomskih reformi u Europi. Iako vlasništvo i znanje ove strukture zahtjeva još poboljšanja, nova upravljačka struktura je već sama po sebi važan prilog ekonomskoj reformi Europe.»

U godini 2007. u oba dijela programa (CLP, NRP) – što znači na zajedničkoj razini, ali isto tako i na razini pojedinih zemalja članica – prioriteti su:

a) snažnije investiranje u znanje i inovacije

b) oslobađanje i jačanje poslovnog potencijala, poglavito onog u malim i srednjim poduzećima7

c) veći stupanj adaptiranosti tržišta rada, bazirano na flexicurity konceptu

d) energija i klimatske promjene

U svrhu što učinkovitijih ostvarivanja tih ciljeva, Europska komisija poziva sve zemlje članice koje to još nisu učinile da kreiraju nacionalne programe u funkciji ostvarenja iskazanih zajedničkih ciljeva. Također je preporuka da se nacionalna izvješća o ostvarivanju godišnjih programa predoče i o njima se raspravlja u nacionalnim parlamentima te ostvari bliža i jača povezanost s proračunskim prioritetima pojedinih zemalja članica. Komisija sa svoje strane preuzima obvezu (listopad 2007., Lisabon) organizirati brain storming seminar na kojem će se razmjenjivati iskustva i best

practice u ostvarenju pojedinih točki nacionalnog programa između zemalja članica kako bi se ostvareni uspjeh na jednoj adresi iskoristio kao podloga nacionalnih mjera u drugim sredinama. Za godinu 7 Mala i srednja poduzeća definirana su kao ona koja zapošljavaju do 250 radnika. Ona danas čine znatan dio EU ekonomije: ukupno ih je više od 23 milijuna, što znači 99% od ukupnog broja tvrtki. Istovremeno osiguravaju približno 75 milijuna radnih mjesta. U pojedinim sektorima, kao što su tekstilna industrija, građevinarstvo ili proizvodnja namještaja, zapošljavaju oko 80% od ukupnog broja radne snage u tim djelatnostima. Istovremeno ta poduzeća glavni su izvor i oslonac poduzetničkih vještina i inovacija te znatno doprinose ekonomskoj i socijalnoj koheziji društva. (Izvor: Ibidem, str. 5.)


2008. bit će prijeko potrebno pripremiti novi (srednjoročni) program revidirane Lisabonske agende. Može se očekivati da će jedan od zaključaka biti da je to on going program strukturnih reformi, koji je prijeko potrebna platforma nacionalne konkurentnosti pojedinih zemalja članica, ali isto tako i manifestacija konkurentske pozicije EU-a u cjelini prema drugim glavnim igračima na globalnoj sceni.

Sve iskazano pokazuje da Europska unija prihvaća procese globalizacije kao neminovnost u čijem poticaju i sama sudjeluje, kao bitan segment globalnoga gospodarstva. Ali, isto je tako jasno da ne prihvaća odvijanje tih procesa unutar svojega ukupnog a paralelno i prostora pojedinih nacionalnih država kao događaja na koje ne želi, niti ne može utjecati. U najvećoj mogućoj mjeri i na organiziran način promišlja se i ostvaruje aktivna politika razvoja koja ima zadatak i ambiciju u danim okolnostima ostvariti što više prostora za vlastita uspješna rješenja.

II. AKTUALNA KONKURENTSKA POZICIJA ČLANICA EUROPSKE UNIJE

Iskazani kontinuirani reformski napori EU-a u cjelini, a također i svake (stare i nove) članice ponaosob, vrednovani su pozicijom na međunarodnoj listi konkurentnosti, gdje složeni kompozitni indeksi komparativno iskazuju pozicije pojedinih država. Temeljni ponderi (pilari) kojim se ta pozicija globalne konkurentnosti mjeri jesu:8

1. stup: Institucije

2. stup: Infrastruktura

3. stup: Makroekonomski pokazatelji

4. stup: Zdravlje i osnovno obrazovanje

5. stup: Više/visoko obrazovanje i trening

6. stup: Efikasnost tržišta (dobra, rad,

financijska sredstva)

7. stup: Tehnološka spremnost

8. stup: Poslovna sofisticiranost

9.stup: Inovativnost

Osnovni faktori

Inovacijski faktori

Faktori efikasnosti

Izvor: Svjetski gospodarski forum, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2006-2007, Palgrave MacMillan, New York, 2007., str. 12

8 Izvor Svjetski gospodarski forum neovisna je međunarodna institucija koja Izvješće o globalnoj konkurentnosti objavljuje 26 godina zaredom, od 1979., s ciljem rangiranja više od 120 zemalja svijeta na dvije ljestvice konkurentnosti. Indeks globalne konkurentnosti sastoji se od devet stupova konkurentnosti i uveden je 2004. Indeks poslovne konkurentnosti ocjenjuje poslovanja i strategije poduzeća te kvalitetu poslovnog okruženja.


Iskazani instrumentarij osnova je za prikupljanje odgovarajuće dokumentacijske podloge (statistički pokazatelji provođenja ankete u poslovnom sektoru) koja se analizira, vrednuje i ponderira. Konačni je rezultat detaljna individualna analiza za pojedinu zemlju, skupine zemalja te u cjelini iskazan ukupni poredak. Od interesa za ovaj istraživački rad jest poredak i međusobni odnos na tablici država članica Europske unije, te Republike Hrvatske.

Tablica 1. Konkurentska pozicija zemalja članica Europske unije i

Republike Hrvatske

ZemljaIndeks

globalne

konkurentnostiRang

ZemljaIndeks

Globalne

konkurentnostiRang

1. Finska 2. 15. Slovenija 33.

2. Švedska 3. 16. Portugal 34.

3. Danska 4. 17. Letonija 36.

4. Njemačka 8. 18. Slovačka 37.

5. Nizozemska 9. 19. Malta 39.6. Velika Britanija 10. 20. Litva 40.

7. Austrija 17. 21. Mađarska 41.

8. Francuska 18. 22. Italija 42.

9. Belgija 20. 23. Cipar 46.

10. Irska 21. 24. Grčka 47.

11. Luksemburg 22. 25. Poljska 48.

12. Estonija 25. 26. Rumunjska 68.

13. Španjolska 28. 27. Bugarska 72.

14. Češka 29.Hrvatska 51.

Izvor: Svjetski gospodarski forum, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2006-2007, Palgrave MacMillian, New York, 2007., str. xvii

Konačni rezultati, koje ovo kompleksno istraživanje iskazuje, analitički su izuzetno zanimljivi i vrijedni. Od ukupno deset prvih mjesta na tablici svjetske rang-liste šest ih drže zemlje Europske unije, i to: Finska (2), Švedska (3), Danska (4), Njemačka (8), Nizozemska (9), Velika Britanija (10). U samom su vrhu još Švicarska (1), Singapur (5), SAD (6) te Japan (7). Vidljivo je da kvaliteta ukupnoga vlastitog razvojnog modela određuje poziciju na ljestvici, a ne veličina ili lokacija pojedinih država. Uz nazočnost velikih ekonomija (SAD, Japan, Njemačka, Velika Britanija), brojčano te poretkom na ljestvici


dominiraju države koje nisu velike ni po teritoriju ni po broju stanovnika. Bitno je također za uočiti da je dio kruga tranzicijskih zemalja, danas članica EU-a, izuzetno visoko pozicioniran: Estonija (25), Češka (29), Slovenija (33), Letonija (36), Slovačka (37), dok je (uznapredovala) pozicija Hrvatske (51) tek na pragu ulaska u krug perspektivnih država i ekonomija (lista do broja 50).

Evidentno je da svijest o potrebi prilagodbi, reformski kapacitet, ustrajnost u provođenju promjena, stabilnost institucija i poštovanje pojma pravne države, uz vlastitim okolnostima primjereno određeni makroekonomski okvir, jesu čimbenici bez kojih ne ide, i koji tek prepoznati i primijenjeni u cjelini, što znači sinergijskoj povezanosti, jesu oni koji određuju ukupan uspjeh.

III. KOPENHAŠKI KRITERIJI ZA ČLANSTVO U EUROPSKOJ UNIJI I POZICIJA REPUBLIKE HRVATSKE

U vremenu (1993.) kada je Europska komisija na zahtjev Europskog vijeća pripremala osnove dokumenta Izazovi i putevi naprijed u

21. stoljeće za sastanak u Kopenhagenu, Republika Hrvatska bila je (tek) godinu dana međunarodno priznata i u svojoj ukupnosti znatno više upućena na još uvijek ratna zbivanja i napore da ovlada cjelinom svojeg državnog teritorija. Druge tranzicijske zemlje bile su angažirane provođenjem vlastitih društvenih i ekonomskih reformi, i to u intenzivnoj interakciji s Brusselom. Na sjednici Europskog vijeća posvećenoj razmatranju scenarija europske budućnosti, jedan je dio analitičke podloge i rasprave bio okrenut mogućnostima i uvjetima za daljnje proširenje Europske zajednice. U zaključcima s tog sastanka objavljena su danas i za Hrvatsku fundamentalno važna stajališta o kriterijima koje zemlje članice moraju ispuniti. To su:

1) politički kriteriji: stabilnost institucija koje osiguravaju demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih prava i manjinskih prava te prihvaćanje političkih ciljeva Unije

2) gospodarski kriteriji:

a) postojanje djelotvornoga tržišnog gospodarstva

b) sposobnost tržišnih čimbenika da se nose s konkurentskim pritiscima i tržišnim zakonitostima unutar Unije


3) pravni kriteriji: sposobnost i obveza usvajanja cjelokupne pravne stečevine EU-a te prihvaćanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije

4) madridski kriterij za prilagodbu administrativne strukture.9

Republika Hrvatska suočila se sa sadržajem i zahtijevnošću tih kriterija desetljeće poslije, prigodom dobivanja pozitivnog mišljenja Europske komisije na zahtjev Republike Hrvatske za stjecanje statusa kandidata u daljnjem postupku pregovora oko punopravnog članstva. U ocjeni ispunjavanja ekonomskog dijela Kopenhaških kriterija, koji se odnosi na postojanje djelotvornoga tržišnog gospodarstva, Europska komisija konstatira: 10

«Tijekom posljednjih godina fokus ekonomske politike prebacio se s opće makroekonomske stabilizacije prema proračunskoj konsolidaciji i strukturalnoj prilagodbi. Cilj je bio potaknuti konkurentnost i stvoriti zaposlenost dinamičnom primjenom strukturalnih reformi. Ekonomsku i financijsku politiku među ostalim su podržavala dva stand-by aranžmana s MMF-om i Zajam za strukturnu prilagodbu (SAL) Svjetske banke…... Osnovano je Ekonomsko i socijalno vijeće kao savjetodavno tijelo koje se sastoji od predstavnika vlade, poslodavaca i sindikata, koje međutim nije uvijek moglo postići sporazum o pitanjima o kojima se raspravljalo. U Rezoluciji o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji koju su podržale sve parlamentarne stranke Sabor je u prosincu 2002. naveo da je pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji strateški nacionalni cilj, koji prema anketama podržava i većina stanovništva. U skladu s time ciljevi ekonomske politike definirani su u prvom «Nacionalnom programu Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji» koji je hrvatska vlada usvojila u prosincu 2002…... Unatoč postojećem formalnom okviru za koordinaciju potrebna su daljnja poboljšanja u provedbi.»

... «Uzevši u obzir relativno nizak udio investicije ( 24,8% BDP-a u 2002.), koji je smanjio državni deficit i rast temeljen na domaćim

9 Europsko vijeće (Madrid, prosinac 1995.) zaključilo je da nove zemlje članice moraju biti sposobne pratiti administrativno ustrojstvo EU-a. Stoga je navedenim kriterijima dodalo još jedan (tzv. madridski kriterij) za prilagodbu administrativne strukture. On se odnosi na prilagodbu odgovarajućih administrativnih struktura s ciljem osiguravanja uvjeta za postupnu i skladnu integraciju. To su jačanje administrativnog kapaciteta te stvaranje učinkovitog sustava državne uprave s ciljem osiguravanja učinkovitog procesa usvajanja i provedbe pravne stečevine EU-a. Ta je prilagodba nužna kako bi se omogućila učinkovita primjena i provedba pravne stečevine EU-a.

(Izvor: http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=515&sid=&akcija=&jezik=1)10 Mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u EU, Europska komisija 20. 4. 2004., str. 43


prilikama, Hrvatska bi mogla pokazati relativno dobru otpornost na vanjske šokove. Međutim, kontinuirani rast inozemnog duga, relativno visok deficit na tekućem računu, te ovisnost tekućeg računa o turizmu i ograničeni prostor za manevriranje u proračunskoj politici predstavljaju slabosti.»

U dijelu kriterija koje se odnose na sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiscima i tržišnim snagama, Europska komisija konstatira i sljedeće:

«Sposobnost ispunjenja ovog kriterija ovisi o postojanju tržišnog gospodarstva i stabilnog makroekonomskog okvira koji gospodarskim subjektima omogućava donošenje odluka u predvidivim uvjetima. On također podrazumijeva dovoljne raspoložive resurse ljudskog i fizičkog kapitala. Državna poduzeća treba restrukturirati, a poduzećima su potrebna ulaganja da bi im se povećala učinkovitost. Nadalje, što poduzeća imaju bolji pristup vanjskom financiranju i što su uspješnija u restrukturiranju i inovacijama to će njihova sposobnost prilagodbe biti veća. Općenito, što je stupanj integriranosti gospodarstva zemlje s EU prije pristupanja veći, to će biti veća njezina sposobnost preuzimanja obveza iz članstva.»11

Zaključno, u općoj ocjeni Europska komisija naglašava:

«Hrvatska se može smatrati zemljom u kojoj postoji tržišna ekonomija. Ona bi trebala biti u stanju savladati pritisak tržišnog natjecanja i tržišna strujanja unutar Unije u srednjoročnom razdoblju osiguravajući nastavak primjene programa reformi u cilju otklanjanja preostalih nedostataka.»

… «Restrukturiranje poduzeća i privatizacija pokazala se sporijom nego što je očekivano, a neke velike države i bivša poduzeća u društvenom vlasništvu i dalje imaju važnu ulogu u gospodarstvu. Osobito se trebaju modernizirati sektori brodogradnje i poljoprivrede. Potrebne reforme financijskog sustava i sustava socijalne zaštite, kao i javne uprave nisu završene, a financijsko usklađivanje treba se odlučno nastaviti. Potpuna integracija na jedinstveno tržište i usvajanje pravne stečevine moglo bi u ovoj fazi prouzročiti poteškoće brojnim sektorima u borbi s konkurentima na jedinstvenom tržištu.

11 Ibidem, str. 50


Ukazivanje na navedene nedostatke trebalo bi doprinijeti većem investiranju i rastu i tako povećati konkurentnost Hrvatske.»12

Iskazane ocjene iz pojedinih dijelova mišljenja Europske komisije o zahtjevu za članstvo u EU-u na nedvojben i konzistentan način ukazivale su na stanje hrvatske ekonomije koja je ušla u srednjoročno razdoblje u kojem su pitanja razvojne politike, izbora strateških opcija, nacionalne konkurentnosti, te konzekventno tome odabira mjera tekuće ekonomske politike, postala područja od bitnog interesa na ukupnoj nacionalnoj sceni. Ocjena vlastite konkurentske pozicije u odnosu na vlastito stanje iz prijašnjeg razdoblja te okruženje poglavito tranzicijskih zemalja, bila je evidentna, ali i zahtjevna s aspekta prijeko potrebnih kvalitativnih poboljšanja.

Komparativno promatrano, visina BDP-a te vlastita pozicija globalne konkurentnosti, u ukupnosti i dekomponirano (osnovni uvjeti, faktori efikasnosti, faktori inovativnosti), pokazuju da je tada (2004.) Republika Hrvatska u odnosu i na krug razvijenih država i na tranzicijske zemlje, ostvarila znatne deficite, i to ne samo statički (visina BDP-a), nego (što je presudno pitanje) svojoj sposobnosti za ubrzani rast i razvoj.

Tablica 2. Rangiranje odabranih zemalja prema kriteriju globalne konkurentnosti i BDP-a po glavi stanovnika

Izvor: Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2004., Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, str.15

Stoga je jasno i nedvojbeno utvrđeno da je prijeko potrebno otpočeti s definiranjem, a zatim i provođenjem niza operativnih aktivnosti, koje moraju rezultirati pozitivnim pomacima.

12 Ibidem, str. 54


U tu svrhu Nacionalno vijeće za konkurentnost pristupilo je detaljnoj analizi radi izrade liste prijeko potrebnih strukturnih promjena. To je u konačnici rezultiralo listom od 55 preporuka koje na konkretan način govore o otvorenim pitanjima, izazovima i problemima funkcioniranja nacionalne ekonomije u smjeru podizanja razine makroučinkovitosti i mikroučinkovitosti. Preporuke su iskazane za sljedećih sedam bitnih područja: a) Obrazovanje za rast i razvoj, b) Pravna država sukladna EU-u, c) Troškovna i cjenovna konkurentnost, d) Razvoj inovativnosti i tehnologija, e) Jačanje malog i srednjeg poduzetništva, f) Regionalni razvoj i razvoj klastera, g) Stvaranje pozitivnog stava i liderstva. Područja i mjere međusobno su komplementarni i međusobno se nadopunjavaju. Stoga zahtijevaju i cjelovitu, vremenski što ujednačeniju, ukupnu provedbu.

Detaljniji iskaz i struktura mjera unutar pojedinih područja sadržani su u Okviru 1.

Okvir 1.

55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske

(siječanj 2004.)

I. OBRAZOVANJE ZA RAST I RAZVOJ

1 Povećati uključenost odraslih u programe dodatnog obrazovanja

2 Obavljati procjenu znanja i vještina potrebnih na budućem tržištu rada

3 Prilagoditi obrazovne programe razvoju znanja i vještina potrebnih u budućnosti

4 Povećati vertikalnu i horizontalnu prohodnost poslije obveznog obrazovnog sustava

5 Unaprijediti visoko obrazovanje

6 Povećati broj studenata prirodnih i tehničkih znanosti

7 Osuvremeniti obrazovanje nastavnika

8 Provesti eksternu i međunarodnu evaluaciju te povećati ulogu društva

9 Povećati ulogu privatnog sektora


10 Povećati državna ulaganja u obrazovanje

11 Uključiti što više djece u predškolski odgoj

II. PRAVNA DRŽAVA SUKLADNA EU-u

12 Unaprijediti slobodno tržišno natjecanje

13 Povećati transparentnost poslovanja javnih poduzeća i privatizirati neke javne usluge

14 Osuvremeniti zakone i regulaciju postupaka javne nabave

15 Smanjiti broj posebnih vlasničkopravnih uređenja

16 Uspostaviti pouzdane zemljišnoknjižne evidencije i unaprijediti rad na području zemljišnih knjiga

17 Reorganizirati pravosudna tijela i službe

18 Povećati brzinu i učinkovitost pravosuđa

19 Poticati mirna rješenja i alternativne metode rješavanja sporova

20 Osnažiti načelo racionalne organizacije javne uprave

21 Jačati institucionalne kapacitete javne uprave

22 Jačati profesionalizam, etičke standarde i depolitizaciju upravne službe

23 Debirokratizacija – orijentacija na rezultate, transparentnost i otvorenost u radu javne uprave

24 Decentralizacija

III. TROŠKOVNA I CJENOVNA KONKURENTNOST

25 Osiguranje bržeg rasta proizvodnosti od rasta troškova rada

26 Jačanje konkurencije na domaćem tržištu i bolja regulacija monopola i kvazimonopola

27 Smanjiti porezni teret

IV. RAZVOJ INOVATIVNOSTI I TEHNOLOGIJE

28 Potaknuti širenje sustava standarda kvalitete i povećanja proizvodnosti u poduzećima


29 Organizirati «Enterprise Croatia»

30 Unaprijediti sustav poticaja za tehnološke aktivnosti poduzeća

31 Unaprijediti sustav potpore transferu tehnologije i proširiti ga shemom potpore «Poduzećima koja uče»

32 Uvođenje i modernizacija statističkog sustava ekonomije znanja

33 Uspostaviti nacionalnu nagradu za inovativnost za pojedince i poduzeća

V. JAČANJE MALIH I SREDNJIH PODUZEĆA

34 Razvijati poduzetničku kulturu

35 Osmišljavati konzistentne vladine politike i instrumente za poticanje poduzetničkih aktivnosti

36 Ukloniti administrativne zapreke u svim fazama životnog ciklusa poduzetničkog pothvata, od pokretanja, preko razvoja, do faze vlasničkog transfera

37 Stimulirati razvoj tržišta kapitala za financiranje novih poslovnih pothvata te malih i srednjih poduzeća s potencijalom rasta

38 Razvijati infrastrukturu institucija za pružanje stručnih usluga malim i srednjim poduzećima

39 Utvrditi benchmark proizvodnosti za sektor malih i srednjih poduzeća prema odgovarajućim industrijama u EU-u

40 Stimulirati «izvozni mentalitet» malih i srednjih poduzeća

41 Smanjivati regionalnu razvojnu neravnotežu korištenjem klastera

VI. REGIONALNI RAZVOJ I RAZVOJ KLASTERA

42 Primijeniti osnovna načela suvremene regionalne politike

43 Uspostaviti zakonski i institucionalni okvir za učinkovito vođenje regionalne politike

44 Poticanje lokalnih razvojnih inicijativa i instrumenata razvoja


45 Razviti financijske poticaje za regionalni razvoj na svim razinama

46 Razvoj klastera

47 Osnažiti gospodarsku komponentu razvoja u prostornom planiranju i upravljanju prostorom

48 Okrupnjivati teritorijalne jedinice koje su predmet regionalnog razvoja

VII. STVARANJE POZITIVNOG STAVA I LIDERSTVA

49 Prezentirati javnosti objektivnu ocjenu stanja u gospodarstvu i na toj ocjeni stvarati osjećaj hitnosti radikalnih promjena

50 Političko vodstvo mora izgraditi tim ljudi koji će biti spreman i sposoban inicirati promjene i njima upravljati

51 Kreirati razvojnu viziju i oko nje okupiti vodeće stručnjake i dobiti njihovu podršku

52 Čelni ljudi Vlade moraju cijelu javnost točno i jasno stalno obavještavati o promjenama i ciljevima provedbe cjelovitog paketa reformi

53 Za pronalaženje pojedinih rješenja služiti se inozemnim iskustvima i provjerenim metodologijama

54 Definirati, priopćavati i ostvarivati kratkoročne i srednjoročne ciljeve na temelju dijaloga glavnih društvenih aktera, u čemu doprinos mogu dati i Nacionalno vijeće za konkurentnost i druge nevladine udruge

55 Ulagati u edukaciju političke elite kako bi ovladala vještinama i znanjima modernog vrhunskog liderstva

Izvor: 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, siječanj 2004.

Lista preporuka predstavljala je u danom vremenu i kontekstu, prvi konzistentan i analitički primjeren iskaz prijeko potrebnih strukturnih promjena u smjeru podizanja razine nacionalne konkurentnosti. Kao dokument u visokoj mjeri koincidira sa zahtjevima Europske komisije svojim članicama za izradu nacionalnih programa Lisabonske


agende, što je početo od godine 2005. nakon prihvaćanja Wima Koka Reporta.

IV. AKTUALNA KONKURENTSKA POZICIJA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska se danas ponovno, s desetljećem tranzicijskog i poslijeratnog pomaka, suočava s drastično akceleriranim pitanjima vlastitog pozicioniranja unutar globalnog okruženja. Ovi izazovi bili su već tada naznačeni, kao eho promjena u globalnom okruženju, ali i potisnuti pitanjima dnevnopolitičkih interesa.

«Općenito se može reći da Hrvatska u koncepciji svojeg razvoja nema veliki broj stupnjeva slobode. Treba napomenuti da je sve manji broj zemalja koje mogu koncipirati «autonomnu» strategiju razvoja. Prisutna je globalizacija i multinacionalne korporacije, te povezivanje najrazvijenijih zemalja na regionalnoj osnovi od kojih je Europska unija najznačajniji primjer. Ovo nikako ne znači da Hrvatska ne može ili ne treba voditi razvojnu politiku. Ovo znači da određenje strategije razvoja nužno implicira interakciju nacionalnih preferencija (autonomnih određenja) i realnih mogućnosti implementacije «vlastitih» određenja na svjetskom tržištu. Ovakav pristup bitan je, jer smanjuje troškove što čini proces razvoja učinkovitijim.»13

No, i pored upozoravanja od strane znanstvene i stručne javnosti te velikog dijela javnog mijenja, protagonisti političkih i društvenih događaja u Republici Hrvatskoj stjecajem različitih okolnosti, ali i vlastitog odabira prioriteta, (tek) od početka ovog desetljeća stavljaju u fokus nacionalnih prioriteta ekonomskorazvojna pitanja, što uključuje odnose s okruženjem (regija, EU, globalno), vlastiti regionalni razvoj te vertikalnu i horizontalnu industrijsku politiku.

Razlozi odgađanja suočavanja s realnošću bili su različiti: fokusiranost na ratna događanja i političke aspekte tih događaja, uvjerenje i praktična politika da arbitrarnost u procesu privatizacije može stvoriti ukupno uspješnu razvojnu matricu, odsutnost interesa i volje za stvaranje i učinkovito funkcioniranje institucija i pravne države te neadekvatna makroekonomska politika s krajnjom konzekvencijom

13 G. Santini, Ekonomska politika za 1995., RIFIN, Zagreb, 1995., str. 37


visokog rasta stope nezaposlenosti, te isto tako stupnja vanjskog zaduženja.

Ostvareni rezultati, i postojeće stanje agregatno promatrano, stoga su kako slijedi:

Tablica 3. Odabrani pokazatelji 27 zemalja članica Europske unije

Godina pridruživanja Populacija, m, 2006

Relativni BDP po osobi, 2006. EU 25=100

Finska 1995. 5,3 112,9

Švedska 1995. 9 116

Danska 1973. 5,4 122,4

Njemačka 1958. 82,4 110,2

Nizozemska 1958. 16,3 126,1

Velika Britanija 1973. 60,4 117,3

Austrija 1995. 8,3 123,2

Francuska 1958. 62,9 107,3

Belgija 1958. 10,5 118,1

Irska 1973. 4,2 139,2

Luksemburg 1958. 0,5 257,1

Estonija 2004. 1,3 65

Španjolska 1986. 43,8 98

Češka 2004. 10,3 76,1

Slovenija 2004. 2 83,6

Portugal 1986. 10,6 69,8

Letonija 2004. 2,3 52,3

Slovačka 2004. 5,4 59,4

Malta 2004. 0,4 69,7

Litva 2004. 3,4 55

Mađarska 2004. 10,1 63,6

Italija 1958. 58,8 99,4

Cipar 2004. 0,8 88,3

Grčka 1981. 11,1 84,9

Poljska 2004. 38,2 51,1

Rumunjska 2007. 21,6 35,8

Bugarska 2007. 7,7 34,2

Hrvatska 4,4 49

Turska 72,5 28,2

Izvor: The Economist, A Special Report on the European Union, March 17th 2007, str. 8.

Približno trećina (osam) sadašnjih članica EU-a, brojem stanovnika manja je od Republike Hrvatske, što ne korelira na bilo koji način sa


stanjem svijesti o pokretačima razvoja niti kapacitetom budućeg rasta. U odnosu, pak, na startnu poziciju, izraženo u vrijednosti BDP-a u odnosu na prosjek EU-25, tek dvije države (Bugarska i Rumunjska) iskazuju niže vrijednosti u odnosu na Republiku Hrvatsku. Za dostizanje startnih pozicija (starih i novih) članica Europske unije, Republici Hrvatskoj bit će prijeko potrebno ostvarivati godišnje stope rasta BDP-a na znatno višoj razini od onih u proteklom desetljeću, što je za to razdoblje vidljivo iz sljedećeg iskaza:

Slika 1. Kretanje stope rasta realnog BDP-a*, %

Izvor: Godišnje izvješće o konkurentnosti – Sažetak, Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, 2007., str. 11

Hrvatska stopa rasta BDP-a u prosjeku je bila upola niža od baltičkih država (Estonija, Letonija) te znatno niža od novih članica EU-a, koje su startale iz pozicija slabijih od one Hrvatske (Rumunjska, Bugarska, Slovačka) te nešto povoljnija od one napredne skupine tranzicijskih država (Mađarska, Češka, Slovenija), koje su ubrzani razvoj i strukturne prilagodbe ostvarile u visokoj mjeri u razdoblju od jednog ili dva srednjoročna razdoblja prije toga. Da bi se nadoknadili zaostaci (catch up strategija) u Republici Hrvatskoj, potrebno je u iduća dva četverogodišnja ciklusa ostvariti stope rasta iz gornjeg dijela ovog pregleda.

Pozicija Republike Hrvatske, komparativno promatrano, otvoreno iskazuje razvojni deficit ostvaren (poglavito) u razdoblju ratnih i poratnih događanja (1990. – 2000.). To je istovremeno i razdoblje u kojem je većina tranzicijskih država, nakon početnih (razvojnih)


eksperimenata (Washingtonski konsenzus, 1990.) uspjela formulirati i formirati vlastite nacionalne razvojne politike. Rana najava mogućeg članstva u EU-u (1993., Kopenhaški kriteriji), akceleracija stvarana međusobnom konkurencijom te isto tako rana orijentacija dijela tih država na kvazičlanstvo (Slovenija, posebice)14 – počevši od godine 2000. – usvajanje bazičnih principa Lisabonske agende, doveli su do jačanja reformskih kapaciteta i isto takvih napora u svim zemljama kandidatkinjama, od godine 2004. punopravnim članicama EU-a. 15

Za ocjenu aktualne konkurentske pozicije Republike Hrvatske u odnosu na iskazano okruženje (EU u cjelini) te skupinu tranzicijskih država različitog statusa, od posebnog je interesa promotriti vlastitu konkurentsku poziciju, mjereno usporednim pokazateljima, ostvarenja ciljeva (revidirane) Lisabonske agende.

Tablica 5. Ostvarenje Lisabonske agende, odabrane države

u usporedbi s prosjekom EU-25

Ran

g

Sco

re

Info

rmacijsko

dru

štv

o

Ino

vacije i R

&D

Lib

era

lizacija

Mre

žn

e

ind

ustr

ije

Fin

an

cijske

uslu

ge

Po

du

zetn

ištv

o

So

cijaln

a

inklu

zija

Od

rživ

i ra

zvo

j

Zemlja

Hrvatska 1 3,93 3,69 3,32 4,07 4,65 4,53 3,81 3,4 3,96

Turska 2 3,92 3,22 3,27 4,46 4,12 4,91 4,21 3,52 3,66

Rumunjska 3 3,59 3,21 3,17 3,89 3,51 4,19 3,81 3,62 3,33

Bugarska 4 3,31 3,09 2,92 3,49 3,86 3,8 3,43 2,87 3

Makedonija 5 3,28 2,51 2,79 3,56 3,71 3,98 3,51 3,17 3,04

Srbija i Crna Gora 6 3,14 2,8 2,94 3,5 3,39 3,77 3,32 2,8 2,59

Prosjek EU25 4,84 4,58 4,24 4,92 5,36 5,6 4,59 4,4 5,05

Indeks Pod-indeksi

Izvor: Svjetski gospodarski forum, Izvješće o ispunjavanju ciljeva Lisabonske agende 2006. Palgrave MacMillan, New York, 2006., str. 8

14 Slovenija se već u ranoj fazi (1993./1994.) opredijelila za koncept usvajanja dijela pravnih stečevina EU-a te aktivnog praćenja novih (regulatornih i razvojnih) pravila EU-a. (dr. J. Potočnik, ministar europskih poslova Republike Slovenije, predavanje za Nacionalno vijeće za konkurentnost, Ulazak u Europsku uniju – iskustvo Slovenije, 19. ožujka 2004., Zagreb).15 U šire konzultiranoj literaturi nailazi se na dvije bitne konstatacije: a) da razvijene zemlje ostvaruju znatno više reformi od onih u tranziciji, što pozitivno korelira s konceptom trajno održivog rasta BDP-a; te b) da je određeni reformski zamor, uvjetovan bilo općim raspoloženjem javnosti (Francuska, Slovačka, Mađarska...), bilo drugim (populističkim...) ciljevima političke elite, pojava koju je u određenim fazama javnog i političkog života teško izbjeći. To istovremeno znači da se u idućem razdoblju, temeljem otvoreno i latentno iskazanih problema (javna potrošnja, razina (ne)zaposlenosti, konkurentski pritisci okruženja), jačaju i političke i javne inicijative da se s reformama (globalizacijskim prilagodbama) mora nastaviti.


Ukupna pozicija Republike Hrvatske u ostvarivanju Lisabonske agende gotovo je identična onoj Turske, povoljnija od one koju ima Rumunjska i znatno bolja od one koju zauzima Bugarska. Ali, i to je bitno, istovremeno se iskazuje znatno zaostajanje za prosjekom EU-25, koje je (ponderirano promatrano) veće od prednosti koja je trenutačno prisutna u odnosu na Makedoniju ili (još tada zajedničku državu) Srbiju i Crnu Goru. Sukladno iskazanom, nedvojbeno je da Republiku Hrvatsku u smjeru ostvarenja vlastitih razvojnih ciljeva, a uz oslonac na alate Lisabonske agende, očekuju zahtjevni procesi restrukturiranja i prilagodbi.

ZAKLJUČAK

Republika Hrvatska u svojem razvojnom dokumentu (Strateški okvir

za razvoj 2006-2013.) definirala je cilj koji želi postići: ostvarenje društvenog prosperiteta kroz razvoj i zapošljavanje u konkurentnom tržišnom gospodarstvu koje djeluje u modelu europske socijalne države 21. stoljeća. Također, stav je da za ispunjavanje tog cilja nema prioriteta ili odabranih gospodarskih subjekata. Važan je svaki projekt i poduzetnik koji stvara novu vrijednost. Ukazuje se i na novu ulogu države koja se mora transformirati u učinkovit i djelotvoran servis građanima i poduzetnicima.

Za širi koncept, okvir strateškog razvoja, možda dovoljno, ali za suočavanje s izazovima pred (i formalni) ulazak u Europsku uniju, ta opredjeljenja imaju (tek) razinu načela. Hrvatska se (konačno) mora suočiti s nekoliko temeljnih pitanja:

a) Zašto je većina tranzicijskih država, ne samo onih iz vlastitog okružja, bila uspješnija u desetljeću i pol tranzicije u usporedbi s Hrvatskom? Prije tog razdoblja to je bio Daleki istok, a to se događa i danas: globalizirani svijet.

b) Što je razlog da se hrvatske komparativne prednosti (lokacija, litoralni pojas, prirodni resursi, relativna obrazovanost stanovništva, industrijska tradicija...) nisu vrednovale, niti se danas vrednuju adekvatno kao bitan i realiziran razvojni potencijal, što znači, stopom rasta BDP-a, zaposlenosti, izvoza?

c) Kako s takvom hipotekom zatečenog stanja biti sposoban ispuniti ekonomski dio Kopenhaških kriterija, što sigurno ima svoje reperkusije i na mogućnost cjelovitog ispunjenja i onih drugih:


pravnih i političkih? Jer, ekonomska snaga i kapacitet često određuju i mogućnost ispunjenja niza zahtjeva društvene i socijalne naravi.

d) Kako, uz pretpostavku prelaska formalnog praga Europske unije – što tada znači manje političke i sigurnosne rizike, a time i pojačanu integriranost u europski gospodarski prostor – izbjeći stanje u kojem se postaje objekt, a ne subjekt vođenja (i) nacionalne ekonomske i razvojne politike?

e) Kako podizati razinu nacionalne konkurentnosti koja će Republiku Hrvatsku učiniti sposobnom da njezina nacionalna ekonomija stvara dodatnu vrijednost iz koje je moguće alimentirati socijalno i društveno prihvatljivu prosječnu razinu nadnica, a ne postati (ostati) snažno neto emigracijsko područje? Kako osigurati društveno zahtjevnu i prihvatljivu kvalitetu javnih servisa i usluga: infrastruktura, obrazovanje, zdravstvo, mirovine... te ostvariti i financijski prostor za prijeko potrebne investicije? Kako servisirati sve više rastući javni dug, te sintetski promatrano, ukupni vanjski dug zemlje?

Odgovori na te izazove nisu jednostavni. Da i jesu, sigurno je da ih nije lako ostvariti jer zahtijevaju niz promjena kod društvene, što znači javne i političke elite. Poglavito u smjeru shvaćanja da razvoj nije nešto što se događa spontano, jer kapitalizam djeluje.

Ekonomski razvoj mora biti vođen i upravljan. Potrebno je pronaći optimalnu ravnotežu između djelovanja vlade i tržišta, a ne birati između njih (Svjetska banka, 2005.)

Prijeko je potrebno suočiti se s vlastitim realitetima i ograničenjima, te na toj osnovi graditi okvir specifičnih politika i institucionalnih reformi koje u danom kontekstu i vremenu mogu dati rezultat. Opći princip best practice modela Washingtonskog konsenzusa ili obnovljene varijante laissez fairea bila je opcija otklanjanja odgovornosti za promišljeno i učinkovito vlastito djelovanje u globaliziranim uvjetima. Razumijevanje lokalne, konkretne pozicije, u širem kontekstu – sociologije i ukupne društvene matrice vlastitog prostora – također je bitan kontekst za uspješnost na dugotrajnom putu reformi i podizanja performansi nacionalne ekonomije.

Hrvatska je, kao što je u tekstu pokazano, tek 2005. dostigla razinu vlastitog BDP-a. iz 1989. godine. Iskazane stope rasta u proteklom srednjoročnom razdoblju baziraju se na povećanoj domaćoj potrošnji: ulaganju u infrastrukturu, posebice onu cestovnu, i porastu zaduženja građana. Konzekventno tomu, raste vanjski ukupni dug, koji je prešao


razinu od 30 mlrd. eura, što čini više od 85% vrijednosti BDP-a. U takvom kontekstu Hrvatska je postala najprije osjetljiva, a zatim i ranjiva na moguće vanjske šokove, bilo da je riječ o cijeni kapitala, energenata, kretanju intervalutarnih odnosa ili bilo kojem drugom (sinergijskom) obliku globalnih poremećaja i moguće krize.

S obzirom na veličinu nacionalne ekonomije i njezinu otvorenost, godišnja vrijednost vanjske razmjene veća je od vrijednosti BDP-a, a to znači zaokret prema proaktivnom vođenju razvojne i ekonomske politike, što je prijeko potreban preduvjet svih bitnih promjena razmatranih u ovom radu. To znači i uspjeha u procesu približavanja Europskoj uniji, a to opet (istovremeno) znači ispunjavanje Kopenhaških kriterija. Podizanje razine nacionalne konkurentnosti u relativnom iskazu prema bližem i daljem okruženju, jedina je opcija koja jamči opstanak u svijetu koji više ne pozna, a niti dopušta bilo čiji status quo kao trajno stanje.

Summary

In 1993, today’s European Union (EU) was comprised of 12 members (Belgium, France, Italy, Luxembourg, the Netherlands, Germany, Denmark, Ireland, Great Britain, Greece, Portugal and Spain). Its official name at that time was the European Community. Its fourth enlargement occurred in 1995, when Austria, Finland and Sweden became members.

The next two enlargements were of a transitional character - in 2004, when Poland, the Czech Republic, Hungary, Slovenia, Slovakia, Lithuania, Latvia, Estonia, Cyprus and Malta joined the EU; and in 2007, when Romania an Bulgaria became members. The new members (from 2004 onward) fulfilled the political, legal and economic criteria that the EU set as an obligation and as a sign of the ability of these countries to join entirely in the system of a unified market, of competitive pressures, and of the legal and political framework that the EU established.

The Republic of Croatia, as a consequence of its wartime and postwar circumstances, is now traveling that road after a certain delay, and with the (parallel) processes of raising awareness at the national level of the need to strengthen the country’s competitive position compared to countries around it, and of creating a system that corresponds to


the principles laid out in the Copenhagen Criteria. The process is a demanding and complex one, and it is unfolding in conditions of divergent conditions and moods within national states. At the same time, the impulses of globalization have accelerated. How to find the best solutions and the best responses within this framework is only partly an opportunity for and the responsibility of economic science and theory.

Key words: Copenhagen Criteria, European Union, Republic of Croatia, structural adjustments, national competetiveness, growth and employment, globalization.

Literatura:

Chan Kim, W. – Renee, M. (2007), Strategija plavog oceana – Kako stvoriti prostor bez konkurencije na tržištu, Masmedia, Zagreb.

Stiglitz, J. E. (2006), Making Globalization Work; W.W. Norton & Company, New York.

Kynge, J. (2006), China Shakes the World – The Rise of a Hungry Nation; Weidenfeld & Nicolson, London.

Sakwa, R. – Stevens, A. (2006), Contemporary Europe; second edition, Palgrave MacMillan, New York.

Santini, G. (1995), Ekonomska politika za 1995., RIFIN, Zagreb.

The McKinsey Quaterly – 2007, No. 2, Mobilizing Minds,New York, 2007.

Svjetski gospodarski forum, Izvješće o globalnoj konkurentnosti 2006-2007, Palgrave MacMillian, New York, 2007.

Studija Growth, Comepetitiveness, Employment – The Challenges and Ways Forward into the 21st Century, White Paper, Commission of the European Communities, Supplement 6/93, Luxembourg, 1993.

Mišljenje o zahtjevu Republike Hrvatske za članstvo u EU (AVIS), Europska komisija, Brussels, 20.4.2004.

Dokument Vlade RH Strateški okvir za razvoj 2006-2013., Središnji državni ured za razvojnu strategiju i koordinaciju fondova EU, Zagreb, kolovoz

2006. (www.strategija.hr)


Godišnje izvješće o konkurentnosti Hrvatske 2004., Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, 2004.

55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, siječanj 2004.

Godišnje izvješće o konkurentnosti – Sažetak, Nacionalno vijeće za konkurentnost, Zagreb, 2007.

Svjetski gospodarski forum, Izvješće o ispunjavanju ciljeva Lisabonske agende 2006., Palgrave MacMillian, New York, 2006.

Dear Commissioner; Ken Coates MEP, President Jacques Santer: Will Unemployment Break Europe?; Spokesman,, Nottingham, 1996.

Beyond Reforms - Structural Dynamics and Macroeconomic Vulnerability; edited by Ocampo, J.A.; Stanford University Press and The World Bank, Washington, 2005.

Craig, D. – Porter, D. (2006), Development Beyond Neoliberalism? – Governance, Poverty Reduction and Political Economy; Routledge, Oxon.

Stiglitz, J. (2003), The Roaring Nineties: Seeds of Destruction, Allen Lane, Penguin Group, London.

Economic Nationalism in a Globalizing World, edited by Helleiner, E. And Pickel, A.; Cornell University Press, Itacha and London, 2005.

Garelli, S. (2006), Top Class Competitors: How Nations, Firms and Individuals Succeed in the New World of Competitiveness, John Wiley & Sons Ltd, Chichester.

Beck, U. (2003), Što je globalizacija?, Vizura, Zagreb.

Steger, M. B. (2005), Globalizacija, Šahinpašić d.o.o., Sarajevo.

Booth, P. – Meadowcroft, J. (2006), The Road to Economic Freedom; Volume I and II, An Elgar Reference Collection, Cheltenham and Northampton.

Crew, M. – Parker, D. (2006), International Handbook on Economic Regulation, Edward Elgar, Cheltenham and Northampton.

Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: Izazovi institucionalnih prilagodbi, Drugi svezak (urednica: Katarina Ott), Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2004.


Pridruživanje Hrvatske Europskoj uniji: Ususret izazovima pregovora, Treći svezak (urednica: Katarina Ott), Institut za javne financije i Zaklada Friedrich Ebert, Zagreb, 2005.

Što čini Hrvatsku poduzetničkom zemljom?, Rezultati GEM 2002. –2005. za Hrvatsku; CEPOR, Zagreb, 2006.

Što čini Hrvatsku poduzetničkom zemljom?, Rezultati GEM 2006. za Hrvatsku; CEPOR, Zagreb, 2007.

Vidović, D. – Pauković, D. (2006), Globalizacija i neoliberalizam: Refleksije na hrvatsko društvo, CPI, Zagreb, 2006.

Mrak, M. – Rojec, M. – Silva-Jauregui, C. (2004), Slovenia – From Yugoslavia to the European Union, The World Bank, Washington.

Međunarodni znanstveni skup: Ekonomska politika: Izvoz kao temelj strategije razvoja hrvatskog gospodarstva, Ekonomija/Economics, RIFIN, god 12, broj 1, Zagreb, listopad, 2005.

Scharioth, J. i dr. (2005) Horizons2020: A thought-provoking look at the future; A study refort of TNS Infratest Wirtschaftsforschung, TNS Infratest, Munich.

Cluster Analysis: A New Tool for Understanding the Role of the Inner City in a Regional Economy, Morrison Institute for Public Policy, Arizona State University, April 1997.

EBRD Transition Report 2005: Business in Transition, Office of the Chief

Economist, www.ebrd.com

The Economist, A Special Report on the European Union, March 17th 2007, str. 8.

The new Lisbon Strategy - An estimation of the economic impact of reaching five Lisbon Targets Industrial Policy and Economic Reforms Papers No. 1; George M.M. Gelauff and Arjan M. Lejour; Enterprise and Industry Directorate-General; January 2006.

The Lisbon European Council – An agenda of economic and social renewal for Europe – contribution of the European Commission to the Special European Council in Lisbon, 23-24th March 2000.

Wim Kok Report (2004), Facing the Challenge - The Lisbon strategy for growth and employment, Luxembourg, november.

Implementing the Reniewed Lisabone Strategy for Growth and Jobs, EU Commision, Brussels, 2007, Part I, str. 8.


http://www.mvpei.hr/ei/default.asp?ru=515&sid=&akcija=&jezik=1

www.worldbank.com

www.konkurentnost.hr

hrvatska i europska unija : kopenhaŠki kriteriji ... · hrvatska i europska unija : kopenhaŠki...

Documents