EUROPSKA UNIJA

Nastanak EU povezan je sa željom da se onemoguće stradavanja koja su na europskom kontinentu prouzročili I. i II. Svjetski rat. Francuski ministar vanjskih poslova, Robert Schuman je 9. svibnja 1950., deklaracijom predložio integraciju industrija za ugljen i čelik Zapadne Europe u nadnacionalnu zajednicu( isto je zagovarao francuski ekonomist Jean Monnet). Danas taj dan slavimo kao Dan Europe.

Potpisivanjem Ugovora o Europskoj zajednici za ugljen i čelik (EZUČ) 18. travnja 1951. u Parizu su Njemačka, Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg i Italija uspostavile zajednički okvir za dogovore o proizvodnji i distribuciji ugljena i čelika, te autonomni sustav institucija koje će time upravljati sljedećih 50 godina. Ugovor je stupio na snagu 23. srpnja 1952. godine. 25. ožujka 1957. Europska zajednica za ugljen i čelik u Rimu potpisuje Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) i Europske zajednice za atomsku energiju, koji je stupio na snagu prvim danom sljedeće godine.

Carine između ovih šest država su ukinute 1. srpnja 1968. godine. Europskoj ekonomskoj zajednici priključile su se 1973. Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Grčka se priključuje 1981. godine, Španjolska i Portugal 1986. Nakon pada berlinskog zida 1989. mijenja se politička slika Europe.

Europska unija (EU) jedinstvena je nadnacionalna integracija europskih demokratskih država (28 članica) okupljenih s ciljem promicanja mira i blagostanja. Ona nije federalna država (kao npr.SAD), niti je međunarodna organizacija za suradnju između vlada (kao npr. UN). EU je regionalna organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti, te zaštita prava i interesa građana.

INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE Europski parlament, – Europsko vijeće, – Vijeće EU-a, – Europska komisija, – Sud Europske unije, – Europska središnja banka, – Revizorski sud.

EUROPSKI PARLAMENT

EUROPSKI PARLAMENT Zastupnici u Europskom parlamentu,

koje svakih pet godina izravno biraju birači u EU-u, zastupaju narod. Parlament je, uz Vijeće Europske unije („Vijeće“), jedna od glavnih zakonodavnih institucija EU-a.

GLAVNE ULOGE EU PARLAMENTA:

rasprava o europskim propisima i njihovo donošenje, u suradnji s Vijećem

praćenje aktivnosti ostalih institucija EU-a, osobito Komisije, da bi se zajamčilo njihovo djelovanje u skladu s demokratskim načelima

rasprava o proračunu EU-a i njegovo donošenje, u suradnji s Vijećem.

DONOŠENJE EU ZAKONODAVSTVA

U mnogim područjima, primjerice zaštiti potrošača i okoliša, Parlament pri odlučivanju o sadržaju zakonodavstva EU-a i njegovu službenom donošenju surađuje s Vijećem (koje predstavlja nacionalne vlade). Taj se postupak zove„redovni zakonodavni postupak“.

Prema odredbama Lisabonskog ugovora povećao se broj politika koje se donose novim redovnim zakonodavnim postupkom, pa je Parlament dobio veći utjecaj na sadržaj zakonodavstva u područjima kao što su poljoprivreda, energetska politika, imigracija i sredstva EU-a.

Parlament mora dati suglasnost i pri donošenju drugih važnih odluka, primjerice pri odobravanju pristupanja novih zemalja EU-u.

DEMOKRATSKI NADZOR Parlament nadzire druge europske

institucije na nekoliko načina. Kada se imenuje nova Komisija, njezinih

28 članova – po jedan iz svake države članice – ne može preuzeti dužnost dok ih Parlament ne odobri. Ako se zastupnici u Europskom parlamentu ne slažu s imenovanjem nekoga od kandidata, mogu odbiti imenovati čitavu Komisiju.

NADZOR PRORAČUNA Parlament donosi godišnji proračun EU-a

u suradnji s Vijećem Europske unije. Parlament ima odbor koji nadzire

proračunsku potrošnju te svake godine donosi mišljenje o Komisijinu rukovanju proračunom za prethodnu godinu.

SASTAV Broj zastupnika svake zemlje u

Europskom parlamentu otprilike je razmjeran broju njezinih stanovnika. Nijedna država članica ne može imati manje od šest ni više od 96 zastupnika u Europskom parlamentu, a njihov ukupan broj ne može biti viši od 751 (750 i predsjednik). Zastupnici su grupirani po političkom opredjeljenju, a ne po državljanstvu

LOKACIJA Europski parlament radi na tri mjesta – u

Bruxellesu (u Belgiji), u Luxembourgu (u Luksemburgu) i u Strasbourgu (u Francuskoj).

Luxembourg je sjedište administrativnih službi Parlamenta (tzv. „Glavnog tajništva“).

Sastanci čitavog Parlamenta („plenarne sjednice“) održavaju se u Strasbourgu i Bruxellesu. Sastanci odbora također se održavaju u Bruxellesu

EUROPSKO VIJEĆE

ČLANOVI Europsko vijeće sastoji se od šefova

država ili vlada država članica zajedno s njegovim predsjednikom i s predsjednikom Komisije. Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku sudjeluje u njegovu radu. Kad to nalaže dnevni red, članovi Europskog vijeća mogu odlučiti da svakome od njih pomaže ministar, a u slučaju predsjednika Komisije, član Komisije.

ČIME SE BAVI EUROPSKO VIJEĆE? Europsko vijeće Uniji daje potreban

poticaj za njezin razvoj i utvrđuje opće političke smjernice i prioritete tog razvoja. Ono ne izvršava zakonodavne funkcije.

VIJEĆE EUROPSKE UNIJE Vijeće EU (engl. Council of the European

Union) glavno je tijelo EU za donošenje odluka.

SASTAV VIJEĆA EUROPSKE UNIJE Vijeće čini 28 ministara vlada od kojih svaki

predstavlja jednu državu članicu (koji će ministri sudjelovati na sastanku, ovisi o temi koja je na dnevnom redu: vanjska politika, poljoprivreda, industrija, promet, zaštita okoliša itd.)Prema Lisabonskom ugovoru Vijećem za vanjske poslove će predsjedati visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, a u drugim područjima će predsjedati ministar zemlje nositeljice rotirajućeg šestomjesečnog predsjedanja.

OVLASTI Vijeće i Europski parlament dijele

zakonodavnu vlast te odgovornost za proračun sukladno „postupku suodlučivanja“.

Vijeće također sklapa međunarodne ugovore o kojima je pregovarala Komisija.

NAČIN ODLUČIVANJA

Da bi prijedlog bio prihvaćen, trebat će podršku dvije vrste većina: većine zemalja (barem 15) i većine cjelokupnoga stanovništva EU-a (države koje ga podržavaju moraju predstavljati barem 65 % stanovništva EU-a).

BROJ GLASOVA DRŽAVA ČLANICA Njemačka, Francuska, Italija, Velika Britanija 29 Španjolska, Poljska 27 Rumunjska14 Nizozemska13 Belgija, Češka, Grčka, Mađarska, Portugal 12 Austrija, Bugarska, Švedska10 Danska, Irska, Litva, Slovačka, Finska, Hrvatska

7 Estonija, Cipar, Latvija, Luksemburg, Slovenija

4 Malta 3 Ukupno 352

PRIMJER Vijeće Europske Unije izglasalo je prijedlog Komisije o prijedlogu direktive koja ima za cilj

smanjenje uporabe plastičnih vrećica, a koji je Hrvatska nastojala promijeniti kako bi zaštitila domaće proizvođače tih vrećica, doznaje se iz europskih izvora.

Riječ je o stajalištu Vijeća EU-a, koje je prije tri tjedna izglasano na sastanku Odbora stalnih predstavnika (COREPER). Na temelju toga stajališta, talijansko predjedništvo EU-a sada pregavora s druge dvije institicije, s Europskim parlamentom i Komisijom i stoga nije riječ o odluci o konačnom izgledu direktive.

Prema diplomatskim izvorima, Hrvatska je glasovala protiv nastojeći zaštiti domaće proizvođače plastičnih vrećica. Prema podacima Hrvatske gospodarske komore, u proizvodnji tih vrećica radi oko 1500 ljudi.

Ni jedna druga članica nije imala problema s prijedlogom Komisije, stoga Hrvatska nije imala nikakavih izgleda da zaustavi ili promijeni taj prijedlog.

Europska komisija je prije godinu dana predložila niz mjera kako bi se smanjila uporaba plastičnih vrećica, a države članice po tom prijedlogu bi imale na raspologanju mjere od uvođenja pristojbi na uporabu tih vrećica do njihove zabrane, što je ranije smatrano protuzakonitim.

Komisija je predložila promjenu direktive o ambalaži i ambalažnom otpadu, a glavne promjene se odnose na uvođenje obveza za države članice da donesu mjere za smanjenje uporabe plastičnih vrećica tanjih od 50 mikrona, koje se najčešće koriste jednokratno, a te mjere mogu uključivati uvođenje nameta na uporabu vrećica, donošenje nacionalnih ciljeva smanjenja i ograničenja stavljanja na tržište te zabranu korištenja.

Europski parlament traži još ambicioznije promjene direktive tako da stajalište zemalja članica ne mora biti konačno rješenje.

Parlament primjerice traži da se odrede rokovi, od kada bi se uvelo smanjenje uporabe tih vrećica, najprije za 50 posto, a onda i za 80 posto. Zemlje članice se protive takvom određivanju ciljeva. (Hina)

EUROPSKA KOMISIJA Europska komisija izvršno je tijelo EU-a i

predstavlja interese Europe u cjelini (a ne interese pojedinih država). Pojam "Komisija" odnosi se nakolegij povjerenika, ali i na samu instituciju koja ima sjedište u belgijskom gradu Bruxellesu i urede u Luxembourgu. Komisija također ima urede poznate pod nazivom "predstavništva" u svim državama članicama EU-a

SASTAV EUROPSKE KOMISIJE

Novi tim od 28 povjerenika (po jedan iz svake države EU-a) imenuje se svakih pet godina. Europsko vijeće imenuje kandidata za predsjednika Komisije, kojeg mora odobriti većina članova Europskog parlamenta. Ako članovi Europskog parlamenta odbiju kandidata, Vijeće mora predložiti novog kandidata u roku od mjesec dana. Kandidat za predsjednika odabire povjerenike (i njihova područja politike) među kandidatima koje predlože države EU-a. Popis povjerenika zatim se dostavlja na odobrenje (od strane kvalificirane većine) najprije Vijeću ministara, a zatim i Parlamentu. Ako ga Parlament odobri, Vijeće službeno imenuje novu Komisiju.

SUD EUROPSKE UNIJE

Sud tumači pravo EU-a kako bi se osigurala njegova jednaka primjena u svim državama članicama. On osim toga rješava i pravne sporove između vlada država članica i institucija EU-a. Privatne osobe, poduzeća ili organizacije mogu se također obratiti Sudu ako smatraju da je neka od institucija EU-a prekršila njihova prava.

SASTAV Sud se sastoji od po jednog suca iz

svake države članice. Sudu pomaže devet „nezavisnih

odvjetnika” koji iznose mišljenja o predmetima pred Sudom. Njihov rad mora biti javan i nepristran.

Suci i nezavisni odvjetnici imenuju se na razdoblje od šest godina i mogu biti ponovno imenovani. Imenovanja se temelje na dogovoru između vlada država članica.

VRSTE POSTUPKA Sud donosi odluke u postupcima koji su pokrenuti pred

njime. Pet najučestalijih vrsta postupaka odnosi se na: prethodna pitanja – kada nacionalni sudovi od Suda

zatraže tumačenje određenoga pitanja vezanog uz pravo EU-a

tužbe zbog neispunjenja obveze  – pokrenute protiv vlada država članica koje nisu ispunile obveze predviđene pravom EU-a

tužbe za poništenje – protiv propisa EU-a kada se smatra da se njima krše ugovori EU-a ili temeljna prava

tužbe zbog propusta – protiv institucija EU-a zbog nedonošenja odluka koje su bile obvezne donijeti

izravne tužbe – koje pokreću privatne osobe, poduzeća ili organizacije protiv odluka ili mjera EU-a.

IZVORI PRAVA EUROPSKE UNIJE

Države članice kroz Osnivačke ugovore prenose svoje regulatorne ovlasti na institucije Unije, a na temelju tih donesenih ovlasti institucije Unije autonomno uređuju pravne odnose na europskoj i nacionalnoj razini, neovisno o državama članicama.

Pravo Europske unije, naziva se još i europsko pravo, a čini ga ukupnost svih propisa važećih u okviru Europske unije.

Pravna stečevina Europske unije naziv koji se odnosi na cjelokupno dosad akumulirano pravo EU, odnosno na skup pravnih normi i odluka koje obvezuju sve zemlje članice unutar Europske unije.

Svaka država koja želi pristupiti u članstvo EU mora prihvatiti osnivačke ugovore i druge sadržaje izvedene iz ugovora i uskladiti svoje zakonodavstvo s pravnom stečevinom EU.

IZVORI PRAVA EU Osnivački ugovori, Opća načela prava, Međunarodni sporazumi kojima se

uređuju međusobni odnosi EU i drugih međunarodnih organizacija ili trećih država,

Pravni akti institucija EU i Sudska praksa Suda EU.

OSNIVAČKI UGOVORI Predstavljaju primarni izvor prava EU, na kojem se

temelje sve ostale pravne norme. OU su definirani ciljevi i ovlasti Unije te način ostvarivanja tih ciljeva. Oni uređuju međusobne odnose između institucija EU i predviđaju pravne instrumente kojima se uređuju pitanja iz ovlasti Unije, postupak njihova donošenja i način djelovanja. Unija se zasniva na načelu dodijeljenih ovlasti, što znači da može uređivati samo ona pitanja za koja joj je dodijeljena ovlast Osnivačkim ugovorima.

Osnivači ugovori označavaju međunarodne ugovore kojima su osnovane EZ i EU.

Obuhvačaju: Ugovor o funkcioniranju Europske unije i Ugovor o Europskoj uniji,Ugovor iz Maastrichta (1993.), Ugovor iz Amsterdama (1997.), Ugovor iz Nice (2001.) Lisabonski ugovor (2007.), te druge akte.

OPĆA NAČELA PRAVA

Nepisane su pravne norme koje utvrđuje Sud EU u svojoj praksi, a smatraju se inherentnim temeljnom pravnom poretku EU. Ona omogućavaju popunjavanje pravnih praznina i tumačenje postojećih normi. Ubrajaju se u primarne izvore prava EU.

SEKUNDARNI IZVORI PRAVA EU

Proizlaze iz Osnivačkih ugovora i nastaju aktivnošću institucija EU. Najbrojnija su skupina pravnih pravila, a prema tipologiji razlikuju se: uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja.

Uredbe su akti opće primjene koji obvezuju u cijelosti i izravno su primjenjive u svim državama članicama.

Direktive su definirane kao akti koji u pogledu rezultata koji se njima ostvaruju obvezuju svaku državu članicu kojoj su upućeni ali ostavljaju državama članicama izbor forme i metode njezina prenošenja u nacionalni sustav.

Odluke su definirane kao akti koji u cijelosti obvezuju one kojima su upućeni.

Preporuke i mišljenja su neobvezujući pravni akti.

ZAKONODAVNI POSTUPCI Na temelju Lisabonskog ugovora postoji redovni

zakonodavni postupak i više posebnih zakonodavnih postupaka koje je moguće podijeliti na one u kojima se traži suglasnost i one u kojima se traži savjetodavno mišljenje EP.

Redovni zakonodavni postupak primjenjuje se na policijsku i sudsku suradnju u kaznenim stvarima. Zakonodavnu inicijativu ima Europska komisija, a da bi prijedlog akta bio prihvaćen potrebno je da ga u istom tekstu, uz tri čitanja, prihvate Vijeće ministara i Europski parlament. Zakonodavne akte donesene na temelju redovnog zakonodavnog postupka potpisuju predsjednik Vijeća ministara i predsjednik Europskog parlamenta.

REDOVNI ZAKONODAVNI POSTUPAK

Primjenjuje se na policijsku i sudsku suradnju u kaznenim stvarima. Zakonodavnu inicijativu ima Europska komisija, a da bi prijedlog akta bio prihvaćen potrebno je da ga u istom tekstu, uz tri čitanja, prihvate Vijeće ministara i Europski parlament. Zakonodavne akte donesene na temelju redovnog zakonodavnog postupka potpisuju predsjednik Vijeća ministara i predsjednik Europskog parlamenta.

DONOŠENJE ODLUKA U EU Europski parlament ima zakonodavne ovlasti, te na

inicijativu Europske komisije, zajedno s Vijećem EU donosi propise, pri čemu, u zakonodavnom postupku osigurava demokratski legitimitet na europskoj razini.

  Vijeće EU, je uz Europski parlament glavno regulatorno

tijelo EU. Ono suodlučuje u zakonodavnom postupku zajedno s Europskim parlamentom, a u nekim područjima ima i samostalnu zakonodavnu ovlast uz obvezu savjetovanja Europskog parlamenta (tzv. posebni zakonodavni postupci).

Komisija ima isključivo pravo zakonodavne inicijative, osim u području zajedničke vanjske i sigurnosne politike gdje EU ne može donositi zakonodavne akte. Komisija priprema prijedloge europskih politika i pravnih akata (sekundarno pravo) te ih, kada budu prihvaćeni, provodi.

MEĐUNARODNI STANDARDI ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA

VIJEĆE EUROPE Utemeljilo je 1949. u Londonu deset

zapadnoeuropskih država (danas je taj broj 47 europskih država), želeći učvrstiti demokraciju, vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava na europskom kontinentu kako se strahote dvaju svjetskih ratova više nikad ne bi ponovile. Republika Hrvatska postala je članica Vijeća Europe 1996. godine,

Vijeće Europe se posebno bavi zaštitom ljudskih prava, demokracije, vladavine prava, rješavanjem društvenih problema, njegovanjem europskog identiteta I drugim zadacima.

Glavna su tijela Parlamentarna skupština, Odbor ministara, Europski sud za ljudska prava,

EUROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH

SLOBODA Temeljni je i najstariji instrument zaštite

ljudskih prava koji se ostvaruje u sustavu Vijeća Europe.

Od trenutka potpisivanja 1950. godine pa do danas, izvornom tekstu Konvencije pridodano je ukupno četrnaest (14) protokola koje bi mogli definirati kao pravna pravila kojima se vrše izmjene i dopune osnovnog teksta Konvencije

OSNOVNA PRAVA I SLOBODE:

Pravo na život (čl. 2) Sloboda od mučenja i nečovječnog i ponižavajućeg

postupanja ili kazni (čl. 3) Zabrana ropstva i prisilnog rada (čl. 4) Pravo na slobodu i osobnu sigurnost (čl. 5) Pravo na pošteno i javno suđenje u razumnom roku (čl.

6) Sloboda od retroaktivne primjene kaznenog

zakonodavstva (čl. 7) Pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života,

doma i dopisivanja (čl. 8) Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti (čl. 9) Sloboda izražavanja (čl. 10) Sloboda okupljanja i udruživanja (čl. 11) Pravo na sklapanje braka i osnivanje obitelji (čl. 12)

Konvencija je nakon ratifikacije, postala dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske.

Sukladno članku 141. Ustava „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava“, to znači da njene odredbe postaju izravno primjenjive za sudove i druge državne organe, te sva tijela koja imaju javne vlasti, a po pravnoj snazi su iznad zakona Republike Hrvatske

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA U STRASBOURGHU

Sudska institucija osnovana 1959. godine, za zaštitu prava i sloboda koje se jamče Europskom konvencijom o ljudskim pravima

Tri su institucije postupno razvijane kako bi taj mehanizam učinile djelotvornim: Komisija za ljudska prava (1954), Europski sud za ljudska prava (1959) te Odbor, odnosno Vijeće ministara vanjskih poslova Vijeća Europe.

Nadležnost Suda obuhvaćaju sve predmete koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije i protokola uz nju, uključujući pojedinačne zahtjeve, međudržavne pritužbe i savjetodavna mišljenja na zahtjev Vijeća ministara.

POSTUPAK PRED SUDOM Inicijalni akt za pokretanje spora pred

Sudom je predstavka. Predstavke su sredstva kojima se traži zaštita u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda od strane države potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima i članice Vijeća Europe. Sud može primiti predstavke od svake osobe, nevladine organizacije ili skupine osoba koji tvrde da su žrtve povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima uz nju, učinjene od strane neke visoke strane ugovornice.

Predstavke se dostavljaju na posebnom formularu, koji sadrži podatke o Sudu, podnosiocu predstavke, državi koja je prekršila obavezu preuzetu Europskom konvencijom, činjenicama i dokazima kršenja ljudskih prava. Individualni zahtjev se može podnijeti nakon što su iscrpljena sva dopuštena pravna sredstva u domaćem pravnom sustavu (poslije ustavne tužbe) i to unutar roka od 6 mjeseci od dana donošenja konačne odluke.

Odluke Suda su obvezatne i o njihovoj provedbi vodi računa Vijeće Ministara vanjskih poslova Vijeća Europe. Odredbe Ustava Republike Hrvatske su u potpunosti sukladne s jamstvima sadržanim u Konvenciji.

Slučajevi povrede Konvencije u praksi dosta su česti i Sud je već donio veći broj odluka u predmetima protiv Republike Hrvatske, poglavito u predmetima koji se odnose na nedjelotvornost i neopravdane odgode u pružanju pravne zaštite od strane hrvatskih sudova. Pravomoćne i izvršne sudske odluke postaju izvor prava, odnosno osnova svih budućih odlučivanja.