geo politika

5/8/2018 Geo Politika - slidepdf.com

http://slidepdf.com/reader/full/geo-politika 1/10

“FAKULTET PRAVNIH NAUKA”

Seminarski rad iz predmeta: Geopolitika Tema: GEOPLITIKA U SAD

Mentor: Student:Doc. Dr Dragan Pantić TamaraBabić 80-10/rop

Banja Luka, Jul 2011.



SADRŽAJ :

1.UVOD.......................................................................................................................3

2. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE..............................................................................4

3. GEOPOLITIČKA I GEOSTRATEŠKA SLIKA SJEVERNOAMERIČKOG KONTINENTA........8

4. ZAKLJUČAK .............................................................................................................9

5.LITERATURA...........................................................................................................10

5.LITERATURA

Geopolitika u SAD Strana2



1.UVOD

Dvadeseti vijek u ljudskoj istoriji biće poznat kao vijek velikih ratova. Čak dva svjetska

rata i brojni sukobi manjih razmjera unijeli su goleme promjene u svjetskoj geopolitici. Neke

države su potpuno nestale, neke su se raspale na više manjih, neke su izgubile svoju moć dok su

neke stekle status svjetskih sila i počele nametati hegemoniju susjednim državama, ali i u cijelom

svijetu.

Evropa je bila pozornica svjetskih zbivanja. Ostatak svijeta još uvijek je velikim dijelom

bio razdijeljen između evropskih sila, dok su jedino SAD na zapadu i Japan na istoku mogli

konkurisati Evropi. Međutim, ona je bila i poprište oba svjetska rata, čije se posljedice osijećaju

još i danas.

Nakon 2. svjetskog rata nastupilo je razdoblje dominacije dviju sila – SSSR-a i SAD-a te

su se brojne druge zemlje svijeta počele okupljati oko jednog od ta dva centra. Značajno je da su

i evropske kolonije dobile nezavisnost i počele su uključivati u svjetska zbivanja utičući na

svjetsku politiku. Odnosi između zemalja svijeta koji su nastali tada nisu nestali niti nakon

raspada SSSR-a, a uvelike su se očuvali i na početku 21. vijeka. Zato je za razumijevanje

svjetske geopolitike danas potrebno dobro poznavati geopolitiku posljednjih 20-30 godina, jer je

ona još uvijek prisutna.




2. SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE

Sjedinjene Američke Države su nakon Drugoga svjetskog rata postale nadmoćna globalna

sila koja svoje interese diljem svijeta osigurava ili superiornom diplomatskom pozicijom ili

superiornom vojskom sposobnom provesti nužne ‘’intervencije’’ u vrlo kratkom vremenskom

razdoblju. SAD su uspijevale, i još uvijek uspijevaju, održavati svoju nadmoćnu poziciju, no od

Drugoga svjetskog rata do danas, ipak su se događale neke promjene. Sve do kraja 80-ih godina

20. vijeka, protuteža (makar inferiorna, ali ipak ozbiljna) SAD-u je bio SSSR, pa se s padom

komunizma dogodio prijelaz iz bipolarnosti svjetske moći u unipolarnost. SAD je tako postao,

može se reći, apsolutni vladar svijeta. No ipak, razvojem ostatka svijeta, ta koncentrisana moć se

počela razrjeđivati.

Zbog uticaja i prijetnje SSSR-a SAD nije mogao provesti hegemoniju na velik broj

zemalja, međutim, situacija se promijenila u zadnjoj deceniji 20. vijeka kada se SSSR raspao.

Od tada pa sve do danas, odnosno zadnjih 20 godina, SAD je proširio svoju dominaciju nad

cijelim svijetom, stavljajući pod svoju kontrolu važna strateška mjesta i područja bogata

sirovinama.

Prema službenim američkim statistikama (Base Structure Report), SAD su fiskalne

godine 2005. službeno imale 737 vojnih baza u 130 zemalja (slika 1), u kojima je bilo prisutnooko pola milijona osoblja, što vojnog što civilnog, a njihovu vrijednost američka je vlada

procijenila na oko 200 milijardi dolara, što se, međutim, u stručnim nevladinim krugovima

smatra podcijenjenim. Prekomorske vojne baze SAD-a uključuju 32 000 vojnih baza, hangara,

bolnica i drugih zgrada koje su u vlasništvu američke vojske i još 16 500 iznajmljenih, a kada se

tome pridoda i gotovo 3 miliona kvadratnih kilometara zemlje u vlasništvu američke vojske,

Pentagon se ispostavlja kao najveći privatni zemljoposjednik u svijetu (URL 12).

Službene statistike ne uključuju, međutim, neka glomazna postrojenja osnovanauglavnom nakon 11. septembra 2001., poput kampa Bondsteel na Kosovu, baza u Afganistanu,

Izraelu, Iraku, Kirgistanu, Kataru i Uzbekistanu, tajnih CIA-inih zatvora za ispitivanje

osumnjičenika za terorizam, kao i velike špijunske instalacije u Velikoj Britaniji koja se službeno

vodi kao baza britanske Kraljevske avijacije, te nekih nuklearnih postrojenja koja američka




vojska nastoji sakriti čak i od samih vlada država-domaćina. Kada se sve to zbroji, ukupan realan

broj tih postrojenja procjenjuje se na oko hiljadu.

Slika 1. Zemlje s američkim vojnim bazama1

Tokom 1990-ih vlada Billa Clintona je namjeravala zatvoriti neke vojne baze koje su

postale nepotrebne nakon razdoblja Hladnog rata, poput onih u Njemačkoj, Italiji i Južnoj Koreji,

no taj proces preokrenut je s dolaskom na vlast neokonzervativaca, u čiju se ideologiju svakako

ne uklapa demilitarizacija, već transformacija vojske u lakšu, agilniju i tehnički napredniju.

Za razliku od Clintonove strategije ratovanja, prema kojoj su SAD trebale biti sposobne

voditi dva rata istovremeno – jedan na Bliskom istoku, a drugi u sjeveroistočnoj Aziji, strategija

bivšeg ministra obrane Donalda Rumsfelda temeljila se na formuli "1-4-2-1", odnosno

istovremenoj "odbrani SAD-a", "održavanju snaga za sprječavanje agresije u četiri kritične regije

svijeta – Evropi, sjeveroistočnoj i jugozapadnoj Aziji, te na Bliskom istoku", "sposobnosti borbe

1 http://antiisgood.files.wordpress.com




protiv agresije u dvije od ovih regija simultano", te "sposobnosti pobijede, uključujući i smjenu

režima i okupaciju, u jednom od ta dva konflikta" (Engdahl, 2004.)

SAD je jedina zemlja koja ima okupacijsku vojsku razasutu po cijelom svijetu i to na

svim kontinentima. To znači da je SAD zemlja koja je najpripremljenija za invaziju na neku

drugu zemlju, obranu od invazije, protunapad i predstavlja prijetnju svakoj zemlji koja pokuša

napasti neku od saveznika SAD-a ili sam SAD.

Što se tiče vojne prisutnosti SAD po kontinentima, najmanje vojnika imaju na prostoru

Afrike i Australije. U Aziji, ne računajući Bliski Istok i Afganistan, je 2007. godine bilo

stacionirano preko 75 000 američkih vojnika, i to 26 000 vojnika u Južnoj Koreji, čak 48 000 u

Japanu, a preostalih 1000 u Singapuru, Indoneziji, Tajlandu i dr. U Evropi je bilo stacionirano 93

000 vojnika, s tim da je najviše bilo u Njemačkoj, nešto vište 64 000, zatim Italiji 11 600,

Ujedinjenom Kraljevstvu 10 900 i preostalih nekoliko hiljada u Grčkoj, Španiji, Turskoj, Belgiji,

Portugalu, Holandiji i dr. Na Bliskom Istoku, uključujući i Afganistan, koncentriran je najveći

broj američkih vojnika izvan matične države. U Iraku je 2007. godine bilo preko 170 000

američkih vojnika. Taj broj se svako malo promijeni, jer se šalju dodatne snage, dok u isto

vrijeme velik broj vojnika odlazi natrag u SAD. Treba takođe računati i na vojnike saveznika

SAD-a čija vojska u Iraku prelazi broj od nekoliko desetaka hiljada. U Afganistanu se nalazi

mnogo manji broj američkih vojnika, nešto manje od 20 000. I taj broj je promjenjiv s obziromda se svako malo šalju dodatna pojačanja od nekoliko hiljada. Najnoviji plan američke vlade i

predsjednika Obame je poslati dodatnih 7 000 vojnika u Afganistan. Ovdje se takođe nalazi i

nekoliko hiljada vojnika zemalja saveznica SAD-a (URL 1).

Što se, pak, tiče nuklearnog oružja, SAD raspolaže s oko 10 000 raketa, od kojih je 2000

uvijek pripravno da se upotrijebi "u roku od pola dana ili manje", a ono izvan SAD-a

raspoređeno je u Kanadi, na Kubi, Grenlandu, Islandu, u Japanu, Maroku, Filipinima, Puerto

Ricu, Južnoj Koreji, Španiji, Tajvanu, Belgiji, Grčkoj, Italiji, Holandiji, Turskoj, Velikoj

Britaniji i Njemačkoj. Osim toga, SAD s nekim zemljama imaju razvijene "nuklearne alijanse",

poput Britanije i Francuske još od kraja Drugog svjetskog rata, te Izraela, Japana, Indije i

Pakistana (URL 4).

U Ekvadoru, u martu 2007. godine održana je prva međunarodna konferencija kojoj je

cilj zatvaranje stranih vojnih baza razasutih po cjelom svijetu. Ovo "stranih" mahom se, pak,




odnosi na američke vojne baze, jer činjenice pokazuju kako nije pretjerivanje reći da je američko

vojno prisustvo u svijetu toliko uznapredovalo da se može govoriti o savremenom obliku

kolonijalizma.

S ovakvom vojnom prisutnošću diljem svijeta, SAD je glavni ''igrač'' u međunarodnoj

politici. Vojska SAD-a smatra se najjačom svjetskom, iako je npr. kineska vojska brojnija ili

Rusija ima veću količinu nuklearnog oružja.

Bitna značajka američke vojske je to što je to najmodernija vojska zbog iznimno visokog

izdvajanja državnog novca u svrhu razvoja naoružanja - više od 20 posto godišnjeg proračuna

daje na vojsku (slika 2), što je jednako vojnim troškovima ostatka svijeta. Kina, Rusija, Sjeverna

Koreja, Indija – vojne sile koje slijede nakon SAD-a imaju veliko naoružanje i velik broj

vojnika, ali je to oružje tehnološki manje napredno, pa čak i zastarjelo u usporedbi sa SAD-om,ili Izraelom, Njemačkom, Velikom Britanijom i dr.

Slika 2. Ulaganja SAD-a u vojsku od 2001.-2009. godine2

2 http://antiisgood.files.wordpress.com




3. GEOPOLITIČKA I GEOSTRATEŠKA SLIKASJEVERNOAMERIČKOG KONTINENTA

Na svome tlu, u Sjevernoj Americi, SAD nemaju nikakvu prijetnju od okolnih zemalja.

Na sjeveru graniči s Kanadom koja im je saveznik, a na jugu s Meksikom. Meksiko, geografski

gledano spada u Latinsku Ameriku, međutim, dugi niz godina SAD se upliće u meksičku politiku

čime ga je okrenuo od susjednih latinskoameričkih zemalja. Danas zbog toga Meksiko ima

snažnije veze sa SAD-om nego sa svojim južnim susjedima. Jedina izloženija tačka Sjedinjenih

Država jest Aljaska koja se nalazi nasuprot Rusiji od koje je odvojena Beringovim prolazom pa

se tu nalaze brojne američke vojne i avio baze, koje su jednim dijelom naslijeđe Hladnog rata.

Unatoč tome što SAD nose status najjače svjetske sile, ekonomski gledano one zaostaju

za nekim zemljama svijeta. Američki nadzor nad svjetskim bogatstvom se prema većini procjena

smanjio s približno pedeset posto na polovicu te vrijednosti, budući da se svjetska ekonomija

prestrojila u ‘’tropolni’’ poredak, s trima glavnim središtima moći: Sjeverna Amerika, Evropa i

Azija, s glavnim središtem u Japanu. Ta se struktura u međuvremenu mijenjala, osobito s

pojavom i jačanjem istočnoazijskih ‘’tigrova’’ i ulaskom Kine u globalni sistem u ulozi važnog

potrošača i proizvođača. Godine 2006. SAD je imao trgovinski deficit od 19% ukupnog BDP-a(URL 1). Zato ne čudu najnovije vijesti da bi tri spomenute zemlje, SAD, Kanada i Meksiko,

mogli stvoriti jednu veliku superdržavu – Sjevernoameričku Uniju.

Naime, SAD, Kanada i Meksiko već imaju sporazum o slobodnoj trgovini (NAFTA), a

Sjevernoamerička Unija trebala bi predstavljati proširenje tog sporazuma. Uvela bi se nova

valuta zvana amero koja bi zamijenila današnji dolar, a sve u cilju zaustavljanja opadanja

ekonomske moći SAD-a i povratka na vrh svjetske ekonomije.

Nagađanja o Sjevernoameričkoj Uniji započela su još u 2005. godine kada su se sastalivođe triju država, i kad je na inicijativu SAD-a dogovoren SPP (Security and Prosperity

Partnership Of North America) koji je doveo do niza ugovora koje su Kanada, Meksiko i SAD

počele potpisivati već iste godine. Sastanci su se održali i u narednim godinama. U javnosti o

ovome nije bilo mnogo riječi, iako je bilo nekoliko reportaža na vijestima važnijih televizijskih

kuća.




4. ZAKLJUČAK

Sjedinjene Američke Države su nakon Drugoga svjetskog rata postale nadmoćna globalna

sila koja svoje interese diljem svijeta osigurava ili superiornom diplomatskom pozicijom ili

superiornom vojskom sposobnom provesti nužne ‘’intervencije’’ u vrlo kratkom vremenskom

roku. SAD su uspijevale, i još uvijek uspijevaju, održavati svoju nadmoćnu poziciju, no od

Drugog svjetskog rata do danas, ipak su se događale neke promjene.

Sve do kraja 80-ih godina 20. vijeka, protuteža SAD-u je bio SSSR, pa se s padom

komunizma dogodio prijelaz iz bipolarnosti svjetske moći u unipolarnost. SAD je tako postao,može se reći, apsolutni vladar svijeta što potvrđuje prisutnost njegovi vojnih i avio baza u preko

100 država svijeta. No ipak, razvojem ostatka svijeta, ta koncentrirana moć se počela

razrjeđivati.




5.LITERATURA

1. Engdahl, F. W. (2004.): Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i novi svjetski

poredak , Algoritam, Zagreb,

2. Cvrtila, Vlatko: Politička geografija i geopolitika, priručnik za studente,

www.fakultet.fpzg.hr

3. Defarges, Moreau Philippe: Geopolitički rječnik, CPI, Zagreb, 2006.


geo politika

Documents