Ekonomska politika III

Instrumenti ekonomske politike

Povećanje proizvodnje

Niska stopa nezaposlenosti

Stabilnost cijena

Uravnotežena vanjska trgovina

Četiri makroekonomska cilja

Monetarna politika

Fiskalna politika

Politika dohodaka

Vanjskotrgovinska politika

Četiri makroekonomske politike

Politika (eng. policy) označava procese i način na koji se donose odluke unutar

jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se

opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.

Monetarna politika 1

Sastoji se od kontrole novčane ponude od strane središnje banke ovisno o fazi gospodarskog ciklusa:

U uvjetima inflacije primjenjuje se politika ograničavanja novčane ponude (kontrakcijska monetarna politika).

U uvjetima recesije primjenjuje se politika ekspanzije novčane ponude (ekspanzivna monetarna politika).

Instrumenti monetarne politikepredstavljaju „alat“ kojim se središnje banke služe u ostvarenju ciljeva monetarne politike.

Monetarna politika 2

Instrumenti monetarne politike su: stopa obavezne rezerve – putem koje središnja banka ograničava

poslovnim bankama slobodno raspolagati dijelom svojih sredstava. Za taj iznos se smanjuje kreditni potencijal poslovnim bankama, zakonom utvrđeno pravo središnje banke.

eskontna stopa – svojevrsna cijena kredita; to je kamatna stopa po kojoj središnja banka prima od poslovnih banaka na eskont – reeskont robne mjenice ili druge vrijednosne papire.

operacije središnje banke na otvorenom tržištu – ostvaruju se kupovinom i prodajom vrijednosnih papira (obveznica); uglavnom su to državni vrijednosni papiri (državne obveznice). Ako s vrijednosnim papirima na financijskom tržištu trguju pojedinci, država, poduzeće, u cilju izmjene strukture imovine, pretvarajući vrijednosne papire u novčane, onda se to ne smatra operacijama na otvorenom tržištu u smislu u kome se to definira kao instrument središnje banke. (Kada u gospodarstvu vlada depresija s padom proizvodnje i zaposlenosti, onda središnja banka pristupa ekspanzivnoj monetarnoj politici, odnosno kupovini vrijednosnih papira na financijskom tržištu i obrnuto).

intervencije na deviznom tržištu – kupovinom deviza povećava se, a prodajom smanjuje novčana masa. (S obzirom da je kuna jedino zakonsko sred. plaćanja na domaćem tržištu onda će Hrvatska narodna banka kupovinom deviza povećati novčanu masu i obrnuto.)

Ciljevi monetarne politike:

Visoka zaposlenost postoji kada je potražnja za radom jednaka ponudi rada, što je kompatibilno teorijskom konceptu ostvarivanja pune zaposlenosti uz postojanje određene razine prirodne stope nezaposlenosti.

Ekonomski rast označava povećanje potencijalnog BDP-a neke zemlje.

Stabilnost cijena odnosi se na ostvarivane niskih stopa inflacije između 2 do 3% godišnje uz koje je moguće ostvariti održivi ekonomski rast.

Stabilnost kamatnjaka povećava transparentnost i stabilnost financijskih tržišta te olakšava planiranja vezana uz budući novčani tijek.

Stabilnost financijskih tržišta omogućuje efikasno prenošenja novčanih viškova od suficitarnih ka deficitarnim subjektima te pridonosi izbjegavanju čimbenika razvoja financijske krize.

Uz stabilnost na deviznom tržištu sprječava se promjena uvjeta razmjene vezana uz pad ili rast vrijednosti domaće valute u odnosu na strane valute.

Monetarna politika 3

Fiskalna politika 1

Sastoji se od porezne politike i politike javnih rashoda.

U vrijeme inflacije primjenjivat će se kontrakcijska fiskalna politika u vidu povećanih poreza i smanjenja javnih rashoda.

U vrijeme depresije primjenjivat će se ekspanzivna fiskalna politika u vidu smanjenja poreza i porasta javnih rashoda.

Izdaci države javljaju se u dva različita oblika:

1. Kupovine države

Izdaci na dobra i usluge i transferna plaćanja države (povećavaju dohotke ciljanih skupina kao što su stari ili nezaposleni). → potrošnja države određuje relativnu veličinu javnog i privatnog sektora, tj. koliko se BDP-a troši kolektivno umjesto privatno; izdaci države također utječu na razinu BDP-a.

Fiskalna politika 2

2. Oporezivanje

Utječe na sveukupno gospodarstvo na dva načina:

Porezi smanjuju dohotke ljudi → ostavljajući kućanstva s manje raspoloživog ili s manje dohotka za potrošnju, porezi smanjuju trošenje pučanstva na dobra i usluge → to opet smanjuje potražnju za dobrima i uslugama, što konačno smanjuje stvarni BDP.

Porezi utječu na cijene dobara i faktora proizvodnje i zbog toga na poticaje i ponašanje (npr. što se više oporezuju profiti poduzeća, poduzeća se više obeshrabruju da ulažu u nova kapitalna dobra). Mnogo propisa poreznog zakona ima važan učinak na ekonomsku aktivnost.

Fiskalna politika 3

Mjere fiskalne politike:

javni radovi: primjenjuju se kada je recesija duboka i dugotrajna, koriste se za izgradnju infrastrukture te zbog svog multiplikacijskog efekta. U kratkom roku se ne primjenjuju jer mogu biti generatori inflacije

projekti javnog zapošljavanja: namijenjeni su kratkoročnom zapošljavanju nezaposlenih u javnom sektoru, a mana im je što se takvi radnici teško zapošljavaju u privatnom sektoru

promjene poreznih stopa: u recesiji se porezne stope smanjuju dok se u inflaciji povećavaju. Nedostatak im je duga zakonska procedura oko njihovog donošenja.

automatski stabilizatori: instrumenti fiskalnog sustava koji djeluju trenutačno, a od njih su najznačajniji automatska promjena poreznih prihoda i transferna plaćanja

Politike dohodaka

Odnose se na nadzor nadnica i cijena (primjenjuje se u ratnim vremenima) kao najdrastičniju mjeru te na dragovoljne smjernice za nadnice i cijene kao manje drastične mjere.

Do njihove primjene došlo je prvenstveno iz razloga što primjena fiskalne i monetarne politike može biti iznimno skupa (primjerice potrebne su milijarde dolara gubitka BDP-a (ili jaza BDP-a) da se smanji inflacija za nekoliko postotnih poena.

Mnogi ekonomisti danas vjeruju da su politike dohodaka jednostavno neefikasne dok drugi misle da su više nego beskorisne, da se miješaju u slobodna tržišta, da narušavaju kretanja relativnih cijena i da ne uspijevaju smanjiti inflaciju.

Većina zemalja s visokim dohodcima pribjegava politikama dohotka samo u razdobljima opasnosti.

Vanjskotrgovinska politika 1

Sve države sudjeluju u svjetskom gospodarstvu i međusobno su povezane razmjenom i financijama.

Države budno paze na tokove svoje razmjene s inozemstvom.

Neto izvoz = brojčana razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza.

Cilj širenja međunarodne razmjene bivao je sve važniji kako su države svijeta uviđale da razmjena s inozemstvom potiče efikasnost i podupire ekonomski rast. Budući da su se troškovi prijevoza i veza smanjivali, međunarodne su veze postale čvršće nego što su bile generacije ranije.

Međunarodna je razmjena zamijenila stvaranje imperija i vojno osvajanje kao najsigurniji put do nacionalnog bogatstva i utjecaja. Danas neka gospodarstva razmjenjuju više od polovice svoje proizvodnje.

Vanjskotrgovinska politika 2

Tvorci ekonomske politike brinu se o:

politici razmjene,

sustavima deviznih tečajeva i

usklađivanju makroekonomskih politika.

1. Politike razmjene sastoje se od carina, kvota i drugih propisa koji ograničavaju ili potiču uvoz i izvoz.

Većina politika razmjene ima malen učinak na makroekonomske rezultate, ali su povremeno, kao što je to bio slučaj 1930-ih, ograničenja, na međunarodnu razmjenu tako oštra da uzrokuju velike ekonomske prerazmještaje, inflacije ili recesije.

Vanjskotrgovinska politika 3

2. Upravljanje tržištem deviza Na međunarodnu razmjenu zemlje utječe njezin devizni tečaj, koji je

cijena njezine vlastite valute izražena valutama drugih država.

Države primjenjuju različite sustave da bi regulirale svoja tržišta deviza. Neki sustavi dopuštaju da samo ponuda i potražnja određuju devizne tečajeve. Drugi određuju fiksni devizni tečaj za druge valute.

3. Usklađivanje makroekonomskih politika Bankari središnjih banaka i političke vođe sve više se sastaju jer se

monetarne i fiskalne politike države mogu preliti i utjecati na svoje susjede.

Od 1975. godine vođe glavnih industrijskih zemalja imaju godišnje ekonomske sastanke da bi raspravili zajedničke ekonomske probleme i da bi poduzeli prikladne mjere za postizanje zajedničkih prihvaćenih ciljeva.