Damir Barbaric

Aristotel

,,Od svih jestava, koja su po naravi sustavljena, jedna su neposta-la i nepropadljiva za svu yjecnost, a drugima se steklo da iniajuudjela na postajanju i propadanju. O onima [prvim], uzvisenim ibozanskim, zapalo nas je da imamo slabije motrenjc, jer tu imatek neznatno onoga iz cega bi netko mogao polaziti pri istraziva-nju, a i o tome o cemu ceznemo znati posve je malo toga otvorenoi pruzeno osjetilima. No oko onih propadljivih, jednako biljakakao i zivotinja, vise smo za spoznaju opremljeni, zbog obitavanjas njima zajedno; mnogo ce naime toga o svakome od tu pribi-vajucih rodova dokuciti onaj tko se samo ushtjedne dovoljno na-pregnuti.

Oba ta istrazivanja sadrze zadovoljstvo. Jer od onih prvih akoi tek nesto malo dohvatimo, ipak nam je to, zbog uzvisenosti tespoznaje, slade od svega onoga sto je okolo nas, bas kao sto namje ugledati bilo koji slucajan i neznatan dio onih koje ljubimo sla-de no vidjeti mnostvo drugoga, pa bilo to i jos kako podrobno. Noipak ona druga, zato sto ih i ima vise i vecma se dadu spoznati,u pogledu znanosti stjecu prednost. A uz to, jer su nam bliza i

iiasqj naravi svojstvenija, pruzaju nesto u naknadu u odnosu naonu hlozofiju o bozanskima.

Buduci da smo o njima razlozili, kazujuci ono sto nam se cini,preostaje jos reel o zivotinjskoj naravi, koliko je to moguce ne is-pusLcijnci nista, niti od onoga bezvrijednog niti pak od onoga uzvi-senijeg. Jor i kod onih od njih koja nisu privlacna u pogledu osje-l.a, ipak, sto se tico rnotrenja, narav koja ih je satvorila neizmjer-iui ugodu pruzn onima koji mogu spoznati uzroke i koji su ponanivi I'ilo/.oCi. A i bilo hi, naime, protiv svakoga smisla i apsurd-no ako bisnio, promatrajuci njihove slike, osjecali zadovoljstvo jert i ine ujcclno promatramo i umijece koje ih je satvorilo, recimo sli-karsko, i l l kiparsko, a ne bismo jos vise od toga uzivali u motrenjusamih onih koja su po naravi sustavljena, premda smo tu zacijelou mogucnosti razmotriti i same uzroke. Stoga se ne treba djeti-njasto ustrucavati pri istrazivanju i bezvrijednih zivotinja -jer usvemu sto je naravno jest nesto divljenja vrijedno." (De part. an.644b23-645al7)

Vjerojatno ni u jednom od svojih tekstova kao upravo u ovo-me ulomku iz kasnoga spisa O dijelovima zivotinja nije Aristoteltako sazeto, jasno i iskreno, gotovo kao u nekoj filozofijskoj ispo-vijesti, do rijeci i do izraza doveo najdublji credo cjelokupnog svogzivljenja i filozofiranja. Motriti OECDOEIV) ono sto se pojavljuje ipokazuje sva je njegova strast i jedini posao dostojan filozofa tevrijedan svakog truda i napora. Vec je u ranom Nagovoru na fi-lozofiju filozofa bio shvatio i odredio kao ,,motritelja", kao onogakoji Jedini zivi gledajuci spram naravi i onoga bozanskog te, po-put nekog dobrog kormilara, nacela zivota vezuje uz ona vjecnai postojaiia, tamo se usidruje i zivi po sebi samome". (B50: DerProtreptikos des Aristoteles. Einleitung, Ubersetzung und Kom-mentar von Ingemar During, Frankfurt am Main 1969, str. 54)

Aristotel je prvi koji je cjelinu svega moguceg znanja premanacelima rasclanio i odijelio u motriteljsko (teorijsko), proizvodno(poieticko) i cimbeno (prakticko). No valja uvidjeti da ne samounutar potom jos dalje rasclanjenih motriteljskih znanja (znanostnaravi, znanost onog matematickog, te, kao najvisa, prva filozo-fija odnosno teologija), nego jednako tako i za cjelinu proizvodnihi cimbenih znanja odredujucim i vladajucim biva i ostaje upravosveobuhvatni i jedinstveni nuitriti'.IJKki karakter.

Aristotelov vijek pada u dol)a rasula i propasti klasicnih du-hovnih i politickih /.ivotnib o l> l ika i ocitovanja grckoga polisa. Od

sjajnog I'eriklova razdoblja proslo je vise od pola stoljeca i spo-ineni na n j dostupni su Aristotelu jedino posredstvom opsezne iintenzivnu lektire, sto mu i je za cijeloga zivota ostalo neutoljivomstrascu. Fred ryegovim se ocima zbio poraz Grka kod Heroneje,sain je odrastao na dvoru onih koji su torn bitkom u osnovi ovla-dali Grckom, obrazovao Aleksandra Makedonskog i, izgleda nebez nelagode i intimnog neslaganja, bio svjedokom zacetka jednogkozmopolitski usmjerenog helenistickog imperija, otvorenog svesnaznijoj orijentalizaciji. Neposrednost grckoga zivota ostala muje uskracena kako vremenom rodenja tako i cinjenicom porijekla:kao stranac nije niti imao osobite prilike za izbor o kojemu jed-nom govori u Politici (1324al4-17), naime za izbor izmedu zivotavodenog u zajednici polisa i onoga ,,vise tudlnackog i izdvojenog"iz te iste zajednice.

Zivot

Roden je 384. prije Krista u Stagiri, gradicu na sjevernoj grckqjobali, kao sin makedonskoga dvorskog lijecnika. Godine 367. do-lazi u Atenu te zapocinje studij u Platonovoj Akademiji, gdje osta-je 20 godina. O odnosu izmedu samog ucitelja i mladoga uceiiika,koji je zacijelo vec zarana ocitovao bar dio svojih sposobnosti, nezna se nista pouzdano. Povremena u literaturi iskrsavajuca na-gadanja o tome npr. da Platon u torn i torn dijalogu ustvari odgo-vara na kritike mladica izrecene u krugu Akademije bez ikakvasu ozbiljnijeg uporista. Sigurno je, medutim, da je Aristotel vecrano u Akademiji zapoceo s predavanjima, prvenstveno iz reto-rike, te da je sastavio niz tada uobicajenih protreptickih dijaloga,pisanih po uzoru na Platona i pretezno oslonjenih na njegovnauk.

Nakon Platonove smrti godine 347. napusta Aristotel Atenu,zajedno s Teofrastom i nekolicinom drugih, te odlazi najprije naAssos, zatim u Mitilenu na Lezbosu. Godine 343. prihvaca ponu-du Filipa Makedonskog da preuzme odgajanje i obrazovanje nje-gova trinaestogodisnjeg sina Aleksandra. Kad ovaj, godine 335,zapocinje pripreme za svoj azijski pohod, Aristotel se vraca u Ate-nu. Tada je vec na celu Akademije Speusipa naslijedio Kseno-krat, o cijim I'ilox.olijskim postavkama, a valjda i sposobnostima,Aristotel nije nikada krio svoj jednoznacno nepovoljan sud. Ari-

i i luipl jn olio Helm kolego i studente u prostorima Likeja, na-t1, i l'ci'i|)at,os, osniva knjiznicu i nesto poput muzeja priro-

(lonlovlja, dr/.i prudavanja te neumorno organizira mnogostrukaislrazivanja.

Nakon smrti Aleksandrove napusta Atenu, predmnijevajucivaljda opasnost zbog svog prijateljevanja s Makedonijom, navodnouz rijeci kako nije sklon dopustiti da se Atenjani jos jednom ogri-jese o fllozofiju. Povlaci se u Halkis na Eubeji, rodno mjesto svojemajke, te uskoro umire, godine 322, u svojoj sezdeset i drugojgodini.

Djela

Svi dijalozi i ostali ,,egzotericki" spisi Aristotelovi izgubljeni su,a ono sto nam je ostalo sacuvano u pravilu nisu dovrsena, redi-girana i za objavljivanje pripremljena djela, vec pripremni zapisi,koji su sluzili kao osnova ill ponekad tek podsjetnik predavanji-ma. Izuzetak su od toga neka ocito za javnost oblikovana djela,npr. Nikomahova etika, Topika, najveci dio Politike, kao i mnogistilski i izrazajno ocito dovrseni i dotjerani dijelovi unutar posto-jecih spisa. U cjelini gledano, ocito je da u gotovo svima od njihpostoje slojevi zabiljeski radenih u razlicita vremena, popravci,umeci i dodaci, najcesce od strane Aristotela samog, ponekadmozda i od nekog od njegovih blizih ucenika. Stil je i inace opceni-to strahovito zbijen i sazet, prepun neizrecenih primisli i pretpo-stavki, smislenih sveza koje valja sam u citanju pridodavati, takoda su neki dijelovi zbog toga gotovo nerazumljivi, ili pak ostavlja-ju mnostvo jednako izglednih mogucnosti razumijevanja. Uz to,Aristotel se u ovakvim spisima sluzio vrlo samosvojnim jezikom, svelikim brojem tehnicko-terminologijskih izraza, naslijedenih dje-lomicno iz diskusija u Akademiji, a vecim dijelom i skovanih unjegovim vlastitim pokusajima da rijecju i izrazom izade na krajs misaonim teskocama s kojima se bez prestanka filozofirajucisretao. Sve to, dakako uz osnovni problem tezine samoga onogmisljenog, cini studij Aristotela, pa vec i samo citanje, izuzetnozahtjcvnim pothvatom, sto ce se vjerojatno vidjeti i iz nasih prilo-/.enili prijevoda. Dakako, stoljetni napori filologa, njihova rada naobradi i uskladivanju brojnih verzija i varijanti rukopisa, potpo-nioj;nul,()g strpljivim konzultiranjem dragocjenih antickih kornen-

tatora, pretpostavkom su nasih danasnjih koliko-toliko procisce-nih i usuglasenih tekstova originala.

Ipak ne treba, izgleda, pretjerano zaliti sto nam nisu sacu-vani i egzotericki spisi, ma koliko naprimjer zaneseno Ciceron(Acad. II, 19) hvalio ,,zlatni tok njihova govora" (flumen orationisaureum). Ako je povijest vec birala sto spasiti, svakako je nacinilabolji izbor.

Poredak spisa, kao i naslovi mnogih od njih, ne potjecu odAristotela. Prvo kompletno izdanje cjelokupne ostavstine - mje-rodavno za ono sto do danas poznamo kao Corpus Aristotelicum -priredio je u Rimu skoro tri stoljeca nakon njegove smrti, u pr-vom stoljecu prije Krista, jedanaesti voditelj ,,peripateticke" skoleAndronik s Rodosa. Voden kasno-helenistickom idejom sustava ienciklopedije cjelokupnoga moguceg znanja, on je na pocetak svogizdanja stavio ,,logicke" i ,,znanstveno-teorijske" spise (takozvani,,Organon"), zatim prirodoslovne, ukljucujuci tu i ,,psihologijsko",nakon njih u neprilici niz rasprava o onome sto je Aristotel sambio zvao ,,prvom filozofijom" (odatle i njihovo skupno ime ,,meta-fizika", dakle ,,ono sto je nakon fizike, za njom"), te na koncuspise iz etike, politike, retorike i poetike. Dva najznacajnija Ari-stotelova ,,djela", Metafizika i Fizika, nisu dakle uopce nikakvadjela, vec naknadno, pri torn izdavanju, u cjelinu slozene zasebnerasprave i grupe rasprava, nastale u razlicitim vremenima i cestopisane iz razlicitoga filozofijskog vidokruga.

Kronologija pojedinih spisa predmetom je dugotrajne i inten-zivne rasprave medu znalcima i tesko se moze reci kako je postig-nuto suglasje u svim pojedinostima. Ipak se mogu s odredenomsigurnoscu utvrditi barem osnovne crte redoslijeda njihova nasta-janja. Prenosimo ovdje danas mjerodavnom prihvacenu kronolo-giju iz monumentalne Diiringove monografije (I. During, Aristo-teles, Heidelberg, 1966, str. 49 i d.):

1. Vrijeme u Akademiji:

A) Od 360. do 355: Kategorije, 0 tumacenju, Topika II-VII,VIII, I, IX, obje Analitike, (izgubljeni) dijalog O filozofiji, (izgub-ljeni) reforat Platonova predavanja O Dobru, knjiga Lambda t/v.Mctaf'i.zikc, prva verzija Poetike, Retorika I-II (bez II, 23-2-1), prvavcr/.ija Vclilw c.tike (Magna nioralia).

B) Od 355. do Platonove smrti: Fizika I i II, VII, III-VT, Onebu, O postajanju i propadanju, Mcteorologika IV, knjige My 9,1086b21 - Ny. Alpha, Jota, My 1-9, Beta tzv. Metafizike, prera-dena Retorika I-.II, Retorika III, Eudemova etika, dijalog Eude-nuiH (izgubljen), Nagovor na filozofiju (djelornicno izgubljen).

'2. Vrijemc putovanja, Assos, Lezbos, Makedonija (347. - 334.):

Povijest zivotinja (Historic!, animalium) I-IV, VIII, 0 dijelovi-nia zivotinja (De partibus animalium) II-IV. O hodu zivotinja (De/n.fcsNii aiumaliurn), Meteoroiogika III, Politika I i VII-VIII.

3. Drugi boravak u Ateni do smrti u Halkisu:

Retorika II 23-24, Retorika I-II i III preradene, Politika II,V-VI, III-IV, knjige Gamma, Epsilon, Zeta-Eta-Theta tzv. Metafi-zike, Fizika VIII, O dijelovima zivotinja I, O radanju zivotinja,O kretanju zivotinja (De motu animalium), O dusi (De anima),Mali prirodoslovni spisi (Parua naturalid), Nikomahova etika.

,,Logicko" ishodiste

Najsvojstveniji polazisni stav Aristotelov, obrat kojim vec kaomladi pripadnik Akademije samosvjesno nastupa, ne skrivajuciosjecaj vlastite originalnosti, u kritici kako uobicajene sofistiketako samog Platona i njegova elejskog prethodnika Parmenida(Phys. I) giasi: ,,zbori se visestruko", ,,na vise se nacina izrice",,,znaci vise toga" (JUJAAUXW? /ViiyEiui). ,,Bice, bitak, zbori se rnno-gostruko" - torn svojom sredisnjom postavkom relativizira Aristo-tel - kako to sain razumije - svojevrsnu zakocenost i apstraktnuzaustavljenost elejaca te dopusta i otvara misljenju Slobodan po-gled na cjelinu bivanjn i gibanja, na polje naravi i svega po naravibivajuceg.

S drugc Htranc:, upravo i s t im l i n i konacnirn svodenjem na pra-cinjenicu logosa, x b i n i n j a , mi . s l jcn ja , govorenja i oznacavanja,uspijeva izboriLi ociglcdnosl. (u ( l a m i n a t./.v. Metafizike) nuznostinekog prvog jxistojaiio;',, naj ' i ioi i /dani jcg i najjacog pocela, kasnijenazvanog pocclom i i r p r o l . i i r j r r c M J a l/>rinci/>iii.m contradictionis),protiv raclikahioi; h c r a k l i l . i ' / ' . i n a i .•••.olisl.irkog nauka o sverelativno-

sti stalnoga tijeka, sto ce sve tamo naci oliceno prije svega u ProLagorinu nancavanju.

Tt>sko je dostatno istaknuti svu vaznost ovoga AristotciovaishodisLa, u kojem se gotovo moze prepoznati svojevrsni redd;sivtii obrat od stvari samih k horizontu njihove mogucc odrcdl j ivosti, nagovorivosti i oznacivosti. Vec u svojim najranijim [joknsajima, o kojirna imamo samo sporadicna izvjesca i/ druge i l.rcivruke, inziatirao je on uporno uvijek oko jednoga te istog, n a i i i i i -oko pitanja: ,,sto znaci (nesto)?", ,,kako nazivamo (ncsio)?", ,,ka-ko so zbori (nesto)?". U ranim Aristotelovim spisima, , ,k la ,s i ( ' ika-cijama" i ,,razdiobama" iz najranijega vremena u Akadeiniji, pi-tanje ,,sto kazujemo o stvarima?" stupilo je na mjesto PlaLonova,,sto jesu stvari?" - ustvrduje i During (nav. dj., sir. 81), a isfcustvar konstatiraju i uglavnom svi relevantni suvremeni istrazi-vaci. Tako naprimjer H. Flashar (poglavlje ,,Aristotel" u trecemsvesku ,,Filo7ofije antike" najnovijega izdanja Ueberwegova ,,Nttcrta povijesti filozofije": Altere Akademie, Arisioteles, Penpatos,Basel/Stuttgart, 1983, str. 324): ,,Pitanje o bitku pojavljuje se da-kle [tj. Aristotelu] u horizontu logosa; filozofijska problernatikabiva otkijucena putem refleksije na jezik." IJi O. Hoffe (poglavlj(>,,Aristotel" u Klassiker der Philosophic, Ed. I /Hrsg. O. H()(TVv',Miinchen. 31994, str. 81): ,,Aristotei vidi bice unaprijed u odjiosdna logos, koji znaci jednako um, njegovu artikulaciju, jczik, i njo-gov smisao."

Onome tko poznaje stanje istrazivanja Aristotelove filozofijeposljednjih desetljeca nece biti tesko u svim ovim konstatacijamaprepoznati odjeke osnovne teze jedne od najoriginalnijih novijihinterpretacija Aristotela, naime knjige Wolf'ganga Wielanda Ari-stotelova fizika iz god. 1962. Sredisnja teza knjige, ona o ,,uza-jamnosti izraza 'biti' (eivat) i 'biti govoren, zboren' (XeyfioOdi,) uAristotela" (str. 155), nije jos ni izdaleka iscrpljena u svim moguc-nostima koje otvara jednom radikaino novom razumijevanju i f u -macenju cjeline tog filozofiranja.

Ishodiste u Jogickome" ne smije dakako biti shvaceno u smi-slu onoga sto danas poznajemo i prakticiramo kao ,,logiku". Odspisa takozvanog ,,()rganona" samo dvije Analitike sadrze logickuproblematiku u strogome smislu rijeci, prije svega nauk o tzv. si-logi/.tnu. Topi.hu je I'ana filozofijska refleksija na metode dijalek-ticke disknsi jc , dok se i Kategorije. i O tumacenju krecu u je-

,,logike", ,,ontologije" i ,,filozofije jezika"uji'dno.

U prvoin od t,ih dvaju posljednjih spisa otvara Aristotel ho-ri /onL priricanja i pridatljivosti kao onaj u kojem se uopce mo-ze smisleno o necemu govoriti i to oznacavati necim odredenim.Bitna formula tog horizonta je ,,nesto (se pririce) necemu" i svesto unutar njega uopce moze biti udvaja se u ono cemu bira pri-ricano, s jedne, te ono sto se pririce, s drags strane. Sve oaredivounutar tog horizonta naziva Aristotel imenom xaTTyyookx pote-klim iz pravnog i sudbenog govora, gdje je izvorno znacilo ,,optuz-bu", tj. ,,prokazivanje nekoga kao bas toga i takvoga".

Ono cemu sve drugo biva priricano, a sto se samo ne da visenicemu priricati, nazvat ce jestvom (oiioicc), odredivsi time jed-nom zauvijek pravi i takoreci jedini ,,predmet" cjelokupnog svogfilozofiranja. To Jestvo" valja razlikovati od svakog ,,bica napro-sto" ili ,,bica samog po sebi", za kakvim je recimo tragao Platon:- Jestvo" je ,,bice", ali iskljucivo ukoliko vec.est umitar pretho-decega horizonta pridatljivosti i priricanja. Neko ,,bice naprosto"ostavlja Aristotel naglaseno slavodobitno po st rani, oznacujuci j;a,,golim", ,,praznim" i, kako bismo danas rekli puko apstraktnin,pripustajuci ga potom u splet cjeline ,,kategor ija" tek kao drugo ,-no, to znaci izvedeno i nepravo jestvo, kao puki opceniti vid ilirod. Ova ce brza odluka postupno sve snaz: dje zahtijevati pr•;-ispitivanje i produbljeniju odredbu, koje ce »• Aristotel prihvat;tikasnije u jednom od najtezih i najznacajnij5h svojih tekstova uknjizi Zeta tzv. Metafizike.

U drugom tematiziranom spisu, O tumccenju, izlucuje Aristo-tel iz cjeline mogucih vidova zborenja govDrenja i misljenja samojedan, koji ce odsada drzati presudnim i {ilozofijski jedino rele-vantnim, naime ,,apofanticki logos", bitno odreden time sto jedi-no njime mozemo jednoznacno razlikovati ono istinito od onogalaznog. Svaki drugi vid govorenja, i uopce odnosenja spram stvarii bica, npr. pitanje, molba, zelja, >staju tak.o na rubu pravoga fi-lozofijskog interesa, prepusteni r- torici, pjesnistvu, svakodnevno-me mnijenju itd., - jedan povijes no odsudni stav.

Na osnovi takvog, strogo orr edenog logosa gradi se onda cje-lina ,,dokazne" tj. ,,razotkrivne" znanosti, sto cini predmet i sadr-zaj dviju Analilika. Kao sto je bi I, horizonta pridatljivosti bila oci-tovana formulom ,,nesto necemu", tako ce sad i cjelina te moguceznanstve.no dokazive istine biti i azeta u stavu ,,sav dokaz otkriva

228

i ra/otkriva nesto prema necemu" (tl xaxd uvog). No Aristotel ceso, osobilo u Drugoj analitici, suociti s granicom tako odredenogahorizonta i sve vise bivati prisiljen tematizirati i ono sto unutarnjega vise ne moze biti dohvaceno, a ipak se pokazuje filozofijskiodlucujucom i presudnom temom. Naime, dokazna istina ,,necegaprema necemu" krece se uvijek u okrugu onoga sastavljivog i raz-dvojivog, u procesu razumskog odricanja i priricanja. No samoono nerazdjeljivo i nesastavljivo, u cemu Aristotel iznalazi upravoono prvo, najdublje, nacela sama, ostaje izvan dohvata razuma,svakog sastavljanja te svakog priricanja i odricanja. Tome je svoj-stvenajedna izuornija istina od one znanstveno dokazne: ona ne-sastavljiva - veli Aristotel u kasnoj knjizi Theta tzv. Metafizike -mogu se samo ili umom dotaci te u torn doticaju ujedno naprostoizreci ili pak uopce ne spoznati, ne dotaknuvsi ih. U okrugu njihnema uopce nikakve lazi, kao niti puko razumske istine, vec je-dino ili misljenje-oprisutnjenje ili pak uopce ne. Um, za razlikuod razuma, nije ,,nesto po necemu" (De anima, 430b27). Ili, kakoje receno u izuzetno znacajnom 19. poglavlju druge knjige Dru-gs analitike: pocelo dokaza nije dokaz, kao niti znanosti znanost(Anal. post. 100bl3).

Svrhoviti poredak naravi

Uz logos, druga kljucna rijec, pojam i stvar Aristotelove filozof'ijesvakako je narav, priroda, iznicanje (cfnJoig). Vec u ranom Nago-voru na filozofiju, bolje receno u onim fragmentima koji su namod tog spisa sacuvani, rijec je upotrebljena ne manje od 53 puta.U ocitom protustavu spram Platona, koji je dusu bio odredio izvo-ristem i pocelom cjelokupnog i svakog kretanja, oznacuje Aristo-tel (Phys. II) narav onim sto u sebi samome ima pocelo gibanja istajanja. Bitno pak njeno svojstvo u tome je sto je sama u sebisredena i smisleno uredena. Stovise, Aristotel ce je i samu cestopoistovjecivati s redom i poretkom, rasporedom (td^ig). Sve stojest po naravi, od prvih i osnovnih jednostavnih tijela pa do co-vjeka kao krune i vrhunca naravnog postojanja, ima u sebi uro-den neuklonjivi poriv za ozbiljenjem vlastitoga ,,djela", za postig-nucem vlastitoga naravnog cilja i svrhe. Nije pretjeran stav Dii-ringov (nav. dj., str. 434) da ,,na mjesto [Platonove] ideje Dobrau njega stupa physis", niti pretjeruje drugi jedan znalac (D. J.

.Allan, djelo navedeno nize u popisu, str. 46), ustvrdujuci da,,u povijesti znanosti iiije bilo nijednoga gorljivijeg zagovornika'svrsnih uzroka' od njega". ,,Narav ne cini nista uzalud", - to jestaini tenor svih njegovih obuhvatnih zoologijskih ispitivanja.Stovise, u iiastojanju da sto jace naglasi samostalnost i samostoj-nost naravi nazvat ce je jednom (Phys. 247b9) ,,putom u sebesamu".

Nauk o naravnome gibanju i vlastitome naravnom mjestu ele-menata i svih ostalih naravnih bica cini osnovu njogove kozmo-logije. Iz ravnog i kruznog gibanja s jcdiie, te onoga ,,gorc:':, kaonaravnog mjesta vat re, i onoga ,,dolje", kao naravnog mjesta zeni-Ije, izgradit ce u ranom spisu 0 riebu - neobicnom kombiiiacijomdoduktivnih konstrukcija, fantasticnih sinteza i oslanjanja natradicijom predane nazore - darias gotovo apsurdnom izgiedajucuzgradu kozmologije, sa strogom podjelom na supralunarnu sferuotera kao ,,petoga tijela", bozanskih zvijezda u vjecnome kruzenjui ostalih .bozanskih bica s jedne, te sublunarnu, s neprestanimprocesom radanja i umiranja, riastajarija, rasLa, opadanja i isceza-vanja u innogostruko ispresijecanim puLanjama smrtnih bica, sdruge strarie. Ovu drugu, donju sferu opisuje sazeto na jednomlijepom i znacajnorn mjestu rasprave O pomajanju i prapadanju:

,,A uz to, buduci da je pokazano da je [kruzno| gibanje prernapremjestanju vjecno, nuzno je da, kad je to tako, i bivanje budeneprekidno. Premjestanje ce naime ciniti bivanje stalnim pri-micanjerti i odmicanjem onoga radajuceg [tj. suiica]. A ujedno jejasrio da je i ono prije dobro receno, da je naime prva od promjenaprenosenje, a ne bivanje-postajanje. Jer mnogo je razloznije da jebice uzrokom bivanja nebicu, nego nebice bitku bica. Ono dakle[kruzno| premjestano jest, a ono bivajuce nije; a zato je i prcmje-stanje ranije-prvotnije od bivanja-postajanja.

Buduci pak da je pretpostavljeno i pokazano da je neprekid-no i postajanje i propadanjc stvari, a tvrdimo da je premjestanjeuzrok bivanja, to, kako premjestanje jest jodno, ne inogu bivatioboje, jer su protivni. Na ime svc; s(,o jc isto i sto se na isti nacindrzi, to po naravi u v i j c k I von i K i . n Tako da bi bilo ili postajanjeuvijek, i! i pak propadanjc. Mora d a k l e biti vise gibanja, ili pre-nosenj(>m iii pak o d s t u p M i i j i ' i n od loga; jer suprotnoga su suprotniU Z I T I C I .

Stciga i n i |c prvo | k n r / . i i ( i | p f c u o i ' i c n j t ; u/rok postajanja i pro-p a d a i i j a , ni ' i ' .u p r c i m . M ' i i i i ' I I I C M I . I c n h . h i i c ' i : ; u n i : ; i , I I tome | e naime

kako ono neprekidno tako i to da se biva gibario dvama gibanjima.Jei1 nuzno jo, ako ce doista uvijek biti neprekidni i postajanje ipropadanje, da se nesto uvijek giba, kako im ne bi izostale pro-mjejie, a i da budu dva gibanja, kako se ne bi steklo samo jednood toga dvoga. Neprekidnosti je dakle zacijelo uzrok [kruzno] pre-mjo.stanje svega, dok je enklitika [uzrok] prilazenja i odilazenja.Jer zbiva se da biva sad daleko, a sad opet blizu. A buduci da jenejednako rastojanje, gibanje ce biti nepraviino, tako da ako na-dolazenjem i blizinom rada, onda isto to odiazenjem i udaljiva-njem upropastava, te ako ucestalim priblizavanjem rada, onda iucestalim udaljavanjem upropastava. Jer suprotnoga su suprotniuzroci.

A i u istome su vremenu prema naravi i postajanje i propa-danje. Stoga i vremeria i zivotna doba svakog pojedinog irnaju broji njime se odreduju. Svega je naime poredak i sav se zivot i vri-jeme mjere periodom, ali ne istim za sve, vec za neke vecini, a zaneke manjim. Jer nekima je mjera period godine, nekima veci, anekima pak i manji." (De gen. et corr. 336a33-bl6)

Ovoj sublunarnoj sferi bivanja zivih bica, u njihovoj gotovonepreglednoj razlicnosti, bogatstvu vrsta i oblika, posvecena suneopravdano malo studirana biologijska djela Aristotelova. Feno-menologijskom blizinom i podrobnoscu opisivanja, sintetickom ikomparativnom metodom istrazivanja, te ne naposljetku lilozofij-skom snagom sinopse te nacelnoga vrstanja, rasclarnbe i karak-teriziranja, otvaraju nam oria pogled na jedan drukciji pristup zi-votu no sto nam ga je priredila i namrla novovjekovna znanost,oslonjena na mehaniku i dinamiku matematicke fizike, te potomkemije, - jedaii pristup donekle blizak naprimjer Goetheovoj rnor-fologiji bilja. Posvjedocimo to navodom jednoga mjesta s pocetkadruge knjige spisa O radanju zivotinja:

,,Jedna od bica vjecna su i bozanska, a druga takva da mogui biti i ne biti, a ono lijepo i bozansko uvijek je prema svojoj naraviuzrok onoga boljeg u onima koja su za to sposobna, dok je onosto nije vjecno mogucno < i biti i rie biti i > mijenjati se na losijei na bolje. Bolja je pak dusa od tijela, a ono udusevljeno od onogneudusevljc-nog zbog duse, te ono biti od onoga ne biti, i ono zivje-ti od onoga ne zivjeti: - zbog tih uzroka jest zivirna radanje. Kakoje naime narav tog roda nernogucna biti vjeciiom, to j r ono po-stajuce vjecno na onaj nacin na koji to mo/e. Hrojcin inu jc t < >dakle i ie i i iog i ic ( ! jestvo je naime [tih| bira u o n u m r p i i j cd inac

num, i t kad In In lo t.akvo |tj. isto brojem], bilo bi vjecno, - allvrsLnm ino/.o. Sl.ogn j(;st vjecno rod ljudi i zivotinja i bilja." (Def-tni. an. 7;UblM-7;i2al)

Vo2(! li so sve ovo ovdje receno s istom tvrdnjom izrecenomu spisu O duSi, te zatim opet sve to zajedno s cuvenim izvodima0 uzroku eroticke poraame u svemu zivome iz Platonova Sirnpo-zija, tad cjelina Aristotelove ,,ljestvice prirode" stupnjevane korakpo korak u smjeru vjecnosti nece vise u njenoj danas ponesto iri-tirajucoj bezuvjetnoj teleologiji izgledati tako apstraktnom i usi-Ijenom, kao sto ce i njegova cuvena izreka iz ,,teoloske" Lambdaknjige Metafizike, koju ovdje prevodimo, naime izreka da bog -kao ,,nepokretni pokretac" i kao ,,pocelo o kojem visi cjelina sve-ga" - sve sto jest i biva pokrece ,,kao ono eroticki zudeno" dobitina punini unutrasnjeg smisla i sadrzaja.

Cjelini bivajuce, dakle sublunarne, naravi posveceni su gotovosvi Aristotelovi naravoslovni spisi. O visoj, nebeskoj sferi onogavjecnog nalazimo u cjelini opusa tek nesto skrtih te za Aristotelaneuobicajeno snazno metaforicki i gotovo mitski izrazenih opisau ranom spisu O nebu. Ocita je nevoljkost fllozofova da se rije-cima obicnoga ljudskog izricaja obraca u oblast onog nadljudskog1 bozanskog, onog - kako sam kaze u pocetno navedenom stavuiz kasnoga spisa o dijelovima zivotinja - o cemu je tek neznatnomalo toga otvoreno i pruzeno osjetilima.

Rasprave sabrane u izdavacku kompilaciju pod naslovom Fi-zika zapravo se ne bave samim naravnim bicima u bivanju, vectakoreci ontologijskim uvjetima same naravnosti naravi, te stogastrogo receno i ne spadaju u fiziku, u bilo kako usko ili sirokoshvacenom uobicajenom smislu rijeci, vec prije u nesto sto bismomogli nazvati filozofijom bivanja. Duboke i razumijevanju pone-gdje jedva dostupne analize samoga gibanja, zatim mjesta, vre-mcna, beskonacnog i osobito onog neprekidnog ("kontinuuma")- sadrzane u Phys. Ill-VI, te jos u odlomcima u Phys. VII-VIII -moraju se, a uopce tek i mogu, shvacati jedino paralelnim temati-ziranjem cjeline ,,prve filozofije" i relevantnih dijelova trece knji-ge spisa O dusi.

232

Prva filozofija

Knjiga Metafizika, u kojoj su skupljene zasebne rasprave i gruperasprava iz onoga sto Aristotel sam naziva ,,prvom filozofijom",bila je i ostaje jedna od jedva nekoliko osnovnih knjiga cjelokupnepredaje filozofiranja, dakle jedna od onih cijom se samo i pazlji-vom i temeljitom promisljajucom lektirom rijetki mogu pohvaliti.Nije stoga nimalo cudno sto naprimjer poglavlja o samoj toj ,,prvojfilozofiji" u gore spominjanim danas relevantnim i standardnimprikazima Aristotela (During, Flashar, Hoffe) jedva da po opsegu,temeljitosti i razini, cine i djelic onoga sto inace biva iscrpno isuvereno izlagano o ostalim aspektima Aristotelove filozofije, npr.0 biologiji (During), o retorici i poetici (Flashar), o teoriji znanosti1 politici (Hoffe).

Svakako je ne samo nemoguce nego i neumjesno htjeti u krat-kim potezima dati ma i naznaku tako slozenih, teskih i obuhvat-nih misaonih zahvata kakvi leze u podlozi npr. Aristotelova nau-ka o razlici mogucnosti i djelatnosti (Evegyeia). Tom bi zahvatutrebalo prethoditi - navedimo to ovdje samo kao primjer - istu-macenje Aristotelova nauka o razlici gibanja i djelatnosti. Pret-postavka toga pak imalo bi biti dostatno razumijevanje biti samo-ga gibanja. No, kako je njegova razlika spram djelatnosti ocito uAristotela zasnovana na njihovu razlicitom odnosenju spram vre-mena i prisutnosti u onome ,,sad", to valja osigurati i razumi-jevanje onoga sto je u cetvrtoj knjizi Fizike kazano o vremenui njegovoj osnovnoj odredbi. Ova pak ukljucuje aporije beskonac-nog i kontinuuma itd. itd. Ovim recenim dakako ne zelimo posticito da se obeshrabri svatko tko bi se htio dati na studij najtezihpitanja Aristotelove Metafizike, vec samo i jedino to da se unapri-jed shvati kako je u knjigama poput te, vise no igdje drugdje, postarom hermenutickom naputku, samo iz cjeline moguc kakav-ta-kav uvid u bit pojedinog problema i njegovo eventualno razrje-senje.

Problemi nastaju tako vec pri prostom pokusaju neke blizeodredbe toga sto to zapravo Aristotel naziva ,,prvom filozofijom".Sam jc jednom naziva tek ,,trazenom znanoscu", drugi put pak,,mudroscu", pa opet ponekad ,,znanoscu o bicu ukoliko jc bice".Ova jo pak posljednja odredba krajnje nejasna. Naime, ,,biiHJ kaohire" jednom se u njega samog razumije u smislu bica ,,naprosto"i ,,uopcc", premda inace vec od samih svojih pocetnka kako sino

gore bill vidjeli - ,,bice samo po sebi" smatra. zbog njegove opce-nitosti i apstraktnosti, necim sto uistinu i ne pripada pravoj filo-zofiji. Drugi put opet biva ono shvaceno u smislu ,,prvog i naj-viseg" bica, te utoliko poistovjeceno s bogom i onim bozanskim.,,Prva filozofrja" bi tako u prvom slucaju imala biti nesto poputone na torn tragu kasnije - tek u 17. stoljecu - tirn imenom nazva-nc ,,ontologije", u drugome pak bila bi ,,teologijom", koju rijecAristotel sam inace u pravilu rabi jedino kad govori o starim mi-tolo/ima poput Hesioda ili orfika. Interpret! su, dakako, u nevoljipotrazili izlaz u tumacenju da ,,bice kao bice" znaci ujedno i ,,naj-vise bice" (npr. Merlan, Mansion, Moser, Wagner, Owens...), go-voreci tada - jednako kao npr. i Heidegger i njegovi sljedbenici,prernda iz posve drugog horizonta interpretacije, - o onto-teologiji/apadnjacke metafizike, zasnovaiioj u bitnome upravo u Aristo-tcla.

No ,,bice kao bice" moze se shvatiti i kao ono sto Aristotelnaziva Jestvom" (otioiu). Prvu filozoflju on stovise sam izrici-to vezuje uz istrazivanje upravo tog ,,jestva". Sto je pak samo toJestvo"? U jednom svom aspektu moze ono biti vec i ,,tvar" kao,,podloga", premda je inace stalno Aristotelovo uvjerenje da jetvar po sebi nespoznatljiva. No, svojstvenije i vecma je Jestvo"oblik, vid i ,,bit" necega slozenog, sto ce Aristotel u pravilu na-zivati ,,onim sto bijase (necemu) biti" - izraz koji vec i sam posebi do danas izaziva nedoumice oko pravoga znacenja i dozivlja-va mnostvo uvijek novih i drukcijih tumacenja.

Dok je u svojoj ranijoj fazi Aristotel inzistirao na tome da jenpr. svaka od ,,kategorija" - jednako tako jestvo kao i odnos,,,gdje", ,,kada" itd. - u sebi individuirana i da nema nicega izvani ,,mimo" kategorija, sto bi ih vezivalo i nekako objedinjavalo, ilina sto bi bile svedive, postupno ce biti doveden tome da ipak sveostale osim jestva razumije kao nesto sto jest ,,spram jednoga"i na neki nacin ,,analogno" u odnosu na jedno, naime na samojestvo. Odatle jc onda kasnijo u skolastickirn interpretacijamaAxistotela izrastao nauk o lakozvanoj anaiogiji bica, utemeljenostkojega u samom njegovu d j e l u ostaje u y.riatnoj mjeri upitnom.

234

,,Filozofija o onom ljudskom"

Kt . iku i poliliku Aristotel vidi i razumije kao jedinstvenu cjelinuonoga sto naziva ,,filozofiranjem o Ijudskim stvarima". Do nekeje mjere, stovise, moguce ustvrditi da ta tako shvacena etika svojepovijcsno mjcrodavno zasnivanje i izgradnju upravo u njega i za-dobiva, pri cemu je od osobitog znacenja uociti cinjenicu da toKasnivanjo pada ujedno s odredenjem biti coyjeka te njenih gra-nica i dosega.

Sva tri svoja eticka spisa zapocinje on odrjesitim kritickimdistanciranjem od onog sredisnjeg i najdubljeg u Platonovu filo-zofiranju, naime od ideje Dobra. Bit je argumentacije pritom ova:ideja Dobra, kao odvojena, nije i ne moze biti dostupna covjecjojdjelatnosti i cimbenosti. Etika, medutim, treba biti upravo nekaljudska moc i neko znanje covjekovo o tome kako da ustaiiovi,vodi i upravlja vlastiti zivot. Stoga predmet njeria interesa ni nakoji nacin nije i ne moze biti nekakvo Dobro naprosto, cak ako iima necega takvog, vec jedino i iskljucivo covjecje dobro i coujecjasreca.

Kao sto je, prema Aristotelu, bit svake moci opcenito i sva-koga znanja posebno u nekoj postojanosti, stalnosti i sabranosti,tako je i ono navlastito eticko, naime ,,vrlina" (ctQexTj) upravo jed-na sabranost, stalnost i postojanost, kojorn onaj tko eticki djelujebiva otet iz vlasti bitno i nacelno nestalnih i vazda promjenljivihstrasti.

Eticka se trezvenost i stalnost postize prije svega onim stoAristotel naziva ,,odabirom" (jcooaiQeaig) i u cemu bez sumnjevalja vidjeti sam osnov cjelokupne njegove etike. Trezvenost jeodabira u tome da on - u razlici spram mahnitosti i neobuzdano-sti obicnih, eticki neprociscenih prohtjeva i zelja - sebe usmjeravajedino spram onoga za sto vec unaprijed nekako zna da je ,,u na-soj moci", da pripada onome sto je ,,za nas" mogiicno, onome ,,ce-ga covjek jest pocelo i gospodar", kako kaze u Eudemovoj etici,na jednome od mnostva slicnih mjesta u djelu.

Zadrzavanje unutar obiasti onoga za nas moguceg osigura-no je pri svakom odabiru osobito time da se on ustvari nikada ine bavi nicim drugim do iznalazenjem puteva i sredstava za nekivec unaprijed poslavljeni cilj. Odabir je bitno odabir sredstava, nesvrha samib. No, odakle te svrhe i ciljevi, tko ih i kako postavlja,i ni je li onda saino to postavljanje nesto sto se nuzno odvija i zbiva

i / v i i n d l i l i i H l . i diio),; H.itfkog, prethodeci mu vazda? Cini se da jei i pn ivo ! , < > |>il.nnjo l i i lo iiajtozim i najvecim problemom cjelokupnogArist,<>l.rlova ,,l"il<)/,o('iranja o onome Ijudskom" i upravo je na njegauvijok iznovu poluisavao dati neki zadovoljavajuci odgovor, nasto-jeei - da bi osigurao izvornu nakanu same svoje etike, naime gos-podstvo covjeka nad onim sto mu se zbiva - uporno jos i samizbor svrha i ciljeva nekako podvesti u oblast etike. Pri tome je,i protiv svoje najdublje nakane i volje, bio na koncu prisiljen vra-titi se starom, arhajskom i ,,aristokratskom" iskustvu vrsnoce ivrsnosti covjeka, prema kojem je covjek izvrstan ne prvenstvenopo svojoj volji, odluci i izboru, nego izvornije, vec rodenjem i prirodenju mu bozanskim usudom udijeljenom naravi.

Dakako da ovakav nazor ne stoji u suglasju s nakanom zasni-vanja etike kao oblasti u kojoj vlastitom voljom i odlukom djeluje-mo, pronalazeci najprikladnija sredstva za ozbiljenje ciljeva za ko-je unaprijed znademo da spadaju unutar onoga za nas moguceg,te se utoliko u temelju Aristotelove etike moze pronaci stanovitoodstupanje od izvorne nakane i svojevrsno sustajanje. No upravoje - kako smo kazali u jednoj ranijoj vlastitoj studiji (v. Preludiji,Zagreb, 1988, str. 43 i d.) - to obracanje na iskonsku niklost inaravnost dalo Aristotelu onu prodornu snagu ocrtavanja pojedi-nacnih vrlina, pri kojem ocrtavanju mu ,,kao kanon i mjera", ka-ko sam kaze, pred ocima neprestano lebdi lik onoga kojeg naziva,,ozbiljnim" i ,,izvrsnim". Taj i takovi dobit ce pak svoju punukarakterizaciju u trecem poglavlju cetvrte knjige Nikomahove eti-ke, gdje biva, svakako i iz vlastitoga unutarnjeg iskustva i dozi-vljaja, opisan onaj velicajni, veledusni (6 [ieYa^oilJuxog), u cemunam valja, vjerujemo, prepoznati jedan od najuzvisenijih i na is-tinski uzvisen zivot najpoticajnih orisa mogucega vida ,,covjeko-vanja" u cjelokupnoj pisanoj predaji.

I upravo je na iskustvu beskonacne unutrasnje samostojno-sti i slobode veledusja mogao Aristotel zadobiti pravo mjerilo ko-jim onda u Politici pristupa razlicitim vrstama moci, gospodstvai drzavnog ustroja uopce, procjenjujuci ih ne prema snazi, obiljui nadmoci nad drugima, vec po mjeri u kojoj su u stanju proizvo-diti, njegovati i unapredivati vrlinu:

"Ne podrazumijevaju ispravno niti o vladavini koja bi se zako-riodavcu imala ciniti casnom. Jer vladavina nad slobodnima Ijepsaje od despotske vladavine i vise je pracena vrlinom. Osim toga,ne treba neki polis cijeniti sretnim i hvaliti zakonodavca zbog to-

236

ga sto je gradane uyjezbao da vladaju susjedima, jer to upravosadrzi veliku pogibelj. Jasno je naime da ce i od samih gradanaonaj koji to moze nastojati da isto to pokusa, ne bi li, ako moze,kucom ili gradom zavladao. [...] Nego od takvih nazora i zakonaniti je sto politicko niti doista korisno niti istinito. Isto je naimeono najbolje i pojedincu i zajednici, i to treba da zakonodavac usa-duje u duse Ijudi: da ratnicka uvjezbavanja treba provoditi ne za-to da bi se pokoravali oni nevrijedni, nego prije svega da ne bisami bili drugima podvrgnuti [...]. A da zakonodavac treba visenastojati oko toga kako bi zakone o ratnistvu i ostale uredbeusmjeravao radi zivljenja u slobodi (axo^dt,£iv) i mira, o tomesvjedoci i ono sto se zbiva. Naime najveci broj takovih polisa ra-tom se doduse spasava, no propada nakon sto stekne vlast. Za-hrdaju od dosade poput zeljeza, nasavsi se u mini. A krivac jezakonodavac, koji ih nije odgojio za zivljenje u slobodi." (Pol.it,.1333b26-1334alO)

Svu dubinu jaza koji danasnje ljudstvo dijeli i odvaja od cje-line grckog, pa tako i Aristotelova temeljnog iskustva bitka, ziv-ljenja, te na koncu mjesta covjekova u bitnoj izlozenosti i otvore-nosti silama jednog i drugog, moze se mozda ponajbolje odmjeritina cinjenici da smo u ovome vaznom odlomku tu na svaki nacinsredisnju rijec ojo\r\i prisiljeni prevoditi tek pomocu izvanj-skoga opisa ,,zivljenje u slobodi". Izrazi koje nam u svrhu pri-blizenja smislu te rijeci pruza vlastiti jezik, kao ,,dokolica", ,,po-cinak", ,,odmor", sve su odreda oznake tek negativne i privativnestrane iskustva toga sto rijecju izvorno biva imenovano. I nije tonikako neprilika i nevolja tek recimo hrvatskoga jezika, vec je ondijeli i sa svim ostalim slavenskim, ali jednako i sa bas svim bit-nim jezicima danasnjice. Temeljni ,,aktivizam", bolje i ispravnijereceno dinamizam - u najstrozem aristotelovskom smislu -, kojimje vec stoljecima i stoljecima prozet i upravljan sav covjekov pri-stup kako svemu oko sebe tako i svemu u sebi, pa i samom onomepo cemu jest i on i cjelina svega, ne dopusta mjerodavno pozitivnoiskustvo toga sto bi se kao ,,slobodno vrijeme" i ,,vrijeme slobode"imalo skrivati u toj navodnoj ,,dokolici" i ,,praznovanju".

No OXOATJ je bitna rijec i stvar cjelokupne Aristotelove filozo-fije o onome Ijudskom. Samo onaj tko je za nju sposoban jest gra-dunin u pravome smislu rijeci, kao sto i samo onaj polis koji svojegradane /,a nju odgaja i na nju usmjerava zavreduje doisla imo

polisa, kao otvorenog rnjesta povijesnog zajednistvovanja ljudi, bo-gova i svega sto jest.

Iz svega kazanog valja onda razuniijevati sredisnji Aristotelovpolitick! izricaj: ,,zivotje praksa, ne proizvodenje" (Polit. 1254a7).Ostavimo po strani nezgodu sto niti drugu kljucnu Aristotelovurijec vezanu uz filozofiju onog Ijudskog, naime upravo tu ovdjerccenu ,,praksu" (JTQ<X'^LC;) m'smo u stanju valjano smislom preni-jol.i izrazima nasega jezika i pokusajmo ipak u riajkracem nazna-citi do cega je tu Aristotelu stalo.

Ona ishodisna i sveodredujuca nacelna razdioba svih mogucihvidova odnosenja spram cjeline svega, naime razdioba u motrenje(teoriju), proizvodnju i praksu pruza i ovdje osnovu razumijeva-nja. Toorija je bitno obiljezena time da nije nikakvo gibanje, vec

,je kao ncka zaustavljenost i stanje, u kqjem se medutim tek oslo-biida i razvija prava i istinska djelatnost. Za razliku od nie, i prak-sa i proizvodnja bitno su odredene gibanjem i jesu ustvari dvaosnovna nacelno razlicita vida gibanja. No dok je u proizvodnjidlj i svrha gibanja polozena negdje izvan doticnoga gibanja sa-niog, naime u proizvodu shvacenom u najsirem smislu rijeci, dotleje praksa takvo gibanje koje svrhu sadrzi vec u samome sebi. Nataj je nacin praksa uistinu vec stanovit iskorak iz oblasti gibanja,vazda iz sebe izlazeceg i na svaki put drugo usmjerenog: - njoj jesvojstvena odredena ,,reflektiranost", odnosno kao neko ,,okreta-nje unatrag" k sebi samome.

Filozofijsko razumijevanje toga sto Aristotel vidi kao samu bitistinskoga Ijudskog zivljenja, dakle kao to gibanje- koje uvijek vecunaprijed vlastitu svrhu nosi i sadrzi upravo u sebi kao torn itakvorn gibanju, rnoze se, po nasern sudu, zadobiti jedino pro-misljajucim zadubljivaiijem u teske izvode razlikovanja gibanja idjelatnosti (cvepyeia), sadrzane ponajprije u raspravama iz ,,prvefilozofije". To razlikovanje nije samo, kako to smatra npr. Allan(nav. dj., str. 114), ,,najtrajniji prilog sto ga je Aristotel priiiioteologiji", vec ujedno neophodna osnova za svako eventualno ra-zum.ijevanje i doraslo prisvajanje njegovih bitnih ,.poiitickih" nau-cavanja. ,,Rehabilitirati" Aristotelovu politicku filozofiju, priste-djevsi si pritom napor upus tan ja u uajteza i najzapletenija pitanjasame njegove ,,prve lilo/ofijc;", filo/ofijski je polovican posao. kojimoze tek imponirati neupuc'cnirna

238

Uni. - ono bozansko u nama

Odavno je vec uoceno kako Aristotel - premda bez prestanka na-glasavajuci samosvojnost i zasebnost politicke razboritosti, kao is-pravnoga smisla za iznalazenje mjere i sredine mectu krajnostimau svakoputnoj konkretnoj situaciji - ipak pusta*etiku kulminiratiu nesuzdrzanoj apologiji cisto teorijskog, samo motriteljskog zi-vota. Upravo se time prije svega ostalog, recimo usput, svoje-dobno Zeller nasao prinuden ustvrditi kako se Aristotelu coyjekudvaja u dva dijela, onaj eticko-politicki i samo ljudski s jedne, te,,dijanoeticki", teorijski i uzviseniji od svakog puko Ijudskog sdruge strane, te da se medu njima ne pokazuje nikakva zivasveza.

Za potvrdu te teze bit ce dovoljno, smatramo, samo jediio paz-Ijivo iscitavanje desete knjige Nikomahove etike. Tamo zaticemouz ino ovakvu jednoznacnu i nekolebljivu tvrdnju: ,,Covjeku ja-macno pripada zivot oslonjen na um, ako je vec upravo to u naj-vecoj mjeri covjek; a na taj je nacin doista i najsretniji". (Eth. Nic.1178a6-8) Isto je Aristotel bio rekao i godinama ranije, pri samompocetku svog zrelog filozofiranja, navodeci pri zavrsetku Nagovo-ra na filozofiju - ocito kao stav kojem se i sam priklanja - Euri-pidove rijeci da ,,smrtni vijek ima i sam u sebi neki dio boga" ida je ,,um doista za nas bog".

Slobodno je ustvrditi da je to duboko i nicim pokolebano uvje-renje o tome da je covjeku u njegovu umu, i kao taj um, prisutaribog sam upravo najdublje Aristotelovo filozofijsko ishodiste i sre-dotocje svih njegovih tako nevjerojatno obuhvatnih i ujedno bez-dano dubokih nastojanja oko ,,motrenja svega onog sto se poka-zuje". U Eudemouoj etici reci ce tako: ,,Sto je pocelo gibanja udusi? Ocito je zaista: kao sto je to u cjelini svega, tako i ovdje svepokrece Bog. Jer na neki nacin sve biva gibano onim bozanskimu nama. Logosa pak pocelo nije logos, vec nesto vrhovnije. Sto bidakle bilo, ako ne Bog, vrhovnije od znanja i od uma?" (Eth. Eud.1248a25-29) A prema izvjescu Simplikijevu, u njegovu komentaruuz spis 0 nclm, mora da je Aristotel pri koncu svoje izgubljeneknjige 0 molitvi bio Jasno", kako to naglasava Simplikije, ustvr-dio ,,da Bog jest i l i um ili nesto s onu stranu uma". (AristotelisfragnicnUt xelccla. Recognovit brevique adnotatione instruxit W.D. Ross. Oxoni i 1!)7() / 'IBSf)/, ,str. 57, /= Rose3 fr. 49/)

( ) ra/ . l ikovuiyu Ijudskoga i bozanskog uma ostavio je Aristotel11 (•ijoloni Hvoin nama sacuvanom djelu tek nekoliko skrtih nazna-kn, koj(- HO rnedutim ubrajaju u najvrednije, ali ujedno i najdubljei najteze dijelove cjelokupnoga opusa. Svodeci inace, u naglase-noj krilickoj opreci spram Platona i spram svih pitagoreizirajucihtendencija prethodnih mislilaca, dusu i cjelinu svega dusevnog upotpunosti u okruzje naravi i proglasujuci istrazivanje o dusi di-jelom naravoslovlja - dogadaj od izuzetnoga povijesnog znacenjaza cjelokupnu zapadnu tradiciju - pazio je ipak na to da svakomzgodom upozori kako to ne vrijedi i za um sam i za onaj dio ilionu moc duse kojom ona misli i motri. Stovise, u spisu 0 radanjuzivotinja izrijekom ce ustvrditi da upravo um pri zacecu u zacetkeonoga iz cega se vremenom razvija srasla cjelina duse i tijela uliku odredenoga covjecjeg zivog bica ,,ulazi izvana", te da je on,,ono jedino bozansko" (De gen. an. 736b28).

Stoljecima ne prestajuca i bitna zbivanja filozofiranja prijesvega u Srednjemu vijeku presudno odredujuca sporenja o pra-vom smislu razlikovanja uma sto ga Aristotel u izuzetno teskojtrecoj knjizi spisa 0 dusi naziva ,,trpnim" od onoga sto ga tamotek u naznakama uz njega spominje kao onoga ,,koji sve tvori"(u latinskoj skolastickoj tradiciji ,,intellectus possibilis" i ,,intel-lectus agens"), nisu ni do danas dospjele do zadovoljavajucih rje-senja, ako se time nece nazvati cesto i gotovo pravilom postalopresucenje i suptilno zaobilazenje cjelokupne problematike. Istoto naravski vrijedi i za receno pitanje o porijeklu i mjestu razli-kovanja bozanskog i covjecjeg uma, pitanje koje je ocito sa spo-menutim najtjesnje vezano, a djelomicno valjda i s njim isto-vjetno.

Prema nasem misljenju, neophodni uvjet svakog pokusaja dase u ta tako filozofijski odlucujuca pitanja unese nesto pojasnju-jucega svjetla imalo bi mozda biti ponajprije jedno radikalno in-terpretativno suceljenje s kratkim ali ponegdje upravo nevjero-jatno znacajnim spisima iz okruzja Aristotelova istrazivanja o du-si, poznatim pod imenom ,,malih naravoslovnih spisa" (Parva na-turalia). Tim je uvjerenjem dakako motiviran i izbor ovdje pre-vedenih i u ovoj prigodi tek pocetno komentiramh Aristotelovihtekstova.

240

Povijest utjecaja

Sto je bilo receno o Platonu, vrijedi u jednakoj mjeri i za Aristo-tela: povijest utjecaja njegove filozofije poklapa se s povijescu fi-lozoflje uopce. Ako ne prije, a ono svakako od recimo trinaestogapa sve do prelaska sedamnaestog u osamnaesto stoljece i filozofijai znanost u uzem smislu rijeci sastojale su se - a tako su sebe irazumijevale - u najvecoj mjeri iz recepcije, daljnjeg razvijanja,kasnije pak sve vise i kritike, Aristotelove filozofije.

U odnos Aristotelov prema Platonu ovdje necemo ulaziti, na-dajuci se ipak da je plitko i otrcano uvjerenje o toboznjem ,,rea-lizmu" prvoga, kojim on kriticki ustaje nasuprot ,,idealizmu" svogucitelja te na mjesto njegovih ,,apstraktnih" i ,,transcendentnih"ideja uvodi svoje ,,forme", vazda ,,imanentne" konkretnoj tjeles-noj tvari, vec i u nas stvar proslosti. Odnos ovih dvaju ,,uciteljaljudskoga duha" neizmjerno je dublji, slozeniji i filozofijski zaploteniji no sto je to prosjecnom razumu historicara filozofije ugodnoprihvatiti.

Sve do 12. stoljeca Aristotelovo je djelo ipak srazmjerno ma-lo poznato u krscanskoj Europi. Tesko je do kraja odmjeriti svuusudnost toga da je od svih njegovih djela upravo spis O kate-gorijama (manjim dijelom i 0 tumacenju), ponajprije posred-stvom Boetija i njegovih komentara Porfirijevih Isagoga, najutje-cajniji i najvise diskutiran spis cjelokupnoga grckog, latinskogi arapskog kasnog Starog vijeka i potom srednjovjekovlja. Sta-novita apstraktnost formalno-logicke metode tog misljenja, kao ijednostrana redukcija punine ontologijske problematike na osi-romasenu i u apstraktno alternativnoj formulaciji neplodnu pro-blematiku takozvanih univerzalija, svakako su najvecim dijelomusljedak upravo te i takve povijesti predaje Aristotelova djela. Su-kladno tome, ostali dijelovi tzv. ,,Organona", prevedeni na latin-ski znatno kasnije od spomenutih dvaju spisa, sa svoje su strane,kao ars nova ili logica nova, dalje pospjesili utvrdivanje svoje-vrsnog formalizma skolasticke metode i tijekom stoljeca postupnopripremali ono sto poznajemo kao novovjekovnu revoluciju znan-stvene metodologije, koja naoko paradoksalno svoj odlucujucipovijesni nastup najavljuje upravo radikalnom kritikom navodne,,sterilnosti" Aristotelova silogizma.

Tek u dvanaestom i osobito trinaestom stoljecu upoznajc Za-pad ostale Aristotelove spise, osobito one naravoslovne (a 1204.

prilikom osvajanja Konstantinopolisa i po prvi put jedan rukopistzv. Metafizike), sve to posredstvom ranijih prijevoda na arapskii samih arapskih komentara tih spisa. Utjecaj navlastito arapskihinterpretacija, osobito one Averroesove, osjecao se stoljecima unekim strujanjima aristotelizma na Zapadu, tako ponajprije ucrkveno visekratno osudivanim naucavanjima Sigera od Brabantai znatno kasnije u takozvanom padovanskom averoizmu. Daka-ko da je aristotelizam Srednjega vijeka nerazlucivo kontaminirankrscanskom dogmatikom i jakim primjesama neoplatonizma, kojeu znatnoj i filozofijski znacajnoj mjeri sadrzi cak i monumentalnasuma ,,srednjoyjekovnog Aristotela" kakvu nalazimo recimo u To-me Akvinskog.

Premda nastupajuca filozofija Novoga vijeka sebe bez iznim-ke razumije kao nepomirljivu opreku Aristotelu, to samorazumi-jevanje mora se ipak uzeti s velikom mjerom suzdrzanosti, buducida je taj tako zucljivo napadani i osporavani ,,Aristotel" bio uisti-nu mnogo vise utvara jednog formaliziranog i apstraktnim posta-log aristotelizma no sto bi bio grcki Aristotel sam. Znakovitim jeprimjerom toga recimo i cinjenica da se presudni filozofijski nauknovovjekovlja, mehanicka teorija neba i sveopcega gibanja, izgra-dio u snaznom protustavu spram, nazovimo ih tako, ,,sporedni-jih" Aristotelovih naravoslovnih spisa, naime O nebu, O postaja-nju i propadanju, Meteorologika, dok su naprimjer bezdano du-boke analize beskonacnog ili kontinuuma sadrzane u Fizici ostale11 osnovi posve netematiziranima, sudbina koja ih uostalom pratitakoreci do danas.

Izuzme li se onaj na svoj nacin veleban pokusaj Leibnizov daosnovnu Aristotelovu misao o djelatnosti i usvrsnosti (EvreXexeia)ugradi u sam temelj vlastitog pandinamickog naucavanja, mozese kazati da Aristotelova filozofija od sedamnaestog stoljeca dodanas mjesto svog prisustva ima vise no igdje drugdje u najrazlici-tijim strujanjima neoskolastike, kao naprimjer u isusovackim sko-lama, s izuzetno suptilnim i slozenim aristotelizmom Suarezovim,ili pak u onima dominikanske provenijencije, s vrhuncem ponaj-prije u radovima Kajetanovim.

Na vrhuncu takozvanog njemackog idealizma, Hegel je bio tajkoji je smatrao nuznim studirati Aristotela na tekstovima grckogoriginala i tesko da bi bilo pretjerano reci kako je do odrede-ne mjere sebe sam osjecao i shvacao aristotelovcem. Kasni pakSchellingovi pokusaji da vlastitu ,,pozitivnu" filozofiju izgradi

upravo km/, obnovljeno radikalno suceljenje s Aristotelom prijesvih, opc(, putem obnovljenog studija i interpretacije originalnogateksta, jos su i danas nedostatno istrazeni i valorizirani.

Na tumacenju i daljnjoj ,,kritickoj dogradnji" Aristotela - ba-rem prema vlastitome samorazumijevanju - izgradio je u drugojpoJovini 19. stoljeca svoje obuhvatno djelo Franz Brentano, oso-bito svoj nauk o ,,psihologiji s empirijskog stajalista" te povijesnoplodotvornu postavku o ,,intencionalitetu svijesti", kojom je po-lozeri svojevrsni temelj kasnijoj izgradnji fenomenologijske filozo-fije E. Husserla. S druge je strane isti Brentano svojim djelom oAristotelovu stavku ,,bice-bitak se zbori mnogostruko" presudno,po njegovu vlastitom priznanju, utjecao na ranoga Heideggera ina njegove visegodisnje pokusaje oko iznalazenja i produktivnogtumacenja ,,autenticnog" Aristotela.

Iz teksta Heideggerovih predavanja o Aristotelu, prvenstvenou razdoblju oko ranih dvadesetih godina ovoga stoljeca, koja suobjavljena tijekom posljednjih godina, biva ocitim u kojoj i kolikojmjeri i neoaristotelovski pokret za ,,rehabilitaciju prakticke fi-lozofije" (H.-G. Gadamer, J. Ritter, L. Strauss, E. Voegelin, M.Riedel, G. Bien) zahvaljuje svoj odlucujuci filozofijski poticajupravo tim ranim Heideggerovim izlaganjima Aristotela.

Donekle iznenadujuce snazna renesansa intenzivnog istra-zivanja Aristotela zbila se posljednjih desetljeca u okruzju anglo--americke, prvenstveno ,,analiticki" orijentirane filozofije. Pritomsu - u razlici spram tradicionalnih, poglavito na uze filologijskenapore oko Aristotela ogranicenih radnji, kojima je prvenstvenoengleska i skotska skola aristotelizma u proslosti stekla nepore-civo velike zasluge, ova nastojanja uglavnom stvarno, sustavno iproblematski orijentirana te u novije vrijeme usmjerena - ponovou razlici prema tradicionalnim pretezno praktickoj filozofiji okre-nutim interpretacijama - ponajprije na spise iz oblasti psihologije,sve u sklopu rasprava i istrazivanja u oblasti tzv. ,,filozofije duha(mind)", pri cemu je u posljednje vrijeme poluceno niz zacijelovrijednih i inspirativnih rasprava i ostroumnih analiza (usp. na-primjer Essays on Aristotle's De anima. Edited by M. C. Nuss-baum and A. O. Rorty, Oxford, 1992. te Aristotle on mind andthe senses. Proceedings of the Seventh Symposium Aristotelicum.Edited by G. E. K. Lloyd and G. E. L. Owen, Cambridge, 1978).

U HrvaLskoj jo navlastiti rad na studiju i tumacenju Aristo-tela (uluvi jck y.nal.iio intenzivniji od onoga posvecenog Platonu,

sto dakako s obzirom na povijesno uvjetovanu dugotrajnu uklop-Ijenost sluzbenih filozofskih bavljenja u sklop teologijskih istra-zivanja nije ni najmanje zacudno. Iz tog okruzja valja ponajpri-je uputiti na brojne radove Fr. Sanca, a medu njima posebno Sen-tentia Aristotelis de compositione corporum e materia et forma inelementis terrestribus considerate,, Zagreb, 1928, i Utrum admit-tenda sit distinctio inter materiam et formam physicam et meta-physicam (,,Acta II. Congressus Thomistici Romae habiti", str.297-309), Taurini, 1937.

Izricito tematski usmjereno filozofijsko istrazivanje Aristote-la, izvan uobicajenih udzbenickih prikaza u okvirima standardnih,,povijesti filozofije", snazan je poticaj dobilo prijevodima Metafi-zike, Fizike, Nikomahove etike i Politike, sto ih je sacinio Tomi-slav Ladan osamdesetih godina. Zacijelo nije pretjerano reci daupravo u tim prijevodima valja sagledati jedan od najznacajni-jih pothvata hrvatske filozofije ne samo unutar podrucja rada naAristotelovoj, ili i opcenitije grckoj filozofiji, nego na polju filo-zofije naprosto. Pridruzi li se ovom golemom pothvatu velikogajezicnog znalca (preporucljivo je uz prijevod procitati i vrlo in-struktivan ,,Pogovor prevoditelja" uz Metafiziku) jednako takonedavno objavljene i biljeskama popracene prijevode spisa O tu-macenju J. Talange (Zagreb, 1989) i Kategorije F. Grgica (Zagreb,1992, usp. i knjigu istoga autora Aristotel o istinitosti i laznosti,Zagreb, 1993), moze se mozda reci da su se sretno i obvezujucestekli uvjeti potrebni za snazenje i produbljenje vlastitih naporatumaceceg prisvajanja Aristotela u Hrvatskoj, premda se to npr.iz skromnosti ambicija nekolikih dosadasnjih zajednickih poku-saja (usp. npr. tematski blok ,,Problemi Aristotelove Metafizike"u Filozofska istrazivanja 16 /1986/, str. 161-201) ne bi jos dalo sizvjesnoscu ocekivati.

244

Bibliografski dodatak

I. Izdanja

Kriticko izdanje grckoga teksta:Aristotelis opera edidit Academia Regia Borussica. Sv. I-V. Berlin,

1831-1870. (Sv. I-II: grcki tekst u redakciji Immanuela Bekkera,sv. Ill: latinski renesansni prijevod, sv. IV: skolije, sv. V: frag-menti i Index Aristotelicus H. Bonitza /zasebni pretisak Indexa:Graz, 1955/).

Zasebna izdanja pojedinih djela s danas standardnim kritickim YC-dakcijama teksta u nizu ,,Scriptorum Classicorum Bibliotlicca ( )xoniensis" (Oxford, Clarendon, 1894 i d.) s Bekkerovom pa»'ina-cijom.

Grcki tekst s engleskim prijevodom:Gotovo sva djela objavljena su zasebno u ,,The Loeb Classical Libra-

ry", London.

Grcki tekst s njemackim prijevodom:Dio spisa objavljen je zasebno u ,,Philosophische Bibliothek Mainer",

Hamburg.

II. Literatura

1. Vazniji zbornici:Autour d'Aristote. Receuil d'etudes de philosophic ancienne et

medievale offert a Mgr. A. Mansion. Louvain, 1955.Naturphilosophic bei Aristoteles und Theophrast. Verhandlungen

des 4. Symposium Aristotelicum veranstaltet in Goteborg. He-rausgegeben von Ingemar During. Heidelberg, 1969.

Metaphysik und Theologie des Aristoteles. Herausgegeben von Fritz-Peter Hager. Darmstadt, 21979. (Wege der Forschung, Bd. CCVI)

Ethik und Politik des Aristoteles. Herausgegeben von Fritz-PeterHager. Darmstadt, 1972. (Wege der Forschung, Bd. CCVIII)

Friihschriften des Aristoteles. Herausgegeben von P. Moraux.Darmstadt, 1975.

Articles on Aristotle. Vol. 3: Metaphysics. Edited by J. BarnesTM.SchofieWR. Sorabji. London, 1979.

2. Monografije:Ackrill, ,1. L.: Aristotle - The Philosopher. Oxford, 1981 (Prijevod n;i

njemacki: Aristoteles. Eine Einfuhrung in seui Philasapliicn-n.Berlin/New York, 1985).