bosna i bosnjaci

7/29/2019 Bosna i Bosnjaci

1/60

Bosna i Bosnjaci

POVELJA BANA NINOSLAVA (1232-1235)Na osnovu prijepisa jednog manjeg dijela posebnog dodatka Povelji BosanskogaBana Ninoslava od tacno neutvrdjenog datuma nastanka (pretpostavlja se da jenastala izmedju 1232 i 1235 godine,jer se u njoj spominje Dubrovacki Knez ZanDandulo,koji je vladao do aprila 1235 godine):


2/60

"Az rab Bozji Matej, a odmjelom Ninoslav, Ban Bos'nski Veliki, kle se KnezuDubrov'ckomu Zan Dandolu i vsej opcine Dubrov'ckoj. Takom s'm se kletv'ju klel,kakom se je Ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su uBana Kulina hodili, bez vse habe i zledi. A ja kudje oblada, tudje si hodite

prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zledi. A sepisah, imenom Desoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjernokako-re u prvih. A se jeste: ako vjeruje Srbljin Vlaha, da se pri pred Knezem; akovjeruje Vlah Srbljina, da se pri pred Banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravije."

,srpski historicari su pokusavali da ustvrde,kako u toj "povelji" Bosanski BanNinoslav narod u Bosni zove Srbljima,a Dubrovcane Vlasima,sto je odavnodokazano kao potpuno neistinito. Ovu "povelja" je vrlo malih dimenzija,a u njoj

pisar,inace iz Srbije, koji se zvao Desoje i bio zaposlen od Dubrovnika) navodi da

je prije ove bila napisana glavna (prva) povelja,kada kaze"A se pisah, imenomDesoje, gramatig Bana Ninoslava, velijega Bos'nskoga, tako vjerno kako-re uprvih."

Ovo je bio,dakle,samo poseban dodatak povelji i napisan dosta nemarno kada seusporedi sa originalnim poveljama,ocigledno,posto je napisan poslije dovrsetka

povelje,da se radilo o necemu sto je sporedno u odnosu na dvije ugovarajuce straneu povelji :Bosnjake i Dubrovcane.Nazivi "Srbljin i Vlah" se spominju pri jos dvije

povelje Bana Ninoslava (iz 1240 i 1249 godine),a ne spominju se ni prije niposlije,jer svi Bosanski Banovi i Kraljevi narod u Bosni,kada mu se eksplicitno

obracaju zovu ga Bosnjacima (starinskim nazivom za Bosnjake "Bosnjani") inikako drugacije,kao sto i narod u Bosni sam sebe zove Bosnjacima,na nadgrobnimspomenicima,u vjerskim bogumilskim knjigama,darovnicama i sl.

Takodjer,tvrdnje da se naziv "Vlasi" odnosi na Dubrovcane ne stoji,jer se nigdje inikada tako oni sami nazivaju,niti ih iko ikada tako naziva,cak postoje i adekvatniizvori iz Srbije koji prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srblja i Vlaha,kao npr.u jednom dijelu povelje Stefana Dusana Silnog,a koja datira od 26.oktobra 1345godine:"...da ne uzima Dabiziv' Dubrov'canom ni carine; da nikoega dohodka ni

tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni sr'binu, da nikomu; i kto gred u Dubrovnik i(i)z Dubrov'nika i vsaci vlasteli koi te stajati po Dabizive, da ne uzme carine doveka veku..." Ovdje,dakle,sami srbi prave jasnu razliku izmedju Dubrovcana,Srba iVlaha ("ni tr'govcu Dubrov'c'komu, ni Vlahu, ni Sr'binu),te je tvrdnja da suDubrovcani bili nazivani "Vlasima" oborena i to upravo iz jednog srpskog izvora !!A,ako Dubrovcani nisu Vlasi,onda ih ni Ban Ninoslav ne moze tako zvati,pa time

pada u vodu i tvrdnja da Ban Ninoslav Bosnjake naziva "Srbljima",jer u toj poveljijedno iskljucuje drugo!!

U isto vrijeme kada je nastala povelja Stefana Dusana i u kojoj on jasno razlikuje

"Srbe,Vlahe i Dubrovcane",kao tri razlicite vrste ljudi,Ban Stjepan II Kotromanic je


3/60

Ban u Bosni koji u svojim poveljama narod u Bosni zove iskljucivo Bosnjacima,aDubrovcane Dubrovcanima,nikakvog spomena ni o Srbljima ni o Vlasima.

Ali,sam Ban Ninoslav daje konacan odgovor po ovome pitanju i to pri poveljamaDubrovcanima iz 1240. i 1249 godine,gdje se spominju tri vrste ljudi,a to su Mi-narod u Bosni -"nasi ljudie",Vi-"Dubrovcani" i Oni-"Srblji i Vlasi" Stranke uugovoru povelje su "Mi" i "Vi",odnosno Bosnjaci i Dubrovcani,a "Oni" - Srblji iVlasi su samo sporedni dio ugovora,a sve ove tri grupe ljudi su razlicite izmedjusebe,sto se jasno vidi iz glavnih dijelova tih povelja,gdje Ban Ninoslav,obracajucise Dubrovcanima zadrzava sebi pravo sudjenja Bosnjacima ("nasi ljudie"),u slucajuda bi ih tuzili Dubrovcani i zabranjuje "izmu",odnosno vansudsku odmazdu ukrivicama ("i ne izma").U posebnim,pak,dodacima tim poveljama,govori se o"Srbljima i Vlasima",kao o posebnoj grupi ljudi razlicitoj od stranaka uugovoru,odnosno od Bosnjaka i Dubrovcana.Kada bi "srblji i Vlasi" bili istovjetni

sa Bosnjacima i Dubrovcanima,onda ovaj dodatak poveljama ne bi imao nikakvogsmisla,jer je vec u glavnom dijelu povelje Ban Ninoslav zadrzao sebi pravosudjenja Bosnjacima,koje bi tuzili Dubrovcani,i ne bi imalo nikakvog smisla

ponavljati to ponovo!

Na osnovu svih raspolozivih autenticnih historijskih izvora,jasno se vidi da Srbinisu domaci ljudi ni u Bosni ni u Dubrovniku,nego stranci iz Srbije koje suDubrovcani upotrebljavali najvise za prijenos teske trgovacke robe,a u Zahumlju ih

je domaca gospoda upotrebljavala kao najamnike za cuvanje stoke,pa im je i putemmedjudrzavnih ugovora izmedju Bosne i Dubrovnika bio zasebno regulisan status

pred zakonom.Tokom vremena su potpuno nestali kao pravni subjekt uSrednjovjekovnoj Drzavi Bosni,o cemu nam svjedoce i sve kasnije poveljeBosanskih vladara,koje se inace broje u stotinama!

POVELJA STJEPANA II KOTROMANICA IZ 1333 GODINE

15.februara 1333 godine napisana je povelja Dubrovcanima od strane BanaStjepana II Kotromanica.Sva cetiri originala su izgubljena,a sacuvan je jedino

prijepis koji je napravio pisar iz Srbije zaposlen u Dubrovniku.U tomeDubrovackom prijepisu teksta povelje Bana Stjepana II Kotromanica se moe

procitati i sljedece:"Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da jevjerovano,svaki da znajet i vidi istinu...",a odmah potom slijede sljedece trirecenice: "...A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su

pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvijepovelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,podSrebr`nikom"(M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997)

Ovim citatom iz Dubrovackog prijepisa Banove povelje srpski historicari su

pokuavali pokazati da Bosanski Ban Stjepan II Kotromanic svoj jezik naziva"srpskim"(??),sto je ,naravno, apsolutno neutemeljen argument!Prvo,ovdje


4/60

govorimo o nazivima pisama,a ne jezika,jer se u prijepisu povelje kae "na latinsci"i " na srpsci",a ne kae se "latinski" i "srpski"(naziv "cirilica" se udomacio tek u16.stoljecu,zato pisar iz Srbije cirilicno pismo naziva "srpskim",kao sto to mnogi idan danas rade u Srbiji.Tu treba napomenuti da cirilica nije srpsko pismo,negoBugarsko pismo.Cirilicu nisu izmislili Srbi nego Bugari.Kada je cirilica potekla izBugarske razvile su se njene brojne verzije,pa su tako nastali srpska varijantacirilice,zatim Ruska cirilica,Bosanska cirilica (itd.),koja se razvila u vise razlicitihtipova)Takodjer,Bosanski jezik se kao razlicit jezik odBugarskog,Slovenskog,srpskog,hrvatskog i Ceskog jezika spominje tokomSrednjovjekovne Bosne,krajem 14 stoljeca u djelu "Skazanie iziavljeno o

pismenah",koje je napisao Bizantijski putopisac,Konstantin Filozof.Drugo,ovajprijepis povelje nije pisao Ban Stjepan II Kotromanic nego pisar iz Srbije.Naime,od1174 godine,kada je srpski Veliki upan Stevan Nemanja zauzeoZahumlje,Travuniju i Duklju,pisari u Dubrovackoj Republici su bili

Srbi.Dubrovcani bi upotrebljavali ove pisare i ponekad kada bi trebalo napisati ineku povelju za Bosanske vladare ili kada je trebalo izvrsiti prijepis originala,za

potrebe Dubrovackog arhiva.Takodjer,ovi pisari iz Srbije su bili zaposljavani i nadvorovima Bosanskih vladara,prvenstveno zbog stalne prepiske Bosne saDubrovnikom.Dakle kroz tu vezu sa Dubrovnikom i potrebe Bosanskih vladara zakorespodencijom sa Dubrovcanima,ovi pisari bivaju zaposljavani i u Bosni,i nijenikakvo cudo da se je moglo desiti da pismo ili cak i jezik kojim pisu nazovu"srpskim".Ali samo oni,pisari iz Srbije,ali nikako Bosanski Ban niti domicilniBosanski pisari,sto je i vise nego i jasno iz stotina Bosanskih povelja koje susacuvane u originalu.Naziv za pismo "cirilica",kao sto je vec receno, se udomaciotek od 16. vijeka,pa zato pisari iz Srbije cirilicu kao pismo uopste nazivaju"srpskim",onako kako ga i sami zovu,a ne Ban Stjepan II Kotromanic,cak Banovoime u ovom prijepisu povelje piu kao "Stefan",iako je njegovo ime originalno bilo"Stjepan" i kao takvo se i pojavljuje u svim originalima Bosanskih povelja koji susacuvani,a u usporedbi originali ili prijepis,uvijek je mjerodavniji original,tako dase vec ovdje moze vrlo jasno vidjeti da Dubrovacki pisar pri prijepisu praviznacajne jezicke izmjene,vise puta navodeci ime Bana Stjepana kao "Stefan".

Na kraju svake povelje svaki pisar bi dodao nekoliko administrativnih

podataka,koji bi se obicno sastojali u tome da se kae kada je povelja napisana,imepisara,opis nacina pecacenja,eventualno kojim pismom je pisana,jezikomitd.Naravno da pisar iz Srbije pie "srpskim pismom",to i sam navodi,ali reci da tou stvari kae Ban Stjepan II Kotromanic jednostavno ne stoji,iz prostog razloga tose tu opisuje jedan administrativni postupak,to je karakteristicno kao radnja za

pisara,a ne za Bana,te je pripisivati te rijeci Banu potpuno besmisleno,jer je on nijeni pisao,niti "na latinsci",niti "na srpsci"nego je pisanje bio posao pisara,a za sve

pisare iz Srbije,koji su bili zaposljavani u Dubrovniku, je naucno dokazano da suuvijek pisali "srpskim nacinom" i svoje pismo nazivali "srpskim".Pisari,a neBan.Nemoguce je pripisati Banu da on na kraju povelje preuzima posao pisara i da

na samom kraju povelje navodi u detalje tehnicke podatke oko izrade povelje??Toje bio nedvojbeno posao pisara,a nikako Bana.Sporna recenica :A tomuj su cetiri


5/60

povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati., jenapisana na kraju (prijepisa) povelje,gdje pisari po pravilu navode tehnicke detaljevezane za pisanje povelje ,a sa tim Ban ne moze imati nikakve veze,to moze bitisamo posao pisara.Kljucno je pitanje dakle,da li je autor te recenice Ban ili pisar?Da bi se odgovorilo na to pitanje,prvo je potrebno sagledati konkretan tekstDubrovackog prijepisa Banove povelje,a on glasi:

Priziraje blagovoljenje sviditelj' i mnogo porabotanje o batine i vlastela i ljudjeDubrovacci i naijem praroditeljem i nama vele mnogo,i hote odsele porabotati saBojem hotijenjem...Zato mi,gospodin Ban Stefan,i moji sinove i unucje i dokolisime moje bude,do vijeka vjekoma,dasmo i darovasmo u batinu i u plemenitoljudem Dubrovackijem,a naijem drazijem prijateljem:Vas Rat i Ston i Prevlaku,i

otoke koji su okolo Rata,i sa svijem to se nahodi unutra...i gore ipolja,dubrave,lijes,trave,vode,sela,i vse to je od Prevlake do Lojita;i sudcbo iglobe i krvi u miru,da budu njih' volju,da imaju i dre i da cine vsu svoju volju ihotijenje kako od svoje batine - do vijeka vjekoma...

I da su voljni zidati zadi i tornje - gdi im je hotijenje.I prekopati Prevlaku od morado mora i napravljati - na svoju volju i hotijenje.I jote se obetuje gospodin BanStefan,sebe i svoje sjeme:Ako se sluci nekoje vrijeme,ili gospodin ili vlastelin iligradanin ili ljudje,koji bi pakostili Ratu ili Prevlaci - da pomoe koliko moe naa

jakost.A zato mi opcina,i ljudje grada Dubrovnika,vse dobro opceno.gospodinu

Banu Stefanu,i njegovem sinovem i simenu njegovu do vijeka od muke glave i dozgorenja svijeta,dajemo za Prevlaku i za Ston pet cat perpera - do zgorenja svijeta...

I jote se obetuje opcina Dubrovacka:Ako u nekoje vrijeme pride gospodin BanStefan u Dubrovnik,ili njegovi sinovi ili njegovo sjeme muke glave,da mu damo

polace zidane prebivati dokole im je stati,bez nijednog najma - do zgorenjasvijeta...

I jote se obetuje opcina Dubrovacka:Da ne primamo,u Prevlaku i u Ston i u Rat i uonzi otoke ke smo uzeli od gospodina Bana Stefana,njegova vlastelina ki bude

njemu nevjeran i njegovem sinovem i njegovu sjemenovi - do zgorenja svijeta...Aja,gospodin Ban Stefan,zaklinju se...za mene i za mojeh sinova i za moje sjeme,pomukom koljenu do zgorenja svijeta - sve to tvrdo imati i drati i ne potvoriti - dozgorenja svijeta...

Zato,stavlju ja,gospodin Ban Stefan,svoju zlatu pecat,da je vjerovano - svaki daznajet istinu.

A tomuj su cetiri povelje jednako : dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacenezlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje uDubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.


6/60

Literatura:

M.Dizdar,Antologija Starih Bosanskih Tekstova,Alef,1997

Kao sto se i vidi iz navedenog teksta Dubrovackog prijepisa Banove povelje,trizadnje recenice se odnose iskljucivo na tehnicke detalje vezane za originalne

povelje,doslovno:opisuje se nacin pecacenja u sve cetiri originalne povelje,navodise kojim su pismom pisane,gdje se nalaze originali i gdje su originali pisani.Te trizadnje recenice u Dubrovackom prijepisu Banove povelje glase:"A tomuj su cetiri

povelje jednako:dvije latinsci i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvijesta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano

pod gradom,pod Srebr`nikom."Predzadnja recenica govori nedvojbeno u prilogtome da je autor te recenice pisar a ne Ban,u toj recenici Ban definitivno nijegovornik,nego ga opisuje neko drugi,a ta predzadnja recenica u tekstu prijepisa

glasi :Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje uDubrovnici.Autor te recenice nikako ne moze biti Ban,a jedini drugi koji to mozebiti je pisar, i to pisar iz Dubrovnika,jer da je Ban u toj recenici govornik ne bi sebireferirao u trecem licu jednine,sebi se referira jedino u prvom licu!!Autor terecenice moze biti jedino Dubrovacki pisar,jer se u njoj kaze da se povelje vecnalaze kod Bana i u Dubrovniku.Autor te recenice,pak,ne moze biti pisaroriginalnih povelja,zbog jednostavne hronologije dogadjaja,jer su povelje tektrebale da stignu u Dubrovnik,posto ih on napise.Pisar originalnih povelja,dakle,tonije mogao navesti,jer su povelje stigle u Dubrovnik tek nakon sto ih je onnapisao!!Jedini koji je u situaciji da kaze da su povelje vec u Dubrovniku jeste

Dubrovacki pisar koji ih prepisuje upravo u Dubrovniku.

Zadnja recenica Dubrovackog prijepisa Banove povelje je takodjer vrloindikativna,a kaze: "A to je pisano pod gradom,pod Srebr`nikom",jer da jeDubrovacki pisar tu prepisivao doslovno original povelje,onda bi trebalostajati :"A, OVO je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom"....i to bi se onda moglo

pripisati pisaru originalnih povelja,ali posto pise u prijepisu "to je pisano",a ne "ovoje pisano",to otkriva ponovo Dubrovackog pisara kao nekoga ko je ili izmijeniorecenicu pisara originalne povelje ili ju je jednostavno dodao

sam.Znaci,Dubrovacki pisar tu samo opisuje originale i dodaje to kao sporednureferencu svome prijepisu,na svoj vlastiti nacin,posto se tu radi iskljucivo otehnickim detaljima vezanih za originalne povelje,te treba jasno razdvojiti te dvijestvari i uociti da dvije osobe sricu kompletan tekst,prvo tu su Banove rijeci,a ondavezano samo za tehnicke detalje povelje tu su i pisarove rijeci, i to rijeci pisara izDubrovnika!! Medjutim,kljucno pitanje na koje treba odgovoriti jeste : gdje

prestaje Ban biti govornik,ondnosno gdje pisar pocinje biti govornik u ovomeprijepisu? Da bi se to sagledalo potrebno je razmotriti cetiri posljednje recenicespornog Dubrovackog prijepisa Banove povelje,a one glase::

"Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki daznajet i vidi istinu.A tomuj su cetiri povelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a


7/60

sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvijepovelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,pod Srebr'nikom.

Jednostavnom analizom ovih recenica,dakle samim njihovim citanjem,vidi se da setri posljednje recenice odnose iskljucivo na tehnicke detaljevezane uz

pisanje,pecacenje,lokaciju i mjesto nastanka povelja dok je u recenici,koja jecetvrta od kraja prijepisa pisana sa Banom kao subjektom,u prvom licu

jednine,dakle Banom kao govornikom,gdje on svecano kaze:"Zato stavlju jagospodin Ban Stefan svoju zlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidiistinu.Prvo sto je karakteristicno za tu recenicu jeste da je sigurno Ban govornik,te

je definitivno mozemo pripisati Banu (izuzumajuci jezicku pisarevu intervencijuStjepan->Stefan).Ali,poslije te recenice slijede tri recenice koje govore samo otehnickim detaljima o poveljama i tu Ban nema sta da radi,one se odnose na posao

pisara,a Ban nije pisar.Te tri recenice koje nisu Banove,ali koje slijede odmah iza

njegove zadnje recenice glase:A tomuj su cetiri povelje jednako:dvije latinsci i dvisrpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvije sta povelje u gospodina BanaStefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano pod gradom,podSrebr`nikomOve tri recenice,koje slijede poslije zadnje Banove recenice jedino semogu pripisati pisaru,jer se u njima govori iskljucivo o tehnickim detaljimavezanim za povelju,a Ban sa time nema nista,jer nije pisar i potpuno bi nelogicno

bilo da Ban opisuje tehnicke detalje vezane za povelje : nacin na koji su poveljepisane,da objasnjava gdje se povelje nalaze,gdje su napisane,kojim pismom itd.,toje klasicni posao jednog pisara!!!Dakle,sasvim je ocigledno,da je zadnja recenica ukojoj je Ban govornik cetvrta recenica od kraja prijepisa Banove povelje,a autorzadnje tri recenice je mogao biti samo pisar i apsolutno niko drugi.Odnosno,Banzavrsava biti govornik sa recenicom:Zato stavlju ja gospodin Ban Stefan svojuzlatu pecat, da je vjerovano,svaki da znajet i vidi istinu,a poslije toga,kroz tri

posljednje recenice pisar postaje govornik i to ostaje do kraja Dubrovackogprijepisa Banove povelje,a te pisareve vlastite recenice glase:"A tomuj su cetiripovelje jednako, dvije latinsci,i dvi srpsci - a sve su pecacene zlatijemi pecati.Dvijesta povelje u gospodina Bana Stefana,a dvije povelje u Dubrovnici.A to je pisano

pod gradom,pod Srebr`nikom".Iz ovoga slijedi da Ban nije uopste nista u poveljirekao o spornim nazivima pisama "na latinsci i na srpsci",nego su to rijeci

Dubrovackog pisara!!U svojoj knjizi "Antologija Starih BosanskihTekstova"(Alef,1997) ,Mehmedalija Mak Dizdar konstatuje da se termini "nalatinsci" i "na srpsci" odnose na pisma,a ne jezik,odnosno na "latinicu icirilicu"(mada je to na kraju krajeva,kao sto je vec receno, potpuno nevazno,jer tetermine ne navodi Ban,nego pisar iz srbije).U nastavku, M.Dizdar kaze isljedece:"...Na zalost,ni jedan od ovih originala nije sacuvan do danas,pa ni njihovizlatni pecati.Vjerovatno je Dubrovacki pisar izmijenio znatno i jezik povelje,sto uizvjesnoj mjeri umanjuje njenu vrijednost u tom pogledu."

Mesa Selimovic o Bosni


8/60

Mi nismo niciji. Uvijek smo na nekoj medji, uvijek neciji miraz. Stoljecima mi se trazimo i

prepoznajemo, uskoro mi necemo znati kosmo. Zivimo na razmedu svjetova, na granici

naroda uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije kao na grebenu.

Otrgnuti smo, i neprihvaceni. Ko rukavac sto ga je bujica odvojila od majke pa nema vise

ni toka, ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja popije. Drugi namcine cast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo,. Mame nas kad smo

potrebni, a odbaciju kad odsluzimo. Nesreca je sto smo zavoleli ovu svoju mrtvaju i necemo

iz nje, a sve se placa pa i ova ljubav.

Svako misli da ce nadmudrit sve ostale i u tome je nasa nesreca. Kakvi su ljudi Bosanci?

To su najzamrseniji ljudi na svijetu, ni s kime se historija nije tako posalila kao sa Bosnom.

Juce smo bili ono sto sto danas zelimo da zaboravimo, a nismo postali ni nesto drugo. S

nejasnim osjecanjem stida zbog krivice i otpadnistva, necemo da gledamo u nazad, a

nemamo kad da gledamo unaprijed.

Nesreca je sto smo zavoleli tu svoju mrtvaju, pa necemo iz nje, a sve se placa pa i ta ljubav.Zar smo mi slicajno tako mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi.

Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredenosti, zasto?

Zato sto nam nije sve jedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo

posteni, svaka cast nasoj ludosti.

Mesa Selimovic

Ante Herceg i Mustafa Banovic

Povijesno-istrazivacko djelo "Razvoj Balkanskih Naroda", Juni/Juli 2002, odlomak"Istorija Bosanskih Srba", str. 244-249, Naucno-Znanstveni Zurnal Istorije Jugoistocne

Europe.

Na prostoru Bosne su od pamtivjeka zivjeli Bosnjaci razlicitih vjera. U srednjovjekovnoj

Bosni to su bili Bosnjaci heretickog vjerovanja, ali i dio onih Bosnjaka koji su pod prisilomkrizarskih ratova primili katolicanstvo, odnosno pravoslavlje. Padom Bosne pod Turke i


9/60

Austro-Ugarskom okupacijom Bosne, narod u etnickom sastavu ostaje isti - svi se identifikujukao Bosnjaci, bez obzira na vjeru. Sto vise, katolicki i pravoslavni Bosnjaci su se od

pamtivjeka osjecali i identifikovali kao Bosnjaci. Ponosni su bili na svoj Bosanski jezik injegovali su Bosnjacku kulturu i tradiciju.

Termin 'Bosanski Srbi' se javlja tek polovinom 19 stoljeca, kada organizovane grupepolitickih misionara (financiranih od strane Srbije) ulaze u Bosnu i pocinju svoj rad naiskorjenjivanju termina Bosnjaci kod pravoslavnih Bosnjaka. U tim aktivnostima je bionajaktivniji Teofil (Bogoljub) Petranovic, koji je sredinom 19 stoljeca oko sebe okupioskupine istomisljenika koji su zalazili po Bosanskim selima i zaseocima i govorileBosnjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da se prestanu identificirati kaoBosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti, i da se - na osnovu zajednicke religije - podjuidentifikovati kao Srbi. Prema rijecima Novaka Kilibarde, Petranovic je bio najplaceniji

povjerenik Srbijanske vlade, te je "za vrijeme boravka u Sarajevu od 1862 do 1869neprekidno sirio srpsku propagandu." Fra Grga Martic, koji je zivio u Sarajevu u vrijemePetranovicevih propagandnih aktivnosti, u svojim zapamcenjima kaze da je Teofil Petranovic

bio glavni organizator srpske propagande u Bosni. Prof. Dr. Muhamed Filipovic se slaze, i ujednom od svojih pojasnjenja navodi da su svi ljudi na prostoru Bosne bili "Bosnjaci, sve dokpropaganda iz Srbije nije pocela unositi srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u nasepravoslavce i katolike."

Sto se tice pravoslavne crkve na prostoru Bosne, ona nije bila prisutna na teritoriju Bosneprije dolaska Turaka, samo je u Hercegovini igrala vazniju ulogu. U svojoj ranojsrednjovjekovnoj povijesti Hercegovina (Hum) bijase dio kulturnog i politickog svijetasrpskih zupa i knezevina, zajedno sa Zetom (Crna Gora) i Raskom (Sandzak, na jugozapaduSrbije). Jedan srpski historicar je tvrdio da se na sjeveru Bosne nalazila jedna pravoslavnaCrkva sagradjena prije dolaska Turaka, ali temelji te Crkve nikada nisu pronadjeni.

S druge strane, cini se da Srpska pravoslavna crkva nije provodila organiziranu aktivnost uBanovini ili Kraljevini Bosni sve dok kralj Tvrtko nije prosirio Bosanski teritorij usedamdesetim godinama 14. vijeka na gornji tok rijeke Drine (jugoistocno od Sarajeva) i nadijelove danasnje Crne Gore i Srbije ukljucujuci tu i pravoslavni manastir u Milesevi. Iako sesam Tvrtko okrunio za kralja u Milesevi, on je bio i ostao Bosnjacki katolik (uz eventualnuiznimku Ostoje, koji je bio pripadnik Crkve bosanske). Dalje od gornjeg toka rijeke Drinenema u pred-otomanskoj Bosni jasnih tragova pravoslavnih crkava. Jedan srpski istoricarumjetnosti ustvrdio je da jedan pravoslavni manastir u sjevernoj Bosni potjece iz vremena

prije dolaska Turaka, ali je njegovo datiranje, prema rijecima britanskog historicara Noel-a

Malcolm-a "vrlo nepouzdano" - u krajnju ruku nevjerodostojno i historijski neutemeljeno.Sto se tice teritorijalne crkvene organizacije, u predotomanskom periodu doista nema tragova

prisutnosti Srpske pravoslavne crkve na tlu same Bosne. Medutim, nakon dolaska Turakaslika se pocinje naglo mijenjati.

Od osamdesetih godina 15. vijeka spominju se pravoslavni svecenici i vjernici u mnogimdijelovima Bosne u kojima prije nije bilo ni spomena o njima. Zna se da je nekoliko

pravoslavnih manastira podignuto u 16. vijeku (u Tavni, Lomnici, Papraci, Ozrenu iGostovicu), a vazni manastir Rmanj u sjeverozapadnoj Bosni prvi put se spominje 1515.godine. Te nove gradevine jos vise iznenaduju kad se zna da je zakonom kanun-i raya bilo

zabranjeno gradenje novih crkava - ocito je da su otomanske vlasti svaki put morale izdatiposebno odobrenje.


10/60

Premda su pravoslavni vjernici ugnjetavani, nije pretjerano kazati da je otomanski rezimfavorizirao pravoslavnu crkvu. Bosnjacki pravoslavci su imali svoju sredisnju vjersku vlast usamom Otomanskom Carstvu, a bosnjacki katolici izvan njega pa nije bilo dvojbe da bi sesmatrali oslobodenim kad bi neka katolicka sila ponovo osvojila Bosnu. Bosanski mitropolita(pravoslavni biskup) spominje se prvi put tek 1532. godine, a prva pravoslavna crkva u

Sarajevu sagradena je tek sredinom 16. stoljeca.

U krajevima u kojima je pravoslavlje polucilo najvece uspjehe, posebno na sjeveru Bosne, utom se razdoblju nastanilo mnogo doseljenika iz pravoslavnih zemalja. Ocito je posrijedi bilaotomanska politika da naseli podrucja koja su bila opustjela, bilo zbog rata ili kuge. Vec u

prvim defterima pojavljuju se skupine krscanskih cobana, koji se deklariraju kao Vlasi sto suse naselili u opustosenim krajevima istocne Hercegovine. U defterima iz sedamdesetih iosamdesetih godina 15. vijeka moze se razabrati da se Vlasi sire po srednjoj Bosni, ukrajevima oko Visokog i Maglaja. Negdje odmah iza 1476. godine, na primjer, oko 800vlaskih obitelji naselilo se u kraju oko Maglaja, zajedno sa dvojicom pravoslavnih svecenika.U iducih pedesetak godina nastavio je rasti broj Vlaha u srednjoj i sjeveroistocnoj Bosni, a

poceli su se doseljavati i u sjeverozapadnu Bosnu. U ratovima na pocetku 16. stoljecaopustjelo je jos vise krajeva u sjevernoj Bosni jer su katolici bjezali na habsburski teritorij.Buduci da je Osmanlijama bilo vazno da ne ostave prazan prostor blizu vojne granice,uslijedio je jos jedan velik priljev vlaskih doseljenika iz Hercegovine i Srbije. Za cijelog 17.vijeka bilo je jos doseljavanja na to podrucje, jer su ne samo rat nego i kuga ostavljali zasobom demografske praznine koje je trebalo popuniti.

Taj je vlaski element bio toliko vazan u nastanku Bosanskog pravoslavnog stanovnistva da sejos i nakon tri stoljeca izraz "Vlah" upotrebljavao u Bosni u znacenju "pripadnik pravoslavneCrkve". Vlasi su potpuno odgovarali ciljevima otomanske vlasti, ne samo zato sto su bili

pokretni (tipicne su im poslovne djelatnosti bile stocarstvo, uzgoj konja i organiziranjeprijevoza robe za trgovce). Vlasi nisu predstavljali neku vecu opasnost Bosnjacima, jer suBosnjaci bili daleko brojniji od cobanskih skupina Vlaha.

Vlasima su odobrene posebne povlastice kako bi ih naveli da se nasele uz otomansko-habsbursku granicu - smanjen je porez na ovce za one koji zive u pogranicnom podrucju, anjihovim su glavarima dodijeljeni veliki timari. Iako nisu primali vojnu placu, imali su pravonositi oruzje i od njih se ocekivalo da obavljaju vojnu funkciju; umjesto place, dopusteno im

je pljackanje neprijateljskog teritorija. U prvim zapisima Vlasi se cesto spominju kao prilicnoprolazna pojava nalik na sjenu. Selili su se iz jednog kraja u drugi, govorili lokalne jezike istapali se s lokalnim stanovnistvom.

Buduci da su sjeverna Albanija i juzna Srbija bile prvobitno srediste Vlaha, nije cudo sto su seVlasi vrlo rano prosirili na obliznje gorske krajeve Hercegovine. Odatle su se preselili nasjever, preko brdovitog zaleda Dalmacije, gdje se vec u 12. stoljecu spominje da cuvaju stada(a u zimu ih dovode u primorje). Izmedu 13. i 15. vijeka o njima je cesto rijec u kronikamaDubrovnika i Zadra. Neki od tih vlaskih cobana prodrli su i do srednje Bosne, gdje o njihovoj

prisutnosti svjedoce srednjovjekovna imena mjesta u krajevima oko Sarajeva i Travnika:Vlahinja, Vlaskovo, Vlasic.

Od 16 vijeka, pa nadalje, mnogi pripadnici Srpske Pravoslavne Crkve presli su preko Drine, amnogo ih se naselilo i na sjeverni dio Bosne. Danasnji Bosanski Srbi su zapravo Bosanski

Vlasi koji su se utopili u taj preko-drinski Srpski narodni okvir. Asimilirani Vlasi supridonijeli ogromnom porastu Srpskog stanovnistva u Bosni.


11/60

Nazivati nekoga "Bosanskim Srbinom" znaci sluziti se pojmom stvorenim u 19. vijeku koji jepropagiran politicko-misionarskim djelovanjem propagandista placenih od Vlade Srbije.Termin 'Bosanski Srbin', koji se prvi puta javlja tek u polovinom 19 stoljeca, odnosi se naBosnjake pravoslavne vjeroispovijesti (i dio Vlaha) koji su se na temelju zajednicke religije -a pod znatnim propagandnim pritiskom srpskih politickih propagandista - odrodili od svog

Bosnjackog nacionalnog korpusa (i manjim dijelom Vlaskog segmenta) i asimilirali u Srpskinacionalni korpus.

Vrijedno je napomenuti da su danasnji Bosanski Srbi - usljed asimilacije dijela Vlaha -dobrim dijelom jedina komponenta Bosansko-Hercegovackog stanovnistva koja jeneslavenskog porijekla. Sto se tice Vlaha, danas u Bosni, gotovo da i nema ljudi koji sedeklarisu kao Vlasi. Kroz istoriju, Vlasi su zadrzali svoju autohtonost i samosvojnost jedinona istoku Srbije.

Po svim istorijskim i civilizacijskim pravilima, danasnji Bosanski Srbi bi sebe nacionalnotrebali deklarisati kao Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti ili pak, manjim dijelom, Vlasi.

Nazalost, imamo situaciju da su nekadasnji Bosnjaci pravoslavne vjeroispovijesti zaboravili,ili pak dobrovoljno odbacili u zaborav svoju pradjedovsku Bosnjacku (i dijelom Vlasku)

pripadnost , te se uklopili u tudji nacionalni okvir.

*******************************************************

BOSANSKI SRBI BOSANSKI HRVATI SU NASTALI OD BONJAKA;

Pie: Daniel Toljaga

Do 19 stoljeca, u Bosni su ivjeli Bonjaci hereticke, islamske, pravoslavne, i katolicke vjere itako su se i identifikovali; svoj jezik su sa ponosom nazivali bosanski, a svoju narodnostBonjackom. Srpski, odnosno, Hrvatski nacionalni identitet na prostoru Bosne se formiraveoma kasno, tek u 19 stoljecu, kada se Bonjaci katolicke, odnosno, pravoslavnevjeroispovijesti, a pod znatnim lobiranjem Srbijanskih i Hrvatskih politickih misionara,odroduju od Bonjackog nacionalnog korpusa i na temelju zajednicke vjeroispovijesti pocinjunacionalno identifikovati sa susjednim pravoslavnim Srbima, odnosno katolickim Hrvatima.


12/60

Primjera radi, u ovim politicko-misionarskim aktivnostima je bio istaknut Teofil Petranovic,koji je u 60 tim godinama 19 stoljeca oko sebe okupio skupinu ljudi, koji su obilaziliBosanska sela i govorili Bonjacima pravoslavne vjeroispovijesti da je vrijeme da sebe

prestanu nazivati Bonjacima i da se pocnu, na osnovu zajednicke vjere, nazivati Srbima. Tuje bio i Vaso Pelagic sa svojim agitiranjem sa pozicija Srpskog nacionalizma, a bilo je I

drugih koji su se bavili slicnim politickim aktivnostima. Ilija Garain je 40 tih godina 19stoljeca napisao tajni memorandum u kojem detaljiziraju metode poticanja pro-srpskograspoloenja u Bosni sa krajnjim ciljem asimilacije i aneksije Bosne i Bonjaka. Medju slicnemetode spadala je i izobrazba mladih Bonjaka u Srpskoj upravnoj vlasti. Hrvati su zastupaligotovo istu ideologiju, kao I Srbi. Primjera radi, Ante Starcevic I Eugen Kvaternik su irilislicnu apsurdnu ideologiju da su svi Bonjaci zapravo Hrvati.

Primjerice, do dolaska Turaka, na prostoru Bosne nije bila niti jedna jedina pravoslavnaCrkva. Tek pod Turskom okupacijom, a cisto iz politickih razloga (krenjem samog zakona ogradenju takvih objekata), pocinju nicati pravoslavne Crkve. Primjerice, Bonjacki katolici,odnosno pravoslavci, su prisilno konvertirani Bonjacki heretici - konvertirani su od strane

dominikanaca, franjevaca, i raznih srpskih despota koji su zaposjedali, tj. Okupirali pojedinedijelove Bosne kroz historiju. Cak i dan danas Srpski, odnosno Hrvatski historiografi

polomie noge pokuavajuci da dokau kako su Bonjaci zapravo Srbi ili Hrvati. Njihovipotezi su toliko nelogicni, da su gotovo identicno slicni pokuajima dokazivanja kako je dvaplus dva jednako 5, ili pak 3, a nikakko 4. Hrvatski i Srpski historiografi su ponajviezainteresovani za ljuljanje temelja Bonjacke historije Crkve bosanske za koju kau da je

bila katolicka, odnosno pravoslavna. U tom smislu cu da dotaknem ovu temu sa vie panje.

Dubrovcani, Italijani i papska kurija, tj. zapadni izvori, sljedbenike Crkve Bosanske nazivajuPaterenima, Manihejcima ili Katarima, a izvori istocne, tj. Pravoslavne crkve, najcesceupotrebljavaju izraze Babuni i Kudugeri. Sami Bonjaci su svoju vjeru nazivali VjeraBosanska ili Na Zakon, a sebe Dobri Bonjani. Da se sada vratimo na propagandu Srpske iHrvatske historiografije. Da je Crkva Bosanska bila katolicka, odnosno pravoslavna nije, jerCrkva Bosanska nije prihvacala temeljna nacela slubene crkve (tj katolicke, odnosno

pravoslavne crkve), pa je stoga od pravoslavne i katolicke crkve proglaena krivovjerjem,usljed cega je citavo svoje vrijeme provela pod prijetnjom unitenja, kako od katolika, tako iod pravoslavaca. Zahvaljujuci izuzetno ilavom otporu u odbrambenoj borbi protiv istocne izapadne crkve, opstala je dokle god je postojala srednjovjekovna Bosanska drava.

Ono to je danasnji Vatikan za katolike, odnosno Mekka i Medina za muslimane, iliJeruzalem za idove to je bila srednjovjekovna Bosna za sljedbenike hereticko dualistickog

ucenja sirem Europe. Crkva Bosanska je bila politicki jaka zajednica, vjera citavog naroda (atime i najmasovnija u Europi); nadalje, imala je status dravne vjere, a u nju su dolazilistudenti iz citave Europe na usavravanje heretickog ucenja. Primjera radi, 1167 godine naSaboru dualistickih crkava, koji je odran u San Feliju de Karamanu kod Tuluza pod

predsjedavanjem poglavara Carigradske dualisticke crkve, Nikvinta, Francuski i Talijanskikatari su savjetovani da se organizuju po uzoru na bosanske heretike. Zanimljivo jenapomenuti da se 1387 vodio sudski proces u Torinu protiv heretika Jakuva Beha i fraAntonia Degalozea. Optueni su izjavili da ih je u hereticko vjerovanje uveo Petar Patricij uz

pomoc jo jednog covjeka iz Slavonije, koji ga je poslao u Bosnu da tamo potpuno usavrihereticko kod istaknutih bosanskih vjerskih ucitelja. Nadalje je izjavio da je cak i za trokove

puta dobio 10 florina, medutim nije mogao stici do Bosne, jer je u Zadru doivio brodolom. U

daljoj izjavi navodi se da su i prije njega mnogi heretici iz Herije odlazili u Bosnu da izuce Iusavre vjersku doktrinu. Smatra se da je kod Janjica u Zenici ili u Motru kod Visokog


13/60

postojalo istaknuto sveuciliste koje je bilo centar duhovnog obrazovanja i usavravanjadualisticko hereticke vjere na koji su dolazili studenti iz citave Europe.

U daljnjem kontekstu bi elio dodati par informacija o kontroverziji oko Bogumilskog ucenja.Vrijedno je napomenuti da je Bosanska hereza postojala nekoliko stoljeca prije pojave

Bogumilskog ucenja, koje je nastalo u 10 stoljecu, a kasnije prenijeto i u Bosnu. Primjera radi,925 godine Papa Ivan X upucuje pismo splitskom nadbiskupu i prigovara mu da u Bosnipostoji neka nauka koja nije u svetim knjigama, to pokazuje da je hereticko ucenje u Bosnipostojalo mnogo prije nastanka Bogumilskog ucenja. Vec u 13 stoljecu, DominikanacAnselmo iz Aleksandrije (Italija) u jednom svom spisu navodi da su heretici prvo bili u Bosni,a odatle su svoj nauk proirili na citavu Lombardiju, pa dalje prema Francuskoj, kamo je uOrleans stigla 1022 godine, a u Aras 1025, I dalje na citavu Europu. Bogumili su u vrijeme

Nemanje (12 stoljece) bili protjerani iz Srbije, a zatitu su nali kod nas. U ovom kratkomobracanju ka herezi u Bosni, porucujem i Srpskim i Hrvatskim historiografima da su im svi

pokuaji novog ispisivanja lane historije na racun Bonjaka uzaludni, jer su temeljiBonjacke historije cvrsti.

Govoriti o nekakvim Bosanskim Srbima, odnosno, Bosanskim Hrvatima na prostoru Bosneprije 19 stoljeca je apsurdno, jer do formiranja nacionalnog identiteta Bosanskih Srba,odnosno Bosanskih Hrvata dolazi tek u 19 stoljecu kada se odrodavaju od svog Bonjackognaroda i na osnovu zajednicke religije pocinju identifikovati sa susjednim Srbima, odnosnoHrvatima. Stoga, tvrdnje od propagandnih historiografa da su Bonjaci zapravo poislamiziraniSrbi i/ili Hrvati su sulude i isplanirane u cilju kontinuiranog pokuaja asimilacije Bonjackognaroda.

Etnicka nomenklatura i kategorije u doba Osmanskeimperije od

1463. - 1878.

Dolazak Osmanlija i islamizacija Bosne su najvazniji faktori za svahtanje etnicke situacije uBiH danas. Od tada je zapoceo proces formiranja suvremenog etnickog mozaika u BiH. Kao


14/60

najbitniji faktor u metamorfozi etnosa u Bosni je islamizacija Bonjaka. Nigdje u povijesnimizvorima nema podatka da je islamizacija provodena nasilno. Ako se zna da je prvi upadOsmanlija bio 1388. godine, za vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanica, a da je Bosna politicki

prestala da postoji kao samostalna drzava tek 1463. godine (i to ne sva, jer je zadnji grad uBosni pao pod Turke - Velika Kladua 1630. godine) onda islamizaciju treba shvatiti kao

veoma dug proces. Ne ulazeci u uzroke i razloge islamizacije, poto to nije predmet ovograda, bitno je naglasiti da tamo, gdje je islamizacija sprovedena - ona bila temeljita i konacna.Oni koji su primili islam kasnije nisu ponovo konvertirali u svoju staru vjeru, mada su

ponegdje sacuvali natruhe bogumilstva. Moze se reci da su bogumili bili poslovicnovjerolomni. Poznat je slucaj odricanja od bogumilstva pred legatom pape Inocenca III vec1203. na Bilinom polju u Zenici, kada su se sve velikake porodice na celu sa Kulinom banomodrekli bogumilstva, jer im je Vatikan zaprijetio ratom. Ali cim je papin izaslanik otiao,Bonjani su nastavili po starom. To se deavalo nekoliko puta u povijesti Bosne. Medutim,

jednom primivi islam, oni su postali zvanicno i do dan-danas muslimani, ali, ponavljam, idalje cuvajuci u sebi znacajke bogumilstva izrazene u jeziku, pismu i porodicnim obicajima.U svemu su po vjeri postali mulimani, jer samo kao muslimani mogli su bioloki opstati pred

tako mocnim osvajacem i egzistirati na svojim starim batinama, uzivati slobodu skoro istukao i sam osvajac, te imati cak i izvjesne benificije.

Po konacnom zauzecu najveceg dijela Bosne (poslije pada Srebrenicke i Jajacke banovine,1528.) i poslije pomicanja ratita izvan nje, u samoj Bosni ostalo je vrlo malo stanovnitvaturskog porijekla. Na spahilucima su ostali Bonjaci, u vjerskom smislu dojuceranji

bogumili, sada muslimani - i raja, dojuceranji kmetovi. Dakle, etnicka struktura nije seizrazito promijenila. To je zato, to Turcima nije bio cilj da asimiliraju Bonjake i da imoduzmu narodno ime, nego da osvojenu zemlju to prije adaptiraju svome sistemu vlasti iadministrativne organizacije, kako bi ta zemlja bila nova odskocna daska za daljnjenapredovanje u Srednju Evropu. Sve dojuceranje zupe Kraljevine Bosne teritorijalno su se

poklopile sa turskim nahijama, cak su im i imena ostala nepromijenjena u vecem procentu. Pai Vlasi, koje je islamizacija teze zahvatala zbog njihovog skitalackog nacina zivota, imali suizvjesnu samoupravu u svojim, tzv. vlakim nahijama.

Ovdje se sa pravom moze postaviti pitanje koje su sve to etnicke grupe primile islam u BiH?U Bosni su prvo primili islam oni Bonjaci koji su bili po vjeri bogumili, bez obzira nasocijalni status. U istoriografiji ostali su zapisani slucajevi o tome. Veliki vojvoda i hercegaStjepan Vukcica Kosaca, dao je svoga rodenog brata Isaka, kao taoca (kao zalog lojalnostiturskom sultanu Mehmedu II Fatihu (1444.-1481), Isaka je usvojio u Stambolu Ishakbeg.Kada je preao na islam dobio je ime Isabeg Ishakovic Hranuic i postao je kasnije prvi

sandzakbeg Bosanskog sandzaka od 1454. do 1463. i osnivac grada Sarajeva. Sin hercegaStjepana, Stjepan Hercegovic, od 1470, po primanju islama zove se Ahmedpaa Hersekzade ibio je prvi veliki vezir iz Bosne nekoliko puta u periodu od 1497.-1515, te bijae ozenjenkcerkom sultana Bajazida II. Praunuk Dragie, rodenog brata hercega Hrvoja VukcicaHrvatinica, kao musliman se zvao Mahmut paa Horvat. Unuk kneza od Vraduka, Radivoja,(1432.-1463.) koji je bio rodeni brat predzadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaa (1443.-1461.) - Matija, primio je islam i Turci su ga po osvjanju Bosne postavili za kralja okupiraneBosne dodavi njegovom imenu prezime abancic. Djeca zadnje bosanske kraljice Katarine,(1426.-1478.), princ i princeza Bosne, takoder su primili islam 1463. godine. PrincezaKatarina je sahranjena u haremu jedne dzamije u Skoplju, a princ Zigmund kao musliman jedobio ime Ishak Oglu (turski: kraljevic) i bio je od 1487. sandzakbeg sandzaka Karasi u Maloj

Aziji.


15/60

Logicno je za pretpostaviti da su svi ovi velikai prelaskom na islam u novu vjeru uvodili isvoje porodice, rodbinu i kmetove. Takoder se moze ocekivati da su i clanovi drugihkonfesija, koji nisu bili bogumilski orijentirani, dakle oni koji su bili katolici, ili pravoslavcividjeli interes da pridu novoj vjeri. Pravoslavni Srbi i katolicki Hrvati koji su se zatekli tada uBosni, a bilo im je kasno da bjeze u Srbiju ili Hrvatsku i koji su primili islam, izgubili su svoj

etnicki gen, jer je u tadanjoj svijesti covjeka i vjernika etnos bio izjednacen sa religijskompripadnocu i za njih vie nije bilo povratka u krcanstvo. Ono to je olakalo islamizaciju uBosni bilo je otsustvo organizirane krcanske crkve na njenom tlu. Katolicka crkva "BosnaSrebrena" imala je svoj centar u akovu, jo od 1252, a pravoslavna crkva, zapravo

patrijarija, nije postojala od 1371. (boj na Marici) do 1557. kada je rad Pecke patrijarijeobnovio veliki vezir Mehmedpaa Sokolovic, a mjesto patrijarha u cetiri prve generacijezauzimali su vezirov brat, Makarije i njegovi potomci Antonije, Gerasim i Sevatije.

Jo jedna je stvar indikativna: otkud toliki broj sacuvanih stecaka (oko 60.000)? Zna se da jenovoj vlasti bio potreban gradevinski materijal, a kameni stecci su bili najpogodniji zagradnju utvrdenja. Odgovor je u tome to dojucernji bogumili nisu dozvoljavali skrnavljenje

grobova svojih predaka, tim prije to su aktivno ucestvovali u turskoj vlasti.

Dakle, islamizirani su Bonjaci (bez obzira na religijsku pripadnost), dio Vlaha i Kelta (kojisu se islamizacijom asimilirali u Bonjake), svi oni malobrojni Srbi i Hrvati koji su se zatekliu Bosni, kao i oni vojnici, placenici u turskoj vojsci - martolozi, a koji su na Balkanu pripadaliosiromaenom plemstvu Srba i Hrvata. Jedan dio dananjih Bonjaka nastao je od stranog,neslavenskog porijekla iz onih zemalja koji su ranije primili islam. Oni su dolaskom uBosanski sandzak, kasnije paaluk infiltrirali se sa domacim zivljem i kroz nekolikogeneracija se asimilirali u bonjacki narod. Jedina njihova identifikacija da nisu slavenskog

porijekla jesu njihova prezimena.

Islamizirani narod - Bonjaci nisu sebe nikada nazivali Turcima, niti su se smatrali turskimnarodom. U zelji da se razlikuju od Turaka, oni su osvajace zvali Turkuama. Kasnije, u dobaajanskih vijeca, uvijek su samosvjesno isticali svoj specificni status u Osmanskom carstvu.Posjedovali su cvrsto uvjerenje da imaju poseban, povlaten polazaj, jer su znali da su usvojoj domovini i pri tom su uvijek naglaavali svoju pripadnost domovini Bosni.

U Osmanskom carstvu, kao teoloki uredenoj drzavi (jer sultan je ujedno i kalif, Alahov dz..namjesnik na Zemlji) vlasti nisu kod svojih podanika isticali narodnosne atribute, negovjerske. Zato se tek pri kraju XVIII stoljeca u osmanskim dokumentima pocinje javljati nazivza narode koji su podanici Carstva. Ranije postoji samo jedan pojam - milet - koji do tada

oznacava pripadnike odredene religije. Katolik-mileti oznacavao je svakog katolika bio onHrvat, Italijan ili Madar. Rum-mileti je oznacavao pravoslavca bio on Srbin, Bugarin ili Grk.Kasnije, s druge strane se javlja pojam - kavm - a koristi se kada se oznacava neki narod. Umnogim dokumentima postoji za Bonjake nekoliko izraza: Bonjak-kavmi, Bonjaklar,Bonjak-taifesi, Bosnavi-takini - to oznacava - bonjacki narod, pleme, etnicku grupu. Ipak,vremenom se pocinju razlikovati dva pojma kojima turci oslovljavaju zivalj u Bosni: Bosnavi(tur. Bonjak, ime za pripadnika naroda) i Bosnali (tur. Bosanac, ime za stanovnika Bosne iz

bilo kojeg naroda).

Islamizacija Bosne dovela je do toga da mnoga dananja prezimena u BiH bez obzira naetnicko porijeklo postanu slicna, ili ista. Neka prezimena, izrazito slavenskog porijekla nalaze

se u BiH u predislamsko doba. Sva gornja prezimena, iz prvih pet kolona mogu se naci vec utursko doba, a i danas u sve tri etnicke grupe, odnosno nacije u BiH, osim neslavenskih


16/60

prezimena koja su karakteristicna samo u bonjackom korpusu. Ova, a i mnoga drugaprezimena (preko osam stotina) ukazuju na stoljetno mijeanje naroda u BiH.

Na bosanskom jeziku, a arabicom pisana je literatura Bonjaka, koja broji preko dvije stotineautora. Od tog mnotva vazno je istaci: Mehmeda Hevaiju Uskufiju, autora prvog bosansko-

turskog rjecnika "Makbuli arif" iz 1631. godine, dakle 187 godina prije Vukovog rjecnikasrpskog jezika. Taj rjecnik je vazan argument pred onima koji tvrde da tadanja Bosna nijeimala svoga jezika, svojih rijeci i da se u njoj govorilo iskljucivo turski. Da je tako bilo, zato

bi onda uopce bio napisan dvojezicni rjecnik? Nezaobilazni su: Nerkesi, Kaimija, Mejli,Vahdeti, Prucanin, Ilahamija, Siri, Uzicanin, Muvekit (prvi bonjacki povijesnicar),Baeskija (prvi bonjacki kronicar). Osim toga, 1537. je osnovana Gazi Husrevbegovamedresa, a to je prva visokokolska ustanova na slavenskom dijelu Balkana i, pri njoj prvaknjiznica u Bosni i Hercegovini.

Hrvati su se u Bosni poceli razvijati kao narod, iz onih preostalih i malobrojnihneislamiziranih katolika koji su naseljavali oblasti Zapadne Hercegovine, Srednjebosanskog

bazena i Bosanske Posavine. Zahvaljujuci Ahdnami sulatana Mehmeda II Fatiha izdatuAndelu Zvizdovicu 1463. godine, bio je dozvoljen rad franjevcima i omogucene su ima cak ineke privilegije uz odredene uvjete. Ali bosanski katolici se ni tada ne imenuju Hrvatima.Sami sebe zovu katolicima, govore bosanski jezik, a bosanski franjevci: Divkovic, Lastric,Martic, Jukic i drugi piu latinicu, jer su i glagoljica i bosancica istisnute iz samostanskeupotrebe. Ilirski pokret u Hrvatskoj naao je svoj odjek u uima katolika Bonjaka. U zelji dase oslabi Turska Carevina u Bosnu se infiltriraju ilirci ne bi li, istovremeno progonjeni odugarskih vlasti djelovali iz Bosne.

Srbi kao narod takoder se poceo razvijati od ostataka neislamiziranih pravoslavaca u IstocnojHercegovini, a veci procent stanovnitva u Bosni postaju zahvaljujuci migracijama. Poslijevelikih epidemija kuge u Bosni, turske vlasti naseljavaju Srbe iz Smederevskog iKruevackog sandzaka u Bosansku Krajinu i jugozapadnu Bosnu (Glamoc, Drvar, BosanskoGrahovo i Bosanski Petrovac). To su upravo oni martolzi koji su za turski racun kao placeniciratovali protiv katolickog neprijatelja. Pravoslavna crkva je imala veliki udio u formiranjusrpskog nacionalnog identiteta u Bosni. Nezaobilazan je ucinak I i II srpskog ustanka uBeogradskom paaluku, te Vukov rad na prosvjecivanju Srba. I pravoslavni Bonjaci u Bosnikoriste za sebe ime - pravoslavci, govore bosanskim jezikom, ali se sluze cirilicom.

Jo od 1584. kada je uvedena u Bosni institucija odzakluktimara, Bonjaci osiguravaju sebinasljedno pravo nad svojom zemljom u okviru porodice i pravo da se zadrzavaju, da ostanu u

Bosni poslije vojnog pohoda, ma gdje morali ici ratovati. To znaci da su se poslije svakog ratavracali u svoju domovinu, a nisu ostajali kao drugi, vanevropski narodi na novookupiranimteritorijama. Otuda dolazi bonjacko vezivanje za Bosnu kao domovinu. Zato su Bonjaci biliu mogucnosti da sa pravom zadrze svoj jezik u svim strukturama stanovnitva. Bonjaci su seod bosanskog neislamiziranog stanovnitva (malobrojnih Hrvata i Srba) razlikovali po vjeri,

po privilegijama i kulturi. Svi ti faktori uslovili su specifican proces geneze, napretkaBonjaka, cija se etnicka diferencijacija u odnosu na druga dva naroda tokom stoljeca

produbljivala upravo onoliko koliko se nacionalno pocinju diferincirati bosanski katolici ipravoslavci medusobno i imenovati u Hrvate i Srbe. Istovremeno svi Bonjaci, muslimani,katolici i pravoslavci kroz bune dovode do toga da pocinje sve vie rasti opozicija premaOsmanskom Carstvu, koje, gubeci pozicije u Evropi postaje sve represivnije.


17/60

Bonjaci kao zreo narod u XIX stoljecu u nizu akcija nastoje da izbore autonomiju inezavisnost, te da naglase svoju drzavnost: 1829, 1831, 1839, 1851/52. i 1875, ali to im ne

polazi na rukom. Jedina vrijedna hvale je revolucija na celu sa Huesin kapetanomGradacevicem, koju su mnogi minorizirali nazivajuci je samo bunom. Problem je donekle i utome to Bonjaci dugo nisu bili sigurni ta su i da li uopce ita mogu biti u etnickom smislu?

Imali su samo jako vjersko osjecanje, ali ono nije bilo dovoljno za narodne, socijalne, a kamoli nacionalne preobrazaje. Svaki njihov pokuaj bio je umrtvljen, ili reformama; Hatierifomod Dzulhane 1839, ili Hatihamajunom iz 1859. kojih se nitko nije drzao, ili je zaista krvavouguen, kao u Latasovoj kaznenoj ekspediciji 1851. Bonjaci su do pred sam kraj osmanskeuprave u Bosni jo uvijek bili dovoljno emotivno vezani za Tursku kao vodecu snagu islama,naivno vjerujuci da ce pod njenim platom uspjeti postici kakvu takvu autonomiju.Zapostavili su time svoj narodnosni impuls, dajuci pri tom prednost privatno i javno vjerskomelementu, a ne etnickom. To je nazalost bilo romanticarski i nije imalo nikakve veze sastvarnocu. Uz to, nezrelo poimanje nacionalnog suvereniteta dovelo je do toga da je Huseinkapetan Gradacevic vjerovao u autonomiju Bosne pod patronatom Turske, Ivan Frano Jukic

pod patronatom Habzburke monarhije, a Vaso Pelagic pod patronatom Rusije. U

bosanskohercegovackom ustanku 1875. za Srbe i Hrvate osnovni pokretac bila je nacionalnaideja, dok su Bonjaci u ustanak krenuli po inerciji.

Ustipaca

BOSNJASTVO: NAMA JE VJECNOST USUD

Pise: Nihad Krupic

Nema vece dileme u Bosnjaka u zemlji i vani, nego pitanje : Sta smo mi prvo: Bosanci,Bosnjaci ili muslimani. Zbunjenost onih manje upucenih u ovu problematiku dostize nivohisterije u kojoj pokusavaju da izaberu jednu ili dvije od ove tri odredbe i nastupe onako safalinkom, potpuno nesvjesni da sa tim cinom ostaju bez punog identiteta. U svoj ovoj frtutmisvi se u jednom slazu a to je da su Bosnjaci evropljani. Dobro je da se barem u jednomslazu.Ostalo ce doci na svoje ili ih nece biti, a onda dzaba i pripadnost Evropi, kada znamo dasu i Azari pripadali Evropi a sada ih vise nema.


18/60

Od Ilira do Bosnjaka

Stoljecima; bez televizije, novina i interneta, uz verbalno prenosenje sa generacije nageneraciju, Bosnjacima niko nije mogao podmetnuti da oni pripadaju ili su dio naroda kojizive istocno i zapadno od njega. Ono sto se uspjelo sacuvati tako dug period od nasih davnih

predaka je stavljeno pod sumnju u zadnjih pedeset godina. Veliko srpski i hrvatski nacionalnilideri su nam dali nazive: Islamizirani Srbi i Cvijece Hrvatskog naroda. Ne tako pogrdno naprvi pogled. Cak bi se reklo i tepanjem su nas oslovljavali. Ipak uz to zdusno tamanili. Cudoda smo ikako prezivjeli deset srpskih genocida i hrvatsku hinjsku bratsku stegu oko nasegvrata, koju smo smrtonosnom osjetili tek poslije jauka hladne Neretve dok se u nju rusiomostarski most.

Gdje je istina u svemu ovome? Ko smo mi i kome pripadamo?

Jedno je sigurno, ne komsijama. Da njima pripadamo, zasto bi nas skracivali za glave svakihtridesetak godina. Braca se ne ubijaju tako cesto. Bosnjaci pripadaju ponajvise sebi i svojoj

domovini Bosni i Hercegovini. Bosnjacka historija je historija njegove jedine domovine.Bosna se po Bosnjacima poznavala a Bosnjaci su joj za uzvrat poklanjali sebe ne napustajuci

je ni kada nisu imali mnogo sanse da prezive. I tako stoljecima do danasnjih dana. Napravimou ovom momentu silna Bosnjacka i Bosnina stoljeca kratkim i dostupnim za one koji tragajuza odgovorima ko su i sta su.

Uspon i razvoj Ilirskih plemena koji su naseljavali podrucje Bosne je poceo vec tokombroncanog doba ( prije VII stoljeca p.n.e.). U zeljeznom dobu, od VII do V st. p.n.e. vec jeizvrseno drustveno raslojavanje, kada je stvorena i rodovska aristokracija. Najpoznatija inajaca ilirska plemena u tom vremenu su bili Japodi (naseljavali sjeveorzapadnu Bosnu),Mezeji, Oseriati i Breuci (naseljavali sjevernu Bosnu oko Save), Dezitijati i Autorijati(naseljavali srednju Bosnu, podrucje danasnjeg Galsinca), Ardijeji (naseljavali oblast gornje

Neretve), Delmati i Daorsi (naseljavali jugozapadnu Bosnu, Stolac) i Dicioni i Dindari(naseljavali istocnu Bosnu, dolina Drine.

Dolaskom Slavena preko Save, 602 n. e., usljedila je slavenizacija, plemena se ujedinjuju idobivamo Bosone ili Boze ciji identitet je umnogome zadrzao stare obicaje i obogatio se sanovim jezikom i kulturom obrade zemlje koje su donijeli Juzni Slaveni sa sobom. Vec u tom

periodu pocinje da zazivljava Bosna kao drzava sa svojim drustvenim stalezima. U XIstoljecu se konacno vecina bosanskih plemena ujedinjuje i 1150 godine prvi poznati banBosne, Boric, je teritorijalno zaokruzio Bosansku drzavu. To je ujedno i pocetak nacionalnog

imena Bosnjani koji su po vjeri bili bogumili.

U periodu od XI do XV stoljeca su se mjenjali mnogi bosanski banovi i kraljevi, sve dojednog bili lojalni svojoj domovini i religiji, iako je Vatikan godinama slao svoje nuncije daBosnu pokatolici po svaku cijenu. Medutim narod je ostao vjeran svojoj bosanskoj crkvi svedo pada Jajca i Bosne 1463 god.pod Otomansku Imperiju kada se masovno prima Islam.

Pocetak turske vladavine nad Bosnom je donio i konacno nacionalno ime Bosnjaci koji su biliBosnjaci katolici-krscani, Bosnjaci muslimani i Bosnjaci pravoslavci-riscani.

Bosnjaci su se ovim nazivom distancirali od Turaka Osmanlija za sva vremena, sto najbolje

pokazuje dijalog Turskog Begler Bega i Husein Kapetana Gradascevica u carigradskojtamnici noc prije nego su Turci presudili cuvenom Bosnjackom kapetanu.


19/60

*****

Digao si se protiv carskog dvora Husein kapetane.

Jesam Begler Beze, jer ste zulum cinili po Bosni ; odgovara Husein kapetan.

A i fes ti smeta, sta imas protiv fesa na glavi slavnog turskog vojnika, Huseine kapetane.

Nemam nista ako je na njegovoj glavi, ali ako ga u Bosni na silu stavljate na nasu bosnjacku,imam, Begler Beze.

Sta bosnjacku, i u Bosni, nema vise Bosne, a nece biti ni Bosnjaka, Huseine, gines za drzavukoja nikad nije ni postajala, niti ce.

Ima Bosne Begler Beze i Bosnjaka u njoj, bili su prije Vas i ako Bog da, bice i poslije Vas.

Tragedija Bosne i njenog Bosnjackog muslimanskog naroda u pravom smislu pocinje prvimmodernim popisom 1862 god. kada Hrvatska salje u Bosnu Klementa Bozica a Srbija TeofilaPetranovica sa namjerom da Bosnjacke katolike i pravoslavce pripreme da se izjasne po prvi

put kao Hrvati i Srbi, sto im je i uspjelo. Sa ovim cinom nije samo izdana domovina od ovadva naroda, nego su se javili kontinuirana nastojanja da se Bosna podijeli izmedu dva susjedaa njen najmnogobrojniji narod stavi pred izbor nestanka ili pripajanja Srbima i Hrvatima.Stvaranjem prve, druge i trece Jugoslavije se daje smisljeno Bosnjacima naziv muslimani, da

bi se pretvorili iz nacije sa dugim postojanjem na jednu obicnu vjersku skupinu. Uz sve to,narocito su Srbi pogrdno oslovljavali i vezali Bosnjake sa nazivom Turcin, sto je donekle

pokusao da opovrgne Prof. Esad Cimic svojom doktorskom disertacijom na beogradskomuniverzitetu 1968 cija teza se zasnivala na naucnim dokazima da su bas Srbi (pogotovo onioko Vranja i Leskovca) od svih balkanskih naroda genetski najslicniji Turcima.

Na srecu i poslije svih bosnjackih katastrofa, jos jednom je dokazano da nacionalno ime umiresamo ako taj narod nestane. Iako u najvecem iskusenju u svojoj historiji skuplja se bosnjackainteligencija i na Prvom Bosnjackom Saboru 1992 godine u Sarajevu pod presjedavanjemvelikog Bosnjaka Alije Isakovica, vracaju stoljetni naziv Bosnjaci.

Sa ovim je konacno zavrsen trnovit put jednog nacionalnog imena koji je uvijek zivio unutarnas, otkinut nasilno u proslom stoljecu i na cudesan nacin vracen opet nama.

Dakle, mi smo Bosnjaci, srce i dusa zemlje Bosne. Mi smo i Bosanci i Hercegovci, stoljetnicuvari nase jedine domovine Bosne i Hercegovine. Da nije nas ne bi bilo ni Bosne, da nijeBosne i nas bi nestalo. Nije Bosna Amerika da ko god u nju dode prvo hoce da budeamerikanac a tek onda ono sto je bio prije.

U Bosnu stoljecima ko god je dolazio uvijek je htio da ostane onaj od prije a radio na tome dami Bosnjaci budemo nista.


20/60

Mostar

TKO SU BOSNJACI, SLAVENI ILI ILIRI

Salih Cavkic

Iako su Bonjacke rane jo uvijek otvorene, i peku kao ziva vatra, ima jedan dio naegnaslijeda koji je dozivio daleko vie zlotvorenja i ubadanja u srce nego to su tijela i dueBonjacke. Rijec je o naoj historiji.

Naime, historija naeg prostora i nae nacije vjerovatno je pojedinacno najubijaniji elemenattradicije ljudi koje nekoc nazivahu Ilirima, Teutanima, dobrim Bonjanima, Patarenima,Bogumilima, Bonjacima, Muslimanima, Bonjacima-muslimanima, te danas evo, valjda izauvijek kako i spada po redu i adetu -- Bonjacima.

I ba kao da je i sam zbunjen (ako je suditi po arolikosti gornje lepeze imena za jedan te istinarod), dunjaluk se polahko ali sigurno miri sa cinjenicom da ti ljudi ne samo da su bili i te

kako sposobni oduprijeti se naletima zla otjelotvorenog u srpskoj (JNA) tekoj artiljeriji, negoda su zapravo oni i nacionalno svjesni te da sacinjavaju etnoloki-poseban elemenat Evrope,nezavisan od srbijanskog i hrvatijanskog.

Narodi se ne isparavaju.

Ova, i u najprimitivnoj laboratoriji za fiziku lahko dokaziva cinjenica, nekako je izgleda"promakla" svim naim "etnogenekim tezaistima" koji od puke zelje da rijee svoje stambeno

pitanje ili redovno naplate topli obrok, bacie pod noge najjednostavniju logiku koja jestravicno nametljivo lahka za svariti: Bonjaci su zapravo Iliri, cujte dobro -- Iliri. I l i r i .

Ne "Slaveni". Razlika je uocljiva i obicnim vizuelnim eksperimentom: antropolokidefinisane crte lica u Bonjaka i srbijanaca/hrvatijanaca daleko su i od slicnog! Ove su razlike


21/60

najjasnije kod djece u dobi 2-6 godina, a neto slabije izrazene (usljed fiziolokih faktora) kodstarijih osoba.

Od Rimskog Carstva, preko Tartara, Vatikana pa sve do Napoleona -- svi nazivahu Bosnuisto: Iliricum. Svi osim -- Srba.

Danas znamo i zato. To jest, trebali bismo znati, nakon Genocida 1992-1996.

Niti jedan, AMA BA NITI JEDAN od poznati nam historicara, sav zajampuren i obrazarumenih od silnog objanjavanja ljudima koji ama ba neto i ne kontaju to li nas to "oni"toliko vec vijekovima hoce istrijebiti, kad smo ba eto -- (Slavensko c)isti (?), ne sjeti se usputobjsniti i ta se to desilo sa "prastanovnicima Balkana" (sjecate se ovog iz krialjki, cesto

pradeno i dopunskim "Teutini podanici")?

Takvim historicarima koji napunie biblioteke za buducnost djece nam potpuno bezvrijednimbibliografijama, valjda licna ljudska sudbina bjee draa od sudbine nacije koja je investirala

u njihovo obrazovanje i podarila im lagodan ivot da izucavaju, njeguju i budu joj cuvaritradicije i putokazi u buducnost.

Umjesto toga, najbolje to su im nai hajvani "historicari", rijetko recenzirani u inostranstvu,bili u stanju podariti bio je najobicniji -- slavenski falsifikat.

Ako vjerujete u X-files-e, povjerovacete i pro-slavenskim "historicarima". Po njimavjerovatno, ako se vec nisu "isparili", onda je Ilire u najmanju ruku otela neka izvanzemaljskavia inteligencija, koja eto nije neto bila raspolozena izdavati saoptenje za tampu u kojem

bi poblie objasnila razloge za ovaj nesvakidanji cin...

I dok se mi moramo stidjeti po bijelom dunjaluku to imamo historicare koji se stide to supripadnici malog i ilavog pra-evropskog plemena Ilira, nego bi radije da za rad "mira u kuci"(koji je sve osim mira!) pod noge bace ono to im toliko malo znaci -- istinu, ipak postoje icasni izuzeci koji i te kako dobro znaju za ovu vezu, i spremni su vam potvrditi kako su"Bonjaci u 60%+ svoje etno-genetske strukture Iliri, koji su usljed kulturoloko-fenomenolokih uticaja (trgovina, vojska itd.) sasvim uobicajenih u srednjevjekovnoj Evropi,

prihvatili jezik ali i nita vie od okolnih Slavenskih plemena." (Prof. E.Imamovic) Sve ovonalaz je antropologije, tj. one grane historije koja mjeri velicinu i oblik kostiju, lobanje itd., i

povezuje takve cinjenice proizale iz analize eksperimentalne etnogeneze sa poznatimhistorijskim faktima, u cilju projektovanja nepoznatih detalja i momenata iz historije

pojedinih nacija.

To se zove -- nauka. I postoji, cuvajuci cinjenice, uprkos Aliji Izetbegovicu i njegovim"Vijecima intelektualaca" s izvjesnima Purivatrama i sl. gubitnicima na celu, za vakat kad njihi njihove pro-srpske izdaje vie ne bude, i kad svi pa i glavni vozdovi budu sjedili u Hagu aarmije pijuna im i uljeza to i bez rata rasturaju Bosnu kriminalom, vercom droga, oruzja iljudskih organa, bude zauvijek zbrisana s lica zemlje.

Tada e Bonjacka nacija napokon moci progledati svojim ocima i prozboriti ustima svojihhistoricara. Tada ce nastupiti razdoblje uspona nove Tvrtkove Bosne.

Tada ce Bonjaci pisati Bonjacku historiju, Bonjacka djeca biti odgajana na Bonjackomjeziku, Bonjaci oruzjem braniti Bonjacku zemljicu.


22/60

Krvavo kolo kakvim jeste, historija je sve osim vrtuljak ljubavi.

Ko to zna bolje nego mi sami? I jo poneko: "nama toliko draga, zla nam maceha Evropa..."

KORJENI BOSNE I BOSNJASTVA

Prije pet vijekova pojam bosnjastva je imao jedno znacenje, znacenje nekoga ko ne pripada niistocnom ni zapadnom krscanskom carstvu, ali ni islamskom vec je "jeretik". Nekoga ko imasvog kralja, svoju vjeru, svoje pismo, nekoga ko je svoj na svojemu, danas taj pojam

podrazumjeva nesto drugo. Prije stotinjak godina imenom Bosnjak nazivan je i katolik ipravoslavac i musliman i jevrejin iz Bosne, danas se to ime zeli vezati uz nesto drugo.Kompleksnost i Bosne i Bosnjastva pokusavala su da dokuce mnoga pera, mnoge zelje i

razlicite namjere. I danas u najsudbonosnijim danima i Bosne i Bosnjaka mnogo toga je u istovrijeme i znano i nedokucivo. Namjere i ovog kazivanja nisu vece vec da budu slovo, da budusumnja, podsticaj i traganje za istinom. U Bosnjaka se napokon uvukla sumnja, dobar

predznak za dobar ishod. Bosnjak je napokon krenuo od sebe, oslonio se na sebe, svenagovjestava da bi mogao doci sebi.

Pritjesnjen tjeskobom unutrasnjeg nemira, Mesa Selimovic tu sumnju rece a nedorece: "Vodeima da isparit ne moze, al' je nema da jezero bude". Odzvanja mi u usima poruka za redoslijedrijeci nisam siguran. Ali sam siguran u rijeci jednog novog Bosnjaka lahke i lijepe rijeciHadzema Hajdarevica sto odrazavajuci silinu jezerske praznine prozbori:"...Bosnjaci tada nisuimali svoju nacionalnu zastavu, (govori o periodu prije izbora 1991 god. S.K.) nemaju je ni

danas. Imaju vjersku, drzavnu, imaju stranacku oni sto su u SDA, ali eto nemaju svojunacionalnu zastavu."

U odredjenju identiteta bosnjastva, nekoliko uticaja ima neizostavnu ulogu: vrijemebosnjackog bogumilstva, vrijeme na silu ili na silu prilika katolicizacije, pravoslavizacije,islamizacije ali i ateizacije dijela Bosnjaka. Svakako dio tog identiteta je i integracija imedjusobni uticaj i povezanost civilizovanog svijeta danas.

Bosna i bosnjastvo Nije slucajno da se narodi imenuju po prostoru a prostori po narodima inije slucajno da oni koji narodu zele oteti zemlju pod nogama prvo mu otimaju ime koje muznaci vlasnistvo nad njom. Nije slucajno da demografi u sagledavanju karakteristika prostoratraze odgovore za karakteristike naroda ali i u karakteristikama naroda prepoznajukarakteristike prostora na kojim jesu ili sa kojih dolaze. Tako je i karakter i geografski polozaj


23/60

zemlje Bosne u mnogom odredio i uticao na sudbinu naroda na njoj. Taj geografski prostorBosne i ako se istorijski prostorno uvecavao ili smanjivao od Istre do Kotora te duboko udanasnjoj Srbiji, a neki bosanski kraljevi cak imali i kraljevstvo nad Srbijom (kralj Tvrtko Ilegitimni nasljednik prijestolja Nemanjica), danas tvrdimo da se protezao i proteze uglavnomizmedju prirodnih granica rijeka Save na sjeveru, Une na zapadu te Drine na istoku. Bosna je

bila i ostala prirodan most izmedju Jadranskog (Mediteranskog) i Panonskog(srednjoevropskog) bazena koji su u kulturnom i politickom smislu kroz istoriju bili dvazasebna svijeta. Posebno koritom rijeke Neretve i rijeke Bosne pored vode tekle su i rijekeljudi, roba i ideja koje su premoscavale ta dva svijeta. Bosansko zlato, srebro i drugi metali uzadnjih preko dvije hiljade godina bili su razlog sukoba domacih plemena ali i osvajanjaKrecana, Fenicana, Grka, Rimljana i dr. Bosnu su od vremena koja mozemo pratitinaseljavala Ilirska plemena Austarijata, Dalmata, Desidijata, Japoda i dr. Zabiljezeno je da suJapodi jos 171 godine prije nove ere vodili dugotrajan rat protiv Rima.

Osnovne karakteristike duhovnog zivota Ilira su slicne karakteristikama ostalih starih narodaindoevropskog korjena: Grka, Rimljana, Germana, Gala, Perzijanaca, Vikinga, Hinda i dr.

Obzirom da je zivot covjeka tada bio najuze oslonjen na prirodu to je i kompletan njegovduhovni zivot bio podredjen prirodnim silama ili su se u simbolici kulturnog i vjerskog zivotaone oslikavale. U nemoci da objasni i razumije te sile covjek je poceo da vjeruje u nadnaravna

bica. Tako je i kod Ilira vrhovno bozanstvo bilo vezano za nebo a uz njega je postojalo visemuskih i zenskih bogova. Vrhovno bozanstvo su zamisljali kao musko stvorenje obraslogustom dlakom sa kozijim nogama i rogovima. Na natpisima stoji i njegovo ime Silvan,slicno rimskom Silvanu ili grckom Panu koji su imali isti izgled i funkciju. Silvanova pratilja i

boginja lova, divljaci i prirode bila je Dijana (Thana).

Dijana je na figurama predstaljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijeli, obicno jeprati pas ili kosuta. Spomenici Silvana i Dijane pronadjeni su sirom Bosne posebno napodrucju Glamockog, Livanjskog i Duvanjskog polja te u srednjoj Bosni. Iliri su postivali igorske vile, nimfe, koje su im cuvale izvore, potoke, planinske proplanke i pecine. Naspomenicima su predstaljane kao mlade razigrane i obnazene djevojke, ne rijetko u kolu ukom svira Silvan. Zabiljezeno je da je tada u anticko doba u Bosni bilo 40 razlicitihvjerovanja u 52 razlicita boga. Kao svjedok tog vremena je preko 300 razlicitih sacuvanihspomenika koji govore o paganskom vjerovanju Ilira. Ta vezanost za prostor i za priroduostala je karakteristika stanovnistva Bosne i po dolasku Rimljana koji su osvojili Bosnu 78godina prije nove ere.

I ako Rimljani u svom osvajanju Bosne tada nisu ispoljili onu vrstu varvarstva koju su

nekoliko vijekova kasnije ispoljila varvarska plemena Huna, Avara, Tatara, Slovena ali 6godina prije n.e. zabiljezena je velka pobuna protiv vlasti Rima u Bosni pod vodjstvomBotona i Pineza koja je trajala 4 godine i bila je zahvatila cijelu Bosnu. Centar pobune bio jeoko Varesa i Vranduka. O snazi pobune govori podatak da je Rim angazovao 15 legija vojskeod ukupno 25 koliko ih je imao. Car Oktavijan je uzpaniceno rekao Senatu da pobunjenicikrecu na Rim. O motivima pobune govori sam vodja, Boton koji je zarobljen na pitanje, zasto

je digao bunu odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove".

Zadivljen mudroscu i hrabroscu vodje ustanka car ga nije pogubio sto je bio neuobicajeno aliga je zadrzao u Rimu. Jos jedan detalj ove pobune treba upamtiti, naime dio pobunjenika krajVranduka svjestan da treba da izgubi bitku pred Rimljanima skoncao je tako sto su zene i

djeca poskakali u vatru zapaljena grada a muskarci su se na ocigled zapanjenih i zadivljenihrimskih vojnika medjusobno izboli macevima. Istina treba spomenuti i cinjenicu da je jedna


24/60

grupa ustanika pod vodjstvom nekog drugog Botona izdala ustanike stavljejuci se podkomandu Rimljana. Izdajnici su zasluzno kaznjeni ali vjerovatno i pomogli gusenju pobune.

Koncem 5 vjeka ove ere propada rimsko carstvo a cestama koje su oni izgradili do Bosnedolaze Huni, Avari, Slaveni i druge divlje horde. Domace stanovnistvo se uz otpor povlacilo u

planine. Njihovi tragovi, u ravnicama, pljackama i paljevinama su skoro potpuno unisteni.Bosanske planine su naprosto sacuvale domace stanovnistvo od potpunog unistenja. U niziskekrajeve Bosne u prvoj polovini sedmog vijeka dolaze Slaveni ali i Obre (Avari) a u planinamai u primorju ostaju narednih stotinjak godina starosjedioci Iliri ali i Romani. Tek kasnije, udodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznavaju tekovine staro-evropske kulture, kasnije dolazii do krvnog i etnickog mijesanja stanovnistva i formiranja zasebnog antropoloskog tipastanovnika ovog podrucja kog karakteristisu naglasena kurpulentnost i snazne misice. Ono stokarakterise duhovnu stranu ljudi ovog podrucja tog doba jeste drugaciji mentalitet u odnosuna svoje susjede, drugaciji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podredjenosti inasilja, upadljiva srcanost i hrabrost, naglaseno postenje i dobrota kojom su ih u okruzenjucak imenovali te su poznati kao "Dobri Bosnjani". Iz ovog i ovakvog imenovanja Bosne i

Bosnjaka proizilazi jos jedna cinjenica neobicna za okruzenje a to je upravo ime. Naimeslavenski susjedi Srbi i Hrvati su novi prostor imenovali sobom (Srbija odnosno Hrvatska)dok su pristigli Slaveni i Avari prostor Bosne pa i sebe imenovali slaviziranim imenom kojesu zatekli po svom dolasku sto potice jos iz antickog doba (Basana ili Basina - Bosna). Togovori da su se prispjeli Slaveni u Bosni naprosto gubili i utapali u autohtonu masustanovnistva poprimajuci njihova kulturna i duhovna svojstva. Ima jos jedna razlika izmedjususjeda naroda Bosne tada i stanovnistva njihovih susjeda, naime Srbi i Hrvati dolaze kaogomila bratstava i plemena a ne organizovan narod dok su bosanski starosjedioci jos iz kasneantike nosili vrlo konkretne forme narodnosnog organizovanja. Tim je moguce objasniticinjenicu da starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju vlast u Bosniuz neke izmjene: naprimjer anticke dekucije postaju zupe, princepsi postaju zupani ili knezovia arhizupan postaje ban. Povijesnicari, gotovo bez izuzetka, tvrde da je bizantski carKonstantin Porfirogenet, godine 948, u djelu 'De administrando imperio', prvi pomenuo'horion Bosona'. To je prevedeno kao 'zemljica Bosna'. Medjutim, jedan drugi bizantskikronicar, po imenu Jo.Connamis (Ivan ili Jovan Kinamos), godine 1154 je opisaosamostalnost Bosne i Bosanaca ali i granicu prema srpskoj zemlji: "Kada je bio blizu Save,odatle prema drugoj rijeci imenom Drina, koja utjece drugdje, i dijeli Bosnu od srpske zemlje.A Bosna nije podlozna velikom zupanu Srba, nego je sama za se, narod koji svojim zasebnimnacinom zivi i sam sobom uptravlja." (Jo.Connamis: Historiarum epitome.lib.III 7,A.Meineke, Bonnae, 1836). Bosanski ban Stjepan II Kotromanic 1332.godine izdajeDubrovcanima povelju na bosanskom jeziku pisanu bosanicom ali i sopstveni narod naziva

Bosnjanima: 'Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu, da ga pozove prid gospodinabana....' U svim tragovima o prostoru danasnje Bosne sadrzano je njeno ime koje zavisno odizvora kazivanja i jezika kazivaoca varira u boji ali ne i u sustini (Bosonium, Bossena,Bosthna, Bissena i sl.) Tako je Bosna zadrzala prostorni naziv za zemlju, rijeku, narod i jeziktog naroda do skorasnjih dana. Prodorom krscanstva u Evropu ono potiskuje i paganskavjerovanja na bosanskom podrucju, (pocetak XI vijeka) ali osloncem na karakteristicanduhovni sklop njegova stanovnistva i isto tako karakteristican geografski prostor, poprima icudan oblik poznat u istoriji krscanstva kao bosansko krscanstvo ili bosanska hereza o cemuce kasnije biti vise rijeci.

*** Ocito korjeni Bosnjastva su naslijedje kulturnog i etnickog ilirskog ali i romskog kao i

slavenskog ali i avarskog kontinuiteta mjesanog na specificnom bosanskom prostoru usnaznom dodiru sa narodima svog okruzenja Srbima, Hrvatima, Dukljanima (danasnjim


25/60

Crnogorcima) ali i Rimljanima, i kasnije Italijanima, Austrougarima, Turcima i dr. Vodeci sevec naglasenom logikom, imenovanja naroda prostorima a prostora narodima, moglo se unovijim imenovanjima naroda Bosne, ustolicenom cak i u Ustavnim amngmanima na UstavSFRJ 1974 goine: Srbi, Hrvati i Muslimani, procitati i ono sto je uslijedilo 1992 godineagresijom na nju. Nije slucajno da je agresiji i genocidu nad Bosnom i Bosnjacima 1992

godine prethodila agresija nad njihovim imenom kao naroda vlasnika tog prostora daleke1864 godine pa i ranije otomanskim osvajanjem Bosne koje je gradilo carstvo na slicnosti uvjeri i nju forsiralo a potiskivalo osjecaj razlicitosti u vlasnistvu nad prostorom. I nije slucajnoda je agresija na Bosnu i Hercegovinu 1992 godine pripremana i tim sto su sa politicke sceneuklanjani, cak i fizicki likvidirani, bosanski kadrovi koji su mogli i znali braniti Bosnu kao

prostornu cjelinu organizovanjem Bosanaca kao prostorne kategorije a favorizovani cak ipromovirani onih koji u svom politickom organizovanju polaze od jedinstva u vjeri.

Sevko Kadric

BOSNJACKO KORIJENJE

Jure VIDAK

BOSNJASTVO (BOSNJAKLUK)

____________________________________________

Bosnjak, Bosnjanin, Bosnjakluk, kako smo vidili, nije tek nekakvo slucajno izmisljeno ime zanarod koji to, po nekima, nije nikada postojao, a niti ce ikada postojati, nego istorijski fakat,koji je skoro hiljadu godina star ( isto toliko koliko je stara i nacionalna svijest Hrvata i Srbana njihovim danasnjim prostorima).

"Pa i onda, kada je Bosna god. 1137-38", zabiljezio je hrvatski povjesnicar Mandic: "Etnickapovijest Bosne i Hercegovine", svojevoljno dosla u sastva drzave ugarsko-hrvatskih kraljeva,ona je zadrzala svoje dotadasnje banovinsko uredjenje i samoupravu. U kasnijim stoljecima

bosansko posebnistvo sve se vise razvijalo radom bosanske banske obitelji i bosanskihkrstjana, dok godine 1377 nije Tvrtko proglasio Bosnu kraljevinom i time je pravno ucinio

potpuno neovisnom drzavom. Od tada bosanska drzava, bosanski narod, bosanski jezik ibosansko ime uopce postaju poznati i upotrebljavaju se u cijelom svijetu".


26/60

Sasvim je dosljedno da zemlja koja je imala svoj posebni bosanski jezik i pismo (Bosancica),svoju osebujnu vjeruu i drzavnu organizaciju, da ima i svoju drzavnost i da bude samostalna inezavisna drzava. Brojni su povijesni dokazi da su se nasi predji zvali Bosnjacima, iliBosnjanima, a tako ih i drugi u svojim spisima i historijskoj dokumentaciji smatrali i nazivali.I sve tamo od vremena Kulina bana (1180-1204), pa sve do iza okupacije postojali su

Bosnjaci i Bosnjak je bio gotovo jedini naziv za stanovnike Bosne i Hercegovine u starijoj istranoj literaturi, kad god je govor o stanovnicima Bosne i Hercegovine. Sirom Bosne iHercegovine, brojni kameni spomenici (stecci) govore da pod njima pociva "dobriBosnjanin". Taj naziv, kasnije, prelazi u Bosnjak KOJIM SU SE PONOSILI NASI STARISVE DO DANASNJIH DANA, A MNOGI OD NAS EVO I DANAS.

Bosanski i hercegovacki iseljenici u Turskoj su skoro najmjerodavniji za prosudjivanje svogimena ii svog porijekla: oni se svi redom smatraju samo Bosnjacima, bilo da su iz Bosne,Hercegovine ili Sandzaka. Nasi stariji jos i danas kazu da govore bosanski. Dakle nije istinada je Austrija izmislila bosnjakluk, bosansku naciju i bosanski jezik, nego su Austrijancizabiljezili samo ono sto su tamo zatekli.

Velika je steta da se bosanska inteligencija u proslom stoljecu pocela, pod kojekakvimideoloskim i politickim utjecajima, opredjeljivati na hrvatsku, srpsku ili jugoslavensku stranui tako se gurnulo bosnjasto u historijski zaborav. Danas smo vidjeli da su to sve bilehistorijske zablude i da se jugoslavenstvo nije moglo odrzati kao neka spojna snaga.Muslimanskom zivlju u Bosni je najprirodnije da se listom vrati svom izvornom drzavnom inarodnom imenu Bosnjaka. Katolicki zivalj Bosne i Hercegovine ce slijediti, jer ogromni sudokazi da se bas kod bosanskih katolika bosnjastvo njegovalo sa koljna na koljeno, a osobito

preko fratara, koji su osebno bili skloni bosnjastvu. Nadati se je da ce jedan dio pravoslavnogzivlja slijediti svoje sugradjane, koji se danas, rame uz rame, s katolicima i muslimanimaBosnjacima, odupire cetnickim zlocincima iz susjedne Srbije. Mnogi su od njih uvidili da jeSrbijancima stalo do nekakve Velike Srbije, a ne do dobrobiti prevoslavaca u Bosni, ciji zivoti

bi bili mnogo bolji i jednostavniji da im ti cetnicki "zastitnici" nisu nikada ni dosli u pomoc.

BOSNA i HERCEGOVINA - Jedna i Jedina -

ZAPIS O ZEMLJI


27/60

__________________________________

Pitao jednom tako jednog vrli pitac neki:

Kto je ta,sto je ta da prostis

Gdje li ja ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna

Rekti

A zapitani odgovor njemu hitan

tad dade

Bosna da prostis jedna zemlja

imade

I posna I bosa da prostis

I hladna i gladna

i k tomu jos

Da prostis

Prkosna

Od

Sna.

MAK DIZDAR


28/60

UKRATKO O HISTORIJI BOSNE:

Prvi stanovnici BiH o kojima znamo bili su ILIRI. To je prastari narod indoevropskogporijekla cije je prisustvo na prostorima BiH potvrdeno jos u 2.mileniju st.e. Oni sunaseljavali skoro sav Balkanski poluotok. Vodeca bosanskohercegovacka ilirska plemena bilisu Japodi, Dalmati, Dezitijati, Dicioni, Mezeji, Daorsi i dr.

O njima su pisali grcki i rimski pisci, koji u svojim natpisima ne propustaju priliku da istaknunjihovu borbenost. Rimsko prisustvo na ovim prostorima imalo je veliki utjecaj na zivotilirskih starosjedilaca.

Taj uticaj nije se odrazio na vjerske tradicije Ilira. Od 4.vijeka barbarska (divlja) plemena su

pocela ugrozavati granice Rimskog Carstva.Mada su tokom 5. i 6. vijeka kroz nasu zemljuprosle nebrojene horde koje su iza sebe ostavljale pustos, katastrofa je uslijedila krajem 6. ipocetkom 7. vijeka kada su se pojavili Avari i Sloveni. Godine 602. presli su Savu i upali nateritoriju nase zemlje.

Prve vijesti o Bosni poticu iz 10.vijeka.Nalazimo ih u djelu bizantskog pisca KonstantinaPorfirogeneta "DE ADMINISTRANDO IMPERIO" (Upravljanje drzavom) u kojem senavodi "Horion Bosna"

Naziv Bosna je predslovenskog tj.ilirskog porijekla. Rimljani su ilirski naziv prilagodili svomizgovoru pa je nastao pojam Bosna. Taj naziv je u ranom srednjem vijeku prilagoden

slovenskom izgovoru, pa je tako nastao naziv Bosna. Podrucje danasnje Hercegovine usrednjem vijeku se nazivalo Hum (ponekad i Zahumlje). Naziv Hercegovina poceo seupotrebljavati tek od dolaska Turaka.

Po nazivu zemlje (Bosna) dobili su naziv i njeni stanovnici. Za njih se u srednjem vijekuiskljucivo upotrebljavalo ime BOSNJANI.Sa dosta sigurnosti moze se reci da je do stvaranjaBosanske drzave doslo tokom 9. vijeka. Zbog pomanjkanja izvorne grade ne zna se mnogo o

prvim bosanskim vladarima. Dokumenti dugo ne navode njihova imena, samo se kaze "BanBosanski". Prvi put se 1084.godine za jednog od njih kaze da se zove Stjepan. Od brojnih

banova koje je Bosna imala tokom nekoliko stoljeca, najpoznatiji je bio ban Kulin koji jevladao od 1180 do 1204.godine.


29/60

U njegovo doba Bosna je dozivjela veliki razvoj, vladala je sigurnost i pravo blagostanje.Usrednjovjekovnoj Bosni bile su prisutne 3 vjere:

*bogumilska

*katolicka

*pravoslavna

Vecina stanovnistva je slijedila bogumilsku vjeru. Iako joj je osnova bila krscanska, zvanicnacrkva (katolicka i pravoslavna) proglasile su je krivom vjerom (herezom). Ova vjera se udokumentima naziva patarenskom, manihejskom i sl, dok je domaci dokumenti uorganizacionom smislu nazivaju "Crkva bosanska". Njeni pripadnici su samo sebe nazivali"dobri krscani". Danas se ta vjera u nasem narodu naziva bogumilska, a njeni pripadnici

bogumili.

Srednjevjekovna bosanska drzava bila je uredena na nacin kako su bile uredene sveonovremenske evropske drzave. Na celu se nalazio vladar koji je u ranijem razdoblju nosionaziv Bana, a potom kralja. Svi su poticali iz domace vladarske porodice Kortomanica, koji su

potekli iz srednje Bosne. Kada je 1463.godine sultan Mehmed II ef.Fatih krenuo na Bosnunije joj bilo spasa. Kralj Stjepan Tomasevic (1461-1463) groznicavo je trazio od evropskihsaveznika ranije obecanu pomoc, ali su ga svi odreda iznevjerili. Na narod se nije mogaoosloniti jer vjerski progoni koje je on preduzimao protiv domaceg stanovnistva ostavili sudubokog traga.Dolazi do masovnog prelaza bogumila na Islam,iako se to odvijalo bez prisile.Razlog tome je sto su bogumili bili stoljecima proganjani od evropske inkvizicije i krizarskihvojski kao i mnogi zajednicki elementi koji su bili prisutni u bogumilstvu i Islamu(polumjesec i zvijezda, post, odbojnost prema kipovima i ikonama itd. Turci su vec u vrijemeosvajanja Bosne (1463.godine) ispoljili veliku vjersku toleranciju. To je bilo u uskoj vezi saosnovnim nacelima Kur'ana po kojem je nedopustivo nekom silom nametnuti vjerskaubjedenja.Zahvaljuci toleranciji u Bosni se i nadalje nastavio suzivot pripadnika razlicitihvjerskih zajednica. Dok nisu iscezli bogumili i nakon dolaska jevreja na ove prostore,koegzistiralo je cak 5 vjera: bogumilska (domaca), Islamska,katolicka, pravoslavna i

judejska.Nisu nikada zabiljezeni slucajevi da je dolazilo do razmirica na vjerskoj osnovi. Odkonca 17. vijeka bosanski Ejalet (pokrajina) predstavljao je najzapadniju provincijuOsmanskog Carstva. Zbog neuspjeha koje je Osmansko Carstvo imalo u sukobima sa Rusijomkoja je bila saveznik Srba, bili su prisiljeni Srbiji ustupiti i teritorije s desne obale Drine, sto je

predstavljalo otvoreno negiranje uspjeha Bosnjaka, koji su svojim zivotima desetljecima

branili svoju zemlju.

Saznanje da ce Bosna zbog sticanja autonomije Srbije, Grcke i Albanije ostati potpunoizolirana i bez komunikacija sa centralnim dijelom Carstva bili su razlozi za borbu protivreformi centralne vlasti. Nakon duzih priprema u Tuzli je u januaru i februaru 1831. godineodrzano savjetovanje bosanskih i hercegovackih ajana i kapetana.Donesene su odluke: da seod Porte zatrazi opoziv svih privilegija Knezevini Srbiji da se sprijeci progon muslimanskogstanovnistva da se obustavi regrutovanje nove vojske da se Bosni omoguci autonomija na celusa domacim covjekom da Bosna Porti daje godisnji porez u iznosu od 400 kesa

Za vodu pokreta izabran je Husein-kapetan Gradascevic. Kako Porta nije bila za ustupke,

bosanski su se prvaci odlucili na oruzanu borbu. Vecina ajana i kapetana priznala je Husein-kapetana za svog vodu. Izuzetak je stolacki kapetan Ali-pasa Rizvanbegovic. Gradascevic je


30/60

trazio da se u Bosni ne mijenja poredak, da se Srbima ne ustupaju nahije preko Drine, da sezastite muslimani u Srbiji, da se zastiti sirotinja i kmetovi u Bosni, te da se namjesnik uBosanskom Ejaletu bira iz redova domacih ljudi. Husein-kapetan ("Zmaj od Bosne") kada jevidio da Porta ne vodi iskrenu politiku zatrazio je da Bosna postane nasljudna knezevina kaosto je Srbija bila pod Milosem. Sultan ovaj zahtjev nije prihvatio. Pod pritiskom sultanove

vojske bosanska je vojska porazena u okolini Sarajeva 1832.godine.

Kongres na kojem je maceha Evropa zaboravila domorodacke narode Balkana.

Otpor reformama Porte je nastavljen, a na putu slamanja tog otpora 1850.godine u Bosnu je savelikom vojskom poslat Omer-pasa Latas, porijeklom Srbin iz Bosne. U tim borbama izginulo

je oko 2500 Bosnjaka. Dugogodisnji otpor je bio slomljen i time je sahranjeno nastojanjeBosnjaka da za svoju pokrajinu osiguraju autonomiju. Bosnom su zavladali stranci koji susvoj polozaj shvatili kao izvor bogacenja. U ratu sa Rusijom Porta je bila prisiljena prihvatitinepovoljan San Stefanski mir u martu 1878.godine. Po njemu je bilo predvideno stvaranje 3nove drzave na Balkanu: Velika Bugarska, Crna Gora i prosirena Srbija.

Za BiH je bila predvidena autonomija u okviru Osmanskog Carstva. Nezadovoljne jacanjemRusije evropske zemlje su trazile reviziju ovog ugovora, koja je izvrsena u ljeto

1878.godine.Na njemu su Srbija i Crna Gora dobile medunarodno priznanje, teritorijalnoprosirenje i obavezu da priznaju ravnopravnost nesrpskim narodima.


31/60

Atentat u Sarajevu

Austro-Ugarska je clanom XXV Berlinskog ugovora dobila medunarodni mandat da "okupirai upravlja BiH". U julu 1878.godine u Sarajevu je doslo do masovnih demonstracija, poslijekojih je izabrana narodna vlada. Narodu je podijeljeno oruzje, a funkcioneri Osmanske vlasti

napustili su Bosnu. Tako je nakon 400 godina prestala Osmanska vlast u BiH. U otporu jeucestvovao jedan broj Srba i Hrvata, dok su Jevreji otpor pomogli novcem, konacno jeaneksija BiH izvrsena 1908.godine.Iako je prvi svjetski rat imao svoje prave uzroke i razlogeizrazene u suprotnostima izmedu dva velika bloka velikih sila, ubistvo FrancaFerdinanda28.VI.1914.godine ubrzalo je njegovo izbijanje. Vlada Kraljevine Srbije optuzena

je za atentat, predat joj je ultimatum od 10 tacaka koji je ona sav prihvatila osim posljednjegda austrougarski organi neposredno ucestvuju u istrazi atentata na teritoriji Srbije. Tako jekrajem jula 1914. godine izbio Prvi svjetski rat.Slomom Srbije i Crne Gore 1915.godine BiH

je prestala biti neposrednim ratnim popristem, ali su brojni Bosanci i Hercegovci i daljemobilizirani u austrougarsku vojsku, u kojoj su ginuli i stradali na dalekim frontovima,uglavnom na ruskom i talijanskom.Prvog decembra 1918.godine proglasena je kraljevina

SHS.Tako je BiH kao dio drzave Slovenaca, Hrvata i Srba usla u sastav nove jugoslovenskedrzave. Nalazeci se u kraljevini SHS BiH nije izgubila svoju drzavnost. Zemaljska vlada zaBiH imala je 5 povjerenistva, a u prvu vladu Kraljevine SHS usla su i 3 iz BiH ponacionalnom i vjerskom kljucu.

Jedna od karakteristika novostvorene jugoslovenske drzave cinilo je progonjenje i nasilje nadBosancima u BiH i Sandzaku.Tako je do septembra 1920.godine pored ostalih oblika nasiljaubijeno oko 2000 Bosnjaka.

U pogranicnim krajevima Crne Gore ubijeno je 126 bosnjackih seljaka.

Zapaljeno je 500 bosnjackih seoskih zadruga. Samo do jula 1919.godine od 4218 bosnjackihzemljovlasnika oduzeto je bez ikakve nadoknade 400.072 hektara njihove vlastite zemlje.

Po Vidovdanskom ustavu od 28.juna 1921.godine odredeno je jednim clanom da BiH ostane usvojim sadasnjim granicama, cime joj je zagarantovana teritorijalna cjelovitost.

U augustu 1939.godine sporazumom Cvetkovic-Macek formirana je Banovina Hrvatska nastetu BiH, a posebno Bosnjaka. U sastav Banovine Hrvatske uslo je 13 kotara iz BiH. Time jeizvrsena podjela BiH i potpuno cijepanje njenog povijesnog tkiva. Do realizacije ovogsporazuma nije doslo jer izbija II svjetski rat.Tadasnje muslimansko politicko vodstvo

obnovilo je u tim prilikama ideju o autonomiji BiH. Preko svojih predstavnika svamuslimanska drustva i organizacije zahtijevali su da se uspostavi BiH kao posebna jedinica.Protiv ove ideje odlucno su istupili srpski politicari koji su zastupali ideju o srpskoj politickoj

prevlasti u BiH. Linija podjele interesnog podrucja Njemacke i Italije isla je preko BiH.Tokom II svjetskog rata cetnici Draze Mihajlovica u tri su navrata izvrsili masovne pokolje

bosna i bosnjaci

Documents