bosna i hercegovina - depo

Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: ++ 387 33 707 100, 707 596, 707 597; Fax: ++ 387 33 707 321

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine Суд Босне и Хеpцеговине

Broj: S1 3 P 023512 16 P Sarajevo, 11.02.2020. godine Sud Bosne i Hercegovine, sudija Efraim Čosić, odlučujući u pravnoj stvari tužiteljice Irine Lovrić iz Sarajeva, Trg Heroja 12, koju zastupa punomoćnik Adela Duraković, advokat iz Sarajevo, ulica Trampina broj 4/II, protiv tuženih 1. Fond za povratak BiH, zastupan po Pravobraniteljstvu Bosne i Hercegovine i 2. Nebojša Švraka iz Banja Luke, radi utvrđenja diskriminacije-mobinga-nejednakog postupanja te naknade nematerijalne štete, v.s. 25.000,00 KM, nakon glavne javne rasprave održane dana 31.01.2020. godine, u prisustvu punomoćnika tužiteljice, zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika prvotuženog, Pravobranilaštva BiH i drugotuženog lično, dana 11.02.2020. godine, donio je sljedeću,

P R E S U D U

Tužbeni zahtjev se djelimično uvažava, tako što se utvrđuje da su prvotuženi i drugotuženi izvršili mobing, diskriminaciju i nejednako postupanje nad tužiteljicom u periodu od augusta 2015. godine do decembra 2017. godine, kontinuiranim poduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu na slijedeće načine; kontinuiranim onemogućavanjem pristupa službenoj dokumentaciji i arhivi, iako je to u opisu posla tehničkog sekretara, smještanjem u prostoriju za rad koja nije bila uslovna za obavljanje poslova tužiteljicinog radnog mjesta, bez adekvatne opreme za rad i ugrožavajući već narušeno zdravstveno stanje tužiteljice, suprotno preporuci drugostepene ljekarske komisije za izmještanje u drugu radnu sredinu iz jula 2015. godine, kontinuiranim podnošenjem podnesaka i krivičnih prijava protiv ljekara koji su liječili tužiteljicu, vršenjem provjera bolovanja jedino tužiteljice i to četri puta, kontinuirano nezakonito obrađivali lične podatke tužiteljice u vezi sa zdravljem i medicinskim dijagnozama, izostavljanje tužiteljice iz članstva i svih komisija kod prvotuženog, sazivanje na sastanak krajem novembra 2015. godine čitavog kolektiva prvotuženog na kojem najavljuje disciplinsko procesuiranje tužiteljice, pokretanjem pet disciplinskih postupaka protiv tužiteljice i to;14.10.2016. godine, 06.12.2016. godine, 10.01.2017. godine, 06.02.2017. godine i 12.05.2017. godine, dodjeljivanjem stimulacije svim uposlenicima protuženog osim tužiteljici, odbijanjem tužiteljicinog zahtjeva za privatni izlaz dana 11.12.2015., kontinuirano dostavljanje nadležnim i nenadležnim institucijama podnesaka u vezi sa tužiteljicom u kojim su se navodile neistine tražeći da se ista procesuira i na koncu otpusti,

2


obraćanje tužilaštvu tražeći informacije o krivičnoj prijavi koju je tužiteljica podnijela u vezi sa bivšim direktorom prvotuženog, vršeči pritisak na kolege koji su bili u dobrim odnosima sa tužiteljicom, pa je na takav način ugrozio i degradirao profesionalni i radni status tužiteljice, stvorio okruženje sa izrazito ponižavajućim efektima za tužiteljicu, stavljanjem iste u nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike, te tužiteljici takvim kontinuiranim postupanjem u narušili zdravlje, ugled, čast, stavljanjem iste u nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike. Obavezuje se prvotuženi da tužiteljici, na ime nematerijalne štete, isplati ukupan iznos od 6.570,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev da sud utvrdi, da su tuženi u utuženom periodu vršili mobing i diskriminsciju prema tužiteljici zbog navoda; da je drugotuženi putem prvotuženog tužiteljici otežao obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta tehničkog sekretara u avgustu 2015. godine izradom nacrta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH i dostavljanjem na usvajanje Vijeću ministara BiH, kojim je promjenjen opis poslova samo tog radnog mjesta, tako da poslove tehničkog sekretara proširuje dodavanjem poslova iz opisa poslova radnih mjesta vozača i administrativnog radnika, da su vršili dopuštanje neovlaštenim uposlenicima da obavljaju radne zadatke iz opisa tužiteljicinog radnog mjesta, kao i zahtjev tužiteljice da prvotuženi i drugotuženi solidarno tužiteljici isplate nematerijalnu štetu, odnosno štetu iznad dosuđenog iznosa se, kao neosnovan, odbija. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

O b r a z l o ž e n j e

Tužiteljica je kod ovog suda podnijela tužbu dana 01.11.2016. godine i to protiv 1. Vijeća Ministara BiH, 2. Fond za povratak BiH, 3. Nebojiša Švraka vd. direktor Fonda za povratak BiH i 4. Krsmanović Zlata, šefica Odjela za pravne poslove Fonda za povratak BiH, sa tužbenim zahtjevom za utvrdjenje postojanja mobinga, nejednakog postupanja, nalaganja tuženim za prestankom za istim i zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. U toku postupka, tužiteljica je povukla tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, Vijeće Ministara BiH i četvrtotuženu Krsmanović Zlatu, a ostala je kod tužbe protiv Fonda za povratak BiH i Nebojiše Švrake v.d., tadašnjeg direktora Fonda za povratak BiH. U toku postupka tužiteljica je u nekoliko navrata uređivala tužbeni zahtjev protiv Fonda za povratak BiH i Švraka Nebojše, v.d. direktora Fonda za povratak, koji je konačno opredijelila na glavnoj raspravi dana 31.01.2020. godine i koji glasi: „Utvrđuje se da su prvotuženi i drugotuženi izvršili mobing, diskriminaciju i nejednako postupanje nad tužiteljicom u periodu od augusta 2015. godine do decembra 2017. godine kontinuiranim poduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na radnom

3


mjestu na slijedeće načine; da je drugotuženi putem prvotuženog tužiteljici otežao obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta Tehničkog sekretara u avgustu 2015. godine izradom nacrta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH i dostavljanjem na usvajanje Vijeću ministara BiH, kojim je promjenjen opis poslova samo tog radnog mjesta, tako da poslove Tehničkog sekretara proširuje dodavanjem poslova iz opisa poslova radnih mjesta vozača i administrativnog radnika, kontinuiranim onemogućavanjem pristupa službenoj dokumentaciji i arhivi, iako je to u opisu posla Tehničkog sekretara, smještanjem u prostoriju za rad koja nije bila uslovna za obavljanje poslova tužiteljicinog radnog mjesta, bez adekvatne opreme za rad i ugrožavajući već narušeno zdravstveno stanje tužiteljice suprotno preporuci drugostepene ljekarske komisije za izmještanje u drugu radnu sredinu iz jula 2015. godine, dopuštanje neovlaštenim uposlenicima da obavljaju radne zadatke iz opisa tužiteljicinog radnog mjesta,kontinuiranim podnošenjem podnesaka i krivičnih prijava protiv ljekara koji su liječili tužiteljicu, vršenjem provjera bolovanja jedino tužiteljice i to četri puta, kontinuirano nezakonito obrađivali lične podatke tužiteljice u vezi sa zdravljem i medicinskim dijagnozama, izostavljanje tužiteljice iz članstva iz svih komisija kod prvotuženog, sazivanje na sastanak krajem novembra 2015. godine čitavog kolektiva prvotuženog na kojem najavljuje disciplinsko procesuiranje tužiteljice, pokretanjem pet disciplinskih postupaka protiv tužiteljice i to ;14.10.2016. godine, 06.12.2016. godine, 10.01.2017. godine, 06.02.2017. godine i 12.05.2017, dodjeljivanjem stimulacije svim uposlenicima prvotuženog osim tužiteljici, odbijanjem tužiteljicinog zahtjeva za privatni izlaz dana 11.12.2015. godine, kontinuirano dostavljanje nadležnim i nenadležnim institucijama podneske u vezi sa tužiteljicom u kojim su se navodile neistine tražeći da se ista procesuira i na koncu otpusti, obraćanje Tužilaštvu BiH tražeći informacije o krivičnoj prijavi koju je tužiteljica podnijela u vezi sa bivšim direktorom prvotuženog, vršeći pritisak na kolege koji su bili u dobrim odnosima sa tužiteljicom, pa je na takav način ugrozio i degradirao profesionalni i radni status tužiteljice, stvorio okruženje sa izrazito ponižavajućim efektima za tužiteljicu, stavljanjem iste u nepovoljniji položaj u odnosu na druge uposlenike, te tužiteljici takvim kontinuiranim postupanjem u potpunosti narušili ugled, časti, prava ličnosti i zdravlje.

Obavezuju se tuženi da solidarno isplate tužiteljici na ime nematerijalne štete ukupan iznos od 25.000,00 KM i to na ime za pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti i prava ličnosti iznos od 15.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 5.000,00 KM, te na ime pretrpljenjenih duševnih bolova na ime nezakonite obrade ličnih podataka iznos od 5.000,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“

U tužbi i tokom postupka tužiteljica navodi, da je kod Fonda za povratak BiH zaposlena od 25.02.2005. godine, na mjestu tehničkog sekretara, čiji opis poslova je uredjen Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak. Dana 03.08.2015. godine, Vijeće ministara BiH imenovalo je Švraka Nebojšu za v.d. direktora Fonda za povratak BiH, iako tužiteljica cijeni da imenovani ne ispunjava osnovne uslove prema važećem Pravilniku o unutrašnjoj organiziaciji, za obavljanje predmetne funkcije.

4


Tužiteljica dalje navodi, da je zaštićeni prijavitelj korupcije u Institucijama BiH i istaknuti dugogodišnji antikorupcijski aktivista. Status zaštićenog prijavitelja korupcije u institucijama BiH, dodijelio joj je nadležni organ, Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK), a na osnovu Zakona o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH. Ova činjenica posebno smeta drugotuženom, jer kao takva, tužiteljica predstavlja direktnu opasnost njegovom imenovanju za direktora Fonda za povratak BiH, zbog toga što isti ne ispunjava osnovne uslove za to radno mjesto, o čemu ga je upozorila Krsmanović Zlata, koju je tužiteljica ranije u više navrata prijavljivala zbog nezakonitog postupanja i korupcije. Po saznanju o prednjim činjenicama, drugotuženi zajedno sa Krsmanović Zlatom pristupa izradi novog nacrta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH i isti dostavlja na usvajanje Vijeću ministara BiH. U nacrtu novog pravilnika isti su napravili promjenu u smislu potrebne stručne smjene za v.d. direktora Fodna za povratak BiH, kako bi drugotuženi, Nebojša Švraka ispunjavao potrebne uslove za mjesto direktora prvotuženog, gdje je do tada na tu poziciju bio potreban diplomirani ekonomista, pa je umjesto toga kao uslov, stavljen završen Fakultet društvenih nauka, jer je drugotuženi profesor sporta i tjelesnog odgoja. Pored prednjeg, drugotuženi u novom nacrtu Pravilnika mijenja i opis poslova tehničkog sekretara, tako što se dodaju poslovi koje je do tada obavljao vozač i administrativni radnik, a to su pakovanje, otprema i dostava službene pošte, a što tužiteljica doživljava kao diskriminaciju u odnosu na ostale uposlenike, kojima se nije mijenjao opis poslova i radnih zadataka. Drugotuženi, u periodu dok se tužiteljica nalazila na bolovanju, neposredno odmah nakon imenovanja za vršioca dužnosti direktora Fonda za povratak BiH, počinje sa pritiskom na ljekare i zdravstvene ustanove koje liječe tužiteljicu. Naime, drugotuženi o tužiteljici piše Javnim ustanovama i njenom ljekaru opšte prakse, interesujući se za zdravstveno stanje, čak i telefonskim pozivima prema ljekarima. Kao posljedica prednjeg, porodični ljekar tužiteljice je bila primorana da se u više navrata na zahtjev drugotuženog, pismeno izjašnjava u vezi sa tužiteljicinim oboljenjima i dijagnozama, koja izjašnjenja su potom na traženje dostavljena drugotuženom Švraka Nebojši, a što je po mišljenju tužiteljice, zabranjeno Zakonom o pravima i obavezama pacijenata F BiH, te Zakonom o zaštiti ličnih podataka. Drugotuženi je poseban animozitet iskazao prema komisiji, odnosno Institutu za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, koji je nakon analize cjelokupnog zdravstvenog stanja tužiteljice, a zbog dugogodišnjeg mobinga i diskriminacije, koje je tužiteljica trpila na svom radnom mjestu, zbog prijavljvanja korupcije kod nadležnih organa, predložio njen izmještaj u novu radnu sredinu, koju preporuku drugotuženi nije ispoštovao, čime je nanio velike probleme tužiteljici. Tužiteljica dalje navodi, da drugotuženi ide toliko daleko, a nakon što nadležne inspekcije nisu utvrdile nikakve bitne propuste u slučaju tužiteljicinog liječenja, ne samo da je telefonski pozivao ljekare tražeči podatke radi kontrole zdravstvenog stanja tužiteljice, nego protiv istih podnosi i krivične prijave. Dalje ukazuje, da su drugotuženi, Nebojša Švraka kao i šefica Odjela za pravne poslove Fonda za povratak BiH, Zlata Krsmanović, od strane nadležnog državnog organa, Agencije za zaštitu ličnih podataka, prekršajno sankcionisani iz razloga, što

5


su tužiteljici povrijedili njeno pravo na privatan život osiguran Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, dok su privatnost ostalih uposlenika u Fondu za povratak BiH, neprikosnoveno štitili. Ovakvo postupanje tuženih, u odnosu samo na tužiteljicu, zasigurno predstavlja diskriminaciju, mobing ali i težu povredu osnovnih ljudskih prava, te ugrožava već ranije narušeno zdravlje tužiteljice. Takođe ukazuje, da drugotuženi odmah po upoznavanju, od tužiteljice traži da prekine sa svojim „lažnim prijavljivanjem“, kako naziva njene antikoruptivne aktivnosti, te ukoliko to odmah ne učini, isti joj prijeti disciplinskim procesuiranjem i otkazom. Kako tužiteljica ne pristaje na prijetnje drugotuženog, Švraka Nebojše, isti prvo formira prvostepenu Disciplinsku komisiju Fonda za povratak BiH, a koja do tada nikada nije ni bila formirana, iako je tužiteljica za korupciju prijavila bivšeg direktora prvotuženog. Drugotuženi, kao članove pomenute komisije uglavnom imenuje lica koja je tužiteljica prijavila zbog korupcije ali i nezakonito zaposlenog vozača, koji prilikom zapošljavanja kao i drugotuženi, nije ispunjavao osnovne uslove propisane Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji prvotuženog, na koji način tužiteljici šalje nedvosmisleno prijetnju. Dalje navodi, da drugotuženi smišljeno, zlonamjerno i tendeciozno tužiteljicu izostavlja iz članstva u komisijama prvotuženog i time praktično čini diskriminaciji prema tužiteljici zbog nejednakog postupanja. Tužiteljica smatra, da ovakvim postupanjem, drugotuženi nastoji zaplašiti istu te je primorati da prestane sa prijavljivanjem nepravilnosti kod poslovanja i korupcije u Institucijama BiH. Kada je drugotuženi uvidio da će tužiteljicu teško prisiliti usmenim prijetnjama da prestane sa prijavljivanjem korupcije, isti saziva čitav kolektiv prvotuženog i pred svim uposlenim najavljuje tužiteljicino disciplinsko procesuiranje za neko djelo za koje tužiteljica nema saznanje niti se tom prilikom drugotuženi izjašnjava precizno, osim da navodno tužiteljica remeti međuljudske odnose. Ovo se dešava koncem novembra 2015. godine, kada je tužiteljica, a nakon izlaganja drugotuženog u vezi njenog disciplinskog procesuiranja, zatražila riječ, na što joj je drugotuženi na grub način uskratio pravo da se obrati kolegama na pomenutom sastanku. Dana 11.12.2015. godine, tužiteljica je zatražila privatni izlaz podnošenjem pismenog zahtjeva, međutim šefica odjela predmetni zahtjev nije proslijedila direktoru odnosno drugotuženom. Tužiteljica dalje navodi, da je internim Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, bila ovlaštena da čuva između ostalog i arhivu Fonda za povratak BIH kao i drugu službenu dokumentaciju, a zbog činjenice da su joj tuženi uskratili to pravo, ista je bila primorana da tako postupanje prijaviti nadležnoj policijskoj upravi, navodeći da nije bila u posjedu ključa kojim je zadužena, te da je cilinder brave na vratima službene prostorije, gdje je smještena arhiva, promjenjena, kako tužiteljica ne bi imala pristup arhivi, iako joj je bilo prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji propisano da se brine o istoj. Kao odmazdu za prednje, tužiteljica je bila smještena u jednu malu kancelariju bez pristupa prirodnoj svjetlosti, svježem zraku i vanjskom prozoru sve do 16.12.2016. godine, kada je vračena u svoju kancelariju, gdje je uvjek radila na mjestu tehničkog srekretara. Tužiteljica napominje, da je i u to vrijeme imala hronične zdrastvene probleme, o čemu je drugotuženi dobro upoznat jer je isti u vrijeme bolovanja tužiteljice vršio detaljnu kontrolu njenog zdrastvenog stanja i u posjedu je svih dokumenata s tim u vezi. Ista dalje ukazuje, da je jedina izostavljena sa nabavkom i dodjelom osnovinih sredstava za rad počev od računarske jedinice, preko kancelariskog namještaja pa do

6


kancelariskog potrošnog materijala, apostrofirajuči činjenicu da su svi uposlenici od prvotuženog dobili savremene računarske jedinice sa ekranima koje imaju posebnu zaštitu, kao i drugu opremu, a što predstavlja nejednako postupanje prama istoj. Ovo posebno zbog činjenice, što drugotuženi nije imao senzibiliteta prama tužiteljici, niti je cjenio činjenicu da je ista hronični bolesnik (čak dvije diskushernije) sa jakim bolovima u leđima i upalom karlice. Naime, tužiteljica je tražila stolicu sa bočnim rukohvatima upravo zbog naprijed navedenog zdrastvrnog stanja i nije joj udovoljeno, te navodi da čak i vozač prvotuženog imao u svojoj kancelariji udobnu fotelju i ostalu opremu daleko bolju od tužiteljice. Tužiteljica posebno naglašava, da su tuženi, od iste krili određene akte, kako, kao prijavitelj korupcije, tužiteljica ne bi mogla doći u posjed, odnosno izvršiti uvid u iste. Tako su ostali uposlenici prvotuženog, koji su bili zaduženi za sasvim druge poslove, primali poštu za koju je zadužena tužiteljica, iz kog razlog je ista bila prinuđena da se obrati nadležnom Upravnom inspektoratu BiH, koji je nakon provedenog inspekcijskog nadzora, konstatovao nepravilnosti koje je tužiteljica prijavila, te je drugotuženom naloženo da otkloni uočene nepravilnosti. Isto nije učinjeno, jer Upravni inspektorat ne sankcioniše tužene. Dana 05.10.2015. godine, od prvotuženog je otuđeno (ukradeno), i drugo službeno putničko vozilo koje je koristio drugotuženi, i to isključivo zbog krajnje nepažnje i nezakonitog postupanje vozača prvotuženog, odnosno drugotuženog. Tužiteljica napominje, da je nepunih godinu dana ranije, otuđeno najskupocjenije vozilo drugotuženog, takođe iz razloga što je vozač postupao suprotno odredbama Pravilnika o korištenju službenih vozila, odnosno Odluke za korištenje službenih vozila u Fondu za povratak BiH. Ovako postupanje zaposlenika prvotuženog, zasigurno je bilo bar za disciplinsko procesuiranje, jer takav nemaran odnos prema sredstvima rada, predstavlje tešku povredu radne dužnosti, a ujedno je načinjena velika materijalna šteta prvotuženom, ali i državi uopšte, jer su predmetna vozila praktično platili porezni obaveznici. Iako je tužiteljica zbog ovako nemarnog odnosa, podnijela zahtjev za disciplinsko procesuiranje vozača drugotuženog, koji je bio zadužen za predmetno vozilo, drugotuženi bez ikakvog procesuiranja, zahtjev odbija kao neosnovan. Tužiteljica ukazuje, da je vozač kod prvotuženog primljen u radni odnos, a da nije ispunjavo osnovne uslove za to radno mjesto, nije imao potrebnu stručnu spremu, zbog čega se kod Tužilaštva BiH vodi krivični postupak. Zbog prednjih dešavanja, tužiteljica krajem jula 2016. godine, direktno prijavljuje drugotuženog za korupciju i nezakonito postupanje nadležnoj komisiji kod prvotuženog. Odmah, nakon podnesene prijave, drugotuženi traži od tužiteljice da se pismenim putem izjasni kako je došla do informacija koje je navela u svojoj prijavi, a što je suprotno zakonskoj regulativi koja uređuje oblast prijavljivanja korupcije odnosno Zakona o zaštititi lica koja prijavljuju korupciju u Institucijama BiH. Nakon prednjih dešavanja, prvotuženom putem e–maila stižu gnusni i uvredljivi tekstovi koji su sadržavali uvrede, neistine, klevete i prijetnje prema tužiteljici, a koje tekstove tuženi dostavljaju tužiteljici na protokol, trežeći da se ti e-mailovi, iako ne potpisani (anonimni), zavedu u službene knjige i evidenciju institucije, za razliku od podnesaka tužiteljice, koje tuženi nisu željeli da protokolišu i zavedu kroz knjige prvotuženog, iako su isti podnesci bili potpisani i transparentni, što očito predstavlja nejednako postupanje u istim stvarima.

7


Predmetne tekstove, iako nisu bili potpisani, tuženi preko rukovodioca dostavlja instituciji Ombdusmena za ljudska prava te Agenciji za prevenciju korupcije (APIK), trežeći postupanje protiv tužiteljice sa prijedlogom da se istoj ukine status zaštičenog prijavitalja korupcije. Na ovako postupanje neposrednog rukovodioca tužiteljice, drugotuženi nije pokrenuo disciplinski postupak protiv iste, niti protiv vozača, iako je za to imao više nego osnovane osnovane razloge. Mađutim, drugotuženi dana 14.10.2016. godine pokreče disciplinski postupaj protiv tužitljice i to u vrijeme kada se ista nalazi na fizikalnoj terapiji i bolovanju. Pokretanje disciplinskog postupka protiv prijavitelja korupcije, prema navodima tužiteljice, je štetna mjera koja ima za cilj istu odvratiti od prijavljivanje korupcije. Da apsurd bude veći, dok drugotuženi najavljuje discplinski postupak protiv tužiteljice, isti, neposrednu šeficu tužiteljice nagrađuje novčanom stimulacijom. Razlog za pokretanje disciplinskog postupka tužiteljica vidi u činjenici, da je drugotuženi zajedno sa šeficom tužiteljce Krsmanović Zlatom, izrežirao i izmislio određene događaje navodeći u prijavi neistine, da ga je tužiteljica nazvala kriminalcem i falcifikatorom. Ujedno, drugotuženi u kontinuitetu vrši pritisak na APIK te rukovodstvo iste, tražeći ukidanje tužiteljicinog statusa zaštičenog prijavitelja korupcije koja mu posebno smeta. U međuvremenu, drugotuženi ponovo uznemirava tužiteljicine ljekare, te šalje novu kontrolu bolovanja u oktobru 2016. godine, baš u vrijeme pokretanja disciplinskog postupka, što je stravična i nečuvena odmazda nad tužiteljicom kao i ljekarima koju je liječe. Ovako ponašanje tuženih, te mobing i diskriminaciju, je prema navodima tužiteljice, nemoguće izdržati, ne samo na radnom mjestu već i izvan toga. Tužiteljica napominje, da je drugotuženi iz prvostepene Disciplinske komisije bukvalno izbacio državnog službenika Podrug Sauda, samo iz razloga što je isti, u dobrim odnostima sa tužiteljicom. Za ovako postupanje drugotuženog, prema mišljenju tužiteljice, direktno je odgovoran i prvotuženi kao i za štetu koju je počinio drugotuženi, ne samo prema tužiteljici nego i prema državi i njenim građanima za vrijeme privremenog rukovođenja institucijom prvotuženog. Tužiteljica ukazuje, da su prednja dešavanja znatno uticala na zdrastveno stanje iste do te mjere, da više ni jedna terapija prilikom lijećenja nije davala konkretne rezultate. Drugotuženi i neposredna šefica tužiteljice, su na nećuven način išli toliko daleko, da su putem prvotuženog, stalno drugim institucijama dostavljali akte u kojima su isticali neistine o tužiteljici, pokušavajući da je diskretidituju i predstave kao ludom i konfliktnom osobom, nastojeći na takav način da je ponize i uvrijede. Drugotuženi je čak putem telefona kontaktirao i ljekare specijaliste, koji su lijećili tužiteljicu, tražeći da sa njima razgovara o njenom zdrastvenom stanju i psihološkom profilu. Drugotuženi je sazvao čitav kolektiv i tom prilikom je pričao o tužiteljici, kao negativnoj pojavi zaposlenoj kod prvotuženog, najavljujuči njeno disciplinsko procesuiranje. Tužiteljica posebno ističe, da je drugotuženi imenovan privremenim rukovodiocem prvotuženog dana 03.08.2015. godine, te da je od tada do podnošenja tužbe 01.11.2016. godine, čak tri puta tražio izjašnjenje postupajućeg ljekara opšte medicine, odnosno

8


porodičnog ljekara tužiteljice, na taj način vršeći stravičan pritisak prema zdrastvenoj ustanovi koji nikada nije zabiljžen od njenog postojanja. Ovako postupanje prema tužiteljici, je teško narušavanje privatnosti ali i snažan mobing te nejednako postupanje jer su i drugi uposlenici prvotuženog po potrebi koristili bolovanje bez ikakvih ometanja i pritisaka od strane tuženih.

Slijedom naprijed navedenih činjenica, kao i izvedenih dokaza, tužiteljica cijeni da je učinila, ne samo vjerovatnim, nego i dokazala da je u utuženom periodu bila kontinuirano mobingovana i diskriminisana u odnosu na ostale uposlenike, samo iz razloga što je kao registrovani prijavitelj korupcije ukazivala na nezakonitosti i korupciju u institucijama BiH, pa predlaže da se tužbeni zahtjev, konačno opredjeljen na glavnoj raspravi 31.01.2020. godine, u cijelosti usvoji.

U pismenom odgovoru na tužbu i tokom postupka prvotuženi navodi, da je Vijeće ministara BiH na svojoj 18. sjednici održanog dana 03.08.2015. godine, donijelo rješenje broj: VM 105/15, kojim je razriješio Mlađena Božovića dužnosti direktora Fonda za povratak BiH zbog isteka mandata, te istovremeno svojim rješenjem broj: 106/15 od 03.08.2015. godine, imenovao je Švraka Nebojšu, za vršioca dužnosti direktora Fonda za povratak BiH, do okončanja konkursne porcedure za izbor direktora. Očitujuči se o navodima tužiteljice Irine Lovrić, u vezi sa dva njena zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka protiv Švraka Nebojše v.d. direktora Fonda, prvotuženi ukazuje na činjenicu, da je generalni srekretar VM BIH u skladu sa Zakonom o državnoj službi u institucijama BiH, postupio po tim zahtjevima te je sačinio infomaciju u vezi zahtjeva tužiteljice i istu dostavio Vijeću ministara na razmatranje. Prvotužena osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, ističe prigovor neurednosti tužbe, navodeći da je ista konfuzna i nerazumljiva. Osporava navode tužiteljice da je drugotuženi sa svojim saradnicima nezakonito izradio novi nacrt Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povrataka BiH, koji je bio nepovoljan za istu, jer je to bila njegova obaveza proistekla iz člana 46. Odluke o načelima za utvrđivanje unutrašnje organizacije organa uprave BiH i razvrstavanju radnih mjesta i kriterija te opis poslova radnih mjesta u Institucijama BiH. Nakon pribavljenog mišljena Ministarstva pravde BiH te Ministarstva finansija i trezora BiH, sačinjen je prijedlog pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i isti je dana 30.11.2015. godine upučen Komisiji za izbjeglice i raseljena lica BiH, radi davanja svog mišljenja. Kako se Komisija za izbjeglice i rasaljena lica nije sastajala, prijedlog Pravilnika se nije mogao uputiti Vijeću ministara na usvajanje. U međuvremenu, Vijeće ministara BiH je na svojoj 13. sjednici održanoj dana 01.07.2015. godine, usvojilo Zaključak kojim zadužuje sve institucije iz nadležnosti VM BiH, da najkasnije do 08.07.2015. godine, pripremi prijedlog Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji nakon čega je prvotuženi postupio i VM uputio prijedlog Pravilnika o izmjenama i dopunama na koju je VM dala suglasnost 23.07.2015. godine.

9


Nakon toga, prvotuženi je nastavio aktivnosti na pribavljanju mišljenja Ministarstva pravde, Ministarstvo finansija i trezora i Ureda za zakonodavstvo VM BiH, pa je nakon pribavljenog mišljenja, provotuženi dana 19.05.2016. godine, Vijeću ministara BiH dostavio konačan tekst prijedloga Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, koji od strane VM BiH još uvjek nije usvojen. Prvotužena podsječa na odredbu člana 52. Zakona o upravi kojom je propisano da Pravilnik o organizaciji donosi rukovodilac organa uprave, uz saglasnost Vijeća ministara BiH, pa je jasno da se o prijedlogu Pravilnika, koji još nije usvojen, ne može ni raspravljati, a pogotovo o navodima tužiteljice da je izmijenjen opis njenog radnog mjesta odmazda tuženih. Stoga, prvotužena smatra da u ovom dijelu nije bilo mobinga niti diskriminacije prema tužiteljici. Prvotužena ukazuje, da je veliki dio činjeničnih navoda iz tužbe, već predmet parničnih postupaka koji se vode kod suda po tužbama tužiteljice u predmetima broj S1 3 P 020222 15 P i S1 3 P 022278 16 P, pa predlaže ovom sudu da u odnosu na prvotuženog, u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka.

U pismenom odgovoru na tužbu i tokom postupka drugotuženi, između ostalog, navodi da je tužba neuredna, konfuzna, zlonamjerna i da su u istoj iznesene neistine, te da je veći dio navoda iz tužbe predmet parničnih postupaka koje se već vode kod Suda BiH i konačno da je tužba neosnovana. Drugotuženi ukazuje, da je rješenjem VM BiH broj 105/15 od 03.08.2015. godine, razrješen sa dužnosti Mlađen Božović, do tada direktor Fonda za povratak BiH, a da je rješenjem VM 106/15 od 03.08.2015. godine za v.d. direktora Fonda za povrataka BiH, imenovan Nebojša Švraka, ovdje drugotuženi. Vezano za izradu nacrta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji, drugotuženi je iznio isto stajalište kako je to učinio i prvotuženi o čemu je naprijed bilo govora. Stoga, drugotuženi smatra, da su s tim u vezi, navodi tužiteljice paušalni i netačni te pogrešno interpretirani u tužbi. Što se tiče tačke III tužbe drugotuženi navodi, da su iste već predmet parničnog postoupka koji se vodi u prdmetu broj: S1 3 P 022278 16 P. Naime, drugotuženi ukazuje da su navodi tužiteljice u tom dijelu inskonstruisani jer tužiteljica u tužbi navodi, da je drugotuženi odmah nakon imenovanja na mjesto v.d. direktora Fonda, započeo sa pritiskom na ljekare iz zdrastvene ustanove gdje se liječila tužiteljica. Drugotuženi ne spori da je odmah nakon imenovanja, a u okviru svojih zakonski ovlaštenja morao rješavati problem izazvan odbijanjem Kantonalnog zavoda zdrastvenog osiguranje KS, koji je odbio još jedan u nizu zahtjeva Fonda za povratak BiH, za refundaciju bolovanja tužiteljce uz obrazloženje, da je njeno zdrastveno stanje cijenjeno od strane Instituta za medicinsko vještačenje. Medicinsko vještačenje zdrastvenog stanja tužiteljice vršeno je u februaru mjesecu 2015. godine i to na njen zahtjev i istim nalazom Instituta za medicinsko vještačenje, koji je dostavljen i prvotuženom, utvrđeno je da kod tužiteljice ne postoji invalidnost, odnosno da joj nije priznato ni jedno pravo po osnovu invalidnosti Zavoda zdrastvenog osiguranja KS, odnosno ljekari ove ustanove joj i dalje omogućuju

10


korištenje bolovanja u kontinuitetu do 20.11.2015. godine, gdje je konstatovana šifra bolesti kod tužiteljice koja je uvjek bila ista. Drugotuženi smatra da su nadležne zdrastvene ustanove i ljekari, neprimjereno dugo odobravali dugotrajno bolovanje, zbog čega je ista često odsustvovala sa posla. Zbog prednjeg, drugotuženi navodi da je sumnjao na ispravnost rada ljekara tužiteljice, posebno zbog činjenice da je, prema njegovim navodima, iz Doma zdravlja nestala medicinska dokumentacija tužiteljice, nakon čega je drugotuženi odlučio da podnese krivičnu prijavu protiv svih učesnika u postupku odobravanja bolovanja tužiteljici, jer niko od strane istih nije bio voljan drugotuženom prezentirati validnu medicinsku dokumentaciju. Drugotuženi ukazuje, da je od strane Agencije za zaštitu ličnih podataka u BiH, novčano kažnjen zbog činjenice da je tražio njenu medicinsku dokumentaciju, kako bi utvrdio na osnovu čega je tužiteljica često na bolovanju. Drugotuženi dalje navodi, da lični podaci tužiteljice nisu nezakonito obrađivani po njenim mogobrojnim prijavama. Isti dalje navodi, da su neosnovane tvrdnje tužiteljice, da je drugotuženi protiv iste bez osnova podnosio disciplinske prijave te da je istu izostavljao prilikom imenovanja u druge komisije prvotuženog. Posebno naglašava, da je tužiteljica često podnosila prijave protiv drugotuženog o navodnom nezakonitom poslovanju, propustima u radu i navodnom neprimjerenom ponašanju prema istoj. Drugotuženi dalje ukazuje, da su uslovi za rad u kancelariji, gdje je bila raspoređena tužiteljica, bili normalni te da ne odgovaraju navodima iznesenim u tužbi. Što se tiče odnosa unutar organizacije rada kod provotuženog, drugotuženi je donio Instrukciju o načinu vršenja kancelariskog poslovanja u Fondu za povratak BiH, gdje je detaljno razradio i precizirao obaveze svih zaposlenih, tako da su navodi tužiteljice istaknuti u tužbi u dijelu koji se odnosi da su druge osobe – zaposlenici vršili njene poslove, zabranjivali joj prijem pošte kao i otpremu iste, paušalni i bez osnova. Takođe ukazuje, da su navodi iz tužbe koji se odnose na uslovnost prostora za rad, kvalitet opreme i organizacija rada unutar Fonda već izneseni u tužbi tužiteljice koji se vodi u predmetu broj S 1 3 P 000681 15 P, u kom predmetu je već i donesena presuda i u predmetu broj S1 3 P 020222 15 P, koji je u toku.

Što se tiče navoda tužbe vezano za otuđenje – krađu službenog vozila koje je bilo vlasništvo prvotuženog, marke „NISAN“, prvotuženi je zbog istog podnio krivičnu prijavu protiv N.N lica. Kako se nije znalo ko je ukrao predmetno skupocjeno vozilo koje je vlasništvo prvotuženog, drugotuženi nije prihvatio disciplinsku prijavu tužiteljice koja je podnesena protiv vozača, koji je bio zadužen za predmetno vozilo koje je otuđeno. Drugotuženi dalje ukazuje, da je tužiteljici potpuno neosnovano i nezakonito dodjeljen status zaštićenog prijavitelja korupcije, koji status je tužiteljca više puta zloupotrijebila, na šta je prvotuženi ukazivao APIK-u. Slijedom prednjeg, drugotuženi Švraka Nebojša predlaže sudu da tužbu, kao neosnovanu, odbije. U toku dokaznog postupka na glavnoj raspravi, od strane tužiteljice izvedeni su slijedeći dokazi:

11


1. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povrarak BiH, junu 2008.

godine,

2. Fond, Rješenje br 01-34-1317-UP1-29/09 od 22.06. 2009. godine,

3. Fond, Rješenje br Up1-03-12-1-14-2/15 od 22.09. 2015. godine.

4. Pismo gđa Tanja Fajon Evropski parlament od 17. 09. 2015. godine

5. Pismo gsp. Johannesa Hahna Evropska komisija 28. 10. 2015. godine,

6. APIK, Obavijest br 04-50-348-5/14 od 10.04. 2014. godine

7. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, Nacrt , avgust

2015. godine.

8. Institut za mediciko vještačenje zdravstvenog stanja KS, Mišljenje br ORS-P-

SA-2169/14 od 17.02. 2015. godine,

9. Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje, Rješenje br FZ12/2/1-

35-2-12204-4/14 od 20.07. 2015. godine,

10. Fond, Informacija traži se br 03-16-3-244-9/15 ods 24.08. 2015.godine

11. Lovrić, Zahtjev za pristup informacijama od 03. 09. 2015. godine,

12. Lovrić, Obavijest od 21.09. 2015. godine,

13. AZLP , Rješenje br UP1 03-1-37-1-220-2/15 BA od 17.09. 2015.,

14. AZLP, Informacija br UP 1 05-1-37-1-263-6/15 od 27.10. 2015. godine,

15. Fond, Podaci o odgovornoj osobi , traže se br 03-16-3-244-12/15 od 09.09.

2015. god.,

16. Fond, Upute traže se br 02-16-3-244-14-14/15 od 15.09. 2015. godine,

17. Fond, Mišljenje , traži se br 03-16-3-244-17/15 od 28.09. 2015. godine,

18. Fond, Urgencija za dostavu podataka 02-16-3-244-19/15 od 29.09. 2015.

godine,

19. JU Dom zdravlja KS, Izvještaj o privremenoj spriječenosti za rad od 14.09.

2015.g. sa prilogom Izjašnjenje doktorice Brajković Branke od 08. 09. 2015.

godine,

20. Organizaciona Jedinica Dom zdravlja Novo Sarajevo , Odgovor na upit

Fonda za povratak br 01-14-795/15 od 19.10. 2015. godine sa Izjašnjenjem

dr. Brajković Branke od 19. 10. 2015. godine

21. JU Dom zdravlja KS, Izjašnjenje o privremenoj spriječenosti za rad

osiguranika I. Lovrić od 19. 11. 2015. godine,

22. Fond, Pojašnjenje traži se 03-16-3-244-20/15 od 07.10. 2015. godine,

23. Fond, Zahtjev za hitan inspekcijski nadzor, br 02-16-3-244-24/15 od 21.10.

2015. godine

24. Fond, Krivična prijava br 01-09-1-537-1/15 od 30.11. 2015. godine,

25. Fond, Povlačenje krivične prijave br 01-09-1-537-2/15 od 17.12. 2015.

godine

26. Fond, Rješenje br Up1 03-12-1-6-2/15 od 16.03.2015. godine

27. Fond, Rješenje br Up1 03-12-1-21-2/15 od 25.12. 2015. godine,

28. Fond, Zahtjev za profesionalnu intervenciju br 01-09-162-1/17 od 17.03.

2017. godine sa prilogom ZZO KS Izvještaj po zahtjevu za provjeru

12


opravdanosti bolovanja radnika Fonda za povratak br 05-05-I-S.-K.25274/16

od 14.10. 2016. godine.

29. AZLP , Informacija UP 1 05-1-37-1-263-6/15 od 27. 10. 2015. godine,

30. Fond, Rješenje br UP1 03-12-1-19-2-/15 od 15. 12. 2015. godine,

31. Fond, Rješenje br UP1 03-12-1-21-2/15 od 25. 12. 2015. godine,

32. Fond, Rješenje br UP1 03-12-1-08-2/16 od 01.11. 2016. godine,

33. Fond, Rješenje br UP1 03-12-1-17-2-/16 od 20.12. 2016. godine,

34. Lovrić, Zahtjev od 28. 03. 2017. godine,

35. AZLP Rješenje br UP1 03-1-37-1-75-5-/17 ZL od 12.06. 2017. godine

36. Fond, Rješenje br 03-34-3-401-1/15 od 08.09. 2015. godine,

37. Fond, Rješenje br 03-16-4-233-1/15 od 15.05. 2015. god.,

38. Fond, Rješenje br 03-16-5-417-2/15 od 22.09. 2015.godine,

39. Fond, Odluka br 01-50-2-164-1-/15 od 19.03.2015.god.,


41. Fond, Komisija ZAPISNIK br 03-34-3-485-3/14 od 23.07.2014. godine.


43. Fond, Rješenje br 03-16-4-233-1/15 od 15.05. 2015. god.,

44. Fond, Rješenje br 03-16-5-417-2/15 od 22.09. 2015.godine,

45. Fond, Odluka br 01-50-2-164-1-/15 od 19.03.2015.god.,


47. Fond, Komisija ZAPISNIK br 03-34-3-485-3/14 od 23.07.2014. godine.

48. Lovrić, Obavijest od 12.10. 2015. godine,

49. Fond, Informacija , dostavlja se br 03-34-4-514-2/15 od 07.12. 2015. godine

50. Fond, Rješenje o isplati stimulacije br 03-16-3-599-1/15 od 27. 12. 2015.

godine,

51. Pravilnik o kriterijima i postupku ostvarivanja novčane nagrade – stimulacije

01-02-4059/10 od 07.10.2010. godine

52. Lovrić, Povrat isplaćene stimulacije , Obrazloženje od 15.02. 2016. godine.,

53. Prijedlog dopune Liste kategorije reg, građe Lovrić i S. Festić od 20.04.

2017. godine,

54. Rješenje o imenovanju Komisije za otpis bezvrijedne građe

55. Lovrić, Zahtjev za privatni izlaz od 11.12. 2015. godine,

56. Lovrić, Prijava nezakonitog postupanja od 14.12. 2015. godine,

57. Lovrić, Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka protiv Z. Krsmanović

od 15. 12. '15.,

58. Fond, Odluka o nevođenju disciplinskog postupka br 03-34-4-579-5/15 od

17.12.2015.g.

59. Fond, Zapisnik br 03-49-1-60-7-1/13 od 10.12. 2013. godine,

60. Fond, Rješenje br 01-34-1317-UP1-29/09 od 22.06. 2009.,

61. Fond, Instrukcija br 01-02-1-275-1/13 od 12. 11. 2013. godine

62. Fond, Rješenje br UP2-03-34-3-05-2/13 od 10.12. 2013. godine,

63. Fond, Zapisnik br 01-07-1-585-1/15 od 18. 12. 2015. godine,

13


64. UpI MP BiH, Zapisnik o inspekcijskom nadzoru br UP 10-07-12-2645/15 od

19.01. 2016. g.,

65. Lovrić, Zahtjev za dostavu informacija od 08. 06. 2016. godine,

66. Policijska uprava II N. Sarajevo, Službena zabiljaška br 02/5-2-1-SLI-678/16

od 17.03. 2016.,

67. MUP KS, PU II NS, Potvrda br 02/5-2-2-229/16 od 24.05. 2016. godine.

68. Lovrić, Službena zabilješka i zahtjev od 01.04. 2016. godine,

69. Lovrić, Dopis od 13. 04. 2017. godine

70. Fond Obavijest br 03-07-1-508-4/16 od 28. 11. 2016. godine ,

71. Fond , Zapisnik o primopredaji arhive br 03-07-1-233-1/17 od 21.04. '17

72. Lovrić, Zahtjev za dostavu informacija od 11. 12. 2015. godine,

73. Fond, Rješenje br UP1 03-12-1-20-2/15 od 28. 12. 2015. godine,

74. Šakota Sulejman , Stručni nalaz i mišljenje od 10.11. 2015. godine.

75. Lovrić, Obavijest od 11.03. 2016. godine.

76. Zavod za medicinu rada KS, Mišljenje br 24/10 od 22.03. 2010. godine,

77. Lovrić, Obavještenje od 26. 11. 2015. godine,

78. Lovrić, Molba od 23. 11. 2015. godine,

79. Lovrić, Ponovni upit / Urgencija od 17. 03. 2016. godine,

80. Fond, Odgovor od 01-34-3-147-2/16 od 21.03. 2016. godine.,

81. Lovrić, Informacija od 08.09. 2016. godine,

82. Upustvo o izmjenama i dopunama Upustva o načinu vršenja uredskog

poslovanja,

83. Fotografije x 7

84. Lovrić, Zahtjev za pismeno obrazloženje od 13.01. 2016. ,

85. P BiH, Mišljenje br 04-10- M- 773/16 od 01.09. 2016.,

86. P BiH, Mišljenje 04-10-M-774/16 od 01.09. 2016.,

87. Izvod iz Djelovodnika predmeta i akata Fonda za povratak BiH za 2016.,

88. Lovrić, informacija od 05. 09. 2016.,

89. UpI MP BiH, Obavijest br 10-07-12-10171/15 od 18.12.2015.,

90. UpI MP BiH, Obavijest br 10-07-12-12328-1/15 od 03.02. 2016.,

91. Lovrić, Zahtjev za dostavu informacija od 12. 05. 2016.,

92. Lovrić, Zahtjev za dostavu informacija od 08.06. 2016.,

93. Fond, Rješenje br UP1 -03-12-1-08-2/16 od 01. 11. 2016. godine,

94. Fond, Rješenje br UP1- 03-12-1-11-2/16 od 16.11.2016.,

95. Fond, Rješenje br UP1-03-12-1-01-2/17 od 24. 01. 2017. godine,

96. Fond, Rješenje br UP1-03-12-1-07-2/17 od 04. 05. 2017. godine,

97. UpI MP BiH, Zapisnik br UP 10-07-12-1419-1/16 od 20.07. 2016.,

98. Lovrić , Izjava br Up 10-07-12-1419-1/16 od 20.07. 2016.,

99. UpI MP BiH, Obavijest br UP 10-07-12-1419/16 od 10.08. 2016. godine,

100. Fond, Dostava kvartalnih statističkih podataka po Zakonu o slobodi pristupa

informacijama u BiH za Parlamentarnu skupštinu BiH i Instituciju

ombudsmena za ljudska prava

14


101. Lovrić, Zahtjev za nadležno postupanje i prekršajno sankcionisanje od 18.

08. 2016. godine,

102. Lovrić, Prigovor od 22.09.2016. godine,

103. Fond , Odgovor na Vaš zahtjev za pismenu instrukciju 01.06. 2017. godine

104. Upustvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u institucijama BiH,

105. Lovrić, Prijava nepravilnosti/ Zahtjev za pokretanje disciplisnkog postupka

protiv Kokot Dragana od 19.11.2015. godine,

106. Fond, Komisija , Zapisnik br 03-34-3-525-3/15 od 07.12. 2015. godine,

107. Fond, Obavještenje br 03-34-3-525-6/15 od 15.12.2015. godine,

108. Fond, Komisija , Zapisnik broj 03-50-2-175-5/16 od 39.04. 2016. godine,

109. Lovrić, Zahtjev za dostavu informacija od 12.05.2016. godine,

110. Lovrić, Zahtjev za nadležno postupanje od 11.07.2016. godine,

111. Fond, Pravilnik o korištenju službenih vozila br 01-50-1581-1/10 od

21.09.2010. godine

112. Fond, Odluka o uslovima nabavke i načinu korištenja sl. vozila Fonda od

31.12.2014. godine,

113. Evidencija korištenja vozila od 01.04.2015. do 29.04.2015. godine,

114. Fond, Obavještenje br 03-50-2-225-9/15 od 28.05.2015. godine,

115. Fond, Odluka br 03-34-3-525-5/15 od 15.12.2015. godine,

116. Fond, Rješenje br 03-34-4-525-7/15 od 17.12.2015. godine.

117. Fond, Odluka o pokretanju disc. postupka br 01-34-4-449-1/16 od

14.10.2016. godine,


06.12.2016. godine,


10.01.2017. godine,

120. Fond, Odluka o pokretanju disc. postupka br 01-34-4-100-1/17 od 06.02.

2017. godine,

121. Fond, Odluka o pokretanju disciplinskog postupka br 01-34-4-264-1/17 od

12.05.2017. godine,

122. Lovrić, Izjašnjenje od 15.10.2016. godine.

123. PU II NS, Službena zabilješka br 02/5-2-1-SLZ-494/16 od 14.07.2016.

godine,

124. Nebojša Švraka, Fond za povratak BiH, Zahtjev za izjašnjavanje,

125. ADS BiH, Mišljenje u vezi vršioca dužnosti Nebojše Švrake

126. Lovrić, Zahtjev za nadležno postupanje od 22.07.2016. godine,

127. Fond, Pismeno izjašnjenje, traži se br. 01-34-3-332-1/16 od 25.07.2016.

Godine

128. Lovrić, Pismeno izjašnjenje od 25.07.2016. godine,

129. Mailovi i dopisi EX Yu Voice

130. Lovrić, Obavijest od 25.08.2015.godine,

131. Fond, Izjašnjenje traži se br 03-50-2-370-2/16 od 02.09.2016. godine,

15


132. Lovrić, Izjašnjenje od 02.09.2016. godine,

133. Fond, Zahtjev za dostavu informacija br. 01-12-378-1/16 od 08.09.2016.

godine,

134. APIK, Odgovor br 04-50-348-99/14 od 07.10.2016. godine

135. APIK, Odgovor br 04-50-348-86/14 od 23.09.2016. godine,

136. Fond, Rješenje br UP1-03-12-1-17-2/16 od 20.12.2016. godine

137. Fond, Rješenje br UP1-03-12-1-10-2/17 od 12.06.2017. godine

138. Cjelokupna korespodencija FOND I APIK

139. FOND, Hitno postupanje, traži se br. 03- 37-6- 187-2/17 od 13. 04.2017.

godine,

140. Korespodencija Fonda i APIK,

141. Fond, Zahtjev za profesionalnu intervenciju br 01-09-162-1/17 od 17. 03.

2017. godine,

142. Fond, Zahtjev za pristup informaciji br 01-50-2-26-1/17 od 10.01. 2017.

godine,

143. AZLP, Zaključak br UP1 03-1-37-7-209-2/16 od 16 BA od 04.11.2016.

godine,

144. Fond, Izjašnjenje , traži se br 03-50-2-37-2/16 od 02.09.2016. godine

145. Fond, Zahtjev za dostavu informacija br 01-12-378-1/16 od 08.09.2016.

godine

146. ADS BiH, MIŠLJENJE, Suspenzija državnih službenika br 01-34-2-222-

8/15 od 30.05.2016. godine,

147. ADS BIH, Zahtjev za nadležno postupanje, dostavlja se br. 05-34-2-426-

2/17 od 10.05.2017. godine,

148. Fond, Zahtjev za dostavu informacija o statusu predmeta br T20 0 KT

0000282 09

149. Fond, Urgencija br 01-09-1-109-2/17 od 15.02.2017. godine

150. Tužilaštvo BiH, Ogovor br T20 0 KT0 000028 09 od 20.03. 2016. godine,

151. Fond , Zahtjev za dostavu informacija 01-09-1-109-4/17 od 10.05.2017.

godine,

152. Sud BiH, Odgovor br S1 2 K 020129 15 Ko od 10.05.2017. godine,

153. Fond, Zahtjev upućen APIK Hitno postupanje traži se br 03-37-6-187-2/17

od 13.04.2017. godine,

154. Dnevno.ba tekst SRAMOTNO: Prva „zvizdačica“ U BiH Irina Lovrić ,

provaljena ko fišek! Od 01.06.2017. godine,

155. Zajedničko izjašnjenje Nedo Đokić, Saud Podrug , Vladimir Kerleta od

06.12.2016. godine,

156. Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje, Rješenje br FZ12/2/1-

35-2-12204-4/14 od 20.07.2015. godine,

157. JU Dom zdravlja KS Nalaz i mišljenje ljekara od 09.10.2015. godine,


159. JU Dom zdravlja KS Nalaz i mišljenje ljekara od 18.10.2016. godine

16






164. JU Opća bolnica Abdulah Nakaš , Nalaz i mišljenje od 26.05. 2016. godine,

165. Poliklinika dr. Al Tawil , Konsultacije gastroenterohepatologa br 18. 01.

2017.od 18. 01. 2017. godine,

166. Zavod zdravstvenog osiguranja KS, Odgovor br 03-02-I-D-B-18730/16 od

22.07.2016. godine,

167. Lovrić, mail od 28.07.2016. godine,

168. Lovrić, Prigovor od 01. 08. 2016. Godine

169. ZZO KS, Obavijest br 03-02-I-D-B-18730/16 od 04.08. 2016. godine,

170. Saslušanje doktorice Brajković Branka, org. jedinica ambulanta Grbavica,

Grbavička 131,

171. Saslušanje neuropsihijatar dr. Aida Hadžibajrić, med . sestra Ziba Žujo ( JU

Dom zdravlja Omer Malsić , Bihaćka 2 Sarajevo),

172. Svjedočenje Marina Arčon Amidžić (Brčanska 17, Sarajevo)

173. Mišljenje Agencije za državnu službu br. 05-34-3-776-1/15 od 22.09.2016.

godine,

174. Mišljenje Agencije za državnu službu br. 05-34-3-776-1/15 od 22.09.2016.

godine,

175. Analiza imenovanja vršilaca dužnosti u institucijama BiHTransparent

International maj 2017. godine

176. Pravilnik o internom prijavljivanju korupcije i zaštiti lica koji prijavljuju

korupciju Fondu za povrtak BiH

177. Rješenje Fonda za povratak UP-10312114-2/17 od 14.08.2017. godine,

178. Izvještaj o finansijskoj reviziji Fonda za povratak BiH za 2016. gidinu br.

010916-1-579/17 od maja 2017. godine,

179. Presuda suda BiH broj: S 1 3 P 022278 16 P od 31.08.2017. godine,

180. Rješenje Fonda za povratak UP-10312114-3/16 od 08.12.2016. godine,

181. Rješenje Fonda za povratak UP-10312110-2/17od 12.06.2017. godine,

182. Odluka Fonda za povratak br. 02165-502-1/16 od 07.11.2016. godine,

183. Zapisnik sa III sjednice Stručnog kolegija Fonda za povratak BiH od

04.07.2017. godine, br. 035179-3/17

184. Zahtjev za stručno usavršavanje i obuku Irina Lovrić, 29.06.2017. godine,

185. Fond za povratak, obavijest od 04.07.2017. godine 0334-5-310-3/17

186. Irina Lovrić, zahtjev za pristup informacijama od 05.07.2017. godine,

187. Ponuda Interqulity od 29.06.2017. godine

188. Program rada Fonda za povratak za 2015. godinu, veljača 2015. godine

br. 0302-2-521-6/15 od 22.02.2015. godine,

189. Zahtjev , Irina Lovrić, zahtjev od 12.10.2017. godine

17


190. Prijedlog dopune liste kategorijske građe sa rokovima čuvanja Irina Lovrić i

Ajsela Sijerčić Festić od 20.04.2017. godine,

191. Rješenje o određivanju organizacionih jedinica kojima se pošta dostavlja u

rad br. 0150 UP 18/11 od 17.03.2011. godine,

192. Obavijest Fond za povratak br. 0307-1-508-4/16 od 28.11.2016. godine,

193. Irina Lovrić, zahtjev za postupanje u skladu sa zakonom od 09.10.2017.

godine,

194. Urgencija Irina Lovrić od 09.10.2017. u stvari 10.10.2017. godine,

195. Kopija interne dostavne knjige sa završnim danom 04. 10. i sa službenom

zabilješkom,

196. Fond za povratak – Odgovor po zahtjevu, dostavlja se, broj 030715017-

2/14 od 10.10.2017. godine,

197. Irina Lovrić, odgovor u vezi akta Fonda za povratak br. 03071517-2/14 od

11.10.2017. godine

198. Irina Lovrić – nejednako tretiranje u instituciji BiH od 05.10.2017. godine,

199. Fond za povratak – obavijest povodom vaše prijave za nejednako

postupanje br. 03343504-6/17 od 12.10.2017. godine, Fond za

povratak,

200. Zahtjev za pristup informacijama – Fond za povratak 0109-1-576-1/16 od

22.12.2016. godine,sa odgovorom Kantonalnog tužilaštva u prilogu br. A

1403/16 od 30.12.2016. godine

201. Fond za povratak – Izjašnjenje traži se od Irine Lovrić br. 0150-2-423-1/17

od 22.09.2017. godine,

202. Irina Lovrić – Izjašnjenje na treći zahtjev od 05.10.2017. godine

203. Izjašnjenje-traži se Fond za povratak od Irine Lovrić br. 0150-2-258-22/17 od 12.10.2017. godine

204. Irina Lovrić izjašnjenje na traženje v.d. direktora od 12.10.2017. godine, 205. Izjašnjenje traži se od Irine Lovrić od strane Fonda za povratak br. 0150-2-

501-1/17 od 04.10.2017. godine, 206. Irina Lovrić – izjašnjenje na isti zahtjev od 04.10.2017. godine, 207. Izjašnjenje – traži se od Irine Lovrić od strane Fonda za povratak br. 0150-

25-1-3/17 od 05.10.2017. godine, 208. Nalaz sudskog vještaka prof.dr. Azre Alajbegović, 209. Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste CMZ psihijatar Omer Maslić od

17.07.2017. godine, 210. Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste psihijatar, Javna ustanova Dom

zdravlja Omer Maslić od 05.09.2017. godine, 211. Hitna pomoć, JU zavod za hitnu pomoć Kantona Sarajevo, uputnica u

bolnicu 22.09.2017. godine 212. Nalaz i mišljenje ljekara specijaliste CMZ Omer Maslić od 22.09.2017.

godine, 213. Zahtjev za jednako postupanje, Irina Lovrić 16.10.2017. godine, 214. Zahtjev za vršenja nadzora nad radom izabranog ljekara od 26.01.2017.

godne br. 01-09—1-63-1/17 od 26.01.2017. godine, sa prilogom

18


nadzor nad radom izabranog ljekara, autor JU DZ Kanton Sarajevo br, 010575-2/17 od 30.01.2017. godine,

215. Zahtjev za vršenja nadzora nad radom izabranog Fonda za povratak, drugi je prilog ovom br. 0109163-3/17 od 08.02.2017. godine,

216. Obavijest Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, n/r drugotuženog br. 05-04-1 ili prvi 5259/17 od 16.02.2017. godine,

217. Fond za povratak, Zahtjev za utvrđivanje radne i zdravstvene sposobnosti zaposlenika br. 01-34-3-62-1/17 od 25.01.2017. godine, sa prilogom zavod zdravstvenog osiguranja br. 0504ISK/17 od 30.01.2017. godine,

218. Izvještaj po zahtjevu za provjeru opravdanosti bolovanja radnika Fonda za povratak BiH Irine Lovrić,

219. Zahtjev Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo, ponovni zahtjev za utvrđivanje radne i zdravstvene sposobnosti zaposlenika 01-34—3-62-3/17 od 09.02.2017. godine,

220. Obavijest Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo 05-04-1 5259/17 od 16.02.2017. godine,

221. Odgovor na zahtjev – Fond za povratak zavodu zdravstvenog osiguranja 0134-3-62-5/17 od 23.02.2017. godine,

222. Fond za povratak, zahtjev za utvrđivanje radne i zdrastvene sposobnosti, Zavodu za medicinu rada, prof. Mirsadu Čabaravdiću, br. 01-34-3-62-6/17 od 14.03.2017. godine, sa oznakom HITNO,

223. Sa oznakom HITNO – Prigovor na rad izabranog ljekara i ljekarske komisije, Fond za povrtak, br. 01-34-3-62-7/17 od 14.03.2017. godine,

224. Zavod za medicinu rada- odgovor Fondu za povratak, br. 01-272-1/17 od 22.03.2017. godine

225. JU DZ Kantona Sarajevo- odgovor Fondu za povratak - Nadzor nad radom izabranog ljekara – br. 0105-2341-2/17 od 20.03.2017. godine

226. Fond za povratak Zavod zdravstvenog osiguranja na ruke Lejle Brčić – Nadzor nad radom izabranog ljekara br. 01-34-3-62-10/17 od 27.03.2017. godine,

227. Obavještenje Kantonalnog tužilaštva kantona Sarajevo br T 090 KTA 0100573 16 od 11.07.2017. godine,

228. Fond za povratak – Obavijest br. 03-07-1-508-4/16 od 28.11.2016. godine, vezano za obavještenje Kantonalnog tužilaštva

229. Zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka podnesen dana 11.09.2017. godine n/r Denisu Zvizdiću

230. Akt II-tužene od 25.12.2017. godine 231. Akt Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju br. 04-50-348-161/14

od 16.02.2017. godine

232. Akt Fonda za povratak br. 03-50-2-118-2/17 od 20.02.2017. godine


234. Akt Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju br. 04-50-348-204/14

od 08.05.2017. godine

235. Akt Fonda za povratak br. 01-50-2-425-1/16 od 29.09.2016. godine/

Zahjtev za hitno oduzimanje statusa zaštićenog prijavitelja korupcije;


19





od 22.11.2016. godine



od 05.12.2016. godine


243. Odluka o pokretanju disciplinskog postupka Fonda za povratak br. 01-34-

4-27-1/17 od 10.01.2017. godine sa prilogom komunikacije na

društvenoj mreži „Facebook“;

244. Odluka o pokretanju disciplinskog postupka Fonda za povratak br. 01-34-

4-100-1/17 od 06.02.2017. godine sa prilogom komunikacije putem e-

maila;

245. Akt Fonda za povratak br. 01-50-2-370-7/16 od 06.09.2016. godine,

zajedno sa E-mail dokumentacijom i tekstom;



248. Akt Suda Bosne i Hercegovine br. S12 K 020129 15 Ko od 10.05.2017.

godine




od 29.08.2017. godine




od 02.10.2017. godine

Sud takođe konstatuje, da su od strane I-tuženog izvedeni slijedeći dokazi:

1. Rješenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj: VM broj 105/15 od 03.08.2015. godine

2. Rješenje Vijeća ministara o imenovanju, broj: broj: VM 106/15 od

03.08.2015. godine

3. Odluka o načelima za utvrđivanje unutrašnje organizacije organa uprave

Bosne i Hercegovine

4. Odluke o razvrstavanju radnih mjesta i kriterijima za opis poslova radnih

mjesta u institucijama Bosne i Hercegovine

5. Akt Drugotužeog broj: 03-02-1-289-2/14 od 08.05.2014. godine

20


6. Mišljenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj: 13.14-02-4-4580-

7/14 od 02.10.2014.godine na prijedlog opisa službeničkih radnih mjesta.

7. Akt Drugotuženog broj: 03-02-1-356-7/15 dana 30.11.2015.godine

8. Zaključak Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj:05-07-1-1651-1/15 od

01.07.2015. godine

9. Zaključak Vijeća ministara Bosne I Hercegovine broj:05-07-1-1651-1/15 od

01.07.2015. godine, novi tekst

10. Obavijest Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine broj: 05-07-1-1908-

7.19/15 od 24.07.2015. godine

11. Akt Prvotuženog broj: 03-02-1-536-13/16 od 19.05.2016. godine

12. Rješenje Drugotuženog broj: UP1-03-12-1-14-2/15 od 22.09.2015.

godine kojim se odgovra na zahtjev Tužiteljice za dostavu Prijedloga

Pravilnika,priložen u Tužbi Tužiteljice

13. Tužba Tužiteljice koja se vodi pod brojem: S 1 3 P 0202212 15 P


Nadalje, od strane II-tuženog izvedeni su slijedeći materijalni dokazi:

1. Rješenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj: VM broj 105/15 od 03.08.2015. godine

2. Rješenje Vijeća ministara o imenovanju, broj: broj: VM 106/15 od

03.08.2015. godine

3. Odluka o načelima za utvrđivanje unutrašnje organizacije organa uprave

Bosne i Hercegovine

4. Odluke o razvrstavanju radnih mjesta i kriterijima za opis poslova radnih

mjesta u institucijama Bosne i Hercegovine

5. Akt Drugotuženog broj: 03-02-1-289-2/14 od 08.05.2014. godine

6. Mišljenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj: 13.14-02-4-4580-

7/14 od 02.10.2014.godine na prijedlog opisa službeničkih radnih mjesta.

7. Akt Drugotuženog broj: 03-02-1-356-7/15 dana 30.11.2015.godine

8. Zaključak Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj:05-07-1-1651-1/15 od

01.07.2015. godine

9. Zaključak Vijeća ministara Bosne I Hercegovine broj:05-07-1-1651-1/15 od

01.07.2015. godine, novi tekst

10. Obavijest Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine broj: 05-07-1-1908-7.19/15

od 24.07.2015. godine

11. Akt Prvotuženog broj: 03-02-1-536-13/16 od 19.05.2016. godine

12. Rješenje Drugotuženog broj: UP1-03-12-1-14-2/15 od 22.09.2015. godine

kojim se odgovara na zahtjev Tužiteljice za dostavu Prijedloga

Pravilnika,priložen u Tužbi Tužiteljice


21



U dokaznom postupku saslušani su i svjedoci Saud Podrug, Nedo Đokić, Vladimir Kerleta, Ajsela Sijerčić Festić, Gordana Bogdanović, Zlata Krsmanović, Dina Buzajko, a saslušani su u svojstvu parnične stranke i tužiteljica Irina Lovrić i drugotuženi Nebojša Švraka. Pored naprijed navedenih dokaza, tužiteljica je izvela i dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatrijske struke, primarius dr. Ćemalović Omera od 09.11.2017. godine, koji je zaprimljen kod suda 13.11.2017. godine, a koji je rađen na okolnosti uticaja postupanja tuženih, u utuženom periodu, na zdravstveno stanje, životnu i radnu sposobnost, eventualnu pretrpljenu duševnu bol i strah prouzrokovanih mobingom i diskriminacijom tužiteljice. U pomenutom nalazu i mišljenju, vještak je na osnovu navoda iz tužbe, relevantne medicinske dokumentacije tužiteljice i razgovora sa istom konstatovao, da je percepcija navedenih događaji iz utuženog perioda, kod tužiteljice izazvao niz negativnih osjećaja kao što su duboka unutarnja nelagoda, napetost, nervoza, tjeskoba, potištenost, posramljenost i šikaniranost, osjećaj ugroženosti i pada koncentracije, zbog čega je tužiteljica bila tretirana od strane psihologa i psihijatra koji su njeno stanje procijenili kao stanje radne nesposobnosti te je uputili na bolovanje. Po povratku na posao opetovano je bila izložena raznim pritiscima kao i stresnim okolnostima. Zbog prednjeg, tužiteljica je trpila duševnu bol i patnju koje su imale intenzitet pretežno jakog stepena izraženosti i javljale se u periodu od 15 dana, srednjeg stepena 45 dana i lakog stepena izraženosti 90 dana. Što se tiče afekta straha koji je bio uzrokovan doživljajem ugoženosti egzistencije, prijetećeg otkaza ugovora o radu te posljedice po njeno liječenje zbog neprimjerenog pritiska na njene ordinirajuće ljekare. Taj strah se javljao u jakom stepenu izraženosti u periodu od 2 dana, srednjeg stepena 10 dana i lakog stepena 30 dana.

U završnoj riječi punomoćnik tužiteljice, između ostalog navodi, da ovaj postupak traje od 2016. godine i za vrijeme dok traje drugotuženi je kontinuirano tražio sankcionisanje i krivično procesuiranje tužiteljice, umjesto da podstiče njene radnje prijavljivanje korupcije, drugotuženi je to nastojao zabraniti, istu zastrašuje i sveti zbog prijavljivanja. Tuženi su takođe kontinuiranim ponavljanjem radnji, koje su imale za cilj da tužiteljicu degradiraju, ponize, uvrijede i dovedu u nepovoljan položaj, prema tužiteljici činili i mobing. Postupali su prema njoj drugačije, u odnosu na sve ostale uposlenike prvotuženog, što je prema definiciji diskriminacija. Tužiteljica je strahovala i za ishod liječenja i za svoje zdravstveno stanje, jer su tuženi kontinuirano vršili nesnošljiv pritisak na ljekare koji su medicinski tretirali tužiteljicu, ali i na rukovodioce javnih zdravstvenih ustanova. Drugotuženi je čak podnio i krivičnu prijavu protiv ljekara koji su liječili tužiteljicu, što se jako negativno odrazilo i na sam tok liječenja tužiteljice, jer su ljekari radili pod stalnim strahom, pritiskom i neutemeljenim kontrolama koje je kontinuirano tražio drugotuženi, nastojeći pronaći bilo šta pogrešno ili nezakonito u bolovanju tužiteljice, kako bi to moglo upotrijebiti protiv nje. Na veoma loš i nespretan način, a na tužiteljicino zaprepaštenje, drugotuženi je to i Sudu nastojao prikazati kao objektivnu potrebu i njegovo pravo, jer

22


navodno uposlenici prvotuženog, zbog tužiteljicinog bolovanja, nisu mogli dobiti plate, što je, kako to navodi punomoćnik tužiteljice, nebuloza. Što je veoma loše i negativno uticalo na ordinirajuće ljekare, tužiteljicu, njeno liječenje i zdravstveno stanje. Podnošenje lažne krivične prijave protiv ljekara koji liječe tužiteljicu, ali i rukovodioca svih javnih zdravstvenih ustanova, bio je smišljen i zlonamjeran čin da se tužiteljici nanese što veća šteta. Punomoćnik tužiteljice ističe da su tuženi predložili samo 14 materijalnih dokaza, od kojih niti jedan jedini ne svjedoči da tuženi nad tužiteljicom nisu vršili diskriminaciju ni mobing. U toku postupka, lako je bilo za uočiti da su svjedoci svjedočili pod pristiskom. Tužiteljica je upoznala i sam Sud, da je drugotuženi novčano stimulisao, o trošku prvotuženog, sve svjedoke neposredno prije ili nakon svjedočenja. Tužiteljica opreza radi ističe, da su ovi svjedoci bili uposlenici prvotuženog u vrijeme kada su davali svoj iskaz, svima je bio nadređeni drugotuženi a tužiteljica više nije bila uposlenik prvotuženog, odnosno drugotuženi ju je kao vršilac dužnosti direktora prvotuženog, otpustio dok se nalazila na bolovanju. Iz iskaza svjedoka, Suad Podrug, Vladimir Kerleta, Nedo Đokić, koji su uposlenici prvotuženog i podređeni drugotuženom, punomoćnik tužiteljice ističe da su isti promjenili, već ranije potpisane izjave, na način da udovolje tuženoj strani, radi bojazni za svoje zaposlenje, kao i zbog mogućih novčanih stimulacija od strane drugotuženog. Iz prijašnjih iskaza navedenih svjedoka, punomoćnik tužiteljice ukazuje na drugačije postupanje prema tužiteljici u smislu neobezbjeđenih sredstava za rad, neodgovarajuće kancelarije, uskraćenje prava privatnog izlaza kao i plaćenog odsustva, pokretanje discipinskih postupaka, lažno prijavljivanje. Kao i pritisak na zdravstvene ustanove i podnošenje krivičnih prijava, čime je na svojevrstan način drugotuženi vršio pritisak i mobing. Nadalje, punomoćnik tužiteljice ukazuje i na promjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, u kom je drugotuženi svjesno mijenjao opis tužiteljicinog radnog mjesta, s dodatnim težim poslovima, kakvo je postupanje diskriminatorno. Što se tiče svjedoka Gordane Bogdanović, punomoćnik tužiteljice navodi, da je u kritičnom periodu od imenovanja drugotuženog kao v.d. direktora, radila poslove za koje je bila zadužena tužiteljica, a sve u cilju tužiteljicinog degradiranja, ponižavanja i iskazivanja nepovjerenja, što u osnovi predstavlja nejednako postupanje odnosno, diskriminaciju. Drugotuženi je pokretao jedan za drugim diciplinski postupak protiv tužiteljice, što je nezapamćen slučaj, ne samo u institituciji prvotuženog, već u cjelokupnoj državnoj službi u BiH. Za vremenski period od augusta 2015. godine, kada je imenovan vršiocem dužnosti direktora Fonda za povratak BiH, pa do oktobra 2017. godine, drugotuženi je pokrenuo čak 6 disciplinskih postupaka protiv tužiteljice. Dakle, u prosjeku je drugotuženi svaka 4 mjeseca protiv tužiteljice pokretao disciplinske postupke, što je rezultiralo lošim zdravstvenim stanjem tužiteljice. Tužiteljica ponovo ističe, da drugotuženi nikada nije pokrenuo niti jedan disciplinski postupak u drugom slučaju, i protiv bilo kojeg drugog uposlenika prvotuženog, a protiv tužiteljice je to činio kontinuirano. Ovakvo nejednako postupanje prema tužiteljici, predstavlja mobing i diskriminaciju, posebno iz razloga, što je drugotuženi u više navrata imao osnova za pokretanje disciplinskog postupka protiv drugih uposlenika koji su kršili zakon i nisu poštovali pravila te radnu disciplinu.

23


Punomoćnik tužiteljice, nadalje apostrofira činjenice koje ukazuju na nejednako postupanje kroz druge zaposlenike prvotuženog, a prema kojima postoji dovoljno dokaza za pokretanje disciplinskog postupka. Zaposlenica, Zlata Krsmanović nezakonito je obrađivala tužiteljicine lične podatke, što je utvrdila Agencija za zaštitu ličnih podataka i nije dostavljala poštu na službenu evidenciju u više navrata, što je utvrdio i Upravni inspektorat BiH. Prekoračila je i potrošnju službenog telefona. Drugotuženi je nije ni procesuirao, niti kaznio. Nadalje, tužiteljica ističe da je zaposlenica Dina Buzajko, nezakonito obrađivala tužiteljicine lične podatke, što je utvrdio i nadležni državni organ. Iako je ovo i krivično djelo sukladno Krivičnom zakonu BiH, drugotuženi je nije disciplinski procesuirano niti sankcionisao. Dragan Kokot, vozač zaposlen kod prvotuženog, počinio je niz saobraćajnih prekršaja jer je sa krajnjom nepažnjom upravljao službenim vozilom prvotuženog. Dok se nalazio na radnom mjestu, ukrali su službeno vozilo - džipa, a da on to nije niti primjetio. Drugotuženi ga nije ni procesuirao niti kaznio. Čak je drugotuženi odbio da na traženje tužiteljice dostavi dokaze o prekršajima vozača Kokota. Naveo je u svom odgovoru na tužiteljicin zahtjev za pristup informacijama, da su to lični podaci i da ti podaci o prekršajima predstavljaju lične podatke i privatnost trećeg lica. Tužiteljica nije tražila nikakve lične podatke Kokot Dragana, već informacije koliko je i koje prekršaje počinio upravljajući službenim vozilima. Na ovaj način drugotuženi je pokazao da je u stanju, pa čak i kršeći zakon, sakrivati prestupe i nezakonito postupanje drugih uposlenika, dok je tužiteljicu progonio. Čak je i odbio tužiteljicinu prijavu u vezi sa nezakonitim zapošljavanjem vozača, koji u trenutku zapošljavanja nije imao potrebnu stručnu spremu, sa čim u vezi je krivotovoren i Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH. Nesporna činjenica je da je u više navrata i slučajeva nadležni državni organ utvrdio obradu tužiteljicinih ličnih podataka, pa čak i posebno zaštićene kategorije (podaci o zdravstvenom stanju), od strane tuženih, a da je istovremeno drugotuženi štiti lične podatke svih drugih uposlenika kod prvotuženog, što su potvrdili i svjedoci u ovom postupku. Punomoćnica tužitelja navodi, da su Uredbom o kancelarijskom poslovanju jasno i nedvosmisleno propisana sva pravila vezana za kancelarijsko poslovanje, rad sa službenom dokumentacijom prvotuženog te ulaznom i izlaznom poštom, kao i rad sa arhivom. Tužiteljica je, podzakonskim aktima, bila i ovlašteno i odgovorno lice za te poslove. Ipak drugotuženi i Zlata Krsmanović, kao šef Odjela za pravne, opšte i tehničke poslove, smišljeno i uporno, onemogućavali su tužiteljicu da obavlja poslove za koje je ovlaštena. Jasni su propisi da niko osim tužiteljice ne smije uzimati dokumentaciju iz arhive prvotuženog, niti ulaziti u službene prostorije gdje se ona nalazi, bez prisustva tužiteljice. Međutim to se stalno radilo. Svi uposlenici prvotuženog, imali su obavezu usavršavati se i pohađati obuke. Drugotuženi je to svima omogućio osim tužiteljici, iako je ona to tražila od njega. Ovakvo postupanje takođe predstavlja mobing i diskriminaciju. Dakle, iz svih provedenih dokaza, tužiteljica je dokazala da je nad istom drugotuženi posredstvom prvotuženog vršio mobing i diskriminaciju, te nejednako postupao u odnosu na druge uposlenike zaposlene kod prvotuženog, kao i nezakonito obrađivao njene lične podatke, a sve to je tužiteljici nanijelo i nematerijalnu štetu u vidu trajno nanesenih duševnih bolova, narušenog ugleda, te pretrpljenog straha, pa predlaže da sud u cijelosti usvoji konačno opredjeljeni tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi od

24


31.01.2020. godine, te obavežu tuženi da tužiteljici solidarno naknade troškove postupka prema priloženom troškovniku.

U završnoj riječi prvotuženi, između ostalog navodi, da je tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan, kao i da ostaje pri svim navodima istaknutih tokom postupka. Takođe ponavlja, da je tužba neuredna, konfuzna i nerazumljiva, što onemogućava drugotuženog da se adekvatno izjasni na tužbu. Prvotuženi apostrofira na činjenicu da nije bilo nezakonitog postupka u imenovanju Nebojše Švrake, kao vršioca dužnosti direktora Fonda za povratak Bosne i Hercegovine. U pogledu navoda da su prvotuženi i drugotuženi izvršili mobing nad tužiteljicom u periodu od avgusta 2015. godine do decembra 2017. godine, poduzimanjem radnji nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu na način, da su joj onemogućili obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta tehničkog sekretara, mijenjajući opis poslova samo tog radnog mjesta, onemogućavanjem pristupa službenoj dokumentaciji i arhivi i dalje, prvotužena smatra, da su svi istaknuti navodi neutemeljeni. Razlog neutemeljosti, prvotuženi vidi u Odluci o načelima za utvrđivanje unutrašnje organizacije organa uprave Bosne i Hercegovine i Odluci o razvrstavanju radnih mjesta i kriterija za opis poslova i radnih mjesta u institucijama Bosne i Hercegovine, što ukazuje da promjene koje su izvršene u Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, su zakonite i obavezujuće. Navedeni pravilnik, nad kojim su izvršene promjene u skladu s odlukama, je podvrgnut zakonitim procedurama donošenja i nije bio ni na kakvu štetu tužiteljice, kao ni na radno mjesto iste. Prvotuženi ističe, da saslušanjima svjedoka, Đokić Nedo, Zlata Krsmanović, Kerleta Vladimir i Podrug Saud nisu potvrdili pred ovim Sudom ni jedan, od navoda tužbenog zahtjeva kao ni tvrdnje tužiteljice iznesene tokom postupka, u vezi sa mobingom, diskriminacijom i nejednakim postupanjem prema tužiteljici od strane tuženih. Nadalje, tvrdnja tužiteljice o postojanju kontinuirane nezakonite obrade njenih ličnih podataka u vezi sa zdravljem i medicinskim dijagnozama, prvotuženi je uvjerenja da nije dokazana, jer je izostala štetna posljedica povrede prava na zaštićene podatke. U pogledu Nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra dr. Omera Ćemalovića i njegovog obraćanja na ročištu od 10.10.2018. godine pred naslovnim sudom, prvotuženi ostaje u cjelosti kod svih istaknutih navoda. Prvotuženi u završnim riječima ukazuje, da radnje koje tužiteljica stavlja na teret prvotuženom, uopšte se ne može dovesti u vezu s diskriminacijom i mobingom prema istoj. Cijeni, da izvedeni dokazi prvotužene imaju značajnu dokaznu snagu, koji idu u pravcu dokazivanja nepostojanja osnovanosti tužbenih navoda. Takođe, prvotuženi napominje da je veliki dio činjeničnih navoda iz tužbe, već predmet parničnih postupaka koji se kod Suda vode po tužbama tužiteljice. Na kraju, prvotuženi predlaže da sud nakon ocjene svih relavantnih dokaza, tužbeni zahtjev u cijelosti odbije uz naknadu troškova parničnog postupka, u skladu s Advokatskom tarifom FBiH.

Drugotuženi je na glavnoj raspravi od 31.01.2020 godine, završnu riječ dostavio u pismenoj formi i isti u završnoj riječi, između ostalog, navodi, da je u toku postupka u više navrata isticao prigovor neurednosti tužbe, da tužiteljica nije dostavila svoju tačnu adresu i da smatra da je tužba neuredna. Svi navodi iz tužbe su neosnovani, jer su događaji navedeni u istoj krajnje zlonamjreno inkonstruisani, a što se može zaključiti i

25


iz iskaza tužiteljice iznesenom na ročištu 18.11.2019. godine, jer njeni navodi nisu potvrđeni od strane saslušanih svjedoka. Drugotuženi negira, da je izvršio mobing i diskriminaciju u utuženom periodu od avgusta 2015. godine do decembra 2017. godine, kako to tužiteljica navodi i svojoj tužbi i tokom postupka. Ukazuje, da su neosnovani navodi tužbe da je drugotuženi mijenjao opis poslova tehničkog sekretara, da joj je onemogućavao pristup službenoj dokumentaciji i arhivi, da joj je onemogućen rad u prostoriji koja nije adekvatna za obavljanje radnog mjesta tužiteljice. Ističe, da su neosnovani navodi tužbe da je drugotuženi, suprotno preporuci Drugostepene ljekarske komisije za izmještanje tužiteljice, istu premjestio u drugu radnu sredinu, da je dopustio neovlaštenim licima da se bave poslom tužiteljice, kao i to, da drugotuženi podnosi podneske i krivične prijave pritiv ljekara koji su liječili tužiteljicu vršenjem provjere bolovanja ta da je nezakonito obrađivao njene lične podatke u vezi sa zdravljem i medicinskom diajgnozama. Da se radi o neosnovanim i netačnim radnjama tužiteljice, proizilazi i iz iskaza svjedoka te materijalnih dokaza koje drugotuženi izveo tokom dokaznog postupka. Navodi, da sve što je poduzimao kod provotuženog je samo sa jednim ciljem, da omogući nesmetan rad institucije kojom je rukovodio, a čiji su problemi bili poslijedica postupanja tužiteljice. Drugotuženi smatra, da sve što je činio i poduzimao kao v.d. direktor Fonda za povratak BiH, je poduzimao u skladu sa Zakonom uprave BiH i Zakonom o radu u institucijama BIH, na što ukazuju i izvedeni materijalni dokazi. Stoga, drugotuženi smatra da je i tužbeni zahtjev koji se odnosi na solidarnu naknadu nematerijelne štete, neosnovan jer dugotuženi nije odgovoran za nastanak iste niti postoji uzročna veza između radnji koje je drugotuženi poduzimao sa zdravstvenim stanjem tužiteljice, odnosno poslijedicama njenog oboljenja. Osim toga, po mišljenju drugotuženog, tužiteljica nije dokazala niti jednim materijalnim dokazom, ni jedan navod koji se stavlja na teret drugotuženom, pa predlaže sudu da tužbeni zahtjev tužiteljice, kao neosnovan, odbije. Nakon što je u smislu odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH ocijenio provedene dokaze, svaki pojedinačno i u međusobnoj vezi, a imajući u vidu navode tužbe i odgovora na tužbu, Sud je odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga. Iz stanja spisa, a što među strankama nije sporno, proizilazi da je tužiteljica zaposlena kod prvotuženog u cijelom periodu obuhvaćenim tužbom, dakle avgust 2015. – decembar 2017. godina. Tužiteljica je bila zaposlena na radnom mjestu tehničkog sekretara kod prvotuženog. Među strankama nije sporna ni činjenica, da je drugotuženi u utuženom periodu kod prvotuženog bio uposlen na poziciji v.d. direktora Fonda za povratak BiH. Obim i vrsta poslova radnog mjesta tužiteljice, uređena je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH iz decembra 2005. godine i Pravilnikom o unutrašnjem organizaciji Fonda za povratak BiH iz juna 2008. godine. Prema važećem Pravilniku iz utuženog perioda, tužiteljica je radne naloge primala direktno od vršioca dužnosti direktora Fonda za povratak i šefice odjeljenja, odnosno pravnice, koju funkciju je u utuženom periodu obavljala Krsmanović Zlata. Među strankama su sporni činjenični navodi tužbe, navodi iz dostavljenih podnesaka i navodi isticani tokom postupka od strane tužiteljice odnosno njene punomoćnice, pravni osnov i visina postavljenog tužbenog zahtjeva, jer tuženi cijene, da tužiteljica u

26


konkretnom slučaju, nije dokazala postojanje mobinga i diskriminacije u vezi posljedica po zdravlje iste, nastalih na radnom mjestu, obzirom da tužiteljica nije ponudila adekvatne dokaze, a od koje činjenice zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu potraživane štete.

Prije svega, sud želi da se očituje o procesnim prigovorima tuženih, da je tužba neuredna, konfuzna i nerazumljiva, da tužiteljica nije označila adresu stanovanja i da su činjenični navodi izneseni u ovoj tužbi i tokom postupka, već izneseni u drugim predmetima i to predmetu broj S 1 3 P 000681 15 P, broj S1 3 P 020222 15 P i broj S1 3 P 022278 16 P, koji su završeni ili se još uvijek vode kod Suda BiH.

Navodi tuženih, da je tužba neuredna, konfuzna i nerazumljiva, te da tužiteljica nije dostavila svoju adresu su neosnovani. Naime, tužiteljica je tužbu dostavila sudu 06.12.2016. godine, pa iako je ista više puta uređivana, kao i tužbeni zahtjev, ista je u smislu odredbe člana 20. stav 2 Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH sadržavala bitne elemente tužbe, na što ukazuju i dostavljeni pismeni odgovori tuženih, iz kojih jasno proizilazi da tuženi dobro razumiju o čemu se radi, tako da tužba niti je konfuzna niti nerazumljiva. To što je tužiteljica u jednom trenutku tokom postupka obavijestila sud da će privremeno biti odsutna zbog odlaska u Njemačku, nije nikakva smetnja, jer je tužena znatno ranije, već opunomoćila Adelu Duraković, advokata iz Sarajeva, da je zastupa u ovom predmetu, tako da je prigovor tuženih u tom dijelu paušalan i bez osnova.

Što se tiče prigovora djelimično presuđene stvari (res iudicata) i litispendencije (parnica u toku), sud je utvrdio da je parnični postupak u predmetu broj S1 3 P 000681 15 P 3 pravosnažno okončan presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 000681 17 Gž 3 od 28.11.2017. godine, iz koje jasno proizilazi da predmetni tužbeni zahtjev ne zadire u period iz ove tužbe, nego se odnosi na period 2007.-2011. godina, tako da nije osnovan prigovor tuženih o presuđenoj stvari u pomenutom predmetu.

Vezano za prigovor da je tužba djelimično obuhvatila činjenične navode iz tužbe koji se vodio u premetu broj S1 3 P 022278 16 P, koji je okončan pravosnažnom presudom broj S1 3 P 022278 17 Gž od 29.01.2018. godine, isti je samo djelimično osnovan jer se odnosi samo na prvotuženog, a što ukazuje i obrazloženju prvostepene presude gdje između ostalog stoji, da je prvotuženi na inicijativu drugotuženog i trećetužene, podnio krivičnu prijavu protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja KS, direktora zavoda i dijela ljekara koji su liječili tužiteljicu (radi se o krivičnoj prijavi drugotuženog od 30.11.2015. godine). Međutim, drugotuženi je svojim aktom broj 01-09-1-405-3/16 od 05.10.2016. godine (koji dokaz je izveden), ponovo podnio (obnovio), krivičnu prijavu protiv Zavoda zdravstvenog osiguranja i ljekara koji su liječili tužiteljicu i koji su ranije navedeni u krivičnoj prijavi od 30.11.2015. godine. Osim toga, posljedice ovakvog postupanja drugotuženog krajem novembra 2016. godine i kasnije, su se odrazile na tužiteljicu naknadno po saznanju-unutar perioda obuhvačenog ovom tužbom, a ne momentom podnošenja prve krivične prijava i vršenjem telefonskih poziva prema liječnicima tužiteljice.

I konačno, prigovor litispedencije, da o dijelu tužbenog zahtjeva već teče parnica u predmetu broj S1 3 P 020222 15 P, nije osnovan iz razloga, što u tom predmetu nije obuhvačen period iz ove tužbe.

27


Iz stanja spisa proizilazi, da je tužiteljica bila zaposlena kod prvotuženog u periodu, avgust 2015. – decembar 2017. godina, na radnom mjestu tehničkog sekretara. Takođe, i drugotuženi je u utuženom periodu kod prvotuženog bio uposlen na poziciji v.d. direktora Fonda za povratak BiH. Obim i vrsta poslova radnog mjesta tužiteljice uređena je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH iz decembra 2005. godine i Pravilnikom o unutrašnjem organizaciji Fonda za povratak BiH iz juna 2008. godine. Prema važećem Pravilniku iz utuženog perioda, tužiteljica je radne naloge primala direktno od vršioca dužnosti direktora Fonda za povratak i šefice odjeljenja, odnosno pravnice, koju funkciju je u utuženom periodu obavljala Krsmanović Zlata. Iz činjeničnih navoda tužbe, pimenih podnesaka, odgovora na tužbu, navoda iznesenih tokom postupka kao i izvedenih dokaza, evidentno je da je tužiteljica u tom periodu, kao zaštičeni prijavitelj korupcije u institucijama BiH, povremeno vršila određene aktivnosti prijavljivanjem određenih nepravilnosti i indicija za postojanje nezakonitog postupanja i koruptivnih radnji u institucijama BiH, pa i kod tuženih, a što je za posljedicu imalo da se tuženi, a posebno drugotuženi prema tužiteljici, drugačije odnosio u odnosu na ostale uposlenike. Iz izvedenih dokaza (iako je dovoljno da je tužiteljica to učinila vjerovatnim), jasno proizilazi, da je tužiteljici u utuženom periodu, bio onemogućen pristup službenoj dokumentaciji a posebno arhivi, iako je to po tada važečem Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, u opisu radnog mjesta tužiteljice (tehnički sekretar), u opisu poslova imeđu ostalog stoji, „vodi evidenciju i arhivu dokumenata koji se dostavljaju Fodu“. Prednju činjenicu, odnosno navod tužiteljice, da joj je onemogućen pristup arhivi, tuženi nisu opovrgli tokom postupka niti jednim dokazom, bolje rečeno zamijenili su bravu prostorije za arhivu, a da tužiteljici nisu dali bar kopiju ključa jer je ista konačno i bila odgovorna za urednost, evidenciju i sigurnost arhive. Ova činjenica je kod tužiteljice, a na što upučuje i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, proizvela osječaj šikaniranosti i odmazde, zbog njenih aktivnosti zaštičenog prijavitelja korupcije u institucijama BiH, a što je u konačnici imalo negativne posljedice na psihičko zdravlje iste. Iz stanja spisa i izvedenih dokaza dalje proizilazi, da su tuženi odnosno drugotuženi, po povratku sa bolovanja dana 16.12.2016. godine, umjesto u kancelariju tehničkog sekretara u kojoj je uvijek sjedila, tužiteljicu postavi u malu sobu-prostor koji nema prirodne svjetlosti niti dotok vanjskog zraka, koja je bila potpuno neuslovna za kancelarije i bila za druge namjene, iako je bilo dovoljno kancelarijskog prostora sa optimalnim uslovima rada, čime su tuženi i na ovaj način činili mobing i diskriminaciju prema tužiteljici, a koja činjenica je takođe imala negativnog uticaja na njeno zdravlje i konačno što je u koliziji sa preporukom drugostepene ljekarske komisije, koja se odnosi na uslove rada tužiteljice. Sud je takođe utvrdio, da su tuženi, posebno drugotuženi u utuženom periodu u više navrata podnosio pismene podneske zdravstvenim ustanovama i ljekarima koji su hospitalizirali tužiteljicu, radi provjere vjerodostojnosti bolovanja tužiteljice, pa čak i krivične prijave protiv istih, što jasno proizilazi iz dokaza tužiteljice naprijed označenih od broja 214. do broja 226., čime je

28


posebno drugotuženi na posredan način vršio mobing i diskriminaciju prema tužiteljici, jer su i drugi uposlenici odlazili na bolovanja i prema istim nije postupao na ovaj način i ta činjenica predstavlja nejednako postupanje. Navodi drugotuženog, da navodno zbog bolovanja tužiteljice i kašnjenja refundacija od strane zavoda zdravstvenog osiguranja KS, nije mogao isplačivati plače uposlenicima Fonda su potpuno besmisleni, netačni i paušalni i ni jednim dokazom potkrijepljeni jer takvih dokaza uopšte nema niti ih može biti, jer isplata plaća niukom slučaju ne zavisi od refundacije. Konačno, postupak refunadacije ima svoju proceduru i ukoliko neko nije zadovoljan mogao je pokrenuti upravni postupak i kasnije eventualno naknadu tražiti i putem suda a ne podnošenjem krivičnih prijava što je u praksi institucija BiH vjerovatno jedinstven slučaj. Ovakvo postupanje drugotuženog ne samo da je nanio štetu tužiteljici, nego i ustanovi u kojoj je drugotuženi bio vršilac dužnosti direktora Fonda. Takođe, sud je našao osnovanim i tužbeni zahtjev, radi utvrđenja da su tuženi a posebno drugotuženi svojim kontinuiranim pismenim podnescima, u svojstvu v.d. direktora Fonda, upučivanim Agenciji za borbu protiv korupcije, a koji su sadržavali navode da će tužiteljica biti disciplinski procesuirana zbog povreda radnih obaveza i slično, a radi kompromitacije tužiteljice, kako bi se ista isključila odnosno prestala biti registrovani prijavitelj korupcije u institucijama BiH, a što je u značajnoj mjeri značilo mobingovanje iste, držeči je pod stalnim mentalnim pritiskom, kao odgovorom za tužiteljicine antikorupcijske aktivnosti. Na prednje ukazuju, između ostalog i mnogi materijalni dokazi tužiteljice naprijed navedeni od broja 229. do 254. Takođe, sud na zaključuje, da su tuženi, odnosno drugotuženi na posredan način vršio pritisak na tužiteljicu tako što sa pozicije v.d. direktora Fonda, upučuje Kantonalnom tužilaštvu KS pismeni podnesak broj 01-09-576-1/16 od 22.12.2016. godine (dokaz tužiteljice), kojim traži očitovanje istog, odnosno informaciju, u kojoj se fazi nalazi postupak po podnesenoj prijavi Irine Lovrić, protiv ranijeg direktora Fonda za povratak BiH. Ovdje je čak nejasna i namjera drugotuženog i konačno kakve on ima veze što je tužiteljica nekada ranije podnijela krivičnu prijavu protiv bivšeg direktora Fonda. Iz izvedenih dokaza tužiteljice, posebno zajedničke pismene izjave uposlenika Fonda, dipl ecc. Đokić Nede, mr.ecc Podrug Sauda i dipl. Ecc Kerleta Vladimira od 06.12.2016. godine, jasno proizilazi i potvrđuje navode tužiteljice, da je drugotuženi zajedno sa nekolko lojalnih uposlenika prvotuženog, stvorio tako neharmoničnu i konfuznu atmosferu unutar kolektiva posebno utičući na zaposlenike da se ograde o određenim ponašanjem tužiteljice, a zbog podnesenih prijava radi uočenih nepravilnosti i nezakonitosti određenih dešavanja unutar rada i poslovanja prvotuženog i time je praktično pokušao izolirati od ostalih uposlenika, a što je naravno za posljedicu imalo stvaranje mobinga i diskriminacije prema tužiteljici koja je direktno uticala na njeno mentalno zdravlje.

29


Zbog ove činjenice, odnosno pomenute pismene izjave pomenutih uposlenika, kao i činjenice da su isti bili zaposleni kod prvotuženog a da im je drugotuženi bio nadređen, sud nije prihvatio iskaze svjedoka, kao relevantandokaz tuženih na koje iskaze su se tuženi tokom postupka, najviše i oslanjali jer materijalni dokazi izvedeni od strane tuženih nisu osporili činjenične navode tužiteljice koji su uglanom bili potkrijepljeni materijalnim dokazima koje je ista izvela na glavnoj raspravi. Ovakvo permanentno i namjerno postupanje tuženih, u relativno dužem vremenskom periodu, po nalaženju ovog suda, predstavlja čak i viktimizaciju tužiteljice, koja se našla u vrlo teškoj situaciji zahvaljući ponašanju tuženih, posebno drugotuženog koji je poduzimao i aktivnosti za koje tuženi po prirodi stvari ne bi trebali imati uopšte nikakav interes, kao što je telefonsko uznemiravanje ljekara tužiteljice, podnošenje krivičnih prijava protiv ljekara tužiteljice i traženja od Kantonalnog tužilaštva KS informaciju dokle je došao postupak po prijavi tužiteljice podnesenoj protiv bivšeg direktora Fonda. Ovakavo učestalo postupanje tuženih, za tužiteljicu je imalo efekat ne samo direktnog mobingovanja, nego i indirektnog, u pravnoj teoriji poznat kao neposredni i posredni mobing. Da je u utuženom periodu bilo nejednakog postupanja prema uposlenicima Fonda, prema nalaženju suda, ukazuje i činjenica, da je dana 05.10.2015. godine po drugi put za nepunu godinu dana otuđeno-ukradeno službeno putničko motorno vozilo prvotuženog, a da drugotuženi kao v.d. direktora od vozača koji je bio zadužen za isto, nije čak tražio ni pismeni izvještaj-izjašnjenje o tom događaju, iako odredbe Odluke o uslovima nabavke i načinu korištenja službenih motornih vozila u Fondu za povratak BiH od 31.12.2014. godine, propisuju način korištenja, kao i odgovornost za nepridržavanje iste (član 5. stav 3. citirane odluke), dok je s druge strane drugotuženi u utuženom periodu protiv tužiteljice podnio čak pet disciplinskih prijava zbog trivijalnih stvari (kao što je pisanje i slanje meila, neznatno prekoračenje potrošnje telefonskih inpulsa i slično, gdje nije učinjena nikakava značajna materijalna šteta, za razliku od prednjeg slučaja gdje je institucijama BiH i građanima uopšte, zbog otuđenja-krađe vozila učinjena ogromna materijalna šteta zbo neodgovornog nemarnog postupanja uposlenika prvotuženog. Dakle, prednje činjenice ukazuju da su tuženi a posebno drugotuženi u utuženom periodu, najviše zbog činjenice da je tužiteljica, kao registrovani prijavitelj korupcije, vršila određene akrivnosti ukazujuči na nepravilnosti i postojanje indicija nezakonitosti određenih postupaka u institucijama BiH, pa i tuženih, imalo za posljedicu kontinuirano disriminisanje i mobingovanje iste, a što je u značajnoj mjeri uticalo na pogoršanje zdravstvenog stanja tužiteljice u utuženom periodu. S prednjim u vezi, sud želi ukazati na relevantne zakonske odredbe, a prije svega o teretu dokazivanja, pa podsjeća na izmjenjenu odredbu člana 15. stav (1) Zakona o zabrani diskriminacije (Službeni glasnik BiH broj 59/09 i 66/16) kojom je propisano, „Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu

30


njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.“ Odredbom člana 1. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije je propisano da, se ovim zakonom uspostavlja okvir za ostvarivanje jednakih prava i mogućnosti svim licima u Bosni i Hercegovini i uređuje sistem zaštite od diskriminacije, a odredbom stava 2., da u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim standardima koji se odnose na ljudska prava i osnovne slobode, ovim zakonom utvrđuju se odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u Bosni i Hercegovini, kao i pravnih lica i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja (u daljnjem tekstu: nadležne institucije Bosne i Hercegovine), da svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uslova za jednako postupanje. Odredbom člana 4. stav 1. (Ostali oblici diskriminacije) Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani diskriminacije je propisano, da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav 1. ovog zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja, a stav 3. istog člana propisuje, da je mobing oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog. Odredbom člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije (Diskriminacija) propisano je da, će se u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, invaliditeta, starosne dobi, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i spola, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima života, a stav (2) istog člana propisuje da, se zabrana diskriminacije primjenjuje na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga. Nadalje, članom 3. stav 1. navedenog zakona je propisano, da je neposredna diskriminacija svako različito postupanje po osnovama određenim u članu 2. istog Zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla da bude dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama. Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba,

31


kriterijum ili praksa, ima ili bi imala efekat dovođenja nekog lica ili grupe lica u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica. Odredbom člana 12. stav 1. tačka b), (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) navedenog zakona propisano je da, lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašćeni su da podnesu tužbu i da traže: b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili se može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije) i c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za nadoknadu štete). Odredbom izmjenjenog člana 18. (Zaštita lica koja prijavljuju diskriminaciju ili učestvuju u postupku), Zakona o zabrani diskriminacije je propisano, da viktimizacija kao oblik diskriminacije, zabranjena je i predstavlja svaki oblik nepovoljnog postupanja prema licima koja su u dobroj vjeri prijavile ili namjeravaju da prijave diskriminaciju, prisustvovale ili svjedočile diskriminaciji, odbila nalog za diskriminatornim postupanjem, na bilo koji način učestvovala u postupku za zaštitu od diskriminacije, pružila ili imala namjeru da ponude informacije ili dokumente potrebne u postupku zaštite od diskriminacije ili o diskriminatornom postupanju informirala javnost.

Nadalje, dopunjenom odredbom člana 24. stav 1. navedenog zakona je propisano da, u slučaju neusaglašenosti drugih zakona sa ovim zakonom u postupcima po ovom zakonu, primjenjivat će se ovaj zakon a stavom 4., da svi javni organi te ostala pravna lica dužni su da svojim opštim pravnim aktima, ili posebnim pravnim aktima, regulišu principe jednakog postupanja, te da osiguraju efikasne interne procedure zaštite od diskriminacije.

Odredbom člana 154. Zakona o obligacionim odnosima je propisano, da ko drugome uzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, dok član 155. propisuje da, se pod štetom podrazumijeva umanjenje nečije imovine, sprečavanje njenog povećanja i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (materijalna i nematerijalna šteta).

Članom 200. stav 1. navedenog zakona propisano je da, za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, te za strah, sud će ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Stavom 2. istog člana je propisano, da pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Odredbom člana 172. stav 1. ZOO je propisano da, pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa bavljanjem svojih funkcija.

32


Odredbom člana 5. alineja 2. i 4. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata („Službene novine FBiH“, broj 40/10) je propisano da, korištenje zdravstvene zaštite, u skladu sa ovim zakonom, bazira se na načelima, poštivanju ljudskog dostojanstva pacijenta, kao i poštovanju zaštite ličnosti pacijenta uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora, te moralnih i vjerskih uvjerenja. Odredbom člana 6. stav 1. alineja 6., 7. i 8. navedenog zakona propisano je, da se ovim zakonom i propisima donijetim na osnovu ovog zakona, svakom pacijentu garantuju se prava na povjerljivost informacija i privatnost, na tajnost podataka i na lično dostajanstvo. Nadalje, odredbom člana 25. stav 1. navedenog zakona je propisano da, svaki pacijent ima pravo na povjerljivost svih ličnih informacija koje je saopštio nadležnom zdravstvenom radniku, uključujući i one koje se odnose na njegovo stanje zdravlja i potencijelne dijagnostičke i terapijske procedure, pa i nakon pacijentove smrti, a stavom 2. zabranjeno je da nadležni zdravstveni radnik saopšti drugim licima lične podatke o pacijentu iz stava 1. ovog člana, izuzev u slučajevima predviđenim u članu 36. ovog zakona. Odredbom člana 26. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenta, između ostalog je propisano da, pacijent ima pravo na zaštitu svoje privatnosti tokom provođenja dijagnostičkih ispitivanja, posjeta doktoru medicine odnosno doktoru stomatologije ili specijalisti i medicinsko-hirurškom liječenju u cjelini. Nadalje, odredbom člana 27. istog zakona je propisano da, podaci iz medicinske dokumentacije spadaju u lične podatke o pacijentu i predstavljaju službenu tajnu. U lične podatke iz stava 1. ovog člana, spadaju svi identifikacijski i identificirajući podaci o njegovom zdravstvenom i medicinskom stanju, dijagnozi, prognozi i liječenju, te podaci o ljudskim supstancama na osnovu kojih se može utvrditi identitet lica, kao i doznake za bolovanje koje se uručuju poslodavcu u zatvorenoj koverti. Pored naprijed pomenutih utvrđenja, iz stanja spisa evidentno proizilazi da su tuženi a posebno drugotuženi prilikom usmenog a posebno pismenog obračanja zdravstvenim ustanovama i ljekarima tužiteljice, povrijedio odredbe iz člana 5., 6., 25., 26. i 27. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata u FBiH, koje odredbe su naprijed citirane.

Slijedom naprijed utvrđenog činjeničnog stanja i citiranih relevantnih zakonskih odredbi, sud je našao, da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan. Nakon što je Sud utvrdio postojanje pravnog osnova za naknadu nematerijalne štete u utuženom periodu, valjalo je odlučiti i o visini novčanog iznosa koji bi na osnovu svih pred Sudom predočenih činjenica i utvrđenih kriterija, predstavljalo pravičnu naknadu, kojom bi se tužiteljici – oštećenoj, omogućilo pribavljanje individualnog zadovoljstva, te na taj način u mogućoj mjeri uspostavljanje psihičke i emocionalne ravnoteže, kao i satisfakcije radi neopravdano nanesenog duševnog bola i pretrpljenog straha.

Treba reči, da se naknada nematerijalne štete, zbog nanesenog duševnog bola i pretrpljenog straha, dosuđuje u jedinstvenom iznosu, jer osoba trpi jednu nematerijalnu štetu, u kojoj šteti su sadržani svi ostali zakonom normirani pravni

33


osnovi nematerijalne štete (fizički bolovi, duševni bolovi, povreda časti i ugleda, strah i slično). O visini naknade nematerijalne štete, ovaj Sud je odlučio na osnovu izvedenih dokaza tužiteljice a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neropsihijatra prim. dr. Ćemalović Omera, kao i relevantne medicinske dokumetnacije - nalaza i mišljenja konzilija ljekara i neuropsihijatra i druge medicinske dokumentacije, a primjenom odredbe člana 200. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano, da će Sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu, ako nađe da okolnosti slučaja to opravdavaju, te da će sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini naknade te štete, voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali također i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje su nespojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom. Pri odlučivanju o visini postavljenog tužbenog zahtjeva, Sud se, pored naprijed citiranih odredaba ZOO-a, između ostalog, rukovodio i utvrđenim okvirom odnosno Orjentacionim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, a koji okviri su opće prihvaćeni u praksi domaćih sudova. Naime, prema utvrđenim činjenicama i naprijed pomenutim kriterijima ovaj sud, uvažavajuči odredbu iz člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima cijeni, da je dosuđeni iznos nematerijalne štete od 6.570,00 KM, adekvatna satisfakcija tužiteljici za pretrpljenu duševnu bol i strah različitih intenziteta u toku trajanja mobinga i diskriminacije, koji je utvrdio vještak prim. dr. Omer Čemalović. Cijeneći intenzitet i dužinu trajanja pretrpljenog straha kao i utvrđenih duševnih bolova prouzrokovanih mobingom, diskriminacijom i nejednakim postupanjem, straha od nepovoljnog ishoda bolesti i gubitka posla, pravična novčana naknada za pretrpljeni strah dosuduje se ako okolnosti slučaja, a naročito trajanje i jačina straha to opravdavaju, kao što je to u konkretnom slučaju, dok je za pretrpljeni duševni bol i patnju Sud, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka našao da je navedeno postupanje tuženih, dovelo do utjecaja na psihičku ravnotežu i opšte zdravstveno stanje tužiteljice, te shodno tome, isti cijeni da pravična naknada u visini od 6.570,00 KM, može tužiteljici pružiti dovoljnu satisfakciju za nastali strah i nanesene duševne patnje iz ovoga osnova. Naime, sud je prihvatio date nalaze i njihova mišljenja, pri čemu je prihvatio i objašnjenje vještaka neuropsihijatra, da je prilikom izrade nalaza i mišljenja morao uzet u obzir sve relevantne pokazatelje za procjenu duševne boli (anamnestičke podatke, podatke iz sudskog spisa, procjenu vrste, dužine trajanja i intenziteta stresora, procjenu psihičkih funkcija i mehanizama odbrane, te važeće dijagnostičke kriterije). Zbog navedenog, sud je svoju odluku, između ostalog, zasnivao na profesionalno i u skladu sa pravilima struke urađenom nalazu i mišljenju istoga vještaka, koji je na glavnoj raspravi 10.10.2018. godine odgovarajući na pitanja i obrazlažuči svoj nalaz, između ostalog istakao, da se rezultati istog odnose na utuženi period, te da su navedeni događaji iz tužbe u uzročno-posljedičnoj vezi sa

34


utvrđenom duševnom boli i pretrpljenim strahom kod tužiteljice, izazvanim u tom periodu. Shodno naprijed navedenom, Sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete našao, da je isti osnovan u dosuđenom iznosu od 6.570,00 KM, dok je u preostalom dijelu, iznad dosuđenog iznosa, sud našao da je isti, zbog previsoko i neobjektivno postavljenog zahtjeva, neosnovan. Kako je odredbom iz člana 172. stav 1. ZOO propisano da, pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa bavljanjem svojih funkcija, te kako je činjenica da tužiteljica trenutno nije u radnom odnosu kod prvotužene, sud je odlučio da dosuđenu nematerijalnu štetu tužiteljici naknadi prvotuženi, tako da je zahtjev za solidarnu naknadu štete sud (uodnosu na drugotuženog), odbio. Sud takođe, nije prihvatio dio tužbenog zahtjeva koji se odnose na zahtjev tužiteljice, da je drugotuženi putem prvotuženog tužiteljici otežao obavljanje poslova i radnih zadataka radnog mjesta tehničkog sekretara u avgustu 2015. godine, izradom nacrta Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji Fonda za povratak BiH, u kojem je promjenjen opis poslova samo tog radnog mjesta, tako da poslove tehničkog sekretara proširuje dodavanjem poslova iz opisa poslova radnih mjesta vozača i administrativnog radnika. Ovo iz razloga, što su navodi tužiteljice netačni jer su opisi poslova administrativnog radnika i vozača ostali neizmjenjeni, iako su kod administrativnog radnika navedeni kako u Pravilniku tako i u nacrtu Pravilnika da ista vrši poslove otpreme pošte, kao i da obavlja druge poslove po nalogu šefa odjeljenja kako to stoji i u opisu vozača u Pravilniku i u nacrtu Pravilnika. To što je kod opisa poslova radnog mjesta tehničkog sekretara u nacrtu Pravilnika dodano „Pakovanje, otprema i dostava službene pošte“ – ne može se smatrati nikakvim šikaniranjem niti nekom diskriminirajućom radnjom jer su to uobičajni poslovi tehničkih sekretara u svim ustanovama i konačno, predmetni nacrt Pravilnika nikada nije ni stupio na snagu, tako da nije ni mogao proizvesti nikakve negativne posljedice za tužiteljicu, zbog čega je Sud i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu. Sud takođe nije prihvatio ni zahtjev tužiteljice, da su tuženi navodno dopuštali neovlaštenim uposlenicima da obavljaju radne zadatke iz opisa tužiteljicinog radnog mjesta tehničkog sekretara iz razloga što je te poslove morao neko da radi za vrijeme odsustva-bolovanja tužiteljice, tako da se ne radi niokakvom neovlaštenom obavljanju poslova u pomenutom periodu, tako da je i taj dio tužbenog zahtjeva sud odbio. Slijedom prednjeg, ovaj sud je u smislu odredbe iz člana 143. Zakona o parničnom postupku pred sudom BiH („Službeni glasnik BiH“, broj: 36/04, 84/07 i 58/13), odlučio kao u izreci ove presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu člana 323. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (Službeni glasnik BiH broj: 36/04,84/07 i 58/13), cijeneći činjenicu da je tužiteljica djelimično uspjela u parnici pa je sud s obzirom na postignuti uspjeh odredio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.

35


S U D I J A Efraim Čosić

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 30 dana od dana prijema iste. Žalba se podnosi Apelacionom odjelu Suda BiH, putem Odjela koje je odlučivalo u prvom stepenu, u dovoljnom broju primjeraka za Sud i suprotnu stranu.

bosna i hercegovina - depo

Documents