Ante Tomi:

ZABORAVIO SAM GDJE SAMPARKIRAO I DRUGE PRIE

um na srcuforskome kokeru i lukon goniu1.U hrpi zguvane posteljine na razvuenome trosjedu, u est sati ujutro lee Davor i Barbara. To je njezin stan, na zadnjem katu zgrade s pet katova, pod betonskom ploom koju nona svjeina sada u srpnju ne stigne ohladiti. Ona drijema sklupana na boku, a on je budan. Moda stoga to je bio uznemiren prisutnou druge, zapravo mu nepoznate osobe, loe je spavao prethodnu no.Najprije je bio mrak kad se probudio. Predmeti u sobi stolica i stol sa svjetiljkom na njemu, hrpa poslaganih knjiga na podu i fotelja bili su tek sjene neodrediva oblika, crne neprozirne mase u uglovima. Njihova pojava inila ga je pomalo tjeskobnim... Tri mjeseca ranije tako je pred zoru, na straarskome mjestu broj etiri, u jednome glibavom rovu pokrivenom deblima i nabijenom zemljom zurio u crni poetak ume dvjestotinjak metara dalje, na drugoj strani udoline. Jo i sada moe u nosnicama osjetiti miris vlane zemlje i poljskog cvijea, ljeskova granja kojim je rov bio maskiran. Bilo je tiho tada, tek su ptice uznemireno cvrkutale, i bilo mu je hladno. Dobro je, pomislio je Davor umorno. Sada je dobro... Onda se umotao u plahtu i ponovno zaspao. Probudio ga je kamion s novinama ili moda onaj iz pekare. Ve se bilo razdanilo. Ne osjetivi ni trun elje stao je djevojku odsutno maziti po stranjici."To nisam ja", kazala je Barbara u jednome trenu. Iznenadilo ga je to je i ona budna pa se gotovo prepao i maknuo ruku. "To nisam ja", ponovila je cura, "to je samo tijelo.""Sranje!" kazao je Davor pa ustao i gol se uputio u kuhinju. Otvorio je friider i od hladnoe to ga je zapahnula iz njegove nutrine oznojena mu se koa u trenu najeila."Sranje!" ponovio je ugledavi komadi osuenog sira, sparuenu mrkvu i dva limuna. "Nema nita za jelo!?" viknuo je djevojci."Ja jedem svaki drugi svaki trei dan!" odgovorila je ona. "I ne jedem meso!""Pa kako izdrava?" upitao je mukarac, sada na vratima dnevne sobe."Duhovna bia trebaju samo duhovnu hranu!" rekla je cura ponosno. Prekriivi ruke na velikim sisama smijeila mu se kao da je djetetu otkrila nekakvu neobinu, a zapravo banalnu istinu. Ispruena na leima, rairenih i u koljenima svinutih nogu besramno je izloila svoj spol njegovu pogledu. "To je samo tijelo", govorila je njezina pika."Samo duhovnu hranu?" ree Davor zurei u reeni organ."Samo duhovnu hranu", potvrdi Barbara.Ovu je udnu djevojku upoznao prethodne veeri, nad gumastim bekim odreskom u studentskom restoranu. Sluajno su sjedili za istim stolom, jedno drugome preko puta. Znatieljno, a opet nenametljivo, trudei se da ne ispadne nepristojan, gledao ju je kako prstima iz bijele, izgrebane plastine zdjelice vadi komadie rajice i paprike (samo je salatu jela) i stavlja ih u usta svaki put zabacujui glavu unatrag kao da sjedi na zubarskoj stolici. Bila mu je poznata otprije, kao da ju je viao na fakultetu. iljast, moda ak i malo prevelik

nos, inae pravilno lice, svijetloplave, gotovo neugodno svijetloplave oi, blijeda put, smee obrve i plava kosa. Prekrasna plava kosa dugi i gusti, divlji uvojci bili su jedino lijepo na njoj. Velike su okrugle sise iza naranaste majice bez rukava bile izazovne (posebno kada se izvijala unatrag da spusti kriku rajice u usta), ali ih nije mogao nazvati lijepima."Mmm!" promumljala je sklopljenih oiju u jednome trenu zadovoljno vaui.Davor je utio."Mogu li pojesti i tvoju salatu?" upitala je iznenada."Zato?" kae Davor u prvi mah zapanjen ovom prisnou."Gladna sam", kae djevojka iznenada."Pa ne znam", veli Davor. "Imam bonova, hoe li da ti platim veeru?""Ne, ne, samo bih pojela ovo malo salate to ti je ostalo.""Onda uzmi.""Mogla sam se disciplinirati i preskoiti ovaj obrok, ne bi mi bilo prvi put", govorila je Barbara, "ali neki mi demon..." Ba tako je rekla "demon"! "...nije dao mira. Prava sam praska!""Pa ne znam", rekao je Davor, "meni se ne ini da si debela.""Ne radi se o tome, nego o ienju", kae Barbara. "Htjela bih se proistiti, ponovno uspostaviti ravnoteu sokova u organizmu."Studirala je filozofiju i arheologiju i bila onako samouvjerena i uvrnuta ili barem afektirano uvrnuta kako studentice filozofije katkad znaju biti. I sam je studirao filozofiju premda vie nije znao bi li sebe nazvao studentom pa je znao takve cure. Sat kasnije u kafiu iza ugla bio je posve siguran da je u Barbarinu sluaju posrijedi autentino ludilo. Ali, bila je zabavna, privlana i povremeno, kada bi zamro razgovor izmeu njih dvoje i kada bi se pogledali preko alica ona je pila indijski aj, on kavu njezin je pogled bio ozbiljan, ispitivaki i pun pritajene udnje. Barbara je, ini se, samo u takvim trenucima bila poput ostatka svijeta."Vjerujem da svijest postoji nezavisno od materije", govorila je. "Puno toga je nama tu jo nepoznato. Kako se, na primjer, ovjek samo snagom svoga uma moe izlijeiti od raka. Ili, recimo, kako to neki od nas svojim mislima mogu...", podigla je kavenu liicu Davoru pod nos i pogledala ga znaajno, "... iskriviti ovu licu.""Ja to ne mogu", kae momak pomalo zajedljivo."Ali neki ljudi mogu", veli Barbara. "Neki ljudi mogu ak i letjeti.""Letjeti?""Moj guru, recimo", kae Barbara."Tvoj ta?!""Moj guru, moj uitelj. On je predsjednik The European Association ofYogie Flyers."" European...V.""Europsko udruenje jogi letaa... Moj guru je predsjednik.""I leti!?... Ko Supermen!?""Leti!" kae Barbara ozbiljno. "Prekrii noge u 'lotus' poloaju, pone pravilno disati, oisti svoj um i podigne se iznad tla.""Koliko visoko?""Dvadeset trideset centimetara." "Jebote!""Ili, recimo", nastavlja Barbara, "ovjek prestane disati i potpuno zaustavi rad srca." "Tko to?" "Pa moj uitelj." "Zaustavi rad srca?" "Potpuno!" "I ne die?" "Ne die!"Davor se zaustavio, gleda djevojku, ona gleda njega. Znate ve kako ga gleda. E, pa tako gleda i on nju. Sve je sigurnijii ona je sve sigurnija... U jednome asu on jagodicama dotie njezine prste i, kao da je to nekako normalno, ukrtava

ih sa svojima i stie. Ona se ne buni, ne izvlai ruku. Njihovi se prsti grle i hrvu na staklenoj ploi stola. Prestali su disati. Poput onog njezinog gurua."A ti?" kae Davor napokon, tek da neto kae. "Kako ti stoji s tim vjebama? Moe li, recimo, ti prestati disati?""Pa vjerojatno bih mogla", ree Barbara gledajui ga netremice, kao da joj je neto posve drugo na pameti. "Samo to se bojim..." veli ona. "Zna, imam um na srcu.""um na srcu?" kae Davor tupo."Da."Pomalo od strasti, a pomalo i od nervoze, Davor bezduno mijesi djevojinu ruku i samo posluno kima glavom. Sto sad? Prolazi cijela jedna minuta, njihovi se prsti ne prestaju igrati."Jesi li itao Sveta krv, sveti gral?" upita Barbara."Prvi put ujem.""To je genijalna knjiga. Mogu ti posudit... Mislim, moe do k meni da ti posudim", spetlja se cura."Nema problema", veli Davor spremno.Desetak minuta kasnije ve su na ulici, jo uvijek se dre za ruke. Ona ima crveni ruksak od nepromoiva platna s uivenim znakom yina i yanga, ne stanuje daleko. Topla je ljetna veer, kroz osvijetljene se izloge vide istaice kako ribaju podove zatvorenih duana. Iz stanova se uju televizori i zveckanje posuda, iz jednog kafia Sex Pistohi. "Nemaproblema!" misli Davor bjesnei na vlastitu eprtljavost. "Kako sam mogao kazati 'nema problema'? Pa to je isti idiotizam!" "Ovo je moja zgrada", kae Barbara odjednom. "Nema problema", ree Davor.U dizalu su se, u jednome trenu i iznenada, kao da im je netko dao znak, zagrlili i stali pohlepno ljubiti gurajui jezike jedno drugome u usta. Ona ga grize za obraze, uske, vrat i rame to je izvirilo kada mu je rastegla majicu. Zabada mu nokte u rebra i stranjicu. upa ga za kosu. Ulaze u njezin stan, u predsoblju na zidu je vjealica od jelenskih rogova teko je odrediti jesu li rogovi pravi ili plastini goblen s prizorom lova, zrcalo u okviru od tamnog drva, pranjavi luster s dvije arulje ima sjenila od bijelog stakla u obliku ljiljana. Po svemu, stan je namjeten jo prije tridesetak godina. Davor, meutim, sve to sada ne primjeuje.Barbara stenje i cvili, neartikulirano vie, predaje se bez imalo srama i oito jako uiva. Davoru je sve to, valja priznati, premda ima ve dvadeset i est godina, poprilina novost. Nakon duge veze nedavno je prekinuo s jednom curom, srameljivim stvorenjem koje se svlailo samo u mraku. Njihovi, u posljednje dvije godine sve rjei, bolni i muni snoaji nju su dovodili do suza, a njega do oajnog bijesa, nakon kojega je naposljetku posve iezlo kajanje. Te tune epizode bile su zapravo svo njegovo erotsko iskustvo pa se sada ne moe nauditi koliko toga zna ova uvrnuta djevojka to ju je veeras upoznao, a koja ni dvadesetu nije napunila. Grli je pomahnitalo, ushieno ljubi njezin bijeli vrat, zavlai prste u kosu i...ekaj malo! to je sad ovo?!Njezini krasni plavi uvojci ostali su mu u ruci i beivotno ovjesili. ini mu se kao, kao... kao da dri mrtvog pekinezera.Uasnuto kriknuvi otima se iz zagrljaja."Perika", kae tiho nepoznata djevojka, gotovo posve izbrijane crne kose. Da nema tako velike grudi pomislio bi da je djeak. "Nekad nosim periku", veli ona smijeei se. Davor, jo uvijek pomalo u oku, sjeda u fotelju. Stavlja vlasulju na niski stoli. Ne znajui kako da postupa s takvim predmetom, vrlo je paljivo sputa."Jesi li razoaran?" pita ga Barbara. "Ja sam uvijek razoarana kad je skinem."Davor gleda djevojku koju je veeras upoznao u studentskom restoranu nad gumastim odreskom i uvelim prenim krumpiriima. I nije razoaran. Djevojka, dodue, nije ni priblino onako privlana kao s vlasuljom. Dapae, runa je, nekako dirljivo runa. Ali, uzbuuje ga promjena njezina izgleda, moda zbog toga to se tako jako uplaio, strahovitoga je uzbudila."Doi", ree on, a glas mu podrhtava kao da nikada nije bio sa enom.

Ona se svlai pred njim. Kratke platnene hlaice i bijele, obine bijele gaice. Naranastu majicu bez rukava i bijeli sportski grudnjak od lasteksa zajedno skida preko izbrijane lubanje. Ima uistinu goleme sise. Davor ni u asopisima nije ba esto viao tako velike sise. Uzima ih u ruke dok ga ona opkorauje, ljubi joj bradavice, grize ih. Ona muklo jei.Kasnije e se i on skinuti i lei na trosjed koji je ona razvukla i pokrila plahtama. Ona e ga zajaiti, uzeti njegov ud i on e se zauditi kako je lako ui u enu. Sluat e njezine krikove u strahu da ih netko ne uje dok ona svrava jednom, dvaput, trei put..."Evo me opet", samo bi ga upozorila iz mraka sve bre i bre izvijajui kukovima. Cijelo joj se tijelo treslo kao da ima groznicu. Puhala je i jecala, vriskala kao djevojica, posve slobodna u svojoj putenosti. Pred prozorom punim mjeseine vidio je tek crnu siluetu njezine obrijane glave. Doimala se kao glava nekog udovita, nekakvog golemog gmaza koji urla u samrtnom hropcu. Dugo mu je trebalo da svri. Toliko je bio zapanjen da je gotovo zaboravio na orgazam. Onda su oboje zaspali i jo jednom, u polusnu (toga se slabo sjea) jo jednom poevili. Potom e se on probuditi i gledati crne neprozirne sjene u uglovima i sjetiti se onoga praskozorja na straarskom mjestu broj etiri. Mirnog proljetnog jutra ispunjenog mirisom vlane zemlje, poljskog cvijea i ljeske, koje je prekinuo topniki napad to je trajao tri dana i tri noi. Nepodnoljiva tri dana i tri noi u bunkeru pod zemljom, kada je jeo pljesnivi kruh i bezukusne sardine, nekakav industrijski kola s marmeladom...Sada, nekoliko sati kasnije, ona lei raskreenih i u koljenima svinutih nogu i njezina pika veli:"To je samo tijelo.""Fino", kae Davor zadovoljno."Digao ti se", primjeuje Barbara."Ba zato i kaem da je fino", ree Davor.2.Kad su mu prvi put doli i unuli ga, bio je postiden. Dvojica su bila: jedan utljiv i mraan, visok, krupan, izbrijane lubanje, kao vol u jarkocrvenoj trenirci, drugi nizak i nabijen, bez prednjih zuba, razmetljiva dranja. Taj ga je unuo. Bilo je to poniavajue postupali su s njim kao s djetetom."Kakav je to nain", pomislio je Mirko. "Odrasle se mukarce ne amara."Misao mu je prekinula druga pljuska krezubog."Mivko, nemoj se igvat", protepao je frajer. "Nemoj se igvat. Ovo nije zajebancija.""Mivko" je gotovo pocrvenio od neugode. Dva su amara, meutim, bila mila majka prema onomu to je uslijedilo. Dva mjeseca kasnije ista su mu dvojica bezduno smrskala nosnu hrskavicu."Mivko, Mivko...", govorio je mali zabrinuto kao da ga ali. Mjesec dana kasnije krupniji ga je tako mlatnuo akom da mu je rasjekao uho."Mivko", sluao je ojaeni ugostitelj dok mu se mutilo pred oima. "Mivko, kvatak si vie od sto somova. Pouvi!"Te je noi na nebu bio krasan pun mjesec. U noi sljedeeg utapa Mirko je naglavce visio sa stropa nekakve gimnastike dvorane. Luna je sjala kroz visoke prozore zatiene reetkama i bljeskala na lakiranom parketu, dok su ga dvojica njegovih svirepih znanaca tukla okruglim tapovima."Mivko, ta tebi ovo tveba. Ajde, isplati nas pa smo mivni i ti i mi."Nikada nije uo visokog kako govori. Niskog vie nije elio uti. Nikada dosad nije osjetio takav strah. Gdjekad, kada bi ostao sam, iznenada i posve bezrazlono, bez da je razmiljao o svojoj nesrei, suze bi mu stale tei niz lice. Toliko se bojao. Pedeset tisua maraka posudio je od Frane Konja s kamatom od dvanaest posto mjeseno prije gotovo godinu dana. Sada je dugovao vie od sto dvadeset i nije imao nikakvih izgleda da ih vrati. U svojim osobito mranim raspoloenjima pomiljao je ak na samoubojstvo. Pomiljao je, dodue, i na ubojstvo, ali za to nije morao biti osobito mrano raspoloen. Nije, naime, mogao vjerovati da su se zbivanja jednostavno urotila protiv njega. Ne, iza njegove je nesree stajao neki, jo mu dodue nepoznat, ali vrlo konkretan zlotvor.

Jer, to se dogodilo? Najprije je dozvolu za rad restorana ekao tri mjeseca due nego to je oekivao i to bi uope bilo oekivano. Onda je, nakon samo mjesec i po dana rada "Krokodila" (kako se restoran zvao), dvoje gostiju od pokvarene majoneze dobilo salmonelu. Uslijedila su dva tjedna nerada blagoslovljena peatom sanitarne inspekcije na vratima, a i novinari su se bili krvoedno raspisali o tome. Napokon, netom ponovno otvoreni ugostiteljski objekt, iz Mirku posve nerazumljivih razloga, sustavno su razorile uniformirane osobe za koje se, kako je tvrdila vojna policija, nije moglo ustanoviti kojoj postrojbi pripadaju.Sve je propalo. Jacques, francuski kuhar to ga je bio zaposlio, suutno mu je bez rijei stisnuo ruku i odletio u toplije krajeve. Konobari su, pak, bili domai ljudi pa su otili bez pozdrava. Na kraju mu je i ena nekamo otperjala pa je sada nema, evo, ve vie od deset dana. Neki su je vidjeli na veeri s jednim estradnim menaderom i pohitali ga obavijestiti o tome, ali Mirko nije bio nimalo gnjevan. Bio je samo malo tuan kada je posljednji put preletio pogledom po jo neraienom kru u unutranjosti restorana: slomljenim ploama stolova, poderanim zavjesama i stolnjacima, prevrnutim sanducima humusa s ve osuenim lonanicama, zdrobljenom staklu boca, aa, tanjura i zrcala. Posve besmisleno podigao je jednu oborenu ali neoteenu stolicu i postavio je na noge. Izaao je i zakljuao. "Seeyou later aligator"', zapjevuio je tiho. "Wonder ivhile crocodile."U subotu u tri sata poslije podne "Afrodita" je prazna i zatvorena za goste. Jedan konobar brie pivske ae i natie ihna iani stalak iznad anka, drugi za blagajnom broji novac, a trei ispruen na klupi u jednome separeu ita Zagora. Drugoga osoblja jo niti nema. Lokal e se, uostalom, otvoriti tek u sedam, a istom izmeu jedanaest i tri ujutro ovih dvjestotinjak etvornih metara mramora, mjedi i ogledala ispunit e gosti: obrtnici, verceri, nogometai, visoki asnici, odvjetnici i manekenke. "Afrodita" je takvo mjesto.Frane, vlasnik "Afrodite", s prosijedim ekinjama na mesnatim obrazima, debeo je i krupan etrdesetogodinjak u modrobijeloj Taccbinijevoj trenirci. Teko je kazati zato ga zovu Konj. Sjedi na visokom stolcu za ankom, zakrvavljenih oiju, jo teak i omamljen od sna, budui da je prije samo pola sata ustao. Crnu, na elu prorijeenu kosu neim je nauljio i sitne uvojke pomno zaeljao prema zatiljku. Sada gleda kako se tableta kalcija i vitamina C sjajna stvar za muku snagu, tvrdi Frane umei rastapa u ai vode. ini se kao da se uope ne obazire na Mirka."Moemo se na sutra ili prekosutra, kad god hoe", veli Mirko, "pa da to rijeimo.""Sta da rijeimo?" kae Konj bunovno, kao da je posve preuo desetak minuta Mirkova izlaganja."Pa to..." veli Mirko zbunjeno. "... To da prenesem papire od restorana na tebe.""Ti meni daje svoj restoran!?" kae Frane zaueno. "Ti meni?!" Mirko ne zna to bi rekao. Prijenos vlasnitva na koji sada pristaje bio je, u sluaju da on ne uspije vratiti dug Frani Konju, dio dogovora izmeu njih dvojice. Kako je njihov odnos bio ureen i nekakvim pravno valjanim ugovorom, Konj bi imao pravo sudskim putem zatraiti zapljenu njegove imovine. Restoran bi, dakle, Mirku prije ili kasnije i legalno bio oduzet, samo to bi on dotad popio tko zna koliko batina.I to se Konj sada ima iuavati?! Lihvar stisnu oi, a lice mu se iskrivi dok je pio rastopljenu tabletu. Valjda mu mjehurii ulaze u nos."Sluaj ovamo...", veli on napokon. "Meni ne treba tvoj restoran. Sta e on meni?" kae Frane Konj pa lagano hvata Mirka za nadlakticu i vodi ga da sjednu za jedan stol. Sve se to doima vrlo prijateljski. Iz depa trenirke on vadi duhanza motanje, papirie i zlatni zippo, tamne naoale u zlatnom okviru. Sjeo je, smotao cigaretu i dodao je Mirku, zapalio mu pa sada mota sebi."Ti meni daje svoj lokal?" kae lihvar i nasmije se usiljeno. Liznu cigaretni papir i zalijepi ga, pripali. "A zato ja tebi ne bih dao svoj lokal?" veli on isputajui dim kroz nos. "Evo ti", kae Frane Konj pa rairi ruke pokazujui na unutranjost "Afrodite", "evo ti sve ako hoe pa radi. Meni je ovo ionako samo gubitak... Iskreno u ti re da nije jedne stvari, ja bih odmah zatvorio... Ti zna koja je to stvar?" Mirko to, naravno, zna."Je li zna?... Ajde, reci da zna... Zato ja drim ovo mjesto?""Nemam pojma.""Kurac! Nemoj lagat zna! Zato ja drim ovaj lokal? Reci, neu ti nita.""Za pranje love", veli Mirko nevoljko, iznerviran od maltretiranja.

"Tako je", sloi se Frane Konj. "Ja drim ovaj kafi samo za pranje love... E, sad, ta ti misli, da ja imam toliko prljavih para da mi trebaju dva kafia za pranje?.. Ti misli da meni trebaju dva lokala? E, pa ne trebaju mi, prika moj, nisam ja toliko bogat. A ni ugostiteljstvo me ba ne zanima. Gledaj ta mene zanima. Pogledaj gdje je lova... Pogledaj tamo...Ono je lova!"Lihvar pokaza na "ono": momka na drugome kraju "Afrodite", posve obinog kratko oianoga momka u trapericamai majici kratkih rukava. Nita u njegovoj pojavi ne odaje zbog ega ga Frane Konj dri tako vrijednim."Tip ga je kupio prije godinu i po i dao pedeset i pet somova maraka za nj. Sada on vrijedi pola milijuna. Pola milijunasad, a dogodine, ako ne bude nikakvih ozljeda...", Frane Konj kucnu u staklenu plou stola, "...dogodine ga njegov menader moe prodat za milijun i po u neki panjolski ili talijanski klub. To je biznis u koji bi valjalo u, a ne ovo to ti i ja na sitno muljamo... Ej!" viknu lihvar iznenada konobaru koji je upravo prilazio nogometau ovoga trena vrijednom pola milijuna maraka, a u perspektivi tko zna. "Sta mu to nosi?!""Viski!" kae konobar."Nita! Nosi to natrag!" vie Frane Konj. "Donesi mu multivitaminski sok!""Koja je to fora!?" veli nogometa zbunjeno. "Daj mi viski!""Nije fora", neumoljiv je Konj, "nego ti u mom lokalu ne smije popit ni kap alkohola." "Zato?""Zato jer smo tvoj menader i ja ko dva brata", objasni Frane. "Ako se ti sutra, nedajboe, propije i zajebe karijeru, ja ne elim imat nita s tim. Tebi svaka ast, pij koliko oe, ali ne u mom lokalu. Ja svoga brata elim pogledat u oi i kazat mu: 'Ja ti nisam dumanin!' Kapii? Popij jedan multivitaminski sok od njega ti se bolje die... Evo, vidi", kae on sada Mirku, "na sve mora mislit... Nego, da se mi vratimo na na posao. Najprije bih volio da shvati jednu stvar ja ti nisam neprijatelj. Dodue, ja sam ti posudio pare, a ti si bio bezobrazan pa si me zaboravio, ali neemo sada o tome. Ja sam ti to spreman oprostiti..."Sa slavom predstavnika militantnijeg dijela hrvatske politike emigracije u Njemakoj, Frane Mareti nadimkom Konj u gradu se pojavio po prilici godinu dana prije rata. Po opskurnijim se novinama tada producirao upravo bjesomunim ovinizmom i vojnikom vjetinom svladanom u teroristikim kampovima. U ono kaotino vrijeme poetaka hrvatsko srpskih sukoba ak je i naoruao dvadesetak ljudi i s njima napadao blokirane vojarne JNA. Sebije bio dao in pukovnika, stanovito ga je vrijeme javnost smatrala junakom.Onda se saznalo da je Mareti po cijeloj Evropi provaljivao u zlatarnice i da je zbog toga robijao u Belgiji. Neki su, pak, emigranti tvrdili da je bio pijun jugoslavenske policije. Potom su one iste novine koje su ga svojedobno slavile kao borca za hrvatsku stvar, optuile da se obogatio vercajui orujem. Na koncu je vojna policija razoruala njegovupostrojbu, a on je skinuo uniformu i otvorio kafi."... Jebi ga, kod tebe u restoranu ja nisam jeo ni smrznutu ribu ni pokvareno meso i ja to znam cijeniti. Meni ni u komsluaju nije u interesu sjebati jedinog dobrog ugostitelja u gradu. Je li tako?" priao je Frane Konj Mirku. "I zato sam ti odluio pruiti jo jednu ansu. Ali pazi, ako sad zajebe nema ti spasa. Jesi li spreman za jo jednu ansu?" ''Jebii ga", kae Mirko zlovoljno, "nije mi jasno: pusti le da me izlemaju ko vola u kupusu pa mi daje jo jednu ansu. Ne kuim zato.""Zato jer si glup", veli Frane Konj. "I ne zovi moje ljude majmunima. To nije lijepo... Ja te jo jednom pitam pazi, ovo je zadnji put jesi li spreman na jo jednu ansu?""ansu za restoran?""Pa hvala kurcu da je za restoran. ta se glupira, majmune jedan nezahvalni", ljuti se lihvar. "...Evo, zaboravit u ta sam rekao i pitat te jo jednom: Jesi li spreman? Dajem ti jo jednu ansu? Da ili ne?""Da!" kaza Mirko."Odlino! A sada da se dogovorimo oko detalja", kae Frane Konj zadovoljno. Uzima vreicu s duhanom, zippo i tamne naoale pa ustaje sa stolice."O kakvim detaljima se sad radi?" veli Mirko zbunjeno. "Ajde sa mnom, pokazat u ti."

Poli su svaki svojim automobilom Frane Konj je kazao da je tako najbolje. Premda je dan bio vru, na nebu su se gomilali crni oblaci. Poela je padati sitna kia. Kad su parkirali pred neobukanom dvokatnicom na izlazu iz grada kapi su bile krupnije i gue. Svaki je as trebalo poeti pljutati. Izali su iz auta na dvorite, gdje su u skorenom blatu bili utisnuti kotai nekog krupnijeg vozila. Vjerojatno kamiona koji je stranjim dijelom virio kroz otvorena vratavelike garae uz kuu. U visokoj suhoj travi u dnu dvorita leala je limunastouta ohipinz. forda escorta. Pred balkonskim vratima na prvome katu visjele su arene plastine vrpce."Zdena!" viknuo je Frane Konj "Zdena!"Zdena se samo na tren pojavio iza balkonskih vrata s plastinim vrpcama. asak kasnije sputao se vanjskim stubitem. U plastinim natikaama, koje su mu oito sluile kao papue, skakutao je po rijetkim busenovima trave da ne ugazi u zemlju. Bio je u jarkocrvenoj trenirci u kojoj ga je i Mirko imao prilike upoznati. Radilo se, naime, o istome onom australopiteku koji mu je svojedobno akom rasjekao uho i poslije ga mlatio u gimnastikoj dvorani."Doao sam ovjeku pokazat robu", rekao je lihvar s prosjedim ekinjama na mesnatim obrazima.Zdena je ispod spojenih obrva mrano pogledao Mirka. Vidjelo se da mu neto nije pravo. Izgleda da je i inae bio utljiv."Sve je u redu", objasnio je Konj. "On je na ovjek. Potar... Ajde, pokai nam robu."Dok se Zdena odgegao do garae, upalio kamion i na rikverc ga izveo u dvorite, Mirko je tjeskobno razmiljao o znaenju imenice "potar" i to bi mogla biti "roba". Hoe li morati voziti ovaj kamion? Ako e ga morati voziti, nije bio siguran je li dobro ili loe to to on to ne zna. Tko zna o kakvome se poslu radi?"Ajmo unutra", kazao je lihvar.Tek to su uli, spustio se pljusak. Zdena je zatvorio vrata garae pa je bilo mrano. Dovukao je kabel sa velikom aruljom u icanome okviru na jednom kraju, okrenuo je i ona je zasvijetlila. Stubama su se spustili u pravokutan betonski jarak u podu. Na drugoj strani jarka, djelomice pokriven zguvanim listovima novina i krpama s tamnim mrljama od motornog ulja, leao je kota nekakvog osobnog auta. Zdena pokupi krpe i novine i stavi ih sa strane, nogom gurnu kota i dignu nekoliko jelovih dasaka koje su se sada ukazale. Dolje u rupi leala je torba od modrog nepromoiva platna."Evo ga", proape Frane Konj pobono i uze arulju iz Zdeninih ruku. "Ovo je roba... Doi da vidi", obrati se Mirku, koji samo to nije zaboravio disati. Lihvar ga blago povue dolje pa obojica unue nad torbom u rupi. "Prenesi mi ovo preko granice u Austriju, i ja ti opratam kamate", kae Konj. "Opratam ti kamate i dajem est mjeseci da se sredi. est mjeseci beskamatno."Mirko mui."Jesmo li se dogovorili?" upita Frane Konj. Ugostitelj ustade. Pogleda Zdenu koji se osvijetljen s poda doimao poput mutanta ubojice iz niskobudetnih horrora. "Ne znam.""Zna kako to izgleda?" ree lihvar. "Nita lake. Ti sada ostavi auto ovdje, a Zdena e sakriti robu u njega. Bog je nee mo na kad je on sakrije. Najvanije je u svemu ti nema veze s tim! Ja te sada sa svojim autom odvezem kui i ti si onda slobodan sve do sutra ujutro. Sutra ujutro auto te eka pred vratima. Sjedne u njega i pravac prema granici. U Grazu na jednom parkiralitu mora se na s tipom. Frajer ima plavu kosu i bradu, onako ba je germanski tip, i vozi crvenu vectru. Ti njemu robu on tebi lovu. A kad mi donese lovu, tvoje kamate su otpisane i ja te ostavljam pola godine na miru da mi vrati glavnicu. Samo glavnicu. Je li to okej?""ta je u torbi?""Ne mogu ti re. Jo nisi unutra i ja ti ne mogu re. Za tvoje dobro bolje je da ne zna.""Ne znam", kae Mirko. "Bojim se.""Sto posto je sigurno."uje se kia kako pljuti, auti s ceste, u garai mirie benzin.

"Ne mogu", veli prezadueni ugostitelj nakon nekoliko trenutaka razmiljanja. Ako se ona jadna aktivnost njegova mozga ukoena strahom moe nazvati razmiljanjem. "Ne znam, ne mogu... Ajde ti meni uzmi restoran pa smo kvit.""E, jebi ga, Mirko", kae Frane Konj razoarano. "Jebi ga, nisam znao da si takva kukavica. Kako moe tek tako odustat? Jesi li ti svjestan da se odrie svoje sudbine? Tvoj restoran je tvoja sudbina, Mirko. Ti sad ostaje bez restorana, dakle ostaje bez svoje sudbine. A zna li ta je ovjek bez sudbine? Kurac! ovjek bez sudbine je goli kurac! U pizdu materinu, ako se za svoju sudbinu nisi spreman rtvovat, ako za svoju sudbinu ti nisi spreman prebacit par kila heroina preko granice, onda ja zbilja ne znam..." Odjednom, Frane Konj zauti i uhvati se rukom za elo, dramatian kao Hamlet iz amaterske kazaline druine. "U piku materinu!" proape on. "U piku materinu! Nisam ti smio re da se radi o heroinu!... Nisam mu smio re da se radi o heroinu", kaza sada lihvar Zdeni. "Morat e ga ubit."Zdeni se odnekud u rukama pojavi pitolj i on ubaci metak u cijev."U pizdu materinu, ljudi, nemojte se zajebavat!" zavapi Mirko. "Nemojte se zajebavat! Neu nikome nita re! Majke mi mile, neu nikome nita re!""Jebi ga, Mirko", kae Konj. "Zao mi je. Ti nisi u igri, nita te ne kota da ode i otkuca nas. Zapravo, kad malo bolje pogleda, tebi i odgovara da nas otkuca pa da nas pandurija pokupi. Ako mi zaglavimo u Lepoglavi na par godina, ti nema nikakva duga, niko te ne zajebava. Puna aka brade.""Neu vas otkucat!" zacvili Mirko. "Dabogda umro ako vas otkucam.""Bog ti moe dat, a moe ti i ne dat, Mirko", kae Frane Konj. "U njega se ne mogu pouzdat. Kui, ja se mogu pouzdat samo u ljude koji su skupa sa mnom u govnima. Pa ako leti moja glava, leti i njegova. Kapii?! Kako ja mogu vjerovat da ti nee sve izlajat, ako ti nisi u poslu? Mirko, ao mi je! Zdena..."Orangutan u jarkocrvenoj trenirci podie pitolj i uperi ga u Mirkovu glavu."Stani!" viknu Mirko. "Stani, pristajem!" 3.Kada nije itala filozofsku literaturu, obaveznu prema nastavnom programu fakulteta to ga je pohaala, Barbara je itala Carlosa Castanedu, Hermana Hessea, Wilhelma Reicha i Sigmunda Freuda, Bhagavad Gitu, Tibetansku knjigu mrtvih, knjige o vuduu, reikiju, kabali, astrologiji, numerologiji, radiesteziji, makrobiotici, hipnozi, levitaciji i reinkarnaciji, svjedoenja osoba koje su doivjele kliniku smrt ili susret s izvanzemaljcima.Davor ve odavno nije itao nita. Prije vie od dvije godine poloio je posljednji ispit, jedno vrijeme bio u vojsci, a onda se zaposlio u pekari i za mizerne novce pet noi u tjednu, u potkoulji i s rukavicama od grube ute koe na rukama, skupljao vrele truce kruha, kifle, slana ili slatka peciva s pokretne vrpce i slagao ih u gajbe. Sam je tako odluio, nitko ga i nita nije na to natjeralo. Dapae. "Prihvati se knjige, ostalo ti je samo est ispita do diplome", govorio je njegov otac svaki put za ona dva ili tri puta godinje kada bi otiao kui, u grad tek etrdesetak kilometara udaljen od grada u kojemu je studirao. Davor vie nije elio razgovarati o tome.Namjestio je opuak izmeu srednjaka i kaiprsta i lansirao ga u provaliju izmeu zgrada, dolje na pustu ulicu. S crkvenog tornja tue pet puta, jara jo ne poputa."to ti misli", vikne odjednom Barbara iz sobe, "je li Platon ikada bio u Indiji?"Davor mui. Sto bi uostalom i kazao na pitanje "Je li Platon ikada bio u Indiji?" Bio je. Najprije na maturalcu, a onda puno kasnije na kongresu o upaniadama u New Delhiju."Pazi ta ovdje kae", nastavlja cura, "da grena dua seli iz tijela u tijelo. Pa to je reinkarnacija! Oni koji su se bili predali prodrljivosti, i raskalanosti, i pijanstvu, i to bez ikakvog stida, ti, po svoj prilici, uzimaju oblik magaraca i slinih ivotinja.** Platon Fedon, BIGZ, Beograd 1982., str. 128 Davor ulazi s balkona u sobu. Barbara lei sklupana kao maka u fotelji, s knjigom na rukohvatu. Davor sjeda na pod kraj nje i ljubi joj bose noge."Nemoj, to me kaklje", kae djevojka ne diui pogleda s knjige.

"ta to ita?""Fedona.""Daj da vidim", veli momak pa uzima knjigu, gleda je neko vrijeme pa stade teatralno itati karikirajui srbijanski naglasak: Ali u rod bogova nije doputeno nikome ko nije negovao filosofiju i rastao se s telom u potpunoj cistoti; samo koje eljan mudrosti srne tamo. Ba radi toga, dragi Simija i Kebete, oni koji valjano neguju filosofiju uzdravajuse od svih telesnih pouda**... "A tako znai", kae momak kao da mu je sinula neka lampica u glavi, "zato nema seksa. Uzdravamo se od telesnih pouda zato to smo eljni mudrosti. Nisam to od vas oekivao, koleginice.""Daj, nemoj me zezat, sutra imam ispit.""Sutra ima ispit", kae Davor zajedljivo. "Jaka stvar. Sutra ima ispit.""Meni je to vano", brani se Barbara."A ja? Ja ti nisam vaan?""Vaan si mi.""Mo' mislit", veli momak i ponovno izlazi na balkon, pali novu cigaretu. Bezvoljan je, ne zna to bi sa sobom. Ne bi zapravo nita. Ne bi se ni evio. Prolo je malo vie od tjedna otkad je upoznao Barbaru, velik dio vremena sada provodi s njom. U svoju sobu u studentskome domu nije dolazio gotovo puna dva dana: prekjuer je u sumrak iz nje otiao u pekaru pa juer ujutro doao ravno k njoj. Dva dana je s njom u zatvorenom prostoru. Kada nisu u krevetu, ona ui, a on dokono** Isto, str. 129 ee od jedne do druge prostorije kao to zvijeri u zoolokom vrtu eu od jedne do druge reetke. Sino je ponovno iao raditi, veeras je slobodan."Veeras sam slobodan", misli on i upravo mu je uasna ta misao, jer zna da nema niega to bi s radou napravio u slobodnom vremenu koje je pred njim. "Mogao bih pucati sebi u usta", kae Davor u sebi neozbiljno, gledajui obiteljkoja se dolje na ulici, natovarena suncobranom, smotanim rogoinama i arenim torbama s runicima, umorno vukui noge, vraala s plae. Prije nekog vremena tu je reenicu izgovorio glasno pred svojim ocem."Ti e se ubit!?" kazao je tata zaueno. Njegov tata, geolog ponosan na dril latinskog i grkog koji je neko davno proao u klasinoj gimnaziji. "A ko si to ti, molit u lijepo, da se ubije. Najvie mrzim kad se takvi jadnici ko ti stanu ubijat. Pogledaj se! Ti si, moj sinko, niko i nita! Ti si pikin dim! Ni fakultet nisi zavrio." "Tata, volim te", pomislio je Davor njeno. "Om!... Om!..." zaulo se iz sobe, u kojoj je Barbara upravo bila poela s popodnevnom meditacijom.Sjedila je na podu uspravljenih leda i sklopljenih oiju. Noge je prekriila, a ruke sa sastavljenim palcima i kaiprstima, kao da dri konce koje valja udjenuti u iglu, naslonila na koljena. Davor je odlui ne prekidati pa joj napisa poruku: "Izaao sam, moe me nai u 8 u Jazzu." Zamislio se naas i potpisao: "Tvoj minotaur." Pomislio je kako bi joj se to moglo svidjeti: mjera mitologije i mjera sirove spolnosti na koju bikovi obino podsjeaju. Posvojna zamjenica "tvoj", s druge strane, trebala je sugerirati da izmeu njih dvoje ima i neto vie od tjelesnih zadovoljstava.Da njih dvoje nisu par koji se samo evi, ve neto ozbiljnije i perspektivnije. Premda Davor nije bio nacistu s tim.Iziao je na ulicu, kupio cigarete i razgledao naslove izloenih novina. Skupina Indiosa u arenim ponima, tamnih etvrtastih lica (kao da ih je iz tamnog drva istesao neki kipar naivac), svirala je na trgu i u stankama izmeu pjesama prodavala kasete i jeftini nakit od nizova sitnih plastinih perli. Zastao je malo i sluao ih. Onda je pokuao zamisliti kako su se oni nali ovdje, na posve drugoj strani planeta od njihova sela u Andama, na ovome ratom izmuenom antipodu. "Baba, to bi ti napravila da ti doe crnac na vrata?" upitao je jednom svoju senilnu baku. "Kako ta bi napravila?" zaudila se stara. "Rekla bi mu: 'Ne dolazimo mi u vas, nemojte ni vi u nas.'" Indiosi, duge, pomno zaeljane vrane kose zadovoljno su se cerili bijelim zubima.U robnoj kui nije bilo gotovo nikoga. Prodavaice u ljubiastim kutama stajale su u skupinama i dokono brbljale. Uao je tek da proeta i razgleda robu i ostao due nego je planirao zbog ugodne svjeine od rashladnih ureaja. Dugo je gledao dugi sjajnozeleni tap za pecanje i poelio ga imati. Onda je pomislio kako bi mu tap za pecanje bio najbeskorisnija stvar na svijetu. U dobi od 26 godina, drao je, ovjek mora odustati od eksperimentiranja, mora odluiti to eli, do kraja domisliti svoj ivot i oistiti ga od svega to ne pripada njegovoj naravi. U Davorovoj definicijivlastita ivota nije bilo stavke "pecanje" i, premda nikada nije pecao, ta ga misao raalosti.

Antene na zgradi preko puta ve su zabadale svoje otre eljeve u grimizno sunce. Na autobusnoj postaji stajalo je desetak lica. Davoru se uini poznatim miiav dvometra, gotovo na golo oian frajer u crnoj majici bez rukava, u trapericama i crnim vojnikim izmama, neobinoj obui za ovo doba godine. Stajao je okrenut leima, Davoru u kontralihtu, nekoliko metara dalje, tik do kolnika. Odjednom se on stade vrlo udno ponaati: podignu ruke iznad glave, a onda ih postrance, maui kao oni mornari sa signalnim zastavicama, spusti i iroko raskrili. Potom, razgibavajui valjda vratne miie, spusti glavu na prsa, zabaci je unatrag, pa nalijevo i nadesno, kao da mu je voda ula u ui pa je sada izbacuje. Ponovio je to nekoliko puta, a onda se osvrnuo oko sebe. Davor ga tada prepozna. Roki! Roki Sirovina! Siroe, htio bi privui panju na sebe. Izgledao je, meutim, previe robusno da bi ga itko elio primijetiti. S kratko oianim nametljivcima u vojnikim izmama bolje je ne imati nikakva posla, rezonirali su ljudi glumei zamiljenu odsutnost. Bili su posrani od straha i Davoru se to zvui udno, ali je tako ba svidjelo. Odlui stoga ne javljati se Rokiju. Barem ne odmah.Roki tada iz stranjeg depa hlaa izvadi nekakav papir i rairi ga. Umjesto da sagne glavu i ita kao sav normalan svijet, s papirom u visini trbuha, on ga podignu pred oi i malo ustranu. Da svi vide o emu se radi. Nitko, naravno, neeli vidjeti. Ljudi na autobusnoj stanici slaboumno zure u opuke na ploniku, u ips koji je netko prosuo, mrlje od vaka i ponitene biljete, tako da samo Davor zna da list u Rokijevim rukama ima znak Hvidre u zaglavlju. Roki negodujui odmahuje glavom kao da se buni protiv neega to ita. Pue bijesno. Naposljetku ak i pijunu."U piku materinu!" viknu on. Nitko ni da bekne na to. Civili uvlae glave u ramena skrivajui se kao kornjae. "U piku materinu!" kae Roki sada najbliemu. Mukarac u arenim bermudama i s tamnim naoalama zuri preda se, pravi se kao da mu nitko nita nije rekao. "U piku materinu, pogledaj ovo!" ponovi Roki pa prie frajeru i ve je na dvadesetak centimetara od njegova lica. Svijet se razmie oko njih dvojice: ako Roki krene tui tipa nije zgodno biti u blizini. Ali Roki, ini se, ne kani se fiziki obraunavati ni sa kim. Pokazuje na papir ovome u bermudama:"U piku materinu", kae on, evo, ve etvrti put, "pazi ovo: jedan, dva, tri, etiri, pet, est, sedam, osam, devet..." frajeru se cijedi znoj niz elo "... deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, etrnaest, petnaest, esnaest, sedamnaest! Sedamnaest! U piku materinu!" veli Roki Sirovina peti put, "sedamnaest! Da bih dobio jebenu invalidsku penziju meni treba sedamnaest potvrda! Sedamnaest! Moe li ti to zamislit?!"Mukarac u bermudama uti, svaki se put strese kada Roki vikne "Sedamnaest!" S tamnim naoalama na nosu, naoalama koje u normalnim situacijama ovjeka ine nekako ravnoduno superiornim spram svijeta, ovako isprepadan doimlje se kao karikatura."Sedamnaest potvrda!" vie Roki. "Pa zato sam se ja borio!? Bolje da su me etnici ubili nego da se ovako zajebavam! Majke mi mile! Bolje da su me ubili metak u glavu i ao Roki! Barem bi bio miran! Jebo im ja mater! Sedamnaest potvrda! Zna ta je to?! To je izdaja! Izdaja! To je izdaja hrvatskih nacionalnih interesa! Da se to dogodi na bojitu, da ti na bojitu hoe, ta ja znam, zaduit dva sanduka municije i pajdo ti trai sedamnaest potvrda! ta bi mu napravio?! Metak u glavu, normalno! Ubij govedo! ubre etniko, on meni trai sedamnaest potvrda! Ej, sedamnaest potvrda mi trai! Sedamnaest!...""Roki!" oglasi se Davor u tom trenu.Roki se okrenu."Tata!" viknu on ushieno. Civilima na autobusnoj stanici vjerojatno je to zvualo bedasto, ali Tata je bio Davorov ratni nadimak. Jedan ga je elektriar iz ibenika prvi tako nazvao i to se nekako primilo, ak i kod onih starijih koji su imali po troje djece."Tata!" zavapi Roki potreseno pa zagrli Davora, objesi mu se na ramena, stade ga gorljivo ljubiti, kao to gorljivi vjernici ljube kip nekog sveca, i naposljetku zaplaka. Skroz ozbiljno zaplaka. Davoru bijae neugodno."Roki, stani!" viknu on zapovjednim tonom i kratko oiani vojni invalid dvometra ga pokorno pusti."Koji ti je kurac?" veli mu Davor. "ta cmizdri? Zar se tako ponaa jedan pripadnik sedme bojne na javnom mjestu? Jesi li ti poludio? ta ti je?" "Oprosti.""Nema oprosti", kae Tata tvrdo. "Obrisi se." Ve je bilo petnaest do osam pa su otili u "Jazz", nali se s Barbarom. Roki, koji se zapravo zvao Luka, sumnjiavo je pogledao djevojku. Tata ga je umirio tvrdnjom da je ona "provjerena".

Bilo je buno u "Jazzu": studenti i novinari, slikari kojima se boja uvukla pod nokte, dreavo odjeveni raveri i osobenjaci kimali su glavom u ritmu Davoru nepoznate obrade "So Wbat" Milesa Davisa. Roki se nagnu prema Davoru."Sluaj", veli on povjerljivo. "Mi moramo ponovo djelovat." "Kako to misli 'djelovat?" "Pa borbeno.""Zato?" kae Davor. "Ti ide u penziju, a mene su demobilizirali. Zar nam nije ljepe ovako?""Nije nam ljepe, moj Tata. Nimalo nam nije lijepo", ree Luka zvani Roki. "I bit e nam sve gore i gore ako ne uzmemo stvar u svoje ruke.""Ti bi opet na uku?""Kurac bi opet na uku", veli Roki. "uke smo oslobodili, one su sad nae. Sada moramo osloboditi ovo ovdje.""Ovo ovdje?" zaudi se Davor preletjevi pogledom po "Jazzu". Sto bi se to moglo oslobaati od ljudi ije su se glave zanimale jedino za njihanje u ritmu muzike?"Jugoslavenine, etnici, ratni profiteri, verceri, komunjare...", stao je nabrajati Roki, "sva je ta gamad, moj Tata, ostala s ove strane bojita. Mene dua boli. Tu, tu me boli...", kae veteran pa uzima Davorovu ruku i stavlja je sebi na prsa. "... Tu me boli kada vidim kakva se sve stoka uvukla meu nas, u ovu nau Hrvatsku. Lijepu nau domovinu! Mi smo izdani, Tata! Izdani su hrvatski nacionalni interesi!" dreknu Roki odjednom i nekoliko se glava zaueno uspravi iznad kava i vinjaka. "Tiho!" upozori ga Davor."Ja imam popis ljudi...", kae Roki sada sasvim tiho."Kakav popis?" prekida ga Tata."Popis izdajnika. Ima jedan Srbin ginekolog...""Koji ti kurac smeta neki ginekolog?""Srbin!" naglaava Roki. "Pika mu materina, Srbin Hrvaticama radi abortuse! On ubija hrvatsku djecu!"Davor se sada protiv svoje volje nasmije i odlui neto zbog ega bi se netko drugi na njegovu mjestu kasnije mnogo puta pokajao. On je, meutim, bio isuvie ravnoduan prema svijetu, bez truna vjere da bi ita mogao promijeniti u poretku stvari, pa je lako prihvatio Rokijev grozniavi naum kao zajebanciju. Barbara je cijelo vrijeme utjela i zapanjeno zurila u Rokija."Ili, recimo, Frane Konj", nastavio je Roki."Tko?" zaudi se Davor."Frane Mareti, Frane Konj, vlasnik 'Afrodite'", objasni Luka. "On mi je prvi na popisu.""Ali on je Hrvat?""On je ubre! Ratni profiter! Njega prvoga treba ubit, sjebat i njega i njegovu bandu!""Bandu?!""Sve je to banda, moj Tata! Jesi li sa mnom?"Tata spremno kimnu glavom."Skupit emo se ti, ja, Koza, Doni, Luki, Koma... Svi momci iz postrojbe, ve sam neke nazvao. Onda kreemo u akciju. Smislio sam i ime!""Kakvo ime?""Ime za postrojbu Hrvatski demoni zla!""Ne moe", kae Davor. "Ideja mi se svia, ali ime je potpuni promaaj. Sta ti znai to Hrvatski demoni zla. Jesi li ti ikada uo za demone dobra? Nisi! Demoni dobra ne postoje, znai da je potpuno besmisleno naglaavati da se radi o demonima zla. Razumije?"Roki ga zamiljeno gleda, ne ini se ba da razumije to mu Tata govori."Ne valja, kae?" kae on razoarano."Ne valja", veli Davor. "Najprije, zato to je glupo i, dva, zato to kada napravi skraenicu dobije hadeze. Ti, recimo, nekoga ubije i skraeno potpie Hrvatske demone zla, a onda policija goni Hrvatsku demokratsku zajednicu. Pa ne moe zajebat nevine ljude."

"Jebote, u pravu si", sloi se Roki."Treba nam nekakvo skroz drukije ime", stade Davor angairano objanjavati. "Nekakvo ime koje e naglaavati da smo mi goodguysi, da se mi borimo za pravednu stvar. Da smo, u vjenoj borbi izmeu Dobra i Zla, mi na strani Dobra. Razumije? A ne nekakvi Demoni zla. Kako ti je samo takva budalatina pala na pamet?" ljuti se Davor. "Dobroime, Roki, dobro ime nam treba.""Dobri hrvatski vojnici!" bubnu Roki."Ne valja", kae Davor, "fali malo poezije u tome.""Bijele strijele", javi se tada Barbara."Bijele strijele!" viknu Roki ushieno."E, jebi ga", kae Davor. "Moemo se isto tako zvat i Crveni koralji! Nego, sluaj ovamo..." veli on uzvieno. "Sveti ratnici!""Sveti ratnici", ponovi Roki oduevljeno. "Sveti ratnici Hrvatske!""Ne dolazi u obzir", ree Tata, "to ima istu skraenicu ko i Socijalistika Republika Hrvatska. Dosta je Sveti ratnici. Jebi ga, kad kae 'sveti ratnici' odmah ti je jasno da se radi o Hrvatima.""Sveti ratnici!" viknu Roki ustajui pobjedniki podignutih ruku. Studenti i novinari, slikari kojima se boja uvukla pod nokte, dreavo odjeveni raveri i osobenjaci zapanjeno ga gledaju. "Onaj tvoj prijatelj", kazat e Barbara te noi, "je predivna osoba.""Misli?" veli Davor."Ima jako lijepu svijetlozelenu auru.""Hoe da ti liznem macu?""Mmm."Davor se uvlai pod plahtu, ljubi joj krilo, otre mu kovrdice ulaze u nos i to ga smeta."I ti e zbilja poi s njim?" kae Barbara u neko doba."S kim i kamo?""Pa s Rokijem... Osveivati se Srbima i ratnim profiterima?""Poi u u pizdu materinu!" kae Davor najednom bijesno. I sam se zaudio tom bijesu u sebi. "Barbi, on je lud! Uasno je, ali valja biti iskren on je lud", veli momak sada smirenije. "Ne znam je li takav bio prije rata, ali sada je lud ko kupus i bolje ga je izbjegavati.""Svejedno, ima krasnu auru", ree Barbara sjetno.4.Mirko je pogledao krunicu objeenu o retrovizor pa sebe u retrovizoru. Nasmijeio se. Bio je negdje u Lici. Unato srpnju, bilo je svjee ovdje. Hladan je vjetar ulazio kroz prozor auta, no priroda je bila prelijepa. Pod zelenim svodom kronji visokih bukava, vitkog drvea to je raslo iz naslaga trulog lia kroz koje su ponegdje provirivali bijeli klobuk gljive ili krunica ciklame, bilo je polumrano. Casak kasnije cesta bi izbila izmeu livada posutih utim cvjetovima maslaka, gdje se u daljini plavio Velebit s bijelim kapicama snijega na vrhovima, i odjednom bi sve postalo svijetlo i nekako toplije. Mirko je bio sretan i trubio je kravama, jednoj to je pasla stranjicom okrenuta cesti viknuo je "Mrdniguzu!" Valjda nenaviknute da im se ljudi javljaju, krave uglavnom nisu dizale njuke iz trave. "Utipak!" viknuo je Mirko ushieno u hotelu u kojemu se zaustavio da objeduje. "Imate utipke! Domae utipke!" ustanovio je oduevljeno irei ruke. Mrava konobarica, koju je upravo bio pregazio stampedo vicarskih hodoasnika u Meugorje, srameljivo se nasmijeila otkrivajui karijesom dobrano naete prednje zube. "Donesite mi naravni s gljivama, pomfrit i graak, salatu od rajice, pivo... Koje pivo imate?""Oujsko.""Samo oujsko?""Samo oujsko.""Odlino, donesite mi onda jedno, moje omiljeno oujsko pivo, a kasnije, kada sve fino smaem, kruhom obriem tanjur i poliem prstie, molim vas duplu kavu s mlijekom, au vode i dva"... da naglasi tu koliinu Mirko podignu

uvis kaiprst i srednjak kao da na nekom sastanku trai rije... "dva domaa utipka s marmeladom od ipka. Kako se to krasno rimuje", primjeti on, "utipka ipka!"Konobarica se jo jednom osmjehnu i na svojim tankim noicama, koje su pomalo tuno izgledale ispod umrljane tamnocrvene suknje, ode u kuhinju.Poslije objeda Mirko se zadovoljno spustio u naslon, malo skliznuo u stolici, zapalio cigaretu i zabacio glavu putajui dim prema stropu. Zurei u pranjave i poutjele pravokutne lustere s dugim neonkama osjeao je kako se napetost povlai iz njega kao val kad se povue niz uglaan pijesak. Treperava radost pomalo se gasila u spokoju."Mirko ti si jeba", proaptao je posve nesvjesno. "Ti si jeba. Starfucker."Sve, sve, sve, sve je dobro ispalo! O, Isuse! Kako je sve dobro ispalo! Najprije na hrvatsko slovenskoj granici pa onda u Sentilju:"Dokumente molim... Imate li to za prijavit.""Nita." "Idete u oping", kazao je carinik sveznalica podsmjeljivo, a Mirko je kimnuo glavom tjeskobno se nakezivi. Ljubiasti tambilj tresnuo je u njegovu putovnicu i on je bio u Austriji. Uskoro potom u Grazu. Lako je naao gotovo potpuno opustjelo parkiralite. Osim crvene vedre uz koju je bio njegov ovjek, na golemom asfaltiranom platou veliine dvaju nogometnih igralita moglo je biti najvie dvadeset auta. S plavom kosom poeljanom uz tjeme i skupljenom na potiljku, pomno ureene svijetle brade, u majici na pruge i modrim kratkim hlaama, tip je pio pivo iz limenke. Jedna je limenka ve bila zguvana na tlu, dok su etiri u razderanom najlonskom omotu jo stajale na haubivedre."Dolazim iz Hrvatske", kazao je Mirko spustivi prozor. "alje me Frane." Tip je ravnoduno zurio u njega. "Frane Konj", objasnio je Mirko. "Konj... Konj, Frane Konj.""Konj?" napokon je kazao ovjek s plavom bradom."Da.""Konj s horsom", rekao je nasmijavi se, i Mirko je definitivno znao da razgovara s pravim.Traio je od Mirka da ga slijedi u autu, upravo kao to je to prije nekoliko dana i lihvar traio. Mirko sam ne bi znao nai to mjesto, petnaestak, moda i dvadeset kilometara od grada. Kao da se naao u njemakoj TVsapunici: bijelo obojena vila s vratima, prozorima i balkonskim ogradama od tamna rezbarenog drva, s puno srcolikih rupa. Rua penjaica na fasadi, kamin od crvene cigle u vrtu i staza od kamenih ploa do njega. Travnjak na kojemu je usnuo irski seter. Plavi mukarac s kosom svezanom u rep traio je od Mirka da ostavi otvoren auto.Na trosjedu presvuenom jarkocrvenom koom, jarkocrvenom kao da ga je netko umoio u lak za nokte, u prostranoji svijetloj dnevnoj sobi, umrkujui kokain s niskog stoia s mjedenim nogama i ploom od crnog stakla, primio ga je mukarac neobino nizak i crnomanjast (Ciganin moda?) u kariranoj koulji kratkih rukava. Mirko se zapanjio kad se ovaj poe eati po okruglom dlakavom stomaku. Bio je samo u gaama. Bijelim pamunim gaama! Noge su mu bilekratke, crne i dlakave, bio je bos."Ja sam Wittgenstein!" kazao je ustro pruajui ruku."Mirko.""Moja prabaka je bila Hrvatica", kazao je mali."Zbilja?""Iz Karlovca. Moj pradjed je tamo slubovao. On je bio asnik. Sto ete popiti?""Bilo to?""Mogu li vas ponuditi...?" upitao je diler pokazujui na stol s prugicama kokaina." "Ne bih, hvala." "Cbivas?" "Moe."Potojn su obojica sjeli i neko vrijeme utei pijuckali. Izvana se ula prskalica za travu i hihot neke ene. Na stalku u uglu sobe, u etvrtastoj posudi od stakla na pijesku je leao nekakav golemi runi guter. Mirko je najprije pomislio da je ivotinja mrtva i preparirana, a onda reptil otvori oi i to ga malo ak i uplai."Jeste li gledali Basic instincP." upita debeljko iznenada."Molim?" zaudi se Mirko."Basic lnstinct sa Sharon Stone?"

"Nisam.""Sharon Stone", veli debeli zadovoljno, "ta se dobro jebe."Sada ponovno ute. Runi guter sav od naborane sive koe, s bodljama na hrptu, ponovno je zatvorio oi. ena koja se hihotala sada pjeva neku pjesmu u kojoj se u refrenu valjda dvadeset puta ponavlja stih "mi smo djeca Alpa". Prolo je moda cijelih pet minuta prije nego se diler ponovno oglasio: "Vas se ne sjeam. Novi ste u ovome poslu?""Ne mogu vam priati o tome", kae Mirko."Okej", sloi se Wittgenstein, "o emu se ne moe govoriti o tome je bolje utjeti."Tada se na vratima pojavio tip s bradom."Okej?" upita Wittgenstein. Plavi kimnu glavom. Wittgenstein onda ode iz sobe pa se nakon minute ili dvije vrati i spusti na stol pred Mirka neseser. Nikakvu aktovku s poslaganim svenjevima novanica, kako se to dade vidjeti u filmovima i kako je Mirko oekivao, ve neseser, torbicu u kojoj se nosi pribor za osobnu higijenu, od plastike, runu svijetlozelenu torbicu s naslikanim potonicama i patentnim zatvaraem na vrhu. Taj predmet nije ak ni nov. Mirko se zapilji u njega."Zar neete pogledati?" upita diler napokon.Mirko, vie stoga to se to oekivalo od njega nego od znatielje, povue zatvara i ugleda nekoliko svenjeva novanica od po tisuu maraka naguranih u neseser. Negdje duboko u sebi osjeti potmuli bijes zbog tolikog novca i ljudi koji ga posjeduju, ali nita ne kaza. Nezainteresirano, kao da se u neseseru nalazi neija raupana etkica za zube, pasta i ampon, zatvori torbicu i pogleda dvojicu Austrijanaca."To je to?" kaza on."To je to", potvrdi Austrijanac."To je to", pomisli Mirko ispijajui zadnji gutljaj kave. Nakon tko zna koliko tjeskobnih noi s uasnim snovima, noi u kojima, ustravljen od batinaa, uope nije mogao usnuti, sino je u jednome motelu prvi put spavao vrsto i duboko. Probudio se teak kao medvjed tek u jedanaest i onda izleavao do podne. Osjetivi miris iste posteljine u jednome je asu zajecao od sree.Sada mu vie nitko nita ne moe. Odnijet e sutra Frani Konju njegov prljavi novac i onda neka ga pusti. Nekako e ponovno urediti restoran, ono bi moglo biti posve dobro mjesto. Moda bi osim jela po narudbi mogao uvesti i dnevnu ponudu marendi. Ne valja biti previe ekskluzivan, ne isplati se. est mjeseci bit e dovoljno da vrati dug. Svebi opet moglo biti dobro. Sve bi moglo biti dobro. Seejou later aligator... Sutradan u isto vrijeme Barbara e na trosjedu sjediti podvijenih nogu i itati. Davor se upravo istuirao, vezao runik oko pasa pa se kezi u ogledalo u kupaonici. Malim karicama pokuava oiati dlaice u nosu, ali ga zbunjuje to to je u odrazu lijeva strana na desnoj,a desna na lijevoj. Nikako da uhvati dlaku izmeu noica. Naposljetku ugleda Barbarinu pincetu na porculanskoj polici ispod zrcala pa odusta od sisanja i puno uspjenije stade cupkati dlake. Nije da je bezbolno kada istrgne dlaicu iz korijena, ali je bol gotovo ugodna. Zvoni telefon."Javi se, ja sam zauzet!" vie Davor.Telefon zazvoni jo dva puta."Barbi, javi se!"Djevojka se, meutim, ne javlja, zvonjava ne prestaje."Barbara, pizda mu materina!" viknu Davor pa bijesno baci pincetu u umivaonik, ode u dnevnu sobu i dignu slualicu. "Molim?!""Sveti ratnici napadaju", zau se posve tiho, zavjerenikim aptom."O, Roki, ti si. to je s tobom?" kaza Davor gledajui Barbaru koja se ispruila na trosjedu i gledajui pod obrve zabijelila oima. Kao da je, boemiprosti, odapela."Sveti ratnici napadaju", proape ponovno Roki. "Gdje napadaju, koji ti je kurac?""Borbeni zadatak: napad i unitenje ugostiteljskog objekta 'Afrodita'; vlasnika ubiti...", izgovori Roki slubeno. "Roki, nemoj se zajebavat!"

"...Vrijeme izvrenja zadatka: petnaest, nula, nula. Postupi po zapovijedi!"I tu se veza prekinu."Roki!... Roki!..." vikao je Davor besmisleno. Barbara se prenu."Sta je bilo?""Kurac! Roki, onaj luak to si ga upoznala prije tri dana, sad je odluio napast kafi nekog tipa. Nekakva 'Afrodita'. Koliko je sati?""Tri manje dvadeset.""U kurac, hitno moram oti tamo! Jebo mu ja mater, ubit e nekoga!" zavapi Davor zvani Tata.5.Vru je dan, svijet je objedovao i pozaspao. Na prostirkama od rasloenih kartonskih kutija, u hladu krljavih stabala uz cestu zaspali su i prodavai lubenica. Semafori nad pustim ulicama svijetle za svoj raun, uje se sirena nekog ambulantnog ili moda vatrogasnog vozila."Evo ga, to je moj ovjek!" dreknu Frane Konj. "To je moj ovjek! Molim vas lijepo, pljesak za moga ovjeka!" vie on ustajui sa stolice i aplaudirajui podignutim rukama kao da je u "Afroditu" uao strijelac pobjednikog gola u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. Jedan konobar mjeri koliine pia u bocama iznad anka, drugi unosi brojke u biljenicu, a Zdena i onaj njegov krezubi prijatelj za jednim stolom igraju jamb."Sta je ovo?" buni se Frane. "Rekao sam 'Pljesak za moga ovjeka! Ajmo, svi na noge!" Konobari tada ostavie posao istadoe pljeskati, a Frane pokretima ruku pokaza dvojici batinaa da ustanu pa se i oni nevoljko pridruuju ushitu. Mirko stoji na vratima s malom sportskom torbicom na ramenu i smijei se premda je odluio biti ozbiljan. "Dosta je!" viknu sada Frane Konj i aplauz prestade. "Vas dvojica ste slobodni, vratite se u pet", kae on konobarima. "Ajmo, za minutu da ste vani!... Zdena, zakljuaj vrata, a ti Mirko doi ovamo. Sjedi ovdje kraj mene."Mirko prilazi i sjeda, sportsku torbu sputa na stol. Onda izvadi rubac iz depa i otre znojno elo pa se jo jedanput srameljivo nasmijei lihvaru koji ga gotovo zaljubljeno gleda. "Vrue", kae Konj. Mirko kimnu glavom."Zvao sam sino Wittgensteina, on mi je kazao da je sve bilo u redu. Ti nisi imao nikakvih problema na povratku?" "Nita. Sve je bilo okej.""Ti si bog!" veli Frane ushieno. "Ti si bog!... On je bog!" objasni lihvar Zdeni i krezubome, koji su se smjestili za susjednim stolom. "Reci mi, ta e popit?" "Neki sok", veli Mirko. "Nevene, donesi mu neki sok!" "S dosta leda", zamoli Mirko."S dosta leda!" zadera se Frane Konj. "Nego, priaj mi, kako te Wittgenstein doekao. Jesi li ruao kod njega." "Popili smo pie", kae Mirko."Pie?" kae Konj saalno. "Joj, Witti je nepopravljiv. Zna, ja njega znam, brat bratu, petnaest godina, nema ta nismo zajedno proli. U tih petnaest godina ja sam njemu, neu ti lagat, najmanje petsto puta platio ruak. Zna li koliko je puta on mene poastio. Ajde reci, ta misli koliko je puta on meni platio ruak?" "Sto puta", bubnu Mirko."Triput", ree Konj alosno. "Triput. Jebi ga, vabo je to." "Austvijanac", ispravi ga Neven."To je isto", veli Frane. "Oprosti, nestrpljiv sam, je li to lova?" upita on pokazujui na torbu. Mirko kimnu glavom pa otvori torbu i iz nje izvadi neseser to ga je donio iz Austrije. "Stavio sam u torbu, bilo mi je nezgodno nosit ovako", objasni on pruajui neseser. "Evo ti, nita nisam dirao, kako sam dobio, tako sad tebi dajem. Poto kupio poto prodao." Lihvar bojaljivo uze svijetlozelenu plastinu torbicu s naslikanim potonicama, otvori je i izvadi svenjeve novanica, prebroji ih na brzinu i prelista kao to se listaju piloviigraih karata. Onda poljubi jednoga."Bravo, Mirko! Bravisimo! Ti si moj najbolji ovjek! Znam, znam, ne mora mi nita objanjavat ovo je bila samo epizoda za tebe, tvoje pravo ja je jedan rasni ugostitelj, jedan prvorazredni vlasnik restorana, ali, ako ti ikad padne napamet da promijeni zanimanje, volio bih da zna: moja vrata su ti uvijek otvorena. Meni trebaju takvi ljudi. Jednog takvog ovjeka ko to si ti ja bih zlatom plaao. Plaao bih te bolje nego sebe."Netko sada cima kvaku na ulaznim vratima, htio bi ui. Nekako nesvjesno, svi se pritajie, kao da ih je netko zatekao uneem nedoputenom. Onaj pred vratima ne odustaje.

"Zatvoveno je!" odvai se napokon viknuti mali krezubi mafija.Onaj vani sada je, vjerojatno ramenom, stao udarati u vrata. "Majmune, zatvoreno je, odjebi!" prodera se Frane Konj. "Zdena, vidi ko je, iupaj mu ui i nabij mu ih u guzicu."Gnjavator pred vratima tada ispali kratak rafal u bravu i nogom razvali vrata. Prsimice se baca unutra, otkotrlja se u stranu i brzo ustaje. Odjeven u uniformu, lica zamrenog kao da se namazao crnom kremom za cipele, on ima kratku strojnicu u jednoj ruci, dok drugom upravo izvlai pitolj zataknut za opasa na leima."Pika vam materina, da se nitko nije pomakao!" zadere se Roki uperivi obje cijevi u trojicu mafijaa i nevoljnog ugostitelja. "Prvi koji se pomakne istog trena e dobit metak u glavu! Je li jasno?!" Krezubi Neven, Frane Konj i Mirko ustravljeni sjede, dok Zdena, koji je po Franinu nalogu krenuo provjeriti tko je predvratima, stoji postrani. Prolaze sekunde, uasno duge sekunde. Vjetar, koji se iznenada pojavio niotkud, unio je sitan kovitlac praine, lia i opuaka kroz otvorena vrata u kafi. Iz daljine se uje buka grada i pakleno je vrue."Koji je ovo kurac?" prozbori napokon Frane Konj."Sveti ratnici!" kae Roki ponosno."Koji kurevi ratnici, pa ti si sam."Roki je malo zateen. Franin je zakljuak nagrizao njegovu sigurnost, oduzeo mu dio prednosti koju je stekao svojim upadom i orujem u rukama."Kurac sam sam, moji ljudi su rasporeeni oko kafia", kae on vidno zbunjen."Seve", veli Neven prezirno.Sveti se ratnik sada razbjesni, podie strojnicu i ispali rafal u ank. Pucnjava strahotno odjeknu u golemom prostoru. uje se kako praskaju boce, zveket razbijenih zrcala, ahure to poskakuju na mramornome podu. Frane, Mirko i dvojica batinaa skau na pod. Mirko otpuza do jednoga separea ozidanog crvenom ciglom, a Frane je zalegao iza duguljastog betonskog pitara s izljevenim ukrasima i umjetnim fikusima usaenim u treset."Sta je, pike?!" dere se Roki u jezovitoj tiini koja je nastupila po njegovom divljanju. "Frka, je li? Gusto?!... Ostale suvam pare ovdje na stolu!... Ali, boli vas kurac sada za pare sada treba guzu spaavat!... Pizda vam materina lopovska! Tako ste uvali guzice i onda kada smo mi ginuli ko krave u klaonici!""Jebote, pa ti nisi poginuo!" pobuni se Frane Konj iza svojega fikusa."Nisam poginuo, ali sam ostao invalid!""Bome jesi", proape Frane. "ta kae?!""Nita. Nita nisam rekao.""I bolje ti je. Bolje ti je da uti. to bude manje govorio, due e ivit."Na nekoliko trenutaka svi su uutjeli. Neven se puui na laktovima primie anku, a Mirko razmilja da se nekako iskrade do zahoda i mugne kroz prozor."Oprosti, smijem li upitati koja je svrha tvojega posjeta?" kae Frane Konj slatko."Osveta!" veli Roki tvrdo. "Osveta svih onih Hrvata koji su poloili svoje mlade ivote na oltar domovine.""Ali ja imam Spomenicu domovinskog rata", kae Frane."Ja je nemam", odgovara mu Roki."Birokracija", veli Konj alosno. "Moda te nema u kompjutoru?""Jebo te kompjutor, da te jebo kompjutor!" bjesni Roki. "ta je vanije: bit u kompjutoru ili bit na bojitu? Sta je vanije?!""Pa normalno da je vanije bit na bojitu", sloi se Frane."Roki, kakav je ovo cirkus?" upita Davor koji se u tom asu pojavio s Barbarom na vratima."Tata, doao si!""U pizdu materinu, sjebo si ovjeku bravu!" ree Tata ne obazirui se na suborca, toboe zamiljeno gledajui tetu koju je Roki napravio svojim ulaskom u "Afroditu". Kao da hoe odvui Rokijevu panju na drugu stranu. "Pucao si u vrata?!" udi se Davor. "Brava plus vrata to ti je najmanje dva soma maraka tete. Pajdo moj, ti si totalno lud..."

"Tata, pusti sad bravu i vrata, jebala te i brava i vrata", ne da se Roki. "Jesi li ponio oruje?""Kakvo oruje? Ja ti nemam oruja, razduio sam se kada sam se skidao." "Evo ti pitolj. Uzmi pitolj, ja imam bombu." "Roki!" javi se Frane Konj. "Zove se Roki, je li?..." "Ti tamo umukni!" viknu Roki. "Da te nisam uo... Tata, uzmi pitolj."Tata uzima pitolj, Roki skida bombu s petljice na prsima. "Koga si to poveo sa sobom?" kae on pokazujui na Barbaru."Barbaru", veli Davor zbunjeno. "S njom sam te upoznao prije neku veer.""S njom me nisi upoznao!" kae Roki nervozno. "Tata, neto mi muti. Lae mi, Tata!""Roki, ne budi lud, s njom si u utorak naveer sjedio u kafiu!""Jebe me, Tata, nisi bio s ovom enskom. Jebe me u zdrav mozak! Nisam to oekivao od tebe. Kad me ova gamad zajebava, to jo mogu i razumjet. Ali kada me ti izda... Ubit u te, Tata!" zavapi Roki okreui strojnicu prema Davoru."Stani!" viknu tada Barbara. "Stani malo, sjetila sam se."Djevojka s lea smaknu svoj ruksak od crvena nepromoiva platna, ruksak s uivenim znakom yina i yanga, otvori ga hitro i izvadi plavu periku iz njega. Namjesti je na glavu."Je li sad u redu?" kae ona.Roki je gleda dugo i sumnjiavo."Tata, oprosti. Oprosti to sam posumnjao u tebe", veli on pokajniki. "Zna kako je, u borbi je ovjek napet. Hoe li mi moi oprostiti?""Sve je okej, Roki. Smiri se, sve je okej", kae Tata.Krezubi je Neven u tom asu, u strahu da ga se ne uje, grizui donju usnu onim patrljcima od zuba u gornjoj eljusti, izvlaio kalanjikov skriven iza gajbi pia u ormariu pod ankom. Razbijeno dno neke etvrtaste smee boce, vjerojatno od viskija, bilo mu se zabolo u nadlakticu i sada ga je boljelo ko vrag, iz rane se cijedila krv. Otkaio je okvir s mecima, provjerio je li pun i zakaio ga na puku. Onda je ponovno zavukao ruku iza gajbi, izvukao golemi kromirani revolver i dodao ga Zdeni. U daljini se tada zaue sirene. Puno sirena iji su se tonovi mijeali i bivali sve blii. Svi se pritajie i Zdena i Neven i Mirko, Frane Konj, Barbara, Roki i Davor. Mirko najvie. Piljio je u vrata WCa skupljajui hrabrost da skoi na noge i pobjegne tamo. Frane Konj je mislio kako je ba nezgodno da su mu papirii i duhan za motanje ostali na stolu.Policijski su se auti, tko zna koliko njih, parkirali pred "Afroditom". Sirene su sada umukle, uje se lupa vrata, koraci, kljocanje oruja, naposljetku metalan glas iz megafona:"Policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama! Ponavljam: policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama!""Hvala kurcu", javi se Frane Konj iza betonskog pitara. "Ve mi je dopizdilo leat ovdje.""Tiina!" viknu Roki. "Nitko nee iv iza. Sve u vas poubijat, mater vam jebem etniku!""Ajde ne seri", kae Konj, "vidi da je policija dola.""Boli me kurac za policiju", ree Roki ivano. "Sve su to etnici, ubrad koja je pila kavice dok smo mi krvarili. Da je to prava policija, da su to pravi ljudi, oni bi tebe davno ukokali i ne bi ja morao dolazit.""Ajde, prijatelju, nemoj zajebavat", veli Frane. "Pun mi te je kurac vie. To to si mi napravio deset, a moda i dvadeset tisua maraka tete u lokalu jo bih ti mogao i oprostit, ali sad me pusti na miru.""Policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama!" javi se ponovno onaj metalni glas. "Policijske snage su opkolile lokal, izaite s podignutim rukama!""Roki", veli Davor zvani Tata. "Roki, moda bismo ipak trebali prekinuti s ovim. ovjee, sranje je. Jo bi netko mogao i poginut.""Tata, ne mogu", zavapi Roki slomljenim glasom. "Ne mogu. Ne mogu ja protiv sebe, protiv svih onih ljudi koji su bili s nama u rovovima. Sjea li se, Tata?""U Zagori na izvoru rijeke Cikoleee...", zapjeva tada Davor tiho.

"...Stala braa da obrane nae domove"', prihvati Roki."Stala braa da obrane nae domove",pjevaju Davor i Roki gromko i uznosito. Roki poinje plakati, a suze mu cure niz obraze i peru crnu kremu kojom mu je namreno lice. Iza umjetnog fikusa sada pjeva i Frane Konj. Zdena i Neven ne pjevaju. ue iza anka, jedan je ubacio metak u cijev kalanjikova i namjestio na rafalnu paljbu, drugi napinje kokot revolvera.Stoji Hrvat do Hrvata mi smo braa svi,Neete u Cavoglave dok smo ivi mi,Neete u Cavoglave dok smo Uvi mi.U tom trenutku Mirko, ve izbezumljen od premiljanja, ustaje i bezglavo tri onih nekoliko koraka do toaleta. Roki instinktivno podie strojnicu i puca. Vlasnik restorana "Krokodil" pada presjeen rafalom.Osjetivi da je pravo vrijeme za napad, Zdena ustaje i puca u Rokija, ovome ispada strojnica iz ruku. Davor puca u Zdenu i on, s metkom u glavi, pada na kasu uza zid iza anka.S velikom krvavom mrljom na ramenu Roki izvlai osigura iz rune granate. Tada iza anka ustaje krezubi Neven i ispaljuje rafal po dvojici Svetih ratnika. Davor osjeti vruinu u trbuhu i prsima, a Roki, tren prije nego to e pasti i okonati svoje bivovanje u ovoj dolini suza, baca bombu. Bomba, baena iz ruke kojoj je nedostajalo zamaha, pada u betonski pitar s umjetnim fikusima."Adieu", proape Frane Konj.Strahovita eksplozija smrskala je sva stakla na prozorima kafia u koji su jo do juer dolazili obrtnici, verceri, nogometai, visoki asnici, odvjetnici i manekenke."Ubaci suzavac unutra!" dere se neki policajac. "Ubaci suzavac!epilog"Sranje", veli inspektor Petar Vidak briui maramicom naoale. "Od ovoga e se i patologu okrenut eludac.""Ima li tko iv?" pita njegov kolega Andrija Rimac."Zaudio bi se, ali ima" kae Vidak.Po mramornom je podu "Afrodite" rasuto slomljeno staklo, ahure i crna zemlja, zidovi izbueni mecima, svud uokolo krv."Jo ih nismo identificirali", kae Vidak. "Za sada je poprilino pouzdano da je onaj tamo to je pokriven zemljom vlasnik lokala, Frane Mareti. ini se da je bomba eksplodirala na manje od pola metra od njega""Uuu!" veli inspektor Rimac stresavi se od uasa."Za druge jo ne znamo koji su. Ovaj nii od ove dvojice to lee pred vratima je iv i, tko zna, moda se i izvue. Ovome krupnom nema spasa... Onaj tamo pred vratima WCa ima metak u kraljenici i, ako bude imao sree, ostat enepokretan. Mislim, djelomino e ostat nepokretan. Ona dvojica iza anka, meutim, ostali su nepokretni potpuno izauvijek. Ne bih ti preporuivao da ih ide gledati: jedan je dobio metak u oko, a drugome su one male kuglice iz 'kinderjaja' samljele facu.""Majko Isusova." "efe, ovdje je jedna enska iva!" dere se panino jedan policajac sa skroz drugog kraja "Afrodite"."iva!?""Puls joj se slabo osjea, ali ne die.""Zovi bolniare, kai im da imamo jo jednoga ranjenika", vie Rimac. "Gdje je enska dobila metak?""Nemam pojma, ne vidim ranu.""Kako ne vidi ranu, jebem li te orava.""Jebi ga, ne vidim.""Nemoj psovat!"Nekoliko minuta kasnije Barbara je leala u ambulantnim kolima pokrivena plahtom preko glave. Kola su s upaljenomsirenom jurila ulicama koje su se u kasno popodne pomalo poele puniti autima. Jedan ju je bolniar otkrio pokazujui drugome:"Pogledaj koje sise enska ima."

"Stvarno, trofejni primjerci", zadivi se drugi. "teta cure.""Ja ba i ne volim plavue", kae prvi bolniar."A meni, vidi, nisu mrske", veli drugi.Ostavili su je moda tek jednu minutu samu da lei na prijamnom odjelu bolnice i ona je kao pravi jogin, kao onaj njezin guru, predsjednik The European Association ofYogie Flyers, prestala s meditacijom i ponovno poela disati, a njezino je srce stalo jae pumpati krv. Onda je skinula plavu vlasulju, odjenula jedan plavi bolniki ogrta s vjealice, izala iz bolnice i nestala u plavom sumraku. U crvenom ruksaku s uivenim znakom yina i yanga nosila je neseser s plavim potonicama i esto tisua njemakih maraka.

Zaboravio sam gdje sam parkiraoVrelo srpanjsko popodne, jedan sat, cijelu no i jutro padala je kia. Sada uasno isparava. Plonik se osuio i Goga iznosi stolove na tekat. Kafi u kojemu ona radi zove se "Cairo". Goga je u dugoj ruiastoj majici na kojoj u visini grudi, preko dvije naslikane srebrne ruke, crnim stoji napisano "Don't touch".Mukarac u odrezanim trapericama i modrim platnenim tenisicama, tridesetih godina, neobrijan, u kariranoj koulji kratkih rukava kazao joj je dobar dan, uao u mranu unutranjost kafia i sjeo za ank. Goga se ljuti:"Zar ne moete saekati pet minuta?""Mogu", kae tip neoekivano jednostavno. Goga vie ne zna to bi rekla."Izvolite?" veli nakon nekoliko minuta perui ruke nad sudoperom."Jednu borovnicu s puuuuno leda.""Puuuuno leda", ponovi Goga smijeei se."Vrue."Upalila je ventilator na anku, za njegovu reetku vezane vrpce od sjajnog papira nervozno su zaleprale. Negdje u susjedstvu ulo se kao da netko vue ormar po podu, a mukarac je otpio gutljaj soka i izvadio vreicu duhana za motanje."Smotaj i meni", rekla je Goga.Signal Geofizikog zavoda oznaio je petnaest sati i poele su vijesti. Tip je naruio drugu borovnicu i otiao u WC. U kafi su ula dva tipa u bijelim kombinezonima zamrljanima bojom. U etiri i po, kod etvrte borovnice, Goga je saznala da se mukarac s dugom kosom skupljenom u rep zove Kreimir."Bole me oi", kazala je. "Navikavam se na lee. Jesi li primijetio da imam lee?""Ne.""Lagano su zeleno nijansirane", veli Goga unosei se Kreimiru u lice preko anka. Jel da su dobre?""Tvrde ili meke?""Meke.""Daj mi jo jednu borovnicu.""Da ti ne nakodi", kae Goga. "Ako ti nakodi, popij jedan pelinkovac."Jedan se par dugo ljubio za visokim stolom u oku. Kreimir je uo odlomke njihova zaljubljenog razgovora i bilo mu je neugodno zbog toga. Bio je gotovo bijesan."Pojest e je!" kazala je Goga. "Molim?" upitao je Kreo odsutno."Pogledaj kako je ljubi. Progutat e je ko zmija jaje... Jesi li ikad vidio kako zmija guta jaje?""Uivo?!" "Na televiziji.""Ja mislim da jesam... Zapravo, sto posto jesam, samo sevie ne sjeam kad." "To je strano", kazala je Goga stresavi se od jeze.Moglo je biti osam sati kada se negdje daleko ula vatrogasna sirena. Kafi je bio pust, Kreimir se igrao na fliperu koji je jako star i zove se "Flash Gordon". Tek povremeno, priala je Goga Kreimiru, netko zaigra na tom stroju, tako da bi ga vlasnik najradije nekome utrapio.

Natoila je sebi deci soka od grejpa, napustila ank i gledala kako Sizif u kutu nervozno zuri u srebrnu kuglu."Jebem ti mater, da ti jebem mater!" zaurlao je u jednom asu."I ja tako uvijek popizdim", kazala je konobarica suutno. "to ti je to na koulji?""to?""Ima nekakvu fleku na prsima... Evo, ovdje. Vidi? Kao da je krv... Evo ti ovdje jo jedne.""Valjda od brijanja. Ako je novi ilet, redovito se poreem.""Ja brijem noge", veli cura. "To mi je drae od depiliranja."Kreimir uti, malo je mrzovoljan."Blago vama", kae Goga."Kome?""Pa mukarcima. Vi ne brijete noge."Kreo je ubacio novu kuglu."Ajde pusti me jednu partiju", rekla je Goga.Samo je dvaput nespretno i panino zakaila kuglu palicama, trei se put ona sjurila u utrobu stroja prije nego to je uope stigla reagirati. Zamahnula je kao da e akom tresnuti staklenu plou i zaustavila se centimetar iznad nje."Sranje", kazao je Kreimir. "Sranje", sloila se Goga."Pusti da ti pokaem", rekao je mukarac i prije nego se cura snala stao joj iza lea. Stavio je ruke na njezine ruke nafliperu."Ajmo sad skupa", ree zategnuvi oprugu koja je katapultirala kuglu u igru. Dlanovi su mu bili topli i znojni, osjetila je Goga."Hopla!" viknuo je zadovoljno nakon to je uspio spasiti jednu loptu. "Jesi li vidila ovo nekad? Zna li kako se ovo zove?""Kako?""Ovo su ti kare. Ciste kare."Goga je osjeala kako je Kreimir gura bokovima naprijed. Svi na svijetu bokovima guraju fliper, ali se Goga svejedno u jednome trenu opustila i plaljivo naslonila svoj potiljak na njegove grudi odostraga. Poljubio ju je u kosu iznad uha. Kroz vrata se vidjela no bez mjeseine."Nagradna igra", kazao je Kreo."Molim?""Osvojila si nagradnu igru.""Misli?"Moda cijeli sat stiskali su se pored flipera. U jednom ju je trenu on podigao, posjeo na staklenu plou i primio za koljena odozdo."Ti bi me evio?" proaptala je cura. "Bi li me ti evio?" "Aha.""Neemo ovdje", rekla je Goga odjednom iznenaujue trijezno."Idemo kod mene", rekao je Kreimir. "Moramo najprije do robne kue, tamo sam ostavio auto."No je, kako smo rekli, bila bez mjeseine. Topla. Goga je ostavila pranje poda i WCa za sutra ujutro i zakljuala "Cairo". Pripila se rukama oko pasa uz Kreimira. Svako malo su se zaustavljali i ljubili."Zna koju pjesmu volim", kazao je Kreimir. "Moon river". "Nemam pojma. Kako to ide?""Moon river, na, na, na, na, na...""Je, znam koja je to stvar. To je stara stvar."Proli su pored tipa koji je zurio u osvijetljeni prozor iznad sebe i vikao "Zoke! Zoke, znam da si doma!" Promakli su pored kurve koja je na loem engleskom razgovarala s muterijom. Iz mraka se ulo samo pljuskanje vode u fontani uparku. Na parkiralitu kod robne kue Kreimir se zbunjeno osvrtao."Jebem ti", kae on."Staje?"

"Zaboravio sam gdje sam parkirao.""Doi da te poljubim", rekla je Goga. Poljubila ga je u usta i ugrizla za vrat. "Strano mi se svia", kae ona."Zaboravio sam gdje sam parkirao.""Kakav auto ima?""Bijeli BMW Star je jako.""I ne vidi ga?""Moda je na parkiralitu kod trnice?"Iznad zgrada je sijevnulo, tren poslije zagrmjelo, ali je ostalo jednako toplo i suho cijele noi. U svojim sobama gimnazijalke su uvrtale pramenove, Kreimir i Goga penjali su se strmom ulicom do pazara."Zna", rekla je Goga tiho, "bilo mi je malo krivo kad je Miljenko Smoje umro. Jebote, Malo misto, Velo Misto pa s tim smo odrasli!""Stari je bio jeba", veli Kreo. "Moj dida ga je poznavao."Bijelog BMWa nije bilo ni na parkiralitu pored trnice. Goga je kazala da jedna njezina prijateljica uvijek zaboravi gdje je ostavila auto. Dodue, ona je jednom i dijete u kolicima zaboravila u frizerskom salonu.Ni na parkiralitu kod starog nogometnog igralita Kreimir nije mogao nai svoje vozilo. Jedan se narkoman ljuljao naslonjen na zid pored kontejnera, jedna je maka dugo gledala naega junaka."Kako ne zna gdje si parkirao?""Jebi ga, zaboravio sam.""Pa gdje stanuje?""U Tolstojevoj.""Ajmo pjeke."I tako su se njih dvoje pjeice zaputili u stan koji je Kreimir dobio od svoje stare tetke. Tetka je umrla prije est mjeseci. Gorjelo je samo svjetlo u kupaonici. Goga je poduzetno raskopala Kreimirove hlae i uzela ga u usta."Volim te", veli on. "Volim te. Volim te.""Pazi ta govori", upozorava ga Goga, iako je, naravno, zadovoljna."Zbilja mi se jako svia.""Kako je ovo dobro", ape cura.Nekontrolirano je okretala glavu na jastuku, u jednom je trenu udarila rukom u dasku od kreveta."Boli li te?""Nita me ne boli. Prekrasno mi je. Prekrasno mi je, ljubavi. Prekrasno..."Na satu u kuhinji izbija jedan sat. Goga je usnula, a Kreimir je bio na rubu. Nita se ne uje osim povremenih automobila pod prozorom. Do nekoliko e sati svanuti. Malo poslije ut e se potpetice ena koje rade u samoposluziu prizemlju. Zvono na vratima, jednom, dvaput, triput. Kreimir ga isprva uje kao iz velike daljine, a onda se budi i ustaje. Na stubitu su dva policajca."Vi ste Kreimir Mati?""Da, izvolite.""Va je bijeli BM\X^ registracija...", policajac gleda u blok... "ST 481 NB?""Gdje ste ga nali?" kae Kreimir."U vaem je prtljaniku le ene stare izmeu dvadeset i pet i trideset godina." Ubojstvo Predsjednikova psaNeboji Tarabi, mom predragom cimeruRoko Kati znan i kao Limeni bio je jedan od onih ljudi za koje vam se ini da su zalutali na ovaj svijet, izgubljen kao komad prtljage koji je na putu iz Sidneva u Frankfurt zavrio u Ulan Batoru ili Havani. Visoko i mravo mome koje je ve u etrnaestoj poelo gubiti kosu imalo je enskast glas i vjeno zauen i suzan pogled iza debelih lea, kao da ste mu ovaj as odvalili amar, a on se pita zato, ste pobogu to napravili.

Takve je posve nemotivirane pljuske Limeni uostalom esto i dobivao. U njegovih osamnaest godina amarali su ga roditelji, strievi i_strine, susjedi, nastavnici, kolege iz kolskih klupa, tete iz duana, ak i prolaznici. Koraa tako Limeni ulicom, a neki mu dida ide ususret i dida je zbog neega bijesan. I sad, umjesto da utne neku konzervu na putu, kao to ovjek inae ini u takvoj situaciji, dida spazi jednu takvu gnjusnu pojavu, jednog feminiziranog, elavog kretena to u hodu nekontrolirano mae rukama i veselo cvrkue, pa mu prie i tras! pukne amar.Nebrojeno se mnogo puta Roku dogodio takav sluaj i pravo je udo kako je preivio sve te batine. Da je bio pametan, kao to nije, mogao je zgrnuti velike novce na onim psihoterapijskim seansama koje slue oslobaanju potisnute agresivnosti. Nekako je imao takvu njuku da je upravo poeli klepnuti.Samo ga djevojke nikada nisu tukle. Valjda stoga to Limeni nikada nije bio blie od sto metara nekoj djevojci.Neki kau da je Roko bio i pomalo retardiran, ali to nikada nije slubeno potvreno. Dapae, iao je u normalnu kolupa ju je s relativnim uspjehom, unato svim maltretiranjima profesora, i zavrio. S osamnaest i po godina stekao je asno zvanje mesarakobasiara i ivot je bio, tono se kae, pred njim, samo mu je jo valjalo vojsku odsluiti.Trebao je, dodue, biti osloboen vojske i s pravom je to oekivao s dioptrijom minus sedam na jednome i plus jedanaest na drugome oku, ali je sluaj htio da su u regrutnoj komisiji bili podnapiti veseljaci s udnim smislom za humor."Ti e, dete...", kazao je pukovnik Stevanovi, predsjednik komisije, napeto gledajui naega junaka i jedva se suspreui da ne prasne u smijeh. "Ti e da bidne..." pukovnik se osvrnu na druga dva lana komisije i mangupski namignu tajnici, "... Titov gardist!... Ho, ho, ho, ho... Titov gardist!... Ho, ho, ho, ho...""Ha, ha, ha, ha, ha...", tresao se opinski referent za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu."He, he, he, he, he...", smijao se podmuklo zamjenik opinskog referenta za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu."Hi, hi, hi, hi, hi...", cerekala se tajnica opinskog Odjela za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu."Ho, ho, ho, ho, ho...", uivao je pukovnik u vlastitoj ali. "estitam, junae!... Ho, ho, ho, ho, ho... Doi dae izljubimo."I Limeni zbunjeno prie stolu, a pukovnik ustade i, umjesto da poljubi mladia tras! zalijepi jednu vruu zaunicu novopeenome gardistu. Ured Odjela za openarodnu obranu i drutvenu samozatitu tako se tresao od smijeha da su registratori popadali s polica i na crnobijeloj fotografiji marala Tita prsnulo staklo.I tako se Roko znan i kao Limeni jednoga vrelog lipanjskog dana 1979 naao u krugu kasarne na Dedinju, uasnuto zurei u hrpu vojnikih prnja stegnutih u zaveljaj od atorskog krila. Svatko tko je bio u onoj vojsci ispriat e vam kako je najuasniji dan njegova ivota bio upravo taj, prvi dan u smrdljivoj maslinastozelenoj uniformi. Tjeskobno iekujui to e se dogoditi s tvojom nakazno oianom i prakom protiv uiju napraenom egzistencijom mnogi su od nas umalo poludjeli. Na je junak, meutim, bio u prednosti pred drugim vojnicima utoliko to je takvu munu tjeskobu osjeao cijeloga svog ivota. Ona mu, za pravo rei, nije bilo neto posebno novo."Nosi ta uniforma u spavaonica!" derao se na njega desetar Albanac. "I nemoj da me gljeda ko telje, jebem ti mater,da ti jebem mater!"A Limeni ni a ni be. Posluno se zametnuo zaveljajem ponizno oekujui najuasnija muenja i ljudsku sramotu, gaenje onoga najsvetijeg u nama, besramno iskoritavanje ovjeka po ovjeku, divlje, sadistiko iivljavanje blinjegatvoga.Kako je uostalom i navikao."Idi tamo na ljivada da broji travke", kazao mu je jednom desetar. "I nemoj da mi doe dok sve ne prebroji! Svaku travku, razume?! Svaku travku ima da mi prebroji i posije da mi preda brojno stanje, jebem ti mater, da ti jebem mater."Limeni je tada bez jednog jedinog slova prosvjeda otrao i na ledini preko puta kantine sve do poveerja, preskoivi i ruak i veeru, brojao vlati mokre trave, dok se cijela albanska zajednica kasarne zadovoljno kesila na klupi malo dalje.

"Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto ezdeset i pet... Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto ezdeset i est... Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto ezdeset i sedam...", aptao je Roko Kati kleei na travnjaku, doimajui se pomalo poput redovnika pri molitvi. Ve se bio spustio mrak, svjetlilo je jo samo neonsko svjetlo s visokog stupa na rubu tratine, i netko sa zdravim vidom teko bi se tu bio snaao."Kati!" dreknuo je tada desetar zapovjedno. "Doklje si stigao?!"Roko nita, ne uje ga."Kati, jebem ti mater, da ti jebem mater, doklje si stigao?!"Roko zvani Limeni tada die glavu pa veli:"Dva milijuna sedamsto trideset i etiri tisue osamsto..." i stade, blene iza onih svojih debelih oala, pobjegla mu misao. Sipci se valjaju od smijeha."Doljazi ovamo!" dreknu desetar. "Doljazi ovamo, jebem ti mater da ti jebem mater!"Roko spremno ustade i prie desetaru, stade mirno, a ovaj, treba li to uope naglaavati, pijunu u dlan pa mu odvali amarinu koja je tako zvonko odjeknula da je jato vrana uplaeno prhnulo s asfaltirane piste.Limeni Kati je, kako vidimo, bio uzoran novak, pravi sin naih naroda i narodnosti, pravilno odgojen da jednoga dana, kada neprijatelj nahrupi na granice SFRJ, s radou doeka geler koji e mu razmrskati lubanju.Sto se discipline tie, od jednoga se regruta valjda vie nije moglo ni oekivati.U nekim drugim vojnikim osobinama, meutim, okrutna ala komisije za regrutaciju sjala je u svoj svojoj punoi. Nabrojimo tek nekoliko ozbiljnijih vojnikih ispada Limenoga: na bojevu gaanju upucao u trbuh sirotoga pokazivaa mete; na manevrima runu bombu ubacio u rov u kojemu jeuala njegova desetina;punjenje suzavca aktivirao u vojnikom restoranu;puei na strai pored skladita municije izazvao eksplozijui poar na ijemu je gaenju etiri dana bilo angairano dvanaest vatrogasnih brigada, itd., itd.Sve mu se to, meutim, moglo oprostiti, da nije bilo najstranijega od svih grehova. Roko Kati zvani Limeni, naime, sasvim neoprostivo za Titova gardistu, nikada nije savladao onaj kruti i odluni strojevi korak. Nikako. Stupao je rairenih nogu tresui se kao padaviar, razrogaenih oiju i, tko zna zato, isplaena jezika, ritmino poskakujui svaki etvrti korak. Strahotan prizor.Tamtararata, tamtararata, tarararararatata, tamtararata, tamtararata, tarararararatata, tretalo iz golemih zvunika na krajevima goleme piste punih pet dana samo za Roka. Sam samcat je po kazni punih pet dana vjebao razbivi pritom dva para novih novcijatih izama. Vodnik koji ga je trebao nadzirati nakon tri dana je sam sebi pucao u usta. Drugi, koji je doao na njegovo mjesto, drugu je veer s tekim duevnim rastrojstvom odvezen na Psihijatrijski odjel Vojnomedicinske akademije. Tijekom lijeenja ga je zarunica napustila, a otac razbatinio, pa se i on bacio kroz prozor na petome katu.I nita.Limeni je svejedno glavinjao plazei jezik kao iscrpljen pas."Mamu mu jebem", govorio je zapovjednik kasarne, potpukovnik okovi, "svi lepo gaze, samo se onaj visoki mufljuzu prvome redu drma ko klackalica. Zaustavi stroj!"Kapetan tada dreknu "eta stoj!" i eta se ukopa na mjestu, a maleni i zdepasti Dokovi skoi sa sveane tribine i ustro odmarira do stroja vrtei golemim guzovima. Diui se na prste stade drsko odmjeravati one u prvome redu. "Pike!" proape on strasno. "Pike ste vi, a ne vojska!... Titova garda!?... Ma vidi kurca!... Pike!... Piiike!" Uto doe do Limenog. "Ti!... Ti!..." protenja okovi. "Tiii!... Mamicu ti naguzim, kako to gazi?... Kako to gazi!?!?... Jesi li ti vojnik ili... Ili... Govno!... Govno si ti, a ne vojnik!... Govno!... Titov gardist?!... Ma vidi kurca!... Pika, razume!... I gov' no!... I pika i govno!... I kurac!... I kurac i pika i govno!" I tu potpukovnik Petronije Dokovi zamahnu i, ve kakoje red s Limenim, odvali mu amar. Cijela se eta strese od udarca."Pu, mamu ti jebem!" kae okovi gadljivo. "U pritvor s njim. Dvaest dana!"

"Drue potpukovnie... Khm!" nakaljao se tada iza okovievih lea major Pribievi. "Ako dozvolite, ja imam jedno bolje reenje!"Potpukovnik okovi se namrgoeno okrenu. "Ako dozvolite", nastavi Pribievi, "drug Tito trai jednog pouzdanog, disciplinovanog vojnika za kerovou." "Kerovou?!" zaueno e okovi. "Jeste. Neko ko e da pazi na onoga njegova malog kera. Onoga... Kako ono bese?..." "Pudl?!" upade okovi. "Jeste, pudl!""A ta je po nacionalnosti?" "Ko? Ker?!""Ma, kakav ker, jebem li te u eonu kosku! Ovaj mlatimudan ovde!... Vojnik, bre!" "Hrvat.""A ta bese onaj pre njega?" "Crnogorac."Potpukovnik Petronije okovi zastade, rauna neto u sebi. Ni muha se ne uje. "Moe", ree oficir napokon. "Donesite mi dosje od vojnika pa emo da vidimo. U principu, moe."Cijela se asnika svita tada okrenu i pode natrag na sveanu tribinu. Tek se okovi u jednome trenu, kao da se neega dosjetio, zaustavi pa ponovno doe do stroja, prie Limenom i opet tras!"Pu, mamicu ti jebem!" kae. "Kerovoa!"U Uikoj 15 Roko Kati zvani Limeni pojavio se uredno podian i glatko izbrijan, u novoj uniformi s gardijskom apkom, ogledavajui se nervozno u izglancanim cipelama, krajem rujna te 1979. U velikome parku koji je okruivao vilu jednog od efova pokreta nesvrstanih, praeno blaziranim pogledom dva dokona pauna, bezglavo je tralo dvadesetak vojnika lovei jo u letu uto lie to je otpadalo s golemih javorova. Devet sati ujutro je bilo, drug Tito se zavalio jo mrzovoljan od sna u velikom konom naslonjau, u golemoj kristalnoj pepeljari na stoliu od rezbarene tikovine dar jednoga afrikog prijatelja dimila se kubanska cigara, jedna iz poiljke koja je Castrovim privatnim zrakoplovom prologa tjedna bila sletjela na Surin.U pratnji potpukovnika okovia Roko je stajao u uglu, na zidu pored njih je visio tit od koe neke praumske zvijeri oslikan udovinim licem koje se beljilo. Limeni ga pogleda pa se izbelji i on njemu. okovi ga mune laktom u rebra."Drue Tito", apne tada oprezno efu drave njegov osobni tajnik, "drue Tito, doao je novi pratilac vaeg psa."Doivotni predsjednik Socijalistike Federativne Republike Jugoslavije, jedan od voa pokreta nesvrstanih, graanin svijeta, maral JNA i trostruki narodni heroj uti, gleda vizionarski nekamo u daljinu."Drue Tito", proape opet njegov dobri tajnik, "doao je novi pratilac vaeg psa." "Moj pas", ree iznenada Josip Broz alobno. "Moj Luks... Moj Luks, sunce moje... Nikada to sebi neu oprostiti... Onakav pas..."I proplae, suze mu se cijede niz obraze."Ma ne, drue Tito, ne Luks, va pudl Bil", kae tajnik. "O vaem pudlu se radi. Bilu... O vaem pudlu Bilu!""Luks!" ne da se drug Tito. "Luks je bio pas... To je jedna tragedija. Da onakav pas pogine... A znate, mladiu, Luks je bio bolji od Kardelja... Kardelj, pih!... Kardelj je bio nula za Luksa... Ili ilas? ilas mu ne bi mogao ni vode donijeti... Takav je to bio pas... Veliki!.. Veliki pas!... Znate li to je bio Luks za Rankovia? Luks je za Rankovia bio doktor, razumijete. Doktor je on za njega bio. Redovni profesor! Akademik!... Luks! To je bio drug i komunist!... Pravi!... Eh, Luks!...""Moda bi bilo bolje da se upoznate neki drugi dan", kae tiho Titov osobni tajnik okoviu i Limenom. "Drug Tito danas ima neodgodivih dravnikih obaveza. Poite do efa protokola, neka vas on uputi u dunosti pratioca."Roko i potpukovnik izioe, tamo se iz oka jo ulo kako predsjednik kroz jecaje nabraja:"Svetozar VukmanoviTempo?!... Tempo?!... Pih!... Tempo mome Luksu ne bi mogao biti ni egrt... Ni egrt!... Ili Demal?!... Demal je bio mala beba za moga Luksa!... Dolanc?!... Dolanc?!... Ha, ha, ha, ha!... Dolanc!...""Ovo je Bilov ampon, pekir sa monogramom sedam komada, svaki dan po jedan", nabrajao je mehaniki Titov ef protokola, Vukain urii. "Dalje, etka gruba, etka fina, Bilova vetaka koska, hrana, pa dijetna hrana, za sluaj daker pokvari eludac, vitamini B, C, D i E, njegov povodac dui, povodac krai, vindjakna, vodonepropusne arapice... Dalje, Bilove igrake: maca, pliani meda, koni fudbal, pitolj s posvetom, kalibar 7.62, dar Zbora samoupravljaa kolektiva Crvena zastava iz Kragujevca..."

U nekoliko se sati Roko Kati zvan Limeni do u najsitniju potankost upoznao sa svim navikama malog ukastog pudla: njegovim ritmom obroka, vremenu koje pas provede u etnji, adresama njegovih druica, saznao je koji su njegovi termini za ianje i koja je frizura primjerena psu jednoga efa drave, koje mu prie valja itati prije spavanja, kako on voli da ga se blago eka po trbuhu i apue: "Maco moja mala". S ovim potonjim ne treba pretjerivati, kazao je Durii ozbiljno, jer je Bilov psiholog upozorio da bi to u teneta moglo izazvati krizu identiteta s nesagledivim posljedicama.Limeni je uplaeno zurio u psa koji je leei na sagu podmuklo reao u njega."Jesmo li se razumeli?" upitao je ef protokola kad je zavrio sa svojom tiradom.Od Limenoga ni glasa, ukipio se obuzet stravom. "Jesmo li se razumeli?" ponovi Durii strogo. "Razumem!" dreknu Limeni pa lupi potpeticama i salutira."Razume ti moj kurac", kae drug Vukain i tres! Roka po gubici.A Bil iznenada zalaja, Roku se uini kao da se kurva smije.Ako je ivot Limenog Katia dotad bio pakao, na dunosti dadilje Titova pudla spoznao je da i u paklu postoji VlPsalon, neke skrivene provalije pune ognja u koje dospijevaju samo povlateni grenici. Vrtei zanosno svojom ostrienom repicom ta zla sila u tijelu teneta, taj pokvareni do sri, divlji i muiavi Freddv Kruger pseeg roda svakoga ga je dana veselo vodio u nove uase.lanci na nogama bili su mu tako oglodani od pudlovih ugriza da samo to kosti nisu provirivale, dok mu na licu i rukama nikako nisu dospijevale zacijeliti kraste od njegovih pandi.Jednom ga je Bil ugrizao za zapee i nije htio pustiti, pa je Limeni tresui rukom i urlajui kao ranjeni vepar puna dvasata trao hodnicima Titove vile, dobrano preplaivi visoko dravno izaslanstvo Kraljevine vedske.Drugi put se pas priuljao usnulome Roku i izgrizao mu nos.Roko je k tomu bio kriv za trodnevni Bilov proljev, kad se avao bio zavukao u kuhinju i popio pun lonac ueglog ulja.Udri po Roku!Roko je bio kriv i za fazana to ga je Bil priklao u vrtu.Udri po Roku!Roko je bio kriv i kada je psina zapisala nogavicu generalnog sekretara Komunistike partije Kine.Udri po Roku!Vojnik Kati je jedini i iskljuivi krivac za Bilov nazeb, jer je ta prokleta i prodrljiva zvijer bila ula u hladnjau kad su mesari doli s tjednom zalihom mesa.Udri po vojniku Katiu!Tres! Tres! Tres! Tres! pljutali su amari po jadnome Limenom. Tolike batine ni on sam, a znamo da je u tim stvarima bio iznimno tolerantna osoba, vie nije mogao trpjeti. Zacijelo nijedan novak, nikada i nigdje na svijetu nije tako nestrpljivo iekivao istek vojnoga roka kao to je to bio sluaj s naim junakom.Onda se jednoga prosinakog jutra okonala njegova patnja. Bila je tog jutra valjalo okupati. A bilo je studeno, meteorolozi su priali kako je ta zima jedna od najhladnijih u ovome dijelu Evrope u posljednjih sedamsto godina. Uas jedan. Mraz je bio stegao, temper