1

Don Krsto Tomić / Trebalo je izdržati

2

3

Don Krsto Tomić

TREBALO JE IZDRŽATI

Podgrađe, 2011.

4

Izdavač:

Vlastita naklada

Odgovara:

Don Krsto Tomić

Podgrađe

21207 KOSTANJE

Lektura:

Nikolina Radmilo

Tisak:

Tiskara Poljica - Dugi Rat

Naklada:

1000 primjeraka

CIP - Katalogizacija u publikaciji

S V E U Č I L I Š N A K N J I Ž N I C A U S P L I T U

UDK 821.163.42-1 821.163.42-94

TOMIĆ, Krsto

Trebalo je izdržati / Krsto Tomić. -Podgrađe : vlast. nakl., 2011.

ISBN 978-953-96950-1-7

131223087

ISBN 978-953-96950-1-7

5

Posvećujem dobroj i voljenoj majci Perii dragoj teti č.s. Marti (Kati), koje su molitvom i ljubavlju pratile moj put.

6

Slušam glas koji mi govori: “SLIJEDI ME! Ja sam tvoja sigurnost.”

7

UPUTIVŠI MI, GOSPODINE, SVOJ POZIV:SLIJEDI ME,

NISI MI OTKRIO PLAN,DULJINU I MUKU PUTA.

ZAŽELIO SI DA SVE NAPUSTIM,DA KORAČAM S TOBOM,U ZEMLJI NEPOZNATOJBEZ IKOJE SIGURNOSTI,

DO VJERNOSTI I PRATNJE TVOJE LJUBAVI

(s jedne poklonjene sličice)

TRPLJENJE SU UDARCI KOJIMABOŽANSKI UMJETNIK KLEŠE ONO,

ŠTO JE NA NAMA KVRGAVO,HRAPAVO I RUŽNO!!!

8

9

Nekoliko napomena!

Dugo očekivano, još duže najavljeno. Konačno izlazi

okrnjeno, samocenzurirano. Nije ovo biografija niti kronika.

Ovo su fragmenti koji su dobrano utjecali na tijek života. Ovo

su skrupule koje su pratile hod mukotrpna života. Nasumice

nabacane bez reda i kronologije. Ovo je pregled koji zamračuje

obzorje i vidokrug, kamo god se okrenem.

Ovo su istine proživljene, stalno pristutne u srcu i umu, koje

prate kao sjena, i u mrkloj noći. Sve objede i komplekse nadišao

jakom vjerom, silnom voljom i ustrajnom molitvom.

Nikoga ne optužujem niti tražim ispriku. Svima sve opraštam i

za sve molim. Predhone tri knjige nisu mi donijele puno radosti, a

još manje navca. Napisah po svome bez sufliranja. Pišući liječio

svoj nemir, tražeći mir.

10

11

PUT DO OLTARA

Kao jedanaestogodišnjak odlučih postati liječnik. Zaputio sam

se upisati u gimnaziju. Na putu susretoh svećenika kojeg nisam

poznavao. Župnik u obližnjem selu. Iza kratkog upoznavanja

zapitao me gdje sam se zaputio. Rekoh da se idem upisati u

gimnaziju, jer mi je želja biti doktor. Usput sam trebao podići

svjedodžbu od četvrtog razreda osnovne škole. Nakon mojih riječi

stao me nagovarati da pođem u sjemenište. Nećkao sam se, a on

uporno navaljivao dok nisam rekao da hoću. Svećenik je bio naš mještanin i dobro je poznavao moje roditelje. Kad smo se rastali, svećenik je otišao mojim roditeljima i rekao im da sam odlučio biti

svećenik. Majka je radosno i oduševljeno odobrila moju odluku, a otac nije bio kod kuće. Istog dana susreo sam rođaka i kolegu

iz istog razreda i njega pozvao da pođemo zajedno u sjemenište. Kolega odmah pristao na moje zadovoljstvo. Vijest se ubrzo

razglasila po komšiluku. Sve oko upisa u školu uredio dotični

svećenik. Obećao svesrdnu pomoć pri polasku u sjemenište. Nisam ni pošao u sjemenište a dotičnoga svećenika su državne

vlasti uhapsile i osudile na dvadesetak godina zatvora. Kolegini

roditelji osporili polazak u sjemenište. On uporan u odluci, nakon

više mjeseci stigao u sjemenište. Udbaši i rodbina činili koješta

da napustim sjemenište. Svakodnevna obećanja i zastrašivanja. Bio sam uporan i nepokolebljiv u odluci. Mnogošto mi nije bilo

po volji u sjemeništu. Puno neprilika zadavala moja živahna

narav. U stalnoj prismotri od odgojitelja. Nakon četiri godine

provedene u sjemeništu novi šok, nezgoda. Pri kraju ljeta i početka

nove školske godine, grom iz vedra neba. Jednog jutra župnik

saopćava da su javili odgojitelji iz sjemeništa da sam otpušten

iz sjemeništa zajedno s kolegom iz župe. Nakon trideset godina

saznah razlog otpuštanja iz sjemeništa. Htjeli otpustiti kolegu, a

da prikriju razlog i mene otpustiše s nakanom da me opet prime

kad zatražim. U tim trenutcima bila mi jedina preokupacija gdje

12

nastaviti školovanje na putu svećenstva. Saznah za jednu družbu u

Rijeci. Napisao sam molbu i izrazio želju za svećenstvom. Nisam

čekao dugo odgovor, koji je glasio: “Odmah dođite!” Nisam se

s nikim konzultirao samo rekao roditeljima da idem. Majka me

podržala, opet otac bijaše na terenu na poslu, odsutan. Kupio kartu

za vlak u Rijeku sebi i majci vjernoj pratilji u životu. Dok sam

čekao svaki trenutak dolaska vlaka donijeli su telegram, poruku

iz sjemeništa iz Sinja da odmah dođem. Nisam dvojio nego pošao

vlakom u Rijeku bez preporuke i svjedodžbe. Vjerujući u Božju

providnost. U Rijeci sam susreo čovjeka direktora škole koji mi

je sve vjerovao. Upisao me u školu na moju riječ bez svjedodžbe. Naknadno sam mu je donio. Čovjek, u pravom smislu čovjek, čovjek bez zadrške. U Rijeci susretoh mnoge s kojima sam bio u

prethodnom sjemeništu. Danomice me opsjedali nagovarajući da

napustim sjemenište i da se upišem u drugu školu i da ću dobiti

stipendiju. Sva zamamna obećanja odbih čvrsto vjerujući da ću

biti svećenik. Živio sam sa Slovencima ne snalazeći se dobro. Završila školska godina i pošao sam roditeljima. U sredini ljeta

opet vijest da se ne vraćam u sjemenište jer je škola zatvorena

od državnih vlasti. Savjetuju da se vratim u bivše sjemenište. Opet šok i neizvjesnost. U bivše sjemenište nisam htio iako su

me pozivali. Bio sam vrlo skeptičan prema onima koji su mi se

iznevjerili. Pošao sam u Split i pokucao na vrata. Na vratima

se slučajno pojavio don Marko Stanić, duhovnik u sjemeništu. Rekoh razlog dolaska. Odveo me ravnatelju škole don Rafi Radici. Razgovor je bio kratak. Sve mu kazah o sebi i gdje sam sve bio. On kratko reče, da dođem čim prije. Obojica su ostavili neizbrisiv

utisak. Divni svećenici kakvih ne sretoh u životu. Zahvalan sam

im cijeli život. Dolaskom u sjemenište u Splitu završilo je moje

seljakanje po zavodima. Bilo je pokušaja da me skrenu s puta

svećenstva. Bilo je namještanja, nagovora, zastrašivanja, prijetnji

i još koješta.

Put do oltara posut trnjem i sprječavan svakovrsnim balva-nima. Sve nadvladah Božjom pomoću, zaštitom Blažene Djevice

13

Marije. Jakom željom za svećenstvom, neuništivom voljom i uz

podršku nekolicine, a navlastito majke i tete č. s. Marte. Vječno

sam im zahvalan. Bio sam spreman na svaku žrtvu da postanem

svećenik. Nikad nisam posumnjao niti izgubio nadu. Nikad

požalio što postadoh svećenik.

14

DA IH MANJE BUDE

Obećanja i prijetnje nisu urodili plodom. Pokušavalo se na

razne načine osujetiti moj plan i želju da budem svećenik. Dolazili

s obećanjima da napustim svećenički poziv. Donosili se pokloni, pozivalo u goste. Bio sam ustrajan. Pozvali me u vojsku. Odredilo

da čistim i hranim konje. Meni je bio dodijeljen konj koji grize i

udara prednjim i stražnjim nogama. Silan me strah držao kad sam

dobio opasnu životinju koju sam bio zadužen uređivati. Na glas

su bili rekli da očekuju da me konj onesposobi, možda i ubije

samo da ih “manje bude”.

Dvije godine sam uzdržavao kobilu koja me trebala ubiti, a ona

me ni dirnula nije. Potiho sam govorio nemoj ti mene udariti ni ja

tebe neću. Kad sam je vodio na pregled pred komandanta trebao

sam raportirati: “Kobila Liska bije i ujeda”. Priljubio sam se uz

konja, čvrsto držao uzde da me nije mogao ni ugristi ni udariti. Komandant nije mogao pregledati čistoću konja. Više puta sam

ponavljao iste riječi. Neopazice sam konja udario u zube i on se

vrtio te komandant nije uspio pregledati konja. Nekoliko puta je

komandant na glas ponovio: “Šteta što te ne ubije”, jedan pop

manje.

Za noćnih vježbi, kad se tražila brzina i spremnost, namjerno

bih zakasnio predmnijevajući da će se naći oni koji će moga

konja opremiti za marš. U noćnim satima su konji usplahireniji. Ja bih namjerno nešto zaboravio i na dvorištu naglas rekao da

se moram vratiti u kasarnu. Tako sam izbjegavao prigodu da

me konj ozlijedi. Imao sam sreću da je nekolicina vojnika u

potpunosti znala i prihvatila moj strah od konja i rado priskočila

u pomoć. Katolici su bili radosni kad sam s njima komunicirao. Posebno me štitio jedan Albanac koji je bio konjopotkivač. On

mi dao vrijedne upute kako se zaštiti i kako izbjeći neugodnosti

i opasnosti. Posebno sam se plašio kad je trebalo voditi konja na

potkivanje i opremanje.

15

Prijetnje i kazne me nisu pokolebale u zvanju. Započele su

svakodnevne obrade, uvjeravanja i obećanja. Nudilo se skraćenje

vojnog roka i stipendija za bilo koji studij, a posebno vojni, nudilo

se olakšice i mnogo toga preko raznih vojnika i oficira. Posebno

se istakao kapetan Radimir Antić i komandani Ivan Despotović. Posebno se trsio Ivan Despotović.

Vrlo često sam bio kažnjavan za beznačajne i izmišljene stvari. Optuživali su me da komuniciram sa svećenicima i da radim

mnogo gluplje stvari. Moja obrana je mogla biti samo šutnja. Svaki drugi čin i riječ bili su loši za mene.

16

“NOĆNA VOŽNJA”

Od prvoga dana stigmatiziran. U vojsci su svim načinima

pokušavali da napustim nakanu biti svećenik. Lijepe riječi

i obećanja nisu urodila plodom da napustim sjemenište. Iza

laskavih obećanja uslijedila šikaniranja. Vojsku sam služio u

prvoj godini u manjem gradiću u hrvatskom Zagorju u Ludbregu. Rod vojske bio artiljerija s konjskom vučom. U kasarni nije bilo

tekuće vode ni kanalizacije. Higijena na niskom stupnju. Ispod

kasarne je tekla rijeka Bednja. Počešće je dolazio jedan čovjek

s cisternom za odvoz fekalija. Vojnički konji su bili upregnuti za

odvoz izmetina. Često sam bio kažnjen cjelonoćnim prevoženjem

fekalija. Oficiri računali da ću tada promijeniti odluku i napustiti

put u svećenstvo. Sve kazne i šikaniranja me još više učvršćivali

u odluci da ustrajem na započetom putu. Jedan dan, odnosno

noć, bilo je posebno dramatično. Kad se spustio mrak, po običaju

došao čovjek sa svojom cisternom za odvoz fekalija. Upregnuo

sam konje i čekao da čistač napuni cisternu. Kad je bila napunjena

cisterna, bio je duboki mrak. Sjeo sam na zaprežana kola, a čistač

je išao ispred mene pokazujući put s malim fenjerom. Polako sam

se kretao idući uz obalu rijeke. Stao sam i držao konje na uzdi. Čistač je u jednom trenutku izbio poklopac od cisterne. Fekalije su

potekle u rijeku. Nastao je velik i jak šum od izmetina. Nenadano

su preplašeni konji pojurili. Pao sam sa stolice koja je otpala

zajedno sa mnom. Pao sam između konja na rudu. Čvrsto sam

ju zagrlio. Konji su trčali stotinjak metara i zaustavili se. Polako

sam se izvukao s rude. Sav sam bio zaprljan od fekalija. Sreća u

nesreći, nisam se udario ni povrijedio. Pošli smo natrag u krug

kasarne i nastavili prazniti septičke jame. Postao sam oprezniji. Noću nisam vidio koliko sam zaprljan. Čuo se neugodan miris

s mene, s kola i konja. Kad se počelo svanjivati mi smo prestali

odvoziti fekalije. Odvezao sam čistača i njegovu cisternu u

njegovo dvorište. Ulazeći u krug kasarne vojska je bila postrojena

17

za doručak. Jahao sam na konju. Mnogi su dovikivali “primi” što

se govori dok se ide konju. Neki vikahu: “Pope kako je bilo?”. Bilo me stid onako zaprljan prolaziti pored vojnika. Vodio sam

konje u konjušnicu. Dozvao sam kolegu i zamolio ga da mi

donese iz sobe odijelo. Zaprljano sam zavezao žicom i ostavio

u rijeci da se natapa. Nakon nekoliko dana odijelo sam dobro

oprao. Kako se približavao dan moga odlaska iz vojske osjećao

sam veći pritisak i dobivao sam sve neugodnija zaduženja.

18

BLIZU SMRTI – ŽIV U GROBU

Vojna obaveza se primicala svom kraju, sa zebnjom sam

očekivao rasplet. Učestala pitanja gdje ću nastaviti školovanje. Razni emisari s velikim ponudama. Na vidiku je bila velika vojna

vježba. Ubrzano smo se spremali. Kazaše da je to pukovnikova

vježba i da će naš kapetan biti unaprijeđen u viši čin. Vježba

će se odvijati u Beletincu. Na vježbi će biti bojevno gađanje. Naša baterija će biti zajedno s još nekoliko drugih baterija. Na

vježbama do sada bijah osnovno oruđe, na bacaču 120 profilom

sam bio uvijek nišandžija, bilo uvijek dobro i uspješno. Svi

bi bacači preuzimali elemente iza gađanja s mojim bacačem. Sa skepsom sam primio vijest da ne ću biti glavni nišandžija

osnovnog oruđa. Vijest sam sam sebi protumačio da se nešto

posebno sprema. Budno sam pazio postupke oficira i vojnika. Prije su svi zahtijevali da ja budem nišandžija i jedino povjerenje

poklanjali meni iako sam ja često predlagao da netko drugi bude

nišandžija. Svi moji prijedlozi i sugestije bijahu šapat gluhima. Kod svih gađanja proživljavao sam mučninu bojeći se nepažnje

pomoćnika i neuspjela pucnja. Kad ne iziđe mina iz cijevi onda

nišandžija mora čekati minu kada ona klizi iz cijevi. Potrebna je

prisebnost i spremnost. Svaki pogrešan potez je rizik za život svih, a posebno nišandžije. Kad su poneki oficiri svoja unapređenja

postizali na vježbama obilazili su me i poticali na što veću pažnju

i preciznost jer se sve bilježilo u njihov bonus odnosno minus.

Što se više približavao dan vježbe oficiri su nas vježbali

i upozoravali. Komandir moje baterije posebno se obraćao

nišandžijama. Govorio nešto drugačije no prije. Meni je posebno

posvetio pažnju objašnjavajući kako postaviti podlogu bacača. Učio me kako ju trebam postaviti. U meni se rodila sumnja, a sa sumnjom silan strah. Pitao sam se što to znači. Prije sam

uređivao bacač i bilo je besprijekorno dobro i dobivao pohvale za

precizno postavljanje svih elemenata na bacaču. Prije su me učili

19

da ako ne postavim pravilno podlogu, kad mina napusti bacač

za sobom povuče cijeli bacač po nekoliko metara zrakom. Po

najnovijoj odredbi podloga je imala više stupnjeva za razliku od

prije. Pomišljao sam da mi se nešto gadno sprema. Trebali smo

iskopati planšetu za bacač. To je udubljenje dva metra promjera

za metar i pol duboko u krugu. U tom udubljenju je trebao biti

bacač i uz njega nišandžija prilikom gađanja. Ostali vojnici su

bili u skloništu udaljeni pedesetak metara. Svakim danom sve

više sam osjećao strah. Nutarnji glas mi je govorio: “Bježi, ubit će te!” Stvorio sam čvrstu odluku da ne budem u planšeti

prilikom gađanja. Nikomu nisam rekao moju odluku. Odlučio

sam se tek posljednji čas povjeriti jednom Makedoncu, mom

puniocu, Trajanu Serafimovskom. U njega sam imao povjerenja. Svi drugi bijahu pravoslavci. Makedonac je bio jako plemenit i

dobronamjeran čovjek.

Uoči dana gađanja bila je jaka kiša. Blatnjave i prokisle čekala

nas kišna noć i skromno spavanje pod šatorima. Moje su misli

bile stalno uz bacač, gađanje i moje strahove. Bio sam budan

cijelu noć. Glas nutrine mi neprestance govorio: “Bježi, ubit će

te.” Noću sam smislio plan. Nikom ništa nisam govorio. Pred

samo gađanje rekao sam mom puniocu Trajanu Serafimovsko da

on povuče konopac za opaljivanje kad mu rečem. Obećao je da će

me poslušati i učiniti što rečem, a nikomu ne govoreći. Strah se

povećao kad smo dolaskom na položaj vidjeli da su planšete bile

pune vode. Izbacili smo vodu koja se prikupila. Oficiri su obilazili

položaj i pregledali bacače. Podijelile su se mine za svaki bacač

pa i za moj. Bilo je dodijeljeno po deset mina. Kad su pregledali

bacače i podijelili mine svi su vojnici osim nišandžije i punioca

u skloništu. Na brzinu sam iskopao nekoliko rupa da mogu brže i

lakše izići iz planšete. Na brzinu sam malo pogledao elemente na

bacaču i čekao daljnje komande. Kad je osnovno oruđe izvršilo

korekturu gađanja stigla je zapovijed da se spremimo na plotunsku

paljbu. Ubrzo je stigla zapovijed: “Baterija plotun puni”. Moj

20

punioc je napunio bacač i odlazio iz rova. Uskoro je stigla

zapovijed: “Pali”. Iskočio sam iz rova i izderao se: “Serafimovski

pali!” Serafimovski je potegao za konopac. Čula se pucnjava s

malim zakašnjenjem. Mina je napustila cijev bacača. Prilikom

izlaska iz bacača povukla je sav bacač za sobom i podigla u zrak

sve do četiri metra u zrak i stropoštala se u planšetu na mjesto

gdje sam morao biti. Sav sam protrnuo od straha. Bio sam kao

ukočen i tupo pogledao na bacač. Došao punioc i sav zaprepašten

gledao mene i nije mogao vjerovati što se zbilo.

Ubrzo su bili obaviješteni i ostali iz našega odijeljenja, kao i

poručnik R. Lakić. On glumeći iznenađenje sve pošalje na mjesto

našeg bacača. Nije vikao, pretpostavljam jer se u blizini nalazio

neki visoki oficir koji je pregledao ponašanja bacača. Naložio je

što prije uspostaviti bacač da ne vidi dotični oficir. Dvostruko

čuđenje, što se to dogodilo? Kako sam ja ostao neozlijeđen? I još brojna pitanja su čekala odgovor. Samo sam pokazo strah i

čuđenje. Bojao sam se bilo što reći. Svaka moja riječ gledala se

pod povećalom. Prečesto se tumačila zlonamjerno. S vojnicima

sam bio u jako dobrim odnosima i nisam imao nesporazuma. Nisam se ničim isticao, ni dobrovoljstvom ni zatezanjem, bio

sam prosječan, a nisam ni djelovao previše vojnički. Na brzinu, prije no što je došao i pukovnik pregledao bacač, mi smo ga

postavili u borbeni položaj. Vježba se nastavila, ali moj bacač

nije bio sposoban za gađanje. Kad se udaljio pukovnik, mine

koje su trebale biti ispaljene iz mog bacača odnijeli smo drugim

bacačima. U trenu vojnici iz susjednih odjeljenja saznali su za naš slučaj. Svi se pitali kako i zašto? Svi su znali za moje prethodno

gađanje i uspješnost.

Oko 15 sati završile su sve vježbe i gađanja i odmah po

završetku sve se spremalo za povratak u Varaždin u kasarnu. Poslije ručka sve je bilo spremno za povratak u kasarnu. Za sve

vrijeme ja sam potiho govorio: “Hvala Bogu za život!”, smatrao

21

sam i smatram da mi je Bog sačuvao život. Bio sam bez riječi dok

su se svi vojnici meni obraćali i pitali kako i zašto se to dogodilo. Svi su znali za moje prijašnje uspješno gađanje. Drugi oficiri, osim

našeg komandira, nisu bili upoznati s ovim slučajem i željelo se

zataškati da ne dođe do viših oficira, a posebno onog pukovnika

koji se navodno proslavio uspješnom vježbom i na sva usta primio

pohvale i nagrade. Tada sam se uvjerio da kad se čovjek nalazi u

opasnosti za život, on to osjeća i predviđa. Izbjegao sam, po ne

znam koji put, sigurnu smrt. Bog zaista upravlja životima. Moji

prijatelji su bili uvjereni da me je Bog spasio.

Idući u kasarnu tiho sam molio. Odlučio sam posvetiti posebnu

pažnju na sve zapovijedi poručnika Antelića. On je bjesnio. Prilikom marša zabranjivao mi je dodirnuti podlogu bacača. Držanjem za bacač uvelike sam si olakšavao dugo i zamorno

marširanje. Kad smo došli u kasarnu i raspremili konje i oruđe

došla je zapovijed poručnika Antelića da ja budem druga smjena

dežurnoga, to jest od polnoći do jutra. Smatrao sam da mi je to

neka vrsta kazne i odmazda. Nekoliko idućih dana se prepričavalo

sve što se zbivalo na pukovnikovoj vojnoj vježbi, a neizostavan

je bio događaj s bacačem gdje sam ja bio nišandžija. Zašto se to

dogodilo i kako sam ja sve neugodnosti izbjegao. Bojao sam se da

ne dočuje naš komandir. Znao sam kako sve budno prati poručnik

R. A. Sa svim vojnicima u našoj bateriji gradio sam najbolje

odnose. Izbjegavao sam sve konflikte i rado pomagao u potrebi. Svi su dobro znali da se ja pripremam za svećenika i da me se

zbog toga poprijeko gleda i pokušava odvratiti od zamisli. Većina

vojnika u našoj bateriji, bacača od 120 mm bili su pravoslavci iz

Srbije. Uvelike su se čudili mojim postupcima i govoru. Sa svim

vojnicima oprostio sam se korektno i zaželio sve najbolje.

Zahvalio sam Bogu koji me nadahnuo da ne budem blizu

bacača i puniocu Trajanu Serafimovskom što me poslušao i izvršio

gađanje. Još jednom sam izbjegao sigurnu smrt koju je namjestio

poručnik Radomir Antić. To mu je bio posljednji pokušaj da me

22

ubije i zastraši. Poslije nekoliko dana napustio sam vojsku i pošao

u Teologiju.

Toplo se sjećam vojnika Serafimovskoga i u srcu s ljubavlju

imam Makedonce. Smatrajući ih plemenitim narodom. Bog mu

platio i dao svako dobro.

23

MLADOMISNIČKA SLAVLJA

Velikim žarom i ljubavlju očekivao sam svećeničko ređenje

i mladomisničko slavlje. Mnoge prepreke trebalo je svladati. Milošću Božjom i velikom upornošću sve sam nadvladao. Kad sam spoznao da ću biti pripušten svećeničkom ređenju, dugo sam tražio propovjednika. Mnogi mi otkazaše. Konačno

izabrah starijeg kolegu, koji se svesrdno odazvao mojoj molbi. Svećenik rodom iz Subotice, velečasni Ivan Lazar Krmpotić. Uskoro se, nakon dugogodišnje robije, vratio svećenik koji me

potakao da pođem put svećeništva. Pri prvom susretu nakon

petnaestogodišnjeg robovanja izrazio je želju da on bude

propovjednik. Bio sam u silnoj nedoumici što učiniti?! Bojao

sam se da će u svom žaru opet nešto reći i opet nedajbože poći u

zatvor. A i svima sam objavio da mi na mladoj misi propovijeda

vlč. Ivan Lazar Krmpotić. Mladomisničko slavlje je uskoro

trebalo uslijediti. Ostao sam dosljedan kod svoga izbora. Dotični

svećenik demonstrativno nije htio prisustvovati mojoj mladoj

misi. Bio sam silno ožalošćen zbog njegova nedolaska. On je bio

i moj mještan pa je njegovo nedolaženje bilo jako upadljivo. Bilo

mnogo komentara o njegovu postupku. Sve usmjereno na moju

malenkost. Dok sam sa župnikom sve dogovarao oko mlade mise, izrazio sam nekoliko želja, ali nijednu nije uvažio. Želio sam prvu

svetu misu reći na staroslavenskom jeziku. Župna crkva je bila

malena pa sam predlagao da slavimo vani “sub divo”. Predlagao

sam da kolege bogoslovi predvode pjevanje. Bio sam u deliriju

sreće te sam sve neugodnosti i manjkavosti apstrahirao i nisam

se osvrtao.

Nakon desetak godina bio sam premješten u župu gdje je

uskoro imao bogoslov proslaviti svoju mladu misu. Propitao sam

se kod dotičnog bogoslova što ja trebam učiniti za mladomisničko

slavlje. Odgovor je bio kratak: “Ništa!” Poštivao sam želju. Jedan

od njegovih kolega mi je dobacio da bi bilo najbolje da se toga

24

dana uputim uz Klis. Slikovito se izrazio o njegovu raspoloženju. Kuću i crkvu sam pripustio organizatorima slavlja. U obiteljskom

domu bijah jedan od posljednjih među nekoliko stotina uzvanika. Pljuštile su zdravice i dobre želje. Nakon mnogobrojnih govornika

uzeo sam i ja riječ. Čestitajući na postignuću i zaželjevši obilje

Božjeg blagoslova poklonio sam simbolične darove uz nekoliko

popratnih riječi. Tiho sam došao, a još tiše se udaljio iz kuće

slavlja. Tako je završila jedna epizoda života s nelagodom u

duši.

Na zadnjoj postaji života gdje nevoljko dođoh, nakon

nekoliko godina zreo mladić uputio se put svećeništva. Otišao

diskretno iz mjesta i domovine. Nakon dužnih priprava pojavio

se kao slavodobitnik. Progamirao slavlje. Aktivirano cijelo selo u

uređenju slavlja. Cijelo selo oduševljeno njegovim svećeništvom

i spremno za veliko slavlje. Radovala me njegova odluka. Prepustio sam sve njegovoj volji. Upitao sam što očekuje od

mene. Pred nekolicinom reče da ja kratko pozdravim, jer mu

rekoše da sam dug u govoru. Bijaše čudna njegova upadica. Slušao je deset godina te mu nije trebao nitko reći jer je znao

koliko sam dug. Primio sam njegovu želju na znanje. Prepustio

sam vjernicima da sve pripremaju po njegovoj želji. Zamolio

sam kolegu don Dragana Rajkovića koji je službovao u Austriji, da održi trodnevnicu na sveopće zadovoljstvo. Uoči slavlja

došao slavljenik u župni ured s nekoliko prijatelja i iznio neke

primjedbe i želje. Saslušao sam i izrazio njegovu želju da budem

kratak u pozdravu. U tom trenutku nakostrušeno reče da ja lažem, da on nije rekao ništa u vezi govora. Silno iznenađen njegovim

riječima, uvrijeđen i osramoćen, bio sam bez riječi. Odlučih ne

biti na slavlju. Tiho napustiti slavlje. Moji suradnici me uvjeravali

da se smirim i ostanem na slavlju. Poslušao sam savjet i ostao. Svladao sam se i bio na slavlju.

Na početku slavlja održao sam najkraći govor u svećeničkoj

službi na sveopće iznenađenje. Evo mog pozdravnog govora:

25

“ČESTITAM TI, MLADOMISNIČE, I RADUJEM SE S TO-BOM I SVIMA KOJI S LJUBAVLJU PRATE MLADOMI-SNIČKO SLAVLJE. MOLIM I ŽELIM TI VJERNOST, USTRAJNOST I PLODNOST NA NJIVI GOSPODNJOJ! SRETNO!”

26

“BISKUPIJSKA LEZERVA”

Na putu do svećeništva prođoh mnoga mjesta i mnoge

škole. Slušao mnoge profesore i učitelje kao i odgojitelje. Svi

nastojali odgojiti i preodgojiti na svoj šest. Ne bih mogao reći da

su se mnogi trudili susretati i koristiti se empatijom. Nerijetko

nesporazumi da ne kažem težu riječ. Sve gledali pod povećalom. Svaki dan pun iznenađenja i zapletanja, razočaranja.

Svatko jedna i neponovljiva osoba. Nema pravolinijskih

puteva i života. Svakom čovjeku je dano nešto što drugi nema, sve dano za harmoniju svijeta. Već su apostoli preporučivali da

se razviju svi darovi Božji za opće dobro. Svakome dani darovi, da se razviju i bude blagodat za sve.

Profesor A. Gahs je često govorio da ljudi nisu cigle, a

povijest nije matematika. Ta mi se rečenica neobično sviđala

i dobrano sam je smatrao istinitom. Kao što sve rijeke teku u

mora i svi ljudski životi trebaju ići Ocu neba. Velike rijeke, a i mali potoci ukrašuju zemljovid naše zemlje kojom nam je

hoditi svome cilju. Koliko bi osiromašene zemlje i kontinenti

bili da nije potoka, rukavaca i potočića. Svaka kap uljepšava

velebni slap. U svakoj građevini je potrebno veliko kamenje

kao i sitni pijesak i razrijeđeni prah. Kad sve dođe na svoje

mjesto onda se može reći, ovo je lijepo. “Nitko nije nevažan”

reče isto tako jedan od mojih profesora T. Š. Samo sitne duše

i loši ljudi križaju i otpisuju one koji se ne uklapaju u njihov

soj. Grješan i zao čovjek je sveo drugog čovjeka na brojku i

sredstvo na svom putu sebičnih želja i uveličavanja. Tirani, satrapi i revolucionari penju se na pijedestal moći i slave preko

leđa i krvi malenih i odbačenih. Tegobno i mučno je uzdizanje

čovjeka, a posebno nekog otpisanog i poskribiranog. Mučno je i

teško dokazivanje kada se svaka pa i najmanja stavi na povećalo

“čistunaca” i “Bogomdanih” i onih koji su uvijek u pravu. Može

27

se utrošiti i cijeli vijek i ništa ne promijeniti. Teško se mijenjaju

skovane prosudbe i kad je sve unaprijed riješeno.

I u najvećim slavljima nisu rijetka iznenađenja i nepredvidi-vosti. Slavio sam najsvečaniji događaj života, mladu misu. Došli prijatelji i uzvanici. Sav uronjen u događaj dugo priželjkivan

i mučno ostvaren. Prepustio sam se ugođaju usredotočen na

samo slavlje. Prije no su počela čestitanja jedan kolega dade mi

pisamce u kojem me Ordinarij obavještava da za nekoliko dana

trebam poći na zamjenu eminentnom župniku u uglednoj župi. Nekadašnji odgojitelj pripremao se ponovo preuzeti odgojiteljsko

mjesto. Trebao mu odmor do preuzimanja nove dužnosti. Pošao

sam na zamjenu s nekoliko sitnica u putnoj torbi. Smjestio sam

se u najmanjoj sobici župnog stana s pogledom na drevni Klis i

jedan rukavac Jadra, šum lahora i rukavaca cijelog dana i noći.

U kući je živjela obitelj s dvoje malodobne djece s kojima sam

se hranio. Vrijeme većinom provodio u maloj sobici pripremajući

nedjeljne propovijedi. Skromni mali tranzistor uljepšavao slo-bodne sate. Mala komunikacija sa svijetom i kućnim osobljem

osim za vrijeme ručka i večere. Poneki ministrant znao mi

skratiti dane. Nedaleko od župnog stana u centru mjesta živjela

u samostanu veća skupina časnih sestara koje su njegovale veći

broj hendikepirani. Povremeno sam išao u samostan održati svetu

misu, a svakodnevno pričešćivao bolesne časne sestre koje nisu

bile u mogućnosti doći u župnu crkvu. Dobio sam preporuku

od župnika da pripremim dvije propovijedi za tri misna slavlja. Nekoliko dana nakon prve svete mise u kojoj sam bio okružen

brojnim svećenicima našao sam se sam na oltaru. Pred misno

slavlje neko vremena sam bio u ispovjedaonici. Izišao sam iz

ispovjedaonice, ušao u sakristiju i obučen u misnicu, pristupih

oltaru. Pun uzbuđenja vidjeh punu crkvu vjernika, a u prvim

redovima nanizane časne sestre. Svi me pozorno slušaju.

Puna crkva, a posebno prisutnost časnih sestara na svim svetim

misama mi je učinila nelagodu. Trebao ponoviti jednu propovi-

28

jed. Prostrujilo mi je kao da svi znaju što rekoh na prvim misama. Trudio sam se reći nešto novo što ne rekoh na prethodnim misama. (Za vrijeme Bogoslovije imao sam silan strah kod nastupa. Za

čudo kad sam kao svećenik nastupao nisam imao nikakav strah. Svaka čast i hvala Duhu Svetomu koji me je oslobodio svakog

straha i kompleksa.)

Sutradan rekoh u samostanu, kako su me časne sestre nagnale

na muke. One me uvjeravahu da nije prisutnost bila da mi otežaju

govor. Druge nedjelje sam se pripremio ako se ponovi kao

prethodne nedjelje. Nisam bio motoriziran. Jako rijetko sam se

udaljavao od župnog stana iz bojazni da će netko nešto zatrebati. Rijetko je prošao dan da nisam bio bilo čim zauzet. Malo sam

posjećivao svećenike, a još manje oni mene. Kadkad su me neke

obitelji pozvale na ručak ili večeru. Vrlo rijetko sam se odazivao

jer sam stalno osjećao kao neku prismotru. Nisam išao ni na

kupanje iako sam žarko želio. Bilo mi je neobično drago kad bi

me posjetio neki kolega. Nisam imao načina da počastim nekoga. Gostionica i kafić su mi bile nepoznanica. U njih nisam zalazio iz

više razloga. Bilo je to u ono doba “malte ne krimen”, posebno u

malom mjestu. Remeta je bio vrijedan, drag čovjek. Nisam imao

budilicu i često se dogodilo da bi zaspao. Rekao sam ukućanima

da me probude ako se ne probudim sam bar petnaestak minuta

prije službe.

Pred blagdan Male Gospe dolaženja hodočasnika su učestala. Češće je navraćao i gospodin župnik i to mi je bio dodatan poticaj

na čuvanje kuće. Pred blagdan Male Gospe župnik mi reče da će

biti premješten i da će doći novi župnik.

Danomice sam očekivao novog župnika kao i moj odlazak iz

župe Solina. Priželjkivao sam dan potpunog nesmetanog odmora, jer me je čekala još jedna godina studija i diplomiranje. Moje

kolege dobiše svoju župu pa sam to i ja očekivao. Slušao sam

razne verzije kao i kombinacije oko moje navodne župe. Pred

ređenje nam je bilo rečeno da nitko neće dobiti župu prije no

29

završi studij. Nismo ni mlade mise izgovorili, a počesmo primati

dekrete.

U iščekivanju svoje župe i dolaska novog župnika pred Ime

Marijino, dobih novo naređenje, skoro dekret, da zamijenim

župnika u Kaštel Sućurcu J. Barišića. On je pošao na polaganje

magisterija. Ostavio obavijest što mi je činiti za mjesec dana. Uz svakodnevno misenje i nedjeljno tromisenje, navraćanje u

samostan Službenica milosrđa gdje sam trebao podijeliti svetu

pričest bolesnim i nemoćnim. Živio sam u jako trošnoj župnoj

kući gdje življaše jedna starija žena. Silno sam bio razočaran

nad trošnošću župne kuće. Župna crkva je bila velika, prostrana

i osvijetljena. Crkva je na svim svetim misama bila dobro

popunjena. Divan ugođaj misenja i propovijedanja. Iz dimnjaka

tvornice nemilice se sijao bijeli prah. Nezdravo mjesto, a cijela

Zagora slila se u Kaštela. Divno more i plodno kaštelansko polje

neobradivo. More zbog zagađenosti nije bilo zdravo za kupanje. Godinama putujući u sjemenište rado sam iz vlaka gledao idilu

Kaštela. Godinama čeznuo za Kaštelima. Bila raj mom oku i

srcu. Znao sam da sam za kratko, ali i to me ispunjalo radošću. Nisam se ni upoznao s Kaštel Sućurcom, a nazirao se kraj moga

boravka. Župnikova domaćica kuhala je revno ručak i večeru. Nerijetko me u toku dana pozivala na kavu. Za kratko vrijeme što

bijah u Kaštel Sućurcu nisam se upoznao s nikim, a i nitko me

nije pozivao za marendu i na objede. Trebao sam biti na zamjeni

četiri tjedna, a to je brzo bilo na izmaku. Pri kraju zamjenjivanja

u Kaštel Sućurcu stiglo mi je novo zaduženje. Netom završivši zamjenjivanje u Kaštel Sućurcu rečeno je: “Pođi na Veli Drvenik”. Župnik don P. Medić bio je u bolnici. Na Velom Drveniku trebao

sam ostati petnaestak dana. Završivši zamjenjivanje u K. Sućurcu

i ne susrevši se sa župnikom J. Barišićem otplovio sam brodom

na Veli Drvenik. To mi je bio prvi dolazak na taj otok. Došavši brodom na otok nisam se mogao izgubiti. S broda se vidjela crkva

i uz crkvu župna kuća. U kući je živjela majka župnikova. Ona

30

me srdačno dočekala. Malo mjestance s malo stanovnika. Sav

otok jedna župa, a župi pripada i Mali Drvenik. Tiho i osamljeno

provodio sam dane. Danomice gledao kako mještani idu na rivu u

susret putnicima koji su se dovozili na otok. Cijelo selo kao jedna

obitelj, svi su se poznavali i svakoga novajliju rado promatrali, s

njim žele zapodjeniti razgovor. Iz župne kuće za nekoliko minuta

nađete se na rivi. More kristalno čisto, zrak ispunjen mirisima

soli i grobna tišina. Ponio sam sa sobom mali tranzistor koji mi je

poklonila teta č.s. Marta.

Svo društvo bijaše mi mali skromni tranzistor. Nemilosrdno

sam ga koristio pa sam se pribojavao da mi se potroše baterije. Svećenika niotkuda. Po prvi put sam živio na otoku. Ljudi su doista

prisniji no na kontinentu. Spremni da pomognu i skromni. Jedina

povezanost s ostalim svijetom bio je brod koji je dolazio i odlazio

jednom u dvadeset i četiri sata. Činilo mi se kao da je vrijeme

stalo. Nisam se udaljavao iz mjesta. Doista nisam zaželio živjeti na

otoku iako sam jako volio more i kupanje. Odsječenost od ostatka

svijeta pritišće posebno one više pokretljive i željne uvijek novih

zgoda i susreta. Znao sam da sam zakratko na otoku. Očekujući

završetak zamjenjivanja na Velom Drveniku poštom došlo opet

jedno prekomorsko zamjenjivanje. Dobro se znalo moje kretanje. Kad mi je završilo vrijeme zamjenjivanja prvoga dana u jutarnjim

satima otplovio sam s Velog Drvenika. Navratio se svojima u

Siveriću i uputio se na novo odredište, a bilo je Krstatice. Za ovo

selo nisam nigda prije ni čuo. Moji su se uvelike čudeći pitali!?

Otišao sam bez riječi smatrajući da mi je dužnost slušati. Propitao

sam se kako je najlakše doći do Krstatica. Vlakom do Splita, autobusom do Zagvozda, a pješice do Krstatica. Dobrano sam se

umorio pješačeći. Kuća osamljena, nikoga u blizini. Jedan seljak

Vicić otvorio mi kuću. U predvečerje sam stigao na odredište. Seljak se neko vrijeme zadržao. Htjede mi praviti društvo svu

noć misleći da sam plašljiv. Zahvalio sam se na dobroti i uvjerio

ga da nema straha biti sam. Nije mi bilo sasvim svejedno. Bilo

31

je to prvi put da sam osamljen u nepoznatom mjestu i u kući. Osjećaj osamljenosti i tišine po prvi put osjetih i u viziji vidjeh

dane koji me čekaju i počeh se na vrijeme privikavati. Rano

ujutro dođe u posjet sinoćnji znanac. Raspitivao se o provedenoj

noći. Počeo mi opisivati mjesto Krstatice i njegove pojedinosti. Kroz jutro pođoh u trgovinu. Kupio sam nekoliko sitnica. Kupih

nekoliko argo kesica i skuhah prvu juhu u životu. Komadić kruha

i nekoliko krumpira donio mi Vicić. Teškom mukom zapalih

vatru u slabašnom župnom štednjaku. Zagledanje u štednjak je

li SPOSOBAN SKUHATI ONAJ SKROMNI RUČAK. Stalno

zavirivanje u lonac i isprobavanje je li skuhano. Prisjećao sam

se kako je moja majka skromno kuhala. Nisam znao ništa o

kuhanju. Niti sam se vrtio po kuhinji niti mi je bilo drago vrtiti

se po kuhinji. Na mladoj misi reče mi sinovac star pet godina: “Striče, seka Marica može poći s tobom, ona zna skuhati jaje”. Ja

nisam znao ni jaje skuhati. Počeo sam se privikavati i polako učiti

kuhanje. Požalio sam što nas nisu bar malo poučili o kuharstvu. Prvo jelo koje sam skuhao bila je “raštika”, kupus kojeg sam

našao u vrtu. Nije mi išlo u tek. Bilo je gorko. Trebao sam prvu

vodu odbaciti, rekoše mi seoske domaćice.

Po prvi put vidjeh duhan u prirodi, njegovo branje i sušenje. Duhan zaista iziskuje puno rada i njege. Siromašan kraj i ljudi. Teško mogu u blizini naći posao, a isposna i suha zemlja skromno

uzvraća marnim težacima. Uspijeva nešto loze, duhana i krumpira. U selu je postojao jedan skromni dućan u kojem sam kupovao

poneku sitnicu. U dućan sam polazio jer sam jedino tako mogao

susresti i razgovarati se s ponekim župljaninom. Ljudi su rado

zastajkivali i nešto pitali. Autobusi kao i osobni automobili vrlo

su rijetko prolazili makadamskim putem. Svako posjećivanje ili

odlaženje nekamo bilo je moguće jedino pješačenjem. Rijetko

polazio u pohode, a još rjeđe meni dolazilo u goste. Rado bih

pošao u pohode. U obližnjim selima bilo je dragih poznanika i

kolega.

32

Dani tekli jednolično, bez buke. Čekajući novu postaju u

crkvenom služenju spremao sam se na najveći uspon u Dalmaciji. Trebao sam sredinom ljeta predvoditi misno slavlje na vrhu

Biokova u crkvici sv. Jure.

Najavio sam dolazak župniku Župe i Rašćana. Trebao sam

propješačiti brdo do rašćanske prodoline. Put nisam poznavao. Jedan mladić mi je obećao biti pratioc i vođa puta. Na ugovoreni

sat polaska mladić se nije pojavio. Nije se moglo više čekati niti

pronaći pratnju. Susjed mi opisao put i pošao sam u ime Božje na

prvo svećeničko hodočašće bez štapa i torbe i poznavanja puta. Po brdu i bespuću išao sam satima, a da nisam vidio niti susreo ni

čovjeka ni zvijer. Bilo mi je nelagodno hodati po brdu i bespuću. Sjetih se Svetoga pisma koje kaže: “Jao putu kojim nitko ne

prolazi”. Nakon dugog pješačenja dobrano izmoren našao sam se

na vrhu brijega kojeg sam trebao prijeći. Ispred mene pojavila se

prodolina, vidjele su se kuće. Ugledao sam crkvu svetoga Ivana, a rekli su mi da je blizu i župna kuća u kojoj živi svećenik kojeg

sam poznavao i s kojim sam trebao poći na vrh Biokova, crkvici

sv. Jure gdje sam trebao predvoditi misno slavlje. U sumrak sam

pokucao na župna vrata. Župnik veselo i razdragano otvorio vrata

i zaželio mi dobrodošlicu. Nakon nekoliko izmijenjenih riječi

župnik mi ponudi večeru koju sam s užitkom pojeo. Zaista mi je

trebala okrjepa kao i dodatna snaga za rano jutro i uspon do vrha

Biokova. Iza okrepe i kraćeg razgovora pošli smo na kratki odmor. Pokazavši mi sobu za konaćište, zaželivši laku noć, pošli smo na

spavanje. U vrijeme polaska župnik Ante me trebao probuditi. S

tim mislima i na put opušteno sam legao i ubrzo zaspao. San je

bio kratak. U rano jutro župnik me probudio. Na brzinu sam se

spremio. Na stolu je čekala spremna kava. Za nekoliko minuta

čuo se poklič. “Pokret!” Župljani su bili skupljeni pred župnom

kućom. Očekivao se samo znak župnika za pokret. Još za sumraka

uputili smo se vrhu Biokova. Laganim koracima kretali smo se

u polumraku. Neprestano me župnik upozoravao da ne brzam,

33

jer nas je čekao dug i naporan put. Odmoran i svjež nisam se

puno osvrtao na upozorenja župnika don Ante. Odvojio sam se s

manjom grupicom mladih i pošao nešto bržim koracima. Uživao

sam u divljini netaknute prirode. Neprestano sam gledao put

visina, put koji je bilo potrebno prevaliti do cilja. Nakon mnogo

godina plan je bio osvojiti vrh jedne planine. Vrhovi su izazov

u doslovnom i prenesenom smislu. Naime, prije mnogo godina, kao dječak popeo sam se na vrh Učke. Prisjetio sam se dalekih

obzorja. Satima sam gledo u daljine. S vremenom sam se sve

teže kretao. Pješačenje prethodnog dana nemalo me iscrpilo. Lagano odjeven penjao sam se vrhu. Pri samom vrhu izdale me

sve snage. Teška mi bila i sama košulja. Nakon dužega odmora

smogao sam snage da zadnjih stotinjak metara svladam i dođem

do cilja. Na odredište stigoh posljednji. Olakšanje je bilo svima

kad su me vidjeli da stigoh jer sam bio predviđen da predvodim

misno slavlje i propovijedam. Bilo je nekoliko nas svećenika. Ubrzo smo ispovjedili sve hodočasnike koji su željeli pristupiti

sakramentu ispovijedi. Kada je završilo ispovijedanje započela

je sveta misa. Ispred svećenika okupili su se hodočasnici i

pobožno sudjelovali u misnom slavlju. Veličanstven ugođaj. Nebo visoko u daljini i more nisko u dubini. Nezaboravan prizor

i ugođaj. Sav puk je iz punih pluća i grla gromoglasno klicao i

pjevao. Mnoštvo okupljeno netremice je sudjelovalo u misnom

slavlju. Sve je brzo završilo. Nakon misnoga slavlja za nekoliko

trenutaka bio je predviđen povratak. Tko je želio on se mogao

zadržati i uživati u planinskom zraku i divnim vidicima koji su

pucali u daljinama. Nisam se zadržavao nego sam se spremio na

povratak sa župnikom don Antom. Uslijedio je dug i naporan put

niz planinu. Sretna okolnost, bilo je idealno vrijeme za naporno

pješačenje. Iza nekolikosatnog odmora i skromne okrjepe uslijedio

je iscrpljujući put natrag bez zastajkivanja. Razgledavanje se

ostavilo za neke druge dane, kada bude više vremena i manje

umora. Moj put ne vodi samo do župnog stana pod Biokovom

34

ni u Rašćanima, on me vodi natrag u Krstatice jer sam imao već

zakazan susret. Na povratku u župni stan, domaćica župnika mi

je pružila okrepu. Bez dugoga zadržavanja i kratke okrepe uputio

sam se na svoje odredište u Krstatice. Čekao me nemali uspon

preko Rašćana u Krstatice. U kasnu noć stigoh u župni stan u

Krstaticama, sav shrvan od umora i glada. Zamolio sam jednoga

seljaka za malo kruha, a imadoh nešto sira i salame. Utaživši glad

pođoh na spavanje. Do jutarnjeg zvona nisam se ni budio. Zvono

me probudilo. Brzo se spremih i pođoh u župnu crkvu gdje su me

već čekali oni koji su naručili svetu misu za dotični dan. Kupivši nekoliko sitnica u seoskom dućanu vratih se u župnu kuću. Pun

dojmova razmišljao sam o proteklom danu.

Bio sam iscrpljen od silnog hodanja. Iza skromnog ručka sjeo

sam na kauč i ubrzo utonuo u san koji je trajao do pred večer. Da li me je netko tražio toga dana nije mi poznato, nisam čuo

ništa. U sumrak došao stari znanac. Obavijestio me da će majka

župnikova doći po stvari jer je on premješten, poći će na studije. Rano sam se digao. Nisam želio da me zateknu na spavanju. U

osvit dana požurili spremati stvari, kao da su i oni zaželjeli što

prije napustiti ovo osamljeno mjesto. Širom sam otvorio ulazna

vrata. Dan je sjao, svom žestinom sunce grijalo. Zadržavao

sam se u župnom uredu. Prepustio sam neka sami uzmu što je

njihovo, i onako nisam znao što je župno, a što župnikovo. Ubrzo

su iznijeli što je župnikovo i žurno otišli iz kuće. Na odlasku

pozdraviše se sa mnom uz želju da i ja što prije otiđem. Kuća

je zjapila poluprazna. Nije bilo mnogo župnog inventara, a ono

što je bilo bijaše jako skromno, da ne kažem loše. Lijeno su tekli

sati, a dan kao da nije znao završiti. Stari znanac i jedini češći

posjetioc, već spominjani Vicić, došao u predvečerje i nikako

se nije mogao iščuditi da nisu ništa ostavili. Već drugu godinu

idem od župe do župe kako zatreba. Novi poziv i odredište nisam

trebao puno čekati. Stigao dekret u kojem je pisalo odredište Muć

Donji. Nisam se oduševio. Kad je došao poslužitelj Krstatica,

35

pošao sam u Ordinarijat i upitah što ću sada. Rekoše da mogu

poći na Muć Donji. Pošao sam k roditeljima i pokupio ono malo

stvari i otišao na odredište. Nitko me nije dočekao niti pozdravio. Vidio šaputanje. Došao novi pop. Moj prethodnik otišao u Rim

na daljnje usavršavanje. Nakon dvogodišnjeg seljakanja konačno

sam se smirio iako sam bio jako uznemiren. U kući ne nađoh

nikakav inventar. Župnici su se prečesto mijenjali pa se nije nitko

trudio da ostavi kakav trag. Od prijatelja i nekih rođaka posudio

sam nešto novca i kupio najnužnije. Nedugo iza dolaska neki su

došli po svoj novac. Bio sam u silnim teškoćama kako vratiti

posuđeno.

36

ZAMJENJIVANJA

Od prvih dana svećeništva bio sam po zamjenama. Prije

ređenja sam odlučio, a znali su svi jer rekoh nejedanput: “Nikada neću nikomu odbiti ni jednu svećeničku uslugu ako

budem mogao uskladiti svoje dužnosti i nečije zamolbe.” Ovo

su mi češće spominjali, a ja uvijek potvrđivao. Često sam i

s radošću zamjenjivao, bilo bolesne, bilo one koji su išli na

odmor. Zamjenjivao sam po odredbi Ordinarija kao i bez znanja

Ordinarija. Zamjene su znale biti udaljene i do desetak kilometara. U prvim danima župnikovanja imao sam biciklu koju mi je

kupila majka kad je prodala sijeno, a ja bio mali maturant. Išao

sam svakodnevno oko pet kilometara na svetu misu. Bicikl mi

je dobro došao na župi jer sam imao u početku područnu crkvu

udaljenu oko četiri kilometra. Uz svoju župu i područnu crkvu

zamjenjivao sam nekoliko mjeseci bolesnog župnika. Najteže mi

je bilo kad bi mi se probušila guma, a onda pješice do udaljene

župe.

Jednom na župu nije htio doći svećenik susjedne župe i

posluživao sam punu godinu. Najteže mi je bilo što su župljani

govorili da se ja želim domoći te župe. Za sve moje zamjenjivanje

nisam želio uzimati ništa i tako sam dokazivao da ja nisam

svojevoljno tražio njihovu župu. Sve sam prepustio jednom

svećeniku, koji je povremeno dolazio za nedjeljna slavlja. Uvelike

se sve promijenilo kad sam od Ordinarija dobio motor. Vožnja na

motoru zimi i ljeti uzdrmala mi je zdravstveno stanje, a posebno

ruke i koljena. Bilo mi je lakše prema potrebi zamjenjivati

kolege.

Zamjenjivanja su se nastavila i tokom idućih dana i godina. Svim srcem i radosno sam svakome izlazio u susret. Nekima

koji su išli na odmor uskakao sam po potrebi. Župnik u Neoriću

trebao je poći na studij. Dok se pripremao za prijemni ispit

posluživao sam.

37

Dolaskom u župu Mravince i Kučine nisam mogao stalno, nego samo povremeno, zamjenjivati župnika u služenju svete

mise. Osam godina bio sam župnik spomenutih župa i često išao

na ispomoć ispovijedati za Božić i Novu godinu kao prigodom

prve svete ispovijedi i svete krizme.

Moglo bi se s pravom reći da sam zamijenio župnika koji nije

mogao iz zdravstvenih razloga poći na određenu župu. Zamolio

me da mu ustupim svoju župu. Bez velikoga razmišljanja ja sam

ju ustupio. On je na njoj ostao nekolio dana. Godinama sam morao

dokazivati dolazak u župu Omiš. Nakon dugih peripetija i jada

usred Domovinskog rata stigao sam u sadašnju župu Podgrađe. Ni

ovdje nisam bio pošteđen zamjenjivanja. Župnik iz susjedne župe

Slime bio je pošao na operaciju u Varaždin. Zamolio me, a ja sam

spremno prihvatio posluživanje dok se on ne vrati. Udaljenost

od šest kilometara lako sam prevaljivao osobnim automobilom

zamolivši razumijevanje i strpljivost župljana.

Kulminacija mojega zamjenjivanja zbila se u obljetnici

svećeništva. Bolesnog župnika župe Ostrvica, udaljene skoro

petnaest kilometara, preko četiri župe zamjenjujem. Svaki dan idem

služiti svetu misu i činim 30 kilometara. Svakodnevno utrošim tri

sata na zamjenjivanje. U dekretu piše da ga zamjenjujem dok je u

bolnici i dok se nalazi na bolovanju. Kad će zamjena prestati, ne

znam. Od 15. studenoga sam na zamjeni. Zima i hladnoća, uska

cesta i zaleđenost stvara nemale poteškoće. Pred deset godina su

me proglasili “starim”, ali sad kad im trebam poslužiti, nisam

star. U župnoj kući se smrzavam. Imam pristup samo u župni

ured. Stranke molim da dođu na ženidbene pouke u Podgrađe.

Korektno sam prihvaćen za vrijeme zamjenjivanja. Za župnih

slavlja goste sam vodio u Brela i Žrnovnicu jer ih nisam mogao

ugostiti u župnoj kući zbog nepristupačnosti i zauzetosti. U

Ostrvici nema pastoralnih suradnika ni stalnog remete.

38

IMAMO ČIST ZRAK

Po završetku studija grozničavao sam iščekivao prvo

namještenje, prvu župu. Kolale su razne vijesti, čas ovo, čas ono. Konačno sam dobio dekret za Nova Sela n/C. Nikada nisam čuo

za to selo niti sam znao kako se dolazi u nj. Podrobno sam se

raspitao gdje je i kako ću doći tamo.

Rijetko su prometovali autobusi. Došao sam u Omiš i pitao

kako doći do Novih Sela n/C. Autobusom sam došao u Blato

n/C. Dalje sam mogao pješice. Put se jako produljio. Nikako

stići. Dobar dio puta prolazi kroz nenaseljeno mjesto, pust kraj. Na putu ne sretoh nikoga. Dobro sam gledao ne bi li nekoga

sreo ili vidio. U predvečerje bijah na pogled od sela. Usput sam

primijetio neke žene kako beru lišće. Prvi put vidjeh tako nešto

i upitah zašto beru. Rekoše da beru za blago kao nadomjestak

sijena. Žene su bile iz sela u koje se uputih. Raspitivao sam se

o selu koliko je veliko, kako se živi i još koješta. Nisu mi imale

reći ništa pohvalno za selo. Konačno jedna reče: “Pope, u nas

je čist zrak!”. To mi se duboko usjeklo u svijest. Dakle imaju

čist zrak. Često sam slušao o velikim gradovima i zagušljivom

zraku zagađenom ispušnim tvorničkim dimnjacima. Imam dakle

čist zrak, to me raduje. Eto skromni seljak, evanđeoski skroman, zadovoljan malenim. A što se čini za domoći se bogatstva.

Dođoh u skromno selo daleko od civilizacije i primili me s

velikom radosti. Nikad i nigdje mi se više nije ponovio sličan

doživljaj.

39

POPE, KAD ĆEŠ OTIĆI?

Došao sam na moje odredište. Voljom starješina trebao sam

zamijeniti kolegu koji je pošao na daljnji studij u Rim. Nije dugo

obitavao na toj službi. Mjesto koje nisam priželjkivao. Mjesto o

kojem se puno govorilo, a malo se željelo, malo lijepa reklo.

Slovilo kao negostoljubivo. Službenici se mijenjali kao na

filmskoj traci. Prije no što se došlo, mislilo se na odlazak. Ratno

i poratno vrijeme učinilo svoje. Dodvoravanje protiv crkvene

vlasti uvelike je otežavalo rad i življenje u toj sredini. Rijetki su

bili odvažni zadržavati se sa svećenikom. Budno se pratilo što se

radi i s kim se župnik susreće.

Dolazak je bio najavljen. Nitko nije dočekao. Nitko dobro-došlicu uputio. Potpuna izolacija. Skromna i derutna kuća, nesre-đena crkva ili bolje rečeno crkve. Sve je tražilo potpunu obnovu, ponajviše živuća crkva. Ordinarij me zamolio da ostanem što je

duže bilo moguće. Župna crkva je jedno vrijeme bila skladište

razne robe a župni stan “milicijska’’ stanica. Sve ovo zorno govori

kakvo je stanje bilo u župi. Krasna zvona župne crkve visjela

su na nekoliko greda usječenih u župnoj ogradi. Kad bi se djeca

vraćala svojim domovima iz škole, nerijetko su u prolazu potezali

konope i zvonili. Sveopća zapuštenost i zastrašenost, apatija, a

nepovjerenje!?

Ubrzo se pročulo da je stigao novi pop. Ne zadugo stari remeta

donio je ključeve od župne kuće i župne crkve. Bez dugih razgovora

predao je ključeve i udaljio se iz župnog dvorišta. Čudan osjećaj, muk kao poslije pogreba. Već prvog jutra posjećuje me milicioner

i upozorava da se moram prijaviti u mjesnom uredu. Obećao sam

da ću to učiniti čim bude moguće. Trebalo je otići u rodni kraj i

tamo se odjaviti i s potvrdom prijaviti se za boravak i dobiti ratni

raspored, jer sam još bio vojni obveznik. Prikupivši sve potrebne

potvrde pošao sam u mjesni ured gdje su me strpljivo očekivali, a

ni meni nije bilo svejedno, jer se budno pazilo.

40

U jutarnjim satima pošao sam u mjesni ured koji je bio u

milicijskoj postaji. Pred zgradom milicijske stanice zatekao sam

milicionera. On je kratko upitao tko sam i što trebam. Kad mu

rekoh zašto sam došao i tko sam on mi je pokazao vrata mjesnoga

ureda. Ušao sam i pozdravio službenika rekavši razlog dolaska. Ponudio mi je sjedalicu i dozvolio da sjednem. Uputio mi je

nekoliko uobičajnih riječi i zatražio potvrdu o odjavi na bivšem

mjestu boravka. Reče nekoliko riječi i o mojim prethodnicima

kako su oni jako malo živjeli u mjestu i to ga je uvelike čudilo. Upitao me tko će mi voditi kućanstvo, hoće li netko živjeti sa

mnom. Živjeti ću sam i sve sam raditi, bio je moj odgovor. Bio

je veoma začuđen. Nije izrazio dobrodošlicu niti zaželio dug

ostanak u novoj sredini.

Nakon završenih formalnosti oko upisa nadovezao se nevezani

razgovor. Reče mi nekoliko pojedinosti o mjestu. Nastavio je

govor o bivšim župnicima. Neki su išli u zatvor i više se nisu

vraćali u župu. Posebno se okomio na one koji su sudski nastojali

povratiti crkvena imanja i samu župnu kuću. Na sva usta hvalio

mjesto i čudom se čudio zašto su tako malo bivali župnici u ovoj

župi. Na samom kraju uputi i meni upit: “Pope, kad ćeš ti otići?”

Kratko mu odgovorih: “Kad odem!?” Upitah ga: “Ima li još kakvih pitanja?” “Ništa više.”- odgovori. Možeš što prije otići.

Taj se susret usjekao duboko u srce i dušu. U ušima stalno

odzvanjao refren: “Pope, kad ćeš otići?” Tada sam stvorio odluku

da ću ostati što duže budem mogao. Znao sam da Ordinarij želi

isto, a velika većina svećenika nije bila zavidna na službi. Dani

su tekli lijeno. Polako sam upoznavao župu i župljane. Bilo je

više milicajaca u selu i stalno ih se moglo vidjeti o bilo kojoj uri

kako šeću ili se voze u milicijskim vozilima. Trebalo je hrabrosti

da se ljudi približe. Počelo je s djecom oko crkve i u župnom

dvorištu gdje sam iščekivao kad će se pojaviti poslije nastave iz

škole. O ministrantima za svakodnevnu misu ni govora. Nikako

ih nisam mogao nagovoriti. Dva stara crkvena zvonara, Božo i

41

Iko, revno su zvonili i održavali čistoću i urednost župne crkve. Mijenjali su se svakog tjedna. Ostali su zvonari dokle su htjeli. Do iznemoglosti. Kad se napravio zvonik nisu se mogli uspinjati

na zvonik poradi slavljenja i tako odustali. Jedan nepismeni seljak

odvažio se biti crkovnar, pastoralni pomoćnik, pravi župnikov

pomoćnik koji je počašćen komunicirao sa župnikom. Za svoje

odvažno svjedočenje nemalo je bio šikaniran. Gledao sam kako

mu krave tjeraju za porez jer ga nije bio u mogućnosti platiti

jer je bio nenormalan, a i zbog crkvene zauzetosti. Mještani su

pasivno promatrali bez ikakvih znakova revolta, negodovanja. U

ovako ozračje dođoh i bilo je jasno i razumljivo što je rezultiralo

prebrzim odlaskom župnika.

Moje kretanje i moje susretanje sa župljanima budno se

promatralo. Nije prošlo dugo vremena, bio sam politički optužen. Svima sam dao do znanja da me nije strah ni suda ni suđenja i

da me ne će zastrašiti. Nastojao sam se približiti nastavnicima u

školi i pridobiti ih da ne prijete djeci zbog odlazaka na vjeronauk. Dobrano sam u tom uspio, ponajviše jer sam s nekima u

slobodnom vremenu znao zaigrati na balote. Ujedno, promijenio

se i arogantni ravnatelj škole i situacija se bitno promijenila. Jedan od milicionera, pravoslavac koji se oženio katolkinjom

iz župe, ispod župne kuće sagradio kuću s pogledom na ulaz u

župno dvorište. I ta okolnost dobrano je kočila dolazak, odnosno

posjet župniku. Jedino jedan od milicionera bio je Hrvat sa Hvara. On me je optužio više puta sucu za prekršaj kojeg sam sretno i

povoljno riješio u svoju korist i nisam nikada bio u zatvoru iako

je cijela župa bila u uvjerenju da sam zatvoren. Milicioneri su se

uveliko trudili da me svake godine vojska pozove u rezervu. Sve

činili da odem. Davni snovi i planovi oko izgradnje zvonika silno

su me progonili, draškali. Vjernici kao i okolni župnici odvraćali

su me od ideje jer nitko nije bio uvjerenja da se to može izvesti. Ostao sam pri svome uvjerenju da mogu i hoću to napraviti. Dobio

sam sve formalnosti i dozvole kako od općine u Splitu tako od

42

Ordinarija. Dugo sam vremena i mnogo puta govorio o potrebi

izgradnje, prikupljao doprinose, tražio zidare, dovozio šljunak iz

ogorskih potoka. Sveopća oskudica i besparica, silna nevjerica i

nevoljkost. Sve sam jakom voljom nadišao i najavio dan početka

radova. Prvi čin je bio skidanje zvona s greda i odlaganje u crkvi

Male Gospe, jer se zvonik imao izgraditi na mjestu gdje su i

dosada visjela zvona. Odlučeno je da više nema nikakve zvonjave

za nijednu službu u crkvi osim za pogrebe. Mislio sam da ću ih

na taj način više motivirati i da će se brže izgraditi zvonik. Sam

sam rukovodio skidanjem zvona. Na malom motoriću “mopedu”

T-12 donio sam iz sinjskog samostana vinćkoloturnik za skidanje

zvona i za daljnji rad na zvoniku.

Nekolicina se okupila kod crkve Male Gospe u Muću Donjem. Znatiželja i skepsa u srcima. Glavni izvođač radova bio je Josip

Delaš iz sinjskoga Zelova. Nastanio se u župnoj kući zajedno

sa župnikom koji je kuhao i hranio majstora. Na stanu i hrani

ostao od početka do završetka radova na zvoniku. Nitko se nije

ponudio da bi ga primio na hranu. Da bi se radilo neprekidno

donosio sam mu marende na gradilište i tako sveo na najnužnije

troškove. Mučno je bilo prvih dana. Na rad se slabo odazivalo, a još slabije pristizala novčana pomoć. Često je bivalo da se na

gradilištu nađe majstor i sam župnik. Nakon petnaestak dana

župljani su se počeli odazivati, i to danomice sve brojnije grupe. Rasporedio sam župljane i počeli su se odazivati po ustaljenom

redu. Žene i djeca su me podržavali i to mi je bio znak uspjeha. Žene su bile hrabrije i za Isusove osude, Uskrsnuća. Prvi put u

životu osjetio sam se graditeljem, kuharom i animatorom. Prvi

dani rada na zvoniku bili su ubitačno teški, mučni i bolni. Nisam

imao snage, kondicije, a raditi ukorak s radnikom od rođenja

nije bilo nimalo lako, prisiljavao sam se i tako ga pratio u korak. Pojedinci su se znali pojaviti u blizini i ironički se podrugivati

radu župnika. Neki su govorili neka radi tko je lud i gladan. Prepotentno su dobacivali, silna nevjerica. U uspjeh poduzetog

43

rada ni najmanje nisam sumnjao. Danomice sam bio spremniji

za rad i provokaciju. U svakom poslu jako je važno raspoloženje

kojim se obavlja posao. Meni je bilo silno stalo da uspijem u

ovom pothvatu.

Poslije nekoliko dana, zvonik je provirio iz zemlje. Polako

je rastao i mogli su se nazrijeti njegovi obrisi. Očekivao sam

neku pomoć iz Ordinarijata koja nikada nije stigla. Taksirao sam

župljane novčano i radom na izgradnji zvonika. Polako su se

župljani odazivali novčano i radom. Što se više zvonik izdizao, župljani su se brojnije odazivali i dalo se naslutiti da će djelo

biti realizirano. Pothvat izgradnje odobrio je i Ordinarij u Splitu

i aktivni vjernici župe Muć Donji. Velika nevjerica i velika

znatiželja bila je prisutna kod svih susreta, kako Ordinarija tako i

svećenika, kako vjernika tako i onih drugih. Za vrijeme izgradnje

bila je velika teškoća doći do cementa. Imao sam divnu okolnost, slučajnost. Seoska mjesna zadruga je istovremeno gradila neke

objekte. Posjedovao sam cement, ali ne i dozvolu državnih vlasti

za početak rada. Zamolio me direktor zadruge da mu posudim

cement jer je bio u stisci. Rado sam mu posudio, a on mi je obećao

da će ga vratiti kad bude trebalo. Direktor se zvao Josip Šolić iz

župe Neorić, zaseok Sutina.

Kad sam rekao da mi je potreban cement direktor je uredno

dovozio i nije bilo zastoja u radu zbog cementa. Uslijedilo je silno

čuđenje mnogih kako nemam poteškoća u nabavi cementa. Ne

samo da mi je dovozio po potrebi cement nego i sve potrebno za

gradnju. Silno sam mu bio zahvalan. U svim vremenima i selima

može se naići na plemenite i dobre ljude. Ključ uspjeha uvelike

je činjenje usluga u potrebi i biti dobronamjeran. Učinjeno dobro

se pamti. Jedino dobrotom se pobjeđuje i mijenja svijet. Netko

mora započeti praštanjem i ljubavlju. Pohvale, pokloni najbrže

mijenjaju i najokorjelija srca i otvaraju sva vrata. Pohvaliti i

zahvaliti nitko ne bi smio nikada zaboraviti ako želi bolje i

uspješnije kročiti ovom stazom koja povezuje ljude i krajeve.

44

Pri završetku zvonika rad je napustio glavni izvođač. Zbio

se mali nesporazum. Trebalo je izgraditi piramidu. Novoga

majstora pronašao sam uz pomoć franjevca iz Sinja. Oni su

ga preporučili. Zvao se Luka Šušnjara iz Sinja. Nije primao

sugestija niti primjedaba. Samouvjeren i odlučan. Zahtijevao je

novu oplatu. Staru je malo nagrdio prethodnik. I on se nastanio

kod župnika na stanu i hrani. Bio je skroman i točan. Malo je pio

i malo govorio samo najnužnije. Nakon više mjeseci, a stotinu

i dvadeset i pet radnih dana posao je bio u grubo okončan. Na

vrhu je bio križ i trebalo je postaviti gromobran. Oni koji su

došli postaviti gromobran izgubili su hrabrost popeti se na vrh

zvonika skromnim stepenicama. Ja sam se odvažio i postavio ga. Konstruirao sam kavalet za postavljanje zvona. Bravar rodnoga

mjesta je izradio po mom nacrtu i dovezao u određeno vrijeme. Kad je bilo sve spremno zamolio sam vjernike da donesu konope

od svojeg blaga. Skupilo se veliko mnoštvo ljudi pa i onih koji

nikada nisu bili u crkvi. Rukovodio sam podizanjem zvona i

prihvaćao na zvoniku zvona i uvlačio u zvonik.

Kad su bila postavljena zvona uslijedilo je sveopće veselje. Zvonjava i slavljenje bilo je do kasno u noć. Tko god je htio

mogao je zvoniti i slaviti.

Na novoizgrađeni zvonik postavljen je obnovljen sat koji

je bio na pročelju crkve. Mještanin je obnovio i postavio sat. Izabrali su se novi zvonari jer su prethodni zbog starosti i bolesti

odustali. Nekoliko dana po završetku radova na zvoniku, pozvao

sam Ordinarij da dođe i blagoslovi novi zvonik. Otac nadbiskup

mons. dr. Frane Franić, rado se odazvao i svečano blagoslovio

zvonik. Priredio sam svečani ručak za oca nadbiskupa, susjedne

župnike, remete i jednoga crkovinara i još nekoliko angažiranih

vjernika. Ručak je bio priređen u župnoj kući, a kuhala je moja

majka koja je došla za tu zgodu. Sveopće slavlje i razdraganost

osjećala se u cijeloj župi. Prigodom pozdrava oca nadbiskupa u

crkvi za zvonik sam rekao da je simfonija betona i čelika koji

45

gromoglasno dovikuje selu i okolici da je još vjere u ovom kraju

i da se može još više i bolje uz dobru volju župnika i vjernika. To

je nadbiskup ponovio.

U selu je neko vrijeme bilo sve uzurpirano, župna crkva, župna

kuća kao i sva crkvena imanja, svećenici protjerivani, zatvarani, orobljavani i na sve načine šikanirani pa nije bilo nikakvo čudo

da su i sami jedva čekali otići. I ja sam nerijetko na to pomišljao, priželjkivao i tražio premještaj. No izvan se nisam dao zastrašiti.

Nije trebalo mnogo čekati. Promjene iza Drugoga vatika-nskoga koncila urodile su. Donijele mi silnih poteškoća kod

aktivnih vjernika. Smatrali su da provodim samovolju. Bilo je

nerijetko anonimnih pismenih prijetnji kao da ja ukidam njihove

običaje. Išli su po susjednim župama provjeravati. Molio sam

susjede da se pridržavaju crkvenih propisa. Nerijetki su mi

pričinjali poteškoće, jer su vrlo sporo primjenjivali crkvene

propise. Ja sam bio neumoljiv. Brzo su mi stigle prijetnje mjesne

vlasti. Optuživan politički i pozivan na sud. Rekoše da vrijeđam

Tita i Partiju. Na sudu sam se sam branio uz advokata ne tražeći

svjedoke jer nisam želio nikoga izlagati neugodnostima. Zadnja

presuda za novi postupak je bila poništena na sudu u Zagrebu. Cijelo selo je bilo u uvjerenju da sam bio u zatvoru, jer me

neko vrijeme nije bilo u župi. Bio sam kod brata i kolege u

Bačkoj Palanci. Nisam se usuđivao tražiti putovnicu jer sam

se pribojavao da mi ne obnove sudski postupak. Svake su me

godine pozivali na vojne vježbe – rezervu. Jedan splitski advokat

mi reče da optužnice za Tita i Partiju nikada ne zastarijevaju i to

je bio razlog da nisam ni tražio putovnicu dok nije umro Tito i od

njegove smrti prošlo nekoliko godina.

Kako sam uspješno završio izgradnju zvonika u Muću Donjem. Dobio sam hrabrost da nešto poduzmem na izgradnji u župnoj

crkvi Postinje Gornje.

Prije mog dolaska misa se održavala svake treće nedjelje

u mjesecu. Zvono koje je bilo napuklo i nešto krpano domalo

46

se razletjelo u komade. Započet oltar prije puno godina bio je

ostao nedovršen. Dolazeći na službu koristio sam motor. Bilo

mi neukusno skidati kombinezon pred oltarom. Bilo je potrebno

obojiti crkvu i još mnogo toga. Potrebno je bilo urediti prezbiterij

po novim liturgijskim propisima. Velike potrebe kao i velike

poteškoće su se javljale kod svih radova, veliko osporavanje. Velika pomoć je bila realizacija izgradnje zvonika. Veliku

podršku imao sam u vrijednom Jakovu Katiću. On je sve obavljao

volonterski i zvonio i vodio crkveno pjevanje i sve aktivnosti išle

su preko njega. Imao je predivnu ženu “non plus ultra” kršćanku. Imali su dvanaestero djece koja su se razišla po svijetu i oni su

ih hranili jer nisu imali nikakva primanja. Bio je šumar ali su

ga vlasti htjele poslati u Split jer je bio angažirani vjernik, a

on je više volio ostati bez posla nego se ostaviti crkve Imena

Isusova u koju je bio zaljubljen. On mi je bio desna ruka u svim

pothvatima. Njegovom zaslugom uradilo se sve što se uradilo. Bio

je obljubljen od svih vjernika, a i oni drugih. U kratkom vremenu

smo napravili sakristiju, popločali crkvu s talijanskim pločicama, nabavili novo crkveno zvono od cc 300 kg., uredili prezbiterij

i oltar coram populo po mom nacrtu, obojili crkvu i napravili

zid na ulazu u šematorije s glavne ceste. Dok sam uređivao

prezbiterij i postavljao oltar bilo je planirano moje ubojstvo. Pukim slučajem sam sve izbjegao. Trebao sam biti kamenovan

pri ulasku u šematorije, ali, srećom, kad je trebao baciti kamen

na mene, dolazio je autobus pa to nije učinio. Nekoliko sati

poslije trčao je za mnom nožem, ali me brzina spasila i tako sam

izbjegao sigurnu smrt. Nisam mom progonitelju prijetio niti sam

ga optužio. Ja sam mu oprostio i činio sam se kao da se ništa nije

bilo dogodilo.

Moji su doveli do toga da sam bio voljeniji, a oni drugi stalno

su mi prijetili i provocirali me. Bio sam hrabriji, no što jesam. Uvijek sam bio na oprezu, posebno kada sam se kretao noću. Kada sam bojeći župnu kuću tri sobe sam obojio kao hrvatsku

47

zastavu, demonstrirao sam i drskost i hrabrost, čak sam i pragove

obojio izazovno. Nasuprot župne kuće bila je kuća jednog

milicionera pravoslavca. Komunicirao sam sa svima i nisam

pokazivao posebno pažnju i naklonost nikome. Rada sam išao

susjedima i primao ih u goste. Više puta sam saznao od njih što

mi se sprema i da budem na oprezu. Kada god me nije bilo u selu

govorahu da sam pobjegao, otišao ili u zatvoru. Uvelike se čudili

kako ne odlazim. Posebno je bio jedan koji me vrijeđao i kad

god bi me vidio, govorio je da ću moći još malo ostati dok bude

glupih baba. Umro mu otac. Nisam htio nigdje odlaziti očekujući

da će me pozvati da mu obavim pogreb ocu. I doista. Pozvali me

i održao sam sahranu. Nije prošlo mnogo dana i nađosmo se u

gostionici i zadrugi. Počeo opet vrijeđati. U jednom trenutku sam

i ja htio njega uvrijediti.

Pozvao sam gostioničara i zamolio ga neka svima u gostionici

koji to žele natoči piće, a samo jednom čovjeku ne i to njemu. Čudio se gostioničar i onaj dotični zašto to činim dajući svima, a njemu ne. Kad je gostioničar poslužio sve i mene, rekao sam: “Ovo piće časti onaj čovjek”. On se čudio. Tada rekoh: “Održao

sam sprovod i on mi je platio. Dakle on časti”. Malo se zacrvenio

i zastrašio i poslije je manje vrijeđao.

Nerijetko su razni provokatori ispipavali moje mišljenje

posebno iza akcije diverzanata iz Australije. Brat koji je živio

jako daleko u Bačkoj Palanki i Novom Sadu me upozoravao na

razne prijetnje njemu i meni. Bilo je onih koji su se dodvoravali

vlastima da se domognu zaposlenja u tvornici “Jugoplastici”

nedavno izgrađenoj u selu. Budnim okom su pratili tko i kad

meni dolazi u župni stan. Svi su osjećali neki strah. Poneki su

mi dobronamjerno govorili što mi se traži. Svaka i najmanja

moja inicijativa dočekana je na nož. Moja odluka i želja, a i

odobrenje od Ordinarija da svake nedjelje i blagdana idem u

Postinje Gornje služiti svetu misu dočekano je protivljenjem i

bojkotom i prijetnjom. Muškarci su tjednima na samom početku

48

pred crkvom izvikivali u deset i pol da je podne i odlazili kući

misleći da ću se pokolebati. Nisam se pokolebao niti zastrašio. Nakon mjesec dana sve se smirilo. Trebalo je doista izdržati.

Kako se moj život u župi produžio iznad očekivanja mnogih, a nije se primjećivao moj odlazak, proguravane su razne priče. Moji su se susjedi svi premjestili. Očekivao se i moj odlazak. U

nadbiskupiji je bio zakon da se župnik zadrži na župi najmanje pet

godina, a najviše deset godina. Najavio sam da ću sam zamoliti

Ordinarij za premještaj kad mi se napuni puna norma. U župi sam

služio deset godina mjesec i petnaest dana. Javno sam s oltara

rekao da odlazim i da me nitko nije prisilio na odlazak. Najavio

sam dan odlaska, pogostio nekolicinu svećenika i vjernika i

pošao na župu u Mravince. Mravince su bile ispražnjene nekoliko

mjeseci. Nadbiskup mi je ponudio prihvatio sam, drugih ponuda

tada nije bilo. Upornim nastojanjem i dužim služenjem posebno u

manje privlačnim mjestima može se dosta postići. Netom vjernici

zapaze da svećenik želi što prije otići doživljavaju frustacije.

Kasnije se pokazalo da je duže zadržavanje u župi bilo

pozitivno. Budući župnici su se zadržali i zadržavali više i na

taj način pokazali radikalnu izmjenu općega ozračja u župi. Imao

sam mnogo neugodnosti pa čak i fizičkih napadanja. Imao sam

ugodnih trenutaka i radosnih susreta. Žrtve se samo okrune. Moj dolazak nakon mnogo godina bio je ugodno iznenađenje. Pozvan sam za stogodišnjicu crkve. Vjernici su bili razdragani

i svi me obasipali pohvalama i to je bila plaća za velike žrtve i

pretrpljene neugodnosti. Vrhunac sreće jest mladi svećenik kojeg

sam ja krstio. Puno sreće i Božjeg blagoslova svim vjernicima, a

navlastito mladom levitu Draženu.

49

DEMONSTRACIJE – ŠTRAJK

Dolaskom na službu u Muć Donji evidentno je bilo da vrlo

teško i sa skepsom primaju svaku promjenu. Bili su bučni i

arogantni na spomen promjene u liturgiji. Dva starca su predvodila

sva liturgijska slavlja. Bili su seoski accapela pjevači. Narodni

jezik postojao u liturgiji. Pjevači demonstrativno ne htjedoše

pjevati. Misna čitanja nisu htjeli čitati s ambon-stakla. Govorahu

da je to moje izmišljanje. Uvjeravao sam. Sve bijaše uzalud. Išli su susjednom župniku i provjeravali. Nastupio sam u vremenu

velike liturgijske promjene nakon Drugog vatikanskoga koncila. Svaka pa i najmanja promjena izazivala sumnju i bunt. Nakon

godinu dana župnikovanja u župi Muć Donji želio sam uvesti

svake nedjelje svetu misu u Postinju Gornjem. Inače je bila svake

treće nedjelje. Kad je bila sveta misa u Postinju Gornjem u 10:30

u župnoj crkvi Muć Donji bila je u 8:30 sati. Tad je jako malo

vjernika dolazilo na svetu misu. Zamolio sam oca nadbiskupa da

mi dozvoli govoriti svetu misu svake nedjelje u Postinju Gornjem

u 9:00 sati, a u župnoj crkvi Muć Donji u 10:30 sati. Nadbiskup je

dozvolio i blagoslovio moj naum. Najavio sam vjernicima moju

namjeru. Oni u jednoj i drugoj crkvi graknuše negodovanjem. Bio

sam neumoljiv. Postinje malo mjestance, a nisu bili odveć revni

u dolaženju na svetu misu. U Muću Donjem kad je rana misa

bio je slab odaziv. Želio sam povećati dolaženje na svetu misu

i stalnu satnicu za službu Božju. Čim sam započeo pojavio se

otpor. Kad sam došao iz Postinja okružili me prisutni a navlastitio

muški bijahu glasni i vikali da je podne i da idu kući. U zakazano

vrijeme započeo sam svetu misu bez pjevača. Tako se ponavljalo

nekoliko tjedana. Ja sam ustrajao u plemenitoj odluci i nakon

par mjeseci sve se uhodalo i bili svi mirni i zadovoljni osim

nekoliko najjogunastijih mladića. Mislili su da ću se ja pokolebati

i odustati. Kad je crkva ukinula stražare Kristova groba poslije

Koncila, postupio sam po crkvenim propisima. Nastao urnebes u

50

župi. Mladići koji su kanili biti stražari zahtijevali su od župnika

da se pobrine za narodnu odjeću, a to znači ići po susjednim

selima tražiti odjeću i skuhati bakalar. Nisam imao automobil

za obilazak po selima. Kratko i jasno sam rekao da su stražari

dokinuti po crkvenim propisima. Nemam čime ići po odjeću i

nema mi tko spremiti večeru dakle sve dokinuto. Opsjedali su me

da popustim i dozvolim stražare danomice. Bio sam neumoljiv. Uoči Velikog Četvrtka u noći našao sam ceduljicu ispod vratiju

s porukom i prijetnjom: “Ako ne popustim da će me ubiti!”. Bio

sam oprezan i osluškivao što se zbiva. Na Veliki Četvrtak ometali

su obred Gospodnje Večere. Nisam mogao mirno održati svetu

misu. Više puta sam prekidao obred i momci su me okruživali

s prijetnjama i zahtjevima. Kad su se najbučniji razišli nakon

dugo vremena s nekolicinom vjernika sam održao sve u tišini. U noći opet postaviše ceduljicu pod vrata. U njoj je pisalo da

sam imao sinoć sreću što nisam nikoga dirnuo prethodne noći. Bio je dogovor ako ikoga dirnem da svi na mene navale i da me

ubiju. Bog mi je dao prisebnost i nikoga nisam dirnuo i tako sam

izbjegao incident. Dok je trajala ova halabuka i prijetnje nitko

nije bio u mojoj obrani. Bilo mi je kao Kristu, svetom Pavlu i

inima. Bog me brani i velika mu hvala. Sve sam činio Njemu na

čast i slavu. Glavni akteri doživjeli su svoj odlazak prije mene. Nedugo iza moga odlaska sve se vratilo po starom. Moj nasljednik

u “majmuniranju” u Velikom Tjednu vidio svu ljepotu, a župljani

slavili slavlja i meni poručivali: ”Kako je lijepo!”

Založio sam se i izložio, da sve bude po crkvenim propisima

ne mareći za cijenu. Savjest čista ma što se govorilo i dogodilo, nagrada!!

51

KRIVE ILI LAŽNE OPTUŽBE

Najednom lažno optužen. Optužen da sam državu i njenog

predsjednika vrijeđao. Danima me saslušavali i dovodili na sud i

politički proganjali. Uznemireni pretpostavljeni savjetovali kako

se obraniti i osloboditi krivnje. Preporučili odvjetnika. Poslušao

sam i odvjetnik pisao žalbu. Bio sam osuđen na pet mjeseci

zatvora. Pravo žalbe je imao okružni sud a i ja. Žalba se usvojila

na novi postupak. Danima očekivao poziv. Žalbu sam preko

odvjetnika upravio na Republički sud u Zagrebu. Na sudu sam

bio kategoričan i poricao sve optužbe.

Protiv mene su bili jedan visoko rangirani vojni časnik, mjesna

milicija i neki mještani. U svoju obranu nisam tražio nikoga. Na

sudu sam izjavio da me ništa ne plaši. Većina mi prijetila, da ću ja

kao i većina mojih predhodnika završiti u zatvoru i tako nečasno

završiti službu župnika u Muću Donjem. Moji roditelji su preko

svećenika s kojim sam komunicirao saznali vijesti. Uznemireni

dolazili u provjeru da li sam u zatvoru. Za vrijeme žalbe išao

sam na teološki tečaj u Zagrebu. Po završetku tečaja otišao sam

u pohode bratu Zvonku u Novi Sad. Kako me nije bilo kod kuće

neko vrijeme cijelo selo je držalo da sam dok sam bio odsutan

bio u zatvoru.

Sve sam začudio kad sam se vratio iz posjete bratu. Navlastito

je bio bučan glavni svjedok Ivan Asanović, komunist, vojni

časnik. Za poništenje presude nisam nikome govorio, a ni za novi

postupak. Jednom dok sam bio u društvu jednoga odvjetnika

iz Splita, Petra Šunjića, upitah ga: “Kad nastane zastara od

progona?”. Reče mi da vrijeđanje Tita i partije ne zastarijeva.

Putovnicu nisam imao, niti sam je tražio. Odlučio sam je

zatražiti kad umre Tito. Vrijeme je prolazilo, mene nisu pozivali

na sud, a ja nisam tražio putovnicu. Susretao sam često glavnog

svjedoka protiv mene. Jednom zgodom dok je padala kiša susrevši ga na putu ponudio sam da ću ga prevesti do kuće. Začudio se, a

52

ja sam tokom vožnje stalno bio u strahu. Htio sam mu pokazati

da ga se ne bojim i da sam ja svećenik koji svima oprašta.

Ključni svjedok protiv mene bio je čovjek srednje dobi. Pucao

od zdravlja. Jednog nedjeljnog popodneva pošao igrati na balote. Čim su započeli igru, pozlilo mu. Vozeći ga u bolnicu na Hitnu, preminuo pred bolnicom u Splitu. Bio veličanstven sprovod. Mnoštvo se okupilo na ispraćaju. Bezbrojni govornici govorili

kujući ga u zvijezde. Svećenik nije bio na pogrebu. Mene pozvali

na pokop. Nisam išao. Ostali svjedoci, svi zaplašeni, nisu mi se

javili.

Godine prolazile, poziv na sud nije dolazio. Maršal Jugosla-vije, Tito umro. Premješten sam u drugo mjesto. Prijatelj otišao

u Austriju i često me pozivao da ga posjetim. Odvažio sam se

i zatražio putovnicu. Bez teškoća sam dobio putovnicu i pošao

u pohode prijatelju i bez poteškoća prešao državnu granicu. Promijenila se država, nestalo Jugoslavije i tako i moje suđenje

prestalo. Više ne očekujem sudski poziv. Nestali su oni koji su mi

prijetili.

53

BLUMEN ROZE

Vrlo kasno sam dobio putovnicu. Bilo je više razloga zbog

kojih je nisam ni pokušao tražiti. Bio sam politički progonjen

i optuživan, materijalno slabostojeći, smatrao sam da mi je

suvišna. Prijatelj Dragan R. je otišao u Austriju. Često pozivao

da ga posjetim. Nakon mnogo nagovaranja otišao sam i zatražio

putovnicu. Vrlo brzo sam ju i dobio. Nedugo kako sam dobio

putovnicu, prijatelj došao po mene i odvezao me svojim vozilom

u Austriju. Konačno u šali rečeno “nisam ograničen” se ostvarilo. Po prvi put sam koristio nekoliko dana odmora.

U dokolici i razbibrizi hodali smo malim mjestom, jako

uređenim. Ni traga nekim otpatcima. Jednog dana pošao sam s

prijateljem i jednim mještaninom u njegovu vikendicu daleko u

šumi. Proveli smo ugodno poslijepodne. U šumi se priredilo jelo. Ne odlasku domaćin pokupio sve otpatke i ponio kući. Zadivljen

urednošću i čistoćom. Pomislih kad će tako biti kod nas. Svatko

voli uredno i lijepo, a malo se trudimo.

Šećem sam i razgledam selo. Rijetki prolaznici kratko pozdrave

i nastave svoj put. Opazih mlađu gospođu u daljini u pratnji dvoje

male djece. Kad su se približili djevojčica potrči i na travnjaku

ubere nekoliko tratinčica i dođe k meni pružajući male cvjetiće uz

dražesne riječi “blumen roze”. Gesta djevojčice me fascinirala. Bezazleno dijete prima i rado susreće stranca bez kompleksa. To

čine bezazleni i jednostavni ljudi koji nisu opterećeni. Dar osvaja. Što sve ne dade Bog? Koliko zahvalnosti? Dar veseli darivatelja

i primatelja. To mi bijaše najdraži doživljaj na mom odmoru. Na

završetku kraćeg odmora, prijatelj Dragan me vratio na mjesto

odakle me i odvezao. Hvala mu na spremnosti i ljubavi. Djeca od

starijih uče i lijepo kao i ono što ne bi smjeli ni trebali. Kako je

malo dovoljno da se oraspoložimo. Susretati svakoga s ljubavlju

i prijateljski. Divna evanđeoska poruka i preporuka.

54

PROPALI UGOVOR

Poslije Drugoga vatikanskoga koncila nastale su mnoge

promjene u liturgiji. Uveo se narodni jezik. Preuređuje se hram

Gospodnji. Uređuju se oltari. Za vrijeme mise i svih obreda

svećenik je okrenut licem prema vjernicima. Krstionica i ambon

dolaze blizu oltara coram populo. Velik je posao čekao oko

uređivanja crkava. Područna crkva Imena Isusova u Postinju

Gornjem prikupila je novčana sredstva za uređenje crkve. Crkovinari me zamolili da pronađem nekoga tko bi nam izvršio

radove.

Godinama se prikupljao novac za uređenje crkve. Mala

zajednica četrdesetak siromašnih, župljana spremno se odazvala. Obilazio sam klesarske radnje po Splitu i interesirao se za

rad. Među inim radnjama posjetio sam jednog poznanika iz

djetinjstva. S njim sam prijateljevao. Ponudio sam mu rad. Veselo

se odazvao i utanačio dan kad će posjetiti i pogledati crkvu. Određenog dana je došao. Susreo se sa crkovinarima i s mnom. On se smatrao kiparom umjetnikom. Nakon razgledavanja crkve

ponudio je svoje predloške i cijenu za svoje predloške i cijenu za

svaki uzorak. Prepustio sam izbor petorici crkovinara. Oni su se

složili u željama. Odlučili su se za izgradnju oltara coram populo, ambon i krstionicu. S izborom sam se složio. Bila umjetnička

djela koja će zasigurno krasiti crkvu Imena Isusova. Sav iznos

kipar, Ante Ušljeberka, na račun našega prijateljstva, smanjio za

dvadeset posto. Uvjeravao sam ga da ne čini nikakav popust ne

želeći ga oštetiti. Nije popustio. Pristupilo se ugovoru i davanju

jamčevine u visini pola iznosa. U ugovoru je stajalo: “Sve treba

biti zgotovljeno i postavljeno do 1. rujna 1970. Nekoliko dana

prije Imena Marijina”, koji se svečano slavi u Postinju Gornjem. To je najveći okup vjernika iza blagdana Imena Isusova. Cijelo

selo je bilo obaviješteno o narudžbi. Svi vjernici su bili radosni. Neki koji nisu bili uključeni donosili su svoj doprinos. Napisao

55

sam dopis Ordinariju i zamolio da otac nadbiskup dođe i posveti

oltar, blagoslovi novo zvono i ambon i krstionicu. Dogovorio

sam se sa župnikom Vranjica da on i njihov pjevački župski zbor

bude na proslavi i pjeva za vrijeme posvete i blagoslova. Oni

su pripremili obred jer i tako nije postojao zbor u selu. Planirao

sam i ugostiti vranjičke pjevače i našao sam kuharicu koja mi je

trebala kuhati. Dakle, sve minuciozno planirao i nije bilo razloga

za zabrinutost.

Svako nekoliko dana javljao sam se kiparu u kojoj je fazi

rad u vezi naručenih djela. Stalno me je uvjeravao da će sve biti

uredu. Često sam bio pitan od vjernika i pastoralnih suradnika

kad će biti gotovo. Odgovor je uvijek bio isti. Onako kako smo

se dogovorili. Veselio sam se s vjernicima i poneke svećenike

pozvao na slavlje fešte Imena Marijina i posvete oltara. Poneki

su obećali doći.

Jednoga dana u ožujku dobio sam pismo od kipara, da nikako

ne može doći do menze za oltar. Rekao mi je mi da je često obilazio

Jadrankamen i nikako nije mogao pronaći odgovarajući kamen. Nedugo iza obavijesti da mu je nemoguće nabaviti odgovarajući

kamen stiglo je i pismo, da mu zdravlje nije najbolje. Pri kraju

travnja obavijestio me kipar da nije uspio pronaći kamen za

oltar, a bolest toliko uznapredovala da se boji da neće uspjeti

napraviti poduzete radove do ugovorenoga roka. Bilo mu je jako

žao. Molio me da dođemo k njemu u Split i da on želi vratiti

preuzeti novac. Bio je to šok. Grom iz vedra neba. Istog dana

obavijestio sam moje suradnike. Tražio sam savjet kako riješiti nastalu situaciju. Svi su bili zatečeni, zbunjeni.

S trojicom crkovinara otišao sam u Split kod kipara. Našli smo

ga na krevetu. Stao pričati kako nije mogao pronaći odgovarajući

kamen i kako je teško obolio. U strahu da ne potroši novac on ga

želi vratiti i da mi naručimo kod drugog klesara. Mi smo odbijali

preuzeti novac ali kad smo se uvjerili da on ne može raditi preuzeli

smo. Zamolio sam ga da nam dade nacrt i da ćemo mi to negdje

56

drugdje napraviti. On nikako nije htio dati svoje nacrte i to me

je silno rastužilo i naljutilo. Kad smo uzeli novac domalo smo

napustili kipara, kojega više nisam nikad vidio. Nedugo poslije

on je i umro. Obišli smo nekoliko klesarskih radnji po Splitu. Klesarska radnja u Slavićevoj ulici, Jakova Jurjevića obećala je

napraviti oltar po mom nacrtu i dimenzijama. Od željenih oltara, ambona i krstionice mogli smo napraviti samo oltar. Oltar je u

kratko vrijeme napravljen, dovezen i postavljen u crkvi Imena

Isusova. Oltar je postavio Ivan Zekan iz susjednog sela Postinja

Donjega. Na brzinu sam se morao odlučiti za izgled oltara. U

vremenu hrvatskog proljeća, u danima kada sam politički optužen

i bio pozivan na sud zamislio sam oltar na četiri stupa. Prednje

stupe sam ukrasio hrvatskim pleterom i hrvatskim grbom. Sve

je proteklo mirno samo su neki primijetili i podozrivo gledali

oltar, bez većih komentara. Zamolio sam mlade i snažne vjernike

da unesu u crkvu dijelove oltara. Cijeloga dana pratio sam rad i

postavljanje oltara. Sve sudionike unošenja i postavljanja oltara

počastio sam u obližnjoj gostionici Ante Katića. Kad sam uvečer

podmirivao troškove u gostionici napao me jedan mještanin

nasrnuvši na mene nožem koji se nalazio na stolu za šankom. U hipu sam pobjegao iz gostionice, a za mnom je on potrčao s

nožem u ruci. Zahvaljujući mojoj prisebnosti i mladosti, ja sam

izbjegao razularenog napadača. Tek kad sam izbjegao iz blizine

napadača i bio na sigurnoj distanci počeli su mi se rojiti osjećaji

i misli. U najsvetijem trenutku dok se postavljao žrtvenik skoro

da ja kao Izak nisam žrtvovan. Izaka izbavio glas anđela i ovan

zapleten u trnje, a mene brzo reagiranje i brze noge. Nitko se nije

usprotivio napadaču osim verbalno, dragi i vrijedni Jakov Katić. Čini mi se nitko nije spreman braniti svećenika nego Otac neba.

Krist je isto bio prepušten samom sebi i Ocu neba. Oko

oltara se plele priče i događaji. Nije napravljeno kako se prvotno

zamislilo. Nije uradio umjetnik kipar nego klesar. Nije umjetničko

djelo nego zamisao jednoga župnika i to seoskog. Kipar nije

57

mogao doći do odgovarajućeg kamena jer ga čuvar u pogonu

nije pustio u skladište. Tražio je napojnicu. Kipar mu nije htio

dati, a on njega nije htio pustiti u pogon. Obojica su se hvastali

svojim kršćanstvom i ljudstvom. U čemu je tu kršćanstvo stalno

se pitam, evo mnogo godina. Za čašu vina nije učinjeno Bogu

ugodno djelo. Upravo zbog sitnica nisu prečesto učinjena velika

djela. Nema velikih i malih djela nego ljudi i neljudi. Umjesto da

dođe i obavi posvetu otac nadbiskup, došao i obavio biskup mons. Ivo Gugić. Prečesto ovako završavaju veliki ugovori i obećanja. Kako često pucaju i bračne veze i Bogu data obećanja? Obećanja

obavezuju. O kako se mene lovi za riječ!? Bog je Riječ i čuvaj

zadanu riječ. Narodna veli: “Ljudi se vežu za riječ.” Zna se tko se

veže za rogove...! Oltar lijepo služi svojoj svrsi, a ja ožalošćen i

ponosan u nastojanjima za ljepšim i boljim. Deo gratis.

58

“VESELI SE I JEDNOM!”

Svatko je u očima Božjim dragocjenost. Dobri traži jednu

izgubljenu ovcu i raduje se kad je nađe. Često sam u nastupu

na misnim slavljima i na okupima, svoje kolege župnike čuo

gdje pitaju: “Gdje su drugi?” Počesto je stvaralo neraspoloženje

na okupu. Oni kojima je upravljena riječ nisu je ni čuli. Sličnu

praksu sam naslijedio i ja na prvim postajama svoga svećeništva

do jednoga trenutka spoznaje.

Zima uporna u hladnoći i mrazu, slana. Uskrsni je ponedje-ljak. Osvanulo hladno i poledica uz mali snijeg. Trebalo je

poći u filijalnu crkvu Postinje Gornje održati svetu misu. Strah

me bilo poći motorom. Nisam imao većega iskustva u vožnji

po ledu i snijegu. Uputio sam se pješice. Put je bio u izgradnji

za Mediteranske igre u Splitu. Išao sam jako oprezno i polako. Nadomak crkve u času mimoilaženja teretnjak je naglo zakočio. Blato, snijeg i led su me oblijepili. U prolazu mi dobacio: “Kako

si pope?” uz grohotan smijeh. Malo sam se otresao i započeo

misno slavlje. Izrazito malo svijeta došlo je slaviti svetu misu. Bio sam rastužen onim što sam doživio na cesti i malobrojnim

svijetom na misi. Oni koji su došli bili su u čudu kako sam uopće

došao po ovakvom vremenu.

Započeo sam misno slavlje duboko potresen i iznenađen. Pitao sam: “Zar tako malo?”. Moglo se prebrojiti na prste dvije

ruke prisutne prozeble vjernike, i to starije osobe. Pitao sam

se gdje su mladi, hrabri i odvažni vjernici. Zar se tako olako

ispušta misno slavlje? Iskustvo moje govorilo je da ljudi lako

nađu ispriku. Poslije svete mise uputio sam se natrag u župnu

crkvu Male Gospe. Išao sam oprezno jer je još led bio na cesti, a i učestalije su prolazili automobili. Kad god sam vidio ili čuo

da se primiču auti uvijek sam se malo udaljio od ceste u strahu

da me još netko ne oblijepi blatom, snijegom i ledom. Umoran

i sav zamazan od blata i snijega produžio sam u župnu crkvu

59

nesvraćajući u župni stan. Već sam kasnio s misnim slavljem

pa zadržavanje nije bilo moguće. Pred župnom crkvom su me

dočekali zvonari. Dali su znak za početak svete mise. Ulazeći

u župnu crkvu zapazio sam mali broj prisutnih u crkvi. Bio

sam preneražen. Silno ožalošćen i zbunjen radi maloga broja

prisutnih. Došao samo jedan od crkvenih pjevača. Nisam našao

nijednog ministranta u sakristiji. Žurno sam se obukao i pošao

k oltaru. U trenutku izlaska iz sakristije sinula mi misao da ne

prigovaram radi malobrojnosti prisutnih. Glas mi je šaptao da

zahvalim Bogu zbog prisutnih, jer su i oni mogli ne biti prisutni. Neuobičajno sam započeo misno slavlje. Zahvalio sam svim

prisutnim na dolasku i pozvao da žarče molimo i za one koji

nisu došli. Od tada više nikada i nigdje nisam vikao na one koji

nisu došli. Smatram da me je nadahnuo Duh Sveti.

Od trenutka kada mi je kroz svijest prostrujila misao da ne

govorim onima kojih nema, to zadržah tijekom življenja. Nisam

odbijao službe ni mjesta koja su malena. Mali je čovjek kadar

biti velik. Često na jednoj službi tješio me jedan dragi vjernik

kojemu je bilo žao što je malo prisutnih, misleći da mi je zbog

toga teško. Često je ponavljao otegnuto poradi govorne mane: “Velečasni, malo nas je, ali smo svi!”. Govorio sam sebi potiho, da su oni htjeli doći, došli bi. Ovaj stav mi je dobro došao. Mnogoput sam bio s malim stadom. Treba biti zadovoljan s onim

što se ima, a ne misliti na ono što bi moglo biti. Uostalom nikad

nije tako mnogo da ne bi moglo biti više. Bolest množine mnoge

razapinje. A kad je djelidba, rado smo sami.

60

SVE GOVORI

Dolazak u novu župu zbio se u jeseni. Mjesto raštrkano. Komšiluci rasuti po obroncima Moseća i Svilaje. Neki komšiluci

nisu imali ni puta ni staze. Komšiluk Tokići udaljen od župskog

stana oko osam kilometara. Pristup jedino pješke. U njemu je

živjelo dvadesetak obitelji. U komšiluku ima crkvica sv. Ivana

Krstitelja. Crkvica stara i skromna. Može primiti sve stanovnike

Tokića. Radosni su i ponosni na svoju crkvu koju sami održavaju. U crkvi se svete mise održavaju o Božiću i Uskrsu. Na Sv. Ivana

je mjesna fešta.

Netom sam došao, pozvan sam u pohode bolesniku. Pošao

sam u pratnji jednog mladića. Pred Božić sam najavio Božićnu

svetu ispovijed i zakazao dan dolaska. Dotičnog dana odmah

iza podne pođoh. Nakon nekoliko kilometara dođoh u zaseok

Smolčiće i Jukiće, desetak obitelji. Na prolazu me ljubazni

domaćini pozvaše u kuću. Oni me u selu po prvi put vidješe i

svi poželješe malo porazgovarati. Sve me zanimalo, navratih se

u svaku obitelj. Trebalo je i malo odmora jer me čekao još dalek

put. Stalno misleći da ima dovoljno vremena, za vidjela stići

na odredište u Tokiće, zadržavao sam se usput na koga naiđoh. Nisam se mogao lako i brzo udaljivati od tako dragih ljudi koji

žive daleko od civilizacije. Posebice mala djeca i starci i starice

zaželješe mi dobrodošlicu i stisnuti svećeničku ruku. Tad sam po

prvi put osjetio priprosta srca i jednostavne duše. Svi htjedoše

poljubiti mi svećeničku ruku. Nudili hranu i piće. Osjetih

radost svećeništva. Konačno se odvojih od usputnih komšiluka, priprostih ljudi. Česti je bio upit da li znam put do Tokića. Rekoh

im da sam jedanput išao u društvu jednoga mladića i da mi nije

potrebna pratnja. Polako sam se uspinjao uz brdo. Često sam

zastajkivao. Trebalo odmora jer me čekao dug i naporan put.

Dan se približavao kraju. Sumrak brzo pao, a meni je bilo

još dosta puta do odredišta zaseok Tokići. U jednom trenutku

61

zapazio sam da se spuštam u neku vrtaču. U sjećanju mi je bilo

da se trajno uspinjem na putu u Tokiće. Kad sam spoznao da

se spuštam zaključio sam da sam na pogrešnu putu. Vratio sam

se natrag stotinjak metara. Mrak se bio spustio i nisam znao

kamo dalje. Vjetar je puhao, a ja ne znam u kom pravcu krenuti. Izgubio sam orijentaciju. Nisam znao ni strane svijeta. Vrtio

sam se u krugu neznajući kamo dalje. Mnogošta mi je strujilo

kroz glavu, a posebno pjesma Petra Preradovića “Putnik”. Imao sam skromnu ručnu bateriju koju sam povremeno palio. U jedno trenutku sam opazio magareći izmet. Zaključio sam

da je magare bilo natovareno i išlo iz Muća Donjeg i ono je

vršilo nuždu u hodu. To sam zapazio kad sam bio mali dok sam

gonio natovareno magare. U jednom trenutku sam odlučio poći

u pravcu magarećega izmeta.

Nakon hoda od petnaestak minuta čuo se lavež pasa u daljini

u pravcu kretanja. Zaključio sam da sam na pravom putu u

selo. Polako, umoran i zabrinut stigoh pred selo. Ljudi su me

očekivali i postali zabrinuti, javio sam se glasom i nekolicina je

došla u susret i tako je završila neizvjesnost. U dugom i ugodnom

časkanju proveo sam noć punu zebnje i straha. Osluškivanje i

promatranje potrebno na putu. Sve nas upozorava i govori.

62

“ŠENA”

Zimski je dan. Jutro donijelo obilan snijeg. Rijetki se kreću

ulicama, a još rjeđi su automobili i autobusi. Prvi obilniji snijeg

otkako stigoh u ovu sredinu. Sjetih se minulih godina dok

studirah u Zagrebu. Učenici ne dođoše na nastavu. Mnogi radnici

u obližnjoj tvornici nisu stigli na rad. Radosna djeca se grudaju, rijetke su i prilike obilna snijega. Dok sam u dokolici promatrao

snijeg i razigranu djecu netko je pokuca na vrata. Otvorih vrata, a preda mnom dječak iz najdaljeg zaseoka iz Tokića. Dječak

obavještava da su ga poslali da me treba bolesnik na umoru. Udaljenost blizu osam kilometara. Ne postoji cesta ni put

direktno do Tokića. Prije pedesetak godina započeli i ostalo na

pokušaju. Postojao je put oko Neorića iz Sutina preko mućkoga

Zelova. Taj put je dug oko dvadeset kilometara. Kružno bi se

moglo stići motorom. Propitao sam se da li je prošao autobus u

Zelovo. Uvjerili su me da je autobus stigao u Zelovo. Odlučio

sam poći motorom.

Uzeo sam sve potrebno iz crkve i uputio se motorom. Remeta

i susjedi su me odvraćali. Smatrao sam dužnim poći kad bolesnik

traži. Lako stigoh do Neorića. Uz Sutinu sve teže i teže. Popeh

se na vrh Sutine. Dalje nije išao autobus. Visok snijeg i šofer se

vratio. Nisam mogao dalje, a još me čekalo nekoliko kilometara

puta. Snijeg sve prekrio i uz teškoće sam pronalazio put. Na

visini i u divljini ostavih motor i uputih se pješke. Nakon dugog

i mučnog putovanja stigoh u zaseok Tokići.

Otišao sam u kuću bolesnika. Našao sam ga u postelji i sve

ukućane uokolo. Bili su sretni i razdragani kad me vidješe. Bojali

su se da uopće neću doći. Uputio sam se oko devet i trideset, a

stigao oko podne. Bio je petak. Jeo nisam ništa. Upadao sam u

dubok snijeg jer sam često skrenuo s puta. Bio sam sretan što sam

stigao na cilj. Hodajući po proplanku i visoravni nisam opazio

nikakav trag osim pokoje zvijeri koje nisam znao ni odgonetnuti.

63

Dok sam što pažljivije hodao dolazilo mi je na pamet mnogošta, a posebno riječi psalmiste: “Kako su ljupke noge glasonoše po

brdima...!”

Zamolio sam ukućane i ostale da iziđu iz sobe gdje je bio

bolesnik. Bolesnik je radosno i skrušeno primio svete sakramente. Pozvao sam sve u kući na molitvu na što se rado odazvaše. Kad

sam se pripremao poći bolesnik me zamolio da napišem njegovu

oporuku. Bilo mi je neugodno. Cijela je obitelj željela da ja to

učinim. Kad sam saznao da svima ostavlja jednako i da su svi

složni pristupio sam pisanju oporuke. Jako je brzo bila ispisana. Zimski dan je vrlo kratak, a posebno u brdima. Rekoh im da sam

motor ostavio na vrhu Sutine, jer se nije moglo dalje od snijega.

Pozdravio sam se sa ukućanima i pošao natrag istim tragom. Želio sam što prije stići, za vidjela, do motora. Na izlazu iz sela

htjedoh nešto skratiti put. Upao sam u dubok snijeg i teškom

mukom se izvukoh. Put se odužio, snaga malaksala. Glad se

povećala. Put me vodio kroz zaseok Kokani. Poznavao sam ljude

i svratio u prvu kuću i zatražio nešto za jelo. Od ručka im nije

ništa ostalo, a večera tek metnuta na vatru. Nisam mogao čekati

da se skuha jer me strah noći i snijega, a i bojazan da mi nije

možda netko odvezao motor. Bilo im je jako žao. Kako je bio

petak meso ne htjedoh. Imali su samo jedno jako malo jaje i neki

kruh od šene pa su se ustručavali. Za šenu nikada nisam ni čuo, a

kamoli znao što je. Rekoh da bih jeo sve što se jede osim mesa. Bili su veseli da me mogu pogostiti skromnim jelom. Uostalom

i njima je do prvog dućana bilo oko deset kilometara. Ubrzo su

pofrigali jaje, dali kruh i kiseli kupus. Tada sam saznao što je

šena. To je sitno zrnce koje raste u pšenici i teško ga odstraniti

iz pšenice. Ono je crveno. Kad se pšenica samelje ono zacrveni

kruh. Okrijepih se kod velikodušnih gorštaka pa sam mogao

nastaviti put povratka. Domaćin me nešto puta ispratio i srdačno

se oprostismo. Doživio sam radost susreta. Vole prolaznike, a

navlastito svećenika, i rado ih pogoste. Kako je divno biti uz

64

jednostavne i skromne ljude. Svaki kutak zemlje je lijep, treba ga

samo zavoljeti. Daleko od gradske vreve i buke, odmara se duša

i tijelo prijeko potrebni čovjeku okruženom trkom i stresovima. Čovjek atomiziran sveopćim kaosom trči za zaglušujućom

bukom.

Na sreću nađoh motor kako ga i ostavih. Krajnjim oprezom

spustih se niz Sutinu po snježnom putu. U sumraku stigoh u župni

stan sav shrvan umorom i postom. Već su mnogi bili zabrinuti za

ishod mog putovanja po izrazito lošu putu. Većina se slaže da

nisam trebao poći zbog snijega i daljine. Bio sam zahvalan za

mnogo lijepog na zadatku. Biti uvijek spreman na svom zadatku

umiruje savjest. Šena ne blijedi iz sjećanja.

65

“ZAR OVO ZA MOJU KĆER?”

Svakodnevno gledamo modu i utrku za boljim, ljepšim. Pođoh

u posjet susjedu na čašicu razgovora. Na putu zaustavih se kod

grupe žena koje su očekivale autobus iz Splita. Razgovaralo se

o odjeći za svoju djecu i skupoći. Jedna se hvalila da je rekla

mužu da kupi cipele za kćerku iz osnovne škole. Nisam se dugo

zadržao u društvu jer je ubrzo stigao autobus. Dotična žena uze

cipele od muža.

Bila je veoma znatiželjna pa je pogledala cipele koje je muž

kupio. Netom ih je vidjela, vrisnula od uzbuđenja i viknula u

sav glas: “Zar si ovo kupio kćeri!”. U bijesu ih bacila u obližnji

potok. Silna je moć mode. Za čudo Božje muž je ostao miran i

bez riječi popratio ženin urnebes.

66

“NAJVEĆI PRIJATELJ”

I to se događa. Svagdje i svuda su moguća iznenađenja. Jesensko podnevlje, divan dan rođen za šetnju. Lijepo popodne

ponukalo me u posjet susjednom kolegi udaljenom oko tisuću

koračaja. Nakon nedugog zadržavanja uputih se laganim

koracima natrag u rezidenciju. U prolazu pored kuće u kojoj sam

češće navraćao, navratih po običaju. U kući zatekoh mnogo ljudi

znanih i neznanih. Stranci došli i pravili bačve domaćinu. Susjedi

željeli ugovoriti isti posao, očarani brzinom i kvalitetom rada.

Čim sam se pomolio na vratima razdragani domaćin stade

glasno govoriti: “Evo moga najboljeg, najvećeg prijatelja.” Bilo

mi je neugodno slušati. Odgovorih vrlo kratko i jednostavno: “Ne bih se složio time, mi smo prijatelji, a da smo najveći, to ne

mislim.!” Kad mu to rekoh sruči bujicu neukusnih riječi punih

vrijeđanja i prostote. Bilo me jako stid i neugodno. Onakve riječi, prostote pred domaćima i stranim svijetom. Vrhunac srdžbe

ispoljio: “Mrš ća iz moje kuće i gubi se i ne dolazi više ...!”

Zatečen neočekivanim riječima. Posramljen i bez zadrške izišao

sam iz kuće. Još je bilo riječi i one su dopirale dok se nisam više

udaljio. Više nisam imao draži ni hrabrosti dolaziti osim službeno

i u nuždi. Ova zgoda me dobrano poučila da se pazim u susretima

s ljudima. U času su kadri promijeniti zastavu kad im treba. U

tom trenutku mi dođe svetopisanska “svaki čovjek, lažac”. To me

poučilo, da nikome ne pokažem više pažnje. Svakome i svima

biti jednak. Kako se lako i brzo prometne janje u lava. Kako

može biti zlo ljudsko srce? Zatečen riječima domaćina udaren

kao gromom iz vedra neba nisam imao riječi, a uspio sve čuti. Te riječi bruje i sada u ušima i stišću srce nakon mnogih godina. Peku poput zapaljena trna u živom mesu. Nitko se nije usprotivio

njegovu bijesu niti pokušao umiriti razjarenoga domaćina.

67

NOĆNI POSJET MRTVACU

Mnogi se plaše i ustručavaju pozvati svećenika kako bi u

bolesti primili svete sakramente umirućih. Mnogi ukućani se

boje i spomenuti bolesniku svećenika. Odmah pomišljaju da je

smrt na vratima. Poznata je uzrečica: “Sačuvaj me Bože popa

i policajca.” Na selima rijetko se na pogrebima odlučuju na

isključenje svećenika. Sve se učini da se privoli svećenika da

održi vjerski obred.

U jednom društvu vodio sam razgovor o bolesnicima u selu. Govorio sam o potrebi i kršćanskoj dužnosti da se bolesnici izmire

s Bogom po svetim sakramentima. Onaj koji uporno odbija svete

sakramente ne bi ni trebao biti sprovođen svećenikom. Govorio

sam da ako nekoga nisam viđo na misnim slavljima, ni na svetim

sakramentima i ako odbija u bolesti svećenika, da mu neću vršiti vjerski obred. Bilo je žučno i bučno. U blizini je bio jedan mlađi

čovjek čiji je otac dugo bolovao, a s crkvenom praksom nije bio

opterećen. Počešće sam ga nagovarao da se promijeni, a posebno

prigodom Božića i Uskrsa i prigodom blagoslova obitelji. Kod

većine bezuspješno. Treba imati na pameti da su u ono vrijeme

vjernici bili dobrano ustrašeni, komunistička partija u selu je bila

veoma jaka i zastrašivala vjernike mnogočim.

Vjernici su se uvjerili da sam neustrašiv i beskompromisan. Teško sam popuštao u svojim stavovima i odlukama. Mnoge

neprilike sam doživio ali nisam popuštao pritiscima bilo koje

vrste. Ponekad se dogodilo da su i svećenika potjerali s pogreba. Događalo se da su neki uporno htjeli da im se održi sahrana, a

propisi ne bi dozvoljavali. Kada sam saznao da je netko teže ili

kritično bolestan počešće sam nagovarao obitelj i rodbinu da

podsjete bolesnika na sakramente. Ne bi se udaljavao iz sela za

svaku slučajnost da me možda ne bi tražili. Bila je nedjelja poslije

podne. Posjetio sam susjednog kolegu u Gornjem Muću. Nisam

se zadržao dugo po običaju. Vratih se pred večer. U kući sam bio

68

sam, rijetko su se župljani usudili navratiti. U kasnu noć pokucao

je netko na vrata. Nije mi bilo svejedno. Pomalo sa strahom i

nevjericom otvorih. Pojavio se poznat čovjek. Redoviti polaznik

na misna slavlja. Ukratko je izložio razlog dolaska. Zaželio N. N. svetu pričest. Njega kao i prijatelja poslali po mene. Upitah

ga da nije možda već umro? “Nije pope” reče. Otiđoh u župsku

crkvu po Presveto. Upalio motor i pođoh žurno. Na crkvi je

otkucavalo ponoć. Trebao sam prijeći nekoliko kilometara do

bolesnika u Kmetima. Kad sam se približio kući opazio sam već

skupinu ljudi ispred kuće. Kad sam se pojavio nitko ni riječi ne

reče. Ušavši u kuću opazio sam mrtvaca obučena i obrijana. Bez

govora dirnuh ga po licu i osjetih hladnoću tijela. Pomolih se. Ukućani mi rekoše kad će biti sahrana. Otišao sam neobavljena

posla, bolje reći da sam previdio razlog mog poziva.

U strahu da ne održim pogreb, kad je doista bio mrtav i u

kasnu noć, obitelj je poslala po svećenika. Ljudi se služe svim

sredstvima da se domognu cilja. Održao sam pogreb u određeno

vrijeme. Svi su prepričavali o župnikovoj noćnoj posjeti.

69

“KAPUTINA”

Čovjek je zatvorena knjiga, koja se otvara samo prijaznom

riječju. Često je prolazila ispod župnog dvora. Prolazila je kad

je trebalo nešto kupiti. Kad je trebalo poći u mlin ili liječniku. Redovito sama i tiho, malo ih je koji su se približavali, sma-trajući je čudnom ženom. Živjela osamljeno na brijegu čuvajući

malo stado ovaca i koza. Sav njen razgovor se vodio s ovcama

i kozama. Bila je jako siromašna. U Prvom svjetskom ratu

poginuo joj muž. Provodila skroman život. U kući sama, na

brdu sama sa stadom. Malo ih je zavirivalo u njenu skromnu

i trošnu kuću. Jednog dana pozdravim je i upitah za zdravlje. Nešto je smrsila i produžila svojim putem. Nedugo iza toga opet

ju sretoh i pozdravih. Zaustavila se i prozborila nekoliko riječi. Vidio sam da se teško kreće, a kuća joj nekoliko kilometara

daleko. Ponudih joj da je odvezem automobilom blizu kuće jer

joj i onako prohodan put ne dopire do kuće. Pristala je, ponudih

joj kavu ili neko osvježavajuće piće. Prihvatila je. Počeli smo

razgovor. Razgalila je dušu i iznijela svoje teškoće i probleme.

Nakon dugo vremena vidjeh je u prolazu liječniku. Na povratku

pozvah je u župni stan. Navratila se. Uz kavu i keks časkali smo

i potpuno se približili i postigao sam povjerenje. Zamolio sam je

da mi se navrati u župnu kuću kad bude prolazila i da ću je rado

dovesti do kuće. Primala je mirovinu od poginulog muža. Došlo

je do izmjene novca. Trebalo je izmijeniti na nekoj banci. Nju je

mučilo kako doći do banke. Jednoga dana dođe s novčanicama

koje je trebalo izmijeniti. Nije imala povjerenja nikoga zamoliti

da izmijeni. Meni je povjerila da izmijenim novčanice i da ih ja

zadržim dok joj ne bude trebalo.

Imala je neograničeno povjerenje. Kad joj je trebalo donijeti

nešto iz grada rado sam učinio. Godinama sam pred Uskrs

dobivao sirnice. Godinama sam joj poklanjao i sirnice i kolače

jer ih ona nije pekla. Kad je neko voće kod nje rodilo najvećom

70

ljubavlju i darežljivošću je donosila. Postala mi dragi gost u

župnom domu. Na sva usta me hvalila. Približio se dan rastanka. Trebao sam poći na drugu župu. Bilo joj jako žao. Lijepo smo

se pozdravili, otišavši na drugu župu više nisam imao susreta s

plemenitom staricom, koja je zatomila svoju finoću.

Nadimak Kaputina je dobila po tome što je čuvajući stado

nosila kaput. U mjestu je bilo uobičajno nositi plet.

71

SVI VAS ČEKAJU

Danima me posjećuje dječak i pita kad će se poći na blagoslov

kuća. Vrijeme uobičajno, hladno i poledica. Odgađam pohod

poradi hladnoće i leda. Vrijeme se ne mijenja hladnoća, bura i led

ne popuštaju. Mali prijatelj uporan. Dolazi svakog časa. Dolazi

napokon s viješću. Velečasni pođite: “Svi vas čekaju!”. Konačno

pođosmo. Veselju nije bilo kraja. Idilično mjesto nadomak

Splitu. Svi osnovci i mlađi rado bi išli sa svećenikom u blagoslov

doma. Grozd dječaka i djevojčica u tren oka se skupio. Hladno

je. Mali pratioci oduševljeni. U svaku kuću rado došli. Domaćini

svesrdno darivaju pratioce. U početku djeca uzimlju na radost

domaćina. Ubrzo se zasitiše. Nije puno pomoglo ni nagovaranje. Jednom netko ponudio prošek. Svi navalili piti prošek. Gdje

su došli nastavili su tražiti prošek. Ubrzo su se zasitili i polako

odustajali. Nedugo iza prošeka ostadoh s nekolicinom. Prošek ih

ošamutio. Na putu su prečesto zaboravljali ponijeti kalendare i

ostale rekvizite. Često su se trebali vraćati po ostale predmete.

Najuporniji je bio spomenuti dječak. Radovali su ga primljeni

dari, a navlastito primljeni novac koji je stalno prebrojavao. Danomice je ponavljao kako će kupiti nešto. Na koncu blagoslova

dođe u župni stan i zamolio me da bi novce što je dobio

prigodom blagoslova i mamin dar poklonio Caritasu. Radostan

što može nekome pokloniti. Tako je dječak poklonjeno radosno

poklonio. Nemalo me je zadivio svojim postupkom. Često se

zbilo sa četicom hodočasnika po obiteljima prije sumraka kao sa

maslačkom na buri – brzo se umore i zadovolje znatiželju.

72

POTRAGA ZA KUĆOM

“Gospodine, gdje stanuješ?”, davno upitaše Isusa znatiželjni

apostoli. “Dođite i vidite”, bijaše odgovor. Dan osvanuo hla-dan i vjetrovit. Dužnost bijaše početi blagoslov obitelji po

Bogojavljenju. Uputio sam se na put s nekoliko ministranata koji

su bili upućeni gdje se navratiti i koja obitelj prima svećenika. Imao sam uredan popis obitelji koje me primaju. Bilo je ugodno

i lepršavo ići s razdraganim ministrantima. Oni bi redovito

najavljivali dolazak svećenika. Ministranti obučeni u svoju mi-nistrantsku odjeću, a ja u reverendi i koti sa štolom. Pohod je bio

transparentan.

Svećenika i ministrante ljubazno primali vjernici. Čašćeni

pićem, voćem i kolačima. U početku pratioci primali ljubazno

sa zahvaljivanjem. Ubrzo se zasitili pa ni nagovaranje nije puno

pomoglo. Sve je bilo dobro dok nisu mali pratioci morali poći u

školu. Mnoge kuće nemaju na vidnom mjestu broj. Tada je velika

umjetnost pogoditi željkovanu. Često se trebalo propitkivati gdje

je dotična kuća.

Jednog dana bilo je izrazito hladno, a ministranti u školi. Obilazim kuće tražeći, a nikako pronaći. Dok sam tražio, zapazih

jedno dijete na balkonu jedne kuće. Dijete me spazilo i počelo

glasno govoriti “Isus” zaključio sam da su u kući vjernici. Pošao

sam u kuću i saznao gdje je tražena kuća. Pa neka nešto kažu

da se po odjeći ne razaznajemo, ovaj doživljaj ostade u trajnom

sjećanju kao draga uspomena. Kako je važno voditi djecu u

ranom djetinjstvu u crkvu i učiti ih o vjeri.

73

OKIĆENA KLUPA ZA SLAVLJE BEZ– “SLAVLJENIKA”

Dođoh u ne baš omiljenu sredinu. Teškoće sa svih strana. Sve

zapušteno i ustrašeno. Djeci se prijeti i sve činu da onemoguće

rad u pastoralu. Na vjeronauku je bio jako loš odaziv. Sveti

sakramenti se dugo nisu podjeljivali. Zahtjevi i preporuke sa svih

strana. Tražio sam način i birao put, kako potaknuti vjeroučenike

na marljivo pohađanje vjeronauka i svete mise. Bilo je teško

pokrenuti na vjerski život i odgoj kako odrasle tako i mlade. Otac nadbiskup me toplo molio da se zadržim u toj sredini što

više budem mogao. I da sredim život u župi. Župnici se prečesto

smjenjivali, kao na tekućoj vrpci. Odlučio sam se žrtvovati, učiniti sve da se pokrene s mrtve točke, vjerski život. Početi ću s

mladima vjeroučenicima.

Na početku drugog dijela školske godine pozvao sam roditelje

i sve vjeroučenike, a posebnim naglaskom prvopričesnike. Utanačio sam dan prve svete pričesti. Naglasio sam da ne ću

nikome dopustiti pristup prvoj svetoj pričesti tko bez opravdanog

razloga izostane tri sata vjeronaučne pouke. Ponadao sam se da

će shvatiti potrebu i dužnost pohađanja vjeronauka. Redovito

prozivao i zapisivao vjeroučenike svakog sata. Svaki izostanak s

vjeronauka provjeravao i bilježio u prozivnik vjeroučenika.

Vjeroučenici učestalo izbivali s vjeronaučne pouke. Pri-bližavao se određeni dan za prvu svetu pričest. Mjesec dana prije

svete pričesti sazvao sam okup roditelja prvopričesnika. Ozbiljno

upozorio na nedisciplinu i prečeste izostanke. Još sam jednom

zaprijetio da nitko neće pristupiti svetim sakramentima ukoliko

budu izostajali s vjeronauka. Nažalost ni djeca ni roditelji nisu

ni ovo upozorenje ozbiljno shvatili. Nekoliko dana prije termina

zakazanog za održavanje obreda nije se našao nitko bez pet

izostanaka. Nitko nije mogao pristupiti sakramentu, bilo mi je

žao. Razmišljao sam što učiniti. Održati riječ ili sve prepustiti.

74

Održao sam riječ i rekao da ne će nitko biti propušten, a da će se

slavlje održati. Počeli protesti i svađe i kojekakvi komentari. Sve

bilo bezuspješno, bio sam dosljedan sebi.

Dan uoči određenog dana pošao sam u grad i kupio cvijeće

i okitio jednu klupu kao da se odvija slavlje u župi. Održao

nagovor i bio silno uzbuđen. Veliko čuđenje i nevjerica, a

ujedno žalost što se nije održala prva sveta pričest. Ovaj događaj

je uvelike i vjeroučenike i vjernike prodrmao. Više se nije tako

zbilo. Održana riječ se cijeni.

75

“ŠVORINJAK”

Sve što sam u životu radio ili poduzimao teško se rađalo i

ostvarivalo. Svaki pothvat bih rado unaprijed najavljivao i

osluškivao reakciju. Došavši u Mravince trebao sam završiti kuću

koja je bila davno započeta. Bio sam u problemu kako nastaviti. Iz Ordinarijata su poručivali neke preinake, a pastoralni suradnici

nisu htjeli ni čuti o preinakama. Završio sam kako je zamišljeno. Župa nije imala župne dvorane. Vjeronauk se održavao u župnoj

crkvi i u kapelici na groblju. Djeca nestašna kao i svugdje. Zamislio sam izgraditi župnu dvoranu. S crkovinarima sam

se dogovorio, da to bude pored župne kuće. Obavijestio sam

vjernike i svi su objeručke prihvatili. Svaka je obitelj trebala

davati mjesečni doprinos. Rad smo započeli bez ikakvih dozvola. Svima sam govorio da imamo usmenu dozvolu od Ordinarija, župne zajednice, crkovinara i župnika. Problem je nastao netom

što smo započeli kopanje temelja. Neću ih sve nabrajati. Sve sam

na svoju ruku učinio, a molio Ordinarij da šutke dozvoli. Kad

sam planirao dvoranu, zamislio sam i stan na katu za časne sestre

koje su trebale voditi sviranje u župama Mravince i Kučina i po

mogućnosti držati dječji vrtić.

Kad smo prikupili sredstva za prizemlje našao sam izvođače

radova. Bili su Bosanci koji su zidali crkvu u Dubravi. Ubrzo je

bilo izgrađeno prizemlje. Jedan crkovinar me upozorio da i se

inspektor propitkivao za našu dozvolu za gradnju. Dozvolu od

državnih vlasti nisam imao niti je tražio. Računao sam da će dugo

potrajati dok se ishodi dozvola, a postojala je bojazan u pozitivan

ishod. Po jednom crkovinaru poručio sam inspektoru da ne

ometa rad jer u protivnom bi ga moglo puno koštati. Inspektor je

poručio da što brže završimo u grubo. Novca crkva nije imala za

brz rad. Saznao sam da sakristanka ima novca na banci. Zamolio

sam je da nam posudi, a crkva će sve uredno vratiti s kamatama

kao i banka. Ona je obećala posuditi novac kad god budemo

76

htjeli. Obavijestio sam moje suradnike i pozvao ih u župni ured

na dogovor. Rekao sakristanki da dođe u župni ured određenog

dana. Okupili smo se svi, crkovinari i sakristanka. Iznio sam im

prijedlog i svi su bili oduševljeni. Sutradan sam sa sakristankom

pošao na Splitsku banku i podigao novac. Crkovinari zajedno sa

župnikom su se potpisali da će sve s kamatama uredno vratiti

sakristanki. Nastavio se rad na župnoj kući. Ubrzo smo završili kuću. U šali sam govorio da gradim “švorinjak”. Ugovarao sam

sa šeficama samostana da mi pošalju suradnice. Jedna bi vodila

zborove, a druga kućanstvo. Dok sam bio još u pregovorima

naglo mi došao dekret da moram poći na drugu župu. Premještaj

je brzo uslijedio. Na primopredaji uredno sam zapisao dugovanje

sakristanki koje se moralo vratiti. Novoimenovani župnik je

potpisao primopredaju, a time i povrat novca. Nedugo poslije

mojega odlaska, Nadbiskup je blagoslovio kuću i stigle su časne

sestre. Nisam pozvan na proslavu blagoslova kuće i dolaska

časnih sestara. Objavljeni su u Glasu Koncila posveta i dolazak

časnih sestara. O meni ni spomena. Ja sam zamislio i ostvario

kuću. Bio sam uvrijeđen od člankopisca i prigovorio mu javno. Vrijeme je odmicalo. Sakristanka tražila novac od župnika, a on

joj podrugljivo rekao da joj ja vratim. Dok sam razmišljao kako

vratiti posuđeno, stigla vijest da je plemenita žena preminula i tako

neslavno završio potpis o povratku novca. Žao mi je sirotice ako

je zbog nevraćanja novca puno patila. Bog joj bio vječna plaća, nagrada za plemenito djelo. Često je se sjećam u molitvama, što

mi je jedino moguće. Supotpisnici ugovora nedugo iza mojega

odlaska iz župe prestali biti župni suradnici. Nije mi poznato da

li su i oni znali za nepovrat novca. Ružna i gadna slika. Ne pišem

ime dotičnog da ga ne difamiram, makar je i zaslužio.

77

“I JA VOLIM GOSPU”

U trenutku kada sam želio izvršiti, ostvariti najveći župnički

pothvat, otvoriti samostan u župi i uljepšati Bogoslužje kao i

sebi olakšati domaćinstvo, eto iznenadna šoka. Zamoljen sam da

ustupim svoje mjesto bolesnom kolegi. Velikodušno sam ustupio, bez razmišljanja.

Spremao sam se na hodočašće s grupom mlađih vjernika

u svetište Čudotvorne Gospe Sinjske. Pošao sam u pohode

solinskom župniku i zamoliti ga da mi posudi pokretni zvučnik

da lakše noću držim na okupu hodočasnike kako molitvom tako

raznim uputstvima. Premještaj je bio kao grom iz vedra neba. Zaista u onom trenutku nisam bio spreman, ali ljubav prema

čovjeku sve čini. Žrtva i ljubav su uvijek nagrađeni, vjerovah.

Sijaset emisara se sručio u želji da me upozori i pouči u novoj

sredini. Župa ugledna i stara, puna običaja i čudnih zahtjeva. Svaka riječ i pokret pod lupom kritike. I ja sam svoj. Slušam, ali

se vodim svojom savješću i znanjem i iskustvom. Svi pristupaju

kao početniku, a ja već dvadesetak godina u župnoj službi. Ni

riječ ni gest ni čin od već uhodanih. Svi smatraju da sam kao

nevješta mladenka, a sijaset se vrzma. Dođoh u novu sredinu

na Uzvišenje sv. Križa bolje reći na dan žalosne Majke Marije. Uoči listopadske pobožnosti pripremala se crkva za pobožnost

Mariji. Svijet pobožan Mariji hrli u hram. Uranio sam zbog

ispovijedanja. Poslužioci i časna sestra ukrašavaju crkvu i veliki

kip svete Marije. Uobičajeno mjestu postavili kip sa strane. Meni

nije odgovaralo mjesto. Zamolih uređivače da postave kip po

mojoj želji na sredinu crkve. Uvjeravali me da je ondje običaj. Bio sam žalostan i pitao se: “Što ja smijem kad ni kip ne smijem

postaviti po želji!”. Ljutito naredih da se postavi na mjesto gdje

ja želim i pomogoh postaviti gdje zaželjeh. Nakon malo vremena

otiđoh u župni dvor. U kratko vrijeme se povratih u crkvu. Kip

se vratio na prvotno mjesto. Uzrujan i ljutit pozvah časnu sestru

78

i upitah: “Zašto opet?” Reče mi da su neki zahtijevali i ona

učinila. Srdito ja pozvah da stol makne na mjesto gdje želim, a

ja podigoh težak kip. Gubila mi se snaga i ne mogoh držati kip, a jednostavno ga spustih na stol ne gledajući kako. Otišao sam u

ispovjedaonicu ispovijedati još neke koji su se željeli ispovjediti. Dok sam ispovijedao vidio sam vjernike koji su dolazili u crkvu i

na njihovim licima čuđenje i čuo tiho šaputanje u crkvi.

Čudilo me ponašanje vjernika. U trenutku mi sinulo i zaključih

da sam okrenuo kip u suprotnom pravcu. Još pod dojmom

rasprave i srdžbe ne htjedoh promijeniti. Za nekoliko trenutaka

započeo sam sa svetom misom. Zapazih poglede, čuđenje i

tihi šapat i mimiku. Ne htjedoh reći da sam pogriješio. Rekoh: “Dragi vjernici, dobro mi je poznato da volite Gospu. Znajte

da i vaš župnik isto voli Gospu. Zato će Gospa petnaest dana

gledati župnika pa će petnaest dana gledati vas.” Svi su se blago

nasmiješili. Nastavio sam obred kao da se ništa nije dogodilo. Iza mise se pričalo o mom rješenju postavljanja kipa Majke

Božje. Kako se lako i bezbolno može riješiti mnogo nesporazuma

potrebna je blaga i topla riječ. Ljudi rado opraštaju kad se prizna

neki promašaj. Šala je draga i u sred hrama. Postala uzrečica: “I ja volim Gospu!”.

79

NEUSPJELI POKUŠAJ

Na novu postaju života stigoh na Uzvišenje Svetoga Križa. Prve pak korake započeh na žalosnu Gospu 1982. Godine. Župa

časna i zahtjevna, puna izazova. Najljepša postaja služenja. Poželjna mnogima. Meni ponuđena kad drugi ne htjede poći, a zaželje na moju postaju doći. Grad na ušću Cetine, Omiš, tako drag. Salijetala mnoga pitanja, kako i zašto. Sve izdržah

stoički. Očekivalo se proglašenje Leopolda Bogdana Mandića, podrijetlom iz Zakučca, svetim. U Zakučcu filijalna crkva

Male Gospe započela se obnavljati. Rodila se divna zgoda da

Nadbiskupija proglasi crkvu u Zakučcu svetog Leopolda Bo-gdana Mandića svetištem. Iskreno sam se ponadao. Izručio sam

službeno molbu Ordinariju za odobrenje prije proglašenja svetim. Nabavio sam dvije umjetničke slike svetog Leopolda Bogdana

Mandića za župnu crkvu svetog Mihovila arhanđela u Omišu

i za crkvu Male Gospe u Zakučcu. Obje su slike poklonjene. Jednu je sliku poklonio svećenik splitske nadbiskupije, don Ante

Vojnović. Sliku je naslikala časna sestra iz Splita po njegovoj

zamisli. Svećenik je zaljubljenik Poljica, oduševljen nadom da

će Zakučac postati svetište svetog Leopolda Bogdana Mandića. Sliku svetog Leopolda Bogdana Mandića za omišku crkvu

poklonila je slikarica iz Zagreba na nagovor nekih svećenika. Zamolio sam slikaricu da zamijeni pozadinu slike koja je bila

izrazito zelena. Meni se nije sviđala. Bez velikog nagovaranja, umjetnica je uradila promjenu. Sve sam slike uredno pokazao

Ordinariju u Splitu. Prije proglašenja Leopolda Bogdana

Mandića svetim slike su postavljene u župske crkve u Omišu

i filijalnu u Zakučcu. Vjernici su bili oduševljeni. Slike su

blagoslovili delegati Ordinarija. Uoči proglašenja Leopolda

Bogdana Mandića svetim, rektor Bogoslovije u Splitu kanio je

dovesti bogoslove iz Splita u Zakučac, mjesto porijekla sveca. Dozvolio sam posjet pod jednim uvjetom, a to je da posjete

80

župnu crkvu u Omišu. Svesrdno je prihvatio. Poslije svete mise

bogoslovi su bili skromno počašćeni. Vjernici Omiša i Zakučca

bijahu oduševljeni posjetom bogoslova iz Splita. Grozničavo

se očekivao odgovor iz Ordinarijata. Uoči proglašenja svetim

dobio sam odgovor koji me rastužio. Odgovor je bio negativan

s obrazloženjem da je crkva malena i da malo vjernika živi u

Zakučcu. Nedugo poslije mog odlaska, bolje reći premještaja, nove

okolnosti i novi nadbiskup proglasili Zakučac svetištem svetoga

Leopolda Bogdana Mandića. Kod proglašenja svetišta nisam

spomenut niti jednom riječju. Bilo mi je žao što nisam spomenut

kao onaj koji je prvi pokušao to mjesto učiniti svetištem. I ovo na

znanje. Da nisam postupio kako sam postupio ne bi bilo moguće

proglasiti svetište u Zakučcu. Moj prethodnik je na javnoj dražbi

prodao zemlju na kojoj je zamišljeno svetište. U trenutku dražbe

kupac nije imao novac za isplatu zemljišta. U međuvremenu je

župnik premješten iz Omiša u Split. Nedugo iza moga dolaska

u župu Omiš pojavio se čovjek meni malo poznat s izvjesnom

svotom novca za kupljenu zemlju. Ja nisam htio uzeti novac jer

nisam bio upoznat s trgovinom. Rekao sam mu da odnese novac

onom tko mu je to prodao. On nije legalno prodao i ja nisam

priznao trgovinu i zato novac nisam primio. Nekolicina vjernika

je podržala moj postupak. Sačuvao sam zemljište i omogućio

da bude svetište koje sam želio. Ovo objavljujem da bi se znalo

kako je svetište nastajalo i gdje je nastalo. Ime i prezime kupca ne

spominjem, kao ni onih koji su mi dali podršku iz osobnih razloga. Žao mi je da se nekima i najbolje ideje i djela prešućuju. Kako se

samo prati i oglašuje nešto manje lijepo?! To zvoni svuda!!!

81

RAD U DVIJE SMJENE

Sa zanimanjem sam očekivao smjenu suradnika na župi. Bilo govora i nagađanja tko će biti taj. Jednog jutra došao mlad

i razdragan u pratnji svog mentora. Obojica izražavali radost

dolaska. Obećavao mnogo. Na početku vidio na filmu kako

razdragana mladost voli njegova prethodnika. Kako i čim je

osvojio mladost, pitao se? Rekoh mu da pronađe način i put

uspjeha i obljubljenosti.

Svojski se dao na posao u nadi da će zasjeniti prethodnika. Nogometom i muziciranjem do iznemoglosti želio nadići

prethodnika koji mu nije bio po volji. Samo ime prethodnika

ga uvelike uzbuđivalo. Nije bio dobro prihvaćen od mladosti. Nerado mu mladost prilazila. Tihi bojkot. Svu krivnju svalio na

svog prethodnika.

Jednog dana reče da će on raditi u dvije smjene ako mi ne će

smetati? “Radi tri smjene.” rekoh mu. Godine imaš .......! Do u

kasnu noć nešto prepisivao. Nisam ga pitao što radi niti kada se

gasi svjetlo u njegovoj sobi. Nije prošlo dugo od njegova dolaska

na službu pomoćnika došao mu u posjet poznanik s kojim je

danomice u večernjim satima polazio na neka sijela. Znao je biti

odsutan i po cijelu noć.

Na samom dolasku dao sam mu zaduženja. Zaduženja

su bila ista koja je obavljao njegov prethodnik ne praveći

diskriminacije. Raspored rada nije se mijenjao osim u iznimnim

potrebama. Nagrade za rad su bile jednake meni i njemu. Nije

bilo primjedbi na nagradu ni posao koji obavlja. Vrijeme je

mirno prolazilo. Jedne večeri prolazio sam gradom. U prolazu

pored crkve opazio sam otvorena vrata crkve. Ušao sam u crkvu, a on je držao vjeronauk srednjoškolcima. Zadržao sam se u crkvi

slušajući predavanje. Vjeronauk je završio nešto ranije silno

uzbuđen. Na izlasku iz crkve me upitao zašto sam došao. “Zar

na kontrolu?” Doista ovom zgodom nisam imao nikakvu nakanu

82

kontrole. Očito uzbuđen reče da od sada sa mnom komunicira

samo službeno. Naši susreti od tada prolazili u tišini. Za vrijeme

blagovanja u samostanu časnih sestara ako smo se našli zajedno

on nije ni progovorio. Pitao sam ga zašto tako postupa, reče da

sam ga uvrijedio jer ja nisam svijestan da sam ga povrijedio. Zamolio sam ga da mi reče razlog da se ne bi opet ponovilo. On je

šutio i ponavljao: “Ti si pjesnik i ništa više”. Na moje opetovano

inzistiranje on je i dalje šutio. Tada mu rekoh: “Zamislite da

ste došli liječniku, a on pita što boli ili gdje boli, a vi uporno

šutite, što će liječnik misliti?”, to rekao i napustio sobu. Svi

moji pokušaji da normalno komuniciramo ostali bezuspješni. I nadalje je vršio uredno svoje obaveze. Vanredna zaduženja

bih napisao na ceduljicu i objesio na ključanicu njegove sobe. Naši odnosi postali javni. Čuo sam da mnogi o njima pričaju. Nakon mjesec dana otišao sam ocu nadbiskupu i iznio mu stvar. Računao sam da će nadbiskup doći ili nas pozvati na razgovor. Nikakav razgovor s mjerodavnim nije uslijedio. Međusobna

zategnutost protegla se šest mjeseci. Na Božićnoj misi, polnoćki

bijasmo u prezbiteriju, u trenutku kad sam pozvao sve vjernike

da pruže mir on prođe mimo mene ne pruživši ruke. Kad sam

na koncu svete mise čestitao vjernicima Božić i pružao ruke

ministrantima, on je uskratio ruku. Svima na očigled meni nije

čestitao. Bilo je svima očito da nešto sa nama nije u redu. Bio

sam jako tužan jer sam na Božić bio sam na ručku. Otišao je

svojima, bili su nedaleko.

Nizali su se mjeseci, stanje nepromijenjeno. Očekivao se

Uskrs. Pitao sam se da li će i Uskrs proći kao Božić? Za čudo

Božje na Uskrs mi čestitao i opet bilo sve uredu kao da nije bilo

ništa. Išao sam s njime u pohode njegovima. Sve izglađeno. Bilo

opet lijepo i dogovarali se o svemu.

Došlo ljeto i manje obaveze. Pohodio me uobičajeno prijatelj

i ostao kod mene mjesec dana. Polovicom srpnja iza tri svete

mise odslužene u župnom stanu zatekoh pastoralnog vikara. Na

83

samom susretu reče razlog dolaska. Kratko reče nadbiskupovu

naredbu. Morate obojica iz župe jer se ne slažete. Objašnjavam

da među nama nema nikakvih prijepora. Svaka riječ suvišna. Odluka pala da moramo napustiti župu do Velike Gospe. Pomoćnik burno reagirao, bilo je neukusnih riječi, sve uzalud. Pomoćnik nije imao izbora. Župa mu određena. Ja sam imao tri

mjesta na izbor. Odlučio sam se na mjesto onoga koji je trebao

mene zamijeniti.

Početkom kolovoza pomoćnik je napustio župu i otišao na

određeno mjesto. Dogovorio sam se s nasljednikom kada ćemo

se zamijeniti. Pošao sam na dogovor u subotu oko podneva. Nisam ga našao u župnom stanu. Službeno odsutan. Počekao

sam dok se vrati. Ubrzo se vratio i zadržao me na ručku. Odredili

smo smjenu u sljedeći ponedjeljak oko deset sati. Prijateljski se

razišli. Pripremao sam se oprostiti od župljana u nedjelju. Sve

sam stvari spremio i naručio prijevoznika. U noćnom satu oko

dvadeset i tri sata i trideset minuta dok sam spavao probudio me

telefonski poziv. Telefonom me obavještava otac nadbiskup da se

ne opraštam od vjernika. Mome nasljedniku pozlilo i odveden je

u bolnicu. Jasno mi poručuje da ću ja ići iz župe na drugo mjesto, a to će on naknadno reći. Moj nasljednik odustao od premještaja. Našao se novi nasljednik koji će me zamijeniti, dobro mi poznat. Bile mi ponuđene tri župe. Samo da me premjesti. Jednu mi

ponudio, a želi da ne pođem, jer me navodno oni ne žele. Ja sam

se odlučio baš na onu gdje me ne žele. Moja buduća suradnica i

sviračica, časna sestra nagovorila prijateljice da kod nadbiskupa

urgiraju da mi ne da dotičnu župu. Dobio sam dekret i pošao na

župu. Moja suradnica me nije dočekala niti pomogla smjestiti se. Suradnica je trebala održavati i uređivati župni stan, pranje rublja

i katehizaciju. Samovoljno je prestala svaka pomoć suradnice. Činila svaki dišpet, a vrhunac je bio što je za vrijeme ljeta pošla

na godišnji odmor. Proglasila da sam ju potjerao i pozvala svoje

prijatelje da pođu nadbiskupu i da zahtijevaju moj odlazak.

84

Nadbiskup primio njene prijatelje i sve vjerovao što mu rekoše. Meni poslao pismo u kojem piše da moram napustiti župu. Moje

riječi i demantiranje svega rečenog nisu koristile. Rat u domovini, četnici okupirali selo, brat i sestra s obiteljima u izbjeglištvu, a ja

nemam kamo!

Nakon godinu dana moj suradnik napustio svećeništvo i

oženio se. Suradnica nakon školovanja i rada u Kanadi napustila

redovništvo. Samo sam jedanput susreo pomoćnika i suradnicu. Kršćanski se pozdravio i sve im oprostio za sve neugodnosti koje

su mi nanijeli. U ovim teškim trenutcima bila mi je jedina utjeha

molitva i pisanje pjesama. Za par godina napisao sam tri knjige

pjesama. Velika vjera i ljubav svećeništva održalo me uspravnim

i normalnim. Moj nadređeni i moji suradnici nisu pokazali ni

trenutka kajanja zbog svega što su mi priredili.

Samo je vrijedno činiti dobro i biti dobar! Za sve hvala Bogu.

85

LAŽNI POTPIS

Nakon dugogodišnjeg zauzeća vratila se crkvena kuća u

posjed župe. Čim su je posljednji stanari napustili, mnogi htjedoše

unajmiti. Nisam unajmio. Bila derutna i tražila potpunu obnovu. Nakon duže stanke dobio sam općinsku dozvolu za obnovu.

Obnavljao je onaj koji je dao najpovoljnije uvjete. Obnovu

je izvodilo poduzeće iz Bosne. Kad sam u župama radio na

renoviranju crkvenih objekata nikada nisam dobio pomoć

Ordinarija. Tako je bilo i ovaj put. Oslonio sam se na Božju

providnost i dobrotu vjernika. Tijekom obnove zaželio sam da

mi izvođač učini još pokoji posao jer sam ga ocijenio povoljnim i

korektnim. Bilo je obećanja da će mi neki donatori pomoći. Nisam

očekivao brz završetak radova. Bila jako velika devalvacija. Nešto gadno se “kuhalo” u državi.

Izvođač obavio posao, ljubazno došao po svoju zaradu. Kako

nisam imao cijeli iznos za isplatu, zamolio sam ga nekoliko dana

da prikupim novac. Konstatirao sam, da mi nedostaje dvadesetak

tisuća njemačkih maraka. Zabrinuo sam se kako isplatiti. Tražio

sam kod nekolicine. Bez uspjeha. Nevoljko otiđoh u Split u

Ordinarijat. Potražio sam oca nadbiskupa i izložio mu situaciju. Zamolio sam ga da mi posudi iznos koji mi je nedostajao. Nadbiskup me uvjeravao da Ordinarijat nema novca. Silno uzbu-đen napustio sam nadbiskupove dvore. Razmišljao sam kako doći

do potrebnog novca?! Odluka je pala. Zamolio sam tetu časnu

sestru da podigne sve što sam godinama prikupljao za osobni

automobil i pohranio u bankama i da donese meni. Teta je podigla

sve što sam imao i donijela mi u župni ured. Isplatio sam radove. U

crkvi na koncu svete mise rekao sam vjernicima da sam za radove

posudio novac. Crkva će mi vratiti kad bude mogla. Za posudbu

znao i župni pomoćnik, znali i susjedni župnici. Vrijeme je polako

prolazilo. Novac od župljana skromno priticao, a ponešto i od

dobrih ljudi, na čemu sam im uvelike zahvalan.

86

Nedugo potom stigao pastoralni vikar s viješću da moram

promijeniti župu. Opet mi ponudio tri mjesta i ja sam se opet

odlučio za mjesto moga nasljednika. Bio sam u silnom čudu

kolikom upornošću mene želi premjestiti protiv moje volje. Nasljednik mi poručio da su se protiv mene urotili moje suradnice

i suradnici. I sam moj nadbiskup mi preporučio da ne pođem. On me slao i želio da pođem na župu koja nije župa, gdje crkve

ni župne kuće ni mnogo vjernika nema. Dvadeset godina nije

tamo svećenik poslan. Takav postupak starješine nisam mogao

dokučiti. Kolika netrpeljivost, da ne kažem pravu riječ, nije

mogla u moj razum. Očito je očekivao da ću mu odbiti posluh pa

da me može gore kazniti, a to mu nisam htio priuštiti. Bio sam

u prilici i sumnji da odem nunciju i sve ispripovjedim. Tu sam

napast odbio i ne žalim. Pala mi je na pamet ona Isusova: “Za koje

me dobro djelo...”. Dotičnog nadbiskupa sam kao mladomisnik

mijenjao dok je on još bio župnik i to besplatno. Posudio sam

mu materijale za magisterij koje nikad nije vratio pa sam tako i

ja ostao bez magisterija, godinama sam ga prevozio u župu bez

ikakve nadoknade i još toga!!!

Bio sam slobodan neko vrijeme dok se moj nasljednik ne

spremi da može preuzeti župu. Slobodno vrijeme sam proveo u

Austriji kod prijatelja. Došao dan premještaja. Obavijestio sam

tetu da dođe i spremi kavu za mog nasljednika, generalnoga

vikara i mene, a kanio sam počastiti ručkom u jednom restoranu. Sve je bilo spremno za primopredaju. Došao župnik i delegat iz

nadbiskupije. Teta nije stigla. Ona se vozila starim autom kojeg

sam joj dao. U blizini odredišta na nju je naletio kamion. Auto

stoposto uništen, a njoj ništa. Loš početak i puno uzbuđenja. Na

oproštaj nitko nije došao. Sve je bilo spremno za potpis. Prije

potpisa objasnio sam delegatu i župniku stanje u blagajni, a za

to stanje su znali nadbiskup, kapelan i svi vjernici. U zapisniku

je bilo dugovanje meni. Dug mi se treba povratiti kad župa

bude mogla. To bez ikakve primjedbe nasljednika i delegata, svi

87

smo potpisali, i nasljednik i delegat te svjedok primopredaje. Primopredaja prošla u najboljem redu bez ikakvih primjedbi i

pitanja. U blagajničkom dnevniku pisalo je dugovanje župniku, dvanaestak tisuća njemačkih maraka koje je župnik posudio za

izgradnju odnosno obnovu župne kuće uz župnu crkvu. Napisao

sam da će crkva vratiti kad bude imala. Nasljednik se obvezao

sa svojim potpisom vratiti, a potvrdio i nadbiskupski delegat. Nasljednika i generalnoga vikara počastio sam objedom u

restoranu u Jesenicama i prijateljski se razišli.

Dan po primopredaji napustio sam župu ne opraštajući se ni s

kim. Bio sam jako tužan i nisam želio ni s kim razgovarati. Išao

sam u župu koja me ne želi. Moje suradnice ne dočekaše me pri

dolasku, jasan znak koliko sam poželjan i dobrodošao! Ipak sam

išao vjerom i pouzdanjem u uspješnost u novoj sredini.

Nisam želio nikoga uznemiravati u danu slavlja. Kako su za

vrijeme božićne polnoćke lopovi provalili u župnu kuću i pokrali

i župno i moje odlučih zatražiti od moga nasljednika da mi

pošalje ako što ima u blagajni. Na primopredaji se dogovorismo

da mi vrati posuđeno kad bude imao i mogao. l u večernjem

satu nazvah telefonom moga nasljednika u župi Omiš. Rekoh

mu da sam okraden i da nemam ni dinara. Zamolio sam ga da

mi pošalje ako je što prikupio. Čim sam zatražio povrat novca, odrješito župnik odgovorio da on meni nema ništa vraćati. Rekoh

mu da je na primopredaji potpisao da će on sve vratiti, kako sad

kaže da nema. Reče mi da je on glumio potpis na preporuku

nadbiskupa. Navodno da će nadbiskup vratiti samo da on potpiše

i preuzme župu odnosno da mene smjeni. Isti čas prekinuo sam

razgovor i nazvao nadbiskupa. Obavijestio sam nadbiskupa o

krađi i mom razgovoru s nasljednikom i njegovu tvrđenju da je

on obećao podmiriti dug. Čim je čuo potraživanje odmah reče da

se on samo šalio i da opet potražim od nasljednika. Prekinuo sam

razgovor s nadbiskupom i opet pozvao nasljednika. Nasljednik

odrješito reče da on nema ništa sa mnom i spustio slušalicu.

88

Povrijeđen ljutito pozovem opet nadbiskupa i rekoh mu da se

ja ne dozvoljavam praviti majmunom i zahtijevam novac sutra

do podne i to s kamatama inače ću nešto učiniti i spustio sam

slušalicu.

Sljedećeg dana oko podneva stigao generalni vikar i donio sav

iznos. Zar je moguće ljudi moji da tako postupa jedan nadbiskup?

Zar tako potpisuje jedan svećenik? Izgovorio sam svoje duboko

čuđenje. Rekao sam opetovano generalnom vikaru koji je bio

dionik i svjedok primopredaje novca.

89

MALI PJEVAČI

Na svim postajama životnog puta imadoh poteškoće s

pjevačima. Bilo je postaja da ih nije bilo, bilo je postaja da su

rijetko u obredima sudjelovali. Uz veliko nagovaranje skupila

bi se nekolicina. Bilo zborova koji su se izuzetnim zgodama

okupili za Božić, Uskrs, crkveni GOD VIŠE DA. Paradiraju i da

se nitko ne može uključiti. Bilo je postaja gdje ih nitko nije pratio

svirkom. Vrlo često bio slučaj da ih je nesporazum raspršio. Na zadnjoj i najdužoj postaji nađoh nekolicinu koja ubrzo

nesta. Zamijenili ih mladići pod vodstvom vrijednog mladića. Revni, marljivo vježbaju danomice, zbor brojniji, sveopće

zadovoljstvo s njima. Nakon nekog vremena počeli su se osipati

bez obrazloženja. Na koncu, uoči glavnog blagdana pristupio

zborovođa i obavijestio župnika da on više neće predvoditi zbor

i da on napušta zbor bez obrazloženja. Liturgija bez pjevanja

silno je siromašna. Najteže je bilo kad su bili sprovodi. Rodbina

je pozivala pjevače iz susjedstva. Silno mučno. Nisam mogao

zabraniti, da ne povrijedim ni obitelj ni pjevače. Govorkalo se da

susjedi pjevaju u župi. Zamolio sam jednog kolegu da izvježba

jednu djevojčicu za mali dječji zbor. Kolega prihvatio i rekao mi

da pronađem nadarenu djevojčicu. Pala mi na pamet djevojčica

iz trećeg razreda osnovne škole. Nazvao sam telefonom njene

roditelje i zamolio ih da dopuste svojoj djevojčici da ako

želi da se nauči svirati. I roditelji i djevojčica rado prihvatiše

pa je ubrzo bila spremna za nastup. Glas ugodan, sluh dobar, odvažna i spremna. Pozvao sam desetak djevojčica od drugog

i viših razreda u zbor. Kolega don Marko Marasović poučavao

je mladu sviračicu Ivanu sviranju, a sve djevojčice koje su

htjele i mogle pjevati su pjevale. Zbor oformljen u par dana. Prve nedjelje zbor je nastupio na misnom slavlju. Polako se

uhodavao uz pomoć i čestu vježbu vrijednog kolege, sviračica

brzo napredovala, po sluhu samouvjereno svirala. Djevojčice

90

viših razreda odustale. Male djevojčice ustrajne, a vremenom

se pridruživale i druge djevojčice od drugoga razreda osnovne

škole. Zbor preuzeo crkveno pjevanje, čitanje na misnim

slavljima i još svakog blagdana pola sata predmoljenje svete

krunice pred obredima. Djevojčice naizmjenice predmole svetu

krunicu, nedjeljom, blagdanima, cijeli svibanj i listopad kao i

prvim petkom u mjesecu. Većina u župi oduševljena nastupom i

sudjelovanjem malih pjevača u svim događajima u župi. Svake

nedjelje i blagdana dođu na kratki dogovor što i kako i tko će

preuzeti misna čitanja i molitvu vjernika. Nekoliko puta su

sudjelovali na smotri mladih zborova u Poljicima. Pripremila se

i mlađa sviračica za misna slavlja. Više nije bojazan, kad jedne

ne bude, druga spremno preuzima zbor i vodstvo u pjevanju. Sve

ove vježbe zbora i sviračica učinio je hvalevrijedan don Marko

Marasović bez i jedne nagrade. Često ljubavlju dolazi i poučava

zbor i sviračice. Voljan je još koju osposobiti u zboru i svirci, sve

na slavu Boga i Bogorodice.

91

DOLAZAK U DUGOPOLJE

Nakon više peripetija stigoh u Dugopolje. Nitko me nije

dočekao niti želio. Sve se činilo da ne dođem, a ja morao poći

iz Omiša. Poruke iz Dugopolja da ne dolazim jer me oni ne

žele. Očekujući tetu časnu sestru Martu, stigla poruka da je

imala saobraćajnu nezgodu u blizini Omiša. Auto totalna šteta, a

srećom zahvaljujući Bogu njoj ništa.

Konačno došla teta sva uplašena, polako utovarismo stvari u

kamion koji je poduže čekao na ukrcaj. Oko podneva stigoh pred

župnu kuću. Polako počeh iznositi stvari iz kamiona. Sve stvari

ostavih pred župnom kućom. Isplativši prijevoznika polako počeh

unositi stvari u kuću. U obližnjoj gostionici bijaše nekolicina

ljudi. Vidjevši moje unašanje stvari u kuću, pripomogli mi ljudi

iz gostionice i bio sam veoma iznenađen. Toplo sam se zahvalio

i ponudio piće što su rado prihvatili. Nastavio sam namještati

stvari. Nitko ne prilazi kući niti se raduje mom dolasku. Grč u

duši, nevoljkost u bilu potpuno me zahvatila. Najviše mi bijaše

žao promatrati nedužnu tetu Martu. Bol, mučnina, grč i strah se

nastavio. Sjetih se Kristova dolaska. Zašto bi meni bilo bolje?

Moj dolazak bio je u subotu. Do kasno bijah budan. Što mi je

strujilo kroz glavu samo Bogu znano. Bio sam miran ponajviše

što moji najdraži ništa nisu znali niti me pitali. Rano se probudih

i spremih za misno slavlje. Malo ranije pođoh u hram Gospodnji. Vrata otvorena. Pred crkvom podosta vjernika. S zebnjom

pristupih vjernicima. U jednom trenutku upita jedna starica: “Jeste li vi naš župnik?”. Odgovorih potvrdno. Na to će ona: “Kako ćete vi vršiti sprovode? Selo je veliko i ima ih dosta, a

ti si star” Kratko odgovorih na glas: “Vi umirite, a sve drugo

je moja briga.”. Više nije bilo govora. Tada sam bio u naponu

snage. Bijaše mi tada pedeset i pet godina. Moj odgovor ubrzo

se čuo do Zagreba i dalje. Bio sam pod velikom prismotrom. Ubrzo se mogao nazrijeti kraj. Podrške niotkud. Za ovo čudno

92

stanje nisam imao odgovora! Odlazak. Nakon nekoliko dana

po dolasku u župu Dugopolje došla u posjet moja sestra Anka. Njen dolazak me obradovao. Pomogla mi u namještanju stana i

u kućanstvu jer mi otkazaše suradnice koje su bile dužne činiti. Trudio sam se što korektnije živjeti i ponašati se prema svima, a posebno suradnicima. Sastančenja i bučne diskusije učestala. Najplemenitije nakane i riječi iskrivljivali do iznemoglosti. Sve

moje umijeće i strpljenje nije koristilo, bilo mi jako žao, što

je zapažala i moja sestra. U državi je kuhalo i svaki trenutak

mogao je izbiti rat. U župi zatišje pred buru. U meni rezignacija i

nepodnošljivo stanje.

Nije dugo prošlo, planuo rat. Nastalo bježanje iz mog rodnog

kraja. Sestra udovica ostala sama. Jedan sin na ratištu, drugi

se oženio i otišao u Zagreb, kćerke u Zagrebu, jedna nevjesta

u Splitu u zbjegu. Očekivao sam izgon i pripremao sestru

da pođe u Split i nađe neko sklonište. Kući se ne može vratiti

jer je sve okupirao neprijatelj, a ja nemam ili ne znam gdje

ću. U dekretu piše odmor, ali ne znam gdje. Osjećao sam se

prognanik i izbjeglica. Dekret iz Splita glasi da trebam poći iz

Dugopolja. Nema odredišta. Pozvan na informativni razgovor. Predložio Ordinarij odlazak u tuđi svijet ili u drugu biskupiju. Sve predloženo odbijam. Nema razloga mom odlasku. Samo

ponavljao da to traže župljani, u protivnom da ih ja nagovorim

da promjene odluku. Kad su neki prijatelji saznali za moje stanje

predlagali da dođem kod njih stanovati. Jedan kolega bio voljan

da se kod njega nastanim. Nisam se izjašnjavao što ću uraditi. Svi

moji planovi se iznevjerili. Prijatelji vrli dobrano zakazali. Rat je

i blokade u prijevozu onemogućile možebitni odlazak u tuđinu. Sestru sam nagovorio da pođe u Split u neko sklonište. Nakon

nekoliko dana stiže novo uputstvo iz Ordinarijata. Jedan kolega

u strahu od rata nije pošao na odredište. Dozvolio Ordinariju da

me privremeno ponudi njegovim mjestom. Morao sam obećati

da ću napustiti mjesto kad on zaželi. Obećao sam učiniti što se

93

od mene tražilo. Dekret glasio, pomoćnik u župi Kaštel Stari, a

stanovanje u novosagrađenoj kući u Rudinama. Župnik dotične

župe bio na liječenju u inozemstvu. Od župnika postah kapelan

kapelana. Sjetih se uzrečice poznatoga športskoga komentatora: “Ljudi moji zar je moguće!”. Dok su moji bijegom tražili spas

i nadali se da im budem od pomoći, sam sam trebao pomoć. Izbjegao sam susret s poznatim, a navlastito mojima jer sam bio

bespomoćan. Doista tužno. U takvom tužnom i žalosnom stanju

došao mi kolega iz Dubrovnika, pobjegao iz opkoljenog grada. Dao mu skroman ležaj i hranio ga prognaničkom hranom godinu

dana. Dijelio moju sudbinu dok nisam morao i sam napustiti

privremeno, posuđeno sklonište. Kolega don Vinko Majić bio je

profesor na sjemenišnoj gimnaziji u Dubrovniku. Prijateljski se

raziđosmo, ja na novo odredište, a on k svojima u Zagreb. Kako

život plete čudne vijence. Svaki život čudan roman. Samo u mašti skrojen. U dokolici i razbibrizi provedoh dane u osami i pišući

pjesme, opet čuđenje. Polako zaboravljam sve peripetije vezane

za Dugopolje i polako se brišu uspomene. Pokoji kolega navrati. Podstanari su mi ratnici. Vrlo su obazrivi. Strah svuda prisutan. Ja se sam sokolim, ponekad i druge onom svetopisamca: “Sve je

na dobro onima koji ljube Boga”. Vremena i slobode na pretek. Kuhajući sebi i kolegi popunjavao monotoniju života, očekujući

ljepše dane.

94

POLNOĆKA U DUGOPOLJU

Božić najradosniji dan u godini. Božić, Božji dar čovjeku. Za

Božić sam se na vrijeme počeo spremati. Jaslice i jelke ukrasile

velebnu crkvu. Vrijeme prekrasno. Očekivao mnoštvo svijeta na

polnoćki, pravi ugođaj Božića. Isplanirano sve u tančine. Časna

sestra suradnica u župi marno pripremala Božićnu priredbu, koju je kanila izvesti pred svetu misu na polnoćki. U pripremi

nisam sudjelovao, niti što će se održati ni koliko će trajati. Dao

sam potpunu slobodu suradnici jer je tako htjela. Tjedan dana

prije Božića oglasio sam vrijeme početka priredbe i polnoćke. Prethodno sam zamolio suradnicu da provjeri trajanje priredbe i

da mi reče. Obavijestila me da priredba traje pedeset minuta. Na

nedjeljnoj misi sam oglasio da priredba započinje sat vremena

prije ponoćke.

Došao sam u crkvu pola sata prije priredbe i rekao suradnici da

ću ja za vrijeme priredbe biti u ispovjedaonici i ispovijedati tko se

bude želio ispovjediti. Ispovijedao sam. U zakazani sat započela

je Božićna priredba. Nastavio sam s ispovijedanjem. Nisam ni

slutio što se sprema. Nakon početka priredbe za oko dvadesetak

minuta čujem graju i povika sretan Božić. Pomislio sam da je to

tekst priredbe. Žamor se nastavio. Iza nekoliko trenutaka došao

jedan bogoslov pokuca na ispovjedaonicu i otvorio vrata. Čim je

otvorio ispovjedaonicu reče da je priredba gotova i časna pozivlje

da počnem svetu misu. Rekoh mu da je sveta misa zakazana u

00:00 sati. U polnoć i da ja neću započeti prije polnoći. Otišao je

i rekao časnoj sestri moje riječi. Časna šalje drugoga bogoslova s

istom porukom. I njemu rekoh isto što i prvom bogoslovu. I on je

otišao i rekao časnoj sestri moje riječi. Iza nekoliko trenutaka sav

usplahiren došao jedan pjevač s istom porukom samo žučljivije. I njemu rekoh iste riječi, da neću započeti svetu misu do polnoći. On temperamentno govori da moram poći jer će inače sav svijet

poći kući. Do zakazanog sata ima još trideset minuta. “Ja početi

95

s misom ne ću pa da svi odu” rekoh glasniku. Pun srdžbe otišao

od mene. Ostao sam u ispovjedaonici do pet minuta prije svete

mise, pošao u sakristiju i pripremio se za svetu misu. Vjernici su

se umirili, pjevači se okupili oko orgulja. Primjetio sam mnoga

lica smrknuta. Nisam propitkivao da li je netko otišao iz crkve

dok su čekali za svetu misu. Pristupio sam oltaru kao da nije bilo

nikakvih incidenata. Crkva je bila puna. Kako je bilo minulih

godina ni kako je bilo poslije, nije mi poznato. Bio mi je to prvi

i posljednji Božić u Dugopolju. Bio sam radostan na koncu svete

mise. Suradnica mi nije čestitala Božić. Zadržao sam se neko

vrijeme u crkvi i van crkve u razgovoru i čestitanju s brojnim

vjernicima. Polako se razišao puk i ja sa njima. Uputio sam se

u župni stan. Na pogled župne kuće začudilo me osvjetljenje u

župnoj kući. Prekoravao sam se kako se dogodilo da su mi ostala

mnoga svjetla upaljena.

Kad sam se približio ulaznim vratima, opazih da su širom

otvorena. Uplašio sam se. Sa strahom i zebnjom uđoh u kuću. Sve sobe su bile otvorene, i sve osvijetljene. Svi ormari otvoreni, rublje izbacano iz ormara, a kreveti razbacani. Potražio sam

novac spremljen, ali ga ne nađoh. Lopovi okrali sve što sam

imao. Pozvao sam susjede. Pozvao sam policiju. Rekoše da

ništa ne diram da će oni doći odmah. Svi zlatni pokloni tijekom

života i sav crkveni novac odnešen. Sjedeći na kauču čekao sam

policiju. Čekao sam policiju do devet i trideset. U deset sati

sam trebao poći u crkvu i održati svetu misu. Policajci su prošli cijelu kuću i bilježili, a zatim otišli. Ujutro se po selu pronio glas

da je župnik orobljen. Nekolicina pastoralnih suradnika došlo

vidjeti. Otkazao sam dolazak na ručak, budući da sam odlučio

poći u rodni kraj nakon četrdesetak godina. Noćni posjet lopova

prodrmao me, začudio i oneraspoložio. Svetu misu sam odslužio

pun uzbuđenja. Iza svete mise vratio sam se iz crkve u župni stan. Cio dan provodim sam. U kući nije bilo ništa za jelo. Razmišljam

o Božiću, polnoćki i noćnim posjetima. U čudnom raspoloženju

96

protiče dan, jedinstveni doživljaj. Pri kraju dana posjetio me

kolega iz Dugopolja. Iza kratkog zadržavanja i saznanja da u toku

dana nisam ništa jeo, uvjerio me da ni on nije ništa jeo i da će

poći kući kod svojih pa ćemo zajedno jesti. Vrlo brzo se vratio s

jelom. Jeli smo, a ubrzo on prestao. Tada sam shvatio da je vješto

naveo da na Božić ne budem bez jela. Ljubav je dosjetljiva. Noćni

pohod lopova nikad otkriven. Ukradeno nikad vraćeno.

Ordinarij i rimska kongregacija tražili izvješće koliko je novca

od svetih misa ukradeno, nisam znao. Čak sam trebao izgovoriti

nekoliko misa koje su odmah bile plaćene, a novac ukraden. Tako

je završila nezaboravna polnoćka.

97

NESLAVAN DOLAZAK U SUĆURAC

U najljućem jeku Domovinskog rata nađoh se na vjetrometini

i raskrižju puta. Trebao sam napustiti posuđeno mjesto boravka

jer je stvarni domaćin zaželio doći. Spremno sam se odazvao

želji domaćina i gazdi i primio ponuđeno. Posjetio sam župnika

Kaštel Sućurca i otvoreno pitao da li on želi da ja dođem njemu

za pomoćnika. Odgovor je bio potvrdan. Propitao se za moj rad

u župi i stanovanje. Sve rečeno: “Vjeronauk u školi, sveta misa

u crkvi Gospe od Hladi, nedjeljom misenje u župnoj crkvi u selu, ispovijedanje i stanovanje u crkvenoj kući na groblju”. Bio sam

zadovoljan mojim obavezama kao stanovanjem na osamljenom

mjestu jer su bili svi uvjeti za stanovanje i mirno življenje u osami. Tada mi je trebala osama. Župnik me uvjerio da on pristaje na moj

dolazak. Uvjerio me da isto želi nadbiskup i biskup. Moje kolege

i moja rodbina su me odvraćali od moga dolaska u Kaštel Sućurac

jer je bila mogućnost poći na Čiovo – Sveti Križ. Uvjeravanja

svih mjerodavnih su me potpuno uvjerila u moju pravilnu odluku. Smjestio sam se na proplanku brijega u kući pustinjaka i remeta. Bio sam zadovoljan stanovanjem i radom. Svakodnevno sam

išao u osnovnu školu i održavao nastavu dvadesetak sati tjedno. Po potrebi sam polazio u selo. Povremeno me posjećivahu dragi

prijatelji i k njima polazio. U školi sam se osjećao ugodno, držao

sam nastavu nižim razredima osnovne škole. Radije bih bio učio

starije razrede, ali su bili već zauzeti. Povremeno sam posjećivao

rodbinu i znance u izbjeglištvu u splitskim hotelima. Ratu se nije

nazirao kraj. Kanio sam ostatak života provesti na istom mjestu, jer mi bijaše dosta seljakanja u životu. Podulja čitulja mjesta bi

bila kad bih nabrojio sva mjesta gdje sam boravio. Jednog dana u

proljeću za vrijeme nastave podigao se mali prvašić, htjede nešto

reći. Pustio sam ga da govori. On reče: “Vjeroučitelju vi nećete

dogodine držati vjeronauk. Doći će moja teta!”. Malo me zbunio. Nisam pridavao neku pažnju riječima dječaka. Iza nekoliko

98

dana dobih iz tajništva škole obavijest da mi završetkom školske

godine prestaje rad u školi. Silno me iznenadilo. Otišao sam u

tajništvo škole i uvjerio se da sam bio na zamjeni rodilje. To

nisam znao. Silno sam se uvrijedio i naljutio na sve one koji su

me nagovorili da dođem u Kaštel Sućurac. Nedugo iza obavijesti

o raskidu ugovora o radu u školi novi šok. Večer u lipnju. Jako

vruće, pravo ljeto. Nešto pišem za stolom. Sjedim na kauču. Čim sam sjeo na kauč začujem pucanj u blizini. Osluškujem bez

daha. Najednom kiša metaka udari po kući. Legao sam na pod. Nakon nekoliko trenutaka čujem lupanje na ulaznim vratima

i viku da otvorim. Nekoliko hitaca prošlo kroz prozor. Kiša

komadića stakla palo na me i kad sam se bacio na pod okrvavio

sam dlanove. Dok sam ležao na podu i slušao lupanje na ulaznim

vratima i poziv da otvorim. Pomislio sam da provjeravaju da li

sam živ. Bio sam u panici da će doći na balkon i lakoćom me

vidjeti i ubiti. Tiho puzeći penjao sam se na šufit u potkrovlje. Prije nego sam pošao put potkrovlja tiho sam nazvao župnika u

Kaštel Kambelovcu i javio mu da sam napadnut i da obavijesti

policiju da mi dođe u pomoć. Iz potkrovlja nisam mogao ništa

vidjeti nego u daljini neke kuće. U zebnji i strahu očekivao sam

policiju. Za nešto više od pola sata stigla je policija pred kuću. Pozvali su me da siđem iz potkrovlja i otvorim vrata. Svaki minut

je bio vječnost. Policija je počela brojiti hitce i odgonetavati

odakle su hitci upravljeni. Nakon podužeg vremena, bez riječi

bodrenja, policija je napustila kuću i samo šturo rekla da će me

obavijestiti o ishodu izvida. Bio sam uplašen, nisam imao snage

ostati u kući i prenoćiti u njoj. Otišao sam u kolege u Kaštel

Kambelovac i zamolio ga da kod njega prenoćim. Kolega se

složio sa mnom i objeručke primio moju odluku. Sutradan kroz

jutro odvažio sam se poći u Gospu od Hladi i reći zakazanu

svetu misu. Ušao sam u kuću, doručkovao i napustio kuću da ne

noćivam više u njoj. Obavijestio sam Ordinarij o mojoj situaciji. Rekao sam da više nemam snage stanovati u onoj kući, a posebno

99

noću spavati. Zamolio sam Ordinarij i gospodina župnika da

mi dozvole stanovanje u prizemlju župne kuće. Obojica su se

suglasili s mojom molbom. Kad se osposobilo za stanovanje u

župnoj kući, napustio sam Kaštel Kambelovac zahvalivši kolegi

i župniku na spremnosti da me primi pod svoj krov. Danomice, i blagdanom i nedjeljom održavao sam službu Božju u crkvi

Gospe od Hladi. Ubrzo sam morao slušati kako sam tehnološki

višak u župi Kaštel Sućurac i da sam župniku u župi suvišan. Nagovarao me župnik da tražim premještaj što sam odbijao. Župnik je, iako ja nisam želio poći, išao nadbiskupu moleći ga

da me premjesti. Ponuđena su mi neka mjesta, a ja sam odbio. Dosađivao sam se. Rijetko mi je pripuštao župnik da vršim

pogrebe. Bio sam preko dana u kući, a župnik je iz sela dolazio

održavati pogrebe. Ni nadbiskupovo nuđenje na premještaj nije

me uspjelo nagovoriti. Župnik je poduzeo još jednu akciju, a da

nisam ni znao. Pozivao je na sjednicu Pastoralno vijeće. Dugo se

nismo mogli sastati radi raznih razloga. Konačno su pastoralni

suradnici bili na okupu. Mene je župnik obavijestio oko podneva. Sjednica je zakazana za večernji sat, a da nisam znao o čemu

će biti riječ. Kad smo se okupili na sjednicu, župnik je uzeo

riječ. Prva točka bila je da sam suvišan i bespotreban u župi i

da bi bilo nužno da ja otiđem. Ja sam se rekao da ovolika župa

treba i zavrjeđuje pomoćnika. Listom su svi podržavali moje

izlaganje osim jednoga člana Pastoralnog zbora. Dodao sam

jednu rečenicu i napustio sjednicu: “Župniku je malo novca, de

povećajte i biti će sve u redu!”, izrekavši svoje, pozdravio sam

sve i izašao sa sjednice. Bio sam ozlovoljen i jako povrijeđen. Nezamislivo. S moje strane nije bilo razloga za nešto ovakvo. Još jedna teška uvreda, žrtva i križ života, a ne bijaše ih malo. Pazio sam da se ne izletim i da nešto ne učinim. Da nije bio rat i

obiteljska kuća okupirana zasigurno bi napustio mjesto i otišao

u rodnu kuću. Nijedan čin nisam činio bez naređenja i volje

župnika. Dani su lijeno tekli. Nisam imao s nikim podijeliti bol

100

i sramotu. Približavao se Božić i blagoslov kuća. Odredio mi je

koje ću kuće blagosloviti. Uredno sam izvršio zadatak bez riječi. Uoči Božića, župnik mi pristupio i poklonio svijeću. Čestitajući

Božić upravio opet riječ: “Zašto ne odlazim?” Zgrozilo me. Ostadoh bez riječi. Istoga časa mi sinulo, da odem i zatražim od

nadbiskupa neko mjesto. Bio sam spreman. Bilo gdje. Čekao sam

Bogojavljenje jer tada sam završio blagoslov obitelji. Predvečer

sam otišao kod jednoga kolege i saopćio mu da želim napustiti

Kaštel Sućurac i da on obavijesti nadbiskupa. Čak prihvaćam i

ono mjesto koje prije ne htjedoh ako je slobodno. Rečeno mi je

da ću za dvadesetak dana znati. Javio sam kolegi u Austriji da

dođe sutradan u Varaždin jer ja stižem autobusom oko podneva. Jutarnjim autobusom sam pošao iz Splita. Kolega me dočekao na

autobusnom kolodvoru i odvezao u Austriju. Nakon dvadesetak

dana vratio sam se kući. Nisam dobio obavijest u Austriji kako je

rečeno. U kasnom večernjem satu nazvao sam nadbiskupa i pitao

kamo poći. On mi je odgovorio da mogu poći u Podgrađe što mi

je bilo nuđeno. Tako je neslavno završila moja služba u Kaštel

Sućurcu. Život u Kaštel Sućurcu bio je jedna postaja života

koju želim čim prije zaboraviti. Život pun neugodnosti, straha i

konflikata. Bogu hvala i to je završilo.

101

ONI TROŠE SVE

Dođoh u novu sredinu sred Domovinskog rata. Bila zima. Sa

mnom je došla moja sestra, koja nije mogla poći svojoj kući. Česti

posjetitelji. Svatko rado popriča s novim župnikom. Mnogi puni

želja da nešto poklone. O župniku ih sve interesira, što on voli, gdje je bio i tom slično. Jednog jutra dođe bračni par. Iza nekoliko

riječi upoznavanja počeše ispitivati. Da li trošimo krumpire, luk, slaninu i u nedogled. Na svaki upit sestra odgovara potvrdno. Na

veliko čuđenje muž reče supruzi: “Oni sve troše!”. Uskoro cijelo

selo saznalo što njihov župnik i njegova sestra troše, što i oni.

Svi posjetioci znatiželjno propituju što imamo, a što nemamo. Iza svakog razgovora slijedilo je : “Samo vi recite što vam treba

i dobit ćete!”.

Župska kuća kao i župska crkva su na prikrajku sela. Rijetko

župljani navraćaju župniku. Sve svoje potrebe zadovolje u ne-djeljnom jutru, kad se upute na misna slavlja.

102

KOLIKA JE DOBROTA TVOJA GOSPODINE

Poratno vrijeme iznjedri mnogošta. Započeh župnikovanje

u siromašnom mjestu. Ljudi puni straha i bijede. Veliki nameti

ugrožavali i onako jadan život. Jedini suradnik skromni i

siromašni seljak. Skromno gospodarstvo, brojna djeca. Sve

imanje mu bijaše nekoliko ovaca i par krava. Krave mu davale

najnužnije za život. Mlijekom se hranio on i sva mu obitelj, a

poneku litru i prodao. Kravama je obrađivao skromno polje. Za

njegovu nesreću našao se na suprotnoj strani, onoj poraženoj

u ratu. Bio zarobljenik. Našao se u zatvoru. Stalno na nekoj

prismotri. Veliki nameti, porezi dovodili ga u bezizlaznu

situaciju. Za zdravstveno, mirovinsko sebi i obitelji nije imao od

čega namiriti. Kad je ponestalo ovaca za porez, odvodili jedino

preostalo blago skromne mršave kravice. Dok su ga robili često

je bučno protestirao. Prije no što su odveli krave za porez, odveli

su ga u zatvor. Ostao je ponosan, skroman i nepokolebljiv.

Tako se godinama ponavljao isti scenarij. Skromno ali časno i

čestito odgajao svoju djecu. Jedno po jedno dijete se zapošljavalo

i otišlo od kuće trbuhom za kruhom. Jednog dana šezdesetih

godina dvadesetog stoljeća pojavio se članak u Slobodnoj

Dalmaciji. Svi koji su sudjelovali u borbama poslije oslobođenja

Splita, da će dobiti boračku, socijalno i zdravstveno osiguranje. Moj pastoralni suradnik zarobljen prije oslobođenja Splita i

odveden na ratište kao partizan. Mjesni ured potvrdio njegovo

sudjelovanje u ratu na strani partizana. U jednom trenu prestalo

maltretiranje i robljenje. Za dan sudjelovanja u oslobođenju

zemlje, kao zarobljenik primio nagradu i beneficije do konca

života.

Koliko će tek svim obraćenim Gospodin dati? Bog je uvijek

dobar i čeka naš povratak. Tito svog neprijatelja nagrađuje za

dan služenja.

103

CVJETNICA U TIŠINI

Preko volje nekih odlučih se preuzeti župu veliku i ponositu. Bio sam nepoželjan. Stalno su tražili priliku da me povrijede. Suradnicima sam dao sve što i prije imahu. Strpljivo sam čekao

ne uvodeći novo. Časna sestra orguljašica pripremala je zbor po

svoju. Nisam se miješao. Pred Cvjetnicu učestalije je zbor bio

na probama. Na Cvjetnicu je uobičajeno bio dan ispovijedanja

za nadolazeći blagdan Uskrsa. Pozvao sam više profesora iz

splitskog sjemeništa.

Nekoliko minuta prije početka svete mise došla orguljašica i

kratko obavijestila župnika da oni ne znaju pjevati određenu Muku

Gospodnju po evanđelisti svetom Marku. To me začudilo. Časne

sestre u ovoj župi vode zbor više od trideset godina. Našao sam

se u nebranom grožđu. Ako dopustim pjevati reći će mi profesori

da se ne držim uputstva direktorija. Ako ne dopustim onda će biti

bez pjevanja. U tom trenutku bio je prisutan profesor Liturgike

i čuo časnu sestru kad je rekla da ne znaju određeno pjevati. Dotični profesor je bio moj školski kolega. U Rimu doktorirao

Liturgiku. Obratio sam se kolegi za savjet. Što učiniti? Profesor

se ushodao po sobi. Na moje inzistiranje da mi reče što ću učiniti

ostao je nijem.

Otišao sam u crkvu. Spremio sam se za svetu misu. Izišao

sam na ambon i kratko rekao orguljašici i zboru da pjevaju ono

što treba pjevati ukoliko ne znaju da šute. Jednom mladom

svećeniku rekoh da ćemo nas dvoje pjevati Muku Gospodnju po

Marku jer zbor nije spreman pjevati. Svećenik pristao. Kad je

završio obred u crkvi, nastala bučna rasprava izvan crkve.

104

NEZADOVOLJAN DJEČAK

Školska nastava započela. Prvi sati prolaze. Djeca zaigrana

i razdragana. Dolazim po prvi put učenicima prvog razreda. Polako se upoznajemo. Mali broj učenika u razredu. Dok sam

ih upoznavao jedan dječak stalno nešto govorio. Ispočetka se

nisam obazirao na njegov govor. Dosadio mi pa ga upitah što

želi. On promrsi kroz zube: “Ja bih žvakaću!”, rekoh da bi i ja. Dječak nastavio dalje ponavljati da on želi žvakaću. “Nemam”, ponovio sam. On opet uporno ponavlja isto : “Ja bih žvakaću!”. Da ga nekako umirim, rekoh mu: “Kad me vidi u dućanu da ću

mu dati”. Dječak se zadovoljio odgovorom i postao tih i miran. Poslije nekoliko trenutaka skočio jedan mucavi dječak. On nešto

glasno traži. Upitah i njega što to on treba. On se digao sa stolice

i mucajući reče: “Hoćeš li i meni dati žvakaću?”. Odgovorih mu: “Neću”. Opet se skoči s pernicom u ruci i reče: “Sad ću ti dati

pernicu u glavu!” Nastao tajac u razredu. Bio sam preneražen

drskošću dječaka. Ostao sam šutke kao da nisam ništa čuo. Svi su učenici bili zatečeni njegovim odgovorom. Zagledali se

zbunjeni. Zvonilo, sat završio.

Izgubio se osjećaj srama, stida i strahopoštovanja. Gdje je ono

što govore djeca da se boje učitelja? Sada je učiteljima bojati se

učenika. Mnogošto se čuje po raznim mjestima, kako učenici

rade nepodopštine jedni drugima čak i nastavnicima. Prije bila

rijetkost, a sad učestalo.

105

NEOBIČNO PIROVANJE

Živim osamljen na podnožju brijega. U zaseoku zvanom Radun, u novoizgrađenoj kući koja služi kao stan svećenika i mjesna kapelica. Stan kao i služba pomoćnika ustupljena na neodređeno vrijeme. Dok se vlasniku ne prohtije doći. Pomalo sam se uhodao na ponuđenu službu. Rat je u punom jeku. Služba ograničena, podvrgnuta mjesnom župniku, kojeg sam povremeno susretao.

Jednog popodneva došli u pohode mladenci, dobro znani iz prethodne župe. Obradovao sam se njihovu dolasku. Iza kratkoga razgovora otkriše razlog dolaska. Zaželjeli su da obave vjenčanje u tišini, osami bez prisustva ikoga, a da ja obavim obred vjenčanja i sve potrebno za vjenčanje. Za nekoliko dana uredno na dogovoreno vrijeme dođoše i ja završih pouku i zapisnik. Ishodio sam oprost od napovijedi i moglo se utanačiti vrijeme vjenčanja. Sve dogovoreno. Pristupili su vjenčanju u prisustvu svjedoka – kumova i jednoga dječaka minus habens. Inače dječaku je kumovao na krštenju mladoženja. Dječaka je češće mladoženja izvodio na šetnju. Uz suglasnost časnih sestara.

Po završetku obreda vjenčanja u kapelici mladenci su željeli skromno proslaviti u nekoj gostionici sa svojim kumovima, svećenikom vjenčateljem i dječakom. Uputili smo se u restoran Croatiu u Kaštel Kambelovcu. Kad smo sjeli za stol i počeli nazdravljati mladencima, eto neočekivanog. Dječak se uprljao. Učinio veliku nuždu u odjeći. Mladoženja uzeo dječaka i pošao u kuću kume u susjednom Kaštelu. Za stolom ostadoše mladenka, kum i svećenik vjenčatelj. Čekali smo povratak “svatova” na gozbu. Slavljenik je skinuo odjeću dječaka, oprao odjeću i čekao da se sve osuši. Kad je rublje bilo suho obukao dječaka i došao na svadbeni stol. Nastavilo se jelom kao da se nije ništa dogodilo. Tako se pirnom stolu primakoše svi uzvanici razdragani i veseli. Zadržavši se neko vrijeme ne baš dugo, jer je trebalo vratiti dječaka u dom.

Tako je završilo neobično pirovanje. Uz iskreni pozdrav i obilje dobrih želja razišli smo se svojim kućama puni utisaka.

106

“OGLEDALCE, RECI MI ........”

Čovjek je druželjubiv. Netom uhvati priliku, pohita u društvo

gdje se najljepše osjeća. Za sve zgode i nezgode čovjek pribjegava

društvu. Ne jednom sam se osjećao neugodno u društvu, a češće

poslije razlaza. Druženje potrebno svakomu. Životinje žive u

čoporu i teško se odvajaju. Jedne večeri okupilo se društvo, svi

dobro znani i češće znaju biti na okupu. Iza prizalogajenja nastala

rasprava. Lakoćom i bez zadrške se govorilo o drugome. Dotični

nije bio prisutan, a osvijetljen sa svih strana. Bio je promaknut

na časniji položaj. Tim više predmet ogovaranja. Bilo je vrijeme

razlaza. U jednom trenutku jedan upravi upit meni, da izrazim

svoje mišljenje o njemu u vezi oholosti. Odbijao sam. On uporno

inzistira na moje mišljenje. Konačno sam malo popustio pa

rekoh: “Niste daleko od toga!”. Dotičnom se nije svidio moj

odgovor. Poče navaljivati da obrazložim svoje riječi. Opet živo

natezanje, ja odbijam on uporno zahtijeva obrazloženje. Konačno

bez šminke i kozmetike rekoh. “Vaše riječi, hod, geste i stav to

odaje!”

Očito mu se moje riječi nisu svidjele. Uporno sve negira. Ja

ostajem pri svome. Iza dužega razgovora i dobacivanja, htjedoh

završiti raspravu, dobacih mu, da sutra ujutro kad se smiri

pogleda u ogledalu pa mi javi. Nisam trebao puno čekati. Već

sljedećega jutra svečano javi, da ništa nije primijetio. “Ogledalce, ništa ne kaže, nadoda.” Dobacio sam mu, da u optičara pogleda

dioptriju. Možda je loša dioptrija njegovih naočala. Kad pogleda

kod okuliste da se onda pogleda. Drugoga dana javi se opet sa

svečanom viješću. Dioptrija i naočale su u redu i opet ništa ne

primjećuje od mojih navoda. Mala šala i igra riječi postupno

izmijenila naše odnose. Razgovori i susreti iščezli. Kod slučajnih

susreta redovito dobaci kako ogledalce ništa ne kaže, i kako imam

krivo u prosudbi. U našem svijetu ima puno glume. Nažalost, velika većina ljudi čeka i želi da ih se hvali.

107

Sada mi je jasnija poruka iz priče o caru Trajanu i kozjim

ušima. Mnogi bolesnici ne žele čuti ni znati istinu o svome

zdravlju i sebi pa se tako teže liječe. U ovom svijetu i životu nema

savršenih. Nitko nije u svemu savršen. Bilo bi dobro poslušati

izreku: “Prije no što otvoriš usta dobro uključi razum!”. Samo

se pravom prijatelju može sve reći, a takvih nažalost je malo u

životu. I u najvećoj šali pazi što govoriš jer riječi i ako su male i

lagane one su dalekosežne. Ima i onih koji su nedodirljivi!!! Lako

se razbije čaša zajedništva, prijateljstva

108

“BLAGOSLOVI MI OVCU”

Mnogošto sam doživio prigodom posjeta obiteljima za vrijeme

blagoslova. Dođoh u jednu kuću u kojoj bijaše dječak od dvije

do tri godine. Bio je miran i tih za vrijeme molitve i kratkog

zadržavanja u kući.

Uputio sam se s pratnjom u drugu kuću. Dječak me počeo

zvati da mu blagoslovim ovcu. U početku nisam razumio želju

djeteta. Mislio sam da imaju u posjedu ovce i da mi je poći u

obližnju staju. Ukućani me počeše uvjeravati kako mali jako

voli životinje. Upitah dječaka gdje mu je ovca. Odveo me kod

okićenoga borića i “jaslica” pokazao prstićem u malu figuricu

i rekao : “Ovu”. Poškropio prema želji i nastavio blagoslivljati. Dijete ostalo razdragano i veselo.

Prisjetio sam se blagoslova u jednoj župi. Tamo se blagoslivljalo

životinje. Životinje igraju veliku ulogu u životu čovjeka.

109

PREDOMISLILI SE

Od prvih početaka župnikovanja iste poteškoće. Malo je vjernih

i revnih ministranata, bar na mom putu, po mnogim župama. U prvoj župi muku sam mučio za svakodnevno celebriranje. Vjernika malo na misnim slavljima, a ministranata ni za lijek. Rekli su mi da uvijek netko mora biti prisutan na svetoj misi i

da posluživa. Nitko nije dolazio svakodnevno na misno slavlje, a

pogotovo nije bilo ministranata. Svakodnevno sam išao u obližnji

gradić i u samostanskoj kapeli služio svetu misu dok je bivala

prisutna jedna starija bolesna redovnica. To sam činio za vrijeme

župnikovanja u toj župi.

Dođoh na novu postaju župnikovanja, a isti problem, nema

ministranata za svakodnevno misenje. Na sreću susretoh ubrzo

nadbiskupa i zatražih dozvolu da mogu sam govoriti svetu misu

bez prisutnosti vjernika. Pitao sam dozvolu u prisustvu nekoliko

svećenika koji su bili šokirani mojim pitanjem. Kad sam razložio

stvar, nadbiskup mi je dao dozvolu i bio sam miran za više od

deset godina. Na razne načine sam nastojao privoliti dječake za

ministriranje. U velikom dijelu godina bez značajnog uspjeha.

Premješten sam u župu gdje je malo svijeta, a time i djece. Svi školarci redoviti na vjeronauku i na misnim slavljima. Trudio sam se potaknuti dječake da budu ministranti. Teško su

se odvažili, ministranti jedva čekahu ne biti ministranti. Nisam

ih prisiljavao. Želio sam da sami odluče biti ili ne biti. Zamolio

sam dva dječaka da budu ministranti. Iza moga nagovaranja

dođoše zajedno i rekoše da su oni odlučili da ne će i ne žele. Bilo mi jako žao. Drugih nije bilo. Nakon nekoliko dana dođoše

opet obojica zajedno prije nedjeljne svete mise i rekoše: “Mi smo

se predomislili i odlučismo biti ministranti”. Obradovao sam se. Godinama su bili redoviti ministranti. Bili su revni i točni. Prije

obreda dolazili na vrijeme, obukli svoje ministranske haljine

i posluživali edifikantno. Netom je jedan stigao u osmi razred

110

najavio je da je to zadnja godina ministriranja. Pred polazak

u srednju školu ministrirao je posljednji put. Drugi izbivao

počešće radi nogometnih obaveza. Nitko se ne primiče oltaru, za čudo Božje, dječaci se guraju u pokrajne kapelice da ih ne bih

pozvao. Vjeroučenice revne i marljive čitačice za misnih slavlja. Djevojčice su željele ministrirati. Znao sam da Ordinarij ne pušta

djevojčice uz oltar.

111

NOVO ZVONO

Svaka služba u župi najavljuje se zvonom. Župljani više

manje jako vole svoja zvona i na sva usta ih hvale. Pođoh održati

svetu misu u područnu crkvu, za početak zvoni jedno zvono. Začudih se što ne zvoni i drugo. Zvonar mi pristupi i reče da se

drugo zvono razbilo. Cijelo selo složilo se da trebamo nabaviti

novo i spremno su davali prilog za novo zvono.

Željeli su umjesto razbijenog, manjeg zvona nabaviti

novo koje će biti veće od postojećeg. Interesirao sam se za

proizvođača i cijenu. Ubrzo sam saznao sve što me zanimalo. Trebalo je uskladiti zvuk novoga i postojećega zvona. Nisam

bio siguran u određivanje tona na postojećem zvonu pa pozvah

kolegu iz susjedne župe jer je bio glazbeniji. Rado se odazvao

i u tren prosudio ton. Javio sam u ljevaonicu zvona i napisao

ton postojećega zvona. Zamolio sam da mi se zvono što prije

salije i pošalje. Naglasio sam da zvona usklade jer su župljani

jako osjetljivi. U kratko vrijeme sam prikupio dovoljno novca

za novo zvono. Za nekoliko mjeseci zvono je bilo saliveno i

poslano vlakom do Splita. Unajmio sam kamion i pozvao ne-koliko vjernika da pođemo i dovezemo zvono. Predvečer smo ga

dovezli pred crkvu. Veselju nije bilo kraja. Svatko je želio kucnuti

zvono i davao svoj sud o zvonu. Svi su govorili kako je lijepo

i kako je zvuk dobar i ugodan. Komentiralo se dokle će zvuk

dopirati. Svi rekoše kako je neusporedivo jače od prethodnog. U

selu nisam pronašao koloturnik za podići zvono u zvonik pa sam

pošao u Sinj te ga našao u franjevačkom samostanu. Koloturnik

sam dovezao na malom mopedu. Zamolio sve koji imaju duge

konope od konja ili magaradi da na određeni dan dođu te da ćemo

podignuti zvono u zvonik. Pozvao sam sve mlađe ljude da dođu i

pomognu nam. Ja i nekolicina mlađih popeli smo se u zvonik.

Odazvali se svi koji su mogli doći. Pričvrstili smo koloturnik u

zvoniku. Popeh se u zvonik i čekao da podignu zvono. Nekoliko

112

mlađih ljudi podizalo je zvono potežući konop. Čim se malo

podiglo zvono zaključio sam da konopi mogu podići zvono bez

straha da će puknuti. Kad se zvono pojavilo držeći se jednom

rukom za zvonik drugom sam povukao zvono u zvonik. U kratkom

vremenu smo postavili zvono na mjesto. Netom se postavilo

na svoje mjesto u zvoniku moglo se i zvoniti. Kad se prestalo

zvoniti započeli su slaviti. Čule su se pohvale zvonu i zvonima. Bio sam radostan. Kad sam se nakon nekoliko dana došao opet u

filijalu, čuo sam negodovanje na zvono. Prosuo se glas da novo

zvono nije kao ono prije. Uvjeravao sam ih da i nije moguće jer

je ovo novo zvono tri puta veće od prethodnoga i da mora biti

drugačije. Bura se nije stišavala. Trajni prigovori i zahtjevi da se

zvono vrati u ljevaonicu i da nam pošalju drugo zvono. Pozvao

sam ljevaoničara i pitao što ću učinit? Obećao je doći. Njegovu

obavijest pročitah s oltara. Čekajući ljevaoničara i uvjeravajući

da nije moguće veće zvono i isti zvuk. S vremenom bivali sve tiši zvukovi vjernika, a glas zvona dopirao sve dalje. Nakon dužeg

vremena počeše hvaliti zvono. Koliko muke i nesporazuma

u svakom djelu. Nikad sve zadovoljiti. Dobro završilo – Bogu

hvala!

113

NEMA PROBLEMA

Česte su poštapalice kod mnogih. Neki ne znaju ni progovoriti, a da ne upotrijebe poštapalicu.

Jednog dana došla žena izjadati se i zamoliti me da se pomolim

jer ima puno teškoća. Požalila se na obiteljske teškoće kao i na

zdravstvene. Kad bi god spomenula neku teškoću rekla bi „nema

problema”. Slušao sam jadikovke i iza svake „malte ne” riječi

rekla bi „nema problema”. Nabrojila tuce problema, a uvijek

ponavljala „nema problema”. Bilo mi je jako mučno slušati

teškoće. Imala je zamotanu ruku u gazu. Upitah je što je ruci. Reče da je stroj uhvatio na poslu i porezao po prstima i potom

nadodala „nema problema”.

114

DOLAZAK U PODGRAĐE

Preminuo župnik. Župa ispražnjena. Idem na posljednji

ispraćaj dragom kolegi i prijatelju. Veličanstven ispraćaj. Župljani

ponosni što pokojni župnik izabrao mjesto sahrane na župnom

groblju, u novome grobu. Sahrana obavljena. Odmah odlazim

po završetku obreda sahrane. Nekim župljanima kod kojih sam

parkirao automobil poklonio sam jednu svoju knjigu i rekoh da

ću im biti župnik, rekao i otišao.

Na prolazu kroz župu Stobreč posjetih župnika i rekoh mu da

će me nadbiskup poslati u Podgrađe. Nisam se zadržavao, bijah

neraspoložen za razgovor. Nisu prošla dva dana, stiže obavijest

da mi nadbiskup nudi ispražnjenu župu i da što prije izjasnim da

li prihvaćam ili ne. Pođoh drugi dan u poslijepodnevnim satima u

izviđanje. Sve što sam vidio i čuo od susjednog župnika govorilo

mi je da ne prihvatim. Otprije nisam bio sklon poći u onaj kraj. Kratko sam obavijestio nadbiskupa da ne želim poći na ponuđeno

mjesto. S više strana čule su se kritike i filipike zašto nisam pošao

na ponuđeno mjesto. Živeći u osami i dezolaciji nisam ništa

odgovarao.

O Božiću, dok su mi čestitali Porođenje Kristovo iz istih usta

čuh i riječi: „Što ne idete?”. Silno ožalošćen tražio put izlasku iz

okova i depresije. Nije mi bilo stanja u K. S. Bez ikakva zaduženja, a u blizini onog koji me ne će. Odlučih bilo kuda, samo ne ovdje. U kasni sat na dan Obraćenja svetoga Pavla nazvah nadbiskupa

da sam spreman poći na ponuđeno mjesto ako je slobodno. Reče

da je slobodno i da mogu poći. Bez dekreta pođoh odmah u jutro

sljedećeg dana. Nađoh ključeve stana i predstavih se kao župnik. Nisam čekao da me navješćuju. Imah loša iskustva u navještanju. Mnogi ne bijahu benovolentni u mome predstavljanju.

Dan, dva nakon moga dolaska navratio stariji čovjek iz

susjedstva. Želio se bolje upoznati. Primio sam ga ljubazno. Čim

sjede poče govoriti o sebi. Star sam, bolestan, slabo vidim, ne

115

čujem i još toga. Govorio o svom životu i poteškoćama. Priupitao

me za mjesto rođenja i mjesta služenja. Nastavio svoj govor kako

će mi biti u ovoj sredini. Naglašavao kako je ovo mjesto maleno, još toga. Na koncu reče: „Nitko vas neće potjerati iz sela, župe, nećete umrijeti od gladi, ali se nećete obogatiti.”. Još je bila

pokoja i razlaz. Dobro su ipak bili obaviješteni o novom župniku. Mnogi dolazahu i nuđahu pomoć, a još više obećavahu. Gdje ne

htjedoh, evo uskoro trinaesta godina, što ne učinih ni u jednom

mjestu u životu.

O, kako je čudan i neznan put života!

116

MOJI RADOVI

Sav svećenički život sam proveo u obnavljanju crkvenih

objekata ili izgrađivanju novih. Bio sam u trajnoj oskudici. Sve

radove sam izvodio s vjerničkim prilozima. Bezbroj puta sam

upravljao molbe na Ordinarijat, sve je ostalo neuslišano. Molbe

nisu nailazile na pozitivan odgovor. Bio je vječni refren da sve

mogu učiniti vjernici. Na razne načine sam poticao vjernike

i sve sam obnovio ili učinio što smo započeli. Bilo je radova

koje sam podmirio osobnim sredstvima. Prva preokupacija mi

bijaše obnova i preuređenje crkava. Kod uređivanja crkava

uvijek sam tražio mišljenje Ordinarija i pastoralnih suradnika i

nikada nisam radio mimo ili protiv mišljenja dotičnih. Objekti

su bili više manje zapušteni i tražili su obnovu. U Postinju

Gornjem uredio sam prezbiterij i oltar coram populo. Bila je

narudžba krstionice i ambona i dat avans ali bolest umjetnika

i poskupljenje spriječili. Nabavljeno veliko zvono na zvoniku

i uređena sakristija prilagođeno za ispovjedaonicu. Popločao

cijelu crkvu talijanskim pločama i obojao crkvu.

U Muću Donjem izgradio se zvonik od 21,50 metra ispred

župne crkve. Zvona su stoljeće visjela na gredama. Bio sam

nakan preurediti crkvu ali je ostalo samo u želji. Nije bilo sluha

mjerodavnih. Na župnoj kući izmijenio sam zatvore i uredio

garažu.

Mravince su zahtijevale dovršenje župne kuće. Izgradio se

pastoralni centar s garažom. Sve preinačeno u župnu kuću. Nove

klupe nabavljene za župnu crkvu. Osam godina prošlo u stalnom

radu na crkvenim objektima.

U Kučinama obnovljene slike na crkvenom plafonu i

obojana crkva. Napravljen betonski kor i donesene nove klupe. Elektrificirana zvona u zvoniku i postavljen električni sat na

zvoniku. Podvig male zajednice bez ičijeg doniranja. Javno sam

ih pohvalio u Glasu Koncila.

117

U Omišu na župnoj kući se nije moglo raditi jer su bili

podstanari. Sve sobe sam osposobio za stanovanje pomoću

namještaja. Uredio sam župnu kuću uz župnu crkvu svetoga

Mihovila arhanđela. Uredio sakristiju i u njoj sanitarni čvor. Na katu uređene dvorane za vjeroučenike. Na gornjem katu

napravljen stan za kapelana i župnu riznicu. Napravio novi krov

na župnoj kući i doveo protupožarno sredstvo. U dvorane nisam

nabavio namještaj jer sam naprasno premješten. Uredio sam

novo ozvučenje i elektrificirao župna zvona.

Područnu crkvu u Zakučcu uredio. Otučena žbuka iznutra

i izvana. Izvršena elektrifikacija crkve i crkvenih zvona. Pro-mijenjen krov, novi put križa i želio sam je proglasiti svetištem sv. Leopolda Bogdana Mandića što ne htjedoše oni u Ordinarijatu. Sačuvao sam zemljište za buduće svetište sv. Leopolda Bogdana

Mandića iako nije nigdje zapisano. Evo ovo tek toliko da se zna. Poneki vjernici su upoznati, a imao sam nemalu teškoću poradi

toga. Godinama sam zadržavao za sebe. Poklonjenu sliku Gospe

Poljičke sa svetim Leopoldom Bogdanom Mandićem odnio sam

u crkvu Male Gospe i bila je svečano blagoslovljena od mons. Tomislava Karamana. Obnovio crkveno ruho.

Prošetao sam nekoliko župa kao vjetar ne ostavivši značajniji

trag. Imao sam planova i želja, zloba i zavist onemogućili. Jako mi žao zbog toga. Imao sam dekreta koje nisam mogao

konzumirati. Bilo i takvih mačkarada!? Nakon višegodišnjeg

seljakanja od jedne do druge službe prisiljen sam poći na mjesto

koje sam odbivao mjesecima. To učinih da prestane linč!!!

Nađoh se u mjestu gdje je bilo sve u rasulu, neredu. Kod

prvog susreta sa župom Podgrađe bio sam konsterniran. Ni u

snu nisam mogao vjerovati da ću ovoliko obnoviti. Bogu hvala

na maru i spremnosti vjernika da se uhvate u koštac s obnovom

župnih dobara. Na zahtjev župljana uređuje se svećenička grobni-ca. Grobnica je bila uređena za godišnjicu omiljelog župnika

koji je u njoj sahranjen. Svi župljani sudjelovali na uređenju.

118

Uređuje se prezbiterij po novim propisima. Oltar coram populo, ambon i krstionica od mramora cararo. Sve radove izveli radnici

klesarske radnje Forma iz Omiša po sugestijama nadbiskupske

komisije, učestvovala cijela župna zajednica u podmirenju

troškova. Uređenje kora u župnoj crkvi, daske zamijenjene

betonom. Plafon nad korom zamijenjen betonom i napravljen

prsobran od betona, uz stanovito negodovanje. Cijela crkva

nadsvođena betonom i pokrivena novim kvalitetnim kupama. U

ovom radu materijal donirao vrijedni član župne zajednice visoko

pozicioniran u društvu. Hvala mu. Fugiranje žbukom, instalacije

rasvjete i ozvučenje crkve po projektu iz Splita i Hidroelektrane

iz Omiša - Zakučac bila je poslana od visoko pozicionirana člana

župne zajednice. Obojena cijela crkva po odredbi nadbiskupijske

komisije. Bojanje izvršio Jure Bilić, pitur iz Ostrvice. Postaje

putnog križa uredio Zdravko Milavić, stolar iz Zvečanja po

sugestiji župnika don Krste. Kad se uredila župna crkva prešlo

se na uređenje šematorija. Osvijetljeno crkveno župno šematorije

s deset kadelabara i dva reflektora. Šematorije maksimalno

očišćeno od kamenja, preorano, nasuto zemljom i posijano

travom. Preuređeno i popravljeno i stavljeni križevi na zid oko

šematorija. Križevi su nekad krasili svećeničke grobnice i bili

odbačeni prigodom uređenja šematorija jer se uredilo novo groblje

svetog Blaža. Križeve sam stavio na zamolbu domaćeg svećenika

don Jure Marušića. Uklonjena je ruševina, stara mrtvačnica iz

šematorija. To su izveli po želji crkovinara, sami crkovinari. Moja

je želja bila da se na tom mjestu napravi sakristija. Prevladala želja

i volja crkovinara. Poslije uređenja župnog okoliša rodila se ideja

da se crkveni pločnik izbrusi. Bio sam najprije skeptičan. Tražio

sam izvođače tog posla. Neki su bili odveć skupi, a neki nisu

željeli. Konačno se prihvatio čovjek iz župe na nagovor roditelja. Posao je obavio na sveopće zadovoljstvo. Crkva je bljesnula

neočekivanom ljepotom. Grubo kamenje posta kao lijepi mramor

u raznim nijansama. Rad uspješan preko očekivanja.

119

Poslije uređenja župne crkve Marijina Uznesenja prešlo se

na obnovu grobljanske crkve svetoga Blaža. Izmjena rasvjete, brušenje pločnika, uređenje mrtvačnice, ozvučenje crkve i groblja. Zamijenjeni prozori i vrata na crkvi svetoga Blaža. U mrtvačnici

izmijenjen pod, prozori i vrata. Na župnoj crkvi izmijenjena vrata, kao i na šematoriju na sveopće zadovoljstvo. Na šematoriju vrata

poklonjena od domaćih obrtnika Petra Škarice Ivanova i Tonča

Škaričića pok. Ivana. Kipovi su bili derutni. Časna sestra Paulina

obojala ih i malo popravila kipove Blažene Djevice Marije i

svetoga Blaža. Pozlatio krunu na Gospinu kipu i napravio krunu

malom Isusu s pozlatom. Zlato je poklonila Marija Škaričić ud. Krune. Kupljeno, nabavljeno dvanaest svijećnjaka za oltar Gospin

i za okolo lijesa prigodom sahrane mrtvaca. Zamijenio dasku na

koju se vršilo polaganje prigodom sahrane.

Renovirana crkvena kuća i uređena župna dvorana u crkvenoj

kući i ispunjena stolovima i stolicama za dvadeset i četiri

vjeroučenika i vjeroučitelja. Uređen krov novim gredama i kupom

i postavljene gurle od bakra. U dvorani postavljen klima uređaj.

Promijenjen krov na župnoj kući. Sve novo. Preinačio ulaz

u župnu kuću i napravljena nadstrešnica nad ulaznim vratima. Uredio domaći obrtnik. Zidarske poslove obavio Mijo Marušić

pok. Ernesta bez nagrade. Hvala! Uređena dva sanitarna čvora

s kabinama. Djelomično nova instalacija vodovodne mreže i

elektrifikacije. Otpadne vode sanitarnih čvorova spojene na seosku

kanalizaciju. Župno dvorište ograđeno ogradom i izmijenjen ulaz

susjedima na njihovo zemljište više nije kroz župni dvor.

Uređena župna garaža. Novo osvjetljenje i vrata na daljinski

upravljač. U šematoriju posađeno dvadesetak čempresa. Posadio

sam i dvadesetak maslina. Zamijenio drvene nosače zvona že-ljeznim. Lakoćom zvoni i dijete. Za glavni blagdan u godini

održava se sveta misa sa zapadne strane crkve. Napravljena mo-ntažna bina za oltar, šematorije ozvučeno.

120

Sve radove radio polako i to bez pomoći Ordinarija i velikih

zaduženja. Zahvalan sam svim vjernicima na svesrdnoj pomoći

i suradnji. Ovo pišem za demant mnogima. Prošao mi život u

osporavanju i nepriznanju. Znam da Netko dobro zna što sve

uradih, i vrjednuje istinito jer je Istina.

121

POSJETI LOPOVA

Nisu me mimoišli ni nepoznati gosti. Nedjeljno jutro bijaše

trenutak spoznaje da su me pohodili nepoznati gosti. Pošao sam

održati svetu misu u Postinju. Kad sam pružio ruku i htjedoh

uzeti kalež i poći na oltar, kaleža nije bilo u kredenci. Obavijestio

sam vjernike i otišao u župnu crkvu četiri kilometra udaljenu po

kalež. Kalež je bio lijep i imao na sebi medaljone. Nikada nisam

saznao lopova iako je milicija bila obaviještena. Nadbiskup mi je

dao skromni kalež jer crkva nije bila u mogućnosti ubrzo nabaviti

novi kalež. Nakon nekoliko mjeseci djeca su igrajući se našla

čašku u žbunju.

Često su mali lopovi krali lemozinu iz škrabica u Omišu. Ponekad sam uhvatio male delikvente. Dok se uređivala župna

kuća uz crkvu u Omišu jedne nedjelje u sedam sati dođoh

održati misu kad sam se poklonio pred oltarom opazio sam

otvoren tabernakul na oltaru. Vratašca skinuta sa tabernakula, a

Sveto Otajstvo razbacano. Bio sam šokiran. Vrata od sakristije

odvaljena. Obavijestio sam policiju. Došli, gledali i nikad ništa

javili. Opet lopovi nepoznati.

Božićna priredba i polnoćka zadržale me duže u crkvi u

Dugopolju. Iza priredbe i polnoćke pođoh u župnu kuću. Kad

sam se pojavio pred kućom cijela kuća osvijetljena, vrata širom

otvorena. Obavijestio sam policiju. Došli u jutro oko 10 sati. Razgledali i bilježili i nikad ništa nisu javili niti sam novac dobio. Na Božić sam ostao bez dinara i bez ručka.

Jedne večeri pohodili me poznati mladići. Uporno su zvonili

dok im nisam otvorio, silom ušli u kuću. Tražili da im posudim

novac. Stalno su ponavljali da će se ubiti ako im ne dam. Bio

sam u strahu. Odbijao sam. Pred nekoliko dana jedan od ove

dvojice me pohodio noću i tražio posudbu. Dao sam mu, nisam

imao drugog izlaza nego da im dam traženi iznos. Ti momci

bijahu moji vjeroučenici ne jedno godište. Kad su izišli iz kuće

122

čekao ih je auto i šofer sklonjen iz garaže. Bila je mrkla noć. Meni je napokon laknulo, kad su izišli iz kuće. Zahvatio me strah

što se moglo zbiti. Ukradeno ili posuđeno nikad vraćeno. Ujutro

sam obavijestio susjednog župnika. I njega su isti pohađali s

molbom da im posudi. Obavijestio sam svoje suradnike, a nisam

im kazivao imena dotičnih. Nakon nekoliko mjeseci došao se

ispričati otac od jednoga obećavši vratiti novac. Prošla je godina

dana od incidenta, a da nisam dobio posuđeni novac.

Uz lopove koji su me okradali i posudbe koje nisu vraćene

bilo je još štošta. Osam godina sam posluživao neke župe, a da

nisam primio nikavu nagradu za moj rad. Posebno je upečatljivo

u jednoj župi. Ponosno mjesto, župa, ondje me okralo, potralo i

nisu me platili. Dovoljno su mene osramotili, vrijeđali i nanijeli

mi duševne boli. Bog im oprostio za sve uvrede i nanesenu bol. Poneki su tražili da im oprostim. Proradila nekima savjest. Savjest

meni bila mirna i čista.

123

OPROŠTAJI SA ŽUPLJANIMA

Čini mi se kao da je moj život u trajnom pokretu. Stalni do-lasci i odlasci. U mnogih je pobuđivalo i izazivalo čuđenje. Vrlo

malo ih je bilo po mojoj želji. Otac mi ne jednom reče: „Ti si onaj

koji stalno govori idem!” Bio sam živahno dijete, igra i govor bili

stalno prisutni. Majka mi znala reći: „Smiri se, ne smirio se! ”

Očeve i majčine riječi kao da su obilježile moj svećenički i

ljudski život. Školu sam pohađao u devet mjesta. Sve odlučivali

drugi. Pastoralizirao u dvadesetak mjesta. Sve izdržao stoički

uz popratnu koju riječ koja nije pala na ugodu naredbodavcima. Dobivao sam ukor i upozorenja da se suzdržim od komentara. Tražili apsolutnu poslušnost i bespogovorno izvršavanje. Nisam

uspijevao. Oproštaji su bili raznoliki. Pomalo svi pobuđivali

stanovitu pozornost i govorkanje.

Od brojnih mojih seljakanja bio je jedan koji sam dugo

priželjkivao. Mjesto nije imalo župnika. Bilo mi je ponuđeno

i ja prihvatio. U oproštajnom govoru bio sam odveć kratak. Posluživao sam više od deset godina gdje mnogi bijahu nekoliko

mjeseci. Na oproštaju rekoh da ja odlazim jer ja želim otići. Ta

riječ uzburkala mještane. Nije bilo velikoga ispraćaja. Nije bilo

žalopojki ni poklona. Dao im blagoslov i otišao.

U ponuđenom mjestu bijah osam godina. Dok sam se pripremao

na hodočašće sa župljanima u jedno svetište nenadana vijest mi

stigne. Bolestan svećenik mislio da mu je zdravlje u tom mjestu. Nadbiskup me zamolio da mu ustupim mjesto. Svesrdno i bez

velikoga razmišljanja pristadoh u jednom trenutku. Moj odlazak

ubrzo se proširio po svoj župi. Odlazak u najkraćem roku. Dan

oproštaja zakazan. U Maticama krštenih potražio sam koje sam

dječake prve krstio. Prije svete mise pozvao sam ih u sakristiju. Obukao ih u ministrante raznih boja. Na koncu svete mise

poljubio sam dječake i rekao: „Ljubeći ove dječake ljubim sve

vas i srdačno pozdravljam!” Zamolio sam sve da mi ne dolaze

124

rukovati se i pozdravljati. Bio sam jako uzbuđen. Povukao se u

tišinu. Spakirao stvari i otišao na odredište. Naređenje da moram

otići. Uzbuđenje do vrhunca. Objektivnog razloga za odlazak

nisam vidio. Sve navedeno ne stoji. Slušam! Iza oproštajnog

govora i svete mise stavio sam gramofonsku ploču „Nek se drugi

raduje” i pustio u ozvučenje i otišao, bez pozdravljanja.

Poslije jednogodišnjeg zadržavanja u Dugopolju, morao sam

otići. Odlazak je bio žuran, voljom nekolicine. Odlazak inicirali

kojima sam bio nepoželjan. Bile su teške objede. Ordinarij sve

vjerovao lažnim izvjestiteljima, koji mu rekoše da sam potjerao

suradnicu na njivi Gospodnjoj. Nisam htio ništa govoriti niti

blagoslov dati. Napisao sam oproštajni govor i zamolio zamjenika

da ga pročita iza svete mise. On pročitao što sam napisao bez

komentara. Koliko su razumjeli nisam propitkivao, otišao sam

ogorčen i povrijeđen. Nakon dužeg vremena svi akteri mog

izgona tražili su oproštenje. Inicijator mojih nevolja nakon deset

godina napustio samostan i svetu halju. Najbučniji klečeći tražio

oprost. I u ovom slučaju obistinila se ona evanđeoska: “Tko pod

drugim jamu ...!” Otišao sam uzdignuta čela i ponosno. Pra-vedan, zadržavši u srcu trn, a pred drugima crn.

Iza neslavnoga odlaska iz Dugopolja nastanio sam se pri-vremeno na posuđenom mjestu. Rat spriječio kretanje. Čim

je onaj koji mi je posudio sklonište zaželio svoje, odmah mu

ga dadoh. Mnogi bijahu skeptični, što ću učiniti. Želim biti i

ostati pravedan i čist uza sve blato kojim su me obdarili. Sunce

idući i preko blata uvijek ostaje čisto. Darovanu konju, rekoše

da nije dobro gledati u zube. Na svakom pa i najmanjom daru

zahvalan. Svaki dar slika srca?! Odoh tiho, nečujno, bez najave

i oproštenja, kako i dođoh. Dok sam živio u posuđenom, dijelio

sam sve s izbjeglim kolegom iz Hercegovine don Vinkom

Majićem. Kad sam morao vratiti mjesto i kuću vlasniku zamolio

sam sustanara da se potrudi i pronađe sklonište ne želeći nikome

navaliti teret. Bratski i prijateljski se raziđismo i više se ne

125

susretosmo niti dopisivasmo, jer je nažalost teško obolio živeći

po sanatorijima.

U predzadnje mjesto boravka stigoh na nagovor nadbiskupa

i mjesnog župnika. Mislio sam da ću napokon naći svoj mir. Predajem u školi i malo pomažem župi što župnik ne stigne ili

što dopusti. Po onoj narodnoj „sveži konja gdje ti gazda kaže”. Živim na proplanku dok me hitci nisu krnuli. Imao sam sreću da

sam ostao živ. Iza pucnjave nove nevolje. Iz škole otkaz. Bio sam

na zamijeni porodilje što nisam znao. Eto tako saznadoh da sam i

rodilje zamjenjivao. Nedugo iza otkaza u školi, župnik daje otkaz

pomaganja u župi i zahtjeva odlazak po želji župnika iz Kaštel

Sućurca. Određen odlazak i nagovor za oproštaj. Odluka mi

bijaše da ništa ne govorim, jer sam bio posramljen i osramoćen

ne od vjernika. Na nagovor župnika da se oprostim od vjernika

na nedjeljnoj misi rekoh župniku: „Ako bih govorio oproštajno

slovo, ne bi ti bilo lako. Zato je bolje da ne govorim.” Ni riječi

nisam zucnuo da odlazim. Odoh bez pozdrava i pozdravljanja, i bez oproštajnog blagoslova župe i župljana.

126

SMRT PRED OČIMA

Od ranog djetinjstva smrt bijaše blizu. Kao dječak sam

zamro i dobro se sjećam, bio sam u komi. Ukućani ustanoviše

da umirem. Svi me oplakuju, tim više što je moj brat kao dijete

umro. Doktoru me nisu nosili. Poslali su ženu iz susjedstva da

pođe svećeniku, da svećenik moli i blagoslovi moje rublje. Kad

se žena pojavila na povratku na kućnom pragu ja sam zatražio od

majke vodu. Bio sam potpuno zdrav i obveselio sve ukućane, a

posebno majku. Žene se često sjetim i zahvalan sam joj.

Kao šestogodišnjak vidjeh djevojku kako se kupa u rijeci

Vuki. Njoj je bila voda do grudi. Pomislih da će meni biti do

vrata. Uđoh u vodu. Čim sam zagazio u vodu počeo sam grcati

vodu i potonuo sam. Kad me voda treći put izbacila skočila je

djevojka i izvadila me iz vode. Povratio sam nešto vode i opet

zdrav. Zahvalan sam za život neznanoj djevojci.

U sedmoj godini naučio sam plivati. Bio sam nestašan i

pođoh na Dunav kupati se. Sa mnom bijaše rođena sestra starija

pet godina. Nije znala plivati. Čim sam ušao u Dunav voda me

počela nositi i nisam imao snage da se vratim. Sestra na obali

glasno plakala i dozivala. Nikoga ne bijaše u blizini. Daleko me

odnijela voda. U suprotnom pravcu vozili su čamac dva vojnika. Vidjevši me u vodi prišli su mi i uhvatili me i unijeli u čamac i

odveli me na obalu i iskrcali. Već sam mislio da sam gotov. Život

zahvaljujem vojnicima.

Kao osmogodišnjak s drugovima igrah se rata usred rata. Nepregledne kolone išle putem u blizini našeg igranja. Mi smo

se gađali. U jednom trenutku netko je od nas pogodio šofer šajbu

na đipu i razbio ju. Istrčao iz đipa general njemačke vojske i

usmjerio pištolj na nas. Svi smo stali kao ukopani. Uzeo mene

i još jednoga dječaka da smo mi to učinili. S nama je bilo i

njemačke djece i uvjeravali ih da nismo htjeli. Metnu cijev

pištolja meni na čelo i hoće me ubiti. Umjesto da me ubije on mi

127

dade zaušnicu i ja pobjegoh od mjesta. Moga druga isto je udario

po licu i ostao je ošamućen na mjestu. Skrio sam se, sretan što

sam živ. Još vidim bijesno lice generala i žar udarca po licu, kao

i tugu i bol majke.

U Jugoslavenskoj vojsci nekoliko puta namještana klopka da

poginem. Odredili konja da se brinem za njega, koji je udarao

prednjim i stražnjim nogama i grizao zubima. Mukom se osedlao

uz pomoć kolega. Na vježbi jahanja propinjao se da me izbaci

iz sedla. Ne jedanput sam pao sa njega. Jednom u najvećem

trku-galopu izbacio me iz sedla, a jedna noga zapela i ostao sam

visjeti. Imao sam sreću da je stao kao ukopan. Namješteno da

poginem prigodom gađanja. Intuitivno sam spašen. Nutarnji glas

mi govorio bježi, pazi ubit će te. Makedonac mi pomogao da

izbjegnem sigurno smrt. Sve su činili da napustim sjemenište.

U jednoj župi me pokušao jedan kamenom ubiti. Tada sam

slučajno izbjegao udarac, jer je u trenutku bacanja došao autobus

i to me spasilo. Kad me nije uspio ubiti kamenom, pokušao me

nožem. Noge hitre i brza reakcija spasili mi život.

Dok sam u smiraj dana sjedio za stolom i pisao, malo umoran

sjedoh na kauč. Nije prošlo nekoliko trenutaka netko sasuo rafal

u kuću. Čim sam čuo prvi pucanj bacio sam se na pod. Da sam

ostao za stolom hitac bi me pogodio u glavu, a da sam ostao

sjediti na kauču ista bi sudbina zadesila. Ništa nisam saznao

zašto je netko pucao niti tko je pucao.

Započeo sam slaviti svetu misu. Stojeći za ambonom počeo

sam se njihati. Izgubio sam svijest. Kad sam se probudio bio

sam u rukama dvojice vjernika koji su prisustvovali svetoj misi. Primjetivši priskočili i spriječili pad i lom. Vjernici su Anđelko

Jerčić i Vice Jerčić. Pozvali liječnika i otpratili u bolnicu Velimir

Škaričić i njegova supruga Anka. Hvala svima na pomoći i

molitvama.

Izgrađujući zvonik u Muću Donjem pomagao sam u izgra-dnji majstoru zidaru na zvoniku. Na dvadeset metara visine

128

u jednom trenutku zapele hlače o kvaku. Padao sam. U tom

trenutku majstor Josip Delaš našao se na otvoru i zaustavio moj

pad. Očito Bog još računa na me. Sa S. S. Krančevićem kažem: „Na pijesku sam al još tu sam. ”. Hvala mu!

129

DODATAKIZBOR IZ OBJAVLJENIH KNJIGA

130

131

ODLAZAK U NEPOZNATO

U vrtlogu i košmaru rata

svatko se snalazi

kako zna i najbolje umije.Za život i radi života

ostavlja sve i svakoga.Traži zaštitu, sigurnost.

Prvim hicima oružja

prodaje se jedino blago, stara, mršava krava.Kupuje se željeznička karta.Odlazi u nepoznato mala četica

tragajući za kruhom i sigurnosti.

Bolan ispraćaj

majke i četvero malenih.Čudom se pitaju:zar i Kneževa mora?Nema riječi ni odgovora.Izvršuje se rečeno, dogovoreno.

Djeca i majka u suzama.Djeca čvrsto uz majku.Bol dušu para, tihi jecaj.Otac stoički gleda,dajući zadnje uputstvo,ostajući na pragu, s najstarijim.

132

Nepoznata, daleka Ćesarovina,cilj bjegunca.Tamo se nije bilo, ništa zato.Tamo je sigurnost,djeca će imati kruha.

Noć tmurna, tiha, pusta, u srcima tama, strah,u nadi sunce.Otac i sin čuvat će dom.Kad mine rat,imat će vratiti se gdje.

133

PRIJATELJ

Prijatelj došao stari.Bez najave stigao sam.Srce tiho pjeva,o, što da mu dam?!

Prijatelj izjadao sebe.Otkrio srce, dušu.Donio sebe i svoju bol.A zbog nje tužna je dol.

Nemoj da prijatelj spazi,da za njega vremena nemaš.Došao je i dobro znaj,o, srce, ljubav mu daj!

134

NOSTALGIJA U DUŠI

U duši se nadvio mrak, a tako želio zrak.U srcu nastao muk,a toliko žudio zvuk.

I uho čekalo glas.A samo se začuo muk.Pružao ruke daleko,želio čuti tvoj zvuk.

Uvijek se zbude tako, kad nadam se domoći sunce, visovi daleko, daleko,ne mogu doseć vrhunce.

I moju je slabašan let, strijela ne pogodi smjer...Krik sam ispustio bola,tek samo čula ga zvijer.

Spas je jedino vazda

u upornoj nadi strpljenja,da uvijek odano primam

i kalež svoga trpljenja.

135

SAMOKRES NA ČELU

Čudna su djeca i u ratu.Ne slute opasnost nit je se boje.Na dreku i igru samo misle

uz opasne igračke stoje.

U velikom žaru igre rata,dok čuvah svoju gajbu.Zalutao kamen igračka,razbi generalu šofer šajbu.

Uperen pištolj je u me

ko ognjen ilinjskim krijes

tek čujem samo riječ švapsku,i vidim na licu bijes.

Umjesto metka u čelo,zadobih šamar – baš kriv,sretno pobjegoh i skrih se;ne bijah mrtav – već živ.

136

ČOVJEK S LJUBAVLJU

Sav svijet je stvoren za čovjeka,a čovjek je rođen za veliko.Nedostižan zadatak,nastojanje cijeloga života.

Ima velike mogućnosti,doseći neslućene visine.Treba pomoć drugog.Sam ne može ništa, nit ostavit nizine.

A čovjeku ljubav treba,po ljubavi može cvasti, inače će sred nevolja

pod teretom svojim pasti.

Iz ljubavi Bog ga stvori,iz ljubavi mu život dade,samom ljubav čista, sveta

blaži boli, blaži jade.

Odbacite sukobe, mržnje i rat.Svakom budi otac i brat.svatko će te svojim zvat,ljubav će ti svoju dat.

Dijete zarana uči,tko mu je prijatelj, brat,tko ga s radošću prima,tko ga u ljubavi ima,i gdje je mir, a gdje je rat.

137

O ljudi, budite ljudi,Krist vas na to budi.Krist te po ljubavi sudi.Bez ljubavi niste ljudi.

138

IŠČEKIVANJE

Olujna noć već prođe,san bješe rastrgan moj

kad mišljah na susret s Ocem,kao da me oblio znoj.

Pripremih biće za poklon!Što reć mu a što prešutjet?a iskren htio bih biti,sve jade mu iznijet svoje,i pred njim ništa ne skriti.

A kako divan je Otackog sin ni susret ne želi

Fiat voluntas tua –ko da mu jedino veli.

139

MUKA

Kad bi čovjek mogao

što bi srcem htio –Što se sve ne bi zbilo?Kako bi lijepo bilo...?!

Snovi se brzo rasprše.Želje se sve ne ispune.Ostaje ožiljak na srcu,neuspjeh u životu;jedino žrtve se okrune.

U čovjeku gori želja imati.Raspet između htjeti i ne moći.Stoga prikupljaj žrtve – prije dolaska Noći.

140

ČOVJEK

Svatko je svoj.Mnogi ga sveli ha broj.Nejasan korak i put.Zagnetna misao i kret,vazda nečim razapet.

Muči ga dan i noć,ne zna kamo će poć,da l će ustat il se dić,bijedni mali ptić.

Gdje stić, a što započet,ni to mu nije znano.Vruće je ljeto, a zima hladna.Raspet kad nema i ima.Vazda zu nekim snima.A htio bi, htio mnogo, sve da ima.

(Obećava mnogo, a mrvice daje.Kad ruke pruža,misli da sve daje,u sebi vazda (govori) ne, ne.)

Treba mnogo, a ni potrebnoga nema.I kad spava planove sprema.Tako dani teku i život prođe.Konačno i grobu dođe.Velik a tako malen.

141

Za veliko rođen, a malo postiže.Uvijek se diže i diže,da bi cilju sve bliže,a rijetko ga i uz muku dostiže.

142

BISERI

Biseri u dubini i tišini skriti.Ljudskim pogledima i prstima nedostiživi.Na svjetlu dana zablistaju,Nakon dobre obrade bljesnu;Posjed su i ponos rijetkih sretnika.Bude zavist i pohlepu znatiželjnika.

U srcu duboko zakopano, skrito.Nošeno vremenom i prostorom,Divno se snivalo, mislilo

Rukom dodirnuti, doseći.Bol ne htjeti, dati,Glasom dozvati, reći.

Istinske prave ljubavi, Ne buče na sva zvona,U srcu skrivene,One strpljivo čekaju:kada će doći on ili ona.

Razapeta sama u sebi

Istinska ljubav je čedna.Trajna ljubav je prava;jedino vrijedna.

Rijetke su, i malo ih ima,istinske ljubavi prave.Za lijepim biserjem svatko traga,lažnih je odveć mnogo,kričavošću nametnut se žele,“Oprez i pamet imaj!” – mudri ti vele.

143

Pravi biser je vrijedan.Sve prodati i za nj dati,Tako je učio Učitelj;ljepotom i čistom će sjati.

Pravi je samo jedan, Jedan je sasvim dosta;za nj se i previše trudi.Ljubomorno ga čuvaj i pazi,da ti ga ljudi ne ukradu.Svatko želi lijepo, svatko ljubav i sreću žudi.

144

KORACI

Koraci tihi, lagani, stižu daleko

Usmjerit korake moraš,da se domogneš cilja.Svakim korakom, pa i najmanjim,bliži si odredištu.Bez uporna koracanja,nikad i nikud, nećeš stići.

Cilju se lagano primiči, ne misli nikad,na dužinu i napor puta.I jedan korak je bliže,no stati u mjestu.Nek te ne plaši put ni trud,ne okreći se natrag, ne skreći s njeg,više će koračaja biti,put će se odužit.

Radost prevaljenog puta,osjeti se na kraju.Mnogi početnu volju imaju,nije s tim prevaljen put.Sa početnim korakom

nisi stigao na cilj.

145

Prečesto cilju koračaš sam.Nitko te rado ne nosi.Nepotrebno skini, odbaci,lakše podnosiš put,manje ćeš biti ljut.

Koraci su često teški, uzbrdica i nizbrdica se pojavi.Najsigurniji je ispravan,morat ćeš ga često probijat sam.

Teški su i mučni koraci života.Vijugavost i nepredvidivost prijeti.Cilja nikad ne smeti.Čvrsto i sigurno koračaj korak,veseli se cilju svom.Jer, netko te prati na putu tvom.

Možda te pokoji korak, rastuži, zbuni i smete...O, i tada budi

čvrst, siguran i radostan – ko dijete.Ne daj se drugom.

I kad te tuga, žalost zahvati,zbog umora, posrtaja, koraka tvog,čvrsto se drži,zacrtanog puta svog.

146

ODA NASMIJEŠENOM EMISARU

Noć je,tama u srcu i uokolo.Prijatelj zapalio voštanicu,rasvijetlio tamu srca, sobe,potakao na odu,nenajavljenom, neočekivanom

emisaru, velikom glasniku.

Emisare šalju razni i od raznih.I BOG je slao glasnike,a različito su i primani.Veliki rado šalju prethodnike,osluškuju bilo,posebno buru.

Dan je Gospodnji,jutro misnih slavlja,trenutci susreta s Bogom i ljudima.

Srce i duša radosni,završava jutarnja služba,misli se na nove susrete,nedjeljnog popodnevlja.

Nenadan posjet,došao nenajavljen „emisar”,zakazuje razgovor, donosi vijest.Čekam,umoran, oznojen, gladan,želim proniknut razlog posjeta.

147

Zvono se oglasilo,otvorih vrata, nasmiješen emisar,kao kad darove nosi,il kad se skita.Ukratko priopćuje:Otac maknut želi, gost veli.Od mene AMEN pita.

Kamo, kad,nije znano!On zna, što sin treba,Napovijeda, al djevojkuvidjeti ne da;nikome prić.Ima svu vlast i pomoć,po carskoj, samo je poć.Malom je reć ad sum i ić.

Otac samo sreću dijeli

emisar veli.Očeva takvih vazda se bojah,nikad mi radost nisu dali,Nikad pitali, što mi fali.

Emisar izrekao naređeno,ostavio me ozlojeđeno.

148

ČEKAJ I BIT ĆE, ČEKAJ

Svakomu čekati.Svemu je potrebno vrijeme.Sve prijevremeno stiglo zbunjuje.Sve ne stigne na vrijeme – čudi.

Kamen se naučio čekati.Hrast strpljivost ima.Vremenu se ne žuri.Nestrpljivost naša i tuđa smeta.

Sve će u svoje vrijeme stići.Stići će i proljeće i zima.Bit će vrijeme, kad se ima i nema.Teško je čekati vrijeme.

Strpljivošću se jedino postiže.Sve što možemo

u zebnji se čeka.Zebnjom se čeka drago kao i loše.

Čekanje se često oduži,ne vidiš kraj.Svaki titraj i šum,pričinja se kraj čekanju.

Čekam jer će jednom doć.Čekam i ono što nikad neće poć

Čekam i ono što neće proć.Čekam, sanjam i čekam.

149

O čekanje, nauči nas čekati,Čekanjem i čekanje prolazi.Ne čekajući nećeš dočekati.Čekanjem samo čekano dočekaš.

150

U OLUJI

Lađa pučinom pluta

bez odredišta svoga,ko otok otrgnut, pust.I vjetar je svaki tjera,i oblak ovija gust.

Oluje joj jedra raskidaše,cikloni jarbol polomiše,valovi krmilo odvališe,podmukle hridi probiše,maskirni gusari porobiše!

Al lađa plovi i ide...Ipak se obale vide!!

Kašel Stari, 1992.

151

SAM (II)

Sam,Sam u kući – uz plam.Provesti noć i u dan poć...

Samoća pusta, bolna,Raditi srcem i zdušno,Nemati oslonca ni prsta, zatvoriti za sobom vrata,i nitko ti ne može doć.

Biti i ostati sam –pozvani su samo neki.Ljudi se u gomilu stišću,Prečesto za drugim vrišću;zbog toga nemaju sram.

Sami su vrhunci gora.Sami su udaljeni otoci.Sami su gorski brzaci.Sami su samo čudaci.Sami su samo pustinjaci.

Većinu plaši samoća,sami ostaju sami.Sami bi ostavili samoću.Sam se plaši sam sebe,sami su grobovi!Volim jasnoću.

152

ZA DVADESET I PETI JUBILEJ

Godine tekle,Dvadeset i peta prošla.Prošlo je i mnogo toga.I mnogo je nevolja došlo.Rijeka vremena nosi sve.Nosi sve pa i mene,I moje godine.

Što je bilo?Što li će tek biti?To vrijeme pokazuje.Bilo je svega u toku tom,Sve je ostalo u meni,U srcu mom.Ne treba da to dokazuje.

Koraci tvrdi i teški,Posrtaja i dizanja je bilo.Bolan uzdisaj, vapaj i krik.Dani su bili svježi,Pokoja radost,I kratak smijeh,I neznan lik.

Kroz bol i mukuRađa se sve.Bol nikomu nije draga,Rad bi je od sebe odgurnuo svak.Bez bola nije

Ni korak života lak.

153

Zašto nam tako, Gospode,Godine moraju teći?Zašto nam takvi dani –Tamni dani i godine, Puni neizvjesne noći.Po boli jedino – k sreći.

154

KORIZMA SRED JESENI

Najavljene: bure, kanonade,euforija emocija i riječi,instinuacija barikada, bojkota,strah erupcije vulkana.

Dani osame, tišine, posta,vrijeme razmišljanja, osluškivanja,trenutci malih daljina, visina,sati puni praznina, ništa.

Grmljavina bez odjeka,bol gubitka, strah novosti.Vrijeme stavlja sve na svoje.Val se diže a brzo i splasne.

Malo potrebno za uzbunu,sićušni dašak podiže magle,istina straši nitkova,strah gubitka podiže paniku.

Iznenađenja vazda moguća,pripremit se dobro valja,Evanđeoska istina ostaje,Spiritus spirat ubi vult.

Otvorit srce, pružit radost –moć jednostavnih, plemenitih.Lijepo reći o drugom,svojstvo je dobro odgojenih.

155

U Gospodnoj su ruci dani, život,Ta On drži svoj svijet,I ništa neznatno nije,Pa ni muke cvijet.

156

GLAS

Glas drag, drago je čut.Drage glasove srce priželjkuje vazda.Oni se kadikad dobro čuju,Najčešće ne dopru do srca ni uha.Tada je muka na obje strane.

Glasove ispušta svatko,Mnogi ne dođu do odredišta svog.Glasovi su redovito ritam srca;Oni ih uporno šalje u eter.Da bi se uhvatili glasovi srca,Potrebno je prihvatiti antene duha.Nužno je otvoriti vrata srca.

Mnogi glas pođe u prazno,Izgubi se u daljinama prostora,To je šapat gluhu.Ni podignut glas ne vrijedi,Kada se leži il sjedi;Kad nisi voljan čuti,Il glasu se odazvat.

Bolno je kad te nitko ne čuje,A uporno glas šalješ,Kad nitko za nj ne haje,Kad briga nikoga nije,Kad glas je tanan il krut;Svejedno je,Kad prijemnik ne želi čut.

157

Glas sladak i drag,Prima ponizan – blag.Nitko ne želi,Da mu je drugi krut.Jer, tada i on je ljut.

Ne prečuj ničiji glas, To je jedini spas;Možda i zadnji čas,Netko bude spašen od nas –On će usrećiti možda i vas.

158

NA NOVOM PUTU

Rijetke su sunčane staze,tamom ovijen život,i u tami zaiskri,obasja cio put.

Put noću težak, mučan,neizvjestan svaki korak,al hodit se mora naprijed,zvijezda vodilja u srcu sja.

Iza tmastih oblaka,najljepši zasja žar.Tame su samo zato,da bi se žudilo sunce.

Sam moraš kroz tamu,tad se najbolje pamti.Udarci i posrtaji ostaju,postanu ponos.

Često u tami bivaš:drugi ugasi svjetla,postavlja prepreke, provalije,smješka se posrtaju, padu.

Zlobe, zavisti mnogo.Imaš li, zavide, nemaš li – glup,uvijek suprotno.

159

Teško je ići i biti,kad ti se zlo smišlja,hrabrosti mnogo treba,izdržati na tom putu.

Istina će jednom zasjat,skrito ništa nije;koji zlo bratu sniva,sam će ostat u tami,makar se sada smije.

160

ŽIVOT JE MALA BARKA

Nikad mir,vrtlozi sukobi,u srcu, duši, životu,iznenađenje svud.

Gdje se makneš,koga sretneš,uzbuđenost, uzburkanost,nakostrušen čovjek.

Zatišje tražit,mir očekivat,iluzija, vartka –život mala barka.

Opasnost vreba,zavjetrine nigdje.Davno presahle,pustinje, tišine.

Mir potreban,svima svakom:travki cvijetu,zvjeri, čovjeku.

Borba svjetla, tame,sukob vrućine, zime,rat bogatih, siromašnih,nesporazum velikih, malenih.

161

Vreba se zaskočit,zateći na lijevoj, iznenadit brata, uhvatiti za vrat.

Rat znakovit,raspoznatljiv svud,biljaka, zvijeri,čovjeka i čovjeka.

Zvijer održava ravnotežu,biljke pokazuju snošljivost;ne prelaze mjeru,održavaju sklad.

Čovjek uništilac,nagrđuje red,pohlepno traži, nezasitnost, zavist.

Čovjek poživinčen,istjerao Duh,izgubio bratoljublje,izgubio kruh.

162

SRCE

Srce mirno i ustrajno kuca,Sred dana i noći,Ni s kim ne dijeli ritam,Nadomjestiti ga ne može nitko,Strpljivo pokreće sve.

Strpljivosti nema bez povjerenja,Nema je bez ljubavi.Strpljivost krije nadu,Ona mora u srcu biti.Nikad se nemoj čudit, Ako progovori nada.

Nada je u srcu vječito sada

Kod stara i kod mlada.Strpljivosti zaista treba,Na putu sve do neba.Ona je potrebna i sada i vazda.Strpljivost je u srcu gazda.

O srce, strpljenja mi daj,I nikad neće biti kraj.Svatko žudi svoj raj,A teško je u njega, znaj.Raj se ne postiže lako,Bio velik il malen, ti i ja.

163

“PAUK”

Nevidljive niti

ispušta iz sebe.Neumorno prede

od grede do grede.

Plete mrežu svoju,da ulovi žrtvu.Polako ispija,slasno se krijepi.

Pristupa nečujno

istančana sluha,kandžama ščepa,od glave do repa.

Prvu ošamuti,drugu pak ubija,treća joj umaknu,četvrta ustuknu.

Nikad dosta zloće,utjelovljenoj zloći

kad i moći nema,zlo u srcu sprema.

164

ODA RODNOM SIVERIĆU

Pucaju nepregledni čisti vidici,na sve četiri strane.Horizonti daleki, duboki, široki.Pogled zahvaća

cijelo Petrovo polje.Zvizdan pali cio dan.

Bura i svi vjetrovi lamatajusred ljetne žege.Čovjek ponosan na sebe i svoje.U daljini se vidi

najočuvaniji minaret u Drnišu,bolni spomen na prisustvo Turčina,podjarmljivača.

Nesmetano pogledu u daljini

bjelasa se mauzolej

najvećeg hrvatskog kipara,Ivana Meštrovića.U daljini vijuga,sred plodna polja, skromna rječica Čikola,zimi i u proljeće

uništava usjeve,a ljeti je bez vode;izgubi se na toku u zagrljaju Krke.

165

U njedrima krije crno zlato.Dar neba domaćinu.Darovana blagodat,bogatila i obogatila strance.Osiromašila i upropastila

domaćeg čovjeka.

Zemlja nabrekla životom.Oaza plodnosti

sred ljuta krša.Ljudi stasiti,kremen značaj,vjerni Hrvati i kršćani –to je SIVERIĆ.

Mali između velikih.Skromni između moćnika.U neravnopravnoj borbi

izgubio sve pa i sebe,to je Siverić.

Iscrpli rudnik,rastjerali žitelje,presahnio život,to je SIVERIĆ.

Bol za prošlošću, strah od sadašnjosti,umorni i umoreni od rada,čekaju skončanje.

166

Barbar, Baraba, tuđin,uklonio čuvaricu Barbaru,metnuo zvijezdu,ugasio ognjište,ukrao sunce,to se zbilo Siveriću.

Čuvari rudnika, doma i polja,nositelji vjere i morala,poklanjatelji života,prijevremeno stavljeni

u stanje mira,čuvaju stare prazne kolijevke,obilaze zatvoreni rudnik,u srcu nose Siverić,čekajući preporod SIVERIĆA!

167

KANTUN – DRAGULJ SPLITA

Na istoku kantun – dragulj Splita.Upadljivo vidljiv sa svih strana.Sveti Ivan usred bijela sela

bjelasa se u žaru sunca kupan,cio dan od ranog jutra.Staro ponosno selo, zvano

MRAVINCE.

Gospa od Zdravlja

zacijelila stare ratne rane.Živnulo selo desetkovano,nabreklo mladošću i životom.Križ na Sutikvi pokazuje put

u nebo i MRAVINCE.

Vijugavi put vodi do srca sela.Kuće nanizane ko đerdan

na grudima lijepe djevojke.Malo pomalo i promjena.Selo a nije selo, grad a ni on:oboje – MRAVINCE!

Cvijet, okićen cvijećem brnistre,po njoj i ime dobio.Čist zrak i vidici,čisto selo – grad i stanovnici.Svi HRVATI i KRŠĆANI,MRAVINCE.

168

KUČINE

Malo naselje, mjesto, selo.Starije od Splita.U njemu je rođen

utemeljitelj Splita

Dioklecijan!

Suncu izložen cio dan.Kuće poredane u kaskade,nikomu ne kradu vidik ni suce.Maran seoski soj,KUČINE!

Crkve svetoga Petra i Luke

omeđuju selo.Gosipna crkva dominira selom.Po kamenu, kuku nazvašeKUČINE!

Kuća ni plemena mnogo.Čuvari časne baštine:vjere, morala i nacije.Tvrdi, nesalomljivi poput imena,KUČINE!

Veliki planovi,lako ostvarivi, izvedeni.U zajedničkom posluuvijek solidarni,KUČINE – KUČINJARI!

169

SELO MIHOVILA

Okruženo vijencem brda,na domak Splita, smjestilo se selo,veliko, ponosno, staro,zvano Dugopolje.

Ljudi opori poput brda,drže do sebe i svoga,prkose buri i kamenu,ističu moć i dostojanstvo,pokazuju plemenitost srca.

Danomice biva sve veće,marom se ljudi hvatajusvakog rada,napredak vidljiv svud,uljuđenost, blagostanje.

Posred sela,na maloj uzvisini,izdiže se iznad svih

veličanstven hram

svetoga Mihovila.

Zvonici dignuti visoko,vidljivi sa svih strana,Božji blagoslov mole

selu i žiteljima...To je Dugopolje.

170

JUTRO POD VEDRIM NA STANICI

Dugo i sumorno putovanje prestolo.Iskrcaj na zadnjoj postaji.Ništa i nikoga se ne poznaje.Stran svijet i ljudi.Bol za ostavljenim, žalostan za nenašlim.

Danonoćno putovanje iscrpilo, ogladnjelo.Prikupilo se nešto suharaka.Gori vatra podnebesjem.Pregršt “geršla” i graha kuha

u pocrnjelom starom loncu.

Mali izgnanici, znatiželjnici

prilaze vatri i loncu, pitajući:što se to u loncu nalazi?“Geršl” i grah, rekoše neznanci.Nestrpljivo se čeka početak jela.

Prvom žlicom djeca prepoznajuobični grah i ječam, jednoglasno.Izbjegličko siromašno jelo

u bogatoj i ravnoj Slavoniji.Dobiše i “parče” kukuruzna kruha.

Siverić rodni prolazna postaja,Vukovar odredište boravka.Jadnici, beskućnici, stranci,a i bez novca.Svu ušteđevinu pojeo put.

171

Provode se dani i noći

pod vedrim jesenjim oštrim nebom.Sjetismo se Nazaretske Obitelji,u Betlehemu za Isusova rođenja.U pastirskoj špilji nađoše sklonište.

172

MOLITVA

Gospode snage daj,da riječi, postupci i život raduje druge:Gospode, pomozi da sebe izgubim poradi drugih.

O, kako je čovjek previše ljubitelj svoj,misli na samog sebe,mučno i teško se predaje drugom.

Gospode, tražiš sve,da obraduješ mene.Meni je teško davati sebe.Tražiš mene,da izgubim sebe sebi.To je mudrost i logika Krista.Konačno tako radost u srcu sja.Gospode, pomozi, Da ne gledam na sama sebe,već jedino i samo Tebe.

173

VEČERNJA MEDITACIJA

Noć tiha i pusta pada, kod mene nikoga nema.Cio grad utonuo u gluhu noć.Duboka noć se sprema.

Sve prošlo na noćni mir,utihnuo vreve šum.Na počinak ne ide se meni,savijen u klupko, savijam sav svoj dan.

Prebirem riječi, prosuđujem čin.Da li sam ičim zadovoljio Tebe?Da li sam mislio samo na sebe?Da li sam obradovao ikoga čim?

Dan je pošao u vječnost,više se popravit ne može ništa.Da li je ostala savjest čista?Znano je Tebi samo, Gospode.

Bilo je riječi i pokoji kret,Znam, nije se promijenio svijet.Al ja sam se promijenio mnogo.Znam da i više sam mogo.

Što je bilo bilo je,za mnogo ne mogu reći ne.Prošlo je, a koliko sam bliže Tebe?

174

Rekoh riječ, dvije,noć na oči pada.Znam kamo sada, a sutra?Za sada to je sve!Pred tobom srce se jada.

175

TEŠKO JE, GOSPODE

Teški dani a teže noći,htjeti a ne smjeti.Mislit srcem, gušit umom,vikati bićem, ne smjeti glasom.Gospode, kako je teško?

Sve podložno promjeni,promjenu ne smjeti izvesti.Nikada reći ni sjesti,ni doć ni sresti.Gospode, kako je teško!

Sve puno, srce, usta.Varnica, zaplit ne smiješ.Smiješ se dok plačeš, plačeš dok se smiješ,daleko a blizu, blizu a daleko.Gospode, kako je teško!

Dani u nepovrat, a nikud pošli,rado ići a ne smjeti.Cvijeće pak brati,dati ne.Gospode, kako je teško!

Za sve vrijeme, a njega nije,svijet se bezbrižno smije.Vječito pitati, gdje i što je.Dane nizat a od sveg ruke dići.Gospode, kako je teško!

176

RUKE

Ruke su tvoje, gospode, učinile sve. Nitko Ti nije pružio pomoć.Tvoje su ruke svemožne jake;Iz njih izlazi dobro svako.

Tvoje su ruke zagrlile svijet.Nitko sve iz njih išćupati ne može.Sve što je nježno i klimavo držiš;Održati želiš potpuno sve.

Gospode, dao si i nama ruke dvije, Da bi i naše samo dobro radile.O, nažalost to često nije,One i rušilačkog dosta čine.

O, kako su teške ruke mnoge,On udaraju i brata svog.Kako su mnoge, mnogo ružne;Diraju ranu i srca Tvog.

Gospode, nježne mi ruke daj,Da njima tvorim djela za raj.Da rukama zagrlim cijeli Svemir,Da njima spasim i neznan cvijet.

177

U RALJAMA

Grabežljive ptičurine

sa svih strana saletjele,spustile se u nizine,sve što imadoh raznijele.

Lažnim riječim oblatili,ocrnili kao vraga,barikade postavili,tjerali sa kućnog praga.

Zadavali teške pljuske

za sve dobro učinjeno, pucali iz vojne puške

za življenje poklonjeno.

Napadao čopor, masa...i hvatali ispod vrata,niotkuda ne bi spasa...nestalo i srebra – zlata.

Razgolićen poput Krista,u raljama bezočnika,pokazah se srca čista,ne potražih zaštitnika.

(Iza atentata i vijećanja o izgonu)

Kaštel Sućurac, prosinac 1993.

178

MUZIKA BIČA

Reska muzika biča,duboko u podsvijesti,para srce i dušu;nikad opušten sjesti.

U noćima budno spava;svaki se šum komarca

pričinja fijuk biča;osjeti bol udarca.

U snu se diže, skače,previja, grči, ječi,čuči i osluškuje,vapi, moli i kleči.

Nikada zaborava

na pretrpljene jade...I kada ne može više –pred Raspetim pade.

Kaštel Sućurac, 1993.

179

GDJE SI TI?

Dati gramod bikapotrebnomezasigurnonikom teškonije –siromahu ispružene ruke;netko seu prikrajkuzluradosmije.Mnogom nikad dostau njegovojtorbi;svoj zalogajposebicezadnjidao ne biza svijet bijeli.Teškom bolešćuimati što više –zaražen svijet cijeli;

rijetki svoju zdjelus drugim

dijeli.Kaštel Sućurac, 1993.

180

OLAKO SE LJUDI

Olako se ljudi

u osudi slože,kad osudom svojom

nečeg se domože.

Veliki se rado

malenim okruže,i mrvice pružajući

lako se oduže.

Na sva usta vičukako su u pravu,suvišno se branit,izgubit ćeš glavu.

Samo slabić vazada

bičem zamahuje,jer od drugih tajno

u duši strahuje.

Veliki i moćni

svijetu pravdu kroje,mali borbu vode;veliki se boje.

Kaštel Sućurac, 1993.

181

DALEKO OD SVIH(ZBOGOM SVIJETE)

Negdje pri malom brijegunađoh utočište, zaklon;klonih se širokih puta.A dalje ne vodi staza;govorahu: „Gle on luta! ”

Ni slutiti nisu mogli

da ne želim nikom na put.Izrael pustinjom luta...ruže nit bere ni gazi,ne drži se ničijeg skuta.

Nikom oduzeti sreću, tuđe ne imati svojim,uzdignuta čela kročit;čisto srce imat i dlan,lukavstvom nikog zaskočit.

Nastanih se gdje je svima

jednom zasigurno doći,gdje nitko ostat ne želi,a svim silama odgađa

i od prijatelja dijeli.

Sunce najviše vrhunce

obasjava, žarko grije...U mrkloj olujnoj noći

najviše se žudi sunce.Jer teško je ostat u samoći.

Kaštel Sućurac, 1992.

182

MOJI SUSJEDI

Korak od kućnog praga

dijeli me od grada mrtvih,mnogo ih je i mirno počivaju;svi nesporazumi, sukobi utihnuli.

Svednevice se krećem

pored usnule braće,grobnom šutnjom viču,raznorazna maštanja bude.

Kako raznoliki konaki,kao i za zemnog proputovanja,svi istim snom snivaju,ništa ih ne budi, ometa.

Titule, status, prestiž

ništa im ne koriste.Ornamenti i ukrasi

ništa ih ne obogaćuju.

U čas uvene cvijeće,za kratko presahnu posjeti,briše se i svaki trag,sve odlazi u povijest.

Korak svakoga dijeli

od vrata njegova groba.Stalno nešto umire, nestaje

da bi se novo rodilo, nastalo.

183

Danomice susrećem ljude,živi mrtvaci hodaju,trulež i smrad srca

vješto, ljubomorno kriju.

Kašel Sućurac, 1992.

184

TRN

Bol nitko ne voli,cijelog života svog.Trn plaši sve i svakog.Trn nanio i Kristu i Krsti bol.Od trna krvario Bog.

Bol ne gleda ni dan ni noć,najteža je kad treba poć...Kad moraš ostavit’ svijet,i nježan, mirisan cvijet.

Vidati rane, tješiti žalosne, hraniti gladne,poziv i zadatak je svakoga od nas.I treba skupljati blago za vječnost,jer smrt brzo dolazi po nas.Gospode Veliki, izvadi i otkloni svaki trn,iz svih srdaca – da im život ne bude crn.

185

GLEDAO SAM...(SVIM BRANITELJIMA)

Gledao sam uskipjelo more,snažni vali udarahu hridi.Bjesomučno propinju se, pjene,udari im ko oštrice bridi.Stanac kamen na svom mjestu osta,silni val se gubi pjena posta.

Gledao sam mahnitali vjetar,kako njiše i lamata grane.Polomiti, iščupat bi htio,tisućljetna ponosita hrasta,udarajuć po njem na sve strane.Vihor prođe, kiša sav prah briše;Tisućljetnik osta – mirom diše.

Gledao sam pobješnjelo pseto,bijesno laje i otvara žvale,zastrašuje i ugrist bi htjelo;kućerka se poklonjenog drži.Na prijetnju se plaši – lavež pseta,u kućerku i psa crnog nesta.

Gledao sam rat bezdušni, teški,uništava kamen, cvijet – čovjeka.Dok topnička paljba odjekuje,plač, rušenje i smrt svud caruje.Ratoborni poklik, borba minu,a slobode sunce opet sinu.

186

Gledao sam razdraganu djecu,igraju se i veselo skaču.Smijeh im, pjesma posvuda odzvanja;srca drugih – roditelja puni.Život – sreću Netko im poklanja...I dane im novom nadom kruni

Kaštel Stari, 1992.

187

PRIKOVAN UZ MUL

U luci stoji,lancima vezan;prikovan uz mul.

Otisnut se ne može,odbrojeni dani;put bez povratka.

Brodio morima,radio za drugog;izgubio sebe.

Šiban vjetrovima,udaran morima;lomljen valovima.

Mijenjao staništa,prolazio tjesnace;prkosio oluji.

Prekida plovidbu,spušta teška sidra;ne zna reći ne.

Isključen iz stroja,ustupa mjesto;čeka skončanje.

Poneki prolaznikbaci kratak pogled;šapne mu ime.

Kaštel Stari, 1992.

188

ČOVJEK PATNIK

Sa suzom se čovjek rađa,suza mu zaslađuje

zalogaje života;nikad ga ne ostavlja

ni danju ni noću.Od suza se bježi

ali pobjeć se ne može,naći će te gdje god bio!

Suze, plač, bol i smrt

sudbina je, baština svih.Od prvog časa života

do zadnjega izdisaja

ili konačnoga smiraja.

Plače dijete, mladić i starac,plače djevojčica, žena i majka,plače otac, djed i baka,plačem odzvanja tužaljka i bajka.Bol i radost suza prati;čovjek zemni uvijek pati.

189

SUZE RONI ŽIVOTINJA I BILJKA

Plače se radi boli,plače se kad se voli,plače se od radosti,plače se od žalosti,plače se zbog rastanka.

Plače se plače,trajno – sve jače.

Kaštel Sućurac, 1993.

190

RIJEKA VUKA

Slabašna, na mjestima duboka.ima blata, trske – uz mnoštvo straža.U svakoj rijeci opasnost vreba,nestašni, nerazumni ne zapaža.

Kako može netko bit u vodi

i ko riba se svijat,kad možeš ti, zar da ne i ja?

Ulazi smjelo i brzo se gubi,a ja sam nepozvan...Djevojka priskoči brzo,topim se ..., vadi me van!

Iz Vuke vraćen uz život

opet se vodama smije,a ne bi sigurno tako

da smrti umakao nije.

Kaštel Stari, 1992.

191

VESELJE FRANJINO

Oblaci se nadvili

munje svuda sijevaju,teklići se razmilili,nekima udvaraju.

Gromovi bučno tutnje,munja stan zapalila...“veliki ima smetnje...,golube odstrijelila. ”

Spletkarenje lažova,glasnije od gromova...Godine mladost makle,riječi su mnoge tekle.

Složili su se možni,a s njima i velemožni,došli ljuti i kruti;maleni vazda šuti.

Iz kuće, sela: “mrš van... ”,na ulici bio sam;ostao bez ičega...nije bilo nikoga.

Kaštel Sućurac, 1993.

192

VIRBUS UNITIS

Dani mraka, evo, stigli,laž i sila svijetom vlada,paničari buku digli,od moćnika nevin strada.

Dok rat bjesni svom žestinom,sigurnosti nigdje nema,prognanici po svoj zemlji...,mnogima se zlo, jad sprema.

Poroblljivač porušioroditeljsku skromnu kuću,“brat – prijatelj” nadmašio;zadao je ranu ljuću.

I olovo plivat može,tako narod davno veli,olako se ljudi slože,kad se bit nekog želi.

Kaštel Sućurac, 1993.

193

ODUZET MIR

Daleko od svih ljudi,zaklonjen od pogleda,sve čudi.

Tamom obavit mi put,gorčinom ispupnjen duh,silno ljut.

Potopljen mornaru brod,srezana ptici krila,stao hod.

Oduzet mom žiću mir,davno, davno prošao

misni pir.

(Iza atentata i sjednice o izgonu)

Kaštel Sućurac,1993.

194

U PREDVEČERJE

Svednevice u osami, tišini,posljednje sumrake brojim

na proplanku Gospe od Hladi

neometan od dnevne žege.Zadnje utočište zemnog proputovanja.Drugamo slobode nema,zamah života čeka skončanje.Umirili se koraci, ishlapili posjeti.

Napušteno, samotno sklonište pustinjaka

i posljednjih mjesnih grobara

posta zadnje utočište, ubožništvo.Uz nijeme svjedoke, nepomične susjede,koji u mračnim rupama

čekaju posljednje obećanje

novoga radosnijega života;otkucava posljednjih pet.

Ništa ne ometa mir i tišinu,mrtvilo usnulog brijega.Ponekad netko neočekivan navrati

noseći stručak cvijeća,poput sjene prođe,ostavi na grob i nečujno ode.Čim pravi sumrak padne,ni slučajnih više nema,zaobilaze ni trepnuvši okom.

195

Za dugih noćnih sati

počešće se pričinja prolazak i šapat.Povirim a tamo vjetar, šišmiš, ptica;boje se i oni mrkline i tišine noći.

Samo zvijezde i zvijezde svjetlucaju,mjesec se sramežljivo skriva.

U galopu zakočen život,žurba i svaki pokret presta.u stanje mira metnut,prepušten sebi i svome...,

Buka nutrine razdire,usta puna, glas se ne čuje,ruke usnule, misli love...

Odbjeglih misli, snova i želja

stali svi pothvati;nedovršeno započeto.

Mrak na očima, tama u srcu,bol u duši,rezignacija života...

Buka daljine zaglušuje srce, dušu;vrisak i lelek usnulih dana

razdire srce, dušu i mozak.Prošlost je vrijeme i svijet,pogaženo uvelo cvijeće,sjeta u duši, tama u bilu;nikuda više ni korak,svakom putu izbrisan trag.

196

Život goblen tkao,ostao nedovršen sag,sve niti rastače crv,a nadao se, želio toliko toga,obećavo i obećavali svega,dali i mogao malo.Ugarak zhapretan podržava

zadnje nadanje i vjeru u bolje.Dubok mrak neumoljivo se primiče,sve se svom smiraju nada.

Poslije tmastih oblaka – sunce;nada posljednja ostaje.

Kaštel Sućurac, 1993.

197

IZMEĐU GROBLJA

Živim između groblja,treće nosim u sebi...Dva povremeno i površnoznam i gledam .Treće uvijek otvaram,i mnogošta pokapam, povećavam;žive mrtvace nosim u sebi.

Kakve proturječnosti?Vječito bježati od groba,a stalno ga nositi u sebi.Željeti mnogo lijepa, draga uskrisiti, oživjeti,a i uništiti, usmrtiti.Voljeno ne moći probuditi.

Koliko želja, snovau jednom hipu prođe mozgom?Kako malo zadržimo ih u životu.Sve prošlo ode u nepovrat grobai snove je teško oživjeti,izvaditi iz groba prošlosti.Bolno sahranjujemo voljeno.

Mrtvaci u snu se budeoživljuju slike minule;poneke bole, žalostekao i raduju nas, vesele.Tužno je gledatituđe grobovea kako tek svoj...?I danomice voljenim ga puniti.

Podgrađe, 1995.

198

PASIKE

Vijugavi puteljaki litica tvrda

s kamena na kamen

odvodi u brda.

Težak mukom, trudom,od zore, kad sviće,očistio zemlju –sad već žito niče.

Posred kamenjara

između litica

gdje ni travke nema

izrasla lozica.

Gdje napor težaka,žuljevite ruke

oplodile i kamen

uz motika zvuke.

Sred kamena ljuta

slatko grožđe zrije,bademi cvjetaju,žarko sunce grije.

Pregršt crne zemlje

u srcu Mosora

zalivena znojem

sviće radost, zora.

199

Samo čvrsta volja,duh što ne smje pasti,plodove će donijet...Cvijetom hrid će cvasti!

Podgrađe, 1995.

200

NA PUTU EVANĐELJA

Spremno pružaj ruke

potrebnu i bijednu,otvaraj srce;krijepi dušu žednu.

Kruha podaj gladnu,tješi bolna brata,i osuši suze;ne želi ni zlata.

Poteškoće znajuizgraditi čovjeka,očvrsnuti vjeru;nema boljeg lijeka.

Samo onaj koji

ustraje do kraja,nagradu će primit

sred Božjega raja.

Samo put ljubavi

vodi te do sreće,tko raduje drugog,pokajat se neće.

201

NEDOSTAJU(In memoriam don IVANU BANIĆU

i don MIJI VRDOLJAKU)

Moji dragi prijatelji

Ivan i Mijo,krasili mi dane,radovali život.Veselo, razdragano,nenajavljeno, nasmiješeno

dolazili, bivali,bez ograničenja ostajali.

S njima proveden dan

prođe kao tren,neopazice kao san.

Nasilo prekinuto prijateljevanje:u trenu se preselišeiz ovih strana

na obale vječnosti.Ivan u galopuu okovanom konju,prešao prag zemnosti,a bila je noć.

Nema ih više kod mene, sutra,ne dogovaramo nova putovanja,ne čekamo nova jutra.

202

U velikom žaru susreta,da obavi povjereno,srce nije odoljelo,zadano izvršio,i samo uspio javiti,da je na kraju puta.U hipu Mijo klonu,kao onaj Maratonac.

Bez najave i pozdrava

u noći odoše oba,ostaviše crnu rupu za sobom.

Podgrađe, 1996.

203

OBEĆANJE OBVEZUJE

I bio je proljetni dan,a sunce je žarko sjalo,dadoh Mu riječ, obećanje,koje me je krvi stalo.

Od tada je mnogo prošloljeta, jeseni i zima,a i proljeća je bilo;teško je dati se svima.

Nepredvidiv svaki korak,život nikoga ne mazi,potamni često obzorje;mnogi te suputnik gazi.

Umivale mrzle kiše,grijale me oštre bure,zahvaćala često sjeta,dolazile teške ure.

Pred sobom imati stalno

zadanu riječ obećanja,pa ne znam što te stajalo,nema većeg imanja.

Podgrađe, 1996.

204

ŠTO SI DOBIO, ČOVJEČE

Što si dobio, čovječe,i zar lakše je srcu tvom,kad si na križ prikovao brata,kad si okrao sreću drugu svom?

Što si dobio, čovječe,kad si zgnječio crva il pauka što se njiše?Što imaš više.kad brat tvoj odsad ne diše?

Što si dobio, čovječe,nisi li ranio sebe,kad drugom zatvori vrata –kad želio naći je tebe.

Što god si dobra dobio,drugima darovat znaj,jer radost pružena drugom,srcu ti otvara raj!

205

GRČ ILI TRAČ

Htio bih nešto,ali što?Rekao bih,a bojim se sebe.Kako i koliko drugog?

Prolazi se kroz iskušenje.Duši je potrebno smirenje.

Prigušena bol.najviše boli.

Gušit razum, srce i volju,ne dopustit glasu, da se čuje,ne dopustit ruci, da se rukuje,i srcu spriječit, da se raduje,zadržat u srcu trn.Biti pravedan, a pred drugima – crn.

206

SMRT

Smrt ne pita ništa i nikog.bio ti ne znam tko.Zasigurno njen si plijen.Izbjeć joj doista nećeš.

Plašila te ona ili ne, doći će po te.Moraš se susrest s njom.Staze tvoje njoj su znane.

Smrt će i tebe naći,bježao u daleke strane,za tobom svuda će zaći...njoj svaki dan svane.

Kad god komu dođe,prerano dođe svakom.Posjetom svojoj iznenadi

susjede i gostoprimca svog.

U životu smo različiti,a ni u smrti isti.Veliki znaju biti maleni,a maleni veliki u smrti.

Nečije smrti umiru i na smrti.I u smrti život sjaje.Dobro, plemenito, vrijedno,i iza smrti živi, traje.

Umirući danomice sebi,živjet ću Bogu i – tebi!

207

ISTINA

Istinu je rijetko sresti.Njen je ispravan put.Istina jaka ko smrt.Od istine se najradije bježi,gola je i spremna na križ.Već majčin prati je skut.

Veliki ne žele istinu čut,čude se ako je gdje sretnu.Uvijek je drugi kriv.Istina nije kod drugog.Za sve se nađe krivac,samo ne, tko doista je.I uz nju se ostaje živ.

Glume i laži je svud,koriste je ljudi i zvijer.Glumište jedno je svijet,vješto prikriveno bunište.Ne preza se ni pred čim,samo postići cilj.A tako krhak je cvijet.

Istina je lijepa,zavoli je i ti,Naći ćeš životu put.Ne žali, što je put istine,odveć opor i krut.

208

PROGNANIK I BJEGUNAC(Don Vinku Majiću)

U dokolici i ćaskanjusmjestila se dvojica,istih profesija,sličnih sudbina, blizih godina.

Čudni putovi

doveli ih

pod isti krov,za zajednički stol.

Jedan prognanik,drugi bjegunac,oba došljaci.

Na podnožju brijega, u nenastanjen ljetnikovacsklonili glavu,daleko od pogleda.

Smještaj do daljnjega,kratki predah,prikupljanje snage

do novoga svratišta.

Daleko od obilja,ni nužno nemaju,svaka oskudica.

209

Skroman kruh,isposničko jelo,razumno piće,sve blagodati

bogate zemlje,mršavi dohoci,rijetki obroci.

U vlasti moćnika

čekaju smiraj oluje,jarbol podignut visoko,jedra sklopljena,kormilo u drugoga.Sve ima svoje vrijeme.

Kad dođe vrijeme,razići će se

prognanik i bjegunac.Otići će svatko

na svoju stranu,ne izliječivšisvoju ranu.

Kaštel Sućurac, 1992.

210

AGAPE

Središnji je sat (dana)Otkucava dvanaesti.U četiri oka

slušam presudu.Suvišna obrana svaka.odluka pala.

Glasi stigli,vihor nastao,prašinu digli,suvišan postao;pomeno vjetar,na ulici ostao.

Riječ kratka,obavijest jasna,bremenita kao život,teška kao smrt.

Nastao tajac

s obje strane.Razlaz bez pozdrava,odlazak bez rukovanja.

Ulica puna.Sa mnom nitko.Sam sa svojim mislima,sam sa svojim brigama,sam sa svojim mukama,ništa u rukama.

211

Kuda poć,što započet?Besciljan hod,uprazno koraci.Na ulici dan, u srcu noć!

Kaštel Stari, 1992.

212

NISI SIGURAN

Nikada nisi siguran

kakvo će jutro svanut;nikada nisi siguran

tko će na vrata banut!?

Nikada nisi siguran

što mu se u srcu krije;nikada nisi siguran

zašto ga sunce grije.

Nikada nisi siguran

zašto bezakonje traje...Nikada nisi siguran

zašto pas noću laje.

Nikada nisi siguran

da ćeš u jutro ustati;nikada nisi siguran –hoćeš li sutra živ stati.

Kaštel Sućurac, 1993.

213

BIČEVI GONIČA

Bičevi goniča

uvijek spremni,na dohvatu ruku.

Malo je potrebno

da zviznua silinom udare.

Kad ne udarajuzrakom fijuču,strah ulijevaju.

Udarci teški

brazde brazdajupo duši i tijelu.

Slabić se hvata,čvrsto drži,čuva slabost.

Udara se slabijeg,u pokornosti drži;pokazuje se nadmoć.

Kaštel Stari, 1992.

214

REMINISCENCIJE

Čovjek se često sjeća

minulih dana, događaja,svojih padova, uspona, posrtaja;prate ga kao sjena.

Svi događaji života

duboke brazde rišu.stalno nošeni u duši;ni godine ih ne brišu.

Ponekad zastane dahna spomen kojeg trena

i opet sjećanje zamre...Ili je trag mu – ko sjena.

Kaštel Stari, 1992.

215

MOJI KOVČEZI(č.s. Marti Knez)

Moji kovčezi

uvijek spremni,navikli pokretu,stalno na putovanjima,nikad ispražnjeni,mijenjaju odredišta,(stalno seljakanje

iz mjesta u mjesto),na dohvatu nosača,ruka na rukohvatu, uvijek pod okom.

Kako su teški

od suvišnih stvari;putovanja otežajunepotrebnim.Nose drage uspomene,sjećanje na ljude

kao i mjesta boravka.

Vječito prebacivanje

iz ruke u ruku,zadobili i oni

ožiljke, bore, rupe.

Koliko ih puta htjedohostaviti, odbaciti, pokloniti,sa svim sadržajem spaliti!?

216

O vječiti suputnici,kad će nam stići

žuđeni mir?

Kaštel Sućurac, 1994.

217

POGLED KROZ PROZOR

Duboka noć,a sna nema.Kroz otvoren prozor

gledam mjesec.Nebom visoko plovi.Nebo osuto zvijezdama,kao tratinčice

na rosnoj livadi.

Zrikavci umorni

od večernje pjesme

potražili svoja skloništa.Razigrani šišmišivode svoju igru

oko upaljene svjetiljke;love svoje žrtve,slasno se krijepe.

U daljini se vidi

veliki grad

obasjan kričavim bojama

noćnih reklama.Čuje se buka, topot

noćnih šetača

u okovanim konjima,koji bezglavo žure

na svoja ročišta.

Uz mene nikoga nema,osim usnule braće.

218

Misli lete

put velikih daljina,nošene olujnim oblacima

nabujalih misli, snova, želja, života;meki poput mjesečine,ne dirajući nikoga.

Kaštel Sućurac, 1993.

219

PRIVREMENI SMJEŠTAJ U MOTELU(DON JOSIPU ČORIĆU)

Velebno zdanje

pogled plijeni

slučajnih prolaznika,sitne godine broji;zadnji krik mode.

Strpljivo čeka

svog domara.Privremeno ugostio

beskućnika, prognanika,zaljubljenika buke i vreve.

Smjestio se

na zvijutkuplaninskog prijevoja,na podnožju brijega,na pogled moru,opkoljen došaljacima

željnih mediteranskog ugođaja.

U kratku rokuiznikao kao gljiva iza kiše.Bijelo obojen,na daleko vidljiv,a još dalji pogled puca

na tri strane svijeta.

Ispod njega

prosulo se mnoštvo kuća

bez ikakva reda i plana.

220

Dvojica gradila,treći se uselio

na određeno vrijeme.Dva stanara žive

pod istim krovom –svaki svojim stilom.

Kaštel Stari, 1992.

221

BALADA BESANE NOĆI

Sumorno jutro,stakla uplakana već u osvit zore,sanjive oči čuvaju sliku,vraćajući se snovima,koji bježe u noć.

I jutro plače zbog tuge prošle noći,vjetar žalosno pjeva o tužnoj:“U toploj noći osutoj zvijezdama

sjedi i sluša more; nešto tužno priča.

Oči su zvijezde što se željam gase,misli su potonule lađe,u tišini mora traže neštoukradeno godinama a čuje samo tužaljku valova.

Godine rodile ljubav,nježne misli isplela ljubav,i htjela dati prve drhtaje,ali bol je rastrgnula tople misli,tuga je na srcu svoj žig utisnula,mrtve su zvijezde u očima”.

I onda olovno s uzdahom:“O, kako bi bilo lijepo,da sam tratinčica! o, da sam mala tratinčica!”

222

Tratinčicu sam jednom poznavao jednu,puno ih je na livadi bilo,samo mi je jedna rekla

da me voli.Sakrih je među moje male uspomene.

Spavaj moj mali, bijeli cvijete,neću kidati tvoje latice.Zvijezde su rekle: “NE!”

Kaštel Sućurac, 1993.

223

Sa križem na kraju puta

224

225

BILJEŠKA O PISCU

Don Krsto Tomić, svećenik-župnik, rođen u rudarskom mjestu u

Dalmatinskoj zagori, u Siveriću na pogled Drniša, 7. siječnja 1935. godine. Život velikih obrata, neizvjesnosti, nepredvidivosti, iznena-đenja, osporavanja, sumnjičenja, trajnog dokazivanja, mučnog samo-podizanja, bunta, britke riječi, jake vjere, neograničena pouzdanja, ljubimac riječi, svećeništva i čovjeka.

Zarana istrgnut iz mjesta rođenja. Kao dijete “prošetao” Lijepom

Našom, ne zadržavši se nigdje. Od drugih pokretan, da ne kažem tjeran. Svugdje i nigdje kod kuće.

Kao dijete i kroz život zrelosti više puta čudom spašen od neizbježne

smrti. Život progonstva, lažnih osuda, okradanja, neuništive volje, velike

životne nade, smione poduzetnosti. Vjere u ljepše, bolje. Vođen životnim

geslom: Frangar non flactar! – Skršit ću se, ali prignuti se ne ću!

Školu pohađao u: Vukovaru, Borovu, Tordincima, Siveriću, Ma-karskoj, Sinju, Rijeci, Splitu. Studirao i diplomirao na Teološkom

fakultetu u Zagrebu.Zaređen za svećenika na Sv. Petra i Pavla 1963. godine u Splitu.Kao svećenik služio Bogu i hrvatskom narodu u: Solinu, Kaštel

Sućurcu, Novim Selima n/C, Jesenicama, Ravči, Kljenku, Kokori-ćima, Muću Donjem, Postinju Gornjem, Muću Gornjem, Gizdavcu, Krstaticama, Neoriću, Drveniku, Mravincima, Kučinama, Slimenu, Ostrvici i sada u Podgrađu, najmanjoj postaji svećeničkoga služenja, osamdesetak obitelji s tridesetak osnovnoškolaca. Selo bez pošte i

škole, s malim dućanom i skromnim kafićem gdje se okuplja mladost i

postariji mještani.Kao svećenik obnašao razne dužnosti, zamjenjivao odsutne

župnike i bolesne kolege. Obavljao službu župnog upravitelja, župnog

pomoćnika, dekana, čuvara svetišta i župnika. Obnavljao župne kuće, crkve i kapele. Gradio župnu kuću, župne dvorane, oltare i zvonik.

226

Prigodice piše pjesme za župna slavlja, javlja se u glasilu „Poljica”, godišnjaku Poljičkog dekanata. Napisao i izdao o svom trošku tri

zbirke pjesama: „Vatromet riječi”, „Fijuci biča goniča”, „Križ na

mostu.” Sveukupno oko tristo pjesama. Život u osami i tišini po strani

od svih puteva. U idiličnom selu Srednjih Poljica u dokolici nastalo

je prozno djelo „Trebalo je izdržati.” Pogled na minulo vrijeme i

događaje, koji mi ogorčiše dane i život opraštam, iako nitko nije tražio

nikakvo opraštanje. Pjesme i kratki ispisi događaja jedini su lijek uz

molitvu u svim trenutcima života. Završavam ovo izlaganje s riječima

iz oproštajne knjige „Križ na mostu”. Dragi čitatelju, predajem ti ove

retke samo ovo kažem, pitam se i molim:

„HOĆE LI NEBO UKRASITI TVOJE,ILI ĆE SRCE TRPJETI MOJE!?”

U Podgrađu na Svetu Luciju 2009. Don Krsto Tomić

227

SADRŽAJ

Nekoliko napomena! .........................................................................................9

PUT DO OLTARA ..........................................................................................11

DA IH MANJE BUDE....................................................................................14

“NOĆNA VOŽNJA” ......................................................................................16

BLIZU SMRTI – ŽIV U GROBU ..................................................................18

MLADOMISNIČKA SLAVLJA .....................................................................23

“BISKUPIJSKA LEZERVA” ..........................................................................26

ZAMJENJIVANJA .........................................................................................36

IMAMO ČIST ZRAK .....................................................................................38

POPE, KAD ĆEŠ OTIĆI? ..............................................................................39

DEMONSTRACIJE – ŠTRAJK .....................................................................49

KRIVE ILI LAŽNE OPTUŽBE .....................................................................51

BLUMEN ROZE ............................................................................................53

PROPALI UGOVOR ......................................................................................54

“VESELI SE I JEDNOM!” .............................................................................58

SVE GOVORI ................................................................................................60

“ŠENA” ...........................................................................................................62

“ZAR OVO ZA MOJU KĆER?” ....................................................................65

“NAJVEĆI PRIJATELJ” ................................................................................66

NOĆNI POSJET MRTVACU .........................................................................67

“KAPUTINA” .................................................................................................69

SVI VAS ČEKAJU .........................................................................................71

POTRAGA ZA KUĆOM ................................................................................72

OKIĆENA KLUPA ZA SLAVLJE BEZ – “SLAVLJENIKA” .......................73

“ŠVORINJAK” ...............................................................................................75

“I JA VOLIM GOSPU” ..................................................................................77

NEUSPJELI POKUŠAJ .................................................................................79

RAD U DVIJE SMJENE ................................................................................81

LAŽNI POTPIS ..............................................................................................85

228

MALI PJEVAČI ..............................................................................................89

DOLAZAK U DUGOPOLJE .........................................................................91

POLNOĆKA U DUGOPOLJU ......................................................................94

NESLAVAN DOLAZAK U SUĆURAC ........................................................97

ONI TROŠE SVE .........................................................................................101

KOLIKA JE DOBROTA TVOJA GOSPODINE ..........................................102

CVJETNICA U TIŠINI .................................................................................103

NEZADOVOLJAN DJEČAK ......................................................................104

NEOBIČNO PIROVANJE ............................................................................105

“OGLEDALCE, RECI MI ...” ......................................................................106

“BLAGOSLOVI MI OVCU” .......................................................................108

PREDOMISLILI SE .....................................................................................109

NOVO ZVONO ............................................................................................111

NEMA PROBLEMA ....................................................................................113

DOLAZAK U PODGRAĐE .........................................................................114

MOJI RADOVI .............................................................................................116

POSJETI LOPOVA .......................................................................................121

OPROŠTAJI SA ŽUPLJANIMA ..................................................................123

SMRT PRED OČIMA ...................................................................................126

DODATAK – IZBOR IZ OBJAVLJENIH KNJIGA

ODLAZAK U NEPOZNATO .......................................................................131

PRIJATELJ ...................................................................................................133

NOSTALGIJA U DUŠI ................................................................................134

SAMOKRES NA ČELU ...............................................................................135

ČOVJEK S LJUBAVLJU .............................................................................136

IŠČEKIVANJE .............................................................................................138

MUKA ..........................................................................................................139

ČOVJEK .......................................................................................................140

BISERI ..........................................................................................................142

KORACI .......................................................................................................144

ODA NASMIJEŠENOM EMISARU ...........................................................146

229

ČEKAJ I BIT ĆE, ČEKAJ ............................................................................148

U OLUJI ........................................................................................................150

SAM (II) ........................................................................................................151

ZA DVADESET I PETI JUBILEJ ................................................................152

KORIZMA SRED JESENI ...........................................................................154

GLAS ............................................................................................................156

NA NOVOM PUTU .....................................................................................158

ŽIVOT JE MALA BARKA .........................................................................160

SRCE ............................................................................................................162

“PAUK” ........................................................................................................163

ODA RODNOM SIVERIĆU ........................................................................164

KANTUN – DRAGULJ SPLITA .................................................................167

KUČINE .......................................................................................................168

SELO MIHOVILA ........................................................................................169

JUTRO POD VEDRIM NA STANICI .........................................................170

MOLITVA .....................................................................................................172

VEČERNJA MEDITACIJA ..........................................................................173

TEŠKO JE, GOSPODE ................................................................................175

RUKE ............................................................................................................176

U RALJAMA ................................................................................................177

MUZIKA BIČA ............................................................................................178

GDJE SI TI? ..................................................................................................179

OLAKO SE LJUDI .......................................................................................180

DALEKO OD SVIH (ZBOGOM SVIJETE) ................................................181

MOJI SUSJEDI .............................................................................................182

TRN...............................................................................................................184

GLEDAO SAM... (SVIM BRANITELJIMA) ..............................................185

PRIKOVAN UZ MUL ..................................................................................187

ČOVJEK PATNIK ........................................................................................188

SUZE RONI ŽIVOTINJA I BILJKA ...........................................................189

RIJEKA VUKA .............................................................................................190

VESELJE FRANJINO ..................................................................................191

230

VIRBUS UNITIS ..........................................................................................192

ODUZET MIR ..............................................................................................193

U PREDVEČERJE .......................................................................................194

IZMEĐU GROBLJA ....................................................................................197

PASIKE .........................................................................................................198

NA PUTU EVANĐELJA ..............................................................................200

NEDOSTAJU (In memoriam don IVANU BANIĆU i don MIJI VRDOLJAKU) .............................................................................................201

OBEĆANJE OBVEZUJE .............................................................................203

ŠTO SI DOBIO, ČOVJEČE .........................................................................204

GRČ ILI TRAČ .............................................................................................205

SMRT ............................................................................................................206

ISTINA ..........................................................................................................207

PROGNANIK I BJEGUNAC (Don Vinku Majiću) .....................................208

AGAPE .........................................................................................................210

NISI SIGURAN ............................................................................................212

BIČEVI GONIČA .........................................................................................213

REMINISCENCIJE ......................................................................................214

MOJI KOVČEZI (č.s. Marti Knez) ..............................................................215

POGLED KROZ PROZOR ..........................................................................217

PRIVREMENI SMJEŠTAJ U MOTELU (DON JOSIPU ČORIĆU) ..........219

BALADA BESANE NOĆI ...........................................................................221

BILJEŠKA O PISCU ....................................................................................225