P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 4 APRIL 2009 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

Plemenito svojstvo PONIZNOST

50 POSTAJA

SURA EL-IHLAS

LJUBAV PREMADA´VI - POZIVU

OPORUKA SINU

00

KAKO VOLJETI ALLAHA

Autor: dr. Ahmed Çağil

Format: A5, mehki povez, 106 str.

Treba voljeti - to svi pišu i govore, ali KAKO naučiti da se Gospodar zavoli istinski?!

Na to pitanje gotovo svi alimi i vjernici obično slegnu ramenima ...

Na stranicama ove knji ge saznajemo kako voljeti Allaha dž.š.,

Njegovog Poslanika s.a.v.s., ashabe i sva stvorenja.

DžENNETSKE NAGRADE

Autori: Imam El-Kušejri i Šejh Ismail Hakki

Format: A5, mehki povez, 209 str.

Pred vama je komentar nekih ajeta koji govore o džennetskim nagradama.

I to iz pera velikih stručnjaka, kako za vanjska značenja ajeta tako i za

aluzivna tumačenja. Prijevod govori o džennetskim nagradama, ali isto tako

i ukazuje na svojstva i vrline džennetlija kojima bi se trebali, u što većem

broju, okititi.

EHLU-L-KIBLA - PRIPADNICI KIBLE

Autor: Muhammed Zekki Ibrahim

Format: A5, tvrdi povez, 283 str.

Tevessul i vesile - šta je to? Jesu li dozvoljeni? Smiju li se muslimani međusobno

optuživati za kufr? Položaj Šiija u islamu. Šta su o tesavufu rekli Ibn Tejmijje,

Ibn Kajjim el-Dževzijje, Ibn Haldun, Imam Zehebi i drugi.

O posjećivanju kaburova i odabranih mjesta. Kada je dova ibadet?

00

KO MOŽE BITI ŠEJH?

Autor: dr. Dilaver Selvi

Format: A5, mehki povez, 160 str.

Pošto živimo u vremenu kada ne mali broj ljudi zaziva sposobnost duhovnog

vođenja i odgajanja drugih ljudi, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsni kriterij

za odabir ispravnog duhovnog vođe (šejha) na putu postizanja Allahovog dž.š.

zadovoljstva.

SRETNA PORODICAAutor: S. Muhammed Saki Erol

Format: A5, mehki povez, 312 str.

U ovom djelu sažeto su objašnjena rješenja porodičnih problema, kao i na-

čini postizanja harmonije i sreće u porodici. Prvo je defi nisan osnovni cilj

porodice, a onda su obrađeni Allahovi propisi i norme lijepoga vladanja (ede-

bi) koji će nas dovesti do toga cilja. Spomenuli smo mjesto muža i žene u

porodici, njihove međusobne obaveze i prava, kao i dužnosti prema djeci

i roditeljima, a potom smo objasnili zikrove, dove, strpljivost, zadovoljstvo

Allahovom odredbom, skromnost, umjerenost, udjeljivanje (sadaku), razne

oblike hizmeta (služenja) našoj vjeri i mnoge druge stvari koje su sastavni

dio lijepog ahlaka, a koje omogućavaju postizanje sreće u porodici.

KOMENTAR ALLAHOVIH LIJEPIH IMENA

Autor: Imam el-Gazali

Format: A5, mehki povez

‘’Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Zaista Uzvišeni Allah ima devedeset devet

imena - stotinu manje jedno. On je nepar i voli nepar. Ko ih izbroji i nauči napamet

ući će u Džennet’’. U ovoj knjizi Imam el-Gazali komentariše značenja Allahovih

lijepih imena i način njihovog usvajanja u svakodnevnom životu vjernika.

P O R O D I Č N I M A G A Z I N • GODINA I • BROJ 4 APRIL 2009 • ISSN 1840-0930 • C IJENA : 3 KM

Plemenito svojstvo PONIZNOST

50 POSTAJA

SURA EL-IHLAS

LJUBAV PREMADA´VI - POZIVU

OPORUKA SINU

14. MAJA 92 br. 14

Ilidža / Sarajevo

Tel/Fax: +387 33 624 883

www.semerkand.com.ba

ISSN 1840-0930

Udruženje građana SEMERKAND

ENVER HADžIAHMETOVIĆ

Glavni i odgovorni urednik

NEDŽAD ĆEMAN

Redakcija

N.Ć. i M.M.

Design & DTP

MUHAMED MULAOSMANOVIĆ

Distribucija

ADIL BEĆIREVIĆ

LektorMIRZA SINANOVIĆ

Fotogra� jaHAZIM ŠABANOVIĆ

Marketing

marketing@semerkand.com.ba

Cijena:

BiH: 3 KM Hrvatska: 15 Kn Turska: 5 YTL Europa: 5 EUR USA: 5 USD

Štampa: Bemust

Redakcija zadržava pravo dorade objavljenih materijala.

Poslani materijali se ne vraćaju nazad. Magazin ne preuzima odgovornost

za sadržaj i tačnost objavljenih reklama.

SEMERK ANDP O R O D I Č N I M A G A Z I N

UREDNIKPoniznostObzirom da se do pravog i trajnog uspjeha, bilo u porodici bilo u

društvu i zajednici, ne može doći osim skrušenošću i poniznošću SE-MERKAND je izabrao upravo ovo plemenito svojstvo, za temu ovog broja.

Oni koji smatraju da je svijet počeo s njima, da su neovisni, da su samo oni upravu, su ljudi koji su daleko od čovječnosti, humanosti i istine.

Naš Pejgamber nas uči da imamo četiri obaveze prema ljudima. Prva je da pomažemo one koji čine dobra i plemenita djela! Učestvo-vati u dobročinstvu mogu samo ponizni ljudi, oni koji nisu umišljeni. Biti u džematu, biti u zajednici, kad su upitanju pozitivna djela, je dakle emanet koji nam je Poslanik, a.s., ostavio.

Druga naša obaveza je tražimo oprosta za one koji čine grijehe. Jer, ako mi nećemo pružiti ruke griješnicima, ako ćemo ih i mi samo osuđivati, pa ko da im pomogne u njihovim neznanjima i slabostima?! Dužnost nam je, sve dok je duša u tijelu, pomoći griješniku da ostavi griješenje. To mora biti na najtopliji i najljepši način. Konačno, svi smo mi veći ili manji griješnici!

Treća obaveza, koju nam naš Pejgamber ostavlja u emanet, je da obilazimo bolesne. Poslanik, a.s., od nas očekuje da budemo slabima, siromašnima, starijima, penzionerima, bolesnima od koristi. Ponizno srce će svakako ovim ljudima pružiti svoju pomoć.

Četvrta naša obaveza je da volimo one koji se pokaju! Ne da ih to-lerišemo, nego da ih volimo! Nažalost, često čujemo: ‘on je musliman M92 ili M95’ ili ‘zar, on ide na džumu’ ili ‘uf, ona posti’ ili ‘džaba daje zekat’ ili ‘nema on od svog hadža ništa’ itd. Ponizne duše vole one koji se na bilo koji, od plemenitih načina, vezuju za Allaha Milostivog! Neko će u džennet zbog darežljivosti, neko zbog istinoljubivosti, nego zbog pažnje prema roditeljima, neko zbog traganja za naukom itd. Nađimo u svakom čovjeku vrlinu, pa ga poštujmo i smatrajmo svojim bratom!

Allah je Svoju kuću (Kabu) postavio u dolini, a ne na brdu niti planini. Pa i to nam je krasna poruka da se Allahova dobrota i milost slijevaju samo u ponizna srca.

U ovom broju SEMERKANDA pročitajte text ‘Savremeni svijet – svijet iluzija’ i druge koje smo vam pripremili. Nadamo se da ćemo navedene poruke usvojiti u svojim životima i tako život učiniti ljepšim.

Budimo ponizni i iz petnih žila svojim angažmanom pomozimo Alla-hovim robovima!

Iskoristimo ovaj život donoseći korist i radost drugima...

ĆEMANNEDžADurednik@semerkand.com.ba

SADRŽAJ SEMERKANDAPRIL2009

UVODNA RIJEČ VELIČINA SKROMNOSTIMÜBAREK EROL

TEMA SKROMNOST U SVJETLU KUR´ANA I HADISADr. ALMIR FATIĆ

PONIZNOSTHfz.Dr. DžEMAIL IBRANOVIĆ

KANTOVSKE PROTIVRJEČNOSTImr. NEZIR KRČALO

LEVAKIHU´L-ENVARImam EŠ-ŠA´RANI

MUKAŠEFETU´L-KULUBImam EL-GAZALI

HAJATU´S-SAHABEEl-Kan DEHLEVI

ZADOVOLJSTVOM.M.HIMAM

HILJADU I JEDNA KAP

SURA EL-IHLASIbn Adžibe EL-HASENI

OPORUKA SINUHazreti ALIJA r.a.

GOVOR STANJA

MIRISIEMINA ĆEMAN

MURAT IMEHMED ĆEMAN

ISLAMSKA UMJETNOSTEROL ZUBČEVIĆ

SAVREMENI SVIJET - SVIJET ILUZIJA dr. DžELAL IBRAKOVIĆ

STEREOTIPI AIDA BEGIĆ-ZUBČEVIĆ

NAUKA I TEHNIKAISMAIL NEZIROVIĆ

SARAJEVOmr. MERIMA ČAMO

ZULEJHA

POKORNOST RODITELJIMAmr. IFETA NEZIROVIĆ

DISANJE dr. ZEMIRA KORČIĆ

ISTINSKI UMJETNIK EDIN TOPČIĆ

4

6

12

15

16

19

22

25

26

28

30

32

34

36

39

42

45

48

52

54

57

60

55

PONIZNOST12

ISLAMSKA UMJETNOST39

MIRISI34

46

Seyyid Mübarek Erol | UVODNA RIJEČ

04

Veličina skromnosti

Skromnost (tevadu) je najljep-ša osobina vjernika. Skro-mnost, kao vrlinu, najlakše

je definisati po njenoj suprotnosti. Kratko rečeno, biti skroman znači ne oholiti se. Oholost je samoljublje i ni-podaštavanje drugih. Samoljublje se javlja zbog nepoznavanja svoga „po-četka“ (‘asl, korijen), a nastaje zbog nepoznavanja Vjere i nemara u odno-su na Allaha Uzvišenog. Onaj ko zna svoj početak – njemu je poznat njegov položaj i mogućnosti i u stanju je da usvoji lijep odgoj i vladanje.

Kada je jedan od evlija, po imenu Muhammed ibn Vasi (k.s.), vidio svo-ga sina kako nadmjeno i oholo hoda, upozorio ga je riječima: „Sine moj, nemoj nikada zaboraviti od čega si nastao! U prvim danima tvoga života tvoja majka je bila jedna obična robi-nja, tvoj otac – nepokorni rob koji se gušio u grijesima, a ti si bio komadić mesa u majčinoj utrobi. Malo kasnije naš kraj će biti jedna hladna i nepri-jatna dženaza. Pa, čemu, onda, tvoja samodopadljivost i oholost?!“

Dakle, osnovu skromnosti čini spo-znaja Gospodara svjetova. Spoznaja Njega je ključ svakog dobra i ljepote. Uzvišeni Allah je posredstvom čovjeka i drugim manifestacijama (tedžellijata) u univerzumu ukazao na Svoje posto-janje: svjetove je učinio ogledalom Svoje veličine, moći i milosti. Svaka manifestacija u tom ogledalu, koja u osnovi pripada Njemu, u svojoj biti

sadrži određeno znanje, mudrost i vri-jednost. Čovjek je stvoren kako bi pro-matrao Njegova znamenja, usvajao znanja, razumijevao mudrosti, osje-ćao ljubav prema Njemu Uzvišenom i čuvao vrijednosti koje je On usposta-vio. Jednom riječju, sve to predstavlja spoznaju. Spoznaja ima za posljedicu nastanak ljubavi prema Stvoritelju, a ta ljubav nema kraja, mada ima svoje pokazatelje kod svakog onog koji voli. Od tih pokazatelja je i to da čovjek koji voli Uzvišenog Stvoritelja, prihvata s ljubavlju sve što mu dolazi od Njega i raduje se onim čime je On zadovoljan.

Dakle, stanje skromnosti i ponizno-sti posljedica je spoznaje i ljubavi pre-ma Allahu. Čovjek je skroman i poni-zan sukladno stepenu svoje spoznaje, a milostiv srazmjerno ljubavi koju osje-ća prema Allahu Uzvišenom.

Skromnost znači spoznati svoje stanje „roba“ i lijepo se vladati u car-stvu svoga Gospodara. Skromnost znači voljeti ono što Uzvišeni Gospo-dar voli i napustiti sve ono što On ne voli. Skromnost znači voljeti Allahova stvorenja i služiti im radi Njega Uzviše-nog. Skromnost znači prihvatiti srcem sve što dolazi od Uzvišenog Hakka i predati Mu se.

U hadis-i šerifu je rečeno: „Ko bude skroman i ponizan radi Allaha, On će ga uzvisiti, a ko bude ohol i uznosit – Allah će ga poniziti!“ (Mu-slim, Tirmizi, Darimi)

Skromnost uzvisuje čovjeka uko-liko je ona radi Allaha... Skromnost i poniznost koja je radi Allaha Uzviše-nog obezbjeđuje plemenitu ćud i ve-ličinu, a realizuje se kroz dva oblika: prvo, skromnost mora biti isključivo radi Allaha Uzvišenog i manifestuje se kao blagost, samilost, poštovanje, jednostavnost, suptilnost i učtivost. U svemu tome je veoma važan nijet, jer skromnost u kojoj su prisutni pretva-ranje, podilaženje, strah, koristoljublje ili neka očekivanja od ljudi na kraju bude uzrok čovjekovog poniženja, nikako njegovog ugleda, poštovanja ili veličine.

Drugo, skromnost i poniznost tre-baju biti radi veličanja Allaha Uzviše-nog, a ne radi veličanja Njegovih ro-bova. Treba znati da svaka vrijednost koju posjeduje neko od stvorenja do-lazi od njihova Stvoritelja. Dok volimo nekoga, u toj ljubavi mu ne smijemo činiti širk i ukazivajući mu poštovanje ne smijemo ga obožavati, jer od roba nikako ne bi smjeli načiniti sebi gospo-dara. Samo je Allah istinski Gospodar, a svi ostali su Njegovi robovi. Robovi koji posjeduju spoznaju i ljubav prema Gospodaru svjetova i koji su se ukra-sili skromnošću i poniznošću - postali su Njegovi bliski prijatelji. Njihova skromnost i poniznost reflektuje se na mnogo načina, od kojih ćemo ukazati samo na neke:

Skromni i ponizni prijatelji Uzviše-nog Rahmana opažaju da sva vlast,

05

veličina i vrijednosti pripadaju Allahu Uzvišenom. Sva vlast pripada Nje-mu i zato svaka hvala, pohvala, po-štovanje, ljubav i stremljenje trebaju biti upućeni Njemu, jer samo je On dostojan toga. Rob koji ovo shvati i spozna neće tražiti hvalu, slavu i na-klonost od ljudi, nego će to smatrati sramotom i velikim nedostatkom. Ako ga neko pohvali, on se postidi, ako ga veliča - osjeti tjeskobu i teret, a ako mu aplaudira - osjeti poniznost i oborene glave traži oprosta kao da je počinio veliki grijeh. Skromni i po-nizni prijatelji Uzvišenog Rahmana u svakoj stvari vide određenu vrijednost i manifestaciju koja je od Allaha Uzvi-šenog. Oni nijedno stvorenje ne vide prostim, bezvrijednim ili besmislenim. Posebnu pažnju ukazuju čovjeku, koji zauzima najznačajnije mjesto među svim drugim stvorenjima. Prema nje-mu se odnose samilosno, a one koji vjeruju u Allaha Uzvišenog prihvataju i vole kao braću. Oni nikoga od vjernika ne kritikuju i žaloste radi svoga hira. Nijednog mu’mina ne smatraju manje vrijednim od sebe, a zbog činjenice da su oni povjerovali u Uzvišenog Rahmana i zavoljeli Ga. Voljeti one koji Njega vole pokazatelj je imana i dužnost ašika, koji voli.

Skromni i ponizni Allahovi prijatelji čak i nevjernike posmatraju pogledom milosti, mole za njihovu uputu, išče-kujući dan u kojem će osvojiti njihova srca i u njima zasaditi ljubav prema Allahu Uzvišenom. Ukoliko se bore i ratuju s njima, to nije zbog njihovog hira, nego radi Uzvišenog Gospoda-ra. Samo radi Njegovog zadovoljstva prema nevjernicima se odnose dosto-janstveno i sa mu’minskim ponosom.

Ponizni i skromni Allahovi prijatelji nijedno dobro djelo, ibadet ili hizmet ne pripisuju sebi, nego ih smatraju

Allahovim počastima koje im On uka-zuje. Zato se nikada ne hvališu zbog njih, nego zahvaljuju na njima. Stide se i od same pomisli da traže bilo kakvu nagradu za učinjena dobra djela. S druge strane, svoja loša djela i mahane smatraju posljedicom sta-nja svojih duša i zbog toga se stalno vraćaju svome Gospodaru, tražeći od Njega oprosta. Pored toga, oni nikada ne smatraju da su im oprošteni njihovi grijesi ili da je primljeno njihovo poka-janje. Trajno se boje Allaha, Gospo-dara svjetova, stide Ga se zbog svojih nedostataka u robovanju, dok njihova srca izgaraju, glave im pognute, a lica tužna i zabrinuta. Ponizni i skromni pri-jatelji Uzvišenog Rahmana uživaju u robovanju Njemu, u izvršavanju poslo-va koji priliče robovima i sretni su kada se spominju kao Njegovi robovi. Oni svaki posao, koji je u skladu Allahove vjere i koji se čini radi Njegova zado-voljstva, smatraju posebno vrijednim. U svom služenju ne prave izbor oso-be, vrste posla i mjesta. Rade sve ono što se traži od njih i što je potrebno. Poslije svakog uspjeha svoju radost izražavaju sedždom zahvalnosti.

Plemeniti Poslanik (s.a.v.s.), koji je na vrhuncu robovanja i blizine Allahu Uzvišenom, kada bi se poslije nama-za vratio svojoj sretnoj kući, pomagao bi ukućanima u njihovim poslovaima, ušivao svoju obuću, muzao ovce i znao zamjeniti svoje umorne hizme-ćare u njihovim poslovima. Nije razmi-šljao o tome da li jedan Poslanik treba raditi spomenute poslove.

I hazreti Ebu Bekr es-Siddik (r.a.), koji je uzeo odgoj od Plemenitog Po-slanika (s.a.v.s.), nakon što je postao halifa nije mu bilo teško da muze ovce za starije udovice koje su živjele u nje-govoj mahali i taj posao nije smatrao prostim.

I hazreti Omer (r.a.), koji je također odgajan u istoj školi odgoja, dok je s jedne strane kao halifa slao vojske na četiri strane svijeta, s druge strane se nije ustezao da na svojim leđima nosi vreću brašna i dostavi je do kuće nekog od siromaha u predgrađu Me-dine. Bio je takav, jer je volio svoga Gospodara, a u ljubavi nema egoiz-ma. Kada se radi nešto zbog volje-nog, onda nema izbirljivosti. Onaj ko iskreno voli Allaha Uzvišenog, ne pra-vi nikakve kalkulacije kada je u pitanju robovanje. Ponizni i skromni prijatelji Uzvišenog Rahmana svoju poniznost ne izražavaju jezikom, nego stanjem. Oni su zaljubljenici u Istinu i njihova srca su otvorena prema Uzvišenom Hakku. Od koga god im dođe riječ istine, lijepo i pohvalno djelo ili ispra-van sud – oni to prihvataju. Oni se ne ohole, nego kažu: „Neka je Allah vama zadovoljan!“ i prema njima nemaju ni-malo zlobe. Sljedeći hadis-i šerif kon-cizno definiše skromnost i poniznost:

„Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude koliko je jedna zerra oho-losti!“ Neko od prisutnih je rekao: „Ja Resulellah, ako čovjek želi da njegova odjeća bude lijepa i čista, da li je i to oholost?“

Resulullah (s.a.v.s.) je odgovorio: „Allah je lijep i voli ono što je lije-po. Oholost je neprihvatanje istine i nipodaštavanje ljudi.“ (Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed)

Kada bi za postizanje ove lijepe osobine dobili još jedan život – bilo bi malo. Najljepši način i najbrži put njenog stjecanja jeste bliskost sa skromnim i poniznim Allahovim prija-teljima. Lijep odgoj se usvaja od lije-pog uzora..

Sa uputom i pomoći našeg Uzviše-nog Gospodara...

Dr. Almir Fatić | TEMA

06

Skromnost u svjetlu Kur ana i hadisa

07

‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Zemljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.’’ (Lukman, 18.)

08

Šta je to u čovjeku što ga navodi na gordost, oho-lost ili hvalisanje?! Zašto

se čovjek oholi i uzdiže!? Zar čovjek zaboravlja od čega je stvoren i kako završava svoj dunjalučki život?! Zar zaboravlja ove svakodnevno vidljive istine o njegovom ovozemaljskom početku i kraju?! Jesmo li zaboravili šta je to plemenita vrlina skromnosti ili poniznosti?! Koliko smo posveće-ni ovoj vrlini u vrijeme sveopće ma-terijalizacije i posvemašnje obezdu-hovljenosti?!

Budući da je čovjek, između ostaloga, i biće zaborava (insan), otuda ga je potrebno stalno podsje-ćati i na one očigledne i univerzalne istine koje su same po sebi dokazi-ve, vidljive i shvatljive. U tom smislu i Allahovu, dž.š., Knjigu možemo promatrati, a ona tu uistinu i jeste, kao Knjigu podsjećanja ili opomi-

njanja čovječanstva. Štaviše, sam Kur’an za sebe kaže da je on zikr, zikra i tezkireh. Sve ove kur’anske riječi u sebi nose ideju stalnog pod-sjećanja ili opominjanja (na nešto). Kur’an nas, dakle, stalno podsjeća na istinu o nama samima i našoj ulo-zi na Zemlji; stalno nas podsjeća na našega Gospodara, na Sudnji dan, na budući svijet... Također, podsje-ća nas na moralne vrline najvišega reda, kao i na onu iskonsku moralnu odgovornost koju su ljudske duše posvjedočile još u Ezelu - metafizič-koj vječnosti.

Skromnost ili poniznost – vrlina i zavjet iz EzelaVrlina skromnosti ili poniznosti

ima svoje metafizičko utemeljenje još od qalu bela, tj. onog ezelskog

svjedočenja svih ljudskih duša, kada su one posvjedočile i priznale za svoga Gospodara Allaha, dž.š. Njezino metafizičko utemeljenje i značenje deriviramo iz slijedećeg kur’anskog ajeta: “I kad je Gospo-dar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – one su odgovorale: “Jesi, mi svje-dočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znale” (El-E’araf, 152).

Ovim ajetom, koji se u tefsirima određuje kao ajetu’l-misak (ajet o preegzistentnom ugovoru ili zavjetu ljudskih duša o pokornosti i robova-nju Uzvišenom Allahu), na jedinstven način prikazana je i pokazana ljud-ska skromnost ili poniznost spram njihova Stvoritelja i Gospodara. Po-nizni i smjerni odgovor ljudskih duša

qalu bela - “Jesi, mi svjedočimo” - na upečatljiv i snažan način govori o iskonskoj ili primordijalnoj ljudskoj skromnosti, poniznosti, predanosti i moralnoj odgovornosti.

Prema tome, ljudskoj duši je, snagom Božanske volje, usađe-na ili prirođena vrlina skromnosti. Skromnost je prirodno ili iskonsko stanje ljudske duše ili ljudske priro-de kao takve. Zar se čovjek ne rađa kao skromno, nejako biće?! Zar sa ovoga svijeta ne odlazi još skromni-ji, bez igdje ičega?! Zato je u svom moralnom usavršavanju na ‘’putu ka izvoru’’ (šeri’at) polazna tačka ljudske duše upravo skromnost ili poniznost u svom metafizičkom i praktičnom smislu.

Vjernik u svome duhovnom i fi-zičkom životu uvijek mora pokazi-vati i usavršavati vrlinu poniznosti ili skromnosti, kojom se neprestano (pod)sjeća na preegzistentni zavjet (misak) koji je dao svome Stvoritelju iskazujući time svoju vjernost u nje-govom izvršavanju.

Skromnost u Kur’anuImajući na umu ovo ezelsko pori-

jeklo vrline skromnosti, postaje nam jasnije zašto Kur’an u brojnim svojim ajetima podsjeća ljude i žene na vr-linu skromnosti. I ovdje je kur’anski stil raskošan i znakovit.

Naime, Kur’an nekada govori o djelima koja ukazuju na vrlinu skro-mnosti, nekada o djelima koja su opozitna toj vrlini, a nekada, pak, o načinu sticanja te vrline.

Na osnovu svega toga dolazi se do zaključka da Kur’an, s jedne stra-ne, snažno insistira na skromnosti

kao nužnoj vrlini kojom se jedan musliman mora ukrasiti i, s druge strane, o nužnosti izbjegavanja i od-stranjivanja iz svoje duše oholosti ili samodopadljivosti.

Iz brojnih kur’anskih ajeta koja govore ili ukazuju na vrlinu skromno-sti, ovdje izdvajamo samo nekoliko takvih ajeta.

U suri El-Furqan (63) Uzvišeni Allaha Svoje robove opisuje kao skromne ili ponizne riječima: “A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih be-stidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!’’ “

U komentarima Kur’ana pojam hewnen (‘’mirno’’) protumačen je višestruko:

• krjeposno i bogobojazno (Ed-Dahhak);

• smireno i dostojanstveno (Mudžahid);

• skromno i bez oholosti (Ibn Zejd).

Ovo su mišljenja koja navodi El-Mawerdi u svome tefsiru, i dovoljna su nam da uočimo ideju skromnosti kao jednu od odlika vjernika kojom ih Uzvišeni izdvaja od ostalih ljudi. ‘’Robovi Milostivog’’, veli El-Biqa’i u svome komentaru Kur’ana, ‘’nikoga ne vrijeđaju, niti se nad bilo kime uz-dižu; milostivi su prema sebi i dru-gima.’’

Ovdje nije posrijedi nikakava sla-bost vjernika, već upravo suprotno, riječ je o njihovom ponosu i njihovoj nadmoći, ali bez oholosti, obijesti i nadmenosti. Oni to pokazuju u svo-me hodu koji odražava njihove osje-ćaje i stavove; oni dostojanstveno, smireno, ozbiljno i odmjereno idu ka svome cilju - a ne idu kao mrtva-

ci i mlitavci! Ne mogu ih bestidnici omesti u njihovom cilju; ne osvrću se na gluposti i smicalice svađalica i besposličara, niti sa njima rasprav-ljaju i polemišu. Takvi ih ne zanimaju, oni su iznad njih; nemaju vremena za njih jer su obuzeti plemenitim ci-ljevima, a ne prepirkama i svađama koje besposličari i svadljivci jedva čekaju.

Dakle, Svevišnji je samo jednim ajetom toliko mnogo kazao o skro-mnosti i načinu na koji nam ona može uštedjeti dosta energije za hajirli i plemenite ciljeve.

U drugom ajetu (Luqman, 18) Kur’an vrlinu skromnosti hvali na slijedeći način: ‘’I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi Ze-mljom nedmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.’’ Ovaj ajet naveden je u kontekstu kada mudri Lukman savjetuje svoga sina i, iz-među ostalih savjeta, uputio mu je i navedene riječi.

Nakon što se, na jedan slikovit način, zabranjuje oholost i njezi-no manifestiranje izvijanjem vrata (Kur’an ovdje upotrebljava karakte-ristični i rijetki izraz se’ar, kojim se označava jedna vrsta bolesti kod deve kada ona usljed te bolesti sa-vije svoj vrat) i okretanjem lica od ljudi, kaže se: i ne idi Zemljom nad-meno, čime se, zapravo, sugeriše skromnost u hodu, bez uvijanja i znakova nadmenosti.

Cilj vjernika, o kome smo već go-vorili, je plemenit i da bi došao do njega ne trebaju mu nikakvo uvija-nje ili simuliranje u hodu, već samo jednostavan, odmjeren hod. Manife-stiranjem oholosti ili gordosti vjernik se udaljava od Allahove ljubavi: jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.

09

10

Gordi, oholi i hvalisavi ne nalaze se u Allahovoj blizini!

U slijedećem ajetu: ‘’U hodu budi odmjeren, a u govoru ne budi grlat; najneprijatniji glas je revanje ma-garca!” (Luqman, 19) još na izrav-niji način potencira se skromnost u hodu i govoru. U komentarima Kur’ana naći ćemo zanimljiva tuma-čenja zašto se u ovom ajetu grlati ljudski glas uspoređuje sa revanjem magarca. Tako El-Mawerdi, između ostaloga, navodi da svaki povišeni glas predstavlja tespih osim reva-nje magarca, jer on svoj glas pušta zato što ugleda šejtana (Sufjan es-Sewri).

Također se, u tom smislu, govori i o povodu objave ovoga ajeta. Na-ime, mušrici su u džahilijjetu svoju oholost i gordost iskazivali poviše-nim glasom. Onaj ko više podigne glas, on se smatrao moćnijim, dok onaj ko utiša svoj glas, smatrao se poniženim. Kur’an, dakle, mijenja ovu praksu i uspostavlja kulturu go-vora dostojnu vjernika.

U još jednom ajetu Uzvišeni za-branjuje oholost riječima: “Ne hodi po zemlji nadmeno, jer Zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu do-stići” (El-Isra’, 37), tj. poziva na skro-mnost Svoje robove. Šehid Sejjid Qutb u svome tefsiru veli:

‘’Kur’an usmjerava one koji idu oholo i nadmeno na slabost, ne-moć i neznatnost: jer Zemlju ne možeš probiti ni brda u visinu dosti-ći. Čovjek je svojim tijelom sićušan i neznatan, on ne dostiže nikakvo ogromno tijelo koje je Allah stvorio. Čovjek je snažan samo zahvaljujući Allahovoj moći, uzvišen zahvaljuju-ću Allahovoj uzvišenosti, oplemenjen Njegovom dušom koju je On u nje-

ga udahnuo da bi bio u kontaktu s Njim, da bi ga Allah kontrolitrao, a on da ne zaboravi Allaha. To je smire-nost i skrušenost kojoj poziva Kur’an prezirući nadmenost i oholost. To je ponašanje koje se traži u odnosu na Allaha, i na čovjeka, prema samom sebi i društvu. Ovakva ponašanja može zanemariti samo onaj čije je srce prazno i neuračnljivo, onaj čije su pažnje neznatne. Allah prezire oholost čovjekovu i osuđuje njegovu zaboravnost. Takvog čovjeka osuđu-ju i ljudi zbog njegove nadmenosti i zato što se pravi velikim’’ (U okrilju Kur’ana, 15/41).

Ovim ajetom Uzvišeni nas podu-čava važnoj lekciji koju treba ima-ti na umu: kao što čovjek svojim nadmenim hodom ne može Zemlju probiti ni brda dostići tako i svojom ohološću i samodopadljivošću ne može ništa postići niti ostvariti ono što želi!

Skromnost u hadisu i praksi Allahova Poslanika, s.a.v.s.Uzvišeni Allah je vrlinom skro-

mnosti ukrasio sve svoje poslanike, koju su imali obične živote i bavili se najobičnijim svakodnevnim poslovi-ma kao što su: šivenje (Idris, a.s.), kovački zanat (Davud, a.s.), čuva-nje stoke (Musa, a.s.). itd. Nijedan poslanik nikada nije prigovorio svo-me Gospodaru u smislu: ‘’Ja sam Allahov poslanik, i ne dolikuje mi da čuvam stoku, kujem gvožđe...’’

Skromnost je vrlina kojom su se ponosili i svoje sljedbenike tako podučavali. Njihova skromnost je

trajna inspiracija generacijama do Sudnjega dana.

O skromnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., najbolje svjedoči njegove riječi, a posebno njegov životopis. O tome koliko je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podsticao muslimane na skromnost najbolje vidimo iz slije-deća dva hadisa:

‘’Uzvišeni Allah mi je objavio da budete skromni, tako da se ne uznosite jedan nad drugim, niti da jedan drugome činite nepravdu (Muslim: 5109).’’

‘’Ko je skroman prema Allahu – Allah ga uzdiže (Bejheqi u Šu’abu).’’

Ovim hadisima, ali i brojnim dru-gim hadisima o skromnosti, Allahov Poslanik, s.a.v.s., jasno je ostavio, da tako kažemo, oporuku svome Ummetu o skromnosti i njenoj važ-nosti u životu jednog muslimana.

Iz brojnih primjera skromnosti Allahova Poslanika, s.a.v.s., izdvo-jit ćemo njih nekoliko (prema knjizi imama Tirmizija Vrline Allahovog Po-slanika, u kojoj jedan čitav odjeljak nosi naslov ‘’O skromnosti Allahova Poslanika’’, Sarajevo, 1997).

Enes b. Malik kazuje: ‘’Allahov Poslanik je obilazio bolesne, klanjao dženaze, jahao na magracu i oda-zivao se pozivu robova na gozbu.’’

Enes, r.a., pripovijeda: ‘’Prilikom obavljanja hadždža, Allahov Posla-nik, a.s., jahao je na trošnom sama-ru, a na sebi je imao vuneni ogrtač koji nije vrijedio ni četiri srebrenjaka. Govorio je: Gospodaru moj, očisti moj hadždž od licemjerstva i presti-ža.’’

Enes b. Malik također kazuje: ‘’Allahov Poslanik, a.s., mi je bio najdraži. Kada bi ga ugledali, niko

nije ustajao pred njim, jer su znali da

to ne voli.’’

Aiša, r.a., je upitana: ‘’Šta je Alla-

hov Poslanik radio u kući? – Bio je

običan čovjek - odgovori - čistio je

svoju odjeću, muzao ovcu i brinuo

se sam o sebi.’’

Islamski velikani o skromnostiIz života prvih generacija musli-

mana, posebno prvih halifa, imama

i evlija, danas su sačuvana brojna

svjedočanstva njihove skromnosti,

koja ih je krasila u najvećoj mogućoj

mjeri.

Svjetlost skromnosti njihovih živo-

ta i danas osvjetljava životne staze

svih onih koji žude za Svjetlošću.

Podsjećanja radi, navodimo tek

nekoliko misli i izreka ranih musli-

manskih velikana o vrlini skromnosti:

Hazreti Ebu Bekr, r.a., je rekao:

‘’Čast smo našli u takvaluku, bogat-

stvo u čvrstom vjerovanju (jekinu), a

ugled u skromnosti.’’

Hazreti Alija, r.a., rekao: ‘’Šta je

čovjeku pa se uznosi! Njegov poče-

tak je kaplja a završetak lešina!’’

Jahja b. Mu’in pripovijeda: ‘’Ni-

koga nisam sreo poput Ahmeda b.

Hanbela! Družio sam se sa njim pe-

dest godina i ničim se nije uznosio

nad nama zbog dobrote i hajra koje

je posjedovao.’’

Zijad en-Nimri je rekao: ‘’Pobo-

žnjak bez skromnosti je poput drveta

koje ne daje plodove.’’

11

Hfz. Dr. Džemail Ibranović

12

Poniznost (ar. Tevadu’), kao osobina, bila je vijekovima temeljni kamen u međusobnim komunikacijama vjernika.

Ona se ogleda u poniznosti prema Allahu: vjernik zadobija Allahovu ljubav. I prema ljudima: u poniznosti prema Allahovim robovima čovjek stiče njihovo prizna-nje i ljubav ne hlepeći za onim što oni posjeduju. U eri opće materijalizacije ova osobina posebno dolazi do izražaja, a njen nestanak vodi međusobnom sukoblja-vanju u ummetu islama.

Nestanak poniznosti - ljubav prema prolaznome svijetuNestanak poniznosti, međusobne ljubavi i razumi-

jevanja, Poslanik, a.s., je najavio uporedo sa ljubavi

prema ovome svijetu, rekavši: „Možda ćete doživjeti vrijeme u kojem ćete oblačiti odjeću poput kaben-skog platna, ujutro i navečer će vam biti servirane velike posude.“

Prisutni upitaše: “Je li danas nama bolje ili će nam tada biti bolje?“ Poslanik reče: “Danas ste u boljoj si-tuaciji, međusobno se volite, a tada ćete jedni druge mrziti i svađati se.“

Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., pripovijeda da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Ko previše zavoli ovaj svijet, naudit će sebi na Ahiretu, a ko previše daje važnost Ahiretu, uskratit će sebi na dunjaluku, zato dajte prednost onome što ostaje nad onim što nestaje.“

Zejd ibn Sabit, r.a., prenosi da je čuo Allahovog Po-slanika, a.s., da kaže: “Kome dunjaluk bude glavna

Poniznost

„A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kad ih bestidnici oslove, odgovaraju: „Mir vama!’“ (El-Furkan, 63.)

13

preokupacija, Allah će mu dati nesređenost u životu i učinit će da mu dunjaluk bude pred očima, a od njega mu neće pripasti ništa nego ono što je već propisano. Ako bude pridavao važnost Ahiretu, Allah će mu dati bogatstvo u srcu, život će mu biti ugodan, a dunjaluk će mu doći mimo njegove volje.“

Ispunjavanje Allahovih emrova, naredbi, vjernike sklanja u okrilje sigurne Allahove zaštite.

Abdullah ibn Abbas, r.a., kaže da je Musa, a.s., kada je razgovarao sa Allahom, dž.š., pitao: “Gospodaru, koji su ti robovi najdraži?“ Allah, dž.š., je odgovorio: “Oni koji Mi najviše zikr čine.“ Musa, a.s., ponovo upita: “A ko je od Tvojih robova najpravedniji?“ Allah, dž.š., odgovori: “Onaj koji sudi sebi kao što sudi i ljudima.“ Musa, a.s., ponovo upita: “Ko je od Tvojih robova naj-bogatiji?“ Allah, dž.š., reče: “Onaj koji je zadovoljan onim što Sam mu dao.“

Gubljene postojanosti u vjeri kod ljudi najče-šće je vezano za nafaku, strah od njenog gubitka, siromaštvo.

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., prenosi da je Allahov Po-slanik, a.s., rekao:

“Zaista nema ništa od onoga što će vas prima-knuti Džennetu i odmaknuti od Džehennema, a da vam to nisam naredio, niti ima išta od onoga što će vas primaknuti Džehennemu, a odmaknuti vas od Dženneta, a da vam to nisam zabranio. Zaista me je Džibril, a.s., obavijestio da niko neće umrijeti dok ne potroši nafaku. Pa, bojte se Allaha, dž.š., i na lijep način tražite ono što vam je propisano. Neka vas kašnjenje pristizanja nafake ne podstakne da je traži-te na haram način, jer se ono što je kod Allaha, dž.š., može postići samo pokornošću prema Njemu.“

Abdullah ibn Mes’ud, r.a., kaže: “Doći će vrijeme smutnje i sumljivih stvari, pa se držite umjerenosti; bolje je za svakog od vas da slijedi nekog u dobru, nego da predvodi nekog u zlu.“

Poniznost i oholostPrema poniznosti stoji oholost za koju Poslanik, a.s.,

kaže: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu ima i trun kibura (oholosti), a neće ući u Džehennem onaj u čijem srcu ima i trun imana.“

Iz predaja ashaba saznajemo da je Allahov Poslanik, a.s., obilazio bolesnike, pratio dženaze, odazivao se molbama robova, a što sve predstavljaju djela preko kojih se spoznaje ništavnost ovog svijeta, a samim tim se potiskuje i kibur. Zato se može reći da jedan od zna-kova čovjekove poniznosti u ovome primjeru: kada se neko rasrdi na nekoga ili mu se suprostavi, ili mu uzvrati, ovaj to mirno prihvati.

Fudajl ibn Ijad je bio upitan o poniznosti, pa je re-kao: “Prepuštaš se istini, ponašaš se po njoj i prihvataš je bez obzira od koga dolazila.“ Od njega se također prenosi da je rekao: “Allah Uzvišeni je objavio brdima: “Na jednom od vas ću voditi razgovor sa jednim od svojih poslanika.“ Brda su se nakon toga uzoholila, a Tur-i Sina je bio ponizan, pa je Allah sa Musaom, a.s., razgovor vodio zbog njegove poniznosti.“

Ijad Ibn Himar, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Zaista mi je Allah objavom naredio da budete međusobno ponizni tako da se jedan ne oholi prema drugom, niti da jedan drugog napada.“

A Ebu Hurejre, r.a., kaže da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Sadaka neće umanjiti imetak, i kada čovjek oprosti čovjeku, Allah mu poveća ponos (čast) i kad god čovjek bude ponizan prema Allahu, Allah će ga podići na veći stepen.“

Primjeri poniznost prvih generacijaPoslanik, a.s., zajedno sa ashabima i onima koji su

njih slijedili u vrlinama, praktično su nam pokazali kako treba „preći“ preko ovog prolaznog svijeta.

Urve ibn Zubejr prenosi: “Vidio sam h. Omera kako na ramenu nosi mješinu s vodom, pa sam rekao: ‘O vođo pravovjernih, ne bi ti trebao to raditi!’

On mi reče: ‘Kad su došle delegacije, kako bi mi iskazile pokornost, u srcu mi se pokazala uznositost i ponos. To sam želio savladati u sebi.’ H. Omer je mje-šinu s vodom odnio do kuće jedne ensarijke i sasuo je u njenu posudu.”

Prenosi se da je Zejd ibn Sabit uzjahao konja, a Ibn Abbas mu je pridržavao uzde dok se penjao. Tada mu je Zejd rekao: “Šta je to, amidžiću Allahova Poslanika, a.s.?!“ On mu je odgovorio: “Ovako nam je naređeno da radimo sa našim učenjacima.“ Zejd je tada poljubio

14

ruku Ibn Abbasa, rekavši: “Ovako nam je naređeno da radimo sa pripadnicima porodice Poslanika, a.s.“

Omer ibn Abdulaziz je jedne noći u prisustvu nekog gosta nešto pisao. Svetiljka se htjela ugasiti, pa je gost rekao: “Hoćeš li da donesem ulja?“ Omer mu reče: “Ne, nije znak gostoprimstva ako gost nešto radi.“ Musafir upita: “Hoću li pozvati nekog od sluga?“ Omer reće: “Ne, oni su već zaspali.“

Omer je ustao i nasuo ulje u svjetiljku, a čovjek je upitao: “Kako to da ti lično radiš kad si vođa vjernika?“ Omer mu reče: “Otišao sam kao Omer i vratio se kao Omer.“ (tj. ništa od moje veličine nije izgubljeno.)

Prenosi se kako je Ebu Zerr, r.a., uvrijedio Bilala, r.a., zbog toga što je ovaj bio crnac. Bilal ,r.a., se požalio Allahovom Poslaniku, a.s., na što mu je rekao:

“O Ebu Zerre, u tvom srcu se zadržala oholost iz džahilijjeta!“

Ebu Zerr se bacio na zemlju i zakleo se da neće po-dići glave sve dok Bilal ne stavi svoju nogu na njegov obraz. Kad je Bilal to učinio, Ebu Zerr je podigao glavu.

Poniznost koju Allah ne voliIsticanje poniznosti može da pređe granicu pokude,

pogotovo kada je istaknuta na nemjestu.

Prenosi se da je neki mladić u svom društvu prijatelja rekao: “Sinoć sam iftario s malo pogače i maslinom.“ Na te njegove riječi prisutni mu odgovoriše: “Mladiću, do nas je došlo predanje da ima i onih vidova skrušenosti i poniznosti koje Allah ne voli. Bojimo se da je to što ti činiš od takve vrste.“

Jedan od dobrih Božijih robova kazuje: “Dok sam obavljao tavaf oko Ka’be vidio sam jednog čovjeka kako mu njegovi robovi prave mjesto ispred i razmiču ljude. Ubrzo poslije toga vidio sam ga na jednom od mostova u Bagdadu kako prosi.

Začuđen na sve ovo, nakon što sam ga upitao, on mi odgovori: “Oholio sam se na mjestu gdje su svi drugi bili ponizni (tj.pored Ka’be), pa me Allah ponizio ondje gdje su svi drugi uznositi (tj.ovdje na mostu).“

„Sebe očisti od subjektivnog rasuđivanja pa će ti se pokazati Istina.“ (Mesnevija I, 3460)

15

Rumijevim jezikom rečeno, spoznavajući rijeku Aristo-tel je na najboljem tragu da

spozna i more, odakle izranja ‘kraljica’ svih nauka, najviša mudrost. No, niti je doseže Aristotel, a ni postaristote-lovska tradicija.

Uvjerenje da je I. Kant preobrazio staro poimanje filozofije-metafizike kao ‘kraljice’ nauka, zbog njenog za-nimanja za ono najuniverzalnije i naj-manje materijalno, u poimanje ‘najo-snovnije’, utemeljivačke discipline, u biti je pogrešno. Ovaj rez ili okret, iako nenaznačen, sadržan je unutar same ‘aristotelovske metafizike.’ Kantova utemeljivačka filozofija (teorija sazna-nja) je samo odslikana aristotelovska metafizika. Kant je, slijedeći Aristote-la, izveo filozofiju na bezbjednu stazu nauke tako što je ‘vanjsko’ predočio kao unutarnju, mišljenu djelatnost tran-scendentalnog ega.

Nadalje, preuzevši pojam ‘duha’ od Descartesa i Lockea u simplificiranoj formi, Kant će nasilnim presijecanjem metafizičkog i fizičkog, noumenalnog i fenomenalnog, samo žešće distin-gvirati nauku i filozofiju. Savremena distinkcija između nauke i filozofije na-izgled ima korijene u Kantovom ‘rezu’, dočim je ona u biti postojala od samih početaka filozofije. Odbljesak metafi-zičkog, dobiva primat u naučnom istraživanju a metafizika i njen predmet kao nikada ranije bivaju zamagljeni. Osiromašeni transcendentalni ego je poput ogledala u kojem se odslikava pojavna stvarnost, a transcendentni vid stvarnosti (gajb) u rečenom ogle-dalu nema slike. Vrijeme i prostor, kao subjektivno doživljene forme čulnosti, i misaoni oblici ili kategorije imaju va-

ženje samo za pojavnost – svojevrsno slijeđenje Aristotelovog poimanja isti-ne.

No, ljudski um uvijek teži da dose-gne metafizičko, veli Kant, te se re-dovno u njemu javljaju tri ideje: ideja Boga, ideja duše i ideja Svijeta. Pošto je Kant ljudsku moć poimanja razdi-jelio na razum i um, tri ideje koje se u umu javljaju nemaju sigurnu potvrdu u saznanjima razuma jer je isti reduci-rao na čulnost, a ljudski ego se usljed nesigurnog znanja zapliče u nerazri-ješive antinomije ili protivrječnosti, jer kao takav osiromašen posjeduje za i protiv dokaze. Ali, Kant neće zastati samo na ovom, nego osporava istini-tost saznanja triju disciplina- teologije, psihologije i kosmologije koje se bave rečenim idejama, jer na osnovu ide-ja (misli) čovjek nije nimalo bogatiji u saznanju kao i trgovac koji bi prikačio nakoliko nula gotovini u blagajni, za-ključuje Kant.

Rumijeva sufijska misao, izvijajući se ponad Kantovog poimanja stvar-nosti, rasvjetljava nove dimenzije, kako čovjekovog bića tako i fenomenalnog i noumenalnog svijeta. Rumi to nago-viještava kada određuje općenito tri etape na putu spoznaje.

Prvotno, nedvosmislenim stavom da je „razumijevanje u nerazumijeva-nju“, Rumi postavlja granicu na naučni način pojmljenom razumu i upućuje na više i složenije čovjekove spoznajne moći. Slijedeća etapa koju Rumi na-značuje jest religijsko saznanje koje traži oslonac u vjerovanju, ali, primje-ćuje Rumi, i ono je često izvor naga-đanja i beskorisnog maštanja, a mi danas takovrsna saznanja prepozna-jemo u kantovskim antinomijama uma.

Na koncu, sufijska spoznaja sigurno-sti jest spoznaja koja je neposredna i jasnovidna da ne ostavlja nimalo mjesta bilo kakvoj ranijoj interpreta-ciji. Ondje duša susreće vječnost, odnosno transcendentnost koja dušu prihvaća i prepoznaje kao takvu. Ovu vječnost Rumi definira kao sadašnjost, kao prisutnost srca (kalb) kojem nou-menalni svijet ima istu snagu važenja kao i fenomenalni ili vidljivi „onom pro-sjaku čulnosti“- mašti, koja je samo imitacija razuma. Kantov reducirani ego spoznaje svijet shodno svojim spoznajnim moćima – u subjektivno doživljenim prostorno-vremenskom relacijama, zatim tzv. razumom koji je ovisnik čulnosti i na njegov način poj-mljenom ‘umnom’ dimenzijom koja nam ne može priskrbiti sigurna sa-znanja. Nažalost, ovakav svjetonazor danas je prepoznatljiv kako u akadem-ski sistematiziranim saznanjima tako i u svakodnevnom mišljenju. S druge strane, učenjaci poput Rumija, istinsko saznanje vezuju za prvobitnu narav duše, jer se ondje ‘hranila’ vječnom riječju Božijom. U ovozemnom životu, svijetu tjelesnog postojanja, ‘slušaju-ći’ i osluhujući riječ (znak) Božiju duša zadobija prvobitnu narav, velovi se uklanjaju i ona prispjeva u Jedinstvo (Tewhid).

Kantovskom slikom spoznajnih sadržaja i spoznaje uopće postajemo „zatočenici svoje požudne naravi, svo-je mašte i svoga pomućujućeg uma“. Spoznaj definiciju samog sebe, upo-zorava nas Rumi, i preporučuje nam da bježimo daleko od onoga koji sebe nije definisao. Drugim riječima, spo-znaj pravilno svoje spoznajne sadržaje i njihove spoznajne mogućnosti.

mr. Nezir Krčalo

Kantovske protivrječnosti

Imam eš-Ša’rani | LEVAKIHU’L-ENVAR

16

Hazreti Alija kaže: Poslanik, s.a.v.s., je rekao: Na Kijametskom danu će biti pedeset po-staja: Prva postaja će biti kada ljudi izađu

iz svojih kabura. Stajat će nad svojim kaburima hiljadu godina, bosi, goli, gladni i žedni. Ko iz svog kabura izađe kao vjernik u svog Gospodara, vjernik u Njego-vog Vjerovjesnika, s.a.v.s., vjernik u Njegov Džennet i Džehennem, vjerujući u Proživljenje i Stajanje, vjerujući u Određenje, dobro i loše, potvrđujući istinitost onoga s čim je došao Muhammed, s.a.v.s., od svog Gospo-dara, spasit će se, uspjeti i biti sretan. Onaj ko bude sumnjao u bilo šta od nabrojanog, ostat će u stanju gladi, žeđi, potištenosti i nevolje hiljadu godina, sve dok Allah s njim završi ono što hoće.

Zatim će ljudi biti povedeni s tog mjesta na Mahšer i tu će na nogama ostati stajati hiljadu godina, okruženi džehennemskim plamom i vrelinom sunca. Džehennem i njegova vatra će im biti i s desna i s lijeva, vatra ispred i vatra iza njih, a sunce će im biti iznad glava. Neće biti hladovine, osim od Arša. Ko sretne Allaha svjedoče-ći Mu ihlas-predanost i iskrenost, potvrđujući Njego-va Vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s., čist od širka, sihira, prolivene muslimanske krvi, čineći i savjetujući dobro radi Allaha i Poslanika s.a.v.s., voleći one koji su pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., mrzeći one koji griješe Allahu i Njegovom Poslaniku, s.a.v.s., bit će u hladovini Arša Svemilosnog, spašen od brige. Ko ne bude imao nabrojano, ili bude činio nešto od ovih grijeha, makar i jednom riječju, ili mu se srce izmijeni i posumnja u bilo šta od vjere, ostat će na Okupljalištu (Mahšeru) u kazni i brizi hiljadu godina sve dok Allah, za njega, ne izda presudu.

Zatim će stvorenja biti povedena Svjetlu i Tami. U Tami će ostati hiljadu godina. Ko se sretne s Allahom ne čineći Mu širka, u čijem srcu ne bude munafikluka,

ko ne bude sumnjao ni u šta od vjere, ko bude vodio računa o sebi, govorio istinu, bio pravedan prema lju-dima onako kako bi volio sebi, ko se bude pokoravao Allahu i javno i tajno, ko bude zadovoljan Allahovom odredbom, bio zadovoljan onim što mu je Allah dao, bit će izveden iz Tame na Svjetlo u treptaju oka, svijetlog lica. Bit će spašen svih briga. Ko bude imao nešto što je suprotno nabrojanom, ostat će u brizi i potištenosti hiljadu godina, a onda će biti izveden iz Tame potam-njelog i mrkog lica. Allah će s njim uraditi što bude htio.

Polaganje računaOnda će stvorenja biti povedena na polja Hisaba

(polaganja računa), a njih ima deset. Na svakom od ovih polja će ostati hiljadu godina.

1. Na prvom polju će čovjek biti pitan o harami-ma. Ako ne bude činio harame, bit će proveden do drugog polja.

2. Na drugom polju će biti pitan o strastima i proh-tjevima. Ako ne bude slijedio svoje strasti, sprovest će ga.

3. Na trećem polju će ga pitati o nepokornosti rodi-teljima. Ako ne bude nepokoran, bit će proveden.

4. Na četvrtom polju će biti pitan o pravima onih koje mu je Allah povjerio da se brine i vodi računa o njima, njihovom podučavanju Kur’anu, vjerskim propisima i odgoju. Ako bude sve obavio dobro, provest će ga.

5. Na petom polju će biti pitan o onome čega je bio vlasnik. Ako bude prema njima bio dobar, provest će ga.

6. Na šestom polju bit će pitan o pravima njego-ve bližnje rodbine. Ako bude proveo sve obaveze prema njima, provest će ga.

50 POSTAJA SUDNJEG DANA

17

7. Na sedmom polju će ga pitati o održavanju rod-binskih veza. Ako bude održavao rodbinsku vezu, provest će ga.

8. Na osmom polju će ga pitati o zavisti. Ako ne bude zavidnik ikome, vodit će ga.

9. Na devetom polju će ga pitati o spletkarenju. Ako ne bude spletkario ni s jednim muslimanom, odvest će ga.

10. Na desetom polju ća ga pitati o varanju i pod-valjivanju. Ako ne bude nikome podvaljivao i ni-koga varao, bit će spasen i u hladovini Allahova Arša, radosnog oka, radosna srca i nasmijan. Ako bude činio nešto od nabrojanih stvari i ne bude se pokajao, ostat će na svakom od nabrojanih polja, hiljadu godina, gladan, žedan, tužan, potišten i pritisnut brigom. Neće mu biti od koristi ničije za-govorništvo.

Preuzimanje knjiga djelaPotom će biti okupljeni da preuzmu svoje Knjige -

djela u desnice ili ljevice. Obračunavat će im se djela na petnaest postaja. Na svakoj će biti zadržani hiljadu godina.

1. Prva postaja: bit će pitani o sadakama i onom što im je Allah propisao kao obavezu kada je riječ o imovini (zekat). Ko to bude provodio u cijelosti, proći će dalje.

2. Druga postaja: pitat će ga o govorenju istine i praštanju ljudima. Ko bude praštao ljudima i Allah će njemu oprostiti.

3. Treća postaja: pitat će ga o naređivanju i pre-poručivanju dobra. Ko bude radio i preporučivao dobro, ići će dalje.

4. Četvrta postaja: bit će pitan o ostavljanju i spre-čavanju drugih od hrđavog i negativnog. Ako bude se ustezao i druge odvraćao od hrđavog, proći će dalje.

5. Peta postaja: bit će pitan o lijepom ahlaku. Ako bude imao lijep ahlak, pustit će ga.

6. Šesta postaja: bit će pitan o ljubavi u ime Allaha i mržnji radi Allaha. Ako bude volio radi Allaha i mrzio radi Allaha, ići će dalje.

7. Sedma postaja: pitat će ga o haram imetku. Ako ne bude uzimao ništa od toga, nastavit će put.

8. Osma postaja: pitaće ga o pijenju alkohola. Ako ne bude nikada pio alkohola, vodit će ga dalje.

9. Deveta postaja: pitat će ga o haram polnim or-ganima. Ako ne bude činio ništa od toga, nastavit će putovanje.

10. Deseta postaja: bit će pitan o lažnom govoru. Ako ga ne bude imao, nastavit će put.

11. Jedanaesta postaja: i tu će biti pitati o lažnoj za-kletvi. Ako se ne bude lažno zaklinjao, ići će dalje.

12. Dvanaesta postaja: pitat će ga o korištenju ka-mate. Ako se ne bude koristio kamatom, sprovest će ga...

13. Trinaesta postaja: pitat će ga o potvori čestitih udatih žena. Ako ne bude potvorio nijednu, niti iko-ga obijedio, ide dalje.

14. Četrnaesta postaja: bit će pitan o lažnom svje-dočenju. Ako ne bude nikada lažno svjedočio, na-stavit će put.

15. Petnaesta postaja: bit će pitan o kleveti. Ako nijednog muslimana ne bude oklevetao, proći će i stati pod Zastavu zahvalnosti. Knjiga njegovih djela će mu biti dana u desnu ruku i spasiti se brige i straha. Lahko će položiti račun. Ako bude radio nešto od nabrojanih grijeha i bude napustio dunjalučki život ne pokajavši se od njih, na svakoj postaji, od njih petnaest, ostat će po hiljadu godi-na, u brizi, potištenosti, tuzi, gladi i žeđi, sve dok mu Allah ne presudi.

Pa će se reći ljudima da čitaju svoje Knjige hiljadu godina. Ko bude plemenit i svoj imetak bude udjeljivao za Dan kada bude najpotrebnije, svoju Knjigu će pro-čitati i bit će mu olakšano njeno čitanje. Obući će ga u džennetsku odjeću, krunisati džennetskom krunom i dat će mu se mjesto pod Aršom. Bit će smiren i siguran. Ako bude škrt i ne bude udjeljivao od svog imetka za Dan povratka i proživljenja i kada mu bude najpotreb-nije, dat će mu se Knjiga djela u lijevu ruku i izrezat će mu se odijelo od Džehennema. Postavit će ga pred sve ljude i tako će ostati hiljadu godina, gladan, žedan, ogoljen, tužan, potišten, jadan i osramoćen, sve dok mu Allah ne dosudi što hoće.

18

Onda će ljude odvesti i okupiti kod Mizana (Vage). Tu će ostati hiljadu godina. Na čijoj vagi budu teža njegova dobra djela, uspjet će se spasiti u treptaju oka. Čija vaga dobrih djela bude lakša od vage (tasa) hrđavih, bit će zadržan kod Mizana hiljadu godina u brizi, poti-štenosti, tuzi, kazni, žeđi i gladi sve dok Allah s njim ne učini ono što On hoće.

Stajanje pred GospodaromZatim će ljudi biti prozvani da stanu pred Allaha, na

dvanaest staništa (zastajanja). Svako stanište traje ko-liko hiljadu godina.

1. Prvo stanište: bit će pitan o oslobađanju robova. Ako bude oslobađao robove, Allah će ga osloboditi Džehennema.

2. Drugo stanište: bit će pitan o Kur’anu i pravu Kur’ana i njegovom učenju. Ako bude imao to u cijelosti, ići će dalje.

3. Treće stanište: pitat će ga o džihadu. Ako se bude zalagao na Allahovom putu, nadajući se na-gradi, sprovest će ga kroz ovo stanište.

4. Četvrto stanište: bit će pitan o gibetu-ogovara-nju. Ako ne bude ogovarao, sprovest će ga kako bi nastavio put.

5. Peto stanište: pitat će ga o prenošenju tuđih ri-ječi-nemimetu. Ako ne bude uveličavao ono što čuje, vodit će ga dalje.

6. Šesto stanište: pitat će ga o laži. Ako ne bude lažac, vodit će ga dalje.

7. Sedmo stanište: pitat će ga o ihlasu-predano-sti i iskrenosti u traženju znanja. Ako bude iskren u svom naukovanju, bude praktikovao naučeno, nastavit će put.

8. Osmo stanište: tu će ga pitati o ‘udžbu-samoop-činjenosti. Ako ne bude imao udžb u svojoj vjeri i dunjaluku niti bilo kojim svojim djelom, pustit će ga.

9. Deveto stanište: pitat će ga o oholosti-tekebbu-ru. Ako se ne bude uzdizao ni nad jednim čovje-kom, ići će dalje.

10. Deseto stanište: pitat će ga o beznađu u Alla-hovu milost. Ako ne bude izgubio nadu u Allahovu milost, nastavit će s putom.

11. Jedanaesto stanište: pitat će ga o sigurnosti od Allahove kušnje. Ako ne bude siguran i ubijeđen da ga Allah ne može iskušati, vodit će ga i dalje putem.

12. Dvanaesto stanište: pitat će ga o pravu komšije. Ako bude proveo komšijska prava i ono što je oba-vezan prema njemu, stat će pred Allaha radosna oka, svijetlog lica, obučen, nasmijan i obradovan. Gospodar će mu iskazati dobrodošlicu i obradovati ga svojim zadovoljstvom. Čovjek će se tada obra-dovati tolikom radošću koju ne može znati niko osim Allah. Ako ne bude imao nešto od nabrojanog u cijelosti i umre ne pokajavši se, na svakom sta-ništu će biti zadržan hiljadu godina, sve dok Allah ne odredi ono što hoće.

Konačno će stvorenja biti sprovedena do Sirat-ću-prije. Doći će do Sirata i vidjeti da su postavljeni prelazi preko Džehennema koji su tanji od dlake, a oštriji od sablje. Prelazi preko Džehennema su koliko četrdeset hiljada godina, a oko njih je rasplamsali Džehennem, na njima su čičci, kuke i udice. Tih prijelaza ima devet i svi ljudi će biti okupljeni pred njima. Na svakom od njih je etapa čija je dužina tri hiljade godina, hiljadu godina uspinjanja, hiljadu godina ravnice i hiljadu godina strmi-ne. O tome govore Allahove riječi: “jer, Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi.” (Sura Fedžr, 14.), - za one koji prelaze te prijelaze. A meleki će iščekivati sva stvorenja. Čovjek će biti pitan o svom čistom vjerovanju u Allaha. Ako bude imao čisto vjerovanje, oslobođeno svake sumnje, dvoumljenja, otići će do drugog prijelaza i biti pitan o namazu. Ako bude imao cjelovit namaz, odvest će ga na treći prijelaz i pitati o zekatu. Ako ga bude imao cjelovitog, vodit će ga do četvrtog i pitati o postu. Ako bude imao cjelovit post, odvest će ga do petog i pitati o hadždžu. Ako ga bude imao, ide do šestog i tu ga pitaju o čistoći od onoga što ometa namaz i abdest. Ako to bude imao, odvest će ga do sedmog i pitati o nepravdi, pa ako nikome ne bude nanio nepravde, bit će odveden u Džennet. Ako bude zanemario bilo šta od ovoga, na svakom od prijelaza će biti zadržan hi-ljadu godina, sve dok mu Allah ne dosudi što hoće.1 S arapskog preveo: Hfz. Sabahudin Skejić

1 Smatram da je osmi i deveti prijelaz koji nisu spomenuti u ovom hadisu, prijelazi koji vode direktno u Džennet i direktno u Džehennem, a to je za one koji su svojim djelima zaslužili Allahovu milost i koji su uspjeli na prethodnim stanicama, i za one koji su svojim nedjelima zaslužili vječni Džehennem, bez polaganja računa, a Allah najbolje zna.

19

Imam El-Gazali | MUKAŠEFETU’L-KULUB

Strah prema UzvišenomEbul-Lejs, Uzvišeni Allah

mu se smilovao, je rekao: „Allah ima meleke na sed-

mom nebu koji su na sedždi od kako ih je Uzvišeni Allah stvorio i tako će ostati sve do Kijametskog dana. Nji-hovi udovi se tresu od straha prema Uzvišenom Allahu. Na Kijametskom dana će podići svoje glave i reći će: ‘Neka Si slavljen, mi Ti nismo robo-vali onako kako Tebi dolikuje!’ Na što ukazuju i Njegove riječi: „Boje se gospodara svoga koji vlada njima, i čine ono što im se nare-di.“ (En-Nahl, 50.) tj. ne ispoljavaju nikakvu neposlušnost prema Uzvi-šenom Allahu ni koliko je treptaj oka. A Allahov Poslanik, a.s., je rekao: „Kada se robu od straha prema Uzvišenom Allahu naježi koža, sa

njega spadaju grijesi kao što sa drveta spada lišće!“

Hikaja: Jednome čovjeku se svezalo srce za nekakvu ženu. I ona jednom izađe, a onaj čovjek za njom. Pa, kada se s njom u pusti-nji osamio i kada su ljudi pospali, otkri joj svoju tajnu. Ona mu reče da provjeri jesu li svi ljudi pospali. Čovjek se obradova njenim riječima i pomisli da će mu se ona odazvati. Ustade i obiđe karavanu te se uvjeri da svi ljudi spavaju. Vrati se do nje i reče joj: „Svi su zaspali!“ Tada ga ona upita: „Šta misliš, da li Uzvišeni Allah sada spava?!“ Čovjek odgovo-ri da Uzvišeni Allah ne spava i da Ga ne obuhvata ni drijemež ni san. Onda mu reče: „Onaj koji nikada ne spava - vidi nas! On je preči da Ga se bojimo!“ Tada je čovjek ostavi iz

straha prema Stvoritelju. Pokaja se i vrati se u svoj grad. Pa kada je pre-selio na Ahiret, neko ga je u snu vi-dio i upitao o tome šta je Allah s njim uradio. „Oprostio mi je zbog mog straha i zbog toga što sam ostavio taj grijeh!“, odgovorio je.

Hikaja: Među Sinovima Israilo-vim je bio jedan pobožnjak koji je imao mnogobrojnu porodicu. Za-desila ih je velika glad i nije znao šta da radi. Poslao je svoju ženu da traži hranu za njihovu čeljad. Došla je pred vrata jednog trgovca i za-tražila je da joj pokloni nešto hrane za njenu djecu. Čovjek je pristao uz uvjet da mu se dopusti. Žena se, šu-teći, vratila svojoj kući. Gledala je u svoju djecu koja su vrištala: „Majko, umiremo od gladi. Daj nam nešto da jedemo.“ Ponovo je otišla do onog

20

trgovca i pričala mu o gladi svoje porodice. On je upita: „Hoće li moja potreba biti zadovoljena?“ „Hoće!“, odgovorila mu je. Pa, kada se sa njom osamio, njeni udovi su se po-čeli tresti, samo što se nisu poče-li odvajati od svojih mjesta. On je upita: „Šta ti je?“ „Bojim se Allaha!“, odgovori mu. A on na to reče: „Ti se bojiš Uzvišenog Allaha pored tolikog siromaštva! Pa, ja sam preči od tebe da Ga se bojim!“ Odustao je od nje i dao joj je hranu. Ona se vratila sa mnogim namirnicama svojoj kući. Djeca su se silno obradovala. Pa je Allah objavio Musau, a.s., da kaže tom trgovcu da mu je Allah oprostio sve grijehe. Kada mu je Musa, a.s., otišao, rekao mu je: „Izgleda da si između sebe i Allaha uradio nekakvo veliko dobro!“ Čovjek mu onda ispri-ča šta mu se dogodilo, a Musa, a.s., ga obradova riječima: „Uzvišeni Allah ti je oprostio sve tvoje grijehe!“

Vjerovjesnik, a.s., prenosi da je Uzvišeni Allah rekao: „Neću kod Mog roba sastaviti dva straha, niti dvije sigurnosti! Ko Me se bude bojao na dunjaluku biće od Mene siguran na Ahiretu, a ko od Mene bude siguran na dunjalu-ku, zastrašiću ga na Kijametskom danu.“ I kaže Uzvišeni Allah: „Pa se ne bojte ljudi, već se bojte Mene.“ (El-Maide, 44.) A u drugom ajetu veli: „I ne bojte ih se, a bojte se Mene, ako ste vjernici!“ (Ali Imran, 175.)

Omer, r.a., je znao pasti u nesvi-jest iz straha kada bi čuo određeni ajet (koji govori o Allahovoj kazni). Jednog dana je uzeo slamčicu i re-kao: „Kamo sreće da sam slamčica! Da nisam ni stvoren! Kamo sreće da me majka nije rodila!“ Mnogo je pla-kao. Suze su mu lile iz očiju. Zbog

tolikog plača na njegovom licu su se ubrazdile dvije crne pruge.

I rekao je Vjerovjesnik, a.s.: „Prije će se mlijeko u sisu vratiti nego što će onaj koji je plakao iz stra-hopoštovanja prema Allahu ući u vatru!“

U djelu Dekâik’ul-Ahbâr se navo-di da će rob na Kijametskom danu biti doveden i zbog toga što će njegova loša djela pretegnuti i biće mu naređeno da uđe u vatru. Pa će jedna dlaka sa trepavica njegovih očiju progovoriti: „Moj Gospodaru, Tvoj poslanik Muhammad, a.s., je rekao: ‘Ko bude plakao iz straho-poštovanja prema Allahu, tom oku će Allah zabraniti vatru!’, a ja sam plakala iz strahopoštovanja prema Tebi!“, pa će Allah tom robu oprostiti grijehe i spasiće ga od vatre bere-ketom jedne dlačice koja je na du-njaluku plakala iz strahopoštovanja prema Allahu. Džibril, a.s., će tada povikati: „Spasio se taj i taj pomoću jedne dlake!“

U djelu Bidâjet’ul-Hidâje se navo-di da će, na Kijametskom danu, biti doveden Džehennem koji će samo jednom ispustiti vruću paru zbog čega će svi ljudi pasti na koljena, kao što Uzvišeni Allah veli: „I vidje-ćeš sve narode kako na koljenima kleče...“ (El-Džasije, 28.) A kada se primaknu vatri: „...čuće kako gnjevna voda ključa i od bijesa huči.“ (El-Furkan, 12.) Njeno klju-čanje će se čuti sa daljine od 500 godina. Svi ljudi sa vjerovjesnicima će govoriti: „Spasi me, spasi me!“, osim Odabranika vjerovjesnika, Mu-hammeda, a.s., koji će moliti: „Spa-si moj ummet, spasi moj ummet!“ Iz Džehennema će izaći vatra poput planine, pa će se ummet Muham-medov, a.s., truditi da je odbije od

21

sebe, i govorit će: „O vatro, tako ti klanjača, tako ti onih koji su dava-li sadaku, tako ti skrušenih, tako ti postâčâ, vrati se na svoje mjesto!“, ali ona to neće učiniti. Tada će Dži-bril, a.s. povikati: „O vatro, zar si se usmjerila na ummet Muhammedov, a.s.?!“ Potom će donijeti jednu čašu vode koju će dodati Muhammedu, a.s., i reći će mu: „Allahov Poslaniče, uzmi ovo i prospi na vatru!“ Pa kad vodu prospe, vatra se ugasi. Posla-nik, a.s., će upitati: „Kakva je ovo voda?“ Džibril, a.s., će odgovoriti: „Ovo su suze griješnika iz tvog um-meta, koji su plakali iz strahopošto-vanja prema Allahu Uzvišenom!!“

Poslanik, a.s., je molio: „Moj Allahu, podari mi oči koje plaču iz stahopoštovanja prema Tebi!“

U hadisu je također došlo da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Niti jed-nog vjernika iz čijih očiju izađu suze, pa makar sitne kao glavice muha, a potekle iz strahopošto-vanja prema Uzvišenom Allahu, pa dotaknu njegovo vrelo lice, nikada Vatra neće dotaknuti!“

Kada bi Muhammed ibn Munzir, r.a., plakao, svoje suze bi potrljao po licu i bradi. Govorio bi: „Do mene je doprlo da Vatra neće pržiti mjesta koje su suze ovlažile.“

Zato se vjernik treba bojati Alla-hove kazne i svoj nefs suzdržati od prohtjeva, kao što Uzvišeni Allah kaže: „A onome koji je pred dosto-janstvom Gospodara svoga stre-pio i dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će boravište biti sigurno.“ (En-Naziat, 40.-41.) Pa onaj koji želi da bude spašen od Allahove kazne i da postigne Njegovu nagradu i mi-lost, neka bude strpljiv na dunjaluč-

kim teškoćama, neka se pokorava Allahu i ostavi grijehe!

U djelu Zuher’ur-Rijâd se preno-si da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Kada džennetlije uđu u Džennet dočekat će ih meleki sa svakim dobrom i blagodatima. Postaviće im minbere i prostirke. Donijeće im razne vrste hrane i voća. Pa će među njima, pored svih tih bla-godati, postojati zbunjenost. Pa će se Allah obratiti: ‘Moji robovi, kakva je to zbunjenost? Ovo nije kuća zbunjenosti!’ Pa će (dže-nnetlije) odgovoriti: ‘Mi imamo sastanak, čije je vrijeme došlo!’ Uzvišeni Allah će tada melekima narediti: ‘Podignite zastore sa lica njihovih!’ A meleki će na to upitati: ‘Naš Gospodaru, kako da Te vide, a bili su griješnici?’ Pa će Uzviše-ni Allah opet narediti: ‘Podignite zastore! Oni su Me spominjali i na dunjaluku su plakali iz čežnje za susretom sa Mnom!’ Pa će se zastori smaknuti, a kada Ga ugle-daju past će Mu na sedždu. Tada će Uzvišeni Allah reći: ‘Podignite svoje glave, ovo nije kuća činjenja djela, nego kuća počasti.’ Otkrit će im se, na Njemu poznat način, i radosno će im kazati: ‘Neka je na vas selam, Moji robovi! Zadovoljan sam s vama! Jeste li vi zadovoljni sa Mnom?’ A oni će odgovoriti: ‘A kako da ne budemo zadovoljni s Tobom, a dao si nam ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo, niti je ikom, od ljudi, naumpalo?!’“

A na ovo se odnose Njegove rje-či: „Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime.“ (El-Mudžadele, 22.)

I Njegove riječi: „“Mir vama!” – biće riječi Gospodara Milostivog.“ (Ja-Sin, 58.)

El-Kan Dehlevi | HAJATU’S-SAHABE

22

Ibn Džerir bilježi od hazreti Ibn Abbasa da je rekao: - Kada se razbolio Ebu Talib, kod njega je otišla grupa Kurej-

šija, među kojima je bio i Ebu Džehl. Rekli su mu: - Tvoj bratić vrijeđa naše bogove, radi to i radi to i govori to i govori tako. Kada bih poslao nekoga njemu s porukom da presta-ne s tim. Ebu Talib je poslao glasnika i Vje-rovjesnik, a.s., došao je kod njega. Između Kurejšija i Ebu Taliba je bilo prostora koliko za jednog čovjeka. Ibn Abbas priča: - Ebu Džehl, da ga Allah prokune, pobojao se da, ako Poslanik, a.s., sjedne uz Ebu Taliba, da će se Ebu Talibu smekšati srce, pa je skočio i sjeo na to prazno mjesto. Poslanik, a.s., nije našao mjesta do svog amidže, pa je sjeo do vrata. Ebu Talib ga je pitao: - Bratiću! Šta je razlog zbog kojeg se tvoji sunarodnici žale na tebe? Tvrde da im vrijeđaš njihove bogove i da govoriš još štokoješta ružno. Ibn Abbas govori: - Oni su onda zagrajali, pa je Poslanik, a.s., progovorio: - Amidža, hoću od njih da izgovore samo jedno i da zbog toga svi Arapi prihvate njihovu vjeru, a da zbog tog izgovora svi nearapi im plaća-ju glavarinu. Kurejšije su se uznemirili zbog ovoga što su čuli. Neki su rekli: - Zar samo jedna izjava?! Reći ćemo, živio ti otac, i de-set. Onda su pitali: A šta je to? Ebu Talib je pitao: - A koja je to izjava, bratiću? Posla-nik, a.s., rekao je: - La ilahe illellah (Nema boga osim Allaha). Oni su poskakali srditi na noge, počeli otresati svoju odjeću govoreći: Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je, zaista, nešto veoma čudno! (Sad, 5.)

Opominjemvas munjomAbd b. Humejd navodi u svom Musned

od Ibn Ebi Šejbe, a on od Džabira b. Ab-dullaha, r.a., da je rekao: - Kurejšije su se, jednom, okupili i rekli: - Daj da vidimo ko od vas najbolje zna vradžbine, čarolije i poeziju, pa neka ode tom čovjeku koji cijepa našu zajednicu, ništi naš trud i kudi našu vjeru. Neka mu se obrati i neka čeka šta će mu od-govoriti. – Prisutni su rekli: - Ne znamo niko-ga da je sposobniji za taj zadatak od Utbeta b. Rebi’a. – Onda su rekli: - Ebu Velide, idi kod njeg. – Kada je Utbe došao Poslaniku, s.a.v.s., rekao mu je: - Muhammede, da li si ti bolji ili Abdullahova mati? – Poslanik, s.a.v.s., šutio je i nije odgovarao. – Onda ga je pitao: - Muhammede, da li si ti bolji ili Abdulmuttalibova mati? – Poslanik, s.a.v.s., je šutio. – Onda je Utbe nastavio: - Ako tvrdiš da su oni bolji od tebe, onda znaj da su oni obožavali božanstva koja ti kudiš i vrijeđaš. Ako tvrdiš da si ti bolji od njih, onda pričaj kako bismo čuli šta imaš za reći. Allaha mi, nisam vidio gori otpad koji je veća sramota za svoj narod od tebe. Pocijepao si našu za-jednicu, uništio naše zalaganje, mahanisao našoj vjeri, osramotio si nas među ostalim Arapima, tako da oni govore kako u Kurejšu ima neki vračar, neki čarobnjak. Allaha mi, samo čekamo i iščekujemo kada će povikati neka trudnica da se podignemo jedni protiv drugih oružjem, i borimo se do istrebljenja. Čovječe, ako imaš neku potrebu, sakupit ćemo ti toliko imetka da ćeš biti najbogatiji Kurejšija, ako imaš želje za ženama, izaberi

LJUBAV PREMA DA’VI (POZIVU)

23

koje hoćeš žene iz Kurejša i oženit ćemo te s njih deset. – Poslanik, s.a.v.s., upitao je: - Da li si završio? – Utbe je rekao da jeste. Onda je Po-slanik, s.a.v.s., rekao: - Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Ha Mim. Objava je od Milostivog, Sa-milosnog, Knjiga čiji su ajeti jasno izloženi, Kur’an na arapskom jeziku za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena - pa opet većina njih glavu okreće, neće ni da čuje.

“Srca naša su” - govore oni - “pod pokrivačima, daleka od onoga čemu nas ti pozivaš, i mi smo gluhi za to, a između nas i tebe je pregra-da, pa ti radi, i mi ćemo raditi.” Reci: “Ja sam čovjek kao i vi, samo - meni se objavljuje da je vaš Bog samo jedan Bog, zato se Njemu iskreno klanjajte i od Njega oprosta tražite! A teško onima koji Njemu druge ravnim smatraju, koji zekat ne daju i koji u onaj svijet ne vjeruju! One koji vjeruju i dobra djela čine zbilja čeka nagrada neprekidna.” Reci: “Zar, zaista, nećete da vjerujete u Onoga koji je u dva vremenska razdoblja Zemlju stvorio - i još Mu druge rav-nim smatrate? To je Gospodar svje-tova!” On je nepomična brda po njoj stvorio i blagoslovljenom je učinio i proizvode njezine na njoj odredio, sve to u četiri vremenska razdoblja - ovo je objašnjenje za one koji pi-taju, zatim se nebeskim visinama uputio dok je nebo još maglina bilo, pa njemu i Zemlji rekao: “Pojavite se milom ili silom!” - “Pojavljujemo se drage volje!” - odgovorili su, pa ih u dva vremenska razdoblja, kao sedam nebesa, stvorio, i odredio šta će se u svakom nebu nalaziti. A nebo najbliže sjajnim zvijezdama smo ukrasili i nada njim Mi bdijemo. To je odredba Silnoga i Sveznaju-

ćega. A ako glave okrenu, ti reci: “Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda” (Fussilet, 1-13.) – Pa je Utbe rekao: - Dovoljno je. Zar nemaš ništa osim ovoga? – Poslanik, s.a.v.s., rekao je da nema više šta dodati. – Utbe se vratio Kurejšijama i oni su ga pitali: - Šta ima s tobom? – On im je rekao: - Nisam ostavio ništa što sam mislio da biste mu mogli prigovoriti, a da mu to nisam spomenuo. – Oni su pitali: - Pa da li ti je odgovorio? – On reče: - Jeste. Tako mi onih kojima se iskreno predajemo, nisam razumio ništa od onog što mi je pričao, osim da vas upozorava na munju koja je zadesila Ad i Semud. – Oni rekoše: - Teško tebi! Čovjek ti govorio arap-skim jezikom a ti ne znaš šta ti je rekao?! – On reče: - Ne, Allaha mi, nisam razumio ništa drugo od onog što mi je rekao osim da spominje munju.

Buhari bilježi od Sehla b. Sa’da r.a. da je Poslanik, s.a.v.s., rekao na Dan Hajbera: - Ovu zastavu ću, su-tra, dati čovjeku pod čijom koman-dom će Allah dati pobjedu. On voli Allaha i Poslanika, s.a.v.s., i njega vole Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., – Ljudi su čitavu noć razmišljali i ra-spravljali ko je taj čovjek. Kada je svanulo, ljudi su otišli Poslaniku, s.a.v.s., i svaki od njih se nadao da će on biti taj kome će predati za-stavu. – Poslanik, s.a.v.s., pitao je: - Gdje je Ali b. Ebi Talib? – Prisutni su rekli: - Allahov poslaniče, on se žali na bol u očima. – Poslanik, s.a.v.s., poslao je po njega, a onda pljucnuo pljuvačku u Alijine oči i zamolio Alla-ha da ga ozdravi. Ali je osjetio po-boljšanje kao da nikada nije ni imao problema. Poslanik, s.a.v.s., dao mu je zastavu, pa je Ali rekao: - Allahov

24

poslaniče, borit ću se protiv njih sve dok ne budu kao i mi. – Poslanik, s.a.v.s., rekao je: - Kreni polahko i oprezno sve dok im ne dođeš na domet glasa. Pozovi ih u islam i reci im šta im je obaveza spram Allaha. Allaha mi, da Allah preko tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego da imaš ogromno bogatstvo. 1

Zašto ga ubjeđuješIbn Sa’d, 4/137, bilježi od Mikda-

da b. Amra da je rekao: - Zarobio sam Hakema b. Kisana, pa je naš zapovjednik htio da ga ubije, a ja sam rekao: - Ostavi ga. Odvest ćemo ga Poslaniku, s.a.v.s., Odveli smo ga Poslaniku, s.a.v.s., i Posla-nik, s.a.v.s., ga je pozvao u islam. Ovaj je oklijevao, pa je Omer rekao: - Zašto ga ubjeđuješ toliko, Allahov poslaniče? Allaha mi, ovaj neće ni-kada primiti islam. Pusti me da ga pogubim i da ode u svoje grozno prebivalište. – Vjerovjesnik, s.a.v.s., se nije htio okrenuti Omeru sve dok Hakem nije primio islam. Omer je tada rekao: - Čim sam vidio da je primio islam, obuzele su me misli o svemu što sam uradio i što me još čeka, pa sam samom sebi rekao: - Kako sam se mogao usprotiviti Vjerovjesniku, s.a.v.s., za nešto što je njemu poznatije nego meni?! – Onda sam sebi rekao: - Time sam želio samo dobro i radi Allaha i radi Poslanika, s.a.v.s. – Omer je kasnije pričao: - Allaha mi, primio je islam i pokazao se kao dobar musliman. Borio se na Allahovom putu sve dok nije poginuo kao šehid kod Bi’ru me’ûne, a Poslanik, s.a.v.s. bio je zadovoljan s njim i on je Džennetlija.

1 Slično ovome bilježi i Muslim, 2/279.

Taberani bilježi od hazreti Ibn Abbasa da je rekao: - Poslanik, s.a.v.s., poslao je poruku Vahšij-ju b. Harbu, ubici hazreti Hamze, i pozvao ga u islam. Vahšijj mu je odgovorio: - Muhammede, kako me možeš zvati u islam, a tvrdiš da će onaj koji je ubio, počinio širk ili blud, biti bačen u patnju i bit će mu kazna udvostručena i u njoj će zauvijek po-nižen ostati, a ja sam sve to radio?! Da li imaš za mene neko opravda-nje? – Onda je Allah objavio: ali oni-ma koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je; (Sura Furkan, 70.) – Onda je Vahšijj rekao: - Mu-hammede, ovo je žestok uvjet: Osim onima koji se pokaju, uzvjeruju i do-bra djela čine. Moguće da ne mogu biti takav. – Onda je Allah objavio: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Alla-hu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki. (Sura Nisa, 48.) – Tada je Vah-šijj rekao: - Muhammede, ovo je tek poslije (Allahove) volje, a ja ne znam da li će mi biti oprošteno ili neće. Ima li još nečega? – Onda je Allah objavio: Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gu-bite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Sura Zumer, 53.) – Tada je Vahšijj rekao: - Ovo je to. – Primio je islam, pa su ljudi rekli: - Allahov poslaniče, i mi smo činili ono što je činio i Vahšijj? – Poslanik, s.a.v.s., rekao je: - To se odnosi na sve mu-slimane. 2

2 Hejsemi, 7/100.

Možda bi se pokajaoMalik, Šafija, Abdurrezzak, Ebu

Ubejd u Garib i Bejheki, str. 207., bilježe od Abdurrahmana Karija da je rekao: - Omeru je došao je-dan glasnik od Ebu Musaa, pa ga je Omer pitao o ljudima i on mu je rekao. Onda ga je pitao: - Da li ima kakvih novosti iz tih udaljenih kraje-va? – On mu je rekao: - Ima, čovjek je postao nevjernik nakon što je bio musliman. – Omer je pitao: - I šta ste uradili s njim? – Čovjek mu je rekao: - Izveli smo ga na stratište i pogubili. – Omer je pitao: - A da li ste ga držali u zatvoru tri dana, svaki dan mu davali komad hljeba i tražili od njega da se pokaje? Možda bi se pokajao i povratio Allahu. Allahu moj, nisam bio prisutan tom činu, nisam naredio da se tako uradi i nisam bio zadovoljan kada sam to čuo!

Bejheki, Ibn Munzir i Hakim bi-lježe od Ebu Imrana Džunija da je rekao: - Omer je prolazio pored nekog svećenika. Neko je pozvao svećenika i rekao mu: - Ovo je emi-ru-l-mu’minin. – Pojavio se čovjek na kojem se ogledalo isposništvo, trud i nemaština. Kada ga je Omer vidio, zaplakao je. Neko mu je re-kao: - On je kršćanin?! – Omer je rekao: - Znam, ali ga sažaljevam. Naumpale su mi Allahove riječi: pre-morena, napaćena u vatri užarenoj pržiti, (Sura Gašije, 3,4.) Žao mi je njegova truda i zamora, a bit će u Džehennemu. 3

3 Ovako je u Kenzu-l-’ummal, 1/175.

25

ZADOVOLJSTVOŽivot me je naučioda sve njegove oblikeu zadovoljstvu primam,vidio sam kako zadovoljstvoublažava moje teretei na tegobe zavjesu baca,a onaj ko je zadovoljstvom inspirisan,nikad zavidnik nije,niti kori mnogo,zadovoljan sam s onim što mi Allah propisai zahvalu veliku izražavam moju,svakom kategorijom ljudi sam zadovoljanopak ili plemenit bio, zla opakog se ne bojima od plemenita ne tražim ništa,Allah mi je srce raširio pa za ljubav i dobrotu ne tražim zamjenu,u mom srcu svaki gost ima mjesta,pa bio on prijatan ili težak.

(Muhammed Mustafa Himam)

26

Ashabisa Sofe

Habbâb ibn El-Erett, r.a., je islam prihvatio šesti, pa se za njega govorilo da je jedno vrijeme bio ‘šestina islama’. Mno-go je bio mučen zbog svoje vjere. Njegova gazdarica, Um Enmar, koja ga je kupila na pijaci robova u Mekki, uzimala bi željeznu šipku koju bi užarila na kovačkom mijehu, pa bi mu tom šipkom pritiskala glavu sve dok ne bi počela da gori i dok ne bi izgubio svijest. Bio je od prvih muhadžira. Mnogo je plakao. Jedinu utjehu nalazio je u spominjanju Allaha Uzvi-šenog, družeći se s Allahovim Miljenikom, a.s., i siromašnim vjernicima sa Sofe (medinske džamije) poput Ammara, Bilala i Suhejba. Habbab, r.a., je ispričao: ‘Došli su El-Akra b. Habis et-Tejmi i Ujejne b. Hisn el-Fezari i zatekli Vjerovjesnika, a.s., kako sjedi sa Ammarom, Suhejbom, Bilalom, Habbabom i drugim siromašnim vjernicima. Pošto su ih vidjeli, odvojili se od njih i rekli Allahovom Poslaniku, a.s.: ‘Arapske delega-cije ti dolaze! Stidimo se da nas Arapi vide kako sjedimo s ovim robovima. Kada ti dođemo udalji ih od nas!’ Allahov Poslanik, a.s., reče: ‘Da.’ ‘Potpiši onda ugovor za to!’, reko-še. Potom Allahov Poslanik, a.s., zatraži papir i zovnu Aliju, r.a., da piše – a mi smo sjedili sa strane – kad dođe Džibril i donese ajete: “I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i na-večer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio. I tako Mi jedne drugima iskušavamo da bi nevjernici rekli: “Zar su to oni kojima je Allah, između nas, milost ukazao?” – A zar Allah dobro ne poznaje one koji su zahvalni! A kada ti dođu oni koji u riječi Naše vjeruju, ti reci: “Mir vama!’’...’ (el-En’am, 52.-54.)

Tada Allahov Poslanik, a.s., baci papir i pozva nas, pa kada smo mu prišli, reče nam: ‘Mir vama!’ Potom smo mu se približili toliko da smo svoja koljena naslonuli uz njego-va. Tako je Allahov Poslanik, a.s., često sjedio s nama, pa jednom kada je trebao da ide i da nas ostavi Uzvišeni Allah je objavio: ‘Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zaslu-že, i ne skidaj očiju svojih s njih...’ (el-Kehf, 28.)

Poslije toga, kada bismo sjedili s Allahovim Poslanikom, a.s., i kada bi došlo vrijeme da ide, mi bismo prvi ustajali i od-lazili, jer on bi čvrsto bio uz nas sve dok ne bismo prvi otišli.’

(Ashabi sa sofe medinske džamije, Ebu Nuajm el-Isfaha-ni, 33.-34.)

HILJADU I JEDNA KAP

27

Ebu Sa’lebeEl-Hašeni, r.a.

Ebu Sa’lebe El-Hašeni, r.a., je bio jedan od onih koji su većinu vremena provodili u ibadetu. Među onima koji su bo-ravili na Sofi (medinske džamije) on je imao izuzetan ugled i utjecaj. Noći je provodio klanjajući nafile.

Ebu Umejje eš-Ša’bani je otišao do Ebu Sa’lebe, r.a., i upitao ga: ‘Ebu Sa’lebe, šta kažeš o ajetu: ‘O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!’ (el-Maide, 105.), pa je rekao: ‘Tako mi Alla-ha pitao sam o njemu onog ko je obaviješten, pitao sam o njemu Allahovog Poslanika, a.s., pa je rekao: ‘Naređujte do-bro i međusobno sprečavajte zlo, sve dok ne vidiš kako se škrtosti pokorava, strast slijedi, ovom svijetu daje prednost i kako je svako opčinjen svojim mišljenjem. Tada se brini o sebi, a ostavi se svijeta, jer iza vas dolaze dani u kojima će strpljivost biti poput držanja žeravice. Ko u tim danima bude strpljiv imat će nagradu koju imaju pedesetorica koja rade djela poput njihovih djela.’ Upitao sam: ‘Allahov Poslaniče, nagradu pedesetorice od njih?’ ‘Ne, nego nagradu pedese-torice od vas!’, odgovorio je Allahov poslanik, a.s.

Ebu Sa’lebe, r.a., je ispričao: ‘Allahov Poslanik, a.s., do-šao je iz bitke pa je otišao u džamiju i klanjao dva rekata. Potom je izašao i otišao do Fatime, r.a., koju je običavao posjećivati prije svojih žena. Fatima, r.a., ga je dočekala i po-čela je plačući ljubiti njegovo lice i oči. Allahov Poslanik, a.s., je upita: ‘Šta te je rasplakalo?’ ‘Vidim da ti se boja promjeni-la’, reče. ‘Fatima, zaista je Uzvišeni Allah poslao tvog oca s takvom zapovjedi da neće ostati na Zemlji kuća ni od gline niti od krzna a da sa mnom u nju neće ući ili dostojanstvo ili poniženost, sve dokle noć dopire’, reče.

Ebu Sa’lebe, r.a., je govorio: ‘Nadam se da me Uzvišeni Allah neće daviti kao što vidim da se prilikom smrti vi davite. Kada je jedne noći klanjao nafilu, uzeta mu je duša dok je još bio na sedždi. Njegova kćerka je primijetila da joj je otac preselio. U strahu je skočila iz postelje i zovnula majku: ‘Gdje je moj otac?’ ‘Na svojoj musalli!’, odgovorila je majka. Potom ga je zovnula, ali on se nije odazvao. Pokušala je probuditi ga, ali je on ostao na sedždi. Kada ga je pomjerila strovalio se mrtav na stranu.

(Ashabi sa sofe medinske džamije, Ebu Nuajm el-Isfaha-ni, 19.-20.)

Živimrtvaci

Huzejfe ibn el-Jeman, r.a., je bio stručnjak u oblasti ha-disa, i to onih koji govore o neredima i smutnjama (el-fiten).

Bio je Poslanikov, a.s., obavještajac. Povjerenik ovog ummeta, povjerena su mu imena munafika (dvoličnjaka). U vrijeme Bitke na Hendeku, u noći velike oluje, donio je vi-jest o Kurejšijama. Pitao je Allahovog Poslanika, a.s., o zlu, mahanama i grijesima kako bi ih se mogao čuvati. Iz ljubavi prema zuhdu, bogobojaznosti i znanju mnogo se družio s onima koji su isto posjedovali, sa stanovnicima Sofe, pa se iz tog razloga i svrstava među njih.

Huzejfe ibn el-Jeman, r.a., je rekao: ‘Smutnja (fitna) se izlaže srcima, pa u koje se srce ulije na njemu se pojavi crna tačka, a koje srce je odbije na njemu se pojavi bijela tačka. Onaj, od vas, koji želi znati je li ga pogodila smutnja ili nije, neka pogleda, ako smatra da je haram ono što je halal ili da je halal ono što je haram, njega je pogodila smutnja!’

Još je rekao: ‘Nemojte stajati na mjestima smutnji! Pa su ga pitali: ‘A koja su to mjesta smutnji, o Ebu Abdillahu?’ Odgovorio je: ‘Vrata namjesnika! Neko od vas uđe kod na-mjesnika pa za njegovu laž posvjedoči da je istina i opiše ga onakvim kakav on nije!’

Također je kazao: ‘O ljudi, zar me nećete pitati?! Ljudi su pitali Allahovog Poslanika, a.s., o dobru, a ja sam ga pitao o zlu. Zar me nećete pitati o živim mrtvacima?! Uzvišeni Allah poslao je Muhammeda, a.s., pa je on pozvao ljude iz za-blude u uputu, iz nevjerstva u vjerovanje. Odazvao se onaj ko se odazvao, tako je istinom oživio onaj ko je bio mrtav, a neistinom je umro onaj ko je bio živ.

Zatim je prestalo vjerovjesništvo, a došao hilafet po uzoru na njega. Potom će doći nepravedna vlast. Onaj ko bude sr-cem negirao nepravdu i sprečavao je rukom i jezikom, takav je upotpunio istinu.

Onaj ko je bude negirao srcem i sprečavao jezikom, a ne i rukom, taj je ostavio ogranak istine.

Ko je bude negirao srcem, a ne bude je sprečavao ru-kom, niti jezikom, on je ostavio dva ogranka istine.

A onaj, pak, koji je ne bude negirao srcem, niti je bude sprečavao rukom niti jezikom, pa on je živi mrtvac!’

(Ashabi sa sofe medinske džamije, Ebu Nuajm el-Isfaha-ni, 27.-28.)

Ibn Adžîbe el-Haseni | EL-BAHRU’L-MEDID

28

Povod objave ove sure: Mnogobošci su rekli: „Opiši nam, Muhammede, svog Gospodara! Je li On od zlata ili od srebra ili od topaza ili od safira!“ Pa je objavljena ova sura.1 A Židovi su rekli: „Opiši nam svog Gospo-dara i reci nam o Njegovom porijeklu, jer On je Sebe u Tevratu opisao i naveo Svoje porijeklo!“. Allahov Poslanik, a.s., se na ove njihove riječi zatresao i pao u nesvijest. Potom se Džibril spustio s ovom surom. Uzvišeni Allah kaže:

1. Reci: On je Allah – jedan!

On je jedini dostojan obožavanja. Njegovo posto-janje je neovisno i On posjeduje savršena svojstva. Jedan (ehad) Koji nema sudruga u Svome Biću, niti u svojstvima, a niti u djelima. On se dijeli, nije od di-jelova. Ništa Ga ne obuhvata niti Ga iko može dose-gnuti. Prvi, bez početka. Zadnji, bez kraja. Vidljivi, tako da svako Njime može biti upoznat. Nevidljivi, u svom pojavljivanju za svakoga.

Njegov opis jednoćom (vahdanijjet) ima tri značenja.

Prvo: da je Jedan i da ne postoji drugi, pa je to ne-gacija broja.

1 Safvetu’t-Tefasir, es-Sabuni, III/620

Drugo: da je Jedan Kojem nema slična, niti druga.

I treće: da je Jedan Koji se ne dijeli, nije djeljiv na sastavne elemente.

Međutim, ovdje se prevashodno želi negirati posto-janje sudruga (šerika), jer je upitanju odgovor mnogo-bošcima.2

2. Allah je Utočište svakom!

‘Samed’ je Onaj kome se utiče i obraća u potrebama. On je neovisan od svakoga, a o Njemu svako ovisi, i to apsolutno u svakom momentu. Jer, nema postojanja ničemu osim s Njim! Ili: On je stalni, vječni, Koji uvjek postoji i Koji će zauvijek postojati. Ili: On čini ono što hoće i sudi kako želi. On hrani, a sam niti jede niti pije. Ili: On nema unutrice niti šupljina.

Uzvišeno ime ‘Allah’ se ponavlja u ova dva ajeta čime se želi reći da onaj ko nije opisan ovakvim opisi-ma ne zaslužuje i nije dostojan božanstva. A ponavlja se i zbog toga kako bi se osjetila slast pri Njegovom spominjanju.

Tako je u ovoj suri prvo objašnjeno Njegovo božan-

2 Kitabu’t-Teshil, Ibn Džuzejj, IV/223

Sura EL-IHLAS (iskrenost)U ime Allaha, Milostivog, SamilosnogReci: “On je Allah – jedan!Allah je Utočište svakom!Nije rodio i rođen nije,i niko Mu ravan nije!”

29

stvo (uluhijjet), koje povlači za sobom sva savršena svojstva. Potom Njegova jednoća (ehadijjet), koja zna-či čistoću od bilo kakve primjese broja ili sastavljenosti od dijelova, u bilo kakvim oblicima. A zatim Njegovo stalno pružanje utočišta (samedijjet) koje označava Njegovu neovisnost od svakoga, a ovisnost svega i svačega o Njemu, u postojanju, trajanju i apsolutno svim stanjima, čime se potvrđuje istina i u isto vrijeme ljudi upućuju na vezivanje za Njegov samedijjet.

3. Nije rodio i rođen nije

Nije rodio, tj. nema potomstva, čime se odgovara mnogobošcima i ukazuje na njihovo pogrešno vjero-vanje u vezi s melekima i Mesihom (Isaom), a.s. Zbog toga je izraz došao u obliku prošlog vremena (lem je-lid), tj. od Njega nije postalo dijete. On ne potrebuje pomoćnika niti nasljednika, jer On nema nikakve potre-be pošto je ‘Samed’ i apsolutno neovisan.

I rođen nije, tj. nije rođen ni iz čega, jer se za Njega ne može vezati nepostojanje, ni prije niti poslije.

4. i niko Mu ravan nije!

Niko Mu ne sliči, niti parira, poput žene ili tome slič-no. Riječi: ‘i niko Mu’ su došle prije riječi: ‘ravan nije’, jer je cilj istaći nepostojanje jednakosti spram Njegove Uzvišene Biti.

Vrijednosttrećine Kur’anaU hadisu je navedeno da sura Ihlas ima vrijednost

trećine Kur’ana. Jer, ciljevi Kur’ana se svode na osnov-na tri: vjerovanje, propise i kazivanja. A ova sura obu-hvata ispravno vjerovanje, za onoga ko je dobro pro-uči. Poslanik, a.s., je rekao: „Sedam nebesa i sedam zemlja su utemeljene na ‘Kul-hu-vallahu ehad’“, tj. nebesa i zemlje su stvorene da budu dokazima Njego-ve jednoće i spoznaje Njegovog Bića, o čemu govori ova plemenita sura.

Prenosi se da je Poslanik, a.s., čuo nekog čovjeka koji je učio ovi suru, pa je rekao: „Obavezuje!“ Na pi-tanje šta obavezuje, rekao je: „Džennet!“

Jedan čovjek se požalio Poslaniku, a.s., na neima-štinu i teškoću života, pa mu je Poslanik, a.s., preporu-čio: „Kada uđeš u svoju kuću nazovi selam ako neko u njoj bude, a ako nikoga ne bude pa donesi selam

na mene i prouči ‘Kul-hu-vallahu ehad’!“ Nakon što je čovjek tako postupio, Allah mu je uvećao nafaku to-liko da je bilo dovoljno i njegovim komšijama.

Sûfî – tefsirOva sura sadržava ‘tevhid odličnika’, tj. tevhid po-

sjednika viđenja (ehli’l-ijan), kao i ‘općeniti tevhid’ tj. tevhid posjednika dokaza (ehli’l-burhan).

Tevhid odličnika ima dva stupnja:

-stupanj tajni Allahove moći i

-stupanj svjetala Allahovog carstva.

Riječ ‘Huve’ (On) ukazuje na stupanj prefinjenih te-meljnih tajni koje potiču iz Allahove moći.

Ime Allah ukazuje na stupanj gustih svjetala koja iz-bijaju iz mora Allahove moći; jer je suština osvjedoče-nja: ugušćavanje prefinjenog, dok je suština viđenja: profinjavanje gustoga. Zato je viđenje suptilnije.

El-Kušejri je rekao: „Uzvišeni se otkriva tajnama (esrar) sa imenom On (Hu), dušama (ervah) se otkriva imenom Allah, srcima (kulub) se otkriva imenom Ehad, a nefsovima se otkriva sa ostatkom sure.“

Rečeno je: zaljubljenicima se otkriva imenom On (Hu), onima koji istinski nose jedinstvo sa imenom Allah, arifima sa Ehad, a učenjacima sa ostatkom sure.

Et-Taberani bilježi: „Melek Džebrail se pojavio Posla-niku, a.s., dok je bio na Tebuku i rekao mu: ‘Allahov Poslaniče, u Medini je umro Muavija bin el-Muzeni, r.a.! Želiš li da ti smotam zemlju pa da mu klanjaš dženazu?’ ‘Da’, odgovorio je Poslanik, a.s. Potom je Džibril uda-rio svojim krilom o zemlju. Poslanik, a.s., mu je klanjao dženazu, a bila su prisutna dva saffa meleka. U sva-kom saffu je bilo 70.000 meleka. Potom ga je vratio. Na Poslanikov, a.s., upit: ‘Čime je to zaslužio?’. Džibril mu je dogovorio: ‘Time što je volio Kul hu vallahu ehad! Učio je ovu suru i kada bi odlazio i kada bi dolazio i stojeći i sjedeći i u svakom stanju.’“

Ova sura se naziva Ihlas (čistoća) i zbog toga što se u njoj ne spominje ni dunjaluk ni ahiret. A El-Hanefi je rekao: „Ova sura je ihlas/čistoća zato što ona onoga ko je uči čisti od ahiretskih strahota, smrtnih agonija i kaburskih tmina.“ (Ruhu’l-Bejan)

Hazreti Alija r.a. | PISMO PRIJATELJU

30

Od roditelja smrtnika koji je uvidio teškoće vreme-na i koji mu se predao i

koji nastanjuje mezaristan – sinu koji čezne za onim što se ne može do-stići, koji hodi putem onih što nesta-doše, koji je podložan bolesti, koji je zatočenik vremena, žrtva tegoba, rob dunjaluka, zatočenik smrti, sa-veznik briga i jada, i meta nedaća.

Ovaj svijet se okrenuo od mene, vrijeme me napalo, a onaj svijet mi se približio, pa se zato sada ne sje-ćam ničega osim sebe. Ostavim li tuđe brige i pozabavim li se samo svojima, tad me razum pozove na zaštitu od mojih želja. Zaista to pročišćava i uozbiljuje pa me vodi tamo gdje nema igre, vodi me ka Istini nenatrunjenoj lažima. Ti si dio mene, tačnije - ti si ja. Ako te šta zadesi – zadesilo je i mene i zato ti

pišem savjete koji su sredstvo tra-ženja pomoći.

Sinko, oporučujem ti da se bojiš Allaha i da se držiš Njegovih odred-bi. Neka se tvoje srce uvijek sjeća Njega i uvijek se drži Njegova užeta. Nijedna tvoja veza ne smije biti jača od tvoje veze sa Njim, a kako bi i mogla ako se držiš Njegova užeta.

Osvijetli svoje srce namazom, umiri ga sustezanjem od požuda, ojačaj ga čvrstom vjerom, obasjaj ga mudrošću, učini ga poniznim sje-ćajući se smrti, ukaži mu na sve ne-sreće, obavijesti ga o snazi vreme-na, pričaj mu o drevnim narodima i o onome što ih je zadesilo. Prohodaj po njihovim naseljima i pitaj ruševi-ne šta su im narodi činili, kuda su otišli i gdje su sada. Shvatit ćeš da su otišli od prijatelja i rodbine i da

sada borave u grobovima, a i ti ćeš uskoro tamo dospjeti. Ispravi svoje pogreške i ne prodaji budući svijet za ovaj. Ne raspravljaj o onome što ne znaš i kloni se bespotrebna go-vora. Ne hodi stazom kojom bi mo-gao zastraniti i drži se sigurna puta.

Budeš li naređivao dobro, bit ćeš među dobrima. Odvraćaj od zla ru-kom i riječima i bježi od onih koji čine zlo. Iskreno se bori na Allaho-vom putu i neka te ništa od toga ne odvrati. Uvijek budi na strani istine pa ma kakvoj opasnosti se radi toga morao izložiti i stalno se štiti vjerom.

Allahu se predaj u svim svojim poslovima pa ćeš uvijek biti u snaž-noj tvrđavi. Kad god tražiš, traži od Allaha jer je On Vlasnik svega. Traži samo ono što je dobro. Nipošto ne zaboravi ovu moju oporuku, jer je

Hazreti Alijina oporuka sinu Hasanu

31

najbolji govor onaj koji je koristan. Nikakva dobra nema u znanju koje nije korisno, pa je onda neopravda-no takvo znanje stjecati.

Shvatih da sam ostario i osla-bio, pa požurih sa oporukom prije nego me smrt spriječi da ti iznesem ono što je u mom srcu, ili mi pamet strada kao što mi je stradalo tijelo i prije nego li tebe savlada strast i svijet ovaj koji te čini tvrdoglavom devom. Srce mladića je kao neo-brađena zemlja pa prima sve što se posije. Zato te želim odgojiti prije nego ti srce postane tvrdo, a tvoj um zauzet, dok si spreman primiti tuđa iskustva. Tako te želim poštediti teš-koća sticanja iskustava i mukotrpnih pokušaja. Tako ćeš saznati ono što smo mi iskusili, a biće ti jasno i ono što nama možda i nije bilo.

Znaj, sinak, da sam promišljao o djelima onih prije mene. Idući njihovom stazama, postao sam po-put njih, kao da sam sa njima živio. Zato mogu razlučiti čisto od prlja-vog, korisno od štetnog. Iznijet ću ti najbolje od toga svega. Kao pravi roditelj, kanim te poučiti u vrijeme kad si uznapredovao, dok ti je čist nijet i srce tvoje dok je čisto. Mislio sam da treba započeti s podukom o Knjizi Allaha Silnog, odredbama i propisima islama, kao i onome što On zabranjuje i naređuje. Radi tebe, ne želim ići dalje od toga. Bojim se da ne zapadneš u nejasnoće kao što su drugi zapali slijedeći svoje strasti i mišljenje svoje. Ne želim da tako budeš opominjan, pa te kanim ojačati pošto si sada u stanju koje bi te možda moglo odvesti u propast. Nadam se da će ti Allah podariti raz-boritost i da će pročistiti nijete tvoje. Zbog toga ti ostavljam ovu oporuku koju trebaš smatrati obavezom.

Ne čini nikakve omaške u izvrša-vanju svojih obaveza i uvijek hodi stopama dobrih ljudi iz svoje porodi-ce. Kako god ti vodiš računa o sebi danas, tako su i oni vodili računa o sebi jučer. Tako su oni opstali na pravom putu.

Ukoliko se odlučiš slijediti svoj vlastiti put i stjecati iskustva kao što su i tvoji preci činili, tad to čini sa učenjem i mudrošću, a ne pa-danjem u sumnje i zalaženjem u rasprave. Prije nego se upustiš u takvo što, zatraži podršku Allaho-vu. Ne ulazi u tu dolinu prije nego li se uvjeriš da ti je srce prijemčivo i mišljenje zrelo i da je tvoj um spo-soban razlučiti dobro od zla. Bez ovih preduslova, zapast ćeš u mrak i sigurno ćeš zalutati. Tragalac za istinom nikada ne smije skrenuti sa pravog puta, ne smiju ga obuzimati nikakve sumnje i ne smije tek gaziti zemlju kao što to čini slijepa deva.

Sinko! Znaj da je Gospodar ži-vota podjednako i Gospodar smrti i da On oživljava i umrtvljuje kao što daje bolest i liječi. On te kuša teškoćama, ali je On tvoje konačno sklonište. Nipošto nemoj pasti na Njegovim iskušenjima. Ovaj svijet postoji i opstoji onako kako je On odredio, a čovjek će biti nagrađen onoliko koliko bude kušan i kolikim mukama bude izvrgavan. Konačna nagrada će biti na budućem svijetu o kome ništa ne znamo.

Sinko! Ukoliko nešto od ovoga ne razumiješ, ne odbacuj to jer je po srijedi tvoje neznanje. Rođen si ne-znan pa si uzaznao. Mnogo je toga što ne znaš, oko čega se kolebaš i što te zbunjuje. Vremenom, sve to spoznaš. Zato se drži Stvoritelja i Davatelja opskrbe i Onog Koji te uči-nio potpunim. Njemu robuj, za Njim

čezni i Njega se boj. Sinko moj! Znaj da niko nije donio znanja o Allahu kao što je Njegov Poslanik, neka je na njega blagoslov. Zato, neka ti on onda bude vodič i sredstvo spasa.

Sinko! Kad bi postojala kakva bo-žanstva osim Allah, njihovi poslanici bi opet dolazili i uspostavljali njiho-ve zakone. Ali, nema nikakvog boga osim Allaha, Jednog, Jedinog. On nema nikakvog partnera, On postoji oduvijek i postojaće zauvijek. On je Prvi i Posljednji, nema On ni početka ni kraja, Svemoćan je i Sveznajući. Zato Mu ponizno robuj i znaj da je naredio sve samo dobro i zabranio sve samo zlo.

Sinak! Opisao sam ti prirodu ovo-ga svijeta i njegovu prolaznost. Zato upravi svoje napore i svoje misli s tim u skladu. Oni koji shvataju ovaj svijet su poput onih koji bježe iz mr-skih neplodnih krajeva ka plodnim ravnicama. I ne pada im teško što na tom putu trpe teškoće, razdvo-jenost od prijatelja i hranu opora okusa. Svaki njihov korak ih čini bližim njihovom cilju. Ljubitelji ovog svijeta su poput onih koji su živjeli u bogatim i plodnim krajevima, pa putuju ka pustinji i bijedi. Njima je tako teško i mrsko napustiti mjesto blagostanja i iznenada dospjeti u mjesto ka kojem putuju. Njihov kraj će biti tragičan.

Sinko! Učini sebe mjerilom u stvarima koje su između tebe i dru-gih. Što želiš sebi, želi i drugima, a što mrziš sebi, mrzi i drugima. Ako ne želiš biti tlačen, onda ni sam ne budi tlačitelj. Tretiraj druge onako kako i sam želiš biti tretiran. Ne go-vori o čemu nemaš dovoljno znanja i ne govori o drugima što ne bi volio čuti o sebi... Nastavlja se...

GOVOR STANJA

32

Stepenice...Prema predaji Hazreti Hâdže Alauddina, Ha-

zreti Šah-i Nakšibend je pokazivao beskrajnu samilost prema muridima (učenicima) i preno-sio im svu dobrotu kojom je i sam bio poča-šćen od Uzvišenog Allaha. Učio ih je visokoj susretljivosti i govorio im: ‘Ako vam, dok tražite da vam izađem u susret radi dospijevanja do Uzvišenog Allaha, noge ne dođu do moje gla-ve, pa čak i ne pređu, neću vam halaliti’. Kao što se prema riječima Hazreti Šah-i Nakšiben-da da razumjeti, muršid (duhovni vođa) na sva-kom koraku svojim muridima treba da služi kao stepenica koja ih uzdiže do Allaha.

(Šah-i Nakšibend, ŠEJH AHMED B. IBRA-HIM ES-SIDDIKKI EL-MALIKI)

Izvor grijehaHazreti Ataullah El-Isken-

deri kaže ovako:

- Izvor svih grijeha, nepa-žnji i požuda je vrijeme kada je čovjek zadovoljan sa svo-jim nefsom. Kada ti se ne dopada i ne hvališ svoj nefs, sve ljepote će iz tebe izvi-rati. Zato, bolje je družiti se sa onim koji nije zadovoljan sa svojim nefsom, nego sa onim koji je učen, ali je za-dovoljan svojim nefsom.

(Ikazu’l-himem fi šerhi’l-hikem, IBN ADŽIBE EL-HA-SENI)

Slušanje ušima dušePrema predaji Hazreti Hâdže Alauddina, Hazreti Šah-i Nakšibend je

ispričao ovo:

- U početnom periodu potrage, kada bih vidio dvoje ljudi kako pri-čaju, slušao bi ih ušima duše. Ako pričaju o Uzvišenom Allahu, bilo bi mi milo. Ali, ako pričaju o nečemu drugom osim o Uzvišenom Allahu, ražalostio bi se i odmah se udaljio s tog mjesta.

(Šah-i Nakšibend, ŠEJH AHMED B. IBRAHIM ES-SIDDIKKI EL-MA-LIKI)

Murad i ma'šukJedan zât koji je Gavsove, k.s., halove, ponašanja

i svojstva dobro poznavao je rekao: „On je Uzviše-

nog Hakka murâd (želja) i ma'šûk (jako voljeni)!“

Sljedeći stih Imama Rabbanija, k.s., vrlo lijepo

objašnjava njegovo mubarek stanje:

Ma'šûkov ašk je tajanstven, skriven

A šikov ašk je glasan, javan

Ašk âšikovo tijelo topi

Dok ašk ma'šûka razvedrava

(Sejjid Abdulhakîm Gavs-i Bilvanisi, A. SALAHUD-

DIN KINACI)

Zar nije znao ...Zar faraon nije znao da on nije Gospodar?! Naravno da je znao, ali

nažalost, poslušao je svoga nefsa (ega). Faraon je poticao od siro-mašnih ljudi. Otac mu je bio čoban, a on je bio stražar. Jedne noći su bili poubijani vladarevi odani ljudi. Tada je faraon zauzeo prijestolje. Nefs mu se jako osilio, i kao rezultat toga pogodile su ga velike ne-sreće. Zato neka svako razmisli, koja je njegova vrijednost naspram Allahove veličine. Dovoljno je da pogleda od čega je stvoren...

(Kako voljeti Allaha, DR. AHMED ČAGIL)

GOVOR STANJA

33

Hadis Vjerovjesnik, a.s., je rekao:

„Znaj za Allaha u obilju i kad si miran i bez problema,

Allah će za tebe znati kada si u nevolji!“

Hasanova, r.a., velikodušnostPrenosi se da je jedan hizmećar stajao pored Hasana, sina Alijinog, r.a., dok je ovaj bio sa svojim

gostima za sofrom. U jednom momentu se zdjela iz hizmećareve ruke prevrnu i ono što bi u njoj po-prska Hasana, r.a., koji tada reče: „‘I koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju’, već sam ti oprostio.“ Hizmećar doda: ‘A Allah voli one koji dobra djela čine’, na što Hasan, r.a., uzvrati: „Slobodan si radi Allahovog zadovoljstva! Još ću te oženiti sa jednom od svojih kćeri i na meni je vaše izdržavanje!“

(Džennetske nagrade, IMAM EL-KUŠEJRI)

Gusul...Hazreti Šah-i Nakšibend je ispričao:

- Bila je zima, veoma hladno… Toliko hladno da nije imalo vode gdje nije zaledila. Te hladne noći, ja i moji prijatelji smo razgovarali u Zejvertunu. Probu-dio sam se usred noći, doživio sam poluciju. Izašao sam iz kuće da obavim gusul. Ali, gdje god da sam otišao, nalazio bih zaleđenu vodu, a nisam mogao naći ništa sa čime bih slomio led. Drugove nisam htio da budim radi ovoga. Nije bilo nikoga koga sam po-znavao. Na sebi sam imao jedan stari krzneni kaput. Po toj hladnoći sam izašao iz Zejvertuna. Otišao sam pravo u Kasr-i Arifan. Stigao sam kući. Nikome nisam htio da pričam o ovome, nisam htio da ih zamaram. Pogledao sam oko kuće. U blizini mesdžida, pored bazena, vidio sam jedan ibrik. Počeo sam da lomim led. Tada sam povrijedio ruku. Napokon sam uspio da obavim gusul. Ali, bilo mi je veoma hladno. Opet sam obukao onaj stari krzneni kaput. Istu noć sam napustio Kasr-i Arifan. Vratio sam se u Zejvertun.

(Šah-i Nakšibend, ŠEJH AHMED B. IBRAHIM ES-SIDDIKKI EL-MALIKI)

Dok budete u džematu...Jedan mudrac, prilikom smrti, sinovima je rekao: 'Donesite mi nekoliko štapova!' Potom ih je sabrao i

rekao: 'Slomijte ih ovako sabrane!'. To nisu bili u stanju učiniti. Zatim je štapove razdvojio i rekao: 'Uzmite jedan po jedan štap, pa ih slomite.' Pa su ih polomili. Potom je kazao: 'Ovako ćete biti poslije mene, sve dok budete u džematu, neće vas (neprijatelji) savladati. A ako se podvojite, neprijatelj će vas se dočepati i onda vas uništiti.'

(El-Vasaja, IBN AREBI)

Kada si ti živ ...Sumejra, r.a., kada je čula da je Allahov Poslanik,

a.s., postao šehid na Uhudu, trčala je ka tom brdu. Kada su joj rekli da su kao šehidi pali njen otac, muž i djeca, iako su joj pokazali njihova tijela, ona nije obraćala pažnju, već je bez prestanka tražila Allahovog Poslanika, a.s., i šaptala: „Šta je sa Re-sulullahom?!“ U jednom trenutku, kada su joj rekli: „Evo ga, Resulullah je ovdje“, bacila se ispred njega i kazala: „Kada si ti živ, o Allahov Poslaniče, svaki musibet je podnošljiv!“

(Es-Sire en-Nebevijje, IBN HIŠAM)

Emina Ćeman | SIMBOLI LJEPOTE I BOGATSTVA

34

Kažu da je prvi oblik parfema bio mirisni šta-pić koji se koristio u Mezopotamiji prije četiri hiljade godina. Koristio se najčešće prilikom

vjerskih svečanosti. Mirisi su imali značajno mjesto i u kulturi starih Egipćana, Perzijanaca i inače istočnih na-roda. U XIV stoljeću i Europa se, zahvaljujući islamskim utjecajima, susrela sa aromatičnim biljem i njegovim prizvodima.

U arapskom jeziku jedan od naziva za miris je tiib, riječ koja dolazi od harfova koji označavaju nešto što je ugodno, dobro, odlično. Od istih harfova je i riječ Tajjiba – nadimak za Medinu, kao i Tuba – ime džennetskog drveta.

Dašak Dženneta...Uzvišeni Gospodar je i na dunjaluku ukazao na neke

od tragova Dženneta. Ebu Ne’im bilježi hadis prema ko-jem Allah, dž.š., ponekada kaže Džennetu: „Pusti svoj

miris!“, pa to ljudi osjete kao u mirisu svježine zore. A kako i ne bi kada se miris Denneta osjeti na udaljenosti od hiljadu godina; od mošusa je smjesa koja povezuje zlatne i srebrne cigle džennetskih dvoraca, zemlja sama je mirisna, a miris Poslanikovog, a.s., vrela je ugodniji od miska.

Od Vehba b. Munebbiha se prenosi predaja: „U Dže-nnetu, uistinu, ima drvo koje se zove Tuba. Jahač putuje u njegovom hladu sto godina i ne prođe ga. Njegov cvat je tanka tkanina. Njegovi su listovi ogrtači. Njegove grane su amber. Njegova dolina je safir. Njegova zemlja je kamfor. Njegovo blato je misk...“

I ashabi su osjećali miris Dženneta. Enes, r.a., je pri-čao o svome amidži koji se borio u bici na Uhudu. Kada su ga upitali gdje se uputio, odgovorio je: „Tačno kod Uhuda osjećam miris Dženneta.“ Tu je i postao šehid.

U suri El-Mutaffifun mirisi se spominju kao nagrada vjernicima riječima: „...dat će im se pa će piće zapeča-ćeno piti, čiji će pečat mošus biti...“. Imam Taberi navodi

MIRISI

Mirisi podsjećaju na nešto dugo zaboravljeno, nešto što se ne može vidjeti, nešto milo, nedodirljivo... (A. Schimmel)

35

predaje koje objašnjavaju da će samo džennetsko piće u sebi imati sastojke mošusa. No, šejh Ismail Hakki nudi i drugi odgovor – to je piće čije su posude i čaše napravljene od mošusa umjesto od ilovače. Ono će biti zapečaćeno i bit će zabranjeno da ga dotakne ili otpečati ičija ruka osim ruku onih koji su dobri (ebrar). U tome je ukaz na njegovu skupocjenost, pošto se pečati samo ono što je od velike vrijednosti.

U Kur’anu se kaže da su mirisi blagodati i ovog svi-jeta. U suri Er-Rahman ljudima se postavlja pitanje „...koju blagodat Gospodara svoga poričete?“ spominjući u tom kontekstu Zemlju, voće, palme, žita sa lišćem, ali i miomirisna cvijeća.

Mirisi poslanikaDrugi kontekst u kojem Kur’an spominje miris jeste

miris čovjeka, odnosno miris Jusufa, a.s., kada Jakub, a.s., kaže: „Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio.“ Imam Kušejri tumačeći ovaj ajet kaže da samo onaj ko voli može osjetiti miris svoga voljenoga.

Za Muhammeda, a.s., su ashabi govorili da je mi-risao ljepše od ambera, mošusa i bilo kojeg drugog mirisa (Enes, r.a); znali su kojim je putem prošao zbog mirisa koji bi ostajao iza njega; nakon rukovanja sa njim ruka bi mirisala cijeli dan, kao i dijete koje bi pomilovao po glavi (Džabir, r.a.). Sam Poslanik, a.s., je rekao: „Od vašeg dunjaluka učinjeno mi je dragim troje: žene, mi-risi, a radost moga oka je u namazu.“

Mirisi se vežu i uz rođenje Isaa, a.s. Naime, kada je perzijski vladar saznao da se je rodilo to mubarek dijete, poslao mu je kao poklone zlato, aloju i tamjan. Zlato je simboliziralo Isaovo, a.s., prvenstvo među ljudima njegovog vremena, kao što zlato ima prvenstvo među predmetima. Aloja je simbolizirala njegov dar iscjeljiva-nja, a tamjan je značio da će Isa, a.s., biti uzdignut na nebo kao što to čini tamjanov dim. (Ismail Hakki)

Pobožnost je nekada uzrok lijepom mirisu. U pre-dajama se spominje povjetarac Milostivoga koji je Poslaniku, a.s., došao iz pravca Jemena, noseći mi-ris pobožnosti Uvejsa El-Karenija (Vejsila Karanije). U istom kontekstu šejh Ismail Hakki u svome tefsiru navodi predaju o čovjeku koji je živio u Basri, a bio je

poznat pod nadimkom El-Miski (Mirišljavi). Mirisao je na mošus jer je sanjao Džibrila, a.s., kako svojom rukom prelazi preko njega zbog toga što je radi Allaha, dž.š., izbjegao haram. Isto tako, hadis nas obavještava da je zadah iz usta postača kod Gospodara, dž.š., bolji od mirisa mošusa.

Od mirisa najčešće se spominje mošus, misk. Šejh Hakki u svome tefsiru kaže da je Allah, dž.š., od svih stvari izdvojio najbolje među njima - od mirisa je izdvo-jio miris mošusa, kao što je među mjestima izdvojio Arš, rubin među draguljima, sunce među svjetlostima, Kur’an među knjigama, med među slatkim jelima, svilu u odjeći, maslinu među drvećem, lava među zvijerima, ramazan među mjesecima, petak među danima, lejle-tu-l-kadr među noćima, la ilahe illellah među riječima, namaze u ibadetima, Muhammeda, a.s., među posla-nicima, a njegov ummet među ostalim narodima.

Mirisi u praksi muslimanaPoznata je praksa mirisanja muslimana petkom,

preporučena hadisom. Mustehab je namirisati se prije oblačenja ihrama na hadžu, a Poslanik, a.s., je prepo-ručio i mirisanje umrlog prilikom zamotavanja u ćefine.

Za razliku od ove pohvalne prakse, Poslanik, a.s., kudi ženu koja se namiriše riječima: „Koja god se žena namiriše pa prođe pokraj ljudi i ovi osjete njen miris, ona za njih postaje kao ona koja je nemoral počinila.“ Vezano za ovaj hadis, vjerujemo da naši čitaoci znaju osjetiti razliku između neznatne količine mirisa i one koja ostaje za ženom kada ona prođe.

Miris je uistinu simbol za sve što je lijepo, bilo to dunjalučko ili ahiretsko. To lijepo primjećuje autorica knjige Odgonetanje Božijih znakova kada kaže: „Mirisi podsjećaju na nešto dugo zaboravljeno, nešto što se ne može vidjeti, nešto milo, nedodirljivo...“

Hadisi spominju da će Allah, dž.š., pred Smak svijeta poslati povjetarac sa strane Jemena koji će biti mekši od svile i ljepšeg mirisa od mošusa, pa neće ostati niko ko je u svome srcu imao koliko trun imana, a da ga taj vjetar neće usmrtiti. Vjernici će time biti pošteđeni strahota Smaka svijeta.

Nadamo se da će i nas samo najprijatniji mirisi ispra-titi na ahiret.

Mehmed Ćeman | OSMANSKO CARSTVO

36

Prije nego je postao sultan, Murat I je bio kazi-asker (vojni sudija). Ovo mjesto prepustio je brusanskom kadiji Kara Halilu Čandarliju, a

on se nakon smrti princa Sulejmana i Orhana nenadano našao na čelu carstva. Brzo se snašao i na početku svoje vladavine zauzeo Ankaru i dobar dio Male Azi-je. Zatim je okrenuo svoje čete prema Evropi i 1362. godine zauzeo grad Edirne (Jedren) na evropskom tlu u koji je godine 1369. prenio prijestolnicu i time jasno odredio pravac budućih osvajanja. Ovaj događaj će izazvati pravu buru u kršćanskoj Evropi i odrediti daljnji tok historije.

Prvi susret sa SrbimaNakon što je zauzeo Plovdiv 1363. i sklopio primirje

sa Bizantijom, pred Muratom se pojavljuje novi izazov. Papa Urban V je godine 1371. pozvao u krstaški rat protiv Osmanlija, a odazvaše mu se ugarski, srpski i bosanski kraljevi, te knez Vlaške. Krstaši krenuše u svoj pohod i dođoše do rijeke Marice, dva dana udaljena od Jedrena kojim je zapovijedao Lalašahin. On posla Hadži-bega sa deset hiljada vojnika da presretnu dvo-struko brojnijeg neprijatelja. Hadži-beg mudro postupi i napade krstaše navečer, kad su spavali. Austrijski histo-ričar Jozef fon Hammer ovako to opisuje: “Buka turskih bubnjara i svirala, poklici ‘Allah’, ‘Allah’, ispuniše zrak i srca kršćana stravom.” Neprijatelj se panično razbje-žao, te se dobar dio njih utopio u Marici. Od tada, Turci ovo mjesto nazivaju “Sirp sindirgi” - Mjesto srpskog po-raza. Ugarski kralj Ludvig je jedva izvukao živu glavu i to smatrao svojom pobjedom pa je u znak zahvalnosti sagradio crkvu. Nakon ove pobjede Osmanlija, bizan-tijski car je u pravom smislu postao njihov vazal, dok su članovi dinastije Paleologa tražili sultanovu podršku da bi sačuvali bizantijsku krunu. Ostali balkanski vladari pošli su za primjerom Bizantije.

Dok je Ludvig gradio crkvu, Murat je gradio džamije, tekije, medrese i hamame u Biledžiku, Jenišehiru i Bur-si. Pet narednih godina je ratovao u Evropi i zauzimao mnoga utvrđenja. Onda se vratio u Bursu da se uvjeri

u situaciju u Aziji, ali to ne potraja dugo, jer se ubrzo vratio u Evropu i zauzeo Niš 1375. godine. Srpski knez Lazar ponudi mir, što Murat prihvati pod uslovom da mu na njegov poziv opremi hiljadu konjanika kada krene u ratne pohode. I sa bugarskim kraljem Šišmanom sklopi primirje.

Nakon ovih pohoda, Murat se vrati u Jedren gdje se posveti sređivanju vojske. Murat je i mir koristio za pro-širenje države. Sina Bajazita je 1378. oženio kćerkom Jakuba, susjednog vladara Germijanskog bejluka i u miraz dobio najbolje dijelove njegove države, kao što je grad Kutahija. Od drugih susjednih muslimanskih vladara je kupovao područja pa je tako kupio gradove Bejšehir, Ispartu i Akšehir.

Razlozi brzog osmanskog napredovanjaJedan od razloga brzog napredovanja Osmanlija bila

je njihova pravda prema podanicima. Da bi se shvatila prednost osmanske administracije nad onim balkan-

Murat I

37

skim, dovoljno je uporediti osmanske zakone sa zako-nikom srpskog cara Stefana Dušana. Dok je Dušanov zakonik propisivao da seljak radi za svog gospodara dva dana u sedmici, osmanske odredbe su nalagale da râja radi samo tri dana godišnje na spahijskom imanju. Zaštita seljaštva od eksploatacije lokalne vlasti bila je osnovni princip osmanske administracije. Povrh toga, Osmanlije su zvanično priznavale pravoslavnu crkvu i u principu potiskivali katoličku širom svojih carskih ze-malja. Svi ovi činioci su važni da bi se objasnili lahkoća i brzina kojom su Osmanlije izvršili ekspanziju na Balka-nu i razlog koji je navodio seoski živalj da se ne pridruži svojim gospodarima u pružanju otpora Osmanlijama.

Osmanska pravednost, utemeljena na šerijatu, i nji-hova čvrsta centralistička uprava je doprinijela opstan-ku mnogih balkanskih naroda. Usuđujemo se ustvrditi da mali narodi, bez Osmanlija ne bi mogli sačuvati svoj vjerski i kulturni identitet. Kao dokaz tome, iznosimo činjenicu da se, nakon raspada Osmankog carstva, po-javilo mnogo nacionalnih država kojima su Osmanlije vijekovima vladale. Sve te države su potpuno sačuvale svoj kulturni i vjerski identitet, kao da Osmanlije tamo nikada nisu bile. Moderni nacionalisti ove činjenice pri-kazuju kao žilavost i uspjeh svojih nacija. Podsjećamo da su Osmanlije vijekovima vladali njihovim narodima. Niko ih nije mogao spriječiti u zatiranju svakog traga njihovih kulturnih i vjerskih identiteta. U određenim trenucima duge osmanske prošlosti, pojavljivali su se pojedinci koji su to djelimično namjeravali učiniti, ali im šerijat to nije dopustio.

Osmanlije se nisu smatrali nosiocima bilo kakvog posebnog društvenog načela. Znali su da vođenjem pomirljive i pravedne politike prema kršćanima mogu lakše proširiti prostor vladavine islama. Kad bi jedna zemlja došla pod vlast islamske države, njeni građani nemuslimani su mogli napustiti zemlju ili sačiniti spora-zum sa islamskom državom i nastaviti živjeti na istom prostoru uz poštivanje principa naznačenih u spora-zumu. Takav sporazum se nazivao zimmet, a građani nemuslimani zimmije. Sporazumom se nemuslimani obavezuju na poštovanje odredbi islamskog poretka i neučestvovanje u vojsci, a zauzvrat su plaćali porez koji se nazivao džizja. Islamska država se obavezivala da će štiti život i imovinu zimmija kao i slobodu vjeroispovi-jesti. Džizju su plaćali samo odrasli, zdravi i za rat spo-

sobni muškarci. Žene, djeca, starci, bolesni, iznemogli, invalidi, monasi i prosjaci su bili izuzeti od ovog poreza.

Ovaj princip je primjenjivan i u Osmanskoj državi još od samog njenog osnivanja. Pitanje zimmija je postalo aktuelno nakon zauzimanja Istanbula, kada je sultan Mehmed Fatih na čelo pravoslavne crkve postavio Ge-nadija s kojim je sačinio i poseban sporazum. Starije-šine nemuslimanskih vjerskih zajednica su imale široka ovlaštenja u djelovanju prema svojim sljedbenicima na isti način kako su to i ranije činili. O ovome izvještava i sultan Fatihov savremenik Kritovul sa Imbrosa.

Visina džizje je varirala, ovisno o imovinskom stanju pojedinca. Bogati podanici su plaćali 48 srebrenih dir-hema, što je odgovaralo naknadi za jednog konjanika i još jednog ratnika. Srednje imućni su plaćali 24, a si-romašni su davali 12 dirhema. Džizja je ukinuta 1855. godine kada su nemuslimani postali obavezni služiti vojsku.

Napredovanja u Evropi i AzijiNakon što je proslavio svadbu sina Bajazita, Murat

posla vojskovođu Timurtaša koji zauze gradove: Bitolj, Prilep i Štip 1385., a ubrzo zatim Sofiju i Solun. Su-sjedni muslimanski vladar, Muratov zet i vladar bejluka Karamana sa prijestolnicom u Konji, počeo potpirivati bune i poduzimati manja prisvajanja teritorija u mladoj Osmanskoj državi. Karamani su i dalje pokušavali na-metnuti stav da su oni legitimni nasljednici Seldžuka, dokazujući to činjenicom da su oni vladari Konje, stare Seldžučke prijestolnice. Međutim, priroda stvari je go-vorila da su to Osmanlije.

Zato Murat povede vojsku put Karamana, kako bi nerazumnom zetu oduzeo Konju i tako mu izbio taj sla-bašni argument. Kao razlog za ovaj pohod na jednu muslimansku državu, Murat je naveo činjenicu da su Ka-ramani obični razbojnici koji s leđa napadaju Osmanlije dok su zauzeti džihadom protiv nevjernika. Tad izreče rečenicu koja će se u budućnosti često koristiti: „Kad jedno osvajanje predstavlja smetnju drugom osvajanju, onda protiv njega treba povesti veliko osvajanje.“ Murat ovaj pohod nije smatrao ratom, nego uspostavljanjem reda, što će dalji razvoj situacije i pokazati.

Vojske su se susrele u neposrednoj blizini Konje, u prostranoj ravnici. Tada je sultan Murat I uspostavio po-redak trupa koji će od tada stoljećima biti uzor u svim

38

budućim bitkama. Desno krilo vojske je povjerio princu Jakubu, lijevo princu Bajazitu, vojskovođi Timurtašu je povjerio zaštitnicu, dok je sam Murat bio u središtu snaga, okružen janičarima. Kada se ratovalo u Aziji, na desnom krilu bile su Azijske čete, na lijevom krilu Evropske čete, sultan i janičari bili su u sredini. Kad se ratovalo u Evropi, poredak krila bio je suprotan, a sultan s janičarima ostaje u centru.

Princ Bajazit bio je veoma vatren te je zamolio oca da navali na protivnika ne mogavši čekati. Iskusni ratnik, sultan Murat mu je to dopustio. I Osmanlije navališe svom žestinom i natjeraše u bijeg konjanske Turke. Tada sultan Murat naredi da se opsjedne Konja, pod strogom prijetnjom da se ne smije opljačkati ni zrno

pšenice, a kamoli šta drugo. U ovom boju učestvovale su i srpske čete, jer se ranije na to knez Lazar obave-zao. Srbi su prekršili Muratovu zabranu pljačke, pa je Murat nekolicinu njih pogubio na licu mjesta. To je bio kritičan trenutak za budući razdor između Murata i Srba.

Stanovništvo Konje se nakon desetak dana opsade uvjerilo da ova vojska nije pljačkaška, te su Osmanlija-ma prodavali živežne namirnice. Saznavši za to, vladar Karamana posla svoju ženu, Muratovu kćerku, da kod svog oca izmoli milost za njega. Murat je pristao pod uslovom da zet dođe i poljubi punčevu ruku, što je bio znak kapitulacije. Ovaj pristade na te uslove, pa sklopi-še mir, a Konja i okolni gradovi postaše dio Osmanskog carstva.

Srpske čete su se vratile kući i podnijele lažni izvje-štaj o razlozima pogubljenja nekolicine njihovih vojni-ka. Srpski knez Lazar na to sklopi savez sa Bosancima te napadoše jednu osmansku utvrdu u blizini Kosova polja. Murat odluči kazniti Srbe za ovaj postupak. Mo-bilizirao je azijske i evropske čete i krenuo put Srbije.

Prije nego će se obračunati sa Srbima, sultan Mu-rat je zauzeo dijelove današnje Bugarske. Na Kosovo polje je stigao u junu kako bi se obračunao sa Srbima i njihovim saveznicima. Bitka se odigrala 15. juna 1389. godine. Srbi i saveznici, iako znatno brojniji, do nogu su potučeni. Međutim, Srbi su ovaj gorki poraz pretvorili u samo njima znanu pobjedu i na njoj izgradili pravi mit koji je postao njihova pokretačka snaga sve do današ-njih dana.

U ovoj bitci poginuo je sultan Murat I. Ubio je ga je Miloš Kobilić. U toku bitke, došao je u blizinu sultano-vog komandnog mjesta predstavivši se kao prebjeg u osmanske redove. Bio je spreman dati važne informa-cije koje bi odredile ishod bitke. Sultan Murat je naredio da ga puste u njegovu blizinu. Približivši se sultanu, Mi-loš poteže skriveni nož, prethodno premezan otrovom, i zadade mu smrtonosne rane.

Pobjedom na Kosovu, Osmanlije su se učvrstile na Balkanu i udarili temelje carstvu sastavljenom od vazalnih kneževina na Balkanu i u Anadoliji. Međutim, ove države neće propustiti nijednu priliku da se pobune protiv osmanske uprave, te su Osmanlije, konačno, bili prisiljeni svrgnuti njihove dinastije i svaku takvu kneže-vinu pretvoriti u provinciju kojom su oni neposredno rukovodili.

39

Erol Zubčević | ISLAMSKA UMJETNOST

NASTANAK ISLAMSKE UMJETNOSTI I ARHITEKTURE

U prva tri broja reportažno smo obradili najznačajnije tekije u Bosni i Hercegovini koje su ujedno dio bogate kulturne baštine naše države. U narednih nekoliko brojeva osvrnut ćemo se na islamsku umjetnost i arhikteturu i upoznati se sa njenim draguljima koji su u današnjoj zapadnoj civilizaciji nepravedno zapostavljeni.

Kada pomislimo na velike civilizacije u našoj proš-losti, skloni smo da mi-

slimo o vidljivim spomenicima koji su postali i simboli nekog vremena, kao što su egipatske piramide, atin-ski partenon, rimski koloseum i sl.

U srednjem vijeku središte gra-vitacije evropske civilizacije premje-

stilo se u nekadašnje pogranične krajeve rimskog carstva. Sredoze-mlje, koje je tokom tolikih vijekova bilo velika saobraćajnica trgovačke i kulturne razmjene, povezivajući tako sve zemje duž svojih obala, postalo je prepreka. Neki od događaja koji su utrli put ovom pomjeranju su – premještanje carske prijestonice u

Istanbul (tada Carigrad) kao i sve veći rascjep između katoličke i pra-voslavne crkve i osipanje zapadne polovine Rimskog carstva pod naj-ezdama germanskih plemena.

U međuvremenu, jedna ogromna i nepredvidiva nova snaga počela se osjećati na istoku. Pod zasta-vom islama Arabljani su pregazili

40

istočne i afričke vizantijske provin-cije. Oko 732. godine, jedan vijek nakon što je preselio Muhammed, s.a.v.s., bili su osvojili cijelu sjever-nu Afriku i Španiju. Islam je tako vrlo brzo stvorio novu civilizaciju koja se prostirala od Španije na zapadu do doline Inda na istoku, koja je dostigla svoj vrhunac mnogo brže od civilizacije srednjovjekovnog zapada. Bagdad na Tigru, prijestol-nica Harun El-Rašida takmičila se po sjaju sa Istanbulom (Carigrad). Islamska umjetnost, nauka i znan-stvo, biće od dalekosežnog uticaja na evropski srednji vijek, počevši od ornamenata arabeske, proizvodnje hartije i arapskih brojeva do preno-šenja grčke filozofije i nauke u spi-sama arabljanskih naučnika. Zato je dobro da se upoznamo sa nekim umjetničkim ostvarenjima islama.

Dakle, islamska umjetnost i arhi-tektura, podrazumijevaju umjetnost i arhitekturu područja Bliskog isto-ka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske.

Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalno-sti i oblik džamije su prvobitno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.

Objava koju je primio Muham-med, s.a.v.s., sadržana je u pleme-nitoj knjizi - Kur’anu, a.š. Središnje mjesto te Knjige u islamskoj kulturi i gracioznost arapskog pisma doveli su do širenja pisane riječi, posebno putem ajeta iz Kur’ana, a.š., natpisa na džamijama i razvoja kaligrafskih stilova i ornamenata u svim grana-ma islamske umjetnosti.

Od 622. godine, kada počinje ra-čunanje islamskog kalendara, Mu-

hammed, s.a.v.s., napušta Mekku i odlazi u Jesrib (Medinu) gdje sa svojim sljedbenicima (ashabima) gradi prvu džamiju, sastavljenu od pravougaonog zatvorenog dvorišta sa dodatnim prostorima za Muha-mmedove, s.a.v.s., žene, zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromahe (mnogi su tu čak i sta-novali) i musafire (goste i putnike prolaznike). Zato skoro sve džami-je koje su poslije izgrađene širom svijeta prate arhitektonski plan pr-vobitne džamije, koja je u suštini sastavljena od zatvorenog harema, prostora za namaz i druge vjerske obrede na jednom kraju i arkada sa strane.

Prvi sljedbenici islama koji su do-lazili sa arapskog poluotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva koja su kasnije pokorili.

Kako se širio islam, njegova se umjetnost razvijala, tako da su na nju uticali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođa-vala urođeničke stilove umjetnosti. Islamska se umjetnost tako razvijala iz nekoliko izvora.

U ranu su islamsku arhikteturu prenijeti rimski i bizantiski stilovi, utjecaj sasanske umjetnosti pre-dislamske Perzije pod Sasadinima je bila izrazito značajna, srednjoa-zijski stilovi su doneseni s turskim i mongolskim prodorima, a kineski se uticaj odrazio na slikarstvo, lon-čarstvo i odjevanje.

Danas sa sigurnošću znamo da su mnogi gotički oblici kršćanske Evrope nastali i preuzeti iz islam-ske arhitekture koji su bili preneseni posredstvom sve većih provala kri-žara.

41

Slikarstvo je, također, kao i osta-le grane umjetnosti doživljavalo svoj razvoj, a ujedno, kao i u većini islamskih umjetnosti, je služilo svrsi.To je obično bila umjetnost ilustra-cije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilu-stracije 13.vijeka, a omiljena je bila i kod otomanskih (turskih) sultana za koje se uvodi portret i izraženija ljudska figura. Ilustracije su u pravilu pravolinijske, a kolorističke sekular-ne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža i dvije do tri pri-kazane monumentalne figure. Per-zijski uticaj predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvođenje emoci-ja, a kompleksnost kompozicije je značajka nove škole.

Lončarstvo je još jedan izraz islamske umjetnosti koji pokazuje najviši stepen kreativnosti i inova-cije. Prvi period počinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdad, koje je inspirisalo rad aba-sidskih lončara i majstora. Ispočet-ka su imitirane boje, a da bi postigli porculanski efekat izmišljena je kre-masta glazura. Ona je kasnije boje-na u plavo i rezbarena natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se kasnije raširila širom svijeta je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje.

Muslimanski umjetnici su također radili i sa staklom (rezana, ljepljena,

farbana i rezbarena stakla su bila izrazito visoke kvalitete) kao i sa bronzom koja je bila najviše korište-ni materijal.

Treba naglasiti da je jedan od važnijih propisa koji je uvjetovao ra-zvoj dekorativne umjetnosti (lončar-stvo, staklarstvo, rad sa bronzom) taj da je bila zabranjena upotreba skupocjenih materijala.Tako je za razliku od drugih kultura gdje su prevladavali plemeniti materijali, islamska umjetnost bila usmjerena na keramiku, ukrašavanje bronzanih vaza i rezbarija u drvetu.

U narednim brojevima ćemo se osvrnuti na kaligrafiju i islamsku ar-hitekturu.

dr. Dželal Ibraković | ČOVJEK I EKOLOGIJA SVJETOVA (IV)

42

C itirajući Baudelaire-a (Male pjesme) Denis

de Rougemont1 ističe da je “Najljepše đa-

volovo iskustvo u tome da nas uvjeri kako

ne postoji”. Originalnost i vidljivost - u iskazu očitosti

pojavljuje se kao iskazivanje nečega oko čega nema

dvojbe - predstavlja jednu od karakteristika modernog

poimanja. Tako je u želji da pokaže smislenost posto-

1 Denis de Rougemont: “Udio đavla”, Feral Tribune, Split 1995.

str. 13

janja Boga izabran vitalni starac sa bijelom bradom (Mikelanđelova predstava u Sikstinskoj palači). Ta oči-glednost nije naišla na kritiku crkvenih otaca, nego je u jednom obliku međusobnog natjecanja čak i poticana. Darežljivo darivanje najvećih umjetnika koji su napinjali svoje snage, raznim sredstvima poticali maštu, a neri-jetko likove nalazili u svojoj okolini. Tako su imaginarni likovi nedodirljivih svetaca, ili pak apostola, dobili oblike koje su imali maestrovi pomoćnici. Boravak u svijetu u kojem su očiglednost i opipljiva dokazivost dignute

Savremeni svijet- svijet iluzija

“Šejtan je izjavio: “Ja ću se sigurno potruditi da preotmem za sebe jedan broj Tvojih robova i navodiću ih sigurno na stramputice, i primamljivaću ih sigurno lažnim nadama i sigurno ću im zapovijeditipa će stoci uši rezati, i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati.” (Kur’an, IV, 118 i 119)

43

na razinu jedine dokazive istine, a racionalnost takvog oblika postala stilom dokazivanja istine, je odredila mje-sto svemu i utvrdila odnose prema svemu. Likove su dobili svi oni koje nitko čak nije ni vidio, da bi mogli biti prepoznati, a još malo pa će i sveci i galerije iznad njih trebati identifikacijske kodove da bi ih prepoznao i virtuelni svijet.

I dok se galerija “dobrih” sve više prepoznaje i na određen način stavlja u sloj bespomoćnih (starci, aske-te, nesnalažljivi, smotani) što je blizu sudbini većeg bro-ja i “običnih” ljudi, dotle se oni “zli” ne prepoznavaju. Oni su ti koji “pretvaraju” kamen u zlato, koji su uspješni biznismeni, sretni kockari, spretni mešetari, sladokusci i nezasiti ljubavnici. Ove iskazane karakteristike se mogu naći u odlikama đavola i njegovih učenika ili poslušnika (koji su mu “prodali dušu”) koje se iskazuju u umjet-ničkim djelima koja opisuju rabotu ovog nevidljivog mešetara zla. To su oni koji širom svijeta u hedonistič-kom horu uzvikuju da treba uživati na ovom svijetu pa svako zlo proglašavaju ljudskom osobinom (”Sve što je ljudsko nije mi strano”) pri čemu se istinski takvaluk i ahlak kojim je ljudska jedinka obdarena proglašava nesposobnošću čime se oni potiskuju izvan poželjnih osobina savremenog čovjeka. Osobine poput poštenja i zahvalnosti Bogu i strah od Njega stavljaju se u arha-ične, tradicionalne (zaostale, pa samim time primitivne) osobine ljudi.

Tama, iskrice, opijena svijest, zamamna muzikaÐavo i njegove vojske su u svijetu tame i ne vole

mnogo da se javno prikazuju, a obično se nalaze u sferi tajnih dosijea. Ðavo i za svoje učenike, kao i za sebe samog, zameće tragove, jer njegovo preotimanje kroz lažne nade mora biti u sferi mađioničarske opsjene. Na svjetlu dana (i usporeni) te “lažne nade” se prikazuju kao ono što i jesu - iluzije i opsjene.

“Ðavlu će duše pobjeći ukoliko i dalje postoji obra-ćanje Vječnom, tj. autoritetu koji vlada nad zemaljskim moćima. Potrebno je stoga ukloniti ideju o onostranosti, transcendenciji, uključiti samog Boga u Naciju…”2

To je vidljivo u posmatranju svjetovnih političkih reži-ma koji se mogu okarakterizirati kao totalitarani, a pre-

2 Op. cit. str. 34

poznatljivi su u onim karakteristikama kada hoće do krajnosti centralizirati sve svjetovne moći i svaki duhovni autoritet. Taj režim se tada proglašava političkom religi-jom, ili politikom religioznog karaktera. To utoliko bolje što religija koju prihvaća ne zna za transcendenciju i što se njezini posve zemaljski ciljevi ne samo ne razlikuju od normalnih ciljeva politike, već se i podudaraju s nji-ma. Tada više nema poziva niti oprosta kojem bismo se mogli nadati: duhovna se zajednica ne može pozivati na instancu višu od države, budući da je sama državu oformila za svoje vlastite ciljeve, i budući da iznad nje „ne postoji više ništa“. Politička religija, ili totalitarno religiozna politika, stvorila je sâm obrazac regresivne zajednice zasnovane na prošlosti: krv, rasa, tradicija, mrtvi. Religija krvi tla i mrtvih, krvava i samrtnička religija, religija starih, mrtvih i već tisućljećima ukopanih stvari, koje ipak nisu nikada puste i koje zahtijevaju još krvi, mrtvih, pogrebnih povorki, iskopavanja kostiju, ceremo-nija, zaklinjanja, žrtava pomirnica, udaranje zloslutnih bubnjeva, halucinantnih kristalnih noći, krvavih bajra-ma u Bosni…. U takvoj „religiji“ se i pojavljuju duhovi, prikaze i šta sve ne, borba protiv „demona“ i „demoni“ kao moćna bića. Zar se tu ne primjećuju najnoviji SF filmski hitovi i TV serije koje hipnotički pune dvorane, ali i razna okupljanja koja najavljuju nove ratove protiv Drugog i Drugačijeg. I „osovine zla“ i „ko nije s nama on je protiv nas“...

Totalitarni režimi još od doba faraona i despota, kra-ljeva i careva su pogodna forma za djelovanje šejtana, jer on svoje učenike i najodanije sljedbenike nalazi u eliti toga društva. Čini se da je „Modernom“, odnosno prosvjetiteljstvo kao religija novog doba, najtvrđi put za ateizam, odnosno vrijeme „bez Boga“ (takvo vrijeme, naravno, da ne postoji, jer u protivnom ni vrijeme niti bilo šta drugo i ne bi postojalo – jer je sve stvorio Bog Vječ-ni, Jedan i Jedini) i takvo proizvedeno opušteno stanje ljudskog roda koristi onaj koji je sebi za cilj uzeo da uzi-ma one koji „zalutaju“ pomažući im u lutanju. „Čvrsta“ i neoboriva stvarnost se tako nameće kao definitivno stanje koje je zacementirano „naučnim formulama, ne-oborivim dokazima, jasnim znakovima“. Svi oni skupa dobivaju forme čak i u obrazovanju i vaspitanju mladih i čitave generacije odvode stramputicama. Nije da se uništava (ono se ne može uništiti) urođeno svojstvo čovjeka, čiji je pogled okrenut prema zvjezdama, koji shvata svoju ograničenost i neograničenog Onoga Koji

44

je sveprisutan i vječno Živ. Ali čovjek se odaziva zovu neonskih svjetala, muzike, sjenki noći, crvenih salona, sjenki koje se udvostručavaju uzimanjem alkohola ili droge. Sekularizacija društva s jedne i modernizacija s druge strane otvorili su prostor u kojem je moguće ateizam inaugurirati u jednu od najvažnijih „ljudskih slo-boda“. Stvarnost se svodi na egzaktnost i provjerljivost. I pretvoriti ateizam u religiju modernog doba.

... a šta je sa događajima koji nisu zabilježeni?„Poznato“ je samo ono što je egzaktno utvrđeno da

se dogodilo. Tako je dogođeno samo ono što je po-znato, a nama nepoznato nije se ni dogodilo. U cijeloj velikoj priči o primjeni naučne metodologije kao faktora provjerljivost tačnosti sakrila se jedna naizgled banal-nost: kriterij „stvarno dogođenog“ izdržava samo ono koje je privuklo pažnju, dakle ono što je imalo spekta-kularnost “jasnog“ događanja, koje je utoliko jasnije ako ga je snimila kamera, i po tome je to postalo poznato. Ondje gdje nema takvog spektakularnog ispoljavanja događaj se nije ni desio. Tako i dolazimo do činjenice da je nešto dogođeno, ustvari, samo ono što je za-bilježeno. Ako su šejtanove spletke takve vrste onda je sasvim sigurno da bi u zavođenju ljudskog roda na stramputice moglo doći do toga da se i funkcija „pri-mjera“ (događaja koji se dogodio i koji shodno ljudskoj sklonosti ka analizi i izvlačenju pouka) našla u splet-karenju, a to će trajati sve do Sudnjeg dana. Tako on u zametanju svojih tragova ispoljava spektakulranost pojedinih događaja, njihovu praskavost, koja privlači pažnju. U sjeni se dešavaju drugi obični i nimalo ek-skluzivni događaji koji najčešće i nisu predmet pažnje, niti analize. Tako običnost u mnogim slučajevima znači i nedogođenost. Kao takva onda i ne može da bude pravi primjer, jer su sredstva informiranja i obični razgo-vori među ljudima preplavljeni praskavim, piskutavim, pjevajućim, horskim, eksplozivnim znacima ispoljavanja događanja. U centru pažnje su tajanstveni biznismeni i bogataši, mafijaški bosovi, kreštavci, pucači, igrači, pjevači sa što jačim dometima ozvučenja, reflektori i jačina svjetala i bliceva, na cijeni su iluzionisti koji već žive život koji je nastao u fikciji i koji fikciju i nameću kao obrazac života. Takav je film, TV serije i TV u cjelini, ali već posjećujemo naveliko nepostojeća mjesta - ta mjesta imaju i svoje nazive i milionske posjete, to su

web- stranice na Internetu... Moderni čovjek je primo-ran da bježi od stvarnosti, a ponajviše zbog „naučnog“ pristupa za većinu savremenog stanovništva su strana religijska očekivanja, te je zbog toga jedina preostala mogućnost da se bježi u iluzorni svijet. Suočavanje sa „napretkom“ kao „stalnom konstantom“ je još jedna od iluzija savremenog doba. Zar upravo ovih dana ne prisustvujemo ubrzanom sunovratu berzanskih (iluzio-nističkih i mešetarskih) indeksa širom svijeta? Da li je to početak uspostavljanja reda u neredu koji je napravljen, pa savremena „sveznajuća“ nauka nema odgovora na recesiju, propast olahko obećane brzine koju obećava upravo onaj koji nema nikakve moći izuzev da lažima zavodi ljude. Koliko je samo milijardi ljudi zavedeno?

Najveći širk u poznatoj historiji ljudskog rodaNapredak u modernom poimanju ove riječi je vlada-

vina nad prirodom i sastoji se u razumijevanju kauzalne strukture prirodnih događaja. To znači – što više vlasti nad prirodom, a time i nad ostalim živim svjetovima i svojim srodnicima – ljudima. Sljedeći korak „napretka“ je emancipacija autonomne individue od porodičnih, staleških i klanovskih veza i sljedeći korak otkriva đa-volovu prisutnost u ovakvoj vrsti napretka: napredak ekonomije kao „prirodnog reda“ (zakonomjernog, vječ-nog i sa mnogim drugim „tvrdim“ opisnim pridjevima i karakteristikama koje ne ostavljaju nimalo sumnje) i njenog bezuvjetnog oslobađanja od tradicionalnih i re-ligioznih regulativa. Konzumiranje roba (sa što većom i stalno širom paletom raznih proizvoda), od kojih većina ne spadaju u primarne potrebe čovjeka za održavanje egzistencije, postaje cilj modernog društva, a čovjek je cilj ako je platežno sposoban konzument, odnosno može biti i cilj i ako je i sâm roba. Fred Hisrsc u svojoj knjizi „Socijalne granice rasta“ (Harvard University Press 1976.) ističe da obećanje sreće industrijskog društva obilja frustrira, jer se zadano obećanje ne može ispuniti. Naime, poželjno dobro kojem teži relativno niži imovin-ski sloj, kada se konačno zadobije već je izgubilo svoju vrijednost masovnošću, ili je od početka prisutno kao blijeda zamjena.3

3 Pogledati šire Iring Fetscher: Uvjeti za preživljavanje čovje-

čanstva, Globus, Zagreb 1989. str. 25- 32

45

Aida Begić-Zubčević

Ž ivimo u svijetu u kome vladaju stereotipi. Ste-reotip je riječ grčkog porijekla (stereos – krut, typos – otisak) i obično se upotrebljava da

označi nešto nepromjenjivo, ukalupljeno, uobičajeno, druga riječ za to je kliše.

Stereotipno, tj. kruto viđenje stvari nas onemogu-ćava da vidimo istinu o stvarima, sužava nam prostor spoznaje i od nas samih pravi kliše.

U našoj okolini ljudi znaju sve o svemu, a da nikad nisu makli iz svojih mahala. Sad da pitaš bilo kojeg slu-čajnog prolaznika šta misli o, recimo, Kini, zemlji koja broji više od milijardu stanovnika, taj prolaznik bi imao veoma čvrsto i konkretno mišljenje. Na nepomjerljivosti tog mišljenja pozavidjeli bi mu i oni koji su živjeli u Kini nekoliko godina, pa možda i sami Kinezi. Iako imamo veoma jasne stavove i vizije ama baš o svakom dijelu Planete i svim ljudima na toj planeti, mi ipak nimalo ne volimo kad neko za Bosance kaže da su glupi, ili primi-tivni, ili... Fascinantna stvar u svemu tome je da nikad ne naučimo lekciju iz tog primjera.

Sjetimo se rata i naših izbjeglica koje su se našle širom svijeta, bespomoćne, prepuštene na milost i nemilost domaćina koji su ih prihvatili. S pravom smo očekivali da ti naši ljudi budu tretirani dostojanstve-no, da im se omogući školovanje, socijalna pomoć, zaposlenje i sl. Međutim, mi sami ne pokazujemo ni najmanji vid dobrodošlice prema bilo kojem narodu koji se obre u ovoj našoj jadnoj zemlji. Pa tako mrzimo Sandžaklije, Albance, Turke, crnce, a da o Kinezima i ne govorim! Jer mi tačno i precizno znamo kakvi su oni – jedni su ludi, drugi kriminalci, teći škrti, četvrti pr-ljavi itd. Pri tome, nisam sigurna da smo ikad ijednog od predstavnika tih naroda koje kritikujemo i ne volimo ikada upoznali. I ne želimo da ih upoznamo, jer što bi-smo upoznavali nešto što već tako dobro poznajemo!

Valjda je posljedica takvog stava ogromno nezna-nje u svim poljima. Čovjek koji saznaje o bilo čemu na ovom svijetu tek shvata koliko ne zna. I što više zna, njegovo polje neznanja je veće. Međutim, preduslov da se bilo šta sazna je da čovjek barem sam sebi pri-zna da ne zna. Kod nas kao da je zauvijek prošlo vri-

jeme neznanja, šegrtovanja, a samim tim i prihvaćanja da neko od tebe nešto zna bolje.

Nedavno sam posjetila jedan od najvećih i najcje-njenijih univerziteta na svijetu. Ono što me je zadivilo je nevjerovatna posvećenost i detaljnost u svemu čime se ti ljudi bave. Na primjer, oni izučavaju film na Bal-kanu s takvom preciznošću i pažnjom kao da se radi o nečem presudnom za njihov život. Da bi stvar bila jasnija, reći ću samo da se univerzitet nalazi u dalekoj Americi. Dakle, tamo postoje ljudi koji s više pažnje i posvećenosti proučavaju nas nego mi sami sebe, a da ne kažem nekog drugog. I ne radi se tu o nama ili nji-ma, već o ozbiljnosti u pristupu svemu i svačemu.

Sjećam se jednog nemilog događaja koji se desio u relativno nedavnoj prošlosti, par godina nakon rata. Gostovala sam na jednom festivalu u Minhenu s jednim svojim kratkim filmom. Gosti su bili reditelji i rediteljke iz regiona- Srbije, Makedonije, Slovenije. Među njima i jedna mlada rediteljka iz Hrvatske. Ona je prikazala svoj kratki dokumentarni film kom je tema smrt njenog brata koji je od četničke ruke poginuo tokom rata, čini mi se u Vukovaru. Divan film i tužna ljudska priča. Sje-dili smo na večeri nakon projekcije. Ona je sjedila do mene. U jednom momentu se okrenula i ničim izazva-na rekla meni u lice – ‘Znaš, ja mrzim Muslimane!’ Meni zastade zalogaj u grlu, a Bogami i ostalima za stolom. Uspjela sam jedva izgovoriti ‘Zašto?’, a ona mi je rekla ‘Zato što Muslimani nabijaju na kolac! To mi je baka pričala!’ Ta njena rečenica je zazvučala toliko glupo i izvan svakog ljudskog i normalnog konteksta da joj nije trebao nikakav komentar. Onda mi se počela izvinjavati da nije znala da sam ja Muslimanka itd. Htjela je da pravimo i film o tome, o mržnji, o predrasudama itd.

Kad god spakujem kofere i krenem u posjetu nekoj manje ili više poznatoj zemlji, pokušavam preispitati količinu stereotipa koje o toj zemlji i narodu imam. Ve-oma je teško izbaciti sve krute i naučene stavove o bilo čemu i prepustiti se toku stvari. Teško je, ali neminovno da ne bih i sama u jednom momentu svog života za-zvučala poput pomenute rediteljke zadojene besmisle-nim stereotipom.

STEREOTIPI

Hugin – Software za spajanje slika u panoramu

Link: http://hugin.sourceforge.net/

Hugin je besplatan software koji omogućava korisniku da više fotografija spoji u jedinstveni panoramni prikaz. Sa Huginom za-pravo sastavljate mozaik fotografija spajajući serije slika koje se preklapaju. Nakon mnoštva beta izdanja Hugin je dosegao sta-bilnost u radu i preporučen je za opštu upotrebu.

Ismail Nezirović | NAUKA I TEHNIKA

46

Link: http://bs.wikipedia.org/

Wikipedia je otvorena internet enciklo-

pedija koju zajednički pišu njeni članovi,

što znači da svako može da uređuje bilo

koji članak.

Sloboda misli, dijeljenje znanja i mašto-

vito tumačenje informacija su svrha ove

enciklopedije. Kako živimo u vremenu u

kojem je znanje postalo proizvod za pro-

daju, postojanje ovih stranica je jako važ-

no. Wikipedija već sadrži članke o raznim

temama (24.667 članaka samo na bosan-

skom jeziku).

Ako želite dati vaš doprinos, idite na

početnu stranu, nađite temu koja vas in-

teresuje, i počnite istraživati. Također, na

svakoj strani se nalazi i polje za pretragu

gdje možete ukucati naziv članka koji traži-

te. Ako vam se sviđa nešto što ste pročitali,

možete napisati vaše mišljenje o toj temi na

stranici za diskusiju. Samo pritisnite dugme

“diskusija”, a onda na stranici za diskusiju

izaberite “uredi”.

Popularnost Wikipedije raste velikom br-

zinom i trenutno je rangirana među osam

najposjećenijih web-stranica na svijetu.

WikipediaInternet enciklopedija koju korisnici sami uređuju

ISS - Živjeti u Zemljinoj orbitiLink: http://www.nasa.gov/externalflash/ISSRG/

Međunarodna svemirska stanica (International Spa-ce Station (ISS)) je zajednički projekat šest svemirskih agencija Evropske unije, SAD-a, Rusije, Japana, Kanade i Brazila. Svemirska stanica se trenutno nalazi u tzv. niskoj orbiti oko Zemlje na visini od 360 kilometara i od avgusta 2007-e na njoj je boravilo 140 naučnika. Na stranci koju smo ponudili vašoj pažnji možete kroz iznimno dobro urađene interaktivne i multimedijalne sadržaje saznati kako izgleda život u ovom orbitalnom laboratoriju bu-dućnosti. Kroz mnoštvo animacija, video zapisa, fotogra-fija, interaktivnih izbornika i slično možete saznati kako astronauti spavaju, vježbaju, rade i jedu u uslovima nulte gravitacije. Vizuelni preglednici također nude pojašnjenja kako je ISS sastavljena, kako se njom upravlja, koliko ima modula i kakve su im funkcije. Obavezno pogledajte „ISS 360 Tour“ koji je zapravo zabavan i poučan trodi-menzionalni izlet kroz unutrašnjost i eksterijer modula koji čine ISS.

47

H2OUSE - Kako u vlastitom domaćinstvu smanjiti potrošnju vode!Link: http://www.h2ouse.org/

Sve veća pažnja koju fenomen globalnog zagrijavanja dobiva u medijima rezultirao je velikim brojem web-stranica koje ne samo da aktueliziraju problematiku već i daju praktične savjete kojima možemo pozitivno uticati kako na svoju okolinu tako i na kućni budžet. Ukoliko mislite da u svome domu racionalno trošite vodu, web-stranica će vas uvjeriti suprotno. Kroz program „Water Budget Calculator“ (kalkulator budžeta za vodu), nakon što galone pretvorite u litre, dobivate uvid u to koliko zapravo mjesečno trošite vode. „Home Tour“ vam omogućava da sistematično istražite kakve su vaše mogućnosti za uštedu vode za svaki dio domaćinstva pojedinačno (kuhinja, kupatilo, vešeraj, bašta itd.). „Top 5 Actions“ je 5 najvažnijih savjeta i primarnih akcija koje mo-rate preduzeti da bi smanjili račune za vodu:

1. Pažljivo provjerite da negdje voda ne curi, čak i nečujna i nepri-mjetna curenja vode mogu činiti 10% od vaše ukupne potrošnje vode.

2. WC šolja je najveći potrošač vode u vašem domaćinstvu, modeli proizvedeni prije 1992. godine troše mnogo više vode nego noviji modeli - ugradite novije modele.

3. Veš mašina je nakon WC šolje najveći potrošač vode. Provjerite da li vaš model ima „Energy Star™” verifikacju, i pokušajte stari model zamijeniti za noviji.

4. Da biste smanjili potrošnju vode u bašti, sadite samo biljke koje su adekvatne za prostor i klimu u kojoj živite,

5. Zalijevajte baštu samo onda kada vaše biljke zaista trebaju vodu.

mr. Merima Čamo | GRADOVI

48

Vrijeme i ljudi u njemu su ispisali divnu pjesmu o Bosni i Hercegovini.

Njene stihove čitamo i u njima uživamo kada putujemo, kad se sa zelenih bregova spuštamo u doline, kad se osamimo u sje-ni stogodišnjeg drveća, kad mo-stove, gradove i sela prolazimo. Neko slovo, neki znak, trag ili sjećanje ukazat će se našem oku i taknut će našu dušu, te reći: „de čitaj me, odgonetni me, pogodi šta sam, iz kojeg vremena“? A ta dragocjena arhivarija u koji su upisane starine, davnine, tavnine – čitav je grozd gradova. Možemo birati grozd po grozd, pohoditi grad po grad. Kud god pogle-damo, kud god se maknemo, mi smo na jednoj njegovoj strani, međi, kapiji ili u unutrašnjosti, sto-jimo kraj nekog njegovog znaka i znamenja. Ko je taj što utisnu znakove i tragove na lice grada? I iza sebe ostavi zadužbinu, malu, veliku nije bitno jer ona i danas svjedoči o njegovom dobrom djelu i nekadašnjem izgledu mjesta u kojem je živio. Kad je to bilo, u kojem periodu stasavanja grada, pod kojim carem i vlašću, pod nevoljom kojom – iz razloga kojih? Urbana historija Bosne se „pomje-ri“ onda kad nastade Sarajevo, izgrađeno u kotlini ljudskim ne-mirom da se stvore novi putevi, izgrade zidine i kuline, zaposjednu tuđi krajevi, da se napiše još je-

dan ili dva stiha i dodaju divnoj pjesmi o našoj zemlji.

Tvorci grada na MiljackiSarajevo je grad koji ima više-

stoljetnu urbanu tradiciju. Ostaci materijalne kulture govore da je na ovim prostorima od davnina bilo naselja. Na užem i širem području grada pronađeni su ar-tefakti ilirskih naseobina, rimskih kastela, predfeudalnih bazilika i medievalnih citadela. Srednovije-kovna seoska naselja Bistrik, Ko-ševo, Bjelave, Radilovići, Brodac...bila su razmještena po (vrh)bo-sanskoj koltlini a njihov centrum predstavljao je trg Tornik, kasnije Pazar Torkovište ili Saray. Ipak, svoju osebujnu i prepoznatljivu urbanu fizionomiju, Sarajevo do-bija tek polovinom XV stoljeća, kada ovaj teritorij pada pod vlast Osmanskih Turaka. Saraj- ovasi (dvorac u polju) ubrzo postaje sjedište Bosanskog sandžaka, koji se kao upravna jedinica formira nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. godine. Ranoosmanski peri-od u znaku je gotovo vizionarske intervencije turskih namjesnika Isa - bega Ishakovića i Gazi Husrev-bega čije zadužbine i primijenjeni obrazac društvenog, religijskog, privrednog, političkog i kulturnog života, dodjeljuju Sarajevu titulu nejljepšeg i najvećeg grada u on-dašnjoj Bosni. U središnjem dijelu grada razvila se čaršija u kojoj

se radilo, susretalo, razgovaralo, oblikovalo javno mišljenje i stva-rao specifični čiftinski mentalitet. Dobar trgovački posao, uspješan pazarni dan ili neki poseban do-gađaj obilježavao se u čaršijskim kahfanama, uz neizbježnu kahfu koja je značila “razgovor”, nargilu ili i cigaru sačinjenu od rumelijskog duhana. Sarajevo je bilo među prvim evropskim gradovima čiji su stanovnici u skladu sa islam-skim propisima uspostavili mjesto za kratak odmor i razonodu kroz intenzivnu komunikaciju - kahfanu, siromašnu po udobnosti, ali ra-skošnu i bogatu prirodnim ambi-jentom. Iz čaršije su se granale uske kaldrme i kuće na „jedan boj“, prstenasto se šireći i gru-pišući oko tog poslovnog centra

SARAJEVO

49

čineći mahalu - dio grada u kojem se stanovalo.

Sarajevske džamijeTurska vlast posvetila je naj-

veću pažnju izgradnji vjerskih objekata (džamije, mesdžidi, te-kije...) i javnih ustanova (“uretske zgrade”, karavan – saraji, imare-ti, hamami...) koje su zauzima-le dominantne lokacije u gradu. Džamije su građene u mavarsko - vizantijskom stilu koji je zastu-pao skladan odnos vitkih vertikala i prostornih svodova koji formira-ju jedinstvenu potkupolnu cjelinu u kojoj se miješa projektantski elan originalne zamisli i rigoro-znost građevinske konstrukcije. Unutrašnja dekoracija u skladu sa načelima islamske vjere, odlikova-la se suzdržanom ornamentikom geometrijskog tipa s rijetkim moti-vima drukčije inspiracije. Arhitek-tonski prostor, dekoracija i definisan vanjski prostor koji vjerno oslikava

unutrašnjost čine jedinstvo, kohe-rentnu konstrukciju. Pored Begove u XVI stoljeću su sagrađene i ostale potkupolne džamije: Mu-stafa – paše Skenderpašića, Musli-hudina Čekrčije, Havadže Duraka (Barčaršijska), Ali – pašina, Ferhad – bega, Vukovića – Desisalića (Fer-hadija), Buzadži Hadži Hasanaova itd. Materijali koji su se koristili za izgradnju su: kamen (klesan i lomljen), čerpić, čeremita, parmak, pritke, tahte, tubla, lim i olovo. U dvorištu džamija, kao i u svim javnim objektima sa unutrašnjim dvorištem, bile su sagrađene če-sme i šadrvani. Masovna gradnja ovih skladnih, gotovo oživljenih, arhitektonskih elemenata u Sara-jevu bila je opravdana poimanjem i značajem vode unutar islam-skog svijeta. Orijent je njegovao kult vode, ona je u tom podneblju bila eliksir, elementarna čestica u stvaranju i trajanju svega što je zahtijevalo pulsirajući, živi, egzi-stencijalni kontinuitet. Česme su se gradile obavezno uz džamije,

ali i u ostalom čaršijskom prosto-ru, te u mahalama, uz ulice kao i na otvorenim putevima. Pored če-sama, šadrvana, sebilja, u gradu su podignuti i drugi brojni objekti vezani za vodu kao kameni i dr-veni mostovi, te hamami, mlinovi i bunarevi.

Ritam grada u Zlatnom doluPored opšteg razvoja i pros-

periteta grada koji se zasniva na zanatstvu (u sarajevskoj čaršiji razvilo se oko 80 različitih za-nata) i trgovini, i stambena kuća je slijedila zanatske i građevinske mogućnosti, materijale i zahtjeve tog vremena kako u pogledu ek-sterijera stambenog objekta, tako i enterijera sa inventarom. Pre-ma graditeljskoj tradiciji, kuće u mahali su bile najčešće spratne, slobodno stojeće, s razuđenom gradnjom, okružene zelenilom, od-vojene drvenom ogradom ili viso-kim zidom od ulice. Mahalama su

50

većinom dodjeljivana imena osni-vača džamija, mesdžida i tekija oko kojih su i bile skoncentrisane. Broj stambenih četvrti – mahala u gradu pokazuje da je Sarajevo već u XVI stoljeću bilo na vrhu svog urbanog razvoja. Krajem XV vijeka grad je imao tri, a krajem XVI vijeka 91 mahalu. U turskim izvorima, tačnije sidžilima sara-jevskog suda iz XV i XVI vijeka, zabilježena je još jedna organiza-cija stambenih zona, a to su dže-mati. Mada postoje činjenice koje sam pojam džemata predstavljaju kao sinonim mahale, čini se da je to, ipak, jedna sasvim druga organizaciona forma, izrasla na religioznim, obrednim principima, koja se može označiti kao vjerska općina. Džemati su karakteristični samo za lokacije naseljene mu-slimanskim stanovništvom. Jedno od potpunijih tumačenja institucije džemata ponudio je u radu o sarajevskim mahalama A. Bejtić u kojem, između ostalog, stoji: “Sudeći po izričitim primjerima u kojima se navodi da jedna ma-hala pripada džematu neke druge džamije, koja nije identična sa džamijom u toj mahali, proizilazi da je to određeni skup maha-la, što znači viša, organizaciona stambena jedinica, koju ćemo, mislim najbolje definisati ovako: svaki džemat bio je mahala, a svaka mahala nije morala biti dže-mat”. Već početkom XVII stoljeća izgrađen je gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve do austrougarske okupacije, to-kom koje Sarajevo “nastavlja obnašati tradicionalnu funkciju” u atmosferi modernizma. Tokom čitavog osmanskog perioda Sa-

rajevo je imalo status slobodnog grada, koji je od svog osnivanja imao muafnamu - oprostnu pove-lju o oslobođenju stanovništva od raznih nameta.

Emocionalni Orijent i racionalni Zapad Osnovni elementi islamsko – ori-

jentalnog urbanizma su u svojoj pojavnoj formi usklađeni, iskustve-ni, ujedinjujući, svrsishodni, este-tično - jednostavni stalno usmjereni na održavanje interakcije između materijalnog, čovjeka i prirode. Sveukupno, elementi su sadržani u osmišljenom urbanom prosto-ru (“gradu po mjeri čovjeka”) i svakovrsnim društvenim sadržaji-ma koji on nudi, u prostoru koji se međusobno veže, u njegovoj blizini (sve je “na dohvat ruke”) i višestrukoj upotrebi koja omo-gućava ljudima da dožive ispre-plitanje rada, porodičnog života, slobodnog vremena, adekvatnu društvenu komunikaciju, kao i usvršavanje uma i duha kroz in-tenzivno učenje i molitvu. Ta ori-jentalno - islamska komponenta duboko se zaplela u urbano tkivo grada, u njegovu ćud, u svaki segment života njegovih stanovni-ka. Čin pripajanja Bosne i Herce-govine aristokratsko – teokratskoj tvorevini kakva je bila dinastija Habzburgovaca (1878) bio je vi-šeznačan, ali njegov glavni impuls odnosio se na de – orijentalizaci-ju svih tradicionalnih vrijednosti. Vojni, privredni, politički, kulturni, religijski interesi dvojne vlasti bili su vidljivi već u prvim godinama preuzimanja „bosanskog trona“, te

su pod patronatom zapadnog do-minusa nesmetano „uvirali“ u sve veće procjepe koji su nastajali u strukturi bosanskog feudalnog društva, postupno ga razarajući. Urbano - simbolički koncetritet u “sudaru” emocionalnog Orijenta i racionalnog Zapada bilo je Sara-jevo. Oko tog orijentalnog jezgra počela se nazirati nova politička, privredna i kulturna klima. Nezau-stavljivi proces sintetiziranja kultur-nih elemenata starog – orijentalnog i novog srednjoevropskog tran-sformiralo je fizionomiju Sarajeva,

51

stvarajući vidnu dijametralnost u njegovom raspoloživom i pripa-dajućem prostoru. Akcelerativan proces razvoja Sarajeva u au-strougarskom periodu posljedica je prodiranja kapitalističkog načina privređivanja, koji će se najviše odraziti na privrednu i socijalnu strukturu grada. Proizvodne sna-ge su se razvijale pod utjecajem novih metoda rada i tehnicizira-nih sredstava. Radi snadbijevanja vojnog i civilnog aparata, kao i obezbjeđenja sredstava za velike građevinske radove, proširio se i

razvio značajan trgovački saobra-ćaj u Sarajevu. Srednjoevropske promjene najviše su utjecale na tradicionalne muslimanske zanate, te sve ono što je nova vlast čini-la u svrhu očuvanja umjetničkog obrta u Sarajevu, bilo je nedovolj-no i nije moglo nadoknaditi pro-padanje starih zanata, evidentno nepotrebnih. Za predstavnike nove vlasti grad je bio plastična, „raste-gljiva“ kategorija koja se uređuje i oblikuje u skladu sa realnim životnim potrebama različite pri-rode. Nova uprava je nastojala da arhitektonskom formom re-prezentira vlast i moć Monarhije. Neo i pseudo klasicizam trebali su u najbolje mogućoj varijanti interpretirati tendencije nove vlasti, te transponirati urbane elemente Pešte i Beča u postojeći sklad i harmoniju islamsko - orijentalnog amfiteatra. Prateći takav koncept srednjoevropski arhitekti projektuju najamne zgrade i stambene vile sa više katova. Najamna zgrada je svojim vanjskim izgledom odavala izgled reprezentativne stambene palače. To se posebno ogledalo u objektima sagrađenim pri za-padnom rubu gradskog teritorija, gdje se takva urbana forma mogla nesmetano konfigurirati i razvija-ti. Stambene vile su predstavljale statusni simbol vlasnika, bogato i izložbeno su se otvarale prema vani, i ta vanjština je na neki način dominirala funkcionalnošću unu-trašnjeg prostora. Najamne zgrade i stambene vile svojom formom i dispozicijskim rješenjem pred-stavljaju novi način rezidiranja, te uveliko mijenjaju dotadašnji način stanovanja. Stan je bio sredstvo za prikazivanje visokog standarda

njegovog vlasnika, a akcenat se stavljao na luksuz i ekskluzivnost enterijera. Osnovni materijali za izgradnju stambenih objekata u austrougarskom periodu su: ka-men, opeka, drvo i željezo (no-saći). Najznačajnije građevine iz ovog perioda, osim stambenih, su Vijećnica, Marijin Dvor, kasar-na (danas Univerzitetski kampus), Zemaljski muzej, hoteli, te zgrade Narodnog pozorišta, Glavne po-šte, Pravnog fakulteta, Akademije likovne umjetnosti, Predsjedništva, Gradske tržnice itd.

Bilješke:

1. Bejtić, Alija, Ali – Pašina ma-hala u Sarajevu, Prilozi za prou-čavanje istorije Sarajeva, knjiga II, Muzej grada Sarajeva, 1966.

2. Ibrahimagić, Omer, Državno uređenje Bosne i Hercegovine, (Tekst: Deset godina nakon Dej-tona N. Kovač), Sarajevo, 2005.

3. Sijarić, Ćamil, Zapisi o gra-dovima, (Redigovan dio teksta Na Neretvi Počitelj), Zavod za izda-vanje uđbenika, Sarajevo, 1970.

4. Šabanović Hazim, Postanak i razvoj Sarajeva, Radovi nauč-nog društva Bosne i Hercegovine XIII, Odjeljenje istorijsko - filoloških nauka, knjiga 5, Sarajevo, 1960.

5. Šabanović Hazim, Teritorijalno širenje i građevni razvoj Saraje-va u XVIII stoljeću, Radovi nauč-nog društva Bosne i Hercegovine XXVI, Odjeljenje istorijsko - filo-loških nauka, knjiga 9, Sarajevo, 1965.

6. Zlatar Behija i drugi, Sara-jevo: Općina stari grad: ulice, tr-govi, mostovi, parkovi, spomenici, Moare, Sarajevo, 2006.

ODABRANE ŽENE

52

Jedne noći faraon je usnio san. Vidio je u snu kako sedam mrša-vih krava pojede sedam debelih, i kako sedam sasušenih klasova uništi sedam zelenih. Tražio je od mudraca da mu protumače san, ali oni ostadoše zbunjeni ne znajući pravo značenje. Tada se Jusufov drug iz zatvora sjeti njegove na-darenosti tumačenja snova i pohiti faraonu. Nakon dvanaest godina provedenih u zatvoru, faraon oslo-bodi Jusufa, ali on zatraži da se saberu sve plemkinje koje su ga potvorile i da istinu ispričaju pred faraonom. Nezamislivo je da sam grijeh počinio u kući vezira, uvijek sam mu bio odan. Među ženama je bila i Zulejha koja povika: „Sada će se objelodaniti istina! Ja sam njega na grijeh navraćala, on je istinu re-kao. Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je on bio odsutan, izne-vjerila. Allah ne dade da se ostvare lukavstva podmuklih.“

Faraon je bio oduševljen ovim riječima, odmah naredi da se Jusuf oslobodi i dovede na dvor. Sa svim počastima ustoliči ga kao velikog vezira. U sedam rodnih godina pri-premio je narod za sedam teških.

Zulejhino siromaštvoKada je riječ o Zulejhi, ubrzo joj

je muž umro, a ona je sve što joj je ostalo iza njega, podijelila onima koji su joj haber o Jusufu donosili. Mnogo je ovakvih godina provela. Njena mladost je kopnila, crna kosa

bijaše potpuno pobijelila, lice joj se smežuralo, a njeno vitko i uspravno tijelo postade povijeno pod teretom ljubavi. Živjela je siromašno, bez ukrasa i sjaja dvora. Ljudi je napu-stiše, jer više nije zasipala bogatim darovima svakog ko joj donese vi-jesti o Jusufu. Ona biješe utonula u svoj bol. Nastani se pored puta, kojim je Jusuf obično prolazio slu-šajući galop garde njegove. Tu sebi sagradi kolibu od trstike. Jusuf je imao veoma krupnog čistokrvnog vranca, koji bi toliko zaništao od sreće kad bi Jusuf na njega uzja-hao, tako da je po njegovom vrisku Zulejha znala da će Jusuf izjahati izvan grada. Istrčala bi iz svoje ko-libe i, poput prosjakinje sjela pored puta, a kad bi garda rastjerala oku-pljene, ona, vidjevši Jusufa, ostala bi bez svijesti. Tako je dane i godine provodila.

Ponovni susret Pošto je u Egiptu nastupilo bla-

gostanje, došao je Džibril i naredio Jusufu da napravi veliku gozbu i da pozove sve stanovnike Egipta, mlado i staro, bogate i siromašne. Gozba je trajala danima, ali Džibril reče kako nije došla jedna starica, koja živi pod maslinovim drvetom pokraj puta. Jusuf odmah sluge posla po nju. Ali ona odbi da dođe, pa zainteresiran Jusuf sam izjaha do nje. Prepozna Zulejhin glas. Za-prepašten njenim stanjem, zatraži joj oprost. Reče da zatraži što god poželi, bit će joj udovoljeno, ali Zu-

lejha mu odgovori da je on njena jedina želja. Ako njega ne može dobiti, neka je pusti, da živi u svojoj tišini i ljubavi. Jusuf se zakle da će joj sve želje ispuniti.

I Zulejha dostojanstvenim gla-som reče:“ Moja je prva želja da mi se vrati mladost i ljepota kao ne-kad. Druga mi je želja da oči moje povrate vid, da mogu gledati tvoje lijepo lice (bila je obnevidjela). I tre-ća mi je želja da živim sa tobom, budem ti žena i rodim ti djecu.“

Jusuf je utonuo u tišinu i čekao odgovor providnosti, kad mu dođe Džibril i reče:“ Vidjeli smo bespo-moćnost Zulejhinu i čuli njene mo-lbe.“ Melek Zulejhu učini mesh od glave do pete i odmah nesta svih tragova starosti i njena prijašnja lje-pota se vrati.

Prenosi se da je Zulejha uzela bič od Jusufa, prinijela ga na gru-di, odhuknula i opet mu ga vratila. Čim je Jusuf bič dodirnio, brzo ga je bacio, jer je bio vreo poput žiš-

ZULEJHAŽena Jusufa a.s.

53

ke. „O Jusufe to je žar koji ja već godinama nosim u svojim grudima. To je vatra moje ljubavi za tobom, premda sam ja samo jedna slabaš-na žena. A ti ne možeš tu vatru ni jedan tren da izdržiš.“

Cijelog svog života Zulejha je živjela u potpunoj predanosti lju-bavi prema Jusufu. Nakon što je sklopljen brak i održano slavlje, Zulejha, zahvaljujući Jusufu, svoju ljubav je usmjerila Vječnom, zane-marujući Jusufa. U prvoj bračnoj noći, klanjala je prvi put Gospodaru svjetova. Slatkoća ibadeta ispunila je njeno biće, da se od tog hala nije htjela odvojiti. Nakon što je pola noći prošlo, Jusuf je pozva, ali ga ona nije čula. U želji da joj skrene pažnju na sebe, on joj blago povu-će košulju koja se straga pocijepa. Sjetivši se slične situacije, Zulejha reče: „ O Jusufe, ja sam tvoju košu-lju poderala, a to mi je bilo zabra-njeno. Sada si ti moju poderao, a to je tebi dozvoljeno. Znaj da me je Svemoćni za tebe sačuvao.“

BrakZastor Istine podigao se sa nje-

nog pogleda i ona se odreknu sve-ga. Jedne noći izmigolji se iz poste-lje i preda se pobožnosti. Vidjevši to Jusuf, naredi da se sagradi po-zlaćeni paviljon. „Kad ne bijah više od roba, sagradila si slično zdanje meni u čast, sada je na mene do-šao red da za tebe sagradim ovaj hram. Ovdje se možeš zahvaljivati Svevišnjem, koji ti je darovao naklo-nosti koliko je vlati na tvojoj glavi. Vratio ti imetak, mladost i ljepotu.“

I tako je Zulejha živjela sretno okružena Jusufovom ljubavi i oda-nošću. Trenutak jedan on nije mo-gao provesti bez nje. Neumorno je nastojao da joj udovolji. Rodila mu je djecu. Dočekaše da vide i unuke.

SmrtJednom, Jusuf je sanjao da mu

roditelji govore kako je došlo vrije-me da se ponovo sretnu. To ispri-

ča Zulejhi. Od tada, ona je živjela u

strepnji od rastanka. Ubrzo, Jusuf

svoje vezirske ovlasti prenese na

nasljednike i uputi ih u tajne vlada-

vine. A tada se prepusti meleku i sa

dušom se rastavi. Kad je glas do-

pro do Zulejhe, ona se onesvjesti

i tako ostade tri dana. Nikako nije

sebi mogla doći. Jusufa su uz veli-

ke počasti pohranili u zemlju. Kad

je konačno mogla podnijeti vijest

o Jusufovoj smrti, naredi da je od-

nesu do njegova mezara. Žalovala

je za gubitkom iz dubine duše i na

kraju pade preko svježe zemlje i

više se ne rastavi od nje. Ukopaše i

nju uz sve počasti pored Jusufa, na

obalama Nila.

Ovo je zaista samo dio najljep-

še ispričane Kur’anske priče. Puno

je toga ostalo nekazanog, pa i vi

potražite negdje, tajne sakrivene

daleko, poznate samo srcima za-

ljubljenim.

mr. Ifeta Nezirović | PORODIČNI ODNOSI

54

Roditelji, kao najodgovorniji za tjelesni i du-hovni razvoj njihove djece, najpozvaniji su da se brinu o svojoj djeci. Od roditelja, uglav-

nom, ovisi kakva će im biti djeca, jer koliko god drugi sudionici utiču na odgajanje djeteta, činjenica je da je roditeljski, kućni odgoj, presudan i najjači. I kako Po-slanik, s.a.v.s., kaže, da su djeca emanet od Allaha, na čuvanju kod roditelja, razumljivo je da će i roditelji biti odgovorni, ako iznevjere povjereni im ema net.

Da bi roditelji izvršili obaveze prema svojoj djeci, tre-balo bi da udovolje slijedećim dužnostima:

• da ih othrane, tjelesno zdrave i duhovno krepke,

• da ih nauče osnovnim islamskim propisima, da ih priviknu na vršenje islamskih obreda i propisa, pa da ih usvoje kao svoj pogled na život,

• da im osiguraju životnu egzistenciju, bilo školova-njem, zanatom, podučavanjem određenih korisnih (hairli) poslova itd.

• kada postanu punoljetni da im pomognu zasno vati vlastiti porodični život,

a neke od konkretnih dužnosti roditelja prema djeci se mogu posebno istaknuti.

Dužnosti roditelja prema djeci

Pokornost roditeljimaZadovoljstvo Allaha ,dž.š., je u zadovoljstvu roditelja, a srdžba Allahova je u srdžbi roditelja. (Hadis: Buhari, Tirmizi)

55

Dojenje1

Dojenje djeteta od strane majke u određenom vre-menu temelji se na riječima Allaha, dž.š.:

“Majke neka doje djecu svoju pune dvije godine, onima koji žele da dojenje potpuno bude. “ (El-Bekara, 233.)

“Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini do-bro, majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa, nosi ga i doji trideset mjeseci.” (El-Ahkaf, 5.)

Na osnovu kur,anskih riječi ..i pomajke vaše koje su vas dojile.. ustanovljeno je i majčinstvo dojilje nad do-jenčetom, (En-Nisa, 23.) što stvara određene obaveze i zabrane, kao što je trajna zabrana za sklapanje braka i dozvoljenost osamljivanja.

Pri tome je bitno kod utvrđivanja dojenja vrijeme života djeteta, a to je dojenje koje je obavljeno u prve dvije (dvije i po) godine života djeteta. (Postoji nesagla-snost mišljenja islamskih učenjaka po pitanju vremena dojenja za određene zabrane, da li dvije ili dvije i po godine života djeteta – po snazi argumenata prihvatlji-vije je mišljenje Ebu Hanife- dvije godine).

Kao što je ustanovljeno majčinstvo dojilje nad do-jenčetom, tako je ustanovljeno i očinstvo njenog muža prema dojenčetu, ako je mlijeko kojim ga je dojila po-sljedica njenog braka s tim mužem.

Kao posljedice srodstva po mlijeku proizilazi slije-deće:

• zabrana sklapanja braka sa srodnicima po mlijeku na isti način kako je zabranjeno sa srodnicima po krvi, osim određenih slučajeva,

• dopuštenost gledanja u rodicu po mlijeku u istoj mjeri kako je to dopušteno kada je u pitanju rodica po krvi,

• dopuštenost osamljivanja i putovanja s njom, on joj postaje mahrem na putovanjima (neki šerijatski pravnici imaju drugačije mišljenje po ovom pitanju, kada su u pitanju mlade srodnice po mlijeku, s ob-zirom na moralnu anarhiju u ovom vremenu),

1 Hanefijski fikh, knjiga 2. I Poglavlje: Porodično pravo-Prava

supružnika, Tahmaz Abdulhamid Mahmud, Sarajevo,Grabus

H. 2003

• obaveza dobročinstva i ukazivanje počasti srodni-cima po mlijeku (što je bila i praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s.)

Utvrđivanje dojenja se provodi na način kao imovi-na, tj. svjedočenjem dvojice muškaraca ili muškarcem i dvije žene.

Odgoj djetetaPravo na odgoj djeteta pripada ocu i majci, ako je

ona punoljetna, razumna, pouzdana i sposobna za to.

Žena koja čini grijehe što dovodi do upropaštavanja djeteta, kao što su blud, raskalašeno pjevanje i krađa, gubi pravo na odgoj djeteta, a to pravo gubi i ona koja griješi, jer ne obavlja namaz i koja se uda za osobu koja nije mahrem djetetu.

Ono što je najvažnije za majku i oca u pogledu od-goja djeteta jeste, da sve lijepe stvari prvo oni sami praktikuju, da u njima ustrajavaju, da se obrazuju i po-većavaju znanja o odgoju djece, a potom da ih zahtije-vaju i od svoje djece.

Dužnosti ocaOtac ima tri dužnosti prema svom djetetu, kako ih je

sažeto definisao Resulullah, s.a.v.s., na slijedeći način:

1. da mu nadjene lijepo ime,

2. da ga pouči čitanju i pisanju (i osnovnim farz-zna-njima o islamu),

3. da ga oženi kada dospije u doba ženidbe.

Kada vaša djeca napune sedam godina (poduči-te ih) i naređujte da obavljaju namaz, a kada napune deset, pa ga ne budu obavljali, onda ih malo udarite, rekao je Resulullah, s.a.v.s.

Allah Uzvišeni je naredio Poslaniku, s.a.v.s., a preko njega i svim očevima: “Naredi čeljadi svojoj da obavlja-ju namaz, a i ti budi ustrajan u njegovom obavljanju.” (Taha, 132.)

U tom slučaju roditelji su dužni čuvati svoj iman, okrenuti se ibadetima i prigrliti svoje potomstvo uz koje će naći spokoj i zadovoljstvo, želju da to ne nestane.

Prva porodica je nastala u Džennetu, tu je sklopljen brak između hazreti Adema, a.s., i hazreti Have, tako

56

da u svakom braku koji je sklopljen Allaha, dž.š., radi postoji izvjesna slast Dženeta.

Otac je poglavar porodice i odgovoran je, kako za vjeru svoje porodice, tako i njene ovosvjetske potrebe: da izdržava svoje dijete, da ga odgaja i obrazuje itd.

Izdržavanje”Otac djeteta dužan je da ih prema svojim moguć-

nostima hrani i odijeva” (El-Bekara, 233.).

Prema navedenim Kur´anskim odredbama otac je dužan izdržavati svoju porodicu, a što obuhvata stan, hranu, piće i sve ostale životne potrebe.

Izdržavanje je shodno imovnom stanju oca, bio on bogat ili siromašan, tako da je dužan raditi i zarađivati za izdržavanje porodice.

Allah Uzvišeni kaže: “Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah nikog ne zadužuje više nego što mu je dao; Allah će sigurno poslije tegobe slast dati.” (et-Talak, 7.)

Prava roditelja i pokornosti roditeljima“Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan rodite-

ljima svojim. Majka ga nosi, njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti” (Lukman, 14.)

U islamu najveće pravo pripada Allahu Uzvišenom, a potom majci i ocu. Njihovo pravo je toliko veliko da ga Uzvišeni spominje odmah poslije Svoga prava:

“Gospodar tvoj zapovijeda da samo njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kad jedno od njih, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni “uh”- I ne podvikni na njih, obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: Gos-podaru moj, smiluj im se, oni su mene kad sam bio dijete njegovali.” (Isra, 23.-24.)

Komentarišući navedeni ajeti kerim dato je dosta pojašnjenja i uputa, kao npr. činiti dobro roditeljima, ne raspravljati s njima i ne suprotstavljati im se, ubraja se u pokornost. Ne zovite majku i oca po njihovom imenu, treba im reći majko, babo. Ne recite da nije istina ono

što oni govore. S njima blago razgovarajte i ne govorite

im isprazne riječi.

Roditelji su posredni biološki uzrok za dolazak djece

na ovaj svijet. Oni će zato i prvi priteći u pomoć tek

rođenoj i slabašnoj djeci, a kasnije se o njima brinuti:

hraniti, učiti i odgajati.

Oni će dane i godine probdjeti nad njima, žrtvujući

za njih sve što imaju: zdravlje, imovinu i svoj komoditet.

Naročito je majka vezana za dijete, pa zato Muham-

med, s.a.v.s., i kaže: “Džennet je pod majčinim noga-

ma”, tj. da se kroz odanost majci dolazi do Dženneta.

Zbog svega toga dužni smo da prema svojim rodite-

ljima budemo pažljivi i da im, za života, uzvratimo bar

dio one Ijubavi koju su oni prema nama iskazali. Treba-

lo bi, prema islamskim propisima da dijete, u odnosu

prema roditelji ma, sa zadovoljstvom izvršavati sljedeće

dužnosti:

• da ih voli, poštuje i pomaže,

• da prema njima bude blag, pažljiv, poslušan i za-

hvalan,

• da ih njeguje, ako su bolesni, da ih izdržava ako su

siromašni,

• da im se odmah odazove i dođe kada ga pozovu,

• da odmah izvrši što mu zapovijede, ako se ne radi

o nekom grijehu

• da ih ne zove po njihovim imenima,

• da želi svojim roditeljima ono što želi i samom sebi,

• da svoje umrle roditelje s poštovanjem spominje, da

moli Allaha, dž.š., za njihov oprost,

• udjeljuje sadaku i čini dobra djela za njih, posjećuje

njihovu rodbinu i bliske prijatelje,

Zadovoljstvo Allaha, dž.š., je u zadovoljstvu roditelja,

a srdžba Allahova je u srdžbi roditelja. (Hadis: Buhari,

Tirmizi)

57

dr. Zemira Korčić | ZDRAVLJE

A llah Uzvišeni je u svom savršenstvu stvaranja svojim robovima poda-

rio disanje kao prvu funciju bitisanja na planeti Zemlji. Svrha disanja kod ljudi i životinja je snadbjevanje ćeli-ja organizma kisikom i izbacivanje ugljendioksida, dok biljke za disa-nje uz pomoć sunčeve svjetlosti u procesu fotosinteze koriste ugljen dioksid a oslobađaju kisik. U zoru kada se pojavi Sunčeva svjetlost počinje fotosinteza (koja je vezana za svjetlosnu energiju), proces disa-nja biljaka, koji je različit od našeg disanja jer se koristi ugljendioksid i proizvodi kisik. Zahvaljujući tom procesu koji počinje u zoru nama je omogućeno disanje, što se može i vidjeti u navedenom ajetu „zora kada diše“ gdje nas Uzvišeni po-učava pokazujući savršenstvo Kur ana. Za sve procese u organizmu

potrebna je energija, sve oko nas ima svoj energetski naboj, a glav-ni izvor energije jeste sagorjevanje hrane uskladištene u čelijama uz pomoć kisika. Upravo navedeni proces disanja biljaka je glavni izvor kisika (koji svakodnevno obogaćuje atmosferu) koga živa bića disanjem troše.

„A onome koga želi u zabludi ostaviti – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti...“ (Al An am, 125)

Poznato je da sa povečanjem vi-sine dolazi do pada atmosferskog pritiska i količine kisika, što kod čovjeka izaziva porast krvnog tlaka i otežano disanje i posljedično do tegobe u grudima (između 3000 i 5000 metara nadmorske visine). Na visinama preko 7500 m dešavaju se promjene pritiska u vidu pucanja krvnih sudova, narušava se odnos

gasova u tijelu posebno azota što dovodi do: pucanja bubne opne, upale srednjeg uha, upale sinusa, zubobolje i bolovi u stomaku. Nakon ove analize još jednom se pojavljuje savršena kreacija atmosferskog pri-tiska i kisika i sklad te kreacije sa na-šom biološkom strukturom tako da Kur anska usporedba umora i tego-be u srcu onoga ko uzlijeće na nebo još je jedan od fenomena Allahove Knjige. Divni su primjeri savršenstva u Allahovom stvaranju!!!

Vrste disanjaPostoje dvije vrste disanja: a)

unutarnje, razmjena kisika i ugljen-dioksida između tkiva i tečnosti koja ih okružuje; b) spoljašnje disanje, kada organizam izmjenjuje gasove sa spoljašnjom sredinom.

DISANJE“Kunem se zvijezdama koje se skrivaju, koje se kreću i iz vida gube, i noći kad ona veo diže, i zorom kada diše” (Et Takwir 81:18)

58

Disajni sistem se sastoji od:

• Gornji disajni sistem: nosni prolaz i sinusi, usta, grkljan i glasne žice,

• Donji disajni sistem: dušik ili traheja, bronhije i bronhiole, pluća.

Pluća su simetrična, lijevi plućno krilo ima dva režnja, desno ima tri režnja. Nečista krv iz desne polovi-ne srca ulazi u pluća plućnim arte-rijama, koje završavaju kapilarama okružujući svaki plućni mjehurić (alveolu). Nakon što se krv snadbi-je kisikom skuplja se u plućne vene te u lijevo srce za distribuciju čiste ili oksigenizirane krvi ostalim orga-nima. Pluća su okružena grudnom dupljom koja je obložena tankom vlažnom opnom ili plućnom mara-micom.

Funkcija disajnog sistema je:

• ventilacija – dovoljan protok vazduha kroz disajne puteve

• distribucija – raspodjela udahnutog vazduha prema funkcionalnim alveolama

• perfuzija – dovođenje naj-povoljnije količine krvi u ka-pilare svake funkcionalne alveole

• difuzija gasova – između al-veolarnog zida i krvi u pluć-nim kapilarima

Štetni faktoriRazni štetni faktori poput dima,

alergena, vlage, mikrorganizmi (virusi, bakterije, gljivice), čestice, promjene temperature, ulaze u plu-ća i oštećuju ih. Disajni sistem ima svoj obrambeni mehanizam: jedan dio čestica se nakon apsorbcije u

krv metaboliše u tijelu; drugi dio se eliminiše čišćenjem pluća pomoću sluzi na trepetljikama epitela bronha putem kašlja, kihanja, hrkanja; treći dio čestica makrofagi razaraju na površini alveole. Specifični obram-beni mehanizam ovisi od antigen-ske sposobnosti inhalirane čestice, koji izaziva razvoj općeg humoral-nog ili celularnog (staničnog) imu-nološkog odgovora (submukoza, pripadajući limfni čvorovi, sistemski imunitet). Osim opće senzibilizaci-je pluća, limfociti i plazma ćelije u traheobronhalnom stablu direktno u lumen gornjih dišnih puteva luče IgA,a IgG u donjim, a kod alergijskih reakcija tipa I luči se IgE.

Disajne bolesti mogu biti akutne i hronične ovisno od načina nastan-ka i trajanja, a ovisno od uzročnika virusne i bakterijske.

Simptomi boljenja disajnog sistema

1. Kašalj

Kašalj je refleksna radnja koja služi čišćenju dišnih puteva od iri-tansa i viška sluzi. Uzročnici kašlja su raznovrsni: suh ili zadimljen zrak, ispušni gasovi automobila, hemij-ska isparavanja, sluz iz nosa koja se spusti u grlo, alergija ili infekcija disajnih organa,”strano tijelo”, nate-čeno grlo itd.

Kašalj je još jedan od blagode-ti koje je Uzvišen Stvoritelj podario svome robu da bi ga zaštitio od in-fekcija i taloženja štetnih produkata u disajnim organima, a ponizni stvo-reni nakon kašlja zahvalom iskazuje svoju odanost i sijećanje na bezgra-ničnu Allahovu milost i mudrost.

59

Ovisno od uzroka, razvoja i izlu-čenog sekreta kašalj možemo po-dijeliti na:

• suhi kašalj: kod upale ždri-jela, grkljana, dušnika i bron-hija, prehlade, virusne pneu-monije (u početku bolesti), alergije, astme, povremeno kod karcinoma pluća itd. Osim preventivne i potporne terapije (čajevi, vitamini, itd) možete uzeti sirup za umi-renje kašlja (npr. Pholcodin, Isla..), a kod astme ili alergi-je treba provoditi terapiju za astmu.

• produktivni kašalj: kod si-nusitisa, bronhitisa, pneu-monije, bronhiektazija, tu-berkuloze, plućnog apscesa itd. Ako je kašalj zreo treba uzeti mukolitik – sredstvo za razređenje sluzi (Bisolvon, Bronchobos..)

• pušački kašalj

Nastanak kašlja se može pre-venirati izbjegavanjem zadimljenih prostorija, pušenja, javnih mjesta tokom prehlade i gripe, tjelovjež-bom, izbjegavanjem stresa, te ja-čanjem imuniteta (vitamin C, matič-na mlječ, propolis, med, echinacea itd.). Potrebno je piti dosta tečnosti - naročito vruće, izbjegavati napitke koji sadrže kofein i alkohol, jer su diuretici-ispiru tečnost iz tijela mo-kraćom, a kad gubimo tečnost teže je iskašljati sluz. Sok od mrkve po-maže iskašljavanju sluzi, kao i sok od bijele repe, jer ona jača imuni-tet i djeluje antiseptički. Bijelu repu treba nasjeći na ploške, pošećeriti i ostaviti da stoji nekoliko sati. Sku-hati poriluk, procijediti ga na gazu da se dobije sok, po ukusu zaše-

ćeriti medom i piti. Možete sirov luk nasjeckati, preliti medom, pustiti preko noći, uzimati svaka dva sata po dvije kašičice tog soka. Ako iska-šljavate sluz pijte vruće čajeve od biljaka koje razrjeđuju sluz i pomažu iskašljavanju, npr. majčina dušica, bijeli sljez, a suhi kašalj umiruje čaj od plućnjaka. Neki od recepata za smirenje kašlja:

1 šolja đumbirove vode, 2 kaši-čice meda, izmiješati, piti tri puta dnevno

2 kašičice makovih sjemenki, 3 kašičice izrezanog korjena sladića, kuhati u šolji vode 10 min, procije-diti, piti 2 puta dne.

Crno sjeme (čurekot) sadrži ulje koje smiruje disajne puteve i umi-ruje kašalj -2 gr. crnog sjemena dnevno pomiješanog sa pčelinjim medom smanjuje nadraženost di-sajnih puteva.

Rekao je Poslanik s.a.v.s.: „Re-

dovno konzumirajte crno sjeme, u

njemu je lijek za svaku bolest osim

za smrt.“ (Buhari, Muslim)

Eterična ulja se mogu koristiti za terapiju kašlja inhalacijom na paru namirisanu sa nekoliko kapi euka-liptusovog ulja ili metvice. Ako se je vaš kašalj pogoršao nakon tri dana ili se nije poboljšao nakon sedam dana, ili imate suhi kašalj koji traje već mjesec dana, ako se kronični kašalj pogoršao sa zelenkastom ili žutom sluzi, ili imate pored svega temperaturu morate se javiti ljeka-ru. Kada imate bol u prsima, ili iska-šljavate krv, ostajete bez daha, ili se znojite i imate otok morate se hitno javiti ljekaru. Nastavlja se ...

Edin Topčić | PRIČA

60

S jećam se! Nekoliko dana je prošlo kako sam prestao pušiti. U meni je želja još jaka do te mjere da prvih nekoliko sekundi nisam svje-

stan šta radim.

Obično tada uletim sumanuto u neku prodavnicu i tek dođem sebi kada se približim kasi i kada već nešto moram kupiti, nespretno zatražim neku čokoladicu... tek toliko da se izvučem iz te prodavnice.

Kako se nefs zna upaliti, primjer je i kada kupujem neku krpicu za sebe. Obično ta kupovina nastupi kada u izlogu ugledam nešto, ili jednostavno uđem i očekujem da se nešto «zakači» za mene. Ne moram ni govoriti kako su te stvari obično jako skupe i kako se kasnije često razočaram u kvalitet koji mi je garantovala cijena.

Takav je i ovaj dun’ja. Jurimo za stvarima i krpicama koje su kao neka igra koje se čovjek uskoro brzo zasiti...

Neočekivani ezanTada sam bio tek svršeni srednjoškolac. Dovoljno

slab da ugađam svome nefsu, ali i dovoljno sitdljiv pa

da se s vremena na vrijeme malo oporavim pa se po-svetim Bogu. Dani su mi proticali nekako čudno, iz-među krajnosti, čas se okrećući od Kible i prema Kibli.

Ne znam da li ljudi prolaze pored mene ili ja prolazim pored njih, ali jedan od takvih susreta život okreće da teče kako treba, ili, opet, bacaju te u propast. Izgubiš budućnost kao grumen zemlje koji se niz obalu otkotrlja u nabujalu rijeku i koja za samo nekoliko trenutaka od grumena načini tek bijesnu nabujalu vodu.

Sjećanje mi mijenja zemlju u kojoj sam bio, ali ono što sam ponio u svom srcu, otada nosim kao pečat.

Kažem, sjećanje me ne služi koja je zemlja, ali znam da me je iznenadio ezan koji čujem. Hajje alel-felah! po-ziva me glas, pa ko se ne bi odazvao pozivu na spas!?

Zvuk me vodi do neke dosta ugledne kuće. Liči na neki mesdžid. Tu uz kuću nalazi se i česma, i ja uzeh abdest.

Kao što je Mi’radžu prethodio Isra’ tako i namazu prehtodi abdest. Tada, kao i mnoge druge stvari, nisam znao pravu korist abdesta...

Istinski umjetnik

61

(Vidim Muhammeda, a.s., u društvu ashaba kako jednom od njih na njegove riječi da za svaki namaz uzima abdest kazuje: «Dobar ti je namaz!»)

... i kako abdest upotpunjuje namaz.

Dva odijelaUlazim u polumračnu prostoriju (nije to zapravo po-

lumrak, nego se oči navikavaju kada se sklone sa blje-štavog poslijepodneva) i vidim samo jednog čovjeka koji klanja.

On nosi neko odrpano odijelo, a sedžada pod njim je gotovo istrgana. Ono što sam tada doživio taško se može opisati. Prsa su mi bila... čudna ( Pa kako opisati prsa koja su raširena i skupljena u isto vrijeme, kako opisati osjećaj tuge i radosti, sreće i straha, stopljen u samo jedan osjećaj, kako opisati snagu i slabost koju sam osjetio u rukama i nogama).

Srećom, musafir sam i sjedoh da sačekam sunnete da ih čovjek završi. Nekako u isto vrijeme osjetih kako mi krv udara u lice što ne ispunjavam drugi sunnet Re-

sulullahov, a.s., a to je tehijjetu’l-mesdžid. Postiđen i

crven u licu, ustadoh da obavim taj sunnet.

Nekako smo predali selame u isto vrijeme. Čovjek

potra lice i okrenu se!

Esselamu aljekum dragi moj brate!- a nakon mog

otpozdravljanja nastavi

Hajde, hoćeš li ikametiti?

Naravno da hoću, to je čini mi se lakše nego imamiti,

a i musafir sam. Klanjali smo i proučili tespih i dovu i

čovjek potra lice i zubi ukrašeni osmijehom i bradom se

ukazaše i progovoriše mi opet tako meni drag Selam.

Upitah ga čiji je ovaj mesdžid i on malo zastade i

kao da se postidi, reče: “Moj! Zapravo, ja sam ga samo

sagradio.”

Osmotrio sam ga opet. Lice mu je djelovalo neispa-

vano, odjeća iznošena, puna zakrpa, a stopala otekla.

Imao je lijepe i svijetle ruke, a brada mu je bila uredna

i namirisana.

Ono što je u vas- prolazno je, a ono što je u Allaha- vječno je!(En-Nahl, 96.)

62

Mislio sam da je to neki prosjak sve dok iz ormara u ćošku mesdžida nije izvadio novo i skupocjeno odijelo koje je počeo oblačiti.

Garib se preobrazio u poslovnog čovjeka.

Umjetnik u gladovanjuVidjeviši moju zabezeknutost (kasnije saznah da se

zove...) Halil mi se osmjehnu i reče:

Ovo što sad vidiš jesu adabi poslovnog svijeta, a ono što si vidio su ahiretski adabi.

Ja sam, moj dječače, Elhamdulillah, uvijek bio imu-ćan i putovao sam mnogo po svijetu. Tako sam posje-tio i jednog šejha u Turskoj. Čuo sam o njemu svašta dobrog, kako je bogat, kako iza njega stoji doslovno cijeli koncert jakih i uglednih firmi ... i nosio sam ovakva odijela u kojim me sad vidiš. Zatražio sam da se nađem sa njim radi poslovne saradnje i, zapravo, bio sam na-javljen kod njega...

Ušao sam kod njega i iznenadilo me ono što sam vidio. Njegova soba nije bila ništa bolje namještena nego ovaj mesdžid. Tek kao dodatak, jedan mali stolić, na podu ćilim i njegovo skromno odijelo koje je nosio.

Pitao sam ga šta je ovo i gdje su mu stvari jer sam očekivao bogataša, a ne siromaha, na šta mi je on uz-vratio pitanjem gdje su moje stvari. Rekoh mu da sam musafir na šta mi je on spretno uzvratio da je i on mu-safir i... dosađujem li ti sa ovom pričom dječače?

Naravno da ne!- rekoh mu.

Dobro, lijepi moj!- reče i nastavi. Pa naravno, ovaj svijet je jedna prolazna stanica, most na kojem Isa a.s. kaže da ne treba graditi kuće. Vidiš kako se danas ma-terijalne vrijednosti brzo mijenjaju, čas si bogat, a čas si naglo osiromašio. Jedina prava stvarna vrijednost je kod Allaha...

Nisam siguran koliko sam još razovarao sa šejhom, ali otada nastojim biti kao on. On je očito veći vjernik od mene pa ko sam ja da u ovom svijetu uživam više od njega!? Pravo bogatstvo nije ono koje stičeš rukama nego ono koje ti se spusti u srce!

Dok ovo govori, na um mi pada jedna Kafkina pri-ča koja govori o umjetniku u gladovanju i tajni koju taj umjetnik otkriva. On ne gladuje radi zabave nego zato što nije pronašao hranu koja bi godila njegovom nepcu.

Uživanje je prolazno, - Halil nastavi, - i ovaj svijet je prolazan. Ne želim da se na Danu Vjere osjećam kao mahmurni pijanica kojeg boli glava nakon noći pro-vedene u uživanju... samo,- reče Halil sa smiješkom- džehennemska glavobolja je puno gora i duža od ove dunjalučke.

Upitah ga zašto se, kako mi mladi to kažemo, dobro ne nosi. Ipak je on, čim je bogat i ugledan, jedan od naših prvaka i ima sve pravo da bude naša perjanica.

- Ne trebam ti govoriti da je najbolja odjeća, odjeća bogobojaznosti, a jedina dunjalučka odjeća koja ne za-klanja i ne prlja tu odjeću je odjeća skomnosti. A da ti pravo kažem, pokušavao sam nekoliko puta sebi kupiti nešto dobro i skupo što odgovara mom dujnalučkom statusu i ugledu, ali ne mogu to nikako da ukabulim.

Vidio si po mojim oteklim nogama i nenaspavanom licu da noći provodim u namazu i zikru. Ne želim to da pokvarim misleći kako će mi se odijelo izgužvati i još svakojakim nepotrebnim sitnicama.

Halil mi se primače i šapnu: “Ma da ti pravo kažem, ne mogu od stida!?”

Ali nemoj misliti da sam ja neki sado-mazo tip koji se odriče dunjaluka radi ahireta. U onome u čemu pro-vodim noći našao sam slast koja se ne može mjeriti sa svim ovozemaljskim užitcima, a vjeruj mi mnoge sam upoznao.

Moje lice je neispavano i noge su mi otekle, ali zato mi je srce sa okom radosno u namazu , a sa rukom sretno u zikru.

Halilu je zazvonio mobitel i rekao mi je da mora ići. Dok smo izlazili iz mesdžida, govorio mi je da rijetko

klanja sa nekim u džematu (pomislih kako su takvom

čovjeku džematlije meleci) i da mu je veoma drago što

je ovaj put mjesto meleka klanjao sa mnom.

Rastali smo se sa selamom i ja sam bio ispunjen

čovjekom koji se pred ahiretom stidi dunjaluka što ga

je zaimao, čovjekom za kojeg je Kafkin Umjetnik samo

obični mediokritet.

Najbolje rizniceKafkin umjetnik nije nikad pronašao hranu u kojoj

bi uživao i umro je na kraju ne našavši taj okus. Mogu

samo reći da nije tražio na pravim mjestima. Kod Allaha

su najbolje Riznice. Samo jedna kap iz te Riznice učini

sve stvoreno sporednim i čovjek se ispuni traženjem

Allaha i Njegovog zadovoljstva.

Već odavno ne pušim, ali osjećam se isto onako su-

manuto kao kad sam tek prestao pušiti. (Sumanut sam

jer se odvikavam nefsanske kupovine u butiku)

Sada u sebi prizovem Riječi Uzvišenog koji kaže: Oni

koji se Allaha boje, čim ih šejtanska sablazan dodirne,

sjete se, i odjednom dođu sebi.. I tako se i ja osvijestim

kod kupovine.

Više nisam ni siguran da li je ovaj susret sa Halilom

bio stvarnost ili samo san, ali ono što sam otamo ponio

je kao pečat na mome srcu.

Nemam ja pojma o skromnosti i o ahiretskim bla-

godatima.

Posebnost pustinje prepoznaje se i u mirisima koje

vjetar nosi. Iz oku skrivenih oaza vjetar pronosi mirise

ugode i zaštite koje one pružaju. Tako i ja samo mogu

naslutiti mirise ahiretskih oaza koje su razbacane po

dunjalučkoj pustinji kao što je Halil.

Nisam još okusio ahiretskih blagodati, ali, Inšallah,

hoću. Za početak je dovoljno samo imati insana koji te

može dovesti do oku skrivenih oaza.

A onda, gladovanje se preobrazi u post, a “umjetnik”

se preobrazi u musafira...

63

00