u zemlji posljednjih stvari - paul auster

Download U Zemlji Posljednjih Stvari - Paul Auster

Post on 20-Jan-2016

35 views

Category:

Documents

8 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

Paul Auster

U zemlji posljednjih stvari

s engleskoga preveo: Petar Vujai

naslov izvornika:

Paul Auster

IN THE COUNTRY OF LAST THINGS

Za Siri Hustvedt

Nedavno sam, proavi dveri snova, posjetio onaj predio zemlje u kojem lei uveni Grad Unitenja.

Nathaniel Hawthorne

73

OVO SU POSLJEDNJE stvari, napisala je. Jedna po jedna nestaju i ne vraaju se vie. Mogu ti govoriti onima koje sam vidjela, o onima koje vie ne postoje no sumnjam da u imati vremena. Sad se sve dogaa prebrzo ne mogu drati korak.

Ne oekujem da e razumjeti. Ne vidjevi nita od toga, ak i ako pokua, nee to moi zamisliti. To su te posljednje stvari. Danas negdje stoji kua, sutra je vie nema. Ulica kojom si juer kroio, danas vie ne postoji. ak je i vrijeme u neprekidnoj mijeni. Sunani dan slijedi dan obavijen maglom, prvo je toplo zatim hladno, vjetar pa bonaca, onda razdoblje otre hladnoe da bi danas, usred zime, dolo popodne mirisnog svjetla, toliko toplo da je bilo dovoljno izai u vesti. Kad ivi u gradu, naui nita ne uzimati zdravo za gotovo. Zatvori oi na trenutak, okrene se da bi pogledao neto drugo, a stvar koja je negdje stajala ve je nestala. Vidi, nita ne traje, ak ni misli u vlastitoj glavi. I ne smije tratiti vrijeme tragajui za njima. Kad neto jednom nestane, to je kraj.

Tako ivim, nastavljalo se njezino pismo. Ne jedem mnogo. Tek toliko da se odrim na nogama, nita vie. Ponekad osjeam toliku slabost da mislim kako neu moi nainiti sljedei korak. Ali uspijevam. Usprkos neuspjesima, drim se na nogama. Da ti je samo vidjeti kako se dobro snalazim.

Ulice grada proteu se posvuda i nijedna ulica nije nalik drugoj. Stavim jednu nogu pred drugu, zatim drugu pred prvu i onda se nadam da u to moi ponoviti. I nita vie od toga. Mora razumjeti kako mi je sad. Kreem se. Diem zrak koji mi je dan. Jedem najmanje to mogu. Bez obzira to itko rekao, ono jedino vano je ostati na nogama.

Sjea li se svojih rijei prije nego to sam otila: William je nestao i bez obzira koliko se trudila nikad ga nee nai. To su bile tvoje rijei. Onda sam ti rekla da me nije briga za tvoje rijei i da idem pronai svog brata. Tada sam se ukrcala na onaj strani brod i napustila te. Kako je to davno bilo? Vie se ne sjeam. Mislim da su ve prole godine i godine. No to je samo nagaanje i vie se ne gnjavim time. Izgubila sam trag i vie ga nitko ne moe pronai.

Toliko je sigurno. Kad ne bih osjeala glad, ne bih bila u stanju nastaviti. Mora se naviknuti raditi to manje mogue. elei manje zadovoljava se manjim, to ti manje treba to ti je bolje. Tako grad utjee na ovjeka. Izvre ti misli naopako. Tjera te da eli ivjeti, istovremeno ti pokuavajui oduzeti ivot. I od toga nema bijega. Ili uspije ili ne uspije. Ako uspije, ne moe biti siguran da e uspjeti i sljedei put. Ako ne uspije, nee uspjeti nikad vie.

Nisam sigurna zato ti sad piem. Istini za volju, otkad sam stigla ovamo jedva sam i pomislila na tebe. No odjednom, nakon svog tog vremena, osjeam da trebam neto izrei i, ako to dovoljno brzo ne zapiem, eksplodirat e mi glava. Nije vano hoe li to proitati. ak nije vano hou li to poslati pretpostavljajui, naravno, da je to mogue. Piem ti zato jer ne zna nita. Zato to si daleko od mene i ne zna nita.

Ima ljudi tako mravih, pisala je, da ih vjetar ponekad otpue. Vjetrovi u gradu su strani, uvijek puu s rijeke i pjevaju u uima, vjeno te bacaju tamo-amo, vjeito bacaju papire i otpad pred noge. Nije neobino vidjeti one najmravije kako se kreu u parovima ili u trojkama, a ponekad i cijele obitelji, vezane konopcima i lancima, podravaju jedni druge branei se od zapuha. Drugi zauvijek odustaju od izlazaka, ue skutreni po veama i udubinama, sve dok im se i najvedrije nebo ne uini prijetnjom. Bolje je mirno ekati u kutu, misle, nego da ih vjetar baci na stijene. Takoer je mogue postati toliko dobar u nejedenju da naposljetku ovjek moe ne jesti nita.

Onima koji se bore protiv gladi jo je gore. Toliko razmiljanje o hrani vodi samo u nevolju. Ima ih potpuno opsjednutih, koji se odbijaju pokoriti injenicama. Oni neprekidno krstare ulicama, tragaju za ostacima, stavljajui glavu u torbu i za najmanju mrvicu. Nije vano koliko su hrane sposobni nai jer im to nikad nee biti dovoljno. Jedu a ne nasite se, grabe hranu ivotinjskom hitnjom, koati im prsti trgaju, drhtave eljusti nikad im nisu zatvorene. Najvei dio hrane iscuri im niz brade, a ono to uspiju progutati obino povrate za par minuta. To je spora smrt, kao da je hrana vatra ili ludilo koje ih spaljuje iz nutrine. Vjeruju da jedu kako bi preivjeli, no na kraju su oni upravo ti pojedeni.

Kao to se vidi, hrana je jako sloeno pitanje, i ako ne naui prihvaati ono to ti se da, nikad se nee pomiriti sa sobom. Nedostaje je esto, a hrane, koja ti je jo neki dan predstavljala uitak, drugi dan vjerojatno nee biti. Gradske su trnice vjerojatno najsigurnije i najpouzdanije mjesto za kupovinu, ali su cijene visoke a izbor nikakav. Jedan dan nude se samo rotkvice, drugi dan samo stara okoladna torta. Tako este i drastine promjene jelovnika mogu jako teko pasti na eludac. Ali gradske trnice imaju prednost to ih nadzire policija, tako da si bar siguran kako e ono to si kupio zavriti u tvojem, a ne u neijem tuem elucu. Kraa hrane je na ulicama toliko uestala da se vie i ne smatra zloinom. Povrh svega, gradske su trnice jedini zakonski odobreni oblik prodaje hrane. Oko grada ima bezbroj privatnih trgovaca hranom, no robu im mogu oduzeti u bilo kojem trenutku. ak i one to uspijevaju podmititi policiju kako bi ostali u poslu, vjeno vreba neprekidna prijetnja pljake i napada. Lopovi takoer napadaju i muterije na privatnim trnicama, te je statistiki dokazano kako jedna od dvije kupovine zavrava pljakom. Mislim da stvarno nije vrijedno toliko riskirati zbog kratkotrajnog uivanja u jednoj narani ili okusu kuhane unke. No ljudi su nezasitni glad je svakodnevno prokletstvo, a eludac ponor bez dna, rupa velika kao itav svijet. Stoga privatne trnice, unato svim tekoama, dobro posluju, premjetajui se s jednog mjesta na drugo, pojavljujui se sat-dva negdje da bi nakon toga doslovno ieznule. Ipak, jedno upozorenje ako hranu mora kupovati na privatnim trnicama, onda svakako izbjegavaj "crne" prodavae jer prijevare doslovno cvatu i bezbroj je ljudi spremno prodati bilo to samo da bi ostvarili zaradu: jaja i narane pune se piljevinom, boce pune mokrae prodaju se pod pivo. Ne, ljudi e uiniti doslovno sve i to prije to naui bit e ti bolje.

Kad hoda ulicama, nastavila je, ne smije zaboraviti hodati samo korak po korak. U protivnom nee izbjei pad. Oi ti moraju biti neprekidno otvorene, valja gledati gore, gledati dolje, gledati naprijed, gledati iza, uvijek paziti na druga tijela, uvijek na biti oprezu zbog onog nepredvidljivog. Sudar s nekim moe zavriti fatalno. Dvoje se sudari i zatim se pone udarati akama. Ili padnu na tlo i ne pokuavaju ustati. Prije ili kasnije doe trenutak kad vie ne pokuava ustati. Zna, tijela bole, i za to nema lijeka. Ovdje je to jo gore nego drugdje.

Otpad je poseban problem. Mora nauiti to initi kad previdi pukotinu, neoekivanu hrpu stijena, plitke kanale kako ne posrnuti ili se ozlijediti. Zatim, tu su i putarine, i one su najgore ovjek mora biti jako prepreden kako bi ih izbjegao. Gdje god se srui neka zgrada ili se nakupi otpad, nasred ulice uzdiu se visoki humci koji brane svaki prolaz. Ljudi podiu barikade gdje god pronau materijal, a zatim se penju na njih, s palicama, pukama ili ciglama i u zasjedi vrebaju prolaznike. Oni vladaju ulicom. Ako eli proi, straarima mora dati sve to zatrae. Ponekad novac, ponekad hranu, ponekad seks. Premlaivanja su uobiajena, a svako malo uje se i za ubojstvo.

Nove se zapreke podiu, stare zapreke nestaju. Nikad ne zna kojom bi ulicom poao, koju bi zaobiao. Malo po malo grad ti otima sigurnost. Ne postoji stalna staza i preivjeti moe samo ako ti nita nije neophodno. Bez upozorenja mora biti spreman promijeniti se, ostaviti to to radi, preokrenuti se. Naposljetku nema niega to nije vano. Posljedino tome, mora nauiti itati znakove. Kad izdaju oi, ponekad poslui i nos. Njuh mi je postao neprirodno otar. Unato nuspojavama neoekivanoj munini, vrtoglavicama, strahu koji me obuzima kad mi ustajali zrak napadne tijelo titi me prije skretanja iza ugla, to je ponekad najopasnije. Zato to zapreke odiu prepoznatljivim zadahom koji naui prepoznavati, ak i s velike udaljenosti. Iako su nainjeni od stijena, betona i drva, u humcima se takoer nae smee i razmrvljeni gips, a sunce pali smee i stvara vonj jai nego drugdje. Kia vlazi buku, napuhuje je i otapa, tako da i ona puta svoj miris kad se jedno spoji s drugim u neprekidnim izmjenama suhog i vlanog vremena, smrad zapreka poinje cvasti. Osnovno je nikad se ne naviknuti. Navike su smrtonosne. ak i ako je stoti put, sa svime se mora suoiti kao da to nikad prije nisi vidio. Nije vano koji je to put, uvijek mora biti prvi. Shvaam da to pravilo zvui gotovo nemogue, no to je ono osnovno pravilo.

ovjek bi pomislio kako e sve to, prije ili kasnije, jednom skonati. Stvari se raspadaju i nestaju, a ne stvara se nita novo. Ljudi umiru, a djeca se odbijaju raati. Svih tih godina koliko sam ovdje, ne pamtim da sam vidjela ijedno novoroeno dijete. Ipak, uvijek dolaze novi ljudi koji zamjenjuju one nestale. Naviru iz zemlje i rubnih gradova, vuku kolica do vrha natovarena stvarima, dovoze se pokvarenim automobilima, svi redom gladni, svi redom beskunici. Dok ne naue zakone grada, novopridoli su lake rtve. Mnogo ih ostane bez novca i prije prve veeri. Neki uplauju nepostojee stanove, druge namamljuju da plate predujam za posao koji nikad nee dobiti, dok ostali izvlae uteevinu i kupuju hranu koja je ustvari samo obojana ljepenka. A to su oni najobiniji trikovi. Poznajem ovjeka koji zarauje stojei pred starom gradskom vijenicom i trai novac od svakog doljaka koji pogleda sat na tornju. Ako doe do svae, njegov pomonik koji izigra