PAUL AUSTER

GLAZBA SLU AJA

prevela Marijana Nikoli

1 itavu godinu dana samo je vozio, putovao s jednog kraja Amerike na drugi i ekao da se potroši sav novac. Nije mislio da e to tako dugo potrajati, ali jedna je stvar vodila drugoj, i kad je Nashe uvidio što mu se dešava, želja da se zaustavi odavno ga je ve bila minula. Tre eg dana trinaestog mjeseca sreo je klinca koji je sebe nazivao Jackpot. Bio je to jedan od onih nasumi nih, slu ajnih susreta koji kao da se stvore niotkud, gran ica što je otkine vjetar i nenadano vam sleti pred noge. Da se to dogodilo u bilo kojem drugom trenutku, teško da bi Nashe otvorio usta. No, budu i da se ve bio predao i inilo mu se da više nema što izgubiti, u strancu je vidio mogu nost odgode kazne, posljednju priliku da u ini nešto za sebe prije no što bude prekasno. Naprosto se odvažio i to uradio. Bez trunke straha ili strepnje, Nashe je zatvorio

i i sko io. Sve se zapravo svodilo na pitanje toka doga aja, redoslijeda kojim su se odvijali. Da odvjetniku nije trebalo šest mjeseci da ga prona e, ne bi se ni našao na cesti onoga dana kad je sreo Jacka Pozzija i ništa od svega što je nakon tog susreta uslijedilo ne bi se desilo. Nashea je uznemiravalo da na taj na in razmišlja o svom životu, ali injenica je da mu je otac umro punih mjesec dana prije nego ga je Therese ostavila, a da je kojim slu ajem slutio da e naslijediti sav taj novac, vjerojatno ju je mogao nagovoriti da ostane. Pa ak i da nije ostala, ne bi bilo potrebe da se Juliette šalje u Minnesotu kod njegove sestre i to bi bilo dovoljno da ga sprije i da u ini ono što je u inio. No, tada je još uvijek bio zaposlen u vatrogasnoj službi i kako se uop e mogao brinuti o dvogodišnjem djetetu kad je po itave dane i no i zbog posla izbivao iz ku e? Da je bilo makar nešto novca, bio bi uzeo ženu na stan da se brine o Juliette, no, s druge strane, da je novaca bilo, oni ne bi živjeli u podstanarstvu, u donjem dijelu otužne obiteljske ku e u Somervilleu i Therese možda ne bi ni pobjegla. Nije da je pla a bila tako loša, ali moždani udar koji je njegova majka pretrpjela prije etiri godine posve mu je ispraznio džepove i još je uvijek mjese no otpla ivao dug stara kom domu na Floridi gdje je umrla. S obzirom na sve to, jedinim rješenjem inilo mu se poslati dijete sestri. Ako ništa, Juliette e barem imati priliku živjeti s pravom

obitelji, biti okružena drugom djecom i udisati svježi zrak, a to je bilo daleko bolje od svega što joj je on mogao pružiti. I tada ga je, posve nenadano, pronašao odvjetnik i novac mu je pao u krilo. Posrijedi je bila ogromna svota, gotovo dvjesto tisu a dolara, Nasheu posve nezamisliv novac. No, ve je bilo prekasno. Prethodnih je mjeseci isuviše toga stavljeno u pogon, pa više ak ni novac nije mogao zaustaviti doga aje. Oca nije vidio preko trideset godina. Zadnji put se to dogodilo kad su mu bile dvije godine i otada me u njima nije bilo nikakva kontakta, ni jednog pisma, telefonskog poziva, ništa. Po rije ima odvjetnika koji je bio zadužen za ostavštinu, Nasheov je otac posljednjih dvadeset i šest godina života proveo u pustinjskom gradi u u Kaliforniji, nedaleko od Palm Springsa. Imao je malu željezariju, u slobodno je vrijeme kupovao dionice i nije se ponovo ženio. Svoj prošli život držao je za sebe, rekao je odvjetnik, i tek kada je jednog dana došao u njegov ured da napiše oporuku, Nasheov je otac po prvi put spomenuo da ima djecu. “Umirao je od raka”, nastavljao je pri u glas preko telefona, “i nije znao kome drugome da ostavi novac. Mislio je da bi ga najbolje bilo podijeliti izme u svoje dvoje djece, pola vama, a pola Donni.” udan na in da se nadoknadi propušteno”, prokomentira Nashe. “Pa i bio je udan, vaš stari, nema sumnje. Nikad ne u zaboraviti što je rekao kada sam ga pitao za vas i sestru. ‘Vjerojatno me mrze iz dna duše. Ali sad je kasno da se zbog toga pla e. Da mi je samo biti u njihovoj blizini kad crknem, da im vidim izraz lica kad prime novac.’ “

udi me kako je znao gdje da nas na e.” “Pa nije znao. Ja sam se, bogami, namu io da vam u em u trag. Trebalo mi je šest mjeseci.” “Za mene bi bilo puno bolje da sam ovaj poziv primio na dan pogreba.” ovjek nekad ima sre e, nekad ne. Prije šest mjeseci nisam znao ni jeste li živi.” Mada se nije mogao osje ati ožaloš enim, Nashe je pretpostavljao da e na neki drugi na in biti dirnut, ne im nalik tuzi, možda provalom ljutnje i osje ajem kajanja što obi no nailaze u posljednjem trenutku. Naposljetku, taj je ovjek ipak bio njegov otac i sama ta injenica je trebala biti dovoljnim razlogom za pokoju turobnu misao o zagonetki života. No, ispalo je da Nashe osim radosti nije osjetio gotovo ništa drugo. Taj je novac za Nashea bio nešto tako neobi no, tako monumentalnih posljedica, da je prekrio sve ostalo. Bez imalo razmišljanja isplatio je dug od trideset dvije tisu e dolara stara kom domu “Pod mirnim krovovima”, otišao i kupio novi automobil (crveni saab 900 s dvoja vrata — njegov prvi nerabljeni automobil u životu) i iskoristio godišnji odmor što mu se nakupio u posljednje etiri godine. Ve er prije no što e otputovati iz Bostona, priredio je raskošnu zabavu u svoju ast, slavio s prijateljima do tri

ujutro, a odmah zatim, i ne pomišljaju i na san, sjeo je u svoj novi automobil i odvezao se u Minnesotu. I tada mu se krov nad glavom po eo urušavati. Bez obzira što je idu ih nekoliko dana proteklo u veselju i sje anjima na stare dane, Nashe je polako uvi ao da se stvari više ne daju popraviti. Isuviše je dugo bio odvojen od Juliette, i sad kad je došao po nju, ona kao da je zaboravila tko je on. Mislio je da e telefonski pozivi biti dovoljni, da e zahvaljuju i razgovorima dvaput u tjedan dana za nju nekako ostati stvaran. Ali, što dvogodišnjacima uop e mogu predstavljati me ugradski telefonski razgovori? Šest mjeseci on je za nju bio samo glas, prazan skup zvukova što se malo pomalo pretvorio u duha. ak i nakon dva-tri dana provedena u ku i, Juliette je s njim i dalje bila stidljiva i oprezna; kao da više ne vjeruje u njegovo postojanje, izmicala se svaki put kad bi je pokušao uzeti. Postala je dio svoje nove obitelji, a on je bio tek nešto više od uljeza, strano bi e koje je palo s neke druge planete. Proklinjao je samog sebe što ju je tamo ostavio, što je sve tako dobro uredio. Juliette je postala mala obožavana princeza u ku i. Imala je troje starijih ro aka s kojima se mogla igrati, labradora, ma ku, ljulja ku u vrtu, sve što je mogla poželjeti. Izjedala ga je pomisao da je šogor zauzeo njegovo mjesto i, kako su dani odmicali, sve se više svladavao da ne pokaže bijes. Ray Schweikert, bivši ragbijaš, danas trener u srednjoj školi i nastavnik matematike, Nasheu se oduvijek doimao pomalo tupavim, no nema govora, tip je znao s djecom. Bio je dobri ina, tipi ni ameri ki tata s velikim srcem i uz Donnu, koja je sve držala na okupu, njihova je obitelj bila vrsta poput stijene. Nashe je sada imao nešto novca, ali koliko su se stvari zaista promijenile? Pokušavao je zamisliti na koji bi na in Juliettin život bio bolji ako bi se vratila s njim u Boston, no nije mu uspijevalo na i ni jedan argument u svoju korist. Htio je biti sebi an, ne odustati od svojih prava, no nije izdržao i na kraju je popustio pred onim što je bilo o ito: istrgnuti Juliette iz njenog sadašnjeg okruženja nanijelo bi joj više zla nego dobra. Kada je Donni rekao što misli o svemu, ona ga je pokušala odgovoriti, koriste i se mnogim od onih istih argumenata kojima ga je zasula prije dvanaest godina kad joj je priop io da napušta studij: ne prenagljuj, daj sebi još malo vremena, ne ruši mostove za sobom. Na licu joj se ocrtavao onaj zabrinuti pogled starije sestre što ga je na njoj vi ao itavo djetinjstvo i Nashe je znao da je još uvijek, tri ili etiri života poslije, ona jedina osoba na svijetu kojoj može vjerovati. Na kraju su ostali pri ati do kasno u no , sjede i u kuhinji još dugo nakon što su Ray i djeca legli, a sve je bilo kao i prije dvanaest godina: Nashe ju je lomio dok nije po ela plakati i na kraju je bilo po njegovom.

Jedini ustupak koji joj je napravio bilo je obe anje da e u banci otvoriti poseban ra un za Juliette. Donna je predosje ala da e po initi kakvu ludost (to mu je uostalom i rekla te no i) i htjela je da, prije no što spiska svu ostavštinu, dio stavi sa strane, negdje gdje novac ne e mo i dirati. Idu eg jutra, Nashe je proveo dva sata s direktorom banke Northfield i sve dogovorio. Zadržao se još ostatak toga i dio sljede eg dana, a onda je spakirao kov ege i ukrcao ih u prtljažnik. Bilo je vru e kasnosrpanjsko popodne i cijela je obitelj izašla na tratinu pred ku om da ga isprati. Djecu je redom grlio i ljubio, a kad je došao red na Juliette, sakrio je svoje o i od njenog pogleda tako što ju je podigao i zario lice u njezin vrat. Budi dobra curica, kazao je. I nemoj zaboraviti koliko te tata voli. Rekao im je da se planira vratiti u Massachusetts, no igrom slu aja odjednom se zatekao kako vozi u suprotnom smjeru. Napravio je uobi ajenu grešku: promašio je skretanje za autoput i umjesto da nastavi još nekih tridesetak kilometara, što bi ga izvelo na pravi put, bez premišljanja iza e na prvom sljede em skretanju, posve svjestan da je upravo krenuo pogrešnom cestom. Bila je to nagla, nepromišljena odluka, no u onom kratkom intervalu izme u dva skretanja, Nashe shvati da nema nikakve razlike i da su, na kraju krajeva, skretanja posve ista. Da, rekao je Boston, no to je u inio samo zato jer im je nešto morao kazati, a Boston mu je prvi pao na pamet. A budu i da ga ondje još dva tjedna nitko ne o ekuje i ima vremena napretek, zašto da se vra a natrag? Zavrti mu se u glavi od te mogu nosti, od te puste slobode i spoznaje koliko je nevažan izbor koji napravi. Mogao je i i kamo mu se prohtije, mogao je raditi što ga je volja i nikoga ne svijetu ne e biti briga. Dokle god se ne okrene i ne uputi natrag, isto mu je kao da je nevidljiv. Nakon što je vozio sedam sati bez prekida, nakratko se zaustavi da nato i gorivo, a potom nastavi daljnjih šest sati dok ga ne svladaju umor i iscrpljenost. Daleko na obzorju zarudjela je zora, a Nashe je bio negdje sjeverno od srca Wyominga. Uzme sobu u prvom motelu, odspava tvrdim snom osam ili devet sati, a onda odšeta do gostionice preko puta, gdje mu je izbor za doru ak pao na pove i odrezak s jajima sa cjelodnevnog jelovnika. U auto ponovo sjedne kasno tog popodneva i još jednu no provede za volanom, ne zaustavivši se dok nije prešao pola Novog Meksika. Nakon te druge no i, Nasheu postade jasno da više nema kontrolu nad sobom, da je u vlasti neke zasljepljuju e i nesavladive sile. Bio je poput poludjele životinje, slijepo se kotrljao od jednog do drugog bespu a i, ma koliko puta odlu io stati, nije se mogao prisiliti da to doista i

ini. Svako bi jutro otišao na spavanje ponavljaju i samom sebi “sad je dosta, s ovim je sada stvarno gotovo”, no svako se popodne budio s istim porivom, s istom neodoljivom potrebom da opet sklizne u automobil. Uvijek bi ga iznova spopala želja za samo om, za no nom navalom praznine, za tutnjavom ceste koju je utio na koži. Držao je isti ritam itava dva tjedna, nastoje i svakim danom izgurati više no prethodnog dana. Prešao je cijeli zapadni dio zemlje šaraju i gore-dolje izme u Oregona i Teksasa, jurišao praznim auto-cestama Arizone, Montane i Utaha, niti je što razgledavao niti ga je bilo briga gdje se nalazi i, osim pokoje fraze koju bi procijedio kod pla anja goriva ili naru ivanja jela, nije prozborio ni rije i. Kad se najzad vratio u Boston, Nashe je bio uvjeren da je na rubu živ anog sloma, no to je bilo samo zato što se nije mogao sjetiti ni ega što bi opravdalo njegov in. Istina je, kako je na kraju ustvrdio, bila daleko manje dramati na. Nashe je pretpostavaljo da e itava stvar na tome stati, da se uspio otresti žalca koji mu se uvukao u sistem, te da se sada može vratiti svome starom životu. U po etku se inilo da sve ide u redu. Prvog dana kad se vratio, malo su ga u vatrogasnoj postaji zafrkavali što nije pocrnio (“Šta je, Nashe, jesi to godišnji proveo u pe ini?”), a ve za užinom i sam se smijao uobi ajenom mudrovanju i prosta enju. U Roxburyju je te no i izbio velik požar, pa kad je zazvonio alarm za slanje dvaju dodatnih vozila, Nashe je otišao tako daleko da je izjavio da mu je drago što se vratio ku i i da mu je nedostajala akcija. Taj ga je osje aj, me utim, ubrzo napustio i krajem tjedna

obuzme ga nemir, koji mu no u nije davao da sklopi o i a da ne pomisli na automobil. Slobodan je dan iskoristio za vožnju do države Maine i natrag, no od tog izleta stanje kao da mu se samo pogoršalo; ostao je nezadovoljen, s prstima koji su ga svrbili od želje za volanom. Borio se sa samim sobom u nastojanju da se vrati u kolote inu, no misli su mu bježale na cestu, ka uzbu enju koje je znao osjetiti tokom ona dva tjedna, te se uskoro po ne prepuštati vlastitom porazu. Nije mu bila želja napustiti posao, ali što je drugo mogao u initi s obzirom da je potrošio sav godišnji? U vatrogasnoj je službi proveo sedam godina života, te mu se i samo razmatranje takve mogu nosti — da napusti posao bez razmišljanja, zbog nekog nejasnog unutarnjeg nemira — inilo obijesnim. Bio je to jedini posao koji mu je ikada išta zna io i uvijek je mislio kako je imao

sre e što je na njega naletio. Nekoliko godina po napuštanju studija radio je svakakve poslove, prodavao knjige u knjižari, selio namještaj, to io pi e u baru, taksirao, a na ispit za vatrogasca otišao je iz hira, zato jer se netko koga je jedne no i vozio u taksiju upravo spremao za taj ispit, pa je nagovorio Nashea da se i on okuša. Tog su ovjeka odbili, a Nashe je dobio najve u ocjenu te godine i odjednom mu se nudio posao o kojem je zadnji put razmišljao kad su mu bile etiri godine. Donna mu se smijala kad ju je nazvao da joj kaže novost, no on je ipak otišao na obuku. Iako je njegov izbor nesumnjivo bio neobi an, sam posao istinski ga je zaokupljao i zadovoljavao i nikada mu nije bilo žao što je ostao vatrogasac. Prije svega nekoliko mjeseci bilo bi mu nemogu e uop e zamisliti da bi napustio službu, no to je bilo prije no što mu se život pretvorio u TV-sapunicu, a zemlja oko njega otvorila i progutala ga. Možda je došlo vrijeme za promjenu. U banci mu je ostalo preko šezdeset tisu a dolara, koje bi možda trebao iskoristiti dok još može. Na elniku je rekao da seli u Minnesotu. Pri a mu se inila uvjerljivom, pa se potrudio da tako i zazvu i, potanko objašnjavaju i kako mu je jedan šurjakov prijatelj ondje ponudio partnerstvo u biznisu (i to u željezariji!), te zašto on misli da bi ta sredina bila dobra za odgoj njegove k eri. Na elnik mu je povjerovao, što ga nije sprije ilo da ga nazove šupkom. “Sve je to zbog one fufice od tvoje žene”, re e mu. “Otkako je makla dupe iz grada, tebi se u glavi sve sjebalo, Nashe. Nema ništa gore nego kad dobar frajer krene nizbrdo zbog ženske. Sredi se, ovje e. Zaboravi na te sulude planove i radi svoj posao.”

“Žao mi je, šefe”, odgovori Nashe. “Ve sam odlu io.” “Odlu io? A, molim te, kojom si glavom donio tu odluku? Koliko vidim, ova te više ne služi bogzna kako.” “To iz tebe samo govori zavist. Dao bi ne znam šta da možeš biti na mom mjestu.” “I odseliti u Minnesotu? Ma, zaboravi... Ovaj as ti mogu nabrojati tisu u drugih stvari koje bih radio prije nego išao živjeti pod snijegom devet mjeseci u godini.” “E pa, kad budeš onuda prolazio, svakako svrati da se pozdravimo. Mogu ti prodati odvija ili tako nešto.” eki , Nashe, eki . Da ti ulupam nešto pameti u glavu.” Sad kad je na inio prvi korak, nije mu bilo teško i i do kraja. Idu ih pet dana sre ivao je poslove, zvao vlasnika stana i rekao mu neka traži novog stanara, poklanjao namještaj Vojsci spasa, isklju ivao plin, struju, telefon. Mješavina nepromišljenosti i žestine koja je pratila te geste pri injavala mu je izuzetno zadovoljstvo, no ništa nije bilo ravno užitku s kojim je bacao stvari. Prve je ve eri proveo par sati skupljaju i sve što je pripadalo Theresi, trpao njezine stvari u vre e za sme e, kona no se tako rješavaju i i nje same jednom temeljitom istkom, masovnim pokopom svih predmeta koji su odavali i najmanji trag njene prisutnosti. Obrušio se na njen ormar i izbacio sve kapute, džempere i haljine, zatim je ispraznio sve njene ladice s donjim rubljem, arapama i nakitom, iz albuma za slike uklonio sve njene fotografije, bacio sav pribor za šminkanje i modne asopise, riješio se svih njezinih knjiga, plo a, budilice, kupa ih kostima, pisama... Time je na neki na in probio led, pa kad je sljede eg popodneva prešao na vlastite

stvari, Nashe postupi s istom silovitom temeljitoš u, gledaju i na svoju prošlost kao na starudiju koju treba odvesti na smetlište. Kompletna kuhinja otišla je u preno ište za besku nike na jugu Bostona, knjige srednjoškolki s drugog kata, rukavica za bejzbol de ku iz ku e preko puta, a kolekciju plo a je prodao trgovini rabljene muzi ke opreme u Cambridgeu. U itavom je pothvatu bilo odre ene boli, ali Nashe joj se ubrzo po ne gotovo radovati: kao da ga je oplemenjivala, kao da e mu, što se više bude udaljio od ovjeka koji je bio, u budu nosti biti bolje. Osje ao se poput nekoga tko je kona no smogao snage da prosvira sebi metak kroz glavu, samo što u ovom slu aju metak nije zna io smrt, ve život, prasak iz kojeg e se roditi novi svjetovi. Znao je da e i klavir morati oti i, ali njega je ostavio za kraj, ne žele i ga se lišiti sve do zadnjeg trenutka. Bio je to pijanino marke Baldwin koji mu je majka kupila za trinaesti ro endan, na kojem joj je uvijek bio zahvalan, svjestan koliko se morala odricati da namakne taj novac. Nashe nije imao nikakvih iluzija o svom umije u sviranja, no tjedno je ipak uspijevao posvetiti nekoliko sati instrumentu i s manje ili više uspjeha provu i se kroz neke stare komade što ih je nau io još kao dje ak. Sviranje ga je uvijek smirivalo, glazba kao da mu je pomagala da jasnije vidi svijet, da razumije svoje mjesto u nevidljivom redu stvari. Sad, nakon što je ku a bila ispražnjena i on spreman za pokret, zadržao se još jedan dan da golim zidovima odsvira dugi oproštajni koncert. Prošao je redom nekoliko desetaka svojih najdražih komada, po eo sa Couperinovim “Misterioznim barikadama”, a završio s Fats Wallerovim “Jitterbug valcerom”, udaraju i sve vrijeme snažno po tipkama dok mu prsti nisu otvrdli i on kona no morao odustati. Tada je nazvao majstora koji mu je štimao klavir posljednjih šest godina (slijepca po imenu Antonelli) i pogodio se da mu Baldwina proda za etristo pedeset dolara. Kad su idu eg jutra stigli nosa i, Nashe je ve potrošio novac na trake za kazetofon u autu. inilo mu se primjerenim jedan oblik glazbe zamijeniti drugim, a svi ala mu se i ekonomi nost takve zamjene. Nakon toga više nije bilo ni ega što bi ga zadržavalo. Ostao je još dovoljno dugo da gleda kako Antonellijevi ljudi iznose klavir iz ku e, a zatim je otišao, ne potrudivši se da ikome kaže dovi enja. Naprosto je izašao iz ku e, ušao u auto i otišao. Nashe nije imao nikakav odre eni plan. Cilj mu je, u najboljem slu aju, bio prepustiti se struji neko vrijeme, putovati od mjesta do mjesta, pa što bude. Ra unao je da e se nakon par mjeseci zamoriti i da e tada sjesti i razmisliti što dalje. Ali, dva su mjeseca prošla, a on još uvijek nije bio spreman da odustane. Malo pomalo, zaljubio se u svoj novi život, slobodan i neodgovoran, i kad se to jednom dogodilo, više nije bilo razloga da stane. Bitna je bila brzina, užitak sjedenja u automobilu i predavanja prostoru koji mu je hrlio u susret. To je postala dragocjenost vrjednija od svih ostalih, glad koju je po svaku cijenu trebalo utažiti. Ništa oko njega nije trajalo dulje od trenutka, a kako su se trenuci smjenjivali jedan za drugim, inilo se kao da je jedino on taj koji i dalje postoji. Bio je stalna to ka u vrtlogu promjene, savršeno mirno tijelo kroz koje svijet u jurišu prolazi i nestaje. Automobil je postao svetište neranjivosti, zaklon u kojem ga više ništa nije moglo pozlijediti. Dokle god je vozio, nije bilo tereta koji je morao nositi, ni jednog djeli a njegova bivšeg života koji ga je pritiskao. Sje anja su mu, doduše, i dalje navirala, ali kao da sa sobom više nisu donosila ništa od one stare tjeskobe. Možda je glazba imala nekakva utjecaja na to, beskrajne trake Bacha, Mozarta i Verdija koje je slušao dok je bio za upravlja em i dok mu se inilo da zvuk izlazi iz njega samog, da natapa krajolik i pretvara vidljivi svijet u odraz vlastitih mu misli. Nakon tri ili etiri mjeseca, bilo je dovoljno da u e u automobil pa da osjeti kako se odvaja od svog tijela i kako e ga glazba, im dodirne papu icu za gas i po ne voziti, odnijeti u bestežinsko carstvo.

Prazne su ceste uvijek bile bolje od onih prometnih. Zahtijevale su manje usporavanja i ubacivanja u niže brzine, a budu i da nije morao obra ati pažnju na druge automobile, mogao se

prepustiti vožnji siguran da mu tok misli ne e biti prekidan. Stoga je izbjegavao gusto naseljena podru ja, drže i se uglavnom otvorenih, nenaseljenih prostora: sjevera države New York i Nove Engleske, ravni arskog, farmerskog srca zemlje i pustinja na zapadu. Lošeg vremena se tako er valjalo kloniti jer je ometalo vožnju kao i gust promet, pa kad je došla zima sa svojim olujama i hladno ama, zaputio se na jug gdje je, uz svega nekoliko iznimaka, ostao sve do prolje a. Ipak, Nashe je bio svjestan toga da i u najboljim uvjetima cesta krije svoje opasnosti. Stalno je trebalo biti na oprezu, pogibelji su prijetile svakog trenutka. Nagli zaokreti i rupe na asfaltu, guma što pukne iznenada, pijani voza i, i najmanji trenutak nepažnje — sve to ga je u tren oka moglo ubiti. Tokom mjeseci koje je proveo na cesti, Nashe je vidio niz smrtonosnih prometnih nesre a, a i sam je jedan ili dva puta za dlaku izbjegao sudar. Ti su ga bliski susreti, me utim, gotovo obradovali jer su onome što je radio pridodavali element rizika, a upravo to — osje aj da je svoj život uzeo u vlastite ruke — bilo je ono za im je tragao. Svake ve eri odsjeo bi u nekom usputnom motelu, ve erao, odlazio u sobu i idu a dva-tri sata proveo itaju i. Prije no što bi legao, sjedio bi još neko vrijeme s auto-kartom i planirao put za sljede i dan, birao odredište i pažljivo ozna avao ceste kojima mora pro i. Znao je da je to samo izgovor, da mjesta sama po sebi ne zna e ništa, no tako je radio sve do kraja, možda samo zato da obilježi svoje kretanje, da sebi dade razloga da stane prije nego opet nekamo krene. U rujnu je posjetio o ev grob u Kaliforniji. U gradi Riggs se zaputio jednog užarenog popodneva samo da bi ga vidio svojim o ima. Htio je svoje osje aje materijalizirati kakvim prizorom, pa makar on bio samo niz od nekoliko rije i i brojeva uklesanih u kamenu plo u. Odvjetnik koji mu je telefonirao u vezi s novcem prihvatio je njegov poziv na ru ak, poslije kojeg mu je pokazao ku u u kojoj je živio njegov otac i željezariju koju je vodio dvadeset i šest godina. Nashe je ondje kupio nešto alata za automobil (odvija , ru nu svjetiljku, mjera za pritisak guma), ali se poslije nikako nije mogao odlu iti da ga koristi, pa je vre ica do kraja godine ostala neraspakirana ležati u dnu prtljažnika. Drugom prilikom se odjednom osjetio umornim od vožnje, pa je, umjesto da šiba dalje bez ikakve svrhe, uzeo sobu u malom hotelu u Miami Beachu i itavih devet dana proveo sjede i uz bazen s knjigom u ruci. U studenom je otišao u Las Vegas na rundu kockanja, koju je nekim udom završio na pozitivnoj nuli nakon etiri dana ruleta i blackjacka, da bi nedugo potom pola mjeseca milio kroz debeli jug, zaustavljaju i se po Louisiani, u gradi ima uz deltu Mississippija, posjetio prijatelja koji je preselio u Atlantu, vozio se brodom kroz mo vare na jugu Floride. Neki od tih predaha bili su neizbježni, a kad bi ve negdje stigao, Nashe je uglavnom nastojao iskoristiti priliku da malo pronjuška okolo. Naposljetku, i za saab se trebalo tu i tamo pobrinuti, a budu i da je kilometar-sat otkucavao po nekoliko stotina kilometara na dan, uvijek je bilo posla: promijeniti ulje, podmazati, podesiti optiku trapa i uraditi itav niz sitnih popravaka potrebnih da ga održe u voznom stanju. Ponekad ga je smetalo što se mora zaustavljati, ali kad bi automobil na jedan ili dva dana ostavio mehani aru, nije imao drugog izbora nego da sjedi na miru i eka dok auto ne bude ponovo spreman da zavrti kota ima. Nashe je još prije unajmio pretinac u pošti u Northfieldu i po etkom mjeseca bi se dovezao u grad da pokupi ra une od kreditne kartice i provede nekoliko dana s k eri. To je bio jedini dio njegovog života koji se nije mijenjao, jedina obaveza koje se držao. Sredinom listopada došao je još jednom za Juliettin ro endan (s naramkom poklona), a od boži nog je posjeta ispalo trodnevno razigrano slavlje, s Nasheom prerušenim u Djeda Mraza koji zabavlja cijelo društvo sviranjem na klaviru i pjevanjem. Nepunih mjesec dana nakon toga, nenadano su mu se otvorila nova vrata. Bilo je to u Berkeleyu u Kaliforniji i, kao i ve ina stvari te godine, dogodilo se posve slu ajno. Ušavši jednog popodneva u knjižaru da kupi knjige za sljede u etapu puta, naleti na ženu koju je neko poznavao u Bostonu. Zvala se Fiona Wells, a ugledala ga je kako stoji pred policom sa Shakespeareom i pokušava se odlu iti koje izdanje sabranih djela da ponese sa

sobom. Prošlo je nekoliko godina kako se nisu vidjeli, no, umjesto da ga pozdravi na konvencionalan na in, ne ujno mu se približila, kucnula prstom po jednom od Shakespearea i rekla: "Ovoga uzmi, Jime. Ovaj ima najbolje bilješke i najlakše se ita." Fiona je bila novinarka koja je u Globeu jednom napisala veliki lanak o njemu, “Jedan tjedan u životu bostonskog vatrogasca”. lanak je bio uobi ajena žvrljotina u nedjeljnom dodatku, popra ena fotografijama i komentarima njegovih prijatelja, ali Nashea je ona zabavljala, zapravo mu se prili no svidjela i nakon što je dva-tri dana provela prate i ga uokolo, osjetio je da ju je po eo privla iti. Bilo je tu odre enih pogleda, slu ajnih dodira prstima koji su bivali sve eš i, no Nashe je tada bio oženjen i ono što se moglo dogoditi me u njima, nije se dogodilo. Par

mjeseci nakon što je lanak objavljen, Fiona je prihvatila posao za Associated Press u San Franciscu i od tada joj je izgubio svaki trag. Živjela je u jednoj ku ici nedaleko od knjižare i kad ga je pozvala k sebi da popri aju o starim bostonskim danima, Nashe shvati da još uvijek nije vezana. Iako nije bilo ni etiri kad su stigli, odmah su po eli sa žestokim pi em, na evši bocu Jack Danielsa da im za ini razgovor u dnevnom boravku. Nakon sat vremena, Nashe se preseli do Fione na kau i nedugo zatim ruka mu je ve bila pod njenom suknjom. Bilo je neke udne neminovnosti u tome, pomisli, kao da je njihov iznenadni susret zahtijevao nesvakidašnji odgovor, neko anarhi no i slavljeni ko raspoloženje. Sami nisu vukli konce onoga što se dogodilo, ve su se tome samo prepustili i u trenutku kad je Nashe zagrlio Fionino golo tijelo, njegova je žudnja bila tako snažna da je grani ila s osje ajem gubitka — jer, znao je da je na kraju mora razo arati, da e prije ili poslije do i trenutak kad e poželjeti da ponovo sjedne u automobil. Proveo je etiri no i s njom i malo pomalo otkrio da ima više srca i pameti no što mu se inilo. "Nemoj misliti da nisam željela da se ovo dogodi”, re e mu zadnje no i. “Ja znam da ti

mene ne voliš, no to još uvijek ne zna i da sam ja pogrešna žena za tebe. Ti si udaren tip, Nashe, i ako baš moraš i i, okej, moraš i i... Ali ne zaboravi da sam ja tu. I ako ti ikada do e da se ponovo zavu eš u ne ije ga ice, prvo pomisli na moje.” Iako nije mogao a da mu je ne bude žao, taj je osje aj bio prožet divljenjem, možda ak ne im ja im: slutnjom da bi ona uostalom mogla biti netko koga bi on bi mogao voljeti. Za trenutak je bio u iskušenju da je zaprosi, zamislivši najedanput život pun duhovitih upadica i nježnog seksa s Fionom, Juliette kako odrasta s bra om i sestrama, ali rije i mu jednostavno nisu navirale na usta. “Oti i u samo nakratko", re e na kraju. “Vrijeme je da skoknem u Northfield. Ako ho eš sa mnom, Fiona, bit eš dobrodošla.” “Naravno. A što da radim s poslom? Ne ini li ti se da su tri dana bolovanja zaredom ipak malo previše?” "Moram biti tamo zbog Juliette, znaš i sama. Važno mi je." “Puno toga je važno. Samo nemoj nestati zauvijek, to je sve." “Ne brini, vratit u se. Sad sam slobodan ovjek, mogu raditi što god me je volja." “Sjeti se da smo u Americi, Nashe. Prokletoj zemlji slobodnih ljudi. Svi možemo raditi što nas je volja." “Nisam znao da si toliki domoljub." “Možeš se u zadnji dolar kladiti da jesam. Domovina prije svega. Zato u i ekati da se ponovo pojaviš. Jer sam slobodna da od sebe pravim budalu." “Rekao sam ti da u se vratiti. Upravo sam ti to obe ao.” "Znam da jesi. Ali to ne zna i da eš obe anje i ispuniti.” Bilo je i drugih žena prije nje, itav niz kratkih zanosa i jednono nih avantura, ali ni jednoj nije ništa obe ao. Razvedena žena na Floridi, na primjer, nastavnica koju mu je Donna pokušala namjestiti u Northfieldu, pa mlada konobarica u Renou — sve su iš ezle. Fiona je bila

jedina koja mu je nešto zna ila i od njihovog prvog slu ajnog susreta u sije nju pa sve do kraja srpnja, rijetko kad bi prošlo više od tri tjedna, a da je ne bi posjetio. Ponekad bi je nazvao s puta, a kad je ne bi bilo kod ku e, ostavio bi joj kakvu smiješnu poruku na sekretarici — samo da je podsjeti da misli na nju. I kako su mjeseci prolazili, Fionino punašno, pomalo zdepasto tijelo postajalo mu je sve dragocjenije: njene velike, možda ak prevelike grudi, ponešto krivi prednji zubi, griva plave kose što se slijeva u neurednoj masi uvojaka i kovrdži. Prerafaelitska kosa, kako ju je jednom nazvala, i iako Nasheu takav opis nije ništa zna ilo, same rije i kao da su odavale nešto u vezi s njom, neku unutarnju zna ajku koja je njezinu nezgrapnost pretvarala u odre eni oblik ljepote. Bila je tako razli ita od Therese — tamnopute i usporene Therese, mlade Therese s ravnim trbuhom i dugim, savršenim nogama, ali Fionine ga nesavršenosti nisu prestajale uzbu ivati jer je zahvaljuju i njima imao osje aj da je njihovo vo enje ljubavi nešto više od samog seksa, nešto više od nasumi nog sparivanja dvaju tijela. Bivalo mu je sve teže završiti svoje posjete, a prvi sati povratka na cestu uvijek su bili ispunjeni dvojbama. Kamo je zapravo išao i što je pokušavao dokazati? inilo se apsurdnim što odlazi od nje, i to samo da bi proveo no na kakvom kvrgavom motelskom krevetu na rubu beskraja. Pa ipak, i dalje je putovao, neumorno kruže i kontinentom, sa sve snažnijim osje ajem pomirenosti sa samim sobom kako je vrijeme prolazilo. Jedinu smetnju, ako ih je uop e bilo, predstavljala je injenica da sve to jednom mora prestati, da ne može vje no ovako živjeti. Novac mu se u po etku inio nepresušnim, no nakon pet ili šest mjeseci provedenih na putu, otišlo je ve više od polovice. Avantura se polako ali sigurno pretvarala u paradoks. Svoju slobodu imao je zahvaliti novcu, no svaki put kad bi potrošio dio tog novca da kupi novu koli inu slobode, istovremeno se jednake koli ine slobode odricao. Novac, koji ga je održavao na cesti, bio je ujedno i stroj za proizvodnju gubitka što ga je neumitno vukao natrag, ka mjestu odakle je krenuo. Sredinom prolje a, Nashe kona no shvati da se problem više ne da izbjegavati. Budu nost mu je bila neizvjesna i ne bude li odlu io kada e napokon stati, gotovo da je ne e ni imati. U prvo je vrijeme trošio nepromišljeno, astio se odlascima u prvorazredne restorane i hotele, pio vrsna vina i kupovao skupe igra ke za Juliette i njezine brati e. No, Nashe zapravo nije bio osobito sklon luksuzu. Oduvijek je živio isuviše blizu oskudice da bi o njemu odve razmišljao i jednom kad se nasljedstvo otr alo kao novina, vratio se starim skromnim navikama: jeo je jednostavnu hranu, spavao u jeftinim motelima, a na odje u gotovo da nije ni trošio. Povremeno bi se dao u trošak kupnjom kazeta ili knjiga, ali dalje nije išao. Prava prednost bogatstva nije bila u mogu nosti kupovine kojekakvih stvari, ve u injenici da o novcu više nije morao brinuti. Sada je, me utim, bio prisiljen ponovo razmišljati o novcu, te se odlu i pogoditi sa samim sobom. Nastavit e ovako sve dok mu ne ostane dvadeset tisu a dolara, a onda e se vratiti u Berkeley i zaprositi Fionu. Ne e oklijevati, ovaj put e to zaista i u initi. Uspio je tako izdržati do kraja srpnja. No, baš kada su stvari sjele na svoje mjesto, sre a ga je po ela napuštati. Fionin se bivši de ko, koji je iz njenog života išetao nekoliko mjeseci prije no što je Nashe došao, izgleda vratio preobražen i, umjesto da spremno prihvati Nasheovu ponudu, Fiona mu je, ne prestaju i plakati, sat vremena objašnjavala zašto je više ne može vi ati. Ne mogu ra unati na tebe, Jim, stalno je ponavljala. Jednostavno ne mogu na tebe ra unati. Negdje duboko u sebi Nashe je znao da je u pravu, no to nije moglo ublažiti udarac koji je primio. Po odlasku iz Berkeleya, našao se prikovan osje ajem gor ine i rastu eg bijesa. Vatra je gorjela danima, a ak i kad se po ela smirivati, nije se oporavio, koliko jednostavno popustio i zapao u drugo, puno dulje razdoblje patnje. Srdžbu je smijenila potištenost i jedino što je osje ao bio je talog neke tupe, neodre ene tuge, kao da je stvarima koje je vidio oko sebe oduzeta boja. Neko se vrijeme zabavljao idejom da se preseli u Minnesotu i ondje potraži posao. ak je

pomišljao da se vrati u Boston i zamoli da ga prime natrag na stari posao, no nedostajalo mu je istinske volje da to u ini, pa uskoro odbaci takva razmišljanja. Nastavi lutati još do kraja srpnja, provode i u automobilu više vremena no ikad dotad. Bilo je dana kad se znao dovesti do ruba iscrpljenosti, voze i šesnaest, pa i sedamnaest sati bez zaustavljanja, kao da se želi kazniti pomicanjem granice izdržljivosti. Polako mu je bivalo jasno da je uhva en u zamku, te da e ukoliko se uskoro nešto ne dogodi nastaviti s vožnjom dok ne iscuri sav novac. Kad je po etkom kolovoza ponovo svratio u Northfield, otišao je u banku i podigao ostatak nasljedstva, pretvorivši sve u gotovinu, uredno složenu hrpu nov anica od po sto dolara koju je spremio u pretinac automobila. To mu je dalo osje aj da krizu drži pod kontrolom, kao da je hrpa novca koja se ne prestaje stanjivati pravi odraz njegova unutarnjeg stanja. Iako je sebi nametnuo najstroži oblik štednje i sljede a dva tjedna spavao u autu, ono što je time uštedio pokazalo se zanemarivim, i Nashe se na kraju osjeti zapuštenim i deprimiranim. Nije dobro predati se na ovakav na in, zaklju i, radi se o pogrešnom pristupu. U namjeri da malo popravi raspoloženje, odveze se u Saratogu i uzme sobu u hotelu Adelphi. Sezona konjskih trka je bila u jeku i Nashe idu ih tjedan dana, u nastojanju da podeblja svežanj nov anica, svako poslijepodne provede uz rub trkališta, klade i se na konje. Bio je siguran da e ga pratiti sre a. No, izuzev dva-tri blistava uspjeha s rizi nim potezima, više je gubio nego dobivao i, prije no što mu je pošlo za rukom da se otrgne od tog mjesta, istopio se još jedan dio njegova imetka. Prošlo je godinu dana i dva mjeseca otkako je na cesti i ostalo mu je nešto iznad etrnaest tisu a dolara. Nashe nije bio posve o ajan, ali je osje ao da se o aj približava i da bi za mjesec ili dva mogao biti u totalnoj panici. Riješi oti i u New York, no umjesto da se zaputi autoputom, odlu i se za polagano tumaranje sporednim cestama kroz prirodu. Problem je zapravo u živcima, pomisli i odlu i vidjeti ho e li mu spora vožnja pomo i da se opusti. Zaputio se rano, odmah nakon doru ka u gostionici Spa City i prije deset sati stigao negdje do sredine okruga Duchess. Više se puta izgubio, ali kako nije bilo važno gdje se nalazi, nije se ni trudio gledati u kartu. Negdje blizu sela Millbrook, uspori na etrdeset i pet, pedeset. Vozio je po uskoj dvotra noj cesti uz iji su se rub nizale farme i livade, a kojom ve gotovo petnaest minuta nije prošao ni jedan automobil. Došavši na vrh blage uzbrdice odakle se pružao jasan pogled nekih petsto metara u daljinu, opazi priliku kako se kre e uz rub ceste. Bio je to nakaradan prizor usred pastirske idile: jedan mršav i blatnjav ovjek trza se i posr e prema naprijed, povijaju i se i teturaju i kao da e svakog asa pasti licem na zemlju. Nashe prvo pomisli da je pijan, no onda se sjeti da je previše rano da bi se itko doveo u takvo stanje. Iako je obi no odbijao stati auto-stoperima, nije mogao odoljeti a da ne uspori kako bi ga izbliza promotrio. Zvuk mijenjanja brzine upozori stranca na njegovu prisutnost i kad ga je vidio kako se okre e, Nasheu odmah bude jasno da je ovjek u nevolji. Bio je puno mla i no što se to inilo s le a, nije mu bilo više od dvadeset dvije-tri godine i bilo je o ito da ga je netko pretukao. Odje a mu je bila poderana, lice prekriveno modricama i podljevima, a po na inu kako se držao dok se auto približavao, izgledao je kao da jedva zna gdje se nalazi. Iako mu je i instinkt govorio da produži dalje, Nashe se nije mogao prisiliti da ignorira jadno mladi evo stanje. Prije no što mu je do svijesti doprlo što radi, ve se zaustavio, spustio prozor do suvoza kog mjesta i, nagnuvši se, pitao stranca treba li pomo . I tako je Jack Pozzi zakora io u Nasheov život. Barem tako je itava stvar po ela. Jednog lijepog jutra u kasno ljeto.

2 Pozzi bez rije i prihvati vožnju, jedva kimnuvši glavom kad mu je Nashe rekao da ide za New York, i teškom se mukom uvu e u auto. Po na inu na koji mu se tijelo urušilo kad je dotaknuo sjedište bilo je o ito da bi bio otišao bilo kamo, samo da se makne dalje od mjesta gdje se nalazio. Osim što je imao brojne povrede, djelovao je preplašeno, kao da svaki as o ekuje neku novu nevolju, novi napad onih koji su mu bili za petama. U trenutku kad je Nashe stisnuo papu icu za gas, Pozzi zatvori o i i zastenje, no ak i nakon što se Saab ustalio na devedeset kilometara na sat, još uvijek nije progovarao i inilo se da je jedva svjestan Nasheove prisutnosti. Pretpostavivši da je u stanju šoka, Nashe ga nije htio forsirati, no šutnja je svejedno bila udna i ovakav je po etak u najmanju ruku zbunjivao. Nashea je zanimalo tko je taj ovjek, no nije imao ništa na temelju ega bi mogao izvu i bilo kakav zaklju ak. Vanjska su obilježja bila proturje na, tek proizvoljni zbir elemenata koji zajedno ne upu uju ni na što. Odje a, primjerice, nije imala osobitog smisla: blijedoplavo dnevno odijelo, razdrljena havajska košulja, bijele mokasine i tanke bijele arape. Sve sintetika dre avih boja koju su, ak i kad je bila u modi (prije deset-dvadeset godina?) nosili samo sredovje ni muškarci. Cilj je izgleda bio izgledati mladena ki i sportski, što je na jednom klincu djelovalo smiješno, kao da se prerušio u postarijeg ovjeka koji se odijevanjem ho e pomladiti. S obzirom na jeftinu odje u, nije bilo ni eg neobi nog u tome što je momak nosio prsten, me utim, koliko je Nashe mogao primijetiti, safir u prstenu izgledao je pravi, što je pak bilo prili no neobi no. Možda je jednog trenutka u životu imao novaca da ga kupi. A možda ga nije kupio, ve mu ga je netko darovao ili ga je ukrao. Pozzi nije imao više od metar i sedamdeset-sedamdeset dva, a Nasheu je izgledao kao da ima manje od pedeset pet-šest kila. Bio je žilavi mali kržljavac, dugih prstiju i mršava, šiljata lica i mogao je biti bilo što, od trgova kog putnika do sitnog lopova. Zbog krvi što mu je curila iz nosa i rasje ene i nate ene lijeve sljepoo nice bilo je teško naslutiti kakav ina e dojam ostavlja na ljude. Nashe je osje ao da zra i odre enom inteligencijom, ali nije bio siguran. Ništa za sada nije bilo izvjesno osim njegove šutnje. To, i injenica da su ga skoro na smrt premlatili. Prevalivši nekoliko kilometara, Nashe skrene prema Texacovoj benzinskoj stanici i tu polako zaustavi automobil. “Moram nato iti gorivo”, re e. “Ako se želiš srediti u WC-u, sad je dobar trenutak da to obaviš. Možda eš se osje ati malo bolje.” Nije bilo odgovora. Nashe pomisli da ga stranac nije uo, no kad je zaustio da ponovi prijedlog, ovaj lagano, gotovo neprimjetno, kimne glavom. “Da”, kaza Pozzi. “Vjerojatno ne izgledam bogzna kako.” “Ne”, odgovori Nashe, “ne osobito dobro. Izgledaš kao da si ispao iz miješalice za cement.” “Tako se otprilike i osje am.” “Ako ne možeš sam, rado u ti pomo i.” “U redu je, stari, mogu sam. Pazi sad... Nema toga što ja ne mogu kad se zainatim.” Pozzi otvori vrata automobila i stane se dizati sa sjedišta, je i pri svakom pokretu, o ito i sam zate en oštrinom boli. Nashe mu pri e kako bi ga pridržao, ali momak samo odmahne rukom i sam se odvu e prema muškom zahodu sporim, opreznim koracima, kao da se trudi da ne padne. Nashe u me uvremenu nato i gorivo, provjeri ulje i, kako se njegov putnik još nije vra ao, ode do radionice i kupi dvije kave iz automata. Pro e još dobrih pet minuta i Nashe se po ne pitati nije li se klinac možda onesvijestio u zahodu. Ispije kavu do kraja, iza e iz automobila i baš kad se zaputio da mu pokuca na vrata zahoda, spazi ga kako ide prema njemu.

Pozzi je bio u nešto pristojnijem stanju nego prije posjeta umivaoniku. Krv mu je bila oprana s lica, a opazivši da je kosu zalizao unatrag i odbacio poderanu jaknu, Nashe zaklju i da e se mali vjerojatno sam oporaviti i da ga ne e morati voditi lije niku. Pruži mu plasti nu šalicu s kavom i predstavi se: “Ja sam Jim. Jim Nashe. Za slu aj da te to zanima.” Kava se ve bila ohladila i Pozzi se, otpivši gutljaj, s gnušanjem trgne. Zatim pruži Nasheu desnu ruku. “Jack Pozzi”, re e. “Za prijatelje Jackpot.” “Izgleda da si ga ovaj put stvarno i dobio, mislim — jackpot. Doduše, vjerojatno ne onaj kojem si se nadao.” “Ima dana kad te ide i dana kad te ne ide. No as me nije išlo nikako.” “Ali si barem ostao na životu.” “Hm, da. Možda mi se ipak posre ilo. Eto, imam šansu vidjeti kakve mi se sve gluposti još mogu dogoditi.” Pozzi se nasmiješi na vlastitu primjedbu i Nashe mu, ohrabren spoznajom da mali ima smisla za humor, uzvrati osmijehom. "Ako ho eš moj savjet", re e Nashe, “ja bih se i te košulje riješio. Njeni su najbolji dani prošli.” Pozzi spusti pogled na prljavu, krvlju poprskanu tkaninu i eznutljivo, gotovo raznježeno pro e prstima po njoj. “Bacio bih je da imam drugu. Mislio sam da je i ovo bolje nego da svijetu pokazujem svoje savršeno tijelo. Minimum pristojnosti, kužiš. Ljudi nose odje u.” Nashe se bez rije i zaputi prema stražnjoj strani automobila, otvori prtljažnik i stade kopati po torbi. Trenutak kasnije izvu e majicu s natpisom Boston Red Soxa i dobaci je Pozziju koji je uhvati slobodnom rukom. “Evo, obuci ovo", re e, “jest da e ti biti prevelika, ali je barem ista.” Pozzi odloži šalicu s kavom na krov automobila i raširi majicu pred sobom da je bolje promotri. “Boston Red Sox”, pro ita naglas. “Što si ti, neki pobornik promašenih ciljeva?” “Tako je. Mene stvari mogu zainteresirati samo ako su beznadežne. A sad dosta komentara i navla i to, ne u da mi auto zaprljaš krvlju.” Pozzi otkop a svoju poderanu havajsku košulju i ispusti je sebi pred noge. Goli mu je torzo bio bijel, žgoljav i nekako jadan, kao da godinama nije vidio sunca. Navu e majicu preko glave, zatim raširi ruke, dlanova otvorenih prema gore, kao da izlazi pred kakvu komisiju. “Kako ti se svi a”, upita. “Je li sad bolje?" “Puno bolje”, odgovori Nashe. “Sad ve li iš na ovjeka.” Majica je bila toliko široka da se Pozzi gotovo utapao u njoj. Sezala mu je negdje do polovine bedara, kratki rukavi plesali su mu oko laktova, kao da ga je netko najednom štapi em pretvorio u slabunjavog dvanaestogodišnjaka. Iz razloga koji mu nisu bili posve jasni, Nashea je taj prizor dirnuo. Zaputiše se prema jugu, cestom Taconic State Parkway, ra unaju i da e sti i do grada za nekih dva-dva i pol sata. Nashe uskoro otkrije da je Pozzijeva šutnja u po etku bila samo iznimka od pravila; našavši se napokon izvan opasnosti, klinac otkrije svoje pravo lice i ubrzo ga se nije dalo zaustaviti. Iako ga Nashe nije ništa pitao, Pozzi mu svejedno ispri a cijelu pri u, kao da su rije i bile svojevrstan oblik naknade, kao da spašavanjem ovjeka iz nevolje, spasitelj stje e pravo da uje kako je ovaj u nju upao. “Ni pare”, zapo ne. “Ni jedne jebene prebijene pare nam nisu ostavili." Pozzi za trenutak ostavi te kripti ne rije i da vise u zraku, a kako Nashe nije reagirao, nakon nekog vremena krene ponovo, da bi se idu ih desetak ili petnaest minuta zaustavio tek povremeno da uhvati zraka.

etiri ujutro”, nastavi s pri om, “a mi sjedimo za stolom ve punih sedam sati. U prostoriji nas je šestorica, od kojih su ostala petorica obi ne budale, prvorazredni amateri. ovjek daje desnu ruku da u e u igru s takvim tuljanima — bogatim de kima iz New Yorka kojima treba malo vikend uzbu enja. Advokati, brokeri s burze, glavešine iz firmi. Sve dok im se diže, ne smeta im

što gube. Kad ih dobiješ, samo kažu ‘dobro odigrano’, rukuju se i aste pi em. Daj mi redovito dozu takvih tipova i mogu u penziju prije tridesete. Oni su najbolji. Zadrti republikanci, s vicevima iz Wall Streeta i svojim prokletim dry-martinijima. Stara garda sa cigarama po pet dolara komad. Originalni ameri ki šupci. Igram ja tako s tim, je li, stupovima društvene zajednice, i dobro se zabavljam. Sve ide glatko, ruka mi sigurna, ubirem svoj dio talona i pri tom pazim da se ne razme em — samo fino i promišljeno, tako da nitko ne ispadne iz igre. Ne kolješ kokoš koja ti nese zlatna jaja. Ti naivci kockaju svaki mjesec, a meni je stalo da me ponovo zovu. Dovoljno sam se namu io da sredim poziv za sino . Sigurno mi je trebalo pola godine. Ponašam se, stoga, kako najbolje znam i umijem, ugla eno i suzdržano, konverziram kao neka peder ina što svako popodne karta bakaru u svom country klubu. U ovom poslu moraš biti glumac, ako želiš dospjeti tamo gdje se vrti prava lova. Treba im se svidjeti to što im prazniš džepove. Sto, naravno, ne možeš posti i ako im ne pokažeš da si okej frajer. Zato uvijek fino kažeš hvala i molim, smiješ se na njihove idiotske fore, držiš se skromno, dostojanstveno kao pravi gospodin. Zaboga, ne sje am se kad me je zadnji put ovako išlo, George. Ti bokca, Ralph, ve eras me stvarno ho e karta. I sli ne pizdarije. U svakom slu aju, ja sam tamo došao s nešto više od pet somova u džepu, a do etiri sata sam ih imao skoro devet. Igra se trebala završiti za jedno sat vremena i ja se polako pripremam za finiš. Genijalce sam prokužio i tako sam nadmo an da im po o ima znam koje karte drže u rukama. Mislim kako u im pokupiti još jednu ove u sumu i iza i s jedno dvanaest do etrnaest tisu a, uspješno završivši no . Dobro sam vukao, imam ful de ka, ulozi polako rastu... U sobi tišina, svi smo koncentrirani na ulaganje, kad najednom — vrata se širom otvaraju i unutra upadaju etiri ogromna idiota, jebem im mater... 'Ne mrdaj’, vi u ‘ne mrdaj ili pucamo’ — urlaju iz sveg glasa, a sa marice im uperene u naše face. Obu eni u crno, na glave navukli arape, tako da ne znaš kako izgledaju. Ej, to je bilo nešto najgore što sam ikada vidio: etiri udovišta iz crne lagune. Takva me frka uhvatila, mislio sam, usrat u se na licu mjesta. Onda jedan od njih kaže ‘Lezi na pod, svi dolje na pod i nikome se ništa ne e desiti.’ O tome se esto pri a, o plja kanju pokeraša, to je staro sranje. Samo što nikad ne misliš da e se tebi dogoditi. A što je najgore, igramo s kešom i sva lova leži posred stola. Glupo jest, ali tako vole ovi dobro podmazani kreteni, daje im osje aj važnosti. Furaju se na desperadose iz tupavih vesterna tipa 'Kartaški obra un u salunu Posljednji hropac’. Igra se sa žetonima, to svi znaju. Stvar je upravo u tome da zaboraviš na novac i koncentriraš se na jebenu igru. E, ali tako igraju ovi advokati i ti ne možeš ništa protiv njihovih otrcanih pravila. Na stolu se, dakle, sun a zakonsko sredstvo pla anja, u visini od nekih etrdeset-pedeset tisu a dolara. Ja ležim na podu i ništa ne vidim, ali ujem kako trpaju novac u vre e, kruže oko stola i, šljas, šljas, iste ga u žurbi. Mislim kako e valjda brzo završiti i možda ne e okrenuti puške na nas. Više i ne mislim na novac, samo da mi je izvu i živu glavu. Jebeš lovu, rekoh sebi, samo me nemoj upucat'. udno kako se stvari nekad brzo odvijaju. Trenutak prije sam sjekao tipa koji mi je sjedio s lijeve strane, misle i pri tom kakav sam ja prvoklasni igra , a ve u idu em evo me prostrtog na podu i nadam se najboljemu — da mi ne e prosvirati mozak. Zabio sam lice u smrdljivi upavac i molim se ko kakva pizda da kad ponovo otvorim o i, onih udovišta tamo više ne bude. I, vjerovao ili ne, moje su molitve uslišane. Plja kaši, kako rekoše, tako i uradiše, tri ili etiri minute poslije više ih nije bilo. Slušamo još kratko vrijeme zvuk auta kako se udaljava,

zatim polako ustajemo i po injemo ponovo disati. Koljena mi udaraju jedno o drugo, tresem se ko paraplegi ar, ali gotovo je i sve je u redu. Tako barem ja mislim. Me utim, prava mi zabava tek predstoji.

Sve je zapo eo George Whitney. To je tip u ijoj ku i kartamo, jedna od onih napuhanih konjina što šetaju okolo u zelenim kariranim hla ama i bijelim džemperima od kašmira. Kad smo popili pi e i malo došli k sebi, veliki e George Gilu Swansonu, frajeru koji mi je izradio poziv za igru: ‘A lijepo sam ti govorio Gil...’ veli on. 'Ne možeš u ovakvu igru dovesti ološ.’ 'O emu ti to, George?’ upita Gil, a George e njemu: ‘Razmisli malo sam, Gil. Evo, igramo ve sedam godina svaki mjesec i nikad nikakvih problema. Onda mi ti kažeš za ovog malog huligana, koji je kao dobar pokeraš, izvu eš od mene dozvolu da ga dovedeš i vidi što se dogodi. Ja sam na ovom stolu imao osam tisu a dolara i nisam baš oduševljen što mi ih je odnijela banda siledžija.’ I prije nego mu je Gil uspio bilo što odgovoriti, ja se uputim pravo prema Georgeu da mu pokažem svoju prokletu jezi inu. To vjerojatno nisam trebao u initi, ali me raspizdio i samo što ga nisam razvalio posred face. 'Koji ti je kurac, šta ti time ho eš re i?' pitam ja njega. 'Da si nam ovo ti, gnjido, smjestio’, kaže on i stade me prstom gurati na drugi kraj sobe. Gura on mene svojim debelim prstom i ne prestaje govoriti. ‘Ne u ja tebe i tvoje kompi e razbojnike pustiti da se tek tako izvu ete’, veli on. ‘Platit eš ti to meni, Pozzi. Pobrinut u se ja da dobiješ što te spada.’ I sere li ga sere, bocka me onim svojim prstom, laje mi u facu i ja mu u jednom momentu samo zamahom odmaknem ruku i kažem da odbije. A George je krupan, možda metar i devedeset-devedeset pet. Pedeset godina, ali u formi i znam da e biti gadno ako se s njim zaka im. ‘Ruke sebi, svinjo-glavi’, kažem ja njemu. ‘Mi i te ruke od mene i odbij.’ Me utim, mrcina je totalno poludila i ne e da stane. I kad me kona no zgrabio za košulju, više se nisam mogao suzdržati i udarim ga šakom ispod pasa. Probam pobje i, ali nisam napravio ni tri koraka kadli me dohvati jedan od advokata i prikliješti mi ruke za le ima. Pokušam ga se osloboditi, ali prije nego uspijem izvu i ruke, evo ti Georgea opet preda mnom i samo mi ih slaže u stomak. Ej, ovje e, bilo je strašno, Tom i Jerry, krvoproli e uživo. Kako god se izmaknem, dohvati me neki

drugi. Gil im se jedini nije pridružio, ali nije mogao bogzna što protiv ostale etvorice. A ovi se nisu prestajali iživljavati nada mnom. Za trenutak sam mislio da e me ubiti, me utim, nakon nekog vremena im je po elo ponestajati daha. Govna su bila snažna, ali ne i izdržljiva, pa sam im se na kraju istrgao i domogao vrata. Dvojica krenu za mnom, ali, braco, nije bilo teorije da ih pustim da me se ponovo do epaju. Kako sam se izvukao iz jazbine, jurnem prema šumi, tr i koliko sam onakav uop e mogao. Da me ti nisi skupio, vjerojatno bih još uvijek tr ao.” Pozzi otpuhne s izrazom ga enja kao da želi cijelu žalosnu epizodu odagnati iz sje anja. “Barem nema trajnog ošte enja”, nastavi. “Stare e kosti zarasti, jedino nisam osobito ushi en što sam izgubio lovu. Nije mi se u gore vrijeme moglo dogoditi. Imao sam velikih planova s tom svoticom, a sad kad su me po istili moram sve iznova. Sranje. Igraš fino i pošteno, dobijaš, a na kraju svejedno izgubiš. Nema pravde. Prekosutra sam trebao u i u jednu od najžeš ih igara u životu, što je sada nemogu e. Nema ni najmanje šanse da do tada nabavim lovu koja mi treba da

em. Jedina kartanja za koja znam ovaj vikend su sitna. Ovo je totalni krah, ovje e. ak i da budem sretne ruke, ne mogu zaraditi više od par somova. A vjerojatno ni toliko. “ Upravo je ta zadnja re enica nagnala Nashea da napokon progovori. Sinula mu je ideja od koje mu je tijelo zadrhtalo, pa kad su mu u sljede em trenutku rije i navrle na usta, morao se boriti da glas drži pod kontrolom. itav proces nije trajao više od sekundu-dvije, no bio je dovoljan da sve promijeni, da ga gurne strmoglavce preko ruba litice. “Koliko ti novaca treba da

eš u tu igru?” upita. “Ništa ispod deset tisu a”, odgovori Pozzi. “I to je donja granica. Ne mogu unutra ni s cenerom manje.” “Zvu i prili no skup pothvat.” “Bila je to životna prilika, stari. Poziv za posjet državnom trezoru.” "Ako bi pobijedio, možda. Ali injenica je da možeš i izgubiti. Uvijek postoji taj rizik, zar

ne?” “Naravno da postoji rizik. Poker je to, na kraju krajeva. Ali ne bih nikako mogao izgubiti. Ve sam jednom kartao s tim klaunovima. Bilo bi kao popiti ašu vode.” “Koliko misliš da si mogao dobiti?” “Gomilu. Gomilu proklete love.” “Pa koliko otprilike? Daj mi neku približnu cifru.” "Šta ja znam, trideset- etrdeset tisu a, teško je re i. Možda pedeset.” “To je velik novae. Puno više od onog sa im su igrali tvoji prijatelji sino .” “Pa to ti i pokušavam re i. Frajeri su milijarderi, a pojma nemaju o karti. Rije je o dvojici ignoramusa. Sjedneš kartati s njima i to ti je kao da igraš sa Stanliom i Oliom.” “Stanlio i Olio?” “Tako ih ja zovem, Stanlio i Olio. Jedan je debeli, drugi je mršavi, baš kao Laurel i Hardy. Ej, ovje e, to su pravi pile i mozgovi, par ro enih budala.” "Zvu iš jako siguran u sebe. Kako znaš da nisu samo par prevaranata?” “Zato što sam ih provjerio. Prije šest ili sedam godina zajedno su kupili listi državne lutrije Pennsylvanije i dobili sedam milijuna dolara. Bio je to jedan od najve ih dobitaka svih vremena. Tipovi s takvom lovom ne bave se varanjem sitne ribe kao što sam ja.” “A da ti to sve ne izmišljaš?” “Zašto bih izmišljao? Debeli se preživa Flower, a mršavi Stone. udno je to što imaju isto ime — William. Samo što Flowera zovu Bili, a Stone se predstavlja kao Willie. Nije tako komplicirano kao što zvu i. Jednom kad ih vidiš, nije ih teško razlikovati." “Kao Mutt i Jeff iz crti a." “E baš tako. Oni su ti par pravih komi ara. Kao ona smiješna dvojica s telke, Ernie i Bert. Samo što se ovi zovu Willie i Bili. Dobro zvu i, je l' da? Willie i Bili.” “Kako si ih upoznao?” “Naletio sam na njih prošlog mjeseca u Atlantic Cityju. Tamo povremeno odem kartati, a taj su put oni neko vrijeme bili za stolom. Nakon dvadesetak minuta obojica su bili tanji za pet tisu a dolara. U životu nisam vidio glupljeg ulaganja. Mislili su da mogu sve izblefirati, oni kao jedini znaju kartati, a mi ostali jedva ekamo da padnemo na njihove dje je fore. Nekoliko sati nakon toga, odem do jednog od kazina u blizini da se malo zezam i tamo, kod jednog ruleta, ponovo naletim na njih. Pri e mi debeli... “ “Flower?” "Da, Flower. Pri e mi i veli: ‘Svi a mi se tvoj stil, momak. Igraš tvrd poker.’ I dodade da e mi, ako ikad poželim zaigrati s njima jednu prijateljsku, vrata njihove ku e biti širom

otvorena. Eto, tako je to bilo. Rekao sam mu naravno da bih igrao s njima i onda sam ih prošlog tjedna nazvao i sredio kartanje za ovaj ponedjeljak. Zato sam tako bijesan zbog onoga sino . Kakvo bi to krasno iskustvo bilo, prava šetnja Jackpot bulevarom!” “Rekao si vrata ‘njihove ku e’. Zna i li to da žive skupa?" “Tebi ništa ne promakne, je l' da? Da, tako sam rekao — njihove ku e. Zvu i malo udno, ali mislim da nisu topli ili tako nešto. Obojica su prevalili pedesetu i obojica su nekad bili oženjeni. Stoneu je žena umrla, a Flower i njegova žena su rastavljeni. Imaju svaki po dvoje djece, a Stone je ak i djed. Prije nego što je dobio na lutriji, on je bio opti ar, a Flower knjigovo a. De ki iz srednje klase, prosjek prosjeka. Jedino što igrom slu aja žive u dvorcu s dvadeset soba i s godišnjom rentom od milijun i tristopedeset tisu a dolara. Koji se ne oporezuju." “Vidim da si se dobro informirao.” “Kažem ti da sam ih provjerio. Ne volim u i u igru a da ne znam s kim igram.”

“Radiš li išta drugo osim što igraš poker?" “Ne, to je sve. Samo igram poker.” “Nemaš nikakav drugi posao? Ništa da te potkoži kad naleti sušno razdoblje?” “Jednom sam radio u robnoj ku i. Bilo je to ljeto nakon što sam maturirao. Stavili su me na odjel s muškom obu om i to je bila koma, vjeruj mi, nešto najgore mogu e. Moraš kle ati s rukama na podu kao pas, udisati smrad prljavih arapa. Dolazilo mi je da se ispovra am. Poslije tri tjedna dao sam otkaz i otad nemam stalnog posla.” “Zna i da te dobro ide.” “Pa ide me, da. Imam svojih dobrih i loših dana, a dosad mi se nije dogodilo da pogubim konce. Najvažnije mi je da mogu raditi što me volja. Kad gubim, gubim za svoju guzicu. Kad dobijam, sav novac ostaje meni. I ne moram ni od koga ništa gutati.” “Sam svoj gazda.” “Tako je. Sebi šefujem, sebi nare ujem.” “Onda si sigurno dobar igra .” “Dobar jesam, ali moram prije i još veliki komad puta. Kad to kažem, mislim na one najve e: Johnnyja Mosesa, Amarillo Slimsa, Doylea Brunsonsa. S tim de kima bih htio igrati u istoj ligi. Jesi ikada uo za Binion’s Horseshoe Club u Las Vegasu? Tamo se igra ‘Svjetska serija pokera’. Vjerujem da u za koju godinu biti spreman za njih. E, to ti je moj životni cilj. Treba nagomilati podosta keša za kupiti ulaz u igru, ali onda si rame uz rame s najboljima.” “Sve je to lijepo, de ko. Dobro je kad ovjek ima snove, pomažu mu da izdrži. Ali to ti je sve za kasnije, sve su to, što bi se reklo, dugoro ni planovi. Mene zanima što eš ti danas. Za otprilike sat vremena bit emo u New Yorku i kamo eš ti onda?” “Znam jednog tipa u Brooklynu. Nazvat u ga kad stignemo u grad da vidim je li doma. Ako jest, vjerojatno u mo i ostati kod njega neko vrijeme. Lud je ko zvijer, ali se dobro slažemo. Trulo Manzola. Ime mu je fora, je l' da? Zaradio ga je kao klinac jer je imao totalno trule, pokvarene zube. Sada ima savršenu nisku umjetnih zubi, ali svi ga i dalje zovu Trulo.” “A što ako Trulo nije doma?” “Jebi ga, onda ne znam. Nešto u ve smisliti.” “Drugim rije ima, nemaš pojma. Improvizirat eš.” “Ne brini ti za mene, znam se ja sna i. Bio sam i na gorim mjestima do sada.” “Ne brinem se, nego mi je palo na pamet nešto što bi te moglo zanimati.” “Kao na primjer?” “Rekao si da ti treba deset tisu a dolara da zaigraš s Flowerom i Stoneom. Što ako ja znam nekog tko bi bio voljan izdvojiti tu lovu za tebe? Kakav bi ti dogovor bio spreman s njim sklopiti zauzvrat?” "Vratio bih mu novac po završetku igre. S kamatama.” "Ta osoba nije obi ni kreditor. Njega bi vjerojatno prije interesirala neka vrst poslovnog partnerstva.” “A reci ti meni tko si ti? Ti se kao baviš ulaganjem u rizi no ili tako nešto?" “Pusti sad mene. Ja sam samo tip koji vozi auto. Mene samo zanima kakvu bi mu ti ponudu bio spreman dati. Govorim o postocima.” “Jebi ga, ne znam. Vratio bih mu deset somova i dao pristojan dio dobitka. Dvadeset-dvadeset pet posto, tu negdje.” “To mi zvu i malo škrto. Na kraju krajeva, on je taj koji preuzima rizik. Ako ne pobijediš, gubi on a ne ti. Jasno ti je o emu pri am?” “Da, jasno mi je... “ “O pravednoj podjeli. Pedeset posto njemu, pedeset posto tebi. Minus deset tisu a,

naravno. Kako ti se to ini? Misliš li da je pošteno?” “Mislim da bih mogao prihvatiti. Ako je to jedini na in da u em u igru s onom dvojicom, vjerojatno se isplati pokušati. Nego, kako se ti u to uklapaš? Koliko ja vidim, ovdje u autu razgovaramo samo nas dvojica. Gdje bi trebao biti taj drugi tip? Tip koji ima deset tisu a dolara.” “On je tu negdje. Ne e ga biti teško na i.” “Aha, tako sam i mislio. A ako taj tip kojim slu ajem upravo sjedi do mene, ja bih htio znati zašto bi se on u tako nešto uop e upuštao? On me, naime, poznaje koliko i ova bandera uz cestu.” "Ne postoji poseban razlog. Prohtjelo mu se, to je sve.” “To nije dovoljno. Mora biti neki razlog. Nema nikakvih dogovora dok ga ne saznam.” “Treba mu novac. To je valjda o ito.” “Ali on ve ima deset tisu a dolara.” “Treba mu više. A vremena je sve manje. Ovoje vjerojatno zadnja prilika koja mu se pruža." “Pa dobro, objašnjenje se prihva a. Tip se našao u reklo bi se — bezizlaznom položaju.” “No, on nije glup, Jack. On ne baca svoje novce na sitne varalice. Zato prije nego po nemo razgovarati o poslu, moram se uvjeriti da si vrijedan investicije. Možda ti i jesi izvanserijski kartaš, ali isto tako možeš biti i prodava magle. Zato prije no što sklopimo bilo kakav dogovor, moram vlastitim o ima vidjeti što znaš i umiješ." “Nema problema, kompa. im stignemo u New York pokazat u ti svoje umije e. Nema uop e frke. Bit eš tako impresioniran da eš samo zinuti. Garantiram. O i e ti ispasti iz glave.”

3 Nashe uvidje da se više ne ponaša normalno. uo je kako mu rije i izlaze iz usta, ali u asu dok ih je izgovarao, inilo mu se da one izražavaju ne ije tu e misli, kao da je on samo

glumac što na pozornici nekog zamišljenog kazališta ponavlja tekst koji je za njega unaprijed napisan. Dosad se nikada nije ovako osje ao, no ono što je uistinu bilo udno jest injenica da ga to nije osobito uznemirilo i da se s lako om prihvatio svoje uloge u predstavi. Jedino je novac bio važan, a ako ga ovaj brbljavac za njega može nabaviti, Nashe je bio voljan sve staviti na kocku ne bi li se to i ostvarilo. itav plan je možda i bio sulud, no rizik je sam po sebi bio dovoljan motiv, bljesak nade koji mu je trebao pokazati da je kona no spreman na sve što mu se može dogoditi. Pozzi je u tom trenutku bio samo sredstvo za ostvarenje cilja, otvor u zidu kroz koji e se provu i s jedne strane na drugu. Predstavljao je šansu u ljudskom obliku, prikazu kartaša ija je jedina svrha postojanja bila pomo i Nasheu da povrati slobodu. Kad posao bude obavljen, svaki e po i svojim putem. No, to što se njime namjeravao poslužiti, nije zna ilo da ga je Nashe

smatrao posve antipati nim. Bez obzira na svoje držanje pametnjakovi a, klinac je imao nešto privla no i moralo mu se odati odre eno priznanje, makar i nevoljko. Bio je dovoljno hrabar da ima svoja uvjerenja, što se za ve inu ljudi ne može re i. Hazarder u duši, Pozzi je u hodu improvizirao život, uzdaju i se u vlastitu pamet da održi glavu iznad vode. ak i nakon batina koje je maloprije dobio, nije izgledao obeshrabren ili poražen. Mali je bio neotesan, na trenutke ak odbojan, me utim, zra io je odre enom vjerom u sebe, a to je na Nashea djelovalo

umiruju e. Naravno, još uvijek je bilo teško re i može li se Pozziju vjerovati, no budu i da nije imao previše vremena da izmisli cijelu pri u, te s obzirom da je situacija u kojoj su se našli ionako djelovala gotovo nevjerojatno, bilo bi doista udno da je klinac ustvari bio netko posve drugi. Makar je takav bio Nasheov dojam. Kako god, ne e mu trebati dugo da otkrije što je na stvari. Važno je ostati naizgled miran, zauzdati uzbu enje i uvjeriti Pozzija da zna što radi. Nije mu bila želja impresionirati ga, samo je slutio da on mora biti taj koji e vu i konce i Pozzijevom se razmetanju suprotstaviti šutljivim, postojanim samopouzdanjem. On e glumiti iskusnog junaka u odnosu na žutokljunog, prgavog Pozzija, koriste i prednost u tjelesnoj gra i i godinama koje bi mu trebale dati auru teško ste ene životne mudrosti, te zra iti postojanoš u koja e djelovati kao protuteža nervoznom, impulzivnom držanju maloga. Kad su stigli do sjevernih rubova Bronxa, Nashe je ve imao razra en plan djelovanja. Možda e trebati odriješiti kesu više nego što mu to momentalno odgovara, no inilo mu se da e to na duge staze biti dobro uložen novac. Taktika se sastojala u tome da ne kaže ništa dok Pozzi ne postavi pitanje, a kad ovaj to

ini, da ima unaprijed spreman dobar odgovor. Bit e siguran da mu je situacija pod kontrolom samo ako klinca bude držao na laganom odstojanju, odnosno ako stvori iluziju da mu uvijek bježi za jedan korak. Ne rekavši ni rije i, Nashe skrene na Henry Hudson Parkway i kad je Pozzi kona no upitao kamo idu (u trenutku dok su prolazili Devedeset šestu ulicu), Nashe re e: “Sav si odrpan, Jack. Treba ti hrane i sna, a ni meni ne bi bio na odmet ru ak. Odsjest emo u Plazi, tamo nam može biti baza.” “Misliš na hotel Plazu?" “Tako je, hotel Plaza. Tamo odsjedam kad sam u New Yorku. Imaš nešto protiv?” “Ništa. Samo pitam. Zvu i dobro.” “I mislio sam da e ti se svidjeti."

“Naravno da mi se svi a. Volim kad je sve u visokom stilu. Melem za dušu.” Auto su parkirali na podzemnom parkiralištu u Isto noj pedeset osmoj ulici, uzeli Nasheove torbe iz prtljažnika i odšetali do hotela koji se nalazio odmah iza ugla. Nashe zatraži dvije jednokrevetne sobe sa zajedni kom kupaonicom. Dok se upisivao u knjigu gostiju, kraji kom oka pogleda Pozzija, na ijem se licu ocrtavao blaženi osmijeh. Takav mu se izraz lica svidi jer je pokazivao kako Pozzi ima dovoljno strahopoštovanja prema vlastitoj dobroj sre i da bi cijenio to što Nashe za njega ini. Sve je bilo stvar dobre režije: prije samo dva sata Pozzijev je život bio u ruševinama, a sada ga evo u pala i gdje se nastoji previše ne uditi raskoši oko sebe. Da je kontrast kojim slu ajem bio manje o igledan, ne bi proizveo ovako željeni u inak, no kako su stvari stajale, zadovoljni trzaj na Pozzijevim ustima bio je dovoljan da se Nashe uvjeri kako je ostvario svoj naum. Dobili su sobe na sedmom katu (“Sretna sedmica”, primijeti Pozzi dok su se vozili dizalom), a nakon stoje portir dobio napojnicu i oni se kona no smjestili, Nashe telefonom naru i ru ak u sobu: dva odreska, dvije salate, krumpir pe en u kori i dvije boce Beck’s piva. Pozzi u me uvremenu ode u kupaonicu da se otušira, zatvori vrata, ali ih ne zaklju a, što Nashe protuma i kao dobar znak. Neko je vrijeme osluškivao udare vode po kadi, zatim promijeni košulju i iskopa novac koji je iz pretinca u automobilu bio premjestio u jedan od kofera ( etrnaest tisu a dolara umotanih u obi nu plasti nu vre icu). Ne rekavši ništa Pozziju, išulja se iz sobe, spusti dizalom u prizemlje i pohrani trinaest tisu a dolara u hotelskom sefu. Prije no što se uputi natrag, zaustavi se kod kioska za novine da kupi špil karata. Kad se Nashe vratio, Pozzi je sjedio u svojoj sobi. I jedna i druga vrata kupaone bila su otvorena i Nashe ga je mogao vidjeti kako izvaljen leži u naslonja u, umotan u dva ili tri bijela ru nika. Na televiziji se, kao i obi no subotom popodne, vrtio neki kung fu film. Nashe proviri glavu da ga pozdravi, na što Pozzi upre prstom u ekran i kaže kako bi možda trebao uzimati satove kod Brucea Leeja. “Tip nije ve i od mene, a vidi ga kako sre uje ove idiote. E, da ja znam kako se to radi, nikada mi se ne bi dogodilo ono što mi se sino dogodilo.” "Osje aš li se išta bolje?” "Tijelo mi je svo u modricama, ali mislim da nije ništa slomljeno.” “Onda eš valjda preživjeti.” “Da, valjda. Možda više ne u mo i svirati violinu, ali izgleda da u se izvu i.” “Hrana e sti i svaki as. Možeš navu i neke moje hla e ako ho eš. Kad ru amo, odvest u te vani da ti kupimo nešto nove odje e.”

“Nije loša ideja. Baš nešto mislim kako se ne bih trebao pretjerano uživjeti u ovu ulogu rimskog senatora.” Nashe dobaci Pozziju traperice i crvenu majicu Red Soxa i on se ponovo smanji na veli inu djeteta. Zavrne hla e do lanka kako se ne bi spotaknuo i drže i ih u ruci oko struka u e u Nasheovu sobu komentiraju i: “E što imaš finu garderobu... Šta si ti, neki bostonski kauboj?" “Namjeravao sam ti pozajmiti smoking, ali nešto mislim bolje da pri ekam da vidim znaš li se ponašati za stolom. Ne bih htio da mi se upropasti samo zato što ti nisi u stanju kontrolirati ke ap na svom tanjuru.” Posluga uto dokotura hranu na kolicima i njih dvojica sjednu da ru aju. Pozzi se s tekom baci na odrezak, no nakon nekoliko minuta predanog žvakanja i gutanja, najednom, kao da je naglo izgubio interes za hranu, odloži nož i viljušku. Zavali se u naslonja i pre e pogledom po sobi. “ udno kako se ovjek najednom sjeti nekih stvari”, izgovori prigušenim glasom. “Ja sam jednom bio u ovom hotelu, ali se toga ve jako dugo nisam sjetio, godinama...” “Mora da si bio vrlo mlad ako se to tako davno dogodilo”, kaza Nashe. “Da, bio sam klinac. Jedne me je jeseni ovdje doveo otac preko vikenda. Mislim da mi je

bilo jedanaest, možda dvanaest godina.” “Bili ste samo vas dvojica? A gdje ti je bila mama?” “Ve su bili razvedeni. Prekinuli su dok sam još bio beba.” “A ti si živio s njom?” “Da, živjeli smo u Irvingtonu, u Newjerseyu. Tamo sam odrastao. Otužno i bijedno mjesto.” “A jesi li vi ao oca?” “Jedva da sam znao tko je on.” “I onda se on jednog dana pojavio i odveo te u Plazu.” “Da, tako nekako. Ve sam ga jednom vidio prije toga. Prvi put je to bilo nešto posve udno, mislim da me nikad ništa nije tako uplašilo. Bilo mi je osam godina, bilo je ljeto i sjedio

sam na stepenicama ispred ku e. Mama je bila na poslu, a ja sam sjedio tako sam, lizao sladoled od naran e i gledao na ulicu. Ne pitaj me kako se sje am da je bio od naran e. Jednostavno se sje am. Kao da još i sad držim u ruci taj jebeni sladoled. Dan je vru , ja sjedim, ližem sladoled i mislim kako u kad završim oti i biciklom do prijatelja Walta da ga nagovorim da uklju i prskalicu u vrtu. Sladoled mi baš po eo curiti na nogu, kad se najednom, polako klize i niz ulicu pojavi veliki bijeli Cadillac. Ludilo od auta. Nov novcat, blista od isto e, žbice na felgama, bijele gume. Tip za volanom izgleda kao da se izgubio, usporava kod svake ku e, pruža glavu kroz prozor da provjeri adresu... Ja ga gledam, sladoled kaplje svuda po meni, kadli se auto zaustavi i tip isklju i motor. I to pravo ispred moje ku e. Tip iza e iz auta i zaputi se prema meni. Obu en u ki asto bijelo odijelo, na licu mu široki osmijeh, prijateljski. Prvo pomislim da je Billy Martin, izgleda baš kao on. Znaš onaj bejzbol menadžer. A onda mislim pa zašto bi Billy Martin dolazio k meni. Možda me ho e za novog batboya ili tako nešto. Isuse, šta sve klincima ne padne na pamet! Me utim, tip pri e bliže i ja vidim da to nije Billy Martin. Sad sam stvarno zbunjen i, pravo da ti kažem, malo me strah. Hitnem sladoled u grmlje, ali prije nego stignem odlu iti što u dalje, tip je ve ispred mene. ‘Gdje si, Jack’, veli on, 'dugo se nismo vidjeli.’ Ja nemam pojma o emu on to pri a, ali budu i da mi zna ime, pomislim vjerojatno je neki mamin prijatelj, pa mu

kažem da je mama na poslu, pokušavam biti ljubazan... Da, da, zna on da je na poslu, kaže, maloprije je s njom razgovarao u restoranu. Tamo je mama radila, u to je doba bila konobarica. Ja mu na to velim: ‘A vi ste kao mene došli vidjeti?’ A on e: ‘Tako je, mali, shvatio si. Mislio sam kako je krajnje vrijeme da se malo družimo. Zadnji put kad sam te vidio bio si u pelenama.’ Meni razgovor ima sve manje i manje smisla i jedino što mi pada na pamet jest da je to vjerojatno ujak Vince, koji je pobjegao u Kaliforniju kad je mama još bila dijete. ‘Vi ste ujak Vince, je l' da?’ pitam ja, a on samo zavrti glavom i nasmiješi se: ‘Drž’ se vrsto, mali’, kaže. ‘Vjerovao ili ne, pred tobom je tvoj otac.’ Ja mu, naravno, ne povjerujem ni sekunde. ‘Vi ne možete biti moj otac’, kažem. ‘Moj je otac poginuo u Vijetnamu.’ 'Ma da...’ nastavlja on, ‘tako su svi mislili. Ali zapravo, ja nisam poginuo. Pobjegao sam. Držali su me u zarobljeništvu, ali sam uspio iskopati prolaz i pobje i. Dugo mi je trebalo da stignem ovamo.’ Sad mi ve zvu i malo uvjerljivije, ali još sam sumnji av. ‘Zna i li to da ete sada stanovati s nama?’ pitam ga. ‘Pa, ne baš', odgovori on. ‘Ali to ne zna i da se ne možemo vi ati.’ To mi sad pak izgleda posve nelogi no i potpuno sam siguran da me tip ho e prevariti. 'Vi ne možete biti moj otac’, nastavljam ja. ‘O evi ne odlaze tek tako. Oni žive sa svojom obitelji.’ ‘Neki o evi, da.’ veli on. ‘Ali ne svi. Evo, ako ne vjeruješ, dokazat u ti. Prezivaš se Pozzi, zar ne? John Anthony Pozzi. Onda se i tvoj otac mora preživati Pozzi, je li tako?’ Ja na to samo kimnem glavom, a on zavu e ruku u džep i izvadi nov anik. 'Evo, de ko, vidi’, kaže on i pruža mi voza ku dozvolu iz nov anika. ' itaj šta tu piše.’ I ja pro itam naglas: ‘John Anthony Pozzi.’ I vrag me odnio ako ne piše tako, crno na bijelo." Pozzi zastade na trenutak da otpije gutljaj piva. “Ne znam”, nastavi dalje, “sad kad o tome

mislim, kao da je sve bio san. Pamtim samo neke dijelove pri e, ostalo je u magli, kao da se nikada i nije zbilo. Sje am se da me je stari onda odveo da se provozamo u njegovom Cadillacu, ali ne znam koliko je to trajalo, ne znam ak ni o emu smo razgovarali. Ali se zato sje am da je auto imao klima ure aj, sje am se kako je mirisao kožni tapecirung, kako mi je išlo na živce to što su mi ruke ljepljive od sladoleda... A da, i ono najvažnije, da me je još uvijek bilo strah. Sve mi je najednom ponovo bilo sumnjivo, iako sam mu vidio voza ku dozvolu. Ima tu nešto udno, stalno sam ponavljao u sebi. Ovaj tip može tvrditi da mi je otac, ali to još uvijek ne zna i da ne laže. Možda je sve neki trik, prevara. Sve mi to prolazi kroz glavu dok se vozamo po gradu, kad evo nas ponovo pred mojom ku om. Izgledalo je kao da se sve dogodilo u djeli u sekunde. Stari nije ak ni izišao iz auta. Samo je zavukao ruku u džep, izvadio nov anicu od sto dolara i utisnuo mi je u ruku. 'Evo, Jack’, kaže, ‘mala sitnica da znaš da mislim na tebe.’ Jebo te... Nikad u životu nisam vidio toliko novaca. Nisam ni znao da postoje nov anice od sto dolara. I tako ja iza em iz auta sa stotkom u ruci i sje am se da sam pomislio ‘Pa valjda je to onda moj otac.’ No, prije nego što sam uspio smisliti šta da kažem, on me stegne za rame i po ne se opraštati. 'Vidimo se, mali’, re e nešto u tom stilu, zatim pali motor i odveze se...” “Hm... udan na in da se upozna oca”, kaže Nashe. “Meni kažeš...” “A što je bilo taj put kad ste došli u Plazu?” “To je bilo tek tri ili etiri godine poslije.” "A u me uvremenu ga nisi vidio?” “Ni jednom. Kao da je ponovo nestao. Mamu sam stalno pitao za njega, ali njoj kao da su usta bila zavezana, nije htjela ništa puno re i. Poslije sam saznao da je odrobijao nekoliko godina. Zato su se i razveli, tako mi je bar rekla. Bio je niškoristi.” "Što je napravio?” “Uvalio se u neku burzovnu mu ku. Znaš ona fora s prodavanjem dionica fiktivnih firmi. Prevarant visokog stila.” “Mora da mu je dobro krenulo kad je izašao iz zatvora. Dovoljno dobro da može voziti Cadillac.” “Da, valjda. Mislim da je na kraju završio na Floridi gdje je prodavao nekretnine. Obogatio se u carstvu kondominija.” "Ali, ne znaš sigurno...” “Ništa ne znam sigurno. Ve dugo nisam ništa uo o njemu. Možda više i nije živ.” “Ipak ti se javio poslije tri- etiri godine ...” “Da, iznebuha, kao i prvi put. Ve sam bio digao ruke od njega. ekati etiri godine je dugo kad si klinac. Cijela jebena vje nost.” “A što si u inio sa sto dolara?” “Baš udno što to pitaš... Prvo sam ih mislio potrošiti. Htio sam kupiti rukavicu za bejzbol ili nešto sli no, ali nekako mi ništa nije bilo baš ono pravo, nikako se nisam mogao oprostiti s tom lovom, pa sam je na kraju godinama štedio. Držao sam je u jednoj kutijici u ladici gdje mi je stajao veš i svake bih je ve eri izvadio i gledao, samo da se uvjerim da je zaista tamo.” “I ako je bila tamo, to je zna ilo da si zaista vidio oca.” “Vidiš nikada nisam to pomislio... Pa da, to je vjerojatno bio razlog. Ako uspijem sa uvati novac, tata e mi se možda vratiti.” “Dje ja logika.” ovjek je tako glup kad je klinac. Sve je to skupa vrlo jadno, ne mogu vjerovati da sam tako nekada mislio.” "Pa svi smo. To nekako spada u odrastanje.”

“Valjda... U svakom slu aju, itava je pri a za mene bila prili no komplicirana. Mami nikada nisam pokazao novac, ali bih ga svako toliko izvukao iz kutijice i dao prijatelju Waltu da ga malo drži. To mi je nekako godilo, ne znam zašto. Kao, ako vidim Walta kako u ruci drži tu nov anicu, onda znam da pri u nisam izmislio. No, nakon šest mjeseci, najednom sam si utuvio u glavu da je novac lažan, da je nov anica krivotvorena. Ne znam više to no kako mi je to palo na pamet, možda zato što je Walt rekao nešto u tom smislu, u svakom slu aju sje am se da sam mislio da ako je novac lažan, onda ni tip koji mi ga je dao ne može biti moj otac.” “I tako si se vrtio u krug...” “Baš tako, vrtio sam se u krug. Onda je jednog dana, kad smo o tome pri ali, Walt rekao kako je jedini na in da saznamo je li nov anica prava, da je odnesemo u banku. Nisam je htio iznositi iz sobe, ali budu i da sam mislio da je krivotvorena, ionako nije bilo važno. I tako se mi zaputismo u banku, prestravljeni da e nas netko oplja kati; šuljali smo se kao da smo na nekom tajnom zadatku. Službenik u banci je bio jako ljubazan i kad mu je Walt rekao: ‘Moga prijatelja zanima da li je ovo prava nov anica od sto dolara’, tip je uzme i vrlo pažljivo pogleda. ak ju je stavio pod pove alo kako bi bio siguran.” “I što je rekao?” “Prava je, de ki, veli. Prava nov anica ameri ke državne blagajne.” “Zna i da je ovjek koji ti ju je dao doista bio tvoj otac.” “Tako je. Me utim, ja i dalje ne znam na emu sam. Ako je tip stvarno moj otac, zašto me onda ponovo ne do e posjetiti? Mogao mi je barem napisati pismo ili se ve nekako javiti. Ali umjesto da se naljutim, ja stanem izmišljati kojekakve pri e kako bih sebi objasnio zašto se ne javlja. Pomislim, jebi ga, sigurno je neki James Bond, jedan od onih tajnih agenata koji rade za vladu, pa bi mu lažni identitet bio doveden u opasnost kad bi mi se došao javiti. Osim toga, sad ve vjerujem u svo ono sranje o tome kako je pobjegao iz zarobljeništva u Vijetnamu, pa ako je to bio u stanju uraditi, onda je sigurno pravi ma o tip, muškar ina i pol. Jebote, koji sam ja bio krele kad sam mogao tako razmišljati.” “Morao si nešto izmisliti. Nemogu e je takvo pitanje ostaviti bez odgovora, mozak ti tako nešto nikad ne dozvoli.” “Možda. Ali bogme sam si bio napri ao tonu sme a... Do guše sam bio u njemu.” “Što se dogodilo kad se kona no ponovo pojavio?” “Taj put je prvo nazvao i razgovarao s mamom. Sje am se da sam ve bio u krevetu i da mi je mama došla gore u sobu da mi to kaže. ‘Ho e da provede s tobom vikend u New Yorku’, rekla je. Nije bilo teško shvatiti da je popizdila. ‘Taj kurvin sin stvarno ima obraza,’ stalno je ponavljala. ‘Kurvin sin ima obraza.’ I u petak popodne doveze se on pred ku u u nekom drugom Cadillacu. Ovaj je bio crni, a on je, sje am se, nosio jedan od onih elegantnih kamelhar kaputa i pušio cigaru. Nije imao veze s Jamesom Bondom. Izgledao je kao da je taj as izašao iz nekog filma o Al Caponeu.” “Taj put je došao zimi...” “Da, usred zime, sve je bilo smrzlo. Prošli smo kroz Lincolnov tunel, uzeli sobu u Plazi i otišli kod Gallaghera u Pedeset drugu ulicu. Još uvijek se sje am kako je izgledao restoran. Kao da si ušao u klaonicu. U izlogu je visilo na stotine sirovih stekova, dovoljno da ovjek pre e u vegetarijance. Ali sala za jelo je bila cool. Zidovi su bili prekriveni fotkama politi ara, sportaša i filmskih zvijezda, i moram priznati da sam bio prili no impresioniran. Što je zapravo i bila svrha itavog izleta. Stari me je želio impresionirati i u tome je na kraju i uspio. Poslije ve ere smo

otišli gledati boks u Madison Square Garden. Sutradan smo opet išli tamo gledati duplu košarkašku utakmicu izme u dva koledža, a u nedjelju smo se odvezli na glavni stadion gledati Giantse protiv Redskinsa. I nemoj misliti da smo sjedili bilo gdje. Imali smo najbolja mjesta na

tribini, u visini centra terena, ovje e. Da impresioniran... bio sam bez rije i. A gdje god da smo išli, moj stari samo ljušti nov anice iz debelog svežnja koji je nosio u džepu. Od deset, dvadeset, pedeset dolara — ni pogledao ne bi koju izvla i. Davao je napojnice samo tako. Portirima, konobarima, vratarima... Svima su ruke bile ispružene, a on je dijelio dolare kao da je sutra smak svijeta.” “Dobro, bio si impresioniran. A jesi li se lijepo proveo?” "Pa i ne baš. Mislio sam, ako ljudi stvarno tako žive, što sam ja radio sve te godine? Kužiš što ho u re i?” “Mislim da da.” "Bilo mi je teško s njim razgovarati i uglavnom sam osje ao nelagodu, bio sam sav stisnut. On se cijeli taj vikend samo hvalio, govorio mi o svojim poslovnim uspjesima, nastoje i me uvjeriti kako je on velika faca, a ja zapravo pojma nisam imao o emu on to trtlja. Stalno mi je davao nekakve savjete. 'Obe aj mi da eš maturirati’, to mi je rekao dva ili tri puta, ‘obe aj da eš maturirati i da ne eš završiti kao propalica.' A ja balavac u petom razredu, šta ja znam o

maturi i svim tim glupostima? Ali eto, natjerao me da mu obe am i ja mu dao rije da ho u. Tu sam se ve pomalo naježio. Ali najgore je bilo kad sam mu rekao za onih sto dolara koje mi je zadnji put dao. Mislio sam da e mu biti drago kad uje da ih nisam potrošio, me utim, njega je to skoro šokiralo. Vidjelo mu se na licu, napravio je facu kao da sam ga time uvrijedio, ili šta ja znam... ‘Samo budale uvaju pare', kaže on meni. ‘To je samo papir, de ko, šugavi papir od kojeg nemaš nikakve koristi ako ga ostaviš da leži na dnu kutije.'" “Tvrda muška spika.” "Ma da, stalno je htio da mi pokaže kakav je on frajer. Samo što vjerojatno nije ispalo onako kako je on zamišljao. Kad sam se u nedjelju nave er vratio ku i, sje am se da sam bio sav uzdrman. Opet mi je dao nov anicu od sto dolara i sutradan poslije škole sam je potrošio, onako iz cuga. Rekao je da je potrošim, pa sam to i u inio. Me utim, ono što je bilo udno jest da mi se nekako nije dalo potrošiti novac na sebe. Otišao sam u grad u jednu draguljarnicu i kupio mami ogrlicu od bisera. Još se sje am koliko je koštala. Stotinu i osamdeset devet dolara, zajedno s porezom.” “A šta si uradio s preostalih jedanaest dolara?” "Kupio sam joj veliku kutiju okoladnih bombona. Jednu od onih finih crvenih, u obliku srca.” "Sigurno se jako obradovala.” “O da, rasplakala se kad sam joj predao dar. Bilo mi je tako drago što sam to u inio. Baš sam se dobro osje ao.” “A šta je bilo sa školom, jesi li na kraju maturirao?” "Pa šta ti misliš tko sam ja, neki praznoglavi kreten? Naravno da sam maturirao. I to uspješno. S vrlo dobrim, i još sam igrao košarku za školu. Ja sam ti bio pravi majstor.” “Na hodaljkama, pretpostavljam...” ovje e, igrao sam beka, i to maestralno. Zvali su me Miš. Bio sam tako brz da sam im mogao loptu proturiti kroz noge. Na jednoj sam utakmici postavio rekord škole s petnaest asistencija. Bio sam zajebani mali hombre na parketu.” "Ali nisu ti ponudili nikakvu stipendiju za faks.” "Nešto sitno, ali ništa što bi me stvarno zanimalo. Osim toga, mislio sam da u se bolje sna i igraju i poker nego studiraju i neko više ekonomsko sranje.” "I tako si onda našao posao u robnoj ku i.” “Privremeno. A onda se moj stari isprsio i kao poklon za položenu maturu pošalje mi ek na pet tisu a dolara. Šta veliš na to? Ne vidim pizduna šest ili sedam godina, a onda se on sjeti moje mature. E ako tad nisam bio zbunjen, ne znam kad sam. S jedne strane bio sam lud od sre e,

a s druge mi je dolazilo da ga razvalim nogom u jaja.” “Jesi li mu pisao da se zahvališ?” "Naravno. Pa red je, zar ne? Ali on mi nikad nije odgovorio. I od tada ni pisma ni razglednice.” “Nije ni to najgore što ti se moglo dogoditi.” “Jebi ga, više me nije ni briga. Tko zna zašto je to dobro.” “I to je bio po etak tvoje karijere.” “Tako je, prijatelju. To je bio po etak moje blistave karijere, mog nezadrživog hoda ka bogatstvu i slavi.” Nakon tog razgovora, Nashe primijeti promjenu u svojim osje ajima prema Pozziju. Kao da su se postupno, iako s oklijevanjem, smekšali, naveli ga da prizna da klinac ima neku uro enu dopadljivost. To nije zna ilo da mu je Nashe bio spreman vjerovati; jednostavno je, uza svu svoju podozrivost, osjetio neki novi i rastu i poriv da pazi na njega, da u odnosu na Pozzija preuzme ulogu vodi a i zaštitnika. Možda je razlog tome bio Pozzijev sitan rast, njegovo pothranjeno, gotovo zakržljalo tijelo, neka malenost koja je podsje ala na nedovršenost, a možda ga je zapravo potresla njegova pri a o ocu. Sve vrijeme dok je slušao Pozzijeve reminiscencije, Nashe se sje ao vlastitog djetinjstva, a udne podudarnosti koje je pronašao izme u njihovih života kao da su dotakle neku skrivenu žicu u njemu: rana napuštenost, novac kao neo ekivani dar, osje aj bijesa koji ne popušta. Kada jednom po ne prepoznavati sebe u drugome, ovjek više u toj osobi ne može gledati stranca. Neka spona biva uspostavljena, svidjelo se to njemu ili ne. Iako je bio svjestan kakvu je potencijalnu zamku predstavljao takav na in razmišljanja, zbog situacije u kojoj se zatekao, Nashe nije mogao u initi bogznašto da zatomi osje aj privla enja što ga je u njemu izazivalo ovo izmrcvareno, izgubljeno stvorenje. Razdaljina izme u njih dvojice najednom se smanjila. Nashe odlu i odgoditi probnu partiju za kasnije i pobrinuti se prvo za Pozzijevu garderobu. Prodavaonice su se uskoro zatvarale i nije imalo smisla pustiti klinca da ostatak dana provede hodaju i okolo u vre astom odijelu poput klauna. Nashe je bio svjestan toga da je vjerojatno trebao nastupiti oštrije, no Pozzi je o igledno bio iscrpljen i nije imao srca tjerati ga odmah na okršaj. Što je, naravno, bila greška. Ako je poker igra izdržljivosti, brzog razmišljanja pod pritiskom, zar nema boljeg trenutka da se ispitaju ne ije sposobnosti od onoga kad se nad mozak nadvije teška sjena umora? Za vjerovati je da Pozzi ne bi prošao test i novac koji se Nashe spremao potrošiti na njegovu odje u bio bi uludo ba en. No, bez obzira na vrlo realnu mogu nost razo arenja, Nasheu se nije žurilo pre i na posao. Htio je još malo uživati u iš ekivanju, zavaravati se vjeruju i da još uvijek ima mjesta nadi. Osim toga, radovao se odlasku u kupovinu koju je isplanirao. Nekoliko stotina dolara na kraju ne e bitno mijenjati stvar, a pomisao na Pozzija kako šeta po ekskluzivnom Saksu na Petoj aveniji obe avala mu je zadovoljstvo koje sebi nije želio uskratiti. Svi su izgledi bili da e to biti jedan komi an prizor za drugim, te da e mu, ako sve drugo propadne, ostati barem sje anje na to kako se dobro nasmijao. Kad malo bolje razmisli, i to je bilo puno više no što se nadao posti i kad se tog jutra probudio u Saratogi. im su ušli u robnu ku u, Pozzi po ne prigovarati. Na muškom je odjelu, kaže, sama pederska odje a i on e radije hodati s ru nikom oko pasa nego da ga netko vidi u ovim bljuvotinama za tatine sinove iz privatnih škola, koje možda mogu pro i kod nekog tko se zove Dudley L. Seroljub Tre i i stanuje u Park aveniji, ali ne i kod njega, Jacka Pozzija iz Irvingtona, Newjersey, i evo mu glava ako on ikada na sebe stavi jednu od ovih ki astih roza košulja. Vidio bi svoga boga da se tamo odakle je on pojaviš u ne emu ovakvom. Rastrgli bi te i za tvojim

ostacima povukli vodu. Dok je tako psuju i klepetao, Pozzi nije prestajao gledati žene koje su prolazile pored njega, a kad bi naišla neka mlada ili privla na, zašutio bi i pokušao joj uhvatiti pogled ili bi izvrnuo vrat gledaju i za kakvom zanjihanom stražnjicom što se polako udaljava me u redovima s odje om. Dvjema-trima je namignuo, a jednoj ija se ruka u prolazu morala

ešati o njegovu uspio se ak obratiti s “Hej, srce, kakvi su ti planovi za ve eras?” “Jack, daj, smiri se”, upozorio bi ga tu i tamo Nashe. “Molim te, smiri se. Izbacit e te ako ne prestaneš.” “Smiren sam.” odvrati Pozzi. “Zar ovjek ne može izviditi kakva je situacija s lokalnim komadima?” inilo se, u biti, da Pozzi ne prestaje samo zato što zna da Nashe tako nešto od njega

ekuje. Bila je to svjesna predstava, vrtoglavi niz predvidivih lakrdija koje je nudio kao izraz zahvalnosti svom novom prijatelju i dobro initelju, i da je kojim slu ajem kod Nashea osjetio iskrenu želju da prestane sa cirkusom, on bi to bez pogovora u inio. Takav je barem bio zaklju ak do kojeg je Nashe došao kasnije, jer kad su po eli ozbiljno razgledavati odje u, Pozzi se za udo prestade opirati Nasheovim argumentima, što je imalo zna iti da je mali shvatio kako mu se pružila prilika da nešto nau i, a to je pak dokazivalo da je Nashe zadobio njegovo poštovanje. "Ovako stoje stvari, Jack”, kaza Nashe. “Preksutra izlaziš na dvoboj s dva milijardera. I ne eš kartati u nekoj prljavoj sali za igranje ve u njihovoj ku i u koju si pozvan kao gost. Vjerojatno te planiraju nahraniti i ugostiti preko no i. A ti ne želiš ostaviti loš dojam, je li tako? Ne želiš se pojaviti kao kakav razbojnik amater. Vidio sam ja kakva se tebi odje a dopada. Ali Jack, takva te odje a odaje, i to kao jeftinog neznalicu. Kad te vidi u krpama kakve ina e nosiš, ovjek ne može a da ne pomisli: evo ide hodaju a reklama za ‘Udruženje anonimnih gubitnika’.

A oni nemaju ni stila ni elegancije. U autu si mi pri ao kako u tvom poslu ovjek treba biti glumac. E pa glumcu treba odgovaraju i kostim. Tebi se možda ova tu odje a ne svi a, ali to je ono što bogati nose, a ti želiš svijetu pokazati da imaš ukusa i znaš biti ugla en. Odrasti ve jednom, Jack. Vrijeme je da sebe po neš shva ati ozbiljno.” Malo pomalo, Nashe ga je slomio i na kraju su izašli iz robne ku e s petsto dolara vrijednim naramkom buržujske trezvenosti i suzdržanosti, odje om takve konvencionalnosti da onoga koji je nosi ini nevidljivim u svakoj gomili: tamnoplavim mornarskim sakoom, svijetlosivim hla ama, mokasinama i bijelom pamu nom košuljom. Budu i da je još uvijek bilo toplo, Nashe je smatrao da mogu pro i i bez kravate, sa ime se Pozzi složio, dodavši “Što je dosta, dosta je.” “I ovako se ve osje am kao idiot”, primijeti. “Nema smisla da se još i davim.” Bilo je skoro pet sati kad su se vratili u Plazu. Nakon što su se na sedmom katu riješili svih vre ica, spustiše se u Oyster Bar na pi e. Poslije jednog piva Pozzi je najednom izgledao skrhan umorom, kao da se bori da drži o i otvorenima. Nasheu se u ini i da ima bolove, pa, ne žele i ga tjerati da izdrži još malo, zatraži ra un. “Nešto mi brzo izgaraš", veli mu. “Vjerojatno je vrijeme da se vratiš u sobu i malo odspavaš.” “Osje am se usrano", re e Pozzi i ne pokušavaju i se usprotiviti. “Subota nave er u New Yorku, a od mene izgleda ništa.” “Za tebe je carstvo snova, momak. Ako se na vrijeme probudiš, možda stigneš na kakvu pono nu ve eru, iako ne bi bilo loše da spavaš do jutra. Sigurno eš se osje ati puno bolje.” “Moram biti u formi za veliki okršaj. Nema natjerivanja komada, pimpeka spremiti u ga e, izbjegavati masnu hranu. Kondicioni u pet, sparing u deset. Misliti opako. Opako i na tanko.”

“Drago mi je što brzo kužiš.” “Hej, ovdje je rije o velikom šampionatu, Jimbo, i malom treba odmora. Dok traje trening moraš biti spreman na svaku žrtvu.” Vratiše se stoga u sobe i Pozzi se uvu e u krevet. Prije no što je ugasio svjetlo, Nashe ga natjera da proguta tri aspirina, te mu ostavi ašu vode i bo icu s aspirinima na no nom ormari u. “Ako se slu ajno probudiš", re e mu “uzmi još koji. Pomo i e ti ublažiti bol.” “Hvala, mama”, odvrati Pozzi. “Nadam se da nemaš ništa protiv ako ve eras presko im molitvu. Reci Bogu da sam bio pospan, okej?” Nashe iza e kroz kupaonicu, zatvori i jedna i druga vrata i sjedne na svoj krevet. Najednom se osjeti izgubljeno, ne znaju i što da radi sa sobom ostatak ve eri. Neko se vrijeme bavio mišlju da iza e negdje vani na ve eru, ali na: kraju odustane. Nije se htio previše odmaknuti od Pozzija. Iako se ništa ne bi dogodilo (u to je manje-više bio siguran), greška bi bila uzimati stvari zdravo za gotovo. U sedam sati naru i sendvi i pivo u sobu i uklju i televizor. Te su ve eri Metsi igrali u Cincinnatiju. Utakmicu je odgledao do devetog kruga, neprestance miješaju i nove karte koje je zatim slagao na krevetu u beskona ni pasijans. U deset i trideset ugasi televizor i legne s Rousseauovim Ispovijestima koje je po eo itati još za boravka u Saratogi. Prije no što je utonuo u san, do e do dijela u kojem autor stoji u šumi i kamenjem ga a drve e. Ako pogodim ovo stablo, govori Rousseau sam sebi, od sada pa nadalje u životu e mi sve i i dobro. Baci kamen i promaši. Ovo se ne ra una, kaže, pa uzme drugi kamen i primakne se stablu za par metara. Ponovo promaši. Ni ovo se ne ra una, veli, pa se primakne još bliže stablu i uze novi kamen. I opet promaši. Kaže samom sebi da je to bilo samo kona no zagrijavanje, te da se tek idu i put zapravo ra una. No, kako bi bio siguran, ovaj se put posve primakne stablu i zauzme položaj to no ispred svojeg cilja. Sada ga od stabla dijeli svega nekih tridesetak centimetara, dovoljno je blizu da ga može rukom dotaknuti. Zatim nabije kamen pravo u deblo. Uspjeh, veli samom sebi, uspio sam. Od ovog trenutka pa nadalje moj e život biti bolji no što je ikad bio. Iako je pri u nalazio zabavnom, Nasheu je istovremeno bilo odve neugodno da bi se poželio nasmijati. Bilo je ne eg strašnog u tolikoj iskrenosti, te se zapita otkud Rousseauu dovoljno hrabrosti da otkrije tako nešto o sebi, da prizna tako ogoljenu mo samozavaravanja. Nashe ugasi svjetlo, zatvori o i i osluškuju i brujanje klima-ure aja utone u san. U neko doba no i sanjao je šumu kroz ija stabla prolazi vjetar ostavljaju i za sobom zvuk miješanja karata. Nashe i idu eg jutra nastavi s odga anjem probne partije pokera. Ispit je u me uvremenu narastao do pitanja asti, kao da se njime ima provjeriti on sam, a ne Pozzijevo umije e s kartama. Stvar je, naime, bila u tome da on sam što je mogu e dulje izdrži u stanju neizvjesnosti i da se ponaša kao da je posve zaboravio na test, te na taj na in iskoristi mo šutnje kako bi Pozzija natjerao na prvi potez. Ako Pozzi ništa ne spomene, to e zna iti da se samo puhao. Nasheu se svidjela simetrija takve zagonetke: ne bude li nikakvih rije i, to e zna iti da je sve bilo samo na rije ima, a ako je sve bilo samo na rije ima, te su rije i bile tek prazno naklapanje i blef. Misli li ozbiljno, Pozzi e prije ili poslije morati sam potegnuti to pitanje, a kako je vrijeme prolazilo, Nashe je bio sve voljniji ekati. Na trenutke mu je izgledalo kao da pokušava istovremeno disati i zadržavati dah, no sad kad je otpo eo s opitom, znao je da e ga izvesti do kraja. Nakon duge prospavane no i, Pozzi je izgledao prili no živahno. Negdje prije devet Nashe za u mlaz tuša, a dvadesetak minuta kasnije mali je stajao u njegovoj sobi, ponovo omotan u togu od bijelih ru nika. “Kako se senator osje a jutros?” upita Nashe.

“Bolje”, odvrati Pozzi. “Kosti još uvijek bole, ali Jackus Pozzius se vra a na posao.” “Što zna i da mali doru ak ne bi bio na odmet.” "A bogami ni veliki. Stara vre a vapi za namirenjem.” "Nedjeljni doru ak, dakle.” "Doru ak, ru ak... kako te volja. Znam samo da sam pregladnio.” Nashe naru i doru ak u sobu, a zatim pro e još sat vremena a da nitko ne spomene ispit. Nashe se po ne pitati ne igra li Pozzi možda istu igru kao i on, te se, ne žele i biti prvi koji e to spomenuti, ukopava za dugi rat živaca. No tek što mu je to palo na pamet, otkrije da nije u pravu. Kad su završili s jelom, Pozzi ode u sobu da se obu e, a kad se vrati (u bijeloj košulji, sivim hla ama i mokasinama — u emu izgleda vrlo pristojno, pomisli Nashe) odmah pre e na stvar. "Mislio sam da želiš vidjeti kakav sam pokeraš", veli. "Možda bismo mogli negdje kupiti špil karata i zaigrati.’ "Imam ja karte”, odgovori Nashe. “ ekao sam da ti budeš spreman.” “Ja sam spreman. Spreman sam od samog po etka." "Dobro. Izgleda da je, dakle, došao trenutak istine. Sjedi, Jack, i pokaži šta znaš." Tri su sata igrali otvoreni poker, stud, sa sedam karata, a kao žetoni su im poslužili komadi i papira za pisma sa zaglavljem hotela. Kako ih je bilo samo dvojica, Nasheu je bilo teško procijeniti puni doseg Pozzijevog talenta, no i pored te posebne okolnosti (koja je naglašavala ulogu sre e i gotovo onemogu avala svaku strategiju u dizanju uloga) mali ga je suvereno tukao, nagrizaju i malo pomalo hrpicu Nashevih papirnatih žetona sve dok se nije posve istopila. Nashe, naravno, nije bio neki majstor, no daleko od toga da je bio posve nekompetentan. Tokom svoje dvije godine provedene na koledžu Bowdoin igrao je skoro svaki tjedan, a nakon što se zaposlio u bostonskoj vatrogasnoj službi prosjedio je na dovoljno igara da se mogao pristojno držati protiv ve ine dobrih kartaša. Klinac je, me utim, bio nešto sasvim drugo i Nasheu nije trebalo dugo da to shvati. Izgledalo je da se bolje koncentrira, da brže analizira situacije i da je sigurniji u sebe od bilo koga s kim se Nashe do tada ogledao. Nakon prvog poraza, Nashe predloži da igraju na dvije ruke umjesto jedne, no rezultat je bio manje-više isti, s tim da je Pozzi na ovaj na in bio još brži. Nashe bi dobivao poneku ruku, no njegovi su dobici uvijek bili manji od onih koje su Pozzijeve pobjedni ke ruke proizvodile svaki put bez izuzetka. Mali je imao nepogrešiv osje aj za to kad se treba povu i a kad ostati u igri i nikada se nije pretjerano dugo zadržavao ako je ruka bila loša, povla i se esto ve nakon što je , podijeljena tre a ili etvrta karta. Nashe mu je u po etku, uz sulude blefove, uspio uzeti nekoliko ruku, ali poslije dvadeset ili trideset minuta ta mu se taktika vratila u glavu. Pozzi ga je razotkrio i na kraju je izgledalo kao da mu ita misli, kao da sjedi negdje u njegovoj glavi i gleda što kroz nju prolazi. Premda ga to ohrabri jer je priželjkivao da se Pozzi pokaže dobrim, osje aj je bio poprili no uznemiruju i i nelagoda koju je izazvao još se neko vrijeme zadržala u njemu. Po ne igrati prezatvoreno, uzdaju i se u oprez na svakom koraku, što je Pozziju omogu ilo da preuzme kontrolu nad igrom, da ga blefira i manipulira kako mu se svidi. No, usprkos tome, mali nije likovao. Igrao je mrtav ozbiljan, ne pokazuju i ni trunke uobi ajenog sarkazma ili duhovitosti, i tek nakon što se Nashe predao i proglasio kraj igre, ponovo je postao onaj stari, zabacivši se naglo u naslonja sa širokim, zadovoljnim osmijehom. “Nije loše, momak”, re e Nashe, "razga io si me." “Šta sam ti rekao”, odvrati Pozzi. “S pokerom se ne zajebavam. Dobivam u devet od deset slu ajeva. To ti do e k’o neka prirodna zakonitost.” “Nadajmo se da e sutra biti jedan od tih devet.” “Ne brini, pregazit u naivce. Garantiram. Nisu ni upola dobri kao ti, a vidio si što je od tebe ostalo." “Totalna šteta.”

“Tako je. Bio je to nuklearni smak svijeta. Hirošima.” “Slažeš se da zaklju imo posao onako kako smo se dogovorili u autu?” “Da dijelimo pola-pola? Okej, slažem se.” “Minus po etnih deset tisu a, naravno.” “Da, minus deset somova. Ali tu su i druge stvari koje valja uzeti u obzir.” "Koje druge stvari?” “Hotel. Klopa. Odje a koju si mi kupio.” “Za to ne brini. Nazovimo to otpisom, uobi ajenim poslovnim troškovima.” “Pa, jebi ga, ne moraš to initi...” "Ne moram ja ništa initi. Ali sam u inio, zar ne? To je moj poklon tebi, Jack, i neka na tome ostane. Ako ho eš, možeš to smatrati bonusom zato što si me poveo u akciju.” “Naknada posredniku?” “Upravo tako. Provizija za uslugu. Sve što sad trebaš u initi jest zavrtiti telefon i vidjeti da li te Stanlio i Olio još uvijek o ekuju. Ne emo se uputiti uzalud. I pobrini se da dobiješ dobre upute kako do i do tamo. Ne bi bilo lijepo od nas da zakasnimo.” “Bit e bolje da spomenem da i ti dolaziš sa mnom. Tek tako da znaju koga da o ekuju.” “Reci im da ti je auto kod automehani ara na popravku i da e te dovesti prijatelj.” “Re i u da si mi brat.” “Nemojmo baš pretjerivati.” “Neka, re i u im da si mi brat. Tako ne e postavljati nikakva pitanja.” “Dobro, reci im što te volja, samo da ne bude prekomplicirano. Nema smisla da se zapetljaš na samom po etku.” “Ne brini, stari, meni možeš vjerovati. Ej, ja sam Jackpot Kid, sje aš se? Nije važno ono što ja kažem. Važno je da to kažem ja i sve e biti u redu.” * * * Sutradan popodne u jedan i trideset, zaputili su se u gradi Ockham. Iako je partija bila zakazana tek za nave er, Flower i Stone su ih o ekivali ve u etiri. “Stvarno se trse da nam ugode”, prokomentira Pozzi. “Prvo e nas ponuditi ajem. Onda nas sljeduje obilazak ku e. A prije nego sjednemo za kartaški stol, zajedno emo ve erati. Kako ti se to svi a? aj! Jebote... ne mogu vjerovati!” “Za sve postoji prvi put”, odvrati Nashe. “Zapamti samo da se moraš pristojno ponašati. Nema srkanja. I kad te pitaju koliko žli ica še era, reci samo jednu.” “Možda ta dvojica i jesu kreteni, ali izgleda da imaju srca. Da nisam ovakav pohlepni kurvin sin, skoro da bi mi ih bilo žao.” “Ti si zadnja osoba za koju bih o ekivao da e se sažaliti nad parom milijunaša.” “Ma, kužiš što mislim. Ljudi nas nahrane i napoje, a mi odmaglimo s njihovom lovom. Mora ti biti žao takvih budala. Makar malo.” “Ne bih ja išao tako daleko. Nitko ne ulazi u igru o ekuju i da e biti poražen, ak ni ugla eni milijuneri. Ništa nije sigurno, Jack. Kako možeš biti siguran da oni sada isto ovako ne sjede u Pennsylvaniji i sažaljevaju se nad nama?” Poslijepodne je bilo toplo sa sumaglicom, na nebu su se gomilali tmasti oblaci, u zraku je prijetila kiša. Prošavši tunel Lincoln, otisnuše se mrežom autocesta New Jerseya u smjeru rijeke Delaware. Prvih etrdeset pet minuta obojica su uglavnom šutjeli. Nashe je vozio, a Pozzi gledao kroz prozor i prou avao autokartu. Ako ništa drugo, Nashe je barem bio siguran da je stigao do izvjesne prekretnice i da je, bez obzira na ishod ve erašnje partije, njegovim danima na cesti

došao kraj. Sama injenica da Pozzi sjedi do njega, na suvoza kom mjestu, kao da je potvr ivala nužnost tog kraja. Jedno se razdoblje završilo, a novo je trebalo po eti svaki as i Nashe je trenuta no plutao u me uprostoru. Znao je da Pozzi ima dobre šanse da pobijedi, ak štoviše, da su njegovi izgledi i više nego dobri, me utim, pobjeda mu se inila odve lakom, doga aj isuviše brz i prirodan da bi ostavio iole trajnije posljedice. Stoga nije gubio iz vida mogu nost poraza, govore i samome sebi da je uvijek bolje pripremiti se za najgore nego biti zate en. Što e u initi ako stvari krenu po zlu? Kako e se ponašati ako izgubi sav novac? injenica da je uop e mogao zamisliti takvu mogu nost sama po sebi nije bila udna, udan je bio na in na koji je o njoj razmišljao: ravnodušno, hladno i s tako malo unutarnje boli. Kao da je kona no prestao imati bilo kakva udjela u onome što mu se trebalo dogoditi. A ako više ne sudjeluje u vlastitoj sudbini, gdje je onda, u što se pretvorio? Možda je predugo živio na rubu, pomisli, i sada kada mu valja ponovo prona i sebe, nema ni ega za što bi se uhvatio. Odjednom se o uti mrtvim iznutra, kao da su mu svi osje aji potrošeni. Htio je da ga prožme strah, no ak ga ni pomisao na kona ni brodolom nije mogla uplašiti. Nakon otprilike sat vremena provedenih u vožnji, Pozzi ponovo otvori usta. Upravo su vozili kroz oluju (negdje izme u New Brunswicka i Princetona) i po prvi put u tri dana što su ih proveli zajedno Pozzi pokaže nekakvo zanimanje za ovjeka koji ga je spasio. Nashe nije bio na oprezu, te se odjednom uhvati kako, zate en Pozzijevom neposrednoš u, govori otvorenije no što bi o ekivao, rastere uju i se stvari koje ina e ne bi ni s kim podijelio. Uvidjevši što radi, umalo zašuti u pola re enice, no odmah zatim odlu i da ionako nije bitno. Pozzi e idu eg dana ionako nestati iz njegova života, pa zašto tajiti stvari od nekoga koga više nikada ne e vidjeti? “E pa, profesore”, upita Pozzi, “što eš u initi sa sobom kad se obogatimo?” “Još nisam odlu io”, odgovori Nashe. “Znam samo da u prvo oti i vidjeti k erku, provesti par dana s njom. Onda u sjesti, razmisliti, napraviti plan...” “A ti si tatica, ha? Nisam te baš svrstao me u obiteljske tipove.” “S pravom. Ali imam curicu u Minnesoti, za koji mjesec e napuniti etiri godine.” “Žene nema u pri i?” "Bila je, više nije.” “Je li s malom u Michiganu?” “U Minnesoti. Ne, mala živi s mojom sestrom. Sestrom i zetom. On je nekad igrao beka u obrani Vikinga." “Nemoj zezat! Kako se zove?” “Ray Schweikert.” “Nikad uo ...” “Trajao je samo dvije sezone. Nespretnjakovi je zdrobio koljeno na pripremama i tu mu je bio kraj.” “A žena? Je l' ti otegla ili...?” “Pa ne baš. Vjerojatno je negdje još uvijek živa.” “Isparila, ha?” "Tako nekako.” "Ho eš re i, ostavila te i nije uzela dijete? Pa kakva je to ženska kad je bila u stanju

initi tako nešto?" “I ja se esto pitam. Eto, makar je poruku ostavila.” “Lijepo od nje." “Da, jako sam joj bio zahvalan... Jedini je problem što ju je ostavila pored sudopera u kuhinji, a kako se nije udostojila po istiti nered od doru ka, sve je bilo mokro. Kad sam te ve eri došao ku i s posla, poruka je bila skroz promo ena. Teško je dešifrirati pismo s razlivenom tintom. ak je spomenula ime tipa s kojim je pobjegla, ali ga nisam uspio pro itati. Gorman ili

Corman, mislim, ali ne znam koji od ta dva." “Nadam se da je barem bila zgodna. Zbog ne ega si je morao oženiti.” “O da, bila je komad. Prvi put kad sam ugledao Therese mislio sam da je najljepša žena koju sam ikada vidio. Ruke nisam mogao maknuti s nje.” “Dobra pica, zna i.” “Da, valjda se može i tako re i. Samo što je meni trebalo dugo da shvatim da joj je tu i sav mozak.” “To je stara pri a, prijatelju. Pustiš kurac da misli za tebe i vidiš šta se dogodi. A, da je to bila moja žena, ja bih je pronašao, dovukao natrag i ulupao joj malo zdrave pameti.” “Ne bi imalo smisla. Osim toga, morao sam na posao. Nisam mogao tek tako di i sidro i dati se u potragu za njom.” “Posao? Ti si zaposlen?” "Nisam više. Dao sam otkaz prije godinu dana.” "A šta si radio?” “Gasio požare.” “Aha... izvla io firme iz nevolje? Oni te zovu kad se uvale u govna, ti do eš, prošetaš uredom i izvidiš koje rupe treba pokrpati. To je vrhunsko menadžerstvo, ovje e. Mora da si zaradio dobre pare.” “Ma ne, govorim ti o pravim požarima. Onima koji se gase šmrkovima — sjekira, ljestve i vozi. Sirene, zgrade u plamenu, ljudi koji iska u kroz prozor... Sve ono o emu poslije itaš u novinama.” “Zezaš me.” “Istina. Radio sam sedam godina u bostonskoj vatrogasnoj službi.” “Zvu iš prili no ponosan na sebe.” “Pa valjda i jesam. Bio sam dobar u svom poslu.” “Ako si ga toliko volio, zašto si dao otkaz?” “Sre a mi se odjednom nasmiješila.” “Šta, tvoj konj je pobijedio?” “Ne, nešto prije nalik tvome maturskom poklonu o kojem si mi pri ao.” “Ali je bilo ve e.” “Da, narayno...” “A sada? Šta sada radiš?” “Sada se vozim u ovom autu s tobom, de ko, i nadam se da eš me ve eras izvu i.” “Ko pravi pla enik.” “Tako je. Slijedim svoj nos i ekam da vidim ho e li što nai i.” “E pa dobro došao u naš klub.” “Klub? Koji klub?" “Me unarodno bratstvo izgubljenih pasa. Šta drugo? Primamo te kao redovnog lana sa lanskom iskaznicom. Serijski broj nula nula nula nula.”

“Mislio sam da je to tvoj broj.” “Jest. Ali je i tvoj. To je jedna od ari našeg bratstva. Svi koji se pridruže imaju isti broj.” Kad su stigli do Flemingtona, oluja je prošla. Sunce se probijalo kroz razilaze e oblake, a vlažna je zemlja zablistala naglom, gotovo natprirodnom jasno om. Stabla su se ocrtavala na podlozi neba oštrije no ina e, ak su i sjene dublje zasijecale u tlo, kao da su im tamni, zamršeni obrisi izrezani preciznoš u skalpela. Usprkos oluji Nashe je imao dobro prolazno vrijeme, te su

prevalili ve i dio puta nego što su planirali. Odlu e se stoga zaustaviti u gradu da popiju kavu. Usput su ispraznili mjehure i kupili steku cigareta. Pozzi objasni da on ina e ne puši, ali voli da su mu cigarete pri ruci kad karta. Duhan je, veli, korisno pomagalo kojim onemogu avaš protivnika da te odve pažljivo promatra, kao da možeš doslovce sakriti svoje misli iza oblaka dima. Najvažnije je ostati nedoku iv, izgraditi zid oko sebe i ne puštati nikoga unutra. Poker je puno više od pukog kla enja na karte koje si vukao, on podrazumijeva prou avanje protivnika kako bi mu otkrio slabosti, itanje njegovih kretnji u potrazi za tikovima i reakcijama koje bi ga mogle odati. Onog trenutka kad mu odgonetneš model ponašanja, stje eš ogromnu prednost, i upravo zato e dobar igra uvijek u initi sve da protivniku uskrati takvu mo . Nashe plati cigarete i pruži ih Pozziju koji duguljastu šteku Marlboroa zatakne ispod mišice. Izašli su iz trgovine i krenuli u kratku šetnju niz glavnu ulicu, probijaju i se kroz grupice ljetnih turista što su izmilili vani sa suncem. Nekoliko križanja niže naišli su na jedan stari hotel s plo om na fasadi na kojoj je pisalo da su tridesetih godina ovog stolje a u tom hotelu boravili novinari koji su izvještavali sa su enja otmi arima Lindberghovog djeteta. Nashe ispri a Pozziju kako je Bruno Hauptmann vjerojatno bio nevin i kako novi dokazi ukazuju na to da je za taj zlo in pogubljena pogrešna osoba. Zatim nastavi pri ati o Lindberghu, tipi nom ameri kom heroju, koji je postao fašist za vrijeme rata, ali kako je Pozziju predavanje izgleda bilo dosadno, okrenu se i zapute natrag prema autu. Nije bilo teško prona i most kod Frenchtowna, me utim, kad su prešavši rijeku Delaware zašli u Pennsylvaniju, put se donekle zakomplicirao. Iako Ockham leži na svega nekih dvadeset pet kilometara od rijeke, trebalo im je skoro etrdeset minuta da nakon brojnih i kompliciranih skretanja, kotrljaju i se uskim, zavojitim cestama, kona no stignu do odredišta. Da prije njih nije onuda prošla oluja bili bi nešto brži, no zemlja je stenjala pod svježim blatom, te su jednom ili dvaput ak morali iza i iz auta kako bi uklonili otkinute grane što su im preprije ile put. Pozzi se stalno vra ao na upute koje je nažvrljao u telefonskom razgovoru s Flowerom, izvikuju i svaki orijentir do kojeg bi došli: natkriveni most, plavi poštanski sandu , sivi kamen s ucrtanim crnim krugom... Nakon nekog vremena, u ini im se da voze kroz labirint, a kad su napokon stigli do zadnjeg skretanja obojica se složiše da bi bili na prili noj muci ako bi trebali prona i put natrag do rijeke. Pozzi nikada nije vidio ku u, ali su mu rekli da je rije o velikom i impresivnom zdanju, pala i s dvadeset soba oko koje se prostire više od sto dvadeset hektara zemljišta. S ceste, me utim, ništa nije ukazivalo na raskoš koja je ležala s onu stranu gustog drvoreda. U blizini neasfaltiranog puta što se gubio u gustišu isprepletenog žbunja i drve a stajao je srebrni poštanski sandu s imenima flower i stone. Ulaz je izgledao zapušteno, kao da vodi do kakve stare, razrušene farme. Nashe skrene Saab na neravni, izbrazdani put i probije se još nekih petsto-šesto metara puta — dovoljno daleko da se po ne pitati ima li mu kraja. Pozzi zašuti i Nashe osjeti strepnju u njegovom namrštenom i zlovoljnom muku koji kao da je govorio da on po inje sumnjati u itav pothvat. No, cesta kona no pre e u uspon i kad se teren nakon par minuta ponovo izravnao, na pedesetak metara ispred sebe ugledaju visoka željezna vrata. Polako nastave vožnju i kad stignu do ulaza na posjed, kroz rešetke spaze gornji dio ku e koja se pomaljala iz daljine: ogromna, ciglasta, sa etiri dimnjaka što su stršali u nebo i škrilj anim krovom o koji se odbijala sun eva svjetlost. Vrata su bila zatvorena. Pozzi isko i iz auta da ih otvori, no nakon što je dva-tri puta prodrmao rezu, okrene se prema Nasheu i zavrti glavom: zaklju ano. Nashe ubaci u ler, potegne ru nu ko nicu, te iza e iz auta da vidi može li se što u initi. Zrak mu se u ini svježijim; s obližnjeg je grebena puhao oštar povjetarac uznemiruju i krošnje stabala, kao prvi, bojažljivi nagovještaj jeseni. U asu kad je nogom stupio na zemlju i uspravio se, kroz Nashea odjednom

prostruji nesavladiv osje aj sre e. Trajao je svega jedan trenutak, a gotovo odmah potom zaljulja ga kratka, jedva osjetna vrtoglavica koja je prestala im se zaputio prema Pozziju. Nakon toga, glava mu ostade udno ispražnjena, te po prvi put poslije tolikih godina padne u onu vrst transa koji ga je znao obuzeti kao dje aka kada bi se njegov unutarnji kompas naglo i snažno otklonio, a svijet oko njega kao da više ne bi bio stvaran. Osjeti se poput sjene, poput nekoga tko je zaspao otvorenih o iju. Nakon što je nekoliko trenutaka prou avao vrata, Nashe u jednom od kamenih stupova što su držali željezne rešetke otkrije utisnuto malo bijelo dugme. Pretpostavljaju i da je povezano sa zvoncem u ku i, pritisne ga vrhom kažiprsta, a kako nije uo nikakav zvuk, pritisne ponovo, ovaj put duže, kako bi se uvjerio da nije ni napravljeno da zvoni izvana. Sve nestrpljiviji zbog brojnih zastoja, Pozzi se namršti, dok Nashe ostade šutke stajati, udišu i miris natopljene zemlje, uživaju i u miru što ih je okruživao. Nekih dvadesetak sekundi kasnije, ugleda jednog ovjeka kako iz pravca ku e joggira prema njima. Kako se prilika približavala, Nashe zaklju i da to ne može biti ni Flower ni Stone, barem ne prema opisu koji mu je dao Pozzi. Ovo je bio neki nabijeni muškarac neodre enih godina, odjeven u plave hla e i crvenu flanelsku majicu, što Nashea navede na zaklju ak da je netko od najamnog osoblja, vrtlar ili možda vratar. Još uvijek sop i od joggiranja, ovjek im se obrati kroz rešetke: “Što mogu u initi za vas, de ki?” upita. Ton pitanja bio je neutralan, ni ljubazan ni osoran, kao da je to uvijek ono jedno te isto pitanje koje postavlja svakom posjetitelju koji dolazi u ku u. Gledaju i ga izbliza, Nashe ustuknu pred nevjerojatnim plavetnilom njegovih o iju, tako svijetlih da se inilo da nestaju pod udarom sunca. “Trebamo gospodina Flowera”, re e Pozzi. “Vi ste ona dvojica iz New Yorka?” upita ovjek, gledaju i mimo njih, u besposleni Saab na blatnome putu. “Tako je”, odgovori Pozzi. “Pravo iz hotela Plaza.” “A auto?” ponovo e ovjek, prolaze i snažnim, nezgrapnim prstima kroz pepeljasto-plavu kosu. “Šta s njim?” upita Pozzi. “Pa mislim, dolazite iz New Yorka, a tablice su iz Minnesote... ‘zemlje tisu u jezera’. To mi do e nekako u suprotnom smjeru.” “Je l' tebe to kao smeta, šefe?” krene Pozzi. “Koju pi ku materinu ima veze odakle je auto?” “Ne moraš se tako kostriješiti, momak”, odgovori ovjek. “Ja samo radim svoj posao. Puno se ljudi mota uokolo, a mi ne puštamo nezvane goste kroz ova vrata.” “Imamo poziv”, Pozzi se pokuša savladati. “Došli smo kartati. Ako ne vjeruješ meni, idi pitaj svoga gazdu. Flowera ili Stonea, svejedno. Obojica su moji osobni prijatelji.” “On se zove Pozzi”, umiješa se Nashe. “Jack Pozzi. Sigurno su vam rekli da ga o ekuju.” ovjek zavu e ruku u džep majice, izvadi neki papiri , skupi dlan da ga zakloni od pogleda i pro ita ga na brzinu, odmaknuvši ruku od tijela. “Jack Pozzi”, ponovi. “A vi mu do ete...?” upita i pogleda u Nashea. “Ja sam Nashe. Jim Nashe.” ovjek vrati papiri u džep i uzdahne. “Ne puštati nikoga bez imena”, objasni. “To je pravilo. Morali ste mi odmah re i. Ne bi bilo nikakvog problema.” “Nisi pitao”, odvrati Pozzi. “Da...” promrmlja ovjek. “Možda sam zaboravio.” Na to bez rije i otvori oba krila željeznih vrata i rukom pokaže na ku u iza sebe. Nashe i Pozzi se vrate u auto i pro u kroz kapiju.

4 Zvonce na vratima odsviralo je uvodne taktove Beethovenove Pete simfonije. Zate eni, obojica se glupavo nasmijaše, ali prije no što je i jedan uspio to prokomentirati, vrata otvori crna sluškinja u uštirkanoj sivoj uniformi i pusti ih unutra. Povede ih preko crno-bijelih plo ica velikog predvorja natrpanog razlomljenim kipovima (golom drvenom nimfom bez desne ruke, lovcem bez glave, konjem bez nogu koji je lebdio iznad kamenog postolja na željeznoj šipki zabijenoj u trbuh), zatim kroz blagovaonicu s visokim stropom sred koje je stajao ogromni hrastov stol, pa niz hodnik prigušenih svjetala iji su zidovi bili ukrašeni nizom malih slika pejzaža, te kona no pokuca na teška drvena vrata. Iznutra se odazva neki glas, sluškinja otvori vrata i makne se ustranu da propusti Nashea i Pozzija. “Vaši gosti su stigli”, najavi jedva pogledavši u sobu, zatim zatvori vrata i nestane tiho i brzo. Soba je bila velika, gotovo samosvjesno muška. Stoje i na pragu tih prvih nekoliko trenutaka, Nashe je preleti pogledom i registrira tamnu drvenu oplatu po zidovima, stol za biljar, izlizani perzijski sag, kamin izra en u kamenu, kožne stolice i stropni ventilator što im se okretao iznad glava. Dekor ga u cjelini podsjeti na filmski set, zamišljen da parodira engleske klubove za muškarce u nekoj kolonijalnoj ispostavi s po etka stolje a. Sve je Pozzi zapo eo, pomisli. Pri a o Stanliju i Oliju usadila mu je u glavu pomisao na Hollywood i sad kad je kona no bio tu, Nashe se nije mogao otarasiti dojma da je itava ku a samo iluzija. Obojica, i Flower i Stone, na sebi su imali bijela ljetna odijela. Jedan je stajao pored kamina i pušio cigaru, a drugi sjedio u kožnom naslonja u drže i u ruci ašu u kojoj je mogla biti voda ili gin. Bijela su odijela nesumnjivo pridonosila kolonijalnoj atmosferi, no im je Flower progovorio, pozivaju i ih svojim hrapavim, iako ne i neugodnim, ameri kim glasom da u u, iluzija se raspršila. Da, pomisli Nashe, jedan je debeo, a drugi mršav, no drugih sli nosti nema. Stoneov napeti, ispijeni pogled podsjeti ga prije na Freda Astairea nego na Stanliovo duguljasto uplakano lice, dok mu se Flower u ini više krupnim nego zaokruženim, s koš atim licem koje je prije upu ivalo na neke nezgrapne pojave poput Edwarda Arnolda ili Eugenea Pallettea, nego na korpulentnog, ali ipak lakonogog Olija. No, unato tim finesama, Nasheu bi jasno što je Pozzi mislio. “Lijep pozdrav, gospodo”, Flower e, uputivši se prema njima s pruženom rukom. “Jako mi je drago što ste uspjeli do i.” “Bok, Bill”, odzdravi mu Pozzi. “Baš lijepo što se ponovo vidimo. Ovo tu je moj veliki brat Jim.” " Jim Nashe, zar ne?” upita ljubazno Flower. “Tako je”, odgovori Nashe. “Jack i ja smo polubra a. Ista majka, razli iti o evi.” “Ne znam tko je za to kriv”, Flower kimne glavom u smjeru Pozzija, “ali ovaj mali je strašan pokeraš.” “Ja sam ga po eo u iti dok je još bio balavac”, re e Nashe ne mogavši odoljeti Flowerovom šlagvortu. “Kad ovjek otkrije takav talent, dužan mu je pomo i da se razvije.” “Naravno”, prihvati Pozzi. “Jim je bio moj u itelj, on me nau io sve što znam.” “Ali danas me razvaljuje do temelja”, nastavi Nashe. “Više se ne usu ujem sjesti s njim za isti stol.” Stone se u me uvremenu iš upao iz naslonja a i zaputio prema njima s pi em u ruci. Predstavi se prvo Nasheu, zatim pruži ruku Pozziju, te su trenutak kasnije sva etvorica sjedili oko praznog kamina ekaju i da im stigne osvježenje. Budu i da je uglavnom govorio Flower,

Nashe zaklju i da je on dominantna osoba u paru, no usprkos toplini i brbljavoj razmetljivosti ove ijudeskare, Nashea je više privukao tihi i stidljivi Stone. Mali je ovjek pažljivo slušao što su drugi govorili, a ono malo svojih komentara koje je uspio iznijeti (zamuckuju i nerazgovijetno kao da mu je neugodno zbog vlastitoga glasa) izgovorio je s mirnim i spokojnim pogledom u

ima koje su se Nasheu u inile punim razumijevanja. Iako je Flower bio sav u pokretu i zra io dobrom voljom, Nasheu se u ini da u njemu ima nešto sirovo, neka nit tjeskobe zbog koje je izgledao u neskladu sa samim sobom. Stone je, pak, bio jednostavnija i tanko utnija osoba, ovjek koji se nije pretvarao da je netko drugi, ve je udobno sjedio u vlastitoj koži. Me utim,

Nashe uskoro uvidi da su to bili samo prvi dojmovi i, dok je gledao Stonea kako pijucka prozirnu teku inu iz svoje aše, padne mu na pamet da je možda samo pijan. “Willie i ja smo uvijek voljeli karte”, nastavljao je Flower. “Dok smo živjeli u Philadelphiji, svakog smo petka nave er igrali poker. To nam je bio ritual i mislim da nismo propustili više od nekoliko partija u deset godina. Nama je poker petkom nave er bio isto što i nekima odlazak nedjeljom u crkvu. E što smo nekada voljeli vikende! Bogami, za radni narod nema boljeg lijeka da zaboravi na brige od prijateljske partije pokera.” “Opušta...” doda Stone. “Pomaže da se ovjek prestane bespotrebno optere ivati.” “Upravo tako”, složi se Flower. “Pomaže da se duhovno otvorite za druge mogu nosti, da pobrišete plo u.” Zaustavi se na trenutak kako bi ponovo uhvatio nit svoje pri e. "Uglavnom”, nastavi dalje, “Willie i ja smo godinama imali urede u istoj zgradi u ulici Chestnut. On je, znate, bio opti ar, a ja knjigovo a i svakog bi petka to no u pet zatvorili du an. Partija je uvijek bila u sedam, a ta smo dva sata, iz tjedna u tjedan, uvijek provodili na isti na in. Prvo bi zalomili do kioska iza ugla da kupimo loto-listi , a onda preko ceste do Steinbergove radnje s delikatesama gdje bih ja uvijek naru io pastrami, a Willie usoljenu govedinu. Dugo je to trajalo, Willie, zar ne? Devet-deset godina, ini mi se...” “Najmanje devet ili deset", odgovori Stone. “A možda jedanaest ili dvanaest." “Možda jedanaest ili dvanaest", zadovoljno e Flower. Nasheu je sad ve bilo jasno da je Flower tu pri u ispri ao puno puta, što ga nije sprje avalo da iskoristi priliku da je se još jednom prisjeti. Što je vjerojatno bilo razumljivo. Dobra sre a je jednako neshvatljiva kao loša sre a; kad ovjeka milijuni dolara doslovce zatrpaju s neba, možda ima potrebu uvijek iznova prepri avati

taj doga aj kako bi se uvjerio u njegovu istinitost. "Bilo kako bilo”, nastavi Flower, “dugo samo se držali te rutine. Život je, naravno, išao svojim tokom, ali petak nave er nam je bio svetinja. Na kraju se i pokazao ja im od bilo ega drugog. Willieju je umrla žena, mene je moja ostavila, izgledalo je da bi nas itav niz životnih razo arenja mogao slomiti. No, usprkos svemu, naše su se partije pokera u uredu Andyja Dugana na petom katu nastavile kao po satu navijene. Nikada nas nisu iznevjerile, orilo-gorilo, na njih smo uvijek mogli ra unati.” “A onda ste se”, usko i Nashe, “naglo obogatili.” "Da, jednostavno...” potvrdi Stone, “kao grom iz vedra neba.” “Bilo je to prije skoro sedam godina", Flower se i dalje nastojao držati svoje pri e.

etvrti listopada, to nije re eno. Ve tjednima nije bio izvu en dobitni broj i jackpot je dosegao rekordni iznos. Preko dvadeset milijuna dolara, ako mi možete vjerovati... doista nezamisliva suma. Willie i ja smo godinama igrali loto i do tada nismo dobili ni centa, ni jednog jedinog nov a na sve one etiri stotine dolara koje smo potrošili. Ali, nismo nikad ništa ni o ekivali. Šanse su uvijek iste, bez obzira koliko puta igrate. Milijuni i milijuni naprema jedan, najmanja od svih vjerojatnosti. No, ako ve ništa drugo, listi bi kupili zato da bismo mogli pri ati o tome što bi uradili s novcem kad bismo kojim slu ajem dobili. To nam je bila najmilija razonoda: sjediti u Steinbergovoj radnji sa sendvi ima i zamišljati život kakav bismo vodili ako bi nam se sre a najednom osmjehnula. Bila je to mala bezopasna igra koja nas je inila sretnima, jer smo puštali

da nam misli slobodno vrludaju. ak bi se moglo re i da se radilo o nekoj vrsti terapije. Dovoljno je da malo pustite mašti na volju, pa da vam srce odmah brže zaigra." “Dobro je za cirkulaciju”, pridoda Stone. “Baš tako", odobri Flower. “Napumpa srce novim sokovima." U tom se trenutku za uje kucanje na vratima i u sobu u e sluškinja sa stoli em na kota e da ih posluži ledenim napicima i sitnim sendvi ima. Flower zaustavi pri u dok su se dijelili sendvi i, no im su sva etvorica ponovo bila udobno zavaljena u naslonja e, vrati se gdje je stao. “Willie i ja smo uvijek zajedno kupovali jedan listi . Tako je bilo zabavnije jer nismo bili jedan drugom konkurencija. Zamislite da je jedan od nas dobio! Bilo bi mu nezamislivo da ne podijeli novac s onim drugim. I tako, da izbjegnemo neugodnu situaciju, jednostavno smo dijelili listi na pola. Jedan bi izabrao prvi broj, drugi drugi i tako bi se smjenjivali do kraja dok ne bi izbušili sve rupe. Nekoliko puta smo bili blizu, kad nam je jackpot izmakao za jedan ili dva broja. Gubitak je gubitak, no moram re i da su nam ti zamalo dobici bili prili no uzbudljivi.” “Davali su nam dobar poticaj”, pojasni Stone. “Uvjeravali su nas da ništa nije nemogu e.” “Tog dana”, nastavi Flower, “prije sedam godina, etvrtog listopada, Willie i ja smo izbušili listi pomnije nego ina e. Ne znam zašto, ali taj smo put baš raspravljali o brojevima koje emo izabrati. Ja sam se cijelog života bavio brojkama, naravno, i znate, nakon nekog vremena

po nete osje ati da svaka brojka ima svoju osobnost. Dvanaest se prili no razlikuje od trinaest, naprimjer. Dvanaestica je uspravna, savjesna, inteligentna, dok je trinaestica usamljenik, mra ni tip koji se ne e krzmati da prekrši zakon kako bi dobio ono što želi. Jedanaestica je opaka, voli biti u prirodi, lutati po šumama i verati se po brdima; desetka je nekako priprosta, blijedi lik koji uvijek ini što mu se kaže, devetka je duboka i tajnovita, misaoni tip poput Buddhe. Ne u vam dosa ivati s ovim, siguran sam da shva ate što mislim. Iako se radi o vrlo osobnoj stvari, svaki knjigovo a s kojim sam razgovarao rekao je isto. Brojevi imaju dušu i jednostavno ne možete ostati indiferentni.” “I stojimo mi tako”, upadne Stone, “s loto-listi em u ruci i pokušavamo se odlu iti na koje brojeve da se kladimo.” “Tu ja pogledam Willieja”, prihvati Flower, “i kažem 'prim brojevi’. Willie mi uzvrati pogled i kaže ‘naravno’. Jer se on upravo to spremao re i meni. Ja sam te rije i izustio djeli sekunde prije nego što je to uspjelo njemu, ali obojica smo mislili isto. Prim brojevi. Zvu alo je tako fino i elegantno. Brojevi koji odbijaju suradnju, koji se ne mijenjaju i ne dijele, koji zauvijek ostaju takvi kakvi jesu. Odaberemo mi tako niz prim brojeva, pre emo cestu i odemo na naše sendvi e.” “Tri, sedam, trinaest, devetnaest, dvadeset tri, trideset jedan”, veli Stone. “Nikada ih ne u zaboraviti”, re e Flower. “Bila je to arobna kombinacija, klju za vrata raja.” “Svejedno smo bili u šoku”, preuzme Stone. “Prvih tjedan ili dva, nismo znali što da mislimo.” “Zavladao je kaos”, nastavi Flower. “Televizija, novine, asopisi. Svi su željeli razgovarati s nama, slikati nas... Trebalo je podosta vremena da se itava stvar stiša.” “Bili smo zvijezde. Pravi narodni heroji”, kaže Stone. “Ipak”, pojasni Flower, “nikada nismo davali bedaste komentare kakvi se mogu uti od drugih dobitnika, kao naprimjer, od tajnica koje pri aju kako e zadržati stari posao ili od vodoinstalatera koji se zaklinju da e i dalje živjeti u svojim malim stan ima. Ne, Willie i ja nismo bili glupi. Novac mijenja stvari i što ga više imate, to su promjene ve e. Mi smo, osim toga, znali što emo s dobitkom. Toliko smo vremena proveli kuju i planove, da to za nas nije

bila nikakva zagonetka. Kad se prašina slegla, ja sam prodao svoj dio firme, a isto je napravio i Willie sa svojim biznisom. U tom trenutku više uop e nismo morali razmišljati što emo i kako emo, sve je unaprijed bilo riješeno.”

“No, to je bio samo po etak”, usko i Stone. “Tako je”, produži Flower, "nismo spavali na lovorikama. S preko milijun dolara godišnje rente, mogli smo manje-više raditi što nas je volja. Nakon što smo kupili ovo imanje, ništa nas nije moglo sprije iti da novac koristimo za pravljenje još ve eg novca.” “Dolina dolara!” ubaci se ponovo Stone prasnuvši nakratko u smijeh. “Pun pogodak”, dalje e Flower. "Pravo u sredinu mete. Nismo se ni obogatili, a ve smo po eli postajati vrlo bogati. A jednom kad smo postali vrlo bogati, ubrzo smo bili i nezamislivo bogati. Ja sam znao kako treba ulagati novac; na kraju krajeva, tolike sam godine proveo upravljaju i tu im novcem i sasvim je prirodno da sam nau io pokoji trik. Prvo je na red došlo srebro. Zatim eurodolari. Pa tržište roba. Visoko rizi ne obveznice, supravodi i, nekretnine... Nema ega nije bilo a da mi nismo iz toga izvukli profit.” ega se dotakne, Bili pretvara u zlato”, pojasni Stone. “Kao kralj Mida.” "Jedno je bilo dobiti na lotu”, nastavi Flower. “ ovjek bi pomislio da je tu kraj, udo koje se dogodi jednom u životu. Nama, me utim, sre a nije okretala le a. ega god da smo se prihvatili, sve je ispalo kako treba. Sada nam pristiže toliko novca da pola dajemo u dobrotvorne svrhe, ali i pored toga nam ostaje toliko da ne znamo kud bi s njim. Kao da nas je Bog izabrao i izdvojio od ostalih ljudi. Zasuo nas s neba bogatstvom i u inio neizmjerno sretnima. Znam da e vam ovo možda zvu ati pretenciozno, ali ponekad osje am da smo postali besmrtni.” “Možda vam novci padaju s neba”, uklju i se kona no Pozzi. "Ali sa mnom se na pokeru niste baš proslavili.” "Istina”, re e Flower, “istina. U ovih sedam godina to je bio jedini put da nas je sre a izdala. Willie i ja smo napravili niz grešaka te ve eri i ti si nas pošteno isprašio. Zato mi je bilo tako stalo da organiziramo revanš.” “A zašto mislite da e ovaj put biti druga ije?” upita Pozzi. “Drago mi je što to pitaš. Kad si nas prije mjesec dana dobio na kartama, Willie i ja smo se osje ali tako poniženima. Uvijek smo se smatrali pristojnim pokerašima, a onda si nam ti pokazao da nismo u pravu. Nismo se htjeli tek tako predati i povu i, nego smo odlu ili da se popravimo. Vježbali smo dan i no . ak smo uzimali satove od jedne osobe.” “Satove?” upita Pozzi. “Od ovjeka po imenu Sid Zeno", odgovori Flower. “Jeste li uli za njega?” “Naravno da sam uo za Sida Zena”, odvrati Pozzi. “Živi negdje u blizini Vegasa. Sad je ve zašao u godine, ali nekad je bio me u pet najboljih u igri." “Još uvijek je na izvrsnom glasu”, nastavi Flower. “Dovukli smo ga avionom iz Nevade da provede tjedan dana s nama. Mislim, Jack, da eš ve eras imati priliku da se uvjeriš kako smo uznapredovali.” “Nadam se”, uzvrati Pozzi, o ito ne osobito impresioniran, ali nastoje i da ostane pristojan. “Šteta bi bilo da ste uludo potrošili novac. Kladim se da vam je stari Sid dobro naplatio svoje usluge.” “Pa, nije bio jeftin”, re e Flower. “No, mislim da se isplatilo. Pitao sam ga je li ikad uo za tebe, pa mi je priznao da mu tvoje ime ništa ne govori.” “Sid više nije baš u toku”, kaza Pozzi. “Osim toga, ja sam još uvijek na po etku karijere. O meni se još nije proširio glas.” “Mislim da se i za Willieja i mene može re i da smo na po etku karijere”, izjavi Flower, dižu i se iz naslonja a i pale i novu cigaru. “Ako ništa drugo, ve eras bi trebala pasti uzbudljiva

partija. Jedva ekam da presije emo karte. “ “Ja tako er, Bili”, uzvrati Pozzi. “Bit e to pravi vatromet.” Obilazak ku e zapo eli su u prizemlju, ulaze i iz prostorije u prostoriju, dok im je Flower pri ao o namještaju, arhitektonskim zahvatima, uljima koja su visila po zidovima. Ve u drugoj prostoriji Nashe primijeti da debeli rijetko propušta priliku spomenuti koliko su što platili, i kako je troškovnik stalno rastao, Nashe osjeti kako se u njemu ra a vrlo jasna odbojnost prema ovom prosta kom stvorenju punom sebe, koje je tako besramno uživalo u svom sitni avom knjigovodstvenom mozgu. Stone je i dalje uglavnom šutio, javljaju i se tek tu i tamo kakvim besmislenim komentarom ili suvišnom opaskom, slijede i u stopu, kao kakav savršeno poslušni sluga, svog krupnijeg i agresivnijeg prijatelja. Nashea itav prizor po ne prili no deprimirati, i na kraju nije mogao misliti ni o emu drugom nego o tome kako je apsurdno što se uop e tu zatekao, te nabrajati udan niz obrata koji su ga doveli ovdje, baš u ovu ku u baš ovog poslijepodneva, kao da je sav smisao bio upravo u tome da on ovog asa sluša razmetljivo trtljanje nekog zdepastog i nadmenog stranca. Da nije bilo Pozzija, skliznuo bi u stanje istinske tjeskobe. No klinac je veselo poskakivao iz prostorije u prostoriju, kipte i od sarkasti ne ljubaznosti dok se pretvarao da sluša to što je govorio Flower. Nashe nije mogao a da se ne divi njegovom duhu i sposobnosti da iz svake situacije izvu e ono najbolje. Kad mu negdje u tre oj ili etvrtoj prostoriji Pozzi kradomice namignu kao netko tko se dobro zabavlja, bio mu je zahvalan poput kakva turobna kralja koji snagu crpi iz obijesnih šala svoje dvorske lude. Stvari su se znatno popravile kad su se popeli na drugi kat. Umjesto da im pokazuje spava e sobe smještene iza šest zatvorenih vrata u glavnom predsoblju, Flower ih povede do kraja hodnika i otvori sedma vrata koja su vodila u dio ku e koji je nazivao 'isto nim krilom’. Ta su vrata bila gotovo nevidljiva, i tek kad je Flower stavio ruku na kvaku i po eo ih otvarati, Nashe primijeti da postoje. Prekrivena istim zidnim tapetama kao i ostatak hodnika (ružnog, starinskog uzorka s ljiljanima u zagasito ruži astim i plavim tonovima), vrata su bila tako spretno zamaskirana da je izgledalo kao da su se stopila sa zidom. Isto no je krilo, objasni Flower, prostor gdje on i Willie provode najve i dio vremena. Bio je to novi dio ku e, sagra en nedugo nakon useljenja (tu im je dao to an iznos koji su platili, brojku koju se Nashe odmah potrudio zaboraviti), a kontrast izme u tamne, zagušljive ku e i novog krila bio je impresivan, gotovo nevjerojatan. im su kro ili preko praga, našli su se ispod velikog staklenog krova sastavljenog iz više ploha. Odozgor je lijevala svjetlost, te se odjednom na oše okupani sjajem kasnog popodneva. Nasheovim je o ima trebalo neko vrijeme da se priviknu, a kad je ponovo progledao, ustanovi da se radi samo o prolazu i da se pravo ispred njih nalazi svježe okre eni bijeli zid s dvoja vrata. “Jedna polovica pripada Willieju”, objasni Flower, "a jedna meni.” "Ovo ovdje izgleda kao staklenik”, prokomentira Pozzi. "Je li to ono ime se vi de ki bavite, uzgojem vrtnog bilja?” “Ne baš", kaza Flower, "ali kultiviramo druge stvari. Naše interese, strasti, naš duhovni vrt. Nije važno koliko ovjek ima novaca u životu. Ako u tom životu nema nikakve strasti, nije ga vrijedno živjeti.” “Lijepo re eno”, primijeti Pozzi, kimaju i glavom s hinjenom ozbiljnoš u. “Ni ja se ne bih bolje izrazio, Bili.” "Premda nije važno koji emo dio najprije razgledati”, kaza Flower, "znam da je Willie prili no nestrpljiv da vam pokaže svoj grad. Možda bismo stoga mogli po eti s lijevim vratima.” Ne pri ekavši Stoneovo mišljenje o njegovom prijedlogu, Flower otvori vrata i rukom

dade znak Nasheu i Pozziju da u u. Prostorija je bila puno ve a nego što je Nashe zamišljao, po veli ini je podsje ala gotovo na skladište. Zbog visokog staklenog stropa i blijedog drvenog poda, izgledala je sazdana od prostora i svjetla, kao da visi obješena u zraku. Odmah s lijeve strane, itavom dužinom zida, bile su poredane klupe i stolovi ije su plohe bile zakr ene alatom, strugotinama drveta i neobi nom kolekcijom sitnih metalnih predmeta. Jedini preostali predmet bilo je ogromno postolje što se uzdizalo na sredini prostorije, a na njemu je stajalo nešto poput makete nekog grada u malome. Prizor je bio upravo udesan — šiljati zvonici, zgrade gotovo stvarnije od pravih, uske uli ice posute mikroskopskim figuricama ljudi, te se Nashe, dok su se tako sva etvorica približavala maketi, stade osmjehivati, zapanjen domišljatoš u i finom izradom neobi nog predmeta. “Zove se Grad Svijeta”, skromno najavi Stone, mukotrpno izvla i sam sebi rije i iz usta. “Tek je napola dovršen, ali mislim da možete otprilike zamisliti kako bi trebao izgledati...” Uslijedi kratka stanka dok je Stone tražio što bi još mogao dodati, što Flower spremno iskoristi i ponovo se dade u pri u, zauzevši pozu jednog od onih taštih i autoritativnih o eva koji uvijek tjeraju sinove da sviraju za goste. “Willie radi na ovome ve pet godina”, zapo ne. “Morate priznati da je rije o izvanrednom, nevjerojatnom ostvarenju. Pogledajte, recimo, zgradu op ine tamo dalje. etiri mjeseca mu je trebalo da je izradi.” “Rad na ovome mi pruža veliko zadovoljstvo”, Stone se pokuša nasmiješiti. “Ovako bih ja volio da svijet izgleda. Sve što se doga a, doga a se u isto vrijeme.” “Williejev grad je više od obi ne igra ke”, nastavi Flower. “To je jedna umjetni ka vizija svijeta, koja je istovremeno i autobiografija i nešto što bismo mogli nazvati utopijom: mjesto gdje se sastaju prošlost i budu nost, gdje dobro na koncu pobje uje zlo. Ako pažljivo pogledate, vidjet ete da mnoge od figurica predstavljaju samog Willieja. Tamo, na igralištu, vidite ga kao dijete.

Onamo, s druge strane, vidite ga kao odraslog ovjeka kako brusi le e u svojoj radnji. Na uglu one tamo ulice možete vidjeti nas dvojicu kako kupujemo loto-listi . Ono tamo je groblje gdje su mu pokopani žena i roditelji, koje možete vidjeti i kao an ele kako lebde iznad one tamo ku e. Ako se malo prignete, vidjet ete Williejevu k i kako ga drži za ruku na prednjem stubištu. To je nešto kao, rekao bih, privatna potka, osobni materijal, unutarnja komponenta. Me utim, svi ti trenuci stavljeni su u jedan širi kontekst. Oni su samo primjer, ilustracija putovanja jednog ovjeka kroz Grad Svijeta. Pogledajte, molim vas, pala u pravde, biblioteku, banku i zatvor.

Willie ih naziva ‘ etiri carstva zajedništva’. Svako pojedino carstvo zajedništva igra jednu od klju nih uloga u održanju harmonije grada. Ako pogledate zatvor, vidjet ete da zatvorenici s radoš u obavljaju razne poslove i da je svima osmijeh na licima. To je zato jer im je drago što su kažnjeni za svoje zlo ine, pa sada uz pomo teškog rada u e kako da povrate dobrotu koja se nalazi u njima samima. I to je ono što mene toliko oduševljava kod Willliejevog grada. On je istodobno i imaginarno i stvarno mjesto. Zlo još uvijek postoji, no sile koje upravljaju gradom domislile su se kako da ga ponovo pretvore u dobro. No iako ovdje vlada mudrost, borba se neprestano vodi i od svih gra ana se traži veliki oprez i budnost, jer svaki od njih u sebi nosi itav grad. William Stone je veliki umjetnik, gospodo, i ja smatram osobitom aš u što se

ubrajam u njegove prijatelje.” Dok je Stone crvenio i gledao u pod, Nashe pokaže na prazan prostor na maketi i upita ga kakvi su mu planovi u vezi s tim dijelom. Stone digne pogled, zagleda se na trenutak u prazan prostor, a onda se ozari pri pomisli na rad koji mu predstoji. "Ku a u kojoj se sada nalazimo”, objasni. “Ku a, okolno zemljište, polja i šume. A tamo

desno”, pokaže na najudaljeniji kut, “planiram izraditi posebnu maketu ove prostorije. U njoj bi, naravno, trebao biti ja, što zna i da bih trebao napraviti još jedan Grad Svijeta. Jedan drugi, manji, koji e mo i stati u prostoriju unutar prostorije.” "Mislite maketu makete?” upita Nashe. “Da, maketu makete. Ali prvo trebam završiti sve ostalo. To bi trebao biti zadnji element, koji u dodati tek na kraju.” “Nemogu e je izraditi nešto tako sitno", kaza Pozzi promatraju i Stonea kao da je ovaj potpuno lud. “Oslijepit eš pri pokušaju da tako nešto napraviš." “Imam ja pove ala za to,” odvrati Stone. “Svi sitni radovi rade se pod pove alom.” “Ali ako napravite maketu makete”, nastavi Nashe, “onda biste, teorijski gledano, trebali napraviti još manju maketu te makete. Maketu makete makete. Možete tako unedogled." “Pa da, valjda...” odgovori Stone, osmjehnuvši se na Nasheovo zapažanje. “Ali bilo bi vrlo teško maknuti se dalje od te druge faze, zar ne? Ne mislim samo na izradu nego i na vrijeme. Pet godina mi je trebalo da napravim ovo ovdje. A vjerojatno e mi trebati još pet da završim prvu maketu. Ako maketa makete bude onoliko teška koliko mislim da e biti, trebat e mi još deset, a možda i dvadeset godina da je završim. Meni je sada pedeset i šest godina. Ako sve zbrojite, i ovako u biti vrlo star kad završim. Nitko nije vje an. Tako barem ja mislim. Bill o tome možda ima neke druge ideje, ali ja se na njih ne bih baš kladio. Prije ili poslije, i ja u, kao i svi, napustiti ovaj svijet.” “Ho eš re i”, Pozziju se glas povisio od nevjerice, “da planiraš raditi na ovome do kraja života?” “O da!” odgovori Stone, gotovo zgranut time da bi netko mogao pomisliti druk ije. “Naravno da planiram.” Nastade kratka stanka dok se odgovor nije slegao, nakon ega Flower stavi Stoneu ruku na rame i re e: “Ne mislim da imam išta od Williejevog umjetni kog dara, no možda je tako bolje. Dva umjetnika u ku i bilo bi malo previše. Netko mora brinuti i o prakti noj strani života, je li tako, Willie? Svijetu su potrebni razni tipovi ljudi.” Iza oše zatim iz Stoneove radionice, te su se prešavši ostakljeni prolaz uskoro ponovo našli pred onim drugim vratima. Flower je sve vrijeme vezao bez kraja i konca. “Kao što ete uskoro imati prilike vidjeti, gospodo”, objašnjavao je, “moji interesi idu u posve drugom smjeru. Moglo bi se re i da sam po prirodi antikvar. Volim pronalaziti stare predmete koji imaju neku vrijednost ili zna aj, okruživati se opipljivim ostacima prošlosti. Willie pravi stvari, a ja ih volim sakupljati.” Flowerova polovica isto nog krila bila je posve razli ita od Stoneove. Za razliku od Stoneovog velikog otvorenog prostora, Flowerov je dio bio podijeljen u mrežu manjih prostorija i da im se iznad glava nije uzdizala staklena kupola, atmosfera bi bila zagušuju a. Svaka od pet prostorija bila je krcata namještajem, pretovarenim policama za knjige, tepisima, biljkama i mnoštvom drangulija, kao da se htio posti i teški, pretrpani ugo aj viktorijanskog salona. No, kako im je Flower objasnio, unutar ovog prividnog nereda postojao je odre eni red. U prve dvije prostorije bila je smještena njegova biblioteka (u jednoj su bila prva izdanja engleskih i ameri kih autora, a u drugoj zbirka knjiga iz povijesti), tre a je bila namijenjena cigarama (bila je to komora spuštenog stropa s posebnim ure ajem za klimatizaciju gdje se nalazila Flowerova zaliha ru no smotanih remek-djela: cigare s Kube i Jamajke, zatim s Kanarskog oto ja i Filipina, te Sumatre i Dominikanske Republike), a etvrta mu je služila kao ured odakle je vodio svoje financijske poslove (starinska soba kao i druge, ali s nešto moderne opreme: telefonom, pisa im strojem, kompjutorom, faksom, telegrafskim prijemnikom za stanje na burzama, ormari ima za dokumente i drugim). Posljednja je prostorija bila dvostruko ve a od ostalih i daleko manje

natrpana, te se zbog kontrasta Nasheu u ini gotovo ugodnom. To je bilo mjesto gdje je Flower držao svoju kolekciju memorabilija. Dugi rovovi izložbenih vitrina zauzimali su središnji dio prostorije, a na zidovima su bile obješene police i ormari i sa staklenim zaštitnim vratima. Nashe se osjeti kao da je kro io u muzej. Pogleda u Pozzija, a ovaj mu se glupavo iskezi i zakoluta

ima, daju i mu do znanja da se sad ve nasmrt dosa uje. Nasheu se zbirka ne u ini toliko dosadnom koliko udnom. Uredno postavljen na stalak i ozna en, svaki predmet je ležao iza stakla kao da na taj na in obznanjuje svoju važnost, iako je zapravo malo što bilo iole zanimljivo. itava je prostorija bila spomenik trivijalnosti, natrpana stvar icama takve marginalne vrijednosti da se Nashe po ne pitati nije li posrijedi šala. No, Flower je izgledao isuviše ponosan na sebe da bi uop e mogao shvatiti koliko je sve skupa smiješno. O izlošcima je govorio kao o “biserima” i “blagu", posve nesvjestan mogu nosti da na svijetu postoje ljudi koji ne dijele njegov zanos, te se Nashe sljede ih pola sata, koliko je trajao obilazak, trudio da ga ne svlada osje aj sažaljenja nad debelim ovjekom. No, dojam koji je na Nashea ostavila ova prostorija, i koji ga još zadugo ne e napustiti, pokazat e se posve druk ijim no što je pretpostavljao da e biti. esto se, tokom tjedana i mjeseci koji su uslijedili, zatekao kako razmišlja o onome stoje ondje vidio, zaprepašten brojem predmeta kojih se može sjetiti. Za njega su oni s vremenom poprimili kristalno jasan, gotovo transcendentan izgled i kad god bi u mislima naletio na neki od njih, njegova bi se slika tako jasno iscrtala u Nasheovoj svijesti da bi predmet zasjao poput prikaze iz nekog drugog svijeta. Telefon koji je neko stajao na radnom stolu Woodrowa Wilsona, biserna naušnica koju je nosio Sir Walter Raleigh, olovka koja je ispala iz džepa Enrica Fermija godine 1942., dvogled generala McClellana, napola popušena cigara iz pepeljare Winstona Churchilla, majica koju je 1927. nosio Babe Ruth, Bibilija Williama Sewarda, štap kojim se služio Nathaniel Hawthorne kad je kao dje ak slomio nogu, nao ale koje je nosio Voltaire. Sve je bilo tako nasumi no, tako pogrešno protuma eno, tako potpuno besmisleno. Flowerov muzej bio je tek groblje sjena, ludi oltar posve en duhu ništavila. Razlog zbog kojeg su mu se ti predmeti i dalje javljali, zaklju it e kasnije Nashe, ležao je u njihovoj neprobojnosti, u odbijanju da otkriju išta o sebi. Nisu imali nikakve veze s poviješ u, nikakve veze s ljudima koji su ih nekada posjedovali. Nashe e ostati op injen njihovom fizi kom pojavom i na inom na koji su bili istrgnuti iz svakog konteksta, osu eni po Floweru da i dalje postoje bez ikakva razloga: pokojni, lišeni svake svrhe, usamljeni u sebi za vijeke vjekova. Upravo e ta izoliranost progoniti Nashea, taj prizor nesvodljive izdvojenosti koji mu je izgarao u sje anju, i ma koliko mu se bude opirao, nikada ga se ne e uspjeti do kraja osloboditi. “Nedavno sam po eo zalaziti i na druga podru ja”, kaza Flower. “Stvari koje ovdje vidite nešto su poput pabiraka, patuljastih uspomena, zrnaca prašine što su procurila kroz pukotinu. Sada sam zapo eo novi projekt i u usporedbi s njim e sve ovo na kraju izgledati kao dje ja igra." Tu se zaustavi na trenutak, prinese šibicu cigari što se u me uvremenu ugasila, te stade otpuhivati dok mu lice nije posve obavio dim. “Prošle smo godine Willie i ja bili na putovanju po Engleskoj i Irskoj", nastavi. “Moram re i da mi nismo baš puno putovali i taj nam je kratki doživljaj života u inozemstvu pri inio neizmjerno zadovoljstvo. Najviše nam se svidjelo kad smo otkrili koliko je puno starih stvari u tom dijelu svijeta. Mi Amerikanci uvijek rušimo ono što gradimo, uništavamo prošlost kako bismo mogli po eti iznova, naglava ke srljamo u budu nost. No, naši su ro aci s druge strane bare daleko više vezani za svoju povijest; umiruje ih spoznaja da pripadaju odre enoj tradiciji, vjekovnim obi ajima i navadama. Ne u vam sada dosa ivati svojom ljubavlju prema prošlosti, dovoljno je da se okrenete oko sebe pa da vidite koliko mi zna i. Dok sam bio tamo i s Williejem obilazio stare lokalitete i spomenike, palo mi je na pamet da zapravo imam priliku u initi nešto veliko. Nalazili smo se u zapadnoj Irskoj i jednog dana, voze i se lagano

kroz prirodu, nabasali smo na neki dvorac iz petnaestog stolje a. Bila je to ustvari samo gomila kamenja što je bespomo no ležala u jednoj maloj udolini. Zapušteno, kamenje je ostavljalo tako žalostan prizor da mi se srce slomilo. I da skratim, odlu ih ga kupiti i prebaciti u Ameriku. Sve skupa je, razumije se, dosta dugo potrajalo. Vlasnik je bio jedan stari udak po imenu Muldoon, lord Patrick Muldoon, koji je, naravno, oklijevao da ga proda. Bilo je potrebno nešto prijateljskog uvjeravanja s moje strane, ali, kako kažu, novac ini uda, i na kraju sam dobio što sam htio. Kamenje dvorca utovareno je u kamione — koje oni tamo zovu lorries — i transportirano do luke u Corku. Otamo je brodom poslano preko oceana, zatim ponovo utovareno u kamione — koje mi ovdje zovemo trucks, ha! — te kona no doveženo do našeg malog imanja u šumama Pennsylvanije. Divno, zar ne? itava stvar je, vjerujte mi, stajala finu svoticu, ali, s druge strane, to je bilo za o ekivati, zar ne? Možete zamisliti koliko je težio utovar od preko deset tisu a kamenih blokova. Ali emu brinuti kad novac nije u pitanju? Dvorac je stigao prije nešto manje od mjesec dana i evo, dok mi tu sad pri amo, on leži na našoj zemlji, na ledini na sjevernom rubu posjeda. Pomislite samo, gospodo! Irski dvorac iz petnaestog vijeka što ga je srušio Oliver Cromwell. Povijesna razvalina velikog zna aja, vlasništvo moje i Williejevo!” “Ne planirate ga valjda ponovo izgraditi?” upita Nashe. Ideja mu se iz nekog razloga u ini grotesknom. Umjesto dvorca, pred o ima mu je bila pognuta, stara ka figura Lorda Muldoona koji se umorno predaje pred uperenom cijevi Flowerovog bogatstva. “Willie i ja smo razmišljali o tome”, odgovori Flower, “ali smo na kraju odbacili tu mogu nost zbog neprakti nosti. Previše komada nedostaje." “Mišung”, razjasni Stone. “Da bismo ga mogli ponovo izgraditi, trebali bi stari materijal pomiješati s novim. A to onda ne bi bilo to.” “Vi dakle imate deset tisu a kamenih blokova na ledini”, nastavi Nashe, “i ne znate što biste s njima.” “Više ne”, odgovori Flower. “Sada to no znamo što emo napraviti, je li tako, Willie?” “Apsolutno”, prihvati Stone, zasjavši od zadovoljstva. “Izgradit emo zid.” “Spomenik, bolje re eno”, dopuni Flower. “Spomenik u obliku zida.” “Pa to je krasno!” ne odoli Pozzi, glasom iz kojeg se cijedio prezir. “Jedva ekam da to vidim.” “Da”, nastavi Flower, nesvjestan Pozzijevog rugala kog tona, “to je ingeniozno rješenje, ako smijem tvrditi. Umjesto da pokušamo rekonstruirati dvorac, mi emo ga pretvoriti u umjetni ko djelo. Za mene ne postoji ništa tajnovitije i ljepše od zida. Ve ga vidim: uzdizat e se nasred ledine poput ogromne brane protiv vremena. Bit e to spomenik samom sebi, gospodo, simfonija uskrslog kamenja što e svakog dana pjevati tužbalicu za prošloš u koju nosimo u sebi.” "Zid pla a”, kaza Nashe. “Da”, odvrati Flower. “Zid pla a. Zid od tisu u kamenja.” “A tko e vam to sastaviti, Bili?” upita Pozzi. “Ako vam treba dobar izvo radova, to bih vam možda ja mogao srediti. Ili ga ti i Willie planirate sami sastavljati?” “Mislim da smo malo prestari za to”, odgovori Flower. “Naš e ku ni majstor unajmiti radnike i nadgledati radove. Njega ste, vjerujem, ve upoznali. Zove se Calvin Murks. On vas je uveo na naš posjed.” "A kad planirate po eti?” upita Pozzi. “Sutra”, odgovori Flower. “Prvo moramo odigrati jednu malu partiju pokera. Kad s time završimo, na redu je projekt zid. Iskreno govore i, bili smo isuviše zauzeti pripremama za ve erašnju igru, tako da nismo puno mislili na zid. Ali, eto, bliži se i ova ve er, a nakon nje idemo dalje...”

"S karata na dvorac”, veli Stone. “Upravo tako”, odvrati Flower. "A s pri e na jelo. Vjerovali ili ne, dragi prijatelji, mislim da je ve došlo vrijeme ve eri.” Nashe više nije znao što da misli. Ispo etka je držao Flowera i Stonea za par dopadljivih ekscentrika, možda pomalo bedastih, ali u biti bezopasnih, no što ih je više gledao i slušao, to je više sumnjao u svoj prvi dojam. Za dragog malog Stonea, koji je djelovao tako skrušeno i dobro udno, ispostavilo se, naprimjer, da dane provodi prave i maketu nekog bizarnog, totalitarnog svijeta. Istina, maketa je bila nešto sasvim posebno, vješto izra ena, izvanredna i vrijedna divljenja, no istovremeno je odisala nekom iskrivljenom, voodoo logikom, kao da je ispod sve dopadljive domišljatosti promatra trebao osjetiti nagovještaj nasilja, atmosferu okrutnosti i osvete. Flower je tako er bio nejasan, izmicao mu je. U jednom se trenutku inio savršeno razumnim, a ve u sljede em je zvu ao kao lu ak, lupetaju i mahnito bez prestanka. Iako je, nedvojbeno, bio susretljiv, njegova je dobrodušnost izgledala usiljenom, što je davalo naslutiti da bi mu, kad ne bi neprestance bombardirao svojim pretjerano artikuliranim cjepidla enjem, prijateljska maska spala s lica. I pokazala što? Nashe o tome nije imao nikakvo odre eno mišljenje, no bilo mu je jasno da se osje a sve uznemirenijim. U svakom slu aju, govorio je sam sebi, morat e dobro paziti i biti na oprezu. Ve era se pokazala apsurdnom, tre erazrednom farsom koja je donekle otklonila Nasheove sumnje i pokazala da je Pozzi bio u pravu: Flower i Stone su samo dva odrasla djeteta, par tupavih klaunova koji nisu zaslužili da ih se uzima za ozbiljno. Kad su se iz isto nog krila spustili u prizemlje, ogromni hrastov stol u blagovaonici ve je bio postavljen za etiri osobe. Flower i Stone zauzeše svoja uobi ajena mjesta na elu, a Nashe i Pozzi sjedoše su elice po sredini stola. Prvo iznena enje je došlo kad je Nashe obratio pažnju na svoj podložak — plasti ni artikal po izgledu iz pedesetih godina, ija je vinilska površina bila ukrašena kolor-fotografijom Hopalonga Cassidyja, stare kaubojske zvijezde subotnjih matineja. Nashe prvo pomisli da je rije o osviještenom korištenju ki a i nastojanju doma ina da se pokažu duhovitima, no u to im je donešena hrana, te se ispostavi da ve era nije ništa drugo nego dje ji banket, obrok prilago en šestogodišnjacima — hamburger i u bijelim, mekanim pecivima, boce coca-cole iz kojih su virile slamke, prženi krumpiri i, klip pe enog kukuruza i ke ap u plasti noj dozi u obliku raj ice. Nashea ve era podsjeti na ro endane na koje je odlazio kao dje ak, s jedinom razlikom što su ovdje nedostajali papirnati šeširi i zviždaljke. Svako malo pogledao bi u Louise, crnu sluškinju koja je posluživala hranu, ne bi li na njezinom licu pro itao nešto što bi odavalo šalu, no ona se ni jednom nije osmjehnula, obavljaju i svoj zadatak s poslovi nom dostojanstvenoš u konobarice iz restorana sa etiri zvjezdice. Da stvar bude gora, Flower, koji je jeo s papirnatim ubrusom zataknutim ispod brade (vjerojatno da ne uprlja svoje bijelo odijelo), vidjevši u jednom trenutku da je Stone pojeo samo pola svoga hamburgera, nagne se preko stola s proždrljivim sjajem u

ima i upita prijatelja smije li pojesti drugu polovicu. Stone je jedva ekao da se riješi hrane, ali umjesto da mu prepusti cijeli tanjur, prstima uzme napola pojedeni hamburger, pruži ga Pozziju i zamoli da ga doda Stoneu. Vidjevši grimasu na Pozzijevom licu, Nashe za trenutak pomisli da e ga ovaj baciti u smjeru debelog i dok hrana bude letjela zrakom povikati nešto poput Hvataj ga! ili Pazi ovamo! Za desert im je Louise donijela etiri zdjelice pudinga od maline, okrunjene brdašcem šlaga i uše erenom višnjom. No, naj udnije je bilo to što tokom cijele ve ere nitko nije ništa komentirao. Flower i Stone su se ponašali kao da je posve prirodno da odrasli ljudi tako jedu i ni jedan ni drugi nisu ponudili nikakvu ispriku ili objašnjenje. Flower je u jednom asu spomenuo da ponedjeljkom

uvijek imaju hamburgere za ve eru, i to je bilo sve. Razgovor je, ina e, tekao kao i dotad (što zna i da je Flower držao duge govore, dok su ostali slušali), da bi negdje u trenutku dok su grickali zadnji prženi krumpiri , napokon prešao i na poker. Flower je nabrajao razloge zbog kojih ga je nalazio tako privla nim (osje aj rizika, mentalna borba, apsolutna isto a igre), te se inilo da je Pozzi napokon obratio pažnju na ono što on govori. Nashe ne re e ništa, znaju i da na

tu temu nema bogznašto za dodati. Kad je ve era bila gotova, dok su sva etvorica ustajali od stola, Flower upita je li tko za pi e, a kad i Nashe i Pozzi ljubazno odbiše, Stone protrlja ruke i predloži: “Onda bismo možda mogli pre i u drugu sobu i prelomiti karte.” I tako je jednostavno otpo ela igra.

5 Igrali su u istoj prostoriji gdje je bio poslužen aj. U praznom prostoru izme u sofe i prozora postavljen je veliki stol na rasklapanje; ugledavši istu drvenu površinu i prazne stolice uspravljene oko nje, Nashe u trenu shvati koliko je toga stavljao na kocku. Po prvi put se ozbiljno suo io s onim što je inio i od siline te spoznaje posko io mu je puls, a u glavi mu je stalo lu ki bubnjati. Na ovom se stolu upravo spremao kockati s vlastitim životom i bezumnost takvog rizika ispuni ga svojevrsnim strahopoštovanjem. Flower i Stone latili su se priprema s upornim, gotovo strogim osje ajem svrhovitosti. Gledaju i ih kako broje žetone i pregledavaju neotvorene špilove karata, Nasheu postade jasno da ništa ne e i i jednostavno i da je Pozzijeva pobjeda sve samo ne izvjesna. Klinac je izašao do auta po cigarete, a na povratku u sobu ve je pušio, otpuhuju i kratke, nervozne dimove svog Marlboroa. Vedra atmosfera koja je vladala do malo as kao da je iš ezavala u tim dimovima, ostavljaju i prostoriju napetom od iš ekivanja. Nashe požali što ne e igrati aktivniju ulogu u predstoje em doga aju, no tako se pogodio s Pozzijem: onog trenutka kad se podijeli prva karta on se udaljuje na aut-liniju gdje mu ne preostaje ništa drugo nego da promatra i eka. Flower ode do kraja prostorije, otvori sef u zidu pored biljarskog stola, te pozva Nashea i Pozzija da do u pogledati unutra. “Kao što i sami možete vidjeti”, veli, “potpuno je prazan. Mislio sam da bismo ga mogli koristiti kao banku. Gotovinu zamijenimo za žetone i stavimo ovdje. Kad se partija završi, ponovo otvorimo sef i podijelimo novae ovisno o ishodu. Imate li što protiv?” Kako ni jedan ni drugi nisu imali ništa protiv, Flower nastavi: “ ini mi se da bi u interesu pravi nosti svi trebali i i na isti iznos. Tako e i kona na presuda biti mjerodavnija. A budu i da Willie i ja ne igramo samo zbog novca, pristat emo na svaki iznos koji vi predložite. Što na to velite, gospodine Nashe? S kolikom ste sumom namjeravali podržati brata?” “Deset tisu a dolara”, odgovori Nashe. “Ako vama to ne bi predstavljalo problem, ja bih da cijeli iznos pretvorimo u žetone prije nego po nemo.” “Odli no”, re e Flower. “Deset tisu a dolara je lijepa, okrugla svota.” Nashe je na trenutak oklijevao, a zatim ipak doda: “Jedan dolar za svaki kamen u vašem zidu.” “Doista”, odvrati Flower, pomalo pokroviteljskim tonom. “Ako Jack dobro obavi svoj posao, možda ete i vi na kraju imati dovoljno da izgradite dvorac.” “Kulu u oblacima, možda”, upadne iznebuha Stone, a zatim jednako neo ekivano, nakesivši se vlastitoj dosjetki, ne na pod, pruži ruku ispod biljarskog stola, odakle izvu e malu platnenu vre icu. Ostane kle ati na tepihu, te otvori vre icu iz koje stade vaditi svežnjeve nov anica od tisu u dolara i slagati ih na pustenu površinu stola iznad glave. Izbrojivši dvadeset svežnjeva, zatvori patentni zatvara na vre ici, koju zatim gurne natrag pod stol, te se uspravi na noge. "Evo ti”, okrene se Floweru. “Deset tisu a tebi, deset meni.” Flower upita Nashea i Pozzija žele li i oni izbrojati novac i Nashea iznenadi Pozzijevo spremno “da”. Dok je klinac pažljivo prebrojavao Flowerov i Stoneov novac, Nashe iz lisnice izvu e svojih deset nov anica od po tisu u dolara i nježno ih spusti na biljarski stol. U New Yorku je tog jutra otišao u banku gdje je hrpu stotki zamijenio za ove udovišne nov anice. Ne toliko zbog prakti nosti koliko da se poštedi neugodnosti kada do e trenutak da novac zamijene za žetone; nije se, naime, htio dovesti u situaciju da u ku i nekog stranca na pod istresa smotuljke svoje zgužvane gotovine. Ovako mu se inilo da su stvari iste i apstraktne, kao da je posrijedi

neko matemati ko udo koje je njegov svijet svelo na deset papiri a. Naravno, još uvijek je imao nešto sa strane, no, dvije tisu e i dvjesto dolara i nije bio neki novac. Zalihu je ostavio u skromnijim nov anicama, koje je zatim stavio u dvije omotnice, a njih spremio u unutarnji džep jakne. Za sada je to sve što ima: dvije tisu e dvjesto dolara i hrpu plasti nih žetona. Izgubi li žetone, ne e daleko dogurati, izdržat e još tri ili etiri tjedna, a onda može objesiti ga e na štap. Nakon kra eg dogovaranja, Flower, Stone i Pozzi su se složili oko osnovnih pravila igre: igrat e od po etka do kraja otvoreni poker bez džokera, odnosno, kako je to Pozzi opisao, oštro i do kosti. Bude li Pozzi brzo izbio na elo, ostala dvojica imat e pravo svoje pologe popuniti s maksimum trideset tisu a dolara. Ulozi e biti ograni eni na petsto dolara, a partija e trajati dok jedan od igra a ne ispadne. Ako sva trojica uspiju ostati u igri, nakon dvadeset etiri sata bez pogovora e se oglasiti kraj. Zatim su se, poput diplomata koji su upravo sklopili mirovni sporazum, sva trojica izrukovali, te su se uputili do biljarskog stola po žetone. Nashe sjedne Pozziju iza desnog ramena. Premda ni Flower ni Stone nisu ništa spominjali, bilo mu je jasno da bi svako njegovo šetanje po sobi dok oni kartaju bilo loše protuma eno. Na kraju krajeva, i on sam je bio zainteresirana stranka, što je zna ilo da se mora kloniti svake radnje koja bi mogla djelovati sumnjivo. Ako bi zauzeo mjesto odakle im može viriti u ruke, mogli bi pomisliti da su on i Pozzi par varalica koji komuniciraju putem nekog svog internog sistema znakova, recimo, nakašljavanjem, migovima ili eškanjem po glavi. Mogu nosti za varanje bilo je bezbroj. Toga su svi bili svjesni, pa se nitko nije ni potrudio da o tome bilo što kaže. Prvih nekoliko ruku nisu bile osobito dramati ne. Sva trojica su igrala oprezno, cupkaju i u krug poput boksera u prvim rundama me a, ispituju i jedan drugog brzim udarcima i trzajima glave ne bi li malo pomalo stekli osje aj za ring. Flower je zapalio novu cigaru, Stone je žvakao svoje pepermint-kaugume, a Pozzi puštao da mu cigareta polako dogorijeva me u prstima lijeve ruke. Svaki je bio zamišljen i utonuo u sebe, pa Nasheu najednom postade udno što nitko ne pri a. Uvijek je mislio da uz poker ide nevezano muško prepucavanje pra eno prostim vicevima i prijateljskim uvredama, no ova su trojica bila posve zaokupljena poslom i Nashe uskoro osjeti kako se u sobu neopazice uvla i dah pravog suparništva. uo je jedino zvukove igre, sve ostalo kao da je bilo izbrisano; zveket žetona, miješanje krutih karata prije svakog dijeljenja, suhoparne najave uloga i dizanja, te uranjanje u potpunu tišinu. Nashe na kraju stade uzimati cigarete iz Pozzijeve kutije na stolu, zapalivši prvu nesvjesno, i ne primijetivši da po prvi puta nakon pet godina ponovo puši. Nadao se da e ih Pozzi brzo uništiti, sravniti sa zemljom, no prva dva sata mali se jedva držao na svome, dobivao otprilike tre inu talona i malo, ili nimalo, išao naprijed. Karta ga nije išla, pa se u više navrata morao povu i nakon što je ulagao na prve tri ili etiri podijeljene karte. Tu i tamo bi iskoristio svoju lošu sre u da izblefira pobjedu, no s tom taktikom o ito nije želio pretjerivati. Sre om, ulozi su u po etku bili prili no niski, nitko se, naime, nije usu ivao i i na više od sto pedeset-dvjesto dolara po dijeljenju, što je pomoglo da šteta bude minimalna. Nashea je smirivalo to što Pozzi nije pokazivao znakove panike, pa je, kako su proticali sati, osje ao da e ih upravo njegovo strpljenje izvu i. No, bio je pomalo razo aran što je morao zaboraviti na

snove o brzom uništenju. Bit e to intenzivan i mu an posao, zaklju i Nashe, što je dokazivalo da Flower i Stone više nisu oni isti igra i koje je Pozzi upoznao u Atlantic Cityju. Možda je za promjenu valjalo zahvaliti satovima Sida Zena. A možda su oduvijek bili dobri, samo što su prvi puta igrali loše kako bi Pozzija namamili na današnju partiju. Od te dvije mogu nosti, Nashea druga uznemiri daleko više od prve. U to stvari krenu na bolje. Nešto prije jedanaest, mali asevima i kraljicama pokupi talon od tri tisu e dolara, da bi idu ih sat vremena šibao žestoko, dobivao po tri od svake etiri ruke,

igraju i s takvom sigurnoš u i prepredenoš u da su ostala dvojica po ela polagano tonuti, kao da im se volja skršila pred vidnom silinom Pozzijeva nasrtaja. Negdje oko pono i Flower kupi još žetona u vrijednosti od deset tisu a dolara, a petnaest minuta poslije i Stone se isprsi za još pet tisu a. Prostorija se u me uvremenu dobrano napunila dimom, pa Flower kona no odškrine prozor i Nashe se tržnu od buke što su je vani u travi proizvodili zrikavci. Pozzi je u tom trenutku sjedio na dvadeset sedam tisu a dolara. Po prvi put te ve eri, osjetivši da njegova koncentracija više nije potrebna, Nashe dozvoli da mu misli odlutaju dalje od igre. Sada kad je sve pod kontrolom, ne e smetati da malo otpluta i prepusti se snatrenju o budu nosti. Koliko god mu se to poslije inilo apsurdnim, u tom je trenutku ak pomislio da bi se možda mogao negdje skrasiti, odseliti, naprimjer, u Minnesotu i novcem koji ve eras dobije kupiti ku u. Cijene u tom dijelu zemlje nisu bile previsoke, osim toga, nije vidio razloga zašto ne bi imao dovoljno za u eš e. Nakon toga e razgovarati s Donnom o tome da se Juliette vrati k njemu, a možda bi mogao potegnuti i neke veze u Bostonu da dobije posao u lokalnoj vatrogasnoj službi. Padne mu na pamet da su u Northfieldu vatrogasna vozila svijetlozelene boje; ta ga pomisao zabavi te stade razmišljati o tome koje bi stvari ondje mogle biti druga ije, a koje iste. Dok su u jedan otvarali novi špil karata, Nashe iskoristi priliku da se ispri a i ode u zahod. Imao je najbolju namjeru da se odmah vrati natrag, no nakon što je potegao vodu i ponovo zakora io u zamra eno predsoblje, nije mogao a da ne primijeti kako je ugodno protezati noge. Bio je umoran od višesatnog sjedenja u skvr enom položaju, a kako je ve bio na nogama, odlu i prošetati kroz ku u da uhvati zraka. Usprkos iscrpljenosti, prožimao ga je osje aj sre e i uzbu enja, i nije mu se dalo odmah natrag u prostoriju. Idu e je tri ili etiri minute napipavao put kroz neosvijetljene prostorije koje im je Flower pokazao prije ve ere, udaraju i naslijepo o okvire vrata i namještaj dok se najzad nije našao u glavnom predsoblju. Digavši pogled prema svjetlu koje je gorjelo na vrhu stubišta, najednom se sjeti Stoneove radionice u isto nom krilu. Neko se vrijeme skanjivao uputiti gore bez dozvole, no poriv da još jednom vidi maketu bio je toliko snažan da mu se nije mogao othrvati. Odbacivši svako ustezanje, Nashe dohvati ogradu stubišta i grabe i dvije po dvije stube uputi se gore. Ostade skoro itav sat promatrati maketu Grada Svijeta, prou avaju i je na na in na koji to prije nije bilo mogu e, bez hinjene pristojnosti koja odvla i pažnju i bez Flowerovih komentara što su mu zujali u ušima. Ovaj put se mogao zadubiti u detalje, polako prelaziti s jednog dijela makete na drugi, razgledati sitne arhitektonske ukrase, pomno nanesene slojeve boje, živahan, ponegdje ak i zaprepašten izraz na licima minijaturnih, dva-tri centimetra visokih figurica. Za mnoge stvari koje su mu prvi puta posve promakle pokazalo se da su proizvod zagrižljive duhovitosti: pas koji mokri na hidrant ispred pala e pravde, skupina od dvadeset muškaraca i žena koji zajedno kora aju niz ulicu i svi nose nao ale, provalnik s maskom na licu koji se u pokrajnjoj uli ici okliznuo na bananu... Kraj tih su smiješnih detalja ostali elementi makete djelovali još zlokobnije i Nashe se na kraju usredoto i gotovo isklju ivo na zatvor. U jednom uglu dvorišta zatvorenici su pri ali u grupicama, igrali košarku ili itali knjige. No, tada s odre enom dozom užasa primijeti jednog zatvorenika kako s povezom preko o iju stoji naslonjen na zid koji se nalazio iza njih, a strelja ki vod se sprema da ga pogubi. Što li je to imalo zna iti? Kakav je to zlo in po inio ovaj ovjek i zašto ga se kažnjava na ovako strašan na in? Bez obzira na svu prikazanu toplinu i sentimentalnost, na maketi je prevladavao osje aj straha, kao da su usred bijela dana ulice preplavili neki zloslutni snovi. U zraku je visila prijetnja kaznom, a grad kao da je zaratio sa samim sobom u nastojanju da se popravi prije no što do u proroci da najave dolazak ubila kog, osvetni kog boga. U trenutku kad se spremao ugasiti svjetlo i iza i iz prostorije, Nashe se naglo okrene i vrati do makete. Potpuno svjestan onoga što namjerava u initi, pa ipak bez trunke osje aja

krivice ili grižnje savjesti, prona e mjesto gdje su Flower i Stone stajali ispred slasti arnice (ruku preba enih jedan drugome preko ramena, pognutih glava, skoncentriranih na loto-listi ), spusti palac i kažiprst do postolja gdje su im se noge spajale s tlom i lagano ih povu e. Figurica je, me utim, bila vrsto zalijepljena, pa pokuša ponovo, ovaj put kratkim i naglim trzajem. Za u se prigušeno pucketanje, a ve idu e sekunde su mu na dlanu ležala dva drvena ovje uljka. I ne udostojivši se da ih pogleda, strpa suvenir u džep. Nashe nije ništa ukrao još od doba kada je bio sasvim mali dje ak. Nije bio siguran zašto je to u inio, no razlog je svakako bio zadnje za ime je u tom trenutku tragao. Bez obzira što ga nije bio u stanju sebi objasniti, znao je da je njegov postupak bio apsolutno nužan. Te je injenice bio svjestan kao vlastitog imena. Kad je Nashe ponovo zauzeo svoje mjesto iza Pozzija, Stone je upravo miješao karte, spremaju i se da podijeli novu ruku. Bilo je nešto iza dva sata i jedan pogled na stol Nasheu je bio dovoljan da shvati da se sve preokrenulo, da se u njegovoj odsutnosti vodila strahovita borba. Pozzijeva se hrpa žetona u me uvremenu istopila na tre inu svoje prijašnje veli ine, što je, ako je Nasheova ra unica bila to na, zna ilo da su se vratili na po etak, a možda su ak bili tisu u ili dvije u minusu. Izgledalo je nemogu e. Pozzi je malo as bio na konju, spreman da ih sašije do kraja, a sad su ga, ini se, natjerali na uzmak i bjesomu no navaljuju ne bi li mu slomili samopouzdanje i zgazili ga jednom zauvijek. Nasheu nije bilo jasno što se tu uop e dogodilo. “Gdje si nestao, jebemti...” prošapta Pozzi prikrivaju i bijes. “Zaspao sam na kau u u dnevnom boravku”, šlaga Nashe. “Nisam se mogao savladati, bio sam posve iscrpljen.” “U kurac... Ništa pametnije nisi mogao smisliti nego da me tek tako ostaviš? Ti mi nosiš sre u, budalo. im si otišao, krov mi se po eo rušiti nad jebenom glavom.” Flower ih tu prekine, odve zadovoljan samim sobom da ne bi usko io i ponudio vlastitu verziju doga aja. “Dobili smo par ja ih ruku”, objasni, trude i se da prikrije likovanje. “Vaš je brat u jednom trenutku uložio maksimum na ful, ali Willie se uspio probiti sa zadnjom kartom i potu i ga sa etiri šestice. A onda, svega par ruku kasnije, uslijedio je dramati an obra un, dvoboj na smrt. Na kraju su moja tri kralja prevagnula nad tri de ka koja je imao vaš brat. E moj mladi u, propustili ste nekoliko uistinu uzbudljivih trenutaka. Ovo se zove poker...” Nashea, za udo, ne uznemiri ovaj drasti an preokret. Naprotiv, Pozzijevo potonu e dade mu podstreka i što je klinac bivao sve razo araniji i zbunjeniji, Nasheovo samopouzdanje je raslo, kao da je upravo kriza bila ono za im je cijelo vrijeme potajice žudio. “Možda je vrijeme da malo podložim ulog svoga brata”, re e Nashe, osmjehnuvši se na igru rije i. Posegne rukom u džep od jakne i izvu e dvije omotnice s novcem. “Evo, Jack. Dvije tisu e i dvjesto dolara za koje možeš uzeti još žetona. Nije puno, ali e ti proširiti manevarski prostor.” Pozzi je znao da je to zadnji novac koji je Nasheu ostao u životu, pa je oklijevao da ga prihvati. “Još se nekako držim”, odvrati. “Pusti još koju ruku, da vidimo što e se dogoditi.” "Ništa ti ne brini, Jack”, nastavi Nashe. "Bolje da sad uzmeš novac, promijenit e ti raspoloženje i pomo i da se makneš s mrtve to ke. Naletio si na nepovoljan vjetar, to je sve. Ej, vratit eš se punim jedrima... Tako to ide.” No, Pozzi se nije vratio punim jedrima. ak i s novim žetonima, njegov se položaj nastavio pogoršavati. Tu i tamo bi uzeo pokoju ruku, no ti dobici nisu nikada bili dovoljno veliki da mu zaustave osipanje sredstava, a svaki put kad se inilo da je dobio koliko-toliko izgledne karte, išao je s previsokim ulozima i na kraju gubio, rasipaju i novac na nesretne, o ajni ke

pokušaje. Do zore je spao na tisu u i osamsto dolara. Živci su mu popustili, a ako je Nashe gajio još ikakve nade u pobjedu, bilo je dovoljno da mu pogleda u ruke koje su drhtale, pa da shvati da se udo više ne može dogoditi. Vani su se ptice polako budile, a od prvih zraka svjetlosti što su prodirale u sobu Pozzijevo je natu eno i upalo lice izgledalo avetinjski u svome bljedilu. Pred Nasheovim se o ima pretvarao u truplo. Predstava, me utim, nije bila gotova. Kod sljede eg dijeljenja Pozzi dobije prvo dva zatvorena kralja, a zatim otvorenog asa herca, pa kad je etvrta karta bila još jedan kralj, i to kralj herca, Nashe pomisli da se sre a ponovo okre e. No, sjeklo se visokim ulozima i prije nego je peta karta uop e podijeljena, mali ostade na tri stotine dolara. Flower i Stone su ga gurali van iz igre: ne e imati dosta da im odgovara do zadnjeg kruga. Bez imalo razmišljanja, Nashe ustane i kaza Floweru: “Htio bih iznijeti jedan prijedlog.” “Prijedlog?” upita Flower. “O emu vi pri ate?” “Skoro smo ostali bez žetona.” "Pa lijepo. Oti ite i kupite još.” “Rado, ali nemamo više ni gotovine.” “Pretpostavljam da je u tom slu aju partija završena. Ako Jack ne može ostati u igri do kraja ruke, onda moramo oglasiti kraj. Takva smo pravila dogovorili na po etku.” “Znam. No, htio sam predložiti nešto drugo, ne gotovinu.” “Molim vas, gospodine Nashe, nikakvih priznanica. Ne poznajem vas dovoljno dobro da bih vam mogao ponuditi kredit.” “Ne tražim kredit. Nudim vam automobil kao dodatno jamstvo.” "Automobil? Kakav automobil? Polovni Chevrolet?” “Ne, rije je o dobrim kolima. O godinu dana starom Saabu u savršenom stanju.” “A što u ja s njim? Willie i ja imamo ve tri automobila u garaži. Nismo kupci za još jedan.” “Onda ga prodajte. Darujte ga nekome. Kakve to ima veze? To je jedino što vam mogu ponuditi. U protivnom, partiji je došao kraj. A zašto da oglašavamo kraj ako za to nema potrebe?” “A koliko mislite da vrijede vaša kola?” “Ne znam. Platio sam ih šesnaest tisu a dolara. Sada sigurno vrijede najmanje polovicu od toga, možda ak deset tisu a.” “Deset tisu a za polovni automobil? Dat u vam tri.” “To nema smisla. Odite vani i pogledajte ga prije nego dadete svoju ponudu.” "Ne želim razbijati koncentraciju usred dijeljenja.” “Onda mi dajte osam... i pogodili smo se.” “Pet. Moja kona na ponuda. Pet tisu a dolara.” “Sedam.” “Ne, pet. Ako ho ete ho ete, ako ne ništa, gospodine Nashe.” “U redu, prihva am. Pet tisu a za automobil. Ne brinite, odbit emo ga na kraju od dobitka. Ne bih želio da se opteretite ne im što vam ne treba.” “To emo još vidjeti. A do tada, izbrojimo žetone i natrag na posao. Mrzim ovakve prekide. Kvare užitak igre.” Pozzi je primio hitnu transfuziju krvi, no to nije zna ilo da e preživjeti. ak i ako se izvu e iz krize, dugoro ni su izgledi još uvijek neizvjesni, a situacija u najmanju ruku rizi na. Nashe je nalazio odre enu utjehu, možda ak razlog za ponos, u injenici da je u inio sve što je bilo u njegovoj mo i. Znao je, me utim, vrlo dobro da su zalihe svježe krvi iscrpljene. Otišao je puno dalje no što mu je bila namjera, do svojih krajnjih granica, a izgleda da to još uvijek nije bilo dovoljno daleko.

Pozzi je u rukama držao dva zatvorena kralja, te otvorenog kralja i asa herca. Flowerove dvije otvorene karte su bile karo šestica i tref sedmica — mogu a skala, što je još uvijek bilo slabije od tri kralja koja je mali ve imao u rukama. Stone je, me utim, predstavljao potencijalnu opasnost. Na vidjelu su bile dvije osmice, a sude i po tome kako je ulagao nakon etvrte karte (prvo nastupivši oštro, a zatim još dodatno dižu i po tri odnosno etiri stotine dolara), Nashe posumnja da je dobio jake zatvorene karte. Mogu e da ima još jedan par, ili ak tre u ili etvrtu osmicu. Nadao se da bi Pozzi mogao izvu i etvrtog kralja, ali je priželjkivao da to bude na kraju, licem dolje u sedmoj ruci. U me uvremenu neka dobije, recimo, još dva herca. Ili još bolje, kraljicu i de ka herca. Neka izgleda kao da riskira sve i ide na skalu u boji, da bi ih na kraju zasko io sa etiri kralja. Stone podijeli petu kartu. Flower dobije peticu pika, a Pozzi svoje srce. Iako nije bila ni kraljica ni de ko, karta je bila skoro jednako dobra: osmica herca. Fleš je, naime, još uvijek bio nedirnut, a Stone više nije imao šanse izvu i etvrtu osmicu. Kad je Stone sebi podijelio tricu trefa, Pozzi se okrenu prema Nasheu i nasmiješi po prvi put nakon nekoliko sati. Situacija više nije bila posve beznadežna. Usprkos trici, Stone krene s maksimalnim ulogom: pet stotina dolara. Nashea to donekle zbuni, ali onda odlu i da je u pitanju blef. Pokušavaju istisnuti Pozzija; s tolikim novcem u rezervi mogu sebi dozvoliti poneki sumanuti potez. Flower ostane u igri sa svojom mogu om skalom, a Pozzi do e na pet stotina dolara i povisi za još toliko, na što i Stone i Flower odgovore. Šesta Flowerova karta ispadne karo de ko koju ovaj, im je ugleda kako klizi po stolu, poprati uzdahom razo arenja. Nashe pretpostavi da je gotov. Tada Pozzi nekim udom dobije tricu herca. Stone izvu e devetku pika i Nashe se odjednom zabrine da bi Pozzijeve karte mogle biti prejake. Stone, me utim, opet krene s visokim ulogom, a ruka ostane jaka ak i nakon što je Flower ispao, zahuktavaju i prema kona nici. Stone i Pozzi su se u freneti nom krugu ulaganja, pra enja i dizanja na šestoj karti držali rame uz rame, no kad su završili, Pozziju je ostalo samo tisu u i petsto dolara za zadnje dijeljenje. Nashe je ra unao da e davanjem automobila u zalog kupiti još barem sat ili dva igre, ali ulaganje je bilo tako mahnito da se sve svelo na jednu jedinu ruku. Talon je bio ogroman. Ako ga Pozzi dobije, dignut e se iz mrtvih i Nashe je imao osje aj da ga ovaj put ništa ne e mo i zaustaviti. Ali prvo mora dobiti. Izgubi li, sve je gotovo. Nashe je znao da bi bilo pretjerano nadati se etvrtom kralju. Vjerojatnost je bila isuviše mala. No, što god da se dogodi, Stone bi trebao pretpostavljati da Pozzi ima fleš. Na to su ukazivala etiri otvorena herca, a budu i da je mali stjeran u škripac, njegova visoka dizanja su naizgled trebala eliminirati svaku mogu nost blefa. ak i ako sedma karta bude bezvrijedna, tri e kralja vjerojatno obaviti posao. Dosta dobra ruka, pomisli Nashe, solidna, a kako su stvari

izgledale na stolu, šanse da ga Stone potu e bile su mršave. Pozzi izvu e etvorku trefa. Usprkos svemu, Nashe se osjeti pomalo obeshrabrenim. Možda ne toliko zbog kralja, nego zbog makar još jednog herca. Sr ana mana, prokomentira u sebi, ne posve siguran da je u pitanju šala. U to Stone izdijeli sebi posljednju kartu, pa su bili spremni za kona ni obra un i završetak ruke. Sve se dogodilo vrlo brzo. Stone, još uvijek s dvije osmice u vodstvu, krene s pet stotina. Pozzi odgovori i podigne za još pet stotina. Stone odgovori na njegovo dizanje, a zatim, oklijevaju i sekundu dvije sa žetonima u šaci, prospe daljnjih pet stotina. Pozzi, koji je ostao na pet stotina, dogura tada sve preostale žetone do sredine stola i re e: “Okej, Willie, da vidimo što imaš.” Stoneovo lice nije ništa odavalo. Jednu po jednu, pokaza svoje zatvorene karte, no ak nakon što su sve tri ležale otvorene na stolu, bilo je teško re i je li dobio ili izgubio. “Imam ove

tu dvije osmice”, veli. “Onda imam jednu desetku (okre i je licem gore), pa još jednu desetku (okre i i nju licem prema gore), a imam još i ovu tu tre u osmicu (okrenuvši sedmu, posljednju kartu).” “Ful!” zagrmi Flower udarivši šakom po stolu. " ime eš na ovo odgovoriti, Jack?” “Ni im”, odvrati Pozzi i ne otkrivši svoje karte. “Gotov sam.” Klinac ostade zuriti u stol nekoliko trenutaka, pokušavaju i dozvati u svijest ono što se dogodilo. Zatim se, skupivši svu snagu što mu je ostala, okrene prema Nasheu i isceri se: "E pa, prijatelju, izgleda da emo morati pješke ku i.” Dok je izgovarao te rije i, Pozziju se lice tako zgr i od nelagode, da se Nashe mogao jedino sažaliti nad njim. udno, ali teže mu je bilo zbog klinca, nego zbog sebe. Sve je bilo izgubljeno, pa ipak, jedino što je u tom trenutku osje ao bilo je sažaljenje. Nashe potapša Pozzija po ramenu kao da ga želi umiriti, no u to za uje Flowerov grohot: “Nadam se, de ki, da imate dobre cipele. Do New Yorka, znate, ima dobrih sto etrdeset kilometara.” “Ohladi malo, debeli”, Pozzi naposljetku zaboravi na ponašanje. "Dugujemo ti pet somova. Napisat emo ti priznanicu, ti nama vrati auto, a lovu eš dobiti natrag za tjedan dana.” Flower, kojega uvreda nije ni okrznula, ponovo prasne u smijeh. “A ne...” veli. “Takav dogovor ja nisam sklopio s gospodinom Nasheom. Automobil je sada moje vlasništvo. Ako nemate drugog na ina da se vratite ku i, morat ete jednostavno pješke. Tako to ide.” “Gdje su ti pokeraški maniri, govedo?” Pozzi je kiptio. “Naravno da eš uzeti od nas priznanicu. Tako se to radi.” “Rekao sam prije”, Flower se nije dao smesti, “a ponovit u i sada. Ništa od kredita. Nisam ja budala da vjerujem tipovima kao što ste vi. Onog trenutka kad pro ete kroz kapiju, mogu se pozdraviti s novcem.” “U redu, u redu”, uplete se Nashe pokušavaju i improvizirati rješenje. “Sije emo špil, pa ko dobije. Ako ja dobijem, vra ate nam auto. Jednostavno. Jedno presijecanje i gotovo.” "Nema problema”, prihvati Flower. “Ali, što ako ne dobijete?” "Onda vam dugujem deset tisu a dolara”, odgovori Nashe. “Trebali biste malo bolje razmisliti, dragi prijatelju”, Flower e na to. “Ovo nije bila vaša sretna no . Zašto biste sebi još dodatno otežavali stvari?” “Zato jer nam treba auto da se izvu emo odavde, idiote”, objasni Pozzi. “Nema problema”, ponovi Flower. "Zapamtite samo da sam vas upozorio.” “Promiješaj karte, Jack”, Nashe nije popuštao, “i dodaj ih gospodinu Floweru. Neka on prvi sije e.” Pozzi otvori novi špil karata, izdvoji džokere i promiješa ih, kako mu je Nashe rekao. Zatim se ceremonijalno nagne preko stola i treskom spusti karte pred Flowera. Debeli nije oklijevao ni trenutka. Na kraju krajeva, ništa nije mogao izgubiti. Spremno dohvati špil karata i podigne gornju polovicu palcem i srednjim prstom. Idu eg trena u ruci je držao sedmicu herca. Stone slegnu ramenima, a Pozzi pljesnu rukama, i to samo jednom, snažno, slave i osrednjost izvu ene karte. Špil potom dospije Nasheu u ruke. Osjeti se potpuno praznim iznutra, ude i se na trenutak koliko je smiješna ova mala drama. Prije no što e presje i karte, pomisli: ovo je najkomi niji trenutak moga života. Zatim namigne Pozziju, podigne karte i izvu e karo etvorku. etvorka!” vrisne Flower pljesnuvši dlanom o elo od nevjerice. “ etvorka! Ni moju bijednu sedmicu niste mogli potu i!” Tu sve utihnu. Nakon duge pauze, glasom u kojem je bilo više klonulosti nego slavodobitnosti, Stone najzad prozbori: "Deset tisu a dolara. Izgleda da smo opet došli do arobnog broja.”

* * * Flower je sjedio duboko zavaljen u naslonja u, neko vrijeme otpuhivao dimove svoje cigare i prou avao Nashea i Pozzija kao da ih prvi put vidi. Izraz njegova lica podsjeti Nashea na ravnatelja škole kojemu su u ured doveli par delinkventnih u enika. Pogled mu nije odavao toliko ljutnju koliko zbunjenost, kao da je pred njim bio filozofski problem za koji nije bilo o itog rješenja. Sasvim je izvjesno da treba izre i kaznu, no za sada još uvijek nije imao pojma što bi to moglo biti. Nije želio biti ni odviše strog ni odviše blag. Trebalo mu je nešto razmjerno zlo inu, neka vrsta pravi ne sankcije koja e u sebi sadržavati odgojnu mjeru, ne toliko kazna koja bi bila samoj sebi svrha, ve nešto kreativno, nešto što e krivce nau iti pameti. “Mislim da smo suo eni s odre enom dilemom”, kaza napokon. “Da”, prihvati Stone, “s pravom dilemom. Dvojbom, reklo bi se.” “Ova dvojica nam duguju novac”, nastavi Flower, prave i se da Nashe i Pozzi više nisu tu. “Ako ih pustimo da odu, nikada nam ne e vratiti dug. Ako ih ne pustimo, ne e imati prilike da nabave novac koji nam duguju.” “Izgleda da ete morati i i na povjerenje”, re e Pozzi. “Nije li tako, okrugli?” Ne osvrnuvši se na Pozzijevu primjedbu, Flower se okrene Stoneu: “Što ti misliš, Willie? U nezavidnom smo položaju, zar ne?” Slušaju i njihov razgovor, Nashe se iznenada sjeti novca što ga je stavio na stranu za Juliette. Vjerojatno ne bi bilo teško podignuti deset tisu a dolara iz njezinog fonda. Jedan telefonski poziv banci u Minnesoti bio bi dovoljan da se itava stvar pokrene i da novac do kraja dana sjedne na Flowerov i Stoneov ra un. Rješenje je bilo prakti no, no razradivši slijed operacije, Nashe ga odbaci, užasnut nad samim sobom što se uop e usudio razmatrati tu mogu nost. Jednadžba je bila odve zastrašuju a: isplatiti kockarski dug potkradaju i od budu nosti vlastite k eri. Kakav god bio ishod, to nije dolazilo u obzir. Sam je sebe doveo u ovakvu situaciju i sad mora progutati pilulu. Muški, pomisli. Morat e je progutati muški. “Da”, javi se Stone, naglas razmišljaju i o Flowerovoj opaski. “Prili no nezavidnom. Što ne zna i da ne možemo nešto smisliti.” Neko vrijeme utone u razmišljanje, a onda mu se lice polako po e zariti. “Naravno”, veli, “uvijek nam ostaje zid.” “Zid?” upita Flower. “Što time misliš re i?” “Zid”, odgovori Stone. “Netko ga treba izgraditi.” “Aha...” Flower napokon shvati. “Zid! Genijalna ideja, Willie. Bogami, mislim da si ovaj put nadmašio samog sebe.” “Pošteni rad za poštenu nadnicu”, objasni Stone. “Upravo tako”, nadoda Flower. “Malo pomalo, tako e otplatiti dug.” Pozzi, me utim, ni da uje. Onog trena kad mu je postalo jasno što im je na umu, doslovce zine od zaprepaštenja. “Mora da se šalite”, re e. “Potpuno ste poludjeli ako mislite da u vam ja to napraviti. Nema šanse. Zajebite... nema teorije." Zatim se, dižu i se sa stolice,

okrene Nasheu i re e: “Ajde, Jim, kupimo se odavde. Ova dvojica su dvije vre e govana.” “Polako, momak", kaza Nashe. “Ništa nam ne e škoditi da ih saslušamo. Osim toga, nešto valja smisliti.” “Ne e škoditi!” zavika Pozzi. "Zar ne vidiš da su ovi za ludnicu? Stopostotni manijaci.” Pozzijeva je uzrujanost na Nashea za udo djelovala umiruju e; bilo mu je jasno da je, što se klinac više raspaljuje, to sve važnije da on reagira razborito. Stvari su, nema sumnje, krenule udnim tokom, no Nashe kao da je tako nešto na izvjestan na in i o ekivao, pa ga sada, nakon što

su se njegova o ekivanja obistinila, nije obuzela panika. Osje ao se lucidno, s potpunom kontrolom nad samim sobom. “Ne brini, Jack”, re e. “To što nam daju ponudu ne zna i da je moramo prihvatiti. U pitanju je pristojnost. Ako nam imaju nešto za re i, makar iz kurtoazije ih trebamo saslušati.” "To je gubljenje vremena”, procijedi Jack, utonuvši u stolicu. “S lu acima se ne pregovara. Kad se jednom u to upustiš, mozak ti se potpuno sjebe.” “Drago mi je da si doveo brata”, javi se ponovo Flower, otpuhnuvši s gnušanjem. “Barem imamo jednu razumnu osobu s kojom se može razgovarati.” “Kurac”, odvrati Pozzi. “Nije mi to brat. On je neki tip na kojeg sam naletio u subotu. Jedva ga poznajem.” "Dobro, bez obzira jeste li u rodu ili ne”, nastavi Flower, “imaš sre u što je tu. Jer injenica je, mladi u, da se pred tobom isprije ila velika nevolja. Ti i Nashe nam dugujete deset tisu a dolara i ako pokušate oti i a da ne platite, zvat emo policiju. Tek tako da znaš.” “Ve sam vam rekao da emo vas saslušati”, prekide ga Nashe. “Ne morate nam prijetiti.” “Ne prijetim ja nikome”, odvrati Flower. "Samo vas suo avam s injenicama. Ili ete sura ivati, pa emo se prijateljski nagoditi, ili emo poduzeti drasti nije korake. Nemate drugog izbora. Willie je iznio jedno od mogu ih rješenja, po mom mišljenju vrlo mudro, i ukoliko vi nemate pametniji prijedlog, mislim da bismo trebali pre i na razradu plana." “Na konkretne detalje”, prihvati Stone, “koliko po satu, kakav smještaj, hrana... Praktikalije. Možda je najbolje da to dogovorimo prije nego bilo što po nemo." “Možete stanovati na licu mjesta, na ledini”, nastavi Flower. "Tamo je ve jedan kontejner, iliti kamp-ku ica. Ve duže vremena nije korištena, ali je u odli nom stanju. Calvin je u njoj stanovao prije nekoliko godina, dok se gradila posebna ku a za njega. Problem smještaja je, dakle, riješen. Trebate samo useliti.” “Ima i kuhinju”, doda Stone. “Potpuno opremljenu kuhinju. Hladnjak, štednjak, sudoper, sav potrebni komfor... Dovod vode, elektri ne priklju ke, podno grijanje. Možete si sami kuhati i jesti što želite. Calvin e vas opskrbljivati svime što vam bude potrebno, što god zatražite on e vam donijeti. Svaki dan mu date spisak, on e se spustiti u grad i nabaviti što treba.” “Naravno, dobit ete i radna odijela”, dopuni Flower. “Bude li vam još nešto trebalo, bit e dovoljno da pitate. Knjige, novine, asopisi. Radio. Dodatni pokriva i, ru nici, igre... Što god

vi odlu ite. Na kraju krajeva, ne bismo htjeli da vam bude neudobno. Možda ete se, kad sve zbrojite, i dobro zabaviti. Rad ne e biti prenaporan, bit ete vani, na istom zraku, po ovako lijepom vremenu... Bit e to neka vrsta radnog odmora, kratak terapijski predah od vašeg uobi ajenog života. Svakog ete dana gledati kako izrasta novi komad zida i siguran sam da e vam predstavljati veliko zadovoljstvo da gledate opipljive plodove svoga rada, da kad se odmaknete korak natrag odmah vidite koliko ste napredovali s gradnjom. Tako ete malo pomalo otplatiti dug, a kad do e vrijeme da odete, ne samo da ete iza i odavde kao slobodni ljudi ve ete ostaviti za sobom nešto veliko i vrijedno.”

“Koliko dugo mislite da bi to moglo potrajati?” upita Nashe. "To ovisi”, odgovori Stone. “Bit ete pla eni toliko i toliko po satu i kad vaša zarada dosegne deset tisu a dolara, mo i ete oti i.” “A što ako završimo zid prije nego zaradimo deset tisu a dolara?” “U tom slu aju”, objasni Flower, “smatrat emo da je dug otpla en." “A ako ne dovršimo, koliko nas planirate pla ati?” "Razmjerno zadatku. Uobi ajenu nadnicu za radnike koji rade takav posao.” "Kao na primjer?” “Pet-šest dolara po satu.” "To je prenisko. Ne emo razgovarati ispod dvanaest.”

“Gospodine Nashe, ovo nije neurokirurgija. Govorimo o nekvalificiranom radu, slaganju kamenih blokova, Za tako nešto nisu potrebne velike škole.” "Svejedno, ne emo raditi za šest dolara po satu. Ako ne možete ponuditi ništa više, možete slobodno zvati policiju.” “Dobro, osam. Moja zadnja ponuda.” “Još uvijek nije dovoljno.” “Tvrdoglav ste ovjek, vidim. Ako bih išao do deset, što biste na to rekli?” “Ajmo izra unati, pa da onda vidimo.” “U redu, to emo za as. Deset dolara po glavi zna i dvadeset po satu za obojicu. Ako radite po deset sati — da nam bude lakše ra unati — po danu ete zaraditi dvjesto dolara. Deset tisu a dijeljeno s dvjesto je pedeset, što zna i da e vam trebati otprilike pedeset dana. Sada je kraj osmog mjeseca, zna i da ete raditi negdje do sredine listopada. Što i nije tako dugo. Završit ete kada liš e po ne žutjeti.”

Malo pomalo, Nashe se prepusti iznesenoj ideji, prihvativši zid kao jedini izlaz iz nevolje u kojoj se našao. Možda su iscrpljenost, neispavanost i nemogu nost da jasno razmišlja imali udjela u njegovom pristanku, no nekako mu se inilo da ipak nisu. Kamo se uop e i mogao zaputiti? Novaca nije imao, automobil nije imao, život mu se zamrsio u klupko. Ako ništa drugo, tih e mu pedeset dana omogu iti da svede ra un sa samim sobom, da po prvi put u više od godinu dana stane na loptu i razmisli o sljede em potezu. Gotovo da je osje ao olakšanje što više ne mora sam donositi odluke, što zna da je sada napokon prestao bježati. Zid e prije biti neka vrsta lije enja nego kazna, povratak na zemlju s kartom u jednom smjeru. Mali je, me utim, bio izvan sebe. Sve vrijeme razgovora nije prestajao ispuštati mrzovoljne i razdražene zvukove, zgranut nad Nasheovim pristajanjem i suludim natezanjem oko novca. Prije no što se Nashe uspio rukovati s Flowerom oko postignutog dogovora, Pozzi ga zgrabi za mišicu i najavi da mora s njim razgovarati nasamo. Ne ekaju i odgovora, iš upa Nashea sa stolice i odvu e ga u hodnik, zalupivši nogom vrata. “Hajde”, re e, još uvijek vuku i Nashea za rukav. “Idemo. Vrijeme je da gibamo odavde.” No, Nashe strese Pozzijevu ruku i ostane pri svome. “Ne možemo oti i”, pokuša mu objasniti. “Dugujemo im novac, a meni se nekako ne ide u zatvor.” “Samo blefiraju. Nema šanse da e muriju uplesti u ovo. ” “Griješiš, Jack. Tipovi s ovakvom lovom mogu što ho e. One sekunde kad bi ih ova dvojica pozvala, murjaci bi sko ili. Pokupili bi nas ni kilometar odavde.” “Zvu iš mi preplašeno, Jimbo. Što nije dobar znak. Ružno ti stoji.” “Nisam preplašen, samo pokušavam postupiti pametno.” "Misliš, ludo. Samo tako nastavi, kompa, i još malo bit eš lud koliko i oni.” "U pitanju je manje od dva mjeseca, Jack, šta je to... Hranit e nas, dat e nam krov nad glavom i ne emo se ni okrenuti a ve emo biti daleko. Što te tu brine? Možda ak bude zabavno.” “Zabavno? Tebi je dizanje kamenja zabavno? Meni zvu i jebeno kao robija.” “Pedeset dana takvog posla ne može nas ubiti. Osim toga, dobro e nam do i malo vježbe. Kao dizanje utega. Ljudi skupo pla aju teretane da bi radili upravo to. lanarinu smo ve platili, zašto je onda ne bismo i iskoristili?” “Kako znaš da je u pitanju samo pedeset dana?” “Takav je dogovor.” “A šta ako ga se oni ne budu pridržavali?” “Jack, gledaj, ne budi tako zabrinut. Probleme emo rješavati ako do njih do e.”

“Griješiš što vjeruješ kurvinim sinovima, kad ti kažem...” “Onda si možda u pravu, možda trebaš sada oti i. Ja sam nas uvalio u ovo sranje, dug ide meni na dušu.” “Ali ja sam taj koji je izgubio.” “Ti si izgubio novac, ali ja sam napravio dil za automobil.” “Ho eš re i da eš ostati i sam odraditi dug?” “Da, upravo to.” "Ti jesi lud, zar ne?” “Kakve to ima veze, jesam li ja lud ili nisam? Slobodan si ovjek, Jack. Možeš se sad pokupiti odavde, ja ti ne u zamjeriti. Obe ajem. Sve je u redu.” Pozzi uperi pogled u Nashea i ostane ga tako gledati neko vrijeme, prevr i u glavi mogu nost izbora koju je dobio, pokušavaju i u Nasheovim o ima odgonetnuti misli li ovaj zaista to što govori. Zatim mu se, vrlo polako, na licu stade iscrtavati osmijeh, kao da je upravo shvatio kraj zamršenog vica. “U kurac...” veli. "Ti stari stvarno misliš da bih te ostavio? Kad bi sav taj posao morao obaviti sam, vjerojatno bi odapeo od infarkta.” Nashe ovo nije o ekivao. Bio je siguran da e Pozzi objeru ke zgrabiti njegovu ponudu, pa je u tim trenucima izvjesnosti ve po eo zamišljati kako e izgledati njegov usamljeni ki život na ledini. Pokušavaju i se pomiriti s idejom potpune samo e, na kraju je dosegao toliki stupanj riješenosti da joj se gotovo po eo radovati. Pa ipak, sad kad je mali ostao u igri, bilo mu je drago. Dok su hodali prema sobi da im obznane svoju odluku, zapravo se nije mogao iš uditi koliko ga je to obradovalo. Idu ih su sat vremena proveli stavljaju i dogovor na papir. Dokument je trebao biti napisan najjasnijim mogu im jezikom i sadržavati sve uvjete dogovora, uklju uju i klauzule o iznosu i na inu isplate duga, visini nadnice, i tako dalje. Stone je u dva primjerka otkucao kona ni ugovor, koji su zatim u dnu svakog primjerka potpisala sva etvorica, nakon ega Flower najavi da ide potražiti Murksa i pobrinuti se da se pripreme kamp-ku ica, gradilište i sav potrebni materijal. Potrajat e, kaže, nekoliko sati, a u me uvremenu se, ako su gladni, mogu poslužiti doru kom u kuhinji. Nashe htjede znati nešto o nacrtu zida, no Flower mu objasni da se on time ne treba optere ivati. On i Stone su još odavno izradili nacrt, a Murks to no zna što treba raditi. Dokle god budu slijedili Calvinove upute, ne e pogriješiti. I debeli tako pun pouzdanja napusti sobu, a Stone povede Nashea i Pozzija u kuhinju, gdje zamoli Louise da im spravi doru ak. Zatim se, nespretno promrmljavši kratko “Dovi enja”, izgubi i mršavi. Služavki o ito nije bilo pravo što mora pripremati doru ak, pa je, lativši se posla oko mu enja jaja i prženja šunke, svoje nezadovoljstvo iskalila tako što ni jednom od njih nije uputila ni rije i, ve je sebi u bradu mrmljala nizove kletvi, drže i se kao da je postavljena joj zada a uvreda za njezino dostojanstvo. Nasheu u trenutku bude jasno do koje se mjere njihova situacija promijenila. On i Pozzi izgubili su status koji su dotad uživali i odsad nadalje s njima se ne e postupati kao s uzvanicima. Svedeni su na razinu unajmljene radne snage, par lutalica koji kucaju na stražnja vrata prose i ostatke hrane. Bilo je nemogu e ne primijetiti razliku. Dok je sjedio za stolom ekaju i na hranu, pitao se kako je Louise tako brzo otkrila da su pali stepenicu niže. Koliko ju er, bila je savršeno ljubazna i puna poštovanja, a sada svega šesnaest sati poslije, jedva da je mogla prikriti prezir. A ni Flower ni Stone joj nisu ništa rekli. Kao da je u ku u šutke pušteno neko tajno priop enje kojim se obavještava da se on i Pozzi više ne ra unaju, da su svedeni na kategoriju najobi nijih ništica. Hrana je, me utim, bila izvrsna i obojica su jela s prili nim tekom. Halapljivo su gutali kriške prženog kruha jednu za drugom i zalijevali ih brojnim šalicama kave. No kad su im se želuci kona no napunili, uhvatio ih je drijemež, pa su se idu ih pola sata s mukom naprezali da

drže o i otvorenima, ispomažu i se pri tom Pozzijevim cigaretama. Najzad ih je sustigla ruka neprospavane no i, ni jedan ni drugi izgleda više nisu bili u stanju govoriti. Pozzi je na kraju zaspao na stolici, a Nashe ostade još dugo buljiti preda se u prazno, puštaju i da mu tijelo obuzme duboka i troma iznurenost. Nešto iza deset sati, uz topot teških izama i zveket klju eva, u kuhinju umaršira Murks. Buka za as vrati Nashea u život i prije nego je Murks stigao do stola, ve je bio na nogama. Pozzi je pak i dalje spavao, nesvjestan komešanja oko sebe. “Što je s njim?” upita Murks, pokazuju i palcem na Pozzija. “Proveo je tešku no ”, odvrati Nashe. “Hm, da... Po onome što sam uo, ni ti se nisi ništa bolje proveo.” “Meni ne treba toliko sna koliko njemu.” Murks se na trenutak zamisli nad tom opaskom, pa e: “Jack i Jim, je l' tako? Koji si ti od dvojice?” “Jim.” “Što zna i da je tvoj drugar — Jack.” “Vrlo dobro! Sve nakon toga je lako. Ja sam Jim Nashe, a on je Jack Pozzi. Ne e ti trebati dugo da pohvataš konce.” “Ma da, sje am se... Pozzi. Šta je on, neki Španjolac?” “Tako nekako. On ti je direktni potomak Kristofora Kolumba.” "Ma daj?” “Zar bi tako nešto izmislio?” Murks ponovo zašuti, kao da pokušava procesuirati taj neobi ni podatak, a zatim, gledaju i Nashea svojim vodenastoplavim o ima, naglo promijeni temu. “Premjestio sam ti stvari iz auta u džip”, re e. "Torbe i sve one kazete. Mislim, što ih ne bi imao sa sobom. Kažu da eš ostati ovdje neko vrijeme.” "A što je s autom?” “Odvezao sam ga kod sebe. Papire možeš ako ho eš potpisati sutra. Nije žurba.” “Ho eš re i da su tebi dali automobil?” “A kome e ga dati? Oni ga nisu htjeli, a Louise je prošli mjesec kupila novi. Meni izgleda fina mašina. Lako ga je voziti.” Murksova ga izjava pogodi kao šaka u želudac i Nashe na trenutak osjeti kako se bori sa suzama. Da sada još nije pomislio na Saab. Osje aj gubitka najednom postane tako potpun, kao da su mu upravo javili da je ostao bez najprisnijeg prijatelja. “Nema problema”, trudio se da ne pokaže kako mu je. “Samo ti sutra donesi papire.” “Dobro. Danas ionako imamo puno posla. Štošta valja obaviti. Moram vas, momci, prvo smjestiti, a onda u vam pokazati nacrte i provesti vas po lokaciji. Ne eš vjerovati kad vidiš kolika je to hrpa kamenja. Planina, eto šta, ništa drugo nego planina. Toliko kamenja u životu nisam vidio.”

6 Kako od ku e do livade nije bilo ceste, Murks je vozio ravno kroz šumu. Vidjelo se da to ne radi od ju er. Lu ki je nagazio na gas, manevriraju i vješto oko stabala naglim i oštrim skretanjima, ne obra aju i pažnju na kamene gromade i izvrnuto korijenje, od ijih su udaraca odskakali sa sjedišta. Tu i tamo doviknuo bi Nasheu i Pozziju da sagnu glave kako bi izbjegli povinuto granje. Zbog velike buke što ju je stvarao pri prolasku, džip je rastjerivao ptice i vjeverice, koje bi istom kako bi im se približio otprhnule kud koja u liš em pokrivenu tamu. Tutnjali su tako nekih petnaestak minuta, a onda se nebo odjednom razvedri i oni se na oše na travnatoj zaravni posutoj niskim žbunjem i tankim izdancima. Pred njima se prostirala livada. Nashe prvo spazi kamp-ku icu — svijetlozelenu nastambu podignutu na nekoliko redova gra evnih blokova — a zatim, u daljini, na drugom kraju polja, ugleda ostatke zamka Lorda Muldoona. Suprotno od onoga što im je rekao Murks, kamenje nije bilo poslagano u jedno ve u niz brda. Desetak nasumi no nabacanih i naherenih gomila u razli itim su se visinama i pod razli itim kutevima uzdizale od zemlje, kaoti no razasute uokolo poput lego-kocaka. Sama ledina bila je daleko prostranija no što je Nashe o ekivao. Oivi ena šumom sa svih strana, izgledalo je da pokriva prostor veli ine otprilike tri do etiri ragbi igrališta: bio je to nepregledan teren pokriven strnjikom, ravan i tih poput jezerskog dna. Nashe se okrenu i pogledom potraži ku u, ali ova im se izgubila iz vidokruga. Mislio je kako e Flower i Stone stajati na prozoru i gledati ih kroz kakav teleskop ili dvogled, no šuma im je u tom pogledu bila milostiva. I sama spoznaja da e biti skriven od pogleda ove dvojice bila je svojevrstan dar na kojemu je trebao biti zahvalan,

pa je iskora ivši iz džipa, onih prvih nekoliko sekundi, imao dojam da je ve povratio djeli svoje slobode. Ledina je, istina, bila prava pustopoljina, no bilo je u njoj neke neutješne ljepote, gotovo umiruju eg osje aja zaba enosti i spokoja. Ne znaju i što drugo da misli, Nashe se time pokuša osokoliti. Ispostavilo se da kamp-ku ica nije uop e toliko loša. Unutrašnjost je bila vru a i prašnjava, ali dovoljno prostrana da dvjema osobama pruži razumnu koli inu udobnosti. Imali su kuhinju, kupaonicu, dnevni boravak i dvije male spava e sobe. Struja je bila prikop ana, vodokotli se mogao povu i, a iz slavine je, kad ju je Murks odvrnuo, u slivnik potekla voda. Namještaj je bio oskudan, ono malo što ga je bilo, izgledalo je šturo i bezli no, premda ništa lošije od prosje nog jeftinog motela. U kupaonici su visili ru nici, kuhinja je bila opremljena potrebnim posu em i priborom zajelo, na krevetima je bila posteljina. Nasheu laknu, ali Pozzi ne kaza mnogo, obilaze i prostorije kao da je u mislima negdje posve drugdje. Još uvijek ga tišti poker, pomisli Nashe. Odlu i ga pustiti na miru, iako mu je bilo teško ne pitati se koliko e malome trebati da preboli sino nju partiju. Nakon što su ku icu prozra ili otvaranjem prozora i uklju ivanjem ventilatora, sjeli su za kuhinjski stol da prou e nacrte. “Nema tu nikakvog cifranja”, zapo ne Murks. "I to baš tako treba da bude. Objekt e izgledati ko udovište i nema ga smisla uljepšavati.” Pažljivo izvu e papire iz kartonskog tuljca, prostre ih po stolu, a krajeve pritisne šalicama za kavu. "Pred vama je jedan obi an zid”, nastavi. “Šesto metara u dužinu, šest u visinu — deset redova po tisu u kamenja. Nikakvih zavoja, lukova, stupi a i kerefeka. Jedan obi an, konkretan zid.” “Šest stotina metara?” Nashe e na to. “Pa to je više od pola kilometra.” “Pa, kažem vam... To je div od zidi a.” “Nikada ne emo završiti”, javi se Pozzi. “Nema teorije da dva ovjeka izgrade to sranje u pedeset dana.”

“Ako sam dobro shvatio”, odgovori Murks, "i ne morate. Vi odra ujete svoje vrijeme, napravite koliko možete i to je to.” “Dobro si skužio, djedice”, odvrati Pozzi, “to je to.” “Vidjet emo dokle ete dogurati”, zaklju i Murks. "Kažu da vjera brda valja. Možda mogu i miši i.” Nacrt je prikazivao zid kako dijagonalno, od sjeveroisto nog do jugozapadnog kuta, sije e livadu. Prou ivši nacrt, Nashe otkrije da je to zapravo jedini na in da se šest stotina metara duga ak zid ugura u pravokutni okvir polja širokog oko tristo pedeset, a duga kog oko petsto pedeset metara. No injenica da je bila matemati ka nužnost, dijagonalu uop e nije inila lošim izborom. U mjeri u kojoj mu se o tome uop e dalo razmišljati, Nashe se složi da je kosi položaj bolji od ravnog. Ovako e zid vizualno ostavljati snažniji dojam jer e livadu presjecati na trokute, a ne na etverokute, pa mu je bilo drago, ako je to uop e bilo bitno, da nikakvo drugo rješenje nije mogu e. “Šest metara u visinu, ha?” kaza Nashe. “Trebat e nam skela.” “Kad za to do e vrijeme”, odgovori Murks. “A tko e je izgraditi? Nadam se ne mi." “Ne razbijaj sad glavu onim do ega možda ne e ni do i”, odvrati Murks. “O skelama ne trebamo ni razmišljati dok ne do ete do otprilike tre eg reda. To je dvije tisu e kamenja. Ako dogurate dotle u pedeset dana, ja vam dosta brzo mogu nešto izgraditi. Trebat e mi samo nekoliko sati." “Tu je zatim i cement”, nastavi Nashe. “Ho eš li nam donijeti miješalicu ili emo ga sami morati miješati?” “Ja u vam donijeti vre e cementa iz grada; ima du an s gra evnim materijalom. U šupi za alat je itava gomila ta ki, pa možete uzeti jedne za miješanje. Ne e vam trebati puno, samo na pravim mjestima, tu i tamo poneki namaz. vrsti su to blokovi. Kad ih jednom digneš, nema od ega da padaju." Murks smota nacrte i gurne ih natrag u tuljac, a zatim sva trojica, prvo Murks, a za njim Nashe i Pozzi, izi oše van, sjedoše ponovo u džip i odvezoše se na drugi kraj livade. Murks im objasni da je trava niska jer ju je prije neki dan pokosio. Zrakom se doista i širio ugodan, slatkast miris koji je Nashea podsjetio na nešto što je bilo davno prije. To ga oraspoloži, i kad su nakon kratke vožnje stigli do kamenja, više ga nisu izjedali detalji u vezi posla. Dan je bio isuviše lijep, sun eva toplota kapala mu je na lice i inilo se upravo smiješnim brinuti oko bilo ega. Prihvati stvari onakvima kakve jesu, re e samom sebi. Budi sretan što si živ. Kamenje je druk ije izgledalo iz daljine. Sad kad mu je bio u blizini, nije mogao odoljeti želji da ga dotakne, da mu rukom pre e preko površine, da vidi kakvo je na dodir. Pozzi ga je izgleda jednako doživljavao, pa su prvih par minuta obojica šutke tumarala me u hrpama granita, stidljivo tapšu i glatke sive blokove. Svojom zastrašuju om nepomi noš u kamenje je gotovo izazivalo strahopoštovanje. Bilo je toliko masivno, toliko hladno u dodiru s kožom, da je bilo teško vjerovati da je nekada tvorilo zamak. Izgledalo je prestarim za to — kao da je iskopano iz najdubljih slojeva zemlje, poput ostataka nekog pravremena kad se o ovjeku još nije moglo ni sanjati. Nashe ugleda jedan odlutali kamen nedaleko jedne od gomila, te se sagne da ga podigne, znatiželjan da vidi koliko je težak. Od prvoga ga trzaja snažno stegne u križima, a kad ga kona no uspije podignuti sa zemlje, zahrop e od naprezanja; u ini mu se kao da e mu miši e u nogama ovaj as uhvatiti gr . Napravi tri- etiri koraka, pa ga spusti. “Isuse”, re e. "Pa baš i ne sura uje...” “Teže negdje izme u trideset i trideset pet kila”, re e Murks. “Dovoljno da osjetiš svakog

pojedinog.” “Bogme sam ga osjetio”, odvrati Nashe. "U to nema sumnje.” “I, kakav je dil, starino?” upita Pozzi okre i se prema Murksu. “Ho emo mi ove oblutke prevoziti džipom ili eš nam dati nešto drugo? Gledam svuda ne bih li vidio kakav kamion, ali ga u bližoj okolici nema.” Murks se nasmiješi i polako zatrese glavom. “Ti misliš da su oni budale?” “Što ho eš time re i?” upita Nashe. “Ako vam damo kamion, uzet ete ga i odvesti se odavde. To je barem o igledno, jel’ tako? Nema smisla da vam pružimo priliku da pobjegnete.” “Nisam znao da smo u zatvoru”, kaza Nashe. “Mislio sam da smo unajmljeni da obavimo posao.” “Tako je”, odgovori Murks. “Ali ne žele da im zgibate prije nego ga obavite.” “Dobro, a kako emo ga prenositi?” javi se ponovo Pozzi. “Nisu kockice še era. Ne emo ih valjda u džepove trpati.” “Nema potrebe da se oko toga sekirate. U šupi ete na i jedna kolica, ko stvorena za to.” “Trebat e nam itava vje nost da ih prenesemo”, re e Nashe. “Pa šta onda? Kad odradite svoje sate, slobodni ste. Šta vas briga koliko e vam trebati?” “Bogme si u pravu”, odgovori Pozzi zapucketavši prstima, pa nastavi oponašaju i seoskog idiota. “E brate Calvine, baš ti hvala što si me uputio. Nek ga vrag nosi tko se potuži! Tu su kolica da nam budu ispomo u poslu — a i posao je od Boga, brate Calvine, je li tako — ima da smo sretni i zadovoljni! Nisam ja to s prave strane gledao. Ma vidi ti mene i Jima, kako nam se posre ilo k’o nikome...” Nakon toga odvezli su se natrag do kamp-ku ice gdje su izvadili Nasheove stvari iz džipa. Kov ege i torbe s knjigama i kazetama spustili su na podu u dnevnom boravku, a zatim su ponovo sjeli za stol u kuhinji da sastave spisak za kupovinu. Murks je pisao, oblikuju i slova tako pomno i sporo da im je trebalo skoro sat vremena da sve popisu: raznu hranu, pi a i za ine, radnu odje u, izme i rukavice, dodatnu odje u za Pozzija, nao ale za sunce, sapun, vre e za sme e, ljepljive trake za muhe... Kada je sve osnovno bilo na papiru, Nashe doda još i radio-kazetofon, a Pozzi zatraži niz sitnica: špil karata, novine i jedan broj Penthousea. Murks im još priop i da e do i sutra popodne, a zatim, susprežu i zijevanje, ustane i krene. Kad je bio ve na vratima, Nashe se sjeti pitanja koje mu je malo as htio postaviti. “Je l' bih možda mogao telefonirati?” upita ga. “Ovdje nema telefona”, odgovori Murks. “Vidiš i sam.” “Možeš li me onda odvesti do ku e?” “A zašto trebaš telefonirati?” “Mislim da te se to ne ti e, Calvine.” “Ne, ne ti e me se. Ali ne mogu te tek tako odvesti do ku e a da ne znam razlog.” "Htio bih nazvati sestru. O ekuje me za nekoliko dana, a ne bih htio da se brine kad vidi da me nema.” Murks razmisli na trenutak, a zatim strese glavom. “Žao mi je. Ne smijem te voditi u ku u. Dobio sam posebne upute.” “A telegram? Ako bih ti ja napisao poruku, mogao bi ga sam poslati.” “Ne, ni to ne mogu. Gazdama se ne bi svidjelo. Ali ako ho eš, možeš napisati razglednicu. Ja u ti je drage volje poslati.” “Onda radije pismo. Možeš mi sutra negdje u gradu kupiti papir i koverte. Ako ga pošaljem sutra, valjda e sti i na vrijeme.” “Okej, sutra imaš papir i koverte.” Kad se Murks odvezao džipom, Pozzi se okrenu Nasheu i upita: “Misliš da e ga stvarno

poslati?” “Pojma nemam. Kad bih se kladio, rekao bih da su šanse da ga pošalje dobre. Ali teško da mogu biti siguran.” “I ovako i onako ne eš nikad saznati. On e ti re i da ga je poslao, što naravno ne zna i da mu možeš vjerovati.” “Napisat u sestri da mi odgovori. Ako ne odgovori, znat emo da je prijatelj Murks lagao.” Pozzi zapali cigaretu i gurne kutiju Marlboroa preko stola Nasheu, koji se prvih nekoliko asaka premišljao, a onda ipak zapalio. Cigareta mu, me utim, samo pokaza koliko je umoran,

koliko je svaki atom energije isisan iz njega. Ugasi je nakon tri- etiri dima. “Mislim da u malo prile i”, re e. “Ionako nemamo što raditi. Idem isprobati svoj novi krevet. Koju eš sobu? Ti biraj, Jack.” “Svejedno mi je”, odgovori Pozzi. “Uzmi koju ho eš.” Kako je ustajao, Nashe na ini takav pokret da mu se pomjere drvene figurice u džepu. Sad su mu pritiskale nogu, i po prvi put otkako ih je ukrao sjeti se da su tu. “Vidi što imam”, re e, stavljaju i Flowera i Stonea na stol. Pozzi se prvo namršti, a zatim se na njegovom licu, dok je promatrao dva si ušna ali stvarna lika, pojavi smiješak. “Dobro, otkud ti ovo?" “A šta misliš otkud?” Pozzi pogleda Nashea s mješavinom enja i nevjerice. “Nisi ih valjda ukrao?” “Naravno da jesam. Kako bi ina e završili u mom džepu?” “Ti si skroz puknut. Puknutiji nego što sam mislio.” “Nije bio red da odemo bez suvenira”, re e Nashe, smiješe i se kao da je upravo primio kompliment. Pozzi mu uzvrati osmijeh, o ito impresioniran Nasheovom odvažnoš u. “Ne e se baš obradovati kad skuže.” "Tko im je kriv.” “Da..." kaza Pozzi i uzme ih u ruku da ih izbliza prou i. “Tko im je kriv.” Nashe navu e zastore u svojoj sobi, opruži se na krevetu i utone u san, umotan u zvukove ledine koja ih je okruživala. U daljini su pjevale ptice, vjetar je šuštao u granama, a ispod prozora su se uli cvr ci u travi. Zadnje što je pomislio prije no što je usnuo bio je Juliettin ro endan. Do dvanaestog listopada ima još etrdeset i šest dana, ra unao je. Bude li morao sljede ih pedeset no i provesti u ovom krevetu, ne e sti i. Usprkos obe anju koje joj je dao, na njezin e ro endan još uvijek biti u Pennsylvaniji. Idu eg jutra, Nashe i Pozzi otkriju da graditi zid nije tako jednostavno kako im se inilo. Prije nego se zapo ne s gradnjom, valja izvršiti itav niz pripremnih radnji; trasirati linije, iskopati rov, izravnati zemljište. “Ne možete tek tako nabacati kamenje i nadati se najboljem”, objasni Murks. "Posao se mora obaviti kako spada.” Prvi zadatak im je bio razmotati klupko konopa i dvije paralelne niti zategnuti izme u dva kuta livade kako bi ozna ili prostor koji je trebalo ispuniti zidom. Kada je to bilo gotovo, Nashe i Pozzi u vrste konop drvenim kol ima, koje zatim zabiše u zemlju u ravnomjernim razmacima od metar i pol. Posao je sam po sebi bio mukotrpan jer je valjalo stalno iznova mjeriti, no njima se nije osobito žurilo — znali su da svaki sat proveden u natezanju konopa zna i sat manje dizanja kamenih blokova. A budu i da je u zemlju trebalo zabiti osamsto kolaca, tri dana koja su im bila potrebna da to obave nisu izgledala pretjerano duga. Da su okolnosti bile druga ije, možda su mogli otezati još i više, no Murks se nije previše udaljavao, a njegovim svijetlo-plavim

ima ništa nije promicalo. Sutradan su dobili lopate s uputom da izme u dva zategnuta konopa iskopaju plitki rov. Sudbina zida ovisila je o dnu rova koje je moralo biti što je mogu e ravnije, pa su poslu pristupili oprezno, napreduju i polako, sitnim pomacima. Livada nije bila savršeno ravna, kopaju i su nailazili na brojne humke i ispup enja koje su morali ukloniti. Lopatama su upali travu i korov, a pijucima i željeznim polugama vadili kamenje koje je ležalo ispod površine. Poneka bi se stijena pokazala prili no otpornom. Ne bi se dala istrgnuti iz zagrljaja zemlje, i Nashe i Pozzi su se tih šest dana uglavnom s takvima i borili, mukotrpno uklanjaju i svaku prepreku iz tvrdoga tla. Iza krupnog kamenja ostajale su, naravno, rupe koje je zatim valjalo popuniti zemljom, a svu je iskopanu zemlju i izva eni krš zatim trebalo odvesti ta kama i baciti u šumu koja je okruživala ledinu. Posao je išao sporo, ali ni jednome ni drugome nije bio osobito težak. Na kraju, kad su na red došli posljednji potezi, gotovo da im se po eo svi ati. itavo jedno poslijepodne proveli su ravnaju i i najsitnije izbo ine na dnu rova, koji su zatim utapkavali s motikama. Tih nekoliko sati, posao nije bio ništa naporniji od rada u vrtu. Na novi život prilagodili su se brzo. Posao su savladali ve nakon tri ili etiri dana provedena na ledini, a krajem prvog tjedna ve je sve postalo rutina na koju nisu morali misliti. Svakog jutra ih je u šest budila Nasheova budilica. Prvo bi jedan za drugim obavili kupaonicu, nakon ega bi otišli u kuhinju i spravljali doru ak (Pozzi bi cijedio naran e, pržio tost i kuhao kavu, a Nashe pravio pržena jaja s kobasicom). Murks bi se pojavio to no u sedam, pokucao na vrata kamp-ku ice, pa bi zajedno otišli na livadu da zapo nu novi radni dan. Po završetku jutarnjeg petosatnog bloka, vratili bi se u ku icu na ru ak (sat vremena koji im se nije ra unao), a zatim nastavili s radom još pet sati popodne. Završavali su u to no šest — trenutak u kojem su obojica uživala jer je nagovještavao ugodu što je stvara vru i tuš i pivo popijeno u tišini dnevnog boravka. Nashe bi se zatim povukao u kuhinju da spremi ve eru, koja se uglavnom sastojala od starih dobrih ameri kih jela (odrezaka, kotleta, pile eg variva, hrpe krumpira i povr a, te pudinga ili sladoleda za desert), a kad bi se do sita najeli, Pozzi bi dao svoj doprinos pospremanjem, nakon ega bi se Nashe izvalio na sofu u dnevnom boravku, slušao glazbu, itao knjige, a mali bi na kuhinjskom stolu slagao pasijans. Katkad bi nešto pri ali, a katkad šutili. Ponekad bi izašli van i zaigrali neku vrstu košarke što ju je Pozzi izmislio: ubacivanje kamen a u kantu za otpatke s udaljenosti od nekoliko metara. Jedanput ili dvaput, kad je ve ernji zrak bio naro ito blag, sjeli su na stepenice kamp-ku ice i gledali zalazak sunca iza šume. Nashe nije bio ni izdaleka toliko nemiran koliko je mislio da e biti. Kad je jednom prihvatio injenicu da auta više nema, ežnja za povratkom na cestu smanjila se, ili gotovo nestala, a lako a s kojom se prilagodio novim prilikama zbunjivala ga je. Nije mu bilo jasno kako je mogao tako brzo sve ostaviti za sobom. Otkrio je, me utim, da voli raditi vani na otvorenom, a utihnulost livade je nakon nekog vremena na njega po ela djelovati umiruju e, kao da su trava i drve e doveli do promjene u njegovom metabolizmu. No, to ipak nije zna ilo da je bio posve spokojan. U zraku se i dalje osje ala atmosfera sumnje i nepovjerenja, a Nashea je naro ito iritirala prešutna pretpostavka da se on i klinac ne e držati svojeg dijela nagodbe. Dali su rije , ak su i potpis stavili na ugovor, a sve je bilo ure eno kao da se o ekuje da e pokušati pobje i.

Ne samo da im nije bilo dopušteno raditi strojevima, ve je sada i Murks svako jutro dolazio na ledinu pješice, što je bio dokaz da i džip smatraju odve opasnim iskušenjem ija je puka prisutnost dovoljni izazov za pokušaj kra e. Iako su ve i takve mjere opreza same po sebi bile loš znak, Nasheu i Pozziju se daleko zloslutnijom u inila ži ana ograda koju su otkrili u sumrak prvog punog radnog dana kad su nakon ve ere odlu ili po i u istraživanje šumovitih predjela oko livade. Odšetali su najprije do ruba livade gdje su zatim poljskim putem, koji je izgledao netom

prokopan, zašli u šumu. S obje strane puta ležala su posje ena stabla, a iz tragova guma utisnutih u meku, ilovastu zemlju zaklju ili su da su onuda prošli kamioni kojima je doveženo kamenje. Nashe i Pozzi su nastavili hodati kroz šumu, no prije no što e do i do auto-ceste koja je obilježavala sjevernu granicu imanja, zaustavila ih je ograda. Bila je dva i pol do tri metra visoka, pri vrhu okrunjena prijete im klupkom bodljikave žice. Jedan je dio izgledao noviji od ostalog, što je ukazivalo na to da je vjerojatno trebalo skinuti dio žice da bi se omogu io prolaz kamionima. S tom iznimkom, svi ostali tragovi prolaska bili su uklonjeni. Produžili su uz ogradu, pitaju i se ho e li nai i na mjesto gdje se ograda prekida, no nakon sat i pol hoda, kada se ve posve smra ilo, stigli su na mjesto s kojega su krenuli. U jednom su trenutku prošli kamena vrata na ulazu u imanje kroz koja su se provezli onaj dan kad su stigli, i to je bilo jedino mjesto gdje se ograda prekidala. Flowerov i Stoneov posjed u potpunosti je bio opasan žicom. Trudili su se da sve okrenu na šalu, govore i kako je bogatašima ionako mjesto iza rešetaka, no to nije izbrisalo sje anje na ono što su vidjeli. O igledno podignuta da sprije i ulazak, barijera je isto tako mogla poslužiti da onemogu i izlazak s imanja. Ta je pretpostavka sadržavala itav niz zastrašuju ih mogu nosti. Nashe se trudio da obuzda maštu, ali tek kad je osmog dana stiglo pismo od Donne uspio je prebroditi svoju bojazan. Pozzija je umirila injenica da netko zna gdje se nalaze, dok je za Nashea najvažnije bilo saznanje da je Murks održao obe anje. Pismo je bilo znak dobre volje, opipljiv dokaz da ih nitko ne pokušava nasamariti. Tokom svih tih dana provedenih na ledini Pozzijevo ponašanje bilo je besprijekorno. Izgleda da je donio odluku da e se držati uz Nashea, pa se nije tužio, što god da se od njega tražilo da uradi. Sate je odra ivao s ravnodušnom spremnoš u, marljivo se la ao ku anskih poslova, te se ak pretvarao da uživa u klasi noj glazbi koju je Nashe poslije ve ere uvijek slušao. Nashe nije o ekivao da e mali biti tako susretljiv i bio mu je zahvalan na trudu. No, ruku na srce, samo mu se vra alo ono što je uložio. Za Pozzija je one no i kada se igrala partija pokera otišao do kraja, preko svake razumne granice, pa bez obzira što je usput i sam nastradao, stekao je prijatelja. Taj je prijatelj ini se sada bio spreman za njega u initi sve, makar to zna ilo živjeti sljede ih pedeset dana na nekoj zaba enoj ledini i tucati kamen poput kakva zatvorenika osu enog na teški rad. Lojalnost, me utim, nije isto što i vjera. S Pozzijeve to ke gledišta, itava situacija bila je apsurdna; to što je odlu io pružiti podršku prijatelju nije zna ilo da Nashea smatra sasvim prisebnim. Klinac mu je u stvari uga ao, pa kad je to uvidio, Nashe se pobrine da, koliko god je mogao, svoja razmišljanja zadrži za sebe. Dani su prolazili, i premda se gotovo ni na tren nisu razdvajali, i dalje je šutio o onome što ga je doista zaokupljalo — o nastojanju da svoj život vrati u kolosijek, o tome kako u zidu vidi priliku za iskupljenje u vlastitim o ima, kako je prihvatio mukotrpni rad na ledini kao na in da plati za svoju nepromišljenost i samosažaljenje — jer je znao da bi mu, jednom kad bi po eo govoriti, na usta izlazile samo pogrešne rije i, a Pozzija nije htio dodatno uznemirivati. Valjalo ga je održavati u dobrom raspoloženju kako bi što bezbolnije pregurao pedeset dana. Stoga je o onome što ih je zadesilo bilo najbolje govoriti na najop enitiji na in, odnosno pri ati o dugu, ugovoru i odra enim satima, a usput izvaljivati duhovitosti i ironi no slijegati ramenima. Nashea je to ponekad inilo još osamljenijim, ali drugog rješenja nije vidio. Onog trenutka kad bi malome otvorio dušu, sve bi krenulo po zlu. Bilo bi to kao put u nepoznato u potrazi za neprilikama. Pozzi se prema Nasheu nastavio uzorno ponašati, no s Murksom je bila druga pri a. Ni dan ne bi prošao a da ga mali nije izazivao, vrije ao ili verbalno napadao. U po etku je Nashe to tuma io kao pomak na bolje, jer ako je mali bio u stanju povratiti svoju razularenost, mislio je, to zna i da se dobro nosi s novonastalom situacijom. Uvrede mu je dijelio s takvim sarkazmom, s takvim osmjesima i dobrohotnim kimanjem glave, da je Murks jedva bio svjestan da mu se

izruguje. Nashe, ina e ni sam osobito lud za Murksom, nije osu ivao Pozzija što si daje malo oduška na ra un šefa gradilišta. No, kako je vrijeme prolazilo, osjetio je da mali pretjeruje, da ne ispoljava samo uro eni mu prevratni ki duh, ve da reagira na vlastiti osje aj panike, na zatomljeni strah i zbunjenost. Nashea je podsje ao na životinju koja, stjerana u škripac, eka priliku da napadne na prvo što nai e. To nešto uvijek je bio Murks, ali koliko god da je Pozzi bio neugodan, koliko god se trsio da ga isprovocira, stari Calvin nije trzao. Bilo je u njemu ne eg tako nepokolebljivog, tako temeljno zatvorenog i neduhovitog da Nashe nikada nije bio siguran smije li im se on u sebi ili je jednostavno tup. Sve vrijeme išao je za svojim poslom, uvijek istim sporim i predanim ritmom, niti je o sebi ikada rije rekao, niti Nashea ili Pozzija štogod zapitao, ne pokazavši nikada ni zrnce ljutnje, znatiželje ili zadovoljstva. Svakog se jutra pojavljivao to no u sedam, isporu ivao dan prije naru ene namirnice i potrepštine, nakon ega bi se idu ih jedanaest sati ponašao strogo poslovno. Iako je bilo teško znati što je doista mislio o zidu, rad je nadgledao pomno, obra aju i pažnju na svaki detalj, vode i Nashea i Pozzija korak po korak kroz faze gradnje, kao da zna o emu pri a. Ipak, držao se na odstojanju; nikada im nije pomogao niti se na bilo koji na in uklju io u fizi ke poslove. Zadatak mu je bio nagledati gradnju zida, i tu je ulogu igrao sa strogom i apsolutnom superiornoš u nad ljudima koji su mu bili u nadležnosti. Murks je odavao samodopadnost nekoga tko je zadovoljan svojim položajem u hijerarhiji i, kao što je to slu aj s ve inom narednika i nižih vo a na ovome svijetu, njegova je odanost vrlo jasno išla u smjeru onih koji su mu nare ivali. Tako, primjerice, nikada nije ru ao s Nasheom i Pozzijem, a po završetku radnog dana nikada se ne bi zadržao da popri a. Posao se završavao to no u šest, pa tako i sva komunikacija. “Vidimo se sutra, de ki”, rekao bi i odvukao se do ruba šume, gdje bi im u sekundi nestao iz vida. Trebalo im je devet dana da završe pripremne radove. A kad su kona no po eli graditi zid, život im se ponovo naglo promijenio. Nashe i Pozzi su otkrili da dignuti jedan blok od trideset kila nije isto što i dignuti nakon njega drugi blok, nakon drugog tre i i tako redom. Koliku god da su snagu osje ali pri dizanju prvog bloka, dok bi došli do drugog, dobar dio te snage bio bi potrošen, da bi im je za tre i, poslije dizanja drugog, ostalo još manje. I tako je to teklo. Svaki put kad su radili na zidu, Nashe i Pozzi bi se našli pred istom zagonetkom: svi su blokovi bili identi ni, pa ipak, svaki je bio teži od onog prethodnog. Jutro bi proveli tako što bi malim crvenim vagonom prevezli jednu hrpu kamenja, odložili jedan po jedan blok uz rub rova, a zatim se vra ali po novi tovar. Poslijepodne su zidarskim žlicama nanosili žbuku i pažljivo slagali kamenje u zid. Teško je re i koji je od dva posla bio teži: jutarnje dizanje i spuštanje ili poslijepodnevno guranje i uglavljivanje. Premda im je prvi možda oduzimao više snage, u prenošenju blokova na tako veliku udaljenost krila se mala nagrada. Murks im je, naime, dao uputu da po nu s udaljenog kraja rova, pa bi se svaki put, nakon istovarivanja kamenja, po sljede u turu vra ali praznih ruku, što im je omogu avalo da do u do daha. Drugi je posao bio manje tegoban, ali im nije pružao ni aska odmora. Istina, nakratko bi se opustili dok su nanosili žbuku, no ti intervali nisu bili ni izdaleka tako dugi kao hod natrag po livadi, osim toga, što se samih kamenih blokova ti e, vjerojatno ih je teže gurati nekoliko centimetara nego dignuti sa zemlje i staviti u vagon. Kad se sve ostale okolnosti uzmu u obzir — injenica da su se jutrom obi no osje ali snažnijim, da je popodne vru ina obi no bila ve a, da

im je ga enje raslo kako je dan odmicao — vjerojatno im je dolazilo na isto. Kao do pola prazna i do pola puna aša. Kamenje su dovozili u vagonu-igra ki, onakvom istom kakav je Nashe kupio Julietti za

tre i ro endan. Kad ga je Murks dokoturao pred njih, obojica su prasnula u smijeh, misle i da je posrijedi šala. “Ne misliš valjda ozbiljno?” upita ga Nashe. Murks je, me utim, bio posve ozbiljan, a vagon se na kraju pokazao više nego prikladnim: njegova metalna konstrukcija mogla je podnijeti teret, a gumeni su kota i bili dovoljno otporni da mogu izdržati vožnju po humkama i busenju. Pa ipak, to što su se uop e morali služiti takvim predmetom bilo je apsurdno i Nashea je ozloje ivao bizarni i infantilni dojam koji je stvar ostavljala na njega. Vagon koji su gurali nije bio stvoren za ruke odraslog ovjeka. Spadao je u igraonicu, u trivijalni, nestvarni svijet djece, i svaki put kad ga je vukao po livadi, stidio se pred samim sobom, i boljela ga je vlastita bespomo nost. Posao je odmicao sporo, napredak se jedva dao zamijetiti. Ako je jutro bilo uspješno, do rova bi prebacili dvadeset pet do trideset blokova, ali nikad više od toga. Da je Pozzi bio malo ja i, mogli su napredovati dvostruko brže, no klinac nije bio dorastao dizanju kamenih gromada. Bio je isuviše sitne i krhke gra e, nesviknut na fizi ki rad. Kamen je mogao odignuti sa zemlje, ali ga tako uspravljen i optere en nije bio u stanju nositi ni pedalj. im bi pokušao hodati, pod težinom bi izgubio ravnotežu i nakon dva-tri koraka, teret bi mu stao kliziti iz ruku. Dvadeset centimetara viši i tridesetak kila teži Nashe nije imao sli nih poteško a. No, budu i da ne bi bilo pravi no da sav posao obavlja sam, na kraju su blokove dizali u dvoje. Nadalje, u vagon je bilo mogu e ukrcati dva bloka (što bi ih ubrzalo otprilike za tre inu vremena), ali u Pozziju nije bilo snage da vu e više od pedeset kila. Trideset-trideset pet kila je vukao bez ve eg naprezanja, a kako su se dogovorili da taj dio posla podijele — tako što su se mijenjali u potezanju vagona — teret se uvijek sastojao od samo jednog kamena. Tako je, na kraju krajeva, možda i bilo najbolje. Posao je ionako bio dovoljno iscrpljuju i i nije imalo smisla satirati se. Malo pomalo, Nashe se uhodao. Prvih je nekoliko dana bilo najteže i rijetki su bili trenuci kad se nije osje ao skrhan gotovo neizdrživom iscrpljenoš u. Boljeli su ga miši i, u glavi mu se mutilo, a tijelo je neprestance tražilo sna. Omekšali su ga mjeseci provedeni u sjedenju za upravlja em, a prvih ga devet dana relativno lakog rada ni na koji na in nisu pripremili za silinu napora što je uslijedio. Nashe je, me utim, još uvijek bio mlad i dovoljno snažan da se oporavi od dugog razdoblja neaktivnosti, te s vremenom primijeti da ga zamor hvata sve kasnije: dok mu je u po etku jedno jutro rada bilo dovoljno da se dovede do granice izdržljivosti, sada bi poslijepodne daleko odmaklo prije no što bi mu se to dogodilo. Naposljetku je uvidio da se više ne mora srušiti u krevet odmah poslije ve ere. Ponovo po e itati knjige, a sredinom drugog tjedna shvati da je ono najgore prošlo. Za razliku od njega, Pozzi se, me utim, nije tako lako prilago avao. Prvih dana kopanja rova još je bio kako-tako raspoložen, no kad su prešli na drugu fazu posla, njegova oja enost je sve više rasla. Premda je kamenje, nema sumnje, iz njega cijedilo više nego iz Nashea, inilo se da su njegova razdražljivost i mrzovolja prije posljedica osje aja moralne uvrije enosti negoli fizi ke patnje. Posao je Pozziju bio upravo grozan, i kako se zahuktavao, sve mu se više inilo

iglednim da je žrtva neke strašne nepravde, da su njegova prava narušena na neki monstruozan, neopisiv na in. Stalno se vra ao na partiju pokera s Flowerom i Stoneom, dijelio i Nasheu naglas opisivao karte izigrane one ve eri, nemo an da prihvati injenicu da je izgubio. Poslije desetog dana ra a na zidu, bio je uvjeren da je bio prevaren, da su Flower i Stone ukrali novce jer su se služili ozna enim kartama ili nekim drugim nedopuštenim trikom. Nashe se trudio da se drži podalje od te teme, premda, doduše, nije bio posve siguran da je Pozzi u krivu. I samome mu je ta mogu nost pala na pamet, no kako nije bilo dokaza u prilog optužbi, izgledalo mu je besmislenim da podržava klinca u njegovom uvjerenju. ak i da je mali u pravu, u initi se nije moglo ama baš ništa. Pozzi je samo ekao priliku da stvari izvede na istac s Flowerom i Stoneom, no

milijarderi se nisu pojavljivali. Njihova odsutnost bila je neobjašnjiva i, kako su dani prolazili, Nashe joj se sve više iš udavao. Mislio je da e svaki dan dolaziti njuškati oko livade. Zid je, naposljetku, bio njihova ideja, te je bilo prirodno o ekivati da e ih zanimati kako posao napreduje. No, tjedni su prolazili, a od njih ni traga ni glasa. Kad god bi Nashe upitao Murksa za njih, Calvin bi slegnuo ranjenima, upro pogled u zemlju i rekao da imaju posla. Što nije imalo nikakva smisla. Nashe pokuša o tome razgovarati s Pozzijem, no mali je tada ve kružio nekom drugom putanjom i na njegovo je pitanje uvijek imao spremljen odgovor. "Zna i da su krivi”, rekao bi. "Pizde znaju da sam ih provalio i boje se ovdje pomoliti svoje njuške.” Jedne no i, Pozzi strusi poslije ve ere pet ili šest piva i dobrano se napije. Spopadne ga neko pogano raspoloženje, pa stade teturati po kamp-ku ici bulazne i o nanesenoj mu nepravdi. "Sredit u ja ta govna”, objavi. “Natjerat u debelo krme da prizna.” Potom, ne zastavši da objasni što mu je na umu, zgrabi bateriju sa šanka u kuhinji, otvori vrata i izleti u mrak. Nashe sko i na noge i iza e za njim, vi i mu da se vrati. “Skini mi se, vatrogasac”, odvrati Pozzi, mašu i divlja ki baterijom po tratini. “Ako seronje ne e do i da razgovaraju s nama, onda idemo mi k njima." Nashe uvidi da ga osim udarca ništa ne može zaustaviti. Mali je bio naliven, izvan domašaja rije i, i svaki pokušaj prijateljskog uvjeravanja samo bi odmogao. Nashe, me utim, nipošto nije želio udariti Pozzija. Pomisao da bi istukao pijanog klinca u beznadežnoj situaciji nije bila baš njegova ideja rješenja, pa odlu i ne poduzeti ništa nego mu se pridružiti i potruditi se da ga drži podalje od bilo kakve gužve. Zajedno su se zaputili kroz šumu, slijede i snop svjetlosti ru ne baterije. Bilo je skoro jedanaest, nebo prekriveno oblacima, mjesec i zvijezde, ako ih je uop e bilo, zastrti. Nashe je

ekivao da e svaki as ugledati svjetlo ku e, no u tom je smjeru bilo mra no i nakon nekog vremena više nije bio siguran da e je ikada na i. Pozzi je k tome neprestance posrtao preko kamenja i padao u grmlje, pa se put otegao i itava ekspedicija kao da je po ela gubiti smisao. Najednom se, me utim, na oše na rubu tratine i

ku a se pomoli ispred njih. Iako se inilo isuviše rano da bi Flower i Stone ve polijegali, ni jedan prozor nije bio osvijetljen. Pozzi do e do ulaznih vrata i pritisne zvonce, koje kao i prvi put odvergla po etne taktove Beethovenove Pete simfonije. Mali promrsi sebi nešto u bradu, ni upola dobre volje kao onda, i pri eka da netko otvori vrata. Ništa se ne dogodi, pa poslije petnaestak-dvadeset sekundi pozvoni ponovo. “Izgleda da su ve eras izašli”, kaza Nashe. “Nisu, doma su”, odvrati Pozzi. “Kukavice, ne e da otvore.” No, ni nakon drugog zvonjenja svjetla se ne upališe, a vrata ostanu zatvorena. “Mislim da je vrijeme da odustanemo”, pokuša ponovo Nashe. “Ako ho eš, možemo se vratiti sutra.” “A gdje je sluškinja? Ona bi valjda trebala biti unutra. Možemo njoj ostaviti poruku.” “Možda ima tvrd san. Ili slobodnu ve er. Meni ovo sve skupa izgleda prili no mrtvo.” Pozzi razdraženo udari nogom o vrata, a zatim po ne na sav glas psovati. Umjesto da pozvoni i tre i put, odmakne se par koraka od ulaza te se zadere prema jednom od prozora na gornjem katu, iskaljuju i bijes na praznu ku u. “Ej, Flower!” grmio je. “Je, tako je, krmsone, tebi govorim. Ljigavac bijedni, eto šta si... Ti i tvoj kompi , oba ste ljigavci odvratni, platit ete mi za ovo!” Ovaj ratoborni izljev divlja kih i beskorisnih prijetnji trajao je neke tri do etiri minute i kako je bivao sve ja i, tako je bivao sve jadniji, sve turobniji u svojoj o ajni koj kreštavosti. Nasheu se stegnulo srce od sažaljenja nad klincem, ali nije mogao bogzna što u initi dok Pozzijev bijes ne sagori sam od sebe. Stajao je postrance u mraku i gledao u no ne leptire kako se roje oko upaljene baterije. Negdje u daljini zahu i sova, jednom, dvaput, pa utihne.

“Hajde idemo, Jack”, blago e Nashe. “Idemo nazad u ku icu da se naspavamo.” No Pozzi još nije završio. Prije no što e se uputiti natrag, sagne se, ugrabi šaku šljunka i hitne ga na ku u. Bio je to glup potez, usijana srdžba dvanaestogodišnjaka. Šljunak se poput sa me odbije o tvrdu površinu zida i Nashe za u, poput daleke jeke, tanak zvon lomljavine stakla. “Ej, za ve eras je dosta”, kaza. “Mislim da smo s ovim završili.” Pozzi se okrenu i zaputi prema šumi. “Šupci”, prokomentira sam za sebe. “Cijelim svijetom upravljaju šupci.” Poslije te no i Nashe je znao da e morati bolje pripaziti na maloga. Pozzijeve unutarnje rezerve bile su na izmaku, a još nisu izdržali ni polovicu kazne. Ne upuštaju i se ni u kakva objašnjenja, po ne raditi puno više no što ga je zapadalo. Sam je dizao i vukao blokove dok bi se Pozzi odmarao; inilo mu, naime, da e malo više znoja s njegove strane pomo i da se stvari održe pod kontrolom. Nije mu bilo do novih ispada i opijanja, niti se htio neprestance brinuti ho e li mali puknuti ili ne e. Mogao se nositi s dodatnim radom, koji je, na kraju krajeva, izgledao jednostavnijim rješenjem nego pokušaj da Pozziju održi lekciju o dobrim stranama strpljivosti. Sve e se završiti za trideset dana, govorio je sam sebi, i ako nije u stanju izdržati do kraja, kakav je on to ovjek? Više nije itao knjige poslije ve ere, ve je te sate provodio s Pozzijem. Ve eri su bile opasno doba dana kad nije bilo pametno puštati klinca da zamišljen sjedi sam u kuhinji i pothranjuje roj ubila kih misli u glavi. Nashe je otada diskretno nastojao da Pozziju bude na raspolaganju. Ako se malome kartalo, kartao bi zajedno s njim, ako je malome bilo do pi a, otvorio bi bocu i slijedio ga ašu po ašu. Dokle god su razgovarali, nije bilo važno na koji e na in ispuniti vrijeme. Nashe bi ponekad pri ao o godini koju je proveo na cesti, o velikim požarima koje je gasio u Bostonu, zadržavaju i se pritom, za Pozzijevo dobro, na najjezovitijim detaljima, jer mu se inilo da bi mu pri e o iskušenjima drugih ljudi mogle pomo i da prestane razmišljati o svojim nevoljama. Izgleda da je Nasheova strategija, barem neko vrijeme, davala rezultata. Pozzi se primjetno smiri, a opake tirade o suo enju s Flowerom i Stoneom najednom prestadoše. Me utim, nije prošlo dugo a stare opsesije budu zamijenjene novima. Nashe je bez poteško a izlazio na kraj s ve inom njih, kao naprimjer, ženama i Pozzijevom rastu om opsjednutoš u idejom da uskoro mora nekoga poševiti, no bilo je i takvih koje se nisu mogle lako ignorirati. Ne da je klinac bilo kome prijetio, ali doga alo mu se da svako toliko, usred razgovora, izlane nešto tako šizoidno i sumanuto, da su njegove rije i bile dovoljne da se Nashe uplaši. “A sve je išlo baš kako sam planirao”, re e mu Pozzi jedne ve eri. “Sje aš se da je tako bilo, Jim? Glatko kako samo poželjeti možeš. Taman sam bio utrostru io naš polog, spremao se da ih potpuno razvalim. Šupci su bili gotovi. Bilo je samo pitanje vremena kad e se prestati trzati, to no sam im njušio kraj. Uvijek ekam da mi se javi taj osje aj. Kao da u meni klikne neki prekida i cijelo mi tijelo po ne brujati. Kad god dobijem taj osje aj, znam da mogu odahnuti i uklju iti automatskog pilota do kraja. Pratiš li ti ovo što ti pri am, Jim? Sve do te no i, taj me osje aj nije prevario, niti jedan jedini put.” “Za sve postoji prvi put”, odgovori Nashe, koji još uvijek nije bio siguran kamo mali smjera. “Možda. Me utim, teško je vjerovati da je to ono što se nama dogodilo. Jednom kad ti se sre a nasmiješi, nema te sile koja e je zaustaviti. To ti je kao da svaka stvar na ovom svijetu najednom do e na svoje mjesto. A ti, kao da si izašao iz svog tijela i do kraja ve eri samo sjediš i sa strane promatraš sebe kako radiš uda. Jer itava stvar zapravo više nema nikakve veze s

tobom. Izmakla ti je kontroli i dokle god o njoj previše ne razmišljaš, ne možeš pogriješiti.” “Jack, priznajem da je neko vrijeme sve izgledalo dobro. A onda su se stvari preokrenule. Kolo sre e, protiv kojeg ne možeš ništa. To ti je kao kad udara u bejzbolu ima stopostotni prolaz, ali na kraju devetog kruga promaši zadnji udarac, i to u trenutku kad na svakoj bazi ima igra a. Njegova mom ad izgubi, za što on možda snosi odgovornost, no to još uvijek ne zna i da je imao loš dan.” “Ne slušaš me. Ja ti govorim da u takvoj situaciji jednostavno nema teorije da promašim. U tom trenutku lopta mi izgleda kao lubenica. Samo moram zakora iti na poziciju udara a, ekati da mi je baca nabaci i onda je mlatnuti u nebranjeni prostor, i moj udarac dobiva utakmicu.” "Dobro, poslao si je ravno u nebranjeni prostor. Ali istovremeno, njihov centar leti ko sumanut, lopta samo što nije prošla mimo njega, me utim on ska e i grabi je vrhom rukavice. Nevjerojatno hvatanje, jedno od najboljih ikad vi enih. No, vi svejedno gubite, zar ne, i nikako ne možeš optužiti udara a da nije dao sve od sebe. To je sve što ti ja pokušavam re i, Jack. Dao si sve od sebe, a mi smo ipak izgubili. Ima i puno gorih stvari na svijetu. Ovo nije nešto oko ega bismo više trebali razbijati glavu.” “Ma da, ali ti još uvijek ne shva aš o emu ja pri am. Kao da me ne uješ.” "Meni to zvu i prili no jednostavno. Dobar dio no i izgledalo je da emo pobijediti. Me utim, onda je nešto pošlo po zlu, pa nismo.” “Upravo tako. Nešto je pošlo po zlu. A šta ti misliš šta je to bilo?” "Nemam pojma, mali. Ti mi reci šta.” "Ti. Ti si prekinuo ritam i nakon toga je sve krenulo naopako.” "Ako se dobro sje am, ti si kartao. Ja sam samo sjedio i gledao.” “Da, ali si bio dio igre. Iz sata u sat sjedio si tik iza mene i puhao mi za vrat. U po etku mi je tvoja blizina odvla ila pažnju, no poslije sam se navikao i shvatio da postoji razlog zašto si tu. Da mi udišeš život, stari! Svaki put kad bih osjetio tvoj dah, sre a mi je kapala na prste. Sve je bilo savršeno. Bili smo u taktu, svi su se kota i uredno okretali, milina, ovje e, prava milina... I onda si ti morao ustati i iza i!” “Da zadovoljim prirodnu potrebu. Šta si o ekivao, da pišam u ga e?” “Okej, dobro, ideš u WC. Cool, nema problema... Ali koliko to traje? Tri minute? Pet minuta? Naravno da moraš pišat. Ali zaboga, Jim, pa tebe nije bilo itav jebeni sat!” “Bio sam iscrpljen. Morao sam prile i i ubiti oko.” “Da, samo što ti nisi ubio oko. Ti si se popeo na kat i otišao njuškati po Gradu Svijeta one ispaljene budale. Koju pi ku materinu ti je trebala takva jedna glupost? Ja sjedim dolje, ekam da se vratiš i malo pomalo gubim koncentraciju. Gdje li je? Ne prestajem se pitati šta ti se moglo dogoditi. Kola kre u nizbrdo, sad više ne dobivam tako esto. I tada, baš u trenutku kad stvari postaju ozbiljne, tebi pada na pamet da ukradeš komadi makete. Ne mogu vjerovati kakvu si grešku napravio. Bez trunke stila, Jim, isti amaterizam. U initi tako nešto do e ti ko grijeh, povreda nekog temeljnog prava. Sve smo bili fino uskladili. Došli do one to ke kada treba zasvirati glazba, a ti odeš gore i polupaš sve instrumente. Umiješao si se u rad kozmosa, prijatelju. Kad to ovjek jednom uradi, treba da plati odre enu cijenu. I meni je žao što je moram pla ati zajedno s tobom.” “Po inješ zvu ati kao Flower, Jack. Tip dobije na lotu i odmah pomisli da je božji izabranik.” “Ne pri am ti ja o Bogu. Bog nema s tim nikakve veze.” “To je samo druga rije za istu stvar. Ti želiš vjerovati da u svemu postoji neka skrivena svrha. Nastojiš sebe uvjeriti da se sve na svijetu doga a s nekim razlogom. Meni je svejedno kako eš ti to nazvati — Bog, sre a ili sklad — radi se o jednom te istom sranju pomo u kojeg se

zatvaraju o i pred injenicama i izbjegava suo avanje sa stvarima kakve one doista jesu.” “E moj Nashe, ti misliš da si pametan, a veze nemaš ni o emu.” “To no je, nemam. Ali nemaš ni ti, Jack. Mi smo par neznalica, ti i ja, dvije budale koje su se uplele tamo gdje im nije mjesto i sada pokušavaju sravniti ra un. Ako ništa ne zeznemo, za dvadeset i sedam dana izlazimo odavde. Ne kažem da se ludo provodimo, ali možda emo iz svega nešto i nau iti.” “Nisi smio to u initi, Jim. Samo ti to ho u re i. U trenutku kad si ukrao ovje uljke, stvari su izmakle kontroli.” Na rubu strpljenja, Nashe duboko uzdahne, ustane sa stolice i iz džepa izvu e figurice Flowera i Stonea. Zatim pri e do mjesta gdje je Pozzi sjedio i mahne mu figuricama pred o ima. “Dobro pogledaj”, kaže, “i reci mi što vidiš.” “Isuse”, frkne Pozzi. “Zašto se ti sad ho eš s time poigravati?” “Samo ti dobro pogledaj”, nastavi Nashe oštro. “Hajde, Jack, i reci mi što držim u ruci.” Pozzi se zagleda u Nashea s povrije enim izrazom u o ima, a onda ga s oklijevanjem posluša. “Flowera i Stonea”, kaza. “Flowera i Stonea? Ja sam mislio da su Flower i Stone nešto ve i od ovih ovdje. Pogledaj, Jack, ova dvojica nisu ve a od pedlja.” "Okej, to nisu pravi Flower i Stone. To je, kako bi se reklo, replika.” “Komad drva, je li tako? Bezvezni komadi drva. Slažeš se, Jack?” “Ako ti tako kažeš.” “Pa ipak vjeruješ da je ovaj drveni otpad ja i od tebe, zar ne? Ti misliš da on ima neku snagu, da smo zbog njega izgubili sav svoj novac.” “Ja to nisam rekao. Samo sam htio re i da ga nisi trebao otkinuti. U nekoj drugoj prilici, možda, ali ne kada igramo poker.” “Ali on je sad ovdje. I svaki put kad ga pogledaš, malo se uplašiš, je l' da? Kao da baca zle ini na tebe.” “Tako nekako.” “I što ho eš da u inim s ovima ovdje? Da ih vratim? Bi li se tada bolje osje ao?” “Sad je prekasno. Šteta je u injena.” “Sve se dade popraviti, mali. Kao dobar katolik, ti bi to trebao znati. Sve se bolesti daju izlije iti pravim lijekom.” “Ne pratim te više. Nemam pojma o emu pri aš.” “Samo pažljivo promatraj. Za nekoliko minuta, tvojim e mukama do i kraj.” Nashe bez rije i ode u kuhinju, odakle se vrati s plehom za kola e, kutijom šibica i novinama. Pleh položi na pod, Pozziju pred noge. Zatim klekne i postavi figurice Flowera i Stonea u sredinu pleha. Otkine komad novina, razdere ga u nekoliko vrpci koje zgužva u loptice, a loptice pažljivo razmjesti oko drvenog kipi a u plehu. Zastane na asak kako bi pogledao Pozziju u o i, a kad ovaj ne re e ništa, nastavi i kresne šibicu. Plamenom dodirne jednu po jednu papirnatu lopticu, a kad su sve kona no gorjele, vatra zahvati i drvene figurice, pri emu uvis sukne svijetli plamen, pucketaju i od boje koja se topila. Drvo je iznutra bilo meko i porozno, nije se moglo othrvati plamenu. Flower i Stone prvo pocrne, a zatim se stadoše smanjivati, dok im je vatra izjedala tijela. Nije prošla ni minuta, a ovje uljci nestadoše. Nashe pokaza na pepeo na dnu pleha i re e: “Jesi vidio? Tu nema ni ega. Kad jednom otkriješ arobnu formulu, nijedna prepreka nije nepremostiva.” Mali kona no digne pogled s poda i pogleda Nashea: “Ti si totalno otkinuo”, veli. “Nadam se da ti je to jasno.” “Ako jesam, zna i da nas je dvojica, prijatelju. Barem više ne eš morati patiti sam. I na

tome treba biti zahvalan, zar ne? Pratim te u stopu, Jack. U svaku prokletu stopu, sve do kraja ovog prokletog puta.” Sredinom etvrtog tjedna vrijeme se po ne mijenjati. Toplo vlažno nebo uzmakne pred svježinom rane jeseni, pa su jutrom esto išli na posao u džemperima. Nestadoše insekti, svi oni rojevi mušica i komaraca što su ih tako dugo salijetali, a kad je liš e u šumi stalo mijenjati boju u nijanse žute, naran aste i crvene, bilo je teško ne osje ati se ipak malo bolje. Kiša je, istina, znala biti neugodna, ali i nju im je bilo lakše podnositi nego vru inu, te su obi no ne obaziru i se na kapi nastavljali s radom. Dobili su gumene kabanice i kape za bejzbol, što ih je u razumnoj mjeri štitilo od pljuskova. Važno je bilo ne posustati, odraditi deset sati svaki dan i zgotoviti posao u ugovorenom roku. Do sada nisu uzeli ni trenutak slobodnog vremena, te nisu bili spremni dozvoliti da ih omete nekoliko kapi kiše. Zanimljivo je da je, što se toga ti e, Pozzi bio uporniji od Nashea. No, to je bilo zato što mu je više nego Nasheu bilo stalo da završe, pa je ak i za najolujnijih, najsumornijih dana grabio na posao bez pogovora. Kao da je što je vrijeme bilo gore, on bio veseliji — jer je vani s njima morao biti i Murks, a Pozzija ništa nije moglo obradovati koliko slika smrknutog, krivonogog nadzornika što upara en u žutu kišnu odje u satima stoji pod crnim kišobranom dok mu izme tonu sve dublje u blato. Obožavao je gledati starog momka kako se zlopati — bila je to svojevrsna utjeha, sitna naplata za svu patnju koju je sam morao iskusiti. Kiša je ipak stvarala probleme. Jednoga dana krajem rujna, obrušila se tako žestoko da im je uništila gotovo tre inu iskopanog jarka. Do tada su naslagali sedam stotina kamenih blokova te su ra unali da bi za nekih desetak-dvanaest dana mogli završiti donji red. Preko no i se, me utim, digla snažna oluja i zalila ledinu obilnom, vjetrom nošenom kišom, pa kad su sljede eg jutra došli na posao, otkrili su da je još nepokriveni dio jarka desetak centimetara ispunjen vodom. Ne samo da nije bilo mogu e nastaviti sa slaganjem kamenja dok se jarak ne isuši, ve je propao i sav onaj mukotrpni i pedantni rad na ravnanju dna. Temelji zida pretvorili su se u muljevitu mrežu poto a i blatnih humki. Idu a tri dana proveli su u dovla enju blokova i ujutro i poslijepodne, nastoje i ispuniti vrijeme kako su znali i umjeli, a kad je vo a najzad isparila, ostavili su se na neko vrijeme kamenja i iznova dali na ravnanje dna jarka. I tu je stvar izme u Pozzija i Murksa kona no eksplodirala. Calvin se najednom ponovo uklju io u posao, no umjesto da stoji sa strane i promatra ih sa sigurne razdaljine (što mu je bio obi aj), sada se neprestance vrzmao oko njih, dosa uju i im kao uš beskona nim primjedbama i uputama, kako bi bio siguran da e popravci biti korektno izvedeni. Pozzi se dobro držao prvo prijepodne, ali kad im se Murks nastavio miješati u posao i poslijepodne, Nashe primijeti da malome popušta strpljenje. Nakon tri ili etiri sata napokon prasne. “E pa dobro, pametnjakovi u”, ispali Pozzi odbacivši lopatu i zagleda se u Murksa s ga enjem, “kad si ve takav stru njak za ove stvari, zašto ih onda sam ne uradiš?” ito zate en, Murks na trenutak ostade bez rije i. “Zato što to nije moj posao”, prozbori kona no tihim glasom. “Na vama je, momci, da ga odradite. Ja sam ovdje samo da pazim da nešto ne zabrljate.” “Ma je li...” klinac ga nije puštao. “A što si se ti tako uzoholio, tikvane? Kako to da je tebe dopalo da visiš tu s rukama u džepovima dok mi otežemo jaja na ovoj gomili govana? Ha? Ajde, gospon prostak, da ujem... Daj mi jedan dobar razlog.” "Vrlo jednostavno”, odvrati Murks, bezuspješno se trude i da prikrije osmijeh koji mu je zatitrao na usnama. “Zato što vi kartate, a ja ne.” Kriv je bio osmijeh, barem je Nashe imao takav osje aj. Murksovim licem pre e još i

izraz pun dubokog i istinskog prezira, a ve trenutak kasnije Pozzi je nasrtao na njega stisnutih pesnica. Jedan je udarac zasigurno pogodio cilj, jer dok je Nashe uspio otrgnuti malog, iz ugla Cal vinovih usnica ve je kapala krv. Kipte i od neiskaljene srdžbe, Pozzi se još gotovo minutu divlja ki propinjao u Nasheovim rukama, no ovaj ga je držao svom snagom i mali se kona no smiri. Murks se u me uvremenu udaljio nekoliko metara i maramicom je lagano dodirivao posjekotinu. “Nema veze”, oglasi se najzad. “Derište ne može izdržati pritisak, i to je sve. Neki to mogu, neki ne. Re i u vam samo jednu stvar: ovo da se više nije ponovilo. Idu i put ne u biti fin.” Pogleda na sat, pa nastavi: “Mislim da emo danas završiti ranije. Skoro e pet, nema smisla ponovo po injati s ovako usijanim glavama.” Potom se, odmahnuvši im na uobi ajeni na in, zaputi preko livade i nestane u šumi. Nashe je morao odati priznanje Murksovoj mo i samokontrole. Ve ina muškaraca bi uzvratila nakon onakvog nasrtaja, no Calvin ni ruku nije podigao da se obrani. Možda je bilo izvjesne arogancije u njegovom držanju — kao da je Pozziju htio dati do znanja da mu, ma koliko se trudio, ne može nauditi — no injenica je da se incident završio za uju e brzo. S obzirom na to što se moglo dogoditi, pravo je udo da nije u injena puno ve a šteta. Izgleda da je ak i Pozzi toga bio svjestan, pa iako je te ve eri klinac obazrivo izbjegavao razgovor na tu temu,

Nasheu je bilo jasno da mu je neugodno, ali i drago što je bio na vrijeme sprije en. Nije bilo razloga da o ekuju bilo kakve posljedice. Me utim, u sedam sati idu eg jutra, Murks se na vratima kamp-ku ice pojavi s pištoljem. Policijska tridesetosmica, visila je zataknuta u kožnate korice s Murksovog opasa a s municijom. Nashe opazi da iz redenika nedostaje šest metaka, što je bio gotovo pouzdan dokaz da je oružje napunjeno. injenica da je do toga došlo, bila je sama po sebi loš znak, no još je gore, pomisli, to što se Calvin ponaša kao da se ništa nije promijenilo. Pištolj ni rije ju nije spomenuo, i njegova šutnja na kraju zabrine Nashea više nego samo oružje. Ona je zna ila da Murks smatra kako ga ima pravo nositi, štoviše, da je to pravo imao od samog po etka. O slobodi, dakle, nikad nije ni bilo govora. Ugovori, rukovanja, dobra volja — sve to nije imalo nikakva zna aja. Nashe i Pozzi su sve vrijeme radili pod prijetnjom sile, a Murks ih je puštao na miru samo zato što su se oni u jednom trenutku opredijelili za suradnju. Gun ati i prigovarati je izgleda bilo dozvoljeno, ali jednom kad je njihovo nezadovoljstvo prešlo verbalne okvire, bio je više nego spreman protiv njih poduzeti drasti ne, zastrašuju e mjere. A s obzirom na to kako su stvari postavljene još u po etku, nije bilo sumnje da je postupao u skladu s naredbama Flowera i Stonea. Pa ipak, nije se inilo osobito vjerojatnim da Murks doista planira i upotrijebiti oružje. Njegova je funkcija bila simboli ke naravi; to što ga je nosio pred njima trebalo je biti dovoljno da shvate kako stvari stoje. Dokle god ga ne budu izazivali, Calvin e samo paradirati uokolo s pištoljem oko pasa, izigravaju i šerifa iz kakvog idiotskog westerna. Kad se sve zbroji, Nashe je imao osje aj da jedinu pravu opasnost predstavlja Pozzi. Njegovo je ponašanje postalo tako nepredvidivo da je bilo teško znati ho e li ovaj as u initi nešto nerazumno ili ne. Me utim, na kraju se ispostavilo da ne e i Nashe je morao priznati da ga je u po etku potcijenio. Pozzi je sve vrijeme o ekivao nevolje, pa kad je tog jutra ugledao pištolj, nije se toliko iznenadio koliko potvrdio svoje crne slutnje. Iznenadio se Nashe, koji je sam sebe zavarao lažnim iš itavanjem injenica, dok je Pozzi oduvijek znao sa ime su se uhvatili u koštac. Shvatio je to još prvog dana

na ledini i dublji smisao te spoznaje nasmrt ga je preplašio. Sad kada je sve izašlo na vidjelo, kao da mu je pao kamen sa srca. Na kraju krajeva, pištolj ionako nije mijenjao situaciju u kojoj se našao. Samo je potvrdio da je bio u pravu. “Šta je, stari”, obrati se Murksu dok su sva trojica zajedno grabili ledinom, “izgleda da si kona no stavio karte na stol.” “Karte?” zbunjeno e Murks. “Rekao sam ti ju er da ne kartam.”

“Takozvana stilska figura”, nasmiješi se ljubazno Pozzi. “Mislim na tu smiješnu palicu što ti visi oko pasa.” “A to...” potapša Murks korice pištolja. “Ma da, pomislio sam, eto, kako mi nije baš pametno riskirati. Nisi ti sav svoj, mali. ovjek nikad ne zna šta ti ovaj as može pasti na pamet.” “Ovo mi ipak na neki na in sužava mogu nosti, zar ne?” nastavi Pozzi. "Ho u re i, ta tu stvar ica može ozbiljno utjecati na ovjekovu mogu nost izražavanja. Ugroziti njegovo ustavno pravo na slobodu govora, ako me razumiješ..." “Momak, ne moraš mi tu sad pametovati”, odvrati Murks. “Znam je šta piše u Ustavu.” “Naravno da znaš. Zato mi i jesi tako drag, Calvine. Bistar si ti tip, isti talenat. Nitko ti ne može prodati foru.” “Ko što sam rekao ju er, ja sam uvijek spreman pustiti ovjeka na miru. Ali samo jedanput. Nakon toga valja poduzeti odgovaraju e korake.” “Kao na primjer, staviti karte na stol.” “Zovi ti to kako te volja.” “Lijepo je kad se stvari izvedu na istac, to je sve. Zapravo mi je drago što si danas stavio opasa za sve ane prilike. Sad i moj prijatelj Jim ima jasniju sliku o tome što je i kako je.” "O tome se i radi", objasni Murks, potapšavši ponovo pištolj. “S ovom se stvar icom dade izoštriti slika, zar ne?” S popravkom rova završili su u podne toga dana, nakon ega se posao nastavio uobi ajenim tokom. S izuzetkom pištolja (kojeg je Murks od sada nosio svaki dan), vanjske okolnosti njihova života nisu se osobito promijenile. Nashe je ak imao dojam da su se po ele kretati nabolje. Kao prvo, prestala je kiša, a vlažne i hladne dane, koji su ih ukopali na više od tjedan dana, zamijenilo je razdoblje prekrasnog jesenskog vremena: nebo je bilo jasno i blistavo, zemlja tvrda pod nogama, tišina prekidana samo pucketanjem liš a što bi ga tu i tamo zakovitlao vjetar. A i Pozzijevo se stanje naizgled popravilo, pa Nasheu više nije bilo tako naporno biti s njim. Pištolj je bio svojevrsna prekretnica, nakon koje je uspio povratiti dobar dio svoje poletnosti i duha. Prestao je držati nesuvisle govore, uspijevao svladavati bijes, a svijet kao da ga je ponovo po eo zabavljati. Bio je to napredak u pravom smislu rije i, pri emu se nije smjelo zanemariti i napredovanje po kalendaru, što je možda imalo ve i zna aj od svega ostalog. Otkako su zašli u listopad, odjednom se po eo nazirati kraj. Sama ta spoznaja bila je dovoljna da im probudi nadu, tra ak optimizma kojeg donedavno nije bilo. injenicu da im je ostalo još šesnaest dana ni pištolj nije mogao promijeniti. Sve dok nastavljaju s radom, rad e im donijeti slobodu. Osmi listopada položiše tisu iti kamen, završivši tako donji red više od tjedan dana ranije. Bez obzira na sve, Nashe nije mogao odoljeti osje aju ispunjenosti koji ga je obuzeo. Ostavljaju za sobom neki trag; napravili su nešto što e ostati iza njih i gdje god se jednog dana zatekli, dio tog zida uvijek e im pripadati. ak je i Pozzi izgledao sretnim zbog toga; kada je i zadnji kameni blok kona no zacementiran, odmakne se par koraka unatrag i re e Nasheu: “E ovje e, daj snimi šta smo ti i ja upravo napravili!” Zatim posve neo ekivano sko i na poslagano kamenje i stade hodati gore-dolje po zidu s raširenim rukama poput plesa a na užetu. Nashe se razgali kad ga vidje da tako reagira i, dok je gledao njegovu sitnu pojavu kako se na prstima udaljuje niz zid, imitiraju i pokrete akrobate na visoko razapetoj žici (kao da je u vrlo opasnoj situaciji, kao da e svaki as pasti s velike visine), nešto ga najednom stegne u grlu i on osjeti kako mu naviru suze. LJ to mu pri e Murks i veli: “Mali skot izgleda prili no ponosan na sebe, ha?" “Ima i zašto”, odvrati Nashe. “Naporno je radio." “Pa, nije bilo lako, to ti priznajem. Ali eto, sad se vidi i rezultat. Zid se izgleda kona no po inje dizati."

“Malo pomalo, kamen po kamen.” “Tako i treba. Kamen po kamen.” “Morat ete po eti tražiti nove radnike. Ako smo Jack i ja dobro izra unali, mi bi trebali oti i šesnaestoga.” “Znam. Na neki na in je šteta. Ho u re i, taman vas je krenulo, navikli se...” “Šta se tu može, Calvine.” “Da, znam. Ali ako vam se ne ukaže nikakav bolji posao, možete razmisliti o tome da se vratite na ovaj. Znam da ti sada zvu i suludo, ali svejedno razmislite.” “Da razmislimo?” odjekne iz Nashea, koji nije znao bi li se nasmijao ili zaplakao. “To zapravo i nije tako loš posao”, nastavi Murks. “Barem je sav tu pred tobom. Položiš kamen i nešto se dogodi. Položiš sljede i, opet se nešto dogodi. Nema tu nikakve tajne. Gledaš zid kako raste i nakon nekog vremena po neš se dobro osje ati. Za razliku od košenja trave ili cijepanja drva. I to je posao, znam, ali nema nekog ve eg smisla. A kad radiš na ovakvom zidu, uvijek imaš nešto za pokazati.” “Da, vjerojatno ima svoje svijetle trenutke”, odgovori Nashe, ponešto zbunjen Murksovim skretanjem u filozofske vode, “ali, vjerovao ili ne, ima puno poslova koje bih radije radio.” “Kako vas volja. Ne zaboravite da nam je ostalo još devet redova. Kad biste izdržali do kraja, lijepe biste novce mogli zaraditi.” “Imat u to na umu. Ali, na tvom mjestu, Calvine, ne bih baš na to ra unao.”

7 Postojao je, me utim, jedan problem. Bio je tu zapravo od samog po etka, visio im kao sitna to kica negdje u podsvijesti, ali je sada, kako je do šesnaestog ostalo svega tjedan dana, po eo poprimati takve razmjere da je zasjenjivao sve drugo. Šesnaestog je trebao biti otpla en dug, ime se oni samo vra aju na nulu. Iako e možda i biti slobodni, tako er e biti švorc, a koliko ih daleko sloboda uop e može odvesti ne budu li imali novaca? Ni kartu za autobus ne e mo i platiti. Onog trena kada budu izašli odavde, pretvorit e se u skitnice, u par lutalica koji bez prebijene pare traži put kroz tamu. Na nekoliko minuta se inilo da bi ih mogla spasiti Nasheova kreditna kartica, no kad ju je Nashe izvadio iz lisnice i pokazao Pozziju, mali ustanovi da je istekla krajem rujna. Padne im na pamet da napišu nekome pismo i zamole za kakav zajam, ali mogli su se sjetiti jedino Pozzijeve majke i Nasheove sestre, što ni jednome nije osobito odgovaralo. Nije bilo vrijedno tolike neugodnosti, zaklju iše, osim toga, ionako je vjerojatno prekasno. Dok pošalju pismo i dobiju odgovor, šesnaesti e biti iza njih. Nashe zatim Pozziju prenese razgovor koji je s Murksom vodio to poslijepodne. Mogu nost je bila zastrašuju a (u jednom se trenutku inilo da e mali zaplakati), no na kraju su se ipak pomirili s idejom da e trebati ostati još neko vrijeme. Zid je bio jedini mogu i izbor. Ne budu li namaknuli nešto gotovine za sebe, po izlasku e samo biti u još ve oj nevolji, s kojom se ni jedan ni drugi nisu osje ali spremnim suo iti. Bili su odve i iscrpljeni i potreseni da bi se izložili takvom riziku. Još dan ili dva rada trebalo bi biti dovoljno, tješili su se, još samo par stotina dolara po glavi da mogu krenuti s mrtve to ke. Na kraju možda i ne e biti tako loše. Barem e raditi za sebe, što je cijeloj pri i davalo drugi ton. Tako su makar govorili — no što su u tom trenutku i mogli re i jedan drugome? Iza njih je bila skoro boca burbona, i svako zadržavanje na istini stvari bi samo u inilo gorima no što su bile. Sljede eg su jutra razgovarali s Calvinom kako bi se uvjerili da je njegova ponuda bila ozbiljna. On tu ne vidi nikakav problem, kako re e, dodavši da je tu mogu nost još sino spomenuo Floweru i Stoneu, koji nisu imali ništa protiv. Ako žele nastaviti s radom i nakon otplate duga, Nashe i Pozzi slobodni su to u initi. Mogu dobiti istih deset dolara po satu koje su i do sada zara ivali, a ponuda e trajati sve dok se zid ne završi. “Rije je o samo dva-tri ekstra dana”, re e Nashe. “Naravno, razumijem”, odvrati Murks. “Želite prije nego odete uštediti nešto da vam se na e pri ruci. Znao sam da ete prije ili kasnije prihvatiti moj na in razmišljanja.” “Nema to veze s tim”, odgovori Nashe. “Ostajemo zato što moramo, ne zato što želimo.” “Svejedno”, zaklju i Murks, “do e mu na isto, je l' tako? Vama treba novaca, a ovaj tu posao je prilika da zaradite.” Nashe zausti da mu odgovori, ali Pozzi ga pretekne: “Ne ostajemo ako dogovor nije na papiru. S preciznim uvjetima, sve crno na bijelo...” “Da napravimo nešto kao dodatak ugovoru”, kaže Murks. “Je l' na to misliš?” "E baš na to”, odgovori Pozzi. “Dodatak ugovoru. Ako ga ne dobijemo, kupimo se odavde šesnaestoga.” “Zvu i pošteno”, izjavi Murks, o ito sve zadovoljniji samim sobom. “Ali nema mjesta zabrinutosti, sve je ve sre eno.” Zatim redom otkop a drukere svoje plave pernate jakne, desnom rukom posegne u unutarnji džep, iz kojeg izvu e dva svinuta lista papira. “Pro itajte što tu piše pa mi recite što mislite.” Jedan je list bio original, a drugi kopija nove klauzule, koja se sastojala od jednostavno

sro enog stavka u kojem se navode uvjeti “rada nakon otplate duga”. Flower i Stone su ve potpisali oba primjerka i, koliko su Nashe i Pozzi mogli vidjeti, sve je bilo u redu. Upravo to je bilo udno. Odluku su donijeli tek sino , a ve im je pred o ima bio njezin rezultat, sro en šturim pravni kim jezikom. Kako je to bilo mogu e? Kao da su im Flower i Stone mogli itati misli, kao da su znali što e Nashe i Pozzi u initi još prije njih samih. Nashea odjednom obuzme paranoidna sumnja da je kamp-ku ica ozvu ena. Pomisao je bila odvratna, no drugog objašnjenja izgleda nije bilo. Što ako su u zidovima instalirani prislušni ure aji? Floweru i Stoneu u tom je slu aju bilo lako uti njihove razgovore — mogli su uhvatili svaku rije koju su on i klinac izgovorili proteklih šest tjedana. Možda je to bila njihova mala no na zabava, pomisli. Uklju e radio i slušaju “Sat vremena s Jimom i Jackom”, zabava za cijelu obitelj, zagarantirane salve smijeha... “Ti si nevjerojatno siguran u sebe, Calvine, zar ne?” primijeti. “Zdrav razum, to je sve”, odgovori Murks. “Bilo je samo pitanje vremena kad ete mi do i s time. Drugog puta nije bilo. Pa nešto mislim, što se ne bih pripremio i gazdama rekao da sastave ugovor. Nije potrajalo više od minute.” Potpisali su tako oba primjerka dodatka na ugovor i posao je bio sklopljen. Pro e još jedan dan. Kada su sutradan sjeli za stol da ve eraju, Pozzi izjavi da bi, ako se njega pita, šesnaestog nave er trebali slaviti. Bez obzira što tada još ne e oti i, nekako je red da na poseban na in obilježe taj dan. Trebali bi malo zabrijati, kaže, napraviti tulum u proslavu dolaska nove ere. Nashe pomisli da govori o kola u ili boci šampanjca, ali Pozziju je na umu bilo nešto daleko raskošnije. “Ne”, stade mu objašnjavati. “Mislim da stvarno zaružimo. Jastog, kavijar, kužiš, sve kako treba. Naravno, i da dovedemo ženske. Nema zabave bez komada.” Nashe se morao nasmijati njegovom entuzijazmu. “A koje bi to ženske bile, Jack?” upita. “Jedina ženska koju sam vidio u blizini je Louise, a ona mi nekako ne izgleda tvoj tip. ak i da je pozovemo, sumnjam da bi došla.” “Ma ne, govorim ti o pravim ženama. Prostitutkama. O so nim komadima, kužiš. Komadima koje možemo poševiti.” “A gdje eš na i te so ne komade? Hodaju tu po šumi?” “Dovest emo ih. Atlantic City nije daleko odavde. Ta selendra vrvi od ženskog mesa. Ima pice na prodaju na svakom uglu.” “Krasno. A zašto misliš da bi Flower i Stone na to pristali?” "Pa rekli su da možemo dobiti sve što poželimo, je li tako?” "Jedno je hrana, Jack. Knjiga, asopis, pa ak i boca-dvije burbona. Ne ini ti se da si s ovim malo pretjerao?” “Kad se kaže sve, to zna i sve. Osim toga, ne škodi pitati.” “Naravno, pitaj ti što god ho eš. Samo se nemoj iznenaditi kad ti se Calvin bude nasmijao u lice.” "Sutra u ga pitati im do e.” “A ti pitaj... Ali traži samo jednu žensku, okej? Stari nije baš siguran da je oran za toliko slavlje.” “E bogme, de ko jest. Koliko je vremena prošlo, samo što mi nije eksplodirao.” Suprotno Nasheovim predvi anjima, Murks se idu eg jutra malome nije nasmijao u lice, premda je pogled pun zbunjenosti i nelagode što mu je prešao preko lica vrijedio koliko i smijeh, možda još i više. Calvin se ponovo, kao i prethodnog dana, pripremio za njihova pitanja, no ovaj put bio je zate en, jedva da je shvatio o emu klinac govori. Nakon drugog ili tre eg pokušaja kona no ga je razumio, što ga je, me utim, samo još više smelo. "Misliš kurvu?" upita. “Je li na to misliš? Ho eš da ti mi dovedemo kurvu?” Murks nije imao ovlasti da postupi po tako nesvakidašnjem zahtjevu, ali obe a da e ga

prenijeti gazdama još istu ve er. Kad se sljede eg jutra vratio s odgovorom, Pozziju je, na op e iznena enje, priop io da e stvar biti sre ena, te da e šesnaestoga imati žensku. “Takav je bio dogovor”, veli. "Možete dobiti sve što poželite. Nisu bili baš oduševljeni, ali dogovor je dogovor, tako su rekli i to je to. Ako mene pitate, mislim da su se ovaj put baš isprsili. Fini su to momci, kad ta dvojica jednom dadu rije , slomit e se da je održe.” Nasheu se to ništa nije svi alo. Flower i Stone nisu bili ljudi takvog kova koji bi bacali novac na zabave drugih, pa ga je injenica da su udovoljili Pozzijevu zahtjevu trenutno nagnala na oprez. Za njihovo dobro, mislio je, bolje bi bilo da odmah nastave s radom i izvuku se odavde što je mogu e brže i neprimjetnije. Drugi red blokova pokazao se manje teškim od prvog, a posao je napredovao sigurnim tempom, možda sigurnijim nego ikad do tada. Zid je sada bio viši, pa nisu morali nebrojeno puta kleknuti i saviti le a dok blok ne bi sjeo na pravo mjesto. Potreban je bio jedan jedini, promišljeni pokret, te su, svladavši finese novog ritma, u inak pove ali na ak etrdeset kamenih blokova dnevno. Najjednostavnije bi bilo istrajati tako do kraja. Klinac se,

me utim, zainta io da ho e slavlje, a kako je sad sre eno i da do e djevojka, Nashe je znao da nema na ina da ga sprije i. Štogod rekao, zvu alo bi kao da mu pokušava pokvariti veselje, što mu nije bilo ni na kraj pameti. Mali je zaslužio da malo prolumpa, pa ak i ako e se izgnjaviti više no što je bilo vrijedno, Nashe je osje ao moralnu obvezu da mu se pridruži u igri. Idu ih nekoliko ve eri, preuzevši ulogu ugostitelja-dobavlja a, zavaljen u dnevnom boravku s olovkom u ruci, pravio je spisak poslova i pomagao Pozziju u razradi detalja proslave. Valjalo je donijeti itav niz odluka, a Nashe je bio vrst u nakani da klincu bude udovoljeno u svakom pogledu. Treba li ve era po eti s koktelom od ra a ili francuskom juhom od luka? Ho e li glavno jelo biti odrezak ili jastog ili i jedno i drugo? Koliko boca šampanjca da naru e? Da li da djevojka bude na ve eri ili da njih dvojica jedu sami a nju da dovedu prije deserta? Je li potrebna kakva dekoracija i, ako jest, koju boju balona da izaberu? Gotov su spisak petnaestog ujutro predali Murksu, koji se iste ve eri iznimno ponovo pojavio na ledini da im izru i robu. Bio je to prvi put da je došao džipom. Nashe se zapita nije li to ohrabruju i znak, koji je govorio da im je sloboda blizu. S druge pak strane, prisutnost vozila nije morala zna iti ništa. Vre ica je bilo puno i možda se dovezao džipom naprosto zato što nije mogao sve nositi u rukama. Jer, ako im se sloboda doista toliko približila, zašto bi Murks i dalje hodao naokolo s pištoljem? Zadnjeg dana položili su etrdeset sedam blokova, ime je za pet blokova potu en prethodni rekord. Za takav im je uspjeh bio potreban ogroman napor, no obojica su željela završiti u velikom stilu, pa su radili kao da su tu zato da nešto dokažu, ne usporavaju i ritam ni na tren, prevr i kamenje sa sigurnoš u koja je grani ila s prezirom, kao da je jedino važno pokazati da nisu poraženi, ve da iz cijele prljave pri e izlaze kao pobjednici. Kad im je to no u šest Murks doviknuo da stanu, spustili su alat, a hladan jesenski zrak još ih je pekao u plu ima. Po elo se ranije smrkavati; pogledavši prema nebu, Nashe vidje da im je nad glavama ve zano ilo. Na nekoliko trenutaka osjeti se posve ošamu eno, ne znaju i što da misli. Pozzi mu pri e, lupi ga po le ima brbljaju i od uzbu enja, ali Nasheov mozak ostade za uju e prazan, kao da nije bio u stanju pojmiti zna aj onoga što je Nashe uradio. Vratio sam se na nulu, re e napokon samom sebi, shvativši odjednom da se upravo završilo itavo jedno razdoblje njegova života. Nisu posrijedi bili samo zid i ledina, ve sve ono što ga je ovdje dovelo, cijela sumanuta pri a od protekle dvije godine: Therese, novac, automobil, sve... Ponovo je na nuli, a svega toga više nema. Jer ak je i najsitnija nula bila velika rupa ništavila, krug dovoljno velik da sadržava cijeli svijet.

Djevojku je iz Atlantic Cityja trebala dovesti limuzina. Iako im je Murks rekao da je mogu o ekivati oko osam, bilo je skoro devet kad se najzad pojavila na vratima kamp-ku ice. Njih dvojica su do tad ve dokraj ili jednu bocu šampanjca, a Nashe se upravo motao po kuhinji oko lonca za jastoge, ekaju i po tre i ili etvrti put te ve eri da voda uzavre. Tri jastoga u kadi jedva su još pokazivala znakove života, ali budu i da je Pozzi na kraju ipak odlu io da i djevojka bude na ve eri (“Ostavit emo bolji dojam.”), nije bilo druge nego ekati dok se ne pojavi. Ni jedan od njih nije navikao na šampanjac, pa im je brzo udario u glavu, tako da su u trenutku kad je zabava trebala po eti obojica ve bili pripiti. Djevojka im se predstavi kao Tiffany. Nije joj moglo biti više od osamnaest-devetnaest godina. Bila je jedna od onih bljedunjavih, mršavih plavuša sa spuštenim ramenima i upalim grudima, a okolo je teturala na visokim, šiljatim potpeticama kao da pokušava hodati u klizaljkama. Nashe zapazi malu, ve požutjelu masnicu na lijevom bedru, debele naslage šminke, te otužnu mini suknju što je joj otkrivala tanke, bezobli ne noge. Lice mu se u ini gotovo ljepuškastim, no usprkos dje jem, napu enom izrazu, na njemu je bilo neke pohabanosti, sumornosti koja je izbijala kroz osmjehe i prividnu veselost s kojom se držala. Mladost joj nije bila od velike pomo i. Pogled joj je bio odve tvrd i cini an, a o i odavale izgled nekoga tko je previše vidio. Mali uz prasak otvori još jednu bocu šampanjca i svi troje sjedoše da popiju aperitiv, Pozzi i djevojka na sofu, a Nashe na stolicu, malo podalje od njih. “Onda, momci, kakav je dogovor?” upita djevojka, otpijaju i sitnim gutljajima šampanjac. “Ho emo u troje, ili ete jedan po jedan?” "Ja sam samo kuhar”, odgovori Nashe, zate en tolikom izravnoš u. "Kad ve era bude gotova, moja se zabava završava.” “Stari Jeeves uda radi u kuhinji”, nadoveza se Pozzi. “Ali eto, boji se dama. To je jednostavno tako, dame ga ine nervoznim...” “Da, da...” otpuhne djevojka i pogleda Nashea hladnim okom stru njaka. “Šta je, frajeru, ve eras nismo u filmu?” “Ma ne, nije to”, objasni Nashe. “U zaostatku sam s lektirom. Pokušavam nau iti neki novi recept s vrlo kompliciranim sastojcima.” “Pa dobro. Uvijek se možeš predomisliti”, re e djevojka. “Onaj debeli je za ovo istresao prili nu lovu, pa sam mislila da u vas ševiti obojicu. Meni je svejedno. Za toliku bi lovu poševila psa da moram.” “Razumijem”, uzvrati Nashe. “Ali, siguran sam da eš ionako imati pune ruke posla s Jackom. Kad taj jednom krene, pretvori se u zvijer.” “Tako je, mala”, re e Pozzi i zgrabivši je za bedro, privu e djevojku k sebi za poljubac. “Nezasitnog sam apetita.” Sve je ukazivalo na to da e ve era biti otužna i nevesela, no Pozzijevo dobro raspoloženje pretvorilo ju je u nešto posve druga ije — u vedar i nezaboravan kovitlac pijanog smijeha i ljuski jastoga što su vrcale na sve strane. Mali je te ve eri bio pravi uragan, ni Nashe ni djevojka nisu mogli odoljeti njegovom veselju i mahnitoj energiji kojom nije prestajao natapati prostoriju oko sebe. inilo se kao da je u svakom trenutku to no znao što treba re i djevojci, kako joj laskati, zadirkivati je i nasmijavati, i Nashe je u udu gledao kako ona polako popušta pred naletima njegova šarma, kako joj izraz lica biva sve blaži, a o i sjajnije. Sam nikada nije imao takav dar za žene, pa je s rastu im osje ajem divljenja i zavisti promatrao Pozzija na djelu. Izgleda da je stvar u tome da se sa svakim postupa jednako, pomisli, da se tužnoj i neprivla noj prostitutki pokloni ista pažnja i nježnost kao ženi svojih snova. Za tako nešto Nashe je oduvijek bio sam sebi kompliciran, odviše zatvoren i ozbiljan. Klinac ga je oduševljavao jer je tjerao

djevojku da se smije od srca, jer je toliko volio život u tom trenutku da je bio u stanju iz nje izvu i ono malo života što je u njoj ostalo. Najzabavnija to ka programa dogodila se negdje usred ve ere kad je Pozzi odjednom po eo govoriti o njihovom poslu. On i Nashe su arhitekti, stade objašnjavati, prije par tjedana stigli su iz Pennsylvanije kako bi nadgledali izgradnju dvorca koji su sami projektirali. Ina e, njihova uža specijalnost je takozvana “historijska reverberacija”, a kako vrlo malo ljudi može platiti njihov rad, na kraju uvijek završe kod ekscentri nih milijardera. “Ne znam što ti je debeli iz ku e ispri ao o nama”, pojasni, “ali štogod da ti je rekao možeš odmah zaboraviti. Tip se voli šaliti i prije bi se popisao u ga e na javnom mjestu nego ti dao iskren odgovor na bilo koje pitanje.” Na ledinu svaki dan dolazi ekipa od trideset i šest radnika, što zidara što tesara, dok on i Jim žive na samom gradilištu jer im je to obi aj. Atmosfera je vrlo bitna; posao, naime, uvijek ispadne bolje ako žive životom koji je tema projekta za koji su unajmljeni. Projekt na kojem trenuta no rade vrsta je “medijevalne reverberacije”, stoga su neko vrijeme prisiljeni živjeti kao redovnici. Sljede i posao vodi ih u Texas, gdje ih je jedan naftni magnat angažirao da mu sagrade repliku Buckinghamske pala e u vrtu, što može zvu ati jednostavno, me utim, ako se ima na umu injenica da svaki kameni blok valja unaprijed obilježiti, odmah e joj biti jasno o kakvom je složenom pothvatu rije . Kad se blokovi ne bi posložili to nim redoslijedom, itava bi se konstrukcija naprosto urušila. Neka zamisli, naprimjer, što bi zna ilo izgraditi Brooklynski most u San Joseu u Kaliforniji. E pa to su baš prošle godine završili za jednog tipa. Ili recimo, projektirati Eiffelov toranj u originalnoj veli ini iznad obiteljske ku e na ran u u predgra u New Jerseya. I to im je ušlo u stru nu biografiju. Naravno, ve im je toliko puta došlo da stave klju u bravu i odsele svaki u svoj elitni apartman na West Palm Beachu, ali, jebi ga, posao je isuviše zanimljiv da bi se njime prestali baviti, osim toga, imaju i u vidu broj ameri kih milijardera kojima je želja živjeti u europskim dvorcima, jednostavno ih nemaju srca sve odbiti. Sve vrijeme dok je Pozzi vezao bez kraja i konca praskale su ljušture jastoga i šuštao šampanjac. Ustavši da raspremi stol, Nashe se spotakne o nogu stolice i dvije-tri zdjele padnu mu iz ruku. Su e se razbije uz veliki prasak i zveket, a kako je u jednoj zdjeli ostalo istopljenog maslaca, nered na linoleumu pretvori se u svinjac. Tiffany pokuša ustati da pomogne Nasheu po istiti pod, me utim, osim što joj hodanje ina e nije bilo ja a strana, žilama su joj sada mrmorili mjehuri i šampanjca, pa se na inivši jedva dva-tri koraka, u napadu smijeha, stropošta Pozziju u krilo. Ili ju je možda Pozzi zgrabio prije no što mu je uspjela uma i (Nashe naime više nije bio u stanju pratiti takve nijanse); bilo kako bilo, u trenutku kad se Nashe uspravio s krhotinama posuda u ruci, dvoje mladih sjedili su na istoj stolici, isprepleteni u strastvenom poljupcu. Pozzi po ne trljati djevoj inu dojku, a ve idu eg trenutka Tiffany posegnu za nabreklinom u njegovim hla ama. Ne dozvolivši da se stvari dalje zakompliciraju, Nashe se, ne znaju i što bi drugo, nakašlja i najavi da je vrijeme za desert. Premda je kola koji su naru ili bio jedna od onih obi nih okoladnih torti kakve se na u u zamrziva ima velikih samoposluživanja, Nashe ga iznese s dužnom pompom i ugla enoš u dvorskog upravitelja koji e upravo položiti krunu na glavu kraljice. Najednom, posve neo ekivano, za uje vlastiti glas kako, u ast sve anoga trenutka, po inje pjevati jednu crkvenu pjesmu iz djetinjstva. Bio je to “Jeruzalem”, s rije ima Williama Blakea, i premda je prošlo više od dvadeset godina otkako ju je zadnji put pjevao, svi su mu stihovi navirali u sje anje, kotrljali se iz njegovih usta kao da je posljednja dva mjeseca proveo pripremaju i se za ovaj as. I dok je tako slušao rije i koje je pjevao, plameno zlato, duhovna borba i tamnih avoljih vodenica, odjednom shvati bol i ljepotu koje su skrivale, pa ih otpjeva kao da iz sebe izbacuje svu žudnju, tugu i radost što su se u njemu kupile od prvog dana na ledini. Melodija je bila prili no teška, no osim par pogrešnih nota u uvodnom dijelu, glas ga nije iznevjerio. Pjevao je kako je uvijek sanjao

da pjeva, a na in na koji su ga Pozzi i djevojka pogledali i zapanjeni izraz na njihovim licima kada su shvatili da glas dolazi iz njegovih usta, govorio mu je da se ne vara. Saslušali su ga do kraja u tišini, a kad je sjeo i preko stola im uputio zbunjeni smješak, oboje stadoše pljeskati, ne zaustavivši se sve dok kona no nije pristao da ponovo ustane i nakloni se. Kad su uz kola i pri e o djetinjstvu ispili i zadnju bocu šampanjca, Nashe vidje da je vrijeme da se povu e. Nije želio biti malome na smetnji, a kako je sva hrana bila pojedena, više nije imao nikakve izlike da ostane. Ovaj put djevojka mu nije rekla da još jednom razmisli, samo ga snažno zagrli i re e mu kako se nada da e jednog dana ponovo naletjeti jedno na drugu. Pomisli kako je to lijepo od nje, pa joj kaže to isto, te namignuvši klincu otetura u krevet. Me utim, nije bilo lako ležati sam u mraku i slušati njihov smijeh i bacakanje po sobi. Pokušavao je ne zamišljati što se ondje doga a, no to mu je uspijevalo jedino ako je mislio na Fionu, što je bilo još gore. Na svu sre u, bio je odviše pijan da o i još dugo drži otvorenima. I prije no što ga je uspjelo spopasti istinsko samosažaljenje, svijet oko njega zamre. Plan je bio da im idu i dan bude slobodan. inilo im se posve normalnim da se nakon sedam tjedana neprekidnog rada malo odmore, pa su, dijelom zato, a dijelom zbog mamurluka s kojim su morali ra unati nakon cjelono nog lumperaja, s Murksom nekoliko dana unaprijed dogovorili da jedan dan predahnu. Nashe se probudio nešto iza deset s glavoboljom koja mu je udarala u sljepoo nice i uputio se pod tuš. Usput baci pogled u Pozzijevu sobu i vidi da mali još spava, sam u krevetu, raširenih ruku. Pod mlazom vode ostane dobrih šest-sedam minuta, zatim se omotan ru nikom oko struka vrati u dnevni boravak. Na kau u je ležao crni ipkasti grudnjak, ali djevojke nije bilo. Soba je izgledala kao da je u njoj zano ila vojska na plja kaškom pohodu; na podu je vladao kaos ispražnjenih boca, prevrnutih pepeljara, zgaženih korijandola i smežuranih balona. Oprezno se probijaju i kroz krš, Nashe ode u kuhinju i skuha kavu. Sjedne za stol i puše i cigarete koje je djevojka ostavila popije tri šalice kave. Kad se osjetio dovoljno budnim da se ponovo pokrene, ustane i po ne istiti kamp-ku icu, rade i što je mogu e tiše kako ne bi probudio klinca. Prvo se posveti dnevnom boravku, metodi ki sklanjaju i sme e po kategorijama (pepeo, baloni, razbijene aše), potom pre e na kuhinju, gdje po isti ostatke hrane s tanjura, baci ljušture jastoga, te na kraju opere su e. Trebalo mu je dva sata da ku icu dovede u red. Pozzi je sve vrijeme spavao, ni šušanj se nije uo iz njegove sobe. Nakon što je završio s iš enjem, Nashe napravi sendvi sa šunkom i sirom, skuha svježe kave, te na prstima ode u svoju sobu po jednu od knjiga koje još nije pro itao, Naš zajedni ki prijatelj Charlesa Dickensa. Zatim pojede sendvi , popije još šalicu kave, pa iznese vani jednu stolicu iz kuhinje i postavi je tako da noge može dignuti na stepenice na ulazu u kamp-ku icu. Dan je bio neobi no topao i sun an za sredinu listopada i dok je tako sjedio s knjigom u krilu, zapalivši jednu od cigara koje su naru ili za proslavu, Nashe se odjednom osjeti tako spokojnim, tako duboko pomirenim sa sobom da odlu i ne otvoriti knjigu dok ne popuši cigaru. Sjedio je tako skoro dvadeset minuta kad za u korake po sagu suhog liš a u šumi. Ustane sa stolice, okrene se u smjeru zvuka i ugleda Murksa kako se, u plavoj jakni i opasan pištoljem, pomalja iz gustiša i hoda prema njemu. Nashe se ve bio dovoljno navikao na oružje da ga nije ni primijetio, iznenadilo ga je, me utim, što vidi Murksa, pa se, budu i da toga dana nikakav rad nije bio predvi en, pitao što može zna iti ovaj neo ekivani posjet. Prvih su nekoliko minuta razgovarali nevezano, što o proslavi, što o toplom vremenu. Murks mu re e da je šofer odvezao djevojku u pola šest, a budu i da je klinac unutra još u dubokom snu, prokomentira, to mora da je bila burna no . Da, veli Nashe, mali nije bio razo aran, sve je ispalo kako treba. Nakon toga uslijedi duga pauza; sljede ih petnaestak, dvadeset sekundi Murks je gledao u

zemlju, razgr i sitno busenje vrškom cipele. “Bojim se da imam loše vijesti za vas”, procijedi napokon, ne usu uju i se pogledati Nashea u o i. “Znam”, re e Nashe. “Ina e danas ne bi dolazio ovamo." “Strašno mi je žao", nastavi Murks, vade i iz džepa zape enu omotnicu koju zatim pruži Nasheu. “I mene je nekako zbunilo kad su mi rekli, ali šta ja znam, valjda je to u okviru njihovih prava. Ovisi s koje strane gledaš.” Ugledavši omotnicu, Nasheu padne na pamet da bi moglo biti pismo od Donne. Tko bi se drugi sjetio da mi piše, pomisli, i u tom ga trenutku naglo preplavi osje aj mu nine i srama. Zaboravio je Juliettin ro endan. Dvanaesti je došao i prošao prije pet dana a da on to uop e nije primijetio. Pogleda zatim omotnicu bolje i vidje da na njoj ne piše ništa. Pismo od Donne nije moglo sti i bez marke, kaže samom sebi, a kad napokon otvori omotnicu, unutra na e jedan list papira s dva stupca uredno otkucanih rije i i brojki iznad kojih se ko io naslov: Pozzi i Nashe — troškovi. “Šta je sad pak ovo?" “Ra un koji su napravili gazde”, odgovori Murks. “Plus i minus, obra un onoga što ste zaradili i što ste potrošili.” Prou ivši pažljivije papir, Nashe vidje da je upravo to posrijedi — obra un troškova — pedantan knjigovodstveni uradak koji je, ako ništa drugo, dokazivao da Flower nije zaboravio svoju staru profesiju otkad su se prije sedam godina obogatili. Zarada je bila navedena u lijevom stupcu, a ra un se bez ikakvih za koljica i razlika to no poklapao s Nasheovim i Pozzijevim: 1.000 sati rada po 10 dolara sat = 10.000 dolara. Me utim, na desnoj je strani stajao i stupac s troškovima — popis raznih iznosa koji je predstavljao pravi inventorni list svega što im se dogodilo u proteklih pedeset dana: Hrana $1.628,41 Pivo, alkohol 217,36 Knjige, novine, asopisi 72,15 Duhan 87,48 Radio 59,86 Razbijeni prozor 66,50 Razonoda (16. 10.) 900,00 Hostesa $400 Vozilo $500 Razno 41,14 Ukupno $3.072,90 “Je li ovo neka šala?” upita Nashe. “Bojim se da nije", odgovori Murks. “Ali ovoje sve trebalo biti uklju eno!” “I ja sam mislio da jest. Ali, eto, izgleda da smo se prevarili.” “Kako to misliš — prevarili? Sklopili smo ugovor, rukovali se... To ti je poznato koliko i meni.” “Možda i jest tako, ali ako pogledaš ugovor, vidjet eš da se u njemu ne spominje hrana. Stan, da. Radna odje a, tako er. Ali nigdje ne stoji hrana.” “Ovo je prljavo i odvratno, Calvine. Nadam se da ti je to jasno.”

“Mene se tu ništa ne pita. Gazde su prema meni uvijek bili pošteni, nikada se nisam imao zašto tužiti. Oni valjda na to gledaju kao na posao, što zna i da radite da biste zaradili, a kako ete potrošiti novce, to je vaša stvar. Tako je i sa mnom. Daju mi pla u i stan, ali hranu kupujem

sam. Meni to odgovara. Od deset ljudi koji rade, sigurno ih devet nije takve sre e. Moraju sve sami platiti. Ne samo hranu, nego i stanovanje. Tako je u cijelom svijetu.” “Ali ovo su posebne okolnosti.” “Pa možda i nisu tako posebne. Ako malo bolje razmisliš, možeš biti sretan što vam nisu naplatili stan i režije.” Nashe opazi da mu se cigara ugasila. Gledao je u nju neko vrijeme ne vide i je, a zatim je baci na zemlju i zgazi. “Mislim da je vrijeme da odem do ku e i porazgovaram s tvojim šefovima." “Sad više ne možeš", kaza Murks. “Otišli su.” “Otišli? O emu ti pri aš?" “Tako je, otišli su. Otputovali za Pariz, to jest za Francusku, prije otprilike tri sata, vra aju se tek poslije Boži a.” “Ne mogu vjerovati da su se tek tako pokupili, ni ne pogledavši što je sa zidom. Ne razumijem.” “Ne brini, vidjeli su oni zid. Doveo sam ih ovdje rano jutros dok ste vi još spavali. U inilo im se da dobro napreduje. Rekli su — odli an posao, samo tako nastavite. Bili su presretni.” “Jebem im... i njih i njihov prokleti zid”, pukne Nashe. “Nema se smisla ljutiti, prijatelju. To ti je još samo dva-tri tjedna. Ako prištedite na zabavama i sli nim stvarima, dok trepnete bit ete vani.” “Tri tjedna od danas bit e ve jedanaesti mjesec.” “Tako je. Ajde, Nashe, tvrd si ti orah, izdržat eš.” “Ho u, izdržat u. Ali šta u s Jackom? Kad on vidi ovaj papir, slomit e ga.” Deset minuta nakon što se Nashe vratio u kamp-ku icu, probudi se Pozzi. Nashe mu onako raš upanom i nate enih o iju nije imao srca odmah priop iti vijesti, pa je sljede ih pola sata u razgovoru sudjelovao nesuvislim i besmislenim primjedbama, slušaju i Pozzijeve detaljne opise svega onoga što su on i djevojka jedan drugome radili kad je Nashe otišao spavati. Izgledalo mu je da bi bio grijeh pokvariti malome zadovoljstvo pri anja pri e, no kad je prošla pristojna koli ina vremena, Nashe najzad promijeni temu i izvu e omotnicu koju mu je dao Murks. “Jack, ovako stoje stvari”, otpo ne, ne davši malome dovoljno vremena ni da pogleda papir do kraja. “Izigrali su nas i sad smo u govnima. Mislili smo da smo kvit, ali ovako kako su oni to zamislili, ispada da im još uvijek dugujemo tri tisu e. Hrana, asopisi, ak i jebeni prozor koji smo im razbili — sve su nam naplatili. Da ne govorim o uspaljenoj gospo ici i šoferu, što se vjerojatno moglo pretpostaviti. Jednostavno smo uzeli zdravo za gotovo da je sve to predvi eno ugovorom, u kojem, me utim, o tome nema spomena. Dobro. Pogriješili smo. Pitanje je što emo sad. Što se mene ti e, ti komotno možeš van. Svoje si odradio i od sada je ovo moj problem. A ja u ti pomo i da se izvu eš odavde. Iskopat emo rupu ispod ograde i kad se smra i, ti eš ispuzati

kroz rupu i put pod noge.” “A što e biti s tobom?” upita Pozzi. “Ja u ostati i dovršiti posao.” “Nema govora. Ispuzat eš zajedno sa mnom.” “Ne ovaj put, Jack. Ne mogu.” “Ma kako ne možeš? Bojiš se rupa, je 1' to? U rupi živiš ve dva mjeseca — ili možda nisi primijetio?”

“Obe ao sam sebi da u izdržati do kraja. Ne tražim da me razumiješ, ali jednostavno nemam namjeru bježati. Previše sam se u životu nabježao i ne želim više tako živjeti. Ako se išuljam odavde prije no što dug bude otpla en, ne u sebi mo i pogledati u o i." “Posljednje Custerovo iskušenje.” “Tako je. Po onoj staroj, 'šuti i plivaj dalje'.” “Pogrešna je to bitka, Jime. Samo eš protra iti vrijeme, ispizdit eš se ni za šta. Ako su ti te tri tisu e toliko bitne, zašto im ne pošalješ ek? Njima je svejedno kako e dobiti novac, a dobit e ga puno prije ako ve eras odeš sa mnom. Ako ho eš, podijelit u s tobom tu lovu, jebi ga. U Philadelphiji znam tipa koji nas sutra nave er može ubaciti u igru. Samo trebamo nekoga ustopirati i imat emo lovu u džepu za manje od etrdeset osam sati. Stvar je jednostavna. Novac im pošaljemo preporu eno i pri a je gotova.” “Flower i Stone nisu ovdje. Jutros su otputovali za Pariz.” “Isuse, pa kako možeš biti tako tvrdoglav?! Koga boli kurac gdje su oni!” “Žao mi je, de ko. Nema više kockanja. Možeš me nagovarati dok ti ne ponestane daha, ali ja ne idem.” “Samom e ti trebati duplo više vremena, budalo. Je li ti to uop e palo na pamet? Zara ivat eš deset dolara na sat, ne dvadeset. Teglit eš kamenje do Boži a.” "Znam. Ne zaboravi mi poslati estitku, Jack, to je sve što tražim. Obi no me u to doba godine uhvati sentimentalno raspoloženje.” Prepucavali su se tako još tri etvrt sata, iznose i svaki svoje argumente, sve dok Pozzi kona no nije lupio šakom o stol i izašao iz kuhinje. Bio je toliko bijesan na Nashea da sljede a tri sata nije htio s njim razgovarati. Zatvorio se u svoju sobu, odbijaju i iza i van. U etiri sata Nashe pri e vratima sobe i obavijesti ga da ide kopati rupu. Pozzi ne odgovori, no kratko nakon što je obukao jaknu i izašao iz kamp-ku ice, Nashe opet za uje lupu vrata, a trenutak kasnije mali je ve tr karao ledinom ne bi li ga sustigao. Nashe ga pri eka, pa zajedno šutke odoše do šupe s alatom, ne usu uju i se ni jedan ni drugi ponovo otvarati raspravu. “Nešto sam mislio...” re e Pozzi, dok su stajali pred zakra unatim vratima šupe. “ emu ovaj cirkus s bježanjem? Zar ne bi bilo jednostavnije da naprosto odemo do Calvina i da mu kažemo da ja idem? Sve dok si ti tu da ispoštuješ dogovor, ne vidim u emu je razlika.” “Ja u ti re i u emu”, odgovori Nashe, dignuvši sa zemlje kamen, kojim zatim stade tu i po vratima da razbije lokot. “Ne vjerujem mu. Calvin nije tako glup kao što izgleda i on zna da tvoje ime stoji u ugovoru. Budu i da Flowera i Stonea nema, re i e da on nije ovlašten da unosi bilo kakve izmjene i da se ništa ne može u initi prije no što se oni vrate. To je njegov dežurni odgovor, je li tako? De ki, ja sam ovdje samo zaposlen i radim ono što mi gazde kažu. Ali on dobro zna što se ovdje zbiva, on je u igri od samog po etka. Ina e Flower i Stone ne bi tek tako digli sidro i ostavili njega da sam dežura. On se pravi da je na našoj strani, a zapravo pripada njima i boli ga kurac za nas. im mu kažemo dati želiš oti i, skužit e da se spremaš pobje i. To je sljede i korak, je li tako? A ja ga ne bi ni na koji na in unaprijed upozoravao. Tko zna što nam je nakon toga u stanju smjestiti!” I tako provale u šupu, uzmu dvije lopate i upute se iskr enom stazom kroz šumu. Put do ograde bio je duži no što im se od zadnjeg puta inilo i kad su po eli kopati, ve je padao mrak. Zemlja je bila tvrda, a temelji ograde položeni dosta duboko, tako da bi obojica zastenjala svaki put kad bi im lopata udarila o tlo. Pravo ispred sebe mogli su vidjeti cestu, kojom je u pola sata koliko su ondje proveli, prošlo samo jedno vozilo, neki stari karavan u kojemu su bili muškarac, žena i dje ak. Dje ak im mahnu i za eno ih isprati pogledom iz jure eg automobila, ali mu ni Nashe ni Pozzi ne odmahnu. Nastaviše kopati u tišini, a kad su kona no iskopali rupu koja je bilo dovoljno velika da se Pozzi kroz nju provu e, ruke su ih boljele od iscrpljenosti. Zatim se,

odbacivši lopate zapute natrag u kamp-ku icu. U trenutku kad su prelazili ledinu, zarumenjeno nebo još je tinjalo na tankom jesenskom sumraku. Posljednju zajedni ku ve eru pojeli su kao stranci. Nisu više znali što re i jedan drugome, svi pokušaji da se zapo ne kakav razgovor bili su nespretni, povremeno ak zbunjuju i. Premda se Pozzijev odlazak toliko približio da ni o emu drugome nisu mogli misliti, ni jedan ni drugi o tome nisu željeli razgovarati, pa su zaklju ani svaki u svoju šutnju razmišljali kako e se stvari dalje odvijati bez prisutnosti onog drugog. Nije imalo nikakva smisla prepuštati se uspomenama, prisje ati se dobrih starih vremena provedenih zajedno, jer dobrih starih vremena jednostavno nije bilo, a budu nost je bila tako neizvjesna da je izgledala poput bezobli no prisutne sjenke koju ni jedan nije imao želje izbliza promotriti. Tek nakon što su ustali od stola i po eli pospremati posu e, napetost se ponovo preto ila u rije i. Pala je no i odjednom je došlo vrijeme za zadnje pripreme i opraštanje. Razmijenili su adrese i telefonske brojeve, obe ali da e ostati u kontaktu, ali Nashe je znao da tako ne e biti i da je ovo posljednji put da vidi Pozzija. Napravili su i paketi s potrepštinama — hranom, cigaretama i auto-kartama Pennsylvanije i New Jerseya — a zatim Nashe preda Pozziju nov anicu od dvadeset dolara koju je tog popodneva pronašao na dnu putne torbe. “Nije puno”, re e, “ali je još uvijek bolje nego ništa.” Zrak je te no i bio hladan, pa su se prije izlaska iz kamp-ku ice dobro zamotali u džempere i jakne. Ledinu su prešli s baterijama u ruci, hodaju i uz nedovršeni zid kako se ne bi izgubili u tami. Kad su došli do kraja, ugledali su nepreglednu gomilu kamenih blokova poredanih na rubu šume, pa su je u prolazu prošarali snopovima svjetlosti baterija. Na kamenju zasjaše jezoviti oblici i razbježaše se sjene, a Nashe se nije mogao oteti dojmu da je kamenje živo, da ga je no pretvorila u koloniju pozaspalih životinja. Htjede se s tim u vezi našaliti, ali ne uspije ništa smisliti na brzinu i trenutak poslije ve su hodali šumskom stazom. Stigavši do ograde, ugledaše lopate koje su ostavili ležati na zemlji i shvate kako ne bi bilo dobro da Murks na e obje. Jedna lopata e zna iti da je Pozzi sam planirao bjekstvo, a dvije bi prokazale i Nashea kao suu esnika. im Pozzi ode, morat e je pokupiti i odnijeti natrag u šupu. Pozzi kresne šibicu. Dok je dizao plamen prema cigareti, Nashe primijeti da mu drhti ruka. “E pa, gospon vatrogasac, izgleda da nam se ovdje putevi razilaze.” “Sve e biti dobro, Jack”, re e mu Nashe. “Ne zaboravi prati zube poslije jela i ništa ti se loše ne e dogoditi.” Uhvatiše jedan drugog za podlaktice, stegnuvši ih jako na nekoliko sekundi, a zatim Pozzi zamoli Nashea da mu pridrži cigaretu dok se on ne izvu e kroz rupu. Trenutak kasnije stajao je s druge strane ograde i Nashe mu pruži cigaretu. “Po i sa mnom”, Pozzi nije odustajao. “Ne budi pizda, Jim, po i sada sa mnom.” Rekao je to s takvom ozbiljnoš u da se Nashe skoro pokolebao. Me utim, pustio je da pro e previše vremena prije no što je odgovorio i u tom ga je intervalu napustilo iskušenje. “Sti i u te ja za koji mjesec", odgovori. “A sad bolje gibaj što prije.”

Pozzi se odmakne od ograde, povu e još jedan dim i frkne cigaretu daleko na cestu koju na sekundu obasja kišica iskri. “Sutra u ti nazvati sestru da joj kažem da si dobro”, doda. “Samo ti briši”, kaza Nashe i zatrese ogradu kratkim, nestrpljivim pokretom. “Idi što brže možeš.” “Ve me nema”, re e Pozzi. “Dok izbrojiš do sto, zaboravit eš tko sam.” Zatim se bez pozdrava okrene na petama i po ne tr ati niz cestu. Leže i u krevetu te no i, Nashe je uvježbavao pri u koju je planirao idu eg jutra ispri ati Murksu. Ponavljao ju je nekoliko puta dok nije po ela zvu ati istinito: on i Pozzi otišli su na

spavanje negdje oko deset, on sljede ih osam sati nije uo nikakav zvuk (“uvijek spavam kao klada”), a kad je ujutro u šest izašao iz sobe da napravi doru ak, pokucao je klincu na vrata da ga probudi i otkrio da ga nema. Ne, Jack nije spominjao bijeg, niti je ostavio ikakvu poruku ili trag koji bi ukazivao na to gdje bi se sada mogao nalaziti. Tko zna što mu se dogodilo? Možda je jednostavno ustao nešto ranije i odlu io prošetati. Ma naravno, pomo i u ti da ga prona emo. Vjerojatno luta negdje po šumi, ne bi li ugledao seobu divljih guski. No, Nashe nikada nije imao priliku ispri ati ni jednu od tih laži. Kada mu je u šest sati idu eg jutra zazvonila budilica, uputio se u kuhinju pristaviti vodu za kavu i, žele i znati kolika je vani temperatura, otvorio je vrata kamp-ku ice i provirio glavu da omiriše zrak. I tada je ugledao Pozzija — premda mu je trebalo nekoliko sekundi da shvati da je to on. Prvo je spazio samo nedefiniranu hrpu ne ega, zamotuljak okrvavljene odje e ba en na zemlju, a ak i kad je vidio da je u odje i ovjek, nije vidio Pozzija ve neko nejasno privi enje, nešto što nikako nije moglo biti ondje. Primijeti zatim da je odje a neobi no sli na onoj koju je Pozzi prethodne no i imao na sebi, da je ovjek na zemlji odjeven u istu vjetrovku i džemper s kapulja om, iste traperice i izme boje senfa, no još uvijek nije bio u stanju izvu i zaklju ak iz tih injenica i re i: “Ovo

preda mnom je Pozzi.” Naime, udovi ovjeka na zemlji bili su udno isprepleteni i mlitavi, a zbog na ina na koji mu je glava bila okrenuta ustranu (izvijena pod gotovo nemogu im kutem, kao da e se svaki as odvojiti od tijela), Nashe je bio siguran da je ovjek mrtav. Krene zatim niz stepenice i u tom trenutku napokon shvati što mu je pred o ima. Dok je grabio ledinom prema klin evom tijelu, Nashe osjeti kako mu iz grla izlaze sitni zvuci gušenja. Baci se na koljena, uzme Pozzijevo isprebijano lice u ruke i primijeti da mu puls još uvijek jedva ujno otkucava u vratnim žilama. “O Bože”, zavapi, jedva svjestan da govori naglas. “Što su ti to

uradili, Jack?” Oba Pozzijeva oka bila su zatvorena od oteklina, na elu, sljepoo nicama i ustima razjapile se gadne posjekotine, nekoliko zuba izbijeno — bilo je to skašeno lice, pretu eno do neprepoznatljivosti. Nashe ponovo osjeti kako ga guši u grlu, a zatim, gotovo cvile i, pokupi Pozzija u naru je i odnese ga u kamp-ku icu. Bilo je nemogu e znati koliko je teško povrije en. Mali je bio u nesvjesnom, možda ak i komatoznom stanju, što ga je ležanje na studenom jesenskom zraku, tko zna koliko sati, samo još pogoršalo. To mu je na kraju naškodilo vjerojatno koliko i samo premla ivanje. Ispruživši klinca na sofu, Nashe pohita u spava e sobe i strgne sve pokriva e s kreveta. Vidio je nekolicinu ljudi kako umiru od šoka nakon što su spašeni iz požara, a Pozzi je pokazivao sve simptome ozbiljnog slu aja: mrtva ko bljedilo, plave usnice, ruke ledene i uko ene kao kod leša. Nashe u ini sve što je mogao kako bi ga utoplio: protrlja mu tijelo pod pokriva em, savije noge ne bi li mu krv ponovo prokolala, no ak i nakon što mu je temperatura malo porasla, Pozzi nije davao nikakve znake bu enja. Stvari su se poslije toga odvijale brzo. U sedam se za uo teški bat Murksovih izama po stepenicama kamp-ku ice, zatim uobi ajeno kucanje na vratima, a kad ga je Nashe pozvao unutra, Murksova prva reakcija kad je ugledao Pozzija bila je smijeh. “A staje njemu?" upita, pokazuju i palcem na sofu. “Da se nije i sino napio?” Ali kad se zakora ivši u sobu dovoljno približio da vidi Pozzijevo lice, Murksovo dobro raspoloženje smjesta prede u zaprepaštenost. “Isuse Bože”, uzdahne. “De ko je u nevolji.” "U nevolji?” odvrati Nashe. “Ako za sat vremena ne dospije u bolnicu, ne e se izvu i.” Murks se trkom uputi prema ku i po džip, a Nashe u me uvremenu izvu e madrac iz Pozzijevog kreveta i nasloni ga na zid kamp-ku ice kako bi u improviziranim kolima hitne pomo i imali i nosila. Vožnja e ionako biti naporna, no madrac e možda donekle sprije iti da se Pozzijevo tijelo previše protresa. Kad se Murks najzad vratio, u džipu je na sjedalu do

njegovog sjedio još jedan ovjek. "Ovo je Floyd”, objasni. “On e nam pomo i da prenesemo maloga.” Floyd je bio Murksov zet, a moglo mu je biti negdje izme u dvadeset pet i trideset godina. Bio je krupan, jake gra e, visok najmanje metar i devedeset-devedeset pet, lice mu je bilo glatko i zarumenjeno, a na glavi vunena lova ka kapa. Nije izgledao osobito inteligentno, a kad ga je Murks predstavio Nasheu, ispružio mu je ruku uz nespretan ali veseo izraz lica, posve neumjestan s obzirom na situaciju. Nashe se toliko zgnuša da mu sam ne pruži ruku, ve ostade buljiti u grdosiju dok ovaj napokon ne spusti ruku. Nashe ugura madrac u stražnji dio džipa, a potom sva trojica odoše u kamp-ku icu i podigoše Pozzija, iznose i ga van sa svim pokriva ima što su mu omotavali tijelo. Nashe ga dobro pokrije, trude i se da mu bude što je mogu e udobnije, ali svaki put kad bi pogledao u lice maloga, vidio je da nema nade. Pozzi više nije imao šanse. Umrijet e im na putu do bolnice. No, ono najgore tek je slijedilo. Murks potapša Nashea po le ima i kaže: “Vratit emo se što prije možemo.” Kad mu je kona no sinulo da ga ne planiraju povesti sa sobom, nešto se u Nasheu prelomi i on se u napadu gnjeva naglo okrenu prema Murksu. “Žao mi je”, kaza Murks. “Ne mogu te pustiti da ideš s nama. Ovdje je bilo više nego dovoljno gužve za jedan dan i ne želim da stvari izmaknu kontroli. Nemaš se što brinuti, Nashe. Floyd i ja emo se sami sna i.” Ali Nashe je bio izvan sebe i umjesto da se povu e, zaleti se u Murksa i š epa ga za jaknu, vi i mu da je lažov i podli ku kin sin. Me utim, prije no što mu je šaka uspjela dohvatiti Calvinovo lice, Floyd je ve bio na njemu i, obujmivši ga s le a rukama, odigne ga trzajem sa zemlje. Murks se odmakne dva-tri koraka unazad, izvu e pištolj iz korica i uperi ga u Nashea. No ni to nije bilo dovoljno da zaustavi Nashea koji je i dalje urlao i ritao se u Floydovom klin u. “Pucaj, pizdo!” vikao je Murksu. “Ajde, pucaj, ubij me!” “Više ne zna šta govori”, pribrano e Murks, pogledavši zeta na trenutak. “Izgubio se jadnik.” Bez ikakva upozorenja, Floyd tresne Nashea na zemlju, a onda mu, prije no što je ovaj uspio ustati da nastavi napad, snažno zarije nogu u želudac. Udarac izbije Nasheu sav zrak iz plu a i on ostade ležati pokušavaju i povratiti dah. Za to vrijeme ona dvojica potr e prema džipu i popnu se unutra. Nashe za uje paljenje motora, a dok je prikupio snage da se ponovo osovi na noge, Murks i Floyd su ve krenuli i polako se gubili iz vida, nestaju i s Pozzijem u šumi. Nakon toga više nije oklijevao. Vratio se unutra, obukao jaknu, natrpao džepove hranom koliko god je moglo stati i smjesta izašao iz kamp-ku ice. Jedina mu je misao bila oti i odande. Bolju priliku za bijeg nikada ne e dobiti i nije je imao namjeru propustiti. Provu i e se kroz istu rupu koju je s Pozzijem iskopao ve er prije, i sve e biti gotovo. Hodao je livadom brzim koracima, ne gledaju i zid, a došavši do šume na drugoj strani, odjednom po ne tr ati, mlate i nogama stazu kao da mu život ovisi o njoj. Za tri minute stigne do ograde i tu se usop en od napora, hvataju i rukama stup, zabulji u cestu koja se pružala pred njim. U prvi mah i ne primijeti da je rupa iš ezla. Ali kad je došao do daha, spusti pogled pred noge i vidje da je tlo na kojem je stajao potpuno ravno. Rupa bijaše zatrpana, lopati ni traga, a zbog liš a i gran ica koji su ležali razbacani uokolo nije se moglo znati da je rupe ondje ikada bilo. Nashe š epa ogradu sa svih deset prstiju i stisne je što je mogao ja e. Ostade je tako držati skoro itavu minutu, a zatim, otvorivši ponovo šake, prinese ih licu i zajeca.

8 Nakon toga, nekoliko no i zaredom vra ao mu se isti san. Sanjao bi da se budi u mraku sobe i kad bi shvatio da više ne spava, obukao bi se, izašao iz kamp-ku ice i zaputio preko ledine. Kad bi došao do šupe za alat na drugoj strani livade, nogom bi izbio vrata, dohvatio lopatu i nastavio put dalje kroz šumu, tr i po stazi koja je vodila do ograde. San je uvijek bio stvaran i to an, bliži iskrivljenoj slici zbilje nego prividu, a iluzija koju je stvarao toliko je obilovala detaljima s jave da Nashe nikada ne bi posumnjao da sanja. uo bi tiho pucketanje zemlje pod nogama, utio no ni mraz na koži, a nosnice bi mu ispunjao reski miris jesenje truleži što je strujao šumom. Me utim, svaki put kad bi došao do ograde s lopatom u ruci, san se naglo prekidao, a on bi se probudio i vidio da još uvijek leži u krevetu. Pitanje je zašto u tom trenutku nije ustao i u inio ono što je malo as sanjao? Ništa ga nije sprje avalo da pokuša pobje i, a ipak je i dalje prezao pred tom mogu noš u, izbjegavaju i i samu pomisao na nju. U po etku je svoje opiranje pripisivao strahu. Bio je uvjeren da je Murks odgovoran za ono što se dogodilo Pozziju (Floyd mu je, naravno, pripomogao) i sve je ukazivalo na to da bi i njega do ekala ista sudbina ako bi pokušao iznevjeriti ugovor. Murks je, doduše, izgledao uznemiren kad je onog jutra u kamp-ku ici ugledao Pozzija, ali tko kaže da se nije pravio lud? Nashe je doista vidio Pozzija kako tr i niz cestu, pa kako se onda mogao ponovo na i na livadi ako ga Murks nije ondje donio? Da je maloga pretukao netko drugi, napada bi ga ostavio na cesti i pobjegao. ak i da je Pozzi ostao pri svijesti, ne bi imao snage provu i se natrag kroz rupu, a kamoli sam pre i cijelu ledinu. Ne, Murks ga je ostavio ondje u znak upozorenja, da pokaže Nasheu kako završavaju oni koji pokušaju pobje i. Prema njegovoj pri i, on je odvezao Pozzija u Bolnicu Sestara Milosrdnica u Doylestownu, no zašto i to ne bi slagao? Maloga su isto tako mogli baciti negdje u šumi i zakopati. Kakve bi uop e bilo razlike da je i ostao živ? Pokriješ li ovjeku lice zemljom, ugušit e se prije no što izbrojiš do sto. Murks je uostalom bio majstor za zatrpavanje rupa. Kad je taj jednom prekrije, više se ne može vidjeti da je uop e i postojala. No, malo pomalo, Nashe uvidje da strah s time nema nikakve veze. Iako bi mu se svaki put kad je zamišljao da bježi preko ledine, ukazao Murks kako stoji s pištoljem uperenim u njegova le a i polako povla i obara , pomisao na metak koji mu razdire meso i dolazi do srca više ga je razlju ivala nego plašila. Smrt bi ga možda snašla posve zasluženo, no nije htio Murksu pružiti zadovoljstvo da ga ubije. Bio bi to odve jednostavan, predvidiv kraj pri e. Ve je prouzro io Pozzijev kraj time što ga je nagovorio na bijeg, pa ak i kada bi sad sam dobrovoljno otišao u smrt (a bilo je trenutaka kada mu se ta pomisao inila neodoljivom), ona ne bi ispravila zlo koje je u me uvremenu naneseno. Zato je nastavio raditi na zidu — ne zato što se bojao, ne zato što se osje ao obaveznim da i dalje otpla uje dug, nego zato što je htio osvetu. Ostat e do kraja ugovora, a kad se jednom ponovo na e na slobodi, pozvat e policiju da privedu Murksa. To mu se inilo najmanje što je za klinca nakon svega mogao u initi. Mora ostati na životu dovoljno dugo da se pobrine da onaj ku kin sin dobije što je zaslužio. Donni je napisao pismo u kojem joj je objasnio da e posao na gra evini potrajati dulje no što je o ekivao. Mislio je kako e do sad ve biti gotovi, no kako stvari stoje, morat e raditi još šest do osam tjedana. Bio je siguran da e Murks otvoriti pismo i pro itati ga prije no što ga pošalje, pa se potrudio da ni na koji na in ne spomene što se dogodilo s Pozzijem. Nastojao je pisati laganim i vedrim tonom, a na posebnom je listu za Juliette nacrtao dvorac i poslao joj nekoliko pitalica za koje je mislio da bi joj se mogle svidjeti, pa kad je tjedan dana poslije stigao Donnin odgovor, u njemu je pro itao kako joj je bilo drago što je zvu ao tako raspoloženo. Nije

važno kakav je posao koji radi, dodala je. Dokle god u njemu uživa, to je samo po sebi nagrada. Ipak, nada se da e kad se posao završi razmišljati o tome da se negdje skrasi. Svima užasno nedostaje, a Juliette jedva eka da ga ponovo vidi. Pro itavši pismo, Nashe osjeti bol koja e ga još danima nakon toga presijecati kad god bude pomislio na sestru i koliko ju je iznevjerio. Bio je odsje en od svijeta kao nikad do sad. Povremeno je znao osjetiti kako se u njemu nešto urušava, kao da je tlo na kojem je stajao polako popuštalo, mrvilo se pod teretom njegove samo e. Posao se nastavljao, ali i on je bio samotnja ke prirode. Murksa je izbjegavao koliko je mogao, obra aju i mu se samo kad je to bilo apsolutno nužno. Murksovo držanje ponovo je poprimilo prijašnju mirno u, što Nashea nije uspijevalo pripitomiti, pa je na njegovu prividnu naklonjenost reagirao s jedva skrivenim prezirom. Barem jednom dnevno prolazio bi kadar po kadar scenu u kojoj je zamišljao sebe kako u naglom izljevu srdžbe nasr e na Murksa, ska e mu za vrat, obara ga na zemlju, zatim mu iz korica izvla i pištolj i uperuje ga to no izme u njegovih o iju. Jedini spas iz ovog košmara bio je u radu, u mehani koj raboti dizanja i premetanja kamenja, na koju se bacio s neumoljivom i tupom žestinom, premašuju i svaki dan u inak koji su on i Pozzi imali zajedno. Drugi je red završio za manje od tjedan dana, krcaju i kolica s tri ili etiri bloka odjednom, a svaki put kad bi prelazio preko istine uhvatio bi se kako misli na Stoneovu maketu svijeta u malom, kao da je in dodirivanja zbiljskog kamenja u sje anje dozivao ovjeka s tim imenom. Prije ili kasnije, mislio je Nashe, maketi e dodati novi dio koji e predstavljati ovo gdje se on sada nalazi — zid, livadu i kamp-ku icu — a kada cijeli krajolik bude dovršen, na kraju e dodati dvije minijaturne figurice i postaviti ih nasred polja: jedna e predstavljati Pozzija, a druga njega. Nashe osjeti gotovo nepodnošljivu fasciniranost tako krajnjom si ušnoš u. Ponekad je, nemo an da se zaustavi, išao tako daleko da je zamišljao kako je ve sve maketa i kako on u njoj živi. Flower i Stone bi ga u tim trenucima promatrali i on bi odjedanput kroz njihove o i vidio sebe, ne ve eg od palca, nalik malom sivom mišu što se koprca u kavezu. Najgore je ipak bilo predve er kada bi se po završetku posla vra ao sam u kamp-ku icu. Pozzi mu je tada najviše nedostajao; bilo je dana, u po etku, kad su tuga i nostalgija što su ga razdirale bile tako oštre da bi jedva smogao snage da sebi nešto skuha za jelo. Jednom ili dvaput nije uop e jeo, ve je ostao sjediti u dnevnom boravku s bocom burbona kraj sebe i vrijeme prije spavanja proveo je slušaju i Mozartov i Verdijev “Requiem” najglasnije što je mogao, doslovce ridaju i dok je oko njega grmila glazba, a on se sje ao klinca kroz nalete ljudskih glasova, kao da je samo komadi zemlje što se raspršava u prah iz kojeg je i nastao. Nalazio je odre enu utjehu u prepuštanju ovom teatru ožaloš enosti, u utapanju u sablasnom i beskrajnom moru tuge, no ak i kada se napokon pribrao i po eo prilago avati svojoj samo i, nikada se u potpunosti nije oporavio od Pozzijevog izbivanja i klinca je nastavio oplakivati kao da je zauvijek izgubljen dio njega samoga. Njegova ku na kolote ina postala je suhoparna i bezna ajna, svedena na svakodnevna okapanja s pripremom i uzimanjem hrane, prljanjem pa zatim iš enjem stvari — puki životinjski mehanizam vršenja funkcija. Prazninu je pokušavao popuniti itanjem knjiga, sjetivši se zadovoljstva koje su mu pri injale u danima koje je proveo na cesti, no sada mu se odjednom bilo teško koncentrirati. Netom što bi po eo itati rije i ispisane na stranici, u glavi bi mu se stale rojiti slike iz prošlosti: poslijepodne provedeno prije pet mjeseci u Minnesoti, on i Juliette dok u dvorištu pušu balone od sapunice, zatim njegov prijatelj Bobby Turnbull kojega gleda kako propada kroz pod zahva en plamenom u jednoj zgradi u Bostonu, pa to no one rije i koje je izgovorio kada je zaprosio Therese, lice majke kad je prvi put ušao u njenu bolni ku sobu na Floridi nakon što je pretrpjela moždani udar, Donna kako ska e kao cheerleader u srednjoj školi... Nije se želio predavati svim tim sje anjima, no pri e iz knjiga koje je itao nisu ga uspijevale otrgnuti od samoga sebe i ona

su neprestance navirala, htio on to ili ne htio. Izdržao je tako skoro tjedan dana, a onda, ne znaju i više što da radi, jednoga jutra pukne i upita Murksa bi li mu mogao nabaviti klavir. Ne, ne mora biti pravi klavir, pojasni, treba mu samo nešto što bi ga zabavilo, neka razonoda da smiri živce. "To mi je jasno”, odgovori Murks, pokušavaju i pokazati suosje anje. "Mora da se osje aš usamljenim tamo gore. Mali je, doduše, bio malo udan, ali je bio kakvo-takvo društvo. A klavir e te koštati, to sad ve i sam znaš.” “Nema veze”, kaza Nashe. “Ne tražim pravi klavir. To ne mora puno stajati.” “Prvi put ujem da postoji klavir koji nije pravi. O kakvom ti to instrumentu pri aš?” “O elektri noj klavijaturi. Znaš ono što se može prenositi i što se ukop a u obi nu uti nicu na zidu. Ima zvu nike i male smiješne plasti ne tipke. Vjerojatno si vidio po du anima kako to izgleda.” “Nisam siguran. Ali to ništa ne zna i. Ti samo reci šta ti treba, Nashe, i ja u se pobrinuti da to i dobiješ." Sre om, kako je još uvijek imao sa sobom svoje stare note, materijala za sviranje nije mu nedostajalo. Premda nakon prodaje klavira više nije bilo razloga da ih zadrži, nije ih imao snage baciti, pa su itavu jednu godinu provele putuju i okolo u prtljažniku automobila. Bilo ih je desetak: nešto izbora iz djela raznih kompozitora (Bacha, Couperina, Mozarta, Beethovena, Schuberta, Bartoka, Satieja), nekoliko Czernyjevih etida i jedan debeli svezak popularnih jazz i blues kompozicija transponiranih za klavir. Murks se idu e ve eri pojavi s instrumentom — smiješnim i bizarnim tehnološkim dostignu em, jedva nešto boljim od igra ke — koji je Nashea svejedno neizmjerno razveselio kad ga je izvukao iz kutije i postavio na stol u kuhinji. Sljede ih je nekoliko ve eri sate prije odlaska na spavanje proveo u i se iznova sviranju, nižu i vježbe za prstomet ne bi li razgibao uko ene zglobove, otkrivaju i usput mogu nosti i granice te udnovate sprave: njezin neobi an dodir, poja ani zvuk, injenicu da nije imala perkusivnu snagu. U tom je pogledu klavijatura više nalikovala klavi embalu nego pravom glasoviru, a kada je tre e ve eri kona no po eo svirati prave komade, otkrio je da starija djela — djela napisana prije izuma glasovira — uglavnom zvu e bolje od novijih, pa se orijentirao na radove kompozitora iz razdoblja prije 19. stolje a: “Bilježnicu Anne Magdalene Bach”, “Dobro ugodeni klavir" i "Misteriozne barikade". Ovo potonje mu je bilo nemogu e svirati a da ne misli na zid i ubrzo je ustanovio da mu se vra a eš e nego drugim komadima. Trajalo je svega nešto više od dvije minute, a za to vrijeme, dok se sporim, sve anim tempom probijao kroz njegove pauze, suspenzije i ponavljanja, ni u jednom asu nije trebao pritisnuti više od jedne tipke istovremeno. Glazba bi zapo ela, prekidala se, ponovo krenula, pa opet stala, pri emu djelo ni za trenutak nije posustajalo u svome hodu ka kona nom razrješenju do kojeg nikada ne dolazi. Jesu li to bile te "misteriozne barikade”? Nashe se sje ao da je negdje pro itao kako nitko sa sigurnoš u ne zna što je Couperin htio re i tim naslovom. Neki su ga znanstvenici protuma ili kao duhovitu aluziju na žensko donje rublje — neprobojnost korzeta — dok su drugi tvrdili da je Couperin mislio na nerazriješene harmonije samog komada. Nashe nije imao na ina da sazna o emu je doista rije . Za njega su barikade bile zid koji je on gradio na ledini, no to je bilo daleko od prave spoznaje zna enja. Na vrijeme provedeno poslije posla prestao je gledati kao na niz praznih otupjelih sati. Glazba je donosila zaborav, slatko ga odvla i od svake misli o sebi, pa kad bi za tu ve er završio s vježbanjem, Nashe bi se obi no osje ao tako malaksalim i lišenim svake emocije da bi bez problema utonuo u san. Pa ipak, prezirao je samog sebe što je dozvolio da mu se smekšaju osje aji koje je gajio prema Murksu i što se sa zahvalnoš u znao sjetiti nadzornikove dobrote. Nije se Murks samo potrudio da nabavi klavijaturu, on je upravo zgrabio priliku koja mu se za to

ukazala, ponijevši se kao da mu je jedina želja u životu povratiti Nasheovo dobro mišljenje o sebi. Nashe je pak htio mrziti Murksa bez ostatka i pukom snagom te mržnje pretvoriti ga u nešto neljudsko. Ali kako je to bilo mogu e kad je ovaj uporno odbijao ponašati se kao udovište? Murks je po eo dolaziti u kamp-ku icu s kojekakvim darovima (kola ima koje je ispekla njegova žena, vunenim šalovima, dodatnim pokriva ima), a na poslu je bio više nego uvi avan, neprestance mu govore i da uspori i da ne poteže toliko. Najmu nije je bilo to što je ak izgledao zabrinut za Pozzija; nekoliko puta tjedno Nasheu je podnosio izvještaj o mal evom stanju, kao da je u stalnom kontaktu s bolnicom. Nashe se pitao što da misli o tolikoj brižnosti. Slutio je da bi sve moglo biti samo varka, dimna zavjesa kojoj je svrha sakriti istinsku opasnost koju je Murks po njega predstavljao — a opet, kako je mogao znati? Malo pomalo, osjetio je kako popušta i polako se predaje nadzornikovoj šutljivoj ustrajnosti. Svaki put kad bi prihvatio još jedan dar, zastao da porazgovori o vremenu ili se nasmijao na neku Calvinovu primjedbu, osjetio bi se kao da izdaje samog sebe. Pa ipak je i dalje to inio. Nakon nekog vremena, jedino što ga je još dijelilo od potpune kapitulacije bila je trajna prisutnost pištolja. Oružje je nedvosmisleno govorilo o tome kako stvari me u njima stoje; bilo je dovoljno da baci pogled na Murksov opasa pa da se podsjeti na njihovu temeljnu nejednakost. Jednog se dana iz iste znatiželje okrene prema Murksu i upita ga: “Što e ti taj pištolj, Calvine? Još uvijek ekuješ nevolje?” Murks zbunjeno spusti pogled na korice pištolja za pojasom: “Pa ne znam.

Valjda sam se nekako navikao da ga nosim.” A kada je idu eg jutra došao na ledinu na posao, pištolja više nije bilo. Nashe nije znao što da misli. Je li mu Murks možda na taj na in poru uje da je sada slobodan ili je posrijedi samo još jedan potez u pomno razra enoj strategiji zavaravanja? No, prije no što mu je uspjelo zauzeti bilo kakav stav, u vrtlog Nasheove nesigurnosti bio je uba en novi element. I to u liku jednog malog dje aka. Nashe e se danima nakon njegova pojavljivanja na ledini osje ati kao da stoji na rubu ponora i zuri u utrobu privatnog pakla za koji do tada nije znao da postoji: užareno podzemlje tamnih, nezamislivih poriva i rike divljih zvijeri. Trinaesti listopada, dva dana nakon što je prestao nositi pištolj, Murks se pojavio na ledini vode i za ruku etverogodišnjeg dje a kojeg je predstavio kao svog unuka, Floyda juniora.

“Floyd senior je ljetos izgubio posao u Teksasu”, objasni. “On i moja k er Sally vratili su se ovdje i sada pokušavaju po eti iznova. Oboje traže posao i stan, a kako Addie jutros nešto nije u formi, mislila je kako ne bi bilo loše da povedem Floyda sa sobom. Nadam se da ti ne e smetati. Držat u ga na oku da ti se ne plete oko nogu.” Floyd junior bio je suhonjavo dijete, dugog uskog lica i šmrkavog nosa. Stajao je pored djeda umotan u debelu crvenu jaknicu i piljio u Nashea istovremeno radoznalo i odsutno, kao da se odjednom našao pred nekom udnovatom pticom ili biljkom. Ne, ne e mu smetati, ali i da ho e, pomisli Nashe, kako bi se to usudio re i? Dobar dio jutra dje ak se verao po gomili kamenja u dnu livade, poskakuju i povremeno poput kakvog udnovatog i šutljivog majmuna, no svaki put kad bi se Nashe vratio da ponovo nakrca kolica, ovaj bi se umirio, nuo na svoju pre ku i stao prou avati Nashea onim istim napetim bezizražajnim o ima. Nashe se po ne osje ati nelagodno, a nakon petog ili šestog puta, mali ga je toliko iznervirao da se prisilio dignuti pogled i nasmiješiti mu se, ne bi li razbio aroliju. Dje ak mu, me utim, posve neo ekivano uzvrati osmijeh i mahne, te u tom trenutku, kao da se sjetio ne eg što se dogodilo u nekom drugom stolje u, Nashe prepozna dje aka koji je one no i mahnuo njemu i Pozziju sa stražnjeg sjedala automobila što je prošao cestom. Jesu li tako, dakle, bili otkriveni? Je li dje ak rekao mami i tati da je vidio dva ovjeka kako kopaju rupu ispod žice? Je li otac zatim prenio Murksu ono što mu je mali rekao? Nashe nikada nije do kraja razumio kako se to dogodilo, no onog asa kada mu je ta misao prostrujala glavom, ponovo je pogledao Murksovog unuka i shvatio da ga

mrzi više no što je ikada ikoga u životu mrzio. Toliko ga je mrzio da mu se inilo da ga želi ubiti. I tada je po eo pakao. U Nasheovoj je glavi posijano si ušno sjeme i, prije negoli ga je postao svjestan, ono je ve proklijalo i po elo bujati kao kakav divlji mutant od cvijeta koji svojim pomahnitalim pupanjem prijeti da prekrije itavo polje njegove svijesti. Sve što treba uraditi jest ugrabiti maloga, mislio je, i njegova e se situacija promijeniti: kona no e saznati ono što mora znati. Dje ak u zamjenu za istinu, re i e Murksu, i ovaj e tada morati progovoriti, morat e mu re i što je u inio s Pozzijem. Drugog izbora ne e biti. Ako ne progovori, njegov e unuk biti mrtav. Nashe e se za to pobrinuti. Udavit e maloga pred njegovim o ima. Jednom kad je takvim mislima u svojoj glavi dozvolio pristup, uslijedile su i ostale, sve jedna silovitija i odurnija od druge. Vidio se kako britvom reže dje akovo grlo, kako ga nogama udara na smrt, uzima ga za glavu i smrskava je o kamen, udaraju i njegovom malom lubanjom dok mu se mozak ne pretvori u kašu. Do kraja prijepodneva, Nashe je mahnitao, zahva en delirijem ubila ke strasti. Ma kako o ajni ki nastojao izbrisati te slike, onog trena kada bi nestale, ponovo je žudio za njima. A upravo to je bilo strašno: ne injenica da je sebe mogao zamisliti kako ubija dje aka, nego to da je, ak i nakon što bi to ve jednom predo io, isto htio vidjeti iznova. Najgore je bilo to što je dje ak ponovo došao na livadu, ne samo sutradan, ve i dan nakon toga. Kao da prvih nekoliko sati nije bilo dovoljno mu no, dje ak je lc tome, ini se, odlu io postati opsjednut Nasheom, protuma ivši smješkove koje su razmijenili kao zakletvu o doživotnom prijateljstvu. Ve prvog dana prijepodne, Floyd junior spuzne sa svoje planine kamenih gromada i stade kaskati za svojim novim herojem dok je ovaj vukao kolica gore-dolje preko ledine. Murks na ini pokret kao da e ga zaustaviti, no Nashe, koji je ve maštao o tome kako e ubiti dijete, samo odmahne rukom i kaže mu da nema problema. “Ne smeta mi”, re e. “Ja volim djecu.” Ve je, me utim, vidio da s malim nešto nije u redu. Izgledao je zaostalo, možda zbog odre ene tromosti ili naivnosti s kojom se držao. Govorio je slabo, gotovo ništa, sve što bi rekao tr i za njim kroz travu bilo je Jim! Jim! Jim! izgovaraju i mu ime bez prestanka kao u nekoj bedastoj vradžbini. Osim uzrasta, s Juliette nije imao ništa zajedni ko. Kad je dje akovo otužno bljedilo usporedio s bistrinom i živoš u svoje k eri, svog dragog vraži a s neposlušnim uvojcima, njezinim kristalnim smijehom i debeljuškastim koljenima, prema dje aku je osjetio samo prezir. Kako su prolazili sati, njegov poriv da ga napadne samo je postajao ja i i neobuzdaniji, a kad je napokon došlo šest sati, Nasheu se inilo pravim udom što je dje ak još uvijek na životu. Ostavivši alat u šupi, spremao se zatvoriti vrata, kad mu pri e Murks i potapša ga po ramenu. “Nashe, moram ti odat priznanje”, re e mu. “Imaš dara, nema šta. Ovaj se mali do sad ni za koga nije tako zalijepio k’o danas za tebe. Da nisam vlastitim o ima vidio, ne bi povjerovao.” Idu eg jutra, dje ak se pojavi na ledini odjeven kao za Halloween: u crno-bijelom kostimu kostura s maskom u obliku lubanje. Kostim je bio jedan od onih jednostavnih i nekvalitetnih artikala što se prodaju u kutijama u jeftinim robnim ku ama, a kako je tog dana bilo hladno, nosio ga je povrh jakne, što mu je davalo udan, napuhan izgled, kao da je preko no i udvostru io težinu. Prema Murksovim rije ima, mali je inzistirao da do e u kostimu jer je htio da Nashe vidi kako mu stoji, a Nashe, rastrojen kakav je bio, odmah se stade pitati ne pokušava li mu dje ak time nešto poru iti. Kostim je, na kraju krajeva, prikazivao smrt, i to u njenom naj iš em, krajnje simboli kom obliku, što je možda zna ilo da je mali znao što Nashe planira i da je na ledinu došao odjeven kao smrt jer je znao da e tog dana umrijeti. Nashe se nije mogao savladati; u kostimu je itao šifriranu, ali jasnu poruku. Dje ak mu je poru ivao da je sve u redu i da e, dokle god je Nashe taj koji e ga ubiti, sve biti dobro. itavog se dana borio sa samim sobom, dovijaju i se na bezbroj na ina kako da dje aka-

kostura drži na sigurnoj udaljenosti od svojih ubila kih ruku. Ujutro mu je rekao da pazi na jedan kameni blok sa stražnje strane gomile kako slu ajno ne bi nestao, a popodne ga je pustio da se igra s kolicima dok se on pozabavio zidarskim poslovima na drugom kraju ledine. Situacija je, me utim, povremeno nužno izmicala kontroli; dje aku bi, primjerice, popustila koncentracija pa bi dotr ao do Nashea, ili bi se odjednom iz daljine za ula litanija s njegovim imenom Jim, Jim, Jim koju je onda morao trpjeti kao da sluša jeku alarma što dopire iz dubine njegova straha. Iako je nebrojeno puta htio re i Murksu da ga više ne dovodi, napor koji je ulagao da ovlada vlastitim osje ajima toliko ga je iscrpio, da je bio na rubu živ anog sloma i više nije mogao sebi vjerovati da e izgovoriti prave rije i. Te se ve eri napije do besvijesti, a sutradan ujutro, kao da se probudio samo da bi upao u novi košmar, otvorivši vrata kamp-ku ice, ugleda dje aka kako u ruci vrsto stiš e vre icu sa slatkišima za Halloween koje mu zatim bez rije i sve ano pruži, poput mladog ratnika koji na povratku iz svojega prvog lova ponosno predaje lovinu plemenskom poglavici. “Što je ovo?” upita Nashe Murksa. “Za Jima”, odgovori dje ak na pitanje. “Bomboni za Jima.” “Tako je”, re e Murks. “Htio je s tobom podijeliti svoje bombone.” Nashe otvori vre icu najednom kraju i zaviri unutra, u šarenu mješavinu lizalica, suhih jabuka i grož ica. “Nije li ovoga malo previše, Calvine? Je l' me to momak ima namjeru otrovati?” “Nema on nikakvu namjeru”, odgovori Murks. “Samo mu je bilo žao što propuštaš cijelu zabavu oko Halloweena. Ne moraš ti to jesti.” “Naravno", procijedi Jim, zure i u dje aka, pitaju i se kako e preživjeti još jedan ovakav dan. “Važno je da se sjetio, je li tako?” No, više nije mogao izdržati. Onog asa kad je kro io na ledinu, znao je da je došao do kraja, da e dje ak biti mrtav u roku od sat vremena ako ne na e na ina da se obuzda. Stavi jedan blok u kolica, po ne dizati drugi, a zatim sve pusti iz ruku, slušaju i tupi zvuk kamenja koje udara u tlo. “Nešto nije u redu sa mnom danas”, re e Murksu. “Nisam baš sav svoj.” “Možda si uhvatio onaj virus što ve neko vrijeme kola”, kaza Murks. “Da, mora da je to. Sigurno u dobiti gripu.” “Previše radiš, Nashe, u tome je problem. Iscrpljen si." “Ako prilegnem na sat-dva, možda u se popodne bolje osje ati.” “Zaboravi na popodne. Uzmi cijeli dan slobodno. Nema smisla toliko potezati. Moraš povratiti snagu.” “Okej. Popit u par aspirina i zavu i se u krevet. Iako mi je žao izgubiti dan. Ali izgleda da u morati." “Ne brini za novac. Pisat u ti deset sati svejedno. Nek’ ti to bude bonus što si uvao maloga.” “Ma, nema potrebe.” “Ne kažem da ima, ali to ne zna i da ti to ne mogu srediti. Osim toga, još bolje, Floyd junior bi se ionako mogao razboljeti tu na hladnom zraku. Još da mi nastrada na ovoj ledini...” “Da, u pravu si." "Naravno da sam u pravu. Dijete ti po ovakvom hladnom vremenu za as može nastradati.” Dok se s Murksom i dje akom vra ao prema kamp-ku ici, Nasheu je glava odzvanjala tim tajanstveno znala kim rije ima, a kad je otvorio vrata, ustanovi da se doista osje a bolesno.

itavo ga je tijelo boljelo, miši i su mu od iscrpljenosti bili nevjerojatno slabi, kao da odjednom

gori u visokoj temperaturi. udno kako ga je slomilo odjednom, netom što je Murks spomenuo rije “gripa”, on ju je izgleda ve uhvatio. Pomisli kako se istrošio, sagorio sve što je u sebi imao. Možda je sada toliko prazan da se i od jedne izgovorene rije i može razboljeti. “O Bože”, povikne Murks, pljesnuvši se po elu kad je ve bio na odlasku. "Skoro sam ti zaboravio re i.” “Re i?" upita Nashe. “Što?” “U vezi Pozzija. Sino sam zvao bolnicu da pitam kako je i sestra mi je rekla da je otišao.” “Otišao. U kom smislu?” “Otišao. U smislu bog, dovi enja. Jednostavno je ustao iz kreveta, obukao se i izašao iz bolnice.” “Ne moraš mi izmišljati pri e, Calvine. Jack je mrtav. Umro je još prije dva tjedna.” “E pa nije. Jest da je situacija izgledala prili no loše neko vrijeme, priznajem, ali poslije se izvukao. Mali je kržljavac žilaviji nego što smo mislili. A sada se izgleda posve oporavio. Ili barem onoliko koliko mu treba da ustane i išeta se iz bolnice. Eto, mislio sam da e te zanimati..." “Mene zanima jedino istina. Drugo ništa.” “E pa to je istina. Jack Pozzi je otišao i više ne moraš brinuti što je s njim.” “Ako je tako, pusti me da sam nazovem bolnicu." “To, sinko moj, ne mogu, znaš i sam. Pozivi nisu dozvoljeni dok ne otplatiš dug. A kako si krenuo, to e biti vrlo skoro. Onda zovi koga ho eš i koliko ho eš. Što se mene ti e, možeš zvati do sudnjeg dana.” Prošla su tri dana prije nego je Nashe bio u stanju nastaviti s radom. Prva dva dana samo je spavao, trgnuvši se jedino kad bi Murks ušao u kamp-ku icu da isporu i aspirin, aj i juhu iz konzerve, a kad se dovoljno osvijestio da shvati kako ga dva dana prakti ki nije bilo, postade mu jasno da mu je san bio ne samo tjelesna potreba ve i moralni imperativ. Drama s dje akom ga je izmijenila i da nije bilo hibernacije koja je iza toga uslijedila — etrdeset osam sati tokom kojih je privremeno izbivao iz samoga sebe — možda se nikada i ne bi probudio u koži ovjeka kakav je u me uvremenu postao. San je predstavljao prelazak iz jednog života u drugi, malu smrt u kojoj su demoni što su ga nastavali ponovo izgarali, tope i se u onaj isti oganj iz kojeg su izašli. Nisu, doduše, posve nestali, no više nisu imali lice, raspršivši se nejasnom sveprisutnoš u po itavom njegovom tijelu, nevidljivi a ipak tu, dio njega samoga na na in na koji su to bili krv mu

i kromosomi, vatra izmiješana sa sokovima koji su ga održavali na životu. Nije se osje ao ni bolje ni lošije no prije, ali više nije bio uplašen, što je bila bitna razlika. Uletio je u ku u u plamenu, uspio se izvu i iz požara, a jednom kad je to u inio, pomisao da ponovo pro e kroz isto nije ga više zastrašivala. Tre eg se jutra probudio gladan, nagonski ustao iz kreveta i uputio se u kuhinju, prepoznavši u gladi dobar znak, koji mu je, iako je još uvijek bio vrlo slab na nogama, govorio da se oporavlja. Preme i po jednoj od ladica u potrazi za istom žlicom, naleti na papiri s telefonskim brojem, i dok je prou avao djetinji, nepoznati rukopis, uhvati se kako misli na djevojku koja im je bila u posjetu. Sjeti se da mu je u neko doba u jeku slavlja šesnaesti listopada napisala svoj broj, ali se još nekoliko minuta ne mogne sjetiti njezina imena. Pro e u glavi cijeli niz sli nih imena (Tammy, Kitty, Tippi, Kimberly), zatim zastane prazan na trenutak i upravo kad je htio odustati, sine mu: Tiffany. Pomisli kako je ona jedina osoba koja bi mu mogla pomo i. Stajat e ga itavo bogatstvo da do te pomo i do e, no, vrlo važno, ako e time kona no saznati odgovor na svoja pitanja. Djevojci se svidio Pozzi, ak štoviše, izgledala je luda za njim, pa ako uje što se s njim dogodilo nakon one ve eri, za vjerovati je da e biti voljna nazvati

bolnicu. Jer, jedan telefonski poziv je sve što mu je trebalo. Pitala bi ih je li Jack Pozzi ikada bio njihov pacijent, a zatim se kratkim pismom javila Nasheu i napisala što je saznala. Naravno, s pismom bi moglo biti problema, no to je bio rizik s kojim je morao ra unati. inilo mu se da Donnina pisma nisu bila otvarana. Barem se tako dalo zaklju iti po omotnicama koje nisu izgledale kao da ih je netko dirao. Zašto onda ne bi dobio i Tiffanyno pismo? U svakom slu aju, vrijedilo je pokušati. Što je više o njemu razmišljao, Nasheu se plan inio sve izglednijim. Uostalom, što je, osim novca, mogao izgubiti? Sjedne za stol u kuhinji i po ne piti aj, pokušavaju i zamisliti kako e to izgledati kad ga djevojka bude posjetila u kamp-ku ici. Prije no što je uspio smisliti što bi joj to no rekao, ustanovi da ima erekciju. Privoliti Murksa, me utim, nije išlo bez natezanja. Kad mu je Nashe rekao da želi vidjeti djevojku, Calvin ga pogleda prvo s iznena enjem, a odmah potom i s dubokim razo arenjem. Njemu je to izgledalo kao da ga je Nashe iznevjerio, kao da se spremao prekršiti neki njihov prešutni sporazum, i on ga nije namjeravao pustiti da to u ini bez borbe. “Ali to nema smisla”, pokuša mu objasniti Murks. “Devet stotina dolara za jedno valjanje. Nashe, to je devet dana rada, devedeset sati znojenja i truda ni za šta. Jednostavno je glupo. Toliko muke samo da se malo okusiš ženskog mesa. Svatko e ti re i da je glupo. Nashe, pa ti si pametan momak, jasno ti je o emu pri am.” “Pitam li ja tebe kako trošiš svoj novac?” odvrati Nashe. “Ne. E pa tako se ni tebe ne ti e što ja radim sa svojim.” “Krivo mi je kad vidim da ovjek pravi budalu od sebe, to je sve. Pogotovo kad za to nema potrebe.” “Tvoje potrebe nisu isto što i moje, Calvine. Dokle god radim ovaj prokleti posao, imam prava dobiti sve što poželim. Tako stoji u ugovoru i nije na tebi da daješ bilo kakve komentare.” Nashe istraje do kraja i Murks, iako nevoljko i s gun anjem, po ne organizirati djevoj in posjet. Trebala je do i ve desetog, ni tjedan dana nakon što je Nashe pronašao njezin broj u ladici, što je bilo dobro, jer nakon što je uspio nagovoriti Murksa da je nazove, više nije bio u stanju misliti ni na što drugo. Puno prije nego se djevojka pojavila, znao je, dakle, da njegovi razlozi da je pozove samo dijelom imaju veze s Pozzijem, što mu je, izme u ostalog, mogla potvrditi i erekcija koju je dobio (zajedno s brojnim drugim koje su uslijedile). Sljede ih nekoliko dana proveo je razapet izme u naglih napadaja straha i uzbu enja, zabušavaju i na ledini kao kakav adolescent s pobješnjelim hormonima. Nije bio sa ženom još od sredine ljeta — od onog dana u Berkeleyu kad je u naru ju držao uplakanu Fionu — pa je možda bilo neminovno da mu predstoje i posjet djevojke ispuni glavu mislima o seksu. To joj je, uostalom, bio zanat. Ševila se s muškarcima za novce, a budu i da e ionako platiti njezin posjet, kakvog je zla bilo u tome da i on kao stranka zahtijeva zadovoljenje svojih prohtjeva? To ga ne e sprije iti da od nje traži pomo , samo e im uzeti dvadesetak minuta, pola sata vremena, a da bi je dobio na to vrijeme, trebao je kupiti njezine usluge za itavu ve er. Ne bi imalo smisla protra iti te sate. Ti su mu sati pripadali, a injenica da mu je djevojka trebala u jednu svrhu nije zna ila da je bilo pogrešno željeti je i u drugu. Ve er desetoga bila je hladna, više nalik zimi nego jeseni; ledinom su šibali jaki naleti vjetra, nebo se sjajilo od zvijezda. Djevojka je došla u krznenom kaputu, zajapurenih obraza,

iju suznih od studeni i Nashe pomisli kako je ljepša no što mu je ostala u sje anju, premda mu se to možda samo u inilo zbog boje u licu. Odje a joj je bila manje izazovna nego zadnji put; na sebi je sada imala dol evitku, traperice s vunenim grija ima za noge i neizbježne štikle — sve skupa ipak napredak u odnosu na ki astu opravu u kojoj se pojavila u listopadu. Izgledala je primjerenije svojim godinama i, koliko je to uop e bilo važno, Nashe odlu i da mu se ovako više svi a, da osje a manju nelagodu dok je gleda.

Pomoglo je i to što mu se nasmiješila na ulazu u kamp-ku icu, pa iako joj je osmijeh bio pomalo napadan i teatralan, u njemu je bilo dovoljno topline da ga uvjeri da joj nije mrsko što ga ponovo vidi. Izgleda da je o ekivala da e i Pozzi biti ondje, a budu i da ga preletjevši pogledom po sobi nije vidjela, bilo je sasvim prirodno da upita Nashea gdje je on. Nashe joj, me utim, nije imao hrabrosti re i istinu — barem za sada. “Jack je morao oti i na drugi posao”, objasni. “Sje aš se onog projekta u Teksasu o kojem ti je govorio zadnji put? E pa našem naftnom magnatu nešto nije bilo jasno u vezi s nacrtima pa je sino poslao svoj privatni avion po Jacka da ga dovede u Houston. Dogodilo se to u zadnji as, bez najave. Jacku je bilo zaista žao, ali tako to ide u našem poslu. Ne smijemo dozvoliti da nam klijenti budu nezadovoljni.” “Šteta...” re e djevojka, i ne pokušavaju i prikriti razo aranje. “Mali mi se strašno svidio. Baš sam se radovala što u ga ponovo vidjeti.” “Jack je unikatni primjerak. Takve više ne prave.” “Da, tip je super. Kad naletiš na takvog frajera, do e ti da prekineš s poslom.” Nashe joj se nasmiješi, a potom stidljivo ispruži ruku i dodirne joj rame. “Bojim se da eš se morati zadovoljiti sa mnom ve eras.” “Ima i gorih stvari u životu”, odgovori djevojka, brzo povrativši svoj obješenja ki pogled ispod oka. Da bi naglasila što misli, nježno zastenje i stade oblizivati usnice. “Uostalom, ako se ne varam”, re e, “ ini mi se da smo se zadnji put rastali neobavljena posla.” Nashe joj poželi re i da se odmah skine, no odjednom se zbuni, zanijemi od rastu eg uzbu enja i umjesto da je uzme u naru je, ostade stajati na mjestu, pitaju i se što da sad uradi. Sjeti se Pozzijeve duhovitosti i požali što mu mali nije ostavio par štoseva za opuštanje atmosfere. “Može malo muzike?” predloži, hvataju i se za prvo što mu je palo na pamet. Prije no što je djevojka uspjela odgovoriti, ve je kle ao na podu i kopao po hrpi kazeta koje je držao pod stoli em u dnevnom boravku. Potrošivši skoro minutu preme i kazete s opernom i klasi nom glazbom, izvu e napokon kazetu s hitovima Billie Holiday. Djevojka se namršti kad za uje, kako je rekla, “staromodnu” glazbu, no kad je Nashe zamoli za ples, u ini mu se iskreno dirnuta tako udnovatim prijedlogom, kao da ju je upravo pozvao da sudjeluje u nekom prastarom ritualu o ijukanja ili hvatanju jabuka u ba vi punoj vode. Nashe je, me utim, doista volio plesati i inilo mu se da bi mu kretanje pomoglo da se pribere. Uhvati je vrsto, stade voditi u sitnim krugovima po dnevnom boravku i ona mu se nakon nekoliko minuta posve prepusti, slijede i ga gracioznije no što je o ekivao. Usprkos visokim potpeticama bila je nevjerojatno lakonoga. “Nikada nisam poznavao nikoga s imenom Tiffany”, re e. “Lijepo je. Podsje a me na nešto rijetko i skupocjeno.” “Pa to mu je i svrha”, odvrati ona. “Da odmah pomisliš na dijamante." “Mora da su ti roditelji znali da eš izrasti u ljepoticu.” “Moji starci nemaju nikakve veze s tim. Ja sam ga izabrala.” “Oh... To ga onda ini još ljepšim. Nema smisla do kraja života nositi ime koje ti se ne svi a, je li tako?” “Ja svoje nisam mogla smisliti. im sam otišla od ku e, promijenila sam ga.” “Zar je bilo tako strašno?” “Šta bi ti da su te nazvali Dolores? Meni je to skoro najgore ime koje znam.” udno. Mojoj je majci bilo ime Dolores i ni ona ga nije nikad voljela.” “Nemoj zezat? I tvoja je stara bila Dolores?” asna rije . Dolores, od ro enja do smrti.” “A zašto ga nije promijenila ako joj se ve nije svi alo?”

“Zapravo i jest. Ne tako radikalno kao ti, ali je imala nadimak. Ja negdje do desete godine nisam znao da joj je pravo ime Dolores.” “A kakav je imala nadimak?” “Dolly.” “Ma da... I ja sam to neko vrijeme pokušala, ali s tim nisam bogzna što postigla. Paše okruglima. Dolly je ime za debelu ženu.” “Hm da, kad razmislim, moja je majka bila prili no debela. Ne uvijek, ali nekoliko posljednjih godina života jako se udebljala. Previše je pila. Nekim ljudima tijelo tako reagira na cugu. Mislim da to ima neke veze s metabolizmom alkohola u krvi.” “Moj je stari godinama pio ko smuk, ali je uvijek bio kost i koža. Mogao si znati da pije jedino po ispucanim kapilarima oko nosa.” Razgovor se još neko vrijeme tako kotrljao, a kad je kazeta došla do kraja, sjedoše na sofu i otvoriše bocu viskija. Kao što je i bilo za o ekivati, Nashe umisli da se zaljubljuje, pa joj, budu i da je led razbijen, stade postavljati osobna pitanja, pokušavaju i stvoriti intimnu atmosferu koja bi nekako zamaskirala pravu narav njihove transakcije, a nju pretvorila u stvarno bi e. No, i sam razgovor bio je dio transakcije, pa bez obzira što je djevojka naduga ko pri ala o sebi, negdje u dubini je bio svjestan da samo radi svoj posao, da pri a zato jer je on jedna od onih mušterija koje vole da se pri a. Iako je sve što je rekla zvu alo uvjerljivo, imao je osje aj da samo ponavlja nau enu ulogu, da su joj rije i ne toliko lažne koliko neistinite, te da je sve iluzija u koju se prisilila vjerovati, baš kao što se Pozzi zavaravao snovima o Svjetskoj seriji pokera. U jednom mu je trenutku ak rekla da joj je ulica tek privremeno rješenje. “ im skupim dovoljno love”, kazala je, “povla im se iz posla i idem na estradu.” Bilo je nemogu e ne žaliti je, ne rastužiti se nad njezinom djetinjom banalnoš u, no Nashe je ve otišao predaleko da bi dozvolio da mu se išta isprije i na putu. “Mislim da bi bila izvrsna glumica”, re e. “Onog asa kad smo zaplesali, znao sam da si prava. Kretnje su ti kao u an ela.” “Jebanje pomaže u održavanju kondicije”, odgovori ona ozbiljno, kao da iznosi medicinsku injenicu. “Dobro je za zdjeli ne kosti. A ako sam nešto u zadnjih par godina radila, onda je to jebanje. Sad bi me ve u cirkusu mogli zaposliti koliko sam savitljiva.” “Slu ajno znam neke agente u New Yorku", re e Nashe, koji se više nije bio u stanju kontrolirati. “Jedan od njih ima veliki biznis, siguran sam da bi bio zainteresiran da te vidi. Tip se zove Sid Zeno. Ako ho eš mogu ga sutra zvati i ugovorit ti sastanak.” “Da se ne radi slu ajno o porni ima?” “Ne, ma kakvi. Zeno je u striktno regularnim vodama, a zastupa neke od najžeš ih mladih talenata u filmskoj industriji danas.” “Da se razumijemo, ne da se ja ne bih svukla, ali kad jednom u to uletiš, teško je iza i. Zapamte ti facu, postaneš dio tog repertoara i teško da ikad poslije dobiješ priliku da glumiš odjeven. Mislim, moje je tijelo skroz okej, ali opet nema tu nekog kruha. Radije bih nešto gdje mogu zaista glumiti. Kad bih mogla, recimo, dobiti ulogu u kakvoj sapunici, ili možda ak probati nešto u nekoj komediji. Možda ti se sad ovako ne ini, ali kad me krene, mogu biti prili no smiješna.” “Nema problema, Sid ima veza i na televiziji. Tako je zapravo i po eo. On je pedesetih godina bio jedan od prvih agenata koji su radili isklju ivo za televiziju." Nashe više nije bio posve svjestan onoga što govori. Savladan žudnjom a istovremeno strepe i što e od te žudnje biti, nije prestajao lupetati, kao da je mislio da bi djevojka doista mogla povjerovati u gluposti koje joj je pri ao. No, kad su se napokon premjestili u spava u sobu, nije se razo arao. Prvo ga je pustila da je poljubi u usta, emu se nije usu ivao ni nadati, pa

smjesta pomisli da je zaljubljen. Tijelo joj je, doduše, bilo daleko od savršenog, ali budu i da je sada bio siguran da ga ne e požurivati ili poniziti prave i se da joj je dosadno, nije ga bilo briga kako izgleda. Na kraju krajeva, dugo je ekao, a jednom kad su se našli u krevetu demonstrirala mu je talente svoje nara ene zdjelice s takvim ponosom i prepuštanjem da mu nije palo na pamet kako bi zadovoljstvo koje joj naizgled pružao moglo biti išta drugo osim autenti nog. Nakon nekog vremena, u glavi mu se sve pomuti i iz njegovih usta stadoše izlaziti besmislice, rije i toliko glupe i neumjesne, da bi, kad kojim slu ajem upravo on ne bi bio taj koji ih je govorio, pomislio da je sišao s uma. Predlagao joj je da ostane živjeti s njim dok ne završi rad na zidu. On e se brinuti za nju, uvjeravao ju je, a kad posao bude gotov, oti i e zajedno u New York gdje e on upravljati njezinom karijerom. Neka zaboravi na Sida Zena. On sam e bolje obaviti taj posao zato jer vjeruje u nju, zato jer je lud za njom. U kamp-ku ici ne e ostati više od mjesec-dva, a ona ne e trebati ništa raditi, ve e se samo odmarati i uživati. On e kuhati, raditi sve ku ne poslove, a za nju e to biti kao godišnji odmor tokom kojeg e pokušati izbrisati posljednje dvije godine svog života. Život na ledini i nije tako loš. Mir, tišina i jednostavnost melem su za dušu i on sada ima potrebu da ih s nekim podijeli. Predugo je ostao sam i misli da više tako dalje ne može. Preveliki je to teret za svakoga, veli, ponekad mu se u ini da e poludjeti od usamljenosti. Prošlog je tjedna zamalo nekoga ubio, i to nedužnog dje a, pa se boji da bi se stvari mogle pogoršati ako uskoro nešto ne promijeni u svom životu. Ako pristane ostati s njim, u init e sve što od njega traži. Dat e joj sve što poželi, voljet e je dok se ne raspukne od sre e. Sre om, svoj je govor održao s toliko strasti i iskrenosti da je djevojci jedino preostalo da misli kako je sve šala. Nitko takve stvari ne bi mogao izgovoriti s ozbiljnim izrazom lica i

ekivati da mu se povjeruje, te je upravo ludost njegove ispovijesti bila ono što je Nashea spasilo od potpune sramote. Djevojka ga je držala za mangupa sa udnim darom za izmišljanje nevjerojatnih pri a; umjesto da mu kaže da ohladi (što bi vjerojatno u inila da ga je shvatila ozbiljno), nasmiješila se svaki put kad bi mu glas zadrhtao, prihvativši igru kao da je to nešto najduhovitije što je te ve eri rekao. “Bit e mi drago da ostanem živjeti s tobom ovdje, ljubavi”, re e. “Samo da sredim stvar s Regisom i sutra ujutro se selim k tebi.” “S Regisom?” upita Nashe. “Da, s tipom koji mi sre uje sastanke. Mojim svodnikom.” uvši odgovor, Nashe shvati koliko je bilo smiješno to što joj je govorio. Njezin mu sarkazam, me utim, pruži šansu da izbjegne katastrofu koja mu je prijetila, pa umjesto da pokaže osje aje (povrije enost, jad i bijedu koje su izazvale njezine rije i), posko i onako nag u krevetu, pljesne rukama i glume i zanos povi e: “Super! Ve eras u ubiti bijednika i ti eš biti moja zauvijek.” Tu se ona po ne smijati, kao da je dio nje zapravo uživao slušaju i njegove rije i, a on, u trenutku kad je postao svjestan zna enja njezinog smijeha, najednom osjeti udnu i snažnu gor inu kako mu se penje tijelom. I sam se stade smijati, pridruživši joj se ne bi li zadržao okus te gor ine u ustima, nasla uju i se komedijom vlastite prezrenosti. Tada se odjednom sjeti Pozzija. Pomisao na maloga zamalo ga baci na pod, kao da ga je struja ošinula. U posljednja dva sata Jack mu ni jednom nije pao na pamet i on se sledi od sebi nosti takvog nemara. Smijeh mu s užasom zapne u grlu, te po ne navla iti odje u, usko ivši naglo u hla e kao da mu je u glavi upravo zazvonio alarm. “Me utim, ima tu jedan problem”, nastavi djevojka kroz smijeh koji je jenjavao, u namjeri da produži igru. “Što e biti kad se Jack vrati s puta? Ne ini li ti se da bi nam moglo postati tijesno? I on je sladak de ko, moglo bi mi se dogoditi da tu i tamo poželim koju no

provesti s njim. A što bi ti onda uradio? Bi li bio ljubomoran?” “Da, u tome i jest problem”, re e Nashe glasom koji je naglo postao mra an i tvrd. “Jack se ne e vratiti. Nestao je ima skoro mjesec dana.” “Kako to misliš? Zar nisi rekao da je u Teksasu?” “Izmišljao sam. Ne postoji nikakav posao u Teksasu, nikakav naftni magnat, ništa. Dan nakon što si ti došla, onu ve er kad smo slavili, Jack je pokušao pobje i. Idu eg sam ga jutra našao kako leži tu pred kamp-ku icom. Lubanja mu je bila izudarana, bio je u nesvijesti i ležao u lokvi vlastite krvi. Svi su izgledi da je u me uvremenu umro, ali nisam siguran. Htio sam da ti to pokušaš saznati.” Zatim joj ispri a sve, cijelu pri u o Pozziju, partiji pokera i zidu. Te joj je no i, me utim, ve rekao toliko laži da ju je sad bilo teško natjerati da mu povjeruje i jednu jedinu rije . Samo je gledala u njega kao da je lu ak koji s pjenom na ustima pri a o malim zelenima u lete im tanjurima. Nashe se, pak, nije dao zaustaviti i nakon nekog vremena njegova je žestina po ne plašiti. Da nije sjedila gola na krevetu, vjerojatno bi se dala u bijeg, no kako je bila u stupici, Nashe ju je na kraju uspio slomiti, iscrpno opisuju i posljedice koje je Pozzi imao od premla ivanja s tako odvratnim detaljima da je na kraju do nje dopro sav užas onoga što se dogodilo, te je ostala sjediti pla i na krevetu, lica pokrivenog rukama, dok su joj se mršava le a tresla u gr evima koje nije mogla kontrolirati. Ho e, rekla je. Zvat e bolnicu. Obe ava da ho e. Jadni Jack. Naravno da e nazvati bolnicu. Isuse bože, jadni Jack. O bože, jadni Jack, za ime dragog boga... Nazvat e bolnicu i onda e mu pisati. Prokletnici. Svakako e to u initi. Jadni Jack. Prokleti, prokleti bili... Dragi Jack, o bože, o dragi bože, draga majko božja. Ho e, u init e to, bez brige, obe ava. im stigne ku i, uzet e slušalicu u ruke i nazvati. Da, može ra unati na nju. Bože, bože, blagi bože. Obe ava, obe ava da e to sigurno u initi.

9 Lud od samo e. Svaki put kad bi pomislio na djevojku, Nasheu bi prvo te rije i pale na pamet: lud od samo e. Na kraju ih je toliko esto ponavljao samom sebi da su po ele gubiti zna enje. Nije joj zamjerio što pismo nikada nije stiglo. Znao je da je obe anje održala, i to vrsto uvjerenje spašavalo ga je od o ajanja. Ako ništa drugo, barem se osje ao ohrabrenim. Nije umio objasniti svoju promjenu raspoloženja, no doista je osje ao kako mu raste optimizam, kako ga po prvi put otkako je na ledini ispunja nada. Nije imalo smisla pitati Murksa što je u inio s djevoj inim pismom. Ionako bi mu lagao, a svoje sumnje nije želio otkrivati ako time ništa nije mogao dobiti. Jednog e dana saznati istinu. Toga je sada bio svjestan i izvjesnost te spoznaje tješila ga je i davala mu snagu da izdrži iz jednog dana u drugi. "Sve u svoje vrijeme”, govorio je sam sebi. Da bi doznao istinu, ovjek najprije mora upoznati strpljenje. Rad na zidu u me uvremenu je napredovao. Nakon što je završen i tre i red, Murks je izgradio drvenu skelu, pa se Nashe sada morao penjati svaki put kad bi stavljao novi kameni blok. Premda mu je donekle usporio ritam, dodatni je napor bio vrijedan zadovoljstva koje mu je pri injao rad iznad zemlje. Kad je po eo postavljati etvrti red kamenja, zid mu posta druk iji. Bio je viši od ovjeka, viši ak i od visokog muškarca kakav je bio on, a injenica da više nije mogao vidjeti preko zida, da mu je bio zaklonjen pogled na drugu stranu, davala mu je osje aj da se nešto važno po elo doga ati. Kamenje se odjednom stalo pretvarati u zid i usprkos boli koje ga je stajao, nije mogao suspregnuti divljenje. Kad god bi zastao da ga pogleda, ispunilo bi ga strahopoštovanje prema onome što je napravio. Nekoliko tjedana nije pro itao gotovo ni retka. Onda jedne ve eri krajem studenog posegne za knjigom Williama Faulknera “Krik i bijes”. Otvori je nasumice i usred jedne re enice nai e na sljede e rije i: "... sve dok jednoga dana s gnušanjem nije naslijepo okrenuo kartu i stavio sve na kocku...” Vrapci, kardinalke, sjenice, šojke. Još su jedino one ostale u šumi. I vrane. Bolje od svih ostalih, mislio je Nashe. Svako malo došle bi kružiti nad livadom, ispuštaju i svoje udne, prigušene krikove, i on bi prekidao posao da ih gleda u letu iznad glave. Volio je njihove nagle dolaske i odlaske, na in na koji bi se odjednom ukazale i potom jednako hitro nestale, bez ikakva vidljiva razloga. Stoje i pred kamp-ku icom rano ujutro, sada je mogao kroz šumu ogoljelih stabala nazrijeti obrise Flowerove i Stoneove ku e. Za nekih je pak jutara magla bila toliko gusta da nije vidio tako daleko. Ponekad bi nestalo i zida, pa je dugo trebao pogledom ešljati ledinu ne bi li razaznao gomilu sivog kamenja obješenu u sivom zraku. Nikada nije sebe vidio kao ovjeka kojem je sudbina namijenila nešto veliko. itavog je života polazio od pretpostavke da je kao i svi drugi. Sada je sve eš e slutio da je bio u krivu. Tih mu se dana esto po glavi vrzmala Flowerova kolekcija memorabilija: maramice, nao ale, prstenje, sva ona brda apsurdnih relikvija. Ne bi prošlo ni dva-tri sata a da mu se neka od njih ne bi pojavila pred o ima. No, to ga nije uznemirivalo, tek možda udilo. Svake ve eri prije odlaska na po inak zapisao bi broj kamenih blokova koje je toga dana dodao zidu. Same brojke nisu mu bile osobito važne, no kad je popis narastao na nekih desetak unosa, po eo je osje ati zadovoljstvo u pukom zbrajanju, zadubljuju i se u rezultate na na in na koji je neko itao sportsku stranicu u jutarnjim novinama. Premda mu se u po etku inilo da je

posrijedi ista naslada statisti kim podacima, nakon izvjesnog vremena uvidje da je time zadovoljavao neku unutarnju potrebu, svojevrstan poriv da nadzire samog sebe i ne izgubi iz vida gdje se nalazi. Kad je na eo prosinac, u svojoj evidenciji postavljenih blokova Nashe je vidio nešto poput brodskog dnevnika, a u unesenim brojkama svoja najintimnija razmišljanja. No u bi u kamp-ku ici slušao Figarov pir. Ponekad, kada bi za uo neku posebno lijepu ariju, zamišljao je da mu to pjeva Juliette i da je ono što uje njezin glas. Hladno vrijeme smetalo ga je manje nego što je o ekivao. ak i za najstudenijih dana, jaknu bi svukao ve dva sata nakon što bi po eo s radom, a do ru ka bi esto ostao u kratkim rukavima. Murks, koji je stajao po strani u debelom kaputu, drhtao bi na vjetru, a on ne bi osje ao gotovo ništa. To mu se inilo toliko neshvatljivim da se pitao nije li mu tijelo možda u vru ici. Jednog dana Murks predloži da blokove po nu prevoziti džipom. Tako e pove ati koli inu prevezenih blokova, govorio je, i zid e brže rasti. No, Nashe odbije njegov prijedlog. Objasni mu da bi ga zvuk motora samo dekoncentrirao. Osim toga, navikao se na dosadašnji na in rada. Svi ala mu se sporost kolica, dugi hod po ledini i sitni zveket kota a. "Stvar hoda”, veli mu. "Zašto bismo sad nešto mijenjali?” Negdje u tre em tjednu studenog, Nasheu sine kako je mogu e da e se kona no vrati na nulu baš na ro endan, koji je padao trinaesti prosinca. Iako je to zna ilo da bi trebao donekle izmijeniti svoje dosadašnje navike (trošiti manje na hranu, na primjer, odre i se novina i cigara), svidjela mu se simetrija takvog plana, pa odlu i da bi mu se trud isplatio. Ako sve bude išlo u redu, slobodu e povratiti na dan kad bude navršio trideset i etiri godine. Bio je svjestan proizvoljnosti svoje nakane, no jednom kad je postavio takav cilj, otkrije da mu to pomaže da sredi misli i usredoto i se na ono što mu je initi. Svakog je jutra s Murksom pregledavao ra un, zbrajao pluseve i minuse, neprestance provjeravao to nost brojki, kako bi bio siguran da se podudaraju s njegovim. Stoga je dvanaestog nave er znao da e idu eg dana u tri sata popodne dug biti otpla en. Me utim, još nije imao namjeru stati. Ve je najavio Murksu da e iskoristiti dodatnu klauzulu ugovora da zaradi novac za put, a kako je to no znao koliko e mu trebati (za taksi, avionsku kartu do Minnesote i boži ne darove za Juliette i ro ake joj), pomirio se sa injenicom da e ostati još tjedan dana, odnosno do dvadesetog. Prvo što e uraditi, uzet e taksi do bolnice u Doylestownu, a kad mu ondje budu rekli da Pozzi nikada nije primljen ni na jedan njihov odjel, pozvat e drugi taksi i oti i na policiju. Vjerojatno e se neko vrijeme morati zadržati na policiji da im pomogne u vezi s istragom, no to ne e trajati dugo, mislio je, možda dan, najviše dva. Ako ga posluži sre a, ak se može dogoditi da stigne u Minnesotu za Badnjak. Nije rekao Murksu da mu je ro endan. Tog se jutra za udo osje ao loše; ak i nakon što je dan odmakao i približavala se tri sata, neka sveprožimlju a tuga nije ga napuštala. Sve vrijeme, Nashe je pretpostavljao kako e imati želju da nekako proslavi taj trenutak — da, recimo, zapali cigaru, koju nije imao, ili da naprosto Murksu stegne ruku — no sje anje na Pozzija toliko ga je tištilo da nije imao snage da se oraspoloži u skladu s prilikom. Sa svakim sljede im blokom koji je dizao, u inilo bi mu se da ponovo nosi Pozzija na rukama, da ga diže sa zemlje i gleda u njegovo jadno, izubijano lice, a kad su došla dva sata i vrijeme po elo isticati u minutama, najednom se uhvati kako misli na onaj dan u listopadu kad su on i klinac zajedno stigli na cilj, rade i lu ki u nagloj provali sre e. Shvati da mu užasno nedostaje. Da mu nedostaje toliko da ga boli svaka pomisao na njega. Odlu i da je najbolje ne u initi ništa, ve jednostavno nastaviti s radom i ignorirati itavu stvar. No, u tri sata trgne ga udan kreštav zvuk — nešto poput ciktaja, podvriskivanja ili jauka

— a kad digne pogled da vidi što se doga a, spazi Murksa kako mu maše s drugog kraja livade. Uspio si! uo ga je Nashe kako vi e. Slobodan si ovjek! Nashe stane na trenutak, odmahne mu brzim i usputnim pokretom ruke, zatim se odmah sagne i nastavi s poslom, ne odvra aju i pažnju s ta ki u kojima je miješao žbuku. Na par sekundi se morao boriti s nagonom da zapla e, no u asu kad mu je Murks prišao da mu estita, ponovo je imao potpunu kontrolu nad samim sobom.

“Mislio sam da bi ti se ve eras možda dalo i i na pi e sa mnom i Floydom”, re e Calvin. “Zašto?” upita Nashe umjesto odgovora, ne dižu i pogled s posla. “Šta ja znam, eto, da iza eš i ponovo vidiš kako svijet izgleda. Dugo si bio ovdje zakopan, sinko. Možda ne bi bilo loše da malo proslaviš.” “Mislio sam da si protiv proslava.” “Ovisi o kakvom je slavljenju rije . Ovo nije ništa posebno. Samo pi e, ili dva, u gradu, kod Ollieja. Radni ki izlazak.” “Zaboravljaš da nemam novaca." “Nema veze. Ja astim.” “Hvala, ali mislim da u ovaj put presko iti. Planirao sam napisati neka pisma ve eras.” “Pa to možeš i sutra.” “Istina. Ali opet, sutra mogu biti mrtav. Nikad ne znaš što se može dogoditi." “Još jedan razlog da ne brineš.” “Možda drugi put. Lijepo od tebe što me pozivaš, ali nisam baš od volje ve eras.” “Samo pokušavam biti fer, Nashe.” “Znam da jesi, Calvin, i to cijenim. Ali ne moraš se brinuti za mene. Sna i u se ja ve .” Me utim, dok je te ve eri sam sebi spremao jelo u kamp-ku ici, Nashe zažali zbog svoje tvrdoglavosti. Nije uop e bilo sumnje u to da je dobro postupio, no zapravo je o ajni ki tražio priliku da ode s ledine, te mu se moralna ispravnost koju je pokazao odbivši Murksov poziv sada

inila bijednim trijumfom. Na kraju krajeva, u njegovom je društvu provodio deset sati dnevno, a to što bi zajedno popili pi e ionako ga ne e sprije iti da kurvinog sina preda policiji. No, slu aj je htio da Nashe dobije upravo ono što je tražio. Netom je završio s ve erom, kad Murks sa zetom navrati do kamp-ku ice da vidi nije li možda promijenio mišljenje. Oni upravo izlaze, rekoše, i ini im se da ne bi bio red da Nashe propusti zabavu.

“Nisi ti jedini koji je danas pušten na slobodu”, veli Murks, ispuhuju i nos u veliku bijelu maramicu. “I ja sam bio na istoj ledini kao i ti, smrzavao se k’o neka stvar sedam dana tjedno. Ovo mi je bio možda najgori posao što sam radio u životu. Nemam ja li no ništa protiv tebe, Nashe, ali nije bilo lako. Bogami, nije uop e. Možda je vrijeme da sjednemo i zakopamo sjekiru.” “Znaš“, nadoveže se Floyd, smiješe i se Nasheu kao da ga time želi ohrabriti, “što je bilo, bilo je.” "Vi momci nikad ne odustajete?” re e Nashe, trude i se da još uvijek zvu i neodlu no. “Ne silimo mi tebe...” odgovori Murks. “Samo pokušavamo unijeti malo predboži ne atmosfere.” “Kao pomo nici Djeda Mraza”, nadopuni ga Floyd. “Širimo veselje i dobru volju gdje god pro emo.” “Pa dobro”, Nashe najzad pristade, zagledavši im se na trenutak u lica puna o ekivanja. “Idem na pi e s vama. Dovraga, zašto ne..." Prije no što e se zaputiti u grad, morali su svratiti do glavne ku e da uzmu Murksov auto. Murksov auto, naravno, zna i njegov auto, no Nashe je u svom uzbu enju zbog izlaska posve zaboravio o kojem je autu rije . Sjedio je na stražnjem sjedalu džipa dok su se treskali putem kroz mra nu šumu ogrnutu mrazom i tek mu na kraju tog prvog, kratkog dijela puta bude jasno

da je napravio grešku. Na prilaznoj cesti pred ku om ugleda crveni Saab, te se u momentu kad shvati u što gleda uko i od osje aja oja enosti. Od pomisli da e se opet voziti u njemu, bilo mu je gotovo zlo, no više nije bilo na ina da se povu e iz cijele pri e. Bili su spremni za polazak, a te je ve eri ionako izazvao ve dosta gnjavaže. Ne re e ni rije i. Zauzme mjesto otraga, zatvori o i, i pokušavaju i protjerati svaku misao iz glave, prepusti se slušanju poznatog zvuka motora dok se auto polako kretao cestom. uo je glasove Murksa i Floyda koji su sprijeda razgovarali, no kako nije obra ao pažnju na ono što su govorili, njihove se rije i uskoro stopiše sa zvukom motora, proizvode i tihi, neprekidni šum koji mu je vibrirao u ušima — nešto poput uspavljuju e glazbe koja mu je strujala tik iznad kože i zarivala se negdje duboko u tijelu. Nije otvarao o i sve dok se auto nije zaustavio, a kad su izašli, našao se na parkiralištu nekog malog, opustjelog gradi a, kojim se razlijegao klepet prometnih znakova što su se tresli na vjetru. Daleko niz ulicu, svjetlucali su boži ni ukrasi, a hladni je zrak podrhtavao od crvenih odbljesaka dekoracija što su pulsirale u izlozima i odbijale se o zamrznute plo nike. Nashe nije imao pojma gdje se nalazi. Još uvijek bi mogli biti u Pennsylvaniji, pomisli, a opet, tako er je mogu e da su prešli rijeku i došli u New Jersey. Olliejev kafi bio je mra no i bu no mjesto koje mu se ve na prvi pogled u ini mrskim. Iz džuboksa u uglu treštala je country & western glazba, a šank je bio na kan grupicama pivopija — uglavnom muškaraca u flanelskim košuljama s raznolikim bejzbol kapama na glavi, opasanih remenjem s velikim, stilski izra enim kop ama. Farmeri, auto-mehani ari i voza i kamiona, pomisli Nashe, dok mu je ono malo žena razbacano me u njima nalikovalo na stalne mušterije kafi a, podbuhle alkoholi arke brašnastog tena što su se naherene na barskim stolicama smijale jednako glasno kao i muškarci. Nashe je vidio na stotine ovakvih mjesta i nije mu trebalo dugo da shvati kako mu atmosfera ve eras ne e prijati. Predugo je bio daleko od gomile. Svi kao da su govorili uglas, a od larme koju je proizvodilo nadvikivanje i gromoglasna glazba ve ga je zaboljela glava. Popiše nekoliko rundi pi a za stolom u udaljenom uglu prostorije i Nashe nakon par burbona malo živne. Pri ao je uglavnom Floyd, koji je skoro sva svoja zapažanja upu ivao Nasheu, te je ubrzo bilo nemogu e ne primijetiti da Murks vrlo malo sudjeluje u razgovoru. Nasheu se u ini lošije volje no ina e; svako malo bi okrenuo glavu, zaklonio lice maramicom i iskašljavao ružne ispljuvke sluzi, nakon ega je neko vrijeme sjedio šutke, blijed i izmu en naporom da umiri plu a. “Djed nam se u zadnje vrijeme ne osje a baš najbolje”, re e Floyd Nasheu (Murksa je uvijek zvao djedom). “Stalno ga nagovaram da uzme par tjedana slobodno.” “Nije to ništa”, javi se Murks. “Samo sam hunjkav, to je sve.” “Hunjkav?” upita Nashe. “Gdje li si ti, Calvine, nau io govoriti?” “Šta fali mom govoru?” pobuni se Murks. “Takve rije i nitko više ne koristi”, objasni Nashe. “Ima sto godina da su izašle iz upotrebe.” “Nau io sam je od majke”, re e Murks. “A ona je umrla prije samo šest godina. Da je živa, bilo bi joj osamdeset i osam, što samo govori da rije nije toliko stara koliko ti misliš.” Nasheu je bilo neobi no uti Murksa da govori o svojoj majci. Teško je bilo zamisliti da je neko bio dijete, a kamoli da je prije dvadeset ili dvadeset pet godina bio Nasheovih godina — mlad ovjek pred kojim stoji cijeli život, netko tko se još može radovati budu nosti. Po prvi puta otkako su im se putevi sreli, Nasheu sine da o Murksu ne zna gotovo ništa. Ne zna gdje je ro en, kako je upoznao svoju ženu, koliko ima djece, ne zna ak ni koliko dugo radi za Flowera i Stonea. Murks je za njega bio stvorenje koje u cijelosti postoji u sadašnjici, izvan te sadašnjice

bio je nitko i ništa, bi e netvarno poput sjenke ili misli. No, kad se sve uzme u obzir, Nashe je upravo tako i htio. ak i da se Murks u tom asu okrenuo prema njemu i ponudio da mu ispri a svoju životnu pri u, odbio bi ga slušati. Floyd mu je u me uvremenu po eo govoriti o svom novom poslu. Budu i da je, ini se, imao nekog udjela u pronalaženju istoga, Nashe je morao do kraja poslušati iscrpnu i razvu enu pri u o tome kako je Floyd poveo razgovor s voza em koji je doveo djevojku iz Atlantic Cityja one ve eri prošlog mjeseca kad je došla u kamp-ku icu. Tvrtka koja je iznajmljivala limuzine navodno je tražila nove voza e i Floyd je ve sutradan otišao do njih i podnio molbu za posao. Za sada su ga zaposlili samo na pola radnog vremena, dva-tri dana tjedno, ali nadao se da e iza prvoga imati više posla. Tek toliko da nešto kaže, Nashe ga upita kako mu se svi a nositi uniformu. Floyd mu odgovori da ga to uop e ne smeta. Nije loše imati nešto posebno u garderobi, veli, ovjek se osje a važnim. "Važno je da ja volim voziti”, nastavi. "Kola nisu bitna. Dokle god sjedim za volanom, a ispred mene cesta, ja sam sretan ovjek. Nema boljeg na ina da ovjek zara uje za život. Zamisli da te za nešto što voliš raditi još i pla aju. Zvu i skoro nepošteno.” "Da”, zaklju i Nashe. “Vožnja je dobra stvar. Tu se slažem s tobom.” "Pa ti bi to trebao znati”, i dalje e Floyd. “Mislim, pogledaj djedov auto. Krasna mašina. Je 1' tako, dida?” obrati se zatim Murksu. "Zvijer od auta.” “Jest, fina su to kola”, potvrdi Calvin. “Mo na, dobro leže u krivini, izvla e uzbrdice ko ništa.” “Sigurno si ih uživao voziti”, Floyd e ponovo Nasheu. “Jesam”, odgovori Nashe. “Nikad nisam imao bolji auto." “Ima jedna stvar koja mi ipak nije sasvim jasna”, primijeti Floyd. “Kako si uspio nabiti toliku kilometražu? Ho u re i, model je prili no nov, a broja pokazuje skoro sto trideset tisu a kilometara. To je strašna kilometraža za godinu dana.” “Da, jest...” “Šta si bio, nešto kao trgova ki putnik?” “Da, tako je, trgova ki putnik. Dali su mi veliko podru je, pa sam dosta vremena provodio na cesti. Vucarao se okolo s prtljažnikom punim uzoraka, živio u koferu, druga no , drugi grad... Toliko sam putovao da mi se znalo dogoditi da zaboravim gdje živim.” "Mislim da bi mi se tako nešto svi alo”, re e Floyd. "Zvu i super posao.” "Nije bio loš. Samo što moraš voljeti samo u. Kad se na to navikneš, sve ostalo je lako.” Floyd mu je po injao i i na živce. Tip je budala, pomisli, totalni idiot, i što je više pri ao, sve ga je više podsje ao na sina. Obojica su imali istu o ajni ku želju da se dopadnu, istu ulagiva ku stidljivost, isti izgubljeni pogled. Kad ga gleda, ovjeku se ini da nikome ne bi bio u stanju nauditi — pa ipak, Nashe je bio siguran da je naudio Jacku one ve eri. Upravo je ta unutarnja praznina, razjapljena oskudica njegova bi a, tako nešto inila mogu im. Nije Floyd bio okrutna ili nasilna osoba, no bio je velik, snažan i uvijek spreman da se iskaže, a djed Calvin mu je bio najdraži na svijetu. italo mu se to na licu, svaki put kad bi skrenuo pogled prema Murksu, bilo je kao da gleda u Boga. Djed je rekao što mu je initi, i on ga je poslušao. Nakon tre e ili etvrte runde pi a, Floyd upita Nashea bi li igrao biljar. U stražnjoj je prostoriji nekoliko stolova, veli, jedan od njih bi trebao biti slobodan. Iako mu se pomalo ve vrtilo u glavi, Nashe prihvati poziv, vide i u njemu priliku da ustane od stola i okon a razgovor. Bilo je skoro jedanaest i masa okupljena kod Ollieja prorijedila se i stišala. Floyd pozove Murksa da im se pridruži, no Calvin odgovori da e radije ostati tu gdje jest i dovršiti pi e. Prostorija je bila velika i loše osvijetljena, etiri biljarska stola pružala su se sredinom sobe, a uz zidove su bili poredani fliperi i kompjutori s igrama. Zaustavili su se na trenutak kod

stalka sa štapovima da izaberu svaki svoj, a dok su potom išli prema jednom od slobodnih stolova, Floyd upita Nashea ne bi li partija bila zanimljivija ako bi se kladili u neki sitan novac, isto sportski. Premda nikada nije bio naro ito dobar u biljaru, Nashe pristade bez razmišljanja.

Osjeti neodoljivu želju da Floyda potu e do nogu, a nov ani ulog, inilo mu se, samo može pomo i da se koncentrira. “Nemam kod sebe keša”, re e. “Ali ve od idu eg tjedna sam platežno sposoban, im dobijem honorar." “Znam da jesi”, odgovori Floyd. “Ina e ti ne bih ni predložio da stavljamo ulog.” “U koliko ho eš da igramo?” “Šta ja znam. Koliko ti ho eš.” “Pa recimo deset dolara partija?” “Deset? Okej, zvu i dobro.” Igrali su s osam kugli na jednom od onih grbavih stolova za dvadeset pet centi po igri, a Nashe gotovo cijelo vrijeme nije izustio ni rije i. Floyd nije bio loš, no Nashe je i pored pripitosti bio bolji, prihvativši se igre svim srcem, odmjeravaju i svoje udarce vještinom i preciznoš u s kakvima ništa dosad nije radio. Osje ao se sretnim i opuštenim, a kad je jednom uhvatio ritam kugli koje su lupkarale i kotrljale se, štap kao da mu je sam klizio me u prstima. Prve etiri partije dobio je stalno pove avaju i rezultat (prvo za jednu kuglu, pa za dvije, zatim etiri i kona no šest), da bi petu pobjedu odnio i prije no što je Floyd uop e dobio priliku da tu e, potopivši prvo dvije prugaste kugle u nizu, a potom po istivši stol kuglu po kuglu, te završivši u velikom stilu tako što je osmu kuglu trostrukom kombinacijom poslao u kutnu rupu. “Meni je dosta”, re e Floyd nakon pete partije. “Znao sam da bi mogao biti dobar, ali ovo je suludo.” “Sre a”, re e Nashe, trude i se da prikrije osmijeh što mu je zaigrao na licu. “Ina e sam prili no loš. Ve eras me jednostavno išlo.” "Bio ti loš ili ne, ja tebi dugujem pedeset dolara.” “Zaboravi na novac, Floyde. Meni to ništa ne mijenja na stvari.” “Kako to misliš ‘zaboravi’? Upravo si zaradio pedeset dolara. To je tvoj novac.” “Ne, ne, kažem ti da ga zadržiš. Ne želim tvoj novac.” Floyd je i dalje pokušavao uturiti pedeset dolara Nasheu u ruku, no Nashe je bio jednako nepopustljiv u svom odbijanju i nakon nekog vremena Floydu najzad bude jasno da se Nashe ne pretvara i da doista misli to što govori. “Kupi nešto sinu”, re e Nashe. “Eto, ako me želiš obradovati, tim novcem kupi njemu neki poklon.” “Stvarno si velikodušan”, veli Floyd. “Ve ina frajera ne bi pustila da im pedeset dolara isklizne iz ruku.” “Ja nisam ve ina frajera”, odvrati Nashe. “Onda ti dugujem barem uslugu”, re e Floyd, nespretno iskazuju i svoju zahvalnost tapšanjem Nashea po le ima. “Kad god ti što zatreba, samo pitaj." Bila je to jedna od onih ispraznih fraza kakve ljudi u sli nim trenucima esto izgovore ne bi li ispali pristojni i Nashe bi je u svakoj drugoj situaciji ignorirao. No, odjednom se ne ega sjeti i ta ga pomisao cijeloga ispuni toplinom, pa ne žele i propustiti priliku, okrene se, pogleda Floyda pravo u o i i kaže: “Pa eto, kad se ve nudiš, možda ima nešto što bi mogao za mene

initi. Rije je o zapravo vrlo maloj usluzi, ali tvoja bi mi pomo dosta zna ila.” “Nema problema, Jime. Samo reci.” "Daj mi da vozim auto na povratku.” “Misliš djedov auto?” “Da, djedov auto. Koji je neko bio moj.”

“Pa, mislim da nije na meni da ti kažem može ili ne može. Auto je djedov, pa eš njega morati i pitati. Ali ja u svakako urgirati za tebe.” Murks nije imao ništa protiv. Osje a se sav nikakav, veli, pa je ionako mislio Floyda zamoliti da vozi natrag. A ako je Floyd voljan Nasheu prepustiti volan, njemu je svejedno. Važno je da stignu tamo gdje idu, tko e voziti nije bitno. Na izlasku iz kafi a do eka ih snijeg. Bio je to prvi snijeg te godine, a padao je u teškim, mokrima pahuljama, koje su se topile u dodiru sa zemljom. Dolje niz ulicu, boži nim su ukrasima u me uvremenu isklju ili struju. Vjetar je prestao puhati i zrak je bio posve miran, tako miran da se inilo kao da je toplo. Nashe duboko uzdahne, pogleda u nebo i ostade tako stajati na trenutak puštaju i da mu snijeg pada na lice. Osjeti se sretnim, sretnijim no što je to bio jako dugo. Kad su stigli na parkiralište, Murks mu dade klju eve od auta. Nashe otklju a prednja vrata, ali u asu kad se spremao otvoriti ih i u i, naglo povu e ruku i po ne se smijati. “Hej, Calvine”, re e, “a gdje smo mi ovo?” “Kako to misliš, gdje smo?” upita Murks. "U kojem gradu?” “U Billingsu.” “Billingsu? Mislio sam da je to u Montani.” "Ne, Billings u Newjerseyu.” “Zna i, više nismo u Pennsylvaniji?” “Ne, da bi se vratio u Pennsylvaniju moraš pre i most.” “Ni ega se ne sje am.” “Samo skreneš na autoput broj šesnaest i on te vodi pravo.” Nije mislio da e mu to biti toliko važno, ali u trenutku kad je sjeo za upravlja , primijeti da mu ruke drš u. Upali motor, svjetla i brisa e, a zatim se polako vožnjom unatrag izvu e s parkirnog mjesta. I nije bilo tako davno, pomisli. Samo tri i pol mjeseca. Pa ipak mu je trebalo neko vrijeme da ponovo osjeti djeli ak starog poznatog zadovoljstva. Pažnju mu je odvra ao Murks koji je neprestance kašljao na prednjem sjedalu i Floyd koji je otraga klepetao o tome kako je izgubio na biljaru, pa je tek upalivši radio uspio zaboraviti da su ova dvojica s njim i da nije sam kao što je bio svih onih mjeseci dok je uzduž i poprijeko šibao Amerikom. Shvati da nema želju ponoviti to iskustvo, no nakon što je grad ostao iza njega i on ubrzao na praznoj cesti, bilo mu je teško ne zamisliti, barem na tren, da se vratio u dane provedene na cesti, u vrijeme prije po etka njegove prave životne pri e. Znao je da mu je ovo jedinstvena prilika, pa se htio potpuno predati onome što mu je na as pruženo i vratiti se što je mogu e dalje u sje anje na ovjeka kakav je neko bio. Snijeg je u kovitlacima padao po prednjem staklu i za trenutak mu se

pred o ima ukažu vrane kako kruže nad ledinom, ispuštaju i svoje tajanstvene krikove dok ih on gleda u letu. Prekrivena snijegom, ledina e izgledati prekrasno, pomisli, i ponada se da e snijeg padati svu no kako bi je takvu mogao vidjeti ujutro kad se probudi. Zamišljao je nepreglednost bijelih polja i pahulje koje ne prestaju padati sve dok ne prekriju gomilu kamenja na ledini i sve ne iš ezne u bjelini. S radija se ula neka stanica s klasi nom glazbom, koja mu se u ini poznatom. Puštali su jedan komad koji je slušao puno puta — neki “Andante” iz 18. stolje a u izvedbi guda kog kvarteta, no iako je znao svaku dionicu napamet, nikako da se sjeti imena skladatelja. Izbor je vrlo brzo suzio na Mozarta ili Haydna, ali tu je zapeo. Na nekoliko trenutaka inilo bi mu se da prepoznaje djelo jednoga, zatim bi mu se gotovo odmah u inilo kao djelo drugoga. Možda je bio jedan od onih kvarteta koje je Mozart posvetio Haydnu, pomisli, no isto je tako moglo biti i obratno. Na izvjesnoj to ki, njihova glazba kao da se dodiruje i kao da ih više nije mogu e razlikovati. Pa ipak, Haydn je doživio zrelost poodmaklih godina, po aš en brojnim narudžbama

i položajem koji je uživao na dvoru, zajedno sa svim povlasticama koje je svijet tog vremena mogao pružiti. A Mozart je umro mlad i siromašan, njegovo je tijelo ba eno u zajedni ku grobnicu. Nashe je ve vozio sto na sat u tom trenutku, osje aju i potpunu kontrolu nad automobilom koji je tutnjao uskom i zavojitom sporednom cestom. Glazba je stjerala Murksa i Floyda duboko u pozadinu i sve što je još mogao uti bila su etiri ži ana instrumenta kako zvukom natapaju mra ni i zatvoreni prostor oko njega. Kazaljka je sad pokazivala sto deset kilometara na sat i u tom asu za uje Murksa kako vi e izme u dva napadaja kašlja. “Idiote”, uo ga je Nashe kako mu govori. “Voziš prebrzo!” Umjesto odgovora, Nashe pritisne još ja e gas i dotjera do sto trideset, ulaze i u zavoj laganom i sigurnom rukom na upravlja u. Što Murks uop e zna o vožnji? — mislio je. Što Murks uop e zna o i emu? Onog trenutka kad je auto dosegao sto trideset i šest, Murks se nagne naprijed i trzajem izgasi radio. Nashe se strese od nagle provale tišine i, mahinalno se okrenuvši prema Murksu, re e mu da gleda svoja posla. Kad je idu eg trenutka pogledao na cestu, vidio je ne ija prednja svjetla kako se pomaljaju prema njemu. Izgledalo je kao da su došla niotkud, poput divovske zvijezde koja se ustremila pravo na njegove o i, a u panici koja ga je u hipu progutala, jedina mu je misao bila kako mu je upravo to zadnja misao. Bilo je prekasno da se zaustavi i sprije i ono što e se dogoditi, pa umjesto da snažno nagazi ko nicu, on još vrš e stisne gas. U daljini je uo

urlik Murksa i njegovog zeta, no glasovi su im bili prigušeni, prekriveni udaranjem krvi u njegovoj glavi. A potom je svjetlo bljesnulo pravo u njega, i Nashe, ne mogavši ga više gledati, zatvori o i.

BILJEŠKA O PISCU Paul Auster, jedan od najzna ajnijih suvremenih ameri kih pisaca, ro en je u Newarku, New Jersey, 3. velja e 1947. Na newyorskom Sveu ilištu Columbia završava studij književnosti, a potom odlazi u Francusku, gdje boravi etiri godine. Nakon povratka u SAD objavljuje uglavnom književne kritike i poeziju koju je kasnije sabrao u zbirci Nestajanja. Prevodi francuske pjesnike. Sredinom osamdesetih piše Newyorsku trilogiju, koju tvore tri kratka romana: Stakleni grad, Duhovi i Zaklju ana soba. Potom slijede romani U zemlji posljednjih stvari, Mjese eva pala a, Glazba slu aja, Levijatan, Gospodin Vertigo, Timbuktu i Knjiga opsjena, te autobiografske knjige Umije e gladovanja, Crvena bilježnica, Izum samo e, Ruka na ustima i Mislio sam da je moj otac Bog. Autor je scenarija za filmove Dim (režija Wayne Wang) i Dim u lice (režija Wayne Wang i Paul Auster). Režirao je film Lulu na mostu, snimljen po vlastitom scenariju. Glazba slu aja, jedan od najvažnijih Austerovih romana, ekraniziran je 1993. Film je režirao Philip Haas. Paul Auster živi u Brooklynu. Knjige su mu prevedene na više od dvadeset jezika.