Paul Auster

U zemlji posljednjih stvari

s engleskoga preveo: Petar Vujai

naslov izvornika:

Paul Auster

IN THE COUNTRY OF LAST THINGS

Za Siri Hustvedt

Nedavno sam, proavi dveri snova, posjetio onaj predio zemlje u kojem lei uveni Grad Unitenja.

Nathaniel Hawthorne

73

OVO SU POSLJEDNJE stvari, napisala je. Jedna po jedna nestaju i ne vraaju se vie. Mogu ti govoriti onima koje sam vidjela, o onima koje vie ne postoje no sumnjam da u imati vremena. Sad se sve dogaa prebrzo ne mogu drati korak.

Ne oekujem da e razumjeti. Ne vidjevi nita od toga, ak i ako pokua, nee to moi zamisliti. To su te posljednje stvari. Danas negdje stoji kua, sutra je vie nema. Ulica kojom si juer kroio, danas vie ne postoji. ak je i vrijeme u neprekidnoj mijeni. Sunani dan slijedi dan obavijen maglom, prvo je toplo zatim hladno, vjetar pa bonaca, onda razdoblje otre hladnoe da bi danas, usred zime, dolo popodne mirisnog svjetla, toliko toplo da je bilo dovoljno izai u vesti. Kad ivi u gradu, naui nita ne uzimati zdravo za gotovo. Zatvori oi na trenutak, okrene se da bi pogledao neto drugo, a stvar koja je negdje stajala ve je nestala. Vidi, nita ne traje, ak ni misli u vlastitoj glavi. I ne smije tratiti vrijeme tragajui za njima. Kad neto jednom nestane, to je kraj.

Tako ivim, nastavljalo se njezino pismo. Ne jedem mnogo. Tek toliko da se odrim na nogama, nita vie. Ponekad osjeam toliku slabost da mislim kako neu moi nainiti sljedei korak. Ali uspijevam. Usprkos neuspjesima, drim se na nogama. Da ti je samo vidjeti kako se dobro snalazim.

Ulice grada proteu se posvuda i nijedna ulica nije nalik drugoj. Stavim jednu nogu pred drugu, zatim drugu pred prvu i onda se nadam da u to moi ponoviti. I nita vie od toga. Mora razumjeti kako mi je sad. Kreem se. Diem zrak koji mi je dan. Jedem najmanje to mogu. Bez obzira to itko rekao, ono jedino vano je ostati na nogama.

Sjea li se svojih rijei prije nego to sam otila: William je nestao i bez obzira koliko se trudila nikad ga nee nai. To su bile tvoje rijei. Onda sam ti rekla da me nije briga za tvoje rijei i da idem pronai svog brata. Tada sam se ukrcala na onaj strani brod i napustila te. Kako je to davno bilo? Vie se ne sjeam. Mislim da su ve prole godine i godine. No to je samo nagaanje i vie se ne gnjavim time. Izgubila sam trag i vie ga nitko ne moe pronai.

Toliko je sigurno. Kad ne bih osjeala glad, ne bih bila u stanju nastaviti. Mora se naviknuti raditi to manje mogue. elei manje zadovoljava se manjim, to ti manje treba to ti je bolje. Tako grad utjee na ovjeka. Izvre ti misli naopako. Tjera te da eli ivjeti, istovremeno ti pokuavajui oduzeti ivot. I od toga nema bijega. Ili uspije ili ne uspije. Ako uspije, ne moe biti siguran da e uspjeti i sljedei put. Ako ne uspije, nee uspjeti nikad vie.

Nisam sigurna zato ti sad piem. Istini za volju, otkad sam stigla ovamo jedva sam i pomislila na tebe. No odjednom, nakon svog tog vremena, osjeam da trebam neto izrei i, ako to dovoljno brzo ne zapiem, eksplodirat e mi glava. Nije vano hoe li to proitati. ak nije vano hou li to poslati pretpostavljajui, naravno, da je to mogue. Piem ti zato jer ne zna nita. Zato to si daleko od mene i ne zna nita.

Ima ljudi tako mravih, pisala je, da ih vjetar ponekad otpue. Vjetrovi u gradu su strani, uvijek puu s rijeke i pjevaju u uima, vjeno te bacaju tamo-amo, vjeito bacaju papire i otpad pred noge. Nije neobino vidjeti one najmravije kako se kreu u parovima ili u trojkama, a ponekad i cijele obitelji, vezane konopcima i lancima, podravaju jedni druge branei se od zapuha. Drugi zauvijek odustaju od izlazaka, ue skutreni po veama i udubinama, sve dok im se i najvedrije nebo ne uini prijetnjom. Bolje je mirno ekati u kutu, misle, nego da ih vjetar baci na stijene. Takoer je mogue postati toliko dobar u nejedenju da naposljetku ovjek moe ne jesti nita.

Onima koji se bore protiv gladi jo je gore. Toliko razmiljanje o hrani vodi samo u nevolju. Ima ih potpuno opsjednutih, koji se odbijaju pokoriti injenicama. Oni neprekidno krstare ulicama, tragaju za ostacima, stavljajui glavu u torbu i za najmanju mrvicu. Nije vano koliko su hrane sposobni nai jer im to nikad nee biti dovoljno. Jedu a ne nasite se, grabe hranu ivotinjskom hitnjom, koati im prsti trgaju, drhtave eljusti nikad im nisu zatvorene. Najvei dio hrane iscuri im niz brade, a ono to uspiju progutati obino povrate za par minuta. To je spora smrt, kao da je hrana vatra ili ludilo koje ih spaljuje iz nutrine. Vjeruju da jedu kako bi preivjeli, no na kraju su oni upravo ti pojedeni.

Kao to se vidi, hrana je jako sloeno pitanje, i ako ne naui prihvaati ono to ti se da, nikad se nee pomiriti sa sobom. Nedostaje je esto, a hrane, koja ti je jo neki dan predstavljala uitak, drugi dan vjerojatno nee biti. Gradske su trnice vjerojatno najsigurnije i najpouzdanije mjesto za kupovinu, ali su cijene visoke a izbor nikakav. Jedan dan nude se samo rotkvice, drugi dan samo stara okoladna torta. Tako este i drastine promjene jelovnika mogu jako teko pasti na eludac. Ali gradske trnice imaju prednost to ih nadzire policija, tako da si bar siguran kako e ono to si kupio zavriti u tvojem, a ne u neijem tuem elucu. Kraa hrane je na ulicama toliko uestala da se vie i ne smatra zloinom. Povrh svega, gradske su trnice jedini zakonski odobreni oblik prodaje hrane. Oko grada ima bezbroj privatnih trgovaca hranom, no robu im mogu oduzeti u bilo kojem trenutku. ak i one to uspijevaju podmititi policiju kako bi ostali u poslu, vjeno vreba neprekidna prijetnja pljake i napada. Lopovi takoer napadaju i muterije na privatnim trnicama, te je statistiki dokazano kako jedna od dvije kupovine zavrava pljakom. Mislim da stvarno nije vrijedno toliko riskirati zbog kratkotrajnog uivanja u jednoj narani ili okusu kuhane unke. No ljudi su nezasitni glad je svakodnevno prokletstvo, a eludac ponor bez dna, rupa velika kao itav svijet. Stoga privatne trnice, unato svim tekoama, dobro posluju, premjetajui se s jednog mjesta na drugo, pojavljujui se sat-dva negdje da bi nakon toga doslovno ieznule. Ipak, jedno upozorenje ako hranu mora kupovati na privatnim trnicama, onda svakako izbjegavaj "crne" prodavae jer prijevare doslovno cvatu i bezbroj je ljudi spremno prodati bilo to samo da bi ostvarili zaradu: jaja i narane pune se piljevinom, boce pune mokrae prodaju se pod pivo. Ne, ljudi e uiniti doslovno sve i to prije to naui bit e ti bolje.

Kad hoda ulicama, nastavila je, ne smije zaboraviti hodati samo korak po korak. U protivnom nee izbjei pad. Oi ti moraju biti neprekidno otvorene, valja gledati gore, gledati dolje, gledati naprijed, gledati iza, uvijek paziti na druga tijela, uvijek na biti oprezu zbog onog nepredvidljivog. Sudar s nekim moe zavriti fatalno. Dvoje se sudari i zatim se pone udarati akama. Ili padnu na tlo i ne pokuavaju ustati. Prije ili kasnije doe trenutak kad vie ne pokuava ustati. Zna, tijela bole, i za to nema lijeka. Ovdje je to jo gore nego drugdje.

Otpad je poseban problem. Mora nauiti to initi kad previdi pukotinu, neoekivanu hrpu stijena, plitke kanale kako ne posrnuti ili se ozlijediti. Zatim, tu su i putarine, i one su najgore ovjek mora biti jako prepreden kako bi ih izbjegao. Gdje god se srui neka zgrada ili se nakupi otpad, nasred ulice uzdiu se visoki humci koji brane svaki prolaz. Ljudi podiu barikade gdje god pronau materijal, a zatim se penju na njih, s palicama, pukama ili ciglama i u zasjedi vrebaju prolaznike. Oni vladaju ulicom. Ako eli proi, straarima mora dati sve to zatrae. Ponekad novac, ponekad hranu, ponekad seks. Premlaivanja su uobiajena, a svako malo uje se i za ubojstvo.

Nove se zapreke podiu, stare zapreke nestaju. Nikad ne zna kojom bi ulicom poao, koju bi zaobiao. Malo po malo grad ti otima sigurnost. Ne postoji stalna staza i preivjeti moe samo ako ti nita nije neophodno. Bez upozorenja mora biti spreman promijeniti se, ostaviti to to radi, preokrenuti se. Naposljetku nema niega to nije vano. Posljedino tome, mora nauiti itati znakove. Kad izdaju oi, ponekad poslui i nos. Njuh mi je postao neprirodno otar. Unato nuspojavama neoekivanoj munini, vrtoglavicama, strahu koji me obuzima kad mi ustajali zrak napadne tijelo titi me prije skretanja iza ugla, to je ponekad najopasnije. Zato to zapreke odiu prepoznatljivim zadahom koji naui prepoznavati, ak i s velike udaljenosti. Iako su nainjeni od stijena, betona i drva, u humcima se takoer nae smee i razmrvljeni gips, a sunce pali smee i stvara vonj jai nego drugdje. Kia vlazi buku, napuhuje je i otapa, tako da i ona puta svoj miris kad se jedno spoji s drugim u neprekidnim izmjenama suhog i vlanog vremena, smrad zapreka poinje cvasti. Osnovno je nikad se ne naviknuti. Navike su smrtonosne. ak i ako je stoti put, sa svime se mora suoiti kao da to nikad prije nisi vidio. Nije vano koji je to put, uvijek mora biti prvi. Shvaam da to pravilo zvui gotovo nemogue, no to je ono osnovno pravilo.

ovjek bi pomislio kako e sve to, prije ili kasnije, jednom skonati. Stvari se raspadaju i nestaju, a ne stvara se nita novo. Ljudi umiru, a djeca se odbijaju raati. Svih tih godina koliko sam ovdje, ne pamtim da sam vidjela ijedno novoroeno dijete. Ipak, uvijek dolaze novi ljudi koji zamjenjuju one nestale. Naviru iz zemlje i rubnih gradova, vuku kolica do vrha natovarena stvarima, dovoze se pokvarenim automobilima, svi redom gladni, svi redom beskunici. Dok ne naue zakone grada, novopridoli su lake rtve. Mnogo ih ostane bez novca i prije prve veeri. Neki uplauju nepostojee stanove, druge namamljuju da plate predujam za posao koji nikad nee dobiti, dok ostali izvlae uteevinu i kupuju hranu koja je ustvari samo obojana ljepenka. A to su oni najobiniji trikovi. Poznajem ovjeka koji zarauje stojei pred starom gradskom vijenicom i trai novac od svakog doljaka koji pogleda sat na tornju. Ako doe do svae, njegov pomonik koji izigrava naivca, hini da gleda na sat i plaa mu kako bi doljak pomislio da je to uobiajena praksa. Ne zapanjuje to to postoje ljudi koji bude takvo povjerenje, nego to im je tako lako izvui novac od drugih.

Nad onima koji imaju svoj stan vjeito lebdi prijetnja da e ostati bez njega. Veinu zgrada ne posjeduje nitko, tako da kao stanar nema nikakva prava nema najamnine, nema zakonskog uporita koje bi te podralo ako se neto okrene protiv tebe. Nije neobino da ljude nasilu izbace iz stana na ulicu. U stan uleti hrpa naoruana pukama i batinama i kae ti da se seli ako nisi uvjeren da ih moe nadjaati, to ti preostaje? Ta je praksa poznata kao ?upad?i malo je ljudi u gradu koji bar jednom na taj nain nisu ostali bez domova. A ako si dovoljno sretan i izbjegne taj osobit oblik izbacivanja, nikad ne zna hoe li zavriti kao plijen nekog fantomskog kuevlasnika. To su iznuivai koji teroriziraju gotovo cijeli grad, tjerajui ljude da plaaju zatitu samo da bi mogli ostati u svojim stanovima. Oni sami sebe proglaavaju vlasnicima zgrade, varaju stanare, i gotovo im se nikad nitko ne protivi.

Onima bez doma stanje je posvema beznadno. Slobodni stanovi ne postoje. Unato tome, agencije za iznajmljivanje bave se nekakvim poslom. Svakodnevno oglaavaju u novinama, reklamiraju nepostojee stanove kako bi privukli ljude u svoje urede i izvukli novac. Svi znaju da je to prijevara, no mnogi su voljni dati i posljednji novi za ta prazna obeanja. U rano jutro stiu pred urede i strpljivo ekaju u redu, ponekad i satima, samo kako bi mogli desetak minuta prosjediti s agentom i razgledavati fotografije zgrada u ulicama s drvoredima, slike udobnih soba ili stanova namjetenih sagovima i mekim konim naslonjaima spokojne prizore koji prizivaju miris kave koja ih eka u kuhinji, paru koja se die iz vrue kupelji, vedre boje samozadovoljnih lonanica na prozorima. Nikome nije vano to su te fotografije snimljene prije vie od deset godina.

Mnogi od nas ponovno su postali slini djeci. Shvati, ne trudimo se postati takvi i zapravo nitko nije svjestan toga. Ali kad nestane nada, kad otkrije da se vie ne nada ni mogunosti da postoji nada, tada te praznine popunjava snovima, malenim djetinjim mislima i priama kako ne bi posustao. ak se i oni posve okorjeli suspreu s mnogo napora. Bez napora, bez uvoda, samo prestanu raditi ono to su radili, sjedaju i govore o eljama koje bujaju u njima. Hrana je, naravno, jedna od omiljenih tema. esto uje skupinu kako opisuje jelo do najsitnijih detalja, poinjui s juhom i polagano napredujui sve do deserta, zastajui na svakom okusu i zainu, na svakovrsnim aromama i mirisima, usredotoujui se jednom na nain pripreme, drugi put na sam efekt hrane od prvog okusa na jeziku, sve do postupno rastueg osjeta spokoja dok hrana putuje niz jednjak i stie do eluca. Ti razgovori ponekad traju satima i imaju izrazito strog protokol. Nema ispada, nema neplaniranih uzdaha. Sve to vodi u suze, a nita kao suze ne moe pokvariti razgovor o hrani. Za najbolji uinak, mora dopustiti vlastitom umu da skoi u rijei koje teku iz tuih usta. Ako te rijei uspiju obuzeti, moi e zaboraviti trenutnu glad i ui u ono to ljudi zovu ?arenom potpornog nimbusa?. Ima i onih koji tvrde da takvi razgovori posjeduju i prehrambenu vrijednost uzevi u obzir dovoljnu koncentraciju i jednaku elju da se vjeruje u rijei koje izgovaraju sudionici.

Sve to pripada jeziku duhova. U tom jeziku ima jo bezbroj moguih vrsta razgovora. Veina ih poinje tako da jedna osoba kae drugoj: ja elim. Ono to ele moe biti bilo to, sve dok je to neto to se ne moe dogoditi. elim da sunce nikad ne zae. elim da mi novac nie u depovima. elim da grad bude kakav je bio u zlatnim vremenima. Otprilike tako. Apsurdne i djetinjaste stvari, besmislene i nestvarne. Sve u svemu, ljudi vjeruju da je juer bilo bolje nego to je danas, bez obzira koliko juer loe bilo. A prekjuer je bilo bolje nego to je bilo juer. to dalje zalazi u prolost, svijet postaje sve ljepi i poeljniji. Svakog se jutra izvlai iz sna kako bi se suoio s neim to je uvijek gore od onoga to je juer postojalo prije nego to si zaspao, ali govorei o svijetu koji je postojao prije odlaska na spavanje, moe se uljuljkati u razmiljanje kako je dananji dan samo privid, ni manje ni vie stvaran od sjeanja na sve ostale dane koje nosi u svojoj nutrini.

Razumijem zato ljudi igraju tu igru, no ja za nju nemam ivaca. Odbijam govoriti jezikom duhova i, kadgod ujem da ga govore drugi, odlazim ili rukama pokrivam ui. Da, svijet se promijenio za mene. Sjea li se kakva sam zaigrana djevojica bila? Nikad se nisam zasitila vlastitih pria o svjetovima koje sam stvarala kako bih se igrala u njima. Dvorac bez povratka, Zemlja tuge, uma zaboravljenih rijei. Pamti li ih? Kako sam ti voljela lagati, navlaiti te da povjeruje u moje prie, i zatim gledati kako ti lice postaje ozbiljno dok te vodim iz jednog nevjerojatnog prizora u drugi. Nakon toga bila bih ti rekla kako je sve to izmiljeno, a tebi bi potekle suze. Mislim da sam voljela tvoje suze jednako kao i tvoj smijeh. Da, bilo je to pomalo zloesto, ak i tada, dok sam nosila odijelca u koja me oblaila majka, bila oderanih i krastavih koljena, s malom, djejom, bezdlakom pikicom. Ali, volio si me, nisi li? Volio si me sve dok nisi poludio od toga.

Sad sam se pretvorila sva u zdrav razum i hladnu proraunatost. Ne elim biti poput ostalih. Vidim kako na njih djeluju njihovi izmiljaji, i neu dopustiti da se to dogodi i meni. Ljudi-sablasti uvijek umiru u snu. Mjesec-dva hodaju uokolo s neobinim smijekom na usnama, okrueni udnim sjajem razliitosti, kao da su ve poeli nestajati. Znakovi se ne mogu previdjeti, ak ni prva upozorenja blago rumenilo na obrazima, oi malo vee nego obino, otupjelo kretanje, smrad koji dopire iz donjeg dijela tijela. Ipak, to je vjerojatno sretna smrt. Voljna sam poeljeti im je. Ponekad sam im gotovo zavidjela. Ipak, ne mogu si dopustiti da odem. Neu si to dopustiti. Izdrat u najvie to mogu, ak i ako me to ubije.

Druge su smrti daleko dramatinije. Na primjer, postoje Trkai, sekta ljudi koji tre ulicama najbre to mogu, divljaki maui rukama, udarajui po zraku i vritei iz petnih ila. Veinom su u skupinama: est, deset, ak i dvadeset njih zajedno juri ulicama, ne zaustavljajui se ni zbog ega to im se nade na putu. Tre i tre, sve dok ne popadaju od iscrpljenosti. Bit je umrijeti najbre to je mogue, napregnuti se toliko da srce to ne moe podnijeti. Trkai kau da nitko nema hrabrosti to uiniti sam. No u zajednikom trku, skupina vue svakog pojedinog trkaa, ohrabruje ga krikovima, tjera ga u ludilo samokanjavajueg iscrpljivanja. I to je ironija. Kako bi poinio samoubojstvo tranjem, prvo mora trenirati i postati dobar trka. U protivnom, nee imati dovoljno snage da prijee granicu izdrljivosti. Trkai zato prolaze teke pripreme za susret s vlastitim usudom, i ako sluajno posrnu putem do sudbine, znaju kako se u trenutku skupiti i nastaviti. Mislim da je to neka vrsta religije. Diljem grada postoji nekoliko ureda jedan za svaku upravnu zonu i da bi im mogao pristupiti, mora proi niz tekih kunji: dranje daha pod vodom, gladovanje, dranje ruke nad plamenom svijee, ne razgovarati ni s kim sedam dana. Kad te jednom prihvate, mora se pokoravati zakonima skupine. Medu njima je est do dvanaest mjeseci zajednikog ivota, strogi reim vjebi i treninga te postupno smanjivanje unosa hrane. Do trenutka kad je lan pripravan za svoj trk smrti, istovremeno je dosegao toke najvee snage i najvee slabosti. Teoretski on moe trati vjeno, dok mu tijelo istovremeno troi i posljednje rezerve snage. Takav spoj proizvodi eljeni rezultat. Odreenog dana izae s drugovima i tri sve dok ne pobjegne vlastitome tijelu, tri i vriti sve dok ne izleti iz samoga sebe. Dua ti se naposljetku iskobelja na slobodu, tijelo ti padne na tlo i mrtav si. Trkai u svojim oglasima navode kako njihova metoda ima devedeset-postotni uspjeh to znai da gotovo nitko ne mora dvaput trati u smrt.

Samotne smrti su uestalije. No i one su se takoer bile pretvorile u neku vrstu javnog rituala. Ljudi se penju na najvia mjesta samo i jedino da bi skoili. To se naziva ?Posljednji skok i priznajem da pomalo uzbuuje gledati to neto to naizgled u nutrini otvara posve nov svijet slobode: vidjeti tijelo kako stoji na rubu krova, a tada, uvijek onaj najkrai trenutak oklijevanja, kao da eli uivati u tim posljednjim sekundama, i osjet kao da ti se itav ivot skuplja u grlu, a tada, neoekivano (nikad ne moe sa sigurnou odrediti kad e to biti), tijelo se baca kroz zrak i leti dolje, na ulicu. Zapanjio bi te entuzijazam svjetine sluati njihovo bjesomuno slavlje, vidjeti njihovo uzbuenje. Kao da su ih nasilje i ljepota prizora iupali iz njih samih, natjerali ih da zaborave bezvrijednost vlastitih ivota. ?Posljednji skok?razumljiv je svakome i on odgovara na svaiju unutarnju enju: umrijeti u bljesku, unititi sebe u jednom kratkom trenutku slave. Ponekad pomiljam da je smrt ono jedino prema emu gajimo neke osjeaje. Ona je naa umjetnika forma, jedini nain kojim izraavamo sebe.

Ipak, ima nas koji uspijevamo preivjeti. Jer i smrt je takoer postala izvor ivota. Kad toliko ljudi razmilja kako skonati sve, meditira o razliitim nainima naputanja ovog svijeta, moe zamisliti sve prilike za zaradu. Domiljat ovjek moe prilino dobro ivjeti od tueg umiranja. Nisu svi hrabri kao Trkai ili Skakai, mnogima se potrebna pomo da se odlue. Preduvjet je naravno sposobnost da se plati usluge, te je to razlog zato si ih samo rijetki osim najbogatijih mogu priutiti. Unato tome, posao prilino cvate, osobito u klinikama za eutanaziju. Ima ih nekoliko vrsta, ovisno o tome koliko ste voljni potroiti. Najjednostavniji i najjeftiniji postupak ne traje vie od sat-dva, i oglaava ga se kao ?Povratno putovanje?. Prijavi se u kliniku, plati kartu na alteru, a zatim te odvedu u sobicu sa svjee namjetenim krevetom. Bolniar te pokrije, dade injekciju, a ti zaspi i nikad se ne probudi. Sljedee je na cjeniku ?udesno putovanje?, koje traje od jedan do tri dana. U njemu je ukljuena serija injekcija koje se daju u jednakim razmacima i kod kupca izazivaju euforian osjeaj odlaska i sree, prije nego to uslijedi posljednja, smrtonosna injekcija. Zatim postoji i ?Krstarenje uicima?, koje traje i do dva tjedna. Stranke uivaju ivot prepun blagostanja, slue ih na nain ravan sjaju starih luksuznih hotela. Vrhunska jela, vina, zabava, ak i bordeli koji zadovoljavaju potrebe i mukarcima i enama. To stoji prilinu svotu novaca, no nekima je neodoljiva kunja ivjeti dobro, makar i kratko vrijeme.

Klinike za eutanaziju nisu jedina mjesta gdje se moe kupiti smrt. Postoje i klubovi ubojica, i oni postaju sve popularniji. Osoba koja eli umrijeti, ali se previe boji sama skonati ivot, ulani se, za prilino skromnu svotu, u Klub ubojica u svojoj zoni. Zatim mu odreuju ubojicu. Stranka ne zna nita o dogovorima sve u vezi njegove smrti za njega je tajna: datum, mjesto, nain koji e se koristiti, identitet njegova ubojice. Na neki nain, on ivi kao i prije. Smrt je negdje na obzoru, apsolutno sigurna, no u svojem specifinom obliku potpuno neodgonetljiva. Umjesto starosti, bolesti ili udesa, lan Kluba ubojica moe se nadati brzoj i nasilnoj smrti u blioj budunosti: metak u elo, no u leda, ruke oko njegova vrata usred noi. ini mi se da je posljedica svega toga da ovjek postaje sve budniji. Smrt nije vie apstrakcija, nego stvarna mogunost koja opsjeda svaki trenutak ivota. Umjesto da se pasivno predaju neizbjenome, obiljeeni za smrt obino postaju budni, bri i pokretniji, ispunjeni osjeajem da su ivi kao da ih je preobrazilo neko novo razumijevanje svega oko njih. Mnogi od njih se pokaju i odlue se nastaviti ivjeti. No to je prilino komplicirano. Naime, kad jednom pristupi Klubu ubojica, nema odustajanja. S druge strane, ako ti uspije ubiti vlastitoga ubojicu, ponitava se ugovorna obveza i ako se tako odlui, moe se zaposliti kao ubojica. To je opasnost ubojiina posla i razlog zato su oni tako dobro plaeni. Ubojica rijetko biva ubijen, jer je on uvijek iskusniji od svoje rtve, ali se i to ponekad dogodi. Medu sirotinjom, osobito medu siromanim mladim mukarcima, mnogo ih je koji tede mjesecima, ak i godinama kako bi se mogli ulaniti u Klub ubojica. Ideja je zavriti kao ubojica i tako si osigurati bolji ivot. Uspijevaju samo neki. Kad bih ti ispriala prie o nekima od tih djeaka, ne bi mogao spavati tjednima.

Sve to vodi do brojnih praktinih problema. Na primjer, problem s leevima. Ovdje ljudi ne umiru kao to su umirali u starim vremenima, tiho izdiui u svojim posteljama ili u istim zaklonima bolnikih odjela umiru gdje ih smrt zatekne, a to znai najveim dijelom na ulici. Ne govorim samo o Trkaima, Skakaima ili lanovima Kluba ubojica (oni su tek djeli ukupnog broja), nego o onom najveem dijelu stanovnitva. Polovica ljudi su beskunici koji doslovno nemaju kamo. Stoga, leevi lee kamo god baci pogled na ploniku, u veama, po ulicama. Ne trai da ulazim u pojedinosti. Bez obzira to mislio, pravi problem nikad nije nedostatak samilosti. Ovdje se najlake lomi srce.

Veina leeva je gola. Strvinari neprekidno krue ulicama i s mrtvaca vrlo brzo skidaju svu njihovu imovinu. Prvo nestaju cipele, budui da je potranja velika i teko ih je pronai. Pozornost zatim privlae depovi, no zatim slijedi sve: odjea i sve to se u njoj nade. Posljednji stiu oni s klijetima i dlijetima koji iz usta upaju zlatne i srebrne zube. Budui da je to neizbjeno, mnoge obitelji same ogole mrtvaca, ne elei nita ostaviti neznancima. U nekim sluajevima, to dolazi iz elje da se sauva dostojanstvo voljene osobe. U drugima je u pitanju ista sebinost. Ipak, to je moda previe osjetljiva tema. Zlato iz suprugovih usta moe te hraniti mjesec dana, stoga tko moe tvrditi da je grijeh upati ga van? Znam da takvo ponaanje izgleda neprilino, ali ako eli preivjeti ovdje, mora biti sposoban odbaciti sva svoja naela.

Svakog jutra grad alje kamione za sakupljanje leeva. To je glavna vladina funkcija i na nju odlazi vie novca nego na ita drugo. Krematoriji tvore prsten oko grada nazivaju ih Centri za transformaciju i iz njih se danonono u nebo vije dim. No s ulicama u tako loem stanju, od kojih su veina potpuno uruene, posao postaje neizmjerno tei. Radnici moraju zaustavljati kamione i skupljati runo to znaajno usporava rad. I povrh svega dolazi do estih kvarova na kamionima kao i povremenih ispada promatraa. Beskunici se esto zabavljaju bacajui kamenje na skupljae mrtvih. Iako su radnici naoruani i znalo se dogoditi da su u svjetinu uperili strojnice, neki bacai se jako spretno skrivaju te svojom taktikom munjevitog napada i bijega ponekad uspijevaju potpuno zaustaviti posao. Za takve napade ne postoji nikakav suvisli povod. Raaju se iz gnjeva, iz prezira, iz dosade, i budui da su sakupljai jedini gradski slubenici koji se pojavljuju u gradu, oni su najprikladnije mete. Moglo bi se rei kako je bacanje kamenja izraz narodnog nezadovoljstva vladom koja za njih ne ini nita sve dok ne umru. No to bi bilo pretjerano. Kamenje je izraz nesree, i to je sve. U takvom gradu ne postoji politika. Ljudi su previe gladni, previe smeteni i previe udaljeni jedni od drugih da bi to bio pravi razlog.

Prijelaz je trajao deset dana, bila sam jedina putnica. No to ve zna. Bio si s kapetanom i posadom, pregledao si moju kabinu, i nema potrebe to ponavljati. Vrijeme sam provodila promatrajui vodu i nebo; u tih deset dana jedva sam otvorila knjigu. U grad smo pristigli nou i zapravo sam tek tad osjetila malo panike. Obala je bila potpuno mrana, nikakva svjetla osjeala sam se kao da ulazim u neki nevidljivi svijet, mjesto na kojem ive samo slijepi. Ali imala sam adresu Williamova ureda i to me pomalo umirilo. Mislila sam kako samo trebam otii tamo, i da e se sve srediti samo od sebe. U najmanju ruku, bila sam uvjerena da u Williamu moi ui u trag. No ured nije bio prazan, ni zgrada nije bila naputena. Tamo nije bilo zgrade, nije bilo ulice, nije bilo niega nita, samo kamenje i otpad posvuda uokolo.

Kasnije sam saznala da je to bilo u treem okrugu, gdje je prije gotovo godinu dana izbila nekakva zaraza. Gradska vlast je poslala svoje ljude, obzidala podruje i spalila sve do temelja. Barem tako glasi pria. Otad sam nauila da nita to ujem ne primam zdravo za gotovo. Ljudi zapravo i ne lau, samo to, kad je u pitanju prolost, istinu brzo proguta tama. Legenda se rodi u samo nekoliko sati, krue napuhane prie, a injenice ubrzo zatrpa planina izoblienih teorija. U gradu je najpametnije vjerovati samo i jedino vlastitim oima. No ak je i to podlono pogreci. Jer samo je poneto uistinu onako kako izgleda, osobito ovdje gdje se toliko toga upija svakim korakom, s toliko toga to prkosi razumijevanju. Sve to vidi nosi potencijal da ti nakodi, da te umanji, kao da ti samo vienje neega oduzima dio tebe. esto se moe osjetiti da je gledati opasno, i tada odvraam pogled, ak i zatvaram oi. Zbog toga se lako zbuniti, lako se smesti, biti nesiguran vidi li uistinu ono to misli da promatra. Mogue je da sve to zamilja, ili si to pomijeao s neim drugim, ili se sjea neto to si vidio ... ili zamiljao prije. Shvaa li kako je to sloeno? Nije jednostavno pogledati neto i rei sebi: Ja gledam to i to. Jedno je izjaviti to kad ti je pred oima olovka ili, recimo, korica kruha. No to se dogaa kad se zagleda u mrtvo dijete, u djevojicu koja lei na cesti, posve gola, smrskane glave, prekrivena skorenom krvlju? to rei tada? Vidi, nije jednostavno rei mirno i nedvojbeno: Ja gledam mrtvo dijete. Um zablokira u stvaranju rijei, ne moe se natjerati na to. Zato to prizor pred oima ne moe tek tako odvojiti od sebe. To mislim kad kaem biti ranjen ne moe vidjeti samo tako, jer ti sve to na neki nain pripada, sve je to dio prie koja narasta u tebi. Mislim, bilo bi dobro natjerati samog sebe da te vie nita ne moe dirnuti. No tada ostaje sam, totalno odsjeen od svih i svakoga, i tada ivot postaje nemogu. Nekima to uspijeva, skupe snagu i pretvaraju se u udovita, no iznenadilo bi te koliko su rijetki. Ili, drugim rijeima svi smo se pretvorili u udovita, no gotovo smo svi u sebi zadrali neke ostatke prolih ivota.

I to je moda najvei problem. ivot kakav smo poznavali nestao je, no nitko od nas nije sposoban pojmiti to je sjelo na njegovo mjesto. Onima koji su odgajani negdje drugdje, ili koji su dovoljno stari i pamte svijet drugaiji od ovoga, neizmjerno je teko ivjeti iz dana u dan. Ne govorim samo o tegobama. Suoen i s najprizemnijim dogaanjima, ovjek ne zna kako reagirati, a budui da nije sposoban reagirati, otkrije da nije sposoban ni razmiljati. Mozak je potpuno smeten. A sve uokolo jedna mijena slijedi drugu, svaki dan rada nove prevrate, stare pretpostavke nestaju u dimu. To je dilema. S jedne strane eli preivjeti, prilagoditi se, izvui najbolje iz onoga to te okruuje. S druge strane, kako bi to postigao, naizgled bi trebalo ubiti sve za to si neko mislio da te ini ljudskim biem. Shvaa li to ti pokuavam rei? Kako bi preivio, mora umrijeti. I zato ih toliko odustaje. Bez obzira koliko se trudili, znaju da e naposljetku izgubiti. I u tom trenutku borba postaje posve bespredmetna.

Um kao da mi se muti ono to se dogodilo i ono to nije, prvi pogled na ulice, dani, noi, nebo nada mnom, kamenje koje se protee u beskraj. Kao da pamtim da sam esto gledala uvis, kao da na nebu traim neto to nedostaje, neki viak, neto to ga ini drugaijim od drugih nebesa, kao da bih u njemu mogla pronai objanjenje za ono to vidim oko sebe. Ipak, moda sam u krivu. Mogue je da kasnija opaanja prenosim na te prve dane. Dodue, sumnjam da je to vano bar sad.

Nakon dugotrajnog i pomnog prouavanja, sa sigurnou mogu izvijestiti da je ovdanje nebo isto kao i ono iznad tebe. Imamo iste oblake i iste vedrine, iste oluje i iste tiine, iste vjetrove koji nose sve sa sobom. Ako su ovdanji uinci poneto razliiti, to je samo i jedino zbog onoga to se dogaa dolje. Na primjer, noi nisu nikad iste kao to su bile doma. Njihova su tama i beskrajnost jednake, ali nema onog osjeaja spokoja neto mumlja u podzemlju, vue te nadolje, gura naprijed, neprekidno. A tijekom dana vedrina je ponekad nepodnoljiva sjaj koji te omamljuje i naizgled izbjeljuje sve, sve nazubljene povrine blistaju, zrak kao da drhti. Svjetlo se stvara na takav nain da boje, kad im se pribliava, postaju sve izoblienije. ak i sjene titraju nasumino, trzavo pulsiranje na rubovima. Na takvom svjetlu mora paziti da oi ne otvara prejako, mora precizno kiljiti kako bi mogao odrati ravnoteu. U protivnom e posrnuti u hodu, a ne trebam ti nabrajati sve pogibeljne posljedice pada. Ponekad, moda i ne zbog tame ili neobinih noi koje se sputaju nad nama, osjeam da e nebo spaliti samo sebe. Dani skonavaju kad moraju, upravo u trenutku kad se ini da je sunce smodilo sve ono to je obasjavalo. Nita se vie ne moe prilijepiti uz taj sjaj. Cijeli e se taj neuvjerljivi svijet rastaliti i tako e skonati sve.

Polagano i neprestano grad naizgled prodire samoga sebe, ak i ono preostalo. To se ne moe objasniti. Mogu samo zabiljeiti, ne mogu hiniti da razumijem. Svakodnevno se na ulicama uju detonacije, kao da se negdje u daljini rui zgrada ili uruava plonik. No to se nikad ne vidi. Bez obzira koliko se ti zvukovi uju esto, njihov izvor ostaje nevidljiv. Moglo bi se pomisliti kako bi ponekad do detonacije moglo doi i u tvojoj prisutnosti. No injenice pobijaju tu vjerojatnost. Ne smije ni pomisliti da ovo izmiljam ta buka se ne rada u mojoj glavi. uju je i drugi, ak i kad na nju ne obraaju pozornost. Ponekad znaju zastati i komentirati, no kao da ih to nimalo ne zabrinjava. Moda kau kako je sad malo bolje. Ili kako ovo poslijepodne djeluje pomalo ratoborno. esto sam se raspitivala o tim eksplozijama, ali nikad nisam dobila odgovor. Nita vie osim tupog pogleda ili slijeganja ramenima. Naposljetku sam shvatila da se neka pitanja ne postavljaju, da postoje teme o kojima nitko ne eli raspravljati.

Za one na dnu uvijek ostaju ulice, parkovi i stare postaje podzemne eljeznice. Ulice su najgore jer je na njima ovjek izloen svim moguim opasnostima i neugodnostima. Parkovi su poneto spokojnija mjesta, bez problema koje donose promet i neprekidni prolaznici, ali ako nisi medu onim sretnicima i nema ator ili kolibu, vrijeme ti vjeno stvara nevolje. ovjek je samo u podzemnoj siguran da je izbjegao svim tim nemilostima, no tamo se mora boriti s hordama drugih nevolja vlagom, svjetinom i neprekidnom bukom povika ljudi kao da su zaarani odjecima vlastitih glasova.

Tijekom tih prvih tjedana najvie sam se plaila kie. U usporedbi s njom, ak je i hladnoa posve beznaajna. Od nje se jednostavno brani toplim kaputom (koji sam imala) i brzim kretanjem koje potie krvotok. Takoer sam otkrila i sve prednosti novina najboljeg i najjeftinijeg materijala za izolaciju odjee. Kad je hladno, mora ustati jako rano kako bi uhvatio to bolje mjesto u redu koji se skuplja pred kioscima. Mora dobro procijeniti koliko se eka, jer nita nije gore nego rano ujutro stajati predugo na hladnoi. Ako misli da e tamo provesti vie od dvadeset ili dvadeset pet minuta, onda je mudro krenuti dalje i zaboraviti sve.

Kad jednom kupi novine, pod pretpostavkom da ti ih je uspjelo nabaviti, najbolje je rastvoriti list, rastrgati ga na trake i onda ih uplesti u male svenjeve. Oni su prikladni za guranje u kapicu cipele, kao brana vjetru kad ih se omota oko glenjeva, i za provlaenje kroz rupe u odjei. Udove i trup najbolje je pokriti cijelim listovima omotanim u nekoliko svenjeva. Vrat se titi tako da se uzme desetak svenjeva i od njih se naini ovratnik. Nakon toga izgleda nabreklo, podstavljeno, to dobro, kozmetiki, prikriva mravost. Onima koji su zabrinuti za vlastiti izgled, ta ?papirnata hrana?kako je nazivaju, slui kao sredstvo spaavanja obraza. Ljudi, doslovno umirui od gladi, upalih trbuha i udova tankih poput tapova, eu uokolo i pokuavaju izgledati kao stokilai. Ta krinka ne zavarava nikoga moe ih se spaziti s nekoliko stotina metara ali to moda i nje bitno. Oni kao da ele rei da znaju to im se dogodilo i da se stide. I najvie od svega, njihova su nabrekla tijela znamen samosvijesti, znak ogorene samospoznaje. Pretvaraju se u grotesknu parodiju uspjenih i uhranjenih, i tim frustriranim, napola bezumnim napadom na potenje, dokazuju kako su sama suprotnost onomu to hine da jesu i da su svjesni toga.

Kia je nepobjediva. Kad jednom prokisne, plaa to jo satima, ak i danima. Nema vee pogreke nego ostati uhvaen u pljusku. Ne samo to riskira prehladu, nego mora i propatiti bezbrojne nelagode odjea se navlai, kosti promrznu do sri, a tu je i sveprisutna opasnost da e unititi cipele. Ako je ono najvanije ostati na nogama, zamisli posljedice noenja neprikladnih cipela. A cipele nita toliko ne unitava kao dobro namakanje. To izaziva bezbrojne probleme uljeve, kurje oi, zanoktice, urasle nokte, plikove, deformacije a kad hodanje postane bolno, tada si izgubljen. Jedan korak, zatim jo jedan i jo jedan to je zlatno pravilo. Ako se ne moe natjerati da uini ni to, onda samo lei tamo gdje si se zatekao i naredi si da prestane disati.

No kako izbjei kiu koja moe udariti u bilo kojem trenutku? esto se dogodi da se ovjek zatekne vani, ide s jednog mjesta na drugo, ide nekamo i nema izbora, a nebo odjednom potamni, oblaci se sudaraju i ti stoji vani, mokar do koe. ak i ako uspije pronai sklonite u trenutku kad pone padati i spasi se toga, i dalje mora neizmjerno paziti i kad kia prestane. Tada mora paziti na lokve koje nastaju u puknutom ploniku, jezera koja se stvaraju u otvorima, ak i na blato koje plazi odozdo duboko do glenja i varljivo. Kad su ulice u tako jadnom stanju, kad je sve redom napuklo, udubljeno, izborano i rastrgano, tomu se ne da izbjei. Prije ili kasnije stigne do mjesta na kojem nema izbora okruen si sa svih strana. A svijet koji dodiruje nogama nije jedina povrina na koju mora paziti curi i odozgo: voda koja se slijeva sa zabata i jo neto, daleko gore, snani vjetrovi koji esto dolaze za kiom, bjesomuni zrani vrtlozi koji haraju povrinama jezera i lokvi i bacaju vodu uvis, rasipaju je poput pribadaa ili strelica koje ti bodu lice i krue oko tebe, smanjujui vidljivost na nulu. Kad, nakon kie, zapuu vjetrovi, ljudi se ee sudaraju jedan s drugim, na ulicama su tunjave ee kao da je i zrak nabijen zloom.

Bilo bi to krasno kad bi se vrijeme moglo predvidjeti imalo tono. Tad bi ovjek mogao planirati, znati kad treba izbjegavati ulice, unaprijed se spremiti za promjene. Ali se ovdje sve dogaa prebrzo ono to je jednog trenutka istina, u sljedeem vie ne vrijedi. Mnogo sam vremena protratila tragajui za predznacima u zraku, pokuavala u atmosferi pronai naznake onoga to i kada slijedi: boju i teinu oblaka, brzinu i smjer vjetra, mirise u svakom trenutku, teksturu nonog neba, rastezanje sumraka, gustou jutarnje rose. No nita mi nije pomoglo. Pokuati se povezati s time, otkriti vezu izmeu popodnevne naoblake i veernjeg vjetra sve to vodi ravno u ludilo. Vrti se u vrtlogu vlastitih prorauna i tad, ba u trenutku kad si uvjeren da e pasti kia, zasja sunce i sja cijeli dan.

Dakle, preostaje ti samo i jedino biti pripravan na sve. Ipak, miljenja kako to uiniti drastino se razlikuju. Na primjer, postoji manjina koja vjeruje kako crne misli uzrokuju loe vrijeme. To je prilino mistian pristup problemu, budui da navodi na zakljuak kako se misli mogu izravno prenijeti na dogaanja u tvarnom svijetu. Prema njihovim tvrdnjama, kad ovjek pomisli neku mranu ili pesimistinu misao, ona proizvodi oblak na nebu. Ako dovoljan broj ljudi istovremeno stvara mrane misli, poinje padati kia. I to je razlog svih zapanjujuih promjena vremena, tvrde oni, i razlog zato nikomu nije uspjelo znanstveno objasniti nau bizarnu klimu. Njihovo je rjeenje u odravanju neprekidne radosti, bez obzira na zastraujue uvjete ivota. Bez mrtenja, bez dubokih uzdaha, bez suza. Njih zovu Nasmijeeni, i nijedna sekta u gradu nije tako nevina i djetinjasta. Kad bi se veina stanovnitva mogla preobratiti na njihovo vjerovanje, uvjereni su kako bi se vrijeme napokon poelo stabilizirati te da bi se tada poboljali i uvjeti ivota. Stoga, neprekidno preobraaju, vjeno tragaju za novim sljedbenicima, no blagost koju su si nametnuli ini ih neuvjerljivima. Rijetko pridobiju ikoga te, posljedino tomu, njihove ideje nikad nisu iskuane budui da se, bez velikog broja vjernika, ne moe stvoriti dovoljno pozitivnih misli i promijeniti stanje. No taj ih nedostatak dokaza ini jo tvrdoglavijima u njihovom vjerovanju. Ve te vidim kako odmahuje glavom, u pravu si, slaem se s tobom da su smijeni i zavedeni. No u kontekstu ivljenja u gradu dan po dan, njihove tvrdnje imaju odreenu snagu i nisu nimalo besmislenije od drugih. Kao osobe, Nasmijeeni su dobrodolo drutvo, jer su, tako njeni i optimistini, dobrodoli protuotrov gnjevnoj ogorenosti koja te odasvud okruuje.

Nasuprot njima, postoji druga skupina, takozvani Puzai. Oni vjeruju kako e se stanje pogoravati sve dok ne dokaemo i to posve uvjerljivo koliko se stidimo naih prolih ivota. Njihovo je rjeenje prostrti se na tlo i odbijati ustati sve dok ne dobiju znak da je njihova pokora bila dovoljna. Kakav bi to znak trebao biti, tema je dugih teoretskih rasprava. Neki kau mjesec dana kie, drugi tvrde mjesec lijepog vremena, a ostali govore kako nee saznati sve dok im se to ne otkrije u njihovim srcima. U toj sekti postoje dvije osnovne frakcije Psi i Zmije. Prvi zastupaju stajalite da je puzanje na dlanovima i koljenima dovoljan dokaz pokore, dok drugi smatraju da dostaje samo puzanje po trbuhu. Izmeu dviju skupina esto izbijaju krvavi sukobi s ciljem preuzimanja vlasti nad onima drugima ali nijedna frakcija ne posjeduje vei broj sljedbenika, tovie vjerujem da je sekta sad na rubu izumiranja.

I naposljetku, najvei dio ljudi nema nikakav vrst stav o tim pitanjima. Kad bih prebrojila sve skupine koje zastupaju neku vrstu teoriju o vremenu (Bubnjare, Skupinu kraja svijeta, Slobodne asocijacije), ne vjerujem da bi predstavljali vie od kapi vode u punom vjedru. Mislim da se sve zapravo svodi na istu sreu. Nebom vlada sluaj, sile toliko sloene i nedokuive da ih nitko ne moe objasniti. Ako pokisne, onda nema sree i to je otprilike sve. Ako ostane suh, to bolje za tebe. No to nema nikakve veze sa stavovima ili vjerovanjima. Kia ne pravi razlike. U ovom ili onom trenutku slije se na sve i svakoga, a kad pada, svi su meusobno jednaki nitko nije bolji ni gori, svi su jednaki i isti.

Toliko ti toga elim rei. No kad ponem govoriti, odjednom shvatim koliko malo razumijem. Mislim na brojke i injenice, na precizne podatke o nainu ivota u gradu. To je trebao biti Williamov posao. Novine su ga ovamo poslale kako bi pisao izvjea svaki tjedan novo izvjee. Povijesna podloga, zanimljivi napisi o ljudima sve tako. No nismo dobili mnogo toga. Nekoliko kratkih poruka, a zatim je utihnuo. Ako William nije izdrao, ne vidim kako mogu od sebe oekivati da budem bolja. Nemam pojma kako grad odrava samoga sebe, ak i kad bih to istraivala, trajalo bi toliko dugo da bi se cjelokupno stanje posve promijenilo do trenutka kad bih otkrila neto na primjer, gdje uzgajaju povre i kako ga dopremaju u grad. Ne mogu ti dati te odgovore, i nikad nisam upoznala nikoga tko bi to bio u stanju. Ljudi govore o poljoprivrednim podrujima u zapadnom zaleu, no to ne znai da su te glasine istinite. Ljudi e ovdje govoriti o bilo emu, osobito o onome o emu nemaju pojma. Ne udi me to se doslovno sve raspada, nego to toliko toga nastavlja postojati. Svijetu treba dugo vremena da nestane, mnogo dulje nego to bi pomislio. Nastavlja se ivjeti i svatko od nas preivljava kao svjedok vlastite male drame. Istina je da ovdje vie nema kola. Istina je da se posljednji put film prikazivao prije pet godina. Istina je da je vino tako rijetko da si ga mogu priutiti samo najbogatiji. No je li to ono to smatramo ivotom? Neka se raspadne sve, tada emo vidjeti to je to ostalo. Moda je upravo to ono najzanimljivije pitanje vidjeti to se dogaa kad nestane sve, i hoemo li, ili neemo, preivjeti i to.

Posljedice mogu biti prilino zanimljive, i esto se suprotstavljaju oekivanjima. Totalni oaj moe postojati uz bok velianstvenoj inventivnosti mijeaju se entropija i procvat. Budui da je ostalo toliko malo, gotovo da se ne baca nita pronalaze se novi naini koritenja materijala koje se nekad preziralo kao otpad. Sve je to povezano s novim nainom razmiljanja. Siromatvo um upuuje prema novim rjeenjima, i ovjek otkriva kako je sposoban smiljati neto to mu nikad prije ne bi palo na pamet. Recimo problem ljudskog izmeta, doslovno reeno. Instalacije gotovo vie i ne postoje. Cijevi su zahrale, zahodi su popucali i proputaju, kanalizacija je pokojna. Umjesto da se ljudi snalaze i rjeavaju se vlastitog otpada na neki sumnjiv nain to bi nas brzo vodilo u kaos i boletine razvio se sloen sustav u kojem svaku etvrt nou pohodi ekipa skupljaa izmeta. Tri puta dnevno guraju svoje zahrale strojeve preko raspucanih plonika, zvonom objavljujui stanovnicima da izau i svoje posude isprazne u spremnik. Smrad je, naravno, nepodnoljiv, i kad je sustav tek proradio, samo su zatvorenici bili voljni obavljati taj posao pruili su im prilino sumnjivu mogunost izbora ili e im povisiti kaznu ako odbiju, ili e im je smanjiti ako prihvate posao. Otad se stanje promijenilo te sad Fekalisti imaju status dravnih slubenika koji imaju, jednako kao i policija, rijeeno stambeno pitanje. To mi se ini pravednim. Mislim, ako iz tog posla ne bi uspjeli izvui nikakvu korist, tko bi ga elio raditi? To samo pokazuje kako gradska uprava, u nekim okolnostima, moe biti uinkovita. Mrtva tijela i govna kad je u pitanju uklanjanje zdravstvenih rizika, nai su upravitelji u svojem ustroju djelotvorni poput Rimljana pravi uzor jasnog razmiljanja i uinkovitosti.

No to nije kraj. Kad Fekalisti prikupe otpad, oni ga ne bacaju tek tako. Izmet i otpad postali su ovdje neizmjerno vana sredstva budui da su zalihe ugljena i lo-ulja pale na opasno nisku razinu, to su sredstva koja nas opskrbljuju s veim dijelom energije koju jo uspijevamo proizvesti. Svako podruje ima svoju energanu koju pokree iskljuivo otpad. Gorivo za vozila, gorivo za grijanje kua, dobivaju se iskljuivo od metana koji se proizvodi u tim pogonima. Znam da ti to moda zvui smijeno, no ovdje se nitko ne ali s time. Govna su ozbiljan posao, i uhiuju svakoga koga uhvate da crijeva prazni na cesti. Za drugi takav prijestup automatski se odreuje smrtna kazna. Takav sustav uspijeva suzbiti svaku neozbiljnost. ovjek se pokorava postavljenim zahtjevima i ubrzo prestaje razmiljati o tome.

Preivjeti je ono osnovno. Ako namjerava ovdje preivjeti, mora znati kako zaraditi novac, a u gradu je, u onom starom smislu te rijei, ostalo jako malo poslova. Bez veza, ne moe se prijaviti ni za najniu dravnu slubu (slubenik, domar, radnik u Centru za transformaciju i slino). Isto vrijedi i za razne legalne i ilegalne poslove u gradskom okruju (Klinike za eutanaziju, protuzakonit promet hrane, fantomski kuevlasnici). Ako nema poznanstava, ne isplati se traiti posao. Dakle, onima na samom dnu, strvinarenje po otpadu najprihvatljiviji je izlaz. To je posao za one bez posla, i pretpostavljam je da se njime bavi najmanje deset ili dvadeset posto stanovnitva. Ja sam to radila neko vrijeme i stvar je posve jednostavna kad jednom pone, gotovo je nemogue prestati. Posao te toliko obuzima da nema vremena razmiljati o bilo kakvoj drugoj aktivnosti.

Svi strvinari spadaju u jednu od dvije osnovne kategorije skupljai otpada i tragai za odreenim predmetima. Prva je skupina zamjetno vea od druge, i ako je ovjek dovoljno uporan, vrijedno radei dvanaest do etrnaest sati dnevno, postoji mogunost da ivi od tog posla. Gradski sustav gospodarenja otpadom ne radi ve godinama. Umjesto toga, grad je podijelilo nekoliko gospodara otpada svaki u svojoj etvrti koji su od gradske uprave otkupili pravo na skupljanje otpada u odreenim podrujima. Kako bi dobio posao kao skuplja otpada, prvo mora dobiti doputenje od vlasnika dozvolu plaa u mjesenim obrocima, ponekad i pedeset posto zarade. Raditi bez dozvole moe biti izazovno, ali je i neizmjerno opasno, budui da svaki vlasnik ima svoju skupinu inspektora koji krue ulicama i ispituju svakog koga uhvate kako skuplja otpad. Ako ne pokae valjane papire, inspektori imaju zakonsko pravo da te kazne, a ako ne moe platiti, onda te uhite. To znai deportaciju u radne logore zapadno od grada i sedam godina zatvora. Neki tvrde kako je ivot u logorima bolji nego u gradu, no to su samo pretpostavke. Samo ih se nekoliko namjerno dalo uhititi, no njih vie nitko nije vidio.

Pod pretpostavkom da si pravno registriran skuplja otpada i da su ti papiri u redu, zarauje skupljajui to vie moe i odnosei to u najbliu energanu. Tamo te plaaju po teini to je gotovo nita a zatim otpad bacaju u spremnike za preradu. Najprikladnije sredstvo za prijevoz otpada su kolica za kupovinu slina onima kakva smo imali doma. Te metalne koare na kotaima pokazale su se prilino vrstima, i neupitno je da su daleko upotrebljivije od bilo kojeg drugog sredstva. Vee vozilo, nakrcano do vrha, ubrzo bi bilo previe naporno gurati, a s manjim bi to iziskivalo prevelik broj odlazaka do odlagalita. (Prije nekoliko godina ak su objavili i pamflet u kojem dokazuju ispravnost ovih teorija.) Posljedino tomu, porasla je potranja za kolicima, i prvi je cilj svakog novog skupljaa otpada pronai jedna. To moe potrajati mjesecima, ponekad i godinama no sve dok ne nabavi kolica, nemogue ti je obavljati taj posao. U svemu tome skriva se smrtonosna jednadba. Budui da radom zarauje malo, rijetko ima priliku utedjeti neto a ako utedi, to obino znai da se odrie nekih osnovnih potreba na primjer, hrane, bez koje nema snage za posao koji mora obaviti kako bi nabavio kolica. Jasno ti je. Sto napornije radi, to si slabiji to si slabiji, rad te sve vie iscrpljuje. No to je samo poetak. ak i kad uspije pribaviti kolica, mora jako paziti da ih dobro odrava. Ulice doslovno razaraju opremu, te se osobito dobro mora paziti na kotae. Ali, i kad ti uspije svladati sve to, postoji dodatna obveza, a to je kolica nikad ne isputati iz vida. Budui da su kolica toliko vrijedna, postala su omiljen cilj lopovima a nema vee tragedije od gubitka kolica. Stoga veina strvinara ulae sredstva u nekakva sredstva za vezivanje, znana jo i kao pupane vrpce uad, povoce za pse ili lance koje se doslovno vee oko struka i zatim privrsti za kolica. To uvelike oteava hodanje, ali se muka isplati. Zbog buke koju podiu lancima dok kolica poskakuju po cesti, strvinare se esto naziva i muziarima.

Lovac na predmete mora proi isti postupak prijave kao i skuplja otpada i takoer potpada istim leteim inspekcijama, no njegov je posao drugaiji. Skuplja otpada trai otpad lovac na predmete traga za odbaenim predmetima. On trai odreena dobra i materijale koje se moe ponovno upotrijebiti, i iako s pronaenim stvarima moe raditi to god eli, obino ih prodaje Agentima uskrsnua u gradskoj okolici privatnim poduzetnicima koji te sitnice pretvaraju u nova dobra koja naposljetku prodaju na slobodnom tritu. Agenti imaju viestruke zadae dijelom trguju otpadom, dijelom su proizvoai, dijelom prodavai i, medu ostalim vidovima proizvodnje koji su u gradu ve gotovo izumrli, pripadaju meu najbogatije i najmonije ljude, iji su suparnici jo samo gospodari otpada. Dobar lovac na predmete moe oekivati da e pristojno ivjeti od svoga rada. No mora biti brz, mora biti lukav, i mora znati gdje traiti. Mladi su se pokazali najboljima, i rijetko se vidi lovac na predmete stariji od dvadeset ili dvadeset pet godina. Oni koji ne uspiju, ubrzo moraju potraiti drugi posao, budui da nitko ne jami da e ti se trud ikad isplatiti. Skupljai smea su starija i konzervativnija skupina, zadovoljni svojom svakodnevnom tlakom znajui kako e im ona osigurati preivljavanje naravno, ako budu radili najbolje to mogu. Ipak, nita nije sigurno, budui da je konkurencija postala doslovno zastraujua na svim razinama strvinarenja. U gradu je sve manje svega, jer ljudi sve tee odbacuju bilo to. Prije ne bi ni trepnuo pomislivi hoe li ili nee baciti naraninu koru na cestu, a sad se ak i kore melju jedu ih mnogi. Poderana majica, proupljene gae, obod eira sve se to sad sprema, krpa se i pretvara u nove komade odjee. Zna se vidjeti ljude odjevene u najaavije i najudnije odore, i svaki put kad takva pojava proe pored tebe, zna da je vjerojatno jo jedan lovac na predmete ostao bez posla.

Unato svemu, bacila sam se na taj posao traganje za predmetima. Imala sam sreu i poela raditi prije nego to sam ostala bez novca. ak i kad sam kupila dozvolu (sedamnaest glota), kolica (ezdeset est glota), povodac i nove cipele (pet glota i sedamdeset jedan glot), i dalje mi je ostalo preko dvjesto glota. Imala sam sreu, budui da mi je to davalo odreenu mogunost pogreke, a u tom mi je trenutku bila potrebna sva mogua pomo. Prije ili kasnije, ili u se spasiti ili potonuti no u tom sam se trenutku mogla uhvatiti za neto, za komad naplavljena drva, naplavinu koja moe podnijeti moju teinu.

U poetku mi nije ilo dobro. Tada mi je grad bio nov, i uvijek mi se inilo da se gubim. Tratila sam vrijeme uzaludno prekapajui, slijedila sam krive tragove po pustim ulicama, bila na krivom mjestu u krivo vrijeme. ak i kad bih pronala neto, to bi se dogodilo samo zato to sam posve sluajno na to nabasala. Iskljuivo sam se vodila sluajem posve sam neplanirano ugledala neto vlastitim oima, zatim sam se sagnula i podigla predmet. Nisam imala nikakvu metodu kakvu su, naizgled, imali drugi, nikad nisam znala unaprijed kamo trebam poi, nisam mogla osjetiti to u i kada pronai. Da bi se doprlo do te razine, treba godinama ivjeti u gradu a ja sam bila novakinja, neuka pridolica koja je jedva pronalazila put iz jedne gradske zone u drugu.

Ipak, nisam bila posve neuspjena. Imala sam noge i, tovie, odreen mladenaki ar koji me tjerao dalje ak i kad se sve inilo posve obeshrabrujue. Vukla sam se uokolo tragajui bez daha, izbjegavala opasne preace i naplatne postaje, krivudala nasumce iz jedne ulice u drugu, nikad ne gubei nadu da u iza sljedeeg ugla pronai neto nesvakidanje. Mislim da je prilino neobino neprestance ii pogleda uprtog u tlo, vjeito tragajui za polomljenim i odbaenim stvarima. Nakon nekog vremena to sigurno utjee na mozak. Jer nita nije vie ono to zapravo jest. Postoje dijelovi neega i dijelovi neeg drugog, ali nita ne pristaje uz neto drugo. Ipak, to je uistinu neobino, na rubu sveg tog kaosa, sve se poinje ponovno spajati. Prah jabuke i prah narane su u konanici jedno te isto, nije li tako? Ne moe razlikovati lijepu i runu haljinu ako su obje u dronjcima. U odreenom trenutku sve se pretvara u kau, u prah, u krpe, i tako zapravo pronalazi neto novo, neki djeli ili skupinu djelia materije koje je nemogue identificirati. To je gruda, trun, komadi svijeta koji nema svoje mjesto ifra sri neega. Kao lovac na predmete mora spaavati predmete prije nego to dopru do stanja posvemanje propasti. Nikad ne oekuj da e pronai neto cijelo to je sluajnost, pogreka osobe koja je stvar izgubila no jednako tako ne moe svo svoje vrijeme protratiti tragajui za neim potpuno iskoritenim. Lebdi negdje izmeu krajnosti, u potrazi za stvarima koje su zadrale privid svog izvornog oblija iako vie nisu upotrebljive. Ono to se nekomu inilo prikladnim odbaciti to mora ispitati, secirati i vratiti u ivot. Komad ice, ep, neoteenu dasku preostalu od zdrobljenog sanduka nita od toga ne smije se zanemariti. Sve se raspada, no ne i svaki djeli svaega, bar ne istovremeno. Zadaa je usredotoiti se na te netaknute otoie, zamisliti ih spojene s drugim takvim otocima i tako stvarati nove arhipelage tvari. Mora spasiti sve vrijedno spaavanja i nauiti zanemariti ostalo. tos je uiniti to najbre to moe.

Malo po malo, moji su nalazi postali gotovo isplativi. Sitnice, sve redom, naravno, no takoer i nekoliko posve neoekivanih ulova sklopivi teleskop s jednom razbijenom leom, gumena Frankensteinova maska, kota od bicikla, pisai stroj s irilinim slovima kojem je nedostajalo pet slova i razmaknica, putovnica na ime Quinn. Tim sam dragocjenostima naplatila nekoliko loih dana, i kako je vrijeme ilo, poslovala sam toliko dobro s Agentima da sam mogla ono najvrednije ostavljati sebi. Sad mislim da sam mogla i bolje, no sama sam sebi povukla crte postavila sam granice koje sam odbijala prijei. Na primjer, dodirivati mrtve. Svlaenje leeva je najunosniji vid strvinarenja i samo nekoliko lovaca na predmete proputa tu priliku. Ponavljala sam samoj sebi da sam glupa, da sam gadljiva mala bogataica koja ne eli ivjeti, ali nita mi nije pomoglo. Pokuala sam. Jednom ili dvaput ak sam se i primakla posve blizu no kad sam se trebala baciti na posao, izdala me hrabrost. Sjeam se starca i djevojke u pubertetu unula sam pored njih, pribliila ruke njihovim tijelima, uvjeravajui samu sebe kako to nije nita. I onda, jednog dana na Cesti Sjenila, naila sam na malog, estogodinjeg djeaka. Nisam se mogla prisiliti. Ne ponosim se sobom to sam donijela neku duboku moralnu odluku jednostavno mi je nedostajalo hrabrosti ii do kraja.

I jo mi je na tetu ilo to to sam se drala po strani. Nisam se druila s ostalim strvinarima, nisam se trudila sprijateljiti ni s kim. Ipak, ovjeku trebaju saveznici, osobito kao zatita pred Leinarima strvinarima koji ive pljakajui druge. Inspektori zatvaraju oi pred tim zloinima, usredotoujui svoju pozornost na one koji strvinare bez dozvole. Dakle, za bona fide strvinare, posao je slobodan za sve uz neprekidne napade i protunapade, uz spoznaju da ti se u svakom trenutku moe dogoditi neto. Meni bi krali plijen otprilike jednom tjedno, i to se toliko ustalilo da sam ve poela unaprijed uraunavati te gubitke, gledati ih kao uobiajen dio posla. S prijateljima sam moda mogla izbjei nekoliko takvih napada. No gledano na dulje staze, to mi se nije inilo vrijednim. Strvinari su odvratna skupina i Leinari kao i oni drugi eludac mi se okretao dok sam sluala njihove naume, njihova hvalisanja i njihove lai. Najvanije mi je bilo to da nikad nisam ostala bez kolica. Takvi su mi bili prvi dani u gradu, i bila sam jo dovoljno snana da se odrim, dovoljno brza da pobjegnem pred bilo kojom opasnou kad god sam trebala.

Budi sa mnom. Znam da ponekad skrenem s teme, no ako ne zapiem sve ono to mi padne na pamet, osjeam kao da u to izgubiti zauvijek. Um mi vie nije kakav je bio. Usporio se, ulijenio se i postao nepokretan iscrpljuje me slijediti i one najjednostavnije misli. Dakle, tako to poinje, usprkos svim mojim naporima. Rijei dolaze samo kad razmiljam kako neu vie biti sposobna nikad ih vie pronai u trenutku kad oajavam kako ih vie neu moi prizvati. Svaki dan donosi istu borbu, istu otupjelost, istu udnju da se zaboravi, a onda da se ne zaboravi. Kad zapone, zapoinje upravo ovdje, nigdje drugdje osim na ovoj granici koju olovka poinje ispisivati. Pria zapoinje i zastaje, napreduje i zatim se izgubi i, izmeu svake rijei, koje to tiine, koje rijei bjee i nestaju u nepovrat.

Dugo sam vrijeme pokuavala ne pamtiti nita. Predajui misli sadanjici snalazila sam se bolje, bolje sam izmicala mranim mislima. Zna, pamenje je velika zamka, i davala sam sve od sebe kako bih se suspregla, bila sigurna da mi misli ne bjee u stara vremena. No u posljednje vrijeme posustajem, i ima trenutaka kad jednostavno ne putam mislim na roditelje, na Williama, na tebe. A bila sam stvarno divljakua. Prebrzo sam odrasla i to nije bilo dobro za mene nitko mi nije mogao rei nita to ve nisam znala. A sad mogu samo razmiljati kako sam povrijedila roditelje, kako je majka plakala kad sam joj rekla da odlazim. Kao da nije dovoljno to su ve izgubili Williama, sad ostaju i bez mene. Molim te ako mi vidi roditelje, reci im da mi je ao. Moram znati da e netko to uiniti za mene, a samo na tebe mogu raunati.

Da, stidim se mnogih stvari. Povremeno mi ivot nalikuje velikom nizu aljenja, krivih putova, nepopravljivih pogreaka. To je problem kad se ovjek zagleda u prolost. Vidi sebe kakav si bio i tada se prestravi. Sad shvaam kako je prekasno za isprike. Dakle, to su rijei. Prije ili kasnije, pokuat u izrei sve redom, i nije vano to e nadoi kada, hoe li ono prvo biti ono drugo, ili ono drugo posljednje. Sve mi se to u istom trenutku vrtloi u glavi, i prava je pobjeda zadrati neto dovoljno dugo kako bih to izrekla. Ako te ovo smuuje, alim. No nemam izbora. Moram se toga drati najvre to mogu.

Williama nikad nisam pronala, nastavila je. Moda se to i ne mora rei. Nikad ga nisam pronala i nikad nisam susrela nikoga tko mi je mogao rei gdje se nalazi. Razum mi govori da je mrtav, no ne mogu biti sigurna u to. Nema dokaza koji bi podravali ak i one najlue pretpostavke, i sve dok se sama ne uvjerim, radije sam otvorena prema svim mogunostima. Ne znajui, ovjek se ne moe ni nadati niti oajavati. Najbolje to moe jest sumnjati, a u ovim je okolnostima sumnja velik blagoslov.

Ako William i nije u gradu, mogao bi biti negdje drugdje. Mora shvatiti, ova zemlja je golema i nemogue je znati gdje je mogao nestati. Iza poljoprivrednih podruja na zapadu, navodno se prostire nekoliko stotina milja pustinje. Dakle, uju se prie kako iza nje lee drugi gradovi, planinski lanci, rudnici i tvornice, i beskrajna podruja koja se proteu sve do drugog oceana. Moda u tim glasinama i ima neto istine. Ne zaboravljam koliko je teko napustiti grad, no oboje znamo kakav je bio William. Ako je postojala i najmanja mogunost izlaska, zacijelo je uspio pronai nain.

Nikad ti nisam rekla ovo prije nekog vremena, u posljednjem tjednu kojeg sam provela doma, sastala sam se s Williamovim urednikom. Bilo je to tri-etiri dana prije nego to sam se oprostila s tobom, i izbjegla sam ti to spomenuti zato to nisam htjela izazivati novu svau. Ionako je sve polo po zlu, a time bih samo pokvarila tih naih nekoliko posljednjih zajednikih trenutaka. Ne ljuti se na mene, molim te. Mislim da to ne bih mogla podnijeti.

Urednik se zvao Bogat elav mukarac velikog trbuha, sa staromodnim naramenicama i satom u depu od hlaa. Podsjetio me na djeda izmoden radom, oblizuje vrak olovke prije nego to pone pisati, zrai dobrohotnou naizgled pomijeanom s lukavstvom, uljudnou koja skriva otricu okrutnosti. U ekaonici sam provela gotovo itav sat. Kad me je napokon bio spreman primiti, uhvatio me za lakat i poveo u svoj u red, posjeo me u naslonja i sluao moju priu. Sigurno sam govorila pet ili deset minuta prije nego to me prekinuo. Rekao je da William nije poslao nijednu poruku ve vie od devet mjeseci. I da razumije da su u gradu ureaji pokvareni, no da to nije razlog. Dobar reporter uvijek uspije dostaviti izvjee a William je njegov najbolji ovjek. Devetomjesena utnja znaila je samo jedno William je upao u nevolje i nee se vratiti. Grubo izreeno, bez imalo okolianja slegnula sam ramenima i rekla mu kako su to samo nagaanja.

Nemoj, mala, rekao je. Luda si ako ode tamo.

Nisam ja nikakva mala, rekla sam. Imam devetnaest godina, i mogu se brinuti za sebe i bolje nego to mislite.

Fuka mi se da ti je i sto. Nitko ne izlazi od tamo. Tamo je prokleti kraj svijeta.

Znala sam da je u pravu. No ja sam odluila i nita me nee natjerati da se predomislim. Videi moju tvrdoglavost, Bogat je poeo mijenjati taktiku.

uj, rekao je. Prije mjesec dana tamo sam poslao jo jednog ovjeka. Ubrzo u dobiti vijesti od njega. Zato ne prieka do tad? Saznat e sve i bez odlaska tamo.

Kakve to veze ima s mojim bratom?

William je takoer dio prie. Ako ovaj reporter obavi svoj posao, saznat e to mu se dogodilo.

To nije prolazilo kod mene, i Bogat je to znao. Nisam se dala pokolebati, bila sam odluna odbiti njegov prepredeni oinski pristup, i malo po malo poeo se predavati. Iako ga nisam pitala, dao mi je novinarovo ime, a onda je, kao posljednju velikodunost, otvorio ladicu kabineta iza pisaeg stola i izvukao fotografiju mladog mukarca.

Moda bi je trebala ponijeti sa sobom, rekao je. Za svaki sluaj.

Novinarova fotografija. Pogledala sam je, a zatim je spremila u torbu kako bih mu udovoljila. I to je bio kraj razgovora. Sastanak je proao nerijeeno nijedan od nas nije elio popustiti. Mislim da je Bogat bio pomalo bijesan, pomalo zadivljen.

Samo zapamti to sam ti rekao, rekao je.

Hou, rekla sam. Kad se vratim s Williamom, doi u i podsjetiti vas na ovaj razgovor.

Bogat kao da se spremao rei jo neto, no tad se predomislio. Uzdahnuo je, blago lupnuo dlanovima po stolu i ustao. Nemoj me pogreno razumjeti, rekao je. Nisam protiv tebe. Samo mislim da grijei. Zna, postoje razlike.

Moda i postoje. No jo je gore ne initi nita. Ljudima treba vremena, i ne biste smjeli zakljuivati prije nego to tono znate o emu govorite.

U tom je problem, rekao je Bogat. Tono znam o emu govorim.

Tada smo se rukovali, ili smo moda samo jedno drugo gledali preko stola. Otpratio me kroz redakciju do dizala u predvorju. Tamo smo ekali utke, ak se nismo ni gledali. Bogat se ljuljao na petama i neto mumljao sebi u bradu. Bilo je oito da ve razmilja o neem drugom. Kad su se vrata otvorila i kad sam ula u dizalo, umorno je rekao: Djevojice, elim ti sreu u ivotu. Prije nego to sam mu uspjela odgovoriti, vrata su se zatvorila i dizalo me povezlo dolje.

Naposljetku se fotografija pokazala jako vanom. Nisam je planirala ponijeti sa sobom, no ipak sam je u posljednji as spakirala s ostalim stvarima, kao da sam se predomislila. U tom trenutku naravno da nisam znala da je William nestao. Od mene se oekivalo pronai njegovu zamjenu iz redakcije i poeti istragu od njega. No nita nije ilo po planu. Kad sam stigla do tree upravne zone i vidjela to se tamo dogodilo, shvatila sam kako mi je slika zapravo jedino to mi je preostalo. Moja posljednja veza s Williamom.

Novinar se zvao Samuel Farr, ali to je bilo sve to sam znala o njemu. Prema Bogatu ponaala sam se previe arogantno da bih od njega traila ikakve pojedinosti, te se sad nisam mogla uhvatiti ni za to. Ime i lice to je bilo sve. Da sam bila malo pametnija i pokornija, mogla sam si pritedjeti mnoge muke. Naposljetku sam se uspjela nai sa Samom, no to sa mnom nije imalo nikakve veze. Zasluga pripada istom sluaju, jednom bljesku sree koji te obasja s neba. I prolo je mnogo vremena do tog dogaaja vie nego to bih se eljela sjeati.

Prvi su dani bili najtei. Lutala sam poput mjesearke ne znajui gdje sam, ak se nisam usuivala razgovarati ni s kim. U jednom sam trenutku svoje torbe prodala Agentu, i to mi je priskrbilo prilinu koliinu hrane, no i nakon to sam poela raditi kao strvinar, nisam imala stan. Spavala sam vani po svakom vremenu, svake veeri tragajui za novim mjestom gdje u prespavati. Bog zna koliko je to trajalo, no to je razdoblje bilo najgore, tada sam zamalo umrla. Najmanje dva ili tri tjedna, moda ak i nekoliko mjeseci. Bila sam toliko jadna da mi je um prestao funkcionirati. Iznutra sam potpuno otupjela pretvorila se u iste nagone i sebinost. Tada su mi se dogaale razne strahote, i sad ne znam kako sam sve to uspjela preivjeti. Zamalo me silovao Cestar na uglu Rjenikog trga i Bulevara Muldoon. Starcu koji me pokuao orobiti u predvorju starog kazalita Hipnoza, ukrala sam hranu istrgnula sam mu zdjelu kae iz ruku, ne osjetivi zbog toga ni traak kajanja. Nisam imala prijatelje, nisam razgovarala ni s kim, ni s kim nisam dijelila hranu. Da nije bilo Samove slike, mislim da ne bih izdrala. Sama spoznaja da je on u negdje u gradu budila mi je nade. Neprekidno sam si ponavljala kako je on ovjek koji e mi pomoi, i kako e, kad ga jednom pronaem, sve biti drukije. Fotografiju sam iz depova vadila sigurno sto puta dnevno. Nakon nekog vremena toliko se izguvala i raskupusala da mu je lice gotovo nestalo. No tada sam je ve znala napamet, i slika mi vie nije bila vana. uvala sam je kao talisman, siuni tit kojim sam se branila od oaja.

Tada mi se srea okrenula. To je zacijelo bilo mjesec ili dva nakon to sam poela tragati za predmetima, iako je to samo moje nagaanje. Jednog sam dana etala rubom pete upravne zone, nedaleko od mjesta gdje je stajao Trg Niti, i ugledala visoku, sredovjenu enu kako preko kamenja gura kolica, dok je oito mislila na neto drugo. Tog je dana sjalo sunce, zasljepljivalo svojim sjajem i stvari inilo nevidljivima. Sjeam se kako je zrak bio vru, jako vru, gotovo da je tjerao na muninu. Ba kad je ena uspjela kolica izvesti na sredinu ceste, iza ugla je izletjela skupina Trkaa. Bilo ih je dvanaest ili petnaest, trali su punom snagom, u zbijenoj skupini, isputajui one svoje samrtnike krikove. Vidjela sam da ih je ena ugledala, no tad, naglo probuena iz svog snatrenja, umjesto da im se izmakne s puta, skamenila na mjestu, stojei poput jelena uhvaenog u automobilskim farovima. Ne znam ni sama zato, ne shvaam to ni sad, otkopala sam svoju pupanu vrpcu, potrala, zgrabila enu objema rukama i povukla je, samo sekundu-dvije ranije, Trkaima s puta. Za dlaku. Da to nisam uinila, vjerojatno bi je pregazili i ubili.

Tako sam upoznala Isabel. Ovako ili onako, u tom je trenutku zapoeo moj ivot u gradu. Sve ostalo bilo je prolog, bezbroj teturavih koraka, dana i noi, razmiljanja koja ne pamtim. Da nije bilo tog jednog nepromiljenog trenutka na ulici, ne bih ti bila priala ovu priu. tovie, s obzirom na moje tadanje stanje, mislim da ne bi bilo nikakve prie.

Leale smo u jarku i dahtale, i dalje drei jedna drugu. Kad je i posljednji Trka zamaknuo za ugao, Isabel kao da je poela shvaati to joj se dogodilo. Pridigla se i sjela, osvrnula se oko sebe, pogledala me je i zatim, jako polako, zaplakala. Za nju je to bio trenutak zastraujue spoznaje. Ne zato to je bila na samom rubu smrti, ve zato to nije znala gdje se nalazi. Osjetila sam neku vrstu saaljenja, ali sam se je pomalo i plaila. Tko je ta mrava ena koja drhti, drugog lica i upalih oiju i to ja to radim leei na cesti pored nje? Izgledala je poluluda, i kad sam konano dola do daha, prva mi je pomisao bila pobjei.

O, drago dijete, rekla je, pruajui ruku prema mom licu. O, drago moje, slatko djetece, porezala si se. Priskoila si pomoi starici i onda si se ti ranila. Zna zato? Zato to ja nosim nesreu. Svi to znaju, ali mi nitko nema srca to rei. Ali, ja znam. Znam ja sve, iako mi nitko ne kae nita.

Pala sam na kamen i ogrebla se iz lijeve sljepooice mi je curila krv. Nita ozbiljno, nema razloga za paniku. Spremala sam se oprostiti i otii, no tad me neto sprijeilo da je ostavim. Moda bih je trebala odvesti kui, pomislila sam, biti sigurna da joj se nita nee dogoditi. Pomogla sam joj da ustane i otila po svoja kolica na drugom kraju trga.

Ferdinand e biti bijesan, rekla je. Ovo je ve trei dan kako dolazim praznih ruku. Jo nekoliko ovakvih dana i gotovi smo.

Mislim da biste ipak trebali poi kui, rekla sam. I ostati tamo bar neko vrijeme. Sad niste u stanju gurati kolica.

Ali, Ferdinand. Poizit e kad vidi da nemam nita.

Ne brinite, rekla sam. Ja u objasniti to se dogodilo.

Naravno da nisam imala pojma o emu govorim, no neto me obuzelo, neto ime nisam mogla ovladati nekakva provala saaljenja, glupa potreba da se skrbim za tu enu. Moda su stare prie o spaavanju neijeg ivota ipak istinite. One koje govore o tome kako si odgovoran za onoga iji ivot spasi, o tome kako tada zauvijek pripadate jedno drugome.

Do njezine nam je kue trebalo skoro tri sata. U normalnim bi okolnostima to trajalo upola krae, ali se Isabel kretala stvarno sporo, hodala beskrajno oklijevajui, da je, kad smo stigli tamo, sunce ve bilo na zalasku. Nije imala pupanu vrpcu (rekla mi je da ju je izgubila prije nekoliko dana), i svako malo kolica bi joj iskliznula iz ruku i pojurila niz cestu. U jednom ih je trenutku netko zamalo oteo. Nakon toga sam odluila jednom rukom drati svoja, drugom njezina kolica. To nam je jo vie usporilo napredovanje. Vukli smo se po rubovima este upravne zone, izbjegavajui brojne naplatne postaje na Aveniji Sjeanja, da bismo se nakon toga probile kroz Upravni Sektor na Cesti Piramida, gdje sad policija ima svoje urede. Na svoj mi je besmislen i razglobljen nain Isabel ispriala prilino toga o svome ivotu. Suprug joj se neko bavio slikanjem reklama, no budui da se toliko tvrtki zatvaralo ili nisu bile plateno sposobne, Ferdinand je bez posla ve nekoliko godina. Neko se vrijeme opijao krao joj je novac iz torbice kako bi plaao svoje pijanke, ili bi se vukao oko destilerije u etvrtoj zoni, icajui sitni od radnika tako da je za njih plesao i priao im viceve sve dok ga jednog dana neka ekipa nije pretukla i otad nije vie izlazio. Odbijao se pomaknuti sjedio je dan za danom u njihovom malenom stanu, jedva procijedivi koju rije i ne pokazujui ni najmanje zanimanje za njihov opstanak. Praktine je probleme preputao Isabeli, budui da takve sitnice nije vie smatrao vrijednima njegove pozornosti. Mario je, samo i jedino, za svoj hobi izradu minijaturnih brodova u boci.

Tako su lijepi, rekla je Isabel. Gotovo bi mu ovjek oprostio to je takav. Tako predivni brodii, tako savreni, tako mali. Naprosto poeli smanjiti se na veliinu pribadae, ukrcati se na njih i odjedriti nekamo ...

Ferdinand je umjetnik, nastavila je, i ak je i u starim danima bio udljiv, posve nepredvidljiv. Raspoloenje bi mu se mijenjalo iz trenutka u trenutak. Ali, trebala si vidjeti kakve je reklame slikao! Svi su eljeli samo Ferdinanda, radio je za sve prodavaonice. Ljekarne, peceraje, trafike, zlatarnice, krme, knjiare za sve. Tada je imao i radionicu, u skladinoj etvrti u sreditu grada bila je ba ljupka. No to je sve nestalo pile, kistovi, kante s bojom, mirisi piljevine i lazure. Sve je to nestalo za drugog pogroma u estoj zoni, i tada je svemu bio kraj.

Nisam razumjela polovicu njezine prie. No, itajui izmeu redaka i pokuavajui sama ispuniti praznine, shvatila sam da ima troje ili etvero djece, mrtve ili pobjegle od kue. Nakon to je Ferdinand izgubio posao, Isabel se bacila na strvinarenje. ovjek bi oekivao kako e se ena njezinih godina prijaviti za prikupljanje otpada, ali je odabrala traganje za stvarima. To mi se inilo najgorim moguim izborom. Nije bila brza, nije bila lukava i nije bila izdrljiva. Naravno, rekla je kako ona sve to zna, no svoje je nedostatke nadoknadila drugim prednostima neobinom sposobnou da zna kamo treba ii, nagonom da nanjui stvari u posve zaboravljenim zakucima, unutarnjim magnetom koji ju je na neki udan nain vukao na pravo mjesto. Nije to mogla objasniti, ali je injenica bila da je pronala zapanjujue stvari punu vreu ipkanog rublja od koje su ona i Ferdinand ivjeli gotovo cijeli mjesec, zatvorenu kutiju posve novih konih remena (izgledali su kao da su izali ravno iz tvornice, iako je posljednji remenar prestao s radom prije vie od pet godina), i Stari Zavjet, tiskan na riinom papiru pozlaenih rubova, uvezan u teleu kou. Ipak, rekla je kako je sve to bilo prilino davno, i posljednjih est mjeseci kao da je izgubila svoj dar. Iscrpila se, bila je preumorna da bi mogla dugo hodati, a misli su joj neprekidno bjeale s posla. Gotovo svakodnevno otkrila bi kako hoda ulicom koju ne prepoznaje, skree za ugao ne znajui gdje je maloprije bila, ulazi u svoju etvrt mislei kako je negdje drugdje. Pravo je udo to si se zatekla tamo, rekla je, dok smo se odmarali u vei. No to nije bio sluaj. Dugo sam se molila Bogu da mi poalje nekoga tko e me spasiti. Znam da ljudi vie ne govore o Bogu, ali si ne mogu pomoi. Mislim na njega svaki dan, molim mu se svake noi kad Ferdinand zaspi, u srcu neprekidno razgovaram s njim. Sad kad mi Ferdinand vie nita ne govori, Bog mi je jedini prijatelj, jedini koji me slua. Znam da je jako zaposlen i da nema vremena za ovu staricu, ali Bog je pravi gospodin, i ima me na svom popisu. Danas me, napokon, posjetio. Poslao mi je tebe kao znamen svoje ljubavi. Ti si drago, slatko dijete koje mi je poslao Bog, i sad u se brinuti za tebe. Uinit u sve to mogu. Nee vie spavati vani, nee vie lutati ulicama od jutra do mraka, nee vie runo sanjati. Obeavam ti, sve je to gotovo, i ba me briga to e rei Ferdinand. Odsad e imati krov nad glavom i jelo na stolu. Tako u Bogu zahvaliti za to to je uinio. Usliao mi je molitve, i sad si ti moje drago, slatko djetece, moja mila Anna, koja mi je dola od Boga.

Kua im je stajala na Cirkuskom Putu, unutar mree malenih ulica i zemljanih puteljaka koji su vijugali samim srcem druge upravne zone. Bio je to najstariji dio grada, i tamo sam prije toga bila samo jednom ili dvaput. U tom su kraju strvinari prolazili loe, i uvijek sam strahovala da ne zalutam u tom labirintu ulica. Veina kua bila je drvena, to je stvaralo zanimljive prizore. Umjesto ruevnih cigala i smrvljenog kamenja, nazubljenih hrpa i pranjavih ostataka, ovdje sve kao da se savijalo i tonulo, posrtalo pod vlastitom teinom, polagano se svijajui prema tlu. Ako su se ostale zgrade raspadale na komadie, ove su kopnjele, poput staraca koji su izgubili svu snagu, artritiara koji vie ne mogu stajati. Mnogi su se krovovi uruili, indra je istrunula i pretvorila se u spuvu, a ponegdje su se mogle vidjeti i kue nagnute svaka u svojem pravcu, nesigurno stojei poput divovskih paralelograma posve na stranjim nogama te bi ih dodir prstom, najmanji daak, s treskom sruio na zemlju.

Ipak, Isabel je ivjela u zgradi od cigle. esterokatnica, s etiri malena stana na svakom katu, mrano stubite s izlizanim i klimavim stubama, boja koja se guli sa zidova. Mravi i ohari posve su se slobodno kretali, a cijela je kua vonjala po ustajaloj hrani, neopranoj odjei i praini. No djelovala je prilino vrsto i jako sam dobro znala koliko mi se posreilo. Nemoj previdjeti da se ovdje stanje brzo mijenja. Da mi je itko rekao kako u doi ivjeti ovamo, ne bih mu bila povjerovala. Sad sam se osjeala blaeno, kao da mi je netko dao neprocjenjiv dar. Bijeda i udobnost ionako su relativni pojmovi. Samo tri-etiri mjeseca po dolasku u grad, bila sam voljna, ni najmanje ne oklijevajui, prihvatiti ovaj svoj novi dom.

Ferdinand se nije previe bunio kad mu je Isabel objavila da se useljavam k njima. Taktiki gledajui, mislim da je to iznijela na pravi nain. Nije traila njegovo doputenje za moj ostanak, jednostavno ga je izvijestila kako je u domainstvu sad troje, a ne vie dvoje. Budui da je Ferdinand svojoj supruzi odavno prepustio donoenje svih praktinih odluka, bilo bi mu teko nametnuti vlast u jednom podruju istovremeno ne pristajui prihvatiti vee odgovornosti u ostalima. Isabel tom prilikom nije spominjala Boga kojeg je spominjala meni. Samo ga je izvijestila o injenicama, ispriala mu kako sam je spasila, dodala gdje i kad, bez uljepavanja i primjedbi. Ferdinand ju je utke sluao, hinei da ne obraa pozornost, povremeno me kradom pogledavajui, no veinom je buljio kroz prozor, ponaajui se kao da ga se to nimalo ne tie. Kad je Isabel zavrila, kao da je koji trenutak razmiljao o tome, a zatim je samo slegnuo ramenima. Tada me prvi put izravno pogledao i rekao: teta to si se toliko namuila. Staroj vjetici bi bolje bilo da je umrla. Tada se, ne ekajui moj odgovor, uvalio u naslonja u uglu i vratio se svome radu na minijaturi broda.

Ferdinand nije bio tako grozan kao to sam mislila, bar ne na poetku. Nije bio spreman na suradnju, to svakako, no u njemu nisam otkrila nikakvu otvorenu zlou. Njegovi napadaji zlovolje bili su kratke i rastrzane provale, no veinu bi vremena utio, tvrdoglavo odbijajui razgovarati i sa kime, i ubio u svom kutu kao nekakvo zlovoljno, uvrnuto stvorenje. Ferdinand je bio ruan, i nita u njemu nije moglo prebrisati tu runou nije bio armantan, velikoduan, nije se iskupljivao suosjeanjem. Bio je koat i pogrbljen, velikog kukastog nosa i napola elav. Ono malo preostale kose bilo je raupano i nenjegovano strila je mahnito na sve strane a koa mu je bila bolesno blijeda nezemaljski bijela, jo bjelja zbog crnih dlaka koje su ga posvuda obrasle po rukama, po nogama, po prsima. Vjeito neobrijan, odjeven u dronjke, nikad ne oblaei cipele, izgledao je kao karikirana inaica skitnice s plae. Kao da ga je njegova opsjednutost brodovima odvela do uloge brodolomca na pustom otoku. Ili je sve bilo upravo suprotno. Ve zastranivi, moda je poeo graditi brodove kao znak unutarnjeg poremeaja kao potajan poziv u pomo. No to nije znailo da je mislio kako e netko odgovoriti na poziv. Ferdinand vie nikad nee nikamo poi, i to je dobro znao. U jednom od svojih napada dobre volje, jednom mi je priznao kako ve etiri godine nije kroio iz stana. Vani vlada smrt, rekao je, pokazujui rukom prema prozoru. Tamo vladaju morski psi, i kitovi koji te progutaju cijeloga. Moj je savjet: dr?se kraja, dr?se kraja i alji dimne signale kad god uzmogne.

Isabel nije preuveliavala Ferdinandov talent. Brodovi su mu bili sjajno izvedeni, zapanjujue izraeni, genijalno smiljeni i sastavljeni i, sve dok je imao dovoljno materijala, komadia drva i papira, ljepila, konopca i poneku bocu, posve bi uronio u svoj posao i nije stvarao nevolje po kui. Nauila sam da je najbolje postupati s njim kao da ga uope nema. Na poetku sam mu htjela pokazati da su mi namjere posve miroljubive, ali je Ferdinand bio toliko ratoboran, toliko obuzet gaenjem prema sebi i svijetu, da iz toga nije izilo nita dobro. Blage rijei mu nisu znaile nita, i esto bi ih znao tumaiti kao prijetnje. Jednom sam, na primjer, pogrijeila preglasno se divei njegovim brodovima, i predloila kako bi dobro zaradio kad bi ih odluio prodati. Ferdinand je bio zaprepaten. Skoio je iz naslonjaa i potrao sobom, maui mi noiem pred licem. Prodati svoju flotu! vikao je. Jesi luda? Prvo me mora ubiti! Neu se rastati ni s jednim nikad, nikad! To je pobuna! Eto, to je neposluh! Jo jedna rije, i leti u more!

Druga strast bila mu je lov na mieve koji su ivjeli u zidovima. Nou bi ih sluao kako hodaju i vau svaku mrvicu koju bi pronali. Buka bi znala biti tako snana da bi nas budila, no mievi su bili lukavi i bilo ih je teko uhvatiti. Ferdinand je od iane mree i drva izradio malu miolovku i svake noi bi u nju stavljao maleni mamac. Zamka nije ubijala mieve. Kad bi uetali unutra, za njima bi se zatvorila vrata i ostali bi zakljuani u kavezu. To bi se dogaalo jednom ili dvaput mjeseno, ali kad bi se Ferdinand probudio i pronaao mia, zamalo bi poludio od sree skakao bi oko kaveza, pljeskao rukama, ushieno bi frktao grleno se smijui. Tada bi izvukao mia za rep i zatim bi ga, pomno, ispekao u pei. Prizor je bio jeziv mi se trzao i skviao borei se za goli ivot, ali je Ferdinand samo stajao, posve obuzet tim inom. Mrmljao je i sebi u bradu klepetao o uivanju u mesu. Jutarnja gozba za kapetana, najavljivao je zavrivi prenje, i tada bi u dva griza, slinav i demonski se cerei, prodro to stvorenje zajedno s krznom, paljivo pijuckajui kosti koje je provakao. Tada bi kosti stavio na prozorsku dasku da se sue te bi ih koristio kao dijelove broda jarbole, stupove za zastavu ili harpune. Sjeam se kako je jednom rastavio rebra i iskoristio ih za izradu vesala na galiji. Drugi put je iz mije lubanje nainio pulenu i privrstio je na pramac gusarske kune. Moram priznati da je to bio sjajan uradak, iako je u meni budio gaenje.

Kad bi vrijeme bilo lijepo, Ferdinand bi naslonja smjestio pred otvoren prozor, jastui poloio na dasku i tamo nalaken sjedio satima, dlanovima podboivi bradu, gledajui na ulicu. Nisam mogla znati o emu razmilja, budui da nije izustio nijednu jedinu rije, no svako toliko bi, nekoliko sati po zavretku svojih sjedeljki, poeo blebetati stranim glasom, ispaljujui bujice ratobornih besmislica. Samelji ih sve, lupetao je. Samelji ih sve i raspi im prah. Svinje, svi do zadnjega. Samo ti treperi, pernati moj neprijatelju, ovdje me nikad nee uhvatiti. Pui ti, pui, ja sam na sigurnom. Besmislica za besmislicom kuljale su iz njega poput nekakvog otrova koji mu se taloi u krvi. Blebetao bi i bjesnio dvadesetak minuta, i tada bi, bez i najmanjeg upozorenja, ponovno utihnuo, kao da je oluja u njegovoj nutrini odjednom utihnula.

Tijekom mjeseci koje sam proivjela tamo, Ferdinandovi su brodovi postupno postajali sve manji i manji. Od boca za viski i pivskih boca, napredovao je prema boicama sirupa protiv kalja i epruvetama, a zatim je preao na boice parfema, sve dok nije izraivao brodove doslovno mikroskopskih dimenzija. Taj mi je rad bio posve nepojmljiv, no Ferdinand kao da je bio neumoran. Sto je brod bio manji, to bi se vie vezivao za njega. Jednom ili dvaput sam, probudivi se ujutro ranije nego obino, stvarno ugledala Ferdinanda kako sjedi kraj prozora i dri brod u zraku, i igra se njime poput estogodinjeg djeteta, vodei ga zamiljenim oceanom i mrmljajui sebi raznim glasovima kao da glumi sve uloge u nekoj izmiljenoj igri. Jadni, glupi Ferdinand. Sto manje to bolje, rekao mi je jedne noi, hvaliui se svojim umjetnikim postignuima. Jednog u dana nainiti tako maleni brod da ga nitko nee moi vidjeti. Tada e shvatiti s kim ima posla, mudrice moja skitnika. Tako mali brod da ga nitko nee moi vidjeti! Bit u tako slavan da e o meni napisati knjigu. Tada e vidjeti kako stoje stvari, mala, zlobna droljo. Nee imati pojma to ti se dogodilo! Ha, ha, nee imati blagog pojma!

ivjeli smo u osrednje velikoj sobi etiri i pol na est metara. Imali smo umivaonik, malenu kampersku pe, stol, prvo dvije zatim i tri stolice i nonu posudu u uglu sobe, od ostatka prostora odvojenu tankom pregradom. Ferdinand i Isabel spavali su odvojeno, svaki u svom kutu. Ja sam spavala u treem. Nismo imali kreveta, ali sam poda se prostrla deku kako bi mi bilo meke, tako da mi nije bilo neudobno. U usporedbi s mjesecima koje sam provela na otvorenom, bilo mi je jako ugodno.

Moja je nazonost Isabeli olakala ivot, pa se inilo kako joj se snaga pomalo vraa. Sama je radila sve tragala za predmetima, odlazila do Agenata, kupovala hranu na gradskim trnicama, kuhala kod kue, ujutro praznila posude sad je bar imala nekoga s kim e podijeliti to breme. Prvih nekoliko tjedana radile smo sve zajedno. Kad se sad sjetim toga, mogu rei kako su to bili najbolji dani izlazile bismo na ulicu prije izlaska sunca, etale kroz tiha svitanja, puste uliice, iroke bulevare. Posvuda. Bilo je proljee, mislim da je bila druga polovica travnja, i vrijeme je bilo varljivo lijepo, toliko lijepo da bi ovjek pomislio kako nikad vie nee kiiti, kako su hladnoa i vjetar ieznuli zauvijek. Tada smo uzimali samo jedna kolica, druga bismo ostavljali doma, i ja bih ih gurala polagano, pratei Isabelin tempo, ekajui da se snae, da provjeri eka li nas u blizini neki plijen. Sve to je rekla o sebi bila je istina. Bila je nevjerojatno nadarena za taj posao, i ak je i tako slaba bila dobra poput svih drugih koje sam pratila. Ponekad bih pomislila da je demon, prava vjetica koja stvari pronalazi pomaui se magijom. Traila sam da mi objasni kako to ini, no nikad nije uspjela rei neto vie. Zastala bi, duboko razmiljala nekoliko trenutaka, a zatim izvalila nekakvu uopenu primjedbu o tome treba li ostati, ili pak ne gubiti nadu sve toliko neodreeno da mi nije ni najmanje pomagala. Ono to sam nauila od nje, nauila sam promatrajui, ne sluajui, i upijala nekom vrstom osmoze, onako kako se ui novi jezik. Poli bismo posve naslijepo, i lutali posve nasumino sve dok Isabel ne bi nagonski osjetila gdje bismo trebali tragati, a tada bih se ja odvukla do tog mjesta, ostavljajui je da titi kolica. Uzimajui u obzir kako je na ulicama u to vrijeme vladala nestaica, ulovi su nam bili prilino dobri, u svakom sluaju dovoljni za preivljavanje, i nije bilo upitno da zajedno radimo dobro. Na ulici nismo mnogo razgovarale. Na tu me opasnost Isabel upozoravala nebrojeno puta. Nikad ne razmiljaj ni o emu, govorila je. Stopi se s ulicom i pravi se kao da ti tijelo ne postoji. Bez razmiljanja bez tuge ili sree, postoji samo ulica, unutra budi posve prazna, usredotoi se samo na sljedei korak koji e nainiti. Bilo je to jedino to sam razumjela od svih savjeta koje mi je dala.

No ak i s mojom pomoi, i uz to to je svakodnevno morala prelaziti daleko manji put, Isabel je poela izdavati snaga. Malo po malo, bilo joj je sve tee vani, beskrajno mnogo sati provoditi na nogama, tako da, jednog jutra, vie nije mogla ustati. Noge su je boljele neizdrivo tako da sam izala sama. Od tog sam dana sav posao sama obavljala.

To su injenice koje ti iznosim, jednu po jednu. Preuzela sam svakodnevne kune poslove. Ja sam bila glavna, ona koja radi sve. Sigurna sam da e se smijati. Sjea se kakva sam bila doma imali smo kuharicu i sobaricu, i isto me rublje u komodi ekalo sloeno svakog petka. Nikad nisam morala maknuti prstom. Cijeli mi je svijet bio na dlanu, i to nikad nisam dovodila u pitanje: satovi klavira, satovi slikanja, ljetni praznici na jezeru, putovanja u inozemstvo s prijateljima. Pretvorila sam se u ljakera, u jedinu podrku dvoje ljudi koje u svojem starom ivotu nikad ne bih bila upoznala. Isabel, luaki ista i dobra, i Ferdinand, ogoreno i poremeeno gnjevan. Sve je bilo tako udno, posve nevjerojatno. No ostaje injenica da mi je Isabel spasila ivot jednako kao to sam ja spasila njezin, i nikad mi nije palo na pamet ne uraditi neto to mogu. Od malene skitnice koju su s ulice povukli u kuu, postala sam prava mjera onoga to stoji izmeu njih i potpune propasti. Bez mene ne bi izdrali deset dana. Ne mislim se hvalisati onim to sam uinila, ali prvi put u mom ljudi su ovisili o meni i nisam ih iznevjerila.

Isabel je isprva tvrdila da je posve dobro, i da to nije nita to nekoliko dana odmora ne bi izlijeilo. Bit u na nogama prije nego to pomisli, govorila bi mi kad bih odlazila ujutro. To je samo privremeni problem. No ta se iluzija ubrzo rasplinula. Tjedni su se vukli, a njezino se stanje nije mijenjalo. Kad je proljee bilo na vrhuncu, objema nam je bilo jasno da nee prizdraviti. Prvi smo udarac pretrpjeli kad sam morala prodati njezina kolica na crnom tritu etvrte upravne zone. Bila je to konana potvrda njezine bolesti, no nismo mogli nita. Kolica su ve danima leala doma, posve beskorisna, a u to nam je vrijeme kronino nedostajalo novca. Istinu govorei, sama je Isabel naposljetku predloila da to uinim, no to nije znailo da joj to nije teko palo.

Nakon toga, na se odnos poneto promijenio. Nismo vie bili jednaki partneri i, budui da se osjeala krivom to me optereuje dodatnim poslovima, poela se ponaati kronino zatitniki gotovo se histerino brinula za moju dobrobit. Nedugo nakon to sam sama poela strvinariti, pokrenula je kampanju za promjenu mog izgleda. Tvrdila je kako sam previe zgodna da bih se neprekidno vukla ulicama, te kako se mora neto poduzeti. Ne mogu podnijeti da izlazi takva svako jutro, objanjavala je. Djevojkama se neprekidno dogaaju svakakve grozote, takve grozote da o njima ne mogu ni govoriti. Anna moja, drago moje dijete, ako te sad izgubim, to si nikad neu oprostiti. Umrla bih odmah. Anele moj, nema mjesta oholosti mora se svega toga odrei. Isabel je govorila s takvim uvjerenjem da je ak zaplakala, a ja sam shvatila da joj se bolje pokoriti nego izazivati svau. Istini za volju, bila sam jako uznemirena. No ve sam i sama vidjela neto od toga o emu ona nije mogla govoriti, te joj ba i nisam mogla proturjeiti. Prvo sam se morala rijeiti kose to je bilo upravo strano. Svom snagom trudila sam se ne plakati Isabel mi ju je rezala govorei mi da budem hrabra jedva se sama suspreui da iz nje ne provali neka mrana majinska tuga, ime je samo pogorala stanje. Ferdinand je takoer bio tamo, sjedio je u svom kutu, ruku prekrienih na grudima i okrutnom beutnou promatrao prizor. Smijao se dok su mi pramenovi padali na pod, i dok je kosa padala, govorio je da poinjem liiti na lezbau, i da je stvarno zabavno to mi Isabel to radi sad kad joj se pika osuila kao suhi panj. Ne sluaj ga, anele, aptala mi je Isabel u uho, ne obraaj panju na blebetanje te nakaze. No bilo ga je teko ne uti, i jo tee ne biti pogoen njegovim zlobnim smijehom. Kad je Isabel napokon zavrila, pruila mi je maleno zrcalo i rekla mi da se pogledam. Prvih nekoliko trenutaka bilo je strano. Izgledala sam tako runo da se nisam prepoznala. Kao da sam se pretvorila u nekog drugog. Sto mi se to dogodilo, pomislila sam. Gdje sam? Tada je, upravo u tom trenutku, Ferdinand ponovno provalio u smijeh, iz sebe sipajui sav prezir