Impressum

Zenaida Karavdić Branislav Blagojević

Udruženje nastavnika i profesora historije/istorije/povijesti Bosne i Hercegovine - EUROCLIO HIP BiH

Edin Radušić Emir FilipovićSanja GladanacAmila KasumovićMarija NaletilićMirjana TrbojevićEdin Veladžić

IZDAVAČ

Bojana Dujković BlagojevićMelisa ForićSenada JusićEdin Radušić

Dragan KneževićNermin Mašinović

DTP I DIZAJN

UREDNIK AUTORI

REDAKCIONI ODBOR LEKTURA PREVOD NA ENGLESKI JEZIK

500

ŠTAMPA I TIRAŽ SARAJEVO 2015

Ova publikacija je nastala u okviru projekta ”Istorija koja spaja i razdvaja. Kako obraditi temu zloupotrebe istorije na putu u posljednji rat u Bosni i Hercegovini kroz zajedničko inoviranje nastave istorije” koji je podržan od strane Fonda otvoreno društvo Bosne i Hercegovine.

Sadržaj

Zloupotreba istorije u procesima koji su doveli do posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini: Okvir za promjenu paradigme u izučavanju istorije u školama u BiH

Mi i/ili oni

Utjecaj rata

Predgovor

Nacionalizam i pojedinac

Simboli na djelu

Učesnici projekta

3. stranica

5. stranica

28. stranica

50. stranica

61. stranica

66. stranica

72. stranica

Udruženje nastavnika i profesora historije/istorije/povijesti Bosne i Hercegovine – EUROCLIO-HIP BiH je u saradnji sa Evropskim udruženjem nastavnika istorije – EUROCLIO početkom 2015. započeo implementaciju projekta ”Istorija koja spaja i razdvaja. Kako obraditi temu zloupotrebe istorije na putu u posljednji rat u Bosni i Hercegovini kroz zajedničko inoviranje nastave istorije”. Fond otvoreno društvo BiH je prepoznao momenat i važnost da se ova tema dublje istraži i podržao nas u naporima da damo svoje viđenje ovog problema. Tokom cijele godine EUROCLIO HIP BIH tim, koji čine nastavnici istorije na univerzitetima i školama te istraživači istorije, je istraživao i prikupljao materijal. Rezultati tog rada su pred vama. Nakon 10 godina prekogranične (međudržavne) saradnje na razvijanju nastavnog materijala o regionalnoj istoriji 20. vijeka koji se koristi u različitim zemljama u regionu, EUROCLIO-HIP BiH uočio je potrebu da se dotaknemo novije istorije 90-tih godina, u kontekstu BiH i regiona. Centralna pozicija Bosne i Hercegovine u ratovima koji su zahvatili region tokom 90-tih, podjela planova i programa, te postojanje tri različite, isključive i često međusobno suprotne verzije istorije predstavljaju poseban problem edukatorima u BiH koji zaslužuje posebnu pažnju.Naročit izazov predstavlja pitanje kako podučavati period koji je neposredno prethodio ratu. EUROCLIO-HIP BiH konsultovao je svoje članove i regionalne partnere i predložio da se pozabave ovim složenim pitanjem otvaranjem novog dijaloga o tome kako i u kojoj mjeri je istorija (zlo)upotrebljena za povećanje razdora unutar društva. Do koje mjere su građani „naučili“ da se plaše i da mrze „druge“ u Bosni i Hercegovini? Novi dijalog između profesionalnih istoričara, u traženju zajedničkog stava o tome kako je u literaturi i drugim oblicima javnog ispoljavanja istorije od strane lidera, intelektualaca, medija i političara, istorija bila upotrebljena i zloupotrebljena. Projekat kojeg ovim materijalom implementiramo fokusira se na ulogu koju je istorija imala u posljednjim decenijama 20. vijeka. Projekat je namjenjen istoričarima, nastavnicima istorije

Predgovor

3

uz školama širom BiH i široj zajednici koja je odgovorna za obrazovne politike u BiH. Pokušali smo naći primjere kako je istorija upotrebljena i zloupotrebljena u periodu 1980-2000. i kako je poslužila u podjeli na ”nas” i ”njih”. Formiranjem stručnog tima (nastavnika i istraživača) uz uključivanje stručnjaka iz regiona, nastojali smo kreirati model za uspostavljanje i implementaciju zajedničkog pristupa u BiH o tome kako podučavati o uzrocima posljednjeg rata iz devedesetih godina, posebno ukazujući na to kako istorija postaje oružje u rukama medija. Kroz implementaciju projektnih aktivnosti i uključenost stručne javnosti, primarno iz BiH, kreirali smo materijal ”Zloupotreba istorije u procesima koji su doveli do posljednjeg rata u BiH: Okvir za promjenu paradigme u izučavanju istorije u bosanskohercegovačkim skolama” sa konkretnim preporukama i primjerima kako podučavati istoriju 1990-tih u školama u BiH.

4

Zloupotreba istorije u procesima koji su doveli doposljednjeg rata u Bosni i Hercegovini: Okvir za promjenu paradigme u izučavanju istorije u BiHškolama

5

U različitim sferama djelatnosti (od krupne politike, preko dijela akademskih krugova i medija pa sve do nastave historije u školama) prisutni su različiti nivoi upotrebe i zloupotrebe prošlosti u savremene političke svrhe. Iako je došlo do izvjesnog pozitivnog pomaka u prezentiranju prošlosti u udžbenicima historije od završetka rata do sada, još uvijek dominira monoperspektivni pristup i forsiranje jedne „naše“ istine“. To se posebno odnosi na interpretiranje Drugog svjetskog rata i perioda raspada Jugoslavije te ratova u njoj koji u posljednjoj generaciji udžbenika zauzimaju značajan prostor. Tu se interpretacije kreću od sterilnih, ali jednoperspektivnih prikaza do otvorenog navijačkog predstavljanja događaja i pojava. Može se također zaključiti da interpretacija historije u značajnoj mjeri odražava postojeće stanje podjela među nacionalnim zajednicama u BiH i šire i onemogućava ozbiljno suočavanje s prošlosti i izgradnju djeteta kao misaonog (ljudskog) bića. Više je metoda koje se koriste u zloupotrebi historije na različitim nivoima. Među njima dominiraju manipulacije činjenicama i fokusiranje na samo „našu sudbinu“ u prošlosti (žrtve, podjarmljenost, oslobodilačku borbu, naše sjećanje...) pa je, izuzev rijetkih (slabo vidljivih) primjera uravnoteženog tumačenja i suočavanja s prošlosti, nastava historije u službi kreiranja nacionalne svijesti i podvlačenja jasne razlike između „nas“ i „njih“, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Indirektno se može zaključiti da je cilj takvog tumačenja historije držanje zajednice na okupu i na oprezu, „da nam se historija (stradanje, podjarmljenost) ne ponovi“, što može voditi opasnom razumijevanju odnosa među zajednicama ILI MI ILI ONI. Analiza akademskog materijala pokazuje da je prošlost, pogotovo segmenti stradanja i patnje vlastite grupe u prošlosti, obilato korištena 1980-ih i 1990-ih godina u cilju nacionalnih homogenizacija koje su se pojavljivale kao kontrateze naslijeđenim idealima i ideologiji bratstva i jedinstva. Po jednoj široko prihvaćenoj definiciji (nacionalna) homogenizacija je ubrizgavanje (nacionalne) ideologije u tijelo (um, mentalni sklop, poimanje) zamišljenog kolektiva od strane intelektualne i političke elite. Iako etimologija pojma homogenizacija ukazuje na

Upotreba i zloupotreba historije

6

primordijalnost, prirodnu datost „izabranog kolektiva“, na čemu naročito insistiraju (nacionalne) elite, u suštini upravo one, shodno svojim ideološkim opredjeljenjima i vladajućem kontekstu, konstruiraju kolektiv. U kojem obimu će on, u određenoj hronološkoj odrednici, biti objedinjen, u krajnjoj liniji ovisi o razvoju konteksta, tj. u kojem pravcu se razvijaju historijski procesi. Nacionalna ideologija u biti predstavlja narativ koji definira poziciju kolektiva u (poželjnoj ili nepoželjnoj) prošlosti, (redovno nepoželjnoj) sadašnjosti i poželjnoj budućnosti, u susret kojoj bi kolektiv trebala povesti izrastajuća politička elita. Spomenuti narativ pretenduje da bude kolektivno sredstvo za samorazumijevanje i osnova nove kulture sjećanja. Teoretičari nacionalizma smatraju da je svaka nacionalna homogenizacija, u krajnjoj liniji, povezana sa zahtjevom za vlastitom državom (prema S. Veladž ić , Homogenizaci ja . . . ) , a u bosanskohercegovačkom slučaju ova definicija je dopunjena i zahtjevom za priključenjem matici ili zadržavanjem u državnom okviru gdje matična grupa (nacija) ima dominaciju.Fokus u ovoj analizi bio je konkretno na srpskoj, hrvatskoj i muslimanskoj/bošnjačkoj nacionalnoj ideologiji u Bosni i Hercegovini, a sve u jugoslavenskom kontekstu krize i raspada zajedničke države, tj. procesa koje su vodile nove nacionalne ili transformirane nacionalno-komunističke elite. U tom procesu prošlost se obilato koristi, a južnoslovenska braća izrastaju u neprijatelje. Pojednostavljeno, u završnoj fazi će se otvoreno najavljivati povratak svih starih aveti rata i iz historije izvlačiti primjeri sukoba i vlastitog stradanja od ruku donedavne braće te isticati svoje snažnije pravo na Bosnu i Hercegovinu od drugih, kao dijela šireg teritorija (srpskog, hrvatskog) ili samostalnog bosanskohercegovačkog. Dograđuju se stari i izgrađuju novi stereotipi s ciljem dokazivanja da se narodi u Bosni i Hercegovini mrze stoljećima i da je ta historijska mržnja osnovni uzrok nesporazuma i sukoba u zemlji. Indirektno, a u završnoj fazi i direktno, stvarao se prostor za pravednu osvetu za stare nepravde i zulume. Kako su se homogenizacijski procesi fokusirali na isticanje različitosti stanovništva koje je bilo veoma slično, nanovo nacionalno osvještavane grupe su se nastojale snažno distancirati od svih koji nisu pripadali njihovoj vlastitoj grupi. Dokazi razlika i različitih interesa tražili su se u historiji, od srednjeg vijeka, preko osmanskog razdoblja, razdoblja prve Jugoslavije, Drugog svjetskog rata (posebno unutar NDH i teritorija gdje su djelovali četnici, često

7

prikazivani kao monolitna grupa) i konačno socijalističke Jugoslavije. Lepeza isticanja ugroženosti vlastite grupe bila je vrlo široka, od isticanja neravnopravnosti i nepravednog pravnog položaja, preko isticanja potčinjenosti, do naglašenog podsjećanja na stradanja u historiji (Muslimani/Bošnjaci od Srba, Srbi od Hrvata i Bošnjaka, Hrvati od Srba). Na vremenskoj ljestvici posebno su iz perspektive srpskih nacionalnih elita pod lupom bili osmansko i NDH-ovsko razdoblje, iz perspektive Bošnjaka period Drugog svjetskog rata i prve Jugoslavije, a iz perspektive Hrvata jugoslavenska razdoblja koja su predstavljana kao periodi zaustavljanja hrvatskog (evropskog civilizacijskog) napretka i srpske dominacije. Posebno su oživljavana i kreiranja sjećanja na strahote Drugog svjetskog rata i međusobnih ubijanja. Naizgled kao suprotnost, ali suštinski isti proces, dolazi do pojave negiranja ili umanjivanja zločina vlastite grupe i isticanja humanosti i pravednosti svojih, a nepravde drugih. Više je metoda koje su korištene u upotrebi i zloupotrebi historije na različitim nivoima. Među njima dominiraju manipulacije činjenicama i fokusiranje na samo „našu sudbinu“ u proš losti (žrtve, podjarmljenost, oslobodilačku borbu, naše sjećanje...) pa se historija nije koristila kao mjesto interakcije i kulturne i svake druge saradnje, već kao prostor za kreiranje nacionalne svijesti i podvlačenja oštre razlike između „nas“ i „njih“, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti.Konkretnije se Mapom puta nastavnicima predočava važnost izučavanja jugoslavenske krize i ohrabruje ih se i inicira da nastavu historije iskoriste za multiperspektivno suočavanje s jugoslavenskom krizom. S tim ciljem su ponuđeni metodološki modeli kroz oblikovane radionice, široko kreirana baza podataka i upute kako iskoristiti neke od materijala u bazi podataka koja je postavljena na web stranici udruženja EUROCLIO HIP.Kroz radionice, kao i kroz prateći materijal moguće je rekonstruirati, ali i dekonstruirati nacionalne homogenizacije i djelatnost nacionalno-političkih elita na visokoj (najvišoj) razini, zajedno s posljedicama koje je takvo djelovanje ostavljalo na mikrorazini i na razumijevanje nacionalnih ciljeva lidera na mikroprostoru. Mogu se obrađivati teme ideologije, praktične propagande, publicistička i (kvazi)naučna djelatnost te percepcija o drugima nametana kroz sve pobrojano, kao jedan od k l jučnih uzroka nac iona ln ih homogenizac i ja bosanskohercegovačkih kolektiva. U podsticanju buđenja vjerskih i nacionalnih sentimenata te kanalisanju probuđene i oslobođene nacionalne energije, osmišljavana su sredstva nacionalne

8

homogenizacije i artikuliranja nacionalnih interesa kroz nacionalno-politički narativ. Glavni dio ovih aktivnosti sprovode kulturne i intelektualne (nacionalne) elite, vjerske zajednice i nacionalne političke stranke. Ne negirajući prisustvo korištenja „historijske sudbine“ naroda iz osmanskog (npr. islamizacija i položaj hrišćana), austrougarskog (srpska percepcija nepravedne vlasti) i razdoblja prve Jugoslavije (hrvatska i muslimanska percepcija srpske dominacije), posebno je Drugi svjetski rat kao traumatično mjesto sjećanja ostao u poslijeratnom dobu da živi u kolektivnom pamćenju (dijela) bosanskohercegovačkog stanovništva, što je u vremenu krize iskorišteno za kreiranje kolektivnog sjećanja na ovo burno razdoblje. Izgrađivana i izgrađena percepcija komunističkog sistema kao garanta društveno-političke stabilnosti i prepreke za ponavljanje krvoprolića iz perioda 1941–45. u krizi raspadanja jugoslavenske države i jugoslavenske ideje sve više je slabila. Kako je socijalistička Jugoslavija svoj legitimitet u znatnoj mjeri gradila na ovakvom tumačenju, sve je to nužno vodilo otvaranju prostora za nove ideologije i lidere koji su se prozvali tumačima volje svog naroda. Višestranački izbori i pobjede nacionalnih stranaka dali su im i legitimitet za takva tumačenja i za traženje promjena. Tražilo se i ispravljanje historijskih nepravdi. Gledano iz pozicije Bosne i Hercegovine, rat u Hrvatskoj predstavlja završnu fazu nacionalnih homogenizacija i nacionalnih podjela na osnovama isforsiranog monoperspektivnog korištenja i selektiranja historijskih događaja i njihovog sagledavanja. Kompletan materijal kao rezultat projekta omogućava odgovorno i multiperspektivno bavljenje ovim temama uz naglašenu dimenziju suočavanja i dekonstruiranja.

Nastava historije od krvavog razlaza s početka devedesetih suštinski je postala i ostala dio nacionalnih (nacionalističkih) narativa i ideologija. Iako je dolazilo do promjena, nekada i intenzivnih, u službenim nastavnim planovima i programima (NPP) i pratećem udžbeničkom i drugom nastavnom materijalu, kao i mjestimično u školskim manifestacijama, njena homogenizirajuća uloga je suštinski

Jugoslavenska kriza i ratovi u nastavi

9

jačala jer je u stare narative posredno, a u posljednje vrijeme i neposredno uključila i posljednji rat i „novodokazane razlike“ i međusobna stradanja. Pojednostavljeno je moguće reći da je rat nastavljen ratovima historija. Ozbiljno suočavanje s prošlošću, s pozicije čovjeka kao ljudskog bića, a ne pripadnika kolektiva ili kolektiva u cjelini, nikada nije našlo svoje mjesto u nastavi historije.    Posljednja generacija udžbenika historije za osnovne škole duboko je ušla u ratove 1990-ih i postala je oficijelni tumač naše (nacionalne) priče uz zadržavanje ranije etabliranih nacionalnih narativa o ranijim razdobljima. Najbolje što je ovakav pristup ponudio jesu primjeri „korektnog usputnog predstavljanja“ drugih. Detaljna analiza udžbenika historije za osnovnu školu, u kojima imamo obrađeno pitanja krize i raspada Jugoslavije, kao i predstavljanje rata 1991/2–1995. u sva tri diskursa pokazuje da je historija raspada1 Jugoslavije snažno ušla u učionice, ne toliko obimom sadržaja koliko po isključivosti u tumačenju.

Stiče se dojam da je tumačenje Drugog svjetskog rata izvjesna prethistorija posljednjeg rata i da u tumačenju prošlosti autori zanemaruju dinamiku historijskih promjena te uglavnom ne uvažavaju specifičnosti vremena u kojima su se historijski procesi odvijali. Na više mjesta se može zaključiti da su udžbenička tumačenja Drugog svjetskog rata i raspada jugoslavenskog zajedništva dio istog narativa. Ovakav koncept se u školskim sistemima počeo implementirati od osnovne škole, a očekivati je da će se po istom modelu potvrđivati i u srednjoj školi gdje još uvijek nije jednako razvijen u sva tri diskursa. I pored izvjesnih razlika u kvaliteti udžbenika u pristupu Drugom svjetskom ratu, raspadu jugoslavenske države i periodu nacionalnih homogenizacija, nijedan službeni udžbenik nije ponudio istinsku multiperspektivnost niti polazi s pozicije nepartikuliranog humanizma.

1 Hvale je vrijedan projekat u toku Pro-mente i Otvorenog društva „Čemu učimo djecu“ koji analizira udžbenike historije trenutno u upotrebi u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini s pozicija univerzalnih ljudskih vrijednosti i aktivnog rada i te problemskog rješavanja historijskih pitanja

10

Udžbenik historije za završni (deveti) razred osnovne škole po Okvirnom federalnom nastavnom planu i programu u cjelini je i metodički i sadržajno solidan. Ipak, situacija je drugačija kada je riječ o temama Drugog svjetskog rata, krize i raspada Bošnjacima i njihovoj sudbini. Iako se u tom dijelu udžbenika spominju i ustaški zločini nad Jevrejima, Srbima, Romima i ostalim nepoželjnim elementima, autori četničke zločine nadmuslimanima konkretnije i detaljnije predstavljaju. Naglašavaju se i muslimanske rezolucije protiv ustaških zločina i umanjuje odgovornost muslimana za učešće u zločinima i nasilju nad drugima. Možda se nameće mogućnost tumačenja da su Bošnjaci nosivi dio Bosne i Hercegovine. U predstavljanju pojava autorima je pitanje osnova savremene bosanskohercegovačke države važnije od pojedinca i nepartikuliranih univerzalnih ljudskih vrijednosti.U lekciji koja tretira raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine prikaz je monoperspektivan, Srbija je prikazana kao isključivi krivac za raspad Jugoslavije bez dubljeg ulaska u jugoslavenske probleme. Prenaglašeno se potencira i prevlast Srbije u ovoj fazi postojanja socijalističke Jugoslavije. Ne vidi se da su i centralizacija i decentralizacija legitimne opcije sve dok se za njihovo ostvarenje ne koristi nasilje. Ovdje autore isključivo intresiraju kolektivna, a ne pojedinačna prava koja i ne tretiraju da bi pojasnili zašto je za čovjeka jedna opcija bolja od druge. Vezano za referendum u BiH izbjeglo se spomenuti većinsku želju Srba i stavove njihovih predstavnika u odnosu prema budućnosti republike/države. Također se ratni i postratniperiod u Bosni i Hercegovini (1992–2000) rekonstruira isključivo s pozicija države, ne otvaraju se problemi i dileme, već se iznose nedodirljive činjenice. Iako se u jednom dijelu kor is te pr ihvat l j iv i podaci , tumačenje početka rata je pojednostavljeno. I ostatak teksta ove lekcije je monoperspektivan. Iako istaknuto stradanje Bošnjaka u ratu nije sporno (Srebrenica, Sarajevo, Tuzla, logori...), sporno je što je fokus isključivo na njima.Udžbenik historije završnog razreda osnovne škole koji se upotrebljava u Republici Srpskoj naglašeno je srbocentričan. Historija prostora današnje Bosne i Hercegovine u cjelini je slabo i usputno predstavljena, a i tada je fokus na historiji Srba. U

11

rekonstrukciji historijskih pojava dominiraju perspektiva odozgo (država, nacija), politička historija, lekcije su često dugačke i opterećene prekomjernim brojem činjenica te nisu prilagođene uzrastu učenika. Sporadično su obrađene i privredne i kulturne teme, a položaj žena se spominje još manje. U predstavljanju tema autori dominantno pristupaju rekonstrukcijski pa izostaje ozbiljnija mogućnost aktivnog učenja i rješavanja problema. U lekcijama koje obrađuju Drugi svjetski rat u Jugoslaviji vidi se prebacivanje krivice za poraz kraljevske vojske od strane mnogo snažnijeg protivnika s realnih faktora na Hrvate, fokus je stavljen na stradanje Srba u NDH, a isuviše je mali osvrt na stradanje ostalih u NDH (Jevreji, Romi, ideološki protivnici). Dosta paušalno se pristupa izvršiocima zločina nad Srbima pa nije jasno da li se radi o ustaškom zločinu ili zločinu „muslimanskih milicija“ koje su bile posebne poluorganizirane vojne formacije u okviru NDH. Izjednačavaju se četnički i partizanski pokret, a partizanski pokret se skoro isključivo predstavlja kao srpski. Četnici su prikazani isključivo kao pozitivna snaga koja ne čini zločine i ne sarađuje s okupatorom, a muslimanske milicije su skoro izjednačene s ustašama. U lekcijama koje pokrivaju raspad Jugoslavije, rat u Bosni i Hercegovini i nastanak Savezne republike Jugoslavije pojave se posmatraju samo s pozicija kolektivnog konstruiranog interesa srpske države i Srba, a krivica za pogrešan put i posljedice se prebacuju na „druge“. Slično vremenu Drugog svjetskog rata, ponovo je fokus na Srbima kao žrtvi. U udžbeniku završnog razreda za učenike koji pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku dominira historija Hrvatske i historija hrvatskog naroda. Prema sadržaju udžbenika, Bosni i Hercegovini je posvećena samo jedna lekcija, a u samim lekcijama Bosna i Hercegovina se na par mjesta samo spominje i tu je također naglasak na hrvatskom narodu u BiH. Kroz tekst se provlači jaka nota nacionalnog osjećaja, ističu hrvatski simboli, potcrtavaju hrvatske teritorije te prikazuje nepovoljan položaj hrvatskog naroda u državnim zajednicama u čijem je sastavu Hrvatska bila tokom 20. stoljeća (posebno južnoslavenske države). Nastoji se razviti osjećaj empatije prema vlastitom narodu i osjećaj patriotizma. To je posebno izraženo u lekcijama o domovinskom ratu gdje su naglašene hrvatske žrtve i značaj odbrane hrvatske teritorije. Posebno je ilustrativno forsiranje hrvatskih simbola kroz cijeli udžbenik. Vrijeme krize i posljednjeg rata obrađeno je u pet lekcija i u cjelini odgovara općoj ocjeni udžbenika. U lekciji Raspad SFRJ naglašene su osnove

12

velikosrpske politike i ističe se pozitivna uloga Franje Tuđmana, prvog predsjednika Hrvatske. Potenciraju se hrvatski simboli i nacionalno osjećanje kroz uspostavljanje samostalne države. U lekciji Pobuna Srba u Hrvatskoj srpski narod je izuzetno negativno prikazan kao agresor, a kroz lekciju se potencira stradanje hrvatskog naroda. I u narednoj lekciji Od međunarodnog priznanja do pobjede u domovinskom ratu prisutan je narativ u patriotskom tonu i ističu se snaga i moć hrvatske vojske, a promoviraju heroji domovinskog rata. Pozitivno je što se u lekciji Posljedice domovinskog rata spominju stradanja i zločini na svim stranama, ali je i dalje naglasak na Hrvatskoj i žrtvama hrvatskog naroda. U jedinoj lekciji koja je fokusirana na Bosnu i Hercegovinu, Bosna i Hercegovina – samostalna država, naglasak je dat na Hrvate u BiH, njihovo učešće u ratu u BiH i njihova stradanja. Analiza zastupljenosti tema krize jugoslavenske države, raspada i rata u BiH i Jugoslavije u nastavi u Republici Srpskoj i dijelu Federacije BiH gdje se nastava izvodi na bosanskom jeziku potvrđuje gore izrečeni zaključak o nedovršenom i skromnom predstavljanju ovih tema u srednjim školama i potrebnoj pomoći nastavnicima da im se olakša multiperspektivno i odgovorno suočavanje s ovim razdobljem. Naravno, potreban im je i materijal za ovakav pristup. Nastavnicima historije u školama u kojima se nastava izvodi na hrvatskom jeziku i gdje se razdoblje krize i rata značajnije obrađuje, dobrodošla je korekcija monoperspektivnog i narativnog pristupa.Iako je trenutno u RS više važećih udžbenika za srednje škole, tema Bosna i Hercegovina pred rat u okviru nastavnih jedinica spominje se tek jednom do dvije rečenice. Najdetaljniji udžbenik je onaj za četvrti razred gimnazije. Ovom temom se bavi nastavna jedinica Unutrašnja previranja i dezintegraciona politika od šezdesetih do 1991. godine. Međutim, tu je raspadu Jugoslavije posvećen samo jedan podnaslov, a BiH se u tom vremenu ne spominje posebno. Nakon nastavne jedinice postoji pasus s preporukom (ili savjetom?) da se učenici o najbližoj prošlosti informišu od roditelja, učesnika događaja, štampe, dokumentarnih filmova i da o prikupljenim informacijama pričaju na času (strana 163. u navedenom udžbeniku). Iako oral history  predstavlja sasvim legitiman pristup izučavanja prošlosti jer ova metoda podstiče učenike da samostalno istražuju, a ne da budu samo pasivni konzumenti sadržaja koji im se plasiraju, u konkretnom slučaju bi bilo nužno da nastavnik ponudi osnovne informacije o

13

tome što oral history jeste, koje su prednosti, a koje mane ponuđene metode. S obzirom na historijsko razdoblje koje se izučava, opasno je prepustiti učenike da zaključke donose dominantno na osnovu usmene predaje. Istovremeno, važeći NPP u RS daje smjernice i predviđa obradu ovog perioda. Predviđeno je da “učenik treba da: nabroji najznačajnije krize koje su prethodile raspadu Jugoslavije, razumije dezintegracione procese u Jugoslaviji, analizira političke prilike u BiH početkom devedesetih godina 20-og vijeka, navede značaj Dejtonskog sporazuma.” Stručne srednje škole u Republici Srpskoj imaju dva plana i programa za izučavanje historije: jedan je za škole u kojima se historija izučava samo jednu školsku godinu (i to od prahistorije do Dejtona), a drugi je plan u kojem se historija izučava dvije školske godine (u drugoj godini se izučava 20. stoljeće). U važećem udžbeniku izučavanje Jugoslavije poslije rata još je skromnije – jedan podnaslov nosi naziv „Jugoslavija od 1950. do 1991. godine“. Ukupno 5 rečenica odnosi se na period pred rat, a rečenice koje se odnose na BiH glase: “U Hrvatskoj je 1991. godine počeo rat, a sledeće godine i u BiH. Rat na prostoru bivše Jugoslavije je imao nacionalni i vjerski karakter, naročito izražen u BiH” (str. 218). Prema NPP predviđeno je da se Jugoslavija poslije Drugog svjetskog rata izučava svega 3 časa (pa to djelimično i opravdava ovako skromne nastavne jedinice), a preporučuje se također da: „učenici razumiju dezintegracione procese u Jugoslaviji, njeno rušenje i proglašenje samostalnih republika“. Među pojmovima se navodi i razumijevanje višepartijskog sistema. U školama gdje se historija izučava dvije godine za Jugoslaviju poslije Drugog svjetskog rata NPP predviđa 6 časova (tu su časovi obrade i utvrđivanja, a nastavnik sam određuje koliko kojih časova će imati). Također, preporučuje se da učenici treba da shvate: dezintegraciju Jugoslavije, osamostaljenje republika, političke prilike u BiH, kao i Dejtonski sporazum. Prema rečenom nameće se zaključak da udžbenici za srednje škole u RS nisu u skladu s očekivanjima NPP, a ni Nastavni planovi i programi nužno ne traže suočavanje s prošlošću i multiperspektivni pristup. Slično je i s udžbenicima i planovima i programima na bosanskom jeziku gdje je tema krize i raspada Jugoslavije obrađena skromno i ne polazi s pozicija multiperspektivnosti i suočavanja s prošlošću. Jedino je u srednjoškolskim udžbenicima na hrvatskom jeziku (za gimnaziju i za srednju školu) detaljnije obrađeno razdoblje pred rat i sam rat, ali slično udžbeniku historije za osnovnu školu na hrvatskom jeziku,

14

fokus je na historiji Hrvata i Hrvatske. U udžbeniku koji je u upotrebi u završnom razredu gimnazije za raspad Jugoslavije optužuju se Milošević i želja Srbije za prevlašću i dominacijom, a za rat program da svi Srbi žive u jednoj državi. Kao pozitivni i demokratski predstavljaju se procesi koji su vodili proglašenju nezavisnosti i Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Do rata je prema udžbeniku došlo zbog želje Miloševića da osvoji Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Značajna pažnja i u udžbeniku za gimnazije na hrvatskom jeziku posvećena je domovinskom ratu, a stavovi su suštinski isti kao u udžbeniku za osnovnu školu. Rat se monoperspektivno naziva agresijom na Hrvatsku, a sve aktivnosti hrvatskih vlasti koje su vodile potpunoj kontroli Hrvatske se podržavaju. Dio udžbenika tretira rat u Bosni i Hercegovini koji se također imenuje kao velikosrpska agresija, a unutrašnja dimenzija rata je predstavljena kao međusobno uništavanje sukobljenih naroda i stvaranje etnički čistih teritorija. Hrvatsko-bošnjački (muslimanski) sukob je u prikazu udžbenika u osnovi nastao zbog pomjeranja muslimanskog stanovništva iz istočne u centralnu Bosnu, a sve kao rezultat velikosrpske agresije. Monoperspektivno se obrađuje kraj rata i afirmira hrvatsko-bošnjačka (vojna) saradnja nakon Vašingtonskog sporazuma. U dijelu udžbenika o ratu u BiH pozitivno je što autori ističu negativne posljedice rata (stradanja ljudi, ekonomije i kulturnog nasljeđa). Nešto kraći, ali suštinski vrlo sličan je prikaz spomenutih događaja i u udžbeniku za stručne škole. Očekivano, nijedan udžbenik niti nastavni plan i program, kako za osnovnu tako ni za srednju školu, uopće se ne bavi upotrebom historije u procesu nacionalnih homogenizacija i podjela u Bosni i Hercegovini. Nijedan pristup nije izolovao elitu od cjeline kolektiva i doveo u pitanje historijski tok. Ovako učenici mogu steći dojam da su proživljeni historijski procesi koji u sebi sadrže rat, ubijanje, nasilje, podjele, dominaciju i sl. bili nužni i da se kao takvi nisu mogli izbjeći. Na taj način univerzalnost humanizma postaje upitna, a posredno se nameće zaključak da je besciljno pozitivno djelovati u budućnosti. Smatramo da će materijal koji je nastao kao rezultat našeg projekta značajno pomoći nastavnicima, i sadržajno i metodički i kao pomoć za usvajanje pristupa koji polazi s pozicija nepartikuliranih univerzalnih ljudskih vrijednosti. Vjerujemo da će ponuđene radionice, koje mogu poslužiti kao model kako iskoristiti ponuđeni materijal za vlastite radionice, dati podsticaj nastavnom kadru za aktivan, multiperspektivan pristup

15

za obradu tema nacionalnih homogenizacija i upotrebe i zloupotrebe historije u kontekstu raspada jugoslavenske države te ideja i ratova koji su uslijedili. Krajnji cilj je suočavanje s prošlošću radi bolje budućnosti. Uspješnost obrazovanja trebala bi zavisiti od toga koliko ono teži promoviranju nepartikuliranih univerzalnih ljudskih vrijednosti. U materijalu se nude neki od modela koje nastavnici trebaju iskoristiti i prilagoditi uzrastu učenika, i metodološki i sadržajno, uz savjet da se materijal dijelom ili u cjelini koristi i u osnovnoj i u srednjoj školi, tim više jer su se teme iz konteksta raspada Jugoslavije već našle u aktuelnim udžbenicima historije za osnovne škole. Procesi iz perioda krize jugoslavenske države i ideje ostavili su tragove koji se efikasno mogu iskoristiti za suočavanje s najnovijom prošlosti. Kompletan materijal je svojevrsna uputa nastavnicima za rad s učenicima s pozicija univerzalnih ljudskih vrijednosti, individualnosti, multiperspektivnosti, raznovrsnosti izvora i aktivnog rada u cilju izgrađivanja djeteta kao aktivnog i odgovornog građanina. Cilj nije borba protiv kolektivnog (nacionalnog) identiteta, nego borba protiv apsolutiziranja kolektivnog (nacionalnog) identiteta i interesa koji u svojoj krajnosti u praksi vode negiranju univerzalnih ljudskih vrijednosti ili njihovom ograničavanju na samo jednu grupu („nas“). Takvo partikuliranje kroz predmet Historija vodi ka kreiranju poslušnih vojnika (discipliniranih subjekata a la Mišel Fuko) i u krajnjoj liniji vodi pripremanju mladih osoba za neki naredni sukob i historijski revanšizam ili dominaciju. U ponuđenom materijalu nastavnicima historije predlažemo put koji će im zajedno s analizom (Mapom puta) pomoći da prihvate nužnost promjene paradigme, da umjesto monoperspektivnog nacionalnog narativa jedne od nacionalnih politika/ideologija pretočenog u udžbeničke lekcije p r ihva te is t insku mul t iperspek t ivnos t , ak t i van rad na multiperspektivnim izvorima, da dekonstruiraju ideologije, što će u krajnjoj liniji voditi shvatanju da se odgovornost za ratne zločine i

Preporuke kako predavati historiju devedesetih

godina dvadesetog stoljeća u školama u Bosni i Hercegovini

16

nepravde iz prošlosti treba lokalizirati s naroda na grupe, pojedince i ideologije. Predlažemo odgovorno profesionalno bavljenje „teškim temama“, različito predstavljanim i predstavljenim u zvaničnom podučavanju historije. Predlažemo nužno suočavanje s bliskom prošlošću. Prethodna analiza u dijelu osvrta na aktuelnu udžbeničku ponudu pojačava nužnost obrade tema raspada Jugoslavije i višeslojnih i raznovrsnih kriza koje su vodile ka ratu u Jugoslaviji. Udžbenici historije za osnovne i dijelom za srednje škole tretiraju ova pitanja na način da su i u školu, kao mjesto odgoja i obrazovanja, prenijeli službene političke ili medijske stavove o raspadu koncepta zajedništva. Oni ne polaze s pozicija univerzalizma i humanosti, već s romantičarski predstavljene pozicije vlastite (nacionalne) grupe. Potpuno je zapostavljeno ukazivanje na to da su postojali grupe i pojedinci koji su se borili za mir (antiratne demonstracije i sl.), što bi kroz promoviranje mira kao nepartikulirane pa i bezuslovne univerzalne ljudske vrijednosti bilo veoma korisno za djecu. To bi mogao biti jedan od mogućih modela kako predavati historiju devedesetih godina 20. stoljeća, gdje bi se istinsko mirotvorstvo javljalo kao kao kontrateza herojima rata koje nalazimo u udžbenicima.

Materijal koji je sastavni dio Mape puta je višeslojan. Prva grupa su sadržajno i metodički pripremljene radionice za neka od krucijalnih pitanja koje tretira ovaj projekat, druga grupa su ideje kako pristupiti određenoj historijskoj temi iz vremena disolucije Jugoslavije i nacionalnih homogenizacija. U oba slučaja polazimo s pozicija multiperspektivnosti po svim nivoima (pristup temi, izvorni materijal), raznovrsnosti izvora (od teksta, preko slike i karikature, do audio i video materijala) i aktivnog rada. Treći dio pripremljenog materijala je široko postavljena baza podataka koja se sastoji od šest pododjeljaka koje nastavnici mogu iskoristiti za efikasno obradu tema upotrebe i zloupotrebe historije u cilju nacionalnih homogenizacija i podjela kao preduslova međusobnog ratovanja. U širem smislu materijal je iskoristiv i za obradu svih tema iz konteksta jugoslavenske krize i ratova.

Objašnjenje materijala

17

Mi i/ili oni: Uvod u rat devedesetih: zlo/upotreba prošlosti u homogenizacijama i razdvajanjima među nacionalnimh grupama u Bosni i Hercegovini

Osnovna ideja radionice je da se na osnovu raznovrsnih izvora (prije svega videozapisa i napisa u štampi) razmotri zlo/upotreba prošlosti u cilju homogeniziranja vlastite grupe i podvlačenja oštre razlike u odnosu na druge slične nacionalne grupacije u Bosni i Hercegovini u predvečerje rata, a sve u širem jugoslavenskom kontekstu. Posebno je fokus na analizi „upozoravanja vlastite grupe da im se historija ne ponovi”, posebno ona u kojima je njihova nacionalna grupa doživljavala zločine od strane druge suparničke (srodne) grupe. U tom procesu je najviše korištena novija historija (posebno zločini u drugom svjetskom ratu). Predmet obrade bit će i skriveno favoriziranje svoje grupe, a ignoriranje drugih, bilo da se radi o kulturnom doprinosu ili (posebno) o žrtvama u prošlosti.

Da učenici analizom izvora, selektiranjem podataka, izvlačenjem argumenata, njihovom prezentacijom i sučeljavanjem dođu do zaključka koliku je važnost igrala (zlo)upotreba historije u procesu nacionalnih homogenizacija i pripremi vlastite grupe za mogući nadolazeći sukob. Krajnji cilj je da učenici razvijaju osjećaj za univerzalne ljudske vrijednosti koje nisu ograničene na bilo koju i bilo kakvu grupu ljudi.

Radionice

Radionica 1

Obrazloženjeradionice

Cilj:

18

Strahovi su opravdani: Zbijanje nacionalnih redova

Osnovna ideja radionice je da se na osnovu izvještaja s ratišta u Hrvatskoj (ovdje konkretno na primjeru izvještavanja iz Hrvatske Kostajnice) i napisa u štampi „suprotstavljenih strana“ i iz Bosne i Hercegovine multiperspektivno i uz aktivan rad učenika obradi pitanje utjecaja rata u Hrvatskoj na završetak procesa homogenizacija i podjela u Bosni i Hercegovini u širem jugoslavenskom kontekstu. Za primjer su uzeti izvještaji republičkih televizija i utjecajnih novina koji su se gledali i čitali u Bosni i Hercegovini. Poseban fokus je na razotkrivanju korištenog modela dokazivanja da se historija ponavlja (stradanje vlastite grupe i historijsko neprijateljstvo druge/drugih). Pri tome se poveznica pravi najviše s Drugim svjetskim ratom i vremenski nedefiniranim historijskim pravom na teritorij i pravednom borbom svoje grupe. Iako je teško precizno izmjeriti koliki je bio utjecaj ratnih dešavanja u Hrvatskoj kod pojedinih nacionalnih grupa u BiH u cjelini ili u pojedinim krajevima, događaji koji su uslijedili nakon toga su dokaz snažnog i vjerovatno odlučujućeg utjecaja rata na završetak procesa nacionalnih homogenizacija i podjela. Svakodnevno prikazivanje ratnih scena, stradanja civila i uništavanja i paljenja domova i drugih ratnih strahota nesumnjivo su dodatno pojačavali strahove kod običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, što je iskorišteno za završetak spomenutog procesa.

Da učenici analizom izvora, prepoznavanjem općeg modela i argumenata te njihovim sučeljavanjem dođu do zaključka koliko je rat u okruženju poslužio za završetak procesa homogenizacije i podjela. Krajnji cilj je da učenici prepoznaju opasnost od nekritičkog prihvatanja medijskog izvještavanja.

Radionica 2

Obrazloženjeradionice

Cilj:

19

„Smrt Jugoslavije“: Nacionalizam i pojedinac   Radionica obrađuje dokumentarni film „Smrt Jugoslavije“. Za cilj ima pokazati upotrebu dokumentarnog filma kao historijskog izvora na osnovu čije analize se gradi interpretacija o događajima koji su imali uvodni karakter za raspad Jugoslavije. Učenici kroz organizirani rad u učionici odgovaraju na ključna pitanja na koji način se gradi nacionalizam i kakva je uloga pojedinca u procesu izgradnje i širenja nacionalizma.

Pojedini ili svi dijelovi nacionalnih i državnih simbola često se zasnivaju na elementima iz prošlosti te kao takvi predstavljaju iznimno pogodnu materiju za ilustraciju na koji način je u određenim ključnim trenucima historija instrumentalizirana za zbijanje nacionalnih redova i pravljenje većih razlika između suprotstavljenih grupa. To posebno dolazi do izražaja u periodu neposredno pred raspad jugoslavenske federacije kada je većina saveznih republika odlučila pristupiti promjeni državnih obilježja u nove, zasnovane na prastarim heraldičkim simbolima koji svoje porijeklo imaju u dubokoj prošlosti srednjega vijeka ili nacionalnih pokreta iz 19. stoljeća. Kroz prizmu priloženog fotografskog materijala s prikazima grbova i zastava te popratnog tekstualnog materijala i materijala s web stranice Udruženja EUROCLIO HIP učenicima se može veoma plastično dočarati kako su simboli doživljavani, tumačeni ili poistovjećivani s pojedinim političkim idejama.Sastavni dio aktivnosti je promatranje i komentiranje izvornog materijala koji prvenstveno čine slike i predstave simbola podijeljenih u tri kategorije. Nastavnici mogu birati redoslijed kojim će učenicima izložiti slikovnu građu, a potom skupa s učenicima mogu uočavati sličnosti ili razlike u pojedinim heraldičkim ili veksilološkim predstavama. Zajedničke karakteristike srednjovjekovnih i modernih grbova i zastava koje su uočljive na prvi pogled ukazuju na to da su

Radionica 3

Uputa nastavnicima za radionicuSimboli na putu

20

stari modeli poslužili kao direktni uzori i inspiracija za kreiranje državnih obilježja u posljednjoj deceniji 20. stoljeća. Razlike između socijalističkih i modernih simbola pokazuju nastojanje da se čvrsto raskine s razdobljem iz neposredne prošlosti te da se fokus stavi na „slavnu historiju“. Socijalistički amblemi imali su jedinstvenu formu zasnovanu na sovjetskim grbovima i umjetnosti socrealizma, pri čemu su stara nacionalna ili državna obilježja reducirana ili potisnuta u stranu. Oživljavanje historijskih simbola imalo je tendenciju da naglasi novi politički trenutak te da novim državama obezbijedi legitimitet i identitet zasnovan na dubokoj prošlosti. Postojeće probleme je produbljivala okolnost da su pojedina historijska obilježja asocirala na zločine iz prošlosti te da su kao takva bila neprihvatljiva svim narodima koji su živjeli na tlu određene države.

Nismo imali pretenziju da u bazu podataka pripremljenu za nastavnike, a dostupnu na WEB stranici Udruženja predavača h i s t o r i j e EUROCLIO H IP pos tav imo na j kva l i t e t n i j e i najreprezentativnije materijale (to nam nije ni bio cilj niti se smatramo najboljim poznavaocima stručne literature koja tretira krizu u Jugoslaviji i njen raspad), već da stvaranjem baze pomognemo nastavnicima da prepoznaju važnost konceptualne obrade tema koje tretiraju upotrebu i zloupotrebu historije, da vide kako je historija korištena i kako se još uvijek iskorištava u savremenoj nastavnoj praksi. Materijal u cjelini potiče nastavnike da se suoče s teškim temama prošlosti, preko ideja i oblikovanih pokaznih radionica i teorijskog i izvornog materijala, koji će im pomoći da na osnovu njega sami oblikujue radionice i dalje istražuju u cilju suočavanja s prošlošću, a zarad budućnosti. Taj cilj je i sadržajno i metodički odredio karakter materijala koji je dostupan nastavnicima. U vrijeme liberalizacije jugoslavenskog komunizma, koja je velikim dijelom nastupila kao posljedica pokušaja oživotvorenja koncepta samoupravnog demokratskog socijalizma i ponovnog legitimiziranja nacionalnog unutar principijelnih teorijskih okvira marksizma (to je bilo početkom sedamdesetih – početkom osamdesetih uzroci i motivi liberalizacije bili su drugačiji) – došlo je do pojave djela (prvo k n j i ž e v n i h , a o n d a i d r u g i h ) k o j a , z b o g

Baza podataka na web stranici udruženja

21

„problematične“ (mononacionalističke) interpretacije prošlosti u njima, nisu išla u prilog izgradnji međunacionalnog jugoslavenskog zajedništva, već su nudila viktimizirajuću mononacionalnu perspektivu, unutar koje su one nacije s kojima je trebalo graditi zajedništvo prikazivane kao zajednice dehumaniziranih pojedinaca, dželata i osuđivane (o njima su pokretane rasprave, dolazilo je do javnih osuda putem medija itd.). S tim u vezi pokretane su rasprave o slobodi stvaralaštva i njenom stvarnom značenju – jer je jugoslavenskom komunizmu, koji se predstavljao kao demokratski samoupravni socijalizam, bilo bitno da prema vani pokaže da se odmakao od dogmatske i represivne prirode staljinizma. Bitno je da je pri tome, u datoj književnosti, naglasak stavljen na to da komunistički sistem pitanje priznanja i prepoznavanja žrtava i kazne zločinaca nije dosljedno i principijelno riješio – već naprotiv, da su zločinci (koji su stajali na neprihvatljivim idejnim pozicijama) faktički inkorporirani u socijalističko društvo i vladajuće strukture, dok su žrtve ostale na društvenim marginama. Moglo bi se reći da je liberalizacija, tj. njen period u komunizmu, na koncu završio određenim oblikom represije jer je komunizam, konkretno zbog legitimiziranja nacionalnog, bio neka vrsta obuzdavajućeg represivnog pokrova koji gomilu nacionalnih antagonizama zauzdava, budući da nacionalna ideologija nikad nije zamrla niti se preobrazila u neki svoj humaniji oblik koji bi stvarao mostove među nacijama, umjesto da ih ruši. Kriza međunacionalnih odnosa snažno je dolazila do izražaja na polju (nacionalnih) kultura. Ključna kriza međunacionalnih odnosa u Jugoslaviji, koja će dovesti do pada komunizma, nastupila je, i pod utjecajem međunarodnog konteksta (istočnih revolucija), krajem osamdesetih godina 20. stoljeća. Ta kriza dovela je i do zvanične smjene idejne i političke paradigme. U tom kontekstu, u ranijoj fazi, problematični narativi o prošlosti (posebno književni), koji su bili optuživani za širenje mržnje, predrasuda i razbijanje jugoslavenskog zajedništva, postali su legitimni narativi u intepretaciji vlastite nacionalne prošlosti. Dodatna „otežavajuća okolnost“ bila je i to da se književnost u svom opisu prošlosti nije obavezivala naučnom metodologijom, pa čak ni etikom, a da je zbog ostrašćenosti svog prikaza (kao i činjenice da je bila proskribovana u sada toliko omraženom i diskvalifikovanom komunizmu koji nacionalne interese nije zaštitio nego degradirao i ugrozio, kako se tvrdilo i vjerovalo) dobijala na senzacionalizmu, tj. medijskom publicitetu, pa je njeno populariziranje, spuštanje među

22

običan narod, bilo mnogo brže i lakše. Prvi pododjeljak ukupnog materijala (Naučne rasprave o upotrebi i zloupotrebi historije) sadrži knjige, zbornike i članke koji konkretnije objašnjavaju pojavu iskorištavanja objektivnog konteksta i neusaglašenih pogleda na prošlost, koja je u vremenu krize dovela do nacionalnih homogenizacija i rata kao krajnje posljedice. Konkretnije, jedan dio pripremljenog materijala u ovom pododjeljku nije direktno povezan s jugoslavenskom stvarnošću, ali je izabran s ciljem razotkrivanja fenomena nacionalnih homogenizacija, dok je drugi konkretniji i posvećen pojedinim segmentima političke upotrebe korištenja prošlosti u vremenu jugoslavenske krize.Drugi i treći pododjeljak (Novinski i drugi tekstovi iz 1980-ih i 1990-ih; Video materijal) suštinski pokazuju konkretizaciju političke upotrebe prošlosti na terenu. Preispitivanje jugoslavenskog komunističkog narativa o prošlosti, posebno o Drugom svjetskom ratu, koje je bilo otvoreno u akademskim krugovima sedemdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća, krajem osme i početkom devete decenije prošlog stoljeća spušta se u dnevne i sedmične novine i druge medije (na jugoslavenskoj, bosanskohercegovačkoj ili lokalnoj razini), koji otvaraju prostor novim nacionalnim narativima o prošlosti (prikrivenim, ali i otvorenim). Posebno je specifična četvrti pododjeljak pripremljenog materijala, Historiografija kao primijenjena historija. Dio historičara indirektno, samim isticanjem značaja historijskih događaja, a negdje i sudjelovanjem u instrumentaliziranju prošlosti, doprinosi upotrebi i zloupotrebi historije. Ovdje se ne radi nužno o krivotvorenju činjenica ili bježanju od tada prihvaćene historijske metodologije, već više o odabiru tema koje se obrađuju i postavljanju fokusa na jednu dimenziju pitanja ili jednu zainteresiranu stranu (savremenu nacionalnu grupu ili sl.). Historičari i institucije u kojima djeluju historičari su manje ili više svjesno doprinosili upotrebi i zloupotrebi historije u savremene političke svrhe, neki da iskoriste godišnjicu određenog događaja kako bi ušli u javni prostor i dali značaja svojoj struci i svom viđenju određene pojave, a drugi kako bi se približili politici ili je pak kreirali. Jedni su objavljivali knjige i radove samo u historiografskim zbornicima i časopisima, a drugi ulaze u sedmičnu i političku štampu. Bez obzira na motive djelovanja u turbulentnom vremenu krize i raspadanja starih vrijednosti, historičari i njihova djelatnost su, svojevoljno ili ne, iskorišteni za legitimiziranje nacionalno-političkih narativa podjele i straha od ponavljanja prošlosti

23

(stradanja iz prošlosti) osamdesetih i početkom devedesetih godina 20. stoljeća. Kako su kriza i nacionalni zamah u javnom prostoru jačali, to je vidljivije bilo učešće institucionalnih historičara u procesu homogenizacija nacionalnih grupa. Oni se pridružuju ostalom dijelu nacionalno-kulturne inteligencije pa postaju dio nacionalnih narativa. Njihov stav prema krupnim pojavama iz prošlosti najčešće ne biva određen samo individualno nego i pripadnošću određenoj školi, prostoru, instituciji, nacionalnoj grupi ili političkom opredjeljenju (ne više dominantno komunističkom ideološkom).To posebno dolazi do izražaja u onim slučajevima kada historičari događaje iz prošlosti ne tumače u njihovom izvornom značenju i široj pozadini, nego se fokusiraju samo na one momente i pojave koje u datom trenutku nose određenu političku ili nacionalnu notu. Već samo fokusiranje na neke odabrane historijske teme u vremenu neposredno pred raspad Jugoslavije pokazuje da je veći interes javnosti za sobom povukao i veći angažman historičara. Pojačano prisustvo historijskih tema u naučnom, političkom ili javnom diskursu imalo je za posljedicu da su pojedine pojave izvučene iz šireg historijskog konteksta i razumijevane isključivo u reduciranom značenju koje je moglo biti konkretno primjenjivo za cijepanje ili zbijanje nacionalnih redova. Peti pododjeljak naslovljen kao Rasprave o nastavi historije sadrži knjige, članke i analize koji su posvećeni nastavi historije u školama (obrazovni sistem, nastavni planovi i programi, udžbenici) s posebnim fokusom na upotrebu i zloupotrebu historije u školama, posebno u Bosni i Hercegovini i njoj susjednim zemljama Srbiji i Hrvatskoj. Posljednji pododjeljak Bibliografija dodatna je uputa nastavnicima na knjige, zbornike i članke koji tretiraju i teorijska i konkretna pitanja nacionalne homogenizacije, jugoslavenske krize i raspada Jugoslavije. U ovom dijelu baze nismo se ograničili na radove koji su za cilj imali dekonstruiranje (nacionalnih) narativa o prošlosti, već se tu nalaze i radovi autora koji su imali za cilj da rekonstruiraju prošlost, pa i oni koji bi se mogli svrstati u kategoriju radova koji su (zlo)upotrebljavali prošlost.

24

• Ahonen, Sirkka, Coming to Terms with a Dark Past: How Post-Conflict Societies Deal with History, Frankfurt am Main: Peter Lang, 2012.

• De Baets, Antoon, A Theory of the Abuse of History, Revista Brasileira de História. São Paulo, v. 33, nº 65, 2013, 17-58.

• Bekavac Stjepan, Jareb Mario, Rozić Miroslav, Povijest, udžbenik za 8. razred osnovne škole, Mostar, Mostar, Alfa, 2010.

• Gladanac, Sanja, Slika ZAVNOBiH-a u bosanskohercegovačkim udžbenicima historije (1945-2013), Historijska traganja, br. 12, Sarajevo, 2013, 231-252.

• Historija 20. stoljeća u udžbenicima Bosne i Hercegovine: Analiza udžbenika historije za završne razrede osnovne škole, Analizu izvršila: dr. Heike Karge Georg Eckert Institut za međunarodno istraživanje udžbenika Braunschweig, Njemačka, 2008.

• Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju Sarajevo 2003;

• Husremov ić , D . , Powe l l , S . , Š iš ić , A . , & Do l ić , A . (2007).Obrazovanje u Bosni i Hercegovini: Čemu učimo djecu? Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta. Fond otvoreno društvo Bosna i Hercegovina. http://promente.org/OSF0-report-b.pdf (Cite).

• Jedna povijest, više historija, DODATAK UDŽBENICIMA S KRONIKOM OBJAVLJIVANJA, Documenta — Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb, 2007.

• Karačić, Darko, Banjeglav, Tamara, Govedarica Nataša, RE:VIZIJA PROŠLOSTI, Službene politike sjećanja u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji od 1990. godine, Sarajevo, 2012.

• Matković, Hrvoje, Mirošević, Franko, Goluža, Božo, Šarac, Ivica, Povijest 4, Povijest za 4. razred gimnazije, Mostar 2003.

Selektivna bibliografija

25

• Once Upon A Time ... We Lived Together: Joint Work in a Multiperspective Approach, Euroclio, 2014.

• Pejić, Dr. R., Tešić, S., Gavrić, S., Istorija za 9. razred osnovne škole, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, 2014.

• Political Mtths in the Former Yugoslavia and Succesors States. A Shared narrative, Edited by Vjekoslav Perica and Darko Gavrilović, Novi Sad and The Institute for Historical Justice and Reconciliation, The Hague, DORDRECHT, 2011.

• POLITIČKA upotreba prošlosti : o istorijskom revizionizmu na postjugoslovenskom prostoru, urednici Momir Samardžić , Milivoj Bešlin, Srđan Milošević, Novi Sad : Alternativna kulturna organizacija – AKO, 2013 (Novi Sad : Tramaxion).

• Radojević, Dr Mira, Raspad Jugoslavije u udžbenicima istorije http://www.associationforhistory.com/documents/golubic-2011/golubic-2011-mira-radojevic.pdf;

• Raduš ić, Edin, TEACHING HISTORY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA WITH A COMMENT TO THE SIGNIFICANCE OF T E A C H I N G P L A N A N D P R O G R A M A N D T H E I R CHARACTERISTICS, History Curricula Analysis, A part of the Bridging Histories in Bosnia-Herzegovina project, (2009).

• Reforma nastave historije u Bosni i Hercegovini, Modernizacija udžbenika historije u BiH: od uklanjanja uvredljivog sadržaja iz udžbenika u toku 1999. Godine do nove generacije udžbenika u školskoj 2007./2008. godini, Autori: Dr. Heike Karge, Mr. Katarina Batarilo, Institut za međunarodno istraživanje udžbenika Georg Eckert Braunschweig, Njemačka, 2008.

• REVIZIJA prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije : zbornik radova, Sarajevo, Institut za istoriju, 2007.

• Stojanović, Dubravka, “Konstrukcija prošlosti slučaj srpskih udžbenika istorije, Source: Genero (Genero), issue: 1011 / 2007,

26

pages: 5161, (www.ceeol.com).

• Stojanović, Dubravka, U ogledalu ‘drugih’. Novosti iz prošlosti, ur. Vojin Dimitrijević. Beograd: Beogradski centar za ljudska prava, 2010.

• Šabotić, Izet, Čehajić, Mirza, Historija, Udžbenik za deveti razred devetogodišnje osnovne škole, Tuzla-Zenica, 2012.

• Šehić, Zijad, Kučuk-Sorguč, Indira, Historija-Istorija-Povijest, udžbenik za 4. razred gimnazije, Sarajevo Publishing, Sarajevo 2003.

• Šuica, Marko, Udžbenici, obrazovni standardi i nastava povijesti – perspektive za inoviranu nastavu povijesti u Srbiji, Povijest u nastavi, Vol.22, No.2, Ožujak 2014.

• Šobot M., Štrbac B. i Zahović E. Istorija za 1. razred srednjih škola osim zanimanja poslovno-pravni tehničar, turistički tehničar i ugostiteljsko-kulinarski tehničar, Istočno Sarajevo: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, 2007.

• Upotreba i zloupotreba historije – (analiza, Dani, br. 635 - 14.08.2009.).

• The Use and Abuse of Memory: Interpreting World War II in Contemporary European politics, edited by Christian Karner, Bram Mertens, New Brunswick and London, 2013.

• Usmena istorija Bosne i Hercegovine, Otkrivanje ličnih sjećanja na rat i zatočeništvo (http://www.bosnianmemories.org/?lang=bs);

• Veladžić, Sabina, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine: Uzroci i sredstva nacionalne homogenizacije, Magistarski rad, Sarajevo 2011.

• Živković, Dušan, Stanojlović, Borislav, Istorija za četvrti razred gimnazije, 2012.

27

Mi i/ili oni 1. Uvod u rat devedesetih: Z l o / u p o t r e b a p r o š l o s t i u homogenizacijama i razdvajanjima među nacionalnim grupama u Bosni i Hercegovini

28

Ključno pitanje

U kojoj je mjeri i na koji način zlo/upotrebljavana prošlost na različitim društvenim i političkim nivoima u procesu povezivanja (homogenizacije) i stvaranja nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji?

Obrazloženje radionice

Osnovna ideja radionice je da se na osnovu raznovrsnih izvora (prije svega video zapisa i napisa u štampi) razmotri zlo/upotreba prošlosti u cilju homogeniziranja vlastite grupe i podvlačenja oštre razlike sa drugim sličnim nacionalnim grupacijama u Bosni i Hercegovini u predvečerje rata, a sve u širem jugoslavenskom kontekstu. Poseban fokus je stavljen na analizu “upozoravanja vlastite grupe da im se historija ne ponovi”, posebno ona u kojima je njihova nacionalna grupa doživljavala zločine od strane druge suparničke (srodne) grupe. U tom procesu je najviše korištena novija historija (posebno zločini u drugom svjetskom ratu). Predmet obrade biće i skriveno favoriziranje svoje grupe, a ignoriranje drugih, bilo da se radi o kulturnom doprinosu ili (posebno) o žrtvama u prošlosti

Cilj Da učenici analizom izvora, selektiranjem podataka, izvlačenjem argumenata, njihovom prezentacijom i sučeljavanjem dođu do zaključka koliku je važnost igrala zlo/upotreba historije u procesu nacionalnih homogenizacija i pripremi svoje grupe za mogući nadolazeći sukob. Krajnji cilj je da učenici razvijaju osjećaj za univerzalne ljudske vrijednosti koje nisu ograničene na bilo koju i bilo kakvu grupu ljudi.

29

Način rada Nastavnik daje učenicima instrukcije kako će se raditi i dijeli ih u tri približno jednake grupe. Svaka grupa dobija dokumente koji se odnose na njihov zadatak:

1. izvore iz kojih se vidi proces homogenizacije Srba i stigmatizacije drugih;

2. izvore iz kojih se vidi proces homogenizacije Bošnjaka/Muslimana i stigmatizacije

3. izvore iz kojih se vidi proces homogenizacije Hrvata i stigmatizacije drugih.

Učenici gledaju, čitaju i analiziraju dobijene izvore vodeći računa o ključnom pitanju i pitanjima koji se konkretnije odnose na zadatak njihove grupe. Rezultat njihovog rada treba biti napisan u vidu teza koje će predstavnik grupe izložiti ostalim učenicima. Grupa 1 p r e d s t a v l j a p r o c e s h o m o g e n i z a c i j e bosanskoherecegovačkih Srba i stigmatizacije drugih; grupa 2 predstavlja proces homogenizacije Bošnjaka muslimana i stigmatizacije drugih; grupa 3 predstavlja proces homogenizacije bosanskoherecegovačkih Hrvata i stigmatizacije drugih. . Poslije toga svi učenici uz moderiranje nastavnika analiziraju izložene argumente (teze) i pokušavaju dati odgovor na ključno pitanje: U kojoj je mjeri i na koji način zlo/upotrebljavana prošlost na različitim društvenim i političkim nivoima u procesu homogenizacije i stvaranja nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini?

30

Organizacija časa /radionice

1. korak: Nastavnik daje instrukcije za rad, upoznaje učenike sa ključnim pitanjem radionice, upoznaje ih sa historijskim kontekstom, dijeli u tri grupe, daje im izvore za rad i svakoj grupi pojašnjava njihov konkretan zadatak vezano za izvore. (10 min)2. korak: analiza izvora, rasprava unutar grupe i formiranje teza/zaključaka (40 min)3. korak: kratko upoznavanje učenika sa izvorima koje su analizirali i prezentacija zaključaka od strane jednog ili dva predstavnika svake grupe (20 min)4. korak: Završna diskusija kroz prizmu ključnog pitanja koju moderira nastavnik. Učenici se fokusiraju na stavove i argumente sve tri strane i ukazuju na slične i različite elemente, metode i modele u zlo/upotrebi historije u vremenu raspada Socijalističke Jugoslavije (20 min).

Pitanja uz izvore

1. Da li se iz izvora vidi da se više prava na Bosnu i Hercegovinu daje svojoj grupi? Ako je tako na čemu se temelji takav stav?

2. Kako se predstavljao položaj vlastitog naroda u prošlosti, a kako uloga i položaj drugih grupa stanovništva?

3. Kako se predstavljao odnos vlastitog naroda u prošlosti prema drugima, a kako odnos drugih grupa stanovništva prema vlastitoj grupi?

31

4. Zbog čega se učesnici događaja osvrću na prošlost kada se govori o aktuelnom trenutku?

5. Kakav državno-pravni okvir zagovaraju i koji su im argumenti za takvo rješenje?

Ključno pitanje

U kojoj je mjeri i na koji način zlo/upotrebljavana prošlost na različitim društvenim i političkim nivoima u procesu homogenizacije i stvaranja nacionalnih podjela u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji?

Pitanja za završnu raspravu

1. Na šta su se posebno fokusirali nacionalni lideri u argumentaciji ugroženosti svoje grupe kroz historiju?

2. Da li je u fokusu samo njihova grupa ili polaze s pozicija univerzalnih ljudskih vrijednosti?

3. U kojoj mjeri je jedan nacionalizam “hranio” druge?

4. Prepoznaju li se (skrivene i otvorene) poruke koje otvaraju dilemu MI ili ONI?

5. Koje se sličnosti i razlike u procesu nacionalnih homogenizacija mogu primjetiti?

32

1IZVORI ZAGRUPU Govor Slobodana Miloševića na

G a z i m e s t a n u 1 9 8 9 . g o d i n e povodom 600. godišnjice boja na Kosovu iz 1389. godine.https://youtu.be/gOQKF25loUc

Govor Žel jka Ražnjatov ića Arkana, komandanta srpskih paravojnih formacija, 1992. godine.https://youtu.be/p5ewn9iylfg

Jadovno, Dokumentarni film o logoru iz Drugog svjetskog rata Jadovnu, 1991.https://youtu.be/E0mIYT8hwKA

1. Izvor„... U ovom pogledu Srbi se s Kosovom u izvesnoj meri mogu porediti s Jevrejima koji su imali daleko težu sudbinu jer su skoro dve hiljade godina bili ne samo bez države nego i bez zemlje rasuti po celom svetu. Njihov „zid plača“ kao i Kosovo, odigrao je ulogu podsećanja na poraz (iz 1389) koji se mora osvetiti.“

(Čedomir Lukić, Značaj boja na Kosovu, Politika, Beograd, 28, juni 1989.).

TEKSTUALNI IZVORI

VIDEO MATERIJALI

33

2. Izvor„Pomen kosovskim junacima. Arhijerejskom liturgijom ukazano na značaj Kosovske bitke; Dostojanstvena crkvena manifestacija; Na obredu i teferiču 50 hiljada ljudi.

Knežina, 13. avgusta.... danas je u Knežini kod Sokoca održana sveta arhijerejska liturgija kojom je zvorničko-tuzlanska eparhija odala pomen junacima kosovske bitke. ... Bio je to isključivo molitveni skup na kome se ukazala veličina kosovskog boja – za slobodu i vjeru u onom vremenu. ... Na ovu isključivo vjersku svečanost mnogi građani su došli noseći zastave SFRJ. Razumljivo bilo je i barjaka Srpsko-pravoslavne crkve, zatim i zastava SR Srbije, postera, zastava i bedževa sa likovima Slobodana Miloševića, Njegoša i Momira Bulatovića. ...“

(Đ. Kozar, M. Plivčić, Pomen kosovskim junacima, Oslobođenje, Sarajevo, 14.8.1989.)

3. Izvor“Sve će proći i sve će se izgladiti, ali mržnja Osmanovića neće, nikada. (...) Baš zato što ste iste krvi, što su nikli iz vašeg sjemena, njihova je mržnja neizmjerna. Baš zato nema granica njihovo ludilo. To porijeklo je mrlja na njihovoj savjesti i njihovom imenu (...) Otkud oni da postanu „cvijet Hrvata“ i najluđi borci za ustašku državu? Zato i otuda što je Pavelić uništenje Srba istakao kao prvu i svetu zakletvu na svojoj zastavi! (...) Isto tako bi ta sorta, koliko je ujutru, pristala uz crnog đavola, uz koga god oćeš, samo ako je cijena toga-iskop srpskog imena. Porijeklo, porijeklo im ne da mira, muči ih i u snu, to je za njih rana neprebolna.“

(Vuk Drašković, Nož, ZAPIS, Beograd 1982., 24-25).

34

4. Izvor„Celokupnim društvenim životom (...) rukovode i ostvaruju presudan uticaj stare begovske porodice koje su se tokom rata eksponirale u ustaškom pokretu. One su u čvrstoj ideološkoj vezi sa Islamskom verskom zajednicom i sve intenzivnije ukorenjuju aparat vlasti blizak izvornim oblicima islamskog vladanja (...) sve izraženija islamizacija ovog prostora ogleda [se] i kroz izgradnju objekata, otvaranje mejtefa, novih džamija... Ekspanzija fundamentalizma ovde je u ortodoksnom obliku preneta iz Kaira posredstvom Ahmeda Smailovića, pripadnika islamskog verskog starešinstva i člana svih većih džamijskih saveta u Evropi i svetu.“

(Mirko Carić, „Akcija „muslimanskog“ socijalizma“, Nin, Beograd, 29.10.1989., 18-19).

5. Izvor„Nikada se ne mogu zaboraviti ni dozvoliti zločini koje počiniše ustaše, čiju genocidnu ideologiju pokušava oživjeti Hrvatska demokratska zajednica. BOSANSKA GRADIŠKA 28. februar – Da se zvanično i otvoreno sa tribina novoosnovane Hrvatske demokratske zajednice zagovara oživljavanje aveti prošlosti i zalaže za prekrajanje republičkih i državnih granica i svojatanje pojedinih teritorija, pa čak i jednog naroda, nijedan normalan i pošten čovjek naše zemlje ne može prihvatiti. Ovako, nakon opšteg sabora Hrvatske demokratske zajednice i istupa njenog predsjednika Tuđmana, te ostalih sudionika tog zluradog skupa, rezonuju žitelji bosansko-gradiške opštine, cijelog Potkozarja i Lijevča polja... Iz svih ovih sela i naselja poručuju da se nikada u ovom kraju ne mogu i ne smiju se zaboraviti zločini ustaša, iza kojih je ostalo oko 13 hiljada ugašenih života ljudi, žena i djece, na hiljade pustih ognjišta i nekoliko hiljada ratne siročadi. Ne mogu se ovdje zaboraviti strahote ustaških logora u Jasenovcu, Staroj Gradišci, Sisku, Jastrebarskom i drugim mjestima.“

(Ogorčenje i zabrinutost u Potkozarju, Glas, Banjaluka, 1.3.1990. godine)

35

6. IzvorObjašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem statusu Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“... Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“... Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH, i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su

36

granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje.“... Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod?Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne žel i stvor i t i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“. U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne“ za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a i član Predsjedništva Stjepan Kljuić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuštanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“.

(Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., (Citirano preko: Ivica Lučić, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja ČSP, br. 1., 107-140, (2008)

37

Speech of Alija Izetbegovic in August 1991 at SDA rally in Foca where Bosniaks were paying religious ceremony for deceased civi l ians of Foca ki l led by Chetniks in Dec. 1941 and Aug. 1942 https://youtu.be/YSq91nsK6ww

Speeches by SDA politicians, Adila Zulfikarpasic and Senad Sahinpasic in August 1991 at a rally in Foca where Bosniaks were paying religious ceremony for deceased civilians of Foca killed by Chetniks in Dec. 1941 and Aug. 1942.https://youtu.be/OudA08E7Nb4

2SOURCES FOR GROUP

VIDEO MATERIAL

Source 1“Announcement of celebration of 600 anniversary of Kosovo battle in Knezina, Romanija mountain, after the same celebrations in Knin and Gazimestan where Chetnik’s iconography was presented, caused concerns among Bosnia andHerzegovina Musl ims, but also author i t ies. Powerlesness and tension within authorities was reflected in over-emphacised underl ining of exclusively religious connotation of the announced event. The fact that Muslim public in Bosnia and Herzegovina was panicking reflected in the appeals published in ‘Oslobodjenje’ column, inviting BaH authorities to prohibit the rally, or at least the symbols under which

TEXTUAL SOURCES

38

(S. Veladžić, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine: Uzroci i sredstva nacionalne homogenizacije, Magistarski rad, Sarajevo, 2011, 39-40).

2. Izvor“Zvjersko klanje hiljada muslimana na obalama Drine, po fočanskim, čajničkim, sandžačkim selima, još je zvjerskije prešućivano. Komunistički 'zamrzivač' ledio je svaku pomisao na odavanje elementarne počasti prema nevinim žrtvama ...,

(Hadžem Hajdarević, „Dženaza – sućut i opomena“, Preporod, Islamske informativne novine, Sarajevo, 1.9.1990, 2.)

3. Izvor„Može se sa osjećanjem zadovoljstva i olakšanja konstatirati da je jedna, do danas gotovo tabuirana tema, tj. genocid nad Muslimanima, konačno otvorena za znanstveno istraživanje i povijesnu, kulturnu i političku ocjenu. Zbog toga se mora odati priznanje Vl. Dedijeru i ostalim autorima i suradnicima na ovom djelu (...) kojim je započelo (...) istraživanje jednog bitnog aspekta povijesne sudbine Muslimana na našem prostoru tj. povijesti negativnog, negatorskog, genocidnog odnosa određenih snaga prema njima, ali snaga sa kojima i čijim recidivima oni i nadalje moraju da žive i da nalaze rješenja za međusobne odnose.

(M. F., „Ratni zločini nad našim narodom“, Preporod, Sarajevo, 15.3.1990., 12. Citirano preko: S. Veladžić, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini od 1990. do 1992. godine: Uzroci i sredstva nacionalne homogenizacije, Magistarski rad, Sarajevo, 2011, 94).

39

4. IzvorTREBINJE: Parole uznemirile Muslimane... na ulazu u Trebinje ... Na asfaltu su osvanule parole slijedeće sadržine: ‘Smrt Muslimanima’, ‘Alija gade’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Napolje Muslimani’ ... Takođe, sve su češće i uznemirivajuće parole i pjesme koje ‘krase’ više ugostiteljskih objekata. Najčešće su to slogani u stilu: Od Trebinja do Bileće turskog ‘uva biti neće’, “Od Bileće pa do Plane zaklaćemo Muslimane...”

(Muslimanski glas, List Stranke demokratske akcije, Sarajevo, 3.5.1991., 13).

5. izvor„U evropskom znanstvenom svijetu i knjigama izdanim na slavenskom jugu, ali izvan Bosne, traje neprekinut kontinuitet njena imena i naziva njena jezika još od vremena njene državnosti, odslikavajući zapravo taj tradicionalno-državni i savremeno-etnički kulturni identitet Bosne, koji je u evropskoj svijesti egzistirao i poslije 1463. godine, kada je ona pala pod osmansku vlast, iako su mu politički nosioci bili Bošnjaci koji su prihvatili islam (...) muslimani slavenskog porijekla i j e z i k a n a s t a v l j a l i s u t r a d i c i j u d rža v n o s t i srednjovjekovne Bosne pa su sebe u etničkom, političkom i jezičkom smislu nazvali Bošnjacima.“

(Muhsin Rizvić, „Bosna i njen jezik u izvanbosanskim znanstvenim djelima i književnohistorijskim izvorima“ Bosna i bošnjaštvo, (simpozij održan u Sarajevu 29. i 30. juna 1990. u organizaciji Bošnjačkog instituta iz Ciriha i novina Naši dani), Sarajevo, 1990, 49)

40

6. izvorObjašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. Januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine, Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem statusu Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“... Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“. (...) Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH,

41

i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje.“... Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod?Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne žel i stvor i t i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“. U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne“ za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a i član Predsjedništva Stjepan Kljuić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuštanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“.

(Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., (Citirano preko: Ivica Lučić, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja ČSP, br. 1., 107-140, (2008)

42

Stjepan Mesić o proglašenju i priznavanju Nezavisne države Hrvatske 1990. godnehttps://youtu.be/5Pjw4aFWr14

Franjo Tuđman o nastanku i priznavanju Nezavisne države Hrvatske 1990. godne https://youtu.be/noQ5kyfHibQ

3. IZVORI ZA GRUPU

VIDEO MATERIAL

1. izvor „(...) Hrvatska je geopolitički pripadala zapadnoj civilizaciji, ali je kao rubna zemlja bila izložena ne samo idejnim nego i nasilnim presizanjima. A preplitanja tih civilizacija i suprotnosti njihovih sila na hrvatskom tlu imalo je više negativnih nego pozitivnih posljedica. (...) Narednih stoljeća, Hrvatima, međutim, povijest nije bila osobito sklona. Stiješnjeni između većih i moćnijih susjeda: Venecije, Ugarske i Austrije, a potom Habsburškog i Otomanskog carstva Hrvati se nisu mogli širiti niti brojem niti teritorijem. Osakaćeni osmanlijskim osvajanjem s Istoka, jedino što je Hrvatima preostalo, bilo je ići u dubinu i visinu.Zato nije čudno što su mnogi hrvatski vitezovi i vladari (banovi) bili i pjesnici, ili što se u Dubrovniku (hrvatskoj gradskoj republici), na puškomet od turske granice – 50 godine prije

TEKSTUALNI IZVORI

43

Shakespearea – igralo kazalište i cvala književnost na hrvatskom jeziku. S imenom Isusa Krista na ustima Hrvati su stoljećima ginuli – „za krst časni i slobodu zlatnu“ – ali ne samo u interesu svoje domovine, već i zato da bi Europa i čitav Zapad mogli preživjeti i procvasti. (...)Obranom od otomanske najezde u Europu Hrvatska je zaslužila časni naziv „Antemurale Christianitatis“. A treba spomenuti da i onda kad su Turci osvojili Budimpeštu i njome vladali 145 godina, dospjevši do pod sam Beč, nikada nisu osvojili Zagreb. Hrvati su na Zapadu zbog toga i svoga junaštva postali najviše poznati kao nesmiljeni ratnici.(…)Ne uspjevši obraniti svoju nacionalnu suverenost u Habsburškoj Monarhiji u kojoj je prvotna personalna unija s Kraljem pretvorena u realnu uniju nepovoljnu za Hrvatsku, Hrvati u bili glavni zagovornici stvaranja zajedničke države Južnih Slavena, nakon prvoga svjetskog rata 1918. godine. Jugoslavija je odgovarala i interesima sila-pobjednica u prvom svjetskom ratu, u njihovom versailleskom poretku u Europi jer se uklapala u „cordon sanitaire“ naspram Njemačke ali i nove prijetnje s Istoka – Sovjetske Rusije.Tako je hrvatskom narodu drugi puta u njegovoj povijesti dopala zadaća da brani Europu i zapadnu civilizaciju. Međutim, ubrzo se pokazalo da je hrvatski narod bio još jednom žrtvovan. Jugoslavija se, umjesto ideala slobode pretvorila u strašnu moru, u „tamnicu naroda“ iz koje su se Hrvati htjeli što prije osloboditi. Srpska hegemonija nad hrvatskim i drugim nesrpskim narodima bila je glavnim uzrokom sloma Kraljevine Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva

44

Kraljevine Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. U povijesti gotovo nema sličnog primjera ubojstva vođe hrvatskoga naroda (Stjepana Radića i drugih) u beogradskom parlamentu (1928.) nakon kojega je bila zavedena i vojno-monarhistička diktatura. Od tada pa do danas pretežiti dio srpske političke misli zamišlja jugoslavensku državu samo kao proširenu – veliku Srbiju. Tito je u drugom svjetskom ratu uspio obnoviti Jugoslaviju, porazivši u okviru antifašističkog rata i hrvatski ustaški separatizam i srpski četnički hegemonizam. S federalističkim programom ravnopravnosti naroda i njihova prava na samoodređenje do odcjepljenja. Od Titova silaska s povijesne pozornice srpska politika ustaje protiv ustavnoga federalizma pokušavajuć i čak podržati (komunistički) j ednos t ranačk i sus tav rad i nametan ja centralističko-hegemonističkog poretka. Hrvatska – kao i slovenska – politika izvlači zaključke iz sveukupnog povijesnog iskustva. Ona traži izlaz u pluralističkoj demokraciji i zahtijeva uređenje novih odnosa među narodima Jugoslavije na konfederativnim osnovama, kao savez suverenih republika.“

Hrvatska u današnjoj Europi (Predavanje održano na Sveučilištu Yale, 22 rujna 1990. Dr. Franjo Tuđman, predsjednik Republike Hrvatske)http://www.tudjman.hr/hrvatska-u-danasnjoj-europi

2. izvor„Još krajem šezdesetih godina beogradskim hegemonistima je bilo jasno kako najlakše doći do sredstava za bogaćenje. Pod maskom samoupravljanja centralne investicije i kreditni fondovi preneseni su u beogradske centralne

45

fondovi preneseni su u beogradske centralne banke, koje su, zna se, bile u srpskim rukama i bez ikakve odgovornosti prema republikama i privredi. Federacija je usput tim bankama dala sve ovlasti u budućem oduzimanju sredstava privredi i njihovom raspolaganju. Tako se došlo do apsurda po kojemu o investicijama odlučuju banke, a ne privreda. Izvlačenjem sredstava iz privrede federacija i njoj podređene banke akumulirale su ogromna sredstava, što je dovelo do toga da je beogradski centralizam, daleko podli j i od tol iko krit iziranog sovjetskog, koncentrirao izvanredno veliku moć nad privredom nesrpskih naroda i krajeva. Radi razaranja supstance hrvatske privrede rasla je nezaposlenost. To je dovelo do toga da su najsposobniji kvalificirani kadrovi iz Hrvatske i susjedne joj, vidjeli smo iz podataka, zapadne Hercegovine odlazili u inozemstvo. Tako je migracija postala jedna od najvećih hrvatskih tragedija. Beogradski hegemonisti su sve Hrvate, a osobito one iz zapadne Hercegovine smatrali ustašama. No, bez obzira na to voljeli su se sladiti njihovim, teškom mukom zarađenim, devizama.“

Moć Beograda(Vrisak, - glasilo nezavisne javnosti, Široki Brijeg, 16. 1. 1991; list je počeo izlaziti 1990. godine)

46

3. izvor“Srpski dinar privredu nam tare... Bosno moja skroji svoje pare...“

(Vrisak, - glasilo nezavisne javnosti, Široki Brijeg, 16. 1. 1991)

4. izvorObjašnjenje uz izvor: Stranka demokratske akcije je na sjednici Skupštine SR BiH (30. – 31. Januar 1991) tražila da se na dnevni red uvrsti proglašenje Deklaracije o državnoj suverenosti i nedjeljivosti Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj prijedlog je isprovocirao zanimljiva razmišljanja stranačkih vodstava i zastupnika, koja su i iznijeli prilikom rasprave o Deklaraciji, odnosno o budućem s ta tusu Bosne i Hercegovine Predsjednik Kluba srpskih zastupnika rekao je da Deklaraciju s takvim nazivom i sadržajem treba skinuti, ne samo s ove, nego i sa svake druge sjednice. Alija Izetbegović je kritizirao izjavu Radovana Karadžića da “ovlašćuje predsjednika SR Srbije Slobodana Miloševića da zastupa interese Srba iz BiH u Jugoslaviji“. Karadžić mu je odgovorio da je “za srpski narod suverenitet Jugoslavije prvenstveni suverenitet“, te da je

47

izjavio kako u slučaju raspada Jugoslavije ovlašćuje Miloševića, a u slučaju da se Jugoslavija čuva i gradi, tada on ovlašćuje Izetbegovića. Na istoj sjednici, u veljači 1991., Izetbegović je dva puta rekao da bi on “zbog suverene Bosne žrtvovao mir, a da ne bi zbog mira žrtvovao suverenu Bosnu“. (...) Srpski zastupnici u Skupštini su Izetbegovićevu izjavu da bi “žrtvovao mir zbog suvereniteta Bosne“ shvatili vrlo prijetećom i uvredljivom. Član Predsjedništva SR BiH Nikola Koljević nazvao ju je “zastrašujućom“. (...) Pantelija Milovanović je rekao da “srpske majke još uvijek rađaju Principe“, a Milan Nedić je da “taj novi bosanski suveren neće moći preći ni preko mosta na Miljacki, kao što nije mogao ni onaj prije 76 godina“. Radoslav Spremo, zastupnik Srpskog pokreta obnove rekao je da je njegova stranka za Jugoslaviju i federalnu BiH, i to je maksimalno što BiH može imati, zatim je svojim protivnicima poručio: “Ako vam to ne odgovara Srpski narod će živjeti u jedinstvenoj srpskoj državi, čije su granice na istoku svetinje, a na zapadu jame koje su postale svetinje“. (...) Haris Silajdžić je postavio pitanje zašto Muslimani u Srbiji odnosno na Sandžaku nisu konstitutivan narod?Zastupnik Rijad Raščić je ustvrdio da SDA ne sudjeluje u razbijanju Jugoslavije te da Deklaracijom “ne želi stvoriti nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, niti pak u njoj porobiti srpski, odnosno hrvatski narod“.U skupštinskim polemikama zastupnici SDA iznosili su svoja teze o “tisuću godina kontinuiteta BiH“, a SDS-a o BiH kao “vjekovnoj srpskoj zemlji“. Zastupnik HDZ-a: Anto Šimić iz Odžaka zauzeo se “u ime žitelja Sjeverne Bosne” za “jedinstvenu, nedjeljivu i suverenu Bosnu i

48

Hercegovinu“, vršitelj dužnosti predsjednika HDZ-a i član Predsjedništva Stjepan Kljauić rekao je da je HDZ za Jugoslaviju koja bi trebala biti dogovorena “popuš tanjem“, te da neće Jugoslaviju “kakva je danas“.

(Skupština Republike Bosne i Hercegovine, Zapisnici zajedničkih sjednica Skupštine Republike Bosne i Hercegovine 1990.-1996., Sarajevo, 1996., (Citirano preko: Ivica Lučić, Bosna i Hercegovina od prvih izbora do međunarodnog priznanja ČSP, br. 1., 107-140, (2008)

49

Utjecaj rata Strahovi su opravdani: Rat u Hrvatskoj kao završna faza homogenizacija i razdvajanja među nacionalnim grupama u Bosni i Hercegovini

50

Ključno pitanje

Kako je rat u Hrvatskoj utjecao na završetak procesa homogenizacija i podjela u Bosni i Hercegovini?

Obrazloženje radionice

Osnovna ideja radionice je da se na osnovu izvještaja sa ratišta u Hrvatskoj (ovdje konkretno na primjeru izvještavanja iz Hrvatske Kostajnice) i napisa u štampi “suprotstavljenih strana” i iz Bosne i Hercegovine multiperspektivno i uz aktivan rad učenika obradi pitanje utjecaja rata u Hrvatskoj na završetak procesa homogenizacija i podjela u Bosni i Hercegovini u širem jugoslavenskom kontekstu. Za primjer su uzeti izvještaji republičkih televizija i utjecajnih novina koji su bili gledani i čitani u Bosni i Hercegovini. Poseban fokus dat je na razotkrivanju korištenog modela dokazivanja da se historija ponavlja (stradanje vlastite grupe i historijsko neprijateljstvo druge/drugih). Pri tome se u najvećoj mjeri pravi poveznica s drugim svjetskim ratom i vremenski nedefiniranim historijskim pravom na teritorij i pravednom borbom svoje grupe. Iako je teško precizno izmjeriti koliki je bio utjecaj ratnih dešavanja u Hrvatskoj kod pojedinih nacionalnih grupa u BiH u cjelini ili u pojedinim krajevima, događaji koji su uslijedili nakon toga su dokaz snažnog i vjerovatno odlučujućeg utjecaja rata na završetak procesa nacionalnih homogenizacija i podjela. Svakodnevno prikazivanje ratnih scena, stradanja civila i uništavanja i paljenja domova i drugih ratnih strahota nesumnjivo su dodatno pojačavali strahove kod običnih ljudi u Bosni i Hercegovini što je iskorišteno za završetak pomenutog procesa.

51

Učenici kroz analizu izvora trebaju prepoznati opći model i definirati argumente koji su korišteni za završetak procesa homogenizacije pojedinih nacionalnih grupa i produbljivanje podjela. Krajnji cilj radionice i aktivnosti u njoj je da učenici prepoznaju načine jednostranog medijskog izvještavanja i man ipu lac i jom in fo rmac i ja ko je se takv im izvještavanjima vrše te budu svjesni opasnosti od nekritičkog prihvatanja medijskog izvještavanja.

Cilj

Način rada 1. korak: Nastavnik daje učenicima instrukcije o načinu rada. Nastavnik u uvodnom dijelu objašnjava terminologiju izvora i percipiranje pojmova i simbola iz drugog svjetskog rata koji se kroz izvore koriste: ustaša, četnik, šahovnica, kokarda, petokraka, mrtvačka glava.

2. korak: Nastavnik dijeli učenike na tri grupe u okviru kojih će analizirati izvore uz pomoć postavljenih pitanja.

3. korak: Svaka grupa ima zadatak da pregleda i analizira izvore (video izvori i tekstualni izvori) na osnovu postavljenih pitanja.

Grupa 1: fokusira se na materijale koji se odnose na izvještavanje hrvatskih medija o ratu. Učenici se posebno trebaju fokusirati na upotrebu terminologije i simbolike u tim izvještajima. Grupa 2: ana l iz i ra izvore o srpsko-crnogorskom izvještavanju medija o ratu i upotreba terminologije i simbolike u tim izvještajima.

52

Grupa 3: analizira izvore o izvještavanju bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih medija (YUTEL) o ratnim dešavanjima u hrvatskoj, upotrebu terminologije i simbolike u tim izvještajima.

4. korak: učenici prezentiraju svoje zaključke, i uz moderiranje nastavnika analiziraju izložene analize izvora i odgovore na pitanja. Prezentirani argumenti i zaključci se upoređuju, te se na osnovu njih kroz pitanja za završnu diskusiju pokušavaju dati odgovor na ključno pitanje: Kako je rat u Hrvatskoj utjecao na završetak procesa homogenizacija i podjela u Bosni i Hercegovini?

5. korak: Učenici uz pomoć nastavnika trebaju zajednički da naprave izvještaj o navedenom događaju koristeći se činjenicama koje se pojavljuju u svim varijantama izvještavanja, te da odgovore na pitanje za završnu diskusiju i ocjenu: Kakvu opasnost nosi nekritičko prihvatanje medijskog izvještavanja?

Pitanja za grupni rad sa izvorima i završnu raspravu

1. Na šta se se posebno fokusiraju izvještači sa terena?

2. Da li je u fokusu izvještaja sudbina samo njihove grupe ili oni polaze s pozicija univerzalnih ljudskih vrijednosti?

3. Ima li sličnosti u izvještavanju?

4. Koliko je rat u okruženju mogao biti iskorišten za završetak procesa homogenizacije i podjela?

53

Objašnjenje Ovim postupkom učenici će biti u mogućnosti da se samostalno upoznaju sa izvorima, razmjene razmišljanja do kojih su sami došli i odrede izlagača. Radionica se izvodi u okviru časa u trajanju od 90 minuta. U slučaju da se radionica izvodi u okviru časa od 45 minuta učenicima podijeliti po 2 tekstualna izvora i nastaviti dalje kako je gore opisano.

Pitanja za rad sa izvorima

1. Kako izvori prikazuju „svoju“ a kako „drugu stranu“?

2. Koje simbole vidite u izvorima i šta su ti simboli mogli značiti suprotstavljenim stranama (oznaka na uniformama, zastave i slično)?

3. Kakva se terminologija koristi za svoju a kakva za protivničku stranu?

4. Prepoznajete l i vezu između korištene terminologije tada i prethodno u Drugom svjetskom ratu?

5. U kojoj mjeri su izvještaji isključivi u dokazivanju prava jedne grupe (na teritorij i sl) ili pozivaju na suživot različitih grupa?

54

Hrvatska televizija i hrvatski video o ratovanju u i oko Kostajnicehttps://youtu.be/zw71EE8UJDE

Televizija Novi Sad o ratovanju u i oko Kostajnicehttps://youtu.be/tCc3IT5bs5Q

TV Beograd o ratovanju u i oko Kostajnicehttps://youtu.be/ScjMwqD75Bo

Yutel televizija* o ratovanju u i oko Kostajnicehttps://youtu.be/m2d-D0CR2EM

TV Sarajevo o ratovanju u i oko Kostajnice https://youtu.be/Q4hu3i2hQ6o

RTV Crne Gore o ratovanju u i oko Kostajnice https://youtu.be/k-s4JEvMQhA

IZVORI

*Yutel je televizijski dnevnik pokrenut s ciljem transformacije načina prijenosa vijesti i događaja u SFR Jugoslaviji i očuvanja jedinstva tadašnje države. Program je emitiran u periodu od 1990. do 1992. godine. Program je bio sa sjedištem u Beogradu, s ciljem da informacije o aktualnim zbivanjima budu prenesene na vjerodostojniji način, s mjesta blisko mjestima događaja (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina) prenesen u Sarajevo.

VIDEO MATERIJALI

55

1. izvor“Vukovar konačno slobodan”

Vukovar, 19. novembra (Tanjug)

“Danas poslije podne u Vukovaru su prestali i posljednji sukobi u okolini bolnice gde su jutros, kako su tvrdili vojni izvori, hrvatski gardisti i policija pokušali da isprovociraju napad na tu zdravstvenu ustanovu. ... U neposrednoj blizini bolnice, u ulici Ive Lole Ribara, mnogobrojni strani i domaći novinari danas su vidjeli 33 leša, mahom civila. Leševa, koji pružaju stravičnu sliku, ima i u drugim ulicama i okolini bolnice. Teritorijalci iz Vukovara danas su uz pomoć Armije formirali gradsku miliciju. Namera im je da se spreče pljačke i da se uspostavi kontrola nad celim gradom. ... Inače u toku je evakuacija civilnog stanovništva iz Vukovara i Borova naselja, ... JNA

NOVINSKI IZVJEŠTAJI

56

obezbeđuje prevoz za decu, žene, starce, najvećim delom iznemogle osobe, a sa vojvođanske strane Dunava brigu o njima preuzima Crveni krst Vojvodine, starajući se o njihovom smeštaju, ishrani i daljem transportu.Srbi, izbeglice iz Vukovara, navode da su pripadnici hrvatske garde i policije u kućama ubili veliki broj ljudi. Pretpostavlja se da ih je dosta stradalo i od granata koje su zasipale grad.”

(Politika, Beograd, 20. 11. 1991).

2. izvor„Leš grada kojeg su ubijali polako”“... Prolazimo kraj nekog raskopanog parka. Gomile zemlje nisu od granata. “To je samo jedno od improvizovanih groblja”. Zatočeni Vukovarčani noću su ovdje pokapali svoje mrtve. Sada ih vojska iskopava i predstavlja kao masovne grobnice Srba. Strani su mi novinari prije ovog puta pričali kako su im tako htjeli predstaviti i onih famoznih osamdeset “temišvarskih” leševa pred vukovarskom bolnicom. Leševi su, međutim, imali bolničke brojeve.Nisu dočekali pokop prije “oslobodilaca”. Pitam može li se do bolnice. “Radije nemoj. Ali ja mislim da leševi više nisu tamo. Videćeš ih, ustalom, u ciglani. Tamo ih sad sakupljaju”. Do ciglane nas vodi opori glas iz zvučnika, postavljenog na neki oklopni transporter, koji poziva preostale građane da dođu i pomognu pri identifikaciji. Pretječemo traktor koji upravo tamo vozi četiri leša. Božo poznaje vozača i staje da mu nešto kaže. Ubrzo me njegov kolega zove. “Novinar”, dođi da vidiš! Pod šatorskim krilom, u prikolici traktora, leže užasno izobličena tijela starice i triju muškaraca. “Sad smo ih izvukli ispod ruševina”. Sjedamo u džip i nastavljamo. “Kažu da su našli juče i petoro djece... od tri do deset godina”. Pred ciglanom je mnogo ljudi.Parkiran je i automobil evropske misije. U dvorištu ciglane naslagano je više od sto leševa. Većina u crnim plastičnim vrećama. “To nisu svi. Ima ih još,

57

tamo s druge strane. Stalno ih donose. Bolje da idemo sad”.... Vukovar je na početku ove godine imao više od osamdeset tisuća stanovnika. Kraj godine u potpuno razrušenom gradu na Vuki dočekat će tek nešto više od njih tisuću. Nitko ne zna i teško da će se ikad saznati koliko je ljudi, vojnika i civila, poginulo u sumanutom “oslobađanju” Vukovara. Te subote više od tri stotine leševa čekalo je obdukciju i identifikaciju. Mjesecima koji nailaze otkrivat će se novi, pod ruševinama ili u improviziranim grobljima Vukovara. Zvat će ga “hrvatskim Staljingradom” i “srpskim Galipoljem”. Bio je, međutim, Vukovar. Bio je grad.

(Boris Dežulović, Leš grada kojeg su ubijali polako, Slobodna Dalmacija, Split, 3. 12. 1991, http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic-usao-je-1991--u-okupirani-vukovar--ti-cuti-i-ne-pricaj-s-nikim--samo-gledaj-i-povracaj---/988018/(pristup, 6. 11. 2015)

3. izvor“Agonija Vukovara”

58

“Vojni izvori saopštavaju da se u Vukovaru vode pregovori o bezuslovnoj predaji pripadnika hrvatskih snaga čiji su veći dio zaposjele jedinice JNA. ... dr. Vesna Bosanac uputila je francuskom državnom sekretaru za humanitarne akcije Bernardu Kušneru u kojem ga moli da učini sve kako bi se spriječilo stradanje civila u gradu koji je sravnjen. ... U apelu se spominje da u gradu ima 500 ranjenika, dvije hiljade djece i 15.000 civila ...”

(Oslobođenje, Sarajevo, 19. 11. 1991.)

4. izvor“Vukovar”“Ako postoji opšta metafora sadašnjeg srpsko-hrvatskog rata onda je to Vukovar, za Srbe tek oslobođeni za Hrvate okupirani grad na obali Dunava. Bivši grad, je od njega nije ostalo ništa ... Uništeni Vukovar neće nikoga ostaviti na miru. Federalna armija željela je da se njegovim osvajanjem osveti za sve poraze. Možda je sada ohrabrena za nove besciljne ofanzive. Moguće je da će Miloševićevi apetiti u predstojećim pregovorima ponovo porasti. ... U međuvremenu je javljeno da se preživjeli zatočenici Vukovara, poslije tromjesečnog zajedničkog boravka u paklu, razlaze: Hrvati odlaze na zapad prema Vinkovcima, a Srbi preko Dunava na istok. Ti ljudi su izgubili sve, ali ne i smisao za etnički razlaz. U tome je i najveća tragedija rata koji je samo uvod u novi rat.”

(Oslobođenje, Sarajevo, 20. 11. 1991.)

5. izvor“Prijelomni trenuci rata”“Tri mjeseca trebalo je ‘narodnoj’ vojsci bivše Jugoslavije da, uz ogromne žrtve zauzme veći dio Vukovara. Obrana hrvatskog Lenjingrada uništila je dvjestotinjak tenkova, srušila 15 aviona ... ubijeno je preko 12 tisuća vojnika, rezervista i četnika ... Po već uhodanoj praksi, ulaskom četnika u grad počinje masovno iseljavanje Hrvata, što će reći i etničko

59

čišćenje, praćeno uništavanjem svega što bi moglo ukazivati da su oni tu i živjeli: groblja, crkava i općinskih knjiga ...”

(Muslimanski glas, glasilo Stranke demokratske akcije, 29. 11. 1991, 10)

6. izvor“Upamtite Vukovar”... Posljednja tri mjeseca Vukovarski podrumi čuvali su mještane ovog grada, osuđene na najstrašniju smrt; od gladi, studeni i bolesti.... Zovu ih izbjeglicama ... Ove tužne i nesretne žene, samo su živjele u gradu smrti, u Vukovaru. I nakon sve njegove golgote ostale žive i bez igdje ičega ... Jedna je Marija. Druga je Tereza.‘...Ne razumijem ja otkud ta tolika mržnja. Znam samo da su onaj dan kad smo krenuli s vojskom ka ovamo da su one pjevale. Od radosti što odlazimo. Što nas vode. ... odveli su nas možda zato da ostane “čist” Vukovar...’‘Jedan je moj susjed bio je u sobi u kojoj je već ranije bio srušen zid i naišao je avion koji je mitraljirao i on je poginuo. Nisu ga imali u što staviti niti gdje zakopati. Načinili su sanduk od nekog ormara metli ga unutar i spustili u jarak pored garaže. ... Sve je tako strašno. Sve je tako užasno. Tamo vam je sva voda zagađena. Mrtvace su bacali u bunare. Nema više života u tom Vukovaru ...’”

(Muslimanski glas, glasilo Stranke demokratske akcije, 29. 11. 1991, 11).

60

Nacionalizam ipojedinac 3. Smrt Jugoslavije

61

Radionica obrađuje dokumentarni film „Smrt Jugoslavije“. Za cilj ima pokazati upotrebu dokumentarnog filma kao historijskog izvora na osnovu čije analize se gradi interpretacija o događajima koji su imali uvodni karakter za raspad SFRJ.

Smrt Jugoslavije  (engl. The Death of Yugoslavia) je dokumentarni serijal koju je napravila televizijska kuća BBC  1995. Serijal je snimljen prema istoimenoj knjizi koju su napisali Allan Little i Laura Silber. U serijalu je obrađen period raspada Jugoslavije  i ratovi koji su slijedili na ovom području. Neki materijali su prvi put viđeni u ovom serijalu zajedno s intervjuima vodećih političara koji su bili umiješani u sukobe, između ostalih, Slobodan Milošević, Radovan Karadžić,  Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Serijal je nagrađen nagradom  BAFTA  1996. za Best Factual Series. Zbog toga što je serijal obilovao mnogobrojnim intervjuima s glavnim vođama umiješanim u konflikt, često je korištena i kao dokaz od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije.“

https://goo.gl/YjP7D0IZVOR

62

1

Ključno pitanje

Na koji način se gradi nacionalizam? Kakva je uloga pojedinca u procesu izrgradnje i širenja nacionalizma?

KORAKNastavnik daje uvod o dokumentarnom filmu „Smrt Jugoslavije“ i prezentira kratki sadržaj prve epizode koja tretira pitanja krize na Kosovu i sjednice VII CK SKJ. Nastavnik daje upute učenicima da na osnovu tabele prave bilješke tokom gledanja filma.

2 KORAKGledanje filma i pravljenje bilješke na osnovu tabele koju dobiva svaki učenik.

OVDJE PREUZMITE TABELU

https://goo.gl/YjP7D0

63

Pitanje Srpska strana

Albanska strana

Hrvatska strana

Slovenačka strana

Koje ličnosti se pojavljuju u filmu?

Koje pojmove ličnosti u filmu koriste u svom govoru?

Kakvu vrstu emocija političke ličnosti nastoje da izazovu svojim nastupom?

Koji su motivi njihovog nastupa?

Kakav je odnos ličnosti političara prema masi/običnim ljudima?

64

3KORAKRad u parovima. Učenici treba da uporede svoje bilješke sa koleginim bilješkama te da zajednički odgovore na pitanje:

Koji su kroz film predstavljeni nacionalni interesi:

a) srpske strane,b) albanske strane,c) hrvatske strane,d) slovenačke strane.

4KORAKZavršna diskusija. Pitanja:

• U kojoj mjeri nacionalni interesi različitih strana imaju zajedničke karakteristike i kako su one prikazane?

• U kojoj mjeri se koristi manipulacija pojmovima u cilju postizanja nacionalnih interesa?

• Kol iko po jed inac može b i t i sv jes tan ove manipulacije?

• U kojoj mjeri interes velike politike istovremeno odražava i interes običnog čovjeka?

• Na koji način se gradi nacionalizam? Kakva je uloga po jed inca u p rocesu i zg radn je i š i r en ja nacionalizma?

65

Simboli na djelu Upute nastavnicima za radionicu

66

Pojedini ili svi dijelovi nacionalnih i državnih simbola često se zasnivaju na elementima iz prošlosti te kao takvi predstavljaju iznimno pogodnu materiju za ilustraciju na koji način je u određenim ključnim trenucima historija instrumentalizirana za zbijanje nacionalnih redova i pravljenje većih razlika između suprotstavljenih grupa. To posebno dolazi do izražaja u periodu neposredno pred raspad jugoslavenske federacije kada je većina saveznih republika odlučila pristupiti promjeni državnih obilježja u nove zasnovane na prastarim heraldičkim simbolima koji svoje porijeklo imaju u dubokoj prošlosti srednjega vijeka ili nacionalnih pokreta iz 19. stoljeća. Kroz prizmu priloženog fotografskog materijala s prikazima grbova i zastava, te popratnog tekstualnog materijala, učenicima se može veoma plastično dočarati kako su simboli doživljavani, tumačeni ili poistovjećivani s pojedinim političkim idejama.        

Sastavni dio aktivnosti sadržat će promatranje i komentarisanje izvornog materijala koje prvenstveno čine slike i predstave simbola podijeljeni u tri kategorije:

1. heraldička, državna i nacionalna obilježja srednjeg i novog vijeka;

2. amblemi jugoslavenskih republika korišteni u socijalističkom sistemu;

3. državni i nacionalni simboli odabrani neposredno pred raspad Jugoslavije.

                      Nastavnici mogu birati redoslijed u kojem će izložiti slikovnu građu učenicima, a potom skupa s učenicima mogu uočavati sličnosti ili razlike u pojedinim heraldičkim iliveksilološkim predstavama (veksilologija – nauka o zastavama). Zajedničke karakteristike koje su na prvi pogled uočljive između srednjovjekovnih i modernih grbova i zastava ukazuju da su stari modeli poslužili kao direktni uzori i inspiracija za kreiranje državnih obilježja u posljednjoj deceniji 20. stoljeća. Razlike

67

između socijalističkih i modernih simbola pokazuju nastojanje da se čvrsto raskine sa razdobljem iz neposredne prošlosti te da se fokus stavi na “slavnu historiju”.Socijalistički amblemi imali su jedinstvenu formu zasnovanu na sovjetskim grbovima i umjetnosti socrealizma pri čemu su stara nacionalna ili državnaobilježja reducirana ili potisnuta u stranu. Oživljavanjem historijskih simbola išlo se prema tome da se naglasi novi politički trenutak te da se novim državama obezbijedi legitimitet i identitet zasnovan na dubokoj prošlosti. Postojeće probleme je produbljavala okolnost da su pojedina historijska obilježja bila asocirana sa zločinima iz prošlosti, te da su kao takvi bili neprihvatljivi svim narodima koji su živjeli na tlu određene države.

68

69

70

71

Učescnici projekta

72

Sanja Gladanac rođena je 1985. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Diplomirala je istoriju na Filozofskom fakultetu univerziteta u Sarajevu 2007. godine, gdje je i magistrirala 2012. na istoriji Bosne i Hercegovine u 19. i 20. vijeku. Sada je doktorant na univerzitetu u Sarajevu. Zaposlena je na Institutu za istoriju univerziteta u Sarajevu. Polje njenog naučnog interesa je istorija BiH tokom Drugog svjetskog rata. Objavila je nekoliko naučnih radova.

Edin Radušić rođen je 1970. godine u Foči, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je istoriju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, magistrirao na Atinskom univerzitetu 2000. godine (studije jugo-istoka Evrope), i na Unverzitetu u Sarajevu 2004. godine (istorija Bosne 19. i 20. vijeka), a doktorirao na Univerzitetu u Sarajevu 2008. Zaposlen je na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Naučno polje interesa

mu je istorija Bosne i Hercegovine u 19. i 20 .vijeku u širem Evropskom kontekstu. Pored drugih projekata, Edin Radušić učestvovao je u regionalnom Euroclio projektu koji je uključivao BiH, Hrvatsku i Srbiju. Autor je jedne knjige, nekoliko naučnih članaka, kao i koautor udžbenika i dvije čitanke-vježbanke iz istorije za sedmi razred osnovne škole.

Sanja Gladanac sanja.simpson@gmail.com

Edin Radušić radusicedin@yahoo.com

73

Amila Kasumović rođena je 1980. godine u Sarajevu, Bosna i Hercegovina. Diplomirala je istoriju na Filozofskom fakultetu univerziteta u Sarajevu, magistrirala na sveučilištu u Zagrebu 2008. godine, a doktorirala na Sarajevskom univerzitetu 2013. Trenutno radi kao docent na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta univerziteta u Sarajevu. Naučno polje interesa joj je istorija Bosne i Hercegovine u 19. i 20. vijeku u širem evropskom kontekstu.

Marija Naletilić rođena je 1960. godine u Širokom Brijegu u Bosni i Hercegovini. Diplomirala je na odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Sarajevu, te je na istom fakultetu magistrirala 2008. godine (tema poslijediplomskog studija bila je Povijest BiH u 19. i 20. stoljeću). Uposlena je u Agenciji za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje BiH gdje vodi Odjel za Zajedničke jezgre nastavnih planova i programa definirane na ishodima učenja. Koordinatorica je projekta izrade ZJNPP definirane na ishodima učenja, član je

Upravnog odbora EUROCLIO HIP BiH, autorica je većeg broja znanstvenih i stručnih radova iz povijesti Bosne i Hercegovine u 19. i 20. stoljeću, te radionica vezanih za inovativne pristupe u nastavi povijesti. Ostvarila je suradnju s Georg Eckart Institutom u Brauaunschweigu u Njemačkoj. Bila je predsjedavajuća Odbora za reformu nastave povijesti u BiH.

Marija Naletić marijanaletilic@gmail.com

Amila Kasumović akasumovic80@gmail.com

74

Mirjana Trbojević, rođena 1975. godine u Banjaluci. Diplomirala na Filozofskom fakultetu, odsjek Istorija. Od 2000. godine do danas radi kao profesor istorije u srednjoj školi. Završila niz obuka i prisustvovala različitim seminarima u organizaciji: Međunarodnog crvenog krsta, OSCE-a, Yad Vashema, Geteovog instituta, EUROCLIO HIP-a. Završila obuku za predavača Kulture religija i predavala navedeni predmet, te obuku za trenera za nastavnike inter-religijske

nastave. Predavač na nekoliko seminara na temu Holokaust. Član EUROCLIO HIP od 2007. godine.

Mirjana Trbojevic mirjanatrbojevic@yahoo.com

Emir O. Filipović rođen je 1984. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Diplomirao je istoriju na Filozofskom fakultetu univerziteta u Sarajevu.Odbranio je svoj magistarski rad na temu viteštva u srednjovjekovnoj Bosni 2009. godine, a doktorat na temu odnosa Bosanskog kraljevstva i Otomanskog carstva (1386-1463) 2014. godine. Trenutno radi kao predavač srednjovjekovne istorije Bosne na univerzitetu

u Sarajevu. Učestvovao je na nekoliko međunarodnih konferencija, objavio nekoliko naučnih radova i predsjednik je Udruženja za proučavanje srednjovjekovne istorije Bosne „Stanak“.

Emir O. Filipovic melisa.foric@gmail.com

75

Edin Veladžić diplomirao je na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 2000. godine i nakon toga radio 2 godine kao nastavnik historije. Od 2003. do 2007. godine bio je uposlen u Institutu za historiju u Sarajevu kao stručni saradnik za modernu historiju 19. i 20. stoljeća. Magistrirao je na austrougarskom periodu bosanskohercegovačke historije 2007. god ine . Obav io j e neko l i ko s t r učn ih

usavršavanja u inostranstvu. Koautor je udžbenika za historiju i historijske čitanke za II razred gimnazije. Autor je većeg broja stručnih i naučnih radova. Jedan je od osnivača i prvi predsjednik Udruženja nastavnika i profesora historije EUROCLIO-HIP BiH. Aktivni je učesnik i organizator većeg broja seminara i konferencija stručnog i naučnog karaktera u zemlji i inostranstvu. Trenutno je uposlenik Ministarstva civilnih poslova BiH na poziciji Stručni savjetnik za europske integracije i međunarodnu kulturnu saradnju. Godine 2014. imenovan je za ambasadora europske krovne organizacije edukatora historije EUROCLIO.

Edin Veladzic veladzice@yahoo.com

Senada Jusić, istoričarka i nastavnik istorije, autor je knjige „Žuta zgrada pored Miljacke“ i koautor pedagoških modula i materijala „Latinski most“ i „MonumentImotion“. Ona je student postdiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za istoriju. Senada je član upravnog odbora EUROCLIO HIP BiH. Ona je i autor u okviru istraživanja o statusu istorije kao nastavnog predmeta i djelovanja UNICEF-a u Jugoslaviji do 1957. Sarađuje sa brojim institucijama iz domena istorije (Institut za istoriju u Sarajevu, Istorijski arhiv Sarajevo) i drugim organizacijama   (EUROCLIO, ZFD, HIA, Anna Frank House, Žene ženama, CDRSEE i dr).

Senada Jusic senadajusic@gmail.com

76

Melisa Forić - koordinator projekta. Rođena je 1980. Diplomirala je i magistrirala na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Zaposlena je u Centru za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Autor je i koautor nekoliko udžbenika historije za srednju i osnovnu školu, kao i koautor udžbenika za predmet Kultura religija. Generalni sekretar Udruženja nastavnika i profesora historije/istorije/povijesti Bosne i Hercegovine – EUROCLIO HIP BIH i član ove asocijacije od 2003. godine. Sudjelovala u nekoliko međunarodnih projekata koji se tiču nastave historije u Bosni i Hercegovini i regionu, od čega se ističu: Historija u akciji – pripremanje za budućnost; Premoštavanje historija u Bosni i Hercegovini, Latinski most, Historija koja

spaja Zapadni Balkan, Sjećanje u pokretu itd. Aktivno učestvovala na regionalnim i međunarodnim konferencijama posvećenim obrazovanju i nastavi historije, kao i studijskim boravcima i edukacijama. Bavi se izučavanjem prahistorije, rane i antičke histori je Balkana i arheologijom. Učestvovala u nekoliko bosanskohercegovačkih i međunarodnih arheoloških projekata i terenskih istraživanja. Član je Evropske asocijacije arheologa i Nacionalnog komiteta ICOMOS u Bosni i Hercegovini.

Melisa Foric melisa.foric@gmail.com

Bojana Dujković-Blagojević, koordinator projekta, rođena je 1976. u Doboju. Diplomirala je i magistrirala istoriju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Zaposlena je u nevladinom sektoru u BiH. Aktivna je u Udruženju istoričara i nastavnika istorije BiH EUROCLIO-HIP BiH, čiji je član od 2003. godine. Do sada je bila učesnik, koordinator i autor u nekoliko međunarodnih projekata. Bojana je član nacionalnog odbora Koledža Ujedinjenog Svijeta (UWC) za BiH u Mostaru. 2014. imenovana za EUROCLIO ambasadora.

Bojana Dujkovic-Blagojevic bojanadujkovicblagojevic@gmail.com

77

in