HISTORIJA TURSKOG (OSMANSKOG) CARSTVA

PORIJEKLO I DOMOVINA TURAKATurci su prastari narod, a Osmani samo njihov ogranak. Praotac Tirk, čini se po svemu da je Herodotov Targitaos i Togarma iz Biblije.Turci koje su Kinezi, nazvali Tuku, sišli su sa Altaja, tj. Zlatnog brijega, kod Vizantinaca Ektaga. To je prostrana plodna stepska zemlja azijske visoravni, koju istočno ograničava Hataj, tj. sjeverna Kina, zapadno Aralsko jezero i zemlja Harizm, sjeverno Sibir, a južno Tibet. To je zemlja od davnina poznata po svojim pašnjacima, po mošusu iz Tarasa, po lukovima iz Tšatša (Taškenta), po pasmini svojih konja itd.Starii Persijanci koji su svoju vlastitu zemlju nazivali Iran, a sve ostalo , kao njegovu suprotnost, Aniran tj. ne-Iran, nazivali su istočne zemlje s onu stranu Oksusa, naime današnji Turkistan, Turan, a ime Turanaca, tj. Turaka, bilo je skupno ime, kao ime za Skićane, koje je označavalo surovost i divljaštvo u opreci spram obrazovanosti i kulture.Po izvornoj turskoj legendi, a tragovi su joj prepoznatljivi čak u Herodotovoj predaji o porijeklu Skićana, u pradavno je vrijeme Oguz-han, Kara-hanov han, bio tvorac turske moći i kulture putem osvajanja i zakona; istovremeno je živio s Ibrahimom (Abrahamom). Dok mu se otac klanjao idolima, on se okrenuo čišćem štovanju Boga, pa je s ocem vodio sedamdeset godina građanske i vjerske ratove. Oguz je od Karakuma, gdje je njegov otac prezimio, a između planina Urtaga i Kurtaga proveo ljeto, pošao prema jugu i uspostavio svoje prebivalište u Jesi, jednom od najznamenitijih turkistanskih gradova; učinio ga sjedištem stare i nove turske vlasti, stare i nove vjerske kulture, kao Oguz-hanovu prijestolnicu. Budući da je Oguz pobijedio svog oca, bacio mu se pod noge sav Turkistan od Artelasa i Sirema sve do Buhare. Kao šest njegovih sinova predaja spominje hanove: dana, mjeseca, zvijezde, neba, brda i mora. Otac, vladar lovačkog stepskog naroda, poslao je jednog dana sinove da ulove sreću. Donijeli su mu natrag luk i tri strijele koje su našli. Oguz je poklonio luk prvoj trojici, a tri strijele posljednjoj trojici svojih sinova; ovi su ih podijelili svakom po jedan komad, a oni su prebili luk na tri komada. Zbog toga je Oguz nazvao ove posljednje Učok, tj. tri strijele, prve Bouzk, tj. kvariteljima ili razbijačima; onima je predao na čuvanje lijevo krilo vojske, a ovima desno. Poslije Oguzove smrti podijeli su istočne i zapadne zemlje oguskog carstva. Tri strijele ili gospodari lijevog krila bili su istočni, a razbijači ili gospodari desnog krila bili su zapadni Turci. Svakom od ovih šest Oguz-hanovih sinova predaja pripisuje četiri sina koji su praoci dvadest i četiri najotmjenija turska plemena.Najstariji historičari Oguza, Seldžuka i Osmana govore o porijeklu njihovih vladarskih loza sve tamo od tri hana desnog krila, tako da Oguzi potječu od Hana planina, Seldžuci od pomorskog hana, o Osmani potječu od nebeskog hana.

POČETAK OSMANSKE VLADARSKE KUĆE. OSMANOVA VLADAVINA I PRVI VLADARI.Osmansko carstvo postaje početkom XIII st., ali povijest neposrednih Osmanovih predaka, začetnika, počinje s poviješću njegovog djeda

1

Sulejmana i s preseljenjem njegova plemena s istoka na zapad, istodobno sa Dengiz-hanom, gotovo čitavo stoljeće ranije.Kada je Džengiz-han probio predziđe Harizmijskog carstva, koje se suprostavilo pobunjenoj bujici mongolskih naroda iselio se Sulejman-šah, Kaialpov sin, iz roda Kaji, koje je jedno od najplemenitijih među Oguzima, iz Horasana, gdje je sa svojim plemenom bio oko Mahana, u Armeniju. Naselio se u okolici Erzindžana i Ahlata i bio je vođa 50.000 duša. Sedam godina nakon toga (1224), nakon smrti Džengiz-hana i pošto je Alaedin, veliki vladar ikonijskih (konjanskih) Seldžuka pobijedio harizmijskog Šaha, te je ovaj nestao, pleme je pošlo natrag u domovinu, prolazeći najprije Eufratom dolje u pravcu Haleba (Alep). Kada su htjeli preći preko rijeke kod Gradine Džaber, pao je Sulejmanov konj sa strme obale, a on se u topio u valovima Eufrata (1231g.). Kod gradine Džaber njegov se grob i danas zove turski grob. Tada su se razišle obitelji koje je on predvodio. Jedan je dio ostao u Siriji, drugi je otišao u Malu Aziju.Od četiri Sulejmanova sina, Sunkurtekina, Gindugdija, Dindara i Ertugrula, prva dvojica su se vratila u svoju domovinu Horasan, a druga dvojica su sa samo 400 obitelji pošli u veliku i brdovitu kotlinu istočno od Erzeruma, u Sirmeli Čukur tj. u dolinu Pasin (stara Fazijana), gdje istječu Arakses i glavni tok Eufrata, Murad i odakle onaj teče na istok, a ovaj na zapad. Odavde su pošli na zapad, da bi u Alaedinovim zemljama našli krov i zaštitu. Na putu su naišli na bojni metež. Udaljeni od bojnog polja nisu mogli razabrati kome pripada veća, a kome manja skupina; Ertugrul (tj. uspravan čovjek), donio je vitešku odluku, da pomogne manjoj skupini protiv veće. Njegova pomoć je odlučila borbu. Pobijeđeni su bili mongolski Tatari, a pobjednik Alaedin, seldžučki sultan. Ertugrul mu je poljubio ruku kao odabranom zaštitniku. Zatražio je Ertugrul od Alaedina mirno stanište za svoje usluge koje mu je i ponudio po svom poslaniku Sarujati Savedžiju (prema Saededinovu predanju). Sultan mu je najprije doznačio planine Kartadžataga (crno brdo), na zapadnoj granici područja Angore (Ankare).Karadžasihar, čvrsta utvrda na rijeci Porsuk (Timbris), priznavao je tada, premda nastanjen Grcima, vrhovništvo sultana Alaedina, kao i susjedni grad Biledžik. Ertugrul, kome su Grci dosađivali, zamoli i dobije dopuštenje da uđe u borbu protiv Karahisara i osvoji ga. I opet se za Alaedina borio u ravnici kod Bruse, između ovog grada i Jenišehira, protiv ujedinjene vojske Grka i Tatara iz Aktava. Ertugrul je bio na čelu 444 konjanika i najprije je u okršaju s Mongolima viteški riješio borbu. U prethodnici vojske, vodio je akindžije, tj. leteće ili borce, neposredno pred sultanom. Tri dana i tri noći se borio s Grcima i Tatarima na prijevoju Ermeni, pobio ih i prognao preko Ainegela sve do morske obale gdje su se ukrcavali u brodove za Kalipolis (Galipolje). Kada je Alaedin primio vijest o pobjedi nalazio se kod Bozenija u oklici Eskišehira (Dorileum). Za uspomenu na pobjedu, preinačio je ime ove pokrajine u Sultan eni, tj. sultanova prednja strana, i dao je u leno Ertugrulu i njegovim sinovima, kao braniocima Seldžučkog carstva protiv Grka. Seraidžik, mjesto u pokrajini između Biledžika i Karahisara, dano im je kao zimovalište, a planine Tomanič (Temnos) i Ermeni određeni su za ljetnji boravak.Ertugrul je imao tri sina: Osmana, Gunduzalpa i Sarujati Savdžija, od kojih je prvi rođen 1258g. Po legendi, što često ide u korak sa historijom, Muhamed, Božiji poslanik, najavio je osmansku moć. Kada je jednom,

2

Ertugrul zanoćio u kući nekog pobožnog vjernika, primijetio je dao ovaj uzima knjigu i da sjeda s njom na najviše mjesto u sobi. On upita za nju, a domaćin ga obavijesti da je to Kuran, Božja riječ. Kada se sve u kući stiša, Ertugrul uze knjigu i osta, učeći je, cijelu noć, legavši nakratko u samu zoru. Tada mu dođe san u kojem začu glas: «Pošto tako visoko štuješ moju oduvijek opstojeću riječ, neka budu visoko štovana tvoja djeca i djeca djece od narednih pokoljenja i vremena».I Osman i njegov otac živjeli su sporazumno s grčkim zapovjednikom Biledžika (Belokoma), dok ih je zapovjednik Angelokoma (tj.glatko jezero) neprestano uznemiravao. Kao posljedica borbi što su se vodile protiv tog zapovjednika, Osman je osvojio grad i tvrđavu Karadžahisar, tj. crnu tvrđavu (vizantijski Melangeia). Tada mu umire otac Ertugrul, a iste 1285g. rađa mu se sin Orhan. Sultan, čiji je on bio vazal šalje mu kneževske počasne znake: bajrak, bubanj i konjski rep. Darove mu je donio njegov bratić (1289).Osman je, zatim po nagovoru Mihajla Kezea, njegovog najvjernijeg pratioca, poduzeo pohode protiv okolnih područja i tvrđava, od Sarukije i Surguna, pa sve do Moderine ili Modrene, i svugdje s punim uspjehom.Osmanovi uspjesi i blagostanje, što su se pokazali u razdoblju od sedam godina neprekidnog mira, izazvali su veliku zavist susjednih grčkih gospodara. Čak je bio ljubomoran i gospodar Biledžika, s kojim je bio u prijateljskim odnosima i kod kojeg je još njegov otac ostavljao blago, kada je pleme polazilo ljeti iz doline u brda.Započeli su među njima dogovori o zajedničkom pohodu na Osmana. Uzalud ih je Mihajlo Keze nastojao odvratiti od toga i uputiti na prijateljstvo s mladim vođom. Osman, opomenut od svog prijatelja, predloži lukavo da, kao i obično, ostavi plemensko blago u dvorcu, prije povlačenja u brda. Tridesetdevet najboljih ratnika i Osman preobuku se u stare žene, a blago je bilo, zapravo, skriveno oružje, te bez teškoća uđu u dvorac. Kako se gospodar ženio, te stoga otišao po ženu, on mu u klancu Kaldiralik postavi zasjedu, bez muke ga uhvati i liši života. Zarobivši lijepu zaručnicu Nenufar (lotosov cvijet na grčkom), namijeni je svom dvanaestogodišnjem sinu Orhanu za ženu. U žaru borbe krene protiv Jarhisara, tvrđave njezina oca, koja se nalazila između Bruse, Angelokoma i Jenhišara. Osvoji tu tvrđavu u isto vrijeme kada Turgutalp ovlada tvrđavom Angelokoma. Osvajanjem ove tri tvrđave 1299g. čvrsto se utemeljila Osmanska vladavina. Budući da se istodobno raspadalo Seldžučko carstvo, od te godine se broji neovisna vladavina Osmanove obitelji. Osman, kao neovisni vladar zemljišta oko Olimposa (Uludag), podijelio je odmah upravljanje sa svojim doglavnicima koji su mu i pomogli da uspije u tome. Orhan je postao zapovjednik Karadžahisara, njegov brat Gunduzalp imenovan je upraviteljem grada Eskišehira (Starog grada), Aigudalpu je povjerio zapovjedništvo nad tvrđavom Ineni i Jundhisar, Hasanalpu na Jarhisarom, Turgutalpu nad Ingolom (Angelokom).Sam Osman osnovao je svoju rezidenciju u Jenišehiru (Novi grad), na krajnjem sjeveru svog malog područja.Neposredno ispred Osmanove prijestolnice Jenišehira leži Keprihisar (utvrda na mostu). Čim je Osman uhvatio vladarske uzde kao neovisni gospodar, zadobio spominjanje u molitvi i kovnicu novca, državnog suca i pograničnog namjesnika, te uveo porez, mislo je samo na to kako će

3

osvojiti Keprihisar. Najprije se o tom posavjetovao sa svojim naoružanim drugovima. Na tom savjetovanju suprostavio mu se jedino njegov stari 90-godišnji ujak Dindar. On mu je rekao da nije uputno razdražiti neprijatelje i zavidne susjede, koji ih okružuju sa svih strana, koji bi se mogli ujedinjeni oduprijeti. Osmanova vatrena hrabrost nije trpjela hladnu starčevu mudrost i ljutito je odvratio oružjem. Ujak je pao smrtno pogođen od bratića. To je bila krvava pouka za svakog ko bi se usprotivio gospodarevoj odluci. Na putu od Čakirbinarija do utvrde Keprihisara na rubu ceste, na povišenom je njegov grob.Ovo ubistvo ujaka užasno karakterizira početak osmanske vlasti, kao što je ubojstvo brata označilo rimski početak.Osvojeni Keprihisar potakao je u Osmanu želju da osvoji susjedne utvrđene gradove koji su ležali blizu Niceje (Iznika), kao što su Dimsus, Kojun hisar i Marmara. Na to su ga izazvali još i loše stanje posada i poplava rijeke Sakarije. Prije vladavine prvog Paleologa bili su grčki zapovjednici pograničnih tvrđava poticani da ih brane zbog pristojne plaće, dobijanja zemljišta i prepuštenog plijena. Kada je Mihael Paleolog, nakon ponovnog osvajanja Carigrada iz franačkih ruku, smanjio plaću pograničnim zapovjednicima, pa ih još pritisnuo porezima, splasnuli su u stranih plaćenika volja i ljubav da brane gradove koji su im bili povjereni. Kako je nedavno još i rijeka Sakarija promijenila svoje korito, koje je mnogim vodama služilo kao prirodni jarak, napustile su posade gradova koji su tad bili lišeni svoje prirodne zaštite. Rijeka se, doduše, povratila u svoje korito, pošto je mjesec dana plavila sve okolo, no to se korito napunilo tolikim muljem da plitka rijeka nije više branila prijelaz. To je primamilo Osmana. Kod Kojunhisara u blizini Nikomedije (Izmit) 1301g. došlo je do bitke u kojoj su Grci poraženi. U bitci je Osman izgubio svog bratića Aitogdija, Gunduzalpova sina, koji je pokopan blizu ovog grada. Tu uz put se diže njegova grobnica poznata po čudesnim ozdravljenjima bolesnih konja.Šest godina nakon ovog grčkog poraza 1307g. ujedinile su se tvrđave koje leže oko Bruse: Edrenos, Madenos, Kete i Kestel protiv Osmana u otvorenoj bici. Zapovjednik Kestela ostao je u gradu, dok je zapovjednik Kete pobjegao prema Ulubadu (Lopadion). Zapovjednik Ulubada predao je zapovjednika Kete Osmanu, uz uvjet da vladari iz Osmanove obitelji nikada ne pređu rijeku Ulubad (Rindak). Otok Galios koji je pripadao području Ketea (Katoikea) osvojio je sljedeće godine po Osmanovom nalogu Kara Alija, Aigudalpov sin, te je uz bogat plijen dobio za ženu još i izvanredno lijepu grčku djevojku. Neposredno prije nego što je osvojen otok Galios (Kalolimne) došlo je do prvog velikog pustošenja turskih gusara. Opustošen je otok Hios. Trideset turskih brodova pristalo je uz Hios i opustošilo cijeli otok. Preostali žitelji su pobijeni, osim rijetkih koji su se sklonili u čvrsti dvorac. Drugi, četrdesetak njih, otplovili su zajedno sa ženama i djecom, misleći da će spasiti svoju imovinu ali su potonuli u brodolomu negdje oko otoka Skirosa. Otada su turski gusari pustošili otoke u Sredozemnom moru.Vizantijski historičari izvještavaju o pristajanju turske mornarice na Prinčevskim ostrvima i njihovu pustošenju, na Rodosu, Samosu, Karpatosu, Lemnosu, Mitileni, Kandiji, Malti i na drugim Cikladima. Budući da osmanski historičari o tome šute, izuzevši osvajanje Galiosa, a kako je Osmanovo područje na kopnu jedva doseglo morsku obalu, s pravom

4

možemo zaključiti da turski brodovi, koje Pahimeres uvijek naziva persijskim, nisu bili osmanski, nego brodovi ostalih deset turskih vladara, gospodara maloazijske obale od morskog zaliva Mudanije pa sve do Megrija (Telmisos), naime brodovi priobalnih vladara karasija, Saruhana, Ajdina i Mentešea.To isto vrijedi i za kopnena turska osvajanja o kojima pripovijeda Pahimeres, a to nisu bila osmanska osvajanja. Vladar Kastamonija Umur-beg je opsjedao grad Cenhreju (Kangri), gdje su se sklonili Grci iz ravnice Skamandera potisnuti Turcima. Grad je opsjednut, osvojen i ispražnjen jer su žitelji pobijeni, a grad zatim spaljen. Osvojen je i grad Tripolis na Meandru od Ališira, germijanskog vladara. Svoje opsjedanje Filadelfije (Alašehir) je morao prekinuti jer ga je na to prisilio Rodžer, nekadašnji templar i gusar. Poznat je i Alaedinov pljačkaški pohod u Lidiju. Konačno je osvojena Tiraja i obližnji Efes od Saisana. On je doduše dopustio da se iz Efesa slobodno iznese dragocijeno crkveno posuđe, ali je stanovnike dijelo nemilosrdno pobio, a dijelom odvukao sa sobom u strahu da se ne pobune, te ih zatvori u Tiraji.Car Andronik Paleolog, kojem su Turci sa svih strana napadali azijske granice njegovog Carstva, teško pritisnut, tražio je protiv njih vojnu pomoć Gazana, vrhovnog mongolskog hana, pa mu je za nju obećao ruku svoje nezakonite kćeri. Već je Gazan uputio azijskoj desetorici vladara strogu zapovijed da puste na miru područje vizantijskog cara, a njegov nasljednik Kudabende dao je toj zapovijedi podršku najavljujući pohod od 40.000 ljudi. Gazanova prijetnja i Kudabendovo naoružavanje nisu, međutim, spasili niti grad Sardes Alaedinova opsjedanja niti Efes i Tir Saisanova zauzimanja, a još manje se Osman osvrtao na oholu prijetnju mongolske vjerenice Marije, koja je odugovlačila pregovore o vjenčanju da bi ubrzala nagoviješteni pohod mongolskih pomoćnih četa. Ona je uznapredovala do Niceje i otuda je prijetila Osmanu da će ga optužiti kod Kudabendea, koji je navodno poslao 35.000 ljudi na granicu. Osman koji se već svima ulijevao strah, bio je malo pristupačan prijetnjama mongolske vjerenice, pa je time bio čak razdražen, da je napao predziđe Niceje, čvrsti dvorac Trikokiju (nazvan Kodžahisar). Branioci dvorca nanijeli su Osmanovim raznicima mnogo štete, ali oni oni su ispunili duboke jarke drvećem i razvalinama, izravnali ih i zauzeli grad uz veliko krvoproliće. Tako je i čvrsti zamak Kubukleja na Olimposu (Uludag) izdajom pao Turcima u ruke. Osman je mislio da se posjedovanjem tih dvoraca dovoljno osigurao od mongolske opasnosti.1308g. Osman zauzima gradove Kodžahisar (Trikokiju) i Lublundži (Kubuklea), te Akhisar, Lefke i Bekedže, gradove na obali rijeke Lefke, zatim Jenišehir (Melas) i Kivi na njenom ušću u Sakariju. Dok je Osman na Sakariji zauzimao pogranične utvrde Vizantijskog carstva, ugrožena je južna granica njegova carstva jednim upadom Tatara, zvanih Čodara. Zaštitu Karadžahisara (Melangeia) povjerio je Osman svom sinu Orhanu. Odbivši ih sin se pokazao, u prvoj borbi, dostojan svog oca.Zadovoljan prvim sinovim nastupom, otac ga je uputio na daljne vojne, da bi potpuno osvojio čitav kraj između Sankarije i mora. Danas se zove sandžak Kodža eli.Osvojeni su dvorac Alpsofi, Karatekin, Tuzbazari, Kiliki, Kapudžik i Kerastedži čime je Niceja, najznačajnija pogranična tvrđava Vizantije bila

5

sa svih strana opkoljena i teško ugrožena posadama oba dvorca Trikikijom i Karatekinom, koje su Osman i Orhan osvojili. Da bi na isti način opkolili Brusu, zapovijedi Osman svom bratiću Aktimuru i jednom svom junaku Balabanu, da pred Brusom podigne dvije utvrde (1317g). Deset godina su posade obje utvrde plašile usko opkoljeni grad, dok Osman nije protiv njega podigao svu svoju silu. Sa zapovjednikom je utanačeno, putem starog Osmanovog prijatelja Keze Mihajla, da slobodno napusti Brusu, da ode sa svom svojom imovinom uz sigurnu pratnju sve do Gemlika (Kios). Orhan je dopustio ovu želju uz polog od 30.000 vizantijskih zlatnika. Tako je pala Brusa koju je po Pliniju bio izgradio Hanibal dok je kao gost-prijatelj boravio kod Pruzasa, kralja Bitinije. Osman je radosnu vijest o osvojenom gradu dobio tek kratko vrijeme prije svoje smrti. Umiren sviješću da će glavni grad Bitinije biti njegovo pokopište, a njegovim nasljednicima prijestolnica, umro je nakon vladavine od dvadeset i sedam godina u 70 godini života.

ORHANOVO USTOLIČENJEGodina (1326) u kojoj je Orhan kao beg došao do neograničene vlasti imala je slična obilježja kao i ona kada je njegov otac Osman došao na prijestolje; smrt oca kojeg je naslijedio na prijestolu i rođenje prvog sina-nasljednika Murata.Prvi posao mu je bio podijeliti imovinu s bratom Alaedinom. Alaedin koji je poštovao očevu posljednju želju da mu isključivo stariji brat naslijedi prijestol, ustručavao se čak primiti polovicu stada konja, goveda i ovaca, koje mu je Orhan ponudio od očinskog imanja. Za sjedište je zamolio da da samo jedno selo u dolini Kete u ravnici Bruse, na zapadnoj obali rijeke Nilufera. «Dobro – rekao je Orhan – ako stada konja, konja i ovaca nećeš posjedovati kao vlasnik, pasi za mene narode kao pastir, tj. kao vezir». Alaedin se pokorio volji svog brata i gospodara. Tako je brat drugog osmanskog vladara postao prvim vezirom u državi, dijeljeći s njim poslove i brige vladanja. Riječ vezir znači nosilac tereta, naziv koji dobro odgovara nosiocu poslova oko vladanja koje je vladar natovario svom ministru s neograničenom punomoći, ali i nepodijeljenom odgovornošću. Alaedin, nevičan maču, vladao je samo perom i zakonodavstvom carstva u usponu koje je učvrstio mudrim uredbama iznutra, kao što je to njegov brat činio novim osvajanjima izvana.Pošto je osvojena Brusa, prenio je Orhan sjedište svoje vlasti iz Jenišehira u ovaj grad sa krasnim položajem. Konuralp je zauzeo obje obale Sakarije, s ove strane Akjazija, Konurpaa i Akove, a Agdže Kodža ono što je graničilo s tim: Ermenibazari, Inego¨l i Kanderi. Obojica su se sjedinjenim snagama bacili na utvrde Aidos i Semendru, blizu obale Bospora.Neko je vrijeme već Semendra bezuspješno opsjedana, kad su se, zbog sahrane gospodareva sina, otvorila vrata grada. Turci su izvršili napad i zarobili sve redom. Oni nisu pobili zarobljenike nego su ih ponudili na otkup grčkom caru, što je ovaj odbio, a jednako i gospodar Aidosa. Tek je gospodar Nikomedije platio otkup. Konačno je Agdže Kodža zauzeo Semendru i cijela oblast je po njemu bila nazvana Kodža eli, tj. Starčev kraj. Konuralp i Gazi Abdurahman opsjedaju tvrđavu Aidos. Tvrđava se opirala, ali je gospodareva kći vidjela sa zidina lijepog osvajača Gazi

6

Abdurahmana, zaljubila se i pomogla osvojiti tvrđavu. On ju je, zajedno sa ostalim plijenom uputio Orhanu na dar, ali mu je ovaj vratio za ženu.1326g. pala je i Nikomedija, glavni grad Bitinije.Tri su stvari bile glavne tačke po Alaedinu zacrtanih i po Orhanu uvedenih državnih uredaba: novac, propis o odjeći i vojska. Pravo na kovanje novca jedno je od dva pravila islamskih suverena; drugo – spominjanje vladareva imena svakog petka u molitvi. Vjerovatno da se obredna molitva s Osmanovim imenom vršila tek od prve godine njegova neovisna vladanja, a kovanje osmanskog novca uvedeno je tek treće godine Orhanova vladanja. Vezir Alaedin, rekao je svom, bratu, svom gospodaru, da je novac, dosada u upotrebi nosio znak konjanskih Seldžuka, a da otsad treba biti kovan sa Orhanovim imenom (1328g.). drugi predmet Orhanove ili, više Alaedinove pažnje bio je propis o odjeći, no taj se ne bavi samo odjećom, nego i njezinim bojama i oblikom pokrivanja glave. Samo pokrivanje glave na Istoku je oduvijek bio karakterističan znak za razlikovanje naroda i staleža. Grci su u Orhanovo vrijeme voljeli zlatom vezene kape, Turkmeni kape od crvenog pusta, omotane šarenim turbanima. Da bi se Osmani razlikovali od ovih, uvedene se bijele kape kao opće pokrivalo za glavu za ratnike i vladareve službenike. Oblik im je bio vjerovatno okruglo ušiljen, kao na turbanu sultana Orhana na nadgrobnom spomeniku u Brusi, što se moglo vidjeti prije nego što je uništen vatrom. I sami begovi su na bojom polju nosili jedino kape od bijelog pusta, proizvođene u Biledžiku. Za svečanost su ih obavijali, kao vladari, tankom tkaninom debelo nabranom.Treća i najvažnija Alaedinova uredba bila je ona o vojsci, i to ona o plaćenoj, stalnoj vojsci. Ertugrul i Osman su u svojim vojnim pohodima imali same turkmenske konjanike, nazivane akindži; oni bi pri svakoj potrebi, kao ratnici svojih gospodara, polazili u boj. Orhan je prvo uspostavio pješadijski odred i to stalni plaćenički, nazvan jaja ili pjade. Vojnici su svakodnevno plaćani jednom akčom (tada ¼ drahme srebra), a zapovijedali su im nad deset, stotinu i hiljadu vojnika, desetari, stotinjari i pukovnici. Ovakav odred, obijestan zbog plaće i nediscipliniran, trebalo je prije svega skršiti da se spriječe daljni neredi. Tada se Orhan posavjetovao sa svojim bratom i vezirom Alaedinom i sa svojim vojnim sucem Kara Halili Čandarlijem. Vojni sudac predložio je, da je trebalo nove odrede uspostaviti, samo od krišćanske djece koju je trebalo obratiti na islam. Pobijeđeni su, rekao je, robovi pobjednika i pobjednicima pripadaju njihova imanja, njihove žene i njihova djeca kao zakoniti posjed. Njihovim obraćanjem na Islam i njihovim uvrštenjem u vojsku, gdje će kao ratnici biti u službi vjere, bit će im potpomognut ovozemaljski i vječni spas. Po Poslanikovim riječima, svako novorođeno dijete donosi sa sobom već sklonosti prema Islamu, a unaprijeđeno razvojem u vojsci, sastavljenoj od kršćanske djece, ono će čak i u nevjernicima upaliti želju da prijeđu na Islam. Novi odredi treba da se sastoje ne samo od djece pobijeđenih, nego, u velikoj mjeri, i od prebjega neprijatelja snažno privučenih vezama iste narodne skupine i odricanja od vjere.Četa (čeri) je nazvana novom (jeni čeri), a ime janičara prenešeno je na krilima pobjede iz Azije u Evropu. Ime, kao i oblik bijele kape dobili su od derviša Hadži Bektaša. Bilo je to ovom prilikom: Orhan, praćen nekim plaćenim otpadnicima od hrišćanske vjere, posjetio je u selu Sulidže

7

Kenarijun, u blizini Amasije, šejha Hadži Bektaša da ga zamoli za blagoslov, za zastavu i za ime. Šejh je položio rukav svoje pustene halje na glavu jednog otpadnika-plaćenika, koji mu je bio predstavljen, tako da je rukav straga visio preko glave, i rekao je: «Ime za četu neka bude nova četa (jeni čeri), lice bijelo, ruka pobjedonosna, sablja oštra, s kopljem neka probijaju; neka se uvijek vraćaju s pobjedom i u zdravlju». Za spomen na blagoslov dobila je bijela pustena kapa dodatak koji je visio straga predstavljajući šejhov rukav koji je visio, a sprijeda je bila umjesto bojne oznake, nataknuta drvena kašika. Kao znak za dovoljnu opskrbu nove čete dobili su oficiri imena po kuhinjskim potrebama. Vrhovnik komore, tj. puka, zvao se čorbaši, tj. onaj koji pravi juhu (čorbu). Iza njega bili su najugledniji oficiri: aščibaši, tj. vrhovni kuhar, te sakabaši, vodonoša. Na krvavo-crvenoj zastavi se blistao srebrni polumjesec i Omerov mač sa dva šiljka. Svetište puka bio je kotao sa mesom oko kojeg su se okupljali ne samo zbog jela, nego i da se posavjetuju. Nakon uspostave janičara kao jezgra osmanske vojne snage, ostale je dijelove vojske uredio Alaedin na sljedeći način: pjade, nekad redovito plaćene čete stajaće vojske pješaka, dobivali su zemljište koje je kasnije pretvoreno u lensko dobro sa obavezom da njihovi nosioci u doba rata osposobe vojne ceste. Neredoviti pješaci koji nisu spadali ni u janičare i nu pjade, nazivali su se aza, slobodni. Vremenom su postali veslači na galijama sultana, kopali su jarke i gradili mostove.Kao i pješadija, tako je i konjica dijelom uređena, a dijelom ostavljena neuređena. Stalna je tvorila četiri reda, po uzoru čuvara zastave, koje je već halifa Omer uveo da odbrani svetu zastavu. Svega ih je prvobitno bilo 2.400, a vremenom, za Sulejmana Velikog 4.000 ljudi, naime 1.000 spahija (konjanika), 1.000 silahdara (boraca), 1.000 ulufedžija (plaćenika) i tisuću gureba (stranaca), koji su u četiri reda s desne i s lijeve strane svetog stijega i sultana vršili počasnu i odbrambenu stražu u središtu bojnog reda i vojnog logora. Pored plaćene, kasnije brojem povećane konjice, stvorena je četa lenskih vojnika kojoj je odgovaral ona pješadijska sa lenskim vojnicima. Oni su se zvali musellimi tj. oslobođeni poreza i bili su predvođeni oficirima koji su se zvali subaši (ako ih je bilo preko sto), ako ih je bilo preko hiljadu binbaši, te sandžakbezi, tj. gospodari od stijega. Car Andronik, zamorenim stalnim Orhanovim upadima sve do Bosfora sakupi svoju vojsku i zapovjednike, među kojima je Kontofres veoma dobro poznavao turski način ratovanja. U uzastopnim bojevima, što ih vizantijski hidtoričari prikazuju povoljnim za Grke, Turci su na kraju, bili uspješniji. Po svim historičarima, prevaga Turaka bila je posljedica nediscipline u vizantijskim redovima, a i zbrke koja je nastala, kada se, krivo, pročulo da je car poginuo (1330). Ovaj se, zbog toga vratio s mora u grad na obali, Filokrene (Tavšandžil), razmjestivši trupe po okolnim mjestima. Orhan je progonio grčke trupe koje su bježale ka Filokeni i tu ih, pošto su vrata grada bila zatvorena, sustigne i zarobi. Vizantijska vojska se povuče ka Carigradu, a turska vojska krene na Niceju (Iznik). Turska vojska zauzela je tvrđave Karatekin i Targin i tako zatvorila obruč oko Niceje. Pošto nisu uspjeli juriši, a padom Filokrene nije više bilo nade u pomoć, iscrpljena glađu i kugom, predade se 1330g. utvrda navirućoj turskoj vojsci pod uslovom slobodnog odlaska posade u Carigrad.

8

Namjesništvo osvojenog grada Orhan je dodijelio najstarijem princu, Sulejman-paši, koji je i vodio vojsku protiv Niceje.1332g. Sulejman-paša pokorio je Tarakdžiju, Koiniku i Modrenu, područje s druge strane Sakarije, bez i jednog poteza sabljom.

OD PRVIH PRIJELAZA TURAKA U EVROPU DO ORHANOVE SMRTIPokušaji Turaka da prijeđu na evropski dio sežu nekoliko godina prije početka osmanske vladarske kuće, u zadnje godine seldžučke vlasti u Maloj Aziji.Godine 1263g., kada započinje vlast Paleologa u Vizant, naseljava se pod vođstvom Saltuk Dedea (Sari Saltuka) kolonija od 10-12.000 Turkmenaca na zapadnoj obali Crnog mora. Drugi prijelaz vezan je za borbu Vizantinaca sa Katalancima, kada su ovi pozvali u pomoć turske ratnike. Pod zapovjetništvom Ishaka iz područja Ajdin prijeđoše u Evropu, i poslije uspješne bitke, prokrstariše Turci i Katalanci cijelu Trakiju. No uskoro su Turci raskinuli sa ovim saveznicima i podijelili se u dvije skupine; jedna pod Ishakovim vođstvom, 1.000 konjanika i 500 pješaka, najmila se u Milutina, srpskog kralja, a druga, 1.300 konjanika i 800 pješaka, pod vođstvom Halilovim pregovarala je sa carem da se nesmetano vrati preko mora u domovinu. U izdaji, najprije od strane grčkog zapovjednika, iako je car dozvolio povratak, a poslije pod pritiskom Katalanaca, od strane samih Turaka, padoše obojica vođa i Ishak i Halili. Kao što su ovi dotukli svoje vođe , tako je Uroš, kralj Srbije dotukao dotukao vojnike. Kada se ovi vratiše sa pohoda iz Ugarske, pobuniše se protiv kralja koji ih pokla, a samo mali broj razdijeli kao robove. Druge, što su se nalazili zatočeni u Hersonesu, opkoli 2.000 srpskih konjanika i prisili na povratak u Malu Aziju (1314).Uskoro potom slijedi prvi napad osmanlijskih Turaka (1321),koji su brodovima uznemirili makedonsku i trakijsku obalu, i 18 mjeseci, paleći ljetinu i napadajući gradove, sprečavali obradu polja i promet među gradovima.Sa Orhanom započinje doba jačih veza sa Vizantincima. Turci učestvuju u međusobnim ratovima raznih pretendenata na vizantijski prijestol. Tako u borbama Andronika Starijeg i Andronika Mlađeg 1327g. Turci upadaju na tlo Focije. Tom prilikom su se vladar Saruhana i Ajdina (Lidija i Jonija), povezali sa Andronikom mlađim i pomogli opskrbom opsjedanje Nove Focije, koju su tada držali Đenovljani.1331g. sedamdeset brodova Karasija prešlo je Bosfor. U borbi koja je otpočela, većina je bila odbačena nazad, a 1.500 zaostalih u Trakiji bilo je pobijeno.1332g. turski konjanici, ponovo su prešli Bosfor, podijeli se u dvije grupe; prva je napala područje oko gradova Polibota, Kisa, Akonita, a druga grad Raidest (Rodosto).Prvu su vizantijske trupe rastjerale, a druga se ukrcala na brodove i otplovila nazad.Uskoro vizantijski car sklapa mirovni ugovor sa Orhanom u cilju da osigura svoja područja od upada Turaka. Međutim, uskoro Turci ponovo napadaju.1335g. pod zapovjedništvom Umur-bega, sina vladara Ajdina, Turci se iskrcavaju najprije na Samotraku a zatim na trakijskim obalama, ali do

9

bitke ne dolazi zbog brojčane premoći Turaka koji su po zalasku sunca otplovili nazad.1345g. Umur-beg, na poziv Kantakuzena, vladara koji je nezakonito prigrabio vlast u Vizantiji, sa 20.000 vojnika pređe na evropsku stranu, i krenu protiv bugarskog vladara, najvećeg neprijatelja Kantakuzenova carstva. On ga potuče kod Peritoreje, zauze Ksantiju, prisilivši Bugare da se vrate u svoju zemlju. Kantakuzenu se uskoro pružila prilika steći još moćnijeg saveznika, Orhana, jer je ovaj zaprosio njegovu kćer. Kantakuzen prista i zaruči kćer za osmanskog vladara (1346g.). No novo srodstvo nije utjecalo na osvajački nagon Osmanlija.1356g. iskoristivši međusobne borbe Vizantinaca za prijestolje, Orhan zauze trakijsku obalsku tvrđavu Simpe (Džemenlik). 1357g. pade u turske ruke i Galipolje.Taman je Kantakuzen počeo pregovarati sa Sulejmanom o otkupu tvrđave, kada se dogodi veliki zemljotres u evropskom dijelu koji poruši većinu gradova u Trakiji.Sulejman prekide pregovore i zauze napuštene gradove, i naseli cijelu koloniju. Na Kantakuzenovu žalbu, Orhan je odgovorio da svi dobici nisu rezultat oružanog napada, nego ispražnjivanja gradova, na što se car pozivao na zakonitost vlasništva.Otkako su ses ove strane Helesponta (Dardanela) učvrstili, Turci iz Azije svake godine su prelazili, dok s vremenom nisu proširili carstvo od obala Propontisa (Mramornog mora), pa sve do žala Istera (Dunava).Novoosvojeni posjedi podijeljeni su među Sulejman-pašom, sinom i vezirom Orhanovim, i Hadži il-begom, tako da je prvi imao središte u Galipolju, a drugi u Konuru. No dogodi se Sulejmanu nesreća; u lovu padne sa konja i osta na mjestu mrtav. On nije bio sahranjen u Brusi, nego u Bulairu (1358), i njegov nišan, što se uzdiže na obali Helesponta, osta još stoljeće jedini nišan osmanskog princa na evropskom tlu i poticao je Turke iz Azije da hodočaste sa sabljom u ruci.1359g. je umro Orhan u 75 godini života, nakon tridesetpetogodišnjeg vladanja.

OD USTOLIČENJA MURATA DO NJEGOVE SMRTI Murat, mlađi Orhanov sin, po očevoj smrti nađe se na prijestolu 1359g.Njegovi planovi vukli su ga ka povećanju evropskih osvajanja, no u tome ga spriječi pohod susjednog vladara Karamana. Ovaj, po rascijepu Seldžučkog carstva najmoćniji od deset turskih vladara, koji se, dosada, nije bio uznemiravo što raste osmanska vojska, shvati da sada to više ne smije trpjeti, te krenu na njih, jer im se tada glavnina vojske nalazila u Evropi. On ubijedi ašije, tj. krupne zemljoposjednike Galatije, koji su se tada bili dokopali vlasti nad Angorom (Ankarom). Murat dojuri od Dardanela na galatijske granice, pokori ašije i iz njihovih ruku preuze ključeve Angore.Prije nego što će krenuti na Evropu, imenova Murat suca od Bruse za suca vojske, položaj što ga je on sam zauzimao za ranijih pohoda. Kara Halili Čandarli, koji će devet godina kasnije postati vezir, zauzeo je ovaj položaj, a Lalašahin je postao vrhovni zapovjednik sa titulom beglerbega, tj. kneza knezova.

10

Odsada započinje osvajanje evropskih prostora što će neprekidno trajati do Muratove smrti. Najprije je zauzeta tvrđava Nebet ili Bont što se nalazila na Helespontu, nedaleko od Galipolja, a zatim padaju Curul (Čorlu), Mezeli i Burgas. U isto vrijeme zapovjednici Hadži il-beg i Evrenos zauzimaju dva susjedna mjesta, grad kešan i tvrđavu Didimotihon (Demitoka), što je važila kao rezidencija Kantakuzena. Zatim se u ratnom vijeću odlučilo napasti Adrianopolis (Edrene), koji zbog nejunačkog zapovjednika, pade s neočekivanom lakoćom. Nastavak osvajanja u Rumu prenese na Evrenosa i Lalašahina, kome je predao Edrene na odbranu, a sam Murat namjesti svoje stanište u Demitoku. Evrenos osvoji Kumuldžinu i Vardar, a Lalašahin pronese osmansku zastavu do podnožja Hemusa (Balkan) ka objema Sagrama (staroj i novoj) i Filibu (Plovdiv). Nakon zauzeća Plovdiva Murat je sklopio s grčkim carem mir.Na poziv pape Urbana V, koji je pozvao u drugi križarski pohod, udružili su se ugarski, srpski, bosanski kraljevi i vlaški knez da povedu zajedničku vojnu protiv Turaka koji su već stalno ugrožavali njihove granice. Beglerbeg je o tome izvijestio sultana i molio ga za pomoć jer sam nije bio u stanju suprostaviti se premoći saveznika. Murat se spremao da pređe dardanele, ali kad je došao do Bige (stara Pega), odluči osvojiti je pošto je pala u ruke Katalanaca, i time tako osigurati zaleđe u Aziji, prije nego se suprostavi neprijatelju u Evropi. Stoga skupi u Ajdindžiku (Cicik), galipolju (Kalipolisu) brodove, koji su se tamo nalazili, zapovijedi da brane more, a sam uze opsjedati Bigu. U Evropi se u međuvremenu vojska saveznika užurbano približavala rijeci Marici, dva dana udaljenoj od Edrena. Lalašahin, očajan zbog premoći neprijatelja, posla Hadži il-bega u izviđanje i borbu. Hadži il-beg, koji nije htio osmansku vojsku, koja se sastojala od 10.000 momaka, suprostaviti dvostruko većem neprijatelju u otvorenoj bici po danu, usudio se poduzeti prepad na neprijateljski logor koji je zapao u bezbrižan i dubok san. Buka turskih bubnjara i svirala, bojni poklič «Allah, Allah» ispunio je zrak i srca kršćana stravom, a povećala ju je još i noćna tama. Prema Seadedinovim riječima, «neprijatelji, probuđeni iz sna, dali su se u bijeg, pohrlili prema Marici, kao vjetar pred požarom, i u valovima potonuli». To bojište se još i danas naziva Sirp sindirgi, tj. mjesto srpskog poraza (1363).Bila je to prva bitka u kojoj su se Ugari borili protiv Osmanlija. Kralj Ludvig, koji je spas svog života držao za pobjedu, podigao je u znak zahvalnosti crkvu Mariazell. Ova bitka značajna je i po tragičnoj sudbini hrabrog Hadži Il-bega, koga je iz ljubomore otrovao beglerbeg Lalašahin.Čim je seraj osposobljen za stanovanje prenio je Murat svoju prijestolnicu iz Demitoke u Edrene (1365), koji je postao glavnim gradom u carstvu. Odatle je zapovijedio svojim vojskovođama Timurtašu i lalašahinu da nastave sa osvajanjima duž Tundže i Hemusa (Balkan). Prvi je osvojio Jenidže Kizilagač i Janbol, a drugi je nekoliko godina kasnije zauzeo na Hemusu mjesta Ihtiman i Samakov. Murat je sam vodio svoju vojsku na istok, prema moru, te povećao broj zauzetih gradova s Karinabadom, Aidosom, Sizebolijem, Hirebolijem, Vizom, Kirki-kilisom i Pinarhisarom.1371g. vratio se nakon petogodišnje vojne po Evropi Murat u Aziju, nakon čega je iste godine dodijelio položaj vezira, vojnom sucu Kara Halil Čandarliju. Kara Halili novu dužnost obnašao je pod imenom Hajredin-paše, osamnaest godina s mudršću i pravednošću dok nije krajem stoljeća

11

umro na putovanju u Jenišehir, kao gotovo stogodišnji starac. Bio je praotac čitavog niza vezira, kojima je vrhovna čast u carstvu bila nasljedna i prelazila s oca na sina.1372g., nakon što su se azijske trupe spojile sa Lalašahinovim iz Evrope, Murat je odlučio kazniti vizantijske trupe koje su ga uznemiravale. Jedan dio vojske je povjerio begler begu Lalašahinu za osvojenje Feredžika, a drugim dijelom se bacio na osvajanje gradova Čatal Burgas i Indžigis, nedaleko na zapad od Carigrada. Nakon što mu se mjesto predalo Murat se uputio prema utvrđenom gradu Apoloniji, kojeg je dvije sedmice uzaludno opsjedao i već se psremao odustati, kada se srušio dio zidina i omogućio opsjedateljima ulaz u grad.Murat sada u miru sa Vizantijom, 1373g. odluči uzeti gradove od slavenskih i vlaških knezova. Ovaj rat on povjeri veziru Hajredin-paši i u ratu iskusnom Evrenosu. Oni su zauzeli mjesta Burla, Isketa, Marula, utvrđene gradove Kavala, Avrethisar i Feriju, te ka Seresu postojeća mjesta Diremu, Sihnu i konačno Seres.Ratnom pohodu na jug protiv tesalijskih obalnih gradova slijedila su odmah dva druga na sjever preko Hemusa, prvi protiv Lazara, despota Srbije, a drugi protiv Šišmana, bugarskog kralja. Murat se uputi protiv Naisa (Niša). Nakon dvadeset pet dana ratnih napora, grad pade (1375g). po njegovom padu, ponudio je Lazar mir i postigao ga je pod uvjetom da godišnje opremi hiljadu konjanika i položi 1.000 funti srebra. Istodobno je zaključen i mira sa Šišmanom, kraljem Bugarske, koji je mjesto nameta dao pobjedniku kćer za ženu. Po smirenju, Murat se vrati u Edrene, gdje je odsada, radije boravio nego u Brusi. Po prvi put je uživao mir, i to punih šest godina.Murat je i mirno stanje koristio za širenje svog carstva. Sa Jakubom, vladarem Germijana, najbližim susjedom od seldžučkih vladara, dogovorio je ženidbu svog sina Bajezida Jildirima (Munje), sa njegovom kćeri, a Jakub mu je u miraz dao najljepši dio svojih posjeda. Kao miraz mlada je dobila ključeve Egrigesa, Tavšanlija, Simava i Kutahije. Drugog jednog valdara, područja Hamida, Murat je prisilio da proda šest najljepših gradova: Bejšehir (tj.kneževski grad), Sidišehir, Isparta, Jalavadž, Kara Agač i Akšehir tj. bijeli grad koji se štovao kao sveti grad, jer je u njemu sahranjeno više pobožnih ljudi (Nasredin-hodža). Sada su od deset vladara, što su se uspostavili po raspadu Seldžučkog carstva, trojica bila pod Osmanlijama: vladar Karasija Orhanovim osvajanjem, vladar Germijana ženidbom i vladar Hamida prisilnom prodajom.S druge strane Hemusa, turska vojska pod vođstvom Indže Balabana opsjedala Sofiju. Već je par godina tvrdokorni otpor iscrpljivao strpljenje opsjedatelja, kada grad pade lukavstvom, a ne silom. Uzundže Sunduk, jedan mladić, pogodi se u zapovjednika Sofije pod prividom pribjeglice za sokolara, u lovu ga sveže i dovede Balabanu, a onaj u toj situaciji mirno preda grad.Od osvajanja Edrena, između Murata i Paleologa je vladao mir. Sva osvajanja su se odnosila na srpske, bugarske i vlaške (rumunske) zemlje, te na one grčke zapovjednike koji su se željeli osamostaliti u odnosu na nemoćnog cara. Doduše, pokušao jecar da kod pape Urbana V dobije oružanu pomoć, kako bi se osigurao od Osmanlija, te je u tu svrhu otputovao u Rim gdje se pokonio papi. No druge ga zapadne sile nisu

12

podržale i on je, pri povratku, u Veneciji bio zatočen zbog dugova, te ga je sin morao otkupiti, uz strašna državna i osobna osiromašenja. Po povratku iznevjeren od pape i drugih vladara, drhtao je od straha pred Osmanlijama, te je Muratu uputio izaslanstvo i jednog od sinova Teodora, da kao vjerni vojnik služi osmanske vladare. No kada umre Kanatkuzenov sin na Peloponesu, on ga pozove nazad, pošalje u Spartu, uzme vrhovnu vlast od Andronika, što ju je on vršio dok mu je otac bio zatočen u Veneciji i preda je u ruke vjernog sina Manuela. Andronik nađe u Savdžiju, Muratovom sinu, isto nevjersto prema ocu i istu žudnju za vlašću. I dok je Murat umirivao neku bunu u Aziji, Andronik i Savdži, koji je bio namjesnik u Evropi, urote se protiv svojih očeva. Murat, utvrdivši da car nema veze sa ovom urotom, dogovori se s njim da će svaki svome sinu iskopati oči. Murat se prabaci u Evropu do tabora urotnika. U noći se Murat na konju prebaci preko bujice, gdje je bio njihov tabor, i pozove glasom pobunjenike da se vrate svojim dužnostima, time što će biti oslobođeni svake kazne. Savdžijevi ratnici, zbunjeni glasom što im je tako ćesto u bitkama zapovijedao, a bojeći se gospodarove moći, većinom u istoj noći napuste tabor i prijeđu u Muratov. Savdži sa malim brojem najvjernijih i sinovima grčkih plemića koji su ga podržavali uputi se ka Demitoki. Murat opsjedne grad i glađu ga prisili na predaju. Savdžiju, svom sinu, najprije dade da se iskopaju oči, a onda ga pogubi. Sam car je također vrelom kiselinom oslijepio svog sina.Manje je nesretan bio pokušaj Manuela, drugog careva sina, koji je, kao namjesnik Soluna, pokušao oteti Turcima obližnji grad Seres (Ferai). Murat, dočuvši za to, posla protiv njega Hajredin-pašu, a Manuel, slab da mu se suprostavi, prepusti grad i pobježe morem ocu u Vizant. Ovaj ga se, shrahujući od Murata, ne usudi primiti. Onda on okrenu brod ka Lezbosu da nađe sklonište kod Đenovljana, ali i ovdje su se plašili Murata. Tada se on odluči na odvažan korak, sam se predstaviti Muratu i zamoliti oprost. Murat ga posla ocu u Carigrad sa nalogom da ga dobro primi.1386g. poslije zauzeća Salonike vezir Hajerdin-paša je umro. Njegova smrt, a i nemiri u Evropi potakli su neprijatelje carstva. Gospodar Karamana, koristeći otežanu situaciju, a duže vremena ljubomoran na porast Muratove moći, prešao je u otvoreni rat (1386). Na istoj ravnici Konje (Ikonije), gdje je prije dvjesto godina križarska vojska pod vođstvom Fridriha potukla seldžučku i zauzela Konju, došlo je do ozbiljnog sukoba između Osmana i Karamana. Murat je svrstao svoju vojsku tako da je oba krila stavio pod vođstvo svojih sinova, desno je dao princu Jakubu, lijevo princu Bajazidu, a Timurtašu je predao zaštitnicu, dok je sam stajao u sredini opkoljen konjicom, iza janičara i azapa. Od tog vremena je poredak vojske u toj bici postao uzorom za sve druge osmanske bitke. U Aziji su uvijek na desnom krilu bile uvijek azijske čete, a u Evropi uvijek rumelijske čete, janičari su bili na čelu, dok bi sultan ili njegov zamjenik, veliki vezir, bili u sredini vojske. Karamanu su na desnom krilu bili tatarski konjanici, a na lijevom su bile postavljene turkmenske čete i Turgundi. Karamanski vladar je bio u sredini. Već se desno krilo Karamana približilo lijevom osmanskom krilu, već su odzvanjali bubnjevi i trube uz bojne pokliče, kad je Bajazid, u nemogućnosti da svlada svoju vatrenu hrabrost, sišao s konja, ali se ipak bez dopuštenja nije usudio započeti navalom, poljubio zemlju pred svojim ocem i molio da mu dopusti da napadne. Otac mu je dao

13

dopuštenje za to i malo zatim se razmahahu sablje. Timurtaš, koji se lično približio vladaru Karamanu i prisilio ga na bijeg, odlučio je bitku, za što nije dobio samo najveći dio bogatoga plijena, nego i naziv velikog vezira. Nakon ove pobjede došlo je do opsjedanja Konje uz strogu zapovijed da se niko ne usudi pljačkati i žiteljima te zemlje na silu oduzeti ma ijedno zrno žita. Smrtna kazna koja je izvršena nad nekim srpskim vojnicima, koji su prekršili zapovijed, učinila je da su se Srbi okrenuli od Osmana. Međutim, Osmani su zadobili povjerenje stanovništva Konje. Dvanaest dana je Murat stajao pred Konjom, a da nije ništa poduzeo, dok vladar Karamana nije, potpuno spoznavši svoj opasan položaj, poslao u Muratov šator svoju suprugu, Muratovu kćer, da u njega izmoli milost. Svojim je molbama pomirila oca i supruga i obećan mu je mir, ako dođe k njemu i poljubi mu ruku. Alaedin je ispunio zahtjev i iskazao sultanu počast, te mu je i nadalje ostala Konja sa ostalim zemljama.Kada su se srpske pomoćne čete vratile kući i izrekle glasnu osudu zbog smaknuća svoje braće pred Konjom, pobuni se Srbija, računajući da će joj pomoći Bosanci, pa čak i Bugari. Od ujedinjene snage Srba i Bosanaca pretrpjela je vojska od 20.000 Turaka tako žestoki poraz 1387g. da ih je samo 5.000 spasilo život.Tada se Murat naoruža za evropsku vojnu. Da bi osigurao mir u Aziji, podijeli tamo upravu na pet sandžaka: pokrajinu Germijan, kojom je dosada upravljao Bajazid povjerio je veziru.beglerbegu Timurtašu; drugi jedan Timurtaš, subaši (predstojnik policije) postavljen je nad Sivirhisarom i oblašću na Sakariji; Firuz-beg dobio je sandžak Angoru (Ankaru), subaša Kodža-beg dobio je sandžak Akšehir, a subša Kutlu-beg dobio je Igirdir u Hamidu.Prije najavljene vojne pošao je Murat u Jenišehir da tamo proslavi dvostruko slavlje, naime udaju triju vizantijskih princeza, od kojih je jednu uzeo za svoju ženu, a druge dvije dao svojoj dvojici sinova, Bajezidu i Jakubu, a proslavio je i obrezivanje svoja tri unuka. Poslije ove proslave, pođe Ali-paša sa 30.000 momaka u Bugarsku da kazni vjerolomstvo bugarskog vladara Šišmana. Pošto je pala Trnova, stara Šišmanova tvrđava, ovaj se utvrdi u Nikopolju, gdje ga je Ali-paša opsjedao. Nakon toga Šipman zamoli za mir. Veliki vezir ga povede sa sobom u Muratov šator, a ovaj mu ga odobri uz uslov da plati danak i da preda Silistruju. Međutim, pošto Šišman nije održao svoju riječ da preda Silistriju, a osim toga sve više je utvrđivao Nikopolj, Ali-paša nastavi sa ratom protiv njega, zauzme utvrdu Dridžazu predajom, a Hršovo na Dunavu silom. Sa svojom vojskom se približi Nikopolju, te prisili kralja da se sa s obitelji i glavnim gradom preda na milost i nemilost pobjedniku. Murat poštedi Šišmanu život, ali mu je zato uzeo svu zemlju, čitavu Bugarsku.Lazar, srpski kralj, koji je vidio da se sprema oluja na granicama njegove države, da bi preduhitrio nerpijatelja, dao je svom vojskovođi Dimitriju nalog da osvoji utvrdu Šehirkei (tj.grad-selo), na jednom brijegu na granici Bugarske, a koja je odsada služila Osmanima. Ali-paša, čim je o tome obaviještan, poslao je 10.000 vojnika pod zapovjedništvom Jahši-bega da opet osvoje tvrđavu. Poduhvat je uspio, tvrđava je srušena, a posada odvedena u lance. Jahši-beg nakon toga primi naredbu da se vrati. Lazar se svim silama trudio pokrenuti svoje susjede, gospodare Bosne i Albanije, na savez protiv Murata, i s pouzdanjem u njihovu pomoć, uputi izazovno

14

poslanstvo Muratu. Nakon toga Murat je napredovao sa vojnom silom kroz najzapadniji prolaz Hemusa, prolaz Sucija (danas Suluderbend), te trećeg dana dospio do Ihtimana, stare Helike. Ovdje se put račva, koji desno vodi lako i pogodno prema Sofiji, Nišu i Šehirkoiju, lijevo proteže preko mnogo voda, od čega se danas prolaz zove Suluderbend tj. vodeni, ka toplim kupkama Ku¨stendila u brdovitom kutu, gdje se na Hemus nadovezuje Orbelos. Murat je poslušao savjete svojih kršćanskih vazala, kneza od Seradža i izabrao je ovaj zadnji kao kraći put i onaj koji prije dovodi do neprijatelja. Treći dana dospije u Ku¨stendil, gdje je od gospodara zemlje, svog vjernog vazala prijateljski dočekan i s obiljem ugošćen. Sljedeći odmor bijaše u velikoj dolini Ulu Ova, odakle je pohod išao ka Kratovi, gdje je otpočinak duže trajao. Murat je održao ratno vijeće sa starješinama svoje vojske i svi su savjetovali dalji pohod u zemlju neprijatelja. Nakon što se vojska ponovno sjeverno provukla kroz klance Orbelosa i utaborila u Gimišhisaru (Srebrni dvorac), na zapadnoj obali Morave, prebacila se u noći preko rijeke sa razvijenim zastavama i zaglušnom svirkom u šest odreda. Prvi je vodio veliki vezir, drugi princ Bajezid, treći Aini-beg, četvrti princ Jakub, peti Saridže-paša, a šesti sam Murat. Odavdje je pohod išao u susret savezničkoj vojsci u zapadnom smjeru, što se bila skupila na Kosovu.Pet hiljada koraka široko i dvadeset hiljada koraka dugo prostire se od rječice Sitnice presječena ravnica kosova, sa svih strana okružena ugodnim brdima, ukrašena rijekom Ibar (Ufer) i brdom Fus. Ovdje je stala Muratova vojska naspram brojčano mnogo nadmoćnije vojske savezničkih knezova Srbije, Bosne, Hercegovine i Albanije (1389g).Murat se savjetovao sa svojim vojskovođama, da li se odvažiti na napad bez obzira na neprijateljsku premoć. Neki su smatrali da se pred čelo vojske trebaju staviti deve da zbune neprijatelja nenaviklog na izgled ovih životinja (kao što se Pir polužio slonovima protiv Rimljana) i istima se poslužiti kao nekom vrstom oklopa ili utvrđenja. Princ Bajezid se usprotivi: nebo je dosada tako izvanredno pomoglo oružje osmanske kuće da za pobjedu nije potrbna takva smicalica, da takva ratna varka šteti povjerenju u boga i da se i bez takve zaštitne prepreke mora tući licem u lice. Veliki vezir je pristao uz prinčevo mišljenje time što je izložio kuranski savjet: «O Poslaniče, bori se protiv onih koji ne vjeruju i koji se pretvaraju! I uistinu! Često biva velika četa pobijeđena od male». Beglerbeg Timurtaš odbaci prijedlog više iz vojnih razloga, da se deve od teško oklopljene konjice lakše uplaše, kao i da ove mogu zbuniti povlačeće redove Osmana umjesto neprijatelja. Pošto je donesena odluka, razišlo se ratno vijeće u noć što se spuštala. Murat očajan, jer je vjetar pušući sa strane neprijatelju nosio prašinu u osmanske oči, molio se tokom noći za pomoć sa neba i da umre u milosti kao mučenik, u odbranu prave vjere i Islama koji jedini donosi blaženstvo. Sa rađajućom zorom vjetar se pretvorio u dobročiniteljsku kišu.U protivničkom ratnom vijeću prijedlog da se napadne neprijatelj tokom noći, bio je oholo odbačen od Đorđa Kastriota, da noć, pogodujući bijegu neprijatelja, može uskratiti potpuni poraz. Kada se nebo ponovo razvedrilo, stajale su obje vojske jedna spram druge. Vojska nevjernika od sedam jezika (Srbi, Bugari, Bosanci, Vlasi, Albanci, Poljaci i, prema svjedočanstvima osmanskog historičara, i Mađari) bila je svrstana tako da

15

je Lazar, srpski kralj, zapovijedao srdištem, njegov nećak Vuk Branković desnim, a lijevim bosanskim odredom Vlatko. Na osmanskoj strani Murat je zauzeo svoje uobičajeno mjesto u srcu boja, princ Bajezid zapovjedništvo desnog, a princ Jakub lijevog krila. Prvome je bio pridodan Evrenos-beg i Kurd, aga azapa, a drugom subaša Aine-beg i general pionira Saridže-paša. Hajder, zapovjedik topova nalazio se na čeonoj strani sa topovima između janičara raspoređenih i iza leđa komore vojske.Bitka se razbijesnila i već je popuštalo lijevo krilo Osmana, kad mu u pomoć priteče Bajazid. Iz gomile pobijenih, izvio se jedan otmjeni Srbin, Miloš Kobilić, kroz redove čauša i tjelohranitelja koji su mu se ispriječili na putu, prodirući silom ka Muratu, kojem on, tako je vikao , mora povjeriti tajnu. Na Muratov znak da mu se oslobodi pristup. Kidisao je ovaj Srbin i u trenutku kada je htio poljubiti Muratovu nogu, zabio mu je nož u trbuh. Tjelohranitelji se baciše na ubojicu, ali jak rukom i brz nogom, oborio je Miloš nekolicinu i spasio se tri puta iz mnoštva gonitelja, da bi se dokopao svoga konja što ga je ostavio na obali rijeke. Tri puta je pobjegao sa srećnim skokovima, dok nije podliježući premoći bio sasječen. U međuvremenu je Murat uprkos svijesti o zadobijenoj smrtnoj rani, uspješno izdavao dalje naloge za uspješno okončanje pobjede. Srpski kralj Lazar bio je uhvaćen, doveden u šator Murata koji je, umirući, izrekao smrtnu presudu i svoju vlastitu smrt osvetio ranijom smrću neprijatelja. (prema Seadedinu).Tako kao što smo ispričali čin ubojstva sultana od strane Miloša Kobilića, pričaju jednoglasno osmanski pisci historije, a različito o tome srpski i grčki pisci.U predvečerje bitke pio je kralj Lazar sa svojim plemićima iz pehara, što se nazivalo «zdravicom». «Pij – reče Lazar Milošu- u moje zdravlje iako si optužen za izdaju». «Hvala ti za zdravicu – odgovori Miloš – sutrašnji dan će dokazati moju vjernost». Sljedeće jutro odjaha Miloš na konju u neprijateljski tabor i zatraži da kao prebjeg sultanu poljubi nogu. Molba mu je uslišena. Miloš uhvati sultanovu nogu, povuče ga sa sjedišta k sebi dolje i zabije mu bodež u grudi. Miloš hitro poskoči takvom brzinom da mu je još uspjelo stići do konja, no, prije nego što se popeo u sedlo, pao je; janičari su ga proboli. Turci su bijesno ušli u borbu da osvete mučko ubojstvo. Lazar zapovijedi vođi Bosanaca, Vlatki Vukoviću, da sa 20.000 momaka navali na Turke koji su jurišali. Prvi puta ih je sretno odbio, ali, kad je po drugi put htio ponovo navaliti, proširi se glas da je Dragoš Petrović, vojskovođa despota, okrenuo oružje protiv kršćana, što je bila kriva glasina. Vlatko pobježe sa Bosancima, a Lazar napušten od njih pade sa svojim plemićima neprijatelju u ruk. Odveden je u šator sultana koji je umirao; Lazar tek sada doznade kako je Miloš Kobiliš održao vjernost na koju se zakleo pri zdravici i kako ju je dokazao u odlučni dan. Lazar i njegovi plemići su zajedno smaknuti pred sultanom koji je umirao. Tako je Lazar pred svoju smrt gledao neprijatelja kako umire, a ovaj umirući vidio mrtvog neprijatelja.Ma kako bilo ime Mioša Kobilića živi otada u osmanskoj povijesti kao ime mučkog ubice, a u ustima srpskog naroda živi u pjesmama dalje kao ime osvetnika slobode.Muratov leš je sahranjen u Brusi ispred džamije koju je on sagradio.

16

OD BAJEZIDOVA USTOLIČENJA DO DALJNJIH OSVAJANJA U AZIJI I GRČKOJBajezidova vladavina 1389g. započinje sa bratovim ubojstvom. Tek što je Murat ispustio zadnji dah, Bajezid je dao pogubiti svog jedinog brata Jakuba, «uzevši u obzir», kako kaže službeni historičar carstva, «kuransku izreku da je buna gora od pogubljenja, uzevši u obzir loš primjer što ga je dao njegov brat Savdži urotom i pobunom, što iskorjenjuje mogućnost oponašanja tog čina, i uzevši u obzir ugledni primjer Boga, koji je jedini i bez takmaca, i po čemu mora vladati i Božja sjena na zemlji, gospodar pravovjernika, slično Bogu, jedni na prijestolju, bez ikakvih suparnika». Naredni sultani smatrali su ove razloge tako važnim, da su ovaj primjer pretvorili u zakon.Čim je stupio na prijestolje, Bajezidov prvi cilj bio je sređivanje prilika u Srbiji. On naredi Jigit-begu da se kreće prema Bosni, a Firuz-begu sve do Vidina zauze rudnike srebra u Kratovi i naseli Usku¨p (Skoplje) turskom kolonijom. Tada zaključi mir sa Stevanom, Lazarovim sinom, 1389g. koji je došao priznati njegovu vlast, uz tri uvjeta: da u svakom Bajezidovom pohodu sudjeluje kao saveznik, da mu da sestru za ženu, te da mu od iskopavanja srebra šalje godišnji porez.Zatim se upustio u bizantijske međuodnose. Andronik i Joanes, sin i unuk vladajućeg cara Joanesa, koji su zbog urote bili kažnjeni i zatvoreni, sada su se trudili stupiti u kontakt sa Bajezidom i s pomoću njega doći na vlast. On doista i pomaže svrgavanju cara Joanesa, i njega i sina mu Manuela strpa u tamnicu Anemasa, gdje su nekoć bili oslijepljni, mada ne do kraja njegov sin Andronik i sin mu Jovan. Uz pomoć Đenovljana, te bugarskih tamničara uspjeli su zatočenici pobjeći i doći Bajezidu koji ih odluči iskoristiti za sebe. Car je obećao namet, što ga je dosada njegov sin plaćao da bi on bio zatočen, namiriti da bi mu sin bio bačen u tamnicu, da će svakog proljeća sa 12.000 vojnika u proljeće poslušno biti u službi gospodara Osmana. Ovaj dogovor bio potvrđen prisegom 1390g.Bajezid posla izaslanike u Carigrad izvjediti za koga su radije: Andronika ili Manuela, a kada ovi izvijestiše u korist ovog drugog, ista ga je vojska, što ga je prije dvije godine zbacila sa prijestolja, ponovo ustoličila. Andronik nije ponovno otišao u tamnicu, nego je zadobio ono što je ostalo izvan zidina glavnog grada: Selimbriju. Herakleju, Raidestos, Danias, Pandios i Solun (Tesalonike).1391g. Bajezid osvoji grad Alašehir (Filadelfiju), što se kao jedini grčki posjed održao između Osmana i vladara Ajdina. Vladar Ajdina, što je dotada štitio ovaj grčki posjed, dođe se pokloniti osvajaču, te se odreče ne samo prava na kovanje novca i imata (provođenje skupne molitve) u cijeloj svojoj zemlji, nego i svoh glavnog grada Efesa preselivši se u Tir. Osim oblasti Ajdina, i zemlje Saruhana i Mentešea su uključene u Osmansko carstvo, a njihovi vladari su našli utočište kod Bajezida (sakatog), gospodara Kastamonija i Sinopa. Sultan Bajezid prepusti novoosvojena područja kao sandžak svome sinu Ertugrulu. Od deset vladara na području Seldžučkog carstva, sedam su osmani pokorili i samo na sjeveru i jugu Male Azije odupirao se gospodar Kastamonija i vladar Karamana.Zatim se Bajezid okrenu sa cijelom silom Evropi (1390). On najprije utvrdi Galipolje, izgradi luku za galije i golemu kulu za odbranu. Od vizantijskog cara zatraži ugovoreni porez i pratnju i Manuel se sa storinu ratnika pojavi u taboru kao vazal.

17

Protiv Hiosa sultan posla šezdeset velikih brodova i popali grad i sela na njemu. I Euboja i dio Atike bijahu jednako opustošeni. Car Joanes, suviše kasno, sjeti se da utvrđuje glavni grad za odbranu i izgradi na Zlatnim vratima dvije velike kule. Bajezid po povratku u Brusu naredi caru da novonapravljeno djelo razruši, inače će poslati nazad njegovog sina sa iskopanim očima. Stari car posluša, te od straha i jada umre, a njegov nasljednik Manuel, koji je boravio na na osmanskom dvoru pobjegne i uputi se u Carigrad i zauze očevo prijestolje. Otada započinje sedmogodišnje tursko opsjedanje Carigrada (1391). Dok se Bajezid bavio stanjem u Evropi, u Aziji je digao glavu vladar Karamana, prodro sve do Ankare i Bruse i zarobio čak beglerbega Timurtaša. Zato sam Bajezid krene na njega, odlučno odbije poslanstvo za mir i na velikoj ravnici Akčaija, u Germijanu, izvojeva pobjedu. Alaedin i njegova dva sina budu zarobljeni i predani Timurtašu, istom onom kojeg je Alaedin čim je čuo za Bajezidov povratak oslobodio.No Timurtaš se ne zadovolji time i bez Bajezidova naloga pogubi Alaedina. Bajezid se naljuti, ali oprosti neposluh beglerbega.S juga Bajezid krenu s vojskom protiv istoka i sjevera Male Azije. Na istočnoj strani, u današnjem Sivasu, između ovog grada i Cezareje (Kajserija), vladao je Ahmet Kadija Burhanedin nad više tatarskih plemena. On je bio slomljen od bajezida i tom zemljom ovladaše Osmanlije. Jednako uspješno prošao je i pohod protiv Go¨tu¨ru¨m Bajezida (šepavog Bajezida). Vladar je pobjegao u Sinop, odakle je pregovarao sa Bajezidom. Ovaj mu dopusti da zadrži Sinop i okolicu, ali ipak zahtijevaše da mu izruči kneževske sinove iz Mentešea i Ajdina, no ovi su utekli Timuru. Glavni gradovi: Kastamoni, Samsun, Džanik i Osmandžik pali su u ruke Osmana.Bajezid je dao izgraditi u Brusi zidine protiv mogućih napada, a istovremeno podiže na azijskoj strani Bosfora tvrđavu Anadolu Hisar (tj. krasni dvorac). Na najužem dijelu Bosfora podigao je dvorac nebeske vode (Go¨ksu), sa tvrđavom koja je trebalo da pripomogne opsijedanju Carigrada. Brže od poduhvata na Carigradu, bio je krunisan pohod na Solun. Nakon pobjede nad udruženom flotom križara, Solun po drugi put pada u ruke Osmanlija.1394g. obrazuje se u Ugarskoj koalicija kršćanskih država, pod vođstvom Sigismunda, ugarskog kralja. Ugarska vojska je svoj put kroz Srbiju obilježila pljakčama, francuske su pomoćne čete prešle preko Erdelja i Vlaške. Kralj Sigismund je prošao kroz prolaz Željezne kapije i zaposjeo Vidin i Oršavu. Čitava združena vojska, jaka oko 60.000 ljudi, ujedinila se kod Nikopolja, koje je bilo šest dana opsjedano (1396). Toganbeg se uporno branio, siguran da će uskoro stići pojačanje.Saveznici, naročito Francuzi, pozivajući se na svoju snagu, bezobzirno su se prepustili pijančevanju i ženama koje su sa sobom vodili. O Bajezidu su govorili sa najvećim prijezirom i sumnjali su da će on imati hrabrosti prijeći Bosfor, te nisu vjerovali u to da je turska vojska udaljena od njih samo šest sati.28.IX 1396g. započeo je krvavi boj. Turska predhodnica, azapi, nije se oduprla žestini francuske konjice, čak su i janičari odbačeni, i pošto ih je deset hiljada prekrilo bojno polje, spasili su se ostali iza spahija. S nezadrživom snagom navalili su francuski vitezovi na turske konjanike, od kojih je 5.000 palo. Pobjeda bi pripala Francuzima da su sačekali ugarsku

18

pješadiju. U žaru ludo smione hrabrosti pošli su na jednu uzvisinu progoneći spahije u bijegu, a gdje su mislili uništiti tursku vojsku. Koliko li je bilo njihovo iznenađenje kad im je tamo sučelice stajalo jezgro Bajezidove vojske, oko 40.000 kopalja. Poslije prvog začuđenja, uslijedio je paničan strah. Sve je pobjeglo, rasturilo se, ali im je Bajezidova konjica presjekla put. Samo hiljadu koraka iza Francuza bila se okupila ugarska vojska; na desnom krilu bili su Mađari kojima je zapovijedao Stjepan Lacković, na lijevom Vlasi, kojima je zapovijedao knez Mirče, a u sredini Herman Celjski sa Štajercima i Bavarcima a sam Sigismund. Kada se francuska luda hrabrost odbila od Bajezidove jezgre, nagnu lijevo i desno Sigismundovo krilo vojske u bijeg. Sigismundov barjak pade, i braneći ga pali su i štajerski i bavarski vitezovi. Herman Celjski i nirnberški špan uzeli su kralja u svoju sredinu i odvukli ga iz borbe na jedan brod. Sigismund je uspio da pobjegne do venecijanskog i rodoskog brodovlja križara, koje je bilo na ušću Istera (Dunava), i tako su se spasili preko Carigrada i Rodosa u Dalmaciju. Turci, čiji mali brodovi nisu mogli naškoditi mornarici križara, osim što je bilo beznačajnih okršaja, izložili su na obali zarobljenike da ih gledaju i podrugljivo dovikivali kralju da ih otkupi.Sljedeća posljedica poraza kod Nikopolja bilo je zauzimanje Mitrovice na Savi i prvi upad Turaka u Štajersku, gdje su pustošili, a gdje se Bajezid uputio već treći dan nakon boja kod Nikopolja. Prodro je sve do Ptuja, grad sasvim popalio i odveo 16.000 momaka. Upad u Srijem vodio je izdajnik Lacković koji je u boju kod Nikopolja napustio Sigismunda. Johan od Marota odbio je doduše tursku vojsku, koja je prodrla preko Save kod Požege, ali je opustošila cijeli kraj između Save, Drave i Dunava i samo su ostaci gradova svjedočili o nekadašnjem blagostanju zemlje. I u Bosni su prodrli do Zvornika.U samom Carigradu je vladao Joanes, ali je morao pristati na džamiju i kadiju u gardu, kao i dati godišnji porez od 10.000 dukata za sultana, čime je zasada otklonio opsadu. Nakon takvog poniženja vizantijskog cara u njegovom glavnom gradu, Bajezid je poput osvajačke munje prošao Azijom, a istovremeno i Evropom.Dok je Timurtaš ponio pobjedničku zastavu sve do Eufrata, Bajezit je sam upao najprije u Grčku. Bajezid zauze najbolje gradove u Tesaliji: Jenišehir (staru Larisu), Tirhalu, Domakiju i Patras. Bez potezanja mača prodro je kroz Termopilski klanac i zauzeo grad Zeitun (tj.stara Lamija). Jakub je opsjedao Argos, glavni grad Peloponesa, u junu 1397g. Blago je opljačkano, a 30.000 Grka preseljeno je kao roblje u Aziju. U istu godinu za osvajanjem Moreje (1397), stavljaju osmanski historičari i osvajanje Atine.1400g. od opsade samog Carigrada Bajezida odvrati Tomurovo osvajanje Erzindžada, te on krenu hitno u Aziju.

TIMUR-HAN U OSMANSKOJ HISTORIJI Timur, tj. željezo bijaše ime Taragaisova sina, od znamena predodređenog za osvajanje svijeta. Iste godine kada nestade sultan Ebusaid Behadirhan (1335g.), zadnji veliki vladar Džengiz-hanove obitelji, a s njim i veličina mongolske vladavine, rodio se Timur.Timur, obično Timurlenk, tj. šepavi Timur, nije se rodio takav, nego je pri opsadi glavnog grada Sistana zadobio ranu. Ozbiljan i mračan nije bio sklon šali i igri, a još manje laži, nije volio liječnike, astronome i

19

poznavaoce zakona koji su često u njegovom prisustvu raspravljali sporna pitanja. Osobito je cijenio šejhove, čiji je sveti poziv kroz njihove molitve krčio i pripravljao put pobjede. Bio je silan ljubitelj šaha u kojem je bio bez premca i od poznate izmjene položaja kralja i kule, zadržalo se ime njegovog najmilijeg sina, Šahruha. Omiljene knjige su mu bile ratne priče i životopisi ratnika i velikih ljudi i one su i u miru i u ratu bile uz njega. Njegovo znanje svodilo se na čitanje i pisanje, premda mu je pamćenje bilo izvanredno, te je jednom pročitano ili slušano, zauvijek zapamtio; pa i pored toga govorio je samo tri jezika: persijski, turski i mongolski, dok mu je arapski ostao stran. Strogo i kruto se pridržavao tzv. Tore (Tevrata), tj. Džengiz-hanove knjige zakona, te je zbog nje zapostavljao i sam islamski zakon. Tiru je dopunio vlastitom knjigom zakona, Tufukat, a odnosila se prije svega na ustrojstvo vojske i unutrašnje upravljanje pravosuđem i finansijama. Imao je sjajnu i potpuno obavještajnu službu što su je obavljali putnici svih vrsta, a osobito derviši, te je imao podatke o tuđim zemljama i uređenju gradova u drugim zemljama.Imao je 27 godina kada je za emira Huseina, koji je obitavao u Heratu i Balhu, a vladao je s obje strane Oksusa, vršio prvu ozbiljnu službu protiv Timurtogluk-hana, gospodara Turkestana. Bio je nagrađen za uslugu sestrom Huseina, s kojim će, po njezinoj brzoj smrti, ratovati i miriti se, da bi se, kada ovaj umre, popeo na prijestol 1366g. Za prijestolnicu je izabrao Samarkand, koji je učvrstio zidinama, te uljepšao palačama i vrtovima. Na skupštini Tatara (Kuriltai) proglašen je za gospodara srušenog prijestolja. Šejh Bereket podijelio mu je oznake vlasti, zastavu i bubanj, pridodao njegovu imenu Timur, titulu Gurgan, tj. veliki gospodar, Sahil Kiran, tj.gospodar vremena, i Džihangir, tj. osvajač svijeta. Okupio je krune devet zemalja: dinastije Čagataj, dinastije Džeten u Turkestanu, Tatara u Tatarkistanu, dinastije Muzafirovih sinova u persijskom Iraku; dinastije Ilhanija u arapskom Iraku, dinastije vladara Hindustana, te dinastije Osmana. Na istok do Kineskog zida, na sjever do srca Rusije, na zapad do obala Sredozemnog mora, na jug do egipatskih granica osvajao je i gospodario. Neka su carstva pala odmah, a neka tek nakon višegodišnjih ratovanja.

RAT TIMURA SA BAJEZIDOMRat Timura sa Bajezidom započeo je zbog toga što je Bajezid zaštitio Timurove protivnike Ahmeta i Dželaira Ilhana, vladara Bagdada, i Kara Jusufa Turkmena, Dijarbekra, i što se na Bajezida potužio Taherten da mu je Bajezid uzeo područje Erzindžana što mu ga je Timur podario. Vladari zemalja Karamana, Mentešea i Ajdina, što ih je Bajezid osvojio, pobjegli su iz zatočeništva i stavili se pod Timurovu zaštitu. Timur posla Bajezidu poslanstvo s pismom da im se vrate posjedi, Bajezid razljućen htjede izaslanike pogubiti, ali ga u tome spriječiše šejh Buharu i veliki poznavalac zakona Fenari, te on samo uvredljivo odgovori. Timur, razjaren, razvi zastave i 22.VIII 1400g. stupi u pohodu na Sivas na osmansko tlo.Sivas, kojeg je Alaedin, veliki seldžuči vladar, sasvim iznova izgradio i utvrdio, bio je jedan ne samo od najutvrđenijih, nego i jedan od najnaseljenijih gradova Male Azije (preko 100.000 stanovništva). Njegova propast nešto je najstrašnije što historija saopćava o Timurovim osvajanjima. Pošto su Tatari jedan vodeni jarak okružili sa tri strane,

20

omogućen je na zapadnoj strani napad minama. Osam hiljada kopača je potkopalo zidine, poduprlo ih daskama i šibljem, zapalilo sve to i zidovi i kule su se srušili. Nakon osamnaest dana opsade, molili su žitelji za milost, a Timur ju je dodijelio samo muslimanima; kršćani, a osobito 4.000 armenijskih konjanika što su sudjelovali u odbrani, pali su u ropstvo. Timur ih je razdijelio među vojskom, s nalogom da ih se žive zakopa; jednako je pogubio najhrabrije stanovnike, kao i sve gubavce. Tom prilikom je zarobljen i Bajezidov sin, Ertugrul, kojeg je Timur dao pogubiti.Prije nego što je Bajezdi, u bijesu i bolu zbog gubitka sina i utvrđenog grada, stigao na svoje istočne granice, baci se Timur u kazneni pohod na jug, protiv egipatskog sultana. Otac ovog je, povrijedivši pravo gostoprimstva, pogubio Timurovog poslanika šejha Savea. 30.10 1400g. dođe do bitke kod Haleba (Alep), gdje egipatska vojska bude potučena. Nakon što je, redom osvojio niz utvrđenja, dođe do odlučnog boja pod Damaskom 5.I 1401g. i sultan je bio poražen. Mirna predaja grada je osigurana nametom do milion dukata; tvrđava se predala 25.III 1401g., nakon što se odvela voda iz vodenih opkopa i potkopani zidovi zapaljeni drvenim postoljem, a njezin zapovjednik, uprkos mirnoj predaji pogubljen je zbog kasne odluke.Zatim se tatarska vojska uputila ka Bagdadu koji je nakon teške opsade bio zauzet. Palo je 90.000 glava složenih ispred grada u obliku kule kao pobjednički spomenik. Pošteđeni su bili samo imami, suci i profesori (1401g.)U proljeće 1402g. Timur je taborio u ravnici Karabaga. Aprila 1402g. Timur napusti Karabag i uputi se ka utvđrnom gradu Kumahu, kojeg je nakon kraće opsade zauzeo. Od ravnice Erzindžana, produžio je preko Sivasa u Malu Aziju.Bajezid je pošao sa svojom vojskom od 120.000 ratnika koja se sastojala i od 18.000 Tatara i 10.000 srpskih pomoćnih četa, protiv sedam puta premoćnije Timurove snage. Timur je krenuo prema Ankari, da bi izbjegao guste šume od Sivasa prema Tokatu, i ovu je opsjeo. Kada je Jakub, osmanski zapovjednik grada, dostojanstveno odbio predati grad, prekine Timur dovod vode i počne potkopavati zidine. No upravo tada dobije vijest da je Bajezid s vojskom samo tri sata daleko. Smjesta odustane od opsade i utabori se s one strane rječice Čibikabad, a tabor je učvrstio jarcima i kolčevima. Bajezid, u slijepu oholosti, da bi pokazao kako malo drži do Timurove snage, povuče se sa svojim taborom sjeverno i priredi lov na sušnoj visoravni. Njegovi vojnici sahnuli su od žege i žeđi, a 5.000 izdahnulo je tokom marša. Kada je on nakon tri dana, htio zauzeti mjesto svog starog tabora, našao ga je ne samo zaposjednutog od Timurove vojske, nego je i jedino vrelo iz koga je njegova vojska mogla piti, od Timurovih vojnika razoreno i zagađeno. Sjeveroistočno od Ankare na ravnisi Čibikabad, tj. trstikovac, svrstale su se u bojni poredak dvije vojske, koje su zajedno brojale ne mnogo manje od milion ratnika i koje su ne samo bile osobno vođene od vladara Tatara i Osmana, nego čijim su pojedinim trupama zapovijedali i prinčevi, njihovi sinovi i unuci, a pod ovim najhrabrije vojskovođe Azije i Evrope.Bitka je započela u šest sati ujutro sa fanfarama i pokličima. Mirza Ebubekr, zapovjednik prethodnice tatarskog desnog krila, napao je čelo Osmana, na kojem su Srbi boreći se kaznili smionost napadača. Dok su se

21

osmanlijske evropske trupe na lijevom krilu borile izvanrednom srčanošću, na desnom je došlo do pometnje; tamo su se borile trupe iz Ajdina, koje su među Timurovim odredima zamijetile svoje nekadašnje knezove i odmah prešle na njihovu stranu. Slijedile su ih i one iz saruhana, Mentešea, Germijana i Tatari kojima je Timur poslao tajnu poruku. Već su srpske trupe bile odsječene od bajezida, kad je njihov vojskovođa Stevan, probijajući se sa svojim oklopljenim konjanicima kroz neprijateljske redove, savjetovao bijeg svom šurjaku Bajezidu. A ovaj, nepokolebljiv u svojoj tvrdoglavosti, nije se micao sa 10.000 janičara, s kojima je zaposjeo jednu uzvisinu. Stevan, pošto je uvidio da je bitka izgubljena i da se sultan neće spasiti pokrivao je povlačenje najstarijeg sina Sulejmana, kojeg su veliki vezir Ali-paša, janičarski aga Hasan i Ajne-beg otkidali od boja i s njim se povlačili zapadno put mora, dok su emiri Amasije, uzevši u sredinu princa Mehmeda, izmicali u planine put istoka. Sultan Bajezid napušten od svojih domaćih i pomoćnih trupa, od svojih vezira i emira, paša i sinova, izdržao je sa svojim janičarima još povrh toga, nasmrt izmučenima žeđu, cijeli dugi vreli dan na zaposjednutoj visoravni, sve dok noć nije nastupila. Tek kada je pala noć pokušao je bajezid, na Minet-begovo uporno najavljivanje, izmaknuti, ali se njegov konj nenadano sruši i on bi uhvaćen od strane Mahmut-šaha. S njim su u Timurove ruke pali njegov sin Musa, njegovi emiri Minet-beg, Mustafa-beg, Ali-beg, beglerbeg Timurtaš i drugi istaknuti Osmani. Po vizantijskom historičaru Dukasu, Timur je, kada mu je uhvaćeni Bajezid doveden u šator, igrao šah sa svojim sinom Šahrunom. Kada se uhvaćeni sultan pojavio na pragu šatora, upravo je zamjenjivao svoga kralja sa kulom, a od tog znamenitog trenutka, kada je vladar Osmana zamjenjivao prijestol sa tamnicom, Timurovu sinu je ostao nadimak Šahruh. No presijski, turski i grčki historičari su saglasni u tome da je Timur pri prvom dočeku pobijeđenog i uhvaćenog sultana bio velikodušan i plemenit. Pošto ga je ugledao da pred njim stoji od jare dana i od borbe iscrpljen, ljubazno ga oslovi, posadi ga kraj sebe i doznači mu tri krasna šatora i preisegnu svečano da se on ne treba ništa bojati za svoj život.Postupak sa Bejezidom pooštrio se nakon što je njegov pobjegli sin Sulejman pokušao organizovati njegov bijeg. Turski potkopači, koji su se noću uvukli u tabor, kopali su ispod zemlje rov iz susjednog šatora do Bajezidovog; već su sretno bili došli do sredine njegovog šatora, kada je straža , koja se sa izlaskom sunca smjenjivala, otkrila podzemni posao. Mineri su pobjegli. Timur je zasuo prigovorima svoje zatočenike, a Hodža Firuzu, kao poticatelju poduhvata, odsjekao glavu. Samog sultana je stavio pod strožiji nadzor, tako da je danju bio okružen pojačanom stražom, a noću u okovima.Nakon bitke pojurio je Timurov unuk Mirza Mehmed Sultan za pobjeglim princom Sulejmanom, koji je u najvećoj brzini hitao ka Brusi. Pokupivši od dragocjenosti ono što se na brzinu da pokupiti, Sulejman se s pratnjom uglednika uputi na obalu mora, a Tatari upadnu u Brusu uz uobičajene strahote (1402). Bajezidov harem, tj, njegove žene i kćeri, i blago od zlatnog i sebrnog posuđa, bogatih tkanina i odjeće, pored drugih dragocjenosti, koje Sulejman nije uspio spasiti, pali su u tatarske ruke. Grad je prepušten općoj pljački, a zatim potpuno spaljen.

22

Tatari su nastavili potjeru za Sulejmanom, prema Izniku i prema Gemliku, koji su također bili opljačkani i razoreni. Sulejman se za to vrijeme prebacio na evropski dio carstva. U Mihalidžu su se opet spojile tatarske trupe, što su se zbog potjere bile razdvojile na dva dijela, i tu u ravnici Jenišehira slavio je, uz odobrenje Timura, princ Mehmed Sultan svadbu sa najstarijom Bajezidovom kćeri.Timur pošalje Bajezidu njegovu ženu, srpsku princezu, ali je htio da ona, koja je dosada usred sultanova harema zadržavala svoju vjeru, prijeđe na Islam.Zatim je otposlao glasnike o pobjedi i primao gostoprimstva. Zatražio je pokornost od egipatskog sultana, danak od grčkog cara, a pozvao je i Sulejmana da sam dođe ili pošalje danak. Ovaj je poslao šejha Ramazana s poklonima za Timura i sa obećanjem da će se pojaviti na Timurovom dvoru, ako oslobodi njegova oca i ako s njim bude htio postupati kao s vladarom, što Timur obeća.1.XII 1402g. Timur izda nalog za opsadu Smirne (Izmira). Od kršćanskih vitezova zatraži da se obrate na Islam ili ako to neće, plate danak i istaknu njegovu zastavu na grudobranu. Kada su to ovi odbili započne juriš tatarske vojske i nakon uporne odbrane od dvije sedmice, grad je bio zauzet. Vitezovi, povukavši se u najdublji dio tvrđave, spasili su se kroz jedan izlaz na more, gdje su ih prihvatile žurno prispjele galije. Gomila naroda što je išla za njima, bacala se na svaki komad galija, ali su ih mornari kopljima odbacivali i oni su se vraćali na obalu.Smirna je bio zadnji Timurov cilj na Zapadu i odatle se on vraćao nazad. Trideset dana se utaborio u Efesu, čije je područje opustošeno; jednako je bilo i na cijelom putu do Konje, gdje je primao pokloničke delegacije.U međuvremenu umre Bajezid (8.III 1403g.) od kapi u Akšehiru, u Timurovu taboru.Timur je dozvolio princu Musi da odnese očevo tijelo u Brusu.

DOBA MEĐUVLAĐA NAKON BAJEZIDANakon Bajezidove smrti, zavladalo je međuvlađe među njegovim sinovima, koje je trajalo punih deset godina, sve do Mehmeda, koji je ponovo ujedinio Aziju i Evropu pod svoj skiptar. Po Bajezidovoj smrti i Timur ubrzo okonča (19.II 1405g.). umro je pri pohodu na Kinu u Otraksu, nakon tridesetogodišnje vladavine, u dobi od 70 godina. Što se tiče samih zbivanja nakon Bajezidove smrti, ona su sva u znaku borbe između tri njegova sina: Mehmeda, najmlađeg, Sulejmana, Najstarijeg i Ise, srednjeg. Mehmed je, još za boravka tatarskih trupa u Maloj Aziji, izvršio nekoliko junačkih djela i učvrstio se na visiji oko Amasije i Tokata; Sulejman se prebacio na evropski dio i sprijateljivši se sa grčkim carem, osigurao na ovom tlu; Isa se nakon što je pobjegao u područje Bruse, gdje se skrivao godinu dana, kratko pred očevu smrt, uz pomoć Timurtaša ustoličio u samoj Brusi.Mehmed tada krene protiv Ise i u dva boja pobijedi, a ovaj odbježe preko jalove u Carigrad. Mehmed, gospodar Bruse i Iznika, zatraži od germijanskog cara da mu pošalje brata Musu i očevo tijelo (Timur je Musu skupa sa Bajezidovim mrtvačkim sandukom predao ovom knezu na čuvanje), što je on i učinio. Bajezid je pokopan konačno u džamiji što ju je sam podigao na pjenušavom gorskom potoku Akčaglan. Mehmed se potom

23

vrati u Amasiju i Tokat. Isa u međuvremenu nije mirovao. On se uputi u Edrene kod Sulejmana, dobije od njega podršku, vrati se u Aziju, pojavi se pred Brusom sa 10.000 vojnika i bi potučen, tada odbježe Isfendiar-begu, gospodaru Kastamonije. Ponovo se uz pomoć drugih, oružao i kretao protiv brata, a zadnji out uz podršku od Timura uspostavljenih knezova Ajdina, Šaruhana, Teke i Menteša, okupi vojsku od 20.000 ratnika i od upola slabije Mehmedove vojske bi pobijeđen. Tada Mehmed pokori sve ove knezove, a Isa pobježe u karaman gdje je zauvijek iščezao.Sulejman koji je dosada mirno iz Edrena promatrao borbu braće, shvati da se mora pokrenuti. Uslijedila su preganjanja Sulejmana i Mehmeda, u kojima su najvažnija dva događaja: osvajanje Ankare od Ali-paše, Sulejmanova vezira i otpočinjanje borbi protiv Sulejmana u samoj Evropi pod vođstvom Muse, njegova brata (1406g.)Sulejman se brzo prebaci u Evropu i tamo je uz podršku grčkog cara, pripremao borbu s bratom Musom. Ali kada su, na nagovor Vizantinaca, srpske trupe pod vođstvom Stevana, što su se borile na strani Muse prešle na stranu Sulejmana, Musa ne prihvati bitku, nego odbjegne njemu odanom vlaškom knezu, gdje nađe sklonište. Sulejman bez teškoća (1406g.), ponovo zaposjedne Edrene kao neograničeni gospodar i osmanski sultan, priznat ne samo od vizantijskog, već i od drugih susjednih vladara. Nakon toga, Sulejman se dao na užitak u piću i kupatilima, jutrom i s večeri provodeći se u raspusnosti, noću u pijančevanju, a danju u spavanju. I tako se dogodilo da je Musa, dok se njegov brat provodio u kupatilima, neočekivano s trupama izbio pred vrata grada. Kada ga je Mihaloglu obavijestio o tome, Sulejman mu odgovori nekim persijkim stihom; i starina Evrenos koji se potrudio probuditi ga iz neaktivnosti bio je grubo otpravljen; onda krenu janičarski aga Hasan da oštrije potakne gospodara, a ovaj raljućen zbog njegove slobode, naredi da mu se sabljom odsiječe brada. Hasan je sa razderanim licem jahao kroz tabor, a emiri mu se zbog tog događaja priključe i pređu u Musin tabor. Samo su trojica ostala, a jedan je ustrajao uz Sulejmana kao vjerni pratilac pri njegovom bijegu u Carigrad. Na putu tamo kod sela Dujundži, čiji su turkmenski žitelji više puta zlostavljani od njegovih trupa, prepoznat je po ukrasima na odjeći i konju. Petero braće jahali su ispred njega, možda samo iz radoznalosti da ga bolje vide. Sulejman, podozriv i uplašen zbog njihovog jahanja ispred njega, ustrijeli jednog pa drugog, a onda ostala trojica ustreme istovremeno sovje strijele na Suljemana i, kada on s konja pade, odsijeku mu glavu. Takoje Suljemna završio svoj život deset godina ia svog oca (1410g).Smrću Sulejmana, Musa je nenadano postao gospodar evropskog dijela Carstva. Poakzao se odmah kao nasilnik i neprijatelj Grka i Srba. Tri brata koja su ubila Sulejmana pustio je da se vrate u sleo gdje je Suljeman pao, a ztim je sve njegove stanovnike sa ženama i djecom zatvorio u kolibe i žive ih spalio, da svaki životom okaje i plati za smrt Sulejmana, koji, premda je bio njegov neprijatelj, lai i njegov brat, nije smio pasti od ruke robova. Kaznio je zatim nevjrstvo srpskog kralja Stevana, time što mu je opustošio zemlju. Odatle je krenuo i opsjeo Tesaloniku (Solun), dokopao se svih gradova, osim Zejtuna (stara Lamija) naSTimionu, a onda zatražio od grčkog cara danak.

24

Za to vrijeme se je Mehmed radio na pripremi obračuna sa bratom. Poslušao je Evrenosov savjet, krenuo na sjever, da svoju snagu ojača srpskim trupama, a onda se okrenuo protiv Edrena, no grad je obećao da će se predati kada potuče Musu.Mehmed je slijedio neprijatelja ka Filibu (Plovdivu) i usmjerio marš duž Marice spram balkana, gdje su Musine trupe namjeravale braniti prolaz Saluderbend. Pošto ih je potukao, prešao je Balkan i spustio se u ravnicu Sofije, a onda je bez teškoće prodro do Niša i obala Morave, gdje je pozvap svog saveznika Stevana Lazarevića da se s njim udruži. Tabor je udario tek u dolini Kosova, a onda u zemlji Ko¨r Tekur, tj. slijepog gospodara, gdje mu je Hamza-beg, sin gospodara Smirne, prešao sa 5.000 konjanika i donio vijest da su Musu napustili svi njegovi bezi. Naredni tabor je udario na obali rijeke Karasu, na ravnici Alaedinoglu i na ravnici Čamurlu.Tu se pojavi iz planine i Musa sa 7.000 janičara, odanih mu zbog zlata što ga je među njih podijelio. Vojske se suprostavljene, svrstaju za boj. Tada poviče Hsana, bivši Musin janičarski aga koji se našao u mehmedovim redovima, nagovarajući svoje bivše ratnike da pređu «najpravednijem i najvrlijem osmanskom vladaru». Kad ču njegov glas, razbiješnjen, Musa pojaha na hasana koji se dade u bijeg. Ovaj nagne za njim, stigne ga i obori s konja; još mu je htio zadati i drugi udarac, kada mu Hasanov pratilac odsječe ruku. Sada Musa pojaha pojaha nazad u logor, a kada ga janičari vidješe takvog dadoše se u bijeg ka Vlaškoj. Kada Musu stigoše jahači koji su ga slijedili, na čelu sa Sarudže-pašom, nađope ga mrtvog u jednoj bari, možda udavljenog od progonitelja. Tako je završilo Musino kratkotrajno vladanje.

OD BORBI SA VLADAROM KARAMANA DO MEHMEDOVE SMRTIMehmed, prvi osmanski sultan tog imena, s nadimkom Gu¨rešči Čelebi, tj, hrvač, krasan gospodin, zaslužio je oba nadimka svojom spretnošću pri tjelesnom vježbanju i finoćom svog fizičkog lika, svojom duhovnom i moralnom snagom. Savršen u umijeću hrvanja, čiji se borci nazivaju pehlivani, ističe se ne samo dobro građenim tijelom, nego i kićenom i ukusnom odjećom. Više nego nadimci «hrvač» i «gospodin», jednoglasno hvale Mehmeda I ne samo osmanski nego i vizantijski povjesničari, dajući svjedočanstvo o njegovoj pravednosti, blagosti, darežljivosti, vjernosti u prijateljstvu i blagom ophođenju s Turcima i Grcima. Ne samo da nije bio neprijatelj kršćana, nego je bio prijatelj Grka, a humanost ovog osjećanja bila je u skladu s visokim obrazovanjem njegova duha i morala.Čim je Manuel čuo za pobjedu svog prijatelja i saveznika Mehmeda nad posljednjim i najmoćjijim takmacem za prijestol, poslao mu je čestitku koja je ujedno odavala žudnju da se ispune uvjeti savezništva. Mehmed, vjeran zadanoj riječi, vrati caru na Crnom moru zauzete dvorce, tvrđave u Tesaliji i dvorce na Propontisu.Zatim je krenuo u Aziju, gdje je vladar Karamana prekinuo mir, a i Džunejd se pobunio. Knez Karaman se sa svom svojom silom pomjerio pred Brusu koju je žestoko opsjedao, a Ajvaz-paša hrabro branio. Pošto mu nije pošlo za rukom osvojiti tvrđavu, knez Karamana opustoši predgrađa. Da bi osvetio smrt svog oca, koji je pod Bajezidom uhvaćen i od Timuraša pogubljen, iskopa on čak sultanov grob i dade kosti spaliti.

25

Pošto je prešao u Aziju, Mehmed okrenu protiv Bergama (Pergamos), tražeći od buntovnika Džunejda da napusti zemlju. Ovaj to odbi i čak se utvrdi u svim gradovima. Mehmed tada osvoji Kimu, Kačadžik i Nimfeon. Mehmed krenu iza toga pred Smirnu i tamo primi gospodare otoka i knezove susjednih zemalja Male Azije koje ga zamoliše za prijateljstvo i pomoć: đenovljanske gospodare Focije, Mitilene i Hiosa, knezove Germijana, Teke i Mentešea. Desetog dana opsade grada bace se pred Mehmedove noge Džunejdova mati, žena i djeca, koji su bili u Izmiru (Smirni), i zamole ga za milost. On im to obeća, a zauzvrat zatraži predaju grada, čije kule i zidove poruši. Smirnu predade na upravljanje Aleksandru Šišmanu, sinu srpskog kralja Lazara, kojem je kao muslimanu već ranije povjerio namjesništvo Samsuna, a on krene kazniti kneza Karamana.Bez muke je usput osvojio sve gradove i opsjeo Konju, kada knez Karaman zatraži mir. Mehmed krene na sjever da osvoji Džanik na obali Crnog mora, a Karaman prekine mir i Mehmed krene u drugi pohod protiv njega. U Ankari ga primi neka bolest protiv koje liječnici nisu znali lijeka. Napokon se pozove najglasovitiji liječnik kneza Germijana, Sinan, koji je poznatiji pod svojim pjesničkim imenom – Šejhi (Husrev i Širin, njegovo djelo). Sinan je našao da sultan boluje od sjete i da ga može oporaviti samo radost pobjede. Kada je to saznao, Bajezid-paša odluči stvar uzeti u svoje ruke. Pošto je duže vrijeme bio u prijateljskoj prepisci sa Karamanom, on upotrijebi lukavstvo, pa ga u pismu poziva da se dogovore da bi on, po Mehmedovoj smrti, naslijedio osmansku vlast. Bajezid-paša mu postavi zasjedu, potuče ga, a sina mu Mustafu zarobi. Na tu vijest sultan smjesta ozdravi. On obeća mir Karamanovom sinu, jer se zakleo da neće više ratovati protiv Osmana. No ovaj prekrši datu riječ, a Mehmed se vrati da osveti krivokletstvo. Mehmed-beg, vladar Karamana, pobježe u Tašili, tj. kamenu zemlju, a njegov sin Mustafa-beg branio je Konju, što su je Osmani po treći put ospijedali i zauzeli. Mir je ponovo uspostavljen, a Mehmed krene u Evropu.U Galipolju sultan opremi flotu protiv hercega Naksosa, gospodara cikladskog otočja. Trideset galija pod admiralom Čali-begom, opustoše sve otoke. Došlo je na moru do sukoba između Venecijanaca i Turaka, za prve uspješnog kod Galipolja, a za druge kod Negroponta. Na kraju se sklopi mir pod uslovom da se međusobno vrate zarobljenici, da se prekine svako neprijateljstvo i da se Venecijanci moraju prestati neprijateljski odnositi spram svih turskih gusara, koji bi uznemiravali plovidbu uz Arhipelag ili Dardanele.Vojni sudac Bedredin od Simavne kojemu je nakon Musina poraza Mehmedovom milošću poklonjen život, išao je za tim da svojim planovnima potkopa carstvo i da se domogne prijestolja na temelju jednog novog sistema naučavanja, a oruđe za to bio mu je jedan običan Turčin sa brda Stilariosa, koje na južnom kraju grada Izmira tvori Crno predgorje, a leži nasuprot otoku Hiosu. Ovoga Turčina, u kojem je otkrio fanatičan žar potreban njegovu sljedbeniku, odabrao je za svoga ćehaju i zamjenika i širitelja svog naučavanja. On se nazivao Bo¨rklu¨dže Mustafa i nastupao je kao vjesnik jednog novog naučavanja, kao duhovni otac i gospodar, tako da ga njegovi sljedbenici nisu drgačije zvali nego Dede sultan. Jedno drugo Bedredinovo oruđe bio je židov-otpadnik Torlak Hu Kemal ili Kemali Hudbin, koji se postavio kao vođa derviša koji su tada u velikim skupinama

26

obilazili zemljom, priznavajući se sljedbenicima novog naučavanja. Nauka novog bratstva bilo je siromaštvo, jednakost, zajednička upotrba svih dobara osim harema. Budući da je tajni cilj tog učenja bila vlast u Aziji i Evropi, trebalo je pridobiti i kršćane i Grke, čiji je car bio s Mehmedom u prijateljskim odnosima, odvratiti ih od njega i privući sebi. Zbog toga je naučavao da svaki koji kaže da hrišćani ne poštuju Boga i sam bezbožan.Mehmed naloži namjesniku Saruhana, srpskom kraljeviću Šišmanu, da pođe protiv novotara. Međutim, ovaj nije bio u stanju da napreduje, jer ih je bilo 6.000 i zaposjeli su sve prijevoje planine Stilarios. Šišman je uništen sa cijelom svojom vojskom.Mehmed zapovijedi Ali-begu, novom namjesniku u Saruhanu i Ajdinu, da sa svim četama u namjesništvu napadne na novotare. On je pobijeđen od njih kao i njegov prethodnik, tako da je samo sa nekolicinom utekao u Manisu (Magneziju). Tada Mehmed pošalje protiv njih svoga jedva dvanaestogodišnjeg sina Murata, kojem je povjerio namjesništvo Amasije, sa svojim odanim vezirom Bajezid-pašom, e ujedinjenom evropskom i azijskom snagom. Prodrli su kroz čvrste prijevoje, nemilosrdno gušeći muškarce i žene, djecu i starce. Konačno je do odlučnog sukoba došlo u samom predgorju Karaburn, tj. na planini Stilarios, gdje su nakon uporne borbe Mustafe Borkludže, svi koji nisu pali od mača, zarobljeni s njim i odvedeni u Efes. Razapet na dasku Mustafa je bio prikovan rukama i nogama u obliku križa i tako da devi vođen kroz grad, a pred njegovim su očima ubili sve njegove sljedbenike koji se nisu htjeli odreći njegova učenja.Nakon Mustafina smaknuća, poveo je Bajezid-paša vojsku, podložnu prijestolonasljedniku namjesniku, protiv prijatelja i saveznika krivog učitelja, nekadašnjeg židova Torlaka Hu Kemala, koji se s otprilike tri tisuće derviša bio potučen kod Manise, a onda samo sa jednim od ovih, njegovim najvjernijim sljedbenikom, bio obješen. Zatim Murat i Bajezid-paša prijeđu u Evropu, gdje je bila treća i najmoćnija grana trostrukog ustanka novotara. Naime Bedredin Simavnaoglu sa svojim je sljedbenicima propovijedao i širio u hrastovim šumama Balkanskog gorja (Hemus) novonastalu vjeru i svoje pristaše pojačao svima kojima je za vrijeme Musinog međuvlađa kao vojni sudac obećao lena. Kod Seresa Bedredin je potučen, uhapšen i obješen. Tako je prošao bez obzira što je obnašao najvišu zakonsku čast, čast vojnog suca. Ova je pobuna, pobuna Vehabija, jedina u čitavoj osmanskoj povijesti koja se temeljila na kliskoj podlozi vjerskog novotarstva, jedina u istočnoj povijesti čiji su sljedbenici i širitelji bili derviši.Jedva što je Mustafa Bo¨rklu¨že maknut s puta, kad se pojavi jedan drugi Mustafa kao takmac na prijestol. Osmanski historičari ne nazivaju ga drugačije nego Du¨zme Mustafa, tj. krivi ili izmišljeni Mustafa, jer se izdao za Bajezidova sina koji je nestao u bici kod Ankare i kojemu bi kao starijem pripadalo pravo na prijestol, više nego bratu Mehmedu. Bizantijski historičari tvrde, nasuprot tome, da je ovaj zaista bio taj za koga se izdavao. Ma kako bilo, Mustafa, tobožnji ili pravi stariji Mehmedov brat, nastupio je u Evropi kao vrlo opasan takmac na osmanski prijestol, gdje ga je najprije podupro vlaški knez Mirče, a onda namjesnik Nikopolja, nekadašnji gospodar Efesa i Smirne, Džunejd, koji se već dva puta bio pobunio i dva puta bio pomilovan.

27

Preko Hemusa su pošli u Tesaliju. Mehmed i pođe u susret i kod Soluna dođe do bitke u kojoj pobijedi. Mustafa i Džunejd se spasoše samo s nekolicinom svoje pretnje u grad čiji im je zapovjednik Demetrije Laskaris Leontario obećao i pružio sigurnost. Mehmed je tražio od cara da mu Leontario izruči bjegunce, međutim, ovaj naredi Leontariosu da Mustafu i Džunejda i njegovih trideset pratilaca što brže ukrca na galiju i da ih pošalje u Carigrad. Zapovijed je izvršena i Mehmed se priseže na ugovor po kojem će car čuvati Mustafu i Džunejda i njegovih trideset pratilaca, a on se obavezao platiti caru godišnje tri stotine tisuća akči za njihovu opskrbu.Iste godine kada je s Manuelom utanačen ugovor o opskrbi, pošao je Mehmed preko Carigrada u Aziju. Sljedećeg se proljeća sultan vratio preko Galipolja u Edrene, a car je poslao Demetriosa Leontariosa da mu poželi dobrodošlicu. Sultan ga je vrlo prijateljski primio, ali tri dana zatim pade s konja, udaren od kapi. Osjećajući da mu se bliži kraj, pozva svog vjernog vezira bajezid-pašu pred sebe i zakle ga da njegovom sinu Muratu kao prijestolonasljedniku isto tako vjerno služi i da njegovo dvoje malodobne djece preda pod zaštitu i tutorstvo grčkog cara da bi sačuvao njihov život pred bratom, budući da nije vjerovao u čovječnost svog prvorođenog sina. Murat se tada nalazio u Amasiji kao namjesnik, braneći istočne granice carstva protiv Kara Juluk Bainderija, gospodara Turkmena Akkoyunulu (bijelog ovna).Sutradan se sultan još pokazao pred vojskom, koja ga je dočekala dobrodošlicom sa uobičajenim uzvicima za blagoslov i sreću (alkiš), ali ga je sljedeći dan opet udarila kap i oduzela jezik, te je navečer umro. Ibrahim i Bajezid-paša, oba vezira, odluče zatajiti sultanovu smrt dok Murat, o tome obaviješten, ne bude u Brusi sjeo na prijestol. Sultanova smrt je prikrivana četrdeset dana, dok nije stigao vijesnik odaslan Muratu s viješću da je novi sultan već stigao iz Amasije u Brusu. Tamo je zasjeo na očev prijestol, pa je istovremeno objavljena Mehmedova smrt i Muratovo zauzimanje prijestolja. Vojsci je izdata zapovijest da pođu u Brusu i otprate leš koji je nošen u nosiljci. Politika takvog zatajivanja smrti još će više puta u ovoj povijesti biti ponovljena, a bila je potrebna da nasljedniku osigura neosporno zauzeće prijestolja, budući da je bio daleko.

OD USTOLIČENJA MURATA II DO OPSADE BEOGRADAMurat, najstariji sin sultana Mehmeda I (dva njegova starija brata umrla su kao njegovi prethodnici u namjesništvu u Amasiji još za očeva života, a njegova dva mlađa brata su umrla od kuge), sjeo je na prijestol ako osmanaestogodišnji mladić, a da je nije umrljao niti krvlju krvlju braće, niti ga osramotio izručenjem braće bizantijskomcaru.Grčki car je odmah poslao svog pouzdanika Demetriosa Laskarisa da Mustafu i Džunejda prebaci na evropsko tlo. Za tu uslugu, Mustafa prisegnu da će caru dati Galipolje i cijelo primorje sjeverno od Carigrada do Vlaške, a južno tesalijske gradove do Atosa. A potom otploviše pred Galipolje i opsjedoše ga. Iza toga se Mustafa uputi prema prevlaci Atosa, a Leontarios osta opsjedati grad. Vojske dvaju suparnika skupiše se i, kroz neko vrijeme, sastadoše se u tršćanskoj dolini (Saslidere) blizu Edrena, gdje sva vojska do 30.000 ratnika, što ju je predvodio vezir Bajezid-paša, prijeđe na stranu Mustafe. Vezira okovaše i predadoše Džunejdu da mu se

28

osveti za svoga zeta Avdulu, a ovaj mu odsiječe glavu. Na vijset o pobjedi preda se Galipolje Laskariosu. Ali taman kada je ovaj mislio ovladati gradom, pojavi se Mustafa i odreče mu to. Tada se Manuel odluči okrenuti Muratu i uputi mu poslanstvo, ali ovo preteče Muratov izaslanik, Ibrahim-paša, nagovarajući cara da podrži Murata. Kako se car nije odmah mogao odlučiti, Murat se okrenu Đenovljanima i s njihovom pomoću ojača.Mustafa je nakon pobjede bio zapao u ugudnost, iz koje ga je trgao Džunejd s obaviješću da Murat sprema vojsku. On ga nagovori da se prebaci na azijsku stranu i da se tamo sukobi s Muratom, što ovaj i učini. Čim je za to čuo Murat, smjesta napusti Brusu i smjesti se iza rijeke Ulubad i iza močvara što ih stvara jezero Ulubada. Murata su savjetovale njegove vjerne pristaše, Timurtašovi sinovi, da bi bilo pametno osloboditi starog zapovjednika akindžija Mihaloglua, kojeg je još Mehmed I zatvorio u Tokatu. On bi mogao lako pridobiti akindžijske trupe da od Mustafe prijeđu na Muratovu stranu, što se i dogodilo. Azapi su bili, međutim, čvrsto uz Mustafu i čak su pokušali noćni napad, ali su ih janičari žestoko potukli. Azaj-paša, posluživši se Džunejdovim bratom, a uz obećanje namjesništva u Ajdinu, uspije da Džunejd napusti tabor, što izazove paniku u redovima Mustafine vojske, te i on sam, napušten, morade žurno odjahati prema Lampsaku, odakle pređe u galipolje. Murat naredi Đenovljanima iz Nove Foceje da se smjesta pojave sa flotom između Lampsaka i Galipolja. Ovi to učine te Murat s njima dođe pred Galipolje, razbije Mustafine trupe, a ovaj s blagom pobjegne u Vlašku. Murat osvoji galipolje i krene za Edrene, gdje ga dočekaju sa dobrodošlicom. Tamo priredi gozbu, bogato obdari kapetane brodova, a vođi Đenovljana, Adornu, doživotno udijeli utvrdu Peritoreon i carinske prihode Nove Foceje. Mustafa, kojeg su gonili, bude u Kizilagač jenidžeu, od vlastitih ljudi vezan i doveden pred Murata koji ga dade objesiti.Sa Mustafinom smrću, pala je cijela politika grčkog cara. On se pokušao izvući od odgovornosti, te je u tu svrhu poslao izaslanike Muratu, ali ih je ovaj vratio s napomenom da će ih uskoro slijediti. Krajem juna 1422g. polako se počne skupljati vojska oko Carigrada. U ponedjeljak 24.VIII 1422g. započeo je žestoki boj koji je trajao cijeli dan, kada se turska vojska iznenada povuče.Grčka politika, pošto je propala sa smrću Mustafe, podbola je jednog novog prisvajača prijestola, također Mustafu, tridesetogodišnjeg Muratovog brata. Dok je opsjedao Carigrad, Murat dobi vijest o tome, kao i daje Mustafa zasjeo u Izniku, te podiže smjesta opsadu, kako bi onemogućio, svog brata Mustafu. Mustafa je uz pomoć upravitelja svohg dvora Ilijaz-bega, a potpomognut trupama vladara Karamana i Germijana, opsjeo Brusu, a kada se ova nije dala, onda je zauzeo Iznik. Murat je kupio Ilijaz-bega obećanjem da će ga postaviti za namjesnika Anadolije, te mu on u tabor dovede princa Mustafu. Po Muratovoj naredbi on bude obješen pred gradom na jednu smokvu, a njegovo tijelo pokopano pored oca u Brusi 1423g.Dok je Murat bio u borbi protiv gospodara Sinopa i Kastamonija, u Evropi je Firuz-beg na sjeveru ratovao protiv Vlaške, a na jugu Evrenosov sin protiv Grčke. Prvi je obećao mir Vlaškoj uz nametanje dvogodišnjeg danka i dobijanje mnogih darova. Drugi je početkom maja 1423g. izbio na

29

Peloponez, zauzeo Lakedemon, Gardiku i Taviju, gdje je 5.VI 1423g. pobijedio Albance i od glava osam stotina zarobljenih napravio obeliks.1423g. Murat je sa bizantijskim carem Jovanom potpisao mir s tim da mu ovaj preda sve gradove i tvrđave na Crnom moru, zatim Zejtun (Lizimahija) i druge gradove na Strimonu, te godišnji danak od 30.000 ački.U Aziji je i dalje bio aktivan Džunejd, koji se nakon što je izdao Mustafu, osigurao da zavlada Ajdinom ubivši njegova gospodara. Murat odluči kazniti izdajnika, pogotovo što je odbio poslati svog sina na dvor u službu. Kod Akhisara se utabore obje vojske i s pomoću lukavstva Halil Jahši-beg zarobi Džunejdova sina i brata. Džunejd tada pobježe u jaku utvrdu Hispelu na jonskoj obali, i pošto mu vladar Karamana otkaže ozbiljniju pomoć, odluči se tu braniti do kraja. Sultan pojača opsadne snage i naredi Đenovljanima blokadu utvrde s mora. Kada je uvidio da je nemoćan spram 50.000 vojnika, on stupi u pregovore s Halilom, zapovjednikom opsadnih snaga, i ovaj mu u odsustvu Hamza-bega koji je brat upravo od Džunejda posječenog Bajezid-paše, obeća poštedjeti život. Kada se Hamza-beg vratio iz Efesa i vidio šta je poduzeo njegov zet halili, pošalje noću četiri dželata koji 1425g. udave Džunejda u snu. Odsječenu glavu pošalje sultanu u Edrene, a on naredi da se pogube njegov uhvaćeni sin i brat, te se tako istrijebi cijela obitelj.1428g. umro je srpski despot Stevan Lazarević, a naslijedio ga je Đurađ Branković. Među utvrdama koje su nakon Stevanove smrti trebale pripasti Ugarskoj, najvažnije je bila Galamboč (Golubac) na desnoj obali Dunava, joeg je Stevan založio jednom svom plemiću za 12.000 dukata. Kako se Žimund ustručavao dati novac pozvao je plemić Turke i Golubac pada u njihove ruke. Žigmund ga opkoli sljedećeg proljeća (1428), ali se Murat pojavio s moćnijom vojskom da ga odbrani. Potpisan je novi mirovni ugovor i Golubac je predan Turcima. Đurad Branković, prepušten sam sebi, bio je sada i sam prisiljen sklopiti mir s Muratom. Zaključio ga je uz godišnji danak od 50.000 dukata uz obavezu da se odrekne svakog savezništva sa Ugarskom te da za sultana ide u rat. Sultan se zatim okrenu ka jugu i 28.II 1430g. zauzeo Solun.Potom su poslanici iz Janjine 9.X 1431g. predali grad , uz dobiveno obećanje da će grad uživati slobodu pod sultanovnim vrhovništvom.Godina 1431g. poznata je po rođenju sultanova sina Mehmeda Osvajača (el-Fatiha).Vlaški knez, Vlad Drakula, tako nazvan zbog svoje đavolje okrutnosti (jer drakul na vlaškom znači đavo), protjerao je kneza Dana s kneževske stolice i pogubio ga. Murat je kasnije na njega poslao čete koje je Drakula potukao, a, pošto je i Danova brata ubio, učvrstio se u kneževini obnavljanjem ugovora o zaštiti i plaćanjem danka. Uskoro zatim upao je s turskim četama u Erdelj, potukao branioce utvrde Sereni, njemačke pruske vitezove, poharao oblast Brašova i jedan dio Cipserštula do Krisda. Opasnost od Turaka i vlaška seljačka buna dali su poticaj da se u Erdelj pobrate tri narodnosti: Sasi, Mađari i Šakli.Da bi prekinuti mir opet uspostavio i Žigmundu poželio sreću što je dobio carsku krunu, otposla Murat poslanstvo, koje Žigmund okićen carskim nakitom primi u crkvi u Bazelu. Dvanaestoro poslanika donijeli su mu u Muratovo ime dvanaest zlatnih pehara, napunjenih zlatnicima, zlatom

30

izvezenu odjeću od svile ukrašenu draguljima. Žigmund ih otpravi carskim darovima i mir je obnovljen u novembru 1433g.U isto vrijeme je upadao Ishak-beg zapovjednik na srpskoj granici, s vojom duboko u zemlju i buduće da je Sinan-paša već osvojio Kruševac (Aladžiahisar), glavni grad sandžaka našao se Đurad Branković prisiljen poslati sultanu prijedlog za mir nudeći mu svoju kćer Maru za ženu. Prijedlog je primljen. Saridže-paša je odaslan da primi prisegu pokornog prijateljstva i nevjestu za sultana, ali je održavanje svadbe sa Marom bilo odgođeno jer je još bila u djetinjoj dobi.U Aziji je vladar Karamana dao povoda za drugi rat s njim. Povod je bio beznačajan. Sulejman-beg, vođa Turkmena iz Zulkadra, potužio se Muratu da mu je Ibrahim.beg od Karamana ukrao najljepšeg arapskog konja. Sultan posla pismo u kojem zatraži da se konj vrati. Odbijanje tog naloga bi povod za rat koji krenu pod vođstvom Sarudže-paše, a i sam Murat pređe u Aziju. Padoše gradovi Bejšir, Akšehir i Konja, a Ibrahim-beg pobježe u Taš Il (kamenu zemlju tj. Ciciliju) Odatle je pregovarao za mir preko jednog uglednog mevlevijskog šejha i svoje žene, Muratove sestre. Na njezinu molbu vrati se zemlja i mir bi uspostavljen pod uslovom da se protjerani gospodar od Turguda ponovo uspostavi i da Karamanov sin služi na Porti.Nakon završenog karamanskog rata okrenuo se Murat Evropi da kazni potajne izazivače tog rata, srpskog despota i ugarskog kralja. Đurad Branković skrenuo je prijeteću oluju od svoje zemlje jednim poslanstvom kojim je molio sultana da dadne odvesti svoju nevjestu.Zaključeno je da se poduzme vojna na Ugarsku, kojom je zapovijedao Alija, Evrenosov sin. Đurad Branković i Vlad Drakula pozvani su na izvršenje svoje vojne obaveze prema Porti, pa su se i pojavili sa svojim četama. Turska vojska je u blizini Semendre (Smedereva) prešla Dunav i upala preko Željezne kapije u Erdelj 1438g.Herman je osam dana bio uzaludno opsjedan, Medijaš opustošen, Šesburg napadnut, predgrađa Brašova spaljena. Zemlju su pustošili 45 dana, a gomila od 70.000 robova je odvedena kroz tereburški klanac.Zima 1438g. u Edrenu, prošla je u svadbenim svečanostima sa srpskom princezom, ali tek što se bližilo proljeće, Murat smisli novi rat protiv svog punca, srpskog despota. Murat je zatražio novosagrađenu tvrđavu Semendru (Smedrevo) na nagovor Ishak-bega, koji je prikazao vjernost njegovih vazala, despota i vojvode sumnjivom.Đurad Branković stavi Smederevo u stanje odbrane i preda ga svom starijem sinu Grguru, a s mlađim Lazarom i sa blagom pobjegao je kralju Albertu, Žigmundovom nasljedniku, u Ugarsku. Drakula je zatvoren u tamnicu galipolja, a njegova su dva sina kao taoci poslani u Aziju u svojstvu državnih zatočenika. Kasnije je nakon prisege nepokolebljive vjernosti pušten kući. Murat se uputi prema Smederevu, a Ishak-beg njegov savjetodavac, u Meku na hadžiluk. Veće je tri mjeseca trajalo opsijedanje Smedereva, kada se Ishakbeg vratio sa hadžiluka. Semendra, koju su Grgur i njegov ujak Kantakuzen tako dugo hrabro branili, pala je. Nakon zauzeća Semendre okrene Murat prema Novom brdu, koje se, bogato rudnicima, nazivalo majkom gradova. On ugrozi Bosnu i prisili njezina vladara Tvrtka da mu plati povećani danak (od 20.000 povisio je na 25.000 dukata).

31

Albert je htio svojom vojskom preći Dunav 1439g., da Turcima otme Semendru ali mu vojska oslabi zbog dizenterije i paničnog straha pred Turcima.Nakon toga, Murat zaključi da opsjedne Beograd, koji je Alibeg žestoko napadao,a prior iz Dubrovnika Zovan hrabro branio. Poljak Lenčiški pojavi se kao Vladislavov poslanik i zatraži da se prestane s opsjedanjem koje je trajao već šesti mjesec. Murat, iako je prekinuo opsjedanje, ponosito odgovori da će prije ili kasnije ipak osvojiti Beograd.1443g. na poticaj pape, pokrene se krstaški rat protiv Turaka kao kršćanskih neprijatelja. Ugarska, Srbija, Vlaška i njemački križari stvore vojsku koja krene od Pešte 22.VII 1443. pod vođstvom Jovana Hunjadija i prodre, preko Kruševca sve do Niša. Prva bitka je bila kod Niša na Moravi. Tri su turske vojne kolone pojedinačno potučene. 3.XI 1443g. zauzeta je Sofija i marš je išao ka Plovdivu preko Balkana usred zime. Kada je Murat čuo za približavanje ugarske vojske dao je oba prilaza i zapadni (Trajanova vrata) i istočni zakrčiti odronima, iako su oba zimi teško prohodna. Ipak se ugarska vojska uz silnu mulu, probije na južnu bugarsku stranu i tamo je srdačno dočekaju bugarska sela. Na zadnjem obronku Balkana, na malim poljima Jalovca, dođe do bitke u kojoj su Turci ponovo poraženi.U isto vrijeme u tajnom dosluhu sa Ugarima, započne vladar Karamana i treći rat. On pohara zemlju od Kutahije do Ankare, Bolvadina i Sivrihisara, a opustoši i gradove Akhisar, Akšehir i Bejšehir. Murat je prešao u Aziju i dok su Ugari prilazili granicama carstva, kazni novi ustanak opustošenjem Konje, Larende i drugih karamanskih gradova. Ali rat sa križarima prisili ga na velikodušnost, te on pristade na mir.Odmah krenu u Evropu i zateče nevolju. Potaknut molbom od svoje druge sestre, čiji je muž zarobljen i odveden u Peštu, a i umoran od stalnog ratovanja, zaključi on mir sa Srbijom, Vlaškom i Ugarskom. Drakuli i Brankoviću vrati oslijepljene sinove, a ovom drugo i tri utvrde. Iako su evropski vladari bili za nastavak rata, kralj Vladislav popusti izlaganjima Hunjadija i Brankovića koji su savjetovali mir. Jula 1444g. potpisan je mir u Segedinu na deset godina, pod uslovima da se Srbija i Hercegovina vrate Brankoviću i da Vlaška ostane pod ugarskim vrhovništvom, te da se za Mahmut-Čelebiju plati 70.000 dukata.Još prije konačnog zaključenja ugpvpra o miru, Murat je prešao 12.VII 1444g. u Aziju, gdje je početkom proljeća primio vijest o smrti svoga najstarijeg i najvoljenijeg sina Alaedina. Sa 40 godina, od kojih je 23 proživio u slavi, na vlasti i osvajanju, donese odluku da vladanje prepusti svom četrnaestogodišnjem sinu, Mehmedu.Halil-paša je upravljao poslovima kao veliki vezir, a mula Husrev, veliki zmnalac zakona, bio je vojni sudac. Da uzdržava svoju filozofsku samoću, Murat je sebi ostavio namjesništva nad Mentešeom, Saruhanom i Ajdinom, tj. naljepši dio Karije, Majonije i Jonije, uživajući pod jonskim nebom u miru i talasima Jonskog mora.

OD PONOVNOG MURATOVA USPONA DO NJEGOVE SMRTI

32

Desetogodišnji mir, sklopljen između sultana i kralja Vladislava, nije trajao ni deset sedmica i nije prošlo ni deset dana od kako su se zakleli na Evanđelje, kada su se papski legati, kardinal Julijan Cesarini, kralj i njegovi savjetnici nanovo zakleli, da raskinu prisegnuti mir sa Turcima i da se 1.IX 1444g. pojave pred Oršovom. Kardinal i grčki car upute pismo, odmah po odlasku turske delegacije, admiralu papske flote na Helespontu da je, kada sultan prijeđe u Aziju, najzgodniji trenutak da se okonča s njegovom vlašću u Evropi. U Aziji su se bunili Karamani, a križarska flota u dardanelima priječila je sultanov prijelaz iz Azije. Pisma su se oslanjala na uvjeravanje papskog legata da se s nevjernicima ne mora držati zadana riječ i da Ugari nemaju pravo, bez saglasnosti papske stolice i drugih udruženih kršćanskih knezova, sklapati mir s Turcima.Vojska odluči zaobići teškoće prolaza preko Balkana, pa se uputi prostorom između njega i Dunava prema moru. Vukla se bugarskom ravnicom, najprije Hunjadi sa 3.000 ugarskih jahača i vlaških pomoćnih trupa, a onda kralj sa križarima.Nekoliko manjih utvrda palo je bez borbe, a uz jak otpor i Sunij (Balčik), te na kraju Kavarna ili Varna. Ovdje vojska udari tabor, kada nadođe zastrašujuća vijest: Murat je uprkos pomorskoj blokadi, uz pomoć đenovljanskih brodova, prebacio vojsku od 40.000 ratnika, te je samo par kilometara od ugarskog tabora udario svoj.Boj je bio težak (10.XI 1444g.) i sreća je, u početku, bila na strani Ugara, tako da su vlaške trupe prodrle u turski tabor i, pljačkajući, doprle skoro do sultanovog šatora, a Hunjadi je odbacio azijskog beglerbega. Ali su se sultan i janičari ostali držati na mjestu i odbili su napad ugarskog kralja kojem posrnu konj, a jedan stari janičar, Hodža Hizir, odsiječe mu glavu i natakne na koplje. Hunjadi tad pobježe sa Vlasima u noć što se spuštala. Kad osvanu jutro i u utvrđenom taboru, gdje su Ugari očekivali Hunjadija, zavlada potpuni mir, napadne Murat i gotovo sve branioce pobije.Murat je toliko volio mir i razonodu i bio je sit prijestola i rata, da se nakon bitke kod Varne vratio u lijepe vrtove palače u Manisi. On po drugi put napusti prijestolje, ali sasvim nakratko. Prvi put ga je vratio vanjski rat, a drugi put unutarnja pobuna janičara. Iako ih povećanje plate umiri, veziri se, ipak, obrate Muratu u Manisi (1445) da se po drugi puta vrati na prijestol.Po povratku na prijesto Murat usmjeri svoj pogled ka južnom dijelu evropskog prostora, Peloponezu i Albaniji. Na grčkom jugu, koristeći Hunjadijeve pobjede, grčki car je ovladao cijelim Peloponezom, a zatim ga kada se Murat povukao s prijestola, i učvrstio. To je Murata potaklo da krene na vojnu. Sakupi vojsku od 60.000 vojnika, udari tabor u Mingiji, te 3.XII 1446g. navali rušiti utvrdni zid. Tri dana ga je rušio, a četvrtog krene svom silom, poruši ga i provali te preko Scirona krene prema Alaji. Korint (Kordos) napušten od žitelja, pade bez odbrane u njegove ruke. Zatim je marširao duž sjeverne obale Peloponeza, tj. kroz Ahaju, ka drugom glavnom i pristanišnom mjestu, Patrasu. Nakon toga, sultan sklopi mir sa Konstantinom pod uvjetom da cijeli Pelopones mora plaćati porez.1447g. Hunjadi je vodio naljepšu i najbolje sređenu vojsku koju je Ugarska mogla podići, više od 24.000 momaka; među njima, 8.000 Vlaha pod Danom i 2.000 njemačkih i čeških pušaka. S njima je pošao do Trajanova mosta i kod sv.Severina prešao Dunav, upavši neprijateljski u Srbiju, jer

33

despot vjeran svom ugovoru s Muratom, nije pružio željenu pomoć. Na Kosovu polju, polovinom oktobra Hunjadi se utaborio. Muratova vojska od 150.000 ljudi trebala je tri dana da pređe Sitnicu i pođe neprijatelju u susret. Uoči 17.X 1448g. obje su se vojske pripremale za borbu. Na desnom krilu ugarske vojske stajali su Mađari i Sekleri, a na lijevom vlaške pomoćne čete, u sredini Nijemci i Česi. No tog dana je došlo samo do dvoboja i čarkanja lakonaoružanih četa, a tek sutradan u podne došlo je do glavne bitke. Hunjadi je svoju vojsku poredao u 38 skupina, dok je Murat pristizao u velikim masama; sve do duboko u noć su se borili jednakom hrabrošću i neodlučnim ishodom. Održano je ratno vijeće u kojem je jedan Turčin koji je služio u Hunjadijevoj vojsci, Davud, predlagao da se napadne noću. Poslušali su njegov savjet, ali poduhvat nije uspio. Janičari su odgovorili na na vatru iz pušaka i nisu se micali. Dok su lijevo krilo Hunjadijeve vojske i lijevo Muratovo krilo, tj, Mađari i azijske čete, bili u borbi, obišle su evropske čete pod Turhanovim vođstvom Mađare koji su sada imali neprijatelja pred sobom i za leđima. Ishod borbe odluči vlaška izdaja. Oni su usred borbe poslali Muratu poslanike, velikom veziru Halilu, iznijeli svoje uslove i prešli na njegovu stranu.Tri dana je trajala borba i Kosovo je prekriveno kostima, a voda Sitnice je nabujala od leševa. Od Hunjadijeve vojske palo je 17.000, a od Muratove skoro dvostruko. Hunjadi se iz borbe spasio bijegom.Vojska koja se 1441g. podigla pod zapovjedništvom Skender-bega i obuhvatila ujedinjenu snagu Epirosa, imala je 8.000 konjanika i 7.000 pješaka, i s njom je zauzeo položaje na donjoj Dibri, da bi preduhitrio Ali-pašu koji je dolazio s 40.000 ljudi. Kažu da je u toj bici palo 20.000 Turaka, a da na bojnom polju nije ostalo više od stotinu Albanaca. Kada je Skender-beg potukao Firuz-pašu i Mustafu-pašu, kao i njihova prethodnika Aliju, okrenuo je svoje oružje protiv Venecije, jer je prisvojila zemlje ubijenog gospodara Dajne. On je doduše potukao venecijanskog vojskovođu Danijela Jurića iz Šibenika, ali je uzalud opsjedao Dajnu. Dolaskom nove turske vojske pod Mustafom, Skender-beg je bio prisiljen da s Venecijom sklopi mir i da odstupi Dajnu. Ovaj mir je bio ubrzan Mustafinim dolaskom, koji udaren u glavninu vojske, ostavi na bojištu 10.000 mrtvih. Sam Mustafa je bio zarobljen, i otkupljen za 25.000 dukata.Da bi se osvetio za takav poraz, Murat pođe sa 100.000 vojnika da osvoji Svetigrad i Dibru, 14.V 1449g. Oba grada su po ugovoru o predaji predata Muratu, i poslije toga Murat se povuče u Edrene. Sljedeće 1450g. Murat opsjedne Kruju.Skender-beg izbjegavajući premoć povuče se na Tumenistos, milju udaljeno brdo od Kruje. Budući da nije mogao pridobiti zapovjednika Kruje, ponudivši mu 200.000 akči i sandžak, pokušao je razvaliti zidove. Kopači laguma potkopali su zidove, a topovi su ih razbijali. Skender-beg je stalno ometao Muratovu vojsku. U jednom jedinom okršaju palo je preko 8.000 Turaka. Murat je uzalud pokušavao pokolebati Urakontesovu vjernost (zapovjednika Kruje), pa pošalje jednog poslanika Skender-begu, da se pokori uz godišnji danak od 10.000 dukata, ali je ponuda bila odbijena. Murat, koga su spopali mrzovolja i bolest, presta sa opsadom i vrati se u Edrene.Za zimskog odmora, koji je prošao u osvajanju Svetigrada i opsjedanju Kruje, Muratu je palo zadovoljstvo da odredi nasljednika prijestolja u Vizantijskom carstvu između kandidata koji su se svađali oko njega. Kada

34

je car Joanes umro bez djece, htio je Demetrios, premda mlađi, osporiti prijesto Konstantinu. Sedmi i posljednji Paleolog, nazvan Konstantin, sjede na prijesto sultanovom milošću.Murat je i ove godine slavio ženidbu svoga sina Mehmeda sa princezom od Zulkadra. Sama svadba je održana u Edrene 1450g., pa je uz mnogo drugih svečanosti slavljena tri mjeseca, a Mehmed se vratio na svoje namjesništvo u Manisu krajem godine. Mjesec dana poslije toga umre Murat za stolom na jednom otoku kod Edrena; udarila ga je kap, u četrdeset i devetoj godini života.OD USTOLIČENJA MEHMEDA II DO OSVAJANJA CARIGRADA Tri dana po smrti Murata II u Edrenu (5.II 1451), dobije njegov dvadesetjednogodišnji sin Mehmed obavijest o tome u Manisi. «Tko me voli, slijedi me», uzviknu Mehmed, baci se na arapskog konjai, praćen trkačima i sabljonošama, u dva dana (7.II 1451) stiže u Galipolje. Tu pričeka dva dana da mu dođe pretnja i posla glasnika u Edrene da najavi njegov dolazak. Idućeg dana (10.II) se pope na prijestol.Najprije je eliminirao svog brata Ahmeta koji je bio sin princeze iz Sinope, a zatim je ovu ženu dao jednom robu, po imenu Ishak. Jednako je udaljio drugu maćehu, srpsku princezu, poslavši je sa darovima i udovičkom alimentacijom nazad kući, a usput joj je naložio da obnovi postojeći mir. Mir je obnovljen i sa carem Konstantinom i njegovim bratom, despotom Peloponesa, te obeća za osmanskog princa Orhana, Sulejmanova unuka, koji se nalazio u Carigradu, slati godišnje 300.000 akči. S ovima se u Edrenu pojaviše i sve druge male i velike sile, s kojima je tada Osmansko carstvo bilo povezano ugovorima o zaštiti, danku ili miru.Samo je sa karamanom u Aziji i Ugarskom u Evropi bio, umjesto mira, rat. Ali je i Karaman vrlo brzo bio prisiljen zamoliti za mir i dao je sultanu kćer za ženu, te je tako posvuda vladao mir.Tome je vjerovatno pridonijela u sultanu sazrela odluka da okonča sa Bizantom. Za karamanske vojne Grci su mu poslali delegaciju sa nezgodnom tužbom, da još nije isplaćen novac za izdržavanje princa Orhana i sa prijetnjom da će ga pustiti kao takmaca za prijestol, ako za njega ne plati dvostruki iznos. Bojeći se da bi puštanje Orhana kao supranika moglo obnoviti stanje međuvlađa, brzo sklopi mir sa Karamanom. Sa nastupajućom zimom izda nalog da se izgradi utvrđenje na evropskoj strani Bosfora. Ta strašna vijest ispuni grčkog cara i njegov grad osjećajem kraja. Umjesto obećanog novca za izdržavanje princa Orhana, sada su poslanici grčkog cara molili sultana da se obustavi gradnja i da primi danak. Mehmed im ljutito odgovori da su Grci nevjerni, s Ugarima povezani, da su pred bitku kod Varne htjeli spriječiti da njegov otac prijeđe u Evropu, da se ovaj već tada zakleo na gradnju jedne tvrđave na evropskoj strani, da on sada ostvaruje očevu zakletvu koju je ovaj spriječen izvršiti, a tko ga može spriječiti da gradi u svojoj zemlji.21.III 1452g. dođe sam Mehmed na sabiralište građe i odredi mjesto građena tvrđave. To je naspram tvrđave Giselhisar, na azijskoj strani Bosfora, gdje je najveće suženje Bosfora. U gradnji je učestvovao i sam sultan i velikaši, te ona uz pomoć 2.000 zidara, bi gotova za tri sedmice.Uzalud se grčki car sada nastojao dodvoriti. Sultan je bio neumoljiv. A kada je još došlo do zatege zbog oduzimanja meda i voća (juna 1452) od grčkih seljaka, car povede zadnji rat Vizantijskog carstva. On zatvori sva vrata

35

grada, a sve Turke, koji su se nalazili u njemu dade zatvoriti. U to se dovrši tvrđava na Bosforu. Pošto je, izgrađena na grlu kanala, presjekla plovidbu njime, nazva je Mehmed Bogazkesen, tj. presjek grla. Firuz-aga postade zapovjednik nad 400 janičara sa nalogom da zaustavlja brodove svih naroda i da ih propišta tek kada plate carinu. A kao sredstvo da se izvršava nalog, bude na kulu izgrađenu neposredno uz more, postavljen top ogromne veličine. Mehmed se zatim vrati u Edrene (1.IX 1452g.).Da bi onemogućio da despoti Demetrios i Tomas, koji su vladali na Peloponesu, pomognu glavnom gradu, Mehmed pošalje s jeseni beglerbega Turhana na poluotok.Te jeseni kada je tvrđava bila gotova, prijeđe od cara u sultanovu službu jedan ugarski topioničar po imenu Orban. Mehmed ga obilato nagradi i obeća bogatu nagradu, ako mu izlije ogroman top koji bi bio u stanju razbiti zidine carskog grada. Ovaj se dade na posao i izlije ga, uz mnoge nedaće, teškoće i uzmake.Tada je konačno pala odluka, koja je označila početak osvajanja Carigrada.Početkom februara 1453g. započe mučno dovlačenje ogromnog topa za opsjedanje iz Edrene. Vuklo ga je 50 pari volova, po dvije stotine ljudi pratilo ga je sa svake strane da ga održe u ravnoteži, sprijeda je išlo 200 majstora kolara i 200 pionira da bi pripremili puteve i mostove. Top je trebao dva mjeseca da prevali put od dva dana.Karadža-beg koji je imao brigu oko dopreme topa, prošao je za polaganog napredovanja topa sjevernu i južnu stranu okolice Carigrada duž obala Pontosa (Crno more) i Propontisa (Mramorno more). Na crnomorskoj obali predali su mu se gradovi Meembria, Anhialos, Bizon, kula sv.Stjepana tri sata udaljena od Carigrada, utvrđeni Epibatos; samo je Selibria prkosila svojim tvrdim zidinama, bez obzira na ukazani im primjer da će posadi svih onih mjesta koja se ne budu predala biti odsječene glave.6.aprila 1453g. pojavi se Mehmed sa svojom vojskom pred gradom, postavi svoj šator iz abrežuljka pred vratima Karzias ili Kaligaria (danas Kariye) i opkoli grad sa kopnene strane, od Drvenih vrata sve do Zlatnih vrata. Veliki top je doveden pred vrata sv.Romana, koja su po topu prozvana Toopovskim vratima. Pored ovog topa od 120 funti stajala su i dva manja koja su izbacivala tanad od 140kg. Za veliki top je trebalo dva sata da ga napune i u jednom danu je samo sedam puta ispaljen, osmi put pred svitanje kao znak i putokaz za napad, ali je uskoro pukao i ubio svog tvorca, mađarskog oružara Orbana. Napukli je top uskoro popravljen, ali je smrću Orbana njegovo djelovanje oslabljeno zbog nestručnosti. Tada se u Mehmedovu logoru pojavio jedan poslanik Hunjadija. Hunjadi koji je prije godinu i po sa sultanom zaključio trogodišnji mir, predao je državno namjesništvo svom gospodaru Ladislavu, te poručuje da ono što je obećao sada više ne može držati, stoga vraća tursku povelju o prekidu vatre i traži svoju natrag. S ugarskim kraljem neka (prekid vatre) mir održi sultan prema svom nahođenju. Kada je poslanik vidio kako punjač velikog topa nespretno cilja i puca, smješkao se njegovoj nespretnosti i poučio ga kako da okrene oružje da bi imalo bolje djelovanje. Učio ga je da će brže probiti neprijateljski bedem, ako ne bude ciljao samo u jednu tačku, nego ako bude pucao na jedan zid pet šest hvati ulijevo, pa pet šest hvati udesno, a tek onda gađao sredinu, da bi se zid oslabljen sa strana, sigurnije srušio. Savjet je poslušan i to sa uspjehom. Tako su padu carigrada napola

36

pridonijeli jedan ugarski oružar, time što je napravio tako veliki top i njime upravljao i jedan ugarski poslanik svojim savjetima.Osim ovog najvećeg topa i dva manja, njemu o boku, na čitavoj liniji opsjedanja na grad su pucali iz 14 topničkih jedinica, velikim i malim topovima. Za potkopavanje laguma upotrebljeni su srpski rudari iz Novog brda. Sagrađene su i četiri pomične kule na točkovima i jedan veliki stroj za opsjedanje grada; bio je na točkovima, pomičan, izvana i iznutra obložen volovskim kožama, gore opskrbljen kulama i grudobranom, te je prekrivao borce napadače; sa kula su se spuštali pomični mostovi da bi se pomoću njih prešlo ravno na gradske kule. Sva sila vojske koja je došla pred Carigrad iznosila je oko 300.000 ljudi. Od toga je 100.000 konjanika bilo u zaleđu tabora, 100.000 na desnom krilu sve do Zlatnih vratiju, a 50.000 na lijevom krilu sve do Blahernske palače, a u sredini sultan sa 50.000 janičara. Zaganos-paša s nekoliko hiljada ljudi stajao je na uzvišici iznad Galate na suprotnoj obali carigradske luke. Mornarica koju je opremio bugarski otpadnik Baltaogli, za vrijeme zime u bosforskoj luci (Baltaoglijeva luka), sastojala se od 18 trorednih galija i 48 galija sa dvorednim veslima, 25 transportnih brodova i preko tristo manjih vozila, sve u svemu 420 brodova. Broj naoružanih Grka iznosio je po uzorku, što ga je protovestijar France za opsade izradio po carevom nalogu, 4973. K tome treba pridodati 2.000 stranaca i tri ili pet stotina Đenovljana pod vođestovm Ivana Longa iz plemenite porodice Đustinijani, kao posljednju pomoć, na dvije galije, gradu koji pada. Grčki car je Longa imenovao generalom nad tristo ljudi i dao izraditi za njega zlatnu bulu kojom mu se daje otok Lemnos, za slučaj da Mehmed bude morao odložiti opsadu. Brodovlje u luci se sastojalo od tri đenovljanske lađe, jedne španske, jedne francuske, četiri iz Kandije, dvije iz Kidonije i triju velikih venecijanskih (galeace), svega dva puta po sedam jedrenjaka. Ništa bolje nije bilo ni sa oružjem. Opsjedani, doduše nisu smejli žaliti što nisu imali ogromni top kao Turci, jer i sami njihovi topovi od cente i po u kalibru bili su prevekili i jali za gradske zidove, te su se oni pri svakom ispaljivanju toliko potresali da je time prouzrokovana veća šteta Grcima nego Turcima. Prodore su u noći ispunjavali drvljem i bačvama, a kopače laguma su tjerali vatrom. Pomoću tekuće vatre uspjelo je opsjedanima spaliti veliki stroj za zauzimanje grada.15.IV 1453g. tursko brodovlje je pošlo iz zaljeva Fidalije prema južnom ušću Bosforada se na evropskoj strani usidri kod dvostrukih stupova (danas Bešiktaš); nekoliko dana iza toga pojavilo se u Propontisu pet lađa, jedna carska i četiri Đenovljana. Jedan odred turskih jedrenjaka postavi se neposredno pred luku da bi pripriječio prolaz ovim brodovima. S visokog carskog i đenovljanskih brodova pljuštale su strijele i vatra na turske lađe koje su se pokušavale domoći carskog broda. S broda su bacali lonce užarene mase i kamenje, te ih spalili. More je bilo prekriveno strijelama koje su sprečavale ostale turske brodove u veslanju. Mnoge su se galije međusobno sudarale. Sada se Mehmed koji je promatrao bitku nije više mogao suzdržati; podbo je svog konja i jurnuo u talase da dođe do mornarice i da Grcima otme pobjedu iz ruku. Slijedili su ga njegovi odličnici, bacajući se u more da bi stigli do brodova koji su bili udaljeni, što bi kamenom bacio. Brodski vojnici posramljeni i uplašeni, obnovili su napad s velikom hrabrošću, ali bez uspjeha. Sa novim naletom vjetra

37

odjedrilo je pet brodova sretno kroz turske brodice u luku, koja je iza njih opet bila zatvorena lancem koji je bio napet od Ribarskih vratiju na Galati do Ribarskih vratiju u Carigradu. Uprkos nastojanjima Halil-špaše da se prekine opsada, u divanu održanom poslije pomorske bitke glasano je za nastavak opsade. Odlučeno je da se brodovi, pošto nije mogao biti prekinut lanac u luci, prenesu preko kopna. Udaljenost nije bila veća od jedva dva sata hoda, ali je teren bio neravan i brežuljkast. Mehmed je dao napraviti stazu od dasaka koju je dao namazati mašću volova da bi lađe lakše otpremio. Pokrenuto je 70 brodova i nekoliko većih s po tri i pet vesalai, samo za jednu noć, preneseni su preko brežuljaka i dolina s Bosfora u luku. Doboši i trube su sa lađa zazvučale, i u svanuće jedrilo je tursko brodovlje od sedamdeset jedara na lučkoj strani prema gradskim bedemimam na užas opsjednutih.Ivan Đustinijani odmah odluči da neprijateljsko brodovlje spali, ali su taj poduhvat izdali Đenovljani Turcima. Oni su za vrijeme čitave opsade prema obje strane bili nevjerni pod krinkom vjernosti; dok su potajno noću Grcima slali pomoć, proveli su dan u turskom taboru i isporučivali im velike količine ulja za ispiranje topovskih cijevi.Stoga, kada se Đustinijani približio neprijateljskom brodovlju, izbacili su Turci, koji su budno očekivali taj čas, topovsko tane na lađu koja je raznesena sa 150 talijanski mladića, te potonula. Đustinijani se jedva uspio spasiti.Mehmed je dao napraviti ogroman most preko luke. Bačve, povezane željeznim kukama, zamijenili su brodove koji bi tvorili most i preko njih su položene daske.Pokušaj Grka da zapale most nije uspio; brodske straže su bile u pripravnosti i dočekali ih kamenjem koje je razorilo brodice i poptpilo ih. Grci su zauzvrat istakli na gradskim zidinama 260 glava turskih zarobljenika. Sada je Mehmed dao postaviti topove na brežuljku sv.Teodora iznad Galate, da bi pucao na grčke kao i na đenovljanske brodove, usidrene pred Galatom. Đenovljani su molili da im Turci poštede njihove trgovačke brodove, ali je Mehmed odgovorio da to nisu trgovački već gusarski brodovi koji su došli pomoći Grcima. Prvim je pogotkom potopljen prvi brod, drugi su se provukli uz kuće kod Galate, tako da su ih štitile od topova. Kuće doduše nisu poštedjeli, ali su brodovi i ljudi spašeni.Prošlo je već sedam sedmica opsade, pri čemu je ova s kopna neprestano trajala, a sada je započela i sa morske strane. Na kopnenoj strani su razorene četiri kule, na vratima sv.Romana stvoren je široki otvor u bedemu, a rov je zatrpan razbijenim zidom i opet poravnan. Mehmed ponovo ponudi caru da se preda, ali ovaj odbi prijedlog obrazloženjem, da Mehmed može tražiti danak, ali sam grad ne.Na taj odgovor Mehmed 24.V 1453g. proglasi u taboru da će dvadeset i deveti biti dan opće navale s kopnene i morske strane. On sakupi vojne rukovodioce i zakle im se da će grad moći plijeniti, a sebi je kao dio plijena kanio zadržati samo bedeme i zgrade. Izraz radosti zahvati čitav tabor kad je objavljeno ovo obećanje. Vrhovne vođe janičara zajamčile su pobjedu i osvojenje grada u ime svojih vojnika, samo su zamolili sultana da im preda njihove drugove koji su bili zatvoreni od one nesretne pomorske bitke. Mehmed ih oslobodi i čitava se vojska našla u radosnom metežu tako

38

blisko obećanog osvojenja. Kad je pao mrak, zapovijeđeno je da znakom trube da se čitav tabor rasvijetli. Na svim su brodovima i šatorima svijetlile baklje i svjetiljke. Grad je bio okružen velikim vatrenim polumjesecom koji je stvoren rasvjetom i brodova i tabora, ačitave noći je odzvanjala vika:»Nema boga do Allaha, a Muhamed mu je poslanik. Bog je jedan i niko mu nije ravan». Iz grada koji je izvana bio osvijetljen, a iznutra taman, odzvanjali su bolni povici i jadikovke.Svi Đustinijanovi pokušaji da dovede zidine u donekle izdržljivo stanje bili su uzaludni, jer ih je davno uništio zub vremena i prije opsjedanja, kad je još bilo vremena i novaca za to, nisu bili popravljeni za odbranu.29.maja 1453g. započe borba, no ovaj put bez uobičajenog topovskog znaka. Da bi umorio Grke pošalje Mehmed u napad u prvom praskozorju vojnike-novake i invalide svoje vojske, čuvajući jezgru za kasniju navalu. Kada je jutro osvanulo, činilo se da je čitav grad opkoljen Turcima kao opleten užetom koje ga prijeti uništiti. Na napadače je padalo kamenje, grčka vatra je tekla potocima sa zidina u more i tu dalje gorjela. Dva sata je trajala bitka a da neprijatelj nije napredovao. Sam car je bio na konju i hrabrio svoje vojnike. Tada jedno tane ili strijela rani Đustinijana u ruku ili bedro. On zamoli cara da izdrži otišavši samo na brod da mu povežu ranu. Njegov odlazak izazva obeshrabrenje među četom i Zaganos-šapa, koji je opazio zabunu u redovima opsjednutih, iznova podjari svoje janičare. Jedan od njih, div od čovjeka, po imenu Hasan iz Ulubada, držeći lijevom rukom štit nad glavom, a u desnoj sablju uspne se na bedem s tridesetoricom drugih. Branioci su se hrabro branili i osmanaest janičara se odmah strovalilo, ali i mnogi drugi, koje je Hasan potaknuo, slijedili su ih u sudbini. Sam Hasan pogođen kamenom pade na zemlju i podlegnu strijelicama.Dok su vrata sv. Romana, na koja je uperen glavni napad, tako hrabro bila branjena, Turci su već provalili kroz Ksilokerku-vrata (koja su bila zagrađena zbog proročanstva da će neprijatelj kroz njih prodrijeti). Vrata su bila zatrpana, pošto su, tek dan prije toga, na carev nalog otvorena, budući da se tu nije očekivao napad. Pedeset Turaka je prodrlo kroz njih i napalo branioce grada s leđa. Tada odjekne s vratiju sv.Romana povik da je grad zauzet, te proširi novi užas u povezanim redovima oko cara. Sam car pade od mača dvojice Turaka, ali je ostao neprepoznat, pomiješavši se s palima.Turci su na kopnenoj strani u isto vrijeme prodrli kroz vrata Karsias. Ubijali su vojnike koji su bježali sa bedema, jer su mislili da posada broji barem 50.000 ljudi. I ovih nekoliko hiljada ljudi ne bi bilo žrtvovano maču da su Turci odmah na početku znali da posada ne broji više od 7-8.000 ljudi. Velika je bila pohlepa za robovima i robinjama, čije su osobe mogle služiti njihovoj želji ili njihova vrijednost lakomnosti, da su ih radije odvlačili u ropstvo, nego ubijajući ih gubili vrijednost u novcu.Svi su bježali prema luci koje se neprijatelj nije domogao. Oni pedeset Turaka koji su prodrli podzemnim putem suzbijeno je i mnogim je bjeguncima uspjelo spasiti se bijegom kroz otvorena vrata na grčke ili đenovljanske brodove. Kada su straže vidjele mnoštvo koje se natislo i čuli zašto bježe, zatvorile su vrata i bacile ključeve preko zidina, opet zbog proročanstva da će Turci prodrijeti do središta grada, do foruma tauri (danas Taukbazari) i odande tek biti suzbijeni od stanovnika. Napušteni narod sjurio se u Aja Sofiju jer je vjerovao u proročanstvo. Pričalo se da će

39

kada Turci dođu do Konstantinova stupa, sići anđeo sa neba i jednom siromašnom čovjeku dati isukani mač sa riječima: «Uzmi ovaj mač i osveti narod Božji». A na to će Turci biti protjerani ne samo iz grada, nego iz cijele Male Azije. Turski vojnici dotrče do crkve, razvale vrata i zarobe sklonjeni narod.Mehmed nije sa navalom ušao u grad, nego je bio izvan njega dok nije dobio vijest da se grad nalazi potpuno u vlasti pobjednika, a to je bilo oko podne 29.V 1453.Tada pođe u grad, bez straha i slobodno, okružen svojim vezirima i tjelesnom stražom, upravo prema velikoj crkvi. Skoči s konja i uđe pješice u nju. Mehmed je dao po jednom svom mujezinu pred svetištem pozvati na islamsku molitvu, a on je sam obavio molitvu na prostoru glavnog oltara. Nakon molitve, Mehmed je dao da mu se dovede veliki admiral Lukas Notaras. «Pogledaj, govorio mu je sultan, svoje krasno djelo odbijene predaje u hrpama pobijenih, u količini zarobljenih» a Notaras mu odgovori da ni on ni car ne bi imali toliko izgleda da porade na predaji grada, osobito nakon što je car dobio pismo kojim je bio potaknut na otpor. Mehmed je odmah posumnjao na Halil-pašu. Ali ostavljajući tu sumnju po strani za sada, on se raspita za cara, ali Notaras o njemu nije ništa znao. No uskoro se pojaviše dva janičara što su ga u boju ubila, te sultan naloži da se tijalo potraži. Sultan tada uputi Notarasu utješne riječi, pusti ga tražiti ženu i djecu, pokloni za svakog od njih po hiljadu akči i obeća mu vratiti dužnosti i dobra što ih je ranije imao. Umiren takvim obećanjima, Notaras mu preda spisak dvorjana i glavnih državnih službenika, a sultan dade nalog da ih se pronađe i za svakog od njih, ako je već nečiji plijen, davao je hiljadu akči. Dvije glave su već bile pred njegovim nogama: Sulejmanova, sina princa Orhana i careva. Careva glava bi stavljena na gradski trg na porfirni stub, gdje je ranije bila statua cara Konstantina Prvoga; zatim je glava poslana kao pobjednički trofej u azijske gradove, a Grcima je dozvoljeno da tijelo pokopaju.Galata koju su držali Đenovljani pala je putem pregovora. Grci koji još nisu bili pretvoreni u roblje, odvedeni su u Galatu i tamo su bili na slobodi, a samo je Notaras dobio dozvolu da stanuje u glavnom gradu u svojoj kući. Notaras je kasnije stradao jer se usprotivio sultanovoj volji da mu preda sina kao efeba.31.V 1453g. sultan je otposlao vojsku i flotu nazad, da bi u miru ostvario svoj graditeljski plan.

OD PRVIH MJERA U CARIGRADU DO OSVAJANJA PELOPONEZA Nakon što je trećeg dna otposlao vojsku, narednog dana je proslavio pobjedu. U ovom velikom vladaru bio je usko povezan talent osvajača zemlje i genij održavatelja države, jer je s oružjem u ruci istovremeno mislio na osiguranje novih stečevina putem političke uredbe. On dade da se izvikuje da svi žitelji grada, koji su se iz straha sakrili, slobodno dođu, da se sve odbjeglice vrate svojim domovima da žive po ranijim običajima; naloži da se umjesto starog patrijarha koji je umro, izabere novi. Sultan izda povelju koja je osiguravala Grcima da se njihove crkve ne mogu pretvarati u džamije, da su njihove ženidbe, sahrane i drugi crkveni običaji nepovredivi, da se svetkuje Uskrs sa svim obredima.

40

Zatim se pozabavio žiteljima Galate, Đenovljanima. Žitelji su bili popisani, kuće onih što su pobjegli na latinskim brodovima provaljene, ali ne i opljačkane, nego je zavedeno kućno vijeće, a vlasnicima je ostavljen rok od tri mjeseca za povratak, poslije čega će biti predane fiskusu. Zidovi Galate su porušeni, osim zidova sa lučke strane. Potom se sultan vrati u Edrene, te pošalje islamskim vladarima pisma o osvajanju Carigrada, a kršćanskim zahtjev za godišnji danak.Nakon pada glavnog grada predale su se i dvije predstraže Carigrada, stara selimbria i Epibatos. U sigurnom posjedu glavnog grada grčkog carstva i siguran u većem dijelu svojih zemalja, odluči Mehmed da najprije osvoji Srbiju.Đurad, srpski despot, prešao je preko Dunava da od Hunjadija zatraži pomoć. Mađari su prešli Dunav, opustošili kraj oko Trnova i vratili se, natovareni plijen, preko Dunava. Mehmed je napredovao iz Plovdiva u Sofiju. Ostavi ovdje veći dio vojske i divan, a sam je upao u Sofiju na čelu 20.000 lake konjice, ali nije naišao ni na kakav otpor. Đurad je zapovijedio svom narodu da se povuče u utvrde obećavajući skoru pomoć iz Ugarske. Mehmed podijeli svoju vojsku na dva dijela; jedan se dio postavi pred Smederevo, drugi pred Ostrovicu. Smederevo se odupiralo Mehmedovoj sili. Kad je već vanjski bedem bio zauzet, prkosio je još unutrašnji dvor kao neosvojiv. Ostrovica je razvaljena turskim topovima, otvorila svoja vrata. Mehmed prestane sa opsadom Smedereva i vrati se u Edrene, gdje je podijelio plijen u ljudstvu (oko 50.000 ljudi), a sebi je uzeo petinu koja mu pripada. Firuz-bega je sa 32.000 ljudi ostavio u Kruševcu na Moravi, da bi se odupro ujedinjenoj ugarskoj i srpskoj vojsci. Hunjadi i Đurad potuku Firuz-bega i zarobe ga, pa pođu preko Pirota i Vidina, opustoše zemlju i spale ova dva grada. Murat se utabori između Sofije i Pirota da bi zaustavio njihovo dalje prodiranje. Kada se Hunjadi u slavlju vratio preko Beograda, ponudi Đurad godišnji danak od 30.000 dukata, a Mehmed uz taj uvjet sklopi mir i pođe sa vojskom u Carigrad (18.IV 1454).Drugo proljeće, pošto je osvojen Carigrad, pošalje Isa-beg, turski pogranični zapovjednik, poruku da bi lako bilo pobjedonosno prodrijeti u Srbiju. U održanom ratnom vijeću zaključeno je da se domognu Novog Brda, najčvršćeg srpskog grada.Juna 1455g. poče opsijedanje grada. Sedam dana ga je Mehmed bio topovima, porušivši zidine, osvoji ga sa svim blagom u njemu.1455g. Mehmed objavi rat Rodošanima i trideset brodova s karijske obale započnu smjesta s neprijateljstvima, iskrcavši se na Rodosu i na Kosu i odvlačeći plijen i zarobljenike. Iz Galipolja je krenula mornarica od 180 brodova pod Hamzinim zapovjedništvom, ali umjesto da pođe prema Rodosu, najprije krene na Lezbos.Tu su dočekani od strane đenovljanskog vojvode s prijateljskim poklonima. Nakon dvodnevnog zadržavanja odjedrilo je brodovlje za Hios. Budući da Hamza nije mogao nanijeti štete ni luci koju je branilo više od 20 dobro naoružanih brodova, niti grad koji je imao dvostruki duboki opkop i mnogobrojnu talijansku posadu. Turska mornarica odjedri na Rodos. Luka i grad, dvostruko jače učvršćeni nego na Hiosu nisu dopustili nikakav poduhvat i Hamza s brodovljem krene prema Kosu. Glavno mjesto na otoku bilo je opustošeno, ali su se žitelji i vitezovi povukli u čvrstu tvrđavu

41

Raheju. Hamza je uzalud opsjedao tvrđavu dvadeset i dva dana, da zatim nakon velikog gubitka u ljudstvu napusti opsjedanje.Kada se u Edrene pojavio pred sultanom, ovaj ga je primio ljutito uz riječi:»da mom ocu nisi bio tako drag, dap bih te živa oderati», i odmah ga ukloni, a da nije slušao njegov izvještaj. Hamza je iz Galipolja smijenjen, a stanovnicima Hiosa je objavljen rat, 30.VI 1455g.U međuvremenu je gospodar lesbosa Gatelusio umro na Lezbosu (1.VIII), a mjesec dana nakon njegove smrti poslao je novi knez Nikola historičara Dukasa u Edrene da Porti odnese sultanov godišnji danak za Lezbos i Lemnos (3.000 i 2.500 dukata). Protiv Hiosa upućena je mornarica pod zapovjedništvom Junuz-paše.Nakon što su osvojeni Ainos i tri o njemu ovisna otoka koje su Turci nazivali Tašuz, Semendrek i Imbruz, bilo bi došlo do bure na Hiosu da je arhonti na otoku nisu odvratili novim mirom. Tako su predali 30.000 dukata za potopljenu lađu i obavezali se plaćati godišnji danak od 10.000 dukat. Zasad su se Turci odrekli da zaposjednu Hios i Lezbos, ali Mehmed zaposjedne Lemnos koji me je vladao Nikola Gautelusio. Povod za to bilo mu je nezadovoljstvo stanovnika knezom, umjesto kojega su u sultana zamolili novog namjesnika. Mehmed je za to odredio bivšeg admirala Hamza-bega.Aprila 1456g. saznalo se da Mehmed kreće na Beograd i da u Kruševcu lije topove.13.aprila pojavi se sa 150.000 vojnika i 300 topova pred Beogradom. Pod Hunjadijevim vođstvom, a uz aktivno zalaganje pape Kaliksta III, organiziraju se križarske trupe od 60.000 vojnika.Hunjadi sa 200 brodova, 14.VII 1456g., odbije tursko brodovlje od Beograda. Sedmi dan po ovoj bici, Mehmed povede janičare kroz razbijene zidove na juriš. Sutradan (21.VII 1456g.) janičari osvoje vanjski dio grada i započnu navalu na most za unutrašnji dio. Već je Hunjadi mislio da je grad izgubljen, ali se fanatični svećenik Ivan Kapistran nije pokolebao, nego je pojačao upornu odbranu, te su se turski vojnici do podneva povukli. Hunjadi je krenuo da osvoji turske topove. Međutim, Mehmed i 6.000 turskih konjanika prisile križare na povlačenje, a sultan se, s mnogim ranjenicima, povuče do Sofije. I sam sultan je bio ranjen.Vrativši se u Edrene, 1457g., Mehmed priredi svečanost obrezivanja dva svoja sina, Bajezida i Mustafe, od kojih je prvi stolovao u Amasiji, a drugi u Manisi. Oni su sa svojim dvorjanima pozvani u Edrene. Istodobno je pisano u sve krajeve carstva da bi se pozvali emiri, znalci zakona, suci i pjesnici, da bi uveličali svečanost.Nakon dovršenih svečanosti Mehmed zapovijedi Mahmut-paši, rumelijskom namjesniku, da osvoji još neosvojene srpske tvrđave. Mahmut-paša sa vojskom pređe Dunav, osvoji utvrde Resavu, Kurikovac, Druno i Braničevac. Pregovarao je o predaji Smedereva, čija se tvrđava još držala premda su vanjski zidovi bili zauzeti, a u međuvremenu je osposobio utvrdu na Havali za odbranu, tri sata udaljenu od Beograda. Onda je osvojio Ostrovicu, Rudnik i Marjone (Mionicu). Pošto je mjesec posta, ramazan, proveo u Nišu, odmarajući se, započeo je sa opsadom Golupca i prisilio zapovjednika na predaju.U Srbiji je despot Đurađ umro, ostavljajući iza sebe suprugu Irenu, kćer Maru, udovicu sultana Murata II i tri sina: Grgura, Stevana i Lazara. Prvu

42

dvojicu je njihov zet sultan Murat II dao oslijepiti. Lazar, pošto je slijepu braću protjerao, a majku otrovao, ponudi sultanu godišnji danak od 20.000 funti zlata. Lazar nije dugo uživao plodove svoje razbojničke pohlepe za vlašću, jer je već u drugom mjesecu svoje vladavine umro. Njegova sestra, sultanija-udovica, Mara pobjegla je sultanu sa svojim bratom Grgurom. On je njezine zahtjeve za srpskim prijestoljem prenio na samog sebe. Dao joj je udovički posjed Jašove na Strimonu, nedaleko Atosa.Lazarova udovica Jelena nadala se spasiti Srbiju dvostrukom pomoći, udavši svoju kćer za bosanskog prijestolonasljednika, ali je svoju zemlju predala u leno papi, koji ju je primio po svom legatu, kardinalu S.Angelu. Srpski plemići, nezadovoljni ovom darovnicom i kraljičinim simpatijama za katoličku vjeru, radije su se udržili sa muslimanima. Mehmed dođe pred Smederevo (8.IX 1459g.), koje se dobrovoljno preda, pusti Jelenu da ode sa svojim blagom. Za primjerom Smedereva poveli su se i gradovi: Višeslav, Černov i Bela Stena, dok su manastir Mileševo Turci spalili.Tako je šest godina nakon pada Carigrada, Srbija postala pokrajina Osmanskog carstva (1459g.).Sam je Mehmed krenuo sa vojskom da potpuno podjarmi Grčku. 15.maja 1458g. pošao je iz Carigrada, ostavio jednu vojsku za opsjedanje pred Korintom i pošao dalje Peloponesom, prema Fliju. Mehmed je uskoro osvojio Tarsos, čija se posada dobrovoljno predala. Kada su se Albanci, koji su se predali kod Tarsosa, pokušali bježati, dvadeset ih je na najokrutniji način ubijeno da budu primjer koji će druge odvratiti od toga; zglobovi na rukama i nogama razbijeni su im i tako su morali iščekivati smrt. Po toj turskoj okrutnosti mjesto je dobilo ime Tokmak hisari, tj. grad zglobova. Odavde je Mehmed vodio vojsku u flijuntski grad Rupelu. Nakon dvodnevnog jurišanja i mnogih ranjenika, htio se povući, kad li se pojave poslanici iz grada da ga dobrovoljno predaju. Grad je pošteđen pljačke, ali je pučanstvo odvedeno u Carigrad. Već drugi dan, Mehmed je pošao prema Tegeji, neodlučan da li da krene prema Sparti gdje se nalazio jedan od dvojice despota Tomas, ili da pođe u Epidaurus, gdje se zatvorio drugi despot Demetrios. Razabrao je da je ovdje kraj surov i za vojsku neprohodan, pa je svoju vojsku poveo natrag u grad Muhlu, u područje Tegeje. Mehmed napadne tvrđavu i tada su se despoti podvrgli osvajačevim zahtjevima. Demetrios prepusti sultanu sve krajeve kojima je prokrstario u pokrajini Flijaziji, oko Korinta i Kalabrite. Tomas odstupi Patras s gradovima koji idu uz njega. Sklopljen je mir (jula 1458g.) i čitava sjeverna obala Peloponeza bila je pod turskom vlašću. Mehmed pođe u Atenu, koju je ranije već zauzeo Turhan.Tomas je, već nakon tri mjeseca, prekršio ugovor otvorenim neprijateljstvom ne samo protiv Turaka, nego i protiv brata. Tomas je oteo Turcima samo grad Kalabritu. Ali je svom bratu, početkom 1459g., uzeo Karitenu, Sv.Đorđa, Bordoniju i Kastricu, uz obećanje da ubuduće upravljaju sami sobom. On je opsjedao gradove svog brata Zarnatu i Kalamatu, dok je Demetrios istovremeno opsjedao gradove kji su pripadali Tomasu, Leontari i Akobu.13.IV 1460g. Mehmed s vojskom pođe na Pelopones protiv obojice braće. Demetrios izdan od brata potraži pomoć u sultanovom taboru. Sultan ga milostivo primi, obeća mu ponovo da će oženiti njegovu kćer i da će mu drugdje dati naknadu za vlast nad Peloponezom. On ga zadrži u taboru, a

43

u Spartu pošalje tursku posadu, te dalje sa vojskom krenu u Kastricu. Grad je na juriš osvojen i poharan. Odavde pođe na Leontariju, čiji su stanovnici napustili grad i sa ženama i djecom tražili spas u čvrstom gradu Gardiki. Grad je osvojen i svih 6.000 stanovnika je pobijeno.Zbog takvih okrutnosti ostale su utvrde na Peloponezu izgubile hrabrost za pružanje otpora i sa svih strana su slali poslanike zbog dobrovoljne predaje.Tomas je nakon pada Leontarija i Gardike, izgubio svaku nadu, napustio Kalamatu i ukrcao se sa svojom djecom na lađu da pobjegne. Despot Tomas našao je utočište kod pape u Rimu. Demetriosu je određen za boravak grad Ainos; njegova kćer nije procijenjena dostojnom da uđe u sultanov harem, pa su joj čak uskratili počasnu pratnju jednog jedinog evnuha.Mehmed se vrati u Edrene, kao osvajač Peloponeza. Tako je u desetoj godini svoje vladavine, a u sednoj nakon što je osvojio Carigrad, podjarmio cijelu Grčku.

DOGAĐAJI DO OSVOJENJA NEGROPONTAPošto je završio sa pokoravanjem Peloponeza, Mehmed se okrene istočnom dijelu, na Trapezunt. Ali na putu do njega psotavili su mu se Sinop, glavni grad Isfendijarove države, i Amastra, glavni grad đenovljanskih posjeda na Crnom moru.Od osvojenja Carigrada, Đenovljani su bili u miru sa sultanom, nadajući se da će održati Galatu. Ali kada su to zamolili sultana, on odbije sa objašnjenjem da su mu žitelji predgrađa sami došli i dali ključeve grada. Oni tada objave rat sultanu, te sultan uputi flotu na Amastru, a sam krene kopnom. Na prvi zahtjev grad se preda. Zatim zatraži od Isfendijara, gospodara Sinope, da mu preda grad, a zauzvrat mu obeća namjesništvo Plovdiva, na šta ovaj pristade.Vojska se od Sinopa zaputi putem koji vodi prema Erzurumu, kao da ide na zemlju Uzun Hasana, velikog vladara dinastije Akkoyunlu (bijelih ovnova), koji je bio rodbinski vezan sa gospodarom Trapezunta, Davidom Komnenom. Na putu ka Erzurumu nalazio se utvrđeni grad Kojunlihisar, koji Mehmed zauze. Odatle je Mehmed htio krenuti ka Erzindžanu, kada mu dođe na brdu Bulgar u poslanstvo mati Uzun Hasana. On ih sjajno primi i zaključi mir, a onda se okrene ka Trapezuntu.Kada je vojska došla pred Komnenov grad, Mehmed stavi David ultimatum: ili će slobodno otići sa svojim blagom i služnicima ili će svi pogubiti živote. David se predade, sa obitelji bude upućen u Carigrad, a grad je pripojen sandžaku u Amasiji.Tek što se vratio iz Trapezunta, Mehmed je morao na pohod protiv vlaškog vojvode Vlada Drakule. Kada ga je 1461g. sultan, koji mu je i pomogao da dođe na vlast, pokušao zamijeniti njegovim bratom Radulom, te u tu svrhu poslao poslanstvo da ga se na prevaru dočepa, Vlad se suprostavi. On uhvati poslanstvo, koje je predvodio Čakardži Hamza-paša, namjesnik Vidina, i sve njegove članove 1462g., nakon otsijecanja ruku i nogu natakne na kolac. Potom upadne u Bugarsku, pohara zemlju, popali do temelja mjesta i odvede 25.000 robova. Kada dočuje za to, sultan skupi vojsku od 250.000 vojnika pod vođstvom velikog vezira, a sam krene s flotom preko Crnog mora i ušća Dunava do Vidina. U teškim okršajima

44

Vlad odbjegne ka Moldaviji, a na njegovo mjesto dođe Radul. On je vladao uz godišnji danak od 10.000 dukata, petnaest godina, sve dok po njegovoj nasilnoj smrti, nije ponovo došao Vlad, a dvije godine potom bi ubijen od svog roba.Kada je okončan vlaški pohod, sultan odluči okončati sa Lezbosom. Opremi se velika flota, a i sultan s kopna pređe na otok i zatraži da mu se Mitilena, glavni grad, preda, što Niklas, dobro utvrđen i naoružan odbije. Mehmed prepusti borbu Mahmut-paši, a on se vrati na kopno. Nakon 27 dana opsade grad se predade. Niklas predade i ostale gradove. Najsiromašniji su vraćeni u gradove, srednji stalež je dat janičarima u ropstvo, a najbogatiji su poslani kao kolonija u Carigrad. Hercog i njegov bratić su bili otpušteni kao slobodni.Početkom proljeća 1465g. Mehmed pođe na čelu vojske, od 150.000 vojnika na nova osvajanja. Već je prošlog proljeća po jednom državnom poslaniku tražio danak od bosanskog kralja. Kralj je poveo državnog poslanika u svoju riznicu i pokazao mu zatraženu i pripremljenu svotu u gotovu novcu. Rekao je:»Ovdje vidiš novac, koji nikako ne mislim poslati sultanu, jer ako je on odlučio ratovati protiv mene, onda trebam taj novac da bi što sretnije vodio rat, a ako bi me nužda prisilila da se iselim, moći ću s tim udobnije živjeti». Ovaj je odgovor dostavljen sultanu i Mehmed, sakupivši sve azijske i evropske čete, pođe na pohod preko Skoplja (Usku¨ba), gdje je Isa, kao namjesnik čuvao granicu, pa u Vuldžterin (Vučitrn), kamo je stigla vijest da se kralj namjerava braniti u tvrđavi Bobovac. Mehmed pošalje velikog vezira Mahmut-pašu, a i sam pođe za njim preko Drine. Bobovac se predao već treći dan, uglavnom zbog izdaje kapetana tvrđave. Mahmut-paša je dobio zapovijed da krene s lakom konjicom da bi kralja uhvatio u bijegu prije nego stigne u svoj glavni grad Jajce. Kad je Mahmut išao prema Jajcu, dobije vijest da se kralj tamo nije ni zadržao, nego je pobjegao u dva dana hoda udaljen Ključ. Drugog su dana Mahmutovi jahači stajali pred Ključem. Mehmed koji je sa vojskom išao nešto polaganije, primi ključeve grada Jajca i drugih gradova u zemlji. Mahmut je, međutim, opsjedao Ključ u koji se zatvorio kralj sa svojim trinaestogodišnjim nećakom. Grad je opkoljen močvarama koje otežavaju prilaz, međutim, sada su većim dijelom u najvećoj ljetnoj vrućini isušene. Turci su odrezali suhu trstiku, napunili njome jarke grada i zapalili je kako bi natjerali stanovnike grada da se predaju. Oni su odmah poslali poslanike Mehmutu s molbom da njih, a i kralja poštedi. Kralj bi se predao čim mu prisege osiguraju život. Mahmut odobri tu želju i pod prisegom potvrdi predaju i zaposjedne grad. Ali Mehmed je bio vrlo nezadovoljan što je Mahmut ugovorio predaju. Po načelima njegove osvajačke politike , mirno se posjedovanje osvojenih država moglo osigurati samo iskorjenjivanjem njezinih knezova. Tako su kralj i njegov nećak naknadno dovedeni u tabor kao zarobljenici, dok su sultan, veliki vezir i namjesnik Tesalije Omer, svaki na čelu jedne vojne jedinice, dovršavali osvajanje Bosne savladavši još nepokorene gradove. Tri su manja kneza, Konstantin, Pavao i Kovač sami pošli u sultanov tabor i predali se zajedno sa svojim zemljama. Tri su kneza neko vrijeme bila slobodna, ali su ubrzo, kao i bosanski kralj stavljeni u okove.

45

Bosanskim sandžakbegom postao je Minet-beg, a sav narod, sposoban za oružje, morao je za sultana u vojsku. 30.000 Bošnjaka zakleli su se na njegovu zastavu kao janičari.16.XII 1463g. Mehmed se opet pojavio u Bosni kako bi povratio Jajce, koje je zauzeo Matija Korvin, nakon upornog opsjedanja od tri i po mjeseca. Mehmed s vojskom od 30.000 ljudi i s teškom artiljerijom započe krajem zime opsjedati Jajce. Međutim, bez obzira na svu hrabrost njegovih vojnika Mehmed nije uspio zauzeti Jajce, te napusti opsjedanje grada kad začu da se Matija Korvin približava s pomoćnom vojskom. Matija zauzme grad Srebrenicu i opsjedne grad Zvornik. Mahmut-paša, privukavši sve rumelijske begove: Umur-bega, Isa-bega, Ali-bega, obavijesti posadu o skoroj pomoći i čime se turska vojska pojavila zapovijedi Matija povlačenje svojim trupama, i to takvom brzinom da je prtljaga i teško oružje ostalo tamo. Mahmut-paša, koji ga je progonio s teško naoružanom vojskom, zarobi mnogo ljudi, a kralja je progonio sve do Save.U isto vrijeme kada je započeo bosanski rat, započeo je u proljeće 1463g. i venecijanski rat na Moreji, koji je trajao šesnaest godina. Jedan je rob atenskog paše pobjegao sa 10.000 akči u Koron, u kuću venecijanskog plemića valaresa, a zahtjev da ga vrati odbijen je s razlogom da je postao kršćaninom. Isa, namjesnik Moreje, pođe pred Argos i uđe u njega izdajstvom jednog grčkog popa koji mu izruči grad. Omer je upao kod Naupaktosa (Lepant) na venecijansko područje. Dobivši tu obavijest Venecija objavi rat. 25 galija i 12 brodova uputi se na more, 2.000 talijanskih konjanika i 4.000 kriminalaca, koji su pobjegli na Kretu, iskrcani su na Peloponez, pošto im je obećano da neće biti kažnjeni. Uskoro su se pobunili protiv sultana žitelji Sparte, Tenarosa, Epidamnosa, Arkadijci i žitelji Pele.Loredano, glavni kapetan mornarice, zauzme Vatiku, obiđe otoke Arhipelaga, te 1.VIII 1463g. stigne u Napoli, gdje ga je dočekao Bernardo d´Este sa kopnenom vojskom. Opsjedali su i zauzeli Argos. Venecijanci se zatim upute na korintsku prevlaku sa željom da se tamo učvrste. Turska vojska, 25.IX 1463g., pod vođstvom velikog vezira Mahmut-paše pojavi se pred Korintom. Venecijanci napuste posao utvrđivanja, dignu opsadu korinta i žurno se izgube ka Napoliju romanjskom. Još u dva maha su uspjeli uzvratiti, prvi put na Lezbos, no bez uspjeha i drugi put u pohod na Moreju, ali budu žestoko potučeni uz gubitak 10.000 vojnika. Zatim su krstarili morem, u kanalima Galipolja i Dardanelima; potom su zauzeli otoke Imbros,Tasos, samotraku i čak Atenu, ali su je morali ponovo prepustiti Turcima.Dok su u Evropi trajali bosanski i venecijanski ratovi, u karamanu je ponovo došlo do nemira poslije smrti Ibrahima, vladara ovog kraja. Najprije je došlo do rata među njegovim sinovima, zatim zaplitanja sa Mehmedovom politikom.Borba se vodila između šest zakonitih sinova, čija je majka bila sultanova tetka, i sina rođenog od robinje. Ipak je pobjeda prevagnula u korist najstarijeg zakonitog sina, Pir Ahmeta. Robinjin sin Ishak, pozove Uzun Hasana, persijskog šaha u pomoć, ali ovaj samo opljačka zemlju i povuče se. Nakon toga sultan naredi Hamza-begu, namjesniku Adalije da udari na Karaman. Dođe do bitke u kojo Ishak bude potučen, te pobjegne u Tašil (Ciliciju). Pir Ahmet cijenjeći pomoć svog ujaka, pošalje sultanu ključeve

46

četiri grada. Ali sultan odluči završiti sa cijelim Karamanom, jer je održavao odnose sa neprijateljima Carstva, Uzun Hasanom i Venecijom.1466g. sultan svom silom upadne, brzo zauzme gradove, ponovo još žešće naredi mahmut-paši da istrijebi ostatak Turgudove obitelji, Tatara zapstalih nakon Timura, što ovaj u oblasti između Bulgara i Tarsusa i učini. Zatim naredi da se svi umjetnici i obrtnici iz Konje i Karamana prebace u Carigrad.Kada je Pio II pozvao u križarski rat , prekršio je Skender-beg ugovor i popustio pred upornim pozivom venecijanskog poslanika i papinskog legata. Mehmed uputi Šemeret-begas 14.000 vonika-konjanika da opustoše Albaniju. Skender-beg je svoje čete povukao u Ohrid. Skender-beg zauzme pred gradom položaje i potuče Šeremet-bega. Da osveti Šeremeta, pošalje Mehmed Balaban Badera sa 15.000 konjanika i 3.000 pješaka. Skender-beg ga dočeka s 4.000 konjanika i 1.500 pješaka u dolini Valhalije (Valoni). Skender-beg se probi, ali je osmero njegovih najhrabrijih vođa, zarobljeno je i odvedeno u carigrad. Skender-beg je nudio otkupninu da oslobodi ove ljude, ali Mehmed ne htjede ništa o tome čuti, pa im je živima oderao kožu. Balaban se vratio u Ohrid, a Skender-beg je stajao kod Oroniha na gornjem Debru. Balaban koji ga je ovdje napao odbijen je uz velike gubitke, a njegov je vojni logor zaplijenjen. Ipak se Balaban uskoro opet pojavio u Ohridu s pojačanom vojskom od 3.000 pješaka i 17.000 konjanika. Kada je tri mjeseca uzalud čekao na zgodnu priliku za prepad, odluči konačno povesti otvorenu borbu. U borbi i sam Skender-beg je bio teško ranjen u ruku. Turci su suzbijeni a sam Balaban se jedva spasi bijegom. Balaban se i treći put pojavi sa jednom vojskom, a drugu je vodio Albanac Jakub. Prije nego je ovaj mogao Balabanu pomoći, prisili ga Skender-beg na borbu i pobijedi u maloj Tirani kod rijeke Argilate. Osvetivši ovom pobjedom gubiatk svojih vjernih na izlasku iz doline Valhalije, Skender-beg je slavno ušao u Kruju.Mehmed sada sa 100.000 ljudi pođe u Albaniju da opsjedne Kruju. S velikim gubitkom uspjeli su se Turci nakon tri dana probiti u Tiranu; posade rasute po raznim mjestima, bile su zarobljene ili ugušene. Mehmed koji zasad nije mogao osvojiti Kruju, gradio i učvrstio stari grad, koji je danas nazvan Elbasan i sjedište je sandžak-bega. Mehmed je do temelja razorio grad Čorli, koji je Skender-beg sagradio nedaleko od Drača na obali mora. Uskoro zatim umre Skender-beg u Alesiju. Umro je u svojoj 63 godini, pobjedonosno ratujući trideset godina protiv osvajačkih vojski. Iste godine kada je umro Skender-beg umro je i Stjepan Kosača, gospodar Hercegovine. U svađi sa sinovima poslao je najmlađeg kao taoca sultanu, kod kojeg je postao muslimanom i njegovim miljenikom. Poslije očeve smrti Vladislav je dobio gornji dio, a Vlatko donji dio Hercegovine. Uskoro zatim Vladislav pobjegne u Ugarsku, a Vlatko održa još samo kratko vrijeme svoje posjede od nekoliko utvrđenih gradova, sve dok čitava zemlja Hercegovina nije kao sandžak pripojena Osmanskom carstvu.1470g. Mehmed odluči krenuti protiv Venecijanaca i osvojiti Negropont. Sva vojska prijeđe pred Negropont, i u sedamnaest dana izvrši pet juriša. 12.VII 1470g. grad je zauzet. Sa njegovim osvajanjem postavljena je čvrsta osnova za ovladavanjem cijelim arhipelagom.

AZIJSKA, KARAMANSKA VOJNA

47

1470g. na Karaman krene najprije veliki vezir Rum Mehmed-paša, koji nemilosrdno opustoši gradove. Kada je dovoljno zastrašio Karaman, prijeđe na područje Varsaka, no bude žestoko potučen od Ozuj-bega. Na to ga sultan smijeni i postavi Ishak-pašu. Ovaj krene na Karaman, protiv Kasim-bega, potuče ga i zauze utvrđene gradove Varkei, Üčhisar, Ortahisar i grad Akseraj koji, po sultanovu nalogu iseli i prebaci kao koloniju u Carigrad.Sljedeće 1471g. Gedik Ahmet-paša je postao beglerbeg i vezir svih janjičara, tj. paša od tri tuga, te krenuo s vojskom na Alaju. Paša je nagovorio gospodara Alaja da preda grad i poslao ga sa ženom i djecom sultanu na dvor.Vojska Uzun Hasana, koja je podupirala vladare Karamana, prešla je osmansku granicu protiv Tokata koji je do temelja spalila, a žitelje višestruko mučila.Sultan ponovo na položaj velikog vezira postavi Mahmut-pašu (bio je premješten za zapovjednka flote). Daut-paši, namjesniku Anadolije, bi povjereno zaustavljanje turkmenskih plemena. Princ Mustafa i Daut-paša sudare se s njima kod jezera Koraili, u krvavom boju te ih potuku.Krajem marta 1473g. Mehmed obavi smotru vojske od 100.000 vojnika u ravnici Sivasa. Uzun Hasan je međuvrijeme iskoristio za svoju zaštitu, pa se postavio na jednom čvrstom mjestu na Eufratu, tako da mu je rijeka pokrivala strane a brdo zaleđe. Šah Murat-paša, rumelijski beglerbeg, zapovjednik desnog krila, ishitio je s lakom konjicom pred čelo vojske, te se u mladalačkoj žestini upustio u navalu na neprijatelja. Mahmut-paša koji je slijedio, poslao je nalog da se odmah okrene i da ne smije ići dalje. Ali Murat-paša ne slušajući, upadne u zasjedu i padne s većinom svojih trupa. No nekoliko dana kasnije (26.VII 1473g.), sultan odnese potpunu pobjedu nad Uzun Hasanom u blizini Erzindžana.Pošto je sporazumijevanje sultana i Venecije, potpuno propalo, s obje strane se nastavio rat, potaknut od pape kao križarska vojna protiv Turaka.1472g. Flota križara od 80 galija plovila je prema karamanskoj obali, opljačkavši Izmir, Delos i Mitilenu. Najprije je napala vrlo utvrđeno pristanište na pamfilijskoj obali Sataliju ili Ataliju (turski Antaliju), ali pošto nije imala teške topove da probije zidove, flota se vrati na Rodos.Sljedeće 1473g. flota se vrati na karamansku obalu da podupre Kasim-bega, kneza Karamana, u opsjedanju Silifke. Ona je uspjela osvojiti tri obalne utvrde, nakon čega otplovi bogato nagrađena od Kasim-bega prema zaljevu Megri. Zapovjednik grada je nakon borbe predao grad. Grad je opljačkan i zapaljen. Potom se plovilo ka licijskoj obali, gdje je flota saznala za poraz Uzun Hasana.Glavna mjesta što su ih još držali Pir Ahmet i Kasim-beg, bila su pokraj mjesta što su ih u zadnjem naletu osvojili Venecijanci, a to su tvrđave Ermenek, Minan i Develi Karahisar. Da bi okončali karamanski rat, princ Mustafa i novi veliki vezir Gedik Ahmet-paša krenu u osvajanje preostalih mjesta.Zauzeta je tvrđava Minan, a Pir Ahmet je izvršio samoubistvo bacivši se sa zidina u ponor. Silifke je pala nakon, što je eksplodirao magacin baruta i raznio dio zidina, a 180 Karamanaca je potučeno. Develi Karahisar je opsjedao sam princ Mustafa, ali kako je bio bolestan prenio je

48

zapovjedništvo na svog najhrabrijeg zapovjednika. On je zatražio predaju tvrđave, a ovaj je neće predati nikome do princu. Iako slab i bolestan princ Mustafa požuri tamo i Atmadža-beg, zapovjednik tvrđave, vjeran svojoj riječi, otvori mu kapiju grada. Princ, sasvim slab preda ga velikom veziru i odjaše ka Konji nazad. Na putu ga zatekne smrt u Bosbazardžiku. Njegovo namjesničko mjesto u Karamanu dodijeli se njegovom bratu Džemu, koji je dotada bio namjesnik Kastamonija.

DALJNJA OSVAJANJA SVE DO ZAPOSJEDANJA SKADRASedamdesetih godina XV st. počeli su turski upadi u Kranjsku, Korušku i Štajersku i prvih deset godina redovito su se svake godine ponavljali, a poslije u razmacima sve do polovice XVI st.Dvije skupine su pošle na Ljubljanu i Rudolfswert ili Neustadt, a treća kod koje je bio sam paša, zastala je kod Vinice na Kupi 1470g. sve su opustošili, osim Igga i Höfleina. Više je mjesta do temelja spaljeno. Sljedeće godine je 15.000 Ishak-pašinih konjanika opustošilo Hrvatsku; odvukli su sa sobom 20.000 ljudi u ropstvo. Daleko je teži bio treći upad u Kranjsku, koji je bio i prvi upad u Korušku 1473g. Pozvani od krupskih grofova (ovi su bili u stalnoj zavadi sa Frankopanima), 15.000 turskih konjanika prodre kroz Hrvatsku u Kranjsku i stignu u Ljubljanu. Odavde su se podijelili na dva dijela, od kojih jedan krene u Korušku i odavde u Celje, a drugi istočno u Slavoniju i Ugarsku. Kroz uski prolaz, zvan Kaulu, Turci su prvi put stupili na tlo Koruške. Pojavili su se 25.IX 1473g. u Sv.Görgenu sa 9.000 pješaka i 18.000 konjanika. U noći su se podijelili u tri skupine, od kojih se prva uputi u Purk, kod Dravograda i Völkermarkt, a druga skupina postavljena kod Möchlingena, poslala je svoje odrede do Lavaminda, dok je treća prešla Dravu i prodrla do Lengdorfa i Polzenstettena. Nakon osam dana su napustili orušku (5.X 1473g.), te održali svoje prvo logorovanje u štajerskom Slovenjgradecu. Tri dana nakon toga opet su se podijelili u dvije skupine, od kojih je jedna otišla u Vitanje i Konjice, a druga je otišla sa zarobljenicima preko Raume prema Šoštanju. Drugi dio konjice koji je otišao istočno u Slavoniju, opustošio ju je u avgustu, a 1. XI 1473g. prodrli su jahači sve do Gorice. Preko zime Turci su se okrenuli prema Ugarskoj: dana 6.II 1474g. spalili su grobnicu sv.Ladislava a stanovnike poubijali. Bali Oglu Malović, poslao je mnogo vreća sa glavama, ušima i nosevima u Carigrad.Hrabar otpor na koji osmanske snage nisu naišle u Hrvatskoj, Kranjskoj, Koruškoj, Štajerskoj, Slavoniji i Ugarskoj, doživjeli su u Albaniji pred bedemima Skadra, kamo je Sulejman-paša, rumelijski namjesnik, došao početkom maja 1474g. za nekoliko dana zidine su razbijene, a Antonije Loredano je pozvan na predaju grada, što je on odbio. Uprkos hrabroj protuodbrani, napadači su prodrli sa dvije strane kroz razvaljene zidine. Navala je trajala osam sati i tada su se napadači konačno povukli, ostavivši 7.000 mrtvih na zidinama. Žitelji grada su se bojali zbog nestašice namirnica i počeli su govoriti o predaji grada. Tada Loredano sakupi nezadovoljno mnoštvo i slikovito im opiše goleme teškoće turskog ropstva, te obeća skoru pomoć. Završio je govor, razgalivši prsa i rekavši:»Gladni neka raskomadaju moje grudi i neka se nahrane mojim mesom». Govor je imao čudesno djelovanje, svi su povikali:»Živjela Venecija, radije ćemo umrijeti nego se predati». Turci su pred Skadrom bili

49

još do polovice augusta, a da se nisu usudili ponoviti napad i konačno su odustali od opsade, kada je Gritti bio porazio tursku mornaricu kod Boleane.Iz Skadra pozove sultan Hadim Sulejmana-pašu, na vojnu u Moldaviju. Petar Aron, moldavski knez, već je prije osamnaest godina dao dobrovoljni danak, ali ga nejgov nasljednik ne plati. Hadim Sulejman-paša krenu krajem 1475g., uprkos oštroj zimi, sa više od 100.000 ljudi. Stjepan ga namami kroz duboke šume, koje Turci nazivaju agadž denizi, tj. more šuma sve do jezera Rakovice u blizini rijeke Berlad, gdje je sakupio svu svoju vojsku koja se sastojala od 40.000 Moldavaca, 5.000 ugarskih vojnika i 2.000 poljskih pješaka. 17.I 1475 došlo je do bitke u kojoj su Turci poraženi. Gradovi-tvrđave na Dunavu, koji su pripadali Turcima, vratili su se opet natrag pod moldavsku vlast.Za vrijeme albanskog i moldavskog pohoda opremljena je u Carigradu mornarica od tri stotine jedrenjaka. Velikom veziru (1475) zapovijeđeno je da s brodovljem isplovi protiv Đenove, da je protjera iz njezinih tvrdih gradova na meotskom moru i na Krimu. Kafa je bila sjedište đenoveške trgovine na Pontosu. Perzijska svila i pamuk, indijske mirodije išle su preko Astrahana u Kafu, a đenoveški konzuli su sebi ishodili velike povlastice od krimskog hana. Mehmed je bio spreman da sebi prisvoji takva trgovačka središta i rado je poslušao izdajničke planove Đenovljana Squerciafica koji mu je obećao otvoriti vrata Kafe. Veliki vezir Ahmed Gedik-paša imao je zapovjedništvo nad brodovljem i 40.000 vojnika kopnene vojske. 1.VI 1475g. vezir se usidrio pred gradskim zidinama i postavio pred njih topove. Grad se odupirao samo tri dana, i 4.VI 1475g. se predao na milost osvajaču. Sa 40.000 stanovnika naseljen je carigrad, a 1.500 đenoveških mladića odvedeno je u janjičare. Osam dana poslije zauzeća priredio je Ahmet-paša veliku gozbu za najodličnije Armence koji su izdali grad. Pri rastanku ih je puštao jednog po jednog preko uskih stepenica, gdje ih je na izlazu čekao krvnik i odsijecao im glave; jedino je Squerciaficova trebala pasti tek u Carigradu. Nakon što je pala Kafa predali su se Tana, tj. Azov i druge utvrde bez otpora.Stjepan, moldavski knez, i Kazimir, poljski kralj nastojali su svojim poslanstvima otkloniti buru koja se spremala na njihove granice poslije pada Kafe. Stjepan se ispričao time da ga je upad razbojničkih hordi prisilio prošle godine da ih kazni, a Kazimir je molio da moldavski knez, poljski vazal, ne bude ugrožen ratom, nego da se odšteta prepusti dogovoru na sastanku turskih i poljskih opunomoćenika. Mehmed se prezirno ponio prema Moldavcima oduzevši im konje i poslavši ih kući pješice, a Poljake je zadržao godinu dana, sve dok se nije naoružao i pošao u Moldaviju.U proljeće 1476g. vojska je bila sabrana kod Edrena, odakle ju je Mehmed poveo u Moldaviju. U Bijeloj dolini, koju Moldavci nazivaju Rosboeni, a Turci je zbog gustih šuma nazivaju agadž-deniz, tj.more šuma, došlo je do velike bitke (26.VII 1476g.). Bitka je trajala od sunčeva izlaska sve do popodne. Stjepan je pao s konja i s mukom spasio život. Od glava pobijenih načinjene su piramide. Zemlja je opustošena, tvrđave Hotin i Sučava napadane su ali nisu osvojene.Iduće 1477g. ponovo je došlo do sukoba sa Venecijancima. Najprije su ovi sa flotom napadali duž azijskih obala, a onda je Mehmed odlučio napasti Lepant kao najjači grudobran u Grčkoj. Sulejman-paša dobio nalog da sa

50

40.000 vojnika osvoji grad, ali uspjeh je izostao. Ovoj neuspješnoj opsadi sijedila je opsada Kruje (2.IX 1477g.) u Albaniji. Opsada Kruje trajala je godinu dana, a onda su započeli dugi i nategnuti pregovori (1478g.). Venecijanci prihvate Mehmedove zahtjeve, te upute poslanika sultanu koji je bio u Sofiji već u punom maršu prema Albaniji. Poslanik bude vraćen sa izjavom da je to sada kasno, te da Mehmed sada ne traži samo Kruju, već i Skadar.Vojnu je predvodio sam sultan. On odmah krene prema Kruji, a Skadar povjrei Daut-paši. Kruja je bila iscrpljena i potpuno izgladnjela, te znajući da više ne može izdržati, pošalje izaslanika sultanu za mirnu predaju koji dobije jamstvo napismeno. Građani se tada predaju paši Harunu 15.VI 1478g., ali uskoro budu okovani i dovedeni pred sultana. On najuglednijima dozvoli da se otkupe, a ostale dade pogubiti. U to vrijeme je Daut-paša opsjedao Skadar. 1.jula 1478g. pred Skadrom se pojavi i sam sultan.Cijeli mjesec grad je bio tučen, zidovi su mu rušeni, a opkopi ispunjavani kamenjem i snopovima pruća. 22.jula sultan se odluči na juriš, i 150.000 vojnika opkoli grad sa svih strana. Odbrana je bila lavovski srčana i poslije tri dana juriša, grad se još uvijek držao. U ratnom vijeću sultan je odlučio napustiti opsadu; bilo je odlučeno da se okolna mjesta i utvrde osvoje, što je i postignuto. Vojna se, kako se bližila jesen, povlačila i samo je Ahmet Evrenos ostao u opsadi sa 40.000 ljudi. No situacija se u gradu bližila krajnje teškom kraju, kada se saznalo da ugovorom o miru grad predan.Mir s Venecijom, po kojem je republika Venecija ustupila Skadar sultanu, potpisan je već 26.I 1479g. republika se tim mirom obavezala da će u roku od dva mjeseca predati Turcima Skadar i sva mjesta osvojena za vrijeme rata, da će povući posadu i teško oružje. Kroz dvije godine će platiti 100.000 dukata, umjesto 150.000 koliko su tražili na početku rata. Sultan se sa svoje strane obavezao da će vratiti Veneciji sve posjede u Albaniji, Moreji i Dalmaciji, osim Kruje i Skadra. Mir je objavljen 25.IV 1479g., čime je završen 16-godišnji rat.

DOGAĐAJI SVE DO MEHMEDOVE SMRTITurska vojska od 40.000 ljudi predvođena dvanaestoricom paša, početkom oktobra 1479g. prodre u Erdelju. Stjepan Bathory, vojvoda Erdelja, žurno je sakupio borce kod Sasvaroša (Brosk) da bi Turke napao pri njihovom prijelazu preko prijevoja Crvene kule, jer su se onuda htjeli vratiti s plijenom. Pozvao je u pomoć zapovjednika Temišvara. 13.X 1479g., došlo je do bitke kod Kenger Mezeja, tj. na Krušnom polju, nedaleko od Weisenburga. U bici Turci su poraženi; preko 30.000 ih pokri bojno polje.29.VII 1480g. Turci su ponovo upali u Kranjsku, Korušku i Štajersku i opustošili kraj oko Crnice i Loguša, a zatim kraj duž Mure sve do Gradeca. 23.V 1480g. pojavi se pred Rodosom, turska mornarica, 160 malih i velikih brodova. 19.juna 1480g. Turci su poduzeli prvi juriš na kulu sv.Nikole. borba je trajala od ponoći do deset sati drugoga jutra; tada su se Turci povukli s gubitkom od dvije hiljade i pet stotina ljudi. 28.VII 1480g. skrene Mesih-paša svu snagu teške artiljerije na dio grada koji je tik uz bedem. 3.500 taneta napravili su prodor u zidu i otpoče juriš. Na obje strane su se borili s najvećom hrabrošću. Već je istaknuta zlatnim i srebrenim resama ukrašena zastava kadunpaše na visini bedema do kojeg su se uspeli, već

51

su spuštane ljestve u grad s kojih su jurišnici sišli s dvadeset stopa visokog bedema u židovsku četvrt grada, kad je Mesih-paša dao putem telala razglasiti s bedema, a držao je da je grad već osvojen, da pljačka nije dopuštena, te da blago pripada sultanu. Tada se ohladi žar jurišnika, a čete izvan prodora ustručavale su se doći u pomoć onima koji su se već popeli na bedem, pa su ih vitezovi s unutrašnje strane bedema potjerali natrag. Opsjedani su se uspeli i ponovo osvojili bedem. Ogorčena je bitka trajala puna dva sata, dok Turci nisu bili suzbijeni.Mesih-paša je poveo ostatke vojske prema uvali Fiskos, iz koje je i izašao, izvrši opsadu viteške utvrde Pentroniona kod Halilkarnasa, a potom se vrati u carigradsku luku. Tamo je smijenjen s časti paše od tri tuga i poslan kao običan sandžakbeg u Galipolje.Idućeg proljeća istaknuti su sultanovi tugovi na azijskoj obali u znak polaska u Aziju, a da vojska uopće nije znala za njihovu svrhu. Sultanova namjera ni ovaj put nije bila objavljena, a tako je to uostalom bilo kod svih njegovih vojnih pohoda. Iz Skutarija (Üsküdar) su pošli prema Gebzi (stara Libissa, poznata po Hanibalovom grobu) i na carevoj livadi koja se nalazi između ova dva grada stali. Mehmed je već duže vrijeme bio bolestan, ali je vjerovao da će novim osvajačkim pohodom pobijediti bolest. Umro je ovdje, u blizini Hanibalova groba, u četvrtak 3.maja 1481g., u tridesetoj godini vladanja, a tek u pedeset drugoj godini starosti. Ostavio je svijet u neizvjesnosti kome je bio namijenjen ovaj posljednji vojni pohod. Bio je prvi osmanlijski sultan koji je pokopan iza mihraba svoje džamije. Oni prije njega su počivali u Brusi.

USTOLIČENJE BAJEZIDA II I SUDBINA PRINCA DŽEMAPo smrti sultana, glavna zadaća velikog vezira bila je sakriti smrt od vojske i glavnog grada. Čim je Mehmed umro, veliki vezir Mehmed Nišani, Karamani, dao je voziti tijelo u kolima s običnom pratnjom, kao da je živ, u Carigrad. Otpravio je sobara Keklik Mustafu Bajezidu, najstarijem princu u Amasiju. No istodobno je, izdajnički spram ovoga, poslao svog pouzdanika princu Džemu u Karaman kojeg je želio na prijestol. U Carigradu i na azijskoj strani gdje je vojska taborila, dao je zatvoriti pristanište i staviti zabranu na plovidbu kako bi spriječio općenje između glavnog grada i tabora. Adžemoglanu, tj. janjičarskim novacima, zapovijedio je da poprave mostove preko rijeke u blizini tabora. Tim mjerama objelodanio je da je Osvajač Mehmed mrtav. Smjesta se pobune janjičari, zauzmu jedan brod, otplove u Skutari, a odatle u Carigrad, napadnu kuće židova i bogataša, a ubiju i velikog vezira. Vojska se izjasni za Bajezida, a njegov sin Korkut, proglašen je 4.V 1481g. do očeva dolaska namjesnikom.Bajezid smjesta po obavijesti krenu u Carigrad, stiže za devet dana u Skutari, gdje je more bilo prepuno brodovima sa vjerodostojnicima carstva. Janjičari odmah odoplove do njegove galije i zatraže da udalji Mustafu-pašu kojeg im je Ishak-paša, kao glavni njegov takmac za položaj velikog vezira, optužio kao krivca što im nije povećana plaća. Sultan pristade na to i udalji Mustafu-pašu u Aziju. Ulaz u Carigrad bio je u znaku žalosti. Pred vratima seraja bili su svrstani janjičari i oni predaju svoju molbu. Molili su za oprost zbog ubistva velikog vezira i haranja gradom, kao i da im se poveća plaća, ako ne redovito, a ono putem izvanrednog dara. Sultan to i odobri. To je po drugi put da se janjičari daruju pri ustoličenju sultana i to

52

pokazuje njihov uticaj na prijestol. Sljedećeg dana 21.V 1481g. pokopan je Mehmed II, novi sultan je primio poklonjenja, i Ishak-pašu postavio za velikog vezira. Čim je dobio obavijest, princ Džem krenu žurno ka Brusi da zaposjedne bar staru prijestolnicu. Bajezid mu posla u susret Ajazpašu sa 2.000 janjičara, a sam ode u Skutari skupiti ostalu vojsku. Grad je bio sklon princu Džemu te ne pusti janjičare. Dođe do bitke u kojoj je Ajazpaša s većinom vojske zarobljen. Princ Džem dođe nakon tri dana, a grad mu srdačno otvori vrata i prizna ga za sultana.Kada doču da Bajezid ide sa cijelom vojskom, princ Džem mu posla poslanstvo preko kojeg je nudio Bajezidu da mirno podijele vlast nad Azijom i Evropom. Međutim, Bajezid je računao ne samo na premoć u vojsci, nego i na izdaju, jer je Jakubu, Džemovu vrhovnu upravniku dvora tajno ponudio namjesništvo, i krenu ka Brusi. Izdajnik Jakub nagovori princa Džema da podijeli vojsku, te da jedan dio pošalje ka Izniku, a drugim da krene ka Jenišehiru. Čim je prvi dio vojske pod vođstvom Gedik Nasuha, vidio pred Iznikom čelo Sinan-pašine vojske, brzo se povukao u klanac Asvad gdje je potučen i gonjen do Jenišehira. I Bajezid dođe do Jenišehira, a tu mu u odlučnom trenutku bitke 20.VI 1481g., dođe Gedik Ahmet-paša, osvajač Otranta. Već je jedan dio Džemove vojske bio potučen, kada ga napusti i Jakub s najboljim dijelom vojske i pređe Bajezidu. Poraz je bio potpun; jedva se i princ izvukao ostavljajući sve. Pobjegao je u Konju, odakle je pošao 26.IX 1481g. za Siriju i Egipat.Tamo je bio sjajno dočekan, osobito u kairu i kraljevski uzdržavan.Princ Džem koji je kraljevski primljen u Egiptu, nije izgubio nadu, jer su ga na to naveli Kasim-beg, zadnji izdanak knezova Karamana i više uglednika osmanske vojske, među kojima i Mahmut, sandžakbeg Ankare. Na njihov poticaj on pređe granicu i dođe do Adane. Kod planine Čukur Čemen iznad Konje, dođe do sukoba između Ahmet-paše i Mehmeda, vođe Džemove konjice, ali bez odlučnog uspjeha.U međuvremenu se Bajezid sjedini sa Ahmet-pašinim taborom.Princ Džem i Kaism-beg, kome je on obećao, ako pobijedi Karaman, došli su do Konje i opsjedali je, ali je odbrana bila tvrda. Na vijest o bratovom dolasku Džem raspusti vojsku i izmakne preko Akšehira u kameniti Tašil. Bajezid mu pošalje poslanika sa prijedlogom da se nagode. Kada Džem zatraži vlast nad Azijom, on odbi i zamoli brata da se više ne kalja nevinom muslimanskom krvlju, nego da u Jeruzalemu svoje dosadašnje prihode troši. Džem se posavjetova sa svojima, a Kasim-beg mu predloži da prebace ratište na evropsku stranu. On to prihvati i posla poslanika velikom meštru na Rodosu radi podrške, koju i dobije. Džem se prebacio na Rodos, gdje mu je priređen sjajan doček (23.VII 1482g.).Međutim, najprije od namjesnika Karamana, a onda Ahmet-paše dođe izaslanik s priedlogom trajnog mira. Glavari reda, rastrzani između dobrobiti reda i dužnosti gostroprimstva, a jednako uvjereni da princ nije siguran na otoku, odluče poslati ga u Francusku. Prije toga su, ipak, dogovorili s njim da će, ako dođe na vlast sve luke carstva biti otvorene za flotu reda, da će svake godine osloboditi tristo kršćana bez otkupnine, te da će njihovom redu platiti 150.000 zlatnih guldena kao odštetu za dobijeno izdržavanje. Krajem augusta 1482g., otplovi Džem sa trideset

53

pratilaca i više drugih iz ropstva iskupljenih zemljaka. Istoga dana izaslanici reda odu Bajezidu na pregovore, te sa njegovim predstavnicima sklope povoljni mir i vrate se bogato nagrađeni. Sa velikim meštrom je sklopljen sporazum koji se se odnosio na princa Džema, po kojem će Bajezid plaćati redu svake godine 45.000 dukata pod uvjetom da ga čuva.Džem je nakon šest sedmica putovanja stigao 16.X 1482g. u Nicu. Ma koliko mu je tu bilo lijepo, htio je odmah produžiti u Rumeliju, ali mu glavari reda, koji su ga pratili, odvrate da je on na tlu francuskog kralja, te da to bez njegove dozvole nije moguće.Zato mu predlože da kralju pošalje svog izaslanika, što on i učini, a on ostade zadržan u Nici. Kako je u Nici počela harati kuga, bila je to zgodna izlika da se princ (21.II 1483g.) uputi dalje, te on stigne u Roussillon. Plemenitaši cijele ove oblasti sliju se da vide princa, sina osvajača Carigrada. Potom ga dovedu u Le Puy na Roni 30.VIII 1483. Uskoro je umro kralj Francuske, a onda vitezovi iskoriste priliku da princa silom riješe njegove pratnje. Osamsto oklopnika okruži njegovu pratnju i silom uklone 29 osoba. Džem se onda preporući papinoj zaštiti i zatraži tajni razgovor. Zatraži da bude vraćen u Egipat, na što papa odgovori da njegova želja zasada nije spojiva sa željom za prijestoljem, da ugarski kralj traži njegovu prisutnost na rumelijskim granicama, a prije svega da bi bio poželjan njegov prijelaz na kršćansku vjeru. Džem s pravom odgovori da bi on takvim prijelazom opravdao smrtnu osudu znalaca zakona, te da on svoju vjeru ne bi promijenio ni za Osmansko carstvo, a ni za vlast nad svijetom. Za ove tri godine što je proveo u Vatikanu kod pape Inocencija VIII, bilo je uređeno s Bajezidom da bude pod nadzorom, a ovaj je plaćao 40.000 dukata. Kada je došao novi papa Aleksandar Borđija, predloženo je Bajezidu da se princ Džem čuva za 40.000 dukata ili da da ga se za 300.000 dukata ubije.Krajem 1494g. upadnu Francuzi u Italiju i uđu u Rim, a papa pobjegne sa princom Džemom u tvrđavu San Angelo. 11.I 1495g. potpisan je mir, a jedan od uvjeta je bio da se princ Džem prebaci francuskom kralju, na šta ga je papa odlučio predati francuskom kralju u Napulj. U međuvremenu je papin poslanik, koji je s Bajezidovim poslanikom, došao u Ankonu, bio uhvaćen od upravitelja Sinigaglie, a s njim i dvogodišnji novac od sultana. Sada se papa, koji je izgubio ovaj novac i nadu u budući, prihvati jedinog preostalog sredstva dobiti, trovanja princa Džema. Kada je princ Džem stigao u Napulj bio je toliko slab da ni pismo svoje matere nije mogao čitati. Uskoro i umre. Njegove stvari pošalje francuski kralj njegovoj materi u Egipat.Ali je, brod kome vjetar nije bio sklon, umjesto u Aleksandriju ootplovio za Carigrad. Bajezid je za to bio obaviješten, a znao je i za bratovu posljednju želju da bude ukopan u islamskoj zemlji. Zato se Džemovo tijelo, što ga je kralj da o balzamirati i položiti u Gaeti, preko Galipolja donese u Brusu i pokopa uz Murata II. Tako se okonča život ovog tridesetšestogodišnjeg princa koji je proveo trinaest godina u zatočeništvu, a bio je žrtva kršćanske i turke politike.

VLADAVINA BAJEZIDA IIBajezid je stupio na prijestol u dobi od 35 godina, i bio je pred taj čin namjesnik u Amasiji. Prva oružana djela Bajezidove vladavine bila su, uz

54

ona protiv njegovog brata u Aziji, u Evropi nastavljanje rata protiv Italije, koji je Mehmed bio započeo, i nastavljanje rata koji su vodili bosanski i srpski namjesnici protiv Dalmacije i Ugarske. Ahmed Gaedik, osvajač Otranta napustio je Otrant nakon Mehmedove smrti, a njegov nasljednik, koji se neko vrijeme hrabro branio, predao je grad kalabrijskom vojvodi 10.IX 1481g., uz uslov da slobodno ode. U isto vrijeme Bajezid je sklopio ugovor o miru s poslanicima napuljskog kralja uz uslov da mu se vrate turski zarobljenici i oružje iz Otranta; kako do toga nije došlo sakupila se vojska u Valoni. U Dalmaciji je Iskender-beg, beglerbeg Srbije, opustošio okolicu Zadra, zbog toga što sultan nije bio obavezan održati mir sklopljen s njegovim ocem, ako ga se ne obnovi s njim. Zbog toga je Venecija poslala poslanika u Carigrad kako bi sa Bajezidom obnovio zaključenu kapitaluciju, ranije sa Mehmedom. U Bosni je sandžak-beg Jakub zaposjeo utvrde Risanj, Posrednicu, Koš i dubrovačku tvrđavu Brstavik, dok je u Ugarskoj četovao Iskender-paša, polazeći iz Smedereva. Da bi prekinuo ove upade, pođe Pavao Kinis, kraljev general, sa 32.000 ljudi iz Temišvara. Kod mjesta Golubac Kinis potuče 1.000 turskih konjanika. Jedan drugi Kinisov odred sretno pređe Dunav i dopre sve do rijeke Kruševca, gdje je Kinis boravio dvanaest dana, opustošio cijeli kraj i poveo sa sobom oko 50.000 Srba i 1.000 Turaka. Kod tri prijelaza rijeke učvrstio je mjesta Kevi, Haram i Braničevo. Trojica turskih paša, Iskender-paša, namjesnik Srbije, Ali-paša, te Malko Čoglu učvrstili su otok ispred Smedereva.Početkom sljedeće godine (16.I 1482g.) potpisao je Bajezid novu kapitulaciju sa Venecijom po kojoj je dotadašnji danak od 100.000 akči oprošten; Venecija plaća samo 50.000 dukata sultanovoj riznici za carinu. Sultan se obavezuje da će vratiti štetu počinjenu Venecijancima od posljednjeg mira. Takve povoljne uslove Venecija je uspjela ishoditi, jer je sultan bio u neprilici, njegov je prijestol ugrozilo Džemovo suparništvo u Aziji. Veći je dio godine sultan bio zabavljen vojnom u Karamanu, a krajem iste 1482g. krenuo je Bajezid u Carigrad.Pet sedmica po dolasku u Carigrad priredio svečanu gozbu u palači gdje ugosti vezire i podijeli im počasnu odjeću. Samo Gedik Ahmet-paša, dobije crni mjesto zlatnog kaftana, kao nagovještaj skore smrti, koja je prema nekim evropskim izvorima, smjesta uslijedila na sultanov mig, jer ga kamom usmrti jedan nijemi rob. Posljedica je to vezireove neposlušnosti i prevelike odvažnosti, kada je pred neku bitku vezir zasuo prigovorima prinčeve zbog lošeg držanja i poretka njihovih trupa, među kojima je tada bi i Bajezid, što mu ovaj nije nikad oprostio.Na mjesto velikog vezira došao je Daut-paša, anadolski beglerbeg.U proljeće 1483g. Bajezid je sa vojskom pošao u Plovdiv, kako bi gradine na Moravi koje je Mehmed bio opustošio, opet doveo u odbrambeno stanje, odakle je otišao ka Sofiju. Hercegovina je prepadom bosanskog beglerbega, Mustafe Đurđevića, potpuno pripojena Osmanskom carstvu. Vlatko Kosača pobjegao je u Dubrovnik koji je da bi ublažio sultanov bijes i da bi vezire umirio poslao sultanu 12.500, a veziru 500 dukata kao dobrovoljni dar. Kada je utvrdio tvrđave na ugarskoj granici ponudi Bajezid ugarskom kralju obnovu prekida vatre, a Matija kojeg su Česi dobro ugrozili, bio je sretan da ga može produžiti na pet godina.

55

Sljedećeg proljeća (1484g.), Bajezid pođe sa vojskom u Edrene protiv Moldavije. 27. VI prešao je Dunav kod Išaklija, gdje mu je vlaški vojvoda predao obavezan danak i došao u susret sa pomoćnom četom od 20.000 ljudi. 6.jula 1484g. Bajezid je opkolio tvrđavu Kiliju i osvojio je nakon devet dana. Odavde je pošao u Akerman i tu su se po prvi put spojile osmanske čete s pomoćnim četama sa Krima; 50.000 Tatara predvodio je njihov han Megli-Giraj. Akerman se se predao nakon 16 dana opsade. Sultan je krimskog hana bogato nagradio zbog pomoći koju mu je pružio. Nakon šest dana sultan iz Akermana krene 15.VIII 1484g. natrag u Edrene.1486g. planuo je prvi rat između Osmana i Memluka, Ruma i Egipta. Veliki vezir indijskog šaha Behmena, bio je u svojstvu poslanika upućenog Bajezidu, zadržan na svom putu kroz egipatsku državu, a najveći dio njegovih dragocjenih darova je opljačkano. Zatim je Džem bio sjajno dočekan i potpomognut u Kairu; a u najnovije vrijeme su egipatske trupe zauzele više dvoraca u blizini Adane i Tarsusa.Karagöz-paša dobio je zadatak da ponovo osvoji ove utvrđene dvorce. Četiri dvorca su se predala uz obavezu poreza. Na drugoj je strani Jakub-paša, poslan u pomoć knezu Zulkadra, pao u zasjedu glavnom egipatskom zapovjedniku i bio žestoko potučen. A isto tako dok je Karagöz išao dalje, ostavljajući zadobijene dvorce, navali jaka egipatska vojska i rastjera posade Adane i Tarsusa.Bajezdi, razljućen, pošalje velikog vezira sa 4.000 janjičara i naredi rumelijskom beglerbegu da pređe s vojskom i da ga podrži. Kada ovaj dođe na granicu nagovori ga Alaedevlet, knez Zulkadra, da krene radije protiv područja plemena Varsaka i Turguta, gdje se nalazio Kasim-begov unuk koji se spremao na pobunu. Ovaj posluša savjet i pošalje vojsku ka Karamanu. Kad vidi Mehmed, unuk zadnjeg karamanskog kneza, da mu je područje potpuno okruženo pobježe ka Halebu (Alep), a varsački bezi se pokloniše Daut-paši. A kako je vrijeme ljeta bilo pri kraju, utabori on vojsku u Akšehiru i vrati se u Evropu sultanu (1487).Vojna je iduće godine počela ranije nego je to uobičajeno. Flota od 100 brodova već je polovinom maja 1488g. bila određena da pomogne ratne operacije. Ali-paša, nakon što je pripojio karamanske trupe pod Jakub-pašom, krenuo je prema Adani i Tarsusu i zauzeo utvrđene dvorce. Egipatski mu sultan pošalje u susret novu vojsku. Kod čuvenog sirijskog prolaza, koji je bio tako uzak da se zvao sakaltutan, tj. ključ u bravi, razjuri ona tursku flotu što je tu sprečaval njezino dalje kretanje, te dođe do ravnice Agačairi, između Adane i Tarsusa, gdje se vojske sukobe. U toj bici, 16.VIII 1488g. Egipćani su bili uspješniji. Potisnu turske trupe i probiju put ka Halebu. Kada stignu ponovo u Bagras, nađu da je prolaz ponovo zauzet. Egipćani su se tukli s golemim gubicima i morali su ostaviti sav plijen što su ga prije zarobili. Uz-beg, zapovjednik egipatske vojske zauzme nakon opsade adanu 2.IV 1489g., a Ali-paša se povuče ka Eregli i Larendi. On po sultanovom nalogu pošalje Karagöz-pašu, koji je prvi pobjegao i begove kojima je pripisivao poraz u Carigrad, gdje ovi budu dijelom pogubljeni, a dijelom smijenjeni.Videći ratni uspjeh Egipćana, knez Zulkadra, je pregovarao sa zapovjednikom egipatskih snaga Uz-begom oko udaji svoje kćeri za njegova sina. Uz-beg sjedini svoje trupe sa knezom Zulkadra, koji pobijedi

56

svog brata Budak-bega u borbi za prijestol, i opsjedne Kajseriju. Na vijest o napredovanju Egipćana, sam sultan odluči spremiti azijsku vojnu. Tada mu je iz Tunisa došlo poslanstvo sa darovima i zamoli u svojstvu posrednika za uspostavu mira sa Egiptom. Mir je sklopljen 1491g. nakon za Turke neslavne petogodišnje vojne, pod za Egipćane neslavnim uvjetom, da tri dvorca što su ih osvojili u ravnici Čukurova, moraju biti prepušteni kao pobožne zaklade za Meku i Medinu.Pošto se smirila Azija, Bajezid zapovijedi albanskim četama da krenu prema Beogradu. Sultan je 10.III 1492g. pošao iz Carigrada prema Sofiji s namjerom da odavde krene prema Beogradu ili prema Albaniji, ako ne bi uspio prvi napad upravljen protiv Beograda. Smedrevske čete su, međutim izvršile opsadu Šapca, zauzele neke utvrđene dvorce u Bosni i ugrozile Jajce. Turke koji su četovali po Ugarskoj, suzbio je Kinski, a neke je begove zarobio. Na sabor u Ugarsku kao izvještaj o pobjedi poslao je kola puna odsječenih glava, krvavi prilog koji je užasnuo sabor. Kako nije bilo nade da se osvoji Beograd, Bajezid iz Sofije krenu preko Bitole u Albaniju i tamo je proveo Ramazan, mjesec posta. Za to vrijeme su domaće čete velikog vezira i janjičari prohujali zemljom. Kada se sultan približio Prilepu, pokušao ga je ubiti neki prerušeni ubojica, ali ga je tjelesna straža u tome onemogućila. Još od smrti Murata I na Kosovu, bio je zakon da se nitko ne smije približiti sultanu naoružan, već je bio priveden sultanu tako da su ga dva dvorjanina držala ispod ruke, što je važilo i za carske i za kraljevske poslanike.1492g. turski odredi prodrli su ponovo u Kranjsku sve do Ljubljane. Kralj Maksimilijan je poslao vojsku u Korušku gdje je upao drugi turski odred. Kod Villacha došlo je do bitke u kojoj je palo 7.000 kršćanskih i 10.000 turskih vojnika, a pao je i Ali-paša od roda Mihaloglua. Treći turski odred prodro je u Donju Štajersku sve do Celja i jednako je bio nemilosrdan prema stanovništvu. Jednako surovo su se ponašali i Mađari kod opsade Serenjija. Te godine je Stjepan od Telegde iz Erdelja, odbio Ali-pašu uškopljenika, smedrevskog pašu, na prijelazu kod Crvene kule, tako da je ovaj ostavio sav plijen i 15.000 vojnika, što ubijenih, što zarobljenih.Da bi se osvetio za ovaj trostruki poraz u jednoj te istoj godini, sljedeće je godine (1493g.) Jakup-paša upao u u Donju Štajersku. Jakob Sekeli sa njemačkim vođama uspio je da Jakub-pašu Karamanskog potisne opet natrag u Hrvatsku. Na povratku u Hrvatsku kod prijevoja Sadbara, Jakub-paša se našao opkoljen hrvatskim i ugarskim velikašima. Pregovarao je, spreman platiti otkupninu da slobono prođe, ali su Derenčin i Frankopani tražili da se oslobode svi kršćanski zarobljenici i da im se preda plijen. Derenčin se u strahu pred turskom premoći već htio povući, ali mu Bernard Frankopan prebaci da se povlači kako bi spasio život svog sina i brata. Za vrijeme pregovora jakub sebi prokrči put iz klanca posjekavši šumu. Dana 9.IX 1493g. došlo je do bitke kod Udbine (Krbavsko polje). 5.700 Mađara i Hrvata osta na bojištu, a tri Derenčina su uhvaćena. Od tri Frankopana, jedan je ubijen, drugi je zarobljen, a treći je uspio pobjeći. Jakub-paša postao je rumelijskim beglerbegom, a dotadašnji rumelijski beglerbeg postao je namjesnikom Bosne.1495g. Turci su u Bosni osvojili gradove: Kmetiju, Tržac, Neretvu (Konjic) i Košorgrad, a sljedeće 1496g. poplava turskih vojnika sručila se preko Dalmacije i Zadra sve do Friulija, Cerknice, Lojča do gornje Ljubljane.

57

Godine 1490g. sklopljen je između Bajezida i trećeg Jagelona prvi poljski ugovor sa Turskom. Tri godine kasnije Ivan Albert ga je produžio još za tri godine. Kad je istekao trogodišnji ugovor tražio je Ivan Albert izliku za rat, koji međutim, nije toliko vodio protiv Turske koliko protiv Moldavije. Trebao je stvar prikazati kao da je upad u Moldaviju povreda ne turskog već ugarskog suvereniteta. Tvrđave Bjelgorod i Kilija, ugrožene od poljskog kralja, pripadaju Moldaviji, a to je jedna od ugarskih zemalja. Bez obzira na ovo posrdovanje poslat je Bali-beg Malkočoglu, namjesnik Silistre.On je prešao Dnjestar pomoću pontonskog mosta. Soroki na ušću Dnjestra poharana je. Gradovi Derešni, Kanečuga, Klebanija i Braklav (Brašov) doživjeli su jednaku sudbinu. Radimin je bio zaobiđen jer je bio prečvrst, a Pervorsk je na juriš osvojen. Potom jedan dio vojske razori grad Jaroslav, a drugi je opustošio krajeve od haliča, Zidakon, Sambor, i Drohobic. Bili bi i dalje pustošili zemlju, da ih većina nije izginula u dubokom snijegu, kao i zbog nedostatka namirnica. Poljski historičari kažu da je 40.000 pokrilo opustošenu zemlju svojim kostima, dok osmanski tvrde da čitava vojska nije bila toliko jaka i da se Bali-bag sa većim dijelom vojske i bogatim plijenom vratio u Kiliju i Akerman, gdje je raspustio vojsku.U junu 1499g. sultan pošalje rumelijskog beglerbega Mustafu-pašu sa vojskom da opsjedne Lepant, dok je flota onamo poslana morem. Kod otoka Sapienca dođe do pomorske bitke. Jedan od trojice venecijanskih zapovjednika, Alban Armenico, napadne veliki brod jednog od trojice turskih zapovjednika Borak Reisa; Loredano, drugi venecijanski zapovjednik otplovi tamo da ga podrži. S obje strane se privuku i iskrcaju na brod. A tada Borak Reis naredi da se oba broda, među kojima je bio njegov, zapale. Požar se ubrzo rasplamsa po jarbolima sva tri broda. Najčuveniji pomorci obje flote, Loredano i Armenio, Karahasan i Borak Reis nađu smrt u požaru ili u valovima. Osmani i dan danas zovu ovaj otok otokom borak Reisa. Na dan 28.VII 1499g. ostvarena je objeda kod Sapience. Treći zapovjednik Venecije, Grimani, nije se suprostavio osmanskoj floti, te ona prođe ka Lepantu, a grad se preda, čim se ona pojavila pred lukom. Svoj teški poraz kod Lepanta, Venecija je donekle nadoknadila osvajanjem Kefalonije.Nakon mnogo natezanja, konačno se 1500g. sporazumiju papa, Venecija i ugarski kralj protiv Turaka, ali taj združeni poduhvat propadne smrću pape. Jedino se tim savezom pomoglo stvaranje zajedničke flote koja je krenula protiv Turaka. Admiral Venecije, Pesaro, krene sa Krfa ponovo zauzeti Giunchio ili Navarin, koje je sultan u međuvremenu zauzeo (15.VIII 1500g.). Ali dok je on jedanaest ovih galija vodio u trijumfu kući, izvrši prepad Kemal Reis, osvoji četiri galije. Španjolska flota doticala je azijske obale, dok su Francuzi opsjedali Mitilenu (oktobar 1500g.). Kada turska pomoć stigne na Mitilenu, Francuzi naglo dignu opsadu na čekajući pomoć sa Rodosa i kod Seriga budu zaskočeni strašnim jurišem koji ih uništi, tako da je samo malo Francuza ostalo u životu.Za gubitak Kefalonije nastojao se Bajezid namiriti osvajanjima u Dalmaciji i Bosni. Mehmed-beg, sandžakbeg Elbasana, osvoji Drač; a Mustafa, sin Iskender-paše, utvrde Lofdža i Brusdža; u Ugarskoj Turci su se borili oko Požege i Valpova. Zapovjednik Erdelja, Petar Graf, prijeđe Dunav kod Pančeva, zapali Vidin, Kladovo i predgrađe Nikopolja i povede sa sobom golemi broj zarobljenika.

58

Dok su u Moreji zauzeli utvrdu Vatika i luku Astrosa, na njezinoj istočnoj obali u Karamaniji ponovo su se podigla pobijeđena plemena Varsaka i Turguta. Bili su tako snažni da su tri princa-nasljednika jedva napredovala. Tek kada je veliki vezir Mesih-paša po povratku sa hodočašća preuzeo zapovjedništvo uspjelo se Karamance potisnuti preko Tarsusa ka Halebu. Bajezid je pogotovo po padu sv.Maura, počeo razmišljati o miru te je pregovarao sa Ugarima i Venecijancima, a i ovi su poslali poslanstvo u Carigrad. Mir je bio potpisan polovicom decembra 1502g. Glavni uslov je bio izručenje Sv. Maura za što su Venecijanci zadržali Kefaloniju.1503g. uspostavljen je i mir sa Ugarskom na sedam godina.Godine 1509. Carigrad je zahvatio strahoviti zemljotres. Četrdeset i pet dana tresla se zemlja ne samo u carigradu, nego i po cijelom carstvu. Sultan je napustio palaču i deset dana u vrtu bio pod šatorom, a onda otišao u Edrene. Tada je sultan sazvao leteći divan, tj. na konjima, i vijećanje o sredstvima ponovne obnove carigradskih zidina. Pozvani su zidari, upotrijebljena je vojska pa su za dva mjeseca ponovno izgrađeni ne samo zidovi Carigrada i Galate, nego i kule galate i Djevojke (Leander-kula), skupa sa sedam kula na zlatnim vratima, mostovi, novi seraj i zidovi Silivre.Nakon toga sultan se dao na učvršćenje države. Iznutra je to postigao podjelom namjesništva prinčevima. Šehinšah, Korkut, Ahmet i Selim bili su namjesnici pokrajina, Karaman, Teke, Amasije i Trabzona. Izvana je obnovio mir sa Ugarskom i Venecijom.Bajezid je već bio star i bolestan i, bez obzira na mir, tinjala je oko njega borba za nasljedstvo. Kao nasljednik bio je određen Ahmet, mada mlađi od Korkuta, jer je imao naklonost janjičara i vezira. A ta prednost mlađem sinu potakla je nade Selima, još mlađeg sina da se dočepa prijestola. On je kao pravi ratnik imao veću naklonost vojske čak i u odnosu na Ahmeta. Tako je on zatražio od oca da mu sandžak bude u Evropi, umjesto dalekog Trabzona, kako bi bio bliže naslijeđu i ocu kojeg nije vidio dvadeset i šest godina. Tri puta je molio za to i tri puta bio odbijen. Tada se on odluči na gotovo pobunjenički čin: marta 1511g. dođe sa trupama do Edrene, da bi ojačao svoj zahtjev protiv kojeg su bili i sultan i svi veziri, jer je to bio presedan, jer dosad nijedan princ nije mgao imati namjesništvo u Evropi. Kada ga jedan izaslanik nije mogao odgovoriti, pošalje sultan rumelijskog beglerbega hasan-pašu da sa 15.000 vojnika sprovede tu odluku. Ali, prije nego što je marš odmakao jednu postaju, ugleda on Selimove tugove, te, pošto je bio određen da samo zaplaši Selima na povratak, on se vrati u Edrene. Selim se utabori u Čukurovu pred Edrenom. Tada mu izađe u susret sam Bajezid, ali je, da ne bi došlo do sukoba, posredovao Hasan-paša. On je u ime sultana, jamčio da ovaj za života neće dati prijestol princu Ahmetu, kao i da dodjeljuje Selimu namjesništvo u Semendri (Smederevo) sa predajom Vidina i Aladžihisara (Kruševca).U to vrijeme i u Aziji se pojavljuju prvi znaci velike borbe za prijestol. Najprije se princ Korkut, kada je čuo za Selimov prijelaz, prebaci iz Adalije i ustoliči na ranije mu uskraćeno namjesništvo u Saruhanu, da bi, također bio bliže ocu.Te vijesti posluže Selimu kao izgovor da se zaustavi na putu prema Semedru u Zagori. Sultan mu naredi dalji pokret, no on odbije, te sultan

59

plašeći se za Carigrad, otputuje u prijestolnicu. Tek što je sultan krenuo ka carigradu, Selim dođe u Edrene.Kako je stranka princa Ahmeta, na čelu sa velikim vezirom Ali-pašom, bila najmoćnija u Carigradu, ona podjari Bajezida koji krene sa vojskom protiv Selima, te se dvije vojske ugledaju kod sela Ograškei. 10.000 vjernih sultanovih vojnika napadne Selima i pobijede njegovu vojsku. Selim je svoj život dugovao svom vransu karabulutu, tj. crnom oblaku, i svojim vjernim pratiocima, Eidamu i Ferhatu, koji rastjeraju progonitelje. On se spasi u Ahioli na obali Crnog mra i otplovi na Krim (4.VIII 1511g.), gdje ga prijateljski primi njegov punac tatarhan.U Carigradu, gdje se sultan povukao nakon pobjede nad Selimom, Ahmet je pokušao provesti plan svog ustoličenja. Veliki vezir Hersek Ahmet-paša, koji je to postao po treći put, nije mogao umiriti janjičare i kada je Mustafa-paša, drugi vezir počeo pripreme da krene u susret princu Ahmetu u Skutare, izbije pobuna u Crigradu. U njoj janjičari zapale i orobe kuće pristaša princa Ahmeta, a Bajezid da bi ih umirio, smijeni velikog vezira i mjesto dodijeli Mustafi-paši. Princ Ahmet tako blizu Carigrada morade se vratiti. I vojska i narod se opredijeliše za Selima. Bajezid se okrene protiv Ahmeta zbog neposluha, te obnovi namjesništvo Selimu u Semendri i pozva ga da se vrati sa Krima. Ovaj je još prije nego što je dobio očevo pismo prešao Dunav sa 3.000 konjanika, većinom krimskih Tatara (krajem januara 1512g.). Janjičari su početkom marta 1512g. zatražili od sultana da Selima imenuje vođom vojske protiv Ahmeta, što je sultan i uradio. Selim uskoro dođe (19.aprila 1512g.) pozdravljen od vezira, velikaša i brata Korkuta. Bajezid koji je skupio golemo bogatstvo ponudi Selimu 300.000 dukata i 200.000 godišnjeg prihoda, ako smjesta otputuje. Selim to odbije, jer je bio siguran u janjičare kojima je obećao tri akče dnevno ako dođe na prijestol. U subotu 25.aprila 1512g. podigli su se janjičari i spahije i čitavo stanovništvo Carigrada sa vezirima na čelu i bližili su se u gustim skupinama seraju, gdje je sultan Bajezid primao vezire i preko njih upitao narod što je njegova želja. Jednoglasno su svi povikali: «naš padišah je star i bolestan, hoćemo za sultana Selima». 12.000 janjičara podiglo je svoju ratnu viku, tako da se sva zemlja tresla, kada je Bajezid izrekao ove riječi: «Predajem carstvo svome sinu Bajezidu, Bog neka mu ga blagoslovi». Tada je sina zamolio za milost, da smije otići u Demitoku i da završi život tamo, gdje ga je započeo. No Bajezid nije stigao u Demitoku, svoje rodno mjesto, umro je već treći dan po svom odlasku u Aju u blizini Hafse. Umro je od starosti i posljednica dugih tjelesnih i moralnih patnji ili ga je otrovao osobni liječnik židov, po nalogu Selima.

OD USTOLIČENJA SELIMA DO PERZIJSKIH RATOVAHistoričari su na sultana Selima gledali kao kao na strogog, nasilnog, oštrog (Osmani su ga zvali Jauz, tj. oštar). Sama turska historija, npr. prema Dženabi, piše o njemu:»Bio je otmjen i poduzetan, misaon, pjesnički nadaren i pun razumijevanja, ali kolerik, nasilnik i pritješnjivač, zaokupljen stvarima vladanja i svjetskog poretka, oštrouman veliki padišah». Takav po svojoj naravi, neumorno je ratovao. Dan je provodio u ratničkom vježbanju i lovu, a noću je često čitao povijesti i pjesme, osobito perzijske, i sam je ostavio iza sebe jedan Dîvân (zbirka pjesama) perzijskih oda.

60

Uskoro je došlo do prvih gužvi sa mnogobrojnim prinčevima (sa Selimom ih je bilo dvanaest). Ahmetov sin, Alaedin, s očevim se dopuštenjem dočepao Bruse. Tada Selim preda namjesništvo Carigrada svom sinu Sulejmanu i krene s vojskom od 70.000 ljudi ka Anadolu (29.VII 1512g.) protiv brata Ahmeta i njegovog sina Alaedina. Istovremeno je poslao 25 galija da čuvaju azijsku obalu da ne otplovi nijedanod prinčeva, kao nekada Džem. Alaedin je bio protjeran iz Bruse, a najuren je i njegov otac. Izdajom velikog vezira Mustafa-paše, koji mu je otprije bio sklon, princ Ahmet je ne samo izmakao progonu, već je čak, kada je Selim poslao trupe na zimište, osvojio Amasiju. Tada sultan sazove divan i ubije velikog vezira, a tijelo baci psima na put.Pogubljenje velikog vezira bilo je predigra većeg krvoprolića. Jedne subote, prvog dana nanovo održanog letećeg divana, dobiju petorica janjičarskih starješina nalog da svaki uhvati po jednog od prinčeva-bratića (29.11 1512g.), što su se nalazili u Brusi i da ih odvede u palaču. Sve ih zatvore u jednu sobu i osude na smrt, te ih sljedeći dan pogube i pokopaju kod Murata II.Sada je princ Korlut koji je dosada mirovao, znao da ga čeka ista sudbina, te je pismom pokušao pridobiti sandžake i njihove janjičare. To je izazvalo sultanov gnjev, te on napusti Brusu sa 10.000 vojnika po izgovorom lova, i za pet dana stigne u Manisu iz koje se Korkut sa jednim vjernim pratiocem spasio u zadnji čas. Skrivao se u jednoj pećini dvadeset dana, a onda je otišao ka Teki odakle je namjeravao otploviti u Evropu. I tu se skrivao u pećini, dok je njegov pratilac dao svog konja nekom Turkmenu da bi im nabavio hrane. Sedlo i stvari izazovu sumnju drugih Turkmena koji su nadzirali pećinu i to dojave sandžakbegu Kasimu. Ovaj se dokopa princa i njegovog pratioca i pošalje vijest o tome sultanu, koji naredi da se on dovede u Brusu. Pred gradom mu izađe u susret kapidžibaša Sinan tobože zbog dobrodošlice, a u stvari sa smrtnom presudom. Sljedećeg dana je sultanu dopremljeno tijelo.S proljeća krene princ Ahmet iz Amasije sa 25.000 konjanika ka Brusi, a Selim pošalje u Carigrad po janjičare. Čim je dobio 10.000 janjičara, krene Selim u susret bratu koji je već stajao na prolazu Ermeniderbend. Tu predhodnica Selimove vojske bude žestoko potučena (14.IV 1513g.), a gubitak je iznosio 7.000 ljudi sultan je imao još nekih 8-10.000 vojnika i da je Ahmet za to znao i krenuo dalje, izgubio bi Selim i narednu bitku, a i prijestol. No on mu je dao vremena da ojača pomoću Dukanđinoglu Ahmet-paše i tatarskog princa sa Krima Seadet-Giraja, Selimovog šurjaka. Vojske se suoče u ravnici Jenišehira. Ahmet pozove Selima na dvoboj, da bi se uštedilo nepotrebno prolijevanje krvi. Selim vrati glasnika nagradivši ga sa 1.000 akči. Ahmetova vojska bila je potučena, a princ je morao bježati. On je jahao duž jednog vodenog jarka kad se odjednom ospe rub i on iznenada padne s konjem u vodu te ga sustigne Dukanđinoglu što ga je progonio. Sobar Sinan izvršio je smrtnu kaznu nad princom Korkutom. Tijelo je pokopano kod Murata II u Brusi.Nakon svega sultan se, preko Galipolja, vratio u Carigrad i Edrene.Kada je Selim došao na prijestol, čestitali su mu venecijanski, ugarski, egipatski i ruski poslanik, pa se to više osjećala odsutnost perzijskog poslanika. Ismail, osnivač safevidske dinastije, pristao je u ratu između između braće, Bajezidovih sinova, protiv selima, uz Ahmeta. Ismail je

61

poslao poslanstvo egipatskom sultanu da u njega potraži prijateljstvo i pomoć protiv osmanskog sultana, ali nije poslao poslanstvo u Edrene. 23.IV 1514g. sultan poslao objavu rata šahu Ismailu. Vojska je išla preko Konje i Kaiserije, gdje su zastali nekoliko dana da s Alaedevletom, gospodarom Zulkadra, pregovaraju zbog konjaničke pomoći. Selim je pozvao Alaedevleta da se osobno pojavi, ali se ovaj ispriča starošću, pa ne samo da uskrati zatraženu pomoć, već je neprijateljski uznemirio vojni pohod. Kod Sivasa je izvršen pregled vojske, 140.000 ljudi. 40.000 ljudi, među njima i invalidi, bili su ostavljeni između Sivasa i kajserije, dijelom da bi se zemlja zaštitila s ove strane, a dijelom da bi se smanjilo sve osjetnije pomanjkanje namirnica, jer je perzijski han čitav kraj kojim je prolazila vojska pretvorio vatrom u pustoš. 23.VIII 1514g. osmanska vojska je stajala na ulazu doline Čaldiran, na čijoj se desnoj strani utaborio šah Ismail. Noću je održano ratno vijeće, da li neprijatelja treba napasti odmah sljedećeg jutra ili se treba odmoriti jedan dan. Veziri su glasali za ovaj drugi prijedlog, a defterdar Piri je bio za to da se ne gudi vrijeme, jer inače postoji mogućnost da će mnogi iz letećeg odreda, koji su potajno pristaše neprijateljskog učenja, prebjeći ili će nakon jednodnevnog razmišljanja, biti mlaki pri napadu. Sultan se složio sa ovim prijedlogom; odmah je izdana zapovijed za napad, a vojska na uzvisinama, poredana je za napad.Šah Ismail, kad je u jutarnjem svitanju ugledao prve neprijateljske trkače kako su se sručili s uzvisina prema dolini, nije htio povjerovati da će Selim biti toliko smion da se usudi voditi bitku na ravnici. On je ostao mirno stajati i gledao sa sve većom znatiželjom kako nailazi rijeka vojske. Dao je pred sebe dovesti jednog zarobljenog iz letećeg odreda i ispitivao ga o različitim odijelima osmanske vojske, tako kako su se pojavili, te pitao za njihovo ime i za vođe. Osmanska vojska se postavi u bojne redove na uobičajen način, po kojem, kada se vodio rat u Aziji, rumelijski odredi čine lijevo krilo, a azijski čine desno. Tako je konjica anadolijskog i karamanskog beglerbegata, Sinana i Zejnel-paše, tvorila desno krilo a konjica rumelijskog beglerbega Hasan-paše lijevo krilo, a njima su dodijeljeni azijski i evropski azapi. U sredine je stajao vojni odbrambeni zid janjičara, a iza njih sultan sa tri vezira. Janjičari su sprijeda postavili svoju uobičajenu utvrdu od prtljage i deva; topništvo je tvorilo na oba kraja borbenog reda iza azapa neprobojnu odbranu, povezujući topove međusobno željeznim lancima. Selim je izdao zapovijed da topovi, skriveni pješacima, ne zagrme prije nego se azapi direktno sukobe sa neprijateljem. Redovi, koji će se tada najednom otvoriti i lijevo i desno, dat će im slobodnog prostora za djelovanje. Njegova vojska je brojila više od 120.000 ljudi, među njima 80.000 konjanika. Perzijska vojska brojčano nije bila manja od osmanske i njezina konjica za razliku od osmanske bila je dobro uhranjena i imala je dobre konjanike, među njima 10.000 najbiranijih ratnika. Svi su šahu bili odani dušom i tijelom i za njegovu službu oduševljeni žarom koji graniči slijepom pokornošću smrti posvećenih šiita. Ipak je šahovoj vojsci nedostajalo pješaka i teškog oružja. Ismail, kojeg su špijuni i prebjezi upoznali sa Selimovim ratnim planovima glede skrivenog topništva,podijelio je svoju vojsku na dvije skupine uz zapovijed da slijede pokrete azapa, čim se njihovi odredi budu otvorili i da ih nastoje prekriliti. Tako se nadao s jedne ili s druge strane sultanu zaći za leđa. Jednu je skupinu poslao pod Ustandžlijevim zapovjedništvom protiv

62

desnog krila, a sam Ismail je poveo drugu skupinu protiv lijevog krila. Ismail je sretno osujetio Selimov bojni plan svojim prelaskom preko azapa čim su ovi svoje redove otvorili da naprave mjesta topovima, a onda je čitavo lijevo krilo evropske konjice pod vođstvom beglerbega Hasana, koji je pao odmah u prvom naletu, odbacio sve do Selimove zaštitnice. Nasuprot tome, na somanskoj strani begler-beg Sinan-paša osujetio je Ustadžliogluov napad time što je azapima zapovijedio umjesto otvaranja, povlačenje do topova, a onda uskakanje preko povezanih lanaca. Kako je naređeno, tako je i izvedeno, s velikim porazom Perzijanaca, protiv kojih su sada zagrmili topovi, a njihovi su redovi pali a s njima i njihov vojskovođa Ustadžlioglu. Selim je zbog poraza lijevog krila dao otvoriti tvrđavu od kola i prtljage i zapovijedio janjičarima da pucaju. 13.500 janjičara opalili su sedam puta iz svojih pušaka i sasjekli perzijsku konjicu. I sam šah je bio ranjen u ruku i u nogu, njegov konj je zajedno s njim pao, i upravo je dojahao jedan turski konjanik s kopljem uperivši ga na šaha, kad se šahova povjerljiva osoba Mirza Sultan Alija, naoružan poput njega, preda s pokličom:»Ja sam šah». Dok je konjanik vezivao tobožnjeg šaha, jedan je konjušar po imenu Hizir, dao šahu svog konja uz cijenu vlastitog života. Ismail je pobjegao a s njim i ostatak perzijske vojske, koja je, kao i osmanska, izgubila najbolje vojskovođe. Četrnaest sandžakbegova i isto toliko perzijskih hanova pokrilo je bojno polje. Šah je bježao cijelu noć i u svanuće je stigao u Tebriz, čiji su mu stanovnici izašli u susret više iz znatiželje, nego iz radosti. Budući da se nije osjećao sigurnim u svom glavnom gradu, nastavio je put u Dergezin.Perzijski vojni logor postao je plijenom pobjednika s mnogo blaga i ropkinja i čak sa najmilijom šahovom suprugom. Kuridži, tj. šahova tjelesna straža dovedeni su pred sultana i odmah poklani.Sljedećeg jutra (24.VIII 1514g.) primi Selim u svečanom Divanu čestitanje vezira i vojske koja je pokapala svoje mrtve. Ovo je bio dan odmora, a sljedećeg dana se išlo u Tebriz. Devetog dana nakon bitke, zaposjeli su Tebriz, vezir Dukanđinoglu i deftedar Piri, a trinaestog dana i sam sultan je ušao u Tebriz.Samo je osam dana selim bio u glavnom gradu, a onda je zbog sigurnosti, krenuo ka pokrajini Karabag, gdje je kanio prezimiti u njezinim ravnicama. Ali se pobune janjičare zahtijevajući da se vrate u zemlju. Sultan tada popusti, ali za bunu optuži vezire, osobito Mustafu, kojeg u toku marša dade ismijati pred vojskom. U Karsu okrene protiv Gruzije. Nakon četverodnevnog marša dođu mu u susret gruzijski poslanici s mnogim darovima i hranom koja mu je bila preko potrebna. U Erzurumu, Selim dobije ljučeve Bajburta. Zatim su osvojeni i drugi gradovi i predjeli, a onda se dalo na zimište u Amasiji i Ankari. Na obalama Eufrata nalazi se utvrđeni grad Kemah. Bogat kraj u zlatu, privlačio je sultanovu pažnju; 19.IV 1515g. dođe pred grad i uprkos hrabroj odbrani zauze ga. Time je došlo i vrijeme kažnjavanja kneza Zulkadra, koji prošle godine nije htio pomoći vojnu na Perziju. Vojska pod Ali-begom i velikim vezirom Sinan-pašom, 12.VI 1515g. potuče na podnožju Brijega ždralova Alaedevleta. Zemlja Zulkadr se dodijeli Ali-begu u leno a dobije i čast vezira, tj, s tri tuga. Sultan otpusti karamanske i anadolske trupe u Kajseriju i vrati se u Carigrad.

63

Za ljetnog boravka sultana u Carigradu i zimskog u Edrenu, kada je Hersek Ahmet-paša po peti put postao vezir, osvojen je i uređen Kurdistan po namjesniku Erzindžana Biiklü Mehmedu i mula Idrizu Bitlisiju. Dvadeset petorici kurdistanskih begova poslao je sultan Idriza Bitlisija kao svoga zemaljskog povjerenika da bi od njih primio poklonjenje i da uzme u posjed sjeverni Kurdistan, što se bio odvojio od šaha, od njegovih istočnih granica od Urmije pa sve do zapadnih, gdje graniči sa Malatijom.

OSVAJANJE EGIPTA I SELIMOVA SMRT24.augusta 1516g. oba sultana, i egipatski i osmanski, bili su sa svojim vojskama u blizini Haleba, na livadi Dabik, gdje muslimani štuju Davudov (Davidov) grob. Obje su vojske bile spremne na boj. Selim je predao zapovjedništvo desnog krila anadolskom beglerbegu Zejnel-paši, i karamanskom beglerbegu, Husrev-paši. Lijevim je krilom zapovijedao Biiklü Mehmed-paša i amasijski beglerbeg. Brojno topništvo je bilo postavljeno sprijeda i kao obično skriveno kolima. U memlučkoj vojsci je desno krilo vodio Hair-beg, namjesnik Haleba, a Sibai, namjesnik Damaska, lijevo krilo. Bitka nije bila ni krvava ni duga i gubitak ne samo da se mogao pripisati premoći osmanskog topništva, kojeg je nedostajalo Egipćanima, već i krivoj predodžbi da sultan daje prednost korsanima, pa su dželbani bili neaktivni i nisu se ni pomakli; radije su bježali nego što su se borili. Sultan Gavri, koji je računao na njihovu vjernost, radije je štedio njih, pa je htio prorijediti redove korsana i stavio ih na čelo borbe. Zapovijedi im da napadnu da bi ih što sigurnije žrtvovao. Dželbani, koji nisu znali za tu namjeru, vidjeli su u sultanovoj zapovijedi samo nezasluženo zapostavljanje i nisu se ni pomakli, čak kad je opasnost prijetila. Jedva je hiljadu korsana ostalo na mjestu, ostala se vojska dala u bijeg. Osamdesetogodišnji je egipatski sultan našao smrt u bijegu iznad jednog ribnjaka, a Egipat je tom izgubio ne samo Haleb, već i čitavu Siriju. S polaskom u Damask se odugovlačilo sve dok nije stigla vijest da su memlučki begovi otišli u Kairo, pošto se nisu mogli složiti u Damasku koga da izaberu za sultana. Krajem septembra (22.IX 1516g.) vihorile su se Selimove zastave u Mastabi, predgrađu Damaska. Hair-begovim posredovanjem nagovoren je arapski emir Nasiredin da preda grad i dvanaesti dan nakon dolaska u Mastabu Selim je proslavio svoj ulazak u Damask, 4.X 1516g.U isto vrijeme, kada je Selim u damasku uselio u svoje zimsko boravište, u Kairu su Memluci pristupili izboru novog sultana. Dželbani su glasali za jedinog sina Kansu Gavrija, Seid Muhameda, dok su korsani, nasuprot tome, izabrali Tuman-bega. Selim je za to vrijeme, sve poduzeo da za vrijeme zime prođe kroz pustinju koja dijeli Siriju od Egipta. Egipatska vojska je izašla u susret osmanskoj na sirijsku granicu, a brojala je 10.000 vojnika. 28.X 1516g. su napustili Kairo i na granici, nedaleko od gaze, kod karavan seraja Junuz-paše, susreli se sa prethodnicom osmanske vojske. Bitka se završila na štetu Egipćana, ali za vrijeme bitke su se pobunili stanovnici Gaze i Ramle. Selim pođe polovinom decembra iz Damaska protiv Gaze i Ramle i u Džuldžuliji, mjestu nedaleko Ramle, primi Sinan-pašinu obavijest o pobjedi i zapovijedi da kazni pobunjene stanovnike, tj. da se nad njima izvrši pokolj.

64

Još prije nego je započeo pohod kroz pustinju, primio je Selim ključeve gradova: Safeda, Tiberija, Nablusa, Jeruzalema i Hebrona i poklonstvo arapskih plemena.Za deset dana savladan je put kroz pustinju od egipastke granice do Salihije. Predzadnji dan muslimanske godine bio je sultan Selim u Hankahu, u blizini Kaira. Sultan Tuman je po savjetu izdajice Gazali-berdija svoju čitavu artiljeriju sakrio u pijesak na strani sela Ridanije kod Adilije, gdje prolazi put od Birketulhadža u Kairo. Gazeli je po svom sudrugu, izdajici Hair-begu, koji se već nalazio u Selimovu logoru, pozvao Selima da obiđe brdo Mukatam i da će u najgorem slučaju kod Ridanije naići na skrivene topove, od kojih se nema što bojati. Kad je Selim obišao brdo izvan dosega topova, opazio je Tuman-beg gazalijevo izdajstvo, ali je bilo prekasno. Sljedećeg dana počela je borba. Uprkos osobnoj hrabrosti memlučkog sultana i njegovih vjernih, bitka je izgubljena Gazalijevim izdajstvom i zbog premoći osmanskog topništva. 25.000 Memuka je pokrilo bojište oko Ridanije. Selim preseli svoj tabor iz Adilije na otok Vustanije, nasuprot Kairu, a da nije pošao u Kairo gdje je poslao posadu. Tumanbaj, koji se povukao u Advije, povrati se noću i prodre od Šejhunije opet u Kairo, te posiječe posadu. Selim zapovijedi Junuz-paši, koji je došao na mjesto Sinana i postao velikim vezirom, da ponovo zauzme grad. Osmog dana poslije bitke kod Ridanije, osmanske trupe su prodrle u Kairo, gdje su Memluci, pružali hrabar otpor. Po Hair-begovom izdajničkom prijedlogu, selim proglasi opće pomilovanje za Memluke. Osam stotina najodličnijih sami se izruče ili su bili izručeni od stanovnika na sultanovu riječ, koji im je svima na trgu Romejla dao odsjeći glave. Zatim počne opće krvoproliće. Leševi pedeset hiljada ubijenih bili su nagomilani u uskim gradskim ulicama. Selim pođe u Bulak u tabor i pošalje odande pisma o pobjedi namjesnicima carstva, da objave zauzeće Kaira.Tumanbaj i njegovi Memluci pobjegli su na istočnu stranu Nila, gdje su kod Arapa hevare tražili zaštitu. No istodobno se na Nilu pojavi 300-400 brodova sa ostatkom iz poraza spasenih Memluka. Oni su kanili napasti sultanu Selima na otoku Vustanije, ali su bili izdani. Selim tada odluči goniti Tumanbaja. On pošalje vojsku pod vođstvom Džanim Seifija. Arapi nenaviknuti na topove povuku se smjesta. Dođe do žestokog sukoba, u kojem su slabije prošli Osmani. Tumbaj se sa ostatkom vojske povuče ka Verdanu, ali i odatle je morao dalje. Tada se odluči da je jedini spas tražiti utočište kod Arapa Hasana Merija, na čiju je zahvalnost računao, jer je njega i brata izbavio iz zatvora. Ali ga ovaj izda janjičarskom agi Ajazu koji ga je gonio. Zadnji memlučki sultan je obješen na vratima Suveila. Selim je naredio da se njegovo tijelo pokopa sa počastima, a i on sam je prisustvovao pogrebnoj molitvi; tri kese zlata dao je za ukop i nadgrobni spomenik, a tri druge kese budu tokom dana tri dana dijeljene sirotinji za dušu sultana. Zatim je sultan održao pobjedničku svečanost i tom prilikom darovao namjesništvima domaće plemiće koji su mu pomogli, a vođe arapskih plemena, koji su mu bili skloni, zlatom i počasnom odjećom.Selim je sada postao i zaštitnik i sluga obaju svetih gradova (Meke i Medine) i preuzeo pravo zaštite i vrhovna prava nekadašnjih egipatskih halifa i sultana, pa je vodio brigu o izdržavanju šejhova i sirotinje u ova dva sveta mjesta.

65

22.IX 1520g. Selim je umro u selu Ugraškeji na putu iz Carigrada u Edrene.

RAZDOBLJE VLADAVINE SULEJMANA IS viješću o zatajenoj Selimovoj smrti u Ograškeju (22.IX 1520g.) došao je ćehaja silahdara, Sulejman-aga, kao vjesnik u Manisu, gdje je Sulejman vladao kao namjesnik. 1.X 1520g. Sulejman je, u žalobnoj odjeći, iz unutrašnje odaje, praćen samo velikim vezirom, ušao u dvoranu za poklonstva, gdje je dočekan povicima čauševske dobrodošlice. Muftija i ulema poklonili su se novom gospodaru poljubivši mu ruku. Oko podne je stigla vijest da se očev leš približava vratima Edrena, a Sulejman mu je izašao u susret sve do vratiju. Paše su sišle s konja i nosile lijes kraj kojeg je sultan išao pješice. Postavili su ga na visinu šestog od sedam brežuljaka grada. Pošto je obavljena posmrtna molitva u Mehmedovoj džamiji, Sulejman je izdao prvu vladarsku naredbu da na ovom brežuljku treba ocu podići grobnu zgradu, džamiju i školu. Treći dan, otkako je sultan u Carigradu, u njegovoj je prisutnosti otvoreno blago da bi se zadovoljili zahtjevi vojske da im se prigodom uspona na prijestol dadne plaća sa povišicom. Izvršivši na taj način za prva tri dana vladavine dužnosti prema ocu, vojsci i slugama, odmah je na djelu izrazio načela svoje vladavine: strogu pravdoljubivost i dobročiniteljsku velikodušnost.Šest stotina Egipćana, koje je sultan Selim dovukao iz njihove domovine u Carigrad, smjeli su se vratiti svojim kućama. Perzijskim trgovcima, kojima je protiv Selimove opće zabrane perzijske trgovine uvezena roba oduzeta, podijeljeno je više od milijun akči odštete. Aga silahdara, okrivljen zbog nereda svoje momčadi, smijenjen je s položaja, a pet krivaca je smaknuto. Konačno je i kapudan mornarice, Džafer-beg, zbog svoje surovosti proglašen «krvavi», odmah na prijavu svog ćehaje skinut je s položaja i zatim, nakon istrage i dokaza o njegovim nedjelima, obješen da bude primjer za zastrašivanje. Takva vijest o blagosti i strogosti brže je preletjela prostrano carstvo sve do krajnjih granica, nego pismena obavijest o stupanju na prijestol.Džanaverdi Gazali, koji je kao emir memluka njihova posljednjeg sultana, Kansu Gavrija, sramotno izdao Selimu i za svoje izdajstvo bio nagrađen namjesništvom Sirije, smatrajući da je to povoljan trenutak da se otrese osmanskog jarma, domogao se 24.X 1520g. utvrde u Damasku, a Bejrut je dao zaposjesti po jednom svom robu. Drugu dvojicu je poslao u sirijske planine i u Egipat da bi pobunili Druze i Arape. Egipatskog namjesnika Hair-bega pozvao je također na pobunu, prikazujući mu kako je to lak poduhvat pod tako mladim i neiskusnim gospodarom kao što je Sulejman. Ovaj lukavo odgovori, neka se najprije domogne Sirije i njezina predgrađa Haleba, a sve drugo će onda biti lako. Gazalijevo pismo je odmah poslao po svom povjerljivom čovjeku, imenom Alaji, u Carigrad.

66

Početkom novembra 1520g. Gazali pođe sa 15.000 turkmenskih konjanika i memluka i s 800 vojnika s puškama iz Damaska ka Carigradu. Istovremeno je vezir, Ferhat-paša, koji je imenovan vojskovođom protiv pobunjenika, u galipolju s 4.000 janjičara i 4.000 spahija prešao Dardanele, da bi se sjedinio s azijskim trupama beglerbega Karamana i Zulkadra. Gazali je opsjeo Haleb, koj se hrabro branio. Opsjedanje je trajalo mjesec dana, a Gazali ga je napustio kad je čuo da se približava Ferhat-paša (22.XII 1520g.). Gazali se vratio u Damask i priredio gozbu na koju je pozvao 5.000 janjičara koji su ostali u Damasku kao osmanska posada. Pretvorio je gozbu u janjičarsku noć: napao ih je i zatim sve dao poubijati. Ferhat-paša je za četiri dana prevalio put od Haleba di Damaska. Pred gradom je, kod mjesta Mastabe, došlo do borbe (27.I 1521g.). Kad je Gazali vidio da je bitka izgubljena, pokušao je pobjeći preodjeven u derviša, ali ga je izdao njegov vlastiti rizničar Seid Alija i uhvatio, ubio, te njegovu glavu donio pobjedniku pod noge (6.II 1521g.).S Gazalijevom glavom stigla je u isto vrijeme u Carigrad i vijest da je Behram-čauš, koji je poslan u Ugarsku sa zahtjevom o plaćanju danka, bio podvrgnut zlostavljanju i da je ubijen. Zbog ugarske povrede poslaničkog prava sultan je bio toliko ljut da je odlučio odmah sam povesti rat, a predigra za to je ionako već bila dana početkom njegove vladavine, jer su paše Smedereva i Vrhbosne bile osvojile Srebrenik, Tešanj, Sokol i Knin. 19.II 1521g. Sulejman po prvi puta krenu u boj.Ahmet-paša, rumelijski beglerbeg, upućen je iz Niša prema Šapcu, leteći odredi podijeljeni su na dva dijela, od koji je jednim zapovijedao Mehmed Mihaloglu idući u smjeru prema Erdelju, a drugi dio je predvodio Omerbegoglu. On je trebao četovati i ići pred carskim taborom. Veliki vezir Piri-paša pođe s 1.000 janjičara, sa spahijama i svim azapima prema Beogradu, dok je Sulejman išao prema Šapcu.8.VII 1521g. osmanska vojska zauzela je Šabac. Sultan naredi da se grad bolje utvrdi i da se preko Save podigne most da bi mogao preći u Srijem. Devet dana se radilo na mostu, a u međuvremenu je stigla vijest da je velikom veziru pao u ruke Zemun. Gotovo mjesec dana je vezir Piri-paša bio pred Beogradom, kad se Sulejman sa čitavom preostalom vojskom pojavio pred tvrđavom. Prebjezi su odali da su zidine najslabije sa strane s koje Sava utječe u Dunav i odmah je grad napadnut (4.VIII 1521g.). Vojvoda od Havale je zajedno sa tvrđavom pao sultanu u ruke 9.VIII 1521g. trakijske unajmljene čete napustile su grad i povukle se u utvrdu u koju su ih jedva pustili zapovjednici Blaž Olah, Jan Botij i Ivan Morgaj, budući da su kukavice i beskorisni. Ovi su hrabro branili bedem i već su odbili više od dvadeset navala, kada je sultan pokušao lagumom potkopati najveći toranj grada. Jedva je preostalo 400 ljudi sposobnih za borbu, kada su bili prisiljeni da se predaju uz obećanje da će im Turci poštedjeti živote. Ovo obećanje su Turci slabo održali, jer su posjekli više Mađara, a samo Bugare su preselili u Carigrad. Bali-beg je imenovan zapovjednikom osvojene tvrđave. S Beogradom su u turske ruke pale srijemske utvrde Kulpenik, Baridž, Perkas, Slankamen, Mitrovica, Karlovci i Ilok.Nakon što su trupe bile nagrađene, poglavarstva grada uspostavljena, Beograd sa 200, a Šabac sa 20 topova opskrbljeni, Sulejman krene za Carigrad.

67

Potreba da se povežu morskim putem Carigrad i novoosvojeni Egipat, kao i da se osigura slobodna vožnja hodočasničkim brodovima, dovela je do pohoda na Rodos.1.VI 1522g. upućeno je velikom meštru pismo sa zahtjevom dobrovoljne prijave. Pošto je pismo odaslano, odjedrila je i mornarica od trista jedara, s posadom od 10.000 vojnika, pod vrhovnim zapovjedništvom Mustafa-paše. U isto vrijeme je Sulejman (16.VI) poveo 100.000 ljudi kopnenim putem.28.VII 1522g. sultan se iskrcao na Rodos. Napad je počeo 1.VIII 1522g. Čitav je august prošao u minerskim radovima opsjedatelja i u radu opsjednutih, čija je odbrana bila u rukama venecijanskog inžinjera Gabrijela Martinenga. Tek je 4.septembra jedna mina otvorila južnu stranu odbrambenog zida, Osmani su jurišali kroz otvor ali su bili odbijeni jer je veliki meštar Villier de l´Isle došao u pomoć. Osmani su izgubili više od 2.000 ljudi. Isto toliko ih je stajala druga navala nakon šest dana na istom odbrambenom bedemu. Nakon dva dana su prodrli kroz otvor engleskog odbrambenog zida. Ove je tri navale izvršio samo jedan dio vojske i to samo na engleski bedem. 24.septembra objavljen je juriš cijele vojske i za čitavu tvrđavu. Najžešća je bila navala na španjolski bedem, ali su sa svih bedema opsjedatelji bili suzbijeni. 15.000 Turaka pobijenih ispunilo je rovove.Nakon još nekoliko neuspjelih navala, gubitak koji su pretrpjeli opsjedatelji iznosio je više od 100.000 ljudi. Sultan je 10.decembra 1522g. poslao pregovarače. Sultan je obećao da opsjedeni mogu slobono napustiti grad, ukoliko se u roku od tri dana predaju, u protivnom slučaju niko neće biti pošteđen i svi će biti pobijeni. O predaji je najprije trebalo zaključiti na skupu dostojanstvenika reda, a onda na velikom skupu, gdje su se za svako jezično područje pojavila po dva viteza. Kako je odluka naišla na proturiječnost, budu Sulejmanu poslana dva španjolska viteza sa porukom, da je stvar i suviše važna i, budući da su žitelji dijelom Latini, dijelom Grci, savjetovanje je teško pa je potrebno više vremena. Sulejmanov odgovor je bila zapovijed, upućena njegovim ratnim poglavarima da se ponovo započne sa vatrom. Vanjski bedem španjolskog odbrambenog zida je napadnut, ali je prvi juriš odbijen i sljedećeg dana je obnovljen s takvom žestinom da su se opsjedani morali povući u jarke i dijelove u gradu, a bedem prepustiti neprijatelju. Zbog nedostatka puščanog praha u gradu, topovi su zašutjeli, a sa njima i protivnici predaje. Predaja je potpisana 20.XII, uz obećanje slobodnog odlaska u roku od dvanaest dana. Jedini uslov je bio da se turska vojska sa svih strana udalji na milju daleko od grada, što je i učinjeno.Sa Rodosom su pali i drugi otoci što su pripali redu ivanovac: Leros, Kos, Kalimna, Niziros, Telos, Halke, Limonija, Sime. Nakon mjesec dana, 29.I 1523g., Sulejman se vratio u Carigrad.Polovicom naredne godine je Ahmet-paša oklevetao velikog vezira Piri-pašu, u nadi da će doći na njegovo mjesto. Međutim, Sulejman je na ovo mjesto postavio Ibrahim-pašu. Imenovanje Ibrahim-paše i njegov golemi uticaj na sultana i poslove carstva mučili su Ahmet-pašu. Uskoro je na divanu došlo do njegovog ljutitog istupa, te je Sulejman rado udovoljio njegovoj želji za namjesništvom Egipta.Zbog izgubljenog položaja velikog vezira, Ahmet-paša se nadao da će se naplatiti kao egipatski sultan. Pridobio je Memluke, ali nije uspio zbog

68

vjernosti janjičara. Zakup za zemlju dao je pomoćnicima svojih častohlepnih namjera, janjičare je uklonio koliko je to bilo bilo moguće, ali oni su bili gospodari utvrde koje se on nije mogao lukavstvom domoći. Tada je odbacio veo svojih izdajničkih planova koje je krio šest mjeseci, podigao Memluke u taboru kod Imbabve i opsjednuo tvrđavu. Janjičari su se borili kao lavovi i poubijali oko 4.000 pobunjenika. Jedan ga je emir Memluka Džemaledin obavijestio o postojanju jednog starog vodovoda koji je vodio u tvrđavu. Tim putem su Memluci prodrli u tvrđavu i svi su janjičari ubijeni. Kao gospodar utvrde-dvorca, Ahmet je prisvojio naslov sultana. Upravu vladavine je prepustio trojicu svojih vezira, oponašajući broj vezira osmanskog sultana. Među ovom trojicom nalazio se i Mehmed-beg koji je izdajicu odao sultanu. Pripremivši u potaji sve potrebno sakrio je u kairske kuće nekoliko stotina vjernih vojnika i iščekivao trenutak kad će Ahmet iz dvorca poći u grad u kupalište, gdje ga je napao. Ahmet je uspio preko krova da se spasi, uzjaha konja i odjaha u dvor. Vojnici koje je Mehmed skupio bili su toliko spretni da su boreći se, prodrli u dvor, ali njegovo središte sa utvrđenom palačom pružalo je izdajici još uvijek zaštitu. Tada Mehmed objavi da je blago u palači plijen pobjednika. Odmah su za plijenom pohlepni Arapi opkolili dvor spremni da razbiju zidine. U metežu pljačke uspjelo je pobunjeniku da sa dvadesetak svojih pristalica neopaženo pobjegne i spasi se kod Arapa u plemenu Beni Bakr u pokrajini Šerkije. Mehmed pošalje za njim 3.000 konjanika koji su ga slijedili. Kako ga ovi nisu mogli pronaći, krenu Mehmed s 30.000 dobro naoružanih ljudi u pravcu Mahaleta gdje je arapski šejh Hariš izdajicu vezanog predao pobjedniku. Njegova glava je poslana Porti (1524g.). mehmed-pašina vjernost nagrađena je povećanjem lena i položajem nadziratelja Egipta, a za namjesnika Egipta postavljen je ponovo Kasim-paša.23.IV 1526g. sultan Sulejman pođe iz Carigrada s više od 100.000 ljudi i tri stotine topova. Odlika ovog pohoda su bili najveći red i najstrožija vojna disciplina. Uz smrtnu kaznu bilo je zabranjeno stupiti na posađena polja ili ih njihovim vlasnicima oduzeti. U dane odmora vršen je pregled vojske ili je održan divan. Jake su kiše otežavale prijelaz preko Balkan planine i na šest prijevoja kojima je cesta vodila iz Plovdiva do Niša. Kod Sofije su se razišli sultan i veliki vezir, koji je išao naprijed, a na obali Morave su se ponovo sastali. Potom je vezir opet dobio nalog da pođe naprijed prema Petrovaradinu. Do tabora na Dunavu, kod Beograda došli su sada bosanski i hercegovački sandžaci, a Dunavom je doplovilo brodovlje od 800 manjih i većih plovnih objekata (11.VII 1526g.) sa janjičarskom posadom pod zapovjedništvom Mihaloglua, Iskenderoglua i Jahši-bega. U Beogradu je sultan primio čestitke za Bajram, upravo tri mjeseca pošto je napustio Carigrad. Veliki vezir je stajao pred Petrovaradinom i 27.VII ga je zauzeo. Uto stigne vijest da su bosanski bezi zauzeli srijemske utvrde. Logor se prostirao duž Dunava do Iloka, koji se nakon redovitog opsijedanja branio, ali su se stanovnici predali sedmog dana. Sada se u taboru već pronijela vijest da je sultanov cilj Budim. Dalje se išlo duž Dunava i Drave do Osijeka, gdje je nakon pet dana napravljen pontonski most, kako bi vojska prešla Dravu. Nakon što je vojska prešla rijeku, Osijek je spaljen i opustošen. U kiši i magli vojska je teško prodirala kroz močvare , preko nabujalih potoka i voda prema Mohaču. Kada su došli na cestu kod Baranjavara do crkve, koja se od onoga vremena zvala Bušiklisa (crkva u

69

zaleđu), odvojio se Bali-beg s 50.000 konjanika letećih odreda od vojske i pošao putem na lijevo kod Badž kalupe, kroz dolinu koja izlazi u ravnicu kod Mohača. Sultan je oko podneva, 28.VIII 1526g., stigao na uzvišicu s koje je ugledao neprijateljsku vojsku postavljenu u bojne redove. Ovdje je sultan održao ratno vijeće na koje izričito pozvao i veterane konjice sa zaleđa kojom je zapovijedao Husrev-beg. Husrev-beg je rekao da je iskustvo pokazalo kako se teško suprostaviti jakom naletu neprijateljske konjice u zatvorenim redovima; ako probijeni bojni redovi budu odbačeni prema tovaru, to znači opasnost. On stoga savjetuje da se razdvoje redovi i propuste neprijateljsku navalu da bi se onda napadalo postrance. Sultan odobri ovaj mudri prijedlog. Zapovijedi da se tovar prenese dobrano unatrag, i kad ga je Bali-beg obavijstio da su neprijateljske zastave već na vidiku, naredi da se njegove razviju. On sam podigne sklopljene ruke prema nebu s riječima:»Moj bože, moć i snaga su u Tebe! Moj Bože, pomoć i zaštita su u tebe! Pomozi Muhamedovom narodu!», a suze su mu kotrljale niz obraze. Na taj prizor čitavu vojsku zahvati polet hrabrosti i vjere. Vojnici su se bacili s konja na zemlju dodirnuvši je čelom i vinuvši se novom snagom u sedlo prisegavši da će svoj život posvetiti sultanovoj zapovijedi. Veliki vezir prođe na konju kroz redove jačajući dobru namjeru velikim obećanjima. On je zauzeo svoje mjesto na čelu rumelijskih četa u prvom naletu. Drugi su dio sačinjavale anadolske trupe, iza kojih je stajao sultan s janjičarima blizu postolja sa topovima na podnožju brežuljka. Poput grmljevine naleti prvi neprijateljski odred, predvođen Petrom Perenijem i redovnikom Pavlom Tomorijem. Oni su rumelijsku vojsku potisnuli prema anadolskoj, bilo da se to dogodilo zbog odluke ratnog vijeća da se otvore redovi ili, što je vjerojatnije, da su ih Mađari u snažnom naletu potisnuli. Ali budući da su akindžije, predvođeni Bali-begom i Husrev-begom, došli iz pozadine doline, obišavši tako bojno polje, morala se mađarska navala podijeliti i drugi dio je navalio, sa samim kraljem u sredini, na anadolsku vojsku, preko njih na janjičare i na sultanov položaj. Kad su turski topovi, međusobno povezani lancima, a koji su dosad šutjeli, jedva deset koraka udaljeni od prednjih mađarskih jurišnih redova, najednom zagrmjeli, počne njihovo desno krilo bježati, a kralj je nestao. Mađari koji su s desne strane bili zaokruženi Bali-begovim akindžijama, bježali su kako god su mogli unatrag i nalijevo. Ovi su posljednji, izbjegavši smrt sablje, potonuli u močvari, a snjima i kralj. Jedan čitav dan plivali su Dunavom kraj Smedereva i Beograda leševi onih koji su topovima bili razneseni. Samo je trebalo sat i po da se odluči sudbina Ugarske. Strašna je kiša pomogla malom broju onih koji su bježali i koji su se spasili sa bojišta.10.septembra 1526g. Sulejman je stajao pred ugarskim glavnim gradom, a ključevi grada su mu bili doneseni sve do Feldvara. Sljedeći je dan sultan odjahao u kraljev lovački dvor, dok je svo oružje s tvrđave natovareno na lađe. Tu je sultan proslavio Kurban Bajram. 17.IX 1526g. sultan i veliki vezir sa vojskom su prešli u Peštu. Vojska je malo, pomalo prelazila most, ali se on trećeg dana slomio na tri dijela, dva su nestala u vodi, pa su ostali bezi preveženi lađama. U Pešti su ih svečano dočekali ugarski uglednici i sultan im je obećao Ivana Zapolju (24.IX) za kralja. Četrnaesti dan nakon dolaska u Budim započeo je povratak lijevom obalom Dunva. Brodovi su bili natovareni bogatim plijenom, svim dragocjenostima iz dvora.

70

Nakon odsutnosti od sedam mjeseci sultan je stigao u Carigrad, 23.novembra 1526g.Sljedeće godine gotovo da nije bilo divana a da nije stigao glas o pobjedi nad nekom osvojenom bosanskom utvrdom. Jajce se nije moglo dugo oduprijeti sjedinjenoj snazi namjesnika iz Smedereva i Bosne i predalo se uz uvjet da se slobodno povuče. Tako je i Radović predao Turcima drugu glavnu utvrdu Bosne, Banjaluku, bez odbrane. S ove dvije tvrđave pali su i gradovi: Bijelo jezero, Orlovac, Sokol, Levac, Serepvar, Aparuk, Perga, Bočac i Greben u Bosni, a Udbina, Lika i Krbava u Hrvatskoj, Modruš i Požega u Slavoniji, te Vrana u Dalmaciji. Husrev-beg koji je potekao iz sultanske porodice vladao je u sjaju i moći, ali pravedno u Bosni (bio je unuk jedne kćeri sultana Bajezida).Godina 1528g. bila je iskorištena da se upotpuni Sulejmanovo naoružanje za novi pohod na Ugarsku; dolazila su i poslanstva Ivana Zapolje i kralja Ferdinanda, onaj prvi da bi rat po njega imao sretniji ishod, a drugi da ga odvrati. Zapoljin poslanik je upućen Sulejmanu kako bi sklopio prijateljski savez i da u njega potraži pomoć. Istovremeno je i Ferdinand, sa svoje strane poslao austrijsko poslanstvo Porti, ali ne da traži savez i pomoć kao Zapolja, nego da traži mjesta koja su ugarskom kraljevstvu oduzeta i da ponudi mir ili da pregovara o prekidu vatre. Za popis mjesta koja želi dobiti natrag odvrati veliki vezir da ga čudi što Ferdinand nije zahtijevao i Carigrad. Sulejman je bio zbog Ferdinandova traženja, kao i zbog načina na koji je to izneseno, toliko ljutit da je poslanike dao zatvoriti u njihovu svratištu. Pušteni su tek nakon devet mjeseci iz zatvora, svaki je obdaren sa dvije stotine dukata i Sulejman im je sam usmeno isporučio sljedeće:»Vaš gospodar dosad nije osjetio naše prijateljstvo i susjedstvo, ali će ga odsad osjećati. Možete mu reći da ću sam doći sa svom svojom snagom i moći i da ću mu sam vratiti ono što od mene traži. Recite mu, dakle, neka se dobro pripremi za naš doček».10.maja 1529g. pođe sultan iz Carigrada. Neprestane su kiše ometale njegovo napredovanje jer su nabujale rijeke, tako da je prelaz preko Morave i Save, a naročito preko Drave kod Osijeka pričinjavao velike teškoće, pa se morao napraviti most. Ivan Zapolja je došao u Mohač praćen od svog poslanika Laszeckyja i od samo 6.000 boraca da sultanu poljubi ruku. Veliki vezir mu je s pet stotina ljudi od svoje pratnje i isto toliko janjičara jahao u susret i oni se pozdraviše na konju. Sljedeći je dan određen za svečani prijem Ivana Zapolje kao po sultanu priznatom ugarskom kralju (20.VI 1529g.). Trinaesti dan otkako su pošli sa Mohača taborovao je Sulejman u budimskim vinogradima.Sulejman i Ibrahim su marljivo obilazili oko tvrđave Budima, bez sjajne pratnje i svečanih oznaka svog položaja. Petog dana su zauzeta donja vrata, šestog dana su jurišali bez otvora u zidu i tvrđava se predala zbog malodušja njemačkih kapetana Kristofa besserera i Johana Taubingera, koji su dobili obećanje da mogu slobodno otići. Sedmog dana nakon zauzeća Budima došlo je do svečanog postavljanja Zapolje na Arpadov prijestol, 14.IX 1529g. kao turski zapovjednik ostao je u Budimu Hasan, sandžak-beg iz Ilbesana, a veliki vezir je s carem pošao s taborom za Beč.U predvečerje 27.septembra 1529g. sultan je logorovao pred Bečom kod sela Simmering. 12.000 janjičara i tjelesna straža bili su oko njegova šatora. Iza njih, sve do Schwechata logorovao je beglerbeg Behram,

71

anadolski najesnik s azijskim četama, a desno od Simmeringa bili su računski uredi pod deftedarom. Od sv.Marxa unutra glavnom cestom u pravcu prema Stubentoru, a onda dalje sve do Wienerberga bio je veliki vezir, a s njim u vjerolomni biskup iz Grana, Pavao Vardaj koji je utvrdu izručio bez zamaha mačem i otada slijedio tabor uz Ibrahima. Između Sv.Marxa i Wienerberga stajalo je čitavo topništvo u tri stotine redova. Na Wienerbergu i iza njega stajao je mlađi Bali-beg, a pred njim sve do grada Husrev-beg; obojica su bili zapovjednici prethodnice i zaleđa vojske u ovom ratnom pohodu. Pred jednim gradskim vratima, Burgtorom, bile su rumelijske čete, pred drugima Schotentorom i vani prema Döblingu bio je mostarski paša. Svega je bilo otprilike 120.000 ljudi. Na Dunavu je vojvoda kasim imao zapovjedništvo nad osam stotina dunavkih lađa i martolosa (neredovitih vojnika) koji su bili na njima.U gradu su, nasuprot ovih sedam turski tabora, zapovjednici podijelili odbrambeni nasip na sljedeće postaje: na Stubentoru, nasuprot velikom veziru i sultanu koji je logorovao iza njega, te desno i lijevo od ovih gradskih vratiju, bio je vojvoda Filip, carski grof. Odavde sve do samostana augustinaca bile su donjoaustrijske čete, pod zapovjedništvom viteza Ecka od Reischacha. U samostanu augustinaca i sve do utvrde Abel od Holnecka bili su Štajerci sa graničarima. Odbrana utvrde bila je povjerena ratnom vijeću i vrhovnom meštru arsenala donjoaustrijske pokrajine Ulrichu Leisseru. Od ove utvrde do Schottentora odbranu je vodilo kraljevsko vijeće, komornik i pukovnik Leonhard od Felsa s austrijskim četama i građanskim poglavarima grada Beča. Pod Schottentorom pa do Elenda, bio je Remprecht od Ebersdorfa, s austijrkim i španjolskim četama. Od Werdera i Saltzurma pa do Crvenog tornja bio je Ernst od Landensteina, kapetan dvorskih četa i zapovjednik čeških plaćenika.Istog dana kada je Sulejman logorovao (27.IX) u Simmeringu, plovilo je 400 lađa Dunavom uzvodno, te su svi mostovi bili spaljeni. Sljedećeg je dana po prvi puta iz grada izašlo 3.500 ljudi prema Kärtnertoru. Palo je više od dvije stotine Turaka.Sljedeći dan su izašle tri četice kod Burgtora, ali su se povukle pošto su Turcima nanijeli neke gubitke. 2.oktobra opet su opsjedani navalili na smedrevskog bega; trideset odsječenih glava i deset zarobljenih bio je trofej Turaka. Isti se dan poradilo na tome da se onesposobe turski lagumi o kojima ih je obavijestio jedan prebjeg. Tursko je topništvo zatim otvorilo vatru (3.X) na kulu Kärntnertora. Begovima akindžija zapovijeđeno je da sa svojim ljudima naprave ljestve za navalu, a azijske su trupe morale sakupljati granje da bi njime ispunile rovove.Važnije nego prve tri navale bila je četvrta koja je započela 7.oktobra kod Salzturma; tamo je Eck od Reischacha izašao sa 8.000 plaćenika, i nadao se da će neprijatelju zaći za leđa kod Burgtora i Kärntnertora. Zbog sporosti su prekasno izašli, umjesto noću, po bijelom danu, i prerano su se okrenuli, zbog zapovijedi s krila koju je neko prerano izrekao, iz kukavičluka ili izdaje. Pet stotina glava je poodsijecano. Pri povlačenju u tvrđavu pokušali su i Osmani prodrijeti s bjeguncima, ali, budući da još nije bilo otvorenog mjesta, bili su otjerani sa zidina. U strahu da se nešto slično ne dogodi, sultan sljedeće noći nije dopustio konjanicima da sjašu, što su opsjednuti u gradu zabunom držali pripremom za navalu (10/11.X). Do nje je došlo tek kad su potpalili dva laguma kod samostana augustinaca, a

72

eksplozije su trajale tri dana. A kolikom su žestinom navaljivali, s toliko hrabrosti ih je suzbijao grof Nikola Saml i Hans Katzianer koji su bili u prednjim redovima. Još je došlo do dvije eksplozije kod Kärntnertora koje su proširile ogromni otvor. Veziri i paše su se okupili u ratno vijeće, gdje su odlučili da sljedeći dan po posljednji put jurišaju; bilo je preporučljivo da se povuku zbog hladnoće i nestašice namirnica. Poljuljana srčanost vojnika ponovo je oživjela zbog obećanja svota u zlatu. Svakom je janjičaru obećano da će dobiti 1.000 akči (20 dukata). Telali su objavili u logoru obećanja da će prvome koji se uspne na bedeme dati nagradu od 30.000 ački ako je običan spahija, a ako je subaša dobiće namjesništvo. Sulejman je sam na konju razgledao otvore, i zadovoljan njihovom širinom, pohvalio velikog vezira. 14.oktobra 1529g. otpočeo je posljednji juriš na grad. Talas jurišnika razbio se o veliku srčanost branitelja bedema.Sulejman zapovijedi janjičarima da odustanu, odlučeno je da se vrate. Tako je 14.oktobar bio prekretnica Sulejmanova pobjedonosna oružja i da Beč nije poslužio kao grudobran, stigli bi u srce Njemačke.16.oktobra Sulejmanov tabor je otišao odavde ali samo na kratku udaljenost, a onda je zastao. Divan je podijelio počasti i nagrade. Janjičarima je isplaćena obećana nagrada za juriš, a velikog vezira je sultan obdario sabljom, ukrašenom dragim kamenjem. Tako su Sulejmanova politika i svemoćni Ibrahimov uticaj u očima vojske sramotno povlačenje pretvorili u velikodušan povratak, te je nagradio, iako ne neuspjeh posljednjeg juriša, a ono dokazanu spremnost janjičara za to.Polovicom decembra 1529g. Sulejman stiže u Carigrad.

DALJNI DOGAĐAJI ZA VRIJEME SULEJMANA IDa bi donekle odvratio pažnju od neuspjele opsade Beča, bez obzira na plijen, sniženo raspoloženje vojske oživio, odluči se Sulejman organizirati veliku svetkovinu. Povod za nju mu je obred obrezivanja njegovih sinova, četiri princa carstva.Svečanost obrezivanja trajala je pune tri sedmice (27.VI-17.VII 1530g.), a premašila je nadaleko sve prijašnje i po trajanju i po sjaju.Peta Sulejmanova vojna bila je uprerena protiv Karla V Njemačke kojeg je jedino sultan priznavao i to ne kao cara nego kao kralja. Stoga se on htio s njim odmjeriti i potražiti ga u srcu Njemačke, jer Ferdinand njegov posjet nije sačekao u Beču, nego je pobjegao u Linz i Prag.Sulejman je po peti put pošao protiv Njemačke i Karla V, na čelu vojske od 200.000 ratnika. Od Beograda vojska je pojačana još za 15.000 Tatara koje je predvodio Sahib-Giraj. Kod Osijeka se priključio bosanski namjesnik Husrev-beg, sa 100.000 ljudi. Na ovom su vojnom pohodu pale utvrde Šikloš, Egerseg, baboča, Bjelovar, Bercence, Kapolna, Esicvar, Šafade, Kapornak, Rum, Vutuš, Mesteri. Nije pao mnogo čvršći Kišek (Güns), čija je junačka odbrana njegovu kapetanu Nikoli Jurišiću donijela besmrtnu slavu.U Beču su Sulejmanov dolazak čekali pred vratima glavnog grada, tim više što su plijeneći leteći odredi pod Kasimovim vođstvom, koji je za posljednjeg opsjedanja prodro sve do Ennsa, prošli kraj Beča kroz Donju i Gornju Austriju paleći i harajući. Tada stigne neočekivana vijest da skora oluja nailazi od Kišeka i da se, pustošeći, povlači lijevo kroz Štajersku. Na tu odluku potakli su sultana oskudica u namirnicama i zahlađenje.

73

U velikom naletu su progrmili leteći odredi pod Kasimovim vođstvom kroz znane im puteve Austrije sijajući strah i smrt i plijeneći sve redom. Na glavnu prepreku su naišli kada su, vraćajući se, jahali kroz WinerWald (Bečku šumu) da bi se spojili sa Sulejmanovom glavninom. Ali su im izlaz iz doline zapriječili carski vojnici pod palatinom Friedrichom. Kasimova konjica bude opkoljena, napadnuta i žestoko potučena, te padne i sam Kasim.Sulejman je išao kroz doline Friedberga, Kirchberga i Hartberga pustošeći prema Grazu. Friedberg, Kirchberg i hartberg bili su spaljeni. Tatar-han je četovao sa svojim vojnicima lijevom obalom Mure. Vojska se sretno spasila iz dolina preko planina i utaborila se pred Grazom. U Sulejmanovom dnevniku ove vojne, ne samo da nema slova o osvajanju ili predaji Graza, nego se izričito kaže da je Sulejman ispod Graza izgubio ljude i tovar i da je preplivao Muru. Da su Turci zauzeli grad, sigurno bi u njemu boravili jedan dan, prešli bi mostom preko Mure i veliki padišah se ne bi izložio opasnosti da se utopi u štajerskoj alpskoj rijeci. Vojsci koja se povlačila kod Ferniza zašao je za leđa Johann Katzianner koji je već na sjeveru odbio akindžije od Neustadta zajedno sa vojnicima iz Graza. Pobio ih je 8.000 (12.IX).Dan zatim je Leibnizerfeld vojsci utaborenoj kod Seckaua, pružio hrane u izobilju. Na Dravi se logorovalo pred Mariborom, gdje su branioci tri puta odbili tursku navalu. Sulejman je tu logorovao četiri dana dok nije bio gotov most. 21.IX sva vojska je prebačena na drugu obalu, a most je spaljen. Akindžije su spalile Fajstric i Konjice, kraj oko Celja i opustošili Neuhaus.Kod Herbatije odvojio se veliki vezir od sultana. Ovaj je s janjičarima i spahijom otišao nalijevo preko Koprivnice i Virovitice u Požegu, a Ibrahim je pošao nadesno sa zaleđem vojske preko Križa i Čazme dalje. Iz Lugovića je Ibrahim poslao zarobljenika Andriju Standlera s jednim pismom Ferdinandu, a svoje povlačenje u pismu uljepšava smiješnim pričama da se cara Karla nije moglo naći. Grad Požega, zapaljen je i zauzet. Dvorci koji su bili ispod Osijeka, Podgarač i Našice, poslali su ključeve svojih vrata u znak svečane predaje. Sulejman ih preda sa čitavim njihovim područjem veziru u leno, za nagradu sretno obavljene pljenidbe. Vojska je sa sobom povela 30.000 robova iz Ugarske, Štajerske i Slavonije. S ove strane Bosuta prestali su hvatati robove, jer tu počinje carsko područje. Preko puta Beograda opet se sretne sultanov tabor sa onim velikog vezira.Početkom januara (14.I 1533g.) pošalje sultan poslanika Junuz-bega u Veneciju, a od Ferdinanda dođe Hijeronim od Zare (Zadra) u Carigrad. On je bio brzo primljen ponudio mir, a sultan je odobrio primirje što je trebalo prerasti u mir, čim Ferdinand u znak podložnosti pošalje ključeve Grana; sa Karlom V bio je sultan spreman zaključiti mir na pet ili sedam godina još prije predaje, a za to bi bio voljan obeštatiti ga u Ugarskoj. S pismom takvog sadržaja išao je poslanik u Beč. Nakon nekoliko dana, čauš se vratio sa odgovorom, a iza njega je stigao i drugi Ferdinandov poslanik i opunomoćenik kraljice Marije sa ključevima Grana. 23.VI 1533g. sultan se suglasio za mir, ali je Ugarsku zadržao za Zapolju, dok je Ferdinandu dozvolio zadržati ono što je tamo posjedovao, a kraljici Mariji, na molbu poslanika, obećao je dati njezino svadbeno dobro i ono što joj tamo

74

pripada. Skupom cijenom je Austrija platila ovaj prvi mir; Ugarska je pripala turskom carstvu.

AZIJSKE VOJNE SULEJMANA INakon prvog mira sklopljenog sa Austrijom, Sulejman je svoj osvajački pogled svrnuo odmah od zapada prema istoku, od Njemačke na Perziju. Prvi povod su dali pogranični namjesnici međusobnom izdajom, jer je Šerif-beg, han iz Bitlisa, otpao od sultana i poklonio se šahu, a Ulama, Thamaspov namjesnik u Azerbejdžanu prešao u Sulejmanovu službu. Nekoliko mjeseci prije odlaska u Kišek, poljubio je Ulama u Carigradu sultanovu ruku, pa je kao beglerbeg Kizr Kajfe dobio u leno čitavo područje Bitlisa. Beglerbezima Karamana, Zulkadra, Amasije, Sirije i Dijabekra naređeno je da mu pomognu svojim četama da osvoji Bitlis. Ulama je opsjedao Bitlis, ali je Šerif-beg došao u pomoć i osmanske čete su napustile opsadu. Oponašajući Ulamin primjer, Zulfikar-han, perzijski namjesnik Bagdada, poslao je Sulejmanu ključeve Bagdada i tamo se nadao oduprijeti šahu, ali uskoro su ga neki ljudi, vjerni šahu, napali i ubili, i bagdad je tako ponovo došao u ruke šahu. Sulejmanova vladarska čast zahtijevala je da se odbrani otpali Bitlis i Bagdad, pa se sada rasplamsa punom snagom dugo suzdržani i već davno odlučeni rat protiv Perzije.Kada je vojska logorovala kod Činarlija (21.X 1533g.) došla je vijest o Šerif-begovom porazu, i njegova glava koju je poslao Ulama; bogato namjesništvo je potvrđeno njegovu sinu Šemsedinu, a serasker je prezimio u Halebu. Za vrijeme zimovanja pregovarao je sa zapovjednicima perzijskih tvrđava, što je olakšalo predaju kad se približilo proljeće, a s njim i vojska. Predale su se tvrđave Adilšuvaz, Ardžiš i Ahlat.Pohod je išao u smjeru Tebrita, izbjegavajući Bagdad. Kod Biredžika se prešlo preko Eufrata (14.maja 1534g.), a kod Amida su se odmarali mjesec i po da bi sredili vojsku. Deset dana nakon polaska iz Amida logorovali su u Suvareku. Tada su im došli u susret poslanici sa ključevima grada Aunika i tvrđave Van, najbolje utvrđene u čitavom Osmanskom carstvu. Sljedećeg dana je Emir-beg Mahmudi, donio ključeve Sijavana, pa su se nakon toga predale utvrde: Harem, Bidkar, Ruseni, Hul, Tenuz, Avnik, Bajezid, Vajtan i Ihtiman (13.VII). prvog dana 940g. po Hidžretu slavio je Ibrahim svoj svečani ulazak u Tebriz.Sulejman je pošao istog dana iz Skutarija (13.VI 1534g.) kad je Ibrahim pošao iz Amida. Pohod je vodio kroz glavne gradove Anadola, Iznik, Kutahiju, Akšehir i Konju. U ovom gradu je primio ključeve drugih palih gradova i tvrđava. Na vijest da se Perzijanci približavaju vojsci velikog vezira zaključeno je na divanu da se ide prema Tebrizu. 27.septembra 1534g. Sulejman je ušao u Tebriz, u šahovu prijestolnicu, a stanovnici su čestitajući izašli pred njega. Sljedećeg jutra sretnu se obje vojske kod Audžana. Pohod je išao južno preko Mijane, Sengana ka Sultaniji, kuda je stigla vijest da je šah pobjegao, a da je Mehmed, princ iz prijašnje vladarke obitelji Zulkadr, prešao Osmanima. Osim Zulkadrova sina prešao je i Šaruhbegov sin Mehmed e pet drugih koji su sultanu 24.oktobra na svečanom divanu poljubili ruku.Već je zahladnilo, pa je prolaženje planinama prema Hamadanu bilo vrlo otežano. Uz velike teškoće vojska je napredovala prema Bagdadu, čiji je zapovjednik, Mehmed Teke, doduše poslao pismo kojim javlja da će se

75

pokoriti, ali je ipak otišao sa svojim četama. Veliki je vezir išao naprijed da zaposjedne grad bez odbrane. Ključeve grada poslao je po svojem zastavniku sultanu (31.XII 1534g.) koji ga je za to nagradio s pet stotina dukata i zvorničkim sandžakom. Ibrahim je dao zatvoriti gradska vrata da spriječi pljačku. Sljedećeg dana serasker (1.I 1535g.) poljubi sultanu ruku, a njegovoj ruci je isplaćeno 20.000 dukata, a isto je toliko dobio kao godišnje povećanje svoje plaće, upućen na primanja iz Egipta. Divani koji su slijedili bili su određeni za pokonstvo beglerbega, begova i aga, a tada su podijeljene i službe.Šest mjeseci je trajao pohod od Tebriza u Carigrad, gdje je sultan sretno i pobjedonosno stigao nakon odsutnosti od godinu i po dana (8.I 1536g.). ova šesta Sulejmanova vojna zove se, vojna na dva Iraka, jer su osmanske vojske prolazile kako arapskim, tako i perzijskim Irakom.Dok su Ferdinandovi poslanici pregovarali u Carigradu o miru, a Karlova ponuda da preda Koron, ako bi Ugarska isključivo pripala Ferdinadu, propala, Sulejman je poslao smedrevksog sandžaka Mehmed-pašu jahjapašaoglua s kopnenom vojskom 8.VIII 1533g. i s brodovljem od 70 jedrenjaka da ponovo osvoji Koron. Brodovlje je potučeno sa samo upola toliko brojnom mornaricom Andrea Doria. Međutim je Koron potpuno opkoljen s kopnene strane i opsjednut, nakon dvadeset dana opsade.Da bi za vrijeme perzijskog rata osigurao Sredozemno more od sličnih poduhvata kao što je Dorijin na Koron, Sulejman je čitavu osmansku pomorsku silu predao neograničenom zapovjedništvu Hajerdin-paše, kojeg Evropa dovoljno poznaje pod imenom Barbarossa. Ljeti 1534g., kad je sultan pošao na Perziju, Hajredin isplovi prema Italiji. Pustošenje italijanske obale trebao je biti samo prividni napad; pravi Hajerdinov cilj bilo je osvajanje Tunisa.U Tunisu je već tri godine bio sultan ili mulaj Hasan iz obitelji Beni Hafs, predan razmaženosti i raskoši nije mislio na to da naoruža ili vježba vojsku. Izdajstvom dvojice španjolskih odmetnika, koji su bili u Hasanovoj službi, prodre Hajredin s morske strane na gradska vrata s 5.000 konjanika u grad i dvor. Mulaj Hasan, potpomognut od arapskih plemena, zauzme grad, ali ih Hajredin ponovo potjera natrag u pustinju, a sultana skinutog sa prijestolja, prisili na bijeg. Devet milja udaljena od Tunisa, tvrđava Halkulvad, čije ime potječe od kopnene prevlake koja povezuje grad sa morem i koja se nazivala ždrijelo (La goletta) predala se bez riječi.Tada se odluči sam Karlo V, na molbu Mulaj Hasana, pobijeđenog tuniskog sultana, vratiti Tunis (29.V 1535g.) i kazniti Hajredina. Isplovi sa najboljim španjolskim vitezovima i flotom koja se sastojala od 500 brodova. Dođu pred Golettu i opsjednu je sa svih strana; grad je nakon mjesec dana 16.VI uprkos hrabrom otporu branitelja zauzet. Pad Golette prisilio je Hajredina da se s neprijateljem sukobi na otvorenom polju. Njegove trupe su se sastojale od 9.700 ratnika, od tih su dvije trećine bile azijske trupe, a ostale su trupe iz grada. Ali kada je došlo do bitke, samo su se azijske trupe tukle, dok su afričke otkazale poslušnost. U međuvremenu su se kršćanski robovi u Tunisu uspjeli osloboditi i zaključati vrata tvrđave, a hajredin pobjegne prema Bonu. Sljedećeg dana povede Karlo svoje trupe protiv grada, osvojio ga, a zatim je grad prepustio nemilosrdnom pljačkanju i razaranju (1.VIII 1535g).

76

8.augusta 1535g. sklopio je Karlo sa Mulaj Hasanom mirovni ugovor, zapravo je to bilo sultanovo nemoćno pokoravanje. Ugovoreno je oslobođenje svih kršćanskih robova u zemlji, sultan se obavezao da će od Hajredina oduzeti Bonu, Bizertu i Afrikije i predati ih Karlu, koji je već za sebe zadržao Golettu. Obaveza je bila također da plati 12.000 dukata godišnje za izdržavanje posade, što će je Karlo ostaviti u Goletti, kao i da se godišnje pokloni šest maurskih konja i dvanaest ždrebadi u znak zahvalnosti za oslobođenje od Turaka. A zatim je car otplovio iz Afrike, 17.augusta 1535g.OD VENECIJANSKOG I MOLDAVSKOG RATA DO MIRA SA VENECIJOM Smrću Ibrahim-paše, koji je po porijeklu bio venecijanski podanik, osobni prijatelj u Erdelju usmrćenog duždeva sina, Grittija, velikog zaštitnika Republike, nestao je najčvršći osnov već 35-godišnjeg mira s Venecijom. Njegov nasljednik, nekadašnji janjičarski aga i drugi vezir, Albanac Ajaz-paša, bio je za mir, ali se tome suprostavio Hajredin koji je potpirivao rat.18.VIII 1537g. Sulejman naredi da brodovlje krene prema Krfu pod vođstvom Hajredina. 25.VIII 1537g. iskrcalo se na otoku 25.000 ljudi sa trideset topova, koji su poharali Potamo, samo tri milje udaljen od tvrđave. Četiri dana kasnije janjičari su se ponovo iskrcali i tri dana i tri noći prolazili otokom paleći i žareći po njemu. Ipak na tvrđavu su uzalud jurišali i 7.IX 1537g. poče ukrcavanje četa, a nakon osam dana otok je bio bez Turaka. Za prevarenu nadu da će osvojiti otok naplatili su zapalivši Butrinto i osvojivši otok Pakso.S boljim uspjehom nego što su Hajredin i Lutfi izveli poduhvate protiv Apulije i Krfa, osvojio je kratko vrijeme prije vojnog pohoda Husrev-beg, namjesnik Bosne, dalmatinske tvrđave. Kod Sinja je načinio dvije utvrde da bi zbog položaja nepristupačnom Klisu, sagrađenom na Hridi, odrezao dovoz i stanovnike prisilio glađu na predaju. Petar Kružić je požurio ovamo ali je sa posadom bio potučen tako da ih se malo spasilo. Kada je posda vidjela kako su Turci istaknuli odsječenu glavu Petra Kružića, predala se. Murat je osvojio utvrde Bočko, Berislovo i Obrovac. S Husrev-begom takmičio se Mehmed-paša Jahjaoglu, smedrevski namjesnik, uprkos dogovora s Ferdinandom da neće napadati ugarske zemlje. Da okonča četovanja u krajevima oko Požege i Osijeka, skupi se Ferdinandova vojska od 6.000 pješaka i 8.000 konjanika kod Koprivnice na desnoj obali Drave pod komandom Kacijanera. Čim je Mehmed-paša Jahjaoglu čuo za okupljanje vojske kod Koprivnice dozvao je Hurev-bega, zvorničkog bega Džafera, svog vlastitog brata, bega Kruševca Ahmeta, i bega iz Klisa Murata, sebi u Vukovar. Kacijaner je došao preko Karašice u Valpovo i utaborio se iznad Osijeka. Kod Đakova im dođe u susret Jahjaoglu i Murat-beg s akindžijama. Pošto je izgubio topove prelazeći preko Vuke, Kacijaner je pod neprestanom snježnom mećavom nastavljao preko Iločkog Vijenca. U nizini ih dočeka turska konjica, 1.decembra 1537g. Čitav tabor, zajedno sa svim preostalim teškim oružjem postao je plijenom Turaka, odnosno pobjednika.Pri prestanku opsade Krfa dobije vezir Kasim, sandžakbeg Moreje, nalog da opsjeda Malvaziju i Napoli Romanje. Kapudanpaša Hajredin dobio je nalog da sa 70 galija i trideset manjih brodica osvoji venecijanske otoke u Arhipelagu. Više se otoka prealo na prvi poziv zbog pomanjkanja posade ili zbog straha. Bili su to otoci: Sira ili Siros, Skiros, Jura, Patmos, Nio, Egina,

77

Paros, Antiparos, Naksos. Od svih otoka jedino je Naksos ugovorio da plaća godišnji danak od 15.000 dukata, pa ipak nije bio pošteđen haranja. Turska vojska je opsjela Napulj Romanski, pola godine nakon pohoda na Krf.Pohod na Moldaviju išao je protiv njezina kneza Petra Rareša. Već je dvadeset i dvije godine Moldavija bila pod turskom zaštitom. Prije devet godina kad je Sulejman pošao na Beč, u budimskom se taboru pojavio Teutul Logotet kao poslanik Petra Rareša, moldavskog kneza. On je sultanu podložio vrhovništvo nad lenima u zemlji, a za to je dobio povelju po kojoj knez svaki put treba da bude biran po plemstvu i potvrđen po sultanu. Kada je Sulejman po povratku iz Beča došao u Carigrad, došao je sam Petar da donese zatraženi počasni poklon, pa je primljen i počašćen.U najnovije je vrijeme Petar Rareš izazvao Sulejmanov gnijev, bilo što je uskratio zatraženi harač, bilo što se neprijateljski vladao prema kralju Žigmundu iz Poljske, prijatelju Porte, i što se upustio u pregovaranja s Ferdinandom. Da ga kazni Sulejman pođe 9.VII 1538g. na čelu vojske u Moldaviju. Petar Rareš je neprohodnim šumama bježeći ispred sultana stigao u Erdelj. Dobro utvrđeni glavni grad Sučava predao se bez borbe kad mu se približio Sulejman. Plemići su pozvani na okup i na njihovu molbu, svečano je ustoličen za kneza Stjepan, Rarešov brat. U povelju je uklopljen novi neugodni uvjet da knez svake dvije godine sam donese Porti danak.Juna 1538g., Hajredin paša pođe sa 150 brodova prema Skirosu. On otočanima nametne danak od 1.000 dukata i pošalje u Carigrad sedam lađa natovarenih plijenom. Mjesec dana pošto je flota isplovila iz Carigrada (13.VII 1538g.), palila je i žarila obalom Kandije. Osamdeset sela u zemlji je spaljeno i poharano. Onda se Barbarossa (Riđobradi) Hajredin odmarao u Piskopeji. Iskrcao se u ovom pohodu na dvadeset pet venecijanskih otoka, od kojih je dvanaest stalno zaposjeo i opteretio dankom, dok je ostale opustošio.Na vijest da se ujedinjene snage: papa, Venecija i španjolska flota žele okušati sreću na Prevezi, čvrstom gradu na izlazu ambracijskog zaliva, požuri Hajredin sa flotom u pomoć. Pošto je Hajredin ušao u zaliv Arte, usidrila se kršćanska mornarica pred Prevezom 25.septembra 1529g. gusari Murat, Turgut i Güzeldže te Salih Reis bili su na predstraži da onemoguće saveznicima svaki pokušaj iskrcavanja. Budući da ovi nisu ništa poduzimali sa svoje strane, isplovi Hajredin tri dana iza toga iz zaljeva sa svojim brodovljem i postavi ih u bojne redove i opali tri puta u znak pozdrava. Venecijanski admiral Capello odvrati vatrenim oružjem i sada se Hajredin odmah povuče natrag u Prevezu; tada se i Doria sa svojim i savezničkim brodovima koji su mu bili podređeni povuče na rt Ducato na otoku Maura. Sljedeći dan, nakon održanog ratnog vijeća, gdje su Doriju koji je htio izbjeći rat, nadglasali venecijanski i papski vojskovođi, opet su obje strane mjerile snage. Dorijinu neodlučnost porazi Barbarossina lavovska srčanost. Noć je spriječila da kršćanska flota ne doživi potpuni poraz. Ona se razdvoji i napusti vode Sv.Maura.U isto vrijeme kad je Hajredinovo brodovlje odjedrilo iz Carigrada (13.VI 1538g.), isplovio je Sulejman-paša iz Sueca u Crveno more. Prošavši Sebid, dođe brodovlje u Aden, čiji je arapski knez Amir ben Daud lukavstvom domamljen na brod, a grad je predan Behram-begu kao sandžak. Nekoliko sedmica kasnije iskrcali su se na obali Gudžurata, osvojivši na juriš dvije

78

utvrde, Kuke i Kat, a zatim su početkom oktobra započeli s opsjedanjem grada Diju. Opsada je prekinuta zbog pomanjkanja namirnica. Sulejman-paša je pošao (13.III 1539g.) preko Meke, kuda je hodočastio, i preko Kaira stigao u Carigrad.Rat s Venecijom još od opsade Krfa trajao je neprestano već treću godinu. Posljednji veliki poduhvat Venecije bilo je zauzimnje Herceg Novog u Dalmaciji i ponovno zauzimanje ove tvrđave pod zapovjedništvom Hajredina. Između tog događaja i početka rata postoji još dosta pokušaja, uspjelih i neuspjelih, da se osvoje venecijanske i turske utvrde u Dalmaciji, a njihova povijest opsjedanja ili zauzimanja najbolje se prikazuje zajedno. Camilo Orsino, venecijanski zapovjednik Zadra, poslao je, februara 1538g., 300 pješaka i 150 konjanika koji su se iskrcali 12 milja iznad Zadra, na mjestu zvanom Stari Zadar. Čitavu noć su pješačili i u osvit dana stigli u Vranu, staro sjedište priora templara. Ostrovica je spaljena a sedamsto Turaka je ubijeno. S istom srećom su uspjeli zauzeti Obrovac i Skradin. Ove uspjehe zasjenio je pad Nadina, utvrde 18 milja od Zadra. Posada Nadina se predala Turcima 12.aprila. Husrev-beg i Murat uskoro su zauzeli Dubicu na ušću Une u Savu, na što je posada utvrde Jasenovca i Šapca napustila ova mjesta i spalila ih.Važnije od pada ovih utvrda ili njihova razaranja je pad Herceg Novog na morskoj obali. Nakon što su tri savezničke mornarice izgubile bitku kod Preveze, papinski legat i venecijanski amiral Vicenzo Capello uputili su se prema kotorskom zalivu, da bi odande osvojili Herceg Novi. Jaka oluja je spriječila Barbarossu da ih slijedi. 27.X 1538g. približile su se savezničke galije k tvrđavi. Uz žestoku vatru zauzeše grad. Napuljskom vice-kralju i generalu Ferdinandu Gonzagi, koji su ovu tvrđavu zaposjeli sa 4.000 Španjolaca pod zapovjedništvom Franceska sarmienta, padne u ruke 1.700 zarobljenika i plijen u vrijednosti više od 70.000 talira. Hurev-beg, sadašnji rumelijski beglerbeg poslan je sa vojskom od 60.000 ljudi protiv Herceg Novog, a Hajredin-paša sa 150 jedrenjaka na more. Opsada je trajala tri sedmice. Juriš je započeo 7.augusta 1539g. već su Turci bili prodrli u grad, kada su odbijeni s gubitkom od osam hiljada ljudi. Sljedećeg dana su odala Hajredinu dva španjolska prebjega da u tvrđavi već nedostaje vojnicima hrane i municije i da je posada gornje tvrđave pala na 730 ljudi. To je Hajredina ohrabrilo 10.augusta na novi napad. Turci su prodrli u grad, a Španjolci su se povlačili. Sarmiente, s ne više od tristo ljudi koliko ih je preostalo od onih četiri hiljade, predao se iz donje utvrde. Dan nakon pada Herceg Novog predao se i Risan bez borbe. 15.VIII Hajredin se iskrcao pred Kotorom, ali je bio odbijen i morao je da se povuče. Sljedećeg je dana opet ukrcao čete i primio dar od 500 talira koji mu je providur poslao na srebrnom pladnju.U isto vrijeme kad je počelo tursko naoružavanje za napad na Herceg Novi, otpočeli su pregovori između Porte i Venecije. Početkom sljedeće godine pođe kao poslanik senator Luigi Badoero sa senatskom punomoći. Badoero je nakon tromjesečnog pregovaranja, dobio mirovnu povelju, po kojoj su osim Malvazije i Napulja u Moreji, odstupljeni Nadin i Vrana na dalmatinskoj obali, a u Arhipelagu otoci Skiros, Patmos, Paros, Antiparos, Nios, Egina i Stampalija, a 30.000 dukata utvrđeno je za ratnu odštetu. Do potvrde ugovora došlo je tek sljedeće godine formalnim poslanstvima. Po Sulejmana se venecijanski rat završio slavno.

79

OD DRUGOG UGARSKOG RATA DO MIRA SA FERDINANDOM I KARLOMStanje na ugarskoj granici, i pored sklopljenog mira, nije bilo sređeno. Sultan je poslao u Budim svog posebnog čauša da utvrdi pravo stanje u vezi sa Zapoljinim sinom koji se rodio četrnaest dana pred očevu smrt, pošto je erdeljski vojvoda širio neke sumnje o djetetovom stanju. Glasnik je bio primljen kod Izabele, Zapoljine žene, uvjerio se da je dijete živo i zdravo i u Sulejmanovo ime prisegao da mu Ugarska pripada. Kralj Ferdinand pokrene tada svoje trupe za opsadu Budima. One su uskoro osvojile Peštu i neke druge gradove, a kraljica Izabela pošalje poslanike sa molbom za pomoć u Carigrad. Nosili su uz bogate darove i 30.000 dukata kao danak Ugarske, a za uzvrat su molili padišaha da novorođenčetu da povelju o kraljevskoj časti. Rumelijski beglerbeg Husrev-paša i treći vezir Mehmed-paša sa 3.000 ljudi hitno su poslati u Budim da najave da uskoro dolazi i Sulejman sa svojom vojskom. A za to vrijeme su Ferdinandovi poslanici pregovarali sa vezirima. Upad u Ugarsku pravdali su time da je Sulejman jamčio samo za mir na dva mjeseca i da je vojska zauzela samo Zapoljin dio, a ne Hrvatsku ili druge sultanove zemlje. Na kraju pregovori nisu imali uspjeha i sultan se odlučio na vojni pohod.23.VI 1541g. krene Sulejman sa vojskom na Ugarsku u deveti rat koji se vodio za vrijeme njegvoe vladavine. Kao i prošle ratove, sam ga je predvodio i to bez prisutnosti velikog vezira. Njega je s četama ostavio u Maloj Aziji, navodno da osigura vanjsku sigurnost protiv Perzije, ali još više zbog unutrašnje, protiv opasnih poduhvata princa-namjesnika. dobra vijest, primljena je u Petrovaradinu, da su se Jahjapašaoglu, namjesnik Smedereva, i bosanski namjesnik Ulama, sjedinili sa trupama Valentina Töröka i Izabele i da su opsjedatelje pod Gerhardovim brdom kod Budima porazili i protjerali. Neprijateljski leševi su plivali prema njima Dunavom kao vijesnici pobjede. Kasim, zapovjednik turskog podunavskog brodovlja, zaposjeo je Peštu, koju su napustile njemačke trupe. 25.VIII 1541g. došao je sultanu u susret vetir Mehmed-paša s begovima, da mu požele dobrodošlicu. Sljedeći dan je odveo sultan svoju vojsku desnom obalom Dunava do starog Budima, gdje je logorovao.28.augusta odjaši čaušbaša Alijaga u Budim sa Sulejmanovim darovima za kraljicu i s drugim dragocjenostima u ime princa Bajezida, koji je pratio sultana na ovom pohodu. Poruka je glasila da je velikom padišahu zakonom zabranjeno da sam posjeti kraljicu i da može u tabor poslati svoga sina sa plemićima koji su tako hrabro branili tvrđavu. Kraljica se veoma uplaši na tu vijest i svu noć provede u savjetovanju. Primila je poziv na prijedlog redovnika Martinuzzija, svog savjetodavca. 29.augusta bio je Žigmund Zapolja, jedva jednogodišnje dijete dopraćen u logor, od jedne dojilje, dviju starih žena i šest prvih savjetnika i oslonaca kraljici. Petrović je trebao dijete donijeti pred sultana ali je dijete počelo plakati i nije htjelo da se odvoji od svoje dojilje, tako da ga je ona vratila u šator praćena vrhovnim upraviteljem dvora Podmaniczkyjem. Ostalih pet savjetnika osta u šatoru za divan. Po vezirima im je sultan dao na znanje da Budim misli zauzeti za sebe. Dok im je to govorio gradska su vrata već bili zauzeli janjičari, koji su se za vrijeme svečane povorke neopaženo ušunjali, a onda su telali objavili žiteljima sigurnost života i imovine ako dobrovoljno predaju oružje i prijazno prime janjičare. Još prije sunčeva zalaska

80

poslušana je ova naredba. Na dan, kada je prije petnaest godina pala glava države i u mulju našla smrt, potpao je glavni grad Ugarske pod tursku vladavinu i isti taj dan, koji je turskom pobjedom pribavio Zapoljinu ocu državu, oduzeo ga je sinu turskim osvajanjem. Tog dana kada je zauzet Budim, zahtijevao je janjičarski aga da mu se otvori dvor u kojem je kraljica. Ona odgovori da je dvor Sulejmanov, ali ona moli da se nikoga ne pusti unutra dok je ona tamo. 1.IX 1541g. kraljici je reečeno da mora napustiti dvor. 5.septembra iseli se kraljica iz dvora, a Sulejman se useli u Martinuzzijevu kuću.Dan nakon što su janjičari zaposjeli kraljevski dvorac, došla su u tabor dva Fedinandova poslanika, grof od Salama i gospodar Sigismund od Herbersteina. Sultan je primio poslanika sa uobičajenim ceremonijalom prijema i gozbe. Dva dana nakon toga razgovarali su sa Rustem-pašom, i ovaj je obećao mir samo uz povrat mjesta što ih je Ferdinand zauzeo i plaćanje godišnjeg danka za onaj dio Ugarske kooji je držala Austrija. Naljućeni zbog zahtijeva danka, poslanici su zatražili primirje i oslobođenje zatvorenika, a odgovoreno im je da se, ako se rat nastavi, može vršiti međusobna razmjena.Uskoro, polovicom novembra i sultan ode za Carigrad.Iza njega stižei Hajredin sa flotom da izvjesti o pobjedi nad Karlom V. Doduše, uveliko je tome doprinijelo olujno vrijeme. Car je sa 74 galije, 200 većih i manjih brodova, 22.000 pješaka, 400 malteških vojnika i mnogo španjolskih dama, kao da se radilo o podjeli turnirskih nagrada, udario tabor u Baji na istočnoj obali Alžira. Hasan-beg kojeg je Hajredin ostavio umjesto sebe, mogao je skupiti jedva 600 turskih i par hiljada arapskih konjanika, pa ipak je odbio predaju. Car sljedeći dan (21.X 1541g.) krene u tri bojna reda na Alžir koji je bio sasvim blizu. Ipak mu je put trajao tri dana, jer ga je s lijeva sa brda neprestano uznemiravala neprijateljska konjica. U noći 23. na 24. oktobar trebalo je iskrcati topništvo i zalihe hrane ali se digne silno nevrijeme i uništi dosta vojske i brodova. Pomoć s neba je dakako ohrabrila turske i maurske vojnike, te oni žestoko napadnu. Talijanski vojnici Camilla Colonne bili su najprije odbačeni s mosta, a onda namamljeni do tvrđave, gdje su ih, po vatrom svih topova razbili pod zidovima, na koje su se oni u žaru borbe umišljali popeti; ostatak bježećih spasio je car koji se sam primakao, od potpune propasti. Sa uništenih galija spasilo se 1.400 vojnika, a mornari su pobijeni. Kako je kiša neprestano padala, glavnina hrane propala, car krene nazad, uz mnoge poteškoće ovog pohoda na Afriku koji je trajao mjesec dana.S proljetnim su se vjetrovima Sulejmanove pobjedonosne zastave vihorile opet prema Ugarskoj. Bila je to deseta vojna koju je on osobno vodio.23.IV 1543g. Sulejman je napustio Edrene. Za to vrijeme u Slavoniji i Ugarskoj su započeli rat Bali-paša, namjesnik Budima i namjesnik Bosne Ulama. On je s Muratom, požeškim sandžakbegom i Kasimom, mohačkim sandžakbegom osvojio dvorac Urbana baćanija, Aćinu, onda Sofroniku, dvorac Stjepana Banfyja i Belostinu, koji je pripadao Kegleviću. Zatim je osvojen dvorac Valpovo iznad Osijeka. Sultan je u taboru niže Osijeka primio zapovjednika Valpova, koji je zbog dobrovoljne predaje Valpova bio nagrađen i dato mu je leno oko Budima. Car primi svečano čestitanje vezira, a Ahmet-paša je dobio zapovijed da opsjedne Šikloš. Nakon osam dana grad se predao (5.jula), a utvrda se održa samo tri dana duže. Nakon

81

toga je zauzeta utvrda Saz, i vojska se kretala prema Budimu gdje je sultan svečano ušao 23.jula 1543g. na svečanom divanu su nagrađeni pobjednici Valpova, Pečuha i Šikloša.6.VIII 1543g. turska vojska je zauzela Gran, koji se nalazi nasuprot ušću istoimene rijeke u Dunav. Nakon toga turska vojska je krenula u Stolni Biograd (Sekešfehervar), strari krunidbeni grad gdje su grobovi ugarskih kraljeva. 4.septembra grad je osvojen. Sulejman je krenuo 21.IX 1543g. iz Pešte nazad. Nakon četrnaest dana rasformirana je vojska kod Beograda i premještena u zimovališta, a Sulejman se vrati u Carigrad.Sljedeće godine rat se nastavio u Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji ali bez sultanove prisutnosti. Turska vojska je zauzela kraljevski dvor Višegrad ili Blindenburg. Nakon toga Mehmed-paša pođe preko Dunava u Nograd. Posada je pobjegla a Mehmed-paša je nakon postavljanja zapovjednika gradu, pošao na istok prema utvrdi Hatvan, čiji su zapovjednici bila braća Danz. Podmetnuvši požar sramno su pobjegli u Erlau. Uskoro su pale u prošlom pohodu neosvojive utvrde u blizini Tolne: Dombovar, Debrekez, Simontornja, sve tri na rječici Sarvis, te Ozora. Još za vrijeme opsade Simontornje dobile su turske čete zapovijed da krenu prema slavonskoj utvrdi Velika. Nakon njenog zauzimanja prenijeli su Ulama i Malkoč-beg rat iz Slavonije u Hrvatsku, zauzeli su dvorac Monoslo u blizini Ivanjice. Prokrstarili su onda čitavim varaždinskim područjem, koje se sve do Susedgrada (Somsedvara) zove Zagorje. Kada su došli do Lonjskih polja suprostavili su im se Nikola grof Zrinjski sa Hrvatima i Bilderstein sa Štajercima. S premoćnom vojskom Ulama i Malkoč su potukli kršćane. Nakon toga su se Turci povukli prema Dubici i Banjaluci.Po Sulejmanovom povratku sa vojne dogodile su se dvije važne promjene. Najprije prevođenje namjesnika Konje, princa Selima u namjesništvo Saruhana, što je bilo upražnjeno smrću princa Mehmeda. Važnost namjesništva nije se mjerila veličinom prostora, već po manjoj ili većoj udaljenosti od Carigrada. Ono koje je bilo prvo, bilo je i najbliže i znak sultanova povjerenja, ali i najkraći put do prijestolja. Najbliže namjesništvo bilo je maloazijska Manisa, a dosada je posjedovao princ Mehmed, koji je bio drugorođeni ali sultanu najdraži sin. A sada je dodijeljena mlađem princu Selimu na uštrb njegova starijeg polubrata Mustafe, namjesnika Amasije i njegovog rođenog brata Bajezida koji je kasnije dobio Karaman. Druga važna promjena ticala se položaja velikog vezira. Odstupanje skoro 90-godišnjeg Sulejman-paše (marta 1544g.) bilo je posljedica svađe sa vezirom Husrev-pašom koji se zbog toga nadao da će doći stupanj bliže ovom položaju. Najviši položaj dobio je drugi vezir Rustem-paša, i to manje preko svoje žene, Sulejmanove kćeri, sultanije Mihrimah, a više preko njezine majke, porijekom Ruskinje, sultanije Hurrem.Aprila 1544g. Ferdinand je dao nalog svom poslaniku da pokrene pitanje ugovora o miru. Hijeronim Adorno dođe zajedno sa Malezzijem u Edrene (28.II 1545g.), bude primljen od vezira i umre 14 dana potom, kada je trebao ići pred sultana. Malvezzi je bio pozvan pred vezire, i kada se pred njima uvjerio da je smrt bila prirodna, ode nazad sa pismom Rustem-paše u kojem on žali smrt poslanika. 19.VI 1547g. zaključen je mir sa Ferdinandom, ili bolje rečeno primirje na pet godina. Nakon potvrde ugovora od strane Ferdinanda i Karla, u Carigrad su stigli poslanici, koji su

82

bili primljeni kod sultana. 10.oktobra 1547g. završen je ugarski rat nakon trogodišnjeg pregovaranja uz obavezu godišnjeg polaganja 30.000 dukata, prvi i jedini, kojim se Austrija obavezala na godišnju isplatu novca.

DALJNJI DOGAĐAJI, POSEBNO U PERZIJI I UGARSKOJProljeća 1548g. pođe Sulejman osobno po jedanaesti put u rat. Išlo se preko Sidi Gazija, Konje i Sivasa. Iz Amasije se išlo u Erzurum i Adildživaz, odakle su Ulama-paša, erzurumski beglerbeg, i Piri-paša, karamanski beglerbeg, poslani da izvrše opsadu tvrđave Van. 16.augusta 1548g. udaren je tabor pred Vanom, a devetog dana tvrđava je zauzeta. Za ovu godinu pošlo se na zimovanje. Međutim je šah Tahmasp poharao kraj oko Adildživaza, Muša i Ahlata. Iz Amid je poslan treći vezir, Ahmet-paša da obustavi takva tumaranja. Predao je zapovijed predhodnici, hrabrom Čerkezu Osman-paši, koji je u blizini Kumaha noću napao Perzijance ratnim lukavstvom. Krdima skupljenih konja dao je za repove privezati gavrane i svrake pa ih tako po mrkloj noći otjerao u neprijateljski tabor. Misleći da su napali Osmani svi su poustajali i počeli se međusobno ubijati. Kao nagradu za tako duhovito i sretno sprovedenu ratnu lukavštinu dobio je Osman-paša namjesništvo Haleba. Perzijskom princu Elkas Mirzi dano je dopuštenje da poduzme pljačkaški pohod u okolicu Kašana, Kuma i Istifana. Za vrijeme zimovanja u Halebu pristigli su darovi s pljačkaškog pohoda princa Elkas Mirze, a i vijest o pobjedi. Došli su izvještaji o pobjedi beglerbega Iskender-paše nad izdajničkim hanom iz Huija, Denbulli Hadži Hanom. Od vezira Mehmed-paše stigla je vijest da su ugušeni pobunjeni Albanci i da je osvojio sedam neprijateljskih utvrda (marta 1549g.). Početkom juna 1549g. pođe sultan iz Haleba, prijeđe Eufrat i utabori se kod Almalija. Ovamo je pozvan perzijski princ Elkas koji se ne usudi izaći pred sultana, a ni pred trećeg vezira Sofi Mehmed-pašu kojemu je naređeno da ide u Bagdad. Elkas, bolestan od groznice, požuri u Činar, gdje ga napadne njegov brat, princ Suhrab, koji ga izruči šahu Tahmaspu koji ga zatoči u utvrdu (10.IX). u septembru 1549g. Sulejman je logorovao u Erzurumu pa je odande poslao svog drugog vezira Ahmet-pašu u Gruziju. Ovaj je za šest sedmica zauzeo dvadeset utvrda (24.X). Nakon sretno dovršenog pohoda poljubio je sultanu ruku u Čoleku, te je odlikovan počasnom odjećom i carskim darovima 7.XI 1549g. Nakon četrnaest dana vojska je pošla nazad, a polovinom decembra stigne Sulejman u Carigrad.S pismima o pobjedi, poslan je Ferdinandu tumač Ahmet. Zadatak mu je bio izvidjeti kraljeve namjere spram Erdelja. Nakon što je iz Ferdinandove neobazrive izjave našao potvrdu Sulejmanovih sumnji u pogledu njegovih namjera spram Erdelja, otišao je u ovu zemlju s prijetećim pismom. U njemu se stanovnicima ovog kraja zabranjuje podložnost izdajničkom redovniku Đorđu i zahtijeva da budu vjerni samo ugarskoj kraljici i njezinom savjetniku Petroviću.Sljedeće 1551g., Sulejmanova budnost u pogledu Erdelja, bila je još dugo uspavljivana lažnim izvještajima reovnika Đorđa. On je, dok je s Ferdinandom pregovarao da mu odstupi Erdelj i Banat, izvještavao Carigrad da nema nikakvog njemačkog ulaženja u zemlju.Konačno 7.septembra 1551g. krene rumelijski beglerbeg Mehmed Sokolović sa 80.000 i 50 topova preko Dunava i zaustavi se pred dvorcem Beče kojeg zauzme, a posadu od 200 ljudi uništi, dok posada od Bečkereka

83

bijegom izbjegne tu sudbinu. Zatim se okrene ka gradu Čanad, čija posada pređe Turcima. Zbog posade padne i Iladija i dvanaest dvoraca koje posada ustrašeno napusti. Zatim se naiđe na Lipu na Marošu. Kada se Mehmed približi, stanovnici zaprijeti zapovjedniku da će ga ubiti ako se dobrovoljno ne preda. On razbije topove, digne u zrak barutanu i pobjegne. Opsada Temišvara trajala je dvije sedmice, a tada, pošto je jesen poodmakla, Mehmed se vrati sa vojskom u Beograd.Da bi se Temišvar oslobodio opsade, Castaldo, jedan od Ferdinandovih zapovjednika, i redovnik Đorđe Martinuzzi sakupe vojsku od 100.000 ljudi, no kako se Mehmed vratio u Beograd, vojska dođe pred Lipu. Nakon nekoliko dana grad je zauzet, a onda je opsjednuta njegova tvrđava 16.XI 1551g. u kojoj se branio Ulama sa posadom od 1500 vojnika. Devetog dana ponudi Ulama predaju Lipe i Čanada pod uslovom dvadesetodnevnog primirja, slobodnog odlaska i sigurne pratnje. Na to opsjedatelji nisu morali pristati prije svega zato što su znali da posada ostaje bez hrane, ali su popustili pred Martinuzzijem, koji nije bio zadovoljan što je dobio kardinalsku čast, nego je žudio za titulom kneza Erdelja. Već mu je paša Hujdur uputio pismo u kojem je ponudio da ga pomiri sa sultanom, a tu priliku još više je sada osiguravalo Ulamino obećanje za slučaj da spase opkoljenu posadu. U petak, 5.decembra, krene Ulama sa 1.300 ratnika bogato opskrbljenih namirnicama i darovima od redovnika-kardinala te sa pratnjom. Iza Temišvara ih napadnu nezadovoljnici koji su bili protiv njihova slobodnog odlaska. Bitka je bila žestoka, Balaš, jedan od vođa nezadovoljnika bude ranjen, a i drugi vođa Ambroz od Nađilaka usmrćen; Ulama, i sam ranjen, odjuri sa preostalih tristo ratnika prema Beogradu. Dok su tekli pregovori sa Ulamom oko odlaska, Castaldo ode do kralja Ferdinanda i odlučno zatraži da se okonča vlast kardinalova, jer će inače Erdelj biti izgubljen. Kardinal je bio došao u svoj dvorac Alvinč (18.XII), a jednog jutra ušao je Castaldov sekretar sa papirima u kardinalov ured radi potpisa. Kada se Martinuzzi nageo da potpiše spise, zada mu sekretar dva uboda kamom, u grudi i vrat i on padne na stol.Sljedeće je godine vojnu izazvao poduhvat Mihajla Tota sa 5.000 hajduka protiv Segedina (24.II 1552g.). Zapovjednik Mihaloglu Hizir-beg spasio se u utvrdu, a grad su hajduci opljačkali. Španjolci, Nijemci i Mađari, koji su slijedili hajduke, zaboravili su u podrumima grada na zauzimanje utvrde, na oružje i vojnu disciplinu. Međutim je Hizir-beg pronašao načina da obavijesti budimskog pašu, evnuha, Karamanca Ali-pašu o opasnosti u kojoj se nalazio. Ovaj požuri sa svojim četama i s vojskom smederevskog namjesnika, Rustem-bega, u brzom ali dobro uređenom maršu. Pred Segedinom se u tri skupine postavi u jednoj liniji; desno i lijevo konjica, u sredini on sam sa dvanaest topova. Hajduci su napadali smiono i neuredno, a da nisu pazili na riječi španjolskih i ugarskih vođa. Uskoro je došlo do općeg bježanja na sve strane. Mihajlo Tot se jedva spasi s dvadeset ljudi u utvrdu sv.Đorđa na Tisi. Aldana, Perez i Oppendorf su pobjegli u Lipu. Kao trofej u Carigrad otišlo je četrdeset zastava i pet hiljada odrezanih noseva.1.aprila 1552g. stajao je budimski namjesnik pred Vesprimom («bijeli izvor»). Dok je zapovjednik Željezni Mihajlo pregovarao o predaji, prodrli su janjičari na vrata, a posada koja se izvlačila dijelom je opljačkana, a dijelom pobijena. Ali-paša je doduše kaznio prijestupnike udarcima štapa,

84

ali je zato ipak Željeznog Mihajla poveo sa sobom u zarobljeništvo. Za zapovjednika Vesprima imenovan je Džafer-aga.Krajem aprila 1552g. drugi je vezir Ahmet-paša s vojskom krenuo iz Edrena i stigao u Beograd, gdje mu se približi rumelijski beglerbeg Mehmed Sokolović sa svojim četama. Mjesec dana kasnije stajao je pred Temišvarom. Zauzimanje čvrste utvrde, nedostatak hrane, oružja i konačno upornost Nijemaca i Španjolaca, koji su prijetili da će pregovarati o predaji i protiv volje vojskovođe, prisilili su hrabrog Losonczyja na predaju uz slobodan odlazak. Pad Temišvara povukao je za sobom i pad Lipe, Šolimoša i drugih utvrda u Banatu. Tako je Banat potčinjen turskoj vlasti, a uprava je predana Kasim-paši kao beglerbegu.Mnogobrojna osvajanja u ovom vojnom pohodu trebala su biti okrunjena zauzimanjem tvrđava Čolnok i Erlau (Eger). Turci su uspjeli zauzeti Čolnok, ali je opsada Egera bila bez uspjeha. Kiša i snijeg dali su vezirima potrebni povod da prekid opsade svale na godišnje doba koje ih na to prisiljava i da za ovu godinu odu, 18.X 1552g., nakon trideset i osam dana opsade.U prošloj godini kad je osmanska vojska proširila područje tako značajnim osvajanjima u Ugarskoj, ono je u Aziji smanjeno perzijskim prepadima. Šah je pokušao ponovo osvojiti Ardžiš, Adildžuvaz i Ahlat. Od Ardžiša ga je odbila hrabrost kurdskog emira Ibrahima, a od drugoga Emir Mustafe, Sinan-pašinog sina. Stanovnici Ahlata su pozvani izmišljenim pismima da se dobrovoljno isele, a kad su se iselili svi su pobijeni. Na to je emir Ibrahim, u sporazumu s Perzijancima, ubijen u Ardžišu a grad je razoren. Ismail Mirza, šahov sin, krene sa nekoliko hiljada ljudi u Erzurum, namami zapovjednika Iskender-pašu u zasjedu i potuče ga.28.VIII 1553g. Sulejman je prešao u Üsküdar da bi preuzeo vođstvo u perzijskom ratu. Princ Bajezid, namjesnik Karamana, čekao je u Jenišehiru i počašćen je povjerenjem da u ovom ratu bude sultanov zamjenik u Edrenu za njegove odsutnosti. Princ Selim, namjesnik Saruhana, 21.IX, u Bulavadinu poljubio je sultanu ruku i dobio dopuštenje da preti oca na ovom vojnom pohodu. Kada su se utaborili preko Ereglija (5.X), u susjedstvu tog grada pojavi se princ Mustafa, čiji su šatori vrlo svečano podignuti u blizini očevih. Sljedećeg dana su mu veziri poljubili ruku i nadareni su krasnim darovima. Princ je zatim uzjahao konja i dopraćen od vezira, kao zadnji sultanu na prijem. Ali pri ulasku u šator nije našao oca, ni sultana, niti ikakvog vezira, nego samo sedmoricu nijemih ljudi, strašne izvršioce Sulejmanova krvava naloga, koji su u snu ugušili velikog vezira Ibrahim-pašu. Nakon toga je princ smaknut u unutrašnjosti šatora.Zima su proveli u Halebu, a početkom aprila tabor pođe na put. Pohod je vodio preko Erzuruma ka Karhabazari. Tu su vojsci podijeljeni puščani prah i olovo. Kod Sušehirija, u jednoj ravnici, svrstala se vojska za svečanu povorku. Veliki vezir Ahmet i drugi vezir Ali-paša, nadmetali su se u sjaju, ali su oči sviju privukle rumelijske čete rijetkim oružjem, s kojim je rumelijski beglerbeg Mehmed Sokolović došao ovdje do tabora. Odavdje se išlo u Kars, pograničnu utvrdu, gdje je Sulejman izdao ratnu objavu u obliku izazovnog pisma šahu Tahmaspu. Riječ objave rata ispunjena je opustošenjem lijepog i plodnog kraja Nahdživana i Erivana i pokrajine Karabaga. Mjesta Šuregil, Šarebhane, Nilfirak su poharana; u Erivanu su šahova palača i ona njegovih sinova razorene (18.jula 1554g.). Nakon što su područja strahovito opustošena, kao i zbog vijesti da se šah ukopao u

85

rovove u brdu Lor, turska vojska se povukla. 29.maja 1555g. učvrstio je Sulejman osmansku vlast u Aziji, prvim sklopljenim mirom s Perzijancima, u Amasiji. Rumelijski beglerbeg je dobio čast vezira.U proljeće, nakon prekinute opsade Egera imenovao je Ferdinand dvojicu poslanika, koji su poslani u Budim, da s pašom sklope primirje, a zatim su trebali u Carigradu ostvariti mir. Pismeno je dogovorena petogodišnja obnova mira 29.VIII 1553g., po kojoj će pretrpljena šteta u posljednjem ratu u Ugarskoj na polovicu smanjiti godišnji počasni dar od 30.000 dukata i priznato je da seljaci, koji pripadaju Čolnoku i Egeru, neće morati snositi veće terete nego prije zauzimanja prve tvrđave i opsade druge. To je ugovoreno s velikim vezirom poslije odlaska sultana u Üsküdar. DALJI DOGAĐAJI, NOVI UGARSKI RAT U Ugarskoj se oružano primirje, koji su Ferdinandovi poslanici isposlovali na šest mjeseci u Amasiji, nije moglo do kraja sprovesti zbog osobnog ogorčenja koje je povećavalo neprijateljstva. Uprkos miru, bili su dvoboji na granici i upadi akindžija stalno na dnevnom redu.Budimski se paša Tujhun tužio u jednom pismu Sforziji Palaviciniju na paljenje sela baja, Paks, Gerešgal i na ispade Wolfa Dersffya iz Kapošvara. Uzalud je bijesnio marko Stančić, zapovjednik, provodeći po Ferdinandovoj zapovjedi okrutnu strogost protiv hajduka koji seljake muče iznuđivanjem. Tujhun je bio prisiljen sam poći protiv njihovih razbojničkih gnijezda Korotna, Kapošvara i Baboče. Prva dva mjesta su njihovi zapovjednici kukavički napustili i ona su se odmah predala, a treće se predalo uz uvjet da slobodno odu. Tujhun je htio izvršiti opsadu Sigeta, ali se povukao, budući da je poodmaklo godišnje doba, pa se nakon nekoliko dana vratio u Pečuh (25.X 1555g.).Sulejman je naložio da opsadu Sigeta, što ju je Tujhun napustio, izvede budimski namjesnik, evnuh Ali-beg. Vrativši se nakon perzijskog mira sa perzijske granice, bio je opet postavljen na prijašnje namjesničko mjesto. 24.V 1556g. Ali-paša je otpočeo opsadu utvrde Sv.Lorenca, jednu milju udaljenu od Sigeta. Nakon mjesec dana opsade tvrđava je zauzeta 21.juna, i nakon toga vojska se pojavila pred Sigetom.Dok su Turci bili pod Sigetom, opsjedali su palatin Toma Nadasdy s austrijskim, štajerskim, bavarskim i mađarskim četama Baboču. Kada je Ali-paša čuo o opsadi Baboče, ostavio je čete da nastave opsadu Sigeta, ali je sam pošao sa 25.000 konjanika, 10.000 janjičara i isto toliko martolosa. 21.VII 1556g. stajao je Ali-paša sa svojom vojskom nasuprot mađarskoj, pa je na Rinji bio potučen. Ahmet-beg je tada napustio Baboču, a osvajači su zapalili utvrdu i digli je u zrak. Zatim se Ali-paša vrati do opsade Sigeta što je prekinuo zadnjeg dana jula. Pallavicini, Polweiler, Lenković i Zrinjski su vodili svoje čete protiv Korotne koju su na juriš zauzeli, a turske su posade napustile Sv.Martin, Sv.Lorenc, Sellje i Gerešgal. Kasim je sa 6.000 ljudi uzalud navaljivao na Čurgu i Musu, a ćehaja rumelijskog beglerbega navaljivao je na Siget. Onaj se povukao, a ovaj je zarobljen. Ali-paša je u ovom pohodu izgubio više od 10.000 ljudi.U Bosni je Alija malkoč, novi sandžakbeg, pokušao još prije opsade Sigeta osvojiti gradove Krupu i Kostajnicu. Kada ga je u tome spriječila budnost Zrinjskoga utvrdio je gradove Bunić i Perušić. Nakon opsade Sigeta

86

(16.VII), zemlja između Une i Kupe opustošena je ognjem i mačem, a Kostajnica je osvojena.Nakon dvije godine je daleko jača vojska akindžija od 15-16.000 ljudi, pošla prema Metlici u Kranjskoj. Odavde su krenuli u Gotše i Rajfnic odakle su se leteći odredi kao bujica razlili preko Adelsberga, Cerknice, Karsta, Brega sve do Klanjca. Maja 1558g. pala je Tata Turcima u ruke zbog nemarnosti zapovjednika i zbog budne lukavosti Hamza-bega, sandžakbega Stolnog Biograda. Zapovjednik je otišao u privatnu posjetu U susjedni Komarn, a posada je ležala u bezbrižnom pijanom stanju, što je Hamza-beg iskoristio.Dolazak Sulejmana u Üsküdar 5.VI 1558g., nije bio slučajan. On je bio u vezi sa njegovom namjerom da bude bliže sinovima među kojima je izbila svađa oko nasljedstva koja je prijetila prerasti u opasni građanski rat.Lala Mustafa-paša, vrhovni dvorski upravitelj, kao štićenik prethodnog velikog vezira Ahmet-paše, bio je Rustem-paši mrzak. Znajući za Mustafinu privrženost princu Bajezidu, imenovao ga je za vrhovnog dvorskog upravitelja Selima u nadi da će ga ovaj konačno maknuti s puta. Ovja plan je potpuno promašio jer je Mustafa, veći spletkar od Rustema, vidio u novom položaju najbolju priliku, uz napuštanje svoje privrženosti Bajezidu, da se dodvoravanjem Selimu domogne najvišeg utjecaja i položaja, ukoliko ovaj zadobije prijestol. On započne spletkariti kod Selima protiv Rustem-paše kao navodno sklonog Bajezidu i kao onog koji Selima kao raspusnika ocrnjuje kod sultana. Selim ga ovalsti da radi kako on smatra da treba raditi i naznači mu položaj velikog vezira ako dođe na vlast. Mustafa onda napiše pismo Bajezidu, glumeći staru privrženost, kako je lako maknuti Selima s puta vlasti, jer je on već utonuo u močvaru raspuštenosti. Bajezid se upusti u igru i zatraži od izdajnika savjet, a ovaj mu odgovori da bi bilo najbolje da uvrijedi Selima, izazove ga na dvoboj i tako ga se riješi. Ovaj to posluša, napiše pogrdno pismo, priloži mu žensku haljinu, kapicu i preslicu, a Selim sve to dostavi Sulejmanu. Sultan se naljuti zbog Bajezidovog nedostojnog ponašanja prema starijem bratu, te mu napiše pisma u kojima ga izgrdi zbog toga i poduči. Mustafa dade uhvatiti i usmrtiti glasnike, pisma spaliti, a Selim izvijesti sultana kao da je to Bajezidovo djelo. Na to razjareni sultan smatrajući dalji ostanak Bajezida kao namjesnika u Konji opasnim za državu, jer su mu odatle otvoreni putevi za Siriju i Egipat, zaključi da izvrši promjenu namjesništva. Da bi svojoj odluci oduzeo vid odbojnosti, protegne je i na Selima; Bajezid dobije Rum umjesto Karamana, a Selim Anadol umjesto Saruhana, s tim da prvi prenese sjedište iz Konje u Amasiju, a drugi iz Manise u Kutahiju. Selim smjesta krene, ali Bajezid ostane u Konji. Tada sultan pošalje četvrtog vezira Pertev-pašu da ga pokrene na poslušnost; a da bi izbjegao uzbuđenja pošalje i Selimu trećeg vezira Mehmed-pašu Sokolovića. Bajezid odbije poslušnost i sakupi vojsku od oko 20.000 Kurda, Turkmena i Sirijaca. Na tu vijest naredi sultan karamanskom i anadolskom paši, Dženabiju i Solak Ferhatu da se s vojskom skupe u ravnici Konje (8.V 1559g.), da bi se suprostavili na svaki Bajezidov oružani pokušaj. 30.maja bio je odlučujući dan Selimova i Bajezidova polaganja prava na prijestol. Bajezid je potučen pobjegao sa svojim sinom Orhanom ka Amasiji. Sulejman naredi Mehmedu Sokoloviću i rumelijskom beglerbegu Kizil Ahmetli Mustafi da slijede Bajezida, skupa sa princom Selimom. Selim se zaustavi u Sivasu da sačeka

87

vezira, a ostalima dade nalog da Bajezida dalje progone. Ovi dostignu bježeće blizu persijske granice kod Sat čukurija, gdje nakon žestokog boja, bjegunci nastave svoj put prijeko u Perziju. Sultan tada naredi veziru Mehmed-paši da prezimi u Halebu.Sulejman i Selim upute pismo perzijskom šahu da ga obavijeste o Bajezidovom zločinu protiv države i da ga opomenu da ne poreti mir time što bi ga primio. Šah, međutim, dočeka Bajezidov dolazak kao namiru za raniji doček svog brata Elkas Mirze u Carigradu. On mu pošalje uglednu delegaciju s molbom da dođe u Tebriz, gdje bi ga on osobno dočekao dobrodošlicom i darovima, što i učini s perzijskim sjajem.Nakon toga došlo je dugotrajne prepiske između šaha i sultana, s jedne strane, i princa Selima s druge strane. U pismima, jedni su zahtijevali izručenje Bajezida (Sulejman) ili njegovo izručenje, odnosno smrt (Selim), a šah je nastojao izbiti iz toga najveći dobitak. U međuvremenu se prinčev položaj pogoršavao. Izdajniči sobar Bajezidov dao je do znanja šahu da se treba bojati Bajezida. Došlo je do gužve u kojoj je narod krenuo na Bajezidovu kući, ali je ona ipak izglađena od strane domaćina uz isprike 12.II 1560g. Ali malo dana zatim, kada se vraćao sa svečanosti, na koju ga je bio pozvao šah dočekan je od vojnika, koji mu pobiju tjelesnu pratnji i sa sinovima zatvoren. Taj dan je pogubljeno više od 1.000 njegovih tjelesnih čuvara. Šah se princu ispričavao za sve to s izgovorom da je to mjera njegove sigurnosti od narodne nesmotrenosti i uvrede. Uskoro je došao Sulejmanov poslanik s pismom i darovima, te je pitanje izručenja bilo još samo pitanje načina na koji to da se izvede. Šah je međutim odlučio da Bajezida, ne preda Sulejmanovim, već Selimovim poslanicima. Perzijska politika išla je u ovu sramotu zbog toga što je htjela sa Selimom, nasljednikom već sasvim ostarjelog Sulejmana, unaprijed osigurati mir i prijateljstvo. Tada su određeni namjesnik Vana, Husrev-paša i sobar Sinan-aga, kao Sulejmanovi poslanici, a od Selima je poslan čauč-baša Ali-aga u dvojakom svojstvu, kao poslanik i kao dželat. 25.IX 1561g. Selimov poslanik pogubi Bajezida i njegova četiri sina.Rustem-paša, koji je bio sklon Bajezidu, a ne Selimu, umire od vodene bolesti kratko po tragičnom prinčevom udesu. Njegov nasljednik bio je Ali-paša, drugi vezir.

DOGAĐAJI DO SULEJMANOVE SMRTIPotaknut i više nego jednim razlogom, Sulejman odluči da sam na čelu svoje vojske pođe u rat. On se nadao da ga pobjeda i ovaj put neće iznevjeriti i da će svoje zastave istaknuti na zidove Egera i Sigeta. Pad ovih tvrđava oprao bi i mrlju neuspjele opsade Malte. Nadalje ga je podsticala i njegova pobožna kćerka i vjerski žar šejha Nuredina, koji mu je prebacio što tako dugo nije izvršio dužnost muslimana da ide u sveti rat protiv nevjernika.1.V 1556g. krenuo je Sulejman po trinaesti put na čelu svoje vojske u rat, a dostojanstveni sjaj je premašio sve prijašnje vojne pohode. 5.VIII 1556g. Sulejman je sa vojskom stigao pred Siget i zapovijedio da se otpočne s opsadom. Četrnaesti dan po Sulejmanovu dolasku postali su opsjedatelji gospodari vanjske utvrde, dok se unutrašnji dio još uvijek suprostavljao. 2.septembra janjičari su počeli da potkopavaju veliki bedem lagumima. Ujutro, 5. septembra sve je preraslo u veliki požar, a u istoj noći

88

od petog na šesti septembar umro je Sulejman. Nije mu dano da za utjehu vidi pred smrt pad Sigeta. Sulejmanova smrt je prešućena ne samo vojsci, već i vezirima. Dana 8.septembra, pošto je vanjski bedem propao u prah i pepeo, od unurašnjosti je preostala samo kula, gdje je komora sa puščanim prahom još bila netaknuta. Došao je trenutak za predaju ili smrt, pa je Zrinjski, zapovjednik Sigeta odabrao dostojanstvenu junačku smrt. Sa 600 ljudi baci se u najgušće neprijateljske redove; pogođen sa dva taneta u prsa i jednom strijelom u glavu pade. Janjičari su ga iznad svojih glava odnijeli do age i još je živ stavljen na postolje Kacijanerova topa gdje mu je odsječena glava.Pošto je osvojen Siget, održan je sljedeći dan divan, gdje su tri najvještija pera carstva, Dželal-zade, reis-efendija Mehmed Čelebi i sekretar Feridun-beg, pisali pisma o pobjedi, koja su poslana svim namjenicima u Carstvu, a u sultanovo ime. Ujedno su podijeljene nagrade i povišice plaće, a Sulejmanova poslanica, što ju je napisao vrhovni štitonoša Džafer, koji je znao oponašati njegov rukopis, objavila je da je jedan dio vojske upućen na osvajanje Baboča, a drugi određen za izgradnju sigetske tvrđave. Sultanu je nemoguće zbog otečenih nogu javno se pojaviti, i nakon izgradnje sigetske džamije, obaviće u njoj molitvu u petak i zahvalnicu za tako sjajnu pobjedu. Tako je potpuno sačuvana državna tajna o Sulejmanovoj smrti do dolaska njegovog sina i prijestolonasljednika iz Kütahije u Carigrad, mudrošću i oprezom velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Tajna se čuvala tri sedmice pred vojskom koja je bila pred Sigetom.

89