Slobodna DalmacijaSUBOTA 23.11.2013. SPEKTAR 17

» Može li psihoanaliza pronaći put do sreće, pomoći ljudima da lakše prebrode krizu koja trese cijeli svijet?

- Psihoanaliza ne donosi neku sve-opću sreću, već mogućnost boljeg osje-ćanja i razumijevanja vlastitih osjećaja i misli. Za potpuno doživljavanje lijepih treba moći osjetiti i loše trenutke. Psi-hoanaliza pomaže ljudima da povrate mogućnosti za sve to. Anestezija čini ljude neosjetljivima na sreću i nesreću, ljubav i mržnju, a mi možemo pomoći ljudima da vrate osjet za sve te osjeća-je i da osjete svoje misli na integriran način. Freud je rekao da psihoanaliza pomaže ljudima da prihvate nesreću na normalan način. Kad ljudi trebaju proživjeti bol, psihoanaliza može po-moći da prevladaju i nose se s tim osje-ćajima, dok psihijatri i obiteljski dok-tori pokušavaju izbrisati te osjećaje li-jekovima. Ako osoba bude sposobna proživjeti bol i tugu, bit će sposobna i osjetiti sreću i živjeti iskustvo svog od-nosa u svoj svojoj složenosti, psihoana-liza smanjuje “anesteziju“ i pritisak na um. Lijekove treba koristiti kad čovjek nije sposoban podnijeti stanje nesreće, ali samo za neko vrijeme.

Perverzna manipulacija» Kakva su očekivanja ljudi koji vam dolaze. Koliko je tu samozavaravanja i bježanja od preuzimanja odgovornosti za vlastite loše postupke?

- Postoje pacijenti koji očekuju da će ih, psihoanalitičar, poput kirurga, magično osloboditi problema, no to je upravo suprotno - psihoanaliza ne uklanja odgovornost već radi na njezi-nu prepoznavanju. Često može pomoći osobi da pronađe odgovore kako, zašto i kada se počela ponašati na određen način. Primjerice, neki psihoanalitiča-ri zbog toga što su Židovi, nisu prihva-ćali pacijente naciste. No, to bi treba-lo biti interesantno i za doktora jer bi pacijent mogao postati svjestan što je učinio i zašto je stvorio određen menta-litet i ‘prava osveta’ liječnika Židova bi-la bi učiniti pacijenta nacista svjesnim zašto je postao nacist.

» Svatko od nas ima svoj intimni i javni ja i svi nosimo određenu masku, ali ne u patološkom smislu? Kada ta podvojenost postaje bolesna i koči nas u uspostavljanju zdravih odnosa u svakodnevnom životu?

- Prirodno je da se ljudi ne prezenti-raju kakvi doista jesu. Ta mogućnost da se predstave kakvi jesu je npr. ka-rakteristična za pse jer oni nemaju lažno ja. Freud je prvi objasnio taj manjak obrane kod pasa jer svi ljudi imaju obrambene mehanizme. Druš-tvena prilagodba i donekle lažna pre-zentacija nas samih korisna je za su-život među ljudima, no kad to znači udaljavanje od samoga sebe, to je već patologija. Mnogi naši pacijenti pate od unutarnjeg rascjepljivanja, svjesni ego i duboki self postaju jako udaljeni. Problem lažnog i autentičnog je razli-čit problem ako je osoba u kontaktu sa samim sobom, no svjesno odluči go-voriti i ponašati se različito od onog autentičnog i tu je lažno - primjerice, kada neki političar govori suprotno od onog što misli tu počinje lažno. Na gospodarskoj razini ako političar go-vori na TV-u i kaže budite sretni i bit ćete bogati, a zna da nismo bogati i da je pred nama grozna budućnost. To je perverzna manipulacija. No, neki lju-di u dobroj vjeri misle da su u redu, a zapravo im prejaki obrambeni meha-nizmi ega ne dopuštaju da dobro pro-cjenjuju realnost.

» Postoje li i neke druge metode kojima se mogu ublažiti patnja, tuga, tjeskoba? Neki posežu za plesom, yogom...?

- Ovisi o specifičnoj patologiji same osobe. Ljudima koji su vrlo rigidni mo-že se pomoći da i takvim aktivnosti-ma njihov um postane življi, to može biti način da se promijeni njihov unu-tarnji život dok u drugim slučajevima kad je patologija preozbiljna to ne mo-že pomoći.

Osnovna predrasuda je u tome da ako trebate veću učestalost seansi tjedno, znači da je ozbiljnija i patologija. To nije točno

NakoNšto je Hrvatska psihoanalitič-ka studijska grupa na Svjetskom kon-gresu Međunarodne psihoanalitičke asocijacije (IPA) u kolovozu u Pragu proglašena Hrvatskim psihoanali-tičkim društvom koje trenutno bro-ji 11 certificiranih psihoterapeuta (u Sloveniji ih je samo dva), u Zagrebu je održan stručno-znanstveni skup kao proslava toga povijesnog trenutka za razvoj psihoanalize u Hrvatskoj. Gost je bio i predsjednik Svjetskog psiho-analitičkog društva (IPA) dr. Stefano Bolognini, s kojim smo razgovarali o aktualnim putovima ove sve potreb-nije, ali na žalost još uvijek nedovoljno priznate metode liječenja.

» Psihoterapija u Hrvatskoj još uvijek nije zakonski regulirana, iako se njome bave mnogi samozvani terapeuti čak i preko telefona, kompjutora, posredstvom raznih tvrtki koje nude cijeli spektar djelatnosti. Kakva je praksa u svijetu i tko uopće može biti psihoterapeut?

- Situacija je različita u raznim ze-mljama. U većini europskih zemalja samo diplomirani liječnici ili psiho-lozi smiju raditi kao psihoterapeuti i psihoanalitičari. U Francuskoj nema ograničenja što se tiče obrazovanja, dok je u SAD-u dugo postojao zakon koji je dozvoljavao samo liječnicima da prakticiraju psihoanalizu, a danas to mogu i psiholozi i socijalni radnici. Ono što je u Europi drugačije i važno jest da neke bogate i napredne zemlje osiguravaju pacijentima seanse koje plaća zdravstveno osiguranje. Danas to postoji u Njemačkoj, Austriji, Švi-carskoj, Švedskoj, Finskoj i Norveškoj, dok je u Nizozemskoj bilo moguće pri-je, ali više ne. To ovisi uglavnom o gos-podarskom stanju zemlje, no u nekim slučajevima ovisi i o filozofiji same dr-žave. U SAD-u nema podrške sustava u plaćanju seansi, sve bi trebalo biti u privatnoj praksi, pa ne plaćaju niti psihoanalizu.

Ne znamo što će se ubuduće do-gađati u raznim zemljama, no neke od njih će prepoznati da će im pla-ćanje seansi danas omogućiti sma-njenje troškova liječenja u budućno-sti. To se posebno odnosi na liječenje problematične djece ili adolescena-ta s psihotičnim problemima, jer su kronični psihijatrijski pacijenti veli-ki trošak zajednici. Psihonalitičari se ne oslanjaju na državnu potporu, moraju planirati na privatnoj bazi i ono u čemu bi većina zemalja mogla pomoći jest smanjenje poreza tako da pacijenti pokažu račune svog li-ječenja. Postoje i razlike u cijenama seansi, one su najskuplje u SAD-u, Argentini i Brazilu, obično više pla-ćaju bogati, a manje siromašni, no mjesečni trošak za analizu ne bi tre-bao prijeći jednu trećinu prihoda pa-cijenta - što se ne poštuje svugdje.

Suživot je imperativ

»Koliko traje edukacija i trening licenciranih psihoanalitičara?

- Trening ima tri dijela: osobna analiza, seminar i supervizija. Dio osobne analize prije početka ostalog dijela treninga obično traje oko dvi-je godine, no ona se nastavlja i traje znatno dulje. Osobna analiza znači individualan odnos s trening anali-tičarom, jedan na jedan. Udruženja koja prate francuski model edukaci-je iz psihoanalize prihvaćaju i osob-nu analizu koja ne mora biti s licen-ciranim trening analitičarom. Osim osobne analize u kojoj je budući ana-litičar kao i svaki drugi pacijent, u edukaciji se zahtijevaju i klinički i teorijski seminari u trajanju od če-tiri godine i najmanje dvije supervi-zije rada s pacijentom koje kandidat provodi s dva različita licencirana supervizora. Neka udruženja traže da kandidati prođu kompletnu osob-nu psihoanalizu prije početka služ-benog treninga i to je već spomenuti francuski model.

» Možete li otkriti gdje ste se vi educirali?

- Ja sam psihijatar i počeo sam s treningom psihoanalize u Bologni. U Milanu sam bio četiri godine na semi-narima. Završio sam dvije supervizije u Milanu i Bologni i nakon završenih seminara prošao sam evaluaciju tre-ninga i licenciju za psihoanalitičara u Talijanskom udruženju, a kada sam to kompletirao, nastavio sam “vječitu edukaciju“. Analitičar, naime, nikad ne završava s edukacijom, to je konti-nuirani proces. Moja službena eduka-cija do stjecanja zvanja psihoanaliti-čara je trajala sedam godina.

» Što je zadatak suvremene psihoanalize i mora li se ona provoditi individualno, baš onako kako gledamo u filmovima? Kako biste opisali odnos između psihoanalitičara i pacijenta, je li to ‘psihički suživot’?

- Iako je inicijalni cilj psihoanalize osloboditi ljudski um od pritiska, da-nas nas više zanima kreiranje ravno-teže u osobnosti pacijenta. Nekada je seksualnost bila glavni problem, a da-nas ih je više - narcizam, impotencija, uspostavljanje kvalitetnog odnosa i suživota s drugima. Da bi se ostvario psihički suživot u seansi s analitiča-rom te posljedično popravio i u odno-sima s ostalim ljudima, treba otkriti pravu prirodu osobe, a za to kratka te-rapija nije dovoljna. Pacijenti se mora-ju suživjeti s analitičarom, što je če-sto dugotrajno, ali samo pravi i istin-ski suživot dovodi do prave spoznaje sebe i drugih osoba. Ljubavnički od-nos je najbolja ilustracija površnijeg odnosa, dok je bračni odnos puno du-blji. Isto je i u odnosu i s analitičarom

- ako je suživot dugoročan, onda se ne pokazuje samo ono najbolje o sebi, ne-go se dobiva prava slika i u tom je slu-čaju analitički odnos sličan bračnom ili odnosu dijete-roditelj.

» U čemu je razlika između psihoanalitičkog, psihoterapeutskog i psihijatrijskog tretmana?

- To su tri različita odnosa. Psihija-tri viđaju pacijente rjeđe i manje du-boko, više djeluju na simptomatskoj razini uzimajući u obzir opće aspekte patologije i pokušavaju smanjiti utje-caj simptoma tretirajući ih lijekovi-ma. I tu postoji neka vrsta odnosa pa se ova tri ponekad mogu preklapati. Psihoterapeut ima osobno iskustvo kao pacijent pa ima priliku isprobati neke tehnike, no ta osoba nema potpu-ni psihoanalitički trening i radi s pa-cijentom u seansama jednom do dva puta tjedno. Više radi na razini svje-snog ega i često proučava svjesni ego pacijenta i aktualne situacije na racio-nalnoj razini. Psihonaliza se odvija 3-4 puta tjedno, tehnike rada mogu vari-rati na self razini i egorazini, i često se

analitičar ne bavi svjesnom razinom doživljavanja već preferira složenije iskustvo koje uključuje i suzdržava-nje od interpretacije odmah. Pacijent nije ograničen samo na interpretaciju racionalnog već stječe iskustvo samog sebe na dubljoj razini, vlastitog nesvje-snog. Analitičar čeka da se pojave svi aspekti pacijentove ličnosti, a ne samo svjesni, racionalni dio.

Prihvaćanje nesreće» U SAD-u je gotovo normalno imati svog “shrinka”, kod nas je to još uvijek tabu tema i ljudi koji idu na psihoanalizu to kriju jer se boje osude ljudi iz svog okruženja. Kako to komentirate?

- Osnovna predrasuda je u tome da ako trebate psihoanalizu odnosno ve-ću učestalost seansi tjedno, to znači da je ozbiljnija i patologija, ako nisi toliko bolestan, trebat ćeš jedan tre-tman tjedno. To nije točno, jer često pacijenti s najtežom psihopatologi-jom ne mogu podnijeti psihoanalizu jer postoji rizik da im regresija u tera-piji uzrokuje psihički slom, njihov ego ne može raditi u intenzivnoj učestalo-sti seansi sve dok nema dovoljne kohe-zije u samoj ličnosti. Često se u počet-ku terapije ide s manjim brojem sean-si, a onda se on postupno poveća kada pacijenti postanu sposobni to podni-jeti. Ljudi se boje ako idu na analizu da će ih drugi smatrati ludima. No, stvarno duboko duševno poremeće-ni ljudi ne idu na analizu jer oni ima-ju problem razvoja ovisnosti o drugoj osobi kao što je analitičar. Stoga je već traženje pomoći u psihoanalitičkom tretmanu jako dobar znak napretka u

razvoju osobnosti. Mnogi ljudi to jed-nostavno nisu u stanju.

» S obzirom na vaše bogato iskustvo, možete li kazati kakav je profil ljudi koji traže pomoć psihoanalitičara?

- U 70-im godinama su mnogi inte-lektualci tražili psihoanalizu, a danas većina ljudi dolazi po preporuci nekog drugog pacijenta ili po savjetu psihi-jatra ili liječnika opće prakse. Mnoge upućuju službe koje se bave djecom i adolescentima, a neki dolaze nakon što su probali druge vrste psihotera-pije. Nema specifičnog profila, ali ve-ćina pacijenata je svjesna složenosti problema. Kažu da vide ‘da nešto ne funkcionira’ ili da su ‘nesposobni za vezu’. Ranije su dolazili s konkretnijim razlozima - jer su impotentni ili imaju fobije - što je danas puno rjeđe, ali sa-da vide da lošije žive, kažu ‘ranije sam bio zdrav, ali sada se bojim’. Danas je to nespecifičnije u odnosu na simpto-me što je znak povećanja svjesnosti o tome da su simptomi povezani s općim stanjem osobnosti i u tome je kulturo-loška promjena.

Bude li osoba sposobnaproživjeti bol i tugu, bit će sposobna osjetiti sreću i živjeti iskustvo svog odnosa u svoj svojoj složenosti. Lijekove treba koristiti kad čovjek nije sposobanpodnijeti stanje nesreće, ali samo za neko vrijeme