sistem organa za varenje kičmenjaka · varenje proteina u digestivnom traktu i hidrolizuju ih do...
TRANSCRIPT
• Crevni sistem se sastoji iz
niza uzastopnih delova u
kojima se odvijaju pojedine
faze varenja i apsorpcije.
• Crevo je pričvršćeno za
telesni zid trbušnom
maramicom –
mezenterijumom.
• Osnovna funkcija digestivnog sistema je
degradacija unete hrane i snabdevanje
ogranizma vodom, hranjivim materijama
ssektrolitima neophodnim za život.
• Da bi hrana mogla da se koristi u organizmu,
ona mora da se unese, svari i apsorbuje. Ova
tri procesa zahtevaju koordinaciju pokreta u
gastrointestinalnom traktu (GIT) i sekreciju u
odredjenim njegovim delovima.
• Ingestija obuhvata unošenje hrane u usnu duplju, žvakanje i gutanje.
• Digestija podrazumeva dalje usitnjavanje hrane i degradaciju makromolekula uz pomoć enzima do jedinjenja male molekulske mase koja mogu da se transportuju u krv. Ugljeni hidrati se razlažu do monosaharida, proteini do aminokiselina, a masti do monoglicerida i slobodnih masnih kiselina.
• Apsorpcija uključuje transport svarenih hranljivih materija iz lumena GIT u krv ili limfu.
• Uloge digestivnog sistema se ostvaruju
zahvaljujući njegovoj motornoj i
sekretnoj aktivnosti. Za motilitet GIT
odgovorni su glatki i poprečno prugasti
mišići. Sekretnu ulogu, u smislu
produkcije digestivnih sokova, vrše
egzokrine žlezde.
JEDNJAK
ORGANI DIGESTIVNOG SISTEMA
JEZIK
PANKREAS
ŽELUDAC
USNA
DUPLJA
ŽDRELO
TANKO
CREVO
ANALNI
OTVOR
DEBELO
CREVO
PRAVO
CREVO
ŽUČNA KESA
JETRA
Usna duplja
• Usna duplja ima funkciju primanja
hrane, a kod vodozemaca ima
ulogu i u disanju.
• U usnoj duplji se nalaze pomoćni
organi za varenje: zubi, jezik,
pljuvačne žlezde, a kod sisara i
krajnici.
ŽVAKANJE• Žvakanjem se hrana u usnoj duplji sitni i melje. Žvakanje
se sastoji u kombinovanom delovanju poprečno prugastih mišića vilica, obraza i jezika. Ono je najvećim delom refleksna radnja koordinisana signalima iz centra u produženoj moždini. Pokreti žvakanja traju sve dok se ne formira kompaktan zalogaj hrane (bolus) koji može da se proguta.
• Žvakanje ima nekoliko uloga:
• Usitnjavanje hrane i olakšavanje gutanja
• Mešanje hrane sa pljuvačkom, čime započinje varenje skroba, a pljuvačka deluje i lubrikantno
• Dovođenje hrane u kontakt sa receptorima za ukus i miris.
• Zubi
• organska materija
dentin
• spolja su pokriveni
slojem tvrde gleđi.
• Unutrašnjost zuba je
ispunjena zubnom
pulpom (vezivno tkivo) u
kojoj se nalaze krvni
sudovi (ishranjuju zub) i
nervi.
• Koren zuba je pokriven
slojem cementa
(koštano tkivo)
gleđ
dentin
pulpa
cement
• Kod nižih kičmenjaka zubi
funkcionišu ograničeno vreme i
menjaju se celog života.
• Kod sisara postoje samo dve
zubne generacije (mlečni i
stalni). Kod nekih sisara zubi
stalno rastu pa su im krunice vrlo
visoke (kljove slonova, sekutići
glodara, očnjaci morževa).• Vidi skeletni sistem
Jezik• Jezik je kod
riba slabo razvijen i nepokretan, a kod kopnenih je vrlo pokretan i dobro razvijen.
Jezik
Pljuvačne žlezde
• ne postoje kod riba jer kroz njihovu usnu duplju stalno prolazi voda.
• Razvile su se kod kopnenih kičmenjaka sa primarnom funkcijom vlaženja hrane.
• Kod otrovnih zmija se neke od njih razvijaju u otrovne žlezde.
• Kod sisara su razvijene podjezične, podvilične i zaušne.
• Njihov sekret sadrži enzim ptijalin koji vari ugljene hidrate.
PLJUVAČKA
• Pljuvačku luče tri para glavnih pljuvačnih žlezda i veći broj malih pljuvačnih žlezda rasutih po usnoj duplji. Dnevno se izluči 0.5- 1 litar pljuvačke.
• Pljuvačka je hipotoničan vodeni rastvor, sa manje natrijumovih i hloridnih, a više kalijumovih i bikarbonatnih jona u odnosu na plazmu. Glavni organski sastojci su enzim alfa-amilaza (ptijalin) i mucini.
Uloge pljuvačke:
• Zaštitna uloga
• Uloga u varenju skroba
• Lubrikantna uloga
1. Zaštitna uloga pljuvačke ogleda se u tome što ona hladi toplu hranu, ispira usnu duplju, čisti zube i deluje baktericidno zbog prisustva enzima lizozima.
2. Zahvaljujući ptijalinu, u usnoj duplji započinje varenje skroba i ono je ograničeno zbog kratkog zadržavanje hrane u ustima i inaktivacije ptijalina u kiseloj sredini želuca.
3. Lubrikantna uloga pljuvačke sastoji se u podmazivanju zalogaja i olakšavanju gutanja, vlaženju usana i olakšavanju funkcije govora.
GUTANJE
• Gutanjem se sažvakan i pljuvačkom natopljen zalogaj hrane brzo sprovodi iz usne duplje kroz ždrelo u jednjak i želudac.
• Gutanje može da se izazove voljno,međutim kad se hrana nađe u blizini ždrela, nastaje refleksni odgovor koji ne može da se kontroliše.
• Tokom gutanja, disanje je nakratko inhibirano, a ulaz u grkljan zatvoren, da bi se sprečio prelazak hrane u dušnik. Hrana se kroz jednjak potiskuje peristaltičkim pokretima čija je snaga srazmerna veličini zalogaja. Hrana kroz jednjak putuje oko 10 sekundi, a tečnost znatno brže.
• Refleks gutanja je složeni refleks koji započinje stimulacijom mehanoreceptora usne duplje i ždrela prisutnom hranom. Centar se nalazi u produženoj moždini.
Ždrelo
• Usna duplja se nastavlja na ždrelo koje prelazi u jednjak.
• Kod vodenih kičmenjaka (kolousta, riba i larvi vodozemaca) ždrelo je jače razvijeno i sadrži proreze za komunikaciju sa spoljašnjom sredinom.
• Kod suvozemnih je slabije razvijeno i preko pukotinastog otvora u vezi sa dušnikom, preko Eustahijeve tube sa srednjim uhom i preko unutrašnjih nosnih otvora (hoana) sa nosnom dupljom.
Jednjak
• jednjak je mišićna cev koja
sprovodi hranu do želuca.
• Kod mnogih ptica na njemu se
javlja proširenje – voljka, sa
mnogobrojnim sluznim
žlezdama čiji sekret
razmekšava hranu.
Želudac
• Predstavlja prošireni deo creva u kome se
hrana nagomilava i započinje varenje da
bi se zatim postepeno propuštala u crevo.
• Na želucu se razlikuju dva dela:
• kardijalni (deo gde jednjak prelazi u
želudac) i
• pilorični (graniči se sa crevom).
• Želudačne žlezde produkuju HCl i enzim
pepsin koji započinje varenje belančevina.
• Kod ptica se sastoji iz:
• žlezdanog (žlezde luče sluz i enzime) i
• mehaničkog dela (bubac).
• Bubac je veoma muskulozan i
obložen čvrstom prevlakom koja
pomaže drobljenju hrane, čime se
nadoknađuje nedostatak zuba.
• Kod preživara je želudac veliki i složen. Izdeljen je na 4 dela:
1. burag – najveći deo koji može da primi veliku količinu hrane; tu se nalaze bakterije koje proizvode enzim celulazu koja vari celulozu –jedino preživari, zahvaljujući ovim bakterijama, mogu da vare celulozu;
2. kapulja – sa mrežasto naboranom sluzokožom; tu se hrana meša sa sokom, a zatim se vraća u usnu duplju na ponovno žvakanje (preživanje);
3. litonja – deo u koji se hrana vraća posle preživanja;
4. sirište – tu se vrši varenje.
MOTILITET ŽELUCA• Mišićni sloj zida želuca izgradjen je od tri sloja
longitudinalno, cirkularno i koso postavljenih glatkih mišićnih ćelija .
• Zahvaljujući motilitetu:• Želudac služi kao rezervoar hrane
• Omogućeno je sitnjenje hrane i mešanje sa želudačnin sokom
• Pražnjenje želuca kontrolisanom brzinom.
• Hrana uobičajenog sastava zadržava se u želucu 2-6h. Za to vreme mehaničkim usitnjavanjem i delovanjem enzima pretvara se u masu konzistencije paste koja se zove himus.
• Pražnjenje želuca se vrši potiskivanjem male količine himusa (2-7 ml) kroz pilorusni sfinkter.
SEKRETNA AKTIVNOST
ŽELUCA• Želudačni sok je produkt sekrecije nekoliko
tipova egzokrinih žlezda sluzokože želuca. G ćelije sluzokože luče i jedan hormon-gastrin.
• Sastav:
• Glavni sastojci želudačnog soka, pored vode, su:
• Hloridna kiselina (HCl)
• Pepsinogeni
• Unutrašnji faktor
• pH čistog sekreta je 1-2
• HCl luče parijetalne ćelije žlezda
sluzokože.
• HCl želudačnog soka ima višestruke uloge:
• Pomaže varenje proteina na više načina:
denaturiše proteine hrane i olakšava delovanje
pepsina, vrši aktivaciju pepsinogena u pepsin i
obezbeđuje optimalan pH za delovanje pepsina
• Visoka koncentracija HCl deluje baktericidno
• HCl rastvara soli kalcijuma i gvožđa iz hrane i
omogućava apsorpciju ovih elemenata.
• Pepsini su proteaze želudačnog soka. Sintetišu se u glavnim (peptičnim) ćelijama želudačnih žlezda kao neaktivni prekursori pepsinogeni. Aktivaciju u pepsine vrši vodonikov jon u lumenu želuca. Pepsini započinju varenje proteina u digestivnom traktu i hidrolizuju ih do polipeptida različite dužine.
• Unutrašnji faktor sintetišu parijetalne ćelije.To je glikoprotein neophodan za apsorpciju vitamina B 12. Unutrašnji faktor je jedini produkt sekrecije želuca neophodan za život.
• Mukus debljine oko 1 mm, pokriva sluzokožu želuca i štiti je od mehaničkih oštećenja grubljom hranom ili hemijskog oštećenja sa HCl ili enzimima. Mukus luče mukozne (peharaste) ćelije žlezda i epitelne ćelije slobodne površine sluzokože. Epitelne ćelije luče i vodenastu tečnost bogatu i bikarbonatom koji daje alkalitet mukusu.
Crevo• Najvažnija faza procesa varenja
odvija se u crevu u kome se vrši iapsorpcija svarenih hranljivihmaterija.
• U vezi sa tim dolazi do povećanjanjegove površine na različite načine.
• Kod viših kičmenjaka ono je manje iliviše izduženo (duže je kod biljojedanego kod mesojeda) i obrazuju sesitni iztaštaji koji su označeni kao vili(crevne resice). Tako npr. kod čoveka,površina resica iznosi 10 m² ili 5 puta više odpovršine kože.
• Crevo se sastoji od dva dela:
1. prednjeg, tankog creva;
2. zadnjeg, debelog creva.
• Granica između njih je
obeležena jednim slepim
izraštajem – slepim crevom.
Ptice imaju dva slepa creva.
Tanko crevo
• Početni deo tankog creva je
dvanaestopalačno crevo (duodenum),
u koji se ulivaju odvodi jetre i
pankreasa.
• U zidu tankog creva nalaze se žlezde
koje luče velike količine sluzi i enzime.
Sluz kao omotač štiti crevnu sluzokožu
od dejstva enzima.
SEKRETNA AKTIVNOST
TANKOG CREVA
• Produkt čiste egzokrine sekrecije tankog creva
teško je izolovati jer se u duodenumu izlivaju i
žuč i pankreasni sok.
• Sekret tankog creva je vodeni rastvor elektrolita
koji sadrži brojne enzime, ali oni najverovatnije
potiču iz deskvamiranih enterocita.
• Tanko crevo ima važnu endokrinu ulogu.
Peptidni hormoni koji produkuju endokrine ćelije
njegove sluzokože imaju uloge u regulaciji
motiliteta, sekrecije i rasta GIT.
Pankreas• Leži u krivini dvanaestopalačnog creva.
• Kod mnogih riba pankreas je rasut u
vidu mnogobrojnih žlezdanih čvorova u
crevnoj mezenteri.
• Pankreas luči pankreasni sok u kome
su enzimi u neaktivnom stanju (npr.
tripsinogen, himotipsinogen) da bi se
aktivirali dospevanjem u duodenum
(postaju aktivni tripsin i himotripsin).
Sastav pankreasnog soka• Pankreasni sok je tečnost alkalne
reakcije koja je posledica velikog sadržaja
bikarbonata. Dnevno se izluči 1-1.5 l
pankreasnog soka.
• Vodenastu komponentu bogatu
bikarbonatom produkuju epitelne ćelije
zidova pankreasnih kanala.
• Enzimsku komponentu sintetišu acinusne
ćelije. Enzimska komponenta sadrži
enzime za varenje svih važnih sastojaka
hrane.
• One se u soku nalaze u neaktivnom obliku, kao tripsinogen, himotripsinogen, prokarboksipeptidaze i proelastaze.
• Aktivacija se vrši u tankom crevu.
• Tripsinogen se specifično aktivira u tankom crevu pod uticajem enzima enterokinaze koji potiče iz enterocita.
• Nastali tripsin autokatalitički aktivira tripsinogen, a vrši i aktivaciju himotripsinogena i karboksipeptidaze.
• Tripsin i himotripsin su endopeptidaze koje skraćuju polipeptidne lance do manjih peptida, a
• karboksipeptidaze su egzopeptidaze koje odvajaju aminokiseline sa C-terminalnog kraja peptida.
• Pankreasni sok sadrži i alfa-amilazu koja
je identična ptijalinu pljuvačke. Ona cepa
skrob do maltoze.
• U pankreasnom soku su prisutne lipaze,
enzimi koji razgrađuju masti hrane i
njihove degradacione produkte.
• To su:
• Pankreasna lipaza
• Pankreasna esteraza
• Fosfolipaza A
Jetra• To je najveća žlezda u organizmu kičmenjaka.
Jetrin sekret je žuč koja se sakuplja u žučnoj kesi, a odatle kroz žučni kanal izliva u duodenum.
• Žuč ne sadrži enzime, ali omogućava varenje masti tako što vrši njihovu emulgaciju (razbija ih na sitne kapljice).
• Pored toga jetra obavlja još niz značajnih funkcija: u njoj se glikoza pretvara u glikogen, predstavlja skladište vitamina i gvožđa, transformiše otrovne materije u neotrovne (sva krv iz creva prvo prolazi kroz jetru pa zatim ulazi u opšti krvotok) i dr
• Glavna uloga jetre u varenju
ostvaruje se putem sekrecije žuči.
• Žuč stvaraju hepatociti i epitelne
ćelije sluzokože zidova žučnih
kanala.
• Žuč se iz jetre izlučuje kontinuirano,
ali se između obroka deponuje u
žučnoj kesi. U tanko crevo žuč se
izliva samo tokom obroka.
SASTAV ŽUČI• Hepatociti produkuju žučne soli, holesterol,
lecitin, žučne boje i izotonični rastvor elektrolita.
• Žučne kiseline su najzastupljeniji sastojak suve materije žuči. One nastaju oksidacijom holesterola. Molekul žučne kiseline je izrazito polaran i zato žučne kiseline već u žuči stvaraju agregate sa holesterolom i lecitinom koji se zovu micele.
• Osnovne uloge žučnih kiselina u varenju i apsorpciji masti su:
• Emulgovanje masti unetih hranom u sitne kapljice, čime se olakšava delovanje lipaza
• Formiranje mešovitih micela rastvorljivih u vodi sa produktima varenja masti, čime se olakšava apsorpcija produkta varenja masti.
• Egzokrina funkcija ogleda se u lučenju pankreasnog soka koji se preko Virsungovog izvodnog kanala izliva u nishodni deo duodenuma (dvanaestopalačnog creva).
• Dnevno pankreas čoveka izluči oko 2000ml soka.
• Osnovni sastojci pankreasnog soka su enzimi za varenje hrane i to najvažniji među njima su tripsin, himotripsin, lipaza i amilaza.
Debelo crevo
• Do debelog creva dospeva nesvareni deo hrane, voda i soli.
• U njemu se nalazi mnoštvo bakterija koje imaju sposobnost sinteze vitamina koje organizam apsorbuje. U debelom crevu se vrši apsorpcija vode i soli i prikupljanje nesvarenih ostataka pre njihovog izbacivanja.
• Kod većine kičmenjaka u završni deo creva se izlivaju odvodi bubrega i polnog sistema. Taj deo creva je kloaka, koja je u vezi sa spoljašnjom sredinom preko kloakalnog otvora.
• Kod sisara nema kloake već je završni deo creva pravo crevo. Kod njih je kloaka razdvojena na trbušni deo, u koji se izlivaju bubrežni i polni odvodi i leđni deo –pravo crevo, koje se završava analnim otvorom.
PROCESI U DEBELOM CREVU
• Glavna uloga mu je da apsorbuje vodu i
elektrolite i formira, transportuje i evakuiše
feces. Sluzokoža debelog creva ima i
sekretnu ulogu; u lumen se sekretiraju
mukus, bikarbonatni i kalijumov jon.
• Fekalna masa se formira apsorpcijom
vode. Mukus, koga luče mnoge peharaste
ćelije sluzokože debelog creva, pomaže
vezivanje fekalne mase i ima lubrikantno
delovanje.
• Čvrste materije u fecesu uključuju celulozu
i druge nesvarljive sastojke hrane,
deskvamirane ćelije crevne sluzokože,
mucine, nešto masti i neorganske
sastojke. Feces sadrži i ogromnu količinu
živih i mrtvih bakterija, kao i vitamine u čijoj
sintezi učestvuju bakterije kolona.
• Pražnjenje debelog creva se vrši
refleksnim putem (refleks defekacije).
• Varenje glavnih sastojaka hrane se
sastoji u čitavom nizu hemijskih
procesa koji se odigravaju određenim
redosledom i uključuju veliki broj
enzima poreklom iz sekreta
pljuvačnih žlezda, želuca i egzokrinog
pankreasa.
• Delovanje enzima potpomažu HCl iz
želudačnog soka i žuč iz jetre.
• Varenje je najintezivnije u tankom
crevu.
UGLJENI HIDRATI
• Ugljeni hidrati prisutni u ljudskoj ishrani
su polisaharidi, disaharidi i
monosaharidi. Od polisaharida se vare
samo amilopektin (biljni skrob) i
glikogen (životinjski skrob).
• Varenje skroba počinje u usnoj duplji
pod uticajem alfa-amilaze pljuvačke,
ptijalina, ali se prekida u želucu zbog
inaktivacije enzima u kiseloj sredini.
• Varenje ugljenih hidrata se
nastavlja u tankom crevu pod
uticajem pankreasne alfa
amilaze.
• Ona, kao i ptijalin, razlaže skrob
od maltoze, maltotrioze i alfa-
graničnih dekstrina.
• Nastali monosaharidi, pre svega
glukoza, apsorbuju se u početnim
delovima tankog creva.
PROTEINI• Za razliku od ugljenih hidrata,
proteini moraju da se unose hranom.
Normalno se celokupna količina
hranom unetih proteina svari i
apsorbuje.
• Varenje započinje u želucu pod
uticajem pepsina koji cepa molekule
proteina do peptida različite dužine.
• Glavnu ulogu u varenju proteina
imaju proteaze pankreasnog soka:
tripsin, himotripsin, karboksipeptidaze
i elastaze.
• One razgrađuju proteine i peptide do
malih peptida.
• Postoje i peptidaze koje dalje
razgrađuju male peptide do
aminokiselina, dipeptida, tripeptida i
tetrapeptida.
• Završna digestija proteina odigrava se
u:
• lumenu tankog creva,
• četkastom pokrovu enterocita i
• citoplazmi enterocita.
• Za aminokiseline postoji nekoliko
transportnih mehanizama, ali za sve je
zajedničko da se kotransportuju sa
natrijumovim jonom.
MASTI• Glavne masti u prosečnoj ishrani su
trigliceridi.
• Masti se vare u duodenumu pod uticajem lipolitičkih enzima pankreasnog soka.
• Da bi ovi enzimi mogli da deluju, masti moraju da se emulguju pomoću žučnih kiselina.
• Najvažniji lipolitički enzim je pankreasna lipaza koja hidrolizuje trigliceride do dve slobodne masne kiseline i monoglicerida.
• Iz produkata digestije masti i
micela žučnih kiselina formiraju se
mešovite micele.
• Micele su hidrosolubilne i ulaze u
nepokretni vodeni sloj između
crevnih resica. Sastojci micela
difunduju u vodeni sloj, a onda,
kao liposolubilni, lako difunduju
kroz membranu četkastog
pokrova.
• U enterocitu produkti varenja masti odlaze
na glatki endoplazmin retikulum gde se
vrši reesterifikacija monoglicerida do
triglicerida. Iz novosintetisanih lipida se
obrazuju hilomikroni.
• To su sferne lipidne kapljice različite
veličine
• Hilomikroni se procesom egzocitoze
izbacuju iz enterocita u intersticijelni
prostor i ulaze u limfne kapilare čiji endotel
ima dovoljno velike međućelijske prostore.
VODA I ELEKTROLITI• U normalnim uslovima 99% vode i jona se
apsorbuje iz lumena digestivnog trakta.
• Dnevno se u creva unese oko 2 l vode u
obliku tečnosti i hrane, a još 7 l se izluči u
obliku sekreta egzokrinih žlezda
digestivnog trakta i iz jetre.
• Ako se fecesom eliminiše oko 200 ml, oko
8800 ml se reapsorbuje pasivno na
osnovu osmotskog gradijenta.
• Natrijumov jon se apsorbuje celom dužinom creva, ali najintenzivnije u tankom crevu. Apsorpciju u tankom crevu stimuliše hormon aldosteron.
• Kalijumov jon se apsorbuje u tankom crevu, dok se u debelom crevu i apsorbuje i sekretira, pri čemu je sekrecija intenzivnija. Sekreciju stimuliše aldosteron.
• Bikarbonatni jon koji potiče iz pankreasnog soka i žuči do kraja jejunuma se uglavnom reapsorbuje. U ileumu i kolonu bikarbonatni jon se sekretira u zamenu za hloridni jon koji se apsorbuje.
• Kalcijumov jon se apsorbuje u proksimalnom delu tankog creva. Transport kroz luminalnu membranu se vrši olakšanom difuzijom preko nosača čiju sintezu stimuliše vitamin D hormon.
• Vitamini su organska jedinjenja koje
sintetišu biljke i mikroorganizmi.
• U organizmu čoveka nastaju samo
vitamini D3 i PP.
• Izvor vitamina su namirnice biljnog i
životinjskog porekla.
• Hrana sadrži ili vitamine ili njihove
prekursorne oblike provitamine koji se
u organizmu pretvaraju u vitamine.
• Podela vitamina je izvršena
na osnovu njihove
rastvorljivosti na:
• liposolubilne vitamine:
• A, D, E i K i
• hidrosolubilne:
• vitamin C i vitamine B grupe.
• Liposolubilni vitamini mogu da se
deponuju u većoj količini, naročito u
jetri.
• Hidrosolubilni vitamini su prisutni u
ECT i brzo se izlučuju preko bubrega.
• Od hidrosolubilnih vitamina deponuje
se uglavnom vitamin B12.
• U cirkulaciji se liposolubilni vitamini
nalaze kompleksovani sa proteinima
plazme, što im povećava rastvorljivost i
stabilnost.
• Količina vitamina u
organizmu određena je
intenzitetom:
• apsorpcije u digestivnom
traktu,
• konverzije provitamina,
• aktivacije i
• ekskrecije.
LIPOSOLUBILNI VITAMINIVITAMIN A
• Vitamin A se u organizmu nalazi u obliku
alkohola (retinol), aldehida (retinal) i
kiseline (retinoinska kiselina).
• Svi oblici su aktivni.
• U digestivnom traktu vitamin A se
apsorbuje olakšanom difuzijom, a u
enterocitima se ugrađuje u hilomikrone,
pa preko limfe prelazi u cirkulaciju. U krvi
se vezuje za retinoil-vezujući protein.
• Vitamin A je neophodan za:
Normalan rast organizma
Formiranje kostiju
Obnovu epitelnih tkiva
Normalno funkcionisanje retine
Normalnu reproduktivnu sposobnost oba
pola
Sintezu kortikosteroida
Sintezu mukopolisaharida mukoznih
sekreta epitela.
• Mehanizam delovanja
vitamina A:
• modulacija genske aktivnosti,
slično steroidnim hormonima
• Ekstranuklearna delovanja,
odnosno deluje kao red-oks
sistem.
• Prirodni izvori vitamina A:
• šargarepa
• spanać
• džigerica
• riblje ulje
• mlečni proizvodi
• voće
VITAMIN D
• Vitamin D obuhvata grupu srodnih
steroidnih jedinjenja od kojih najveći
značaj imaju vitamini D2 i D3.
• Oni nastaju iz provitamina pod uticajem
UV zraka. Konverzija provitamina D3 u
vitamin D3 vrši se u koži.
• Deponuje se u masnom tkivu i mišićima.
U plazmi se nalazi vezan za globuline
plazme.
• Vitamin D se u organizmu konvertuje u vitamin D
hormon.
• Njegova glavna uloga da pomaže transport
kalcijuma u organizmu.
• Vitamin D hormon deluje na brojna tkiva, ali glavna
delovanja su mu u
• tankom crevu, gde pomaže apsorpciju kalcijuma i
• u kostima, gde deluje na osteoblaste i osteocite i
stimuliše sintezu transportera za kalcijumov jon.
• Ako se vitamin D, što je slučaj i sa vitaminom A,
unosi u velikim dozama ima toksične efekte.
VITAMIN K
• Vitamin K je neophodan za
koagulaciju krvi jer učestvuje u
sintezi protrombina, VII, IX i X
faktora koagulacije.
VITAMIN E
• Vitamin E je zajedničko ime za grupu
jedinjenja tokoferola, od kojih je najvažnije
alfa-tokoferol.
• Delovanje vitamina E:
• Kao antioksidans sprečava oksidaciju
masnih kiselina, vitamina A i C i tiolske
grupe određenih enzima
• Ima dokaza o njegovoj ulozi u metabolizmu
nukleinskih kiselina, eritropoezi i sintezi
koenzima Q.
HIDROSOLUBILNI VITAMINIVITAMIN C
• Vitamin C je najčešće redukciono sredstvo u organizmu i na toj osobini mu se zasniva uloga.
• Nalazi se u svim tkivima i telesnim tečnostima, ali ga najviše ima u nadbubrežnoj žlezdi, hipofizi, žutom telu jajnika i timusu.
• Ovako široka rasprostranjenost ukazuje na njegov izuzetan fiziološki značaj.
•
• Vitamin C deluje kao kofaktor u brojnim biološkim procesima:
• značajan za očuvanje strukturnog integriteta vezivnih tkiva, kostiju i bazalnih membrana.
• Potreban je za nastajanje noradrenalina.
• Potreban je za sinteze steroida kore nadbubrega.
• Potreban je za sintezu purina i timina, odnosno DNK.
• Neophodan je za inkorporaciju gvožđa u feritin.
• Redukuje gvožđe i prevodi ga u oblik koji se lakše apsorbuje iz digestivnog trakta.
• Potreban je za integritet celularnog trakta.
VITAMIN B1
• Vitamin B1 sadrži sumpor u svom molekulu.Lako se resorbuje u tankom crevu. U crevnoj sluzokoži se pretvara u aktivan oblik tiamin pirofosfat ( TPP).
• Uloge vitamina B1:
• TPP učestvuje u velikom broju metaboličkih procesa kao koenzim najmanje 24 enzima. Kofaktor je u reakcijama dekarboksilacije alfa-keto kiselina (pirogrožđana, alfa–ketoglutarna kiselina), prenošenja fragmenata od 2 ugljenikova atoma sa jednog ugljenog hidrata na drugi, u reakcijama pentozofosfatnog puta i dr. Iz ovoga proizilazi da je TPP neophodan za normalan metabolizam ugljenih hidrata i ishranu svih tkiva.
• TPP ima važnu ulogu u mehanizmima uključenim u sprovođenje akcionih potencijala u perifernim nervima i u nervno-mišićnoj transmisiji.
VITAMIN B2
• Vitamin B2 ulazi u sastav
koenzima FMN i FAD, aktivnih
grupa flavoproteina koji su važni
enzimi tipa dehidrogeneza.
• Vitamin B2 je uključen u procese
oksidativne fosforilacije koji su od
vitalnog značaja.
VITAMIN PP
• Vitamin PP se nalazi u obliku
nikotinske kiseline (niacin) i njenog
amida, nikotinamida (niacinamid).
• Aktivni oblici su NAD i NADP koji su
koenzimi ili kosupstrati brojnih
dehidrogeneza.
• Kao sastavni delovi ovih koenzima
učestvuju u biološkim oksidacijama.
VITAMIN B6
• Vitamin B6 se javlja u tri oblika: piridoksin, piridoksamin i piridoksal.
• Vitamin B6 je koenzim u velikom broju metaboličkih procesa:
• U obliku piridoksal fosfata koenzim je enzima koji katalizuju oko 40 tipova enzimskih reakcija u koje spadaju: dezaminacije, transaminacije, dekarboksilacije, desulfhidracije i dr.
• Piridoksal fosfat je koenzim nekoliko enzima uključenih u metabolizam triptofana.
• Neophodan je za sintezu GABA u CNS.
FOLNA KISELINA
• Folna kiselina ima ključnu ulogu u
metabolizmu jer je kofaktor enzima
uključenih u biosintezu prekursora
nukleinskih kiselina.
• Potrebna za sintezu timina; baze
koja ulazi u sastav DNK, za sintezu
purinskih baza i za redukciju
ribonukleotida u
deoksiribonukleotide.
VITAMIN B12• Ovaj vitamin se resorbuje u terminalnom delu ileuma.
• U digestivnom kanalu se vezuje za unutrašnji faktor koji ga štiti od degradacije. Pri resorpciji se vitamin odvaja od unutrašnjeg faktora.
• U cirkulaciji se vitamin B12 nalazi vezan za proteine transkobalamine.
• Deponuje se u jetri. Kao i većina vitamina B grupe i B12 se aktivira u tkivima
• Vitamin B12 je neophodan za:
• Normalnu eritropezu
• Održavanje integriteta mijelinskog omotača nervnih vlakana
• Obnavljanje epitela u digestivnom kanalu
• Direktno ili indirektno je uključen u metabolizam nukleinskih kiselina, proteina i ugljenih hidrata.
PANTOTENSKA KISELINA
• Pantotenska kiselina je zastupljena u
svim biljnim i životinjskim tkivima.
• Ulazi u sastav koenzima A (CoA).
• Ovaj koenzim ima ključnu ulogu u
metabolizmu ugljenih hidrata, masti i
proteina.
• U obliku acetil-CoA uključen je u sintezu
masnih kiselina, holesterola, steroida,
Ach i dr. jedinjenja.