Fakultet pravnih nauka

Specijalistički rad

Bankarsko pravo i hartije od vrijednosti

Uloga novca u bankarstvu i ekonomiji

Student: Mentor: Sanja Sušić Prof.dr. Milorad Bejatović Ideks broj 0028-08/VOP-S Sarajevo, 2009.god.

S A D R Ž A J

UVOD ........................................................................................................................1 1. NAS TANAK NOVCA..........................................................................................5 2. FUNKCIJE I OBLICI NOVCA..........................................................................7 2.1. Funkcije novca ........................................................................................7 2.1.1.Novac kao mjera vrijednosti .................................................................7

2.1.2.Novac kao prometno sredstvo...............................................................8 2.1.3.Novac kao sredstvo za zgrtanje blaga ...................................................9 2.1.4.Novac kao platežno sredstvo.................................................................10 2.1.5.Novac kao svjetski novac......................................................................10 2.2. Oblici novca ............................................................................................11 2.2.1.Naturalni novac .....................................................................................11 2.2.2.Metalni novac........................................................................................11 2.2.3.Novčanice (surogati novca) ..................................................................14 2.2.3.1.Certifikati ...........................................................................................14 2.2.3.2.Banknote ............................................................................................15 2.2.3.3.Papirni novac......................................................................................16 2.2.4.Žiralni novac .........................................................................................18

3. POJAM DEPOZITNOG NOVCA......................................................................21 4. S AVREMENI BANKARSKI ILI D EPOZITN I NOVAC ................................22 4.1. Papirni novac podrazumjeva...................................................................22 4.2. Bankarski novac podrazumjeva ..............................................................23 4.2.1.Papirni novac.........................................................................................23 4.2.2.Bankarski novac ....................................................................................28 4.3. Pojam i uloga banaka ..............................................................................32 4.4. Pojam misije ili svrhe postojanja banaka ................................................32 5. S TVARANJE BANKARSKOG NOVCA..........................................................33 5.1. Primjer stvaranja depozita.......................................................................36 6. MONETARNA POLITIKA ................................................................................38 7. CENTRALNA BANKA .......................................................................................40 7.1. Organizacija centralne banke .................................................................42 7.2. Vlasnički aspekt konstituisanja CB........................................................43 7.3. Stepen autonomije CB ...........................................................................43 7.4. Upravljanje CB i organizacija poslovanja .............................................44 8. POS LOVI BANKARS KIH US LUGA U PLATNOM PROMETU .................45 8.1. Poslovi platnog prometa.........................................................................45 8.2. Instrumenti platnog prometa..................................................................46 8.3. M jenica...................................................................................................47 8.4. Akreditiv ................................................................................................48 8.5. Cirkularno-kreditno pismo.....................................................................48 8.6. Ček.........................................................................................................49 8.7. Garancije ................................................................................................49 8.8. Finansijske operacije na otvorenom tržištu............................................51 8.9. Diskontna ili eskontna stopa..................................................................51

8.10. Stopa obavezne rezervne likvidnosti....................................................51 8.11.Selektivna kreditna politika ..................................................................52 ZAKLJUČAK...........................................................................................................53 LITERATURA.........................................................................................................55

U V O D

Bankarstvo kao nauka ima dužu istoriju nego druge privredne nauke. Novac i

prapočeci njegovih institucija sežu do samog izvorišta i prvih transakcija s robom.

Novac se pojavio početkom trgovine, a odmah zatim su se pojavile i prve

bankarske institucije, ali u jednostavnijem obliku. Bankarska djelatnost svoj

procvat doživljava u srednjem vijeku kada se stvaraju temelji modernog

bankarstva. Prve banke se ne mogu uporediti sa savremenim bankama. Postoji

sličnost samo u djelatnosti, dok se organizacija i oblik poslova bitno razlikuju.

Bankarstvo (engl. banking, njem. Bankgeschäft, Bankwesen)1, je poslovanje koje

obuhvata držanje depozita i posuđivanje novca. Organizacija i funkcionisanje

savremenog bankarstva zasnovano je na kreditu, a sistem kredita moguć je uglavnom zbog razvoja bankarskog sistema. Bankari posluju s dugom – svojim i

dugom drugih ljudi. Dugovanje banke (tj. depoziti u bankama koji čine obveze

banke) dostupna su javnosti. Kupovanjem vrijednosnih papira na temelju svojih

depozitnih obaveza, banka zamjenjuje svoje dugove koje imaju karakteristike

novca za druge instrumente duga koji nemaju te karakteristike.

Bankarski sistem2 uglavnom se sastoji od centralne banke, poslovnih banaka, te štednih i drugih finansijskih institucija. Istorijski gledano bankarstvo je počelo tako

što su bogati pojedinci svoj novac posuđivali trgovcima. Pravi procvat doživjelo je

tek kad se razvio običaj polaganja novca na čuvanje kod zlatara. Zlatari su shvatili da je samo mali dio novca potreban za zadovoljavanje tekućih potreba,

pa su razvili unosnu praksu posuđivanja viškova novca uz kamatu za koje su iz

iskustva procjenjivali da im nisu potrebni. U igru su ušli i drugi pojedinci, pa se

razvila praksa izdavanja novčanica isplativih na zahtjev donosioca. S vremenom 1 www.limun.hr/main.aspx 2 Bankarski sistem predstavlja organizaciju bankarstva u nekoj zemlji ili grupi zemalja, u smislu strukture, funkcija, vlasništva i međusobne povezanosti banaka.

su se razvile i posebne centralne banke. Pritom su se pojavila dva oprečna stava

– bankarska škola (banking school), koja je smatrala da izdavanje novčanica

treba prepustiti bankarima koji će ograničiti emisiju tako da se zadovolji potreba

poslovanja i trgovine, te valutna škola (currency school), koja je tvrdila da su

novčanice samo zamjena za metalni novac, a ne i instrument kredita i da se

emisije trebaju ograničiti iznosom zlata koje iza njih stoji.

U pobjedi valutne škole je posebno značajna uloga Engleske banke3 i kasnije po

uzoru na nju osnovanih centralnih banaka u većini drugih zemalja. Zlatno pokriće

se s vremenom smanjivalo, pa je i konačno nestalo, ali je zadržana praksa da

država za izdavanje novca ovlasti centralnu banku.

Osnovna je uloga i značaj poslovnih banaka u tome što omogućuju transakcije

bez potrebe plaćanja u novcu. Pritom banke stvaraju novac. Bankarski novac danas čini glavninu ponude novca u svakoj zemlji. Bankarski depoziti su obaveze

banaka koje za protivtežu imaju gotovinu, vrijednosne papire ili zajmove. Kad

pojedinac želi posuditi novac od banke, nudi joj za osiguranje neko sredstvo

(vrijednosni papir, zalog ili garanciju da će moći plaćati kamate i otplatiti

glavnicu); banka otvara račun za posuđivača (zajamoprimca), tj. nudi mu knjižni

dug u obliku bankarskog depozita. Pojedinac dobija kupovnu moć u obliku novca

kojim prethodno nije raspolagao, a ta operacija povećava ukupnu ponudu novca. Tako zajam stvara depozit. Depozit se na sličan način stvara i kad banka sama

nabavi neko sredstvo, npr. kad banka kupi vrijednosne papire koje plaća

odobravajući račun prodavca vrijednosnog papira (bilo u svojoj ili u drugoj banci).

3 Banka engleske (The Bank o f England) je centralna banka Velike Britanije. Znana kao i “ Stara Dama” (the 'Old Lady'), banka je osnovana 1694, nacionalizovana je 1 marta 1946 god., i dobila nezavisnost 1997 god. Stoji u centru finansijskog sistema Velike Britanije, povjerena joj je obaveza da p romoviše i upravlja monetarnom i finansijskom stabilnošću kao njenim doprinosom zdravoj ekonomiji.

Bez obzira na način stvaranja, pojedinac uvijek dobija potraživanje kod banke u

obliku depozita, a banka dobija potraživanje od pojedinca u obliku vrijednosnog

papira ili obećanja plaćanja. Značajno je pritom što potraživanje pojedinca

zapravo predstavlja novac. Osnova svih bankarskih operacija je povjerenje

javnosti da će stvoreni novac biti prihvaćen za plaćanje dugova. Događa se da

banke ne mogu isplatiti sve depozitare koji žele zamijeniti svoje depozite za

novac i onda nastaje panika i navala na banke (run)4. Kako bi izbjegli takve

situacije i mogli isplatiti sve zahtjeve depozitara, bankari drže određene rezerve

gotovine i likvidnih sredstava koja se mogu brzo pretvoriti u gotovinu. No, nijedna

savremena banka ne bi mogla sve svoje obveze isplatiti u gotovini. Budući da

banka zarađuje na profitima što ih ostvaruje davanjem zajmova i investiranjem,

postoji sukob između profitabilnosti i likvidnosti. U nekim zemljama banke drže

rezerve prema svom iskustvu, a u većini zemalja su obvezna rezerva i rezerva

likvidnosti utvrđene zakonom. U većini zemalja bankarski s istem kontroliše centralna banka sama ili u saradnji s ministarstvom finansija ili agancijom za

konrtrolu rada banaka. Te institucije zajedno obično se nazivaju monetarnim

vlastima. Bankarsko pravo je skup pravnih normi koje regulišu status i poslovanje

banaka kao i drugih finansijskih organizacija. Vidljive su u bankarskom pravu

dvije grupe normi koje se po predmetu svog regulisanja i svojoj prirodi razlikuju.

Prva grupa su norme koje uređuju pravni položaj banaka i drugih finansijskih

organizacija, a druga grupa su norme kojima se uređuju ugovori i drugi pravni poslovi koje banka, a i ostale finansijske organizacije zaključuju sa klijentima,

pravnim i fizičkim licima.

4 (bank run). Slučaj naval e štediša na banku izložili su i objasnili Dajmond i Dajbvig (Diamond i Dybvig) (1983.) u svom poznatom modelu koji se zasniva na postojanju dviju ravnoteža: prva je situacija navale depozitara na banku, a druga j e situacija u kojoj depozitari vjeruju u banku i u njoj zadržavaju svoje depozite. Prva (loša) ravnotežna situacija nastaje kada pojedini depozitari povlače depozite zbog straha da će to učiniti i sve ostal e štediše zbog bilo kojeg razloga, dovodeći banku ubrzo u stanje nelikvidnosti, premda je banka bila u početku likvidna.

Da bismo shvatili pojmove kao što su monetarna politika, bankarski s istem i

depozitni novac, najprije ćemo obraditi pojam samog novca, način njegovog

nastanka, funkcije i oblike.

1. NASTANAK NOVCA

Novac se javlja već na prelazu od prvobitne zajednice ka robovlasničkom

društvu. U prvobitnoj zajednici postojala je neka razmjena, ali u tom razdoblju

ona nije bila ni potrebna, jer je proizvodnja bila mala i samo za zadovoljenje vlastitih potreba. Naročitu potrebu za novcem izazvala je pojava privatnog

vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i razvitak društvene podjele rada, koji

dovodi do toga da se pojedini proizvođači zauvijek opredjeljuju za proizvodnju

jednog ili nekolicine proizvoda, stoga su upućeni da na tržište neprekidno iznose

svoje proizvode i da istim putem pribavljaju sve ono što im je potrebno za

obnavljanje proizvodnje i za životno izdržavanja. Drugim riječima, počeo se

proizvoditi višak pa je razmjena postala potrebna (prvi potrebni uslov), a time i moguća (drugi dovoljan uslov).

Pri toj naturalnoj razmjeni (trampa) tj. R1-R2 (zamjena jedne robe za drugu robu) javljale su se sledeće poteškoće:

1) sve teže je bilo pronaći osobu koja je s jedne strane imala proizvod

kojeg mi potražujemo, a s druge strane da ta osoba traži baš ono što

mi nudimo (susret jednakih zahtjeva i želja ili “double coincidence of

wants”);

2) dolazi do stvaranja velikog broja odnosa među samim proizvodima koji

su se razmjenjivali tj. teško je bilo odrediti vrijednost robe jer su postojali mnogi odnosi (riba za žito, riba za krzno, riba za medvjeđu

šapu …)

3) kao poteškoća javljaju se veliki troškovi prilikom razmjene velikog broja

odnosa među proizvodima.

Važno je razlikovati upotrebnu vrijednost robe kao sposobnost neke stvari da

svojim fizičkim, hemijskim, estetskim ili nekim drugim svojstvima zadovoljava

određene ljudske potrebe, od prometne vrijednosti robe koja ukazuje na pojavni

oblik vrijednosti robe koja se iskazuje u procesu razmjene kao odnos upotrebnih

vrijednosti jedne vrste prema upotrebnoj vrijednosti druge robe.

Dogodilo se da su jednu robu više “voljeli” tj. imala je bolju prođu pa se i više

tražila ali ne zbog potrebe za njom nego zbog činjenice da se lakše mogla

zamijeniti ta roba za onu robu koju zapravo želimo. Znači da se tražila roba

visoke prometne vrijednosti i tako je zapravo došlo do jedne robe koja se

izdvojila i postala opši ekvivalent. Opši ekvivalent je “predstavnik (zamjenik) za

sve robe i za to opše sredstvo razmjene moglo se kupiti tj. dobiti sva druga roba

R1-R0-R 2. Ali to još nije novac! Poprima funkciju novca tek na širem tržištu –

Akt kupoprodaje R1-N-R2 (R1-N kupovina; N-R2 prodaja). U početku se opši ekvivalent (novac) pojavljuje kao različita roba zavisno od

kraja gdje se koristio (školjke, platno, komadi kože …). Kasnije, ulogu novca

preuzimaju metali koji su za to osobito pogodni po svojoj prirodi. Tako je nastao

metalni novac. Prednost su u prvom redu pokazivali plemeniti metali (zlato i

srebro), a preuzimajući definitivno ulogu opšeg ekvivalenta, postali su specifična

novčana roba. Drugim riječima, novac je postao roba priznata na širem području

koja trajno obavlja ulogu opšeg ekvivalenta, te dolazi do nerobne razmjene.

2. FUNKCIJE I OBLICI NOVCA

2.1. Funkcije novca

Pod funkcijama novca podrazumijevamo ulogu koju novac ima kao posrednički

mehanizam između procesa robne proizvodnje i razmjene.

Funkcije novca su:

1) mjera vrijednosti

2) prometno sredstvo

3) sredstvo za zgrtanje blaga (funkcija tezauracije)

4) platežno sredstvo 5) svjetski novac

1), 2) i 3) su osnovne funkcije novca koje proizlaze iz funkcije novca kao opšeg

ekvivalenta, a 4) i 5) su dopunske funkcije novca koje proizlaze i same funkcije

novca.

2.1.1 .Novac kao mjera vrijednosti

Prva funkcija robe-novca kao opšeg ekvivalenta sastoji se u tome da robnom

svijetu posluži kao materijal za izražavanje robnih vrijednosti, tj. da ih predstavlja

kao istoimene veličine, kvalitativno jednake, a kvantitativno usporedive. U funkciji

mjere vrijednosti, novac5 svojom vrijednošću izražava vrijednost i količinu

vrijednosti svih ostalih roba i to određenom količinom zlata koje u načelu sadrži jednaku količinu društveno potrebnog rada, kao i roba kojoj novac služi kao opši

ekvivalent. 5 Novac-mjerilo vrijednosti i opšte sredstvo razmjene. Objekti građanskog prava-stvari, ljudske radnje ( i ne radnje), proizvodi ljudskog duha – mogu se izraziti u novcu baš zbog njegove uloge opšteg mjerila vrijednosti. Pravna enciklopedija 1. Savremena administracija Beograd 1985. str. 927.

Izraz vrijednosti neke robe u zlatu njen je novčani oblik ili cijena, pa je cijena

prema tome novčani izraz vrijednosti. Funkcija novca kao mjere vrijednosti

ostvaruje se putem mjerila cijena, pri čemu mjerilo cijena ostaje nepromjenjivo

sve dok država ne izmjeni količinu zlata u novčanoj jedinici. Npr. ako imamo 4

robe (bez novca) broj odnosa možemo izračunati formulom (n2-n)/2, pa je u tom

slučaju broj omjera vrijednosti tj. jednačina koje možemo uspostaviti 6.

x1:x2 = 1:2 x2:x3 = 2:3

Trampa tj. x1:x3 = 1:3 x2:x4 = 2:3 (n2-n)/2 = (42-

4)/2 = 6

broj odnosa x1:x4 = 1:4 x3:x4 = 3:4

To se događa u doba robnog novca ili trampe. Međutim, jedna se roba izdvaja i obavlja ulogu opšeg ekvivalenta (npr. roba x1) i postaje novac. Time se smanjuje

broj vrijednosnih omjera, pa bi imali samo 3 odnosa umjesto dosadašnjih 6.

2.1.2. Novac kao prometno sredstvo Funkcionisanje novca kao posrednika u razmjeni robe vodi do promjene u

procesu razmjene. Umjesto procesa neposredne razmjene robe za robu (R1-R2;

trampe), funkcionisanjem novca pojavljuje se posrednik u procesu razmjene

između različitih roba. Jedna se roba pretvara u novac (R1-N), a zatim se za

novac kupuje druga roba (N-R2). Neposredna razmjena (trampa) imala je oblik

R1-R2, a u posrednoj razmjeni se u robnom prometu pojavljuje oblik R1-R0-R2.

Postoji nekoliko efekata kako se funkcija novca kao prometnog sredstva

ispoljava:

Pozitivno:

- vlasnik jedne robe nije izložen vremenskim i prostornim poteškoćama da

pronađe kupca svoje robe kojom istovremeno treba njegova roba, tj. da dođe do

poklapanja želja i zahtjeva (double coincidence of wants). Uvođenjem novca taj

je proces olakšan.

- proces razmjene je razbijen na dva dijela, pa se ta prodaja i kupovina

mogla odvijati: a) na različitim mjestima, b) u različito vrijeme, c) sa različitim

vrijednostima (prodavaoc je mogao izvršiti veći broj prodaja svoje robe i taj novac

iskoristiti za kupovinu neke druge robe)

Negativno:

- novac je za svoje korisnike predstavljao određenu vrijednost, vlasnik

novca u suzdržavanju od daljnje kupovine mogao je to svjesno iskoristiti i čekati povoljnije uvslove kada je odnos novca i robe bio drugačiji (npr. cijena robe koju

je želio kupiti pala je) – špekulacija. Makroekonomske posljedice toga su problem

cirkulacije te poteškoće u reprodukciji.

2.1.3. Novac kao sredstvo za zgrtanje blaga

Temelji se na činjenici da posjedovanje novca predstavlja određeni oblik imovine,

pa ga pojedinci žele zadržati. Time se novac povlači iz opticaja. Budući da je

novac kao opši ekvivalent predstavnik materijalnog bogatstva društva,

posjedovanje novca znači izvjesnu moć. To navodi zgrtača blaga da ga stalno

zgrće, a to donekle zahtjeva i sama robna proizvodnja radi osiguranja rezervne

količine novca. Funkciju zgrtanja blaga novac najpotpunije ostvaruje u obliku novčane robe,

tezauriranjem zlatnih ili srebrnih moneta, poluga ili nakita, a u novije vrijeme i

apsolutno konvertibilnih valuta.

Loša osobina zgrtanja novca u ekonomskom smislu je ta što dok je zgrnut

(izvučen iz procesa reprodukcije), on miruje, ne oplođuje se i remeti efikasno

funkcioniranje privrede. Stoga se stari oblik zgrtanja blaga zamjenjuje štednjom i

normalnom rezervom novca koja se ulaže u banku umjesto da ga vlasnik drži

kod kuće – novi oblik zgrtanja blaga.

2.1.4. Novac kao platežno sredstvo

U s lučaju funkcije novca kao platežnog sredstva, kretanje robe od prodavača

prema kupcu nije praćeno istovremenim kretanjem novca od kupca prodavaču

(kupac je obavio drugu metamorfozu robe N-R, prije nego je obavio prvu R-N).

Pri tome se kretanje robe obavlja bez istovremenog učešća novca, koji tek

naknadno, nakon završenog procesa prometa, ulazi u kretanje kao sredstvo

plaćanja. Cilj prodaje je tu sam novac, a ne prodaja za novac radi kupovine druge robe, kao što je s lučaj pri prometnoj funkciji novca.

2.1.5. Novac kao svjetski novac

Funkcija novca kao svjetskog novca ogleda se u situaciji kad novac izlazi iz unutrašnjeg prometnog područja pojedinih zemalja. On tada gubi sva nacionalna

obilježja (oblik, mjerila, cijenu, znakove) i vraća se u prvobitni, suštinski oblik

plemenitog metala – zlata. Prema tome, novac se u međunarodnim ekonomskim odnosima pojavljuje kao mjera vrijednosti, kao opše kupovno sredstvo, kao

platežno sredstvo i kao apsolutno društveno utjelovljenje bogatstva uopše. Tek

na svjetskom tržištu novac funkcioniše u punom smislu kao roba kojoj je prirodni

oblik ujedno i društveni oblik ostvarivanja ljudskog rada uopšte.

2.2. Oblici novca

Oblici novca su:

1) Naturalni (robni) novac

2) Metalni (kovani) novac

3) Novčanice (surogati novca)

a) certifikati b) banknote

c) papirni novac

4) Žiralni (depozitni) novac

2.2.1. Naturalni (robni) novac

Razvojem trampe razvile su se robe veće upotrebne vrijednosti koje predstavljaju

robni novac. Takav novac (razne robe kao što su platno, koža …) odgovara

prilikama u kojima je nastao. Ukratko, to su predmeti koji su izgubili upotrebnu

vrijednost, pa postali simboli vrijednosti i sredstva koja s luži za nabavku druge

robe. Proces razmjene omogućio je da se robni novac zamjeni s imboličnim novcem, bez svoje unutarnje vrijednosti, ali koji tu vrijednost crpe iz odnosa

reprezentacije prema pravom novcu. Više se nije mijenjalo cijelo krzno za veliku

količinu žita već samo dio krzna za malu količinu žita. Ujedno, to su i prvi surogati

novca.

2.2.2. Metalni (kovani) novac

Prvobitno su to bili komadi metala koji su se upotrebljavali u robnom prometu kao

sredstvo plaćanja. Pri svakoj pojedinačnoj razmjeni provjeravala se njihova kvaliteta (vaganjem težina, a ostalim mjerenjima finoća). To se nazivao

penzatorijski sistem mjerenja vrijednosti novca, koji nije bio toliko dobar i

pouzdan, a izazivao je i poteškoće u procesu razmjene. Da bi se one prevladale,

pojedini trgovci stavljaju na komade metala koji kolaju u prometu svoje žigove

kao potvrdu da ti metali imaju svojstva koja im se pripisuju. Kasnije to čini država

koja pušta u promet kovani novac utvrđenog oblika i sadržaja. Pravo na kovanje

novca imali su isključivo vladari (tzv. regalno pravo) još od antičkog doba. Pored

vladara kovanjem se bave gradovi, feudalna gospoda, biskupi i pojedini plemići.

Pobjedom apsolutizma, cjelokupna vlast i isključivo pravo na kovanje novca

prelazi u ruke kralja. Od toga doba počinju se s istematski donositi propis i za

jedinstveno kovanje i izdavanje novca.

Pravo povlačenja novca iz opticaja imaju samo vladari (renovatio monetarum ).

Metali koji se koriste jesu željezo, bakar, srebro i zlato. Izdvojio se zlatni novac

zbog svojih vrijednosti, a naročito rijetkosti. Problematično ga je bilo pronaći i

prerađivati.

Karakteristike kovanog novca kao opšeg ekvivalenta jesu:

1) trajnost

2) djeljivost

3) homogenost

4) identičnost

5) rijetkost Posebne karakteristike zlata su:

1) zamjenjivost (proizlazi iz homogenosti materije)

2) djeljivost (dijelovi vrijede kao i cjelina) 3) trajnost (nema oksidacije)

4) kovnost (promjena oblika ne utječe na količinu i kvalitetu)

5) prenosivost (mala količina ima veliku vrijednost)

6) prepoznatljivost 7) korisnost (visok stupanj potražnje i laka zamjena za potrebni proizvod)

Počeci metalnog novca ne vežu se za plemenite metale. Prvi metal od kojeg se

izrađivao novac bio je željezo (Sparta), a zatim bakar (Rim i Kina).

Tek naknadno se kovani novac transformirao u monetu – kovani novac od zlata i

drugih metala sa od države propisanom i određenom finoćom, težinom i oblikom,

te žigom države. S pojavom monete dolazi do numeratorskog načina plaćanja.

Država određuje:

- valutu važenja – metal iz kojeg se kuje novac

- novčanu jedinicu – ime novca

- kovničku ili novčanu stopu – broj jedinica nekog novca koji se može

iskovati iz jedne određene količine zlata ili srebra

- finoću – označava udio plemenitog metala u odnosu na neplemeniti - toleranciju (remedium) ili granicu odstupanja – odstupanje od zakonski

utvrđene težine i finoće kod koje novac i dalje vrijedi onoliko koliko iz

žiga proizlazi

- prometnu ili dopuštenu težinu – zakonski najmanja dopuštena težina

monete pri kojoj ona može poslužiti kao sredstvo prometa i plaćanja.

Dogodilo bi se da u prometu osim monete učestvovao i kovani novac s manjom

vrijednošću od one na koju glasi. Stoga oznaka na moneti postaje značajnijom od sadržaja metala, pa se postepeno novčana jedinica ne definiše materijalno

već nominalno. Razlika između nominalne i supstančne vrijednosti najviše je

izražena kod sitnog novca kao nepunovrijednog novca koji se kovao od željeza, bakra i legura.

Javlja se naziv kurentni novac kao novac kod kojeg je materijalna vrijednost

jednaka nominalnoj vrijednosti, te koji s luži kao zakonsko sredstvo plaćanja.

Ukoliko se taj novac primao i u međunarodnom prometu nazivao se valutni novac.

2.2.3. Novčanice (surogati novca) Novčanica je papirna cedulja sa otisnutom novčanom vrijednosti čija vrijednost je

određena vrijednošću one količine zlata koja proizlazi iz njene nominalne

vrijednosti. Taj oblik novčanice je zamjenjiv ili konvertibilan za zlatni ili drugi

kovani novac pune vrijednosti.

2.2.3.1. Certifikati Certifikati6 su potvrde o položenom iznosu u valutnom novcu (valutnom metalu),

koji se vraća imaocu potvrde na njegov zahtjev, tj. to su potvrde o pravom

depozitu (depozitum regulare). Prvi su pojavni oblik novčanog surogata, a

cirkulišu u prometu umjesto deponovanog valutnog novca znači nemaju novčani učinak na ponudu novca (jer je količina novca u opticaju ostala ista). Certifikati,

doznačnice, uputnice, mjenice i s lični instrumenti, samo su zamjenjivali

punovrijedan novac i njihova se vrijednost uvijek zasnivala na mogućnosti i

sigurnosti njihove potpune zamjenjivosti u metalni novac. Pod tim uslovom oni su

se pokazali čak i pogodniji za plaćanje, jer su lakše i pogodniji za rukovanje, a

smanjen je i rizik od krađe ili gubitka za razliku pri rukovanju gotovim novcem.

Karakteristike plaćanja s certifikatima:

- certifikat se kod njegovog izdavaoca (banke) mogao zamijeniti za

količinu zlata koja iz njega proizlazi, pa se plaćanje vrš ilo zlatnim novcem;

6 U posljednje vrijeme cert fikat, kao kreditno sredstvo, dobija značaj u onim zemljama gdje je centralna banka, za novac p ribavljen njegovom prodajom, oslobodila banku izdavaoca obaveze izdvajanja obavezne rezerve.

- certifikatom se moglo plaćati tako da ga vlasnik koristi za plaćanje

vjerovniku pa on sam odluči hoće li ga zamijeniti za zlato ili dalje s njim

trgovati.

2.2.3.2. Banknote Iskustvo je bankarima ubrzo pokazalo da imaoci bankarskih certifikata, potvrda i

sl. rijetko povlače deponovani novac odnosno ne u potpunosti. Tako je pravi

depozit postao nepravi depozit (depozitum iregulare).

Praksa je pokazala da su bankari mogli izdati i 2 do 3 puta više doznaka ili uputnica nego što su imali raspoloživog novca. Činjenica je da je ovim

transakcijama povećan opticaj novčanih instrumenata i zahvaljujući tome

ublažena je oskudica novca za kojim su potrebe bile sve veće. Bankarske

doznačnice počinju se nazivati banknote.

Banknota7 nije potvrda o položenom novcu već obveznica banke da donosiocu

na njegov zahtjev isplati određeni iznos u zakonskom novcu, tj. to je potvrda o nepravom depozitu. Vlasnik banknote ima pravo na onaj iznos koji je na njoj

otiskan.

Izdavanje banknota započinje u 17. st., te se tada od izdavaoca zahtijevalo da za

svaku izdanu banknotu ima zlatnu polugu.

Na zahtjev stranaka, banknote su se zamjenjivale za zlatni novac. Nekada su

londonski zlatari dolazili do tog novca tako što su im obično stanovnici davali

7 Izdavanj em banknote i njihovim postepenim odvajanjem od zl ata omogućilo se bolje snabdijevanje prometa novčanim sredstvima koje bi u slučaju opticaja zlata, bilo značajno ograničeno. Kreditna politika dobija dovoljnu elastičnost koju inače ne bi imala da u prometu cirkuliše zlatni kovani novac. Ovim novac postaje snažno sredstvo ekonomske, posebno monet arne politike, factor razvoja, ali istovremeno I stvarni faktor opasnosti da se u promet pusti daleko veća količina novca od stvarno potrebnog iznosa novca u privredi, što otvara put inflaciji. Poučan je istorijski primjer pretjerane emisije novca Johna Lowa u Francuskoj I teške posljedice do kojih je došlo u privredi.

svoje vrijednosti u njihove trezore. Vlasnici zlatnika nisu uvijek dolazili po njih, pa

se dio zlatnika koristio za davanje kredita. Bankar je trebao procijeniti koliko mora

imati zlatnika u banci, a za koliko može davati kredite.

Preduslovi za uspješno funkcionisanje tog s istema su:

- povjerenje u novčani s istem (ako bi svi vlasnici došli u banku i tražili

svoj novac natrag, došlo bi do bankrota zlatara)

- zbog pretjerivanja bankara (koji onda nisu mogli isplatiti svoje

vjerovnike) došlo je do nastanka centralne banke od strane države u

ulozi zaštite vjerovnika (time možemo reći da je banknota vrijednosni

papir što ga na propisan način izdaje banka koja je za to ovlaštena, a

glasi na donosioca i zamjenjiv je za gotov novac ili sam služi kao

zakonsko sredstvo plaćanja; razvila se funkcija novca kao platežnog

sredstva i predstavlja jednu vrstu kreditnog novca)

Važno je napomenuti da su banknote samo surogati novca te se nisu morali

primati kao kovani novac. Imale su konvertibilnost za zlato i dok je tako smatraju

se surogatima, no potrebe platnog prometa je bilo sve veće i veće, a zlata sve

manje pa pada zamjenjivost banknota za zlato i dolazi do današnjeg oblika

papirnog novca.

2.2.3.3. Papirni novac Papirni novac je zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja u svakoj zemlji, te se prima u neograničenim količinama i ne može se zamijeniti za punovrijedni

metalni novac.

Ako sticanjem bilo kakvih okolnosti, emisiona banka obustavi konvertibilnost svojih novčanica (banknota) u zlato ili srebro, ali se one i dalje zadrže u opticaju

kao zakonsko prometno sredstvo i sredstvo plaćanja, onda takve novčanice

poprimaju sva obilježja papirnog novca. Banknote su općenito pretvorene u

papirni novac s pris ilnim tečajem, te s luže kao zakonsko sredstvo plaćanja.

Papirni novac zajedno s certifikatima i banknotama čini krug tzv. novčanica. Ali,

dok su ostale novčanice lako zamjenjive (konvertibilne) u punovrijedan novac,

papirni novac ima pris ilan tečaj i ne može se zamjenjivati za novac pune

materijalne vrijednosti. (Izuzetak su američki dolari iz 1856. godine koji se i

danas mogu zamijeniti u zlato i njima se još uvijek može plaćati.)

Papirni novac nema vlastite vrijednosti, već on predstavlja vrijednost određene

količine zlata, pa zato i može obavljati sve funkcije novca. Te novčanice možemo

zvati i notalni novac kao najsavršeniji oblik znaka vrijednosti, kojeg u svojem

razvoju na površinu izbacuje robni promet. Proistekao je iz funkcije novca kao

prometnog sredstva, te u odnosu prema robnim vrijednostima predstavlja one iste količine zlata u kojima su robne vrijednosti idealno izražene.

Papirni novac izdaje centralna banka ili emisiona banka svake pojedine zemlje.

Kretanje papirnog novca podvrgava se jedino zakonima samog novčanog

opticaja, koji zahtjeva da se izdavanje papirnog novca ograniči na onu količinu

istovjetnu količini zlata koja bi morala biti u prometu. No, što se više raskida veza

između papirnog novca i zlatnog pokrića, to je veća mogućnost poremećaja u robno-novčanim odnosima, pa se uslijed kolebanja robnog prometa prometni

kanali neujednačeno pune papirnim novcem i nestaju svake mjere.

2.2.4. Žiralni (depozitni) novac

Žiralni novac potiče iz 12. st. iz sjeverne Italije gdje je došlo do osnivanja prvih

Žiro-banaka, a dolazi od latinske riječi giro koja se odnosi na krug bančinih

komitenata koji vrše uzajamna plaćanja preko istog bankara bez uporabe

gotovog novaca (koji predstavlja zakonsko i definitivno sredstvo plaćanja, a čine

ga papirni i metalni novac koji se nalaze u opticaju u jednoj zemlji).

Žiralni novac omogućava da se obavljaju isplate bez prenosa efektivnog novca i

manipulisanja gotovinom. Uspješno funkcionisanje žiralnog novca zahtjeva dobro

razgranat i efikasan bankarski s istem i savršenu kontrolu stvaranja i prometanja

žiralnog novca. Korištenjem ove tehnike plaćanja smanjuje se količina novca u

opticaju – stvara se bezgotovinski platni promet. Drugim riječima, žiralni novac

jesu a vista (kratkoročna) novčana potraživanja na banku pomoću kojih se mogu vršiti plaćanja bez obzira da li je nastala promjena na temelju depozita u

banknotama, novčanicama (certifikatima) ili na temelju kredita. Banke knjiže

promjenu sa računa na račun (favoriziujući svoje komitente jer onda ne dolazi do promjene u bankovnom bilansu).

Druga riječ je depozitni novac (depozit je anglosaskog podrijetla i novijeg datuma

– polog nečega) što je zapravo saldo na računu.

Treći naziv je skripturalni novac (lat. scribere – pisati).

Žiro banke su uglavnom uzimale polog onih novčanica koje su bile u opticaju (banknote), te bankari nisu ponovo za njih davali nove potvrde nego su knjižili

iznose na računima svojih klijenata. Plaćanje se pojavom žiro-novca moglo vrš iti

ili gotovinom ili proknjižavanjem iznosa s jednog na drugi račun pomoću virmana. Ako su oba komitenta bila u istoj banci bilo je jednostavno, a u suprotnom se to

vrš ilo pomoću čeka koji cirkulira u s istemu bezgotovinskog plaćanja i koji

predstavlja pojednostavljeno, šablonsko pismo s obavezom da se donosiocu

isplati određena količina novca.

Vjerovnici su rijetko povlačili gotov novac iz banke, pa su banke počele dio

gotovine posuđivati drugim komitentima čime je došlo do pojave kredita kao vida

potraživanja. Depozitni novac je glavna i odgovorna kategorija za pojavu inflacije.

Pojavom depozitnog novca banke nisu bile samo posrednici nego i kreatori

novca.

Depozitni novac ulazi u novčani s istem na 2 načina:

1. Primarni depoziti (primarni depozitni novac) – poslovna banka izdaje

depozitni novac na temelju pologa gotovine (novčanice), te predstavlja

stvarni prvobitni novac;

2. Sekundarni depoziti (derivativni ili izvedeni depozitni novac, nepravi depoziti) – poslovna banka izdaje novac odobravanjem kredita, do njih

ne dolazi pologom stvarnog novca.

Razvoj novca i novčanih surogata okarakteris iran je dematerijalizacijom novca –

brža cirkulacija novca i niži troškovi.

Stvaranje novca na temelju 2 potpuna oblika kredita:

1. Obični kredit – sastoji se u prepuštanju kupovne snage na temelju stvarnih ušteda (akumulacije) i koji ne mogu premašiti vrijednost

realnih ušteda prema načelu “depoziti s tvaraju zajmove”

2. Pravi bankarski kredit – također prepuštanje kupovne snage, ali u

obliku žiralnog (depozitnog) novca kojeg autonomno stvara bankarski s istem zemlje.

Budući da su u sistemu zlatnog pokrića kod izdavanja žiralnog novca, banke

morale držati obvezno pokriće u gotovom novcu, izdavanje kojeg je opet

zasnovano na obveznom pokriću u zlatu, to je ukupna količina kreditnog novca u

krajnjem slučaju opet određena količinom raspoloživog monetarnog zlata.

Prema nekim proračunima, na temelju jednog dolara kojeg je neka osoba uložila

u banku, banka je mogla odobriti 10 dolara kredita u banknotama, a kako su

banknote obično imale 25% pokriće u monetarnom zlatu, bilo je dakle moguće

kreirati 44 dodatna dolara od čega 4 u banknotama, a 40 u depozitnom novcu,

Taj podatak nam daje totalni koeficijent ekspanzije kreditnog novca, kao odnos

između ukupne mase banknota i kreditnog novca u odnosu na zlatnu bazu ( ∑

svih banknota + kreditni novac / zlatna baza). Tako se dobiva okrenuta piramida

kreditnog novca. Da bi ta količina novca ostala pod kontrolom postojali su

određeni mehanizmi regulacije. Svaka promjena postotka zlatnog pokrića izaziva ekspanziju ili kontrakciju novčanog opticaja (banknote + depozitni novac).

Kreditni novac proizlazi iz funkcije novca kao platežnog sredstva, te kao doznaka

za novac dalje optječe u sferi prometa i služi za podmirivanje međusobnih bveza

između prodavača i kupca putem prenošenja potraživanja duga.

3. POJAM DEPOZITNOG NOVCA Depozitni novac (engl. deposit money, njem. Giralgeld, Tagesgeld, Hinterlegung

von Geld) je s lobodni i na zahtjev (a vista, po viđenju) raspoloživi depoziti na

računima kod banaka i ostalih finansijskih ustanova. To su potpuno likvidna

potraživanja na žiro, tekućim i s ličnim transakcijskim računima (checkable,

current account) kojima se njihovi vlasnici mogu bez ikakvih ograničenja koristiti

za direktna plaćanja robe i usluga ili ih mogu bez problema zamijeniti za gotov

novac. Uz metalni i papirni valutarni novac komponenta je novčane mase.

Ravnopravan je gotovini, ima sve njezine funkcije, ali je količinski i funkcionalno dalek važniji od nje.

Depozitni8 novac je nematerijalno sredstvo razmjene i kružeća kupovna snaga

kojoj je svojstven bezgotovinski način plaćanja preknjižavanjem na računima

banaka i ostalih financijskih ustanova. Nisu svi depoziti po viđenju ujedno i

depozitni novac, već su to samo oni koji su namijenjeni svakodnevnim

plaćanjima. Štedni depoziti po viđenju npr. nisu novac iako posjeduju sve njegove osobine, jer su u prvom redu namijenjeni štednji. Ostali nazivi za

depozitni9 novac su: bankovni, žiralni, skripturalni, knjižni novac, knjižni novac

(depozit, depozit po viđenju, novac).

Depozitni poslovi su najstariji i najčešći bankarski poslovi preko kojih banke

prikupljaju s lobodna novčana sredstva od privrednih organizacija, građana i

drugih organizacija kako bi stvorili podlogu za preduzimanje brojnih drugih poslova kreditnog karaktera.

8 Banka nije ustanova koja samo prikuplja i pozajmljuje novac, ona je postala “ fabrika novca i kredita“ . Savremeni novac je uglavnom, poprimio oblik depozitnog novca, a to je potraživanje od bankarskog sektora svih drugih subjekata vlasnika novca 9 Depozit (ostava) ugovor kojim se jedna ugovorna strana (ostavoprimac) obavezuje da primi stvar od druge ugovorne strane (ostavodavca, deponenta), da je čuva i da je vrati kad onaj bude zatražio.

4. SAVREMENI BANKARSKI

ILI DEPOZITNI NOVAC

Savremeno bankarstvo i savremeni razvoj novca ne završava se na papirnom i

sitnom kovanom novcu. Depozitni ili žiralni, knjižni ili skriptualni odnosno

bankarski novac kako se u današnje vrijeme sve naziva, razvija se iz funkcije

novca kao platežnog sredstva, jer je depozitni novac u suštini kreditni novac10.

Savremeni novac predstavlja potraživanje. Vrste savremenog novca koji se

danas pojavljuje u savremenom bankarskom poslovanju mogu biti u sljedećim

oblicima i sa sljedećim karakteristikama:

4.1. Papirni novac podrazumjeva: a. novčanice

- papirne pisane cedulje11 na neku vrijednost - državna štamparija

- posebna vrsta papira

- za oznaku vrijednosti

- serijski broj, vodeni pečat, zaštitni pečat, nit

b. kovanice

- s litina bakra, aluminijuma; jeftini metali - po pravilu su okrugle ali mogu biti višeugaone ili s rupom u sredini

- razlog što je kovani novac najčešće okrugao je njegova sve veća upotreba

u različitim automatima.

10 Kreditni novac nastaje uglavnom odobravanjem kredita na račun korisnika 11 “ Količina papirnih cedulja određuje se količinom zlatnog novca koje one zastupaju u prometu, a kako su one vrijednosni znak samo ukoliko zastupaju zlato, njihova je vrijednost naprosto određena njihovom količinom. Odvojene od svog funkcionalnog postojanja one se p retvaraju u ništavne hrpe papira“ (K.Marks: prilog kritika političke ekonomije).

4.2. Bankarski novac podrazumjeva:

a. žiralni novac - novac koji se nalazi na žiro računu privrednih subjekata - virman je pisani nalog za prenos žiralnog novca

- žiralnim novcem koriste se banke i druge finansijske institucije u

međusobnom poslovanju

b. depozitni novac - nastaje ulaganjem novaca kod neke banke ili neke druge finansijske

institucije – na temelju pologa postajete vlasnik čeka

- čekovi su pisane naredbe za isplatu novca, za razliku od virmana -

instrument

c. kreditni novac - novac koji emituju banke i druge finansijske institucije

- pod kreditom podrazumijevamo korišćenje tuđih sredstava uz plaćanje

kamata i vraćanje nakon proteklog roka kreditiranja

- najčešći kreditni papir je mjenica

4.2.1. Papirni novac

Grci su izumili kovani novac. Francuzi, Nizozemci, Talijani i Englezi stvorili su i razvili bankarstvo i centralne banke. Na redu je sada papirni novac. Poslije s loma

metalizma, nastupilo je razdoblje zlatnog standarda, koje je obilježilo stvaranje

papirnog novca. On je velikim dijelom dar Amerikanaca i Kanađana12 zapadnom

svijetu.

U literaturi je zabilježeno da je papirni novac prvi put upotrebljen 1690. godine u

državi Masačusets. Početkom XVIII vjeka pojavio se u Francuskoj, a kasnije i u

drugim zemljama.

Pojavom novčanica (banknota) sa zlatnim važenjem, papirni novac poprima

karakter prometnog sredstva. Tadašnje banknote predstavljale su prvi oblik

papirnog novca. Iako od papira, one su u prometu "važile" kao pravi (zlatni)

novac, jer su bile zamjenjive za zlato. Papirna novčanica je u prvoj fazi zlatnog

standarda bila zamjenjiva za zlato, ali je vremenom uslijedilo sve veće

odstupanje vrijednosti papirnih novčanica u opticaju od zlatnog pokrića.

U čis tom zlatnom standardu, vrijednost papirnih novčanica u opticaju bila je za

oko 1/3 iznad raspoložive količine zlata, jer su procjene pokazivale da se toliko novčanica nikada ne povuče iz opticaja i zamjeni za zlato. U tzv. zlatnopolužnom

standardu, vrijednost papirnih novčanica u opticaju mogla je biti za oko 2/3 iznad

raspoložive količine zlata, s tim da više nije bila svaka novčanica zamenljiva za

zlatni novac, nego samo za iznos novčanica u vrijednosti jedne zlatne poluge. U

zlatnodeviznom standardu, vrijednost papirnih novčanica u opticaju mogla je biti

za oko 2/3 iznad raspoložive količine, ali ovog puta ne samo zlata, nego i deviza.

Zlatni standard je samo djelimično i privremeno odgovorio potrebama tadašnjeg

nivoa privrede. Raspoložive količine zlata mjenjale su se u zavisnosti od uvozno-

izvozne aktivnosti svake privrede. Sistem zlatnog standarda povezivao je sve nacionalne privrede i njihove valute u jedinstveni s istem međunarodnih

ekonomskih odnosa. U ovom periodu utvrđivan je zlatni paritet, tj. vrijednosni

odnos papirnih novčanica i zlata. Međutim, vrijednosti zlata (kao pokriće papirnih

novčanica) i vrijednosti papirnih novčanica (kao pokriće robnih fondova) više nisu

12 U tom razdoblju Kanada je bila pod vlašću Francuske.

morale da budu apsolutno jednake, nego približno jednake. Odstupanje

vrijednosti zlata od vrijednosti papirnih novčanica nije se osjećalo u

transakcijama u nacionalnoj privredi, već je dolazilo do izražaja u međunarodnim

ekonomskim odnosima. Tada se osnivaju berze novca, na kojima se upoređuje

odnos jedne valute prema drugoj (tzv. "kotiranje valuta") i na kojima je utvrđivana

razlika između vrijednosti zlata i vrijednosti papirnih novčanica pojedinih valuta.

Tako se ustanovljava valutni kurs, koji izražava razliku između vrijednosti zlata i

vrijednosti papirnih novčanica pojedinih valuta.

XIX vijek je bio vijek stabilnog novca. Poslije Prvog svjetskog rata i svjetske

privredne krize, do izražaja su došle sve slabosti zlatnog standarda, koje su se

ispoljavale potrebom da se žrtvuje unutrašnja stabilnost cjena radi postizanja

novčane ravnoteže. U opticaju se pojavilo nekoliko puta više papirnih novčanica

nego što je bilo zlatnog pokrića. Pad cjena i pad proizvodnje nisu mogli biti zaustavljeni daljim istrajavanjem na zlatnom paritetu. Nedostatak novca – zlata

uticao je da privredno najjače zemlje ukinu pravo zamjenjivanja banknota za

zlato. Nemogućnost da se u trećoj i četvrtoj deceniji XX vijeka svjetska privreda

oporavi na osnovama funkcionisanja novčanog sistema iz XIX vijeka dovela je do

sloma zlatnog standarda. Papirna novčanica je postala zakonsko i definitivno

sredstvo plaćanja.

Uzroci sloma novčanog sistema na osnovi zlata :

1. Slobodno kovanje zlatnog novca prouzrokovalo je gubljenje velike količine zlata,

2. Bilo je nemoguće utvrditi koja je količina zlatnog novca u opticaju zbog

sklonosti čovjeka da posjeduje zlato i to naročito u vremenima koja su

prethodila u kriznim periodima, izvlači se novac iz opticaja - tezaurira se što uzorkuje poremećaj privrednih aktivnosti i ravnoteže,

3. Nepotpuni zlatni novčani s istem ili s istemi omogućili su uštedu zlata ali

nisu mogli spriječiti emisiju novčanica preko dozvoljene granice. Granice

su određene vrijednošću zlatnih poluga ili zlatnih deviza,

4. Mogućnost novčanog sistema se emisijom novčanica na osnovi zlatnih

poluga i zlatnih deviza da se zlatna rezerva može deponovati kod slavnih

banaka ima uz prednosti i negativnu stranu, a to je POLITIČKI RIZIK

(ideja o neutralnosti novca),

5. Automatizmom u regulisanju količine novca koji je bio karakterističan za

sva tri oblika zlatnog novčanog sistema stvoren je privid da se njime

privreda u tom sistemu snabdijevalo upravo onom količinom novca koja

mu je potrebna. Pokazalo se da sistem koji počiva na vrijednosti

najstabilnije kovine - zlata ne može osigurati novčanu ni privrednu

stabilnost.

Zbog oganičenosti zlata u prirodi štampalo se uvijek manje novca od one količine koja je privredi potrebna.

U to vrijeme, uspostavljen je mehanizam tzv. zlatnih tačaka, preko kojih su

valutni kursevi odražavali odstupanje pojedinih nacionalnih valuta od jedinstvene

međunarodne vrijednosti zlata. Mehanizam zlatnih tačaka temeljio se na

zakonskom pravu zamjene papirnih novčanica za zlato13. Dalje, utvrđeno je

postojanje gornje i donje zlatne tačke, za dozvoljeno i tolerantno odstupanje vrijednosnih papirnih novčanica od zlatnog pariteta valuta. Gornja zlatna tačka

predstavlja izvoz zlata. To znači da postoji takav nivo valutnog kursa pri kome se

sva plaćanja inostranstvu podmiruju izvozom zlata, jer je to za uvoznika povoljnije nego da kupuje drugu valutu kod centralne banke, pošto razlika

između valutnog kursa i zlatnog pariteta pokriva troškove prenosa zlata. Donja

zlatna tačka predstavlja uvoz zlata. To znači da je nivo valutnog kursa takav da

13 Stvaranje novca u periodu čistog zlatnog novčanog opticaja bilo je regulisano određenim poznatim, automatskim regulatorima, slobodom kovanja i prekivanja u poluge, i obrnuto (kada ga je bilo previše u opticaju, prekivao se u zlatne poluge i obrnuto).

se isplati zamjeniti valutu u inostranstvu i zlato uvesti u zemlju, pošto razlika

između valutnog kursa i zlatnog pariteta pokriva troškove unosa (dovoza) zlata.

Sve do tridesetih godina ovog vijeka, u većini zemalja svijeta postojala je praksa

zamjenjivosti papirnog novca za zlato (konvertibilnost). U savremenim uslovima

konvertibilnost nema takvo značenje, već predstavlja mogućnost međusobne

zamjenjivosti različitih nacionalnih valuta. Od tridesetih godina prestaje da važi

zamjenjivanje papirnog novca za zlato, odnosno prestaje zlatno važenje papirnog

novca. Tako se danas u prometu nalazi tzv. čis t papirni novac, koji više nije

zamjenljiv za zlato.

Zemlja koja ima nižu stopu zlatnog pokrića novčanica u odnosu na zlatni promet

može za tu razliku povećati količinu novca u opticaju. Međutim, ako se robni

fondovi ne bi povećali srazmjerno povećanju količine novca u opticaju, došlo bi

do rasta unutrašnjih cjena u odnosu na svjetske. To bi izazvalo odgovarajuće reakcije izvoznika, uvoznika i centralne banke: izvoznici bi bili nezadovoljni zato

što njihovi inostrani kupci ne bi bili voljni da zadrže isti nivo tražnje jer bi morali

povećati plaćanja u zlatu za onoliko koliko su porasle unutrašnje cjene; uvoznici

bi bili zadovoljni jer bi prilikom uvoza robe istom količinom zlata postizali bolje

rezultate izražene u domaćoj valuti. Ovakvo stanje se ne bi moglo dugo zadržati,

jer bi ova kretanja pratio odliv zlata. Samim tim, prinudno bi se izazivalo

smanjenje količine novca u opticaju, niže cjene i privredna neravnoteža većih razmera. Zato centralne emisione ustanove, koje su zakonskom regulativom

obavezne da održavaju stabilnost domaće valute, rjetko (ili skoro nikada)

dozvoljavaju da valutni kursevi budu na nivou zlatnih tačaka. One to sprečavaju preko mehanizma određenih stopa, pomoću kojih vrše korekcije odnosa između

robnih i novčanih fondova, što dovodi do valutne stabilizacije. Privreda

nacionalne ekonomije uvek teži obezbjeđenju valutne ravnoteže i stabilizacije.

Sa pojavom papirnog novca, otklonjen je problem nedostatka novca. Papirni

novac se lako prilagođava potrebama razvoja proizvodnje i prometa i štampa se

saglasno zahtjevima privređivanja. Njegovo emitovanje nije više vezano za

rezerve zlata, već država (preko centralne emisione banke) upravlja emisijom

papirnog novca saglasno potrebama proizvodnje i prometa.

4.2.2. Bankarski novac

Današnja savremena privreda se ne može zamisliti bez efektivnog novca, bez obzira na stepen razvoja bezgotovinskog sistema plaćanja i razvoj depozitnog

novca i ostalih novčanih surogata. Konačni proces isplate se obično završava u

gotovom novcu, time je do kraja zamagljena veza između stvarnih, fiktivnih

depozita i gotovog novca, koji se u krajnjoj fazi isplata konvertuju neograničeno.

Ono što je karakeristika današnjeg monetarnog sistema je međusobna

zamjenjivost efektivnog novca u depozitni novac i obratno, koja je neograničena.

Poslednji oblik u nastanku i razvoju novca, pored metalnog i papirnog, jeste

kreditni novac. U nedostatku novca, robni promet je u periodu zlatnog standarda sam stvarao dopunsko sredstvo plaćanja. Još u doba metalizma, pored

"zvečećeg", javilo se i dopunsko sredstvo plaćanja – priznanica ili certifikat o

zlatu. Prihvatanje priznanice o zlatu kao sredstva plaćanja nije bilo zasnovano na

obavezi, već na dobroj volji povjerioca, kao izraz njegovog povjerenja u

mogućnost zamjene papira za zlato. Zbog toga su priznanicu o zlatu mogle da

izdaju samo poznate i priznate banke. Izdavanjem priznanice o zlatu banka se

obavezivala da će donosiocu isplatiti naznačeni iznos u zlatu.

Priznanice o zlatu su prethodile papirnom novcu zamjenjivom za zlato. Papirne

novčanice zamjenjive za zlato štampale su posebne banke ovlašćene od strane države – emisione banke, a u skladu sa pravilima koja je nalagao sistem zlatnog

standarda.

Kako ni banknote nisu bile dovoljne za pokriće potreba robnog prometa, kao

dopunsko sredstvo plaćanja javlja se kreditni novac (papirne novčanice, mjenice,

čekovi i dr.). No, i pored toga što je prihvatan kao sredstvo plaćanja, kreditni

novac nije imao pravi status novca, već je tretiran kao "novčani surogat"

(zamjena za novac). U Evropi je napravljena jasna razlika između novca sa

unutrašnjom vrijednošću (kao konačnog sredstva plaćanja) i surogata novca

(potraživanja za novac).

Novčani surogati u obliku različitih vrsta kreditnog novca, koji nisu bili novac (ali

su bili zamjenjivi za zlatni novac), hronološki su prethodili papirnom novcu, kao

zakonskom i definitivnom sredstvu plaćanja. Ujedno, oni su bili i psihološka

priprema za prihvatanje novca bez unutrašnje vrijednosti (papirnog novca).

U sistemu papirne valute, došla je do punog izražaja sposobnost banaka da emituju – proizvode novac. Sve do početka XX vijeka, ekonomska teorija je

tumačila ulogu banaka u odobravanju kredita kao posredničku. Kredit koji su

banke davale zajmotražiocima uvjek se tretirao kao novčana ušteda koju banke,

kao posrednici, proslijeđuju zainteresovanim zajmoprimaocima (korisnicima). Oni

kojima novac nije odmah potreban daju ga u depozit banci, a banka ga u vidu

kredita proslijeđuje onima kojima je potreban (bankarski kredit). Ovakva vrsta

kredita ne povećava količinu novca u opticaju, već samo omogućava više plaćanja nego što bi ih bilo prelaženjem novca iz ruke u ruku, bez posredovanja

banke.

Banke su odobravale kredit i na osnovu čekovnih depozita, a ne samo po osnovu

štednih uloga. Vlasnici čekovnih depozita su plaćanja obavljali čekom, umjesto

zlatom. U tom slučaju, banka nije pozajmila stvarno ušteđeni novac, nego ga je

stvorila bankarskom tehnikom. Na primjer, banka na osnovu depozita upisanog u njene knjige odobrava kredit. Odobreni kredit upisuje u svoje knjige – prenosi kao

depozit zajmotražiocu, ili mu ga isplaćuje u gotovini. Bez obzira da li je banka

kredit upisala u knjige ili ga isplatila u gotovini, odobreni kredit predstavlja

potraživanje banke. Banka se može obavezati da zajmotražiocu, na zahtjev,

isplati određeni iznos u zlatnom novcu. U tom slučaju, banka ne pozajmljuje

ušteđeni novac, nego je pokriće za kredit bančina obaveza plaćanja.

Sa razvojem bezgotovinskog platnog prometa, banka je sve manje kredita

isplaćivala u gotovini, a sve više upisom u svoje knjige, te je na taj način sebi

stvarala veće depozite. Uvećana depozitna sredstva su omogućavala dalju

ekspanziju kreditne aktivnosti banke. U uslovima papirne valute postoje

neograničene mogućnosti stvaranja bankarskih depozita i odobravanja kredita.

Kreditni novac kao i efektivni novac, bi trebao ostati rezultanta razvoja robne

proizvodnje, proizvodnje nove vrijednosti, raspodjele i razmjene u savremenoj

privredi. Pošto pojavni oblici savremenog novca (efektivni i depozitni novac) ne

vuku neposredno porjeklo iz novca metalnog važenja već od vrijednosnih papira proizašlih iz sve razvijenijeg robnog prometa. Postavlja se pitanje, gdje su

granice kreiranja kreditnog novca, naročito što se pretjeranom kreditnom

ekspanzijom a time i stvaranjem depozitnog novca ne stvara realni kapital.

Stvaranje bankarskih depozita i kredita treba da bude određeno objektivnim

granicama materijalne proizvodnje i raspodjele. Stoga vođenje kreditno-

monetarne politike treba da bude usmjereno ka optimalnom približavanju i

prilagođavanju volumena kredita u privredi njenim stvarnim potrebama. Emisija novca i kredita ograničena je realnim potrebama privrede i te granice se ne smiju

prekoračiti, jer bi to neminovno dovelo do nestabilnosti u privredi. Svako

prekoračenje mase novca (novčanih fondova) od one koja je realno potrebna privredi i koje nema realno materijalno pokriće tržište poništava preko porasta

cijena roba i usluga (robnih fondova). To znači da će kroz porast cijena

savremeno tržište apsorbovati svu ponuđenu količinu novca.

Ako nije ispunjen predhodno navedeni uslov potpune harmonije ukupne mase novca i realnih potreba privrede, tada imamo slučaj pretjerane emisije bankarskih

kredita koji postaju snažan faktor nestabilnosti privrede, odnosno ona postaje

inicijalni faktor inflacije.

U tom slučaju monetarne vlasti vode politiku kontrakcije bankarskih kredita (kada

privreda pokazuje znake visoke konjukture i inflacije), ili u suprotnom slučaju

vode politiku ekspanzije bankarskih kredita (slučaj kada privreda pokazuje pad

konjukture, smanjenja zaposlenosti i recesije).

Kredit i kreditna politika se sve više koristi kao instrument privrednog razvoja za

podsticanje stope privrednog rasta i zaposlenosti, ali i u druge svrhe izvan

normalnih novčanih funkcija, što je često dovodilo do pojave kriza, inflacije, a

time i slabljenju kreditnog sistema u cjelini, a u uslovima hiperinflacije do raspada

monetarnog i kreditnog sistema.

Kreditni novac je uspješan reprezentant stvarnog novca u svim njegovim funkcijama, ali samo dok predstavlja stvarni novac.

Pored kreditnog, kao što smo već spomenuli, kao dio bankarskog novca javlja se

i depozitni novac.

Depozitni novac (bankarski ili knjižni) koji se pojavljuje u obliku depozita (uloga

novca u banku), čekova i potraživanja na računima u bankama, je zapravo

bankarski novac koji nema materijalni oblik, ali se može pretvarati u gotovinu i materijalizovati. Depozitni novac otvara mogućnost proširivanja novčanog

volumena, u odnosu na njegovo stvaranje preko izdavanja papirnog novca, jer

takvu mogućnost ima samo određena banka koja je od države ovlašćena (emisiona banka), dok mogućnost stvaranja depozitnog ili žiralnog novca imaju

sve banke.

4.3. Pojam i uloga banaka

Pojam banka14 potiče od latinske riječi BANCO, koja označava klupu (tezgu-šalter), postavljenu na ulici, trgu… na kojoj se vršila razmjena različitih oblika i

vrsta novca, kao i novčane transakcije naplate i plaćanja u vezi sa obavljenim

trgovinskim prometom.

Savremeno svjetsko bankarstvo, kroz izraz “bankarska revolucija”, ukazuje na

mogućnosti reorganizacije banaka njihovim međjusobnim spajanjima i

preuzimanjima, razvoju i primjeni tehnologije u bankarskom poslovanju, ulozi i

značaju informacije.

Banka je:

• samostalni privredni i tržišni subjekt

• posrednička institucija u transferisanju sredstava izmeđju finansiranja

suficitarnih i deficitarnih transaktora

• institucija koja obavlja sve novčane, depozitne i kreditne transakcije svojih komitenata

• institucija koja obavlja svoje funkcije profesionalno, organizovano i adaptirano

4.4. Pojam misije ili svrhe postojanja banaka

Mis ija banke, ne samo da je povezana sa planiranjem vec je ona osnova za

poslovnu filozofiju i stil poslovanja banke, mobilizaciju i kohezionu snagu

ponašanja zaposlenih u jednom istom cilju – uspješnom poslovanju banke.

Riječ mis ija potiće od latinske riječi MISSIO = odašiljanje. Usko sa riječi misija,

povezani su i izrazi misionarska aktivnost i mis ionar.

14 Banke-samostalne organizacije koje vrše kreditne i druge bankarske poslove.

Mis ija shvaćena u takvom smislu je: jasna i usmjerena, nadahnjujuća i

jedinstvena.

Vrste banaka – uobičajena podjela je na:

• emisione ili centralne

• poslovne

• depozitne

• investicione

• univerzalne

• ostale vrste banaka

5. STVARANJE BANKARSKOG NOVCA

Stvaranje bankarskog novca najidealnije se odvija u nizu banaka kroz

depozitno-kreditne operacije u cijelom bankarskom sistemu jedne zemlje.

Banke koje su prvobitno bile u ulozi čuvara i posrednika u prometu novcem,

pretvaraju se u stvaraoce ili proizvođače novca. Banke svojim kreditnim

aktivnostima stalno stvaraju nova platežna sredstva, te su one kao takve u

mogućnosti da privredi stave na raspolaganje ogromne količine novca i kapitala, bez kojih se ne može zamisliti savremeni ekonomski razvitak.

Proces stvaranja novca od strane banaka prvobitno se javljao u slučaju emisije banknote iznad zlatnog pokrića. Stvaranjem depozitnog novca ova funkcija

banke je značajno pojačana jer je cirkulacija banknota i papirnog novca

dopunjena cirkulacijom depozitnog novca. Za novčanice koje se nalaze u

materijalnom obliku se zna njihov broj i lako se može upravljati količinom gotovog

novca15, dok kreditni ili depozitni novac nema materijalni oblik, nevidljiv je, i teško

je regulisati volumen stvorenog depozitnog novca, posebno iz razloga što više ne

postoje ograničenja u obliku metalnog pokrića.

U procesu stvaranja depozitnog ili bankarskog novca, banke nailaze na

ograničenja. Prvo ograničenje je centralna banka koja reguliše aktivnosti

poslovnih banaka i vodi brigu o vrijednosti domaćeg novca, o stabilnosti cijena,

finansijskim obavezama države prema inostranstvu i sl., tako da poslovne banke

učestvuju u kreiranju depozitnog novca, ali unutar ograničenja i pravila koja im

postavljaju zakonske norme i politika centralne banke. Drugo ograničenje je u

obliku neophodne likvidnosti banke, koju svaka banka mora uvažiti kao jedan od

osnovnih principa svog poslovanja. Banka u svakom trenuku mora biti sposobna

da sve dospjele obaveze i zahtjeve komitenata za gotovim novcem

blagovremeno i uredno izvršava. Odobravanjem kredita i stvaranjem depozitnog novca, banka mora računati sa činjenicom da će se najveći dio kredita iskoristiti u

bezgotovinskim plaćanjima, ali da će se i jedan dio pretvoriti u gotov novac.

Iz navedenog se vidi da postoji jaka veza između stvarnog novca (banknota i

novčanica) i kreiranog depozitnog novca. Gotov novac iz primarne emisije je

osnova za kreiranje depozitnog novca, i u slučaju manje transformacije

depozitnog novca u gotovinu, bankama ostaje na raspolaganju veća količina

depozitnog novca, čime se povećava kreditni potencijal banke, a rezerve likvidnosti mogu biti manje.

U svim današnjim savremenim privredama depozitni novac ima ogroman značaj, jer je postao dominantan način plaćanja, iako pored bezgotovinskog plaćanja

funkcioniše i gotovinski način plaćanja ali u sve manjem obimu i većinom za

manja plaćanja.

15 Gotov novac (engl. cash) su kovani novac i papirne novčanice koji služe kao zakonsko sredstvo plaćanj a u nekoj zemlji. Pri definisanju novca dio je monetarnog agregata „M”, i uz depozitni novac čini novčanu masu. Prosječno obuhvata do oko 25% ukupnog novca u opticaju.

Izvori novčanih sredstava, koji se formiraju iz raspodjele društvenog proizvoda,

čine u bankama depozite, depozitni ili s tvarni novac, a on predstavlja realnu

osnovu za kreditiranje privrede, stanovništva, države, međusobnom kreditiranju

banaka i dr.16 Oni predstavljaju depozite ekonomskih subjekata kod banke,

njihova potraživanja prema banci, s jedne strane, i obaveze banke prema

deponentima, s druge strane. Ovim stvarnim depozitima koji nastaju iz

društvenog proizvoda i nacionalniog dohotka treba pridodati i kredite emisione

banke koje ona stavlja na raspolaganje komercijalnim bankama u primarnom

novcu. Zbog toga se novac u bankama dijeli na primarni17 i sekundarni18 novac,

mada je izvor svih depozita primarni novac centralne banke.

Na bazi navedenih depozita banke u depozitno-kreditnom sistemu stavaraju

dodatne, sekundarne ili izvedene depozite, koji su znatno veći od stvarnih

depozita. Ogromna koncentracija novčanog kapitala u velikim bankama razvijenog zapada a sve više i dalekog istoka i s istem bezgotovinskog plaćanja,

omogućava bankama odobravanje kredita i iznad iznosa kod njih deponovanih

sredstava, čime dolazi do udvostručavanja ili utrostručavanja stvarnih depozitnih

sredstava.

Tako da ukupne depozite možemo podijeliti na stvarne i izvedene. Osnovni izvor

novca u opticaju i depozitnog novca su kratkoročni bankarski krediti, čime se

emisija novca svodi na emisiju depozitnog novca, putem kreditne politike banaka. Odobravanjem kredita preduzeću banka postaje povjerilac, jer stiče potraživanja

od preduzeća u visini odobrenog kredita. Na taj način preduzeće dolazi do

fiktivnog depozita (preduzeće tada postaje povjerilac o odnosu na banku) kojim može slobodno raspolagati i plaćati dospjele obaveze. Ovim depozitno-kreditnim

16 Komazec S., Ristić Ž., Monetarna ekonomija i bankarski menadžment, LIBER, Beograd, 2009., str. 31 17 Primarni novac (engl. primary money, reserve money, monetary base, high powered money) je novac centralne banke koji ona stvara svojim aktivnim operacijam a; kreditima bankama i državi, otkupom ili na temelju zaloga određenih vrijednosnih papi ra i drugim vrstama plasm ana, koji ujedno predstavljaju tokove kreiranj a primarnog novca ili kanale primarne emisije. 18 Na primarnom novcu banke t emelje svoju kreditnu aktivnost i druge plasmane pa se zato i naziva novčana (monet arna) baza, na koju nadograđuju svoju ("sekundarnu") emisiju novca kreirajući tako ("sekundarni") svoj, tj. bankarski (depozitni, knjižni, žiralni) novac.

operacijama banke prestaju biti puki prerađivači novca već postaju i pravi

proizvođači novca, institucije koje su sposobne da samostalno proizvode i

poništavaju novac. Međutim iako banke imaju tu mogućnost, efektivni novac

stvoren od centralne banke, ostaje i dalje baza za stvaranje depozitnog novca

koji se na njemu razvija i preko koga se poništava. Početak kružnog toka novca

počinje emisijom gotovog novca od strane centralne banke koji je i krajnjoj tačci

toka gotov novac u koji se transformisao depozitni novac poslovnih banaka

nakon izvršenog procesa multiplikacije. Ove dvije glavne osobine novca, efektivni

i depozitni, čine organsku cjelini koja može biti različito sastavljena, međutim bez

obzira na vis inu učešća efektivnog novca u privredi ona se ne može isključti iz

cirkulacije, a glavna sfera opsluživanja su lični dohodci i sitnija plaćanja.

5.1. Primjer stvaranja depozita

• Centralna banka kupi državnu obveznicu za 1000 KM od osobe A

• Osoba A položi novac u banku (depozit po viđenju)

• Stopa obvezne rezerve je 10%

• Banka zadržava 100 KM na ime obavezne rezerve (pod uslovom da banka ne mora izdvajati za unturašnje rezerve likvidnosti), a preostalih

900 KM banka plasira radi zarade, profita

BILANS BANKE 1

AKTIVA PASIVA Ukupne rezerve 0 Depoziti

1000

Obavezne rezeve 100

Vlastite rezerve 0

Zajmovi 900

Ukupno 1000 Ukupno 1000

• Pored orginalnog depozita od 1000 KM, banka je stvorila novih 900 KM

• Ukupna količina M1 je 1000+900 KM

• Što ukoliko Banka 1 uloži novac u Banku 2 ili osoba kojoj je novac dodijeljen?

• Banka 2 se ponaša kao Banka 1

• Zadržava 90 KM rezervi i 810 KM plasira dalje

Multiplikator ponude novca ili novčani multiplikator (Km) koristimo u određivanju sume ukupnih depozita nakon kreiranja novca i novih rezervi.

• Km = (1/stopa obvezne rezerve)

• Ukupni bankarski novac jednak jednak je (Km) * (početni depozit)

Formula kojom se izračunava ukupna količina novca u bankama nakon procesa

multiplikacije je:

• M1’= Km * D

• M1’-nova ponuda novca; D-početni depozit; Km –novčani multiplikator

U našem konkretnom primjeru pri stopi obavezne rezerve od 10%

Novostvoreni bankarski novac = Nova ponuda novca (ukupan bankarski

novac ) – početni depozit Novostvoreni bankarski novac= M1’- D

10000 - 1000 = 9000.zZzaključ

0876777

6. MONETARNA POLITIKA

Monetarna19 politika je skup pravila, propisa, mjera i instrumenata kojima se u

monetarnoj sferi društvene reprodukcije reguliše nivo, struktura i dinamika

novčane mase, kao i cirkulacija novca u prometnim kanalima reprodukcije.

Monetarna politika predstavlja primjenjenu naučnu oblast koja se sastoji iz

emisione, kreditne i devizne politike, a usko je povezana sa fiskalnom politikom u

sklopu finansijske, odnosno makroekonomske politike.

S obzirom na smjer kretanja novčane mase, monetarna politika može biti : a) ekspanzivna, kada se novčana masa povećava po stopi većoj od stope rasta

društvenog bruto proizvoda i kada cijena novca pada. Efekti ekspanzivne

monetarne politike su:

• porast novčane ponude

• smanjenje kamatnih stopa

• povećanje investicija

• povećanje BDP i proizvodnje

• porast zaposlenosti b) restriktivna, kada novčana masa raste sporije od stope rasta društvenog bruto

proizvoda i kada cijena novca raste. Efekti restriktivne monetarne politike su:

• smanjenje novčane ponude

• povećanje kamatnih stopa

• smanjenje investicija i BDP

• smanjenje zaposlenosti

19 Moneta-novčani znak izrađen od metala (zlat a,srebra,bakra i sl.). Moneta se razvila iz funkcije novca kao prometnog sredstva.

c) neutralna ovdje se pretpostavlja da je ponuda novca konstantna, što je sporno

i empirijsko pitanje u svakoj zemlji i promatranom razdoblju zbog toga, u procjeni

karaktera monetarne politike.

Treba uzeti u obzir i neke druge kriterije, kao što su :

a) kretanje stope obveznih rezervi

b) kretanje monetarnih multiplikatora

c) kretanje kamatnih stopa

d) razliku između aktivnih i pasivnih kamatnih stopa

e) mehanizam kreiranja i povlačenja novca itd.

U procesu mijenjanja ukupne količine novca u opticaju, uz monetarne institucije,

sudjeluju i građani, poduzeća, poslovne banke i nemonetarne institucije, ali s različitim ciljevima, motivima, s različitom snagom i na različite načine.

Glavni ciljevi monetarne politike:

• ekonomska likvidnost

• monetarna ravnoteža

• s tabilnost domaćeg novca i njegovog deviznog tečaja

Monetarnu politiku20 utvrđuje i sprovodi centralna banka.

20 Monetarno pravo- pravo koje obrađuje pravne probleme novca i novčanih obaveza u nacionalnom (unutrašnjem) i međunarodnom pravu.

7. CENTRALNA BANKA

Centralna banka (engl. central bank, njem. Zentralbank, Notenbank) je temeljna

financijska institucija novčanog sistema, banka koja u savremenoj tržišnoj ekonomiji ima zakonski monopol za izdavanje zakonskog sredstva plaćanja, ili

primarnog novca (koji se često naziva i rezervni novac), kao i pravo da poslovne

banke kod nje moraju držati određene rezerve.

Primarni novac pritom postoji u dva oblika, kao banknote koje izdaje centralna

banka, te kao obveze centralne banke po tekućim računima koje kod nje drže

poslovne banke te državni organi. Monopol na stvaranje primarnog novca

centralnoj banci omogućava obavljanje ostalih funkcija koje se odnose na

regulisanje novčanog sistema, kao što su kontrola ponude novca i kredita u

bankarskom sistemu, održavanje stabilne vrijednosti novca, upravljanje tečajem domaće valute u odnosu na svjetske valute, upravljanje deviznim rezervama

zemlje, održavanje stabilnosti domaćeg bankarskog sistema, obavljanje platnog

prometa među bankama, držanje računa državnih organa itd.

Istorijski gledano centralne banke su se u većini s lučajeva razvile iz privatnih

banaka koje su kreditirale državu, za što im je država zauzvrat povjerila monopol

na izdavanje banknota. Tako je Bank de France bila formalno privatna banka sve

do 1945. godine, a Bank of England do 1946. godine. U Sjedinjenim Američkim

Državama između 1836. i 1913. godine centralna banka nije postojala, a tada je

stvoren tzv. Federalni s istem rezervi, u kojem su poslovne banke formalno bile

osnivači dvanaest rezervnih banaka.

Razvoj centralnih banaka tekao je uporedo s potiskivanjem zlata kao rezervnog

novca. Kako je iz monetarnog sistema postepeno nestajala obveza zamjene

novčanica, tj. banknota za zlato, tako su banknote centralne banke i njene

obveze po tekućim računima preuzimale funkciju rezervnog, odnosno primarnog

novca. Iako centralne banke jedine imaju pravo na kreiranje primarnog novca, to

ne znači da one jedine kreiraju novac.

Novac u savremenoj tržišnioj ekonomiji postoji i u obliku potraživanja prema

bankama po osnovi tekućih i drugih depozitnih računa. Budući da su ta

potraživanja u principu uvijek pretvoriva u zakonsko sredstvo plaćanja, te da se

stoga i mogu prenositi u platnom prometu, to su ona poprimila sve karakteristike

novca. Takvo svojstvo bankovnih obaveza vezano je za relativno veliku s igurnost

bankarskog sistema u savremenoj ekonomiji, kao i za činjenicu da način plaćanja

prenosom potraživanja prema bankama znatno smanjuje troškove transakcija.

Iako je savremeni novac znatno širi od zakonskog sredstva plaćanja koji kreira

centralna banka, centralna banka ipak ima mogućnost da kontroliša količinu

novca koji kreiraju poslovne banke. Ta kontrolu centralne banke obavljaju raznim

instrumentima, od kojih su glavni krediti poslovnim bankama, kupovanje

vrijednosnih papira te propis ivanje obvezne rezerve koju poslovne banke moraju

držati na računima kod centralne banke. Dok krediti poslovnim bankama kao i kupovine vrijednosnih papira povećavaju količinu primarnog novca (tj. obveze

centralne banke), dotle propis ivanje obvezne rezerve, najčešće u postotku u

odnosu na ukupne obaveze poslovnih banaka (tj. njihove depozite), određuje granice do kojih banke mogu svojim kreditom kreirati novac.

Ako je npr. propisana obvezna rezerva za poslove banke 20% od stanja ukupnih

depozita, tada na 100 jedinica primarnog novca koje je emitovala centralna banka poslovne banke ne mogu svojim kreditima kreirati više od 500 jedinica

svojih novčanih obveza, tj. depozita, čak i kada bi imale u svom posjedu svu

količinu primarnog novca. Jedan dio primarnog novca, tj. banknote, uvijek se

međutim nalazi u posjedu nebankarskih sektora, pa to još dodatno ograničava

ekspanziju kredita poslovnih banaka.

Osim odobravanjem kredita poslovnim bankama, centralne banke stvaraju

primarni novac i kupovanjem vrijednosnih papira, odobravanjem kredita državi,

kao i povećavanjem, tj. kupovanjem deviznih rezervi. Ako država prisili centralnu

banku da kreditira deficit budžeta te to dovodi do stvaranja pretjerane količine

primarnog novca, ukupna ekspanzija novčanih obaveza banaka često se

ograničava tzv. direktnim ograničenjima, npr. u obliku pojedinačnih limita na

količinu kredita koje može odobriti svaka poslovna banka.

7.1. Organizacija centralne banke

Zavis i od razvijenosti i s trukture ekonomskog sistema čiji je ona dio, ali i od

administrativnog ustrojstva i političkih faktora države u kojem je osnovana i

funkcioniše.

Ne postoje dvije isto uredjene CB u svijetu, a ni dvije iste države. Organizacija CB se svodi na tri osnovna modela:

• jedinstvena CB

• slozeni sistem CB

• supranacionalna CB.

Najčešće je zastupljen koncept JEDINSTVENE CB. To znači da su funkcije vrhovne monetarne vlasti koncentrisane u jednom pravnom subjektu, pri čemu

glasi pravilo: jedna država – jedna banka.

Drugi model podrazumjeva ORGANIZACIJU SISTEMA centralnih banaka. To

znači da u jednoj zemlji postoji više banaka koje zajedno obavljaju funkcije CB.

Samo jedna od njih ima ulogu glavnog koordinatora i njen je zadatak da upravlja

svim dijelovima ove složene organizacije.

SUPRANACIONALNA CB je karakteristična za monetarnu uniju grupe zemalja.

Monetarna unija predstavlja veoma visok stepen ekonomske integracije. Države

članice se odriču svojih monetarnih suvereniteta, promovišu jedinstvenu valutu,

usklađuju kreditno-monetarnu i deviznu politiku, formiraju zajedničke devizne

rezerve i osnivaju zajednicku CB. Pr: EU.

7.2. Vlasnički aspekt konstituisanja centralne banke

U CB mogu biti zastupljena tri oblika svojine:

• privatna

• javna

• mesoviti oblik svojine CB.

7.3. Stepen autonomije centralne banke

Autonomija CB se mjeri stepenom slobode odlučivanja u oblasti monetarno-kreditne i devizne politike.

Tako razlikujemo:

• zavisne i

• nezavisne CB.

ZAVISNE CB imaju veoma mali stepen samostalnosti. Njihove su odluke pod jakim uticajem države, tj. vlade i sprovode njenu politiku. Ovakve CB su obično

instrument nadleznih ministarstava i predstavljaju mehanizam za izvršenje

odluka ovih državnih organa.

NEZAVISNE CB nemaju apsolutnu slobodu odlučivanja o najvažnijim

segmentima kreditno-monetarne i devizne politike.

Nezavisnost CB treba shvatiti iskljucivo u relativnom smislu.

Ipak, analiza uspješnosti poslovanja zavisnih i nezavisnih CB je pokazala da su

nezavisne CB uspješnije u borbi sa inflacijom i niskom stopom zaposlenosti.

7.4. Upravljanje centralne banke I organizacija poslovanja

Za uspješno funkcionisanje CB bitno je pitanje načina organizacije i upravljanja

CB.

Odluke i mjere u oblasti monetarno-kreditne politike se moraju sprovoditi brzo i

efikasno ali je neophodno i praćenje njihovog efekta, što znači da mora postojati

povratna informacija.

U gotovo svim zemljama upravljanje CB je povereno GUVERNERU, koji ovu

instituciju predstavlja i u javnosti. Obično guverner ima bar jednog zamjenika

(viceguvernera) ali ih može imati i više.

Guvernera i viceguvernera imenuje predsednik države, ili predsjednik vlada ili

parlament.

Važnu ulogu u upravljanju CB imaju i odbori direktora, koji u različitim zemljama

imaju još i nazive: administrativno vijeće, nadzorno vijeće, opšte vijeće ili monetarno vijeće.

Odbori direktora odlučuju večinom glasova prisutnih članova.

Mandat guvernera je utvrdjen na osnovu statuta CB, i obično se može obnoviti,

osim u SAD gde se član Odbora guvernera u sistemu federalnih rezervi ne može

birati dva puta (što je i razumljivo jer se biraju na 14 godina).

8. POSLOVI BANKARSKIH USLUGA U PLATNOM PROMETU

8.1. Poslovi platnog prometa

Platni promet se javlja kao odgovarajući novčani iznos, novčano plaćanje

izmeđju dva fizička ili pravna lica ili mješovito, od kojih jedno izmiruje obaveze, a

drugo naplaćuje svoja potraživanja.

Osnovna placanja u platnom prometu se javljaju zbog:

• placanja za robu i usluge

• placanja po finansijskim odnosima.

S obzirom na način na koji se odvija, platni promet može biti:

• neposredan, između isplatioca i primaoca sredstava (zastupljen je između građanskih lica)

• posredan, posredstvom odgovarajuće banke ili finansijske institucije (izmedju pravnih i drustvenih subjekata).

Funkcija platnog prometa se realizuje pomoću odgovarajućeg oblika novca

(gotov novac, surogati novca, žiralni ili bezgotovinski novac).

Tako razlikujemo gotovinski i bezgotovinski platni promet.

Sa stanovista domicila subjekata koji ucestvuju u platnom prometu razlikuju se:

• platni promet u zemlji, ako su oba ucesnika unutar zemlje

• platni promet u inostranstvu, ako domaci korisnik sredstava ima poslovni

odnos (placanje) sa partnerom iz druge zemlje.

Platni promet se odvija preko: banaka i pošta.

8.2. Instrumenti platnog prometa

• u zemlji

• u inostranstvu. Obrasce platnog prometa i njihovu funkciju kao instrumente u platnom prometu

određuje i propisuje Služba za platni promet.

U zavisnosti od načina plaćanja gotovinskog ili bezgotovinskog, razlikujemo:

• gotovinske

• bezgotovinske instrumente plaćanja. Posebna grupa instrumenata su posebni (specijalni) instrumenti plaćanja.

U grupu gotovinskih instrumenata platnog prometa spadaju:

• nalozi za uplatu

• nalozi za isplatu.

U grupu bezgotovinskih instrumenata platnog prometa spadaju:

• opsti nalog za prenos

• poseban nalog za prenos

• nalog za obračun

• nalog za naplatu

• zbirni nalog za prenos

• interni nalog za prenos

• akceptni nalog

• obračunski ček.

Posebni (specijalni) instrumenti platnog prometa su:

• mjenica

• akreditiv

• cirkularno-kreditno pismo

• ček

• garancija.

8.3. Mjenica

Najčešće se upotrebljava u praksi, koristi se u plaćanju sa vremenskim rokom, od dana nastanka dužničko-povjerilačkog odnosa, kao i u s lučajevima osiguranja

plaćanja po kreditu, koje odobrava povjerilac.

Mjenica se može definisati kao sredstvo plaćanja kojim jedan subjekat izdaje

nalog drugom subjektu koji je imenovan u mjenici kao nalogodavac, obavezujući

se da istovremeno i sam (izdavalac naloga) isplati novčani iznos, ako to ne učini

subjekt kojem je nalog upućen.

U savremenom platnom prometu mjenica ima trojaku funkciju, i pojavljuje se kao:

• sredstvo plaćanja

• sredstvo za obezbeđjenje kredita

• instrument za obezbeđjenje plaćanja.

Prema kriterijumu perfektnosti (popunjenosti) postoje:

• popunjene

• nepopunjene. Prema kriterijumu pojavnih oblika:

• vučene ili tranširane

• vlastite ili solo mjenice.

Prema načinu određjivanja dospjelosti:

• po viđjenju

• na određjeni dan

• na određeno vrijeme po viđenju

• na određeni dan od dana izdavanja.

Prema osnovu nastanka na:

• robne

• finansijske

• ostale mjenice.

8.4. Akreditiv

Je specijalan instrument plaćanja kojim banka, na osnovu zahtjeva korisnika sredstava daje nalog drugoj banci, da nekom fizičkom ili pravnom licu isplati

određenju sumu novca.

Akreditiv se može otvoriti samo ako na žiro računu nalogodavca ima pokrića u sredstvima.

Akreditivi se mogu podeliti na:

• opozive i neopozive

• potvrđene i nepotvrđene

• prenosive i neprenosive

• uslovne i bezuslovne.

8.5. Cirkularno-kreditno pismo Je instrument platnog prometa koje izdaje banka određenom licu, kako bi ono

kod neke druge banke moglo podići gotov novac do određenog iznosa u jedan ili

više navrata. Mora da glasi na odredjeno ime.

Ako se radi o fizičkom licu mora se navesti:

• broj lične karte

• potpis korisnika

• rok i iznos do kojeg se pismo može koristiti.

8.6. Ček

Ček kao instrument platnog prometa treba da sadrži s ljedeće elemente:

• oznaku da je ček

• bezuslovni uput da se plati određena svota novca

• ime onog ko treba da plati

• mesto gde treba izvrsiti uplatu

• oznaka dana i mesta izdavanja ceka

• potpis onoga ko je izdao ček.

Po obliku, namjeni i kriterijumu koji bliže određjuju njihov sadržaj, čekovi mogu

biti:

• gotovinski, isplatni

• obračunski, vremenski

• barirani

• akceptirani

• certificirani (potvrđeni)

• bankarski

• putnički

• evro-ček

• loro-ček

• nostro-ček

• privatni

• konvertibilni tj. klirinski.

8.7. Garancije

Pod garancijama se podrazumjevaju isprave kojima se garant obavezuje da plati

dug umjesto dužnika, ako dužnik to ne učini u odgovarajućem roku.

Garant može dati garanciju u svoje ime i za svoj račun.

Ako je banka garant može dati i supergaranciju drugoj banci.

Polazeći od sadržine za koju se izdaju, banke garanti mogu se svrstati u:

• kreditne

• uslovne

• bezuslovne

• fixne

• limitirane

• neposredne

• posredne

• loro

• činidbene.

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne

politike su:

1. financijske operacije na otvorenom tržištu 2. diskontna ili eskontna stopa

3. stopa obvezne rezerve likvidnosti

4. selektivna kreditna politika

Glavni instrumenti pomoću kojih centralna banka ostvaruje ciljeve monetarne

politike:

1. finanacijske operacije na otvorenom tržištu

2. diskontna ili eskontna stopa

3. stopa obvezne rezerve likvidnosti

4. selektivna kreditna politika

8.8. Financijske operacije na otvorenom tržištu Podrazumijevaju kupovinu i prodaju državnih vrijednosnih papira (državnih

obveznica i trezorskih zapisa), deviza ili blagajničkih zapisa koje izdaje centralna

banka te operacije su jedan od načina emisije ili povlačenja novca iz opticaja.

Kada centralna banka prodaje državne obveznice ili blagajničke zapise, ona

povlači novac iz opticaja i smanjuje agregatnu ponudu novca jer želi umanjiti opasnost od inflacije kada kupuje vrijednosne papire ili devize od građana,

preduzeća i poslovnih banaka, centralna banka obavlja emisiju primarnog novca,

uglavnom radi povećanja ponude novca, snižavanja kamatnih stopa, povećanja

likvidnosti i investicija i sl.

8.9. Diskontna ili eskontna stopa

To je vrsta kamatne stope po kojoj centralna banka odobrava kredite poslovnim

bankama i obavlja eskontiranje mjenica i drugih vrijednosnih papira diskontna

stopa se smanjuje kada se želi povećati ponuda novca u obliku kredita radi uklanjanja nelikvidnosti ili povećanja investicija i proizvodnje. Povećanje

diskontne stope ima suprotne učinke. Diskontna stopa se može promatrati i kao

cijena upotrebe primarnog novca koji centralna banka daje u obliku kredita poslovnim bankama. Eskontna stopa bi trebala djelovati na kretanje tržišnih

kamatnih stopa.

8.10. Stopa obvezne rezerve likvidnosti

Predstavlja postotak novca, odnosno depozita koji su deponente uložili u

poslovnu banku i koji banka mora držati kod sebe ili na računima kod centralne banke radi održavanja likvidnosti. Centralna banka povećava stopu obvezne

rezerve kada želi smanjiti višak rezervi likvidnosti i kredite koji se odobravaju iz

tog viška. Tako se smanjuje monetarni multiplikator, depozitni novac i ukupna

ponuda novca, a ova se mjera koristi u s lučaju restriktivne monetarne politike.

Smanjivanjem stope obveznih rezervi postižu se suprotni efekti, a koristi se kao

dio ekspanzivne monetarne politike kojom se uklanja manjak agregatne ponude

novca, recesija i nelikvidnosti u ekonomskom sistemu.

8.11. Selektivna kreditna politika

Omogućuje centralnoj banci da usmjerava kredite iz primarne emisije u određene

poslovne banke i privredne sektore s namjerom da pomogne obnovu ili razvoj

nekog područja ili da ostvari neke druge ciljeve ekonomske politike.

Guverner i banka za svoj rad odgovaraju zakonodavnoj vlasti, a ne vladi.

Uspješnost rada centralne banke mjeri se isključivo s obzirom na ostvarivanje

proklamiranih ciljeva monetarne politike, a ne na temelju prihoda i dobiti koju ona

ostvaruje.

Centralnom bankom upravlja vijeće ili savjet čije članove i guvernera obično

predlaže predsjednik države, a imenuje i smjenjuje parlament.

ZAKLJUČAK

Obrađujući novac, njegov nastanak, oblik i funkcije, možemo zaključiti da on ima

veliku ulogu kako u ekonomiji, tako i u bankarskom sistemu.

Novac je društveno-ekonomska kategorija koja je u svom dugom evolucionom

procesu najuže vezana za razvoj privrednih snaga, robnu proizvodnju i podjelu rada, znači za razvoj društva u cjelini.

Dakle, novac je osnova monetarnog sistema svake privrede, te se zato i

postavlja pitanje prirode savremenog novca, njegovog stvaranja, funkcija

djelovanja u privredi.

Naročito veliku ulogu ima u savremenom monetarno-kreditnom sistemu, gdje su

plaćanja zanemarljiva jer preovlađuje uloga depozitnog novca.

Savremeni razvitak novca nezavršava na papirnom i sitnom kovanom novcu.

Depozitni, odnosno bankarski (kreditni) novac razvija se iz funkcije novca kao

platežnog sredstva, jer je depozitni novac u osnovi kreditni novac. Uglavnom nastaje odobravanjem kredita na račun korisnika. Depozitni novac ima veliki

značaj u privredi.

Savremeni novac je potraživanje. Gotov novac je potraživanje na banku, ranije je

to bila određena količina zlata, a depozitni novac je potraživanje od depozitne

banke. Klijent, kojem je odobren kredit, ima pravo da raspolaže tim novčanim

sredstvima, plaćanjem (prenosom) drugim klijentima iste ili neke druge banke ili podizanjem gotovog novca.

Monetarna ekonomija izražava se u količini i kretanju novca u obliku plaće, kamata novčane mase depozita i s l. Novac i monetarna politika postaju

neposredni faktor kojim se utiče na mehanizam privredne ravnoteže.

Kako se monetarna politika bavi novcem kao sredstvom razmjene, kreditima i

novčano kreditnim odnosima, ona i proučava cijeli sklop novčanih odnosa, sve

komponente novčane mase i uzroke njihove promjene. Temeljna zadaća svake

monetarne politike koju centralna banka provodi kao dio makroekonomske

politike jest kontrolisanje ponude novca u opticaju, kamatnih stopa i uslova

kreditiranja. Centralna banka je najvažniji učesnik na tržištu novca, a takav njen

položaj proizilazi iz položaja i zadataka koje ima u monetarnom i privrednom

sistemu.

Država odavno uređuje novčane stvari, stoga je monetarna ekonomija jedna od

centralnih oblasti ekonomske nauke, čije su osnovne teme novčana masa i

kamatne stope. Utičući na veličine, državna centralna banka direktno utiče na

inflaciju i ekonomsku aktivnost.

Takođe, jasno se da zaključiti da banke nemaju slobodu prilikom stvaranja

novca. Mogućnost banke da neograničeno stvara novac stavljena je pod kontrolu

države. Država određenim instrumentima i mehanizmima reguliše i kontroliše

kreditnu aktivnost banaka i količinu novca u opticaju. Državno upravljanje

emisijom ne podrazumjeva njeno planiranje u apsolutnim veličinama, već se ono

neprestano prilagođava količinama novca u opticaju i stalno promenljivim

količinama roba i usluga.

Na kraju ću istaći da je novac neophodan, kako bi čovjek zadovoljio svoje

potrebe, ali ipak sve što se kupuje novcem ima izuzetno nisku cijenu ili kako se kaže u narodu jako je jeftino. Za novac ne možemo kupiti život, zdravlje,

poštovanje i naklonost bližnjih i okoline.

LITERATURA 1. Dr. Komazec Slobodan, Dr. Ristić Žarko, „M onetarna ekonomija i bankarski

menadžment“, LIBER, Beograd, 2009.

2. Prof.dr. M ilorad Bejatović „Bankarsko pravo i hartije od vrednosti“, Privredna akademija Novi Sad 2008.

3. Prof.dr. M ilorad Bejatović „Finansije i finansijsko poslovanje“ Apeiron Banja Luka

2009.

4. Prof.dr. Nenad Vunjak, dr. Ljubomir Kovačević , „Bankarski menadžment “ , Milen ,

Subotica, 2003.

5. J.K. Galbraith, „Novac, odakle je došao gde je otišao“ , Houghton M ifflin Company,

Boston 1975, knjigu priredila, Dušanka Davidović, Beograd, 1997.

6. Courtis, B /Nicholl (2005), P: Zbornik radova „Central Bank Modernization“,Central Bank Publications;

7. Dr. Đorđe Đukić, dr. Vojin Bjelica i dr. Života Ristić, „Bankarstvo“, Ekonomski

fakultet Beograd, 2004,

8. John Kenneth Galbraith, „Doba neizvjesnosti“ Stvarnost Zagreb.

9. Pravna enciklopedija 1,2 Savremena administracija Beograd, 1985.

KORIŠĆENI IZVORI NA INTERNETU :

1. http://www.knowledgebank1.org/medjunarodno_bankarstvo_fps_

3_mp_08/lekcije/lekcija3.pdf

2. http://www.znanje.org

3. http://sr.wikipedia.org/sr-el/

4. http://free-zg.t-com.hr/serotonin/Novcarstvo/Novcarstvo.pdf

5. http://www.cbbh.ba/index

6. http://www.limun.hr/main

7. http://wmd.hr/rjecnik-pojmovi-g/web/gotov-novac