romaniČka umjetnost - skripta
TRANSCRIPT
ROMANIČKA UMJETNOST
- pojam romanika = arhitektura; zašto? predgotičke crkve imaju oble lukove, čvrste su i
teške, za razliku od šiljastih lukova te visokih i laganih gotičkih građ. – podsjećaju nas
na način gradnje starih Rimljana, pa je riječ „romanički“ trebala izraziti upravo to
- neki su pov. umj. nazivali srednjovjekovnu umj. prije K. V. „predromaničkom“, a
karolinšku i otomansku umj. „ranoromaničkom“ → imali su pravo utoliko što je
romanička umj. bila nezamisliva bez doprinosa tih ranijih stilova; s druge strane, ako
tako postupamo, nismo pravedno prema onim značajkama po kojima se umj. ranog
srednjeg vijeka te karolinška i otonska umj. razlikuju od romaničke
- za karolinšku su umj. zaslužni K. V. i njegov krug: ona je rezultat svjesne politike
obnove te je i nakon Karlove smrti ostala tijesno povezana s carskim dvorom; i
otonska je umj. imala zaštitu dvora te kao takva prilično usku bazu
- za razliku od tih dviju umj., romanika se pojavila diljem Z Europe, i to gotovo
istodobno; bila je bez središnjeg izvora, a sastojala se od niza regionalnih tipova koji
su bili različ., ali ipak na mnoge načine tijesno povezani - u tom pogledu ona je više
sličila umj. ranog srednjeg vijeka nego karolinškim i otonskim dvorski stilovima, koji
su joj neposredno prethodili, iako je uključivala i tu tradic. kao i mnoge dr. kojima je
teže ući u trag (kasnoantička, ranokršć. i bizantska tradic., poneki islamski elementi te
keltsko – germanska tradic.)
- ono što je ujedinilo sve te utjecajne faktore u smisleni stil 2. pol. 11. st. nije bila neka
jedinstvena sila, već čitav niz činitelja koji su zaslužni za njegov procvat po čitavom
Z; kršć. je nizalo pobjede po cijeloj Europi, Vikinzi (koji su u 9. st. i 10. st. ulijevali
strah Britanskom otočju i Europi) ušli su u krilo katoličanstva, i to ne samo u
Normandiji, nego i u Skandinaviji; kalifat u Cordobi raspao se 1031. g. na mnogo
malih muslimanskih državica, čime je otvoren put ponovnom zauzimanju Iberskog
poluotoka; u to vrijeme današnju Mađarsku naselili su Ugri
- sve je više jačao vjerski zanos, što se odrazilo u sve širim pohodima hodočasnika na
sveta mjesta; vrhunac su bili križarski ratovi (počeli su 1095. g.), s namjerom da
oslobode Svetu zemlju od muslimanske vladavine; također je važno i ponovno
otvaranje sredozemnih trgovačkih putova, u čemu su prednjačile mornarice Venecije,
Genove, Amalfija, Pise i Riminija; napokon,. došlo je do obnove trgovine i putovanja
~ 1 ~
kojima se Eur. povezala i privredno i kulturno, a kao posljedica toga narasli su
gradovi i procvao je život u njima
- u vrijeme nemirnog srednjeg vijeka gradovi ZRC znatno su se smanjili, a neki su
gradovi bili potpuno uništeni, ali od 11. st. ponovo su počeli dobivati ranije značenje:
svugdje su nicala nova naselja koja su (kao i raniji pov. gradovi) stjecala samostalnost
zahvaljujući srednjoj klasi obrtnika i trgovaca, a ova je nastajala između klase seljaka
i klase plemstva kao važan činitelj srednjovjekovnoga društva
- Z je Eur. između 1050.i 1200. g. u mnogim vidovima postajala „rimskija“ nego što je
bila od 6. st. to tada: obnovila je neke načine trgovanja, obilježja gradskog života te
vojnu moć koju je imala u carsko doba; ono što je nedostajalo jest središnja vlast
(otonsko carstvo nije bilo veće od moderne Njemačke), no središnja je duhovna vlast
rimskog pape donekle preuzela ulogu sjedinjujuće sile; samostani cistercita i
benediktinaca mogli su se po bogatstvu i moći mjeriti sa svjetovnim vladarima, a papa
je bio taj koji je sada pokušavao ujediniti Europu u jedinstveno kršć. kralj.
- vojska međunarodnog sastava, koja se 1095. g. odazvala pozivu pape Urbana II i
krenula u 1. križarski rat kako bi oslobodila Svetu zemlju od islamske vladavine, bila
je jača od one koju je ikoji svjetovni vladar mogao skupiti u istu svrhu →papin ugled
bio je duhovni, a ne svjetovni, pa se on morao boriti protiv hereza koje su nicale po
cijelom katoličkom svijetu
- papin zahtjev da bude nadležan za sve dogme doveo je 1054. g. do konačnog raskida,
Velikog raskola) s I bizantskom, odnosno Pravoslavnom crkvom
ARHITEKTURA:
- najizrazitija razlika između romaničke arhit. i arhit. prethodnih st. leži u zapanjujućem
povećanju građ. aktivnosti – redovnik Raoul Glaber (živio u 11. st.) dobro je to
izrazio kad je u zanosu uskliknuo da se „svijet ogrnuo bijelim plaštem (novih)
crkava“; te su crkve bile ne samo brojnije nego u ranom srednjem vijeku, već su bile i
veće, razvedenije te su izgledale više „rimski“; brodovi tih crkvi bili su natkriveni
svodovima umjesto drvenim stropovima, a vanjština crkve, za razliku od ranokršć.,
bizantskih, karolinških i otonskih, bila je arhit. raščlanjena, ukrašena kipovima
- u zemljopisnom pogledu, romanički su spomenici prvoga reda bili rasuti po tako
širokom području da je ono Raoulu Glaberu možda značilo čitav svijet, u biti,
~ 2 ~
katolički svijet, budući da se protezalo od S Španj. do Rajne i od eng. – škotske
granice do srednje Italije
- međutim, najbogatije primjerke i najveću raznolikost regionalnih tipova nalazimo u
Francuskoj:
JZ Francuska:
Crkva sv. Sernina, Toulouse, 1080. – 1120. g.
- jedna od hodočasničkih crkava koje su tako nazvane jer su izgrađene duž cesta koje
vode do gl. mjesta hodočašća u SI Španj., Santiago de Compostele
- tlocrt: izrazito lat. križ s gravitacijskim središtem na I dijelu; očito je da crkva nije
projektirana tako da služi samo samostanskoj zajednici već, poput stare crkve sv.
Petra u Rimu), da može smjestiti u svoj dugi uzdužni i poprečni brod mnoštvo
vjernika
- uz gl. brod sa svake strane su po 2 manja pobočna broda – unutarnji od ta 2 bočna
broda nastavlja se oko krakova transepta i oko apside, omogućujući potpuni kružni
tok kretanja, od jednog tornja uz Z fasadu do drugog
- deambulatorij se razvio u vezi s pojavom kripte u ranijim crkvama, poput sv. Mihajla
u Hildesheimu – sada je deambulatorij podignut iznad razine zemlje i povezan s gl. i
poprečnim brodom te ukrašen nizom apsidalnih kapela koje se zrakasto šire od apside
te nastavljaju duž I strane transepta = apsida, deambulatorij i kapele tvore
jedinstven pojam „hodočasničkog kora !
- nacrt također pokazuje da su bočni brodovi ove crkve presvođeni križnim svodovima,
i to, zajedno s već spomenutim obilježjima, daje čitavom nacrtu veliku pravilnost;
sporedni brodovi građeni su nad kvadratima (modul i križište) koji predstavljaju
temeljni modul za ostale dimenzije, pa se tako gl. brod i poprečni brod sastoje od
dviju takvih jedinica, a križište i tornjevi uz pročelje od 4
- duhovni sklad koji se postiže ponavljanjem tih elemenata najveće je dostignuće
hodočasničke crkve
- dojam razvedenosti vanjskog izgleda i uzajamne povezanosti pojedinih članova
pojačavaju razlike u visini korova, što naglašava gl. i poprečni brod nasuprot
vanjskim i unutarnjim sporednim brodovima, apsidi, deambulatoriju i zrakasto
postavljenim kapelama → taj dojam pojačavaju i potporni stupovi , koji učvršćuju
zidove između prozora, suprotstavljajući se bočnim pritiscima svodova; prozori i
~ 3 ~
vrata još su naglašeniji zahvaljujući ukrasnim okvirima – nažalost, 2 tornja uz
pročelje nikada nisu dovršena i ostala su krnja
- pri ulasku u gl. brod zadivljeni smo njegovom visinom, raščlambom zidova te
prigušenim, indirektnim osvjetljenjem = ukupni dojam uvelike se razlikuje od crkve
sv. Mihajla u Hildesheimu, od njegove prostrane i vedre unutrašnjosti, s njegovim
jednostavnim i jasno odvojenim prostorima
- ako zidovi gl. broda u sv. Mihajlu djeluju ranokršć., onda su zidovi gl. broda u sv.
Serninu srodniji građ. poput Koloseja
- sintaksa rane rimske arhit. (svodovi, lukovi, polustupovi i pilastri, koji zajedno tvore
smislenu cjelinu), ovdje je u znatnoj mjeri ponovno ostvarena; pa ipak, možemo reći
da sile koje uzajamno djeluju u gl. brodu sv. Sernina nisu fizičke sile grč. – rimske
arhit., već duhovne sile koje vladaju ljudskim tijelom onako kako smo to vidjeli na
karolinškim i otonskim minijaturama: polustupovi, što se protežu cijelom visinom
zida gl. broda, izvučeni su u visinu nekim nevidljivim, ali snažnim potiskom odozdo
te se čini kao da im se žuri da se susretnu s poprečnim lukovima/pojasnicama, što
dijele bačvasti svod gl. broda; njihov uporni ritam kao da nas gura prema I dijelu
crkve s osvijetljenim svetištem, apsidom i deambulatorijem
- ljepota i tehnika bile su neodvojive: presvoditi brod kako bi se otklonila opasnost od
požara nije bio samo praktičan cilj: bio je to i izazov da se dom Gospodnji učini
dojmljivijim i veličanstvenijim; kako je to teže poduprijeti svod što je on dalje od
zemlje, trebalo je svim sredstvima nastojati da stranice broda budu što više –
međutim, trebalo je, u ime sigurnosti, žrtvovati prozorske otvore: umjesto toga, nad
unutarnjim bočnim brodovima izgrađene su galerije kako bi se suprotstavile bočnom
pritisku svoda nad gl. brodom, a u nadi da će kroz njih prolaziti ipak dovoljno svjetla
u središnji prostor
- sv. Sernin podsjeća nas da je arhit. kao i politika, „vještina mogućeg“ te da se njezina
uspješnost, ovdje kao i drugdje, mjeri stupnjem do kojega je arhitekt istražio granice
mogućeg, kako građ. tako i estetske, u danim okolnostima
~ 4 ~
Burgundija i Z Francuska:
Katedrala u Autunu, 1120. – 1132. g.
- za razliku od graditelja sv. Sernina, burgundski su arhitekti došli do elegantnijeg
rješenja problema svoda gl. broda; gradnju katedrale započeo je biskup iz Clunyja,
Ettienne de Bage, a koja je posvećena 1132. g.
- ovdje su slijepi lukovi, triforium (često imaju po 3 otvora), i zid zamijenili galerije;
upravo je primjena šiljastog luka omogućila ovu 3 – katnu konstrukciju
- šiljasti je luk došao u Francusku vjerojatno iz islamske arhit., gdje se već neko
vrijeme primjenjivao – radi sklada rabi se i na lukovima gl. broda, gdje njegova
potporna uloga nije potrebna
- isključivši središnji dio okruglog luka koji najviše podliježe sili teži, preostala 2 dijela
šiljastog luka učvršćuju međusobno jedan drugi – tako šiljasti luk proizvodi manji
pritisak prema van nego polukružni luk, pa se gradi što oštrije, a zidovi se mogu čak i
perforirati
- poput sv. Sernina, i katedrala u Autunu doprla je do granica mogućeg: gornji dio gl.
broda pod pritiskom svoda malo se nagnuo prema van, što je opomena daljnjim
pokušajima povećavanja visine zida s prozorima ili povećanja samih prozora
Crkve – dvorane:
- 3. mogućnost koja je imala svoje prednosti ostvarila se na Z Francuske, u crkvama
kao što je S. Savin – sur – Gartempe
St. Savin – sur – Gartempe, 1095. – 1115. g., Francuska
- svodu gl. broda ovdje nedostaju učvršćujući lukovi/pojasnice jer je trebalo ostaviti
kontinuiranu površinu za zidne slike (ovaj ciklus je najljepši u svojoj vrsti); sva
težina svoda počiva izravno na lukovima gl. broda, koje podupiru veličanstveni
stupovi
- ipak je gl. brod prilično dobro osvijetljen jer su sporedni brodovi visoki gotovo isto
toliko koliko i gl., što rezultira „crkvom poput dvorane“, dvoranske crkve s vanjskim
prozorima velikih dimenzija
~ 5 ~
- na I dijelu gl. broda, iza križišta s tornjem, nalazi se hodočasnički kor, srećom
nepregrađen; gl. brod i bočni brodovi pokriveni su jednim te istim krovom kao i u S.
Savinu; Z pročelje je nisko i široko pa pruža mogućnost da se bogato ukrasi kipovima
Crkva Notre – Dane – la – Grande (Velika Gospa), poč. 12. st., Poitiers,
Francuska
- kip. program izložen na cijelom ovom području lik. je ilustracija kršć. učenja, koja je
svečanost i za oko i za duh; ispod lijepo izvedenih arkada s krupnim sjedećim ili
stojećim likovima pruža se široka traka reljefa po cijelom pročelju
- u ukupnom dojmu bitni su portali, duboko uvučeni i uokvireni nizom lukova što
počivaju na niskim stupovima; više svežnjeva stupića povećava dojam veličine
tornjića; njihovi stožasti krovići gotovo su iste visine kao i središte zabata što se
izdiže iznad visine krova crkve
Normandija i Engleska:
- SZ Normandije vladao je niz slabih karolinških vladara, dok je napokon Karlo
Jednostavni 911. g. nije prepustio Dancima – pod vladavinom dinastije Capet ta se
kneževina razvila u jednu od najdinamičnijih sila Europe sredine 11. st.; premda je
onamo kršć. prodrlo dosta kasno, dobilo je oduševljenu podršku normanskih vojvoda i
baruna, koji su živo sudjelovali u reformi samostana i utemeljili brojne opatije →
Normandija će uskoro postati kulturno središte s međunarodnim ugledom
Opatijska crkva sv. Etienna, Caen, 1068. g., Francuska
- arhit. S Francuske asimilirala je mjesna tradic., koja se s njom stopila te proizvela
novu školu što će se razvijati u sasvim drugom smjeru
- ovu opatijsku crkvu utemeljio je Vilim Osvajač god. ili dvije nakon što je 1066. g.
stupio na eng. tlo → Z pročelje opatijske crkve u izrazitoj je suprotnosti s crkvom
Notre – Dame – la – Grande u Poitiersu: vrlo je malo ukrašena, 4 golema potporna
stupa dijele prednji dio crkve na 3 okomita dijela, a stremljenje prema gore silovito se
nastavlja kroz 2 snažna tornja, čija bi visina bila dojmljiva i bez visokih gotičkih
krovića
- sv. Etienne je hladan i suzdržan – to je građ. čije će skladne proporcije bolje znati
procijeniti duh nego oko
~ 6 ~
- unutrašnjost: gl. je brod izvorno bio projektiran s galerijama i zidovima s prozorima te
drvenim stropom; nakon iskustva s katedralom u Durhamu postalo je, poč. 12. st.,
moguće izgraditi križni svod gl. broda s tim da se neznatno promijeni nacrt zidova;
odjeljci broda ovdje su kvadratični pa se rebrasti nacrt u obliku dvostrukog X može
zamijeniti jednostrukim X tako da se doda poprečno rebro
- svod u 6 dijelova nije više podijeljen teškim poprečnim lukovima, nego jednostavnim
rebrima, što je također ušteda na težini, koja daje osjećaj čvrstoće i jedinstvenosti
svodu gl. broda u cjelini, a ujedno nadoknađuje slabiju izraženost izmjeničnih stupova
- u usporedbi s katedralom u Durhamu, gl. brod sv. Etienna stvara dojam otmjene,
prozračne lakoće, koja je slična gotičkom koru što će biti pridodan u 13. st.; u
konstrukcijskom pogledu, ovdje smo dosegnuli točku u kojoj se romanika pretače u
ranu gotiku
Katedrala u Durhamu, 1093. – 1130. g., Engleska
- najambicioznije djelo anglo – normanske arhit. u Britaniji jest ova katedrala, u blizini
škotske granice, gradnja koje je započela 1093. g.
- premda je nešto strožeg izgleda, njezin je gl. brod za trećinu širi od onog u s. Serninu,
a i ukupna dužina je veća (oko 135 m), što je ubraja među najveće crkve
srednjovjekovne Europe
- možda je već od početka predviđeno da gl. brod bude presvođen; svod nad I stranom
dovršen je 1107. g. u izrazito kratkom roku, a preostali će dio broda po istom nacrtu
biti završen do 1130. g.
- svod je neobično zanimljiv jer je to najraniji primjer sustavne primjene križno
rebrastog svoda nad 3 – katnim brodom te znači izrazit napredak obzirom na
rješenje koje smo vidjeli u katedrali u Autunu
- iz tlocrta se vidi da se pobočni brodovi sastoje od kvadratičnih odjeljaka prekrivenih
križno rebrastim svodom, dok odg prostori u gl. brodu (koji su odvojeni snažnim
poprečnim lukovima/pojasnicama) postaju izduženi, a imaju 2 para ukrštenih rebara
koja dijele svod na 7 dijelova, umjesto na uobičajena 4; budući da su prostori između
svežnjastih stupova u gl. brodu 2 – struko duži od prostora u pobočnim brodovima,
pojasnice se pojavljuju samo kod neparnih stupova gl. broda pa i stupovi variraju u
veličini tako da se izmjenjuju tanji okrugli i snažni snopasti stupovi
- možda je najlakše zamisliti podrijetlo ovog čudnog sustava tako da zamislimo kako je
arhitekt najprije napravio nacrt srednjeg broda s bačvastim svodom is galerijama
~ 7 ~
iznad pobočnih brodova i bez zida s prozorima(kao u sv. Serninu), ali s poprečnim
lukovima većeg raspona; odjednom je shvatio da bi se stavljanjem križnog svoda
iznad svih brodova dobio polukružni prostor na kraju svakog poprečnog svoda te da
bi se njega moglo probiti (u svrhu podizanja zida s prozorima) jer on nema nikakve
veće nosive uloge
- svaki prostor među stupovima presijecaju 2 poprečna bačvasta svoda ovalnog oblika
te se on sastoji od para dvojnih križnih svodova koji ga dijele na 7 odjeljaka; vanjski
potisak, kao i težina čitavog svoda, djeluju na 6 čvrsto uglavljenih točaka na razini
galerije; rebra su bila nužna kako bi se dobio čvrst kostur za križni svod te kako bi se
zakrivljene površine među njima mogle ispuniti kamenom građom minimalne
debljine i tako smanjiti i težina i pritisak
- dok su poprečni lukovi na križištu okrugli, oni Z od nje blago su ušiljeni, što upućuje
na stalno traganje za boljim rješenjima
- taj sustav ima i dr. prednosti: s estetskog gledišta gl. brod katedrale u Durhamu ubraja
se među najljepše u čitavoj romaničkoj arhit.; krepkost izmjeničnih stupova
predstavlja sjajnu suprotnost dramatično osvijetljenim površinama svodova od kojih
neki odjeljak djeluje poput jedra; laki, gipki sustav prekrivanja širokih prostora na
velikoj visini pomoću vatrootpornih svodova, a bez žrtvovanja osvjetljenja (koje su
omogućavali prozori na visokom zidu), označuje vrhunac romaničke i osvit gotičke
arhit.
Lombardija:
- srednja Italija, srce nekadašnjeg RC: mogli bismo očekivati daće dati najplemenitiju
romaniku jer su joj klas. uzori bili nadohvat ruke, no to se nije dogodilo; naime, svi
vladari koji su imali ambiciju obnoviti „veličinu Rima“ i koji su sebe vidjeli u ulozi
nasljednika rimskih careva vladali su u S Eur.; zbog papina duhovnog autoriteta (papa
je posjedovao i znatna zemljišna dobra) u Italiji je bilo teško gajiti carske ambicije
- nova središta bogatstva koje je pritjecalo ili od pomorske trgovine ili od lokalnog
obrta pridonijela su učvršćivanju malih kneževina, koje su se međusobno natjecale ili
su se udruživale (ako im je to donosilo polit. korist) bilo s papom, bilo s njem. carem
- kako nisu osjećali potrebu da obnove staro carstvo te kako su im ranokršć. crkve bile
isto tako dostupne kao i antička arhit., Toskanci su se zadovoljiti time da nastave
~ 8 ~
graditi u ranokršć. stilu – jedino su svoje građ. ukrašavali onako kako je to činila
poganska arhit.
San Ambrogio, kraj 11. i 12. st., Milano, Italija
- vodstvo u razvijanju romaničkog stila preuzela je upravo Lombardija, gdje su antički
gradovi ponovno jačali i postajali sve bogatiji
- u doba kada su Normani i Anglo – normani gradili najranije rebraste križne svodove, i
u Milanu i oko njega eksperimentiralo se s istim problemom te se u 9. st., u doba tzv.
„prve romanike“, razvio prvi rudimentarni način presvođivanja; lombardijska
romanička arhit. pothranjivana je stalnom neprekinutom građ. tradic. koja se oslanjala
na rimska i ranokršć. vremena i na spomenike u Ravenni
- tu pov. pozadinu osjećamo kad se približimo jednom od najcjenjenijih i najvažnijih
spomenika, crkvi San Ambrogio u Milanu, izgrađenoj na mjestu gdje se već od 4. st.
nalazila ranokršć. crkva
- gradnja sadašnje crkve započela je krajem 11. st., osim apside i J tornja, koji potječu
još iz 10. st.; ciglena vanjština, iako ukrašenija i daleko monumentalnija od njih,
podsjeća na geom. jednostavnost crkava u Ravenni (S. Apollinare in Classe i S.
Vitale); ulaskom u atrij vidimo strogu ljepotu pročelja s dubokim arkadama – iza njih
su 2 zvonika, koja stoje odvojeno, ali dodiruju vanjske zidove crkve → takav smo
okrugli toranj vidjeli na I strani S. Apollinarea, vjerojatno najranijeg sačuvanog
primjerka iz 9. i 10. st. = većina je sl. zvonika iz kasnijeg razdoblja četvrtasta, ali
tradic. samostojećeg tornja/campanile u Italiji je tako jaka da on rijetko postaje
sastavnim dijelom same crkve
- gl. brod S. Ambrogia, nizak i širok (više od 3 m širi od onoga u Durhamu) sastoji se
od 4 kubusa odvojena snažnim poprečnim lukovima – nema poprečnog broda, ali
najistočniji kubusi gl. broda imaju nad sobom (poput križišta) osmerokutni toranj
natkriven kupolom ili lanternom (to je dodano kasnije) → gl. brod nema visokih
pobočnih zidova s prozorima pa otvori lanterne daju toliko potrebno osvjetljenje
- postoji sustav izmjeničnih stupova kao u Durhamu i Caenu jer dužini svakog traveja
gl. broda odg dužine dvaju traveja pobočnih brodova – ovi imaju križni svod kakva su
i prva tri nad gl. brodom te nose galerije; svodovi gl. broda znatno se razlikuju od
onih u crkvama na S: sagrađeni su od cigle i sitnog kamena tehnikom koja podsjeća
na rimske križno – bačvaste svodove u Konstantinovoj bazilici, ali su ovi znatno teži
~ 9 ~
– osim toga, dijagonalna rebra tvore prave polukrugove (u Durhamu i Caenu oni su
spljošteni) tako da se svodovi uzdižu do znatno veće visine od poprečnih lukova
- uz povećanje visine svoda, to daje dojam kupole, pa svaki kubus izgleda kao zasebna
cjelina
- umjesto galerija milanski je arhitekt mogao pokušati izgraditi zidove s prozorima, ali
raspon gl. broda bio je zada širinom apside iz 10. st., a Lombardija voli prostran
interijer kakav su imale ranokršć. bazilike, umjesto visoke i svijetle unutrašnjosti
normanskih crkava
- uzmemo li to u obzir, nije bilo razloga da se riskira eksperimentirajući ekonomičnijim
oblicima i laganijim građ. → stoga je rebrasti svod u Normandiji ostao rudimentaran
te nije dostigao protogotički model
Njemačka i Nizozemska:
Katedrala u Speyeru, započeta 1030. g., Njemačka
- njem. romanička arhit. nicala je u rajnskoj oblasti, i bila je podjednako konzervativna,
kako je crkva u Speyeru bila carska, njezina konzervativnost odražava više karolinško
– otonsku tradic. nego onu raniju
- gradnja crkve započela je oko 1030. g., ali je crkva dovršena tek jedno stoljeće
kasnije; crkva posjeduje westwerk (sada skriven novijom pregradnjom) te prilično
monumentalnu skupinu na I dijelu, koja uključuje toranj nad križištem i 2 tornja sa
stubama
- kao i na mnogim njem. pročeljima toga doba, arhit. elementi potječu iz doba „prve
romanike“ u Lombardiji, prema kojoj su dugo stremile njem. ambicije; međutim,
visina joj je nalik na one sjeverne, a razmjeri su joj tako veliki da sve ostale crkve
toga doba u usporedbi s njom izgledaju kao patuljci: gl. je brod za trećinu duži i širi
od onoga u Durhamu, zidovi nad arkadama su s prozorima jer su planirani da
podržavaju drveni krov → te poč. 12. st. brod je podijeljen na traveje i natkriven
teškim križnim svodovima, više nalik na lombardijske nego na normanske
Katedrala u Tournaiu, 1110. – 1213. g., Francuska
- dojmljiva I strana katedrale u Speyeru odrazila se na stanovit br. crkava u dolini Rajne
i u Nizozemskoj
~ 10 ~
- u katedrali javlja se 2x, tj. na obje strane poprečnog broda = rezultira
najimpresivnijom skupinom tornjeva u romaničkoj arhit.
- izvorno ih je trebalo biti još 4 (2 na Z pročelju, kasnije svedena na dimenzije tornjića,
a 2 uz I apsidu, umjesto kojih je izgrađen veliki gotički kor) → takvo grupiranje
tornjeva postalo je pravilom u projektima srednjovjekovnih crkava na S od Alpa još
od doba K. V., premda je malo takvih projekata izvedeno, a još ih se manje sačuvalo
- njihovu popularnost teško je objasniti praktičnim motivima, na primjer time što
obuhvaćaju stubište, zvona ili služe kao osmatračnice – oni su na neki način , što je
dns teško objasniti, izražavali odnos čovjeka srednjeg vijeka prema nadnaravnom kao
što su to izražavali zigurati u drevnoj Mezopotamiji (priča o Kuli babil. očaravala je
srednjovjekovne ljude) = naprosto se tornjeve smatralo arhit. simbolima snage, moći i
ugleda
Toskana:
Katedrala, krstionica i toranj u Pisi, 1053. – 1272. g.
- najznamenitiji od svih tornjeva jest Kosi toranj (bolje rečeno, zvonik pizanske
katedrale), koji je projektirao kipar Bonanno Pisano1 - naime, zvonik se nagnuo zbog
slabih temelja još prije nego što je dovršen
- on je dio veličanstvene cjeline izgrađene na slobodnom terenu S od grada; cjelina
uključuje katedralu i valjkastu krstionicu s kupolom
- kompleks je najambiciozniji spomenik toskanske romanike, a dokaz je bogatstva i
ponosa grada republike Pise nakon pomorske pobjede nad Palermom izvojevane
1062. g.
- za razliku od Lombardije, koja je bila snažno povezana sa S, Toskana je u cijelom
srednjem vijeku ostala svjesna klas. naslijeđa: ako usporedimo katedralu u Pisi sa S.
Apollinareom u Ravenni i sa sv. Serninom u Toulouseu, nema sumnje da je ova
potonji njezin bliži rođak, ali njezina bitna obilježja (uključujući i odvojenost zvonika
od gl. građ.) i dalje upućuje na vezu sa S. Apollinareom
- tlocrt katedrale u Pisi zapravo je tlocrt ranokršć. bazilike kojoj je je dograđen poprečni
brod u obliku lat. križa; krakovi transepta i sami nalikuju malim bazilikama s vlastitim
apsidama; križište je natkriveno kupolom, ali ostatak crkve ima drveni strop, osim
1 Djelovao između 1174. i 1186. g.
~ 11 ~
pobočnih brodova (po 4 paralelno s glavnim, a po 2 paralelno s poprečnim), koji
imaju križne svodove
- unutrašnjost je nešto viša od ranokršć. bazilika jer su i u ovim zidovima s prozorima
(u gl. brodu) umetnute i galerije (iznad pobočnih brodova); pa ipak, prekrasan red
klas. stupova koji podupiru lukove gl. broda i sporednih brodova jasno podsjeća na
rimske građ. kao što je Sv. Pavao izvan zidina
- jedini element koji upućuje na svjesnu obnovu rimskog stila u toskanskom
graditeljstvu jest upotreba višebojne mramorne oplate vanjskih zidova crkve – toga je
u Rimu malo preostalo jer je većinom bilo skinuto da bi se ukrasile nove građ.
- svi su obloženi mramorom u obliku vodoravnih pruga i uzoraka izvedenih
tamnozelenim mramorom; u kombinaciji sa slijepim galerijama i lukovljem to se
doima kao čipka bogate teksture i boje, što je vrlo daleko od vanjštine ranokršć.
crkava → davno su prošla vremena kad se smatralo nepoželjnim da se kršć. crkva
natječe u vanjskom sjaju i bogatstvu s klas. hramovima
Krstionica sv. Ivana, između 1060. i 1150. g., Firenca, Italija
- u Firenci, koja će kasnije premašiti Pisu kako u trgovačkom tako i u umj. pogledu,
najveće dostignuće toskanske romanike predstavlja Krstionica: to je osmerokutna
građ. dojmljiva razmjera pokrivena kupolom; ovdje je zeleno – bijela mramorna
oplata strogo geom., a slijepe arkade su klas. proporcija i pojedinosti
- čitava zgrada odiše klasicizmom do te mjere da su nekoliko stoljeća kasnije i sami
Firentinci povjerovali kako je to nekad bio hram boga Marsa – još ni dns spor nije
riješen na opće zadovoljstvo
KIPARSTVO
- ponovna pojava monumentalnih kamenih kipova iznenađuje nas još više od
graditeljskih postignuća romaničkog razdoblja jer ni karolinška niti otonska umj. nisu
pokazivale nikakav smisao za njih
- samostojeći kipovi gotovo su bili nestali iz Z umj. nakon 5. st., a i kameni se reljef
zadržao tek kao arhit. ukras za uljepšavanje neke površine, s tim da mu je dubina
svedena na najmanju moguću mjeru → tako možemo reći da je jedina stalna kip.
~ 12 ~
tradic. u umj. ranog srednjeg vijeka bila minijaturno kip.: mali reljefi i, tek katkada,
kipići izrađeni u metalu ili bjelokosti
JZ Francuska:
- ne možemo pouzdano znati gdje i kad je započela obnova kamene skulpture, ali
najraniji primjerci nađeni su u JZ Franc. i u S Španj. duž „putova hodočašća“ koji
vode prema Santiago de Composteli → prilično je logično povezati ih s
hodočasničkim prometnicama jer arhit. plastika, osobito kad se nalazi na crkvama,
mora se svidjeti vjernicima laicima više nego članovima zatvorene samostanske
zajednice
Sv. Sernin, Toulouse, Francuska → Apostol, oko 1090. g.
- kao i kod romaničke arhit., brz razvitak kip. u kamenu prije 1100. g. podudara se s
jačanjem vjerskog žara laičkog stanovništva u desetljećima koja su prethodila 1.
križarskom ratu; sv. Sernin u Toulouseu posjeduje više značajnih primjeraka koji su
vjerojatno nastali oko 1090. g., uključujući ovaj reljef Apostola: ploča se sada nalazi u
deambulatoriju, ali ne zna se gdje je izvorno bila postavljena – nije isključeno da je
ukrašavala prednju stranu nekog oltara
- čvrstoća oblika strogo je klas. te upućuje na to da je naš umjetnik zacijelo dobro
poznavao kasnorimsko kip., a tih je ostataka na J Franc. mnogo, ali svečana
frontalnost lika i njegov smještaj u arhitektonski okvir pokazuju da se u cjelini ugleda
na bizantske uzore, po svoj prilici na neke ploče od bjelokosti poput one s likom
Arhanđela Mihajla
- povećavajući neki minijaturni kipić, naš ga je rezbar donekle i „napuhao“; niša je
stvarno udubljena, kosa kao da je zaobljena kapa koja čvrsto prianja uz glavu, a tijelo
je strogo oblikovana masa
- Apostol ima isto dostojanstvo i izravnost kakvu su imali kipovi arhajskog razdoblja u
Grčkoj; zbog svoje krupnoće i težine, kip djeluje na gledatelja i s prilične udaljenosti:
naglasak na masivnosti pokazuje što je možda bio gl. poticaj obnovi klesanja većih
kipova – naime, kameni prikaz lika, 3D i dodirljiv, puno je stvarniji od naslikanog;
svećeniku uronjenom u teološke apstrakcije to se moglo činiti nevažnim, a možda i
štetnim, ali običnom laiku svaki krupni lik nalikuje na idola i to ga čini vrlo
privlačnim
~ 13 ~
Sv. Petar u Moissacu, poč. 12. st., Francuska
- 2. rano središte romanskoga kip. bila je opatija u Moissacu, S od Toulousea
- vidimo veličanstven središnji stup te Z dovratnik J portala: oba elementa imaju
nazupčan profil, što je vjerojatno maurski utjecaj, a i polustupovi uz dovratnik i
središnji stup imaju taj nazupčani uzorak; i ljudski i životinjski oblici izrađeni su
nevjerojatno gipko, tako da pauku sličan prorok na rubu centralnog stupa izgleda
savršeno prilagođen svom neudobnom položaju – u tom nazupčanom obrisu stupa on
je mirno prekrižio noge u plesnom pokretu i okrenuo glavu prema unutrašnjosti crkve,
istodobno odmotavajući svitak
- ovdje ukršteni lavovi tvore cik cak liniju na prednjoj strani središnjeg stupa, i oni
samo oživljuju stup, kao što isprepletene zvijeri na irskim minijaturama (od kojih ovi
lavovi vode porijeklo) oživljuju polja koja su im dodijeljena – u iluminaciji rukopisa
ta tradic. nije bila nikada prekinuta, i ona je bez sumnje utjecala na ovo kip., kao što i
živahni prorokovi pokreti potječu iz slika u rukopisima
- ali ukršteni lavovi upućuju na još jedan izvor: preko ukrasa tkanina trag im vodi sve
do perzijskih djela od metala, pa i ranije, do suočenih životinja u drevnoj umj. BI;
ipak, ni dojmljivost tih ornamenata ne može potpuno objasniti njihovu prisutnost u
Moissacu → oni pripadaju brojnoj obitelji divljih i čudovišnih bića u romaničkoj
umj., koja su sačuvala demonsku vitalnost, iako su prisiljena, kao ovi lavovi, preuzeti
ulogu potpornja = njihova uloga, dakle, nije samo ornamentalna već i ekspresivna; ta
bića utjelovljuju mračne sile koje su ukroćene i pretvorene u čuvare ili su prognane na
mjesta gdje će dovijeka biti sputane, ma koliko se god bunile i režale
- J vrata u Moissacu pokazuju isto bogatstvo mašte koje je sv. Bernard iz Clairvauxa
osudio u glasovitom pismu iz 1127. g. upućenom opatu Williamu od Sv. Thierryja, a
ticalo se kipova u Clunyju: iako se nije posebno okomio na ulogu lik. umj. u
obučavanju nepismenih, sv. Bernard nije baš cijenio ukrase u crkvi; sigurno bi bio
negodovao protiv pretjeranosti portala u Moissacu, kojemu je očito bila namjera da se
svidi oku, o čemu tako rječito svjedoči Bernardovo nevoljko divljenje klaustru u
Clunyju
- pred portalom u Moissacu nalazi se dubok trijem s raskošno izvedenim stranama: u
arkadi na I strani vidimo Navještenje i Vizitaciju te Poklonstvo kraljeva; na frizu iznad
toga prikazani su dr. događaji iz života mladog Isusa = i ovdje nalazimo tanke udove i
rječite geste likova, kao što smo to vidjeli na liku proroka na centralnom stupu →
~ 14 ~
jedino što se mijenja obzirom na arhit. kontekst jesu proporcije tijela i veličina likova
– važnija je uvjerljivost priče nego dosljednost njezine obradbe
Burgundija:
Katedrala u Autunu, oko 1130. – 1135. g., Francuska
- luneta iznad nadvratnika gl. portala romaničke crkve obično sadrži komp. s Kristom
na prijestolju u sredini, a najčešće prikazuje apokaliptičku viziju ili viziju Posljednjeg
suda, što su najstrašniji prizori u kršć. umj.
- u ovoj katedrali ti prizori odišu vrlo izražajnom snagom: Giselbertusove predodžbe
vjerojatno potječu iz suvremenih priča, a ne iz Ivanove Apokalipse (Otkrivenja):
apostoli sL promatraju vaganje duša, koje se odvija na D strani; 4 anđela Apokalipse
u kutovima sviraju trube; pri dnu mrtvi ustaju iz grobova dršćući od straha – neke od
njih su već zgrabile zmije ili goleme ruke poput pandža (njihova sudbina doslovno
visi na vagi jer se vragovi vješaju o jednu stranu vage, a anđeli o drugu); spašene duše
poput male djece traže zaštitu od anđela prije nego što se vinu u nebeski Jeruzalem,
dok one osuđene vragovi cereći se ubacuju u usta pakla
- ovi vragovi plod su mračne mašte koju smo vidjeli na djelu u romaničkim prikazima
životinjskog svijeta: oni u cjelini imaju ljudska obilježja, ali noge su im poput
paukovih ili ptičjih, bedra su im prekrivena krznom, imaju repove, šiljaste uši i
goleme ralje; njihova žestina, za razliku od životinjske, nema granice t eoni
nevjerojatno uživaju u svojoj mračnoj raboti
- ni jedan posjetitelj koji je „pročitao iz mramora“ poruku (kako kaže sv. Bernard iz
Clairvauxa) neće ući u crkvu nepročišćena duha
- rijetko se priznaje pojava izrazitih umj. ličnosti u 12. st. jer ona proturječi raširenoj
ideji da je srednjovjekovna umj. ugl anonimna – to se ne događa često, ali kada se
dogodi, onda je to, hvala Bogu, još važnije
- majstor Giselbertus nije jedini na tom popisu rijetko poznatih imena, a nije ni
najraniji: jedan je od romaničkih kipara koji su nam poznati po imenu (i to ne
slučajno), njegov ga individualni stil ubraja među 1. kipare vrijedne spomena jer su
Antemije iz Trallesa i Izidor iz Mileta pola tisućljeća stariji
- Giselbertusovo djelo razlikuje se od djela njegovih suvremenika velikim rasponom:
poput onoga u Moissacu, njegova se djela razlikuju po temi i mjestu kojemu su
namijenjena; njegova je Eva ćudljiva, koliko je njegov Posljednji sud zastrašujući;
~ 15 ~
ona nježno bere jabuku s Drva spoznaje osvrćući se na odsutnog Adama, koji je bez
sumnje odnekud promatra, i dobacuje mu neodoljiv pogled; čeznutljiva poza koju je
zahtijevao nadvoj što ga ona krasi dopustio je Giselbertusu da njezinu liku dade
čarobnu i zapanjujuće senzualnu ljepotu
S. Magdalena u Vezelayu, 1120. – 1132. g., Francuska
- Giselbertus je počeo karijeru u Clunyju, gdje je vjerojatno radio kao gl. pomoćnik
nepoznatog majstora koji je bio zadužen da izradi možda najljepši romanički
timpanon uopće
- tema je bila apostolska misija, a imala je posebno značenje u doba križarskih ratova
jer je objavljivala da je dužnost svakog kršćanina širiti Evanđelje diljem svijeta: iz
dlanova veličanstvenog uzlazećeg Krista šire se zrake Duha Svetoga prema
apostolima koji drže Sveto pismo kao znak svoje misije; nadvratnik i polja oko
središnje skupine ispunjavaju predstavnici poganskog svijeta, što je prava
antropološka enciklopedija koja uključuje razne legendarne rase; na luku koji
obrubljuje lunetu prepoznajemo znakove zodijaka i radove karakteristične za pojedini
mjesec u god., što prenosi poruku da propovijedanje vjere nema ni vremenskih i
prostornih ograničenja
Romanički klasicizam:
Provansa:
- skulpture portala u Moissacu, Autunu i Vezelayu, premda se po stilu razlikuju, ipak
imaju mnoge zajedničke značajke: snažnu izražajnost, nesputanu maštovitost i
nervoznu razigranost oblika, koja je bliža minijaturama i rukopisima i radovima u
metalu nego kip. tradic. antike
- utjecaj antičkih spomenika bio je posebno jak u Provansi, priobalnom području JI
Franc., koje je mnogo dulje od ostalih dijelova zemlje bilo dijelom grč. – rimskog
svijeta, pa je zato prepuno sjajnih rimskih ostataka = možda se zato i romanički stil
ovdje zadržao dulje nego drugdje
~ 16 ~
Nadvratnik središnjeg portala, St. – Gilles – du – Gard, druga četvrtina 12. st.,
Francuska
- jedno od remek djela romaničke umj. – odmah uočavamo antičku podlogu njegova
arhit. okvira sa samostojećim stupovima, uzorkom meandra i ukrasom od mesnata
akatnovog lišća; 2 krupna kipa, klesana gotovo sa svih strana, daju dojam težine i
obujma, slično kao i Apostol Sv. Sernina: premda su nastali pola stoljeća kasnije,
kipovi pokazuju bogatstvo pojedinosti koje smo već opazili u spomenicima nastalim u
međuvremenu – stoje na konzolama koje podržavaju grabežljive zvijeri: i njih resi
rimska masivnost, za razliku od malih likova Kaina i Abela (dolje ispod njih), koji nas
podsjećaju na stil crkve u Moissacu
Španjolska i Italija:
Sto. Domingo (Dominik) u Silosu,oko 1130. – 1140. g., Španjolska
- franc. se stil uskoro proširio do Španj., i to najprije do Santiago de Compostele, gdje
su kipovi, nažalost, prilično razbacani, a zatim i do samostana Sto. Domingo de
Silosa, koji je postao važnim odredištem
- među reljefima u klaustru samostana, koji su vjerojatno klesani u drugoj četvrtini 12.
st., jest i izvrsni prizor Sumnje sv. Tome: komp. s apostolima koji kao da su izliveni iz
istog kalupa duguje dosta otonskoj umj.; ova klesarska vještina duguje ponešto i
Franc., posebno ugaonim stupovima klaustra u Moissacu; druga obilježja koja ih
povezuju s romaničkim kip. izvan Španj. jesu izduženi oblici, uglaste poze, naglašene
kretnje
- ipak, pojavu ovog djela ne možemo protumačiti tek vanjskim utjecajima: Sumnja sv.
Tome vrlo su originalno djelo jer nigdje nema ništa sl. njemu; njegova nehinjena
jednostavnost razoružava, ali i vara: krajnja stilizacija daje prizoru izražajnost, koja je
i dirljiva i izravna
- kao i gregorijansko pjevanje po kojem je Silos i dns poznat, ovaj je reljef
neusporedivo uvjerljiv dokaz vjerskih osjećaja - ista su im formalna sredstva
izražavanja: oboje počivaju na neukrašenim motivima, koji u jednostavnim
kadencama samim ponavljanjem postižu svoj ukupni učinak
~ 17 ~
Wiligelmo, Prizori iz Postanka, oko 1106. – 1120. g., Katedrala u Modeni, Italija
- mramor; premda je franc. stil uskoro postao međunarodnim, ipak je na njega u
pojedinim krajevima utjecala domaća umj., i to primjećujemo na ovom umj. djelu
- autor jest Wiligelmo i njegovi reljefi na temu Postanka na pročelju katedrale u
Modeni s pravom se smatraju početkom romaničkoga kip. u Italiji
- prizori pokazuju iznenađujuću srodnost s vratima biskupa Bernwarda u Hildesheimu,
što daje naslutiti da je Wiligelmo možda bio pozvan iz Njemačke, gdje je pod imenom
Wilhelm učio za zlatara; ako je tako, onda je vjerojatno bio upoznat i s romaničkim
stilom koji je u to doba nastajao u Burgundiji, na što upućuje pogled na friz duž
trijema u Moissacu, na kojem je ispričana Kristova mladost
- ti likovi pokazuju poznavanje ljudskog akta koje se moglo steći jedino u Italiji; osim
toga, oni izražavaju ozbiljnost koja vodi do ranokršć. reljefa od bjelokosti, a koja je
zapanjujuća ako se usporedi s vretenastim Adamom i Evom u Hildesheimu, a oni su
im izravni prethodnici
- ova krepkost daje prizorima neko svečano dostojanstvo nasuprot neposrednoj
dramatičnosti zbivanja na Bernwardovim vratima; umjetnik je s punim pravom bio
ponosan na svoje djelo: na natpisu se hvali riječima „Među kiparima tvoje djelo,
Wiligelmo, sja jače“ – ne iznenađuje nas činjenica što je jedan Nijemac obnovio tal.
kip. jer se u Italiji do 8. st. tradic. već gotovo sasvim ugasila, dok je S Italija bila u
rukama njem. vladara koji su djelovali kao zaštitnici rimskih papa
- Antelami: klas. koja je kod Wiligelma tek u začetku doseže svoj vrhunac krajem 12.
st. u sjajnom liku kralja Davida na pročelju katedrale u Fidenzi u Lombardiji, koja je
djelo Benedetta Antelamija, najvećeg kipara talijanske romanike!
Kralj David, oko 1180. – 1190. g., katedrala u Fidenzi, Italija
- Antelami je izniman po tome što je njegovo djelo mnogo osobnije nego što to
pokazuju druga umj. djela toga razdoblja → stoga 1. put od antičke Grčke možemo
govoriti (iako ne bez oklijevanja) o osobnom stilu
- za razliku od Wiligelma, Antelami je kipar monumentalnih djela, a ne klesar reljefa –
tako se njegovo ovo djelo približava idealu samostojećeg kipa više od ikojega
srednjovjekovnog djela koje smo do sada vidjeli; dok je Apostol iz sv. Sernina jedan u
nizu likova koji su vezani za svoju nišu, Antelamijev Kralj David stoji fiz. slobodan,
čak pokušava zauzeti i klas. kontrapost – unatoč tim novitetima i napretku, kip bi ipak
~ 18 ~
djelovao nezgrapno kad bi ga postavio na zaseban postament; potreban mu je arhit.
okvir za koji je predviđen, ali manje nego što je potreban dvama likovima iz Sv.
Gillesa s kojima je inače srodan
- kip ne podliježe grupnoj stezi kojoj podliježu likovi u nizu: jedino mu je društvo kip u
niši s druge stane portala; lik kralja Davida je zamišljen, i upravo taj izraz, sasvim
nepoznat romaničkom kip., obilježava Benedottovo djelo u cjelini! (na tako što ćemo
kasnije naići na Donatellovim kipovima)
- Kralj David izvanredno je dostignuće, pogotovo ako imamo na umu da ga jedno
stoljeće dijeli od početka kip. obnove
Dolina rijeke Meuse:
- do obnove osobnosti došlo je i do doline rijeke Meuse koja teče od SI Franc., preko
Belgije i Nizozemske – to je područje u karolinško doba bilo kolijevka klasicističkog
reimskog stila, a svijest o klas. izvorima vidi se u toj umj., koja se naziva
mozanskom, tijekom cijelog romaničkog razdoblja; treba istaknuti da se i ovdje
obnova sposobnosti dovodi u vezu s antičkom umj., premda pod njezinim utjecajem
nisu nastala monumentalna djela
- mozansko romaničko kip. odlično se izražavalo u metalu:
Reiner iz Huya: posuda za krštenje, 1107. – 1118. g., Sv. Bartolomej, Liege,
Belgija
- bronca; remek djelo jednog od najranijih poimence poznatih umjetnika toga kraja,
Reinera od Huya
- zdenac za krštenje stoji na 12 volova (simboliziraju 12 apostola), poput one
Solomonove iz jeruzalemskog Hrama, opisane u Bibl. = ti su reljefi poučna suprotnost
onima na Bernwardovim vratnicama, koji su otprilike iste visine
- umjesto grube, izražajne snage otonske ploče, ovdje vlada skladna ravnoteža
obrađenih površina i razumijevanje organske strukture, koja je sa srednjovjekovnoga
gledišta začudo klas.; lik gledan iza drveta na L, sa svojim ljupkim kružnim pokretima
i draperijom nalik onoj grč., mogao bi se zamijeniti za neko antičko djelo
~ 19 ~
Njemačka:
Kip lava, 1166. g., trg katedrale u Brunswicku
- bronca; jedini monumentalni samostojeći kip romaničke umj. (jedini sačuvani, ako
već nije jedini izrađeni) jest kip lava izrađen za svjetovni, a ne za vjerski kontekst
- kip lava je u prirodnoj veličini i nalazi se na vrhu visokog stupa kojeg je vojvoda
Henrik, nazivan „saskim lavom“, postavio ispred svoje palače u Brunswicku 1166. g.
→ ta divlja životinja utjelovljuje vojvodu ili barem onu stranu njegove ličnosti kojom
je zaslužio nadimak
- na čudan nas način ova skulptura lava podsjeća na arhajsku brončanu skulpturu
rimske vučice – možda ta sličnost i nije sasvim slučajna jer se vučicu u to doba moglo
vidjeti u Rimu izloženu na javnom mjestu, a snažno je djelovala na romaničke
umjetnike
- bliži rođaci ove skulpture lava bili su brojni brončani vrčevi za vodu u obliku lava,
zmaja, grifona i sl., kojima su se u 12. st. svećenici koristili za obredno pranje ruku
prije službe Božje
- ove posude, koje su još jedan primjer kako životinje obavljaju grube poslove za
Gospodina, nadahnute su djelima s BI, od krilatih zvijeri iz perzijske umj. koje su
trgovinom s islamskim svijetom stigle na Z
SLIK. I RADOVI U METALU:
- za razliku od arhit. i kip., u romaničkom slik. nije došlo do iznenadnog,
revolucionarnog razvoja koji bi značio skok naprijed u odnosu na karolinšku i otonsku
umj; s druge strane, ono ne izgleda ni više „rimsko“ od karolinškog i otonskog slik.,
no to ne znači da slik. 11 i 12. st. nije bilo isto tako značajno kao što je bilo u ranijim
razdobljima srednjeg vijeka
- odsutnost značajnih promjena naglašava kontinuitet slik. tradic., posebno kad je riječ
o oslikanim rukopisima
~ 20 ~
Francuska:
Evanđelje iz Corbija, oko 1050. g., Gradska knjižnica, Amiens
- već nakon 1000. g. počinje slik. stil koji se može mjeriti s monumentalnošću
romaničkog kip., a koje mu možda i prethodi
- minijatura prikazuje evanđelista sv. Marka: uskovitlane linije kojima su slikani
evanđelist, krilati lav, svitak i zastor podsjeća na karolinške minijature reimske škole
(Ebbovo evanđelje), no sličnost upozorava i na razlike između dvaju djela – u ovom
rukopisu nema ni traga antičkom iluzionizmu, fluidno oblikovanje, karakteristično za
reimsku školu, kojim se pobuđuje osjećaj svjetlosti i prostora, ovdje je zamijenjen
čvrstim obrisima ispunjenim izrazitom, snažnom bojom, tako da je 3D slike svedena
na preklapanje boja
- u usporedbi s ovim čak i otonsko slik. izgleda iluzionističko; ipak, bez obzira na svu
tu plošnost, romanički je slikar dao svom djelu apstraktnu jasnoću i preciznost koja se
nije mogla izraziti u karolinško i otonsko doba, i tek sada možemo reći da su
simbolički i dekorativni elementi predočavanja povezani i spojeni u jedinstven sustav
- ovaj stil koji se koristi ritmom linija i ploha izbjegava sve postupke koji bi se mogli
nazvati čisto slik., uključujući predočavanje teksture i isticanje kontrastom, što
nalazimo u otonskom slik.
- minijatura iz Corbija može se pretočiti u zidnu sliku, vitraj, tapiseriju ili reljef a da ne
izgubi ništa od svojih bitnih obilježja
Tapiserija iz Bayeuxa, 1073. – 1083. g., Centar Vilima Osvajača, Bayeux,
Francuska
- vuneni vez na lanu; njezina monumentalnost uvelike nalikuje luneti u Vezelayju, gdje
su slični nabori odjeće izvedeni kip. rječnikom
- radi se o izvezenom frizu, dugačkom 230 m na kojem je prikazano kako Vilim
Osvajač osvaja Englesku
- Bitka kod Hastingsa: umjetnik je vrhunskim majstorstvom spojio priču i ukras: gl.
prizor obrubljuju poput okvira 2 rubne trake; gornji red, s pticama i životinjama,
sasvim je dekorativne naravi, dok je donji ispunjen mrtvim ratnicima i konjima, pa je
time sastavni dio priče
- iako je stil pripovijedanja izravan, lišen klas. sredstava kao što su perspektiva i
preklapanje, tapiserija daje neobično živu i podrobnu sliku rata u 11. st. – tu nema
~ 21 ~
nagomilanih masa kao u grč. – rimskim prizorima, već umjesto toga nalazimo neki
novi individualizam koji svakog ratnika izdvaja kao mogućeg junaka, obdarenog
snagom ili lukavstvom → stilska srodnost s rukopisom iz Cornija očita je u zaletu
konja koji se ruše, što tako upadljivo nalikuje stavu lava na minijaturi!!!
Gradnja Babil. kule, poč. 12. st., St. Savin sur Gartempe, J Francuska
- fragment freske na svodu gl. broda; čvrsti obrisi i osjećaj za crtež na koje nailazimo
uz La Manche u Engleskoj karakteristični su i za zidno slik. J Francuske
- Gradnja Babil. kule dio je vrlo dojmljivoga ciklusa koji se sačuvao na svodu gl. broda
crkve = to je veoma snažan i dramatičan prizor prepun napregnute radnje: i sam
Gospodin Bog izravno sudjeluje u priči, obraćajući se graditeljima goleme građ.;
nasuprot njemu, nadesno se nalazi div Nimrod koji vodi taj pothvat i koji bijesno
pruža kameni blok zidarima na vrhu tornja, tako da je čitav prizor odmjeravanje snage
između Boga i ljudi
- jaki tamni obrisi i naglašene geste čine komp. vrlo čitkim i na daljinu; pa ipak, vidjet
ćemo da se ista svojstva javljaju i na iluminiranim rukopisima toga kraja, te oni, iako
su sitni, mogu djelovati monumentalno
- zamisao koja je u tako prostranom području potaknula slikanje zidnih slika svakako
nije došla iz Franc. (u kojoj nije postojala tradic. monumentalnog slik.), već iz
Bizanta, i to vjerojatno preko Italije, koja je održavala čvrste veze s Istokom
- red kraj 11. st. grč. su umjetnici na poziv opata Deziderija (kasnije pape Viktora III)
mozaicima ukrasili tek sagrađenu baziliku benediktinskog samostana u Monte
Cassinu
- iako se ti mozaici nisu sačuvali, njihov se utjecaj vidi na freskama naslikanim nedugo
zatim u S. Angelo in Formis blizu Capue (također ga je dao sagraditi Deziderije):
Kristovo uhićenje naslikano je duž gl. broda i pandan je mozaicima i zidnim slikama
nad arkadama ranokršć. bazilika, čiji je sjaj Deziderije nastojao evocirati
- slike iskazuju biz. utjecaj, ali su prilagođene lat. liturgijskim zahtjevima i ukusu; ovaj
monumentalni stil izražajnom snagom nadoknađuje manjak rafiniranosti – ta se
osobina sviđala Z slikarima jer je bila u skladu sa snažnom umjetnošću što se u to
doba javila na Tapiseriji iz Bayeuxa
- do sredine 12. st. svuda je već bio očit utjecaj Bizanta: od Italije i Španjolske na J, do
Francuske, Njemačke i Engleske na S
~ 22 ~
- gl. posrednik bio je benediktinski red, koji je tada bio na vrhuncu moći; čini se d aje
biz. stil bio važno obilježje ukrasnih elemenata opatijske crkve u Clunyju, najvećoj
crkvi izgrađenoj u romaničkom razdoblju – nažalost, ta je velika crkva gotovo
potpuno razrušena nakon Franc. revolucije, ali se stil iz Clunyja odrazio na freskama
obližnjeg Berze La Villea naslikanim poč. 12. st., a imaju izrazito biz. obilježja koja
ih izravno povezuju s freskama u S. Angelo in Formis
Područje La Manchea:
- premda je romaničko sli., kao i arhit. i kip., razvilo čitav niz regionalnih stilova po
cijeloj Z Eur., najbolja su djela nastajala u samostanskim pisarnicama S Franc.,
Belgije i J Engleske = djela s tih područja tako su stiski međusobno srodna da je koji
put nemoguće odrediti na kojoj je strani La Manchea neki rukopis nastao
Evanđelje opata Wedricusa, oko 1147. g., Arheol. pov. društvo, Avesnes sur
Helpe, Francuska
- tempera na tankom pergamentu; tako stil lijepe minijature sv. Ivana Evanđelista
povezujemo i s Cambraiom u Franc. i s Canterburyjem u Engleskoj
- ovdje je na apstraktni linearni crtež rukopisa iz Corbija utjecao biz. stil Udraperija u
obliku petlji kojoj trag vodi do djela poput Raspeća u Dafnima pa čak i dalje do djela
od bjelokosti), ali je on ipak zadržao svoju snažnu ritmičnost
- raznorodni elementi komp. spojeni su u smislenu cjelinu upravo zahvaljujući točno
kontroliranoj dinamici svakog obrisa, kako gl. lika tako i okvira – to obilježje odaje
svoje podrijetlo koje svakako treba tražiti u keltsko – germanskom naslijeđu
- ako ovu minijaturu usporedimo s onom iz Evanđelja iz Lindisfarnea, uvidjet ćemo
koliko su nacrtu stranice sa sv. Ivanom pridonijeli isprepleteni uzorci iz ranog
srednjeg vijeka: nabori odjeće i grozdovi cvjetnih ukrasa posjeduju discipliniranu
živahnost koja nas podsjeća na zmijoliko izvijena čudovišta animalnog sila, iako lišće
pripada klas. akantu, a ljudski se likovi temelje na karolinškim i biz. modelima
- jedinstvo čitave stranice postignuto je ne samo oblicima nego i sadržajem: evanđelist
je smješten u okvir na takav način da ga ne možemo ukloniti iz njega a da ne
presiječemo dotok tinte (koju daruje donator rukopisa, opat Wedricus), njegov izvor
~ 23 ~
nadahnuća (golubica Svetog Duha u ruci Gospodnjoj) i njegov simbol (orao); ostali
medaljoni nisu izravno povezani s gl. likom, nego prikazuju prizore iz života sv. Ivana
Portret liječnika, Medicinska rasprava, oko 1160. g., British Museum, London
- nakon sredine 12. st. na obje se strane La Manchea počela osjećati značajna promjena
u romaničkom slik. – ovaj Portret liječnika začudo se razlikuje od minijature sv.
Ivana, iako je nastao na istom području: umjesto apstraktnih uzoraka, odjednom
nalazimo linije koje uspijevaju predstaviti 3D oblike; pregibi odjeće više ne žive
zasebnim ornamentalnim životom, nego daju naslutiti obline tijela koje pokrivaju
- ponovno se javlja i smisao za perspektivu; napokon, tu uočavamo i utjecaj iz antičkih
predložaka koji nismo nazirali na zidnim slikama iz S. Angelo in Formis, niti u onima
iz St. Savin sur Gartempe – i u tome je prednjačio Cluny, koji je bio važno središte
izradbe rukopisa
- i ta umj. svakako potječe od biz., koja doživljaja klas. renesansu u 10. i 11. st., ali je
ona došla vjerojatno posredstvom iz Njemačke gdje su biz. elementi odavno prisutni u
oslikavanju rukopisa
- liječnik koji sjedi u pozi Krista mislioca podsjeća nas na Davida iz Pariškog psaltira,
koji je ovdje uvelike promijenjen: oštre, odlučne crte kao da su urezane u metal, a ne
iscrtane perom ili kistom → ova minijatura postala je slik. pandan klasicizmu koji
smo ranije uočili u krstionici Reinera iz Huya u Liegeu, što nam govori da je onda i
ova minijatura vjerojatno izrađena u Liegeu
Oltar u Klosterneuburgu, 1181. g., Opatija Klosterneuburg, Austrija
- zlatno i emajl; novi je način slikanja proizašao iz djela rađenih u metalu jer su bitne
osobine tog stila kip., a ne slik.; osim toga, rad u metalu u srednjem je vijeku, još od
karolinškog doba, bio vrlo razvijen u dolini rijeke Meuse – time se, nakon Reiner iz
Huya, najviše bavio Nikola iz Verduna, u čijem je radu klasicistički 3D stil crtanja
dosegao zrelost
- oltar iz Klosterneuberga sastoji se od brojnih graviranih i emajliranih ploča koje su
izvorno ukrašavale propovjedaonicu, i završen je 1181. g. za nadstojnika katedrale
Wernhera, ali su nakon požara 1330. g. preuređene kao triptih; položene jedna do
druge kao niz rukopisnih iluminacija koje tvore potpun program na temelju SZ i NZ,
tako su raskošne da podsjećaju (samo u manjem mjerilu) na sjajnu igru svjetlosti na
nekom mozaiku
~ 24 ~
- ploču s prikazom Prelaska preko Crvenog mora očito pripada istoj tradic. kojoj i
rukopis iz Liegea, ali likovi odjeveni u nabranu „mokru“ odjeću, dobro poznatu s
brojnih antičkih kipova, dosegli su tako visok stupanj u prikazivanju građe ljudskog
tijela i slobode pokreta da ih možemo nazvati pretečama gotičke umj., umjesto
završne etape romaničke
- stil oltara snažno će utjecati na slik. i na kip. sljedećih pola stoljeća; podjednako je
bila revolucionarna nova izražajnost koja pomoću pogleda i kretnji povezuje sve
likove u čvrstu komp. (uključujući i psića na vreći koju na leđima nosi jedan lik) – još
od kasnorimskog doba nismo vidjeli tako zgusnutu dramu, premda je ova intenzivnost
eminentno srednjovjekovna
- zapanjujuću ljudskost umj. Nikole iz Verduna možemo povezati s poštovanjem
ljepote koje nalazimo u umj. djelima antike s novonastalim poštovanjem prema klas.
knjiž. i mitologiji
Carmina Burana, poč. 13. st., Bavarska državna knjižnica, München, Njemačka
- opće buđenje zanimanja za ljude i za svijet prirode u SZ se Eur. katkada izražavao kao
spremnost za prihvaćanje čulnih užitaka – taj je vid našao odraza osobito u lirskom
pjesništvu
- ove lirske pjesme iz Carmina Burane sastavljene su u 2. pol. 12. st., a sačuvane su u
iluminiranom rukopisu s poč. 13., nastalom u jednom benediktinskom samostanu
Gornje Bavarske
- samo je po sebi značajno i znakovito da je zbirka pjesama, ugl, a ponegdje i vrlo
otvoreno, posvećena uživanju u prirodi, ljubavi i piću, ukrašena ilustracijama; još nas
više čudi kad vidimo kako jedna minijatura, uz pjesmu s pohvalom ljetu, predstavlja
krajolik jer je to 1. za koji znamo da se pojavio u Z umj. od kasnoantičkog doba
- tragove antičkog pejzažnog slik. koji potječu iz ranokršć. i biz. izvora nalazimo,
doduše, i u karolinškoj umj., ali samo kao pozadinu ljudskom liku
- kasnije će ti ostaci postati još oskudniji, čak i kad tema zahtijeva krajolik kao
pozadinu zbivanja – ne čudi nas što je ilustrator Carmina Burane, od kojega se tražilo
da oslika svijet ljetne prirode, zacijelo bio vrlo zbunjen pred tim zadatkom; riješio ga
je u ono vrijeme na jedini mogući način: ispunjavanjem stranice svojevrsnom
antologijom romaničkih biljnih ukrasa, preko kojih su raspoređene ptice i životinje
~ 25 ~
- drveće, povijuše i cvijeće do te je mjere apstraktno da ne možemo prepoznati ni jednu
jedinu vrstu; ptice i životinje, koje su vjerojatno precrtane iz neke zoološke rasprave,
prikazane su mnogo realističnije
- bilje ima stanovitu životnost koja ga tjera da klija i razvija mladice tako intenzivno
kao da želi sabiti cijelo godišnje doba u tih nekoliko trenutaka; divovske sjemenke
dočaravaju bujnost ranog ljeta, iznenadno izbijanje potisnute snage, mnogo snažnije
nego u normalnom rastu
- ovaj je anonimni umjetnik stvorio vilinski krajolik, ali njegov začarani svijet ipak
odražava stvarnost koja je u njegovoj osnovi
~ 26 ~