Vodičus kroz Antikus

Stari vijek DIO I

1

I. Egejska civilizacija Ovo je osnovni uvod tog termina Egejske civilizacije. Možemo paralelno upotrebljavati dva naziva Egejske civilizacije i Egejska civilizacija. Neki nositelji triju civilizacija još nisu poznavali željezo kao materijal, poznavali su kositar, neke druge legure i broncu. Sve te Egejske civilizacije se može staviti u povijesni okvir - razdoblje od druge polovice 4. tisućljeća pr. Kr.do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. ili od oko 3500. g. pr. Kr. do oko 1100 g. pr. Kr. Riječ je o iznimno dugom vremenskom razdoblju od gotovo 2500 godina. Možemo upotrebljavati dva naziva: Egejska civilizacija ili Egejske civilizacije brončanog doba. Riječ je o tri sastavnice, tri kulture, tri civilizacije koje pokazuju svoje specifičnosti, svoje lokalne značajke, ali one u konačnici pripadaju jednom brončanom dobu. Egejska civilizacija ima tri sastavnice: Kretska civilizacija (Minojska), to je Heladska civilizacija (Mikenska) i Kikladska civilizacija. Kako je došlo do otkrića tih triju kultura, tih triju civilizacija? Najveće zasluge za to pripadaju Heinrichu Schliemannu, jednom njemačkom entuzijastu, ljubitelju grčke mitologije, koji je započeo svoju karijeru kao mesarski pomoćnik i on je, kako su novine to pisale, hranio komadima mesa nekog beskućnika koji je recitirao cijele stihove iz Homerove Ilijade. Ta ljubav slušanja prelazi i na čitanje. U međuvremenu se jako obogatio i postao je moćni industrijalac u mesnoj industriji. Sa Homerovom Ilijadom i Odisejom krenuo je u Malu Aziju 1870. g. uvjeren da će otkriti ostatke. Poduzeo je prva ''istraživanja'' na brežuljku Hitarnik na zapadnom rubu Anadolije u Maloj Aziji. Pokazalo se da se tu nalazi jedno izuzetno bogato brončano naselje. On nije bio školovani arheolog, te je platio radnike koji su kopali i kopajući tako došao je do jednoga sloja u kojem su se pojavili predmeti srebra, zlata, nakita i bio je uvjeren da je otkrio naselje Troje koji datira iz vremena Trojanskog rata (početak 12. st. pr. Kr.). Kasnije se pokazalo da je on zapravo otkrio sloj koji se danas naziva Troja II, a koji pripada 3. tisućljeću pr. Kr. To je bilo 1872. Schliemann 1876. g. sa ženom Sofijom dolazi na Peloponez, južni dio Grčke. Te godine počinje i neka iskapanja. Prošavši kroz čuvena Lavlja vrata u Mikeni on odmah iza njih, sa njihove desne strane, počinje sa iskapanjem i otkriva jedan skup od pet kraljevskih grobova. U ovim iskapanjima nije držao Ilijadu i Odiseju kao u Troji, već putopis jednog grčkog pisca iz 2. st. n. Kr. iz vremena cara Hadrijana, koji se zvao Pauzanija. Djelo se zvalo "Vodič kroz Heladu". To je bio vodič koji je služio svima onima koji su htjeli posjetiti Grčku. To je najstariji nama poznati tekst. On je opisivao Mikenu i njene kiklopske zidine (gradili kiklopi). Unutar grada su sahranjena petorica mikenskih kraljeva. Schliemann je otkrio tih pet grobova (kasnije dolazi naziv kraljevski grobni krug A) i više nije bio zainteresiran za iskapanja. Njegov grčki suradnik je otkrio šesti grob, a kasnije se otkrio i sedmi. Svi oni koji su znali Schliemanna ostali su zatečeni sa ovim nalazima, jer je on bio totalno neškolovan za ovakva istraživanja. Tim senzacionalnim nalazima, grobnog kruga A, a kasnije iza II svjetskog rata će biti otkriven i B, započinje Mikenska civilizacija. To su najstariji spomenici Mikenske

2

civilizacije. S obzirom da je sve to nađeno na lokalitetu gdje je bila Mikena, logično je bilo da dobije naziv Mikenska civilizacija. Schliemann je dokazao da je njegova ljubav prema grčkoj književnosti i čitanja epova ipak krila neke povijesne činjenice. Ovim Schliemannovim otkrićem je označen početak Egejske arheologije. Arheologija je znanstvena cjelina koju dijelimo na antičku, pretpovijesnu i srednjovjekovnu. Egejska arheologija je antička arheologija.

3

1. Minojska umjetnost 1900. g. dogodila se druga velika prekretnica poslije Schliemanna, kada je jedan Englez Arthur Evans započeo istraživanja palače Knosos na otoku Kreti. Za vrijeme Schliemanna Kreta je bila pod turskom vlašću, sve do 1899. g. Knosos je i ranije bio interesantan arheolozima kao važni lokalitet. Evansova istraživanja trajala su četiri godine sve do 1903. g. i otkrio je cijelu palaču. Otkrio je najvažniji lokalitet za vrijeme brončanog doba civilizacije koja se razvijala na otoku Kreti od negdje sredine 4. tisućljeća pr. Kr. do kraja 2. tisućljeća. pr. Kr. Ta civilizacija se nazivala Kretska civilizacija, ali Evans joj je dao naziv Minojska civilizacija po kralju Minosu. Taj je naziv danas uvriježen. Evans je na Knososu proveo cijeli život do duboke starosti 1930. g. ali za kratko vrijeme, za ove četiri godine je Knosos potpuno istražio, ali se svake godine iznova vraćao, rekonstruirao pojedine dijelove palače - iznova sagrađeni - što zbog opasnosti po radnike koji su tu radili, a što zbog budućeg turističkog potencijala. To su mu zamjerili, i to se danas izbjegava. Ono što je najvažnije i treba zahvaliti Evansu je to, što je povijesti iznio na svjetlost dana još jednu potpuno nepoznatu civilizaciju. On je svojim radom u Knososu i analizom materijala koji je tamo pronađen bio u mogućnosti izraditi kronologiju Minojske civilizacije. Tu mu je dosta pomogao egipatski materijal koji je donesen na otok, pa je mogao uspoređivati preko vaza ako su na sebi nosile imena faraona. Kronologija egipatske civilizacije je podijeljena na tri razdoblja: staro carstvo, srednje carstvo i mlađe carstvo Na tragu te kronologije drevnog Egipta, Evans je izradio kronologiju Minojske civilizacije i to: rano minojsko doba, srednje minojsko doba, kasno minojsko. Kako je Evans bio Englez, a engleska arheološka škola je imala najveće zasluge u arheologiji, uvriježilo se da se ti nazivi krate: EM (iza 3500 g. pr. Kr. - oko 2000 g. pr. Kr), MM (oko 2000 g. pr. Kr. - oko 1600 g. pr. Kr.), LM (oko 1600 ili 1500 g. pr. Kr. - 1100 g. pr. Kr.). To bi bila opća kronologija Minojske ili Kretske civilizacije brončanog doba. A svako od tih razdoblja se dijeli na više faza: Evansova kronologija Minojske civilizacije postala je osnovom za razvoj kronologije Heladske civilizacije i za razvoj Kikladske civilizacije.

4

Negdje na početku Evansovog iskapanja na Knososu, jedan grčki arheolog Christos Tzountas oko 1900. g. poduzeo je prva prava istraživanja na grčkom otoku Melos u jednom naselju Filakopi. Istraživanja su pokazala da se na Kikladima razvijala jedna posebna civilizacija koja ima svoja vlastita obilježja. Ta je civilizacija bila na skupini grčkih otoka i on ju je nazvao Kikladska civilizacija.

5

Evans je smatrao da je sve ono što se događalo na grčkom kopnu bila samo refleksija Minojske kulture. Sa njime se nisu slagali neki američki arheolozi. Najveća kontroverza je bila pojava jednog pisma čija je prisutnost bila potvrđena i na grčkom kopnu i na Kreti. To je bilo linearno B pismo. Najveći broj predmeta, tablica, posuda, okruglih pločica tog pisma je pronađeno u palači koju je otkrio Evans. To mu je bio argument da je to dokaz da je to kretsko pismo, a njegova prisutnost na grčkom kopnu, da se nalazilo pod vlašću kretskih vladara. Carl Lei jedan američki arheolog se nije sa tim slagao, ali nije imao dovoljno argumenata. On je 1920. g. poduzeo istraživanja u okolici grada Korinta i otkrio je jedan višeslojni nalaz čija su istraživanja pokazala da se prije Mikenske civilizacije na grčkom kopnu razvijala jedna starija civilizacija, koja je imala svoj vlastiti razvoj. Kako je riječ o grčkom kopnu, a grci sebe zovu Helenima, a svoju zemlju Helada, on je tu civilizaciju nazvao Heladska civilizacija. Time je završen mozaik egejske civilizacije brončanog doba pa imamo: Minojska ili Kretska na Kreti, Heladska na Grčkom kopnu (u posljednjem stadiju nosi naziv Mikenska), Kikladska na grčkim otocima (posebna civilizacija) i postoji još i četvrta sastavnica brončano dobne civilizacije zapadne obale Male Azije, današnji dio turskog kopna - posebna civilizacija koja se nazivala Anadolska civilizacija. 1939. g. se dogodilo jedno od najvećih otkrića Egejske civilizacije brončanog doba kada su otkriveni ostaci ruševine mikenske kraljevske palače u Pilu. Pronađena su dva sačuvana arhiva sa tablicama linearnim B pismom. Mikenski vladari upotrebljavali su to pismo, gotovo dva stoljeća nakon rušenja Knososa. Svi spomenici pisani linearnim B pismom u Knososu su mikenskog karaktera. Što znači da su Mikenjani u jednom trenutku došli na otok, osvojili ga, zapalili i porušili sve minojske gradove osim Knososa iz kojeg su vladali otokom i zato je golema koncentracija tih nalaza ispisanih linearnim B pismom, jer su oni odatle nadzirali kompletno gospodarstvo otoka. Najvažnije otkriće druge polovice 20. st. je dešifriranje tog linearnog B pisma. Druga dva pisma pronađena na Kreti su hijeroglifi i linearno A pismo. Nije se znalo kojim su jezikom govorili Mikenjani dok se jedan genijalni Englez Michale Ventricht nije dosjetio da bi to mogao biti neki stari dijalekt grčkog jezika. Poslužio se jednim ciparskim pismom slobodnog karaktera pisanim grčkim jezikom. Počeo je iščitavati riječi koje su davale smisao svemu tome. Pokazalo se da je linearno B pismo pisano grčkim jezikom na starom dijalektu, bilo je slobodnog karaktera, imalo je puno znakova da bi bilo fonetsko (jedan glas - jedan znak). To je pismo uključivalo 67 znakova i 100 ideograma (slika), 100 hijeroglifskih znakova za pojedine riječi. Slobodno bi značilo povezivanje 1 suglasnika i 1 samoglasnika, npr. ku-ti-ja. Upravo tim umrežavanjem je došao do tog rješenja. Nažalost dvije godine nakon tog otkrića 1954. g. je poginuo u saobraćajnoj nesreći. Kad je već vidio da je na tragu rješenja njemu je pomoć pružio jedan engleski lingvista John Chadwick i njih dvojica su prije njegove smrti objavili jednu zajedničku studiju o rezultatima svog zajedničkog istraživanja. Važnost dešifriranja tog linearnog pisma je u tome što bi bez njega bili osuđeni na proučavanje mikenske civilizacije samo na temelju opisa. Mi iz tih arhiva znamo kako je glasila titula vladara, vrhovnih zapovjednika, vrhovnog svećenika, kako je bila ustrojena država, što su ljudi uzgajali itd. To nije bilo pismo kojim se pisala lijepa književnost. Nije tim pismom Homer pisao Ilijadu i Odiseju. To je pismo bilo administrativnog karaktera. Ono je isključivo zbog potrebe centraliziranja cijele države, posebno gospodarstva. Uništenjem

6

mikenske palače prestaje linear B pismo. Pojavom grčkog alfabeta ovo pismo nestaje. Pismo su preuzeli od Feničana i prilagodili svom jeziku. Linear B je mikensko pismo. Linear A pismo je minojsko pismo koje su koristili Krećani. Ono nije dešifrirano i pitanje je hoće li ikada biti. Zašto? Jer ne znamo tko su bili Krećani, koje su narodnosti bili, kojim su jezikom govorili. Definitivni nisu bili Grci, možda su bili tek neko staro drevno pramediteransko stanovništvo, možda nekog anadolskog porijekla ili nekog istočnog porijekla. Linear B pismo je nastalo iz linear A pisma. Linear A ima devedeset i nešto znakova, a linear B šezdeset nešto. Minojska civilizacija je danas najbolje istražena i ova njena podjela na rano, srednje, kasno, koje je napravio Evans se zadržalo i do danas. Paralelno sa njom imamo i još jednu podjelu koja gleda kroz prizmu pojave gradova, palača, a to je jedan od najvažnijih fenomena ovih civilizacija - pojava grada. Prema tome kompletni razvoj Egejske civilizacije brončanog doba se dijeli na: razdoblje prije palača, razdoblje starih palača (prvih palača), razdoblje drugih palača, razdoblje nakon palača. Razdoblje prije palača se poklapa sa starijim minojskim periodom. U to vrijeme na Kreti nije bilo gradova i palača, živjelo se u manjim selima i skupinama. Razdoblje starih palača poklapa se manje-više sa srednjim minojskim dobom, a razdoblje mlađih palača sa razdobljem mlađeg minojskog perioda. U međuvremenu se pojavilo i razdoblje trećih palača, koje ovdje nemamo. Zašto? LM1b pripada razdoblju drugih palača i u tom periodu je došlo do uništenja svih palača i gradova. Paralelno sa životom niču neke nove palače iz kojih vladaju mikenski vladari i to je to razdoblje trećih palača. Imamo dva načina datiranja. Jedan je kroz prizmu pojave gradova, a drugi je čisto kronološki, čiji je autor Arthur Evans.

1.1. Knosos Sada ćemo malo gledati slike. Evansa su pratile kroz život i loše priče, čak se govori da je bio i homoseksualac. On je uspio u ono vrijeme kada arheolozi nisu uživali pomoć od svojih vlada i ministarstava. Skupljao je donacije i koristio je svoj novac. John Evans je bio otac Arthura Evansa, i svom je sinu pružio svoje znanje iako nije bio učeni arheolog, već laik. Imao je dobre suradnike i veliku želju za učenjem. Prava je sreća da je Evans istraživao. McKenzie - arheolog koji je pomagao Evansu. Grci su bili radna snaga u iskopavanju, a Grk koji mu je pomagao oko poslova vezano za radnike se zvao Antonio Gregories. Slike grada Iration, danas najveći grad na otoku Kreti u kojem se nalazi muzej. Mleci su jako dugo vladali Kretom od 1204. do 1667. g. Kreta se od 1667. do 1899. g. nalazila pod turskom vlašću. Slika Knososa kako danas izgleda. Veliki građevinski stub, u kome je dvorište u pravcu sjever - jug. Unutar zapadnog bloka su bili najradikalniji zahvati. Soba za prijestolje, glavno svetište, svetište dvostruke sjekire, odnosno prostor kraljeva, i dvorište koje sve razdvaja. Neki dijelovi su natkriveni, posebno ovo stubište. Na taj način se čuva od atmosferilija. Neki dijelovi su nanovo

7

izgrađeni. Ovo su sve moderne betonske ploče (naknadno građene) koje su na temelju ostataka rekonstruirane.

Tlocrt palače Knosos: sagrađena je u više faza, nastala je u razdoblju prvih palača negdje malo nakon početka srednjeg minojskog doba MM1b, otprilike kraj 20., početak 19. st. pr. Kr. Negdje između 1600 i 1650 je nastradala je u potresu, zatim iznova obnovljena. One druge palače na otoku su uništene u periodu LM1b, negdje oko početka 14. st. pr. Kr. Knosos je nadživio druge palače za cijelo jedno stoljeće. Njegov tlocrt ima 59 prostorija. U tom prvom razdoblju je palača možda bila nešto veća nego što se sada vidi. Ona je organizirana od velikog dvorišta smjera sjever - jug, otprilike veličine 20x40 m. Ima dva glavna krila: istočno i zapadno. Građena je sukcesivno, što znači ne u jednom trenutku, nastajalo je jedno po jedno krilo. Palača je bila građena na više etaža. To se posebno vidi u istočnom krilu, jer ispod razine dvorišta su ukopane dvije etaže. Jedna je bila u razini sa dvorištem, a najmanje jedna iznad. Istočno krilo je imalo četiri etaže. Zapadno nije, ali je imalo osim prizemne još najmanje jednu etažu, a možda i dvije. Ima jako puno zidova i palača, podsjeća na neki labirint. Ovoliko zidova je bilo jer su zidovi morali biti snažni, debeli i moralo ih je biti puno da bi nosili težinu gornjih etaža. Osnovni materijal od čega je građena je kamen, a pored njega je korišteno drvo i opeka. Zidovi su građeni na način da je vanjsko i unutarnje lice bilo od kamena, a u sredini je bila konstrukcija od drvenih greda koje su bile postavljene okomito, horizontalno i poprečno. Ono je davalo lakoću i potrebnu elastičnost. Nije se vidjelo na zidovima jer je većina bila ožbukana i oslikana. Gornje etaže su bile drvene tavanice. Prostorije na katu su bile dobro osvijetljene, velikih prozora, a u prizemlju su mračne i to je bitno zbog Evansovih interpretacija prostorija u prizemlju.

8

Sve palače imaju dvorište, istočno ili zapadno krilo, veliko zapadno dvorište, čak i još jedno manje i imaju okrugle konstrukcije i strukture koje se nazivaju kouloure (kulure). To su strukture, kako je Evans objasnio, kao cisterne, one su okrugle i pretpostavlja se da su to neki silosi u kojima se skladištilo žito. Postoji niz prostorija za skladištenje - zapadni magazini - i njih je ukupno 18. Ispred njih je hodnik, u njima su klupe gdje su skladišteni ogromni keramički pitosi koji su čak bili viši i od visine čovjeka. U njima se spremalo vino, maslinovo ulje, smokve itd. Svaka od palača, pa i Knosos ima zapadno dvorište i jedan scenski prostor zbog vezivanja palače sa okolnim područjima i sa gradom. Ovo su nukleusi naselja koja se šire oko palače. Ta veza Knososa sa gradom je bila cesta koja je išla iz pravca sjevera, sjeverozapada do scenskog prostora, i preko zapadnog dvorišta prema jugu. Tuda su se kretale procesije i ceremonije određenim danima.

Od samih objekata unutar palače su najvažniji, soba sa prijestoljem u sjeverozapadnom uglu središnjeg dvorišta i glavno svetište u sredini zapadnog bloka, zatim kraljičin i kraljevski megaron ili dvorana dvostruke sjekire. Evans je tu prostoriju gdje je našao tron nazvao soba sa prijestoljem. On je tu prostoriju protumačio kao prijestolnu dvoranu gdje je sjedio vladar, a na klupama do njega su sjedili uzvanici. Zapadno krilo palače izgleda skromno, najniže visine su zidovi. U sjeverozapadnom dijelu palače, prošavši kroz četvora vrata dolazilo se u sobu s prijestoljem. Evans je našao klupe prizidane uza zid i prijestolje potpuno sačuvano. Nasuprot prijestolja su stajala dva stupa kraj kojih je bilo stubište kojim se spuštalo do maloga prostora u obliku slova L. Evans je sliku viktorijanske Engleske projektirao na ovu Mikensku civilizaciju. U sredini je bilo jedno dislocirano ognjište i prolaz kroz vrata kojima se ulazilo u stražnje dijelove. To je stubište sa ogradom koja ga prati, dva stupa (postolja za dva stupa) i to je ta odaja koja je po njemu bila

9

Pronađeni su predmeti kao što su posude, tronošci itd., do modela kuća od keramike, koje pokazuju da su minojske kuće bile najčešće sa dva kata. Ni na jednoj kući nema dvoslivnog krova. Nije se za pokrivanje upotrebljavala crijepna opeka, već su kuće imale ravni krov. I danas u Grčkoj postoje kuće koje su potpuno bijele sa ravnim krovom. Stubište u obliku slova L u sjeverozapadnom dvorištu je moglo primiti oko 500 ljudi i to je zapravo prvi teatar na otvorenome u europskoj povijesti. Tu su se održavale predstave i vjerska događanja, gdje su prisustvovali oni najviše pozicionirani članovi društva. Dvije kamene postave pronađene u svetištu gdje su pronađene razne posude, kultne figurice i razni drugi predmeti. Svetište dvostruke sjekire se nalazi u južnom dijelu istočnog krila. Malo svetište sa tri razine. (ne koristim riječ hram namjerno) U najnižoj su bile posložene posude sa nekim darovima, druga razina je bila malo uzdignuta i tu je bio žrtvenik i klupa na kojoj su postavljena dva konsekrativna roga. To je jedan od dvaju najvažnijih simbola, vladarevih simbola. To se dovodi u vezu sa bikom. Rogovi bika su lunarni simbol, podsjećaju na mjesec i veliki su dijelovi palače bili ukrašeni takvim rogovima. Svetište Zmijske božice se zove zato što je tu pronađeno sedam ženskih figurica, koje prikazuju jedno žensko božanstvo koje u rukama drži zmije. Neke od tih figurica su akefalne (bez glava), sve su razgolićenih grudiju i pretpostavlja se da je to jedno od nekoliko identificiranih minojskih ženskih božanstava. Minojski religijski sustav je bio matrijahalan. Sve najvažnije figure su žene. Jedna od tih je i Zmijska božica. Smatralo se da je to božanstvo povezivalo svijet živih sa svijetom umrlih, gdje su živi ostvarivali vezu sa pokojnim članovima svoje obitelji. Kasnije se otkrilo u istraživanjima da taj simbol zmija je dobri duh, čuvar kuće, odnosno čuvar živih članova obitelji. Ove figurice zmijskih božica se ubrajaju u najljepše artefakte Minojske umjetnosti. One su izgrađene od bjelokosti, a bjelokost je morala biti importirana sa Istoka. Dijelom su izgrađene od fajama, materijal čiju su izradu Krećani preuzeli od Egipćana. To je jedna smjesa cementiranih kvarcnih zrnaca, nalikuje na keramiku, ali je čvršća i finija. Zmijska božica je klasična ikonografija svih ženskih figura u Minojskoj umjetnosti u zidnome slikarstvu. Do poda joj je spuštena bogato drapirana haljina, nekakva pregača, grudi koje su otkrivene, zmije u rukama, kapa na glavi na kojoj sjedi jedna ptica. Znanost smatra da je prisutnost božanstva jer je tu ptica koja sjedi. Kada na kapi nema ptice to je lik svećenika, glavara. Glavni dijelovi palače su: Sjeverna dvorana sa pilatima (to je ulazna dvorana u palaču - nalazište tablica), soba sa prijestoljem sa četvoro vrata kroz, svetište zmijske božice (tripartitno - njegovo pročelje raščlanjeno na tri dijela), zapadna skladišta, južni ulaz (rekonstruiran), koridor za

10

procesiju (kraljevskom cestom, pokraj teatarskog areala, preko zapadnog dvorišta niz propileje...), teatarski aureal, zapadno dvorište, veliko stubište (ukopano za dvije etaže ispod etaže dvorišta), kraljev megaron (dvorana dvostrukih sjekira, ne svetište), kraljičin megaron, istočni bastion, veliko dvorište. Minojski stupovi su se gradili od drva. Širili su se lagano od dna prema vrhu. Završavaju jastučastim kapitelima, koji su obično od stabla stupa bili odvojeni nekakvom prstenastom motivacijom, naravno imali su i četvrtasti abakus na koji je nalegnuta greda. Od njih je sačuvano samo postolje, u koje su oni bili uglavljeni. Rekonstruirali su ih na temelju prikaza zidnog slikarstva. Palača je bila čest motiv. Sada vidimo glavu u obliku bika, jedna od najljepših primjeraka Minojske umjetnosti. Kultna posuda ritor izrađena od serpentina, od kamena sa drvenim rogovima koji su obloženi zlatnim linijama. '' Freska procesije'' iz Knososa, najpoznatija freska iz Minojske kulture. Muškarci su prokazani u prirodnim visinama i u ruci nose kultnu posudu riton. Cijelu procesiju prati pjesma (muzički instrumenti). Ženski lik je prikazan frontalno, a ostali su iz profila. Nije samo palača kao takva interesantna, već ako gledamo južnije od palače imamo jedan sklop građevine koji se naziva karamatejat (to je riječ koju poznajemo iz turskog žargona), mjesto gdje su se odmarali putnici, trgovci. Kako cesta ide dalje vidi se mala palača i još niz objekata uz cestu, prema tome nema nikakve sumnje da ono što mi danas nazivamo palačom bila samo nukleus jednog mnogo većeg naselja. Glavno pitanje koje se nameće je funkcija tog objekta. Istraživači su s pravom primijetili da Evansovo objašnjenje najvažnijih prostora palače ''slabo drži vodu''. Soba s prijestoljem je spuštena za nekoliko stapenica, ima četvora velikih vrata i uopće nema prozora, mračna je. Bi li vladar u jednom takvom prostoru sebi organizirao život? Podrumske etaže su u mraku bez direktnog izvora sunca. Tu bi kralj i kraljica teško obitavali. Znanost pretpostavlja da je funkcija tih prostora bila u nekoj sferi religije, a ono što je Evans protumačio kao kupatilo u kraljičinom megaronu, istraživači tumače da je to mjesto gdje su se posjetitelji kupali, a ako ne onda su ih polijevali vodom i tako simbolički pročišćavali. Pa su te strukture dobile naziv bazeni za pročišćavanje. Ovo nije bilo mjesto gdje je isključivo obitavao vladar, već je važnost bila u sferi religije. Knosos je mjesto rađanja zidnoga slikarstva. U slojevima ranog neolitskog naselja u Knososu ima fragmenata zidne žbuke. Ona nije figurativne ili vegetativne koncepcije, već su to jednostavno premazane plohe, ali to nam pokazuje da su neolitski stanovnici otoka prakticirali žbukanje i premazivanje zidova. Prostorije su bile oslikavane i u prizemlju i na katu. Jedan od najpoznatijih primjera je Odaja s bikom zbog freske s bikom. Zid je premazivan žbukom i onda je u svježu žbuku prethodno urezivan raster linija i onda su nanošene boje. Malo je toga sačuvano. Ono što se vidi tamnije na slici, to su originali, a ono svjetlije je sve rekonstrukcija. Gledali smo sliku ''Princ s ljiljanima'', gdje je reljefno freskno slikarstvo. Kad su sve palače bile porušene pa na kraju i Knosos, stanovništvo otoka Krete iz nekih očito sigurnosnih razloga, polako se povlači sa najatraktivnijih obalnih područja u visinska područja. Prva kontraverza je da je Evans mislio da su bazeni za pročišćavanje kupatila, a da je tako trebalo bi ih se rukama puniti i prazniti. Pored toga je još jedna kontraverzna struktura kapilarne kripte (kripta je podzemna ili

11

podrumska mračna prostorija u kojima ima više pilastra koji nose kat iznad, a ti pilastri mogu biti monolitni, mogu biti sastavljeni od redova tih četvrtastih tambura) koju su redovno ukrašavali motivi dvostruke sjekire. Dvostruke sjekire su poslije konsekrativnih grobova drugi najvažniji ritualni minojski simbol. Slika sobe s prijestoljem kako izgleda danas: prijestolje je na svom mjestu, klupe su na svom mjestu, čuvena freska s cirkonima koja je rekonstruirana do krova. Na freskama griffoni flankiraju prijestolje. Tu očito sjedi jedna važna ličnost, ali ako je to i bio vladar možda je bio i svećenik ili možda je vladarica bila svećenik. Ovo su fantastična mitološka bića, to nisu stvarne životinje i zato smo nekako primjerenije tumačili taj prostor u sferi rituala. Prva faza palače datira iz 20. st. pr. Kr., a druga iz 16. st. pr. Kr. Veliko stubište je rekonstruirano, ti drveni minojski stupovi su bili bojani. Da nisu bojani sunce i kiša bi učinili svoje. Zaštićeni su od atmosferilija. Vidimo na slici tlocrt rezidencijalnog krila palače po Evansu. Od dvorišta lijevo je veliko stubište kojim se spušta iz glavnog dvorišta za dvije etaže ispod tog dvorišta. I ovdje Evans želi vidjeti kraljičin i kraljev megaron. To je najvažniji predio palače. U blizini su radionice za radnike (mada teško je za vjerovati da bi se kralj htio miješati sa tom nižom klasom). Tu je bazen za pročišćavanje. Polithiv je grčka riječ kojom se objašnjava jedna struktura koja ima više otvora. Ovdje ih je 11. Ta dvorana se naziva dvorana dvostrukih sjekira. Ima prizemlje i kat, gotovo identičnog promjera. Ovo je bila kraljeva dvorana. Kasnije su istraživači pretpostavili da bi ova dvorana zbog pojave ovakve infrastrukture možda mogla imati neku drugu namjenu, da su se ovi otvori najvjerojatnije zatvarali dvostrukim vratnicama, imali su gore čak i otvore, što je dokaz da se ovaj otvoreni dio prostorije u jednom trenutku želio zatvoriti, kao da se ono unutra željelo sakriti. Vidi se kraljičin megaron kao Evansova vizija kraljičina kupatila, a novije objašnjenje je da su to bazeni za pročišćavanje, a larnak kadu koja je u minojskoj kulturi i mikenskoj civilizaciji kasnije služile i kao sanduk za pokapanje tijele pokojnika i kao recipijent za kupanje, on je smjestio tu. Svjetlarnici, to su mjesta kroz koje je dolazila svjetlost do prostorija gdje ne bi mogla drugim putem doći. Oni se nalaze tamo gdje nema prolaznih vrata i prozora. Knosos kao lokalitet nosi naziv po novcu. Postojao je novac iz rimskog perioda koji se kovao u gradu Knososu, ali se ne nalazi na mjestu ove palače. Kreta je po sredini gorovita, ali dijelovi oko gradova koji su pripadali minojskoj kulturi imaju više nego povoljne uvjete za poljodjelstvo i život.

1.2. Ostali lokaliteti minojske umjetnosti Da vidimo glavne lokalitete minojske umjetnosti. Knosos, u relativnoj blizini obale, i najvažniji je lokalitet do dana današnjega. Druga najvažnija palača je Festos, na središnjem dijelu južne obale Krete. Treća palača, Malia, je na sjevernoj obali, zatim Zakros sasvim na istočnoj obali. I Kalatas, peti grad plača koja je otkrivena tek 1991. Imamo još nekoliko važnih lokaliteta, koji se mogu nazvati malim palačama ili vilama. To su Agia Triada u blizini Festosa, Amnitos blizu Knososa, zatim grad Burnia i Paleikastro (primjer gradske sredine).

12

1.3. Palača Festos Sada ćemo vidjeti neke slike palače Festos. Dio brda je erodirao, i s njime dio palače. Dokaz da se tu živjelo i ranije su kremene alatke koje su pronađene na lokalitetu. Zatim vidimo kamares vaze. Te primjere kamares posuda nalazimo samo i Knososu i u Festosu. Obilježje tog keramičkog stila, iz razdoblja prvih palača, srednje minojski period, 20. do 16. st. pr. Kr. Minojska keramika prije tog vremena je bila rađena ručno, debelih stijenki i karakterističnih oblika. Ova se keramika radi na lončarskom kolu. To su tanke stijenke. Oslikana je stiliziranim vegetabilnim ili animalnim morskim motivima. To su najčešće svijetlim motivima na tamnoj pozadini. Bijelim, žućkastim, crvenkastim, narančastim motivima na sivoj i crnoj pozadini. To je bitna razlika u odnosu na minojske keramičke stilove mlađeg minojskog perioda kada su motivi naneseni tamnom bojom na svijetlu pozadinu. Ovo je pogled u unutrašnjost kamares zdjelice. Nije uvijek riječ o istim motivima, i istoj paleti boja. Ovdje je riječ o stiliziranom obliku. Dvije čaše, s bršljanovim listovima i valovnicama. Zatim krčag sa pečatiranjem različitih morskih organizama. Posude kamares stila su se izvozile u Egipat, toliko su popularne bile. Uglavnom su to linearni stilizirani vegetabilni, a rijetko animalni motivi. Zašto ove slike u kontekstu Festosa? Jer je u Festosu pronađeno najviše kamares posuda. Iz razdoblja prvih palača Festosa ima i najviše ostataka zidnih fresaka. Jako puno je predmeta ispisanih linearnih A pismom. Zatim predmeta sa utisnutim pečatom. Svega toga nedostaje u razdoblju mlađe palače. Najčuveniji nalaz is Festosa je ova Rundela, keramički disk ispisan linearom A. Neki znakovi prikazuju figure čovjeka. Ostaci palače. Nedostaje kompletno jugoistočno i dio istočnog krila koji su erodirali sa brdom. Vidimo glavno dvorište, vidimo da su magazini okrenuti jedni prema drugima, ne u nizu, kao u Knososu. Glavno svetište, ponovno je ovdje. Ekvivalent kraljevom megaronu ili Dvorani dvostruke sjekire se nalazi. Imamo kripte sa pilastrima, bazene za pročišćavanje. Zapadno dvorište kao i kod Knososa, ali ovaj puta ono ima svoj južni, srednji i sjeverno južno. Glavni ulaz je za razliku od Knososa iz pravca juga (onaj koncentrični krug) iz pravca sjevernoga dvorišta, niz ovo stubište pa uz stubište, propileje. Nisu palače identične, prilagođene su položaju.

13

Ovo su ostaci prve palače, a sve ovo tamo mlađe palače. Kaže se da je prva bila veća od mlađe. Vidimo zapadno i istočno krilo. Evo malo svetište (označeno brojem 24). Još jedna prostorija, isto sa klupama. To bi bili ekvivalenti onoj dvorani sa prijestoljem. Nećemo se previše zadržavati, nemamo vremena. Vidimo rekonstrukciju pojedinih dijelova palače (više idealna rekonstrukcija). Vidimo na glavnom dvorištu postolja za pilastre (za stupove) koji su uokvirivali dvorište, i vidimo da se javljaju trjemovi. Vidimo jedan golemi pitos, sastavljen iz gomile dijelova, sa svojom životinjskom dekoracijom. Ovo su hodnici sačuvani u većoj visini. Presjeci kroz magazine. Postoje oznake kod klesanja blokova. Vidimo ostatke freski iz razdoblja prve palače koji su bolje sačuvani i važniji od onih iz prve palače Knososa. Vidite motive trstike, stabljika itd.

14

1.4. Palača Malia

E sad smo na palači Malia. Istočno krilo sa magazinima je dijelom zaštićeno i natkriveno. Opet vidimo glavno dvorište, istočno krilo je relativno malo, zapadno je veliko. Evo koloure, vidimo zapadno dvorište koje se pridodaje. Ovo je tlocrt same palače. Ovaj puta su magazini i na istočno i na zapadnoj strani. Ovo je cesta minojske administracije. Što je zanimljivo? Ostaci pilastara koji su sa dvije strane okruživali dvorište. U dvorištu se nalazi žrtvenik, glavno svetište točno gleda na žrtveni. Ovdje imamo hipostilnu dvoranu. Ako tražimo kraljev megaron, ekvivalent onoj iz knososa, evo je ovdje. Bazen za pročišćavanje, stubište. Samo je drugačijeg rasporeda. Sve one izranjaju u MM periodu, kada se obnavljaju i ponovno žive. U Maliji izgleda imaju čak tri faze građenja. Ovo je jedan žrtvenik u obliku kamene ploče sa kružnim recipijentima u dnu. Pretpostavlja se za krvnu žrtvu ljevanicu. Uokolo palače je otkriveno nekoliko položaja sa ostacima arhitekture. Dobili su nazive Četvrt Alfa, Theta, Mu, E, Zeta. Ovo je nukleus jednoga naselja, jednoga grada. Trebat će vremena da se istraži. Ovo je istočno krilo koje je jedini natkriveni dio palače. Nalazi po kojima je Malia bila čuvena, predmeti poput prstenja, pečatnjaka.

15

1.5. Grad Gournia Prva žena u grčkoj arheologiji, Harriete Boyd, koja je ispred američkog arheološkog tima uzela istraživati lokalitet Gourniu.

Pod oznakom G se nalazi taj dio koji bi bio sličan ovi prethodnim palačama. Ona datira iz srednjeg minojskog perioda i kasnog minojskog perioda. Vidimo gradski trg, sama vila, i manje dvorište. Vidimo ulaz u vilu, sa popločanjem ispred, vidimo malo stubište u obliku slova L. Iz dva se smjera pristupalo tome dvorištu. Nema grada-palače bez bazena za pročišćavanje.

1.6. Cemeteriji Sada ćemo ići na jedno drugo područje, na cemeterije, na groblje. Kako su se Krećani sahranjivali? Postoji nekoliko glavnih tipova minojske grobne arhitekture. To su: kružne grobnice, grobnice tipa kuće, grobnice usječene u stijenu i ukopi u pitosima, ukopi u larnaksima i nekim posebnim inačicama ukopa.

16

Ovdje vidimo jedno groblje koje se nalazi u relativnoj blizini Gournije. Tu je pronađen veći broj ukopa u pitosima. Očito nisu služili samo za hranu.

1.7. Zakros Ovo je Zakros, grad na krajnjem istočnom dijelu Krete.

Vidimo malo dvorište, malo drugačiji raspored. Sa svetištem na zapadnoj strani. Ovo je ovdje zanimljiva struktura, neki drže da je ribnjak, da je bazen. Samo jedan objekt ima gotovo dvadesetak prostorija. Ovdje je bila najvažnija luka na Kreti. Na tlocrtu vidimo nešto što se smatra da je cisterna. Vidimo kraljičin i kraljev megaron. Vidimo i arhiv gdje je bilo mnoštvo posuda sa linear A pismom. Na ovom dijelu je bilo malo svetište označeno brojem 23. Sad nekoliko izvanrednih primjeraka umjetnosti. Jedna posuda u obliku školjke. Jedan riton u obliku nojeva jajeta. Sve su to kamene posude iz toga je činjenica da su one kultne namjene. Ova je posuda rekonstruirana. Vidimo portal, pročelje, stupove. To je očito konsekrativno svetište. Te posude su nam važne zbog shvaćanja kulture. Ovdje su posude ukrašene morskim stilom, što je inačica dvorskog stila, jer su oslikane morskim svijetom. Tamnom bojom na svijetloj podlozi. Imamo dva primjerka sitne plastike koji potječu iz razdoblja kraja minojske civilizacije. To nije nije Ia ni Ib faza, jer je to razdoblje kada su palače još na životu. I ovakvi primjerci koji prikazuju

17

ženske figure uzdignutih ruku, i one su zapravo iz vremena kada Mikena vlada Kretom (vidi mikensku umjetnost). Ovo su sada primjeri gema, prstenja i pečata. Njihovo postojanje znači da postoji vlast, državno i administracijsko uređenje. Kada postoji velik broj tih predmeta na jednom lokalitetu to je znak da je to glavno središte. U različitim vrstama kamena su različiti prikazi, od dvostrukih sjekira, do fantastičnih bića. Prikazi bika i toreadora koji ga preskače. Prikazi svećenica koje plešu. Često se prinose žrtve i daju darovi božanstvima, jer su oni ovisili o vremenskim uvjetima radi poljoprivrede.

1.8. Vasili Sada smo došli do lokaliteta kojega nisam spomenuo. Ovo je iz razdoblja prije pojave palača. Iz starijega minojskoga perioda. Živjelo se u selima, u zajednicama koje su uključivale nekoliko domaćinstava. Vasili. Ovo je pogled na taj lokalitet.

1.9. Palaikastro Zatim imamo Palaikastro. Jedini pravi primjer grada. Ovo su njegovi dijelovi. Vidite kratke komunikacije koje su položene da dijele naselje na blokovske strukture. Ovo nije klasični urbanizam, ali su počeci jednog urbanističkog promišljanja. Riječ je o 20. ili 16. st. pr. Kr.

Vidimo jedan najpoznatiji nalaz iz Palaikastra. To je Kuros iz Palaikastra. Ako išta valja zapamtiti o ovom gradu, to je i ovaj Kuros. Nama nije poznata monumentalna figura iz minojskog perioda. Sve figurice pripadaju sitnoj figuralnoj plastici do 20-ak cm. Ovo je jedini kip koji prelazi 2 m. On je bio rađen od bjelokosti iz više dijelova, spojen. Zasigurno je bio odjeven.

18

Zatim male figurice zvonolikog tijela, primitivne izrade sa uzdignutim rukama iz kasnog minojskog perioda.

1.10. Haghia Triada Jedan od minojskih lokaliteta koje ne možemo svrstati ni u kategoriju grada ni u kategoriju palače. On ima vilu i villagio. Vila je niže, a na sjeveru je naselje koje je nastavilo živjeti nakon rušenja palače.

Haghia Triada nastaje u srednjem minojskom periodu i čak je značajnija od Festosa. Tu su nađeni nalazi ispisani linear A pismom. Ovdje su pronađeni i najzanimljiviji primjerci. One se nastavljaju u kasno minojskom razdoblju. Krajem kasno minojskog perioda Haghia Triada biva napuštena i razorena. Na njezinim ruševinama nastaje megaron, objekt lokalnog mikenskog vladara.

19

Odatle počinje jedan od najznačajnijih spomenika minojske umjetnosti - čuveni sarkofag iz 14. st. pr. Kr. Po čemu je on čuven. Ovo je kameni, ožbukani i oslikan sarkofag. Sa sve četiri strane sarkofaga su prikazane pogrebne ceremonije. Koje su to ceremonije? Portal groba, bista pokojnika, tri muškarca nose darove, brod i životinje koje će žrtvovati. Druge su figure okrenute leđima. Imamo muškarca koji svira liru, pred kojim su dvije žene, jedna nosi košaru, a druga iz kratera izlijeva žrtvu ljevanicu. Ovdje je riječ o žrtvovanju božanstvu (imamo i dvije sjekire i ptice). Na drugoj strani vidimo žrtvenik, figuru sa rukama na njemu. Srednja slika prikazuje žrtvenu životinju i muškarca koji svira frulu. Treća sličica prikazuje ponovno tri žene. Sa kraćih strana vidimo zaprežnim kolima sa raskošnim kapama, zapregu vuku krilati lavovi. Oni zapravo prikazuju dva božanstva (ženski likovi). Na drugoj strani je sličan prikaz, no bez ptice, i to je prikaz pokojnika. Dolazimo do Michaela Ventrichta. Priča ukratko, na Cipru se zadržalo slogovno pismo, i od te točke je krenuo, i kroz jedan sustav je došao do rješenja i sustava slogova. // Ovaj je poprilično dug, objašnjava kako je dotični gospodin razbio linear B, no, ponavlja se to i kasnije, a spominje gdje se sve tablice nalaze i sl. // Krećani, osim svetišta unutar palača (svetište dvostrukih sjekira, svetište Zmijske božice, neka druga neimenovana), imamo i svetišta u prirodnim ambijentima. Na vrhovima brežuljaka (teško pristupačnim) i u spiljama. Svetišta su puna keramike, posebno kamares posuđa, koje su dokaz da su bila pod patronatom određene palače. // opet preskačem veći dio, ponovno Ventricht, pa onda grobnice, što u drugim skriptama uopće nema, zbog kratkog vremena i ja preskačem... //

20

2. Heladska umjetnost

2.1. Uvod i kronologija Danas ćemo se baviti heladskom, odnosno, mikenskom umjetnošću. Mali podsjetnik terminologije. Ako se sjećate prošloga predavanja onda smo zaključili da je egejska arheologija posebna disciplina koja je započela istraživanjem Heinricha Schliemanna na Mikenskoj glavici 1876. g. Time je bila otkrivena jedna potpuno nepoznata, zaboravljena, visokorazvijena civilizacija brončanog doba. Prema tom glavnom lokalitetu je dobila naziv Mikenska civilizacija. Međutim, istraživanjima jednog arheološkog tima kojega su predvodili kolege sa Sveučilišta u Cincinatiju u Americi na čelu sa Karlom Blegenom 20-ih i 30-ih godina prošloga stoljeća u okolici Korinta, pokazalo se da zapravo ono što je Schlimman otkrio istraživanjima na Mikenskoj glavici predstavlja samo posljednju stepenicu u razvoju brončano dobne civilizacije grčkog kopna. Naime, (Karl Blegen) inače poznati, zaslužni istraživač tih egejskih civilizacija brončanog doba, je odlučio iskapati u okolici grada Argosa na jednom lokalitetu na kojemu se nalazi čuveni hram posvećen božici Heri. On je iskapao na jednoj terasi iznad toga hrama i utvrdio je ostatke mikenske citadele, mikenske palače, ali i ostatke arhitekture iz starijeg razdoblja, koji će kasnije dobiti naziv srednji heladski period. Čak je utvrdio nalaze sa kraja mikenske civilizacije, odnosno iz tzv. submikenskog perioda. On je na temelju samo tog jednog istraživanja, na malo poznatom lokalitetu koji se naziva Prosima, bio u mogućnosti izraditi kronologiju heladske civilizacije. Pokazalo se da ono što je Evans utvrdio na otoku Kreti, da ta jedna visokorazvijena civilizacija se razvija kroz gotovo dva tisućljeća, zapravo se može projicirati i na grčko kopno. Njegovi suradnici su dali toj civilizaciji naziv heladska civilizacija jer, kao što mi danas koristimo naziv Egejida za cijeli prostor Grčke, Cipra, Krete, zapadne obale Male Azije, tako su Grci svoju zemlju zapravo nazivali Helada, odnosno Helas. Dan danas na grčkim poštanskim markama nalazimo naziv Helas, a Grci sebe nazivaju Heleni. Tako je nastao taj pojam heladska civilizacija i ta heladska civilizacija je po uzoru na Minojsku, kronologija Minojske civilizacije je zapravo Blegenu, Vejsu i drugima poslužila kao osnova za izradu kronologije heladske civilizacije. Vrlo jednostavno, ona se dijeli u tri razdoblja - starije, srednje i brončano doba. Budući da se radi o brončano dobnoj civilizaciji grčkog kopna ta se tri razdoblja nazivaju - stariji ili raniji heladski period, srednji heladski period i kasno heladski period (još se naziva mikenski period). Za rano heladski period se ne može kazati Mikenska civilizacija. Što se tiče te podjele Heladske civilizacije, datiranje tih triju perioda je slično datiranju rano minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda. Stariji ili raniji heladski period započinje negdje na prijelazu iz 4. u 3. tisućljeće pr. Kr. Mi zapravo ne znamo je li to negdje već sredinom 4. tisućljeća pr. Kr. ili tek početkom 3. tisućljeća pr. Kr. Tu se mišljenja istraživača razilaze, zato treba izbjegavati korištenje godina. Kraj rano heladskog perioda završava krajem 20. odnosno početkom 19. stoljeća pr. Kr.. Kraj srednjeg heladskog perioda završava početkom 16. st. pr. Kr. Kada počinje kasno heladski ili mikenski period, a mikenska civilizacija traje do negdje 1100. g. pr. Kr., negdje do kraja 12. stoljeća pr. Kr. U cijelosti je riječ o razdoblju od minimalno 2 tisućljeća i zbog toga je to veliko vremensko razdoblje podijeljeno u tri vremenska odsječka koja korespondiraju sa starijim, srednjim i mlađim brončanim dobom. Već ovisno o tome radi li se o civilizaciji grčkog kopna, otoka Krete ili otocima Kiklade kažemo raniji minojski, raniji heladski, raniji kikladski period; srednje minojski, srednje heladski, srednje

21

kikladski; odnosno kasno minojski, kasno heladski, kasno kikladski period. To kasno se zapravo misli na brončano doba. Od ta tri razdoblja, najbolje je poznato ovo najmlađe kasno heladsko doba, odnosno period Mikenske civilizacije. Naravno, najviše je spomenika iz tog nama najbližeg perioda. Najslabije je poznato ovo najranije razdoblje i zapravo su se na tom području dogodile i najveće promjene u recimo posljednjih 20-ak godina u pristupu kronologije, odnosno terminologije. Naime, ta tri velika razdoblja su poput rano minojskog, srednje minojskog i kasno minojskog perioda podijeljena u faze, u manja vremenska razdoblja koja su bila označena rimskim brojevima I, II i III pa je tako rano heladski period podijeljen u rano heladski I, rano heladski II i rano heladski III. Međutim, u novije vrijeme istraživači egejskih civilizacija, pogotovo heladske smatraju da to nije najsretnije rješenje iz razloga što se gledajući kronološku tablicu ona je više manje jednaka i ima se dojam da su sve te tri civilizacije u svim svojim vremenskim odsječcima podjednako poznate, što nije točno. Dakle, recimo nasuprot možda 50-ak ili čak i više lokaliteta na Kreti iz ranijeg minojskog perioda na grčkom kopnu možda ima u vrh glave 10-ak, a od tih 10-ak se mogu na prste jedne ruke nabrojat one najvažnije. Zapravo, alternativna kronološka tablica izgleda tako da se ovo rano heladski I, II, i III zapravo zamjenjuje imenima najvažnijih lokaliteta, odnosno fazama sa tih lokaliteta koje naravno pripadaju tim dotičnim razdobljima. Tako da se zamjenjuju nazivima lokaliteta kao što su Lerna, Lefkandi itd. Istraživači smatraju da takva kronologija mnogo bolje oslikava stvarno stanje poznavanje heladske civilizacije. Dakle, minojska se dijeli onako kako smo to kazali, međutim kod kikladske i heladske se te kratice zamjenjuju nazivima lokaliteta. Međutim, kada je riječ o ovom kasno heladskom periodu tu nemamo potrebe za naglašavanjem lokaliteta već se tu zadržavaju ove kratice jer je to razdoblje izuzetno dobro poznato, najviše je spomenika iz tog perioda. Pored ove kronologije koju je defakto postavio Arthur Evans i možda njegove najveće zasluge su na tom području, osnova mu je bila kronologija egipatske civilizacije. Civilizacija drevnog Egipta se također dijeli u tri velika razdoblja: starije, srednje i mlađe carstvo i ta tri vremenska razdoblja korespondiraju starijem, srednjem i mlađem brončanom dobu. Na temelju spomenika, odnosno egipatskih predmeta koje je Evans našao u ruševinama Knososa on je mogao točno razraditi tu kronologiju, jer se na pojedinim predmetima nalaze imena egipatskih faraona, i njihovih supruga, odnosno princeza. Tako da na temelju egipatskih zapisa točno znamo o kojem je stoljeću riječ. Pored Evansove podjele koju su preuzeli istraživači kikladske i heladske civilizacije postoji još i ona koja polazi sa jednog drugog aspekta, a to je pojava gradova, odnosno palača kao jedan od najzanimljivijih fenomena tih egejskih civilizacija brončanog doba i ta podjela izgleda mnogo jednostavnija. Ona u cjelini te egejske civilizacije dijeli na razdoblje prije pojave palača, razdoblje prvih palača, drugih, trećih i razdoblje nakon palača. Dakle, nekih pet perioda. Razdoblje prije palača, to je rano minojski, rano heladski i rano kikladski period. To je vrijeme kada nema ni palača, ni gradova, ni na Kreti, ni na grčkom kopnu iako to "nema" bi mogli staviti pod navodne znakove jer zapravo ima nečega što daje naznake prvih početaka urbanizacije i graditeljstva. Razdoblje prvih palače je zapravo srednji minojski, srednji heladski i srednji kikladski period. Razdoblje drugih palača je prva polovica kasno minojskog i kasno heladskog perioda i razdoblje trećih palača to je baš ono vrijeme pune mikenske dominacije i na grčkom kopnu i na otoku Kreti.

22

Karta grčkog kopna - Grčka je jedna dosta razvedena zemlja, ima puno pokrajina itd., valjalo bi znati neke od najvažnijih dijelova današnjeg grčkog tla, najvažnija nalazišta heladske civilizacije. Najveći broj tih lokaliteta je na prostoru Peloponeza koji se dijeli u nekoliko pokrajina: sjeverni se naziva Ahaia, sjeverozapadni Olida, središnji Arkadija, Mesenija, Lakonija i najvažnije područje Argolida koja je dobila naziv po gradu Argosu - jednom od najvažnijih gradova polisa i mikenskoga i kasnije grčkog razdoblja. Zatim Atika, odnosno južni dio srednje Grčke, Beocija i jedan mali dio Tesalije sa otokom Eubejom. To je prostor na kojem se razvija ta heladska, odnosno mikenska civilizacija. Današnja Grčka je mnogo veća, u nju ulaze i oblasti Epira, Tesalije, Makedonije, Trakije itd. Heladska civilizacija se razvija uglavnom na prostoru srednje Grčke i Peloponeza. Na Kikladima se razvija jedna zasebna civilizacija koja se naziva Kikladska. Imamo još Kretu na jugu, gdje se razvija minojska civilizacija. Cijela je šuma lokaliteta, otprilike njih stotinjak. U praksi se poznavanje heladske ili mikenske civilizacije svodi na nekoliko ključnih položaja: Mikene, Tirinta, Pilosa i još nekoliko položaja. Praktički, ovo drugo ostaje na neki način sve zaboravljeno.

23

Rano heladski period počinje krajem 4. početkom 3. tisućljeća pr. Kr., završava krajem 20. možda početkom 19. stoljeća pr. Kr.. Srednji heladski period završava negdje u 16. stoljeću pr. Kr. kada počinje kasno heladski (mikenski) period, a on traje negdje kraja 12. stoljeća kada otprilike jedno stoljeće slijedi taj submikenski period. Ovo razdoblje pripada vremenu kada više ne postoje više ni mikenske palače ni mikenski gradovi, glavni umjetnički centri, i dalje se živi, ali u manjim naseljima pada ta "moć". Ovo je relativna kronologija. Što idemo bliže nama, tu je pogreška manja. Vidjeti ćemo sada nekoliko slika koji prikazuju spomenike mikenske civilizacije. Grčka je vrlo rano osnovala svoje arheološko društvo koje je očuvalo brojne spomenike. Ovo je pročelje jedne tipične mikenske grobnice tipa tolosa (kupolaste grobnice) koja se naziva Klitemnestrina grobnica - to je jedan od položaja koje je obišao Heinrich Schliemann 1874. g., ali prava istraživanja su uslijedila dvije godine kasnije. Tu je crtež čuvenih lavljih vrata u Mikeni, glavnoga i najmonumentalnijeg ulaza na mikensku citadelu.

24

Pa onda presjek kroz čuvenu Atrejevu riznicu, najpoznatiju grobnicu tipa tolosa. Vidite tu unutrašnjost, kako je napola zatrpano zemljom. Ovo su slike iz 19. st. Zatim izgled kraljevskoga grobnog kruga A, nalazi se na udaljenosti od svega nekoliko desetaka metara unutar pojasa mikenskih zidina. Izvorno se nalazio izvan citadele, utvrde, jer se nekoć izbjegavalo sahranjivanje pokojnika unutar grada, osim kada je riječ o djeci. 1876. g. ga je istražio Schliemann unutar samih mikenskih zidina, a rezultati tog njegovog istraživanja su zaprepastili znanstvenu javnost jer se pokazalo da je ta Schliemannova metodologija istraživanja i njegovo slijepo držanje Homera i Pauzanija u jednoj ruci zapravo bilo ispravno. Karta koja pokazuje Egejidu. Egejida je prostor kojeg oplakuje Egejsko more, grčko kopno, Kreta, Kiklade, zapadne obale Male Azije. Kronološkoj tablici od maloprije bi trebalo dodati još jedan stupac. Pitanje je li ispravno govoriti Egejske civilizacije brončanog doba ili Egejska civilizacija brončanog doba. Ispravno je govoriti i jedno i drugo. Kad kažemo Egejska civilizacija brončanog doba onda mislimo na sve sastavnice koje tu ulaze, a njih su 4. Kada kažemo Egejske civilizacije brončanog doba onda mislimo na množinu. Sastavnice egejske civilizacije su: Minojska (civilizacija otoka Krete), Heladska (odnosno u posljednjoj fazi Mikenska), Kikladska i ima još nešto što je falilo na onoj tablici, a to je brončano dobna civilizacija zapadne obale Male Azije ili Anadolijska grupa (budući da to danas nije unutar grčkog državnog teritorija, onda se to izbacuje). Geološke karakteristike - u Grčkoj je relativno malo obradive zemlje, riječ je o brežuljcima, o planinama. To je jedan od razloga kasnije masovne grčke kolonizacije - zbog prirasta stanovništva - bila nužna. Iz perspektive heladske, odnosno mikenske civilizacije, to je važno jer se kasnije najvažniji centri javljaju u onim područjima gdje je najviše obradive površine, a to su upravo ona područja u kojima je skoncentrirano najviše nalazišta: Argolida, Mesenija, zatim južni dio Lakonije, jedan središnji dio Beocije, Atika sa prostorom oko Korinta. Visokorazvijene civilizacije brončanog doba su se razvile baš na prostoru Grčke zato što je Grčka krajnji jugoistočni dio europskog kontinenta koji je najbliži tim visokorazvijenim civilizacijama Bliskoga Istoka (Egipat, Mezopotamija, Sirija...). Velika količina egipatskog materijala je pronađena na Kreti, pogotovo u palačama, a isto tako ima i minojskog i mikenskog materijala i po Egiptu, Siriji i na zapadnoj obali Male Azije. Povoljan geografski položaj je osnovan razlog pojave tih visokorazvijenih civilizacija Bliskoga Istoka. Smatra se da su možda Krećani i došli negdje sa Bliskoga Istoka. Dobar dio naziva nalazišta na Kreti ima etimologiju koja nema veze sa grčkim jezikom, a dosta je naziva slično nekakvim nazivima iz Anadolije, sjeverne Sirije itd. Pristalica te teorije je bio Evans. Za prve Grke sasvim sigurno znamo da oni jesu došli iz prostora Male Azije. Moguće je da je formiranje tih civilizacija bio barem jednim djelom motiviran nekakvim emigracijama s Istoka. Sličice koje pokazuju mikenske fortifikacije. One su jedini živi svjedok postojanja drevne predgrčke civilizacije brončanog doba. Velike, megalitske, kiklopske ili divovske fortifikacije koje su bile vidljive još starim Grcima, Rimljanima itd. Spominje ih Pauzanija u svom djelu Vodič po Heladi. To je bilo jedino preživjelo svjedočanstvo o postojanju nekakve drevne

25

civilizacije. Grci su te fortifikacije dovodili u vezu sa herojskim dobom kad su živjeli heroji, ratnici i nisu bili kadri objasniti. Tih fortifikacija ima po cijeloj Grčkoj. Najdojimljivije fortifikacije ovakvog tipa su naravno one u Mikeni, Tirintu, Mideji (Mideja je jedan čuveni grad, jedno od najvažnijih Mikenskih središta, a uopće nije tako razvikano kao Mikena i Tirint), Argos, Teba, pa čak i Atena. Tragova ostataka po tehnici izvedbi sličnih tih megalitskih fortifikacija ima čak i na Atenskoj obali. Sjeverno zapadno od čuvenog Erehteiona su sačuvani zidovi građeni od ogromnih bunja i oni su svjedočanstvo da je i Atenska akropola u vrijeme brončanog doba bila citadela jednog mikenskog vladara. Kasnije izgradnje i pregradnje su na tom prostoru jednostavno izbrisali sve tragove. Jedino što je preostalo su ti neki zidovi i ostaci jednog vodoopskrbnog sustava koji jasno pokazuje o čemu je tu riječ, jer je takav sustav imao svaki mikenski grad. Svaki mikenski važniji grad je u 13. st. pr. Kr. morao riješiti pitanje opskrbe vodom u slučaju neposredne opasnosti, odnosno opsade. To su rješavali izgradnjom podzemnih koridora koji su vodili do izvora i njihovim maskiranjem tako da oni ne budu vidljivi napadačima. To je jedan od glavnih argumenata, odnosno sam položaj Atenske akropole govori tome u prilog. Čak i da nemamo ništa, logika bi nalagala da se tu pretpostavi jedno vrlo važno mikensko obilježje. Ponovno smo na kraljevskom grobnom krugu A, sa svojih 7 grobova. Ovo je njegova rekonstrukcija, pa ćemo vidjeti kasnije detaljnije. Atrejeva riznica: u grobnicu se moglo ući, a na njezinom pročelju je raslo drveće itd. Mikenska citadela ili utvrda. Akropola ne bi bio primjeren izraz. To je prostor koji je opasan golemim, megalitskim zidinama. Ovaj perimetar grada potječe iz one posljednje faze, sredine 13. stoljeća pr. Kr. Grad je izvorno bio manjeg teritorija. Glavna razlika u koncipiranju mikenskih gradova i minojskih gradova - minojski gradovi se grade na relativno pristupačnim položajima, to su neki blagi brežuljci, malo izdignuti iznad okolnih područja i nisu branjeni nikakvim fortifikacijama, nikakvim zidinama što nam je dokaz da je cijeli otok bio pod jednom administracijom. Nasuprot tome, mikenski gradovi se grade na takvim položajima koji su lako branjivi i s kojih se pruža odličan pogled na šire okolno područje. Položaji na kojima se čisto vizualno može vršiti kontrola, nadzor na jednim širim područjem, onim područjem koje pripada dotičnom vladaru, odnosno njegovoj državici, njegovom polisu. Sama palača se nalazi na najdominantnijem djelu toga brežuljka i zapravo mikenski vladar stoji na vrhu te piramide, a ispod njega ili na padinama, dijelovima naselja koji nisu bili obuhvaćeni ovim zidinama su obični smrtnici.

2.2. Rano heladski period Rano heladski period, nekoć podijeljen na I, II, III., a danas se prati preko pojedinih lokaliteta, odnosno njihovih faza. Najvažniji rano heladski lokalitet je Lern, lokalitet koji se nalazi u Argolidi u pokrajini di se nalaze Mikena, Tirint. Izuzetno važan lokalitet, krije ključne spomenike rano heladskog perioda i koji nam omogućuje kakva-takva saznanja o tome što se događalo na grčkom kopnu u tom najstarijem razdoblju koje vremenski korelira sa rano minojskim periodom. U rano minojskom periodu također nije bilo gradova, nije bilo palača, nema Knososa, Festosa i Malije, živi se u manjim selima, manjim skupinama domaćinstava. Stanovništvo se obično sahranjivalo u kružnim grobnicama koje prate takva naselja, obično u svakom naselju bude jedna do dvije grobnice sa više stotina ukopa. Na grčkom kopnu se tada zapravo javljaju zameci

26

nekakve ozbiljnije društvene organizacije, ali o svemu tome se ne može nešto konkretnije govoriti. I u tom smislu je lokalitet Lerna izuzetno zanimljiv. Vidimo crno-bijela sliku koja prikazuje građevinu koja je izuzetno važna. Jedina građevina koja bi se mogla smatrati pretečom nekakve palače ili nekakvog drugog javnog objekta administrativne, ceremonijalne funkcije. Na ove tri sličice tri sličice vidimo otiske pečata u terakoti. To je vrlo važno, jer je pečat znak administracije i kao što imamo i u kretskim palačama kasnije, u Knososu imamo na tisuće pečata, otisaka pečata u terakoti sa različitim motivima: mitološkim, motiv božice, motiv toreadora itd. Ta građevina se naziva kuća crjepova, kuća krovnih opeka. Građevina koja je dobila taj naziv po tome što su u njezinim ruševinama pronađeni mnogobrojni fragmenti krovnog crijepa, koji je bio građen od sirove gline, sušene na suncu, a to dokazuje da je ova građevina gotovo sigurno imala krov na dvije vode. Ona je dosta velikih dimenzija, dugačka je oko 27 m, a široka je oko 13 m. Otprilike je omjer duže i kraće stranice nešto malo više od 2:1. Riječ je o jednoj pravokutnoj građevini koja je bila koncipirana od većeg broja prostorija kvadratnog ili četvrtastog tlocrta, imala je ulaz točno u svojoj osi, a onda se iz ovih pojedinih prostorija komuniciralo vratima koja su bila izbačena iz te glavne osi. Sa strana glavnih odaja, koja se nižu sredinom građevine, ima male, uske hodnike (koridore), tako da je ovakav tip građevine dobio naziv - građevina tipa koridora. Ovo je jedan od najstarijih, i najvažnijih, ali ne i jedinih primjera. Ovakvih sličnih građevina iz tog rano heladskog perioda i to konkretno kad bismo išli označavati s ovim rimskim brojkama bi bio rano heladski period II. To bi bio period negdje između 2500. i 2200. g. pr. Kr. Dakle, ovakvih građevina je nađeno po cijeloj Grčkoj, ali nijedna nije tako dobro sačuvana, nijedna nije tako velikih gabarita kao što je to ova u Lernu. Ono što vidite ovdje preko nje su ostatci jednog objekta koji je nastao iznad te kuće crjepova nakon što je ona bila uništena. To se dogodilo u rano heladskom periodu III. Pretpostavlja se da je ovaj objekt, i njemu slične građevine, nastale prilikom dolaska prvih Grka na današnje grčko područje. To se dogodilo negdje na samom kraju rano heladskog perioda u okviru ove rano heladske III faze, negdje oko 2200., 2100. g. pr. Kr. Da je to tako pokazuju i ostatci jednog sličnog monumentalnog objekta koji je pronađen u Tirintu, drugačijeg, kružnog tlocrta, koja je uništena u požaru i uništena negdje u razdoblju kao i ova građevina prije. Pretpostavlja se da je razlog dolazak prvih Grka, prvih Indoeuropljana na prostore današnje Grčke. Nosioci rano heladske kulture ili rano heladske umjetnosti nisu bili Grci, već oni koje su kasnije Grci nazivali nekakvim Pelazima, staro drevno pramediteransko stanovništvo. Krajem 3. tisućljeća pr. Kr. dolaze prvi Grci, dolazi do stapanja sa tim autohtonim stanovništvom i taj novi etnički substrat će zapravo biti nositelj srednje heladskog doba, odnosno kasno heladskog doba - to će biti Grci. Da je to zaista tako dokazuju nam i tekstovi lineara B za koje danas znamo da su pisani grčkim jezikom. Tu nema više nikakve sumnje da su mikenjani i njihovi preci su bili Grci. Da se vratim natrag na tlocrt. Ono što vidite ovdje su ostatci jednog grobnog humka, jedne kamene gomile sa grobovima u četvrtastim kamenim sanducima, cistama. Ostatci grobnog humka koji je nastao na ruševinama ovoga objekta negdje na prijelazu iz ranog u srednje heladsko doba. On je loše sačuvan, sačuvani su mu samo ovi rubni dijelovi, a sad ćete vidjeti i na fotografiji kako to izgleda danas.

27

Ovo bi bila rekonstrukcija te kuće crjepova u Lernu. Ono što ovdje možete primijetiti jeste da je to bila građevina sa prizemljem i još jednom etažom na katu što dokazuju mala stubišta zatečena u onim uskim dugačkim hodnicima. Ta stubišta su, očito, morala voditi negdje na kat. To su bile građevine na dvije etaže s krovom na dvije vode, sa te dvije dugačke široke strehe, uz upotrebu drvenih balvana (mogli bismo izbjegavati riječ stupovi, iako oni stoje u funkciji stupova), a sama građevina je bila dijelom građena od kamena, dijelom od sirove opeke sušene na suncu. Njezini gabariti, otisci pečata i činjenica da su pečati, odnosno ti keramički komadi sa otisnutim pečatima, pokazuju jedan visokorazvijeni stupanj državne organizacije kao što će biti u stoljećima kasnije na Kreti. Lerna čak prehodi pojavi Knososa, ne puno, ali za 3. ili 4. stoljeća sigurno. To su sad ti keramički fragmenti sa otiscima pečata koji su bili svezani nekakvim konopima ili su naprosto bili nataknuti na goleme pitose u kojima se skladištila različita roba od figuralne plastike, posuđa itd. Ovo je prikaz građevina iz unutrašnjosti. Ono što možete vidjeti je da je ona natkrivena. Zbog njezine zaista iznimne važnosti, ona je natkrivena, ali ne na način da je građevina rekonstruirana, nego je uklopljena u modernu arhitekturu. Pogled iz jedne od ovih unutrašnjih prostorija na te uske prolaze i te zidove koje su sačuvani samo u prizemlju, odnosno u parteru uz upotrebu kamenih tesanaca i uz upotrebu primitivne opeke. Ovo su obrisi grobnog humka koji se danas nalazi dijelom izvan te arhitekture koja je natkrila tu građevinu. Zatim jedan od pogleda na koridore, pa pogled na rubni dio naselja, na fortifikacije, na obrambeni zid i na te male kule koje se pridodaju sa vanjske strane. To je važno, jer se taj objekt, ta kuća crjepova u Lernu koja je bez sumnje bila jedan reprezentativni objekt, nalazi unutar jednog utvrđenog naselja, a tada nije svako naselje bilo utvrđivano. Jedna mala skupina domaćinstava, jedno malo selo neće biti utvrđeno, ali jedno važno centralno naselje se utvrđuje. Lerna je takvo naselje, nama najbolje poznato. Te gradske fortifikacije su imale te male bastione, okrugle građevine koja je poznata iz Tirinta. Funkcija građevine u Lerni. Nju istraživači različito tumače, neki kažu da je to bila palača, drugi kažu da to nije bila palača, da je to bio hram itd. To je u svakom slučaju bila jedna građevina javnoga karaktera i sigurno jedan objekt koji je pandan jednoj mikenskoj kraljevskoj palači. Ima

28

sve sadržaje - skladišta za skladištenje robe, ono isto što isto imaju Knosos, Festos, upotrebljavaju se pečati itd., a sigurno je imala jednu ceromonijalnu funkciju, ako nije služila kao hram, za štovanje božanstva, ali nekakve ceremonijalne aktivnosti su se u njoj održavale, to je sigurno. To je jedan od najvažnijih lokaliteta. Vidimo jednu posudu koja potječe sa tog lokaliteta, ali nema veze sa palačom, nego sa grobnim humkom. To je jedna visoka bikonična zdjela koja praktički pripada početku srednje heladskog perioda. To je tzv. Minijska keramika sive osnove i konične forme. To su najstariji poznati primjeri izrađivani na lončarskom kolu. Izgleda da se lončarsko kolo koristi ranije na grčkom kopnu nego na Kreti. Nije u svakom pogledu grčko kopno zaostajalo u odnosu na Kretu. Na tom otoku su palače bile nekakvo kulturno žarište u odnosu na cijelu Egejidu, ali u nekim stvarima je ipak grčko kopno imalo prednost.

2.3. Srednje heladski period Ima puno položaja iz srednje heladskog perioda koji su čuveni po manjih naselja itd., ali su najznačajniji spomenici iz tog vremena okrugli, grobni humci. Ostatci kamenih sanduka, sanduka formiranih od kamenih ploča u kojima se onda polažu pokojnici. Riječ je o skeletnom sahranjivanju ili fumaciji. Polažu se na bok, u zgrčencu, kao što je slučaj na cijelom Balkanu. Ovo su malo sofisticiraniji grobni humci. Ostatci naselja Cungice, srednje heladski period. U srednje heladskom periodu osim grobnih ostataka arhitekture i nema nekih važnijih spomenika, trebalo bi se jedino zadržat na grobnicama tipa tolosa. To je jedan od dva najvažnija tipa mikenskih kraljevskih grobnica. Jedan su kraljevski grobni krugovi, a drugi su grobnice sa kupolama - tolosi - koji pripadaju tipovima grobnica sa odajama. Za tolose se mislilo da najraniji primjerci na grčkom kopnu sežu od početka 15. st. pr. Kr., a idu u kasno heladski, odnosno mikenski period. Ima i mnogo ranijih primjeraka, pogotovo na Peloponezu. Jedna grobnica toga tipa je pronađena u Meseniji na čijem je zidu pronađen natpis pisan linearom A, arhitekte koji je s većim brojem majstora izradio tu grobnicu. Linear A je Minojsko pismo, što pokazuje da je arhitekt koji je sagradio tu kupolastu grobnicu Krećanin. Između najpoznatijih Kretskih i najpoznatijih Mikenskih se tvrdilo da ih se ne može povezati, a grobnice na Kreti su starije i to nisu tolosi, već kružne grobnice. One nisu sačuvane do krova, već u temeljima, i ne možemo tvrditi da su završavale kupolom, odnosno svodom, ali im je tlocrt kružan kao i Mikenski tolos. Logično je objašnjenje da su Mikenski tolosi spomenici koji su preuzeti sa Krete. Najstariji mikenski tolosi nisu Vafio grobnica u Sparti s početka 15.st. pr. Kr., već ima i onih koje datiraju i iz 17. čak i 18. st. pr. kr. Dakle, u srednje heladski period.

2.4. Mikena

2.4.1. Mikenske fortifikacije Mikenske fortifikacije, odnosno mikenske zidine su najvažniji mikenski spomenik. Gradnju takvih fortifikacija je mogla poduzeti samo dobro organizirana zajednica koja poznaje tehniku obrade kamena, nalaženja istog, itd. Jedan od razloga izgradnje tih fortifikacija je zbog toga što

29

su ti mikenski gradovi funkcionirali kao gradovi državice, neki smatraju da je to simbol moći vladara, objekt koji grad mora imati kao što imaju forum, itd., Neki smatraju da su vladari imali strah od podanika, neki smatraju da je strah od vanjskih opasnosti. Na Kreti toga nema. Tih megalitskih fortifikacija ima i izvan Grčke, npr. Na Siciliji, Malti, ali većinom su na prostoru grčkog kopna. Primjera na Kreti ipak ima, ali potječu iz Mikenskog perioda. Zatim ih ima na zapadnim obalama Male Azije, na Cipru i u Siriji. Mikena, Tirint, Atena itd. Imaju megalitske fortifikacije, ali jedan važan lokalitet kao što je Pil (Pilos) nema megalitske fortifikacije. Većina tih ostataka megalitskih fortifikacija je koncentrirana u Argolidi i u Beociji.

Mikenske fortifikacije imaju dva lica, unutarnje i vanjsko. Između se nalazi popuna koju uglavnom čini sitni kamen, lomljenac, zemlja itd. To nije jedno tijelo. Bedemi su lijepo položeni na umjetno građeno podnožje ili teren, najčešće živom kamenu, živcu pa su se blokovi prvog reda prilagođavali samom terenu. Negdje je živac priklesavan u jednu finu zaravnatu podlogu i onda se započinjalo sa slaganjem kamena. To kamenje je slagano u suho, nema vezivnog materijala, žbuke, to je suhogradnja. Ona je, pretpostavlja se, mogla biti visoka do 15 m, a širine do negdje 7m. Imamo prikazanih 5 varijanti: od one najprimitivnije gdje je kamen uzet iz prirode, koji je koliko toliko uslojen, a udubine su zakrpljene manjim kamenjem; druga tehnika gradnje gdje se kamenje polako obrađuje; poligonalna struktura - sve završava klesanjem; pilanjem kamenih blokova koji se kasnije sljubljuju, slažu itd. Najstarija tehnika je zabilježena u srednje heladskom periodu, iz 16., 15. st. te zatim tehnike iz 14., 13. i eventualno negdje 12. stoljeću pr. Kr.

30

Kako se to moglo otprilike graditi? Volovi, životinje koje su vjerojatno svojom snagom podizali te velike kamene blokove preko gredica što vjerojatno podrazumijeva kontinuirano zapunjavanje zemljom s unutrašnje strane do određene visine zida, odnosno stvaranje tih nekakvih terasa, rampi. Vrste ulaza u utvrde, u citadele: od najjednostavnijih, do ulaza sa suženjima, do nekakvih sofisticiranijih sa formiranjem neke vrste propugnakula (kasnoantički prag). Imamo takve ulaze i s dvostrukom propugnakulom, ulazi u obliku obrnutog slova L koji u tom slučaju napadaču kojem u desnoj ruci stoji koplje ili mač, ostavlja desnu stranu neobranjenu. Pogled na zapadni istak Mikenskih zidina - položeno na liticu, na živac i to da se maksimalno prati pružanje tog živca, tako da napadač pri napadu mora savladati i prirodnu prepreku. Zidine Mikene, mali ulaz sa stubama ispred. Svaki mikenski grad je imao glavni ulaz, glavna vrata, jedna sporedna - glavna sporedna vrata. Kod Mikene su Lavlja vrata glavna vrata i na sjeveru imaju još jedna glavna sporedna vrata. Osim tih vrata postojali su i manji sporedni ulazi, prolazi koji su služili za ispade branitelja u slučaju opsade. Hodnici, nadsvođeni koridori, kazamati ili galerije (može se koristiti bilo koji od tih naziva): sačuvani do početka trokutastog svoda, a negdje u punoj visini kao što je to slučaj u Tirintu. U mikenskom gradu Tirintu je sačuvan potez od gotovo 20-ak metara gdje su sačuvani ti hodnici u punoj visini. Funkcija tih hodnika: neki su služili za komunikaciju branitelja, neki kao stražarnice, neki kao streljačka mjesta - jer imaju otvore u zidinama za odašiljanje nekakvih projektila - neki su služili kao skladište. Tirint - pogled sa istoka: vidimo gornji grad i donji grad u drugom planu. Pomjeranjem blokova prema unutra se stvaraju lažni trokutasti svodovi. Zidine Tirinta: impresivne, sa pristupnim rampama, stubištem za juriš. Hodnik uklopljen u zidine sa stubištem koji se spušta do izvora vode. Tamo gdje se on nalazio izvan bedema, kamuflirao se da ne bi bio vidljiv napadačima, jer bi bilo dosta da im napadači samo zatvore vodu. Kazamati u Mikeni, loše sačuvani. Mideja, jedan od poznatijih mikenskih gradova, ne može se točno utvrditi stratifikacija faza gradnje, odnosno kronologija zidova. Zid na Atenskoj akropoli zapadno od Erehteiona pokazuje tipične značajke mikenske kiklopske arhitekture. Karta Argolide: zacrnjeno su komunikacije koje su ustanovljene, a datiraju iz mikenskog doba; čak se može govoriti o cestovnoj mreži: Mikena, Tirint, Lerna, Dedra, Mideja, Prosimna (iskapanja Carla Blegena od 1924-1931), Epidaurus, Argos itd. Glavne faze izgradnje mikenske citadele (te najmanje tri građevne faze se mogu jasno pratiti kod svih mikenskih gradova): najstarija prva faza sa samog početka mikenske civilizacije (16. st. pr. Kr.), druga faza iz 14. st. pr. Kr., a treća faza iz sredine 13. st. pr. Kr. Iz ove najstarije faze nema dokaza o postojanju kraljevske palače.

31

Podzemni kanal, koridor koji vodi do izvora vode je izgrađen tek u trećoj fazi - vladari bili svjesni neke opasnosti koja će doći sa sjevera. Tlocrt mikenske citadele - lavlja vrata (glavna vrata), glavna sporedna vrata (north gate), grobni krug A, kultni centar, palača - na najdominantnijem dijelu brežuljka (veliki dio te palače nedostaje, nije bio sačuvan, ta arhitektura je naprosto odsklizala sa pojedinim dijelovima ovoga brežuljka, jer se ovdje nalazi duboka provalija; jugoistočni dio palače je rekonstruiran). Lavlja vrata iznutra - ona su konstruirana od dva golema dovratnika i jednog golemog nadvratnika iznad kojeg se nalazi trokutasti reljef, ali unutar na dovratnicama i na nadvratniku se nalaze utori za vješanje drvenih vratnica. Pogled na rampu od lavljih vrata kojom se penje do kraljevske palače.

2.4.2. Grobni krug A

Grobni krug A: 1876. Schlimann istražuje držeći Pauzaniju u ruci, a Pauzanija kaže da je tu sahranjeno pet mikenskih kraljeva. Otkriva se pet grobova i on praktički ostaje nezainteresiran za nastavak istraživanja. Njegov grčki kolega Tszountas otkriva šesti, a mnogo kasnije preko revizijskih istraživanja se otkriva i sedmi. Ipak je frapantan podatak da je još Pauzaniju bilo poznato preko usmene predaje da su tu bili sahranjeni mikenski kraljevi - a on živi u prvoj polovici 2. st. n. Kr. u doba cara Hadrijana. Već dugo vremena je tada Grčka jedna od rimskih

32

provincija, s nazivom Ahaja. Do uništenja Mikene je došlo najkasnije u 12. st. pr. Kr. Od tada do tog vremena je prošlo 13. i pola stoljeća i ta predaja je još toliko snažna. Na koji način je konstruiran taj grobni krug A? On je bio sagrađen na jednoj prirodnoj padini koja je uključivala litice, živac i zemljane ispune, tako da su se kopači morali prilagoditi tom terenu, a te grobnice su ukopane na različitim nivoima. To ćemo bolje vidjeti kasnije. Grobni krug A: raspored sedam grobova označen rimskim brojevima od 1-7. Nakon Schliemannovog istraživanja 1876. g. bilo je dosta naknadnih revizijskih istraživanja. Svih 6 starijih grobova su građeni u obliku ukopanih komora, zidanih pravokutnih cista u koju su bili položeni pokojnici; cijeli taj grobni krug je u kasno heladskom III razdoblju bio ograđen jednim prstenom od dva reda okomito postavljenih kamenih ploča, fino pilanih, sljubljenih kamenih ploča, da bi taj međuprostor bio ispunjen zemljom. Onda je sa gornje strane došao jedan red horizontalno postavljenih kamenih ploča. Taj prsten ne datira iz vremena ukopa. Grobovi se datiraju od negdje 1600-te, 1500-te g. pr. Kr., a prsten datira iz kasno heladskog III razdoblja - 14. ili najkasnije13. st. Pr. Kr. Na jednom mjestu se taj prsten prekida jer je to bio ulaz u taj grobni prostor. Ti grobovi su bili ukopani poput nekakvih šahti. U tim grobovima je nađeno zlatnih predmeta u težini od 20 kg. Grobovi i različiti dijelovi prstena se nalaze na različitim niveletama. Grobovi su bili pokriveni masovnim, kamenim pločama. Pokojnici su bili sahranjeni, inhumirani (polaganje čitavog balzamiranog tijela zamotanog u tkaninu, a muškim pokojnicima su na glavu bile stavljane zlatne maske i puno grobnih priloga oko njih: mačeva, ogrlica, prstenja...). Iznad grobova su vjerojatno bile stavljane nadgrobne ploče; jedina pronađena dovoljno očuvana koja je koncipirana u 3 polja: najdonje neobrađeno, srednje prikazuje scenu lova, a gornje polje je ispunjeno spiralama. Istraživače je iznenadilo to silno bogatstvo grobnog kruga A u odnosu na silno siromaštvo grobnih humaka srednje heladskog perioda. Vrlo često je riječ o predmetima minojske umjetnosti, pogotovo prstena, pečatnjaka... Možda bi razlog mogao biti posredništvo Mikenjana u trgovini s unutrašnjošću Balkana, pogotovo oružja. Duboko unutar Balkana je pronađeno tipično mikensko oružje. Pronađeno je čak do područja Rumunjske (koja je danas bogata po zlatu, srebru...). Mikenjani su prodavali luksuzne proizvode i preprodavali proizvode minojske umjetnosti, a zauzvrat su dobivali zlato. Mikenska posuda podijeljena u nekoliko frizeva (klasičan primjer mikenske keramike), a jedan friz bio ispunjen povorkom mikenskih ratnika - posuda važna za izučavanje mikenskog naoružanja.

2.4.3. Mikenski kultni centar Dolazimo do religijskog dijela mikenske civilizacije. Sada govorimo o kultnom centru. Tlocrt kultnog centra izložen je 60-ih godina, a prostor se sastoji od nekoliko dijelova: Tzountasova kuća (po Tzountasu), zatim na zapadnoj strani je dobila naziv Južna kuća, a između njih se nalaze nama dva interesantna objekta za razumijevanje karaktera mikenske religije. Jedna od tih građevina je dobila naziv Hram, a druga je dobila naziv Kuća sa freskama. Posljednja dva su posebno važna, jer o svetištima sve do tada nema konkretnih spoznaja. U međuvremenu su se otkrivala dva druga lokaliteta Aja Irini na otoku Keosu i Filakope na otoku Melosu, i do tada nije bilo poznato ni jedno drugo kasno heladsko svetište. Raspolagalo se sa znatnim brojem terakotnih figurica koje su prikazivale božanstva, svećenice, štovateljice i osobe u vezi s kultom.

33

Hram je tripartitne koncepcije, odnosno megaroidnog je tlocrta. Tlocrt nalikuje tlocrtu Mikenskog kraljevskog Megarona koji se sastoji od 3 dijela: predvorje sa 2 stupa, predsoblja, glavne odaje s ognjištem i 4 drvena stupa koja su podupirala krov.

Hram sadrži trijem, predsoblje i glavnu odaju u kojoj se ne nalazi kružno ognjište, već pačetvorinasta platforma, poput kamina, presvučena bijelom glinom. Na istočnoj strani se nalazi stubište kojim se penjalo do jedne od dviju pridodanih prostorija iza te odaje. Jedna je imala trokutasti oblik (naziva se sjenica ili niša), a druga je pačetvorinasta sa 3 drvena stupa koja su sa lateralnim zidovima podupirala krov. Uzduž sjeverne i zapadne strane se nalaze klupe uza zid sa statuama božanstava. Istražuje ga Taylor, skupa sa grčkim arheologom, te unutra nalaze zanimljiv kipić božanstva i mali tronožac - žrtveni stol. Dvije prostorije služe za spremanje kultnog posuđa, figurica, darova svetištu i slično. Figurice imaju visinu između 50 i 70 cm. U niši je pronađeno puno terakotnog ritualnog posuđa. U drugoj prostoriji je pronađeno jako puno fragmenata velikih terakotnih figura - što razbijenih, što sačuvanih i zato je dobila naziv Soba s idolima. Jedna od figurica sačuvanih na klupi je bila zvonolikog tijela sa rukama kojima se hvataju za grudi. U oba objekta su pronađene i terakotne zmije (16-17 komada). U presjeku građevine vidimo da hram nalikuje grčkim hramovima - ima

34

svoj trijem, predsoblje, glavnu odaju i stražnje prostorije - no ovdje je riječ o megaroidnom tlocrtu koji je prilagođen drugoj funkciji. Kuća sa freskama se nalazi sa zapadne strane, također megaroidnog tlocrta, tripartitnog tlocrta. Ovdje se na krajnje zapadnoj strani se nalazi prostorija koju Taylor nije do kraja istražio i ne znamo što se tu točno nalazi. Ovdje imamo dvoranu koja je dobila naziv Soba sa freskama. I opet imamo pridodanu sobu koja je dobila naziv Soba sa slonovačom. Sadržaji su po prilici isti. U glavnoj sobi imamo približno ovalnu klupu presvučena glinom na čijim su krajevima stajali drveni stupovi (1+2 stupa). Uz sjeverni zid te odaje je sačuvan larnaks - recipijent nalik kadi, može služiti kao recipijent za posmrtne ostatke, za izvođenje rituala ili za kupanje. U velikoj klupi (visine 1 m i širine 60 cm) prekrivenoj kamenim pločama su pronađeni predmeti koji su, vidi se po načinu spremanja, bili skrivani, pa su nazvani blago. To su bile kamene vaze, kameni lav, šuplja glava mladića). Na maloj platforma od sirove cigle od gline su najvažniji ostaci freske sa 5 figura, 3 ženske (mikenska božanstva) i 2 muškarca. Tu se nalazila i soba s ulogom riznice, dijelom i svetište, čemu svjedoče pronađene figure i klupica (a po ostacima slonovače je dobila naziv soba sa slonovačom). Najveće terakotne figure su prikazane uzdignutih ruku (većinom su tako prikazivane, jedino jedna odudara i hvata se za grudi), zvonolikog oblika (da bi mogle stajati), 50 do 70 cm visine. Nije bilo uvijek moguće odrediti spol. "Ako ima grudi žena je, ako nema, muškarac je. Ako ima kosu, žena je, ako nema, muškarac je", no otkriveno je da ima brojnih kombinacija, pa je zaista nemoguće odrediti spol. Smatra se da su većinom bile žene - figure štovatelja (zavjetodavaca) - prikazuju štovatelje ili sama božanstva darovana u riznicu. Tekstovi sa linearnim B pismom, koje je pronađeno u Knososu na Kreti, spominje više ženskih božanstava (iz vladavine koja je bila pod Mikenom). No u palači Pil, gdje je pronađen cijeli arhiv ima više muških božanstava. Tamo se spominju Posejdon (Posejdaone), Zeus (Zus), Dioniz (Dionisu), Hera (Era), Atena (Atane), Ares (Are). Ima imena ženskih božanstava kojima ne znamo imena, i ne znamo jesu li to imena ili epiteti npr. Potnia znači Gospodarica zvijeri - to bi bila Artemida. To nije moguće primijeniti kod ove dvije građevine, jer ova božanstva jedino možemo nazvati - Božica uzdignutih ruku. Kod Mikenjana koji su bili Indoeuropljani vrhovni bog je Zeus. A Krećani, kao matrijarhalni narod, imaju ženska božanstva. Svećenstvo čine žene, a muškarci rade fizičke poslove Zmije su vjerojatno vezane uz zemljani, ili podzemni kult (podzemna ili zemljana božanstva), ali se mogu tumačiti i kao dobri duhovi kuće. Ovo je rekonstrukcija te freske u glavnoj dvorani kuće sa freskom uz maksimalan oprez i čuvanje ostataka. Čini se da se može govoriti o tome da su prikazana u gornjem polju dva ženska božanstva, od kojih jedno drži nešto što nalikuje velikom maču s vrhom zabodenim u tlo, a drugo božanstvo drži dugačak i tanak predmet - vjerojatno žezlo ili koplje. Oba su prikazana u zapovjedničkom držanju i dostojanstvenom stavu sučelice jedno drugome. Jedno ima dugi ogrtač, a drugo je prikazano u tipičnoj mikenskoj nošnji. U ikonografiji jedne mikenske zmijske božice. Jasno istaknutih grudi sa artificijelnom frizurom. Dalje imamo dvije, čini se muške, figure prikazane ispruženih ruku prema naprijed u stavu nekakvih štovatelja. Dolje imamo jedan prikaz

35

ženske figure sa jednim mitološkim bićem - vjeruje se da je to griffon, fantastična krilata životinja. Čim je riječ o takvim bićima, znači da se ovdje radi o božanstvima. Ova ženska figura u rukama drži dva klasa.

2.4.4. Aja Irina i Filakopija Ovo nisu jedni mikenski hramovi, već postoje i na otoku Keosu u naselju koje se naziva Aya Irina (sveta Irena). Unutar tog naselja su utvrđeni ostaci hrama, megaroidnog tlocrta (trijem, glavna dvorana, stražnje dvije odaje ili riznice). Njeni počeci sežu u 18. st. pr. Kr., u doba kikladske civilizacije. Tu se još tada vršila određena ritualna aktivnost, i koristi se kasnije sve do 3. st. pr. Kr. - sve do helenizma kada se u stoljećima grčke civilizacije tu štuje kult Apolona. Ovdje je pronađeno 50 terakotnih statua od kojih redom prikazuju ženske figure sa uzdignutim rukama. U polovici prirodne veličine, zvonolika tijela, unutar kojih se nalazila drvena uzdužna i poprečna motka (torzo i linija ramena). Datirane su u 15. st. pr. Kr. Svetište u Filakopiji datira u kasno mikensko doba. Sastoji se od dvije građevine, dva svetišta A (1350. g. pr. Kr.) i B (1250. g. pr. Kr.). Kultna se aktivnost nastavila i nakon uništenja mikenske civilizacije.

2.4.5. Mikenska kraljevska palača (kraljevski megaron)

Evo nas na mikenskoj kraljevskoj palači, odnosno, megaronu iz Mikene. Sve ovo što je iscrtkano je izgubljeno. Ovo je tlocrt mikenskog kraljevskog megarona. On se sastoji od pronaosa i trijema s 2 stupa, zatim predsoblja i glavne odaje ili megarona sa okruglim ognjištem i 4 drvena stupa koja okružuju. Ovo je središnja dvorana kraljevske palače. Vidimo sličnost sa onim hramovima.

36

No ovdje je ipak riječ o mjestu drugačije namjene gdje kralj prima ljude, sudi, vrše se ceremonijalni obredi. Važnost megarona je u tome što on postaje osnova za razvijanje kasnijeg grčkog hrama i to najjednostavnijeg primjera hrama u antama. Hramovi arhajskog ili geometrijskog doba su tlocrtom vrlo slični kraljevskom megaronu, isključuju predsoblje, ali ostavljaju pronaos sa dva stupa u antama, ili poredane paralelno sa pročeljem, a straga se nalazi jednostavna cela. Vidite megaron u Mikeni, a ovo ovdje je stari arhajski peripterni hram koji je nastao na njegovim ruševinama. Megaron datira iz 13. st. pr. Kr., a ovaj hram iz 7. st. pr. Kr. Previše je argumenata koji potvrđuju hipotezu da su najstariji oblici grčke hramske arhitekture potekli od megarona. Ima istraživača koji pokušavaju protuargumentirati to, ali s nikakvim argumentima (položaj statue u hramu, prijestolja i sl.) Na kronološkoj tablici vidimo da osim grobnog kruga A (oko 1600. do oko 1500.), postoji i jedan još stariji (logično, ako je ovaj A) da postoji i grobni krug B. On je pronađen ispod padina Mikene 1950. g. p. Kr., prilikom gradnje autobusnog parkirališta, u blizini Klitemnestrine grobnice. Dio Istraživanja su pokazala da se nalazi dio grobova koji su stariji od grobova iz grobnog kruga A, ali ima i grobova koji su mlađi od ovoga grobnog kruga A. Grobni krug B se datira između 1650. i 1550. g. pr. Kr. U njemu su pronađena 24 groba, siromašnija od kruga A. Tu se nalaze najstariji tolosi i grobnice s odajom koje se grubo datiraju krajem 16. a početkom 15. st. pr. Kr. To je riječ o Mikeni, u Meseniji ima i starijih. Zatim se datiraju pojedine faze, pojedini dijelovi, međutim, ne bih išao u detalje, osim detalja da se konačna destrukcija Mikene stavlja početkom 11. st. pr. Kr. Konačnom destrukcijom u Mikeni oko 1090. ili1080. g. pr. Kr. kada slijedi submikenski period, a nastavlja se na pravu grčku civilizaciju. Kratko smo na megaronu u mikeni. Vidimo pronaos, sa dva stupa u antama, predsoblje i glavna dvorana sa ognjištem i stupovima i ovo je mjesto na kojemu se nalazilo prijestolje vladara. Ono se nalazi bočno, ne u osi građevine, jer je ona tipično naglašene aksijalne koncepcije (glavni ulaz je između dva stupa, vrata točno u toj osi, slijedeća isto i ognjište je u osi). Ispred pronaosa megarona se nalazi i malo dvorište (u Tirintu veliko). Do palače se stiže monumentalnim stubištem. Malo je idealizirani presjek pokazao da je megaron gotovo sigurno bio objekt na dvije etaže. Evo kako je to moralo izgledati u konačnosti. Nema sljemena, krova na 2 vode, već sve građevine u Mikeni, Tirintu, Pilosu imaju ravan krov - što je tipično za to razdoblje. Vidimo i presjek cisterne za vodu.

2.4.6. Širi okoliš Mikene Sada vidimo kartu šireg okoliša Mikene. Vidimo grobni krug A i grobni krug B. Ova oznaka prikazuje 9 grobnica tipa tolosa koji se nalaze u okolici Mikene. To su redom nabrojane: Atrejeva riznica, Klitemnestrina grobnica, Grobnica genija, Lavlja grobnica, Katofurnos grobnica, Panaia grobnica. To su samo tolosi, one grobnice sa odajom kod kojih je ta odaja bila zidana od kamenih

37

blokova, nadsvođena u tehnici lažne kupole, zatim prekrivena humkom zemlje i pretvorena u konačnici kao podzemna grobnica.

Klitemnestrina je oštetila grobni krug B. Ove su druge razbacane. Ove kockice su grobnice sa odajom koja nije kružna, već je ona četvrtastog tlocrta ili usječena u živu stijenu. Tu vidimo i razne građevine u podnožju citadele koja pokazuje da se grad prostirao i na podnožje ispod. Razlika između grobnog kruga A i B je u broju grobova, u načinu formiranja vanjskog prstena grobnog kruga (kod kruga B je riječ o zidu, ali starijem od onoga kod A). Od njega su ostali grobovi i dijelovi zida. Ritus inhumacije, u zgrčencu, na boku, i vidimo pokušaj rekonstrukcije glava tih pokojnika. Prilozi su lonci, zdjele, mačevi. Uglavnom su pojedinačni ukop, no ima i dvostrukih ukop. Tijela su čak bila položena u ispruženom položaju i opet isti prilog. Pronađeno je ukupno stotinjak tolosa u istraživanjima po Grčkoj. Ako je bilo mjesta sumnji da je ta struktura preuzeta sa Krete, više toj sumnji nema mjesta. Za ove minojske se koristi ipak naziv koji sam prije naveo - kružne grobnice. Materijali i tehnika gradnje su bili identični - upotreba kamenih tesanaca sa drvenim gredama koje su postavljene u strukturu zida okomito, horizontalno i poprečno.

2.5. Tirint Na Tirint se vraćamo zbog megarona. Wilheilm Dorpfeld, čovjek koji je pratio Schliemanna na iskapanjima u Troji, Mikeni i sl. a kasnije ga i naslijedio. Njegov nasljednik je bio Klaus Killie.

38

Prisjetimo se Lerne, kada sam spomenuo okruglu građevina pronađena u Tirintu, a potječe iz istog vremenskog horizonta - kraj rano heladskog perioda. Ti su ostaci građevine utvrđeni ispod kraljevskog megarona (pronaos, predvorje i glavna odaja). Ta je građevina imala ojačan vanjski zidni plast kontraforima, sa istakama koje su slične onima na fortifikaciji Lerne. Unutar toga se nalaze radijalno položeni zidovi. Promjer građevine bi bio 28 m čime funkcionira kao utvrda i kao ona građevina u Lerni.

Prema gornjem gradu iz donjega grada vode troja vrata, slijedi prvo dvorište, pa propileji, ulazilo u drugo dvorište, prolazilo druge propileje, zatim se ulazilo u glavno dvorište, sa tri strane okruženo kolonadom stupova, a potom slijedi ulaz u megaron, srce kraljevske palače. To je mjesto gdje je stolovao vladar. No kraljevska palača inkorporira i neke druge objekte. Kupatilo, arhiv, spremišta, kraljičin megaron (nema prijestolje i ognjište, oskudnija je od vladarevog, ali ima megaroidni tlocrt). Razvoj Tirinta. Od kraja rano heladskog perioda i srednjeg heladskog perioda su utvrđeni ostaci nastamba. Tirint već tada ima značajnu funkciju. Tirint živi nešto duže od Mikene, barem pola stoljeća. Grčki Dorani prodorom sa sjevera kroz srednju Grčku, preko Korintske prevlake na Peloponez, uzrokuju pad Mikenjana, zatim palače u Pilu, potom Tirint, a Atena se othrvala. Jugoistočni dio zidina se datira u 14.st. pr. Kr. Ovaj drugi, lijevi, se datira u 13. st. pr. Kr. Pogled iz Pronaosa u Tirintu. Iz njega vode 3 prolaza, ne jedan kao u Mikeni. Jedan je glavni ulaz u sami megaron. U Megaronu je podnica bila ožbukana i oslikani, kao i zidovi i vjerojatno stropovi. Ovdje je podnica bila kasetirana, i podijeljena u polja. Uglavnom su motivi morskog svijeta, dupini, hobotnice.

39

Na ravnim krovovima su se nalazili podignuti dijelovi sa bočnim otvorima koji se javljaju za prolaz dima, nema fragmenata krovnog cijepa. Tako da krovovi nisu bili dvoslivni, već su to ravni. Tlocrt gornjeg dijela palače u Tirintu. To je sistem drenaze, odvoda kišnice. Smatralo se da donji dio Tirinta nema arhitekturu, ali se ipak pokazalo kao netočno, postoje kanali koji vode do izvora vode. Ovdje je nađeno je malo svetište - hram u Terakoti, sa izvanrednom skulpturicom jednog božanstva sa uzdignutim rukama. Obje su prikazane sa grudima, obje su oslikane tamnim firmisom, na svijetloj pozadini. Dekoracija je individualna. Prikazi ogrlica, dijadema. Pramenovi podsjećaju na fresku iz Mikene. Neki su istraživači imali teoriju o tome da su to figure Here i Atene. No nedokazano. Odjeća je stilizirana, donji dio je zvonoliko oblikovan da bi figurica mogla stajati. One su visine 20-ak cm. Ovo su sada prikazi sa mikenskoga fresko-slikarstva. Jedna dam raskošno odjevena sa jednom piksidom od bjelokosti i korača u procesiji. Kola sa vladarom i njegovom damom, motiv lova. Ovdje imamo pečat na zlatnom prstenu. Dužine 1 cm. Na njemu je prikazan ženska figura koja nazdravlja iz koničnoga pehara. Pristupaju joj antropomorfno oblikovana bića, fantastična bića i ona očito simboliziraju božanstvo. Evo jedna grobnica kupolastog tipa iz okolice Tirinta. Midea u Argolidi ima citadelu sa megalitskim fortifikacijama. Nije ozbiljnije istraživan grad, niti su fortifikacije datirane. Dat je perimetar gradskih zidina. Vidimo grobni humak, grobnicu usječenu u stijenu napola zatrpanu. Vidimo i vodoopskrbne sustave da ih tako nazovemo, cisterne.

2.6. Citadela Gla Jedan jako interesantan lokalitet koji se nalazi sjevernije od Orhomenosa, pod nazivom Gla, gdje se nekoć nalazilo sezonsko, zimsko jezero, udolina koja se pretvaralo u jezero. To područje je više puta meliorirano u povijesti: u klasično grčko doba, u rimsko doba i po posljednji put u 19. st. Granice tog lokaliteta čine Orhomen i Teba. Na ulazu u to jezero Mikenjani su izgradili utvrdu koja se zove Gla i cijeli sustav kanala, brana koji su trebali odvesti oborinske vode da bi se spriječilo poplavljivanje toga jezera. To su kilometri kanala čak građeni u širini od 40-ak metara, velikim megalitskim kamenim blokovima. Ta palača je zatvarala ulaz u tu udolinu, a kroz nju je išao glavni prolaz iz sjeverne grčke, iz Tesalije prema srednjoj Grčkoj i Peloponezu. Evo famozne citadele Gla, koju sam spominjao na početku predavanja se nalazi na sjevernom rubu sezonskog jezera. Vidite kiklopske zidine. Same ostatke palače ne vidimo. Veliki je to prostor koji vodi u srce Grčke, on je melioriran za potrebe poljoprivrede. U središnjem dijelu polja se smjestila utvrda Gla. Ona je dosta čudna u odnosu na druge gradove. Ima peribol, vrata koja su vodila do dvorišta. Sama palača nema karakteristike klasičnog Megarona. Pitanje je, je li to bila izrazito vojna postaja ili nešto drugo.

40

Plan unutarnjih građevina je, kao što vidimo, bez megarona. Prvi propileji, drugi, nešto neuobičajeno. Vidimo rezidencijalne građevine, a ovo je nešto što prije nalikuje građevini iz Lerna, sadržava tip građevina s koridorom, nego megaronu.

2.7. Palača Pilos Palača Pil ili Pilos u Meseniji. Zašto je on najvažniji? U ruševinama palače je pronađen kompletan arhiv, tisuću tablica i tekstova linearnog B pisma, pismom kojega su koristili Mikenjani (dokazuje da je Kreta u jednom trenutku došla pod vlast Mikenjana i da Evans nije bio u pravu kada je tvrdio da prisutnost tog pisma znači širenje mikenske vlasti, već je slučaj bio obrnut). Michael Vendris je dešifrirao većinu linearnog B pisma. Otok Sfakterija gdje su stradali Spartanci u Peloponeskom ratu i gdje je preko stotinjak bilo zarobljeno. Tada je u Olimpiji u čast pobjede Mesenjana postavljena božica Nike. Ova je palača imenovana kao Nestorova palača jer Homer u Ilijadi Nestora naziva kraljem Pila. Veliki dio Peloponeza je kroz srednji vijek bio u vlasništvu Mletaka i Otomanskog imperija, ali Venecija je imala snažniji utjecaj. Istraživanja počinju 1939. godine. Istraživali je Karl Blegen i njegov kolega Vajs. Pauzirano je istraživanje za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nastavilo se tek kasnih 50-ih godina.

41

Palača je sagrađena oko 1300. g. pr. Kr., uništena je iza 1200. g. pr. Kr. Ona se sastoji od jedne građevne faze. Nema nikakve fortifikacije, pa je bila lak plijen, nije građena na brežuljku. U središtu palače se nalaze propileji, arhivi su kraj propileja i tada se sve urezuje na tablice, malo dvorište sa kolonadom stupova, pronaos, predsoblje, megaron, prijestolje, skladišta, kraljičin megaron, još neka spremišta - sve u svemu preko 100 prostorija.

Megaron se sastojao se od dvije etaže i zbog svoje važnosti je bio natkriven. U megaronu se nalaze ostaci žbuke i tragovi boje. I pod je i ognjište su bili oslikani i ožbukan, kao i zidovi. Tu su se nalazila po 4 stupa sa otvorenim krovom iznad njih. Gore je vjerojatno postojao i nekakav balkon, galerija sa povišenim stropom. Nađene su i zidne freske, različitih motiva - primjerice sviraca. Repertoar posuda koji je pronađen u tisućama komada. Vidjeli smo jedan Larnax u Kući sa freskama, jedna terakotna kada. U kraljičinom megaronu su nadjene freske sa griffonima, sa divljim mačkama, s damama u procesiji u raskošnim haljinama, vidimo i razodjeveno poprsje (kao kod zmijskih božica). Linearno B pismo na pločicama su tvorile ordinacijske crte, potom urezivani znakovi u glinu koja se sušila na suncu. Kako su urezivane u svježu glinu, i sušene na suncu, tako su kod požara koji je nastao, one ostale sačuvane. U suprotnom bi se vjerojatno razmrvile. Tu se govori o stadima, o organizaciji, podjele na bližu i dalju provinciju, imena vladara (Lavagetas), titule vrhovnih svećenika (Bazileus), itd. Vidimo tipično kasno mikenske terakotne figurice koje prikazuju ženske likove najčešće uzdignutih ruku, ponekad prekriženih, a ponekad su prikazane u drugome stanju. Vjerojatno su to neke zavjetne figurice. Stilizirane su i gotovo neprepoznatljive.

42

Pecati, rađeni kao otisci u terakoti, prikazuju božanstva, divlje, zvijeri, česta je izrada od poludragog kamenja. Vidimo prikaz žrtvenih životinja, toreadora, bovida (četveronožnih životinja), kola. Pronađen je i model malog svetišta - hrama - izrađen od zlatnog lima. Očito tripartitne strukture (megaroidnog tlocrta - pronaos, predsoblje, megaron). Ovdje je riječ o tri tipa odaje. Svaku predstavlja jedan otvor sa stupom povišeni srednji dio. Nad ovim povišenim srednjim dijelom je ukras konsekrativnim rogovima koji su bili tipični za palače u Knososu. Prikazi ptica predstavljaju božanstvo. Ovo asocira na svetište zmijske božice u Knososu prema prikazu na onome muralu na fresci.

2.8. Mikenska vojska i trgovina Mikenska ratnička oprema, oružja, kola, oprema, koliko se toga može saznati iz ovih ostataka (pečatnjaka i sl.). Vidimo ovdje jedan šljem izvana obložen zubima od divljeg vepra, metalne strukture. Posvuda se nalazi egejska roba, imaju razvijeno pomorstvo (Sardinija, Sicilija, Cipar, Egipat, Teba, Jordan, zapadna obala Male Azije, također se širi na Balkan - Makedonija, Srbija, Bugarska, Rumunjska). Prema zapisima iz linear B tablica, možemo vidjeti da je postojala korespondencija između hetitskog carstva (koje obuhvaća Anadoliju i sjevernu Siriju) i Mikenskog carstva. I ono nestaje od prodora sa sjevera. Oboje su imali tenzije prema zapadnoj obali Male Azije zbog razvoja trgovine. U toj korespondenciji se spominje neka Milavandra, lokalitet koji bi se mogao poistovjetiti sa Miletom, što bi značilo da su pretenzije na tu zapadnu obalu imali i Hetitski vladari i Miletski. I to je zapravo jedan od globalnih razloga za Trojanski rat - tko će nadzirati globalne puteve. Iz egipatskih hijeroglifa se može pročitati naziv Keftira, pretpostavlja se da je riječ o Kreti. Pronađen je i brod sa robom iz različitih dijelova, trgovački brod iz 14. st. pr. Kr. u kojemu su pronađene bakrene šipke, različiti predmeti, pehari, diptih od bjelokosti itd. Taj brod je sadržavao robu iz Fenikije, Sirije, Egipta i iz Mikene.

2.9. Nestanak mikenske civilizacije Kako je nestala mikenska civilizacija? U prvoj polovici 12. st. pr. Kr., kroz srednju Grčku (Beocija, Atika) su prodrli Dorani. Vladari Peloponeza su neuspješno gradili prepreku, ali su Dorani ipak prodrli, uništili Mikenu, Pilos, Tirint se kratko branio, ali je pao. Dijelo mikenskog stanovništva bježi na Kretu, Cipar, zapadnu obalu Male Azije. Uslijedio je submikenski period koji traje do 1050. g. pr. Kr. Kako su uništeni glavni gradovi, tako je nestalo i linearno B pismo. Nestali su ljudi koji su ga poznavali i ono je zaboravljeno. Uslijedilo je jedno razdoblje koje se naziva geometrijski period ili helenski srednji vijek. Ono traje od 1050. do 700. g. pr. K., To je prvo pravo razdoblje Grčke civilizacije. Dorani su bili Grci s drugim dijalektom. Nakon dužeg vremena preuzimaju pismo od Feničana. Trgovina se protezala od Afganistana do Apenina. Ona je zamrla nestankom mikenske i hetitske civilizacije. I trebalo je nekoliko stoljeća da se te veze obnove. Tako je geometrijska umjetnost

43

tako primitivna u odnosu na spomenike mikenske i minojske umjetnosti. To će oživljavanje veza dogoditi se tek u 8. st. pr. Kr. nakon gotovo tri stoljeća.

44

3. Kikladska umjetnost Kikladska umjetnost je sastavni dio brončane umjetnosti Egejide. U drugom dijelu predavanja ćemo se baviti geometrijskom epohom (koja se smatra najstarijim dobom grčke umjetnosti). Na samom početku je potrebno kazati odakle je taj naziv kikladska civilizacija. Kikladi su skupina grčkih otoka između središnjeg dijela Grčkog kopna i zapadne obale Male Azije. Naziv su dobili po obliku kruga (kiklos) koji su formirali oko svetog otoka Delosa (najvažnijeg grčkog otoka). Kikladi ne obuhvaćaju sve grčke otoke, već samo taj "krug". S obzirom da ćemo spominjati neke otoke koji su ugrađeni u terminologiju, malo ćemo pobliže pogledati koji su to sve otoci. S time da je ovdje novogrčki jezik. Bijelom bojom su dati otoci na kojima su ustanovljeni ostaci kikladske civilizacije, s tim da su zvjezdicom označeni otoci koji su iz današnje perspektive bili središta. Prije svega to su otoci Siros i Nasos. Prve ostatke kikladske kulture je otkrio Christos Cuntas, legenda grčke arheologije. Početkom 19. st. je iskopao na Minosu na lokalitetu Filakopi prve prave ostatke te kulture koja je pokazivala sasvim specifične znakove u odnosu na heladsku kulturu i on joj je dao naziv kikladska. Ti su ostaci važni zbog snažnih životnih kretanja na tim prostorima. Tragovi naseljavanja Kiklada sežu i do 5000 g. pr. Kr. Kikladi su smatrani mostovima između obale Male Azije i grčkog kopna, te su bogati metalima i rudama i zato se vide tragovi naseljavanja tako rano. Jedna od mogućih podjela na kikladsku civilizaciju se bazira na podjeli brončanog doba na tri glavna razdoblja. Ovdje su posrijedi isti razlozi kronološke determinacije, kao i kod heladske i minojske umjetnosti. Brončano dobna kultura na području Kiklada se naziva Kikladska civilizacija i ona se dijeli u tri glavna razdoblja koja se poklapaju s razdobljima mlađeg, srednjeg i starijeg brončanog doba. Kultura starijeg brončanog doba je dobila naziv rano kikladski period i krati se slovima EC (early cicladic), kultura srednjeg brončanog doba je dobila naziv srednji kikladski period i to je MC, i kultura starijeg brončanog doba je dobila naziv kasno kikladski period ili LC. Unutar te tripartitne podjele svako od tih razdoblja se dijeli u više podfaza. Uobičajena podjela rano kikladskog perioda je na tri faze, I, II, III. Srednji kikladski period nije uobičajeno dijeli u faze jer je on podijeljen u svega nekoliko lokaliteta od kojih je najvažniji lokalitet Filakopi. Kasno kikladski period se dijeli na faze I, II i III. S time da je iz tog trećeg perioda najvažnija prva faza koja se opet može pratiti na Filakopi i na Akrotiriju. Najstarija faza kikladske umjetnosti pod brojem se datira od kraja 4 tis. pr. Kr. do 2700.g. pr. Kr. Ta se faza još naziva Grotahelos kultura. Naziv dolazi od dva najvažnija lokaliteta na kojima su utvrđeni spomenici tog rano kikladskog perioda. Ona je potvrđena na nekoliko kikladskih otoka. U stupcima vidite primjere posuda koje pripadaju toj fazi.

45

Zatim druga faza rano kikladskog perioda koja se može označavati brojem II još nosi naziv Keros-Siros kultura. Naziv dolazi od imena dvaju kikladskih otoka koji su u tom razdoblju bila središta kikladske kulture. Ta druga faza se datira od oko 2700. do oko 2300. g. pr. Kr. U trećoj fazi rano kikladskog perioda, koja se prati na manjem broju lokaliteta, a najvažniji je Filakopi. To je jedno naselje koje je jedno od rijetkih kikladskih višeslojnih naselja. Ona se u Filakopiju može razlučiti u dvije podfaze koje su označene slovima A i B. Ona se determinirati kako Kultura Filakopi I - najstariji sloj. Ona se datira od kraja trećeg tisućljeća, ili oko 2200. pa do otprilike 1800. g. pr. Kr. To naselje živi i u srednjem kikladskom i u kasnom kikladskom periodu. Oni prvo padaju pod utjecaj Krete, a zatim pod kulturni utjecaj Mikene.

Nakon toga je srednji kikladski period koji se datira od oko 19. st. pr. Kr. pa do otprilike kraja 17. st. pr. Kr.

46

Zatim imamo kasni kikladski period Ako bi trebali reći koje je razdoblje najvažnije, onda bi to bilo rano kikladsko razdoblje. Zašto? Možda su najmonumentalniji spomenici upravo iz tog perioda. Međutim, to je vrijeme kada kikladi dolaze pod utjecaj minojske umjetnosti, što se vidi na zidnim muralima Akrotirija, a nakon kraja kretske civilizacije, sastavni su dio Mikenskog imperija. Nisu se događale neke "drugačije" stvari nego na kopnu. Materijal iz rano kikladskog perioda pokazuje samostalnost, bez utjecaja je. Ima mnoštvo važnih reprezentativnih predmeta i kamenih keramičkih posuda, te čuvena kikladska plastika - kikladski idoli. Njih je velika većina nađena u grobovima, dok u Kreti i Mikeni potječe iz palača. Ovdje su nastajala su mala naselja, od nekoliko desetaka ili stotina osoba - kratkog trajanja. Nekropole imaju male količine ukopa. To dokazuje da su naselja bila mala i da su se često premještala. Nekropola Halandrijani na otoku Sirosu je jedina velika nekropola sa preko 100 ukopa. Najveći broj nalaza je zapravo sa tog otoka. Nećemo vidjeti njen tlocrt, samo presjeke grobova. Na Sirosu i Naksosu se razlikuje grupiranje grobova - ovisno o staležu - vidi se po prilozima u grobovima. Pronađene su i kamene platforme za obrede, tragovi prvih znakova na pločama kod grobova.

3.1. Lončarstvo i slikarstvo Najveći broj predmeta koji ćete sada vidjeti, svi su pronađeni unutar grobova. To posuđe je zanimljivo i odvaja se od materijala na Kreti i kopnu, je to da je dio posuđa tamno polirane površine koja je ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja, pa čak i inkrustacije. U 3. tisućljeću pr. Kr. razvija se lokalna forma posuđa, tamne (smeđa, siva ili crna), sjajne, polirane osnove sa jednostavnim linearnim, geometrijskim elementima. Posuda koju sada vidimo je pronađena na otoku Antiparosu i datira se u kraj 4. i početak 3. tisućljeća pr. Kr. Bikonična posuda smeđe osnove ukrašena tehnikom koju sam maloprije opisao. Izrađuju se i lonci, zdjele, kozmetičke posude (pikside). Jedan od najzanimljivijih su tave sa Silosa - obogaćene su formama u obliku životinja. Vidimo posudu sa sličnim motivima kao prethodna. Koriste se urezani, jednostavni linearni motivi. Također pronađena na otoku Antiparosu. Ima poklopac. Zatim ima primjera kao posude za umak (kljunasti ljevak, crno polirane posude, specifična drška, rano kikladski II. period) Zatim vidimo posude za koje neki istraživači misle da su služile uistinu kao tave, neki kao ogledalo, neki još uvijek misle da imaju nerazjašnjenu funkciju. Sastoji se od tamne polirane površine, rubom posude su utisnuti trokutići, unutrašnjost je ukrašena zavojnicama a između njih se nalazi i najstariji prikaz broda, barem u egejskoj umjetnosti brončanog doba. Linije su duboko

47

urezane, nekad čak ispunjene bijelom bojom. Najviše ih je bilo na otoku Sirosu i nekropoli Halandrijani (datira u 3. tisućljeće). Kikladska je civilizacija poznata i po velikom broju posuda u obliku životinjskih figura. Ova koju vidite je pronađena u jednom grobu na otoku Naksosu. Grotapelos uglavnom sadrži tamne posude sa linearnim geometrijskim oblicima, dok u Keros- Silos civilizaciji postoje zdjele svijetle podloge sa tamnom sjajnom bojom. Kikladjani se sahranjuju u kamene ciste formirani od kamenih ploča s posudama, oružjem, idolima. Posuda u obliku ježa, koja je slična prethodnom primjerku i ona je svijetle osnove. Motivi su naneseni kistom. Tehnika pečatiranja vremenom nestaje, kada se počinju upotrebljavati tehnike kistom. Neke posude nisu rađene u životinjskim oblicima, ali svojom formom podsjećaju na njih. Tako imamo jednu posudu koja pripada posudi tipa askosa. Može se definirati kao patkasta vaza. Vidimo tehnike urezivanja na tamnoj poliranoj osnovi. Korištenje tih kamenih zdjelica bilježi se još u mlađem kamenom dobu i ranom kikladskom periodu, pa čak do završetka mezolitika. Služile su kao kuhinjsko posuđe, za skladištenje hrane, za ispijanje alkohola, kao svijećnjaci. Najčešće je riječ o lokalnom kikladskom mramoru. Repertoar dekoracije je sličan. Upotreba kamenih posuda je potvrđena i na Grčkoj i na Kreti (tijekom srednjeg do u kasno minojski period, drugačijeg karaktera i forme). Kod tih kretskih posuda se misli da se tehnika izrade preuzima od Egipćana, dok Kiklađani bilježe autentičnost. Koriste se male mramorne paletice koje služe kao dio kozmetičkog pribora (nađeni u ženskim grobovima).

3.2. Sitna figuralna plastika S time smo neke najkarakterističnije motive ispucali i prelazimo na najvažniji fenomen kikladske umjetnosti - to je sitna figuralna plastika po kojoj je kikladska civilizacija najpoznatija - kikladski idoli. Pronađeno ih je više od stotinjak. To je najstarija i najupečatljivija serija sitne brončano dobne plastike. Kontinuirana upotreba je kroz cijelo 3. tisućljeće pr. Kr., a izvoze se i na Kretu i u Malu Aziju, zato naziv "serija". Produkcija kiladski idola pokriva cijeli rano kikladski. Međutim, EC I, nazvan Grotapelos bilježi manju upotrebu, a ECII (Keros-Silos) daleko najveću (najveća nalazišta su u grobnicama na Silosu). Čemu su služili? Vrijedi sve za kameno i glineno posuđe - uglavnom su pronađeni u grobovima, ali ima ih i u kontekstu stambene arhitekture (Aja Irini, Filakopa), u svetištima (Keros). Funkcija je bila raznolika. Dio je bio darivan svetištima, mogli su biti kućni ukrasi, dio je mogao imati ritualne svrhe, ili čak kao dječje igračke (terakotne). Sačuvani su primjerci od mramora i od bjelokosti, drvenih i glinenih nema.

48

Podjela kikladskih idola ide na način da idoli u gornjem redu pripadaju Grotapelos kulturi, dok ovi u drugom i trećem redu pripadaju Keros-Silos kulturi. Ovi nazivi ispod njih se odnose na lokalitete na kojima su pronađeni. Plastira, Luros, Kapsalas, Pedos, Dokatizmata, Kalandrijani - to su nalazišta. Svaki od tih idola predstavlja tipološku inačicu. U principu su samo dva tipa. To su Plastiras ili Luros tip gore desno i Keros-Siros tip u drugom redu. Sad ćete vidjeti jedan drugi način tiponomije. Vidimo da ovi gornji primjerci pripadaju od 3300. do 2700. g. pr. Kr., a ovi drugi od 2700. do 2200. g. pr. Kr. Najstariji idoli se nazivaju idoli violinskog tipa jer podsjećaju na violine. Nema naznačavanja detalja glave, već imamo "izdanak". Najstariji idoli se mogu pojaviti i u kronološki kasnijim periodima. S vremenom se iz tih najranijih razvijaju idoli tipa Plastiras ili Luros (sa otoka Paros i Naksos). To su prvi koji sugeriraju antropomorfne oblike ljudskog tijela. Dugacak vrat, glava, uši, nos, uska ramena, kratke ruke, noge. Luros tip je jednostavniji i od dijelova ljudskog tijela ističe donje ekstremitete i izduljenu glavu. Keros-Silos tip pripadaju kronološki mlađoj kulturi. Oni su pronađeni na daleko većem broju lokaliteta. Postoji vrlo sofisticirana podjela Silos tipa na pojedine varijante za koje ilustracije sugeriraju što rade. Ono što ih razlikuje se to da su figure prikazane u stojećem stavu, najčešće su prekriženih ruku na grudima, ponekad su i muške, ali najviše trudne ženske figure, duguljastog lica, glava podignuta put gore, od detalja na licu naznačen je samo nos, nekad i uši, drugi detalji se oslikavaju bojom (kosa, oči, obrve, suze). Shematizirani idoli sa Antiparosa (idoli tipa violine) javljaju se krajem 4. i početkom 3 tisućljeća pr. Kr. Naznačene su neke ženske osobine. Ispod vrata su urezane linije u obliku slova V - naznaka odjeće. Idol plastiras tipa bilježi ženske figure, što se može primijetiti po zaobljenom donjem dijelu (nisu bile mršavice kao danas) i tako se pravi distinkcija između muških i ženskih idola. Nastaju početkom 3 tisućljeća pr. Kr. Idol sa Lurosa na otoku Naksosu koji je između violinskog i plastiras tipa. Naznačeni su ekstemiteti, cilindrični vrat, glava, ali bez drugih konkretnih detalja. One nisu bile osmišljene da stoje, pa se stoga dovodi u pitanje njihova funkcija. Evo idol kapsalas tipa, varijante silos tipa, ali akefalna. Bez glave sa jasno izraženom fizionomijom i prekriženim rukama na tijelu. Već se vidi finije oblikovanje tijela.

49

Idoli spedos tipa specifični su za Silos. Imaju naznačen nos. Sve su figure uspravnog položaja, ali su zgrčenih koljena. Zbog tehničkih karakteristika se može pripisati majstoru koji je dobio pseudonim Gulandris. Za njega se smatra da je počeo serijsku proizvodnju, i utvrđena mu je izrada većeg broja figurica. Dokatizmata tip, ženski idol, uz Halandrijani tip, imaju najšira ramena, istaknute grudi, trokutaste glave, izdužene noseve, trokutići na vrhovima ekstremiteta. Idol Halandrijani tipa su primjerci sa asimetričnim rukama, iako većina ima prekrižene ruke.Visina kipića varira od 20 do 40 cm, ali ima ih i od 1,50 do čak 1,60 m - u prirodnoj veličini. Glava uspravljena prema gore, položaj ruku varira, lijeva ruka je prekrižena iznad desne. Neki veliki su pronađeni i blizu grobova, vjerojatno kao spomenici. Sad prelazimo na neke primjerke koji prikazuju odstupanje od prethodnih idola. To su idoli koji nisu prikazani u stojećem položaju. Prikazani su u sjedećim položajima, kao i u različitim radnjama, neprekriženih ruku, ili kako sviraju harfu (Harfist). On je nađen na Kerosu u grobu sa još jednim kipićem - Sviračem frule dvojnice - što je odavalo značaj nekakvog zagrobnog orkestra za pripadnike viših staleža. Može se utvrditi da pripadaju Siros grupi po detaljima izrade. Krajem 3. tisućljeća pr. Kr. izrađuju se žene u borbenim pozama. S proizvodnjom kipića se prestaje oko 1900. g. pr. Kr. Statua pronađena na Kikladima, vremenski pripada 2. polovici 14. stoljeća, nađena u ruševinama svetišta iz Mikenske vladavine, sagrađena sredinom 14. stoljeća. To su terakotne figure sa zvonolikim tijelom, u sebi ima drvenu letvicu oko koje je modelirana figurica, te poprečna kao oslonac. Glava je oslikana jednostavnim, stiliziranim motivima. Za tako izrađenu Gospu (damu) iz Filakopija, tvrdi se da predstavlja božanstvo - zbog uzdignutih ruku. Evo te dvojne građevine. Ova veća prostorija koja je nazvana zapadno svetište je sagrađena oko sredine 14. st. pr. Kr., i onda je dobilo ova dva dodatka u stražnjem dijelu. Negdje tijekom 13. st. pr. Kr. je dodana još jedna prostorija koja je nazvana Istočno svetište ili A i B. Kada malo bolje pogledate, uz neka odstupanja, ovo je građevina koja pokazuje karakteristike sa hramom u kultnom centru u Mikeni - odnosno - sa kućom sa freskama.

3.3. Rano kikladski grobovi Rano kikladski grobovi su građeni su kao četvrtaste kamene ciste, ima i savršenijih formi i odstupanja. Pokojnik je pokopan u zgrčencu i prekriven pločom i zasut zemljom. Neki od grobova su bili i markirani i ukrašavani (Grotapelos kultura). Zatim vidimo dvokatni krov Keros-Silos grupe. Riječ je o dvostrukoj cisti gdje se ukop vršio jedan iznad drugog. On je trapezoidnog oblika, ali ovih ima u rijetkom broju.

50

Imamo unutar Keros-Silos grupe grobove koji imaju jednostavno malo predsoblje kuda se unosilo tijelo, zatim, kružna odaja koja je građena od kamenja. Taj mali prostor je na koncu zasvođen mali prostor. Poput malog primitivnog tolosa. Sve je to na kraju prekriveno humkom zemlje. Treći tip grobova se produžuje i u srednje kikladski period. Upotrebljavaju se ciste, sahranjivanje u grobnicama u stijenama, međutim, krajem srednjeg kikladskog perioda se počinju pojavljivati grobnice tipa kuće pod utjecajem minojske arhitekture. Pod Mikenskim utjecajem se pojavljuju prave grobnice u živoj stijeni sa četvrtastim ili kružnim odajama, sa hodnicima, dromosima - asocijacija sa Atrejevom riznicom. Iako, ima i tolosa pod vedrim nebom. U srednje kikladskom periodu se ne bilježi veliki broj grobova i stoga ga preskačemo.

3.4. Kasno kikladski period Najvažniji lokalitet je otok Tera (Santorini), pripada skupini kikladskih otoka, najbliže je Kreti. Na tom otoku se krajem 19. stoljeća pronalaze prvi nalasci brončano dobne kulture, koji su svjedočili o postojanju jednog zaista značaja naselja (ili više njih), no nije se događalo ozbiljnije arheološko istraživanje. Spiridon Marinatus je bio arheolog koji je poginuo na terenu. Na sjevernoj obali Krete na Amnizosu je iskapao vilu (malu palaču) koja je, istražujući otkriveno, razorena prirodnim silama. Smatrao je da je kataklizma krajem 17. stoljeća kriva za svršetak minojske civilizacije, točnije eksplozija vulkana. Ipak, utvrđeno je da to nije točno, a javljaju se i oprečna razmišljanja. Neka istraživanja podržavaju teoriju da je prostor današnje Tere nastao erupcijom, da je otok do tada imao oblik stošca, te da se nakon erupcije srušio i da ga je potom zadesio tsunami, ali to su sve samo pretpostavke, iako je dokazano da se sam vrh, u odnosu na Santorini, nalazi 400m pod morem. 1920. i 1954. se na Akrotiriju bilježe ponovne erupcije.

51

1967.-1974. Spiridos Marinatus otkriva ispod naslage lave dobro sačuvano naselje Akrotirij, koji se često naziva i Egejskim Pompejima, jer se do tog trenutka na prostoru Grčke nije moglo dokumentirati tako očuvan prostor. Nakon otkrića, natkrovljuje se i vrši istraživanje. To je prvo poznato naselje koje je skupljalo kišnicu na crjepovima, te se skupljala u keramičkim posudicama. Kuće su slične onima na Kreti, koriste se drveni elementi za nadvratnike, dovratnike, gredama ojačani zidovi, uglovi građeni od većih kamenih blokova, u prizemlju su se nalazila skladišta, instalacije za preradu maslina i žitarica (mlinovi) i sve kuće su imale najmanje jedna gornja etaža, neke čak i dvije. U svakoj kući u Akrotiriju na zidovima se nalaze freske, zidni murali, unutar prostorija prvog kata - samo na jednoj u prizemlju. Unutar kuća su pronađene velike količine skladišnog posuđa, tih pitosa (ukrašeni zavojnicama, spiralama i nekim geometrijskim motivima, tamnim firmisom) koji su se nalazili u prostorijama za skladištenje gdje se može potvrditi da su se hranili bademima, pistaćijem, školjkama, usoljenom ribom. Otok je poznat po vulkanskom pijesku (1620. g. pr. Kr. na nekim mjestima sloj i do 50 m), koji je idealan za lučke radove, pa se i izvozi, jer se u dodiru s vodom brzo stvrdne. Od kraja 4. tisućljeća pr. Kr. je dokumentiran i život, razvija se naselje sa svim epitetima grada (popločane ulice, sistem drenaže i sl.), ali se vidi i da je vulkan već upozoravao na svoju aktivnost. To se zna jer su se pojedini objekti bili obnavljani, ali je potom vulkan ponovno eruptirao (obnavljanje je sigurno, jer su pronađeni materijali za obnovu, žbuka i sl u nekim kućama). S obzirom da nisu pronađeni skeleti, smatra se da su pobjegli prije erupcije. Akrotirij je postao slavan po spomenutim zidnim muralima. U zapadnoj kući je u kontinuiranom frizu na četiri strane, prikazana scena odlaska flote brodova iz luke, i drugu obalu sa naseljem, prikazom ratnika, životinja i slično. Vidite jedan grad, jedno naselje, svugdje su građevine sa ravnim krovovima (u oba grada što podsjeća na rekonstrukciju minojskih palača). Brodovi su prikazani s jedrima, kormilima i sl. Oko njih skaču dupini. Vidi se specifičan fantastičan pejzaž iza gradova, divlje zvijeri. Freska sa ribarom u siluetnoj tehnici, u dvije dimenzije, nag, sa lovinom u rukama. Ima zanimljiv prikaz glave. Ima nekakve čuperke i kosom koja je dana nekakvom plavom bojom. Istraživači smatraju da je ono što je plave osnove, da je to izbrijana glava a da su ovo ostavljeni čuperci - izraz onoga što je tada bilo moderno. Friz sa fantastičnim pejzažom, sa lavovima, divljim zvijerima koje napadaju životinje, sa stablima. Soba proljeća - oslikana motivom ljiljana i motivom lastavica koje tu lete u tehnici obrisnog slikarstva. Freska s dvojicom dječaka koji se boksaju, vidi se naznaka frizure, kao i kod ribara. Pojedine sobe su ukrašene motivom papirusa. Vidimo tipični stil mikenske odjeće kakve nose zmijske božice. Duge nabrane do poda dugačke haljine, što je dokaz da je stanovništvo prihvatilo kretsku kulturu. Freska sa plavim majmunima (isti nalaz i u Knososu).

52

Dvorskim stilom na Kreti naziva se stil oslikavanja posuđa sjajnom crnom bojom na svijetloj pozadini. Npr. morski geometrijski motivi. Velike naušnice se javljaju kao motiv na freskama i nadjene su u Mikeni u grobnim prostorijama A i B. Oko se uvijek prikazuje u an-face, nalazi se i prikaz crnca. Ako je mit o Atlantidi istinit, kojega nam je prenio Platon, tada se erupcija u Teri može povezati s time. // Digresija // Mit o Minotauru - ono ima povijesnu utemeljenost - Minotaur jede grčke dječake, a kraj palače u Knososu je pronađena prostorija sa kostima mladih dječaka do 12 godina. Te kosti su prokuhane sa nekim sastojcima, i vidljivi su urezi noža. Očito se radilo o kanibalizmu, a mit je imao svoje uporište u tome.

53

II. Grčka civilizacija 1. Geometrijski period Negdje iza 1200. g. pr. Kr. na karti Egeide je postojala samo jedna, Mikenska, državna zajednica. Ona uključuje grčko kopno, Kretu, Kiklade, no bez Knososa. S druge strane postojao je savez gradova na zapadnoj obali Male Azije, u kojemu su sudjelovali značajniji gradovi od Karije i Kilikije pa gore do Trakije na sjeveru, okupljeni oko Troje. Ono što je kod Homera bazirano u mitskom epu, to se vjerojatno dogodilo u prvoj polovici 12. st. pr. Kr. Mikenski imperij je oslabio, uz pomjeranja naroda u Europi, i to sve kulminira krajem mikenske civilizacije. Taj kraj nije bio trenutačan, no negdje oko 1150. g. pr. Kr. su uglavnom svi mikenski spomenici uništeni. Možda su se nastavile štovati velike mikenske grobnice, ali život u palačama i gradovima je napušten. Taj period između 1150. g. pr. Kr. i 1050. g. pr. Kr. se naziva submikenski period, i to je tranzicija iz mikenske u grčku civilizaciju. Glavni kulturni centri mikenske umjetnosti su nestali, no ne i tradicije mikenske kulture. Mnoga ruralna naselja su nastavila živjeti kao da se nije dogodilo ništa značajno. Izrađivala se ista keramika i figuralna plastika, kao i desetljećima ranije. I to prijelazno razdoblje će završiti sredinom 11. st. pr. Kr. kada započinje prvi period grčke kulture. Taj period se naziva protogeometrijski period koji se datira od 1050. g. pr. Kr. do oko 900. g. pr. Kr. Karakterističan je po posudama koje su po svojoj formi i podjeli na veći broj traka (horizontalnim frizovima) slične mikenskima, ali na njima nestaje figuralna dekoracija (životinjske, ljudske figure, mitološka bića, i sl.) već se zadržava geometrijska dekoracija najjednostavnijeg karaktera - koncentrične kružnice ili polukružnice - koje zauzimaju jedan, eventualno dva friza posude, dok je ostatak neukrašen. Taj period se najbolje može pratiti na području Atike (pod tim nazivom podrazumijevamo šire područje grada Atene). Posuđe koje pratimo pronađeno je na grobljima (cemeteriji), dok su naselja tog perioda slabo istražena. O važnosti pojedinih naselja i veličini se može govoriti posredstvom grobova i grobnih priloga. Kod ostatka grčkog svijeta je taj protogeometrijski period slabo istražen. Što se tiče te keramike koja karakterizira protogeometrijski i geometrijski period, to su uglavnom posude velikih dimenzija, tipova koji su prikazani na sličici. Velike amfore, veliki krateri, velike hidrije, i neke druge posude. Neke posude svojim formama ne odgovaraju geometrijskom razdoblju, već više arhajskom razdoblju. Prije nego što vidimo neke od primjeraka tih posuda protogeometrijskog stila, jedan mali podsjetnik kakvog je karaktera bila minojska, pa čak i mikenska umjetnost toga tipa. Vidimo jednu amforu oslikanu dvorskim stilom, kojega sam danas spomenuo, iz 16. st. pr. Kr., mlađeg minojskog perioda, LM a1b. I to varijanta koja se naziva morski stil, jer je riječ o posuđu oslikanim prizorima iz morskog svijeta sa sjajnim crnim firmisom na svijetloj pozadini. Riječ je o narativnoj umjetnosti, koja prikazuje stvarnu prirodu oko tih ljudi. Pored tog morskog stila imamo vegetabilni, itd. Ovakvi primjeri morskog stila su često imitirani i na grčkom kopnu. Sad ćemo vidjeti jednu kasno mikensku posudu tipa krater. Ona prikazuje povorku ratnika s punim naoružanjem. Datira se u LH 3ab period, to je 13. st. pr. Kr.. Ova trbušasta posuda, koja za razliku od amfore sa morskim stilom je podijeljena u tri horizontalna polja / friza, odvojena

54

nizovima jednostavnih linija. Jedan friz je oslikan tamnim firmisom na svijetloj pozadini, krajnje pojednostavljenim linearnim vegetabilnim motivima. Nije pronađena na grčkom kopnu, ali je riječ o odjeku grčke trgovine, već je nađena na Cipru.

1.1. Protogeometrijski stil

Sada prelazimo na protogeometrijski stil. Pogledajte tu podjelu na trake, odnosno frizove. Ovo je jedan klasičan primjerak jedne protogeometrijske posude koja označava sam početak prave grčke umjetnosti koja se dijeli na četiri perioda: geometrijski, arhajski, klasični i helenistički. Geometrijski period započinje ovim protogeometrijskim periodom. On traje od 1050. do oko 900. g. pr. Kr. Iz tog vremena praktički nemamo nikakvih drugih spomenika (ili ih je vrlo malo) koji pripadaju području sitne figuralne plastike, graditeljstvu i sl. Najveći broj nalaza predstavlja keramičko posuđe. Jedan primjerak protogeometrijske amfore koja je pronađena na groblju blizu Atene, visoka 60 cm, podijeljena je u više frizova - tri u boji same gline, dva premazana crnim firmisom, od ovih svijetle osnove je oslikan samo jedan i to geometrijskom dekoracijom (koncentrične polukružnice, kružnice, valovnice, i neke najjednostavnije geometrijske elemente). Ovakve posude su mogle imati funkciju kuhinjskog posuđa i grobnog priloga (spaljeni ostaci pokojnika, što je novi običaj u grčkoj civilizaciji - ritus incineracije ili kremacija). Jedna slična amfora koja se datira u rano 10. st. pr. Kr. koja ima, za razliku od prethodne, još jedno polje ispunjeno valovnicama, sa karakterističnim polukružnicama na vratu. One su često korištene u ženskim grobovima, ne samo kao urne, već iznad groba. Podjela na trake je ostatak mikenske tradicije, no posude su mnogo kvalitetnije izrade, fakture, glazure itd. Zbog dekoracije na njima period dobiva naziv geometrijski period.

55

Ovdje vidimo fragmente slične protogeometrijske amfore koja je pronađena na tlu antičke Makedonije (sjeverna Grčka, iznad Tesalije). Nešto je drugačija koncepcija polja. Na njoj se vidi kako Atena nije bila jedino mjesto izrade protogeometrijskog posuđa. Groblja na području Atike su najbolje istražena, pa zato imamo najviše podataka. Svi drugi centri rade pod utjecajem Atene u većoj ili manjoj mjeri. Presjek grobova koji su utvrđeni na atenskom groblju Keramik i već polako prelazimo na drugo vremensko područje i započinje geometrijski period koji ide od oko 900. do 700. g. pr. Kr. i dijeli se na tri faze: rani, srednji i kasni geometrijski period. Rani geometrijski period se datira od oko 900 do 850. g. pr. Kr., srednji od oko 850. do 750. g. pr. Kr., a kasni od oko 750. do 700. g. pr. Kr. Ova kronologija, je prilično jednostavna u odnosu na prethodne civilizacije :-). Presjek nekoliko varijanti grobova iskopanih na groblju Kerameikos gdje se pokazuje da te posude služe kao urne i kao nadgrobni spomenici. Ovo je najjednostavnija varijanta gdje jedna amfora služi kao urna poklopljena pločom, a sve je zatrpano humkom zemlje, a izvana nemate dojam o unutrašnjosti. Sličan položaj, ali sa djelomičnim ukopavanjem, pri čemu su nadgrobni biljezi i mjesta za određene rituale. Najčešće u toj funkciji stoje amfore i stoje veliki krateri sa karakterističnim geometrijskim formama.

1.2. Rani geometrijski period Evo nas sada na ranom geometrijskom periodu. Koja je osnovna razlika između protogeometrijskog i ranog geometrijskog perioda? Tu podjelu posuđa na svega nekoliko traka i ispunjavanje jedne do dvije sa geometrijskom dekoracijom, zamjenjuje posuđe koje je podijeljeno na mnogo veći broj uskih traka frizova. U njima se sada javljaju nešto kompliciraniji oblici, meandra, svastike, cik cak linija, trokutića itd. pri čemu sve veću površinu posude zauzima geometrijska dekoracija. One frizove koji nisu ukrašeni na taj način premazuje se crnim firmisom, tako da je mali dio posude ostavljen u svojoj osnovnoj boji. Ovdje imamo amforu iz ranog geometrijskog perioda, iz prve polovice 9. st. pr. Kr., koja je pronađena na nekropoli Keramik. Motiv meandra se javlja na dva najvažnija dijela posude, na sredini posude, na drški i na vratu. Motiv je dobio naziv prema rijeci Meandar koja teče krivudavo.

1.3. Srednji geometrijski period Evo jedne posude koja se datira u prijelaz iz ranog u srednji geometrijski period, iako bi se mogla staviti iz 9. u 8. st. pr. Kr. u sredinu srednjeg geometrijskog perioda. To zoniranje posuda sve više uzima maha, sve su gušće i pliće trake, pa počinje nalikovati košarama. Međutim, najkarakterističnije je to da se pojavljuje prvi puta nakon dugo vremena figuralna dekoracija. Najprije su to životinjske figure. Vidimo ovdje jedan krater sa motivom meandra, cik-cak linija i jednim od najranijih prikaza konja. Oni su anitetički postavljeni, okružuju glavni friz sa motivom meandra. Oba su prikazana siluetnom tehnikom, bez ikakvih detalja. Ovdje je sačuvan i poklopac ovog kratera kojemu je drška izrađena u obliku jednoga maloga vrča. I evo nas sada na kraju srednjeg geometrijskog perioda, odnosno u kasnom geometrijskom periodu, kada se izrađuju ovakvi fascinantni primjerci golemih amfora. Ova je pronađena na Dipilonskoj nekropoli, pa prema njoj i nosi naziv Dipilonska vaza. To su posude koje su znale

56

biti visoke i preko 1,5m, u funkciji nadgrobnih spomenika. Najveći dio posude zauzima motiv meandra, donji dio posude je dekoracija drugorazrednog značenja. One nalikuju na nekakve košare, kao da su ispletene, da nije frizova koji su ispunjeni figuralnom dekoracijom. U ovom slučaju se javljaju tri friza . Dva su životinjska na vratu, četveronožnim papkarima sa pticama i na trbuhu posude je najvažniji friz. On uključuje i pojavu ljudske figure, ali jednoj temi koja je vezana uz funkciju posude. To je scena izlaganja pokojnika. Praktički se u grčkoj geometrijskoj umjetnosti kasnog srednjeg geometrijskog perioda i kasnog geometrijskog perioda javljaju tri scene sa ljudskim figurama - scena izlaganja pokojnika, scena sa pogrebnom procesijom koja korača prema mjestu ukopa i scena trke kola u čast pokojnika. Te tri teme se prve javljaju u geometrijskoj umjetnosti i uključuju pojavu ljudske figure. Sve te tri scene imaju svoje grčke nazive, s kojima vas neću zamarati. Na ovoj sceni vidimo pokojnika koji leži na ležaljci, sa strane su, vjerojatno najvećim dijelom, ženske i muške figure. Sve su figure prikazane u obliku tamnih silueta uzdignutih ruku (drže se za kosu), žale i nariču za pokojnikom. Ove su figure kao i životinjske geometrijski koncipirane, torzo je u obliku trokuta, ruke izlaze kao linije iz kutova tog trokuta, a jedino je donji tio tijela bolje elaboriran (vidi se prijelaz kod koljena). Ono što je ovdje vrlo zanimljivo je što je svaki, pa i najmanji prostor, ispunjen karakterističnim cik-cak linija, geometrijskim rozeticama i sl. Tu se zapravo manifestira horror vakui - strah od praznih prostora. Ovo ćemo preskočit. Evo jednoga velikoga geometrijskoga nadgrobnoga kratera koji datira iz druge polovice 8. st. pr. Kr. iz kasnog ili zrelog geometrijskog perioda. Posuda visine 1,2m. Što više odmičemo prema kraju geometrijskoga perioda to sve veću površinu posuda zauzima figuralna dekoracija. Ovdje vidimo scenu pogrebne procesije, kola vuku tijelo pokojnika i tu je sama procesija sa osobama koje tuguju i trka kola u čast pokojnika. Meandar je gurnut na sam gornji rub posude, odnosno na nogu, a ostalih frizova ispunjenih geometrijskom dekoracijom nema. Evo još jednog sličnog nadgrobnog kratera, nešto malo niže noge, primjećujete da je sistematizacija tih polja slična. Ova su polja u donjem dijelu trbuha, da su premazane crnim firmisom, noga itd., a figuralni prizori zauzimaju ovaj gornji dio trbuha - scena sa izlaganjem pokojnika i trka u čast pokojnika. Datira se u drugu polovicu 8. st. pr. Kr. I sad, što idemo prema kraju te druge polovice 8. st. pr. Kr. i što smo bliži 700. g. pr. Kr., pored činjenice da je sve manje frizova ispunjeno geometrijskim ornamentima, po prvi put se u grčkoj umjetnosti javljaju i motivi koji nemaju veze sa svijetom mrtvih, nego se javljaju narativne scene koje su preuzete iz grčke oralne, odnosno već pismene, književnosti (krajem srednjeg i početkom kasnog geometrijskog perioda se počinju epovi zapisivati). Na fragmentu ovog geometrijskog kotla, koja se mogla raditi od bronce ili keramike, gdje je očito da ovaj friz zauzima prikaz jednog broda i ratnika kojim se dijelom bore na suhome, a dijelom na brodu. Ne treba puno

57

mudrosti da bi se ovaj prikaz povezao sa utjecajem Homerove Ilijade (ako ste gledali Troju).Gdje su Ahejci potisnuti do brodova i tamo se bore. Još uvijek je to samo siluetno slikarstvo koje koristi najjednostavniju paletu boja.

1.4. Kasno geometrijski period U geometrijskom periodu se već počinje širiti grčka kultura. U to vrijeme je grčko kopno bili siromašno i započelo se kolonizacijom (masovna je započeta 80-ih godina 8. st. pr. Kr., krajem srednjeg geometrijskog perioda). U Italiji su pronađeni brojni nalazi geometrijskog posuđa, od juga Italije, Napulja, Neapolisa, Ishije itd. Pojava oslikane keramičke grčke keramike označava početak arhajske umjetnosti na apeninskom poluotoku. Ovo je detalj sa kasno geometrijske posude gdje se prikazuju brodovi sa veslačima. Sad ćemo vidjeti posudu, kantaros, koji se datira u sam kraj 8. st. pr. Kr., koji prikazuje borbu dviju divljih mačaka koji proždiru jednog ratnika. Kombinirana je obrisna i siluetna tehnika. Sad se javljaju malo kompliciranije rozete koje su karakterističnije za 7. st. pr. Kr. Ovo je primjerak posude sa dipilonske nekropole. Onog trenutka kada ovakva figuralna dekoracija gotovo u potpunosti izbaci geometrijsku (vidite da je ovaj friz još uvijek ispunjen zavojnicama), tada praktički završava geometrijski period. To se događa krajem 8. st. pr. Kr. kada započinje najstariji dio arhajskog perioda, odnosno, orijentalizirajući period grčke umjetnosti. Pojava tog stila se prati preko dvaju elemenata - preko pojave divljih zvijeri (lavova, fantastičnih bića kao što su sfinge, griffoni, meduze, itd.) i biljne dekoracije (palmete, lotosi, itd.). Pojava tih dviju kategorija dekoracije označava početak arhajske umjetnosti i orijentalizirajućeg stila. Sad još nekoliko posuda karakterističnih za geometrijski period. Jedna keramička piksida ukrašena motivom meandra odnosno jednostavnim paralelnim linijama na poklopcu. Evo jedna slična piksida, ali ovaj puta sa ručicom poklopca na kojega su aplicirane četiri konjske figure. Ti konjići kao da su preslikani sa onih dipilonskih amfora ili kratera. Dekoracija trbuha pikside uključuje cik-cak linije i motive koji izgledaju poput solarnih motiva. Datira se u 8. st. pr. Kr. što je kraj srednjeg i početak kasnog geometrijskog perioda. To je vrijeme kada u Grčkoj djeluje velik broj umjetničkih radionica u kojima se izrađuju posude. Ovdje vidite kako izgleda jedna geometrijska posuda koja nije izrađena u Ateni (koja je ostala glavno središte jer je Mikenska tradicija bila najjača jer nije bila poremećena najezdom Dorana). Jedan krater, posuda za miješanje vina i vode, pronađena u grobnici u Argosu na Peloponezu. To je pored Atene, Lefkandi na Eubeji i Knososa (grada, ne palače), najvažnije umjetničko središte. Prikazuje konje i muškarce i ornamente koje smo viđali na Atenskom geometrijskom posuđu. Čini se da je 8. st. pr. Kr. bio period kada su se lokalne radionice uspjele othrvati utjecaju atičke geometrijske umjetnosti. Vidite da se i po formi i obliku razlikuje od atenskog. Čudesan kikladski geometrijski krater. Služio kao urna, sa poklopcem čija je ručica modelirana u obliku malog vrča. Nekoliko frizova, od kojih je glavni sa konjima a ovaj drugi sa četveronožnim papkarima. Ostatak je geometrijska ili vegetabilna dekoracija.

58

I evo sada, pogledajte nekoliko primjeraka geometrijskog posuđa sa zapadne obale Male Azije, konkretno iz pokrajine Kalije. Što nam govori prisutnost posuđa na području Male Azije? Da su Grci već u tom trenutku imali kolonije na tom području. Budući da je to područje vjerojatno već ranije bilo naseljeno Grcima iz mikenskog razdoblja, ne bi bilo nelogično reći da je Trojanski rat bio između Grka i Grka samo su govorili različitim narječjem. To su ti lokalni primjerci, vidimo manje kratere, piksidu, male alabastrone, krčak tipa oinohoe. Svi su oni ukrašeni tim lokalnim geometrijskim stilom.

1.5. Sitna figuralna plastika Sad ćemo pogledati najvažnije primjere sitne figuralne plastike. U geometrijskom periodu nije dokazana prisutnost monumentalne skulpture, što ne znači da je nije bilo, jer je to pitanje vezano uz svetišta i arhitekturu. Većina svetišta je bila na otvorenome, Mikenjani nisu imali svetišta u spiljama, i geometrijski period je razdoblje osnivanja nekih od kasnije dobro poznatih grčkih svetišta kao što su: Artemidin hram u Efezu, Zeusov u Olimpiji, Apolonov u Termu, Herin na Samosu... Sva su svetišta inaugurirana u 8. st. pr. Kr., a neka od onih koji su zapušteni, čak i u 9. st. pr. Kr. Tim svetištima počinju se graditi hramovi, a samim postojanjem hrama, postojala je i kultna statua. Dakle, skulpture su postojale, ali rađene od drva (ksoanom kipovi). Znamo iz pisanih izvora da je u Erehteionu stajala drevna drvena statua u Ateninoj celi. Ona je kasnije uništena i postupno su se zamjenjivale sa trajnijim materijalima. Zato imamo jako puno primjera sitne figuralne plastike koja je pronađena sa posudama u grobovima, a dijelom u ruševinama svetišta koja su jako loše sačuvana. Ono što je pronađeno, to su statuice, fibule (kopče), igle i sl. Vidimo figuricu kentaura koja je pronađena na nekropoli Lefkandi na otoku Eubeji (na istočnoj strani grčkoga kopna), mitološko biće, od terakote, oslikana geometrijskom dekoracijom sličnoj onoj sa geometrijskog posuđa. Datira se u 10. st. pr. Kr. pronađena je u grobnici koju ćemo kasnije vidjeti, vrlo zanimljivu. Jedna zavjetna figurica konja, jako podsjeća na atenske dipilonske vaze, ako se sjećate trka sa kolima, ovaj konj je identično modeliran. Uskog srednjeg dijela, širokog prednjeg dijela sa grivom, stoji na rešetkastoj podlozi. Datira se u 8. st. pr. Kr. Jedna grupa - borba ratnika ili heroja i kentaura iz sredine 7. st. pr. Kr. iz prijelaza iz srednjeg u kasni geometrijski period. Nezgrapno prikazana, dodiruju se rukama. Evo neki od nalaza koji potvrđuju moje prethodne riječi je brončana figurica bacača koplja pronađena u Olimpiji. Datira se negdje u sredinu 8. st. pr. Kr. Prema kronologiji 776. g. pr. su utemeljene Olimpijske igre, i ovo je srednji geometrijski period. Ovo je jedna zavjetna figurica, gdje je netko zavjetovao ovu figuricu Zeusu za pobjedu na OI. Još jedna figurica geometrijski koncipirana, kao da je preslikana sa geometrijskih vaza. Jedna skulpturica koja je pronađena na Atenskoj akropoli, prikazuje ratnika sa kopljem. Ona se sasvim sigurno datira u konac geometrijskog perioda.

59

Jako je puno primjera sitne figuralne plastike, osim primitivne modelacije, vrlo je često ukrašena tehnikom urezivanja, pečatiranja. Primjera radi, pored brončane plastike, ima primjera figurica od bjelokosti (poznatih 4 do 5), najviše sa dipilonske Akropole. Do kasnog perioda uopće nema figurica rađenih u bjelokosti. Vjerojatno je to rezultat što nije potpuno obnovljena trgovina između Sirije, Grčke i Egipta, koji su pukli krajem mikenskog perioda. Ponovna prisutnost ovih figurica je značila obnova trgovinskih veza, jer je najbliža destinacija za uvoz bila Sirija. Ovo je vjerojatno figurica božanstva, a gotovo identični primjerci su pronađeni u Mezopotamiji i Siriji. Zato neki smatraju da bi ovo mogao biti primjerak koji je importiran, no mišljenje je da je to rad jonskih majstora koji su bili upoznati sa umjetnošću Bliskog Istoka i na neki način posrednici između orijentalne i grčke umjetnosti. Ova figurica je navijestila monumentalnu umjetnost tipa kora i kurosa. U stojećem stavu, ispruženih ruku, ispruženih dlanova, tipično za najstarije grčke kore iz sredine 7. st. pr. Kr., a ovo je primjer iz sredine 8. st. pr. Kr. Polose na glavi, kapa koja je najčešće atribut ženskih božanstava, ukrašen meandrom. Još jedna grupa s motivom borbe s lavom. Jedna skulpturica koja je geometrijske shematizacije. Zanimljiva je što nosi zavjetni natpis koji nam govori da je tu statuu zavjetovao neki Mangiklo iz Tebe bogu Apolonu. Prikazuje samo božanstvo. Šupljine u očima označavaju da su tu bili umeci od staklene paste ili kristala. Tipična orijentalna frizura sa tipičnim trapezoidnim završecima. Na izvjestan način najavljuje skulpture tipa kurosa. Imamo i ovakvih, gotovo karikaturalnih primjera, sa zanimljivim motivima plesa, plesačica, geometrijskih rozetica na zvonolikoj haljini, vjerojatno je odraz nošnje tog vremena. Sandale koje su ispletene, i svastike koje su razbacane na vratu ove figurice i gotovo da asocira da ona prizivlje one daleke kikladske kurose koje smo vidjeli na početku ovoga predavanja. Terakotna figurica u siluetnoj tehnici. Jedan primjerak tih fibula, sponi ili kopča. Motiv mačke, svastike, borbe dvaju ratnika, dvojice kopljanika, brod, i sl. Čest zavjetni dar u ruševinama pojedinih svetišta.

1.6. Graditeljstvo Sad idemo na graditeljstvo, pa smo gotovi. Ovo je jedan vrlo zanimljiv predmet pronađen u ruševinama jednog malog svetišta u blizini nekropole Arhanes koja je jedna od glavnih i započinje svoj "život" sa nekoliko kružnih grobnica, onda im se pridodaje nekoliko grobnica tipa kuće. To je svetište jedno od rijetkih uopće u grčkom svijetu gdje se kultna aktivnost kontinuirano prati od kasnog mikenskog do geometrijskog vremena. Ovaj terakotni predmet prikazuje model malog hrama kružnog tlocrta unutar kojega je kultna statua, ona vas podsjeća na Lady of Filakope, božica sa uzdignutim rukama. Plus-minus, donji dio tijela zvonolik, uzdignute ruke, poput onih iz kultnog centra. Ovo je 11. st. pr. Kr., dakle protogeometrijski period. Ovaj terakotni primjerak nam govori o tome kako je moglo izgledati svetište tog razdoblja, kružnog tlocrta, male i jednostavne građevine.

60

Ovdje imamo građevinu iz Leftkandija, koju sam navijestio ranije kao jednu od najzanimljivijih građevina geometrijskog perioda, gdje je pronađen onaj kentaur. To je građevina koja se datira u 10. st. pr. Kr. iz protogeometrijskog perioda. Kada se malo bolje pogleda, ona je megaroidnog tlocrta, gotovo istovjetna mikenskom kraljevskom megaronu. Idemo od ulaza. Imamo malo predvorje, imamo jedno predsoblje, zatim glavnu odaju i ovdje se pridodaju dvije prostorije i imamo apsidalni završetak građevine. Ova je građevina bila dvobrodna, bila podijeljena redom drvenih debala. Gotovo smo sigurni da je imala krov na dvije vode. Ono što je još vrlo važno je da je dokumentirano postojanje kolonade stupova uzduž tri strane građevine. Ovo je gotovo peripteralna građevina (najčešći tip građevine u grčko, pojednostavljeno rečeno, hram koji je okružen kolonadom stupova). Zato je ovo dokaz da ovaj tip arhitekture postoji i u geometrijskom razdoblju s jednom vrlo važnom razlikom - ovo je grobnica, a ne hram. Ovdje su ukopani ratnik-poglavar i njegova žena (i njegov konj), ali grobnica nastala po uzoru na hramsku arhitekturu.

Termum ili Termon, vrlo važan lokalitet u Etoliji, srednjoj Grčkoj, zato što je su na jednom mjestu dokumentirane tri građevne faze, od kojih su dvije iz geometrijskog perioda. Geometrijskom periodu pripada hram iz 9. st. pr. Kr. iz srednjeg geometrijskog perioda kod

61

kojega se uočava sličnost sa građevinom iz Lefkandije. Vidimo pronaos (nema pravog predsoblja), glavna odaja i apsidalni završetak. Nema dokaza o stupovlju sa strane. Svetište je posvećeno Apolonu. U 8. st. pr. Kr. uz tu građevinu nastaje mlađe svetište koji je u unutrašnjosti pravokutna građevina. Ona ima svoju pronaos, celu ili naos, međutim ima i drveno stupovlje koje je na jednoj strani bilo apsidalnog oblika na drugom je bilo paralelno samoj građevini. Sredinom 7. st. pr. Kr. se to svetište obnavlja i gradi se ovo (gleda se slika). To je famozni Apolonov hram u Termumu u Etoliji koji je imao drvene stupove (vidimo bazu stupovlja). Vidimo pronaos, opistodom i cela, također dvobrodnog tlocrta. Sigurno znamo da je hram imao zidove od cigle, drvene stupove i oslikane terakotne metope od kojih je nekoliko izvrsno sačuvano. Vidimo transformaciju iz ranog geometrijskog perioda, megaroidnog tlocrta do klasičnog grčkog dorskog periptera. Ovo nam je jedan od ključnih dokaza da grčka hramska arhitektura vuče svoje podrijetlo iz megarona.

Evo još jedno svetište geometrijskog perioda - Herino svetište na otoku Samosu ili prvi Heraion - koje je sagrađeno negdje 800. g. pr. Kr. Jednostavna građevina dugačka 100 grčkih stopa, široka 6,5m, pa se još naziva hekatopendom. Dvobrodna građevina podijeljena redom drvenih stupova, sa tri drvena stupa na pročelju. Na dnu te građevine je bilo postolje sa drvenim kultnim kipom psoanom. Zidovi su bili od kamena, grubih cigli, drveni stupovi sugeriraju da je građevina imala dvoslivni krov i da je vjerojatno bila slična građevini u Lefkandiji. Jedna slika koju nećete tako lako naći, vidite te drvene stupiće, okolo su drvene škrinje, poput onih kod naših baka, tapiserije i sl. U dnu se nalazi mala baza sa drvenim kipom psoanomom. Pored peripternih građevina, najviše je bilo sasvim malih jednostavnih građevina tipa prostilnog hrama ili hrama u antama. Ovdje vidite prijedlog rekonstrukcije krovišta/zidovlja jednog takvog malog Apolonovog svetišta u Eretriji koje se datira u 8. st. pr. Kr. Mali prostilni hram sa dva stupa na pročelju, sa jednom

62

malom strehom i vjerojatno otvorom iznad za osvjetljavanje. U ruševinama dvaju svetišta, Herinom u Argosu i Herina u Perahori kod Korinta su pronađeni ovakvi mali modeli - čega? - pa vjerojatno samih svetišta. Mali hramići sa jednostavnom celom u kojoj je stajala kultna statua i dva do četiri stupa na pročelju. Sada ćemo vidjeti kako su mogle izgledati kuće tog vremena. Ovo je jedno naselje iz geometrijskog perioda koje je pronađeno u Meseniji . Evo izgled jedne kuće u tom naselju u Nihoriji, kuće koja je bila građena od sirove cigle, sušene na suncu. Imala je dvoslivni slamnati krov i pravokutni tlocrt. Pitanje je je li imala prozore, a na vratima je možda imala predvorje. Nešto drugačije kuće su pronađene u Smirni, zapadnoj obali Male Azije. One su bile ovalnog tlocrta. Isto građene od cigle, slamnatog krova. I ovdje vidimo rekonstrukciju izgleda središta jednog malog naselja na jednom kikladskom otočiću, sa tim jednostavnim nastambama od drva i cigle i sa nečim što je trebalo funkcionirati kao agora koju ima atenska Akropola. Nije bilo nekih velikih gradova kakve mi poznajemo iz klasične grčke prošlosti, već je bilo vrijeme kada se postupno formiraju grčke državice, odnosno polisi, kada se oni počinju organizirati. Samo da se vratim na one ogromne kratere s početka predavanja sa scenama, procesijama, izlaganjima tijela itd. To su nadgrobni spomenici onih najviše pozicioniranih članova društva, pripadnika ratničke aristokracije. To je poglavarstvo, vrh, krema društva, onih koji su "drmali" Atenom, Arhosom i drugim gradovima toga vremena.

63

2. Arhajski period

2.1. Crnofiguralno slikarstvo Ovaj dio predavanja je posvećen drugom velikom razdoblju grčke umjetnosti, arhajskom periodu. Arhajski period je dobio naziv prema grčkoj riječi arhaios, što bi značilo, star ili drevan, što u doslovnom prijevodu znači razdoblje stare ili drevne grčke umjetnosti. Kod naziva "stara umjetnost" se misli da to razdoblje koje prethodi onoj najboljoj, klasičnoj grčkoj umjetnosti. Arhajski period je, poput geometrijskog perioda, doživio jednu kronološku klasifikaciju koja je danas manje-više uvriježena. Arhajska grčka umjetnost se dijeli na tri razdoblja: stariji, srednji i mlađi arhajski period. Stariji arhajski period se podudara sa razdobljem grčke kulture i umjetnosti koji je još definiran nazivom orijentalni ili orijentalizirajući stil grčke umjetnosti koji se okvirno datira u 7. st. pr. Kr. (od oko 700. do oko 590. g. pr. Kr.). Potom slijedi srednji arhajski period, koji se datira u drugu i treću četvrtinu 6. st. pr. Kr. (od oko 580. do oko 530. g. pr. Kr.). I konačno, posljednje razdoblje koje se naziva kasni ili zreli arhajski period. Datira se negdje od oko 530. do oko 480. g. pr. Kr. Kasni ili zreli arhajski period završava sa subarhajskom fazom koja se datira negdje između 500. i 480. g. pr. Kr. Kraj arhajske umjetnosti i početak klasične se ne podudaraju u svim pokrajinama, odnosno u glavnim grčkim umjetničkim centrima, te će to negdje biti prije, a negdje poslije. Prve naznake klasičnog doba imamo upravo u Ateni, već negdje početkom 5. st. pr. Kr. (oko 500. g. pr. Kr.), no, u većini drugih grčkih pokrajina još uvijek traje kasna zrela arhajska umjetnost. Tako da se zbog svega toga kraj arhajskog perioda proteže do 480. g. pr. Kr.. Prava je prijelomnica između arhajskog i klasičnog perioda jedan važan događaj, grčko-perzijski rat. Grčko-perzijski radovi traju od oko 490. pa do 450. g. pr. Kr., ali se rat poslije toga više ne odvija na tlu Grčke. Prvi grčko-perzijski rat se svodi na bitku na Maratonskom polju 490. g. pr. Kr. Perzijanci su došli s flotom i iskrcali se, dok su im se suprotstavili Atenjani. Drugi su im Grci krenuli u pomoć, ali se bitka dogodila tako brzo da nisu stigli na vrijeme. Atenjani su, naravno, pobijedili Perzijance koji su se okrenuli natrag prema Perziji. Ta jedna bitka označava prvu fazu rata, a druga velika sudbonosna faza je 480. i 479. g. pr. Kr. kada car Kserks sa cijelom svojom vojskom prelazi preko Helesponta, prolazi kroz Tesaliju, i onda se u čuvenim Termopilima događa bitka u kojoj Spartanci prave odstupnicu grčkoj vojsci i tamo pogiba spartanski kralj Leonida i svi njegovi vojnici. Perzijanci prolaze do Atene koja se evakuira, neki Atenjani se pokušavaju spasiti na atenskoj Akropoli, međutim, bivaju pobijeni. Perzijanci uništavaju i oštećuju hramove koji su se tu nalazili ili bili u izgradnji. Uništavaju zavjetne statue kora i kurosa. Iste te godine je bila bitka kod Salamine 480. g. pr. Kr., da bi slijedeće 479. g. pr. Kr. ujedinjena grčka vojska kod Plateje, jednog grada u srednjoj Grčkoj, strahovito potukla perzijsku vojsku da se ona više nikada nije vratila kući. To su sudbonosni trenuci za Grke. Grci, koji do tada praktički nisu nikada bili ujedinjeni, oni se pred tom vanjskom opasnošću ujedinjavaju. I na neki način, ti događaji predstavljaju kraj arhajskog perioda i navješćuju jedno novo razdoblje procvata grčke kulture koja se naziva

64

klasično doba. S obzirom da sam rekao da se stariji arhajski period naziva orijentalni ili orijentalizirajući stil u grčkoj umjetnosti, da pojasnim zbog čega taj naziv. Prošli sam puta kazao da je geometrijski period uglavnom u period daljnjeg prekida trgovačkih putova između grčkog svijeta i Orijenta. Trgovina koja je u mikensko doba bila vrlo živa, i može se dokumentirati nizom primjera, je negdje krajem 12. st. pr. Kr. prekinuta. Do oživljavanja tih trgovačkih putova će doći tek u 9 stoljeću, a intenzivno se veze obnavljaju u 8. st. pr. Kr. Tada se Grci upoznaju sa dosezima orijentalne umjetnosti općenito. Grci u 8. st. pr. Kr. intenzivno osnivaju svoje kolonije u Magni Graecii, južnoj Italiji, Siciliji, u Pirenaiki, današnjoj Libiji, u delti Nila, na obali Sirije, Cipru, itd, itd. Koja je posljedica tog ponovnog oživljavanja tih trgovačkih veza? U grčkoj se umjetnosti pojavljuju krajem 8. st. pr. Kr. karakteristični motivi i teme preuzete iz orijentalne umjetnosti. To su dvojaki motivi animalnog ili floralnog karaktera. Animalni motivi orijentalnog podrijetla su divlje životinje (lavovi, pantere i slične životinje iz porodice divljih mačaka, figure fantastičnih, ili nadnaravnih bića, sfinge, grifoni, meduze, Gorgona). Vegetabilni motivi su palmeta (stilizirani palmin list) i lotos (egipatska biljka, našla svoje mjesto u grčkoj mitologiji, navodno je postojao jedan narod koji se time hranio, itd.) Negdje krajem 8. st. pr. Kr. na geometrijskoj keramici se pojavljuju, uz onaj standardni repertoar geometrijskih motiva kao što su meandri, svastike, cik cak linije, i prve narativne scene oslikane siluetnim slikarstvom (izlaganje tijela pokojnika, trke dvokolica, sprovod), dodatno dekorirano sa palmetama i lotosovim listovima, najčešće kombiniranim u prepletima i prikazima animalnog podrijetla. Time je zapravo označen kraj geometrijskom razdoblju i započet arhajski period grčke umjetnosti. Ti se orijentalni motivi mogu pratiti na keramičkom slikarstvu, dok se pod istim tim orijentalnim utjecajima se zbivaju bitne promjene i novine na području graditeljstva i skulpture.

2.1.1. Protokorintsko i korintsko crnofiguralno slikarstvo Od sve grčke keramike iz ovog starijeg arhajskog perioda najvažnija je korintska te atenska (atička) keramika. Sve grčke pokrajine su imale radionice takve robe, no, korintske i atenske radionice su imale najveću važnost i najveći utjecaj na druge radionice. Korintske su imale najveću produkciju, kvalitetu i najveću prođu na tržištu. Korintska keramika s kraja 8. i 7. st. pr. Kr. se naziva protokorintski stil na kojem se dešavaju revolucionarne promjene u odnosu na geometrijski period. Nakon tog prvog, početnog razdoblja upotrebe oslikavanja posuda isključivo primjerima siluetnog slikarstva, bilo animalnim, bilo vegetabilnim motivima, od početka 7. st. pr. Kr. korintski slikari uvode novu tehniku ukrašavanja i oslikavanja pridružujući kistu i jedan oštar predmet, šilo, kojim su urezivali detalje kao što su obrisi figura, dijelove ili detalje odjeće, ratničke opreme, detalje glave itd. Iako je u geometrijsko slikarstvo u osnovi crnofiguralno siluetno slikarstvo, protokorintsko je uvelo tu novinu i razliku urezivanja. Paralelno s time, uz upotrebu osnovne tamne crne boje, oni uvode u upotrebu crvenu i ljubičastu što je sada korintskim lončarima i slikarima osiguralo prevlast

65

na tržištu pred atičkima. Korintska keramika se nije samo izrađivala i prodavala samo u Grčkoj već na svim područjima gdje su njihovi trgovci prolazili, ili gdje su imali svoje kolonije, na Siciliji, južnoj Italiji i u drugim dijelovima istočnog Mediterana. Ono što karakterizira protokorintsko slikarstvo, osim te nove tehnike, jesu tipovi posuda na kojima se javlja. To su pretežito posude malih dimenzija kao što su aribalosi, alabastroni (posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja), skifosi, mali pehari, pikside, te kozmetičke cilindrične kutije. Od većih posuda su češće oinohore, krčazi ili pokali. Ali ipak, pretežno su to posude manjih dimenzija, ne više od 7-8 cm, tako da vam praktički mogu stati u dlan ruke. Atenski keramičari su, za razliku od njih preferirali velike posude kao što su amfore, hidrije, krateri, slično onima koje smo vidjeli u geometrijskom razdoblju, i oni su ostali vjerni tradicionalnom siluetnom slikarstvu bez upotrebe šila i urezivanja. Vidimo jednu oinohou iz arhajskog perioda. Na njoj je vidljiv crnofiguralni stil protokorintskog slikarstva. Datira se u kraj 8. st. pr. Kr. Geometrijske dekoracije više nema, na vratu se zadržala jednostavna linearna dekoracija sa figurama ptica, a najveći dio trbuha posude ukrašavaju prilično stilizirani vegetabilni ornamenti bez prave figuralne dekoracije. Ovo je primjerak protokorintske keramike, riječ je o samom kraju 8. ili 7. st. pr. Kr. To je loptasti aribalos. Pogledajte način na koji je posuda manja od 10 cm oslikana. Standardna podjela u frizove gdje se pojavljuje animalna dekoracija, stilizirane, neprepoznatljive figure divljih mačaka, košuta i sl. oslikane u siluetnom slikarstvu. Prostor između tih figura je ispočetka ispunjen rozeticama, obilježjima geometrijske tradicije. Postoji poveznica između ranog arhajskog i kasnog geometrijskog slikarstva. Vidite na ovoj drugoj strani lik jednog ratnika krajnje primitivne izrade, sa štitom, kacigom, perjanicom itd. Tu je naznaka onoga što će se kasnije pojavljivati, vijenci sa lotosovim cvjetovima i palmetama. Samo pola stoljeća kasnije nastaju puno napredniji prikazi. Jedna protokorintska piksida iz ranog 7. st. pr. Kr. koja prikazuje figure pasa ili lavova u gotovo istovjetnom položaju duž cijele posude koji formiraju jedan friz što će se odraziti i na atenskom slikarstvu s kraja 7. st. pr. Kr. Ako malo bolje obratite pažnju na ove figure, onda ćete primijetiti da to više nisu jednostavne crne siluete, već su to najraniji primjeri sa urezanim detaljima uslijed čega na površinu izbija boja te glinene osnove. Sličan životinjski friz je i na poklopcu, ali se on ne vidi tako jasno. Vidimo jedan skifos, ogromna slika jedne vrlo male posude, no, veće od aribalosa, alabastrona i nekih drugih primjeraka. Ovo je primjer jednog pehara visine 19 cm iz ranog 7. st. pr. Kr. Jasno se vidi upotreba crvene boje na vratu gdje su životinje. Sada se vide ti urezani detalji ušiju, obrisi glave tijela i sl. Važno je napomenuti da se ovdje nalazi samo jedna urezana linija. Zašto to naglašavam? Zato što će atenski majstori, kada preuzmu tu tehniku, vrlo brzo preći na dvostruko urezivanje. što je specifikum atenskog crnofiguralnog slikarstva. Još uvijek vidimo mjestimice točkaste rozete preuzete iz geometrijskog slikarstva. Ono što je pridonijelo popularnosti protokorintske keramike je živost. Figure djeluju kruto i

66

nezgrapno, no, vrlo živo u odnosu na figure koje nalazimo na geometrijskim vazama. Korintski su slikari i pokretom i dramaturgijom pridobili kupce na tržištu. Jedna od možda najpoznatijih, i najljepših, primjeraka protokorintskog slikarstva je čuvena Kiji vaza, koja se naziva po zbirci u kojoj se svojevremeno nalazila, a datira u sredinu 7. st. pr. Kr. Tu su do maksimuma upotrijebljena crvena i bijela boja, a manje ljubičasta. To je veća posuda podijeljena u tri glavna friza figuralnog karaktera. Posuda je rekonstruirana jer je bila sačuvana samo u fragmentima. Na vrhu je prikaz dviju vojski koje se sukobljavaju. U sredini je prikaz lova gdje vidimo ratnike sa kopljima koji napadaju jednog lava. Sa strane je figura grifona. Na dnu je još jedna scena lova gdje psi progone svoju lovinu, jednoga zeca, i jednog lovca koji čuči u zasjedi iza jednoga drva. To je sad ta dramaturgija i narativnost koju sam spominjao, a vrlo je važna za protokorintski stil. Protokorintski majstori nisu imali ozbiljnog takmaca na cijelom istočnom Sredozemlju. Tu je i drugi pogled na tu vazu. Sada su prikazani svi detalji ratničke opreme. Oklop, kacige, čak i detalji dekoracije na štitovima, konjske protome, protome bika, glava gorgone, itd. Lovcem kojeg sam spomenuo je sada sa lovinom na leđima i psom koji leži u zasjedi iza žbunja. To je šarenilo boja, prikaz tih štitova, oružja, i sl. Sve sa tri, odnosno, četiri osnovne boje, crnom, crvenom, bijelom i ljubičastom. Ovakvi su prikazi bili dragocjeni za poznavanje grčkog naoružanja tog vremena. Primjerak jedne male posudice za držanje parfema, pomasti, miomirisnih ulja i sl. Visina ove posude je niti 7 cm. Ona završava lavljom protomom i, unatoč tako malim dimenzijama, ona je podijeljena u tri friza. Gore je prikaz bitke, u sredini je prikaz konjanika, a dole je slična scena koju smo maloprije vidjeli na Kiji vazi, prikaz lova na zečeve. Ovo nam pokazuje da je došlo do određene standardizacije u korintskim radionicama, da se vrlo često pojavljuju isti motivi. Ova se posuda datira u sredinu 7. st. pr. Kr. i ovdje vidimo taj famozni vijenac sa palmetama i lotosom između gornjeg dijela posude i glavnog, najvišeg friza. Oslikana je bijelom i crvenom bojom. Imamo i ovakvih primjeraka poput ove oinohoe iz sredine 7. st. pr. Kr. izvanredne ljepote, a nema ni traga figuralnoj dekoraciji već isključivo floralnoj, odnosno vegetabilnoj. Sada su ovo već primjeri s kraja 7. st. pr. Kr. kada protokorintski stil još ima prevlast na tržištu, no, zbog masovne produkcije gubi na kvaliteti. Ovo je otprilike vrijeme kada atenski majstori prihvaćaju tehniku urezivanja i neke elemente protokorintskog slikarstva, u prvom redu frizove sa životinjama i nadnaravnim, mitološkim bićima. Tada slijedi razvoj atenskog slikarstva i onda konačna prevlast atenskog crnofiguralnog slikarstva koja će se dogoditi u 6. st. pr. Kr. Ovo je jedna posuda tipa olpe, vrč sa tri friza oslikana životinjskim figurama, lavovima, bikovima čak i sfingom. Sve je dosta polikromno, međutim, ni traga onoj kvaliteti koju iskazuje Kiji vrč

67

izrađen nekih tridesetak godina ranije. Taj protokorintski stil završava negdje krajem 7. st. pr. Kr. iako se nastavlja u 6. st. pr. Kr., no, sada se naziva korintski stil. Vidite jednu amforu sa samog kraja 7. st. pr. Kr. opet oslikana isključivo tim životinjskim frizom. Evo jedan aribalos iz istog vremena sa figurama atleta, trkača. I još jedan loptasti aribalos nalik onom što smo vidjeli na samom početku, ali oslikan crnofiguralnim stilom. Jedan primjer protokorintskog stila koji je zanimljiv utoliko što je riječ o posudi koja je pronađena u etruščanskom červeteriju, a potpisana je od strane grčkoga slikara Eulitiosa. Datira se oko 600. g. pr. Kr. To je jedan tipični korintski figuralni krater, uz friz sa konjanicima imamo iznad prikaz gozbe, koji je ipak više bio karakterističan za etruščansku umjetnost, pogotovo za zidno slikarstvo, iako nije stran ni Grcima. Na ovoj posudi vidimo nešto što će pred kraj 7. st. pr. Kr. postati vrlo popularno - ispisivanje natpisa. Te crnofiguralne vaze, s jedne strane predstavljaju najraniji i najbrojniji medij prikazivanja nekih tema iz grčke mitologije, a druga stvar se očituje u pojavi natpisa što nije bila praksa protokorintskog slikarstva do sada. Ta će praksa zaživjeti tek negdje krajem 7. st. pr. Kr. posebno u atenskim radionicama. Zbog toga je atensko crnofiguralno slikarstvo od neprocjenjive važnosti, jer dobivamo imena umjetnika. Još jedan korintski alabastron, datiran iz 580. g. pr. Kr. Ovo je već praktički srednji arhajski period. To je korintski crnofiguralni stil 6. st. pr. Kr. Te još jedan vrč sa karakterističnim životinjskim prizorima. Namjerno izbjegavam šire elaboracije jer nemamo vremena, a to i nije baš toliko važno.

2.1.2. Protoatičko i atičko slikarstvo Sada prelazimo na protoatičko slikarstvo. Ono vremenski ide paralelno sa protokorintskim stilom. Od oko 720. g. pr. Kr. do oko 630. g. pr. Kr. Protoatički stil je prepoznatljiv po velikim posudama. Da se podsjetimo, ovo je slika jedne kasno geometrijske atenske (atičke) amfore s tri životinjska friza, jedan na vrhu vrata posude, jedan na ramenu i jedan na dnu. Ostatak je posude ispunjen geometrijskom dekoracijom. Sada imamo jedan od najranijih primjera protoatičkog slikarstva. Jedna velika hidrija, posuda za vodu, koja je datirana uz sam početak 7. st. pr. Kr. Po čemu nju datiramo u to razdoblje? U prvom redu, gotovo je posvemašno odsustvo geometrijske dekoracije. Najveći dio posude zauzima figuralna dekoracija, između ostalog figure divljih životinja. Gore je jedan friz sa prikazom plesa, dole jedan životinjski friz u tehnici siluetnog slikarstva. S obzirom da je ovo sam početak 7. st. pr. Kr., tradicija je geometrijskog slikarstva još uvijek snažna i očita. Iznenađuje to da je ona jaka čak i u ovim kasnijim desetljećima. Hidrija koju smo maloprije vidjeli, i ova koju sada vidimo, su pripisane istom slikaru. Mi ne znamo njegovo ime već mu je dodijeljen pseudonim slikar Analatas. Tu praksu pratimo i u kasnije u arhajsko razdoblje. Ova vrlo velika posuda datira oko 690. g. pr. Kr. Trka dvokolica se nalazi u donjem frizu, u srednjem scena plesa, a gore vidimo friz sa fantastičnim mitološkim bićima, odnosno, sfingama. Dijelove posude još zauzima geometrijska dekoracija, neki od ovih frizova su vegetabilnog karaktera. Ženske figure su oslikane uglavnom bijelom bojom a njihove haljine ispunjene

68

točkastim ornamentom. Međuprostor je u potpunosti ispunjen nekakvim ornamentom, vidi se horor vakui sa geometrijskih posuda. Muške su figure oslikane kao tamne siluete. Jedna čudesna amfora pripisana slikaru s pseudonimom slikar Polifema koji dobiva naziv po ovoj posudi koja prikazuje scenu na vratu posude gdje Odisej i njegovi drugovi osljepljuju kopljem Polifema. Odisej koji stoji ispred Polifema je dat kao jedna obrisna figura, a njegovi drugovi kao tamne siluete. Donji dio posude ispunjaju stilizirani vegetabilni ornamenti. Na detalju vidimo da se Polifem napio, u ruci drži jedan skifos, i taj propust koristi Odisej. Ponovno vidimo rozetice, svastike i druge ornamente iz geometrijskog perioda. Kraj protoatičkog slikarstva, odnosno, početak atičkog (atenskog) crnofiguralnog slikarstva, označava upravo ova posuda. Amfora, koja je pronađena na Dipilonu i pripisana slikaru Nesosa (Nesa) koji je svoj pseudonim dobio prema karakterističnoj sceni na vratu amfore u kojoj Heraklo ubija kentaura Nesa. Da ne bi bilo zabune, postoje natpisi lijevo od figure Herakla i desno od figure Nesosa koji točno kazuju njihova imena. Nema zabune o kome je tu riječ. Posuda je visoka 122 cm, na drškama su još prikazane životinjske figure, a na ovom trbuhu prepoznajete gorgone u trku. Ovom slikaru Nesosa je pripisan veći broj posuda, no, ova se smatra najvažnijom. Ovdje je razvijen taj pravi atenski (atički), ne više protoatički, crnofiguralni stil. On se može pratiti od kraja 7. st. pr. Kr. sve do oko 630. g. pr. Kr. Vidimo te vijence sa palmetama i lotosima te još uvijek imamo rozetice karakteristične za protoatičko slikarstvo. Natpisi koje vidimo su Erakles i Netos. Kronološki istom razdoblju pripada i slikar koji se naziva slikar Gorgone koji je oslikao jednu veliku posudu tipa dinosa. Velika loptasta posuda širokog otvora postavljena na visoko bogato raščlanjeno postolje. Posuda je slijepljena od mnoštva fragmenata i danas se čuva u muzeju Louvre. Slikar Gorgone je za koje desetljeće mlađi od slikara Nesosa i on pokazuje i oslikava svoje posude sličnim motivima tih vijenaca sa palmetama i lotosima. Zatim slika karakteristične korintske životinjske frizove, koje su i po svojoj fizionomiji i po detaljima očito preuzete sa korintskog slikarstva. Postupno se na posudama slikara Gorgone pojavljuju i scene koje nemaju nikakve veze sa korintskim slikarstvom. Vidimo detalj gdje Gorgone progone Perzeja što je ubio njihovu sestru Meduzu. Možete obratiti pažnju na pokret tih figura. Položaj tih ruku i nogu kod Perzeja. Odmah se primjećuje da su te figure u istom nezgrapnom položaju. Ovdje se već započelo sa tehnikom urezivanja, vidite te dvostruke urezane linije koje se ovdje primjećuju i na detaljima Gorgone. No još uvijek ne znamo pravo ime slikara već samo njegov pseudonim koji mu je nadjenut. Došli smo do prvog atenskoga majstora kojem nam je poznato njegovo pravo ime, slikar Sofilos. Njegova se djelatnost datira negdje uz sam početak 6. st. pr. Kr. oko 580. g. pr .Kr. Pripisuje mu se nekih dvadesetak posuda, ali je njegov potpis pronađen na tri. Vidimo jedan dinos. Kod Sofilosa je novina da osim upotrebe korintskih životinjskih frizova i nadnaravnih bića, radi i mitološke scene. Na ovom frizu, koji bismo mogli nazvati prvi multifiguralni friz u arhajskoj umjetnosti, je prikazana scena vjenčanja Peleja i Tetide, Ahilovih roditelja. Ahil je najveći grčki junak, i vjenčanje njegovih roditelja je bila vrlo važna mitološka tema. Ovdje je prikazan

69

mladoženja Pelej ispred svoje kuće kako dočekuje uzvanike, redom grčke bogove. Kraj njega je ispisano i njegovo ime, pa i svih tih božanstava, Dionizis, bradonja u jednoj dugoj haljini i druga božanstva. Pomoću boje se radi distinkcija između muških i ženskih figura. Vidimo vijence, motive sfingi, korintski životinjski friz, ali mnogo veću važnost posvećuje mitu. Uz činjenicu da potpisuje posude, mitologija je njegova najveća novina. Zašto je taj potpis važan? On je očito bio svjestan svoje veličine, i taj njegov potpis je zapravo garantirao kvalitetu. To je bio brand, logotip tog posuđa kao što danas imate Benneton, Roba di kappa i sl. S jedne strane ti su majstori bili ponosni na svoja dostignuća, a s druge strane su potpisom davali garancija originalnosti i kvalitete. Natpisima se, imenuju figure, scene i građevine. Zato su ovakve posude, prave biblije grčke mitologije. Natpisi se mogu nalaziti okrenuti na razne načine. Najvažniju atensku crnofiguralnu vazu je napravio atenski slikar Kleitias (egase = oslikao) koji je, u paru sa keramičarom Ergotimusom (epoizen = izradio), potpisao 5-6 posuda. Ova Francois vazu, koju je pronašao talijanski arheolog Allesandro Francois, po kojemu je dobila ime, je pronađena na etruščanskom nalazištu Vulci u srednjoj Italiji na području današnje Toskane. Slijepljena je iz mnoštva fragmenata i danas se nalazi u arheološkom muzeju u Firenci. Posuda je visoka oko 67 cm i podijeljena u sedam frizova, svi redom figuralnog karaktera (uz iznimku prikaza borbe pigmejaca i ždralova na nozi kratera). Svi drugi su mitološkog karaktera. Koje su to scene? Na vratu kratera je prikazana scena lova na kalidonskog vepra, motiv iz Arkadije u čijem lovu sudjeluju neki od najvećih grčkih junaka kao što su Tezej, Meleagar, itd. Ispod njega se odvija trka dvokolica u Patroklovu čast, koji je bio Ahilov prijatelj. U borbi su zamijenili oklope i ovaj je poginuo umjesto njega. Glavni friz, jedini koji ide cijelom posudom prikazuje istu scenu koju smo vidjeli kod Sofila, vjenčanje Peleja i Tetive, prikazan vrlo slično. Na pročelju jedne zgrade Pelej dočekuje uzvanike koji dolaze, što kolima, što pješke. Ispod toga je friz iz trojanskog kruga sa Ahilom koji progoni Trojane. Još jedan friz sa sfingama, grifonima i životinjskim figurama te friz sa borbom pigmejaca i ždralova. Kako je ovo krater sa volutnim drškama koje su široke i trakaste, ostaju prilično široke površine koje su oslikane. Jedna od njih je oslikana figurom Artemide, gospodarice životinja, sa jelenom u jednoj ruci i psom u drugoj. Na drugoj strani Francois vaze se nalazi iskrcavanje Tezeja i atenskih djevojaka i mladića nakon povratka sa Krete gdje je ubio minotaura. Zatim borba Kentaura i Lapita (tesalski narod čiji se kralj vjenčavao, kentauri se napiju i počnu napastovati Lapićanke i tada dođe do borbe). U toj borbi sudjeluju i grčki junaci koji su našli na toj svadbi. Onda je tu druga strana friza kojeg prekidaju drške, svadba Peleja i Tetive. Ispod je friz sa prikazom povratka Hefesta, kojega je Hera bacila sa Olimpa na koji se on vraća na muli. Te friz sa sfingama i životinjskim figurama i friz sa pigmejcima i ždralovima koji teče cijelim opsegom posude. Osim friza sa životinjama svi drug prikazuju sedam mitoloških scena. S obzirom da je ovo posuda visoka 65 cm podijeljena u čak sedam frizova, oni nisu visoki. Ovdje je riječ o

70

minijaturnom slikarstvu. Upotrijebljena boja je crna, mjestimice crvena i ljubičasta. Figure su prikazane u vrlo dramatičnom pokretu. Slikar je nastojao prikazati osjećaje tih figura. Detalj friza sa lova na kalidonskog vepra i tim silnim natpisima za svakoga od njih. Trka u Patroklovu čast. Zatim figura sfinge i okomito postavljeni preplet s palmetama i lotosima. Pogledajte sad na koji način Klitija prikazuje trijumfalnost Tezejeva povratka, tih Atenjana koji su trebali biti žrtve minotaura. Jedan iskače iz broda, drugi od uzbuđenja pliva do obale. Ovi uzdiže ruke, i očito, zahvaljuje bogovima. Jedni drugima pomažu da iskoče iz broda.Te su figure prikazane pune života i osjećaja, pune onoga što zaista proživljavaju. U nastavku tog friza vidimo scenu plesa tih mladića i djevojaka. A na detalju volutne drške kratera u punoj visini vidimo Artemidu i ispod nje Ajaksa u čučnju kako podiže mrtvo Ahilejevo polumrtvo tijelo. Jedan majstor, manje razvikan od Sofila i Klitije, Nearhos, čija se djelatnost stavlja negdje oko 560. i 570. g. pr. Kr. Vidimo jedan mali aribalos čija je površina oslikana trakama, dok su na vratu prikazane scene u kojima se pojavljuju Satiri, Hermes, Perzej, Tritoni itd. Posuda se nalazi u Metropolitan muzeju u New Yorku. Lidos, jedan kontroverzni majstor, čija se signatura pojavljuje na dva fragmenta s pripisanim velikim brojem posuda. Čini se da je radio u većem broju radionica, a njegova se djelatnost datira negdje u sredinu 6. st. pr. Kr, oko 550. g. pr. Kr.. Uglavnom je oslikavao veće posude na način da gotovo cijelu površinu trbuha posude ispunja samo jedan friz sa vrlo velikim figurama. Na ovom krateru je prikazana scena koju smo vidjeli maloprije na Francois vazi, povratak Hefesta na Olimp. Okružen je Menadama, Satirima, Silenima, dok on jaše na magarcu. Njegovo je slikarstvo prepoznatljivo po velikim figurama životinja, jer frizovi su mu podijeljeni u najviše dva friza. Ponekad je jedan dio trbuha premazan crnim firnisom, a ostatak predstavlja jedan friz sa tim velikim životinjama ili ljudskim figurama. Recimo jedna amfora sa čudesnim pijetlovima, te hidrija koja mu je isto pripisana. Nakon njega slijedi najveći atenski majstor crnofiguralnog slikarstva, Egzekije. Majstor od kojega ostao možda najveći broj posuda. Ne samo što ih je dosta preostalo s njegovim potpisom, nego mu se pripisuje cijela jedna ogromna grupa atenskih crnofiguralnih posuda, nazvana grupa E. Od samih Egzekijevih posuda jedna od najpoznatijih, je ova amfora koja se danas čuva u Vatikanu. Ovdje on prikazuje igru Ahila i Ajaksa, koji su toliko zaokupljeni igrom da ne uočavaju ništa oko sebe. Tu stoje i njihova imena. Oni čak izgovaraju neke brojke, tako da znamo čak tko u tom trenutku pobjeđuje. Vidi se raskošno dekorirana odjeća na njima, ratnička oprema i sl. izvedena urezivanjem, mjestimice inkrustacijom. Taj je friz s donje strane uokviren jednim visokim poljem premazanim crnim firnisom, a s gornje strane ovom trakom sa pojednostavljenim palmetama. Egzekije je majstor koji nije imao premca u svoje doba, a njegovo se vrijeme smatra vrhuncem razvoja atenskog

71

crnofiguralnog slikarstva. Prvi je u unutrašnjosti posuda počeo postavljati cijele kompozicije. Jedan od takvih najpoznatijih primjera je ovaj kalis (kiliks), kalež na visokoj nozi sa širokim tijelom i dvije karakteristične ručice. U njegovoj je unutrašnjosti prikazan jedan brod na kojemu je Dioniz. Vidimo bijelo jedro a iz jarbola izbija vitica vinove loze, dok sa strane pliva dupin. On vrlo često prikazuje figure iz dionizijskog kruga. Amfora koja mu je pripisana sa prikazom Ahila koji ubija amazonsku kraljicu Pentezijelu. I još jedna koja mu je pripisana i slične je forme i koncepcije slikovnog polja kao ona iz Vatikana. Kad su tu i stilske karakteristike onda nije preteško jednu ovakvu posudu pripisati Egzekiji. Prikazuje Ahila koji oštri bodež, dok mu oružje leži sa strane. Jedan od rijetkih umjetnika koji se možda kvalitetom može staviti rame uz rame sa Egzekijom je Amazis. To je ime koje nalazimo na nekih 8-9 posuda, a smatra se da je čak riječ o heleniziranoj varijanti jednog egipatskog imena. Njegova se djelatnost stavlja oko 550. ili 540. g. pr. Kr. Ovo je jedan mali aribalos, posudica za ulje, koju osim žena koriste atlete. Odatle je ovaj prikaz hrvača u središnjem frizu, dole je prikaz lavova koji napadaju jednog bika, a gore jedan prikaz iz dionizijskog kruga. Dioniz sa kantarosom i Satiri odnosno Menade. Također u Metropolitan muzeju. Posuda koju do sada nismo imali prilike vidjeti, lekitos, i to jedna rana forma lekita, također posude za držanje ulja. Pripisana je Amazisu sa ovim životinjskim figurama i sfingama. Još jedna, isti tip lekita, te gotovo isti tip ovoga vijenca sa strane, ali ovaj puta prikaz Artemide potmi et Hero. Zatim jedan sa Dionizom i Menadama, njegovim pratiljama. Te pripisana posuda, Tezej koji ubija minotaura. Bližimo se kraju. Ovo nisu svi predstavnici crnofiguralnog slikarstva, jer nemamo vremena sve njih nabrajati, niti bi to imalo smisla. Još su bili recimo, Nikosten, koji je imao golemu produkciju, preko 120 posuda koje je potpisao, no pripada samom kraju razvoja crnofiguralnog slikarstva. Zato ćemo preći na jednog majstora s kojim završava crnofiguralni i počinje crvenofiguralni stil. Taj majstor se ne potpisuje, jedino što znamo je da se pojavljuje u radionici atenskog keramičara Andokida. Stoga se taj slikar poznaje pseudonimom slikar Andokidesa. Velik dio posuda izrađenih u Andokidovoj radionici pripada famoznom bilingvalnom slikarstvu. Riječ je o takvim primjercima posuda koje su, s jedne strane oslikane crnofiguralnim, a s druge crveno figuralnim stilom, dakle posude na kojima se kombiniraju dvije tehnike. Što nam to govori? Da je taj novi crvenofiguralni stil otkriven u toj radionici. I to vjerojatno od tog slikara kojeg nazivamo slikar Andokidesa. Zašto je došlo do otkrića tog novog crvenofiguralnog stila? Iz vrlo jednostavnih razloga. Crnofiguralni stil je sa tom svojom tehnikom urezivanja u jednom trenutku postao ograničenje slikarima poput Egzekija i Amazisa. Nije bilo lako prikazati sve rafinirane

72

detalje odjeće, nabore, draperije, igru tijela i draperije koja ga pokriva, ta tehnika slikanja kistom i urezivanja šilom nije dopuštala. Rješenje je bilo slijedeće - obrnuti tehniku. Osnova sada postaje crna, a figure postaju crvene, u boji pozadine, u boji terakote. Na koji su se način dobivale te dvije nijanse u crnofiguralnom slikarstvu? Biti keramičar nije mogao biti svatko, to je zaista iziskivalo veliko znanje i tehnološko umijeće. Trebalo je znati gdje ćete tražiti glinu koja će sadržavati puno željeznog oksida, u kojoj će bit malo vapnenca. Tu je glinu onda trebalo fino mijesiti. Posude su se, pogotovo one veće, izrađivale iz više komada, za to je trebalo umijeća na lončarskom kolu. Na kraju je trebalo znati dobiti firmis. Smatra se da su engleski i njemački kemičari uspjeli odgonetnuti tajnu tog firmisa. Oni su otkrili da je to bila jedna smjesa koja se dobivala miješanjem najfinije gline sa kišnicom koja bi se ostavila da isparava dok se ne bi dobila želatinasta smjesa u koju bi se dodavali organski sastojci da bi se dobila druga boja. Nakon što bi posuda bila izrađena ona bi se oslikavala i pekla u najmanje tri faze. Prvi puta sa otvorenim dimnjakom, pri tome bi oni dijelovi posude koji nisu bili premazani crnim firmisom pod temperaturom od nekih 850° gdje bi pod utjecajem oksidacije osnova dobila crvenkastu boju, kao i figure, no nešto tamniju. Zatim bi se zatvorio dimnjak u drugoj fazi, te bi zbog željeznog oksida firmis poprimio tamniju boju. Tada bi u trećoj fazi s ponovnim prodiranjem kisika osnova postajala crvenkasta, ali bi figure gustog namaza crne boje ostale crne. Rješenje je bilo da se osnova posude premaže firmisom koji će poprimiti crnu, a figure ostave u boji gline. Tada se detalji odjeće, draperije, detalji glave izvade isključivo debljim ili tanjim potezima kista, čime se dobiva reljefnost i izražava kontrast. To je ta novina koju donosi nova crvenofiguralna tehnika. Gotovo je sigurno da je otkrivena u radionici majstora Andokida, vjerojatno od famoznog slikara Andokida. Međutim, tu problem ne završava jer ostaje otvoreno pitanje je li slikar Andokida oslikavao isključivo ove strane oslikane crvenofiguralnim slikarstvom ili i one rađene u crnofiguralnoj tehnici. Danas se pomišlja da je on autor cjelokupnog slikarstva, dok se nekoć mislilo da je on majstor crvenofiguralne strane, a netko drugi autor druge. Ja ću samo konstatirati to da je malo vjerojatno da je on samo jednu oslikavao. Koji je krucijalni detalj? Kod najranijih primjera crvenofiguralnog slikarstva se još uvijek javlja tehnika urezivanja obrisa figure. Slikari se nisu mogli preko noći ostaviti šila te se ona i dalje koristi, ali samo za obrise figure, da bi se desetljeće-dva kasnije potpuno izgubila. I to je glavna razlika između crno i crvenofiguralnog stila, jer je crvenofiguralni stil isključivo slikarska tehnika. I do tog otkrića dolazi negdje oko 525. ili 520. g. pr. Kr., odnosno, početkom kasno arhajskog perioda. Crnofiguralni stil će još, u nekim radionicama, trajati sve do početka 5. st. pr. Kr., tj. sve do početka klasičnog doba.

73

2.2. Skulptura arhajskog perioda

2.2.1. Kurosi i kore Za razliku od keramičkog slikarstva, gdje se ti orijentalni utjecaji manifestiraju već negdje krajem 8. st. pr. Kr., na području grčke skulpture ti neki vanjski utjecaji mogu se pratiti od negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., oko 650. g. pr. Kr. Oni se manifestiraju najprije kroz pojavu motiva orijentalnog podrijetla, u kamenoj plastici, bilo na nadgrobnim spomenicima, bilo na arhitektonskoj skulpturi. Manifestiraju se i u materijalu od kojega je izrađena grčka skulptura toga vremena. Kultne skulpture geometrijskog perioda su bile izrađene od drva, podsjetit ću vas da su sačuvani ostaci nekolicine zdanja grčkih svetišta geometrijskog perioda, ali da nisu sačuvane nikakve statue grčkih božanstava, već samo njihova podnožja. To su famozne psoanom statue. Do tog prijelaza sa drvene na kamenu kultnu skulpturu, dolazi negdje sredinom 7. st. pr. Kr. Zanimljivo je da najraniji primjerci te grčke monumentalne skulpture u kamenu, bilo da je riječ o vapnencu, bilo da je riječ o mramoru, potječu sa grčkih otoka, sa Kiklada i Krete. U tom smislu ti dijelovi grčkog svijeta, iako su bili periferni, jer su centri umjetnosti bili Atena, Korint, Argos, no, ponekad su baš oni mogli prednjačiti u odnosu na njih. Mi ćemo ići jednim kronološkim slijedom, pa ćemo vidjeti te neke najpoznatije primjere grčke monumentalne ili sitne plastike. Pa za početak vidimo jedan od primjera te sitne brončane plastike, jednoga kurosa visine 20-ak cm, koji je pronađen u Apolonovu svetištu u Delfima. Zašto je ova statuica zanimljiva? Zato što arhajsku umjetnost, kad je riječ u skulpturi, karakteriziraju dva glavna statuarna obrasca, dva glavna tipa u monumentalnoj slobodnostojećoj skulpturi, a to su kurosi i kore. I ti se obrasci slijede gotovo dva stoljeća, ponekad se razbija asimetričnim položajem ruku, činjenicom da statua nije prikazana u stojećem položaju nego eventualno na konju, ili u pokretu, itd. Kurosi su statue nagih muškaraca, a kore su statue odjevenih žena. Ova statuica je zanimljiva zbog toga što je, iako sitnih dimenzija i rađena od bronce, rađena u obrascu kurosa, kojega prepoznajemo po tome što je lijeva noga iskoračena, što su obje noge čvrsto na zemlji, ruke spuštene niz bokove, šake stisnute, a prikaz je potpuno frontalan. Ovaj primjerak pripada takozvanom dedalskom tipu skulpture ili dedalskom stilu. Što je to? To je najraniji stil u grčkoj monumentalnoj skulpturi. On se prepoznaje po formi frizure trapezoidnog oblika, po jednom primitivnom, izduženom obliku glave poput trokuta, i po pojasu ili trakama s kojima su figure prikazane, čak i muške. Tako da je ovdje riječ o jednom atleti s pojasom. Kurosi i kore su inače tema jednog od seminarskih radova, pa ću ja elaborirati to u kratkim crtama i neću se previše zadržavati na tome. No, neke slike nije loše vidjeti ni dva puta ako treba. Kad mi kažemo kuros, na umu imamo statuarni obrazac nagog muškarca sa prije navedenim karakteristikama. Međutim, kuros je mogao biti statua božanstva, kultna statua, nadgrobna statua nekog mladića ili ratnika, zavjetna statua. Najstariji kurosi u kamenom mramoru se datiraju negdje oko sredine 7. st. pr. Kr., a najraniji je kuros sa otoka Delos. Ovaj je kuros pronađen na rtu Surion, krajnjoj jugoistočnoj točki Atike (Atene), a datira se negdje oko 610. g. pr. Kr. u kraj 7.

74

st. pr. Kr. a visok je preko 3 m. On je nadnaravne visine. Što to znači? To znači da sigurno nije riječ o prikazu neke stvarne osobe te je lako moguće da je riječ o nekoj kultnoj ili zavjetnoj statui koja prikazuje božanstvo (rt Surion je bio posvećen Posejdonu). Ovo je jedan primjerak Kurosa iz starijeg arhajskog perioda. Njih prepoznajemo po relativno lošoj fizionomiji, muskulaturi, velikim bademastim očima, dugoj orijentalnoj frizuri, izradi abdomena, lošoj izradi inkarnata itd. Ti najraniji primjerci nemaju do kraja definiran arhajski osmijeh. Još dva čuvena kurosa sa samog kraja starijeg arhajskog perioda, to su dva brata, Kleobit i Biton, potječu iz Delfa. Vidite da frizure podsjećaju na egipatske, baze na kojima te statue stoje, i ovdje je već naznačen taj arhajski osmijeh. Jedan od rijetkih kurosa koji nije prikazan u klasičnom obrascu već prikazuje mlađega muškarca koji na leđima nosi tele, žrtvenu životinju. Ta se skulptura na grčkome naziva Moskoforos, ili Nosač teleta. Potječe sa atenske Akropole, a datira se negdje oko 570. g. pr. Kr. Taj muškarac je, ako bolje pogledate predjel abdomena i pupka vidjeti ćete tanke nabore, odjeven u tanku prozirnu odjeću, vjerojatno neku ritualnu haljinu. Ovo je zavjetna statua sa atenske Akropole koja je pronađena u sloju ruševina. Ova statua je stradala tijekom perzijske okupacije Atene 480. g. pr. Kr. Jako puno je statua sa atenske Akropole upravo zahvaljujući tom događaju. Kao što vidite, ima šupljine u očima, jer su tu bili umeci od staklene paste. Arhajski osmijeh je prisutan. Zbog radnje ruke mu ruke nisu u klasičnom položaju, ali položaj nogu odaje klasičan obrazac kurosa. Čuveni kuros iz sredine 6. st. pr. Kr. sa otoka Melosa, elegantnih, gotovo prozračnih proporcija. Kurose iz srednjeg arhajskog perioda je jedino moguće razlikovati po realističnijoj izradi, odnosno, smanjivanju visine, vjernijoj reprodukciji fizionomije, boljem poliranje statue, no arhajski osmijeh i gotovo identična frizura su još uvijek prisutni. Jedan kuros koji je služio kao nadgrobna statua, podignut mladiću Analizosu, ratniku koji je pao u boju. On se datira u drugu polovicu 6. st. pr. Kr, u već početak kasnog arhajskog perioda. Pogledajte sad kako je fizionomijom, realizmom ova skulptura stotinu godina daleko od najranijih primjeraka. Slična statua, mladića Aristotikosa, no važan novi element kod ovog kurosa je kratka kosa. Nema više dugačkih uvojaka već se kosa skraćuje ili se uvojci spletu oko glave, što je nova moda kasno arhajskog perioda. Položaj ruku simetričan, lagano odmaknut od tijela. Još uvijek je lijeva noga iskoračena. No izrada torza, prepona, koljena je realističnija u istom statuarnom obrascu. Sa stražnje strane se vide tragovi enkaustičke boje. Jedan od rijetkih brončanih kurosa, i to gotovo sigurno Apolona, potječe iz Pireja. Jedan od rijetkih primjeraka sa asimetričnim položajem ruku i iskoračenom desnom nogom. Datira se u sam početak kasnog arhajskog perioda. Još su zbog nečega ovi kurosi zanimljivi, ovo su sve originali, jer skulpturu grčkog klasičnog razdoblja vrlo rijetko pratimo preko originala, već preko

75

helenističkih ili rimskih kopija. Originali su bili toliko cijenjeni i vrijedni, da su u najvećem broju slučajeva završili u Rimu, a na njihova mjesta bi dolazile replike. To nije bila stvar sa kultnim statuama, poput Atene Partenos i sl., jer bi to dovelo do pobune. U međuvremenu, originali su nestali, a najveća djela Fidije, Mirona, Polikleta, mi poznajemo upravo preko kopija. Zato su ove skulpture važne, jer su originali, a rimski ili helenistički vladari njih nisu toliko cijenili. Vidimo detalje triju glava kurosa, da malo uočite i njihova obilježja. Gore lijevo vidimo glavu kurosa iz Tebe izrađenog od vapnenca u prvoj polovici 6. st. pr. Kr. na, samom početku srednjeg arhajskog perioda. Velikih je bademastih očiju i relativno visokog čela. Desno se vidi glava kurosa iz Epidaura, malo mlađu, sa tim karakterističnim trapezoidnim završecima frizure. Ovdje dole vidimo glavu jednoga kurosa sa atenske Akropole, zapravo jednog konjaničkog kipa, to je Rampin konjanik. Najvrjedniji je primjerak jednog konjaničkog kurosa, koja je bila uništena u vrijeme perzijskih ratova. Inače, čuven po jednoj artificijelnoj izradi brade i frizure koja je izvedena do najmanjih detalja. Vide se tragovi bojanja šarenica i bjeloočnica. Ta produkcija kurosa otprilike završava oko 480. g. pr. Kr. Jedna statua koja se naziva Kritijin dječak, jer se vjeruje da je njezin autor jedan od najvažnijih atenskih majstora s kraja 6. i početka 5 st. pr. Kr. po imenu Kritija. Statua je stala na atenskoj Akropoli i ona se stavlja u sam kraj produkcije kurosa odnosno pred početak klasične umjetnosti. Zbog čega? Zato što je položaj ruku manje-više simetričan, zamišljena je frontalno, no visina bokova i visina koljena nam govori da ona više nije s obje noge čvrsto na zemlji nego je prikazana u laganom kontrapostu. Težinu tijela baca na lijevu nogu dok je desna noga neznatno izbačena u koljenu. Izrada inkarnata i torza je apsolutno realistična. Frizura je kratka sa tragovima boje. Šupljine u očima upućuju na prisutnost tih očiju od staklene paste. Kad pređemo na žensku skulpturu onda ti neki najraniji primjerci se mogu datirati u sredinu, ili čak rano 7. st. pr. Kr. Ovo su skulpturice od bronce, primjeri sitne plastike. Lijevo vidimo skulpturicu za koju pretpostavljamo da bi mogla prikazivati Artemidu i datira se u rano 7. st. pr. Kr., a u sredini desno žensku figuricu iako ispruženih dlanova podsjeća na kurosa, ali su noge paralelne, što je česta karakteristika kora. Spomenuo sam da sa Krete potječu i najraniji primjeri monumentalne skulpture, ne samo skulpturama od mramora nego vrlo često i skulpturama rađenim spirelato tehnikom. To je takva tehnika kod koje je jezgra bila rađena od drva, a oplata je bila od bronce. Jedan od poznatiji takvih nalaza je sa svetišta u Delosu na otoku Kreti gdje su pronađena četiri kipića od kojih je najviši kip bio Apolonov 80 cm, a ova ostala tri ženska kipa su prikazivala figure iz njegova okružja, vjerojatno njegovu majku Leto, sestru Artemidu i još neku žensku figuru. One imaju tu cilindričnu formu, poveznica su između izgubljenih drvenih psoanon kipova i tih najranijih mramornih skulptura u gotovo istoj formi. Položaj ruku je simetričan i priljubljen uz tijelo, one su odjevene u duge haljine, ispod vrata su im vezani ogrtači koji su bačeni na leđa i na glavi imaju visoke kape isti oni polosi koje smo viđali na geometrijskim statuama, što znači da je riječ o božicama. Ovdje kaže kretski stil, riječ je o lokalnim izrađevinama koje se datiraju negdje oko 650. g. pr. Kr. Osim te spirelato tehnike, najveći broj ženskih monumentalnih statua je izrađen u mramoru kojega je na grčkim otocima bilo više nego dovoljno i ovdje vidimo vjerojatno najstariju. To je statua božice Artemide pronađenu na otoku Delosu na čijem je podnožju sačuvan zavjetni natpis

76

koji govori da je jedan Nikandra, grk sa otoka Naksosa dao izraditi tu statuu. Uočavamo trokutastu formu glave, taj pojas, koji odvaja torzo od donjeg dijela, dugu haljinu i priljubljene ruke, kao kod primjeraka u spirelato tehnici. Desno imamo jedan primjer sitne figurice od bjelokosti. Čim je u pitanju drugi materijal, bjelokost koja je podatna za rezbarenje, automatski se pojavljuje i druga dekoracija, pa se na dugačkim vunenim haljinama, na peplosu pojavljuju nareskani rubovi, koji su stvarno takvi bili, zatim ove trake ispunjene nekim geometrijskim ornamentima, zatim je slično ukrašen i pojas, a na ramenima vidimo ogrtač koji je slično bačen preko poput onih sa otoka Delosa. Figurica je visoka oko 25 cm s polosom na glavi što upućuje na božanstvo. Ovo je jedna statua u prirodnoj visini, oko 160 cm. Evo još dvije kore, lijevo jedna čuvena iz Auxerea, gradića u Francuskoj, po kojem je i dobila naziv Božica iz Auxerea. A druga je od terakote sa otoka Tebe. Vidjeli smo primjere od bronce, sitne figuralne plastike, evo vidimo jedan terakotni primjerak sitne plastike, vidjeli smo monumentalnu statuu Nikadrijinu, a ova božica iz Auxerea je visoka 65 cm. To je ispod polovice prirodne visine. Smatra se da je ona druga po starosti, izrađena negdje oko 630. g. pr. Kr. Opet za Dedalski stil karakteristično duguljasto lice, nisko čelo, velika usta, velike bademaste oči, pojas, dugačka, potpuno ravna haljina, stopala čvrsto na zemlji, priljubljena, golema. Geometrijska dekoracija urezana u kamenu, na haljini. Simetrični položaj ruke je razbijen gestom polaganja desne ruke na grudi. Ogrtač je sličan kao što smo već rekli. Jedna od poznatijih peplos kora iz Atene koja se datira u srednji arhajski period. U ruci drži šipak, plod koji je seplurkalni simbol. Peplos je naziv odjeće u koju su one odjevene. Sve one su manje-više dorske kore, pronađene na otocima u okružjima koje su nastanjivali Dorani. Ovo je jedna od najstarijih jonskih peplos kora, potječu iz jonske oblasti u Grčkoj iz ruševina Herina hrama na Samosu. Cilindrične je forme s kružnom plintom, rađena u nadnaravnoj visini, a po natpisu znamo da je posvetio jedan Keramis božici Heri. Dolazimo do cijelog niza izvanrednih peplos Kora sa atenske Akropole. Sve su datirane u kraj srednjeg ili u mlađi arhajski period. Ovo je jedna čudesna peplos kora, u toj dugačkoj vunenoj peplos haljini, razbijena je, vraćena je na svoje mjesto. Jako puno ostataka je boje, crvena kosa i bojene šarenice te zelena boja za haljinu. Imala je rupice na ušnim repicama gdje su stajale prave naušnice i kanal oko vrata gdje je stajala raskošna ogrlica, koje su odnijeli Perzijanci. Rađena je u visini od 120 cm. Peplos kore se pojavljuju ranije, već negdje u drugoj polovici 7. st. pr. Kr. dok se oko 570. ili 560. pojavljuju prve hiton kore. Kakve su to kore? Odjevene u laganu lanenu haljinu i ogrnute teškim vunenim ogrtačem koji se zove himation. Ovo nije onaj ogrtač kod najranijih primjeraka dedalskih peplos kora, već je

77

prepoznatljiv po tome što se prebacuje preko jednog, obično desnog ramena, i onda se provlači ispod pazuha lijeve ruke. Kod tih hiton kora, posebno atičkih, se izvanredno dolazi do kontrasta te lagane prozračne haljine od lana koja otkriva proporcije ženskog tijela i tog teškog ogrtača koji pada okomitim naborima. To je jedan od razloga zašto su kore tako čudesne. Prikazat nagog, lijepog atletu i nije bio takav izazov, kao što je to bila stvar sa korama koje se nije smjelo prikazati nage. Drugi razlog je taj što su umjetnici svu svoju snagu posvećivali draperiji, odjeći. Ova kora sa atenske Akropole se pripisuje atenskom majstoru Antenoru. On je uz Kritiju i Nesjota jedan od najvažnijih umjetnika sa kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. On je potomak, najvjerojatnije unuk Nearhosa kojega smo ranije spomenuli. Puno govorim, a imat ćete to za seminarski rad... Cijeli niz primjera sličnih hiton kora, obratite pažnju, himation, tragovi boja, rub je bio posebno bojan, zatim hiton, pa uvojci kose koji padaju na ramena, zagonetan arhajski osmijeh. Sve su porazbijane, ali, da nije bilo tog Perzijskog vandalizma, njima ne bi bilo ni traga jer bi bile zamijenjene primjerima iz klasičnog doba. Fotografija jedne sa tim tamnim rubom tog himationa i sa tom dijademom na glavi koju vrlo često imaju. Ovaj puta nešto drugačije posložen himation. Ovo su primjerci slobodno stojećih muških i ženskih figura. Nećete vidjeti sjedećih figura ovdje, iako postoje. No ona uglavnom prikazuju božanstva i ponavljaju se obilježja koja smo vidjeli ovdje.

2.2.2. Nadgrobna plastika Pored monumentalne, slobodno stojeće plastike, pogotovo kultne, nadgrobna plastika je drugi važan sadržaj te grčke arhajske skulpture. Ovdje vidimo dvije stele, od kojih jedna pripada iz samog kraja 7. st. pr. Kr. (ranom arhajskom periodu), nađena u Tanagri u pokrajini Beociji. Vrlo je jednostavne izrade, krajnje primitivne forme jednoga pilastra sa prikazom dvoje pokojnika, Dermisa i Kitilosa. Ovdje, kao da se vide preslikani rano arhajski kurosi Kleonida i Bitona. Ovdje desno vidimo nadgrobnu stelu iz sredine 6. st. pr. Kr. iz Atene. Podignuta je jednom mladiću Megaklu i njegovoj sestri Filo koji su pripadali poznatoj obitelji Ahmeonida. Jedna raskošna nadgrobna stela koja kao svoje krunište ima figuru sfinge. Ispod postolja na kojem leži se nalazi palmeta sa stiliziranim volutama, a oba ta dijela krune jednu visoku tanku nadgrobnu ploču gdje se u niskom reljefu nalaze portreti u profilu prikazi brata i sestre. Ovo nije klasična monumentalna slobodno stojeća skulptura. Ovo je nadgrobna reljefna skulptura. Sfinge su preživjeli ostaci orijentalnog stila koje smo vidjeli na vazama, i oni se pojavljuju i u skulpturi. Oni su čuvari groba, i simboliziraju zaštitnike groba, a gube se u kasno arhajskom razdoblju. Pored ovakvih nadgrobnih stela koje su rijetko ovako dobro sačuvane, obično nalazimo njihove baze. Kao što vidimo u slijedećem primjeru, baza stele na kojoj je prikazan konjanički friz. Vrh ovakvih nadgrobnih stela kasno arhajskog perioda krune, umjesto sfingi, palmete sa volutama, koje postaju završni element. A na tijelu ovih ploča se zadržavaju prikazi pokojnika u profilu. Najčešće su to prikazi djece, mladića, muškaraca i žena srednje ili starije dobi. To su generalizirani portreti, a ne realistični.

78

Ovdje je sačuvan nadgrobni ostatak stele jednoga ratnika Aristimaha. Sačuvan je dio sa imenom majstora koji je tu stelu izradio - Aristoklo. Još jedna baza nadgrobnog spomenika, i to ne stele, već kurosa, koja je ukrašena reljefno prikazom atleta datirana u kasni arhajski period. Zatim jedna dobro očuvana stela iz subarhajskog perioda koja prikazuje sve te elemente jako dobro i prikazuje jedan stariji portret.

2.2.3. Arhitektonska skulptura Neki primjerci arhitektonske skulpture koja je u funkciji dekoracije građevine, obično hrama. Ona nudi veće bogatstvo motiva i scena i mogućnosti su puno veće. Imamo rekonstrukciju zapadnog zabata Artemidinog hrama na otoku Krfu koji je nastao negdje početkom 6. st. pr. Kr. Te su ploče iznimno sačuvane. U središtu se zabata nalazila Gorgona u trku sa djecom, dva lava i nekim divljim mačkama, sa figurama ratnika u kutovima zabata. Nema puno sačuvanih iz starijeg arhajskog perioda, i ovo je jedan od najsačuvanijih primjera. Ovo ispod je rekonstrukcija zabata starog Ateninog hrama na atenskoj Akropoli sa lavovima u središtu, no ostali dijelovi nisu sačuvani pa se ne zna što je bilo u kutovima zabata, vide se tragovi boje. I ispod njega rekonstrukcija zabata obnovljenog Ateninog svetišta sa sličnim prikazom lavova u središtu i figurama Herakla u borbi sa Tritonima (bića zmijolikog repa i ljudskim torzom u obliku tri bradate figure). Osim ostataka zabata imate mnoštvo primjera metopa sa dorskih građevina i frizova sa jonskih građevina. Uvijek je riječ o dvodimenzionalnom prikazu u profilu, eventualno frontalno ili kada je tijelo u profilu a glava an face (ali rjeđe), dok su teme uglavnom mitološke. Možda se važnošću ističu one pronađene u ruševinama hrama u Selimutu na Siciliji, označen slovom C jer se ne zna kome je posvećen. Prikazuju Heraklova junačka djela, jedna s Kerkopom i druga odrubljivanja glave Meduzi. Ovo su rekonstrukcije obaju zabata Apolonova hrama u Delfima kojega su sagradili Alkmeonidi, koji je sagrađen oko 520. g. pr. Kr. da bi zamijenio starije zdanje, no sam je zamijenjen u kasno klasično doba. Kvadriga, Apolon, kore, kurosi i u kutovima su lavovi koji napadaju bika i jelena. Na drugom zapadu opet Kvadriga sa Apolonom i prikazi borbe. Jedan od najvažnijih primjeraka arhitektonske skulpture kasno arhajskog perioda je hram Atene Afain na otoku Kiru. Ovdje je samo shema prikazanih figura. Na oba zabata glavni lik u osi je sama Atena. Ovdje možemo pratiti kako se od početka arhajskog perioda slijedi aksijalna

79

koncepcija. Ili je u središtu čudovišna Meduza, ili je to Kvadriga sa Apolonom ili Atena. Najvažniji lik je u najvišem dijelu trokutnog polja, dok se oko njega simetrično šire drugi motivi. U ovom slučaju su to prikazi Trojanaca i Grka u borbi. Ukupno se nalazi deset figura sa jedne i druge strane Atene. Jedna se datira malo ranije, a druga malo kasnije. Ovo je jedini grčki hram kod kojega je jedan zabat rađen u jednom, a drugi u drugom stilu. Istočni, glavni zabat, je mlađi izrađen iza 490. g. pr. Kr. i on je rađen u rano klasičnom stilu. Zapadni, sporedni zabat, je nešto stariji i rađen u kasno arhajskom stilu. Koja je posljedica toga? Sve figure na zapadnom zabatu imaju arhajski osmijeh iako su prikazani u snažnoj i dramatičnoj borbi. A na istočnom je izraz lica primjereniji. Modelacija fizionomije je izraženija. Ovo je lik Atene sa zapadnog zabata. Odjevena je u lako prepoznatljiv hiton koji je drugačije posložen, teški himatij i egidu prebačen preko ramena. Štit joj je u ruci, kaciga na glavi i brončano koplje kojega više nema. A sada vidite izvornu glavu Atene Afaje sa istočnog zabata.

Ovo je jedan od najranijih primjera friza u grčkoj umjetnosti, sa jednog svetišta u Priniji na otoku Kreti. To je friz sa konjaničkim figurama, a ja bih po važnosti izdvojio samo ovaj. To je friz sa Sifnijske riznice u Delfima. To je jedan od seminara pa će se to vjerojatno detaljnije obraditi. Sifnijska riznica je jedna relativno mala građevina tipa hram u Antama. Jedan od elemenata dekoracije te građevine je neprekinuti jonski friz. To je najljepši i najuspjeliji prikaz te vrste u grčkoj arhajskoj umjetnosti kod kojega je postignuta možda najbolja uravnoteženost između svjetla i sjene. Iako je taj primjer dvodimenzionalan, u tipičnom arhajskom stilu, pokret ruku i nogu ne prati pokret glave i sl. S obzirom da građevina ima četiri strane, i on se dijeli na četiri scene. Jednu stranu ukrašava prikaz bogova koji sjede, drugu prikaz borbe Grka i Trojanaca, treću i četvrtu ukrašava prikaz gigantomahije (borbe grčkih bogova sa Gigantima, sinovima majke zemlje, Gee). Evo detalj tog friza sa Olimpskim bogovima koji sjede i komentiraju ishod događaja. Detalj sa Apolonom i Artemidom koji progone jednog Giganta koji je odjeven poput jednog grčkog ratnika. U pozadini je lav upregnut u kola velike božice. Isti taj detalj sa Gigantom koji je pao u borbi, a naziru se tragovi bojanja. Vidite da je jonski friz i po kimationu i astragalu ispod njega.

80

Ovo su fragmenti tih majušnih prizora koji nisu pripadali arhitekturi same građevine nego su pripadali dijelovima drvenog namještaja ili pribora u riznici pojedinih hramova, a često izrađeni u bjelokosti. Ovaj detalj prikazuje Perzeja koji odrubljuje glavu Meduzi, a ovdje dole Heraklo koji se sprema zaklati Nesosa. Metopa jednoga dorskoga hrama sagrađenog doslovce na ruševinama mikenske palače u gradu Mikeni iz kraj 7. st. pr. Kr. Na njima se očituju iste karakteristike kao na božici i Auxerea, Artemidi sa Delosa itd. I za kraj, četiri primjera kako su figure kurosa i pretežno hiton kora mogle funkcionirati i na kućnom priboru, nakitu i u ovom slučaju drškama brončanih ogledala. S time da pojedine od ovih kora prikazuju i božanstva (Afrodita). Prikazana je u tipičnom modelu hiton kora, ona drži jedan skut te haljine, a prepoznajemo s ovim trokutastim završecima himatij. (Zašto je gola?) Dobro pitanje, čini mi se da je to prije bila muška figura, ali... (Po čemu se to uopće zaključuje da je to Afrodita) Po ikonografiji. Sfinge smo vidjeli u više slučajeva, kao dijelove nadgrobnih spomenika, no one su bile i slobodno postavljane kao što pokazuje fragment jedne sfinge sa atenske akropole. Zatim su vrlo često postavljane aleje sa lavovima, kao ovaj primjer sa otoka Delosa izrađene od kamena sa otoka Narsosa. // digresija // Apolon koji odvraća skakavce, su dvije statue koje su pronađene u moru kod obala Kalavrije kod mjesta Riace. To su originali izrađeni od bronce uz nekakve dodatke u olovu i srebru koji se stilski mogu staviti u kraj rano klasičnog perioda (oko 460. ili 450. g. pr. Kr.) i drugi iz 430. g. pr. Kr. Mogle su biti statue iz Delfija, gdje je Fidija izradio jednu grupu sa 13 figura koje su prikazivale atenske ratnike, mitske kraljeve, koja je podignuta u čast Maratonskoj bitki. Pa bi to trebalo uključiti u seminarski rad. Oplatna ploča sa žrtvenika u Sirakuzi od terakote koja je oslikana s prikazom Meduze i njene djece s dijelovima koji su rekonstruirani.

2.3. Graditeljstvo I na koncu imamo graditeljstvo. Ako se vratimo na ono o čemu smo prošli puta govorili, na grčko graditeljstvo geometrijskog perioda, onda se treba podsjetiti da su grčki hramovi tog razdoblja građeni od sirove opeke sušene na suncu i drva, ponekad u kombinaciji s kamenom. Od njih su sačuvani neki ostaci. Kao rezultat kontakata sa istokom je prijelaz sa primitivnog graditeljstva od cigle i drva na kameno graditeljstvo. Pri tome se kao prvi arhitektonski stil javlja dorski stil. Nema nikakve sumnje da je on postojao u eri drvenog graditeljstva, ali budući da nemamo tih građevina, stupove, trabeaciju i ostalo, mi možemo samo nagađati. Kad se ide analizirati struktura nadgrađa dorskih hramova onda se dolazi do zaključka da taj raspored triglifa, metopa i praznina između njih odgovara rasporedu drvenih greda koje su nekoć nosile krovišta hramova, prilično je sigurna stvar da su elementi iz drvenog graditeljstva zadržani i u kamenom graditeljstvu. Zašto najstariji stil nosi naziv dorski stil? Najprije se javlja u onim oblastima Grčke koje su nastanjivali Dorani. Na Peloponezu, na Siciliji i južnoj Italiji. Koje su karakteristike dorskog stila pokazuje crtež, s

81

tim da je ovdje napisano: Dorski red (Afajin hram na Egini 500. do 480. g. pr. Kr.). Ovo je samo jedan uzorak, ali se dorski stil pojavljuje već krajem 7. st. pr. Kr. Treba naglasiti da je ove građevine teško datirati, i mogućnost pogreške se kreće i do pola stoljeća. Treba imati na umu da dorski stil polako evoluira i da stupovi dobivaju na eleganciji i vitkosti, te da se oni što idu kasnije, sve više razliku od onoga što prikazuje ovaj crtež. Ali nama su bitne glavne karakteristike koje se u principu ne mijenjaju.

Glavne odlike dorskog stila su slijedeće: hram se gradi na jednoj platformi od tri stepenice, stereobatu (prve dvije) i stilobatu (posljednja stepenica). Na nju dolazi ziđe unutrašnjeg dijela građevine, odnosno stupovi. Stupovi nemaju bazu, oni mogu biti monolitni, a mogu biti iz više dijelova tambura. Monolitni će biti kada je riječ o manjoj građevini. Kada je riječ o stupovima do

82

6-7 metara. Ali ako je riječ o građevini od 10-11 metara nisu monolitni nego su sastavljeni od više tambura. Imaju između 14 i 20 kanelira koje bi se izrađivale nakon što bi se tamburi poslagali jedan na drugi i zato su fino uslojene. Dorski stup završava dorskim kapitelom, a njega karakteriziraju dva elementa, ehinus (jastučasti završetak) i abakus (kvadratni pločasti završetak na koji naliježe arhitrav, odnosno, greda. Zatim slijedi entablatura ili epistil koji se sastoji od arhitrava (grede), dorskog friza i zabata ili timpanona. Dorski arhitrav uglavnom nema profilacije. Dorski friz karakteriziraju triglifi i metope, s tim da tu imamo još niz drugih elemenata kao što su regule, mutule itd. no ja vas ne bih previše s time gnjavio. I zatim dolazi taj zabat sa svojom kornižom (simom), sa bočnim i glavnim akroterima (koji je tu na najvišem mjestu) i zabatnom skulpturom. Kod najranijih dorskih hramova, skulptura je izrađena od terakote. Zašto od terakote? Jer su drevni drveni hramovi imali drveno krovište, pa je kraće strane trebalo zaštititi terakotnom plastikom da ona ne bi nastralada od atmosferilija. Kada se prešlo na kameno graditeljstvo, jedno vrijeme je ta terakotna zabatna skulptura ostala u upotrebi. Zatim je ona prešla na vapnenačku. Zabat na Artemidinom hramu na Krfu je jedan od primjera te vapnenačke zabatne skulpture. Posljednji korak u tom prijelazu bio je mramorni, i to ne više reljef već puna plastika. To su slobodne samostojeće figure koje su samo postavljene u ovaj trokutasti zabatni okvir. Takav je slučaj kod Afajinog hrama. To su slobodne samostojeće figure i nisu ničim vezane uz ovu pozadinu. Dijelovi arhitekture dorskoj, jonskog i korintskog hrama bili bojani. Dorski su često bili štukatirani, premazani bijelim krečom, a figure te triglife i metope su bile bojane. Recimo figure su bile crvenkaste, smeđe i žute boje, pozadina plave ili neke tamnije boje. Tako da ti ostaci djeluju ogoljeno u odnosu na ono kako su te građevine izvorno izgledale. Što se tiče tlocrta, dorski hram se najčešće javlja u tri tlocrtne varijante, to su hram u Atnama prostilni hram te peripterni hram. Najčešći su dorski peripterni hramovi, okruženi kolonadom stupova. To ćemo ostaviti za malo poslije... Drugi po redu se javlja jonski stil. Ovdje sada vidimo odnos dorskoga i jonskoga stila. Glavna je razlika u tome što jonski stup ima bazu. Ta baza može, a ne mora imati plintu, četvrtastu osnovu, ali uključuje više profilacija koje se nazivaju torusi (poluobličasti profil koji izlazi izvan njega) i trohili (kanal u obliku slova u). Zatim je stup mnogo vitkiji i ima do 40 kanelira što doprinosi eleganciji. Stup završava jonskim kapitelom sa volutama. Nadgrađe kod dorskog hrama je masivnije i više u odnosu na nadgrađe jonskog hrama, i zato je jonski lepršaviji i prozračniji. Gornji dio je sličan kao kod dorskog, s time što je kod jonskog hrama arhitrav stepenasto profiliran, friz neprekinut (nepodijeljen na triglife i metope), pa govorimo o jonskom frizu, a zabatna polja su bila nešto malo niža. Prvo su u zabat stavlja skulpture od terakote, a zatim od bjelokosti. U kasnijoj fazi od kamena i mramora. Ovo bi bio odnos svih triju redova u grčkom graditeljstvu. Korintski smo izostavili sada jer se on javlja tek u klasičnom periodu. Dorski red se javlja na samom početku ere kamenog graditeljstva, vjerojatno već krajem 7. st. pr. Kr. 630. ili 620. g. pr. Kr. Jonski se javlja oko 570. najranije i to u oblastima Grčke odnosno srednjem dijelu zapadne obale Male Azije kojeg su nastanjivali Jonjani. Vidite taj odnos između dorskog stupa koji je niži, jonskog koji je viši i elegantniji s bazom, s razmjerno nižom entablaturom u odnosu na dorski. Svi oni evoluiraju kroz stoljeća. I korintski stil karakterizira samo korintski kapitel. Entablatura je kombinacija dorskog i jonskog u rimskoj arhitekturi, naravno.

83

Korintski stil se pojavljuje u doba korintske klasike krajem 5. st. pr. Kr. Popularnost doživljava u kasnoj klasici, ali je vrhunac doživio u helenizmu i rimskoj umjetnosti. Tada on potiskuje dorski i jonski. Najveći broj hramova na Forum Romanumu je bio građen baš u tom stilu, samo s tipičnim rimskim tlocrtom. Ovo je rekonstrukcija središnjeg dijela zabata jednog hrama iz Selinuta, hrama C kojeg smo spominjali, na njemu su metope Herakla koji odrubljuje glavu Meduzi i kerkopima. Ovdje vidimo ogromnu glavu Gorgone, izrazito dekoriranom kornižom, sve rađeno od bojane terakote. Hram je sačuvan u jako lošem stanju. Vidimo ostatke stupova, tambura od kojih su sastavljeni, a su ostaci toga hrama koji se datira u rano 6. st. pr. Kr. oko 580. ili 570. g. pr. Kr. Obratite pažnju kako ovi stupovi iskazuju drugačije karakteristike od onih koje smo vidjeli kod Afajinog hrama. Ovdje se oni dosta naglo sužavaju prema vrhu, primjetno je zadebljanje u sredini stupa. Ehinus i abakus su masivni i nadilaze promjer samog stupa.

Tlocrti dvaju hramova u gradu Paestumu (grčkoj koloniji Poseidoniji) u južnoj Italiji. Tamo je praktički rođena arheologija, tu su započela iskapanja već u drugoj polovici 18. st. Za nas su važna dva hrama, prvi i drugi Heraion (Herin hram). Prvi se još naziva i bazilikom koji je posvećen Heri, i drugi koji se još naziva i Posejdonov/Neptunov hram. Tlocrt prvog Herinog hrama prikazuje eksperimentalnu fazu u dorskom stilu. Na kraćim stranama ima 9, a na dužim 18 stupova, ima pronaos sa tri stupa u antama, dvobrodnu celu, opistodom praktički bez stupova. To je niska i zdepasta građevina građena oko 560. g. pr. Kr. Stoljeće mlađi drugi hram nastao je u klasično doba. To je heksastilni peripter sa 6 na kraćim i 14 stupova na dužim stranama. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela. Ponavlja se tlocrt Partenona, no ne u potpunosti, Zeusova hrama na Olimpiji, Afainog hrama na otoku Egini. Klasični hram je elegantniji, sa manjim kapitelima, tanjim stupovima i nešto nižim zabatnim trokutom. Spadaju u krug odlično sačuvanih dorskih hramova. Jonski stil na primjeru čuvenog Erehteiona, iako je to hram iz klasičnog razdoblja. Iznimno zanimljiva građevina, bogato ukrašena, ne samo s jonskim himationom, i jonskim volutama, već i traku sa akantima, palmetama, karakteristični stepenasti arhitrav.

84

Na otoku Samosu je oko 800. g. pr. Kr. sagrađen jedan od najstarijih poznatih grčkih hramova, čuveni Herin hram u Samosu (još nazivan hekatopedon, jer je dugačak 100 stopa). Kamenog ziđa, drvene nosive krovišne konstrukcije sa redom drvenih stupova, tri stupa u antama. U drugoj fazi je ta građevina dobila kolonadu drvenih stupova i to je postao peripteros. Nas zanima građevina koja se sagrađena oko 650. g. pr. Kr. koja je u startu sagrađena kao heksastilni peripteros, sa 6 stupova na kraćim stranama. Hram je imao pronaos i jednu dugačku celu sa kontraforima prislonjenim uz lateralne zidove. Ovo je, uz onaj prvi Heraion, jedan od nama najstarijih poznatih dorskih hramova. Najstariji jonski hramovi u arhajskom periodu se pojavljuju tijekom srednjeg arhajskog perioda. Svi su građeni u tlocrtu dipterosa. To vam je također tema jednog seminarskog rada, pa onaj ko to ima neka sad bude malo koncentriran. Svi ti najstariji hramovi su građeni u tlocrtu dipterosa. koja je razlika između dipterosa i peripterosa? Peripteros je hram s jednom kolonadom stupova koji okružuje pronaos, celu i opistodom. Dipteros je hram sa dvostrukom kolonadom stupova. Na pročelju se toj dvostrukoj kolonadi pridružuje još jedan red stupova. Najstariji jonski hramovi su bili ogromnih dimenzija.

Prvi među njima je bio treći Herin hram na otoku Samosu koji je sagrađen oko 570. ili 560. g. pr. Kr. Zbog terena na kojem se nalazio, ubrzo je počeo tonuti i morao je biti demoliran, na čijem je mjestu nastao četvrti Herin hram. Kako su te građevine izgledale? Treći i četvrti Herin hram su imale duboki pronaos i ogromnu trobrodnu celu, tako da se ovoj trostrukoj kolonadi stupova pridruživalo još nekoliko redova po dva stupa te se na taj način na pročelju formirala duboka šuma stupova kroz koju se ulazilo u celu. Ovdje je očito posrijedi utjecaj orijentalnog graditeljstva, s jedne strane egipatskih hramova,

85

ali i nekih dijelova perzijskih prijestolnica. Po svojim dimenzijama je veća građevina od dorskih peripterosa, čak po površini odgovara jednom nogometnom igralištu, 52,5 x 100 m. Stupovi su bili visoki preko 18 m s nadgrađem. Svi su u lošem stanju i prava rekonstrukcija je otežana. Treći hram je na pročelju imao 8, na začelju 9, a na dužim stranama 21 stup. Kod četvrtog obnovljenog je broj porastao na 24.

Pod utjecajem trećeg Herinog hrama je nastao čuveni Artemidin hram u Efezu, a smatra se jednim od sedam svjetskih čuda. Njega je podigao čuveni Lidijski kralj Krez koji je prema predaji bio najbogatiji vladar svoga vremena. On je dimenzijama nadmašivao treći Herin hram, 55 x 100 m.Sagrađen je na mjestu jednog starijeg svetišta čije su ostatke otkrili austrijski arheolozi 80-ih godina prošlog stoljeća. Bio je građen od lokalnog vapnenca, no zidovi su bili obloženi mramornim pločama, a svi kapiteli su bili građeni od mramora. Stupovi na pročelju, njegov donji tambur je bio ukrašen u reljefu. To je zaista bilo zdanje s kojim se niti jedan grčki hram toga vremena mogao mjeriti. Podigli su ga arhitekti Gersifron, Metagen i Teodorus sa Samosa. Hram je stradao oko 350. g. pr. Kr., a zapalio ga je jedan stanovnik Hefeza, a kad su ga pitali zašto, kazao je da bi njegovo ime ostalo zabilježeno u povijesti. Ovo je tlocrt tog svetišta, ostaci toga hrama iz 8. st. pr. Kr., ostaci krezova, artemiziona, jednog žrtvenika koji je bio podignut ispred samog hrama. Stupovi su bili visoki gotovo 19 m, sa brojem koji je odgovarao trećem Herinom hramu, 8, 9 i 21. Tamburi su bili ukrašeni u dubokom reljefu klasičnog arhajskog stila. Zabatna skulptura je bila rađena od bjelokosti i koja je vjerojatno prikazivala božicu Artemidu. Imamo jedan novac iz vremena cara Klaudija, prva polovica 1. st., prikazan je Artemizion koji se obnavljao i tu je prikazano pročelje. Iako se ovdje vidi 6 stupova, ali se vide otvoreni prozori. Ispred se nalazio kip Artemide Efeške koja je poznata po velikom broju dojki koje vise po njenom tijelu. Samo toliko da vas ne gnjavim.

86

Apolonov hram u Didimi kod Mileta je bio dipteros, s time da je on obnovljen u kasnom helenističkom periodu, pa nemamo njegove ostatke, no manje više u istom tlocrtu. To je bio hram sa dvostrukim redom stupova i zanimljiv utoliko što nema celu, već ukopano dvorište u koje se spušta stubištem u kojem se nalazi samo svetište Apolona. Ispred njega se nalazio mali bazen. Evo nas do Sifnijske riznice u Delfima, jedne od rijetkih jonskih građevina u matičnoj Grčkoj, sagrađen početkom kasnog arhajskog. Riznice su mali hramovi tipa hrama u antama ili prostilni hram. Ovo je hram u antama, no takav jonski hram kod kojega su jonski stupovi zamijenjeni figurama dviju kora, bogata dekoracija oko vrata, vrhom zidova, oko anta i friz čije smo elemente vidjeli ranije (borba Grka i Trojanaca, gigantomahija, sjedeći bogovi). Ovo je jedna druga jonska građevina iz Delfa, Masilijska riznica, grada Masilija. Stupovi ovdje nemaju tipične jonske kapitele nego dva reda snažnih mesnatih listova izvijenih prema vani. Građevina ima bazu i druge jonske elemente - kimatione, lezbičke kimatione, bogatu dekoraciju na dnu i vrhu zida. Atenska riznica iz Delfa dorskog tipa koja je nastala pod utjecajem jonskih građevina. Stupovi su vrlo elegantni, kapiteli su mali, zabat je nizak. Prva grčka građevina u cijelosti izrađena od mramora u čast pobjede na maratonskom polju. To je hram u antama (ante su zidni istaci) i stupovi su položeni između tih zidova koji formiraju pronaos.

87

Hram Atena Afaine na otoku Egini kod Atene. Na tom se mjestu nalazi stari hram koji je stradao u požaru te je zamijenjen novim. Tlocrt dorskoga hrama, heksastilni peripter, 6 stupova na kraćim, 12 na dužim stranama i klasični tlocrt unutrašnjosti - pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih dorskih stupova. To će kasnije preuzeti Zeusov hram u Olimpiji i Partenon, u većim gabaritima. Hram je bio sagrađen od vapnenca koji je bio presvučen finim slojem štukature i zatim su bili okrečeni u žarku bijelu boju. Metope uopće nisu pronađene, ni kamene ni terakotne, pa su pretpostavili da su bile izrađene od oslikanog drva. Najstariji dorski hram pored drugog Herinog hrama na Samosu je Apolonov hram u Termomu u Etoliji, datira se u posljednju četvrtinu 7. st. pr. Kr. Hram za kojega sasvim sigurno znamo da je bio građen od cigle, kamena, i da je imao drvenu kolonadu stupova. On ima 5 stupova na kraćim, a 15 na dužim stranama. Ima opistodom sa dva stupa u osi, ne u antama, i izduženu celu koja je bila podijeljena u dva dijela. U njegovim ruševinama je pronađeno nekoliko terakotnih metopa, na kojima su oslikane ravne drvene površine. Još jedan koji je datiran u slično vrijeme je i Herin hram u Olimpu. Sačuvano je nekoliko stupova i temelji. Izvorno je imao drvene stupove i to nalazimo u putopisu Pauzanija (Perigezes del Helades, vodič kroz Grčku) koji je pohodio Olimpiju i kaže da se u opistodomu Herinog hrama još uvijek nalaze dva stupa od hrastovine. S obzirom da ovi stupovi vanjske kolonade pokazuje različite proporcije, što pokazuje neujednačenost stupova i da su zamijenjeni. Artemidin hram na Krfu sa dorskim stupovima. Primjer staroga Apolonova dorskoga hrama u Sirakuzi na Siciliji. Heksastilni peripter, 6 stupova na kraćim stranama. On ima još jedan red stupova na pročelju udaljen od vanjskoga za širinu dvije interkolumne (prostor između dvaju stupova). Tlocrt unutrašnjeg dijela se ne može u potpunosti rekonstruirati, i poznajemo samo stupove.

88

Kod hrama C u Selinutu, kojega smo vidjeli, ponavlja se isti slučaj. Tlocrt je nešto malo drugačiji, i ima dvostruko pročelje. To je lokalna osobitost dorskog stila na Siciliji. To je heksastilni peripteros sa malo drugačijim rješenjima od onih u matičnoj zemlji. Najčešći tip dorskog hrama tijekom arhajskog perioda je tlocrt periptera, hrama koji je okružen kolonadom stupova. Unutrašnjost je najčešće koncipirana od predvorja, pronaosa koji ima tlocrt sa dva stupa u antama, cele i opistodoma sa dva stupa u antama. Cela može biti jednobrodna sa kontraforima, dvobrodna, trobrodna sa običnim stupovima ili dvokatnim stupovima. I ovaj će se obrazac slijediti sve do kraja 5. st. pr. Kr.

89

3. Crvenofiguralni stil Podsjetit ću vas da se u posljednjim desetljećima 6. st. pr. Kr., 530 ili 515. g. pr. Kr. u Atenskim radionicama dolazi do otkrića novog slikarskog stila kod kojega figure ostaju u crvenkastoj osnovi a pozadina crna. Ovaj stil je, za razliku od crnofiguralnog koji koristi i tehniku urezivanja, pravi slikarski stil. Crvenofiguralni stil u početku koristi tehniku urezivanja, no kroz desetljeće-dva ga potpuno izbacuje i kao takav ostaje u upotrebi sve do helenizma. Vrijeme njegove uporabe ide od 520-ih godina do oko 300-e g. pr. Kr. Do tog otkrića, rekli smo, je došlo u Andokidesovoj radionici. Priču smo spominjali prošli put. Taj je stil nastao iz težnje da se izraz prikaže realističnije, i detaljnije, te slobodnije. Boja se dodaje kistom i time se dobivaju puno bolji potezi, bilo da se sve premazuje firmisom ili da se debljim ili tanjim manje reljefnim linijama prikazuje draperija i detalji. Crvenofiguralni stil se može podijeliti u nekoliko faza. Najstariji period crvenofiguralnog slikarstva se naziva strogi crvenofiguralni stil. Strogi stil nije povezan sa strogim stilom u ranoj klasičnoj skulpturi, jer taj naziv zamjenjuje naziv rani crvenofiguralni stil, odnosno razdoblje od oko 520. do 480. g. pr. Kr., odnosno, kasno arhajski period. Druga faza u razvoju crvenofiguralnog slikarstva je u periodu od oko 480. do 450. g. pr. Kr., što je zapravo vremenski rano klasični stil. Zatim je treća faza visoki stil (visoka klasika) od 450. do 420. g. pr. Kr. Četvrti je bogati stil i onda kasni (zreli) crvenofiguralni stil koji je više obrtnički.

3.1. Strogi i rani crvenofiguralni stil Prvi period razvoja crvenofiguralnog slikarstva je ujedno vrhunac crvenofiguralnog slikarstva. Time se ne misli na kvalitetu prikazivanja, realizam i sl. već se jednostavno, gledajući kvalitetu u usporedbi na razdoblje u kojemu se nalazi to, zapravo dovodi u kraj 6. st. pr. Kr. odnosno oko 520. ili 510. g. pr. Kr. Vidjeti ćemo nekoliko tablica koje će iznijeti najvažnije činjenice o crvenofiguralnom slikarstvu. Što se tiče tipova posuda, gotovo da nema razlike u odnosu na crnofiguralni stil. To su posude velikih dimenzija, amfore, hidrije, krateri, vrčevi tipa velikea, oinohoe, međutim to su i posude manjih dimenzija, kupe, pehari, kiliksi. Vrlo važno ime je slikar Andokidesa, kome je to zapravo pseudonim. To je vrlo česta pojava kod crvenofiguralnog slikarstva, jer se veća važnost pridaje keramičaru i njegovoj radionici, nego slikaru. Nije isključeno ni to da su neke posude oslikane od samog keramičara, no o tome nemamo dokaza. On je došao do revolucionarnog rješenja, i jedan je od prvih bilingvalnih slikara. S jedne strane posude crta crne, a s druge crvene figure. Njegovo slikarstvo odlikuju fine linije, fini potezi kista. Ključne posude koje je on radio, a ovdje se spominju, su tri amfore. Na jednoj je prikazan Ahil, na drugoj Apolon i Heraklo u sva i, a na trećoj je Heraklo koji lovi Kerbera. Epiktet, rob ili oslobođenik, radi za veći broj majstora i različite radionice. Čini se da je neko vrijeme i sam imao svoju radionicu. Njegova djelatnost gotovo pokriva cijelo strogo razdoblje.

90

Poznat je po tome što je favorizirao motive efeba, mladih atleta. Skit, još jedan majstor, koji je uz Psijaksa predstavnik bilingvalnog slikarstva. Eutimid, Eufronije i Fintijat su tri slikara koja se potpisuju. Trojica najvećih crvenofiguralnih slikara s kraja 6. st. pr. Kr. Eutimid je bio u sjeni velikog Eufronija koji se smatra najvećim crvenofiguralnim majstorom, te je on čak napisao na jednoj amfori iz Minhena: Čak ni Eufronije nije nešto ovakvo izradio. Slikar Eutimides je poznat po svojim velikim posudama,čije velike figure zauzimaju gotovo cijelu posudu. Svoje scene često stavlja u kontekst iz svakodnevnog života, pune pritajene dramatičnosti. Slikar Eufronije, najveći predstavnik, čije ime predstavlja problem, jer se potpisuje kao keramičar češće nego kao slikar. Tako da se ne zna je li on sve svoje vaze oslikao ili samo neke. Njegove posude pokazuju velike stilske razlike, tako da se pretpostavlja da su njegove posude oslikavali i drugi slikari. On ima jasni, rafinirani crtež, ne samo vanjskog karaktera, već i psihološku karakterizaciju. Na licima se ocrtavaju pobjednici, gubitnici. Često primjenjuje piramidalne kompozicije i vidi se utjecaj skulpturalne i arhitektonske plastike. Njegove dvije najpoznatije posude su krateri, jedan koji prikazuje borbu Herakla i Anteja. Razlike među njima dvojicom vidimo i po frizuri koju je karakterizirao, Antej ima tipičnu barbarsku frizuru i sl. Drugi njegov krater ćemo kasnije vidjeti. On djeluje u posljednjem desetljeću 6. st. pr. Kr., na prijelazu u početak 5. st. pr. Kr. Početak 5. st. pr. Kr. su obilježili majstori (samo dio njih znamo po imenima). Jedan od takvih slikara je Berlinski slikar (pseudonim su dobili prema zbirci u kojoj se nalazi posuda, prema imenu keramičara ili prema atletama čija su imena na posudama). Zatim slikar Briga (pseudonim). Jedan od najvažnijih iz ovog razdoblja je slikar Niovida (Niovidi su jedna obitelj, čija je majka Niova uvrijedila Artemidu kazavši da je njihova majka Leto nerotkinja, dok je ova rodila oko šesnaestero djece), čiju je obitelj naslikao na krateru, gdje Artemida strelicama gađa tu familiju te tjera vukove na njenu djecu. Na njegovim posudama se odražava utjecaj monumentalnog slikarstva. Ovo bi bio taj kratki prikaz crvenofiguralnog slikarstva, a sada krećemo na primjere. Neke smo već vidjeli pa ćemo te brže proći. Ovo je jedan od najvažnijih posuda potpisanih od strane Andokidesa u bilingvalnoj tehnici. Ova strana je oslikana dionizijskom tematikom. Dioniz je u sredini, satir je iza njega, a ispred njega je menada. Scena je stavljena u okvir na kojem stoje figure. Za razliku od crnofiguralnog, gdje se figure crtaju crnim gustim firmisom uz kombinaciju crvenog, bijelog, ljubičastog i zlatnog firmisa, sada je pozadina ta na koju se stavlja

91

firmis, a figure su ostavljene u boji gline, osnove. Ta glina ima u sebi oksida, kod pečenja se dobiva ta žarka crvena boja. Sada se kistom potežu detalji odjeće koji sada daju jedan reljefni prikaz. Kod rijetkih prvih posuda se još neko vrijeme zadržava urezivanje obrisa likova i detalja, ali to brzo nestaje. Ovdje su figure stilski rađene u zrelom arhajskom stilu, prikazane u profilu, nema trodimenzionalnosti, dok su oči an face. Ovo je drugi primjer Andokidova slikara gdje je dat prikaz borbe Apolona i Herakla oko tronožaca iz Delfa dok ih promatraju dvije božice. Treća posuda iz Andokidove radionice koji prikazuje bitku Herakla i kretskog bika. Ista posuda je ovo samo s druge strane. Nemam primjere Epitetova i Skitova slikarstva, međutim, imam izvanredan primjer Eufronijeva stvaralaštva. Sartedonov krater, u obliku velikog kaleža. On se potpisuje nekada kao slikar, a nekada kao keramičar. Pogledajte ovu višefiguralnu scenu. Ima izvanredan osjećaj za kompoziciju, razmještaj figura po posudi, izvanredan crtež. Dobro poznaje i primitivni oblik perspektive, zato uspješno prikazuje dubinu. Vješto koristi zlatnožutu boju. Dok, kod Fintijata (jako puno anatomskih pogrešaka) i Eutimida nije tako. Očito je da nije dobro poznavao anatomiju ljudskog tijela. Ovdje vidimo i piramidalnu kompoziciju, te se vidi utjecaj zabatnih grupa kasnog arhajskog doba. Kiliks kojega je Eufronije oslikao. Ovo je pogled na donji dio posude da bismo u punom krugu doživjeli tu dekoraciju. Usprkos tome ato je Eufronije bio jedan od prvih majstora što se pozabavio oslikavanjem jedne ovakve posude, izvanredno je dobro uklopio scenu u taj prostor. On je radio u samom kraju 6. st. pr. Kr. Vidjeti ćemo jedan primjer Eutimidova slikarstva, njegov krater sa monumentalnim, visokim figurama na stražnjoj strani njegovog najljepšeg uratka. Ove tri figure su komasti, potpuno razodjeveni, u plesu. Dosta se često pojavljuju u grčkom slikarstvu. Ono što možete primijetiti na njegovim figurama to je taj nezgrapan pokret koji je uvjetovan samom radnjom, no glava ne prati pokret tijela i sl. No, sve u svemu, riječ je o uspješnom uklapanju te monumentalne figure u polje trbuha jednog kratera. Kronološki nakon Eufronija, Fintijada i Eutimida došao jedan majstor pod pseudonimom Panaitije. Nakon prve polovice 5. st. pr. Kr. se gasi potpuno praksa potpisivanja posuda oslikanih crvenofiguralnim slikarstvom. Taj medij zapravo tada gubi na svojoj važnosti. To je jedan od majstora koji je po svemu sudeći radio za Eufronija. Ovo je unutrašnjost pehara koja prikazuje scenu kada Tezej silazi na dno mora da od božice Amfitrite primi zlatni vijenac kao dokaz njegova božanskog podrijetla. Maksimalnu pažnju posvećuje draperiji, detaljima, finim linijama, odlično uklapa kompoziciju u kadar posude. Paralelno s njime djeluje još nekoliko majstora čija nam imena nisu poznata. Jedan od njih je slikar Kleofrada,čiju amforu vidimo sada. Primjećuje se da je njegova glavna karakteristika figure postavljene na jednu vrstu trake, koja je različito ornamentirana. Koristi zlatnožuti firmis. Ovo je detalj sa jedne velike posude pripisane slikaru Kleofrada gdje se upotreba zlatnožute boje jako dobro uočava. Inače, prikaz jedne etikule na posudi tipa kratera, a riječ je o djelu scene

92

osvajanja Troje, gdje je prikazano odnošenje Atenina kipa iz samoga grada Troje. Berlinski slikar, suvremenik slikara Panaitija i Kleofrada, možda učenik Eutimidov, jedan je od onih majstora koji radi graciozne likove izdvojeno na crnoj pozadini posude na bazama sa ornamentikom (lik Atene). Sosija, slikar čiji potpis imamo samo na jednoj vazi koja se čuva u Berlinu, u čijoj je unutrašnjosti prikazana scena Ahila koji liječi rane Patroklu. To je dosta neuobičajena scena za grčko slikarstvo, kao da je preuzeta iz monumentalne umjetnosti. Sve se uspješnije prikazuje psihološka karakterizacija likova. Još jedan primjer slikarstva Berlinskog slikara, mali krater sa atletom koji je poput Atene, graciozan. Sa slijedećim majstorom prelazimo polako u drugu četvrtinu 5. st. pr. Kr. A to je majstor Duris od kojega nam je ostalo najviše posuda, što potpisanih, što pripisanih. Brojka seže do gotovo 200 posuda. Nije bio naročito dobar slikar i crtač, no usprkos tomu djela krasi dekorativnost kompozicije i sl. Vidimo jedan njegov kiliks sa prikazom atleta koji gimnasticiraju s dosta nespretnosti i loših poteza. Najveći broj posuda je malih dimenzija. Još jedan kiliks gdje vidimo oslikanu unutrašnjost posude. Ovo su prikazi iz svakodnevnog života. Atlete koje rade vježbe, pripremaju se za treninge, mažu se uljima, skidaju prašinu sa sebe i sl. Na njegovim posudama vidimo i scene iz učionica (učitelj svira frulu). Taj strogi, kasno arhajski stil bi mogli završiti sa Makronom, slikarom čiji pehar vidimo. On je zanimljiv po tome što je najviše surađivao sa keramičarom pod imenom Hieron. Za njega je radilo više majstora, no ovaj mu je bio najveći suradnik. Scene iz dionizijske tematike, ne pretjerane slikarske vrijednosti, no dekorativna rješenja. Još jedna unutrašnjost kiliksa sa prikazom menada (dionizijska tematika), isti motiv, ista dekoracija.

3.2. Klasični crvenofiguralni stil U klasičnom crvenofiguralnom periodu ne ćemo više nailaziti na imena već dobivaju pseudonime koji su izvedeni iz scena na peharima ili drugim motivima. U ovom se periodu vidi snažan utjecaj monumentalnog slikarstva, što se do sada samo naslućivalo. Zašto je to tako? Jer o tom, monumentalnom slikarstvu arhajskog perioda, ne znamo ništa. No sada o ovom periodu imamo jako puno pisanih predaja. Znamo da su između 480. i 450. g. pr. Kr. djelovala dva velika slikara,

93

Mikon iz Atene i Polignot iz Tasosa (najveće ime zidnog slikarstva čija se imena u brojnim djelima nalaze). Iz pisanih djela saznajemo da je Polignot prvi grčki umjetnik koji je prikazujući masovne kompozicije počeo prikazivati figure u više planova na način da skraćuje figure u drugom i trećem planu, na licima izražavao psihološku karakterizaciju (ethos), a svaku figuru je stavljao u drugačiji položaj. Postoji misao da je njegovo slikarstvo utjecalo na razvoj skulpture i keramičkog slikarstva zbog prikazivanja ethosa. Njegove murale nemamo sačuvane, no utjecaj njegova slikarstva je više nego vidljiv. Osim onih pod njegovim utjecajem, imamo i neke koji nastavljaju tradiciju slikanja malih kupa i pehara čiji su predstavnici Makron, Duris i sl. Predstavnici monumentalnog slikarstva su slikar Fistoksena, vidimo unutrašnjost njegova kiliksa, bijele osnove, što je u to doba revolucionarno. Prikazana je Afrodita na labudu. Drugi predstavnik je slikar Pentezileje koji je dobio naziv po prikazu unutar ovog kiliksa gdje Ahil zabija mač amazonskoj kraljici Pentezileji dok ga ova molećivo gleda. Kako znamo da je ovdje vidljiv utjecaj monumentalnog slikarstva? Najprije što iz pisanih izvora znamo da je Polignotova tematika bila bitka na Maratonskom polju i neke druge sa brojnim figurama u borbi. U prvom su planu glavne figure, Ahil koji stoji, Pentezileja na koljenima, a u drugom planu je ratnik koji traži svoju žrtvu. Glavni dokaz su drugi majstori od kojih je slikar Niovida najvažniji. Jedan krater iz Louvrea, po kojemu je slikar dobio pseudonim. Vidimo Artemidu koja hvata strelicu na leđima, Apolona koji odapinje i Niovide (djecu i kćeri) koji leže u različitim položajima dok preostali trče. Podloga na kojoj figure stoje je naglašena. Istovremeno se taj stil minijaturnog crvenofiguralnog slikarstva čiji su predstavnici slikar Pana, slikar Ahila i neki drugi. Neki od njih su oslikavali i još jednu vrstu keramičkog posuđa - lekite. To je mala cilindri na flašica za držanje ulja kod kojih je karakteristično da su rađeni tako da je gornja i donja strana premazana crnim firmisom, a ono između bijele boje, na kojoj bi se onda radile crvene figure. To je tzv. slikarstvo bijelih lekita. Ovdje je sada riječ o sredini 5. st. pr. Kr., posuda slikara Pana.

3.3. Bogati klasični crveno figuralni stil Sada smo na razdoblju bogate klasike i vidimo posudu najznačajnijeg predstavnika toga vremena, a pseudonim glasi Mejidiasov slikar. Na njegovim posudama i njegovih suvremenika se očituju iluzionistički stilovi sa plastike tog vremena. Ženske figure se prikazuju u prozračnim haljinama, gdje se vide detalji njihova tijela. Sve se više pojavljuju teme iz svakodnevnog života, bilo da je riječ o božanstvima, bilo da je riječ o ljudima. Ova hidrija ima dva friza, prvi prikazuje otmicu Leukipovih kćeri, a u drugome frizu motiv vrta Hestaida. To je sam kraj 5. st. pr. Kr. i paralelno je sa Fidijinim mučenicima, Agorakritom, Algamenom itd. Osim ovoga slikara, Eretrija slikar, Fijales slikar itd. no njihove slike nisam stavio ovdje.

3.4. Stil bijelih lekita Završit ćemo naglo, sa bijelim lekitima. Zašto neću spominjati nijednog slikara iza 400. g. pr. Kr. pa do kraja klasičnog perioda? Zato što je ta keramika dobila jedno, zaista, drugorazredno

94

značenje. Ne znači da nema izuzetnih primjera, nego, to je razdoblje koje gubi onaj sjaj koji je imala u prvim fazama. Vidimo kako izgleda ta flašica cilindričnog tijela karakterističnog vrata. Središnji dio te posude je premazan bijelom bojom, vrh, gornji i donji dio su premazani crnim firmisom. Sada se na tim posudama slikaju finim potezima figure. Motivi su često iz zagrobnog života jer su lekiti bile posude koje su se stavljale u grobove pokojnika ili su krasili nadgrobne spomenike. U njima su bila miomirisna ulja, parfemi i sl. To su redom prikazi pokojnika, žena s darovima koje posjećuju grobove i sl. Ovo je primjer lekita kojemu autora ne znamo. Trostepenasta baza, stela, pokojnik je prikazan kako sjedi uz svoj grob dok mu žena dolazi ostaviti darove. Nerijetko su pokojnici prikazivani sa lirom, a s njihove stane Hipnos i Tanatos (smrti i sna, krilati mladi i). Isti bijeli lekit čijeg autora poznajemo pod pseudonimom slikar Pozamke. Ovu sliku pokazujem jer na ovom lekitu vidimo gdje se nalaze lekiti uz grob na stepenicama. Nerijetko figure ratnika i mladića su u stavu Polikletova Dorifora (kopljonoše), obično ogrnuti. Same scene ne variraju previše. Krajem četvrtog stoljeća se donio edikt o zabrani stavljanja lekita u grobove. Financijski je to osiromašivalo državu. Bijeli lekiti su crvenofiguralni stil, ali su crvene figure na bijeloj pozadini. Rađeni su u razdoblju visoke klasike (od oko 450. do negdje 380. g. pr. Kr.), a neki majstori su (kao slikar Ahila) koristili klasični i slikarstvo bijelih lekita.

95

4. Klasični period

4.1. Arhitektura Grčku književnost 5. i 4. st. pr. Kr. su pjesnici nazivali klasičnom. Kronološki, rana klasika traje od 480. g. pr. Kr. do 450. g. pr. Kr. Visoka klasika traje od oko 450. g. pr. Kr. do 420. g. pr. Kr. Potom slijedi treći stil klasične umjetnosti koji se naziva bogata klasika i datira se od oko 420. g. pr. Kr. pa do 380. g. pr. Kr. To je razdoblje kraja obnove atenske Akropole, vrijeme gradnje dvaju manjih zdanja na njoj, Erehteiona i hrama Atene Nike Apteros. To je post-Fidijino razdoblje i vrijeme vrlo zanimljivih stilističkih promjena u grčkoj umjetnosti. Potom imamo posljednji period koji se naziva kasna ili zrela klasika koja se datira od negdje 380. g. pr. Kr. do 330. g. pr. Kr. i dolaska Aleksandra Velikog. Ne možemo reći da klasična umjetnost tada prestaje, već se ona malo produžava i možemo reći da traje do kraja 4. st. pr. Kr. To je ta osnovna periodizacija koju morate znati, jer odatle sve počiva. Bez toga nastavak ispita nema smisla.

4.1.1. Graditeljstvo rane klasike

Mi ćemo se najprije pozabaviti graditeljstvom klasičnog perioda i to počevši sa primjerima iz rano klasičnog perioda. Zapravo ćemo koncentrirati pažnju na nekoliko najvažnijih građevina. Neke smo od njih spominjali u kontekstu kasnog arhajskog perioda - Hram Atene Afaje na otoku Egini čiji tlocrt, ne samo hrama, već cijelog kompleksa, imamo ovdje. Zašto taj hram spominjemo? Zbog toga što je to jedino grčko zdanje hramskoga tipa koje je građeno na izmaku jedne i na početku druge ere. Ova građevina pokazuje osnovne značajke arhitekture klasičnog doba, pri čemu mislim na njezin tlocrt. Taj je hram nastao na ruševinama jednog starijeg, heksastilnog dorskog periptera, koje je stradalo u požaru. Dakle, 6 na kraćim i 12 stupova na dužim stranama, klasičnog tlocrta pronaosa, opistodoma i cele. To konkretno znači pronaos sa dva stupa u antama, opistodom ili riznica na stražnjem dijelu sa dva stupa u antama i trobrodna cela podijeljena sa dva reda dvokatnih stupova. Zašto je to jedan klasični obrazac? Jer se manje-

96

više isti tlocrt ponavlja na najvažnijem zdanju ranog klasičnog perioda, a to je Zeusov hram u Olimpiji. Razlika se očituje u veličini gabarita, i jednom stupu na dužoj strani kojega Zeusov hram ima više. Najveći broj dorskih hramova u rano klasičnom i visoko klasičnom periodu je građen upravo u tom omjeru. To je bio jedan obrazac koji se smatrao vrhuncem u razvoju dorskoga stila i te se proporcije očituju u tome što je broj stupova na dužim stranama iznosio dvostruko veći broj od stupova na kraćim stranama + još jedan dodatni stup. I cijeli niz zdanja koji danas budemo spominjali će biti građeni upravo u tom tlocrtu heksastilnog periptera sa 13 stupova na dužim stranama. Ovdje ih je 12. Ono što ovu građevinu svrstava u subarhajski period je izgled zabatne kompozicije na zapadnoj, sporednoj, strani. Na licima tih figura se očituje arhajski osmijeh, prikazane su u nezgrapnom pokretu. Na mlađem, istočnom zabatu, koji ide u 490. ili 480. g. pr. Kr. stvari idu drugačije. Figure nemaju arhajski osmijeh, već stroži, ozbiljniji izraz lica, naborana čela, lagano otvorena usta kao da se spremaju nešto izgovoriti. Na taj način su grčki umjetnici ih po prvi puta pokušali na novi način psihološki okarakterizirati, ne kroz arhajski osmijeh, već kroz jedan strogi izraz lica koji dolikuje samoj radnji. Ako Atena stoji u sredini, a oko nje borba, ranjeni i priklani ratnici, malo je taj arhajski osmijeh čudnovat. To je razlog zašto taj rano klasični period nosi naziv strogi stil. Taj termin strogi stil se upotrebljava kada se govori o skulpturi rano klasičnog perioda, bilo samostojećoj, bilo arhitektonskoj. I taj istočni zabat Afajinog hrama na otoku Egini je zapravo jedan on najranijih navještaja te rano klasične umjetnosti. Inače, sam hram je bio građen u vapnencu, presvučen slojem štukature, nadgrađe mu je bilo bojano, a donji dio okrečen u bijelo. Metope nedostaju, vjerojatno zbog toga što su bile od drveta. Skulpture su rađene u punom volumenu, i bile su bojane. Ovo je tlocrt kompletnoga svetišta, sa tim kompletnim peribolom, sa samim hramom, žrtvenikom ispred njega, propilejima, i građevinom koja je bila namijenjena svećenicima. Vidimo dvije sličice toga istog zdanja, jedna stara slika s početka 19. st. koja prikazuje hram u tom trenutku. On je danas djelomično obnovljen, primijenjen je postupak anastiloze pojedinih dijelova građevine od originalnih dijelova. Slične su metode primijenjene i drugdje u grčkoj, a primjeri su Paestum i Akragas, gdje su cijele građevine podignute iz pepela. Ovdje vidimo pogled kroz to istočno pročelje Afajinog hrama, kroz glavni ulaz, pogled u celu gdje se naziru ostaci tih dvokatnih dorskih stupova. On je rađen u dorskom stilu koji se u mnogočemu razlikuje od dorskog stila ranog ili srednjeg arhajskog perioda. Stupovi su vitkiji, elegantniji, broj kanelira je 20, a visina entablature i arhitrava dorskog friza i zabatnih polja je mnogo niža u odnosu na rano arhajska zdanja. Ovo je crtež iz jedne vrlo stare knjige koja je nastala 30-ih godina 19. st. gdje su još uvijek predočeni tragovi polikromije. Na ovom su hramu ti tragovi najviše vidljivi. Horizontalni elementi arhitekture su obojani u crveno, okomiti su bojani u plavo, a figure u svjetlijoj boji. Skulptura je bila u punoj plastici. Glavni akroterij je bio građen u obliku jedne monumentalne stilizirane palmete s volutama koje su flankirale hiton kore, a sa strane na uglovima su u funkciji bočnih akroterija stale figure griffona. Stupovi u unutrašnjosti nisu bili potrebni zbog nekih statičkih razloga. Afajin hram nije tako velikih razmjera da su oni bili potrebni, već više dekorativnog karaktera. Oni se kasnije javljaju u Zeusovom hramu u Olimpiji, Partenonu i u još jednom nizu zdanja.

97

Ova slika nam pokazuje nešto o čemu ćemo govoriti malo kasnije, a to je činjenica da su u rano klasičnom periodu grčki arhitekti počeli pribjegavati različitim metodama optičke korekcije da bi se vizualno poboljšao dojam te harmonije proporcija. Time ćemo se pozabaviti kada bude riječ o Partenonu. Sada ide još jedna građevina koja spada u red najvažnijih zdanja rano klasičnog perioda. Hram E u gradu Selimusu na Siciliji. To je bila bogata grčka kolonija u zapadnom dijelu Sicilije. Govorili smo o tom lokalitetu već. Za ovaj se hram vjeruje da je bio posvećen božici Heri, pa se naziva i Heraion. Dosta dobro sačuvan, iako je to jedan od primjera građevine koja je kompletno obnovljena od strane arheologa. Jasno se vide dijelovi koji su originalni, a koji su rekonstruirani. Ovaj je hram bio sačuvan samo u svom stereobatu i stilobatu te podignut od svojih elemenata. Jedan je od najvažnijih dorskih rano klasičnih hramova sa prostora Sicilije. Datira se u prvu polovicu 5. st. pr .Kr. Možda mnogo važniji primjer je u južnotalijanskoj pokrajini Lukaniji, grada koji se izvorno nazivao Posejdonija. Hram koji je u literaturu ušao kao Neptunov ili Posejdonov hram. Sasvim je sigurno da je bio posvećen božici Heri. S obzirom na prvi Herin hram koji je podignut tijekom srednjeg arhajskog perioda, čudnovato zdanje s 9 stupova na kraćim stranama i 18 na dužim sa dvobrodnom celom itd, koji se naziva prvi Heraion, ovaj se naziva drugi Heraion. On je manje više građen paralelno sa Partenonom iako je započet nešto malo ranije, isto tako završen, ali recimo da se druga faza gradnje poklapala. Na njemu se manifestiraju utjecaji sa Partenona, odnosno, iskustva sa matične Grčke. Hram je dosta dobro sačuvan i spada u red najbolje sačuvanih dorskih hramova. Nešto je duži od Afajinog hrama. On na kraćim stranama ima 6 stupova, sve su to heksastilni peripteri, međutim, na dužim ima 14. Na maloj sličici vidimo ono što povezuje ovo zdanje sa Afajinim hramom, Zeusovim i Partenonom, pogledajte, dvokatni stupovi. Unutrašnjost cele je bila riješena na isti način osim po omjeru je ta građevina izgrađena po utjecajima iskustava iz matične Grčke. Vrijeme gradnje se stavlja oko 460. ili 450. g. pr. Kr. Ovo je tlocrt te građevine, koju smo prethodno vidjeli na fotografiji. Još bih ja napomenuo jedan detalj, a to je pojava stubišta koji je vodio na galerije, jer ovdje funkcija dvokatnih stupova nije bila tek statičke naravi, nego se u razini ovih gornjih, manjih stupova, nalazila lođa/galerija odakle se mogla gledati cela. Drugi Herin hram u Paestumu je klasični dorski heksastilni peripter sa 6 x 14 stupova, sa dva stupa u pronaosu, dva u opistodomu, u antama, trobrodna cela, dva reda dvokatnih stupova, kao što je slučaj kod Afajinog hrama na Olimpu. I evo još jedna fotografija tog zdanja iz veće blizine, i još jedna ilustracija dorskih stupova izrađenih iz više tambura. Kapiteli dorskih stupova pokazuju jednu arhaičniju notu u odnosu na Afajin hram na Egini. Evo još jedno zdanje sa Sicilije, vrlo zanimljivo, gotovo revolucionarnog tlocrta. Izgleda

98

perimetralnih zidova, što možete naslutiti sa ovih crteža. Građeno je u dorskom stilu u gradu Akragasu. Započet je početkom 5. st. pr. Kr., vjeruje se da se počeo graditi iza 480. g. pr. Kr. Smatra se da je sagrađen u čast pobjede sicilskih Grka nad Kartažanima kod mjesta Himee, jer, Sicilija je bila podijeljena između Kartažana i Grka. Bitka je bila 480. g. pr. Kr. i tada su Grci izvojevali važnu pobjedu, te se smatra da je toj pobjedi u čast, sagrađeno ovo zdanje. Međutim, zbog svojih ogromnih razmjera, nikad nije dovršeno, što sasvim sigurno znamo iz opisa sicilskog Grka Diodora, koji svjedoči da 406. g. pr. Kr. to zdanje još nije bilo dovršeno. Zašto 406.? Jer su tada po prvi puta Kartažani osvojili grad, a drugi puta su ga zauzeli u jeku rata sa Rimljanima oko cijelog otoka Sicilije. Tada je zdanje razoreno oko 250. g. pr. Kr. U čemu se sastoji taj revolucionarni tlocrt ovoga hrama koji se kraće naziva Olimpeion? Ta revolucionarnost se sastoji u činjenici da, iako dorskoga reda, nije imao klasičan tlocrt dorskoga hrama - pronaos, celu, opistodom - već se građevina sastojala iz jednoga prostora, od goleme dvorane. Činjenica da je hram bio dugačak preko 110 m. U toj golemoj dvorani su se nalazila dva golema zida u koja su bili inkorporirani četvrtasti pilastri. Hram nije imao klasičnu kolonadu stupova, nego su golemi dorski polustupovi bili inkorporirani u vanjski zidni plašt, tako da ovo nije primjer jednoga dorskoga periptera, nego pseudoperiptera. Ovakav tip tlocrta jednog grčkog hrama nazivamo pseudoperipteros. Vrlo je zanimljiv izgled zidnog plašta. On je bio riješen tako da su između tih dorskih stupova, otprilike na pola visine, na postoljima bile postavljene goleme (preko 7 m visoke) skulpture Atlasa, sa rukama podignutim ispod glave u položaju kao da drže težinu tog golemog arhitrava, koji je bio riješen od velikog broja kamenih blokova. No, ipak, težinu građevine drže polustupovi. Jedan od tih golemih Atlasa je sastavljen od svojih izvornih dijelova i polegnut u okolici samog zdanja, tako da se turisti mogu uvjeriti u veličinu tih figura. Nedavno ste čak imali pitanje na Milijunašu, kako se zove muška figura u funkciji nosača u grčkoj arhitekturi - Atlas - koji je alternativa ženskoj figuri Karijatidi. Evo, ovo je, najveći ikada sagrađeni dorski hram, to je moja slobodna procjena, ali, mislim da ponešto o tome i znam, pa ću se usuditi to reći. On dimenzijama nadmašuje i Partenon, a nikada nije bio dovršen.

Sada nam ostaje još jedno zdanje, najvažnije, s kojim smo čak mogli započeti ovo predavanje, no to je Zeusov hram u Olimpiji. Podignut je oko 470. g. pr. Kr. u svetištu u Olimpiji. Projektirao ga je Libon, lokalnog arhitekt. Ono je preuzelo funkciju glavnog svetišta u Olimpiji, i to starog Herinog hrama kojega smo spominjali i vidjeli ranije. Hram je građen u tlocrtu dorskog heksastilnog periptera, vrlo je sličan tlocrtu Afajinom hramu na Egini, drugom Heraionu u

99

Paestumu, a po broju stupova se nalazi između njih. Na kraćim stranama 6, a na dužim 13. Pronaos sa dva stupa u antama, opistodom sa dva stupa u antama, trobrodna cela sa dva reda dvokatnih stupova. Bio je građen u lokalnom vapnencu, štukatiran, bio je obojen. Figure u zabatnim poljima i metope su bile izrađene od mramora. Lijeva sličica prikazuje rekonstrukciju istočnog pročelja te građevine, a desna pokazuje pogled kroz to istočno pročelje na način da su izbačena ova četiri dorska stup na pročelju, središnja entablatura i zabat - da bi se vidio pronaos sa metopama. Kao što je Partenon najvažnije zdanje iz visoke klasike, tako je i Zeusov hram razdoblja rane klasike. Cijelim svojim vanjskim plaštom, ovaj hram je imao dorski friz, ali metope nisu bile izrađene u reljefu.

Dvanaest metopa koje su prikazivale Heraklova junačka djela su krasile dorski friz iznad pronaosa i opistodoma. Iznad dva stupa pronaosa i iznad dva stupa opistodoma. Po šest sa svake strane. Ovo zdanje je poznato po tome što je iza 432. g. pr. Kr. u njegovoj celi postavljen čudesni Fidijin kip sjedećega Zeusa Olimpijskog koji je u helenističko doba dobio titulu jednoga od sedam svjetskih čuda. Kip koji je izrađen u visini od 12 m - ako ga zamislimo uspravnoga, on bi probio krov toga zdanja. Ovim je djelom Fidija nadmašio samoga sebe, odnosno, kip Atene Partenos.

Što je na ovom zdanju od tolike važnosti, da ga stavlja na pijedestal najvažnijeg spomenika

100

ranoklasičnog perioda? Zabatna polja. Tu su bile prikazane dvije višefiguralne kompozicije čije ćemo elemente vidjeti pod skulpturom, ali sada vidimo rekonstrukciju istočnog zabata, pa ću samo kratko spomenuti. Na istočnom zabatu je bila prikazana scena pred trku kvadrigama između dvojice junaka Enomaja i Pelopa. U sredini je bio prikazan Zeus. Na drugom zabatu je bila prikazana borba Kentaura i Lapita a u sredini je bio prikazan lik Apolona. Autori ove zabatne plastike i metopa nisu poznati. Pauzanija, grčki pisac, koji u prvoj polovici 2. st. n. Kr. pohodi Olimpiju, spominje i ovaj hram, spominje brončane rešetke na početku pronaosa kroz koji se ulazilo u samo zdanje, dvojicu majstora koji su izradili zabate. Njihova imena su Paionije i Alkamen Stariji. Prema onome što danas povjesničari umjetnosti znaju, čini se da nije moguće to autorstvo pripisati njima. Zašto? Jer su to majstori čija djelatnost pada u kraj 5. st. pr. Kr. Po svoj prilici je do Pauzanija došla kriva informacija koju je on kasnije nehotice prenio. Prava istina je da mi ne znamo tko su autori, a ja vam ovo ne naglašavam slučajno. U relativno recentnoj literaturi su navedena imena ove dvojice autora, kao da je to neporeciva činjenica - no nije tako. Po svoj prilici su majstori došli iz Atene, glava Apolona se poklapa sa stilom jedne glave sa Atenske Akropole (glava plavog Efeba), pa je vjerojatno riječ o nepoznatim atenskim majstorima. I sami ćete se uvjeriti u stilsku srodnost tih glava kasnije u slikama skulpture. Zašto su ta dva zabata važna?

Zato što su te figure prikazane u strogom stilu. Na licima je izražen Ethos, unutrašnja snaga koja se manifestira kroz naborana čela, lagano otvorena usta, u ozbiljnom i strožem izrazu lica. Jasno je, tu ne treba puno objašnjenja, da se vidi da su Zeus i Apolon glavni likovi koji odlučuju ishod. Moglo bi se još puno toga kazati, sa vremenom smo vrlo kratki, pa prema tome, morat ćemo napustiti ranu klasiku i to nakon ovoga, vrlo važnog tlocrta. On pokazuje tlocrt jednoga grada na zapadnoj obali Male Azije - grada Mileta - bogatog trgovačkog grada koji je nastradao u tijeku drugo grčko-perzijskog rata. Nakon pobjede nad Perzijancima, nakon što su svi gradovi na zapadnoj obali Male Azije postali slobodni gradovi polisi, započelo se sa njegovom obnovom. Plan novoga jonskoga grada je izradio Hipodam iz Mileta, nama jako važan arhitekt. O tome bi se puno moglo govoriti, međutim, nemamo vremena. Taj koncept Hipodama iz Mileta je nastao na rješenjima koja su došla iz Perzijskog carstva, iz Babilona. Smatra se da je pravilna gradska planimetrija potekla od rješenja grada Babilona i to iz doba Nabukodonosora i da je preko Perzijanaca došla do Jonije. U čemu se očituje ta pravilna gradska planimetrija? U pravilnim gradskim četvrtima, u ulicama koje se sijeku pod pravim kutem, javnim sadržajima koji se nalaze

101

točno u središtu samoga grada. Pri određivanju komnunikacija, rastera i tih gradskih ljuski, vođeno je računa i o položaju sunca, vjetru, itd. Ovdje su naznačeni neki glavni sadržaji toga grada. Obnova ovoga grada je započeta u rano klasičnom periodu.

4.1.2. Graditeljstvo visoke klasike Idemo na visoku klasiku. Kazao sam da se visoka klasika poklapa sa razdobljem obnove atenske Akropole koja se poklapa sa periodom Periklove vladavine. Periklo je najvažniji atenski državnik, tvorac ideje o Ateni kao mjestu okupljanja svih Grka i samim time umjetničkoj metropoli svih Grka. Periklo je bio dobar Fidijin prijatelj, i stoga nije čudno da je najveći dio aktivnosti koje su se odvijale na Akropoli bilo pod Fidijinoj superviziji. Prije nego što vidimo najvažnije spomenike, jedna slika iz 1805. g. nacrtana od strane jednog engleskog slikara - Pogled na Akropolu u vrijeme kada je ona gusto naseljena, kada se tu nalazi turski garnizon, i kada od mnogih građevina ne vidite praktički ništa. Malog hrama Atene Nike Apteros uopće nema, jer je on bio potpuno rastavljen da bi se njegovi elementi ugradili u turski bastion. Mali jonski hram koji danas stoji na jugozapadnom dijelu same Akropole, je ponovno izgrađen od originalnih dijelova. Nakon osamostaljenja Grčke 1821. i napuštanja turskog garnizona Akropole Grci su krenuli sa raščišćavanjem prostora i prvim radovima na Partenonu.

Evo jedna dosta zanimljiva slika, pogled na Akropolu i njen dominantan položaj. Podsjetimo se da su na nekim dijelovima Akropole pronađeni i dijelovi mikenske arhitekture (Erehteion i Atene

102

Nike Apteros). Ovdje vidite tlocrt obnovljene Akropole, negdje iz 400-te g. pr. Kr. Ono što se može vidjeti, to je da Akropola nije prezasićena građevinama. Ovdje je primijenjen slobodni koncept arhitekture i te su građevine slobodno postavljene u prostoru, neovisno jedna od druge, iako je njihov položaj uvjetovan ranijim građevinama. Činjenica da je na mjestu Erehteiona bila bitka Posejdona i Atene je uvjetovala poziciju toga hrama, Partenonu je uvjetovao pred-Partenon, hramu Atene Nike Apteros jedna starija građevina, a Atenin hram je građen u dvije faze, kao Templo Inantis oko 560., a onda mu je pridodana kolonada stupova pa je pretvoren u peripter. Ono što vidimo s ove gornje fotografije, da Akropola dominira.

Na mjestu današnjeg Partenona, oko 480. g. pr. Kr. je započeta gradnja dorskog hrama koje je po mnogočemu bilo prethodnik današnjeg Partenona, gotovo identičnog tlocrta. Za taj se hram koristi naziv pred-Partenon ili prvi Partenon. To je zdanje koje su Perzijanci nakon osvajanja Atene oštetili koje još nije bilo dovršeno. Perzijanci nisu mogli uništiti hram, no kore u njegovoj okolici su uništene, dijelovi hrama, itd. Nakon slijedeće godine i povratka Atenjana u svoj grad, počelo se sređivanjem grada, nije bilo sredstava kojima bi se pristupilo obnovi tih zdanja ili gradnji novih. Takve mogućnosti su se pokazale tek onda kada je, navodno, zbog opasnosti po riznicu, Periklo odlučio samoinicijativno prebaciti riznicu atensko-delfskog saveza, sa otoka Delosa u Atenu. Mnogi su polisi odlučili, unutar saveza, umjesto vojskom, platiti za pomoć u ratu protiv Perzijanaca. Vremenom se skupila pozamašna suma i Periklo to prebacuje. To je navuklo bijes jonskih državica, i to je bila "klica" atenskog poraza u Peloponeskom ratu, no to nas sad ne zanima. Zašto vam to sad pričam? Jer se sa tim novcem počela obnavljati atenska Akropola, i graditi novi hramovi širom Atike. Atenjani su mislili da na to imaju pravo jer su oni dali najveći dio u ratu protiv Perzijanaca.

103

Nego, da se zadržimo na tom pred-Partenonu. On je sagrađen na mjestu jednog još starijeg hrama, građen u tlocrtu amfiprostilnog dorskog periptera. Imao je 6 stupova na kraćim stranama. Zašto amfiprostilni, osim vanjske kolonade, na pročelju i na začelju je imao još jedan red stupova u pronaosu, odnosno opistodomu. Nije imao klasično predvorje i klasičnu riznicu nego dva skraćena portika iz kojih se onda ulazilo u trobrodnu celu (sasvim sigurno sa dva reda dvokatnih stupova) i u dvoranu djevica, ili, djevičansku riznicu sa četiri stupa postavljena u obliku kvadrata.

Novi, mlađi, Partenon u osnovi ima potpuno identičan tlocrt. Prilikom njegove gradnje, elementi starog zdanja nisu uništeni, nego su mnogi od tih elemenata iskorišteni za novi Partenon. Zbog njegovog postojanja je ta platforma neuobičajeno visoka za jedan grčki hram. Evo pogled na Partenon negdje sa zapada, i evo sada njegovog tlocrta i njegove elevacije. Odmah uočavate da je njegov tlocrt identičan, ali su dimenzije građevine mnogo veće, kao i broj stupova. Novi Partenon je također amfiprostilan peripter, samo ne sa 6 stupova na kraćim i 4 stupa u pronaosu i opistodomu, nego sa 8 stupova na kraćim i 6 stupova u pronaosu i opistodomu. Četiri stupa u riznici i dvokatni dorski stupovi, postavljeni u obliku grčkog slova PI. Neću previše govoriti o

104

njemu, jer to imate za seminarski, no, ipak par detalja ću naglasiti koje će pomoći kolegi koji je to dobio za seminar, pa da vidi na što treba obratiti pozornost. Odmah prilikom početka gradnje je bilo jasno da se u celu toga hrama želi postaviti jedan ogroman Atenin kip. Samim time se povećavaju gabariti cijele građevine. Važno je naglasiti da Partenon, iako matematički precizan, sadržava brojne optičke korekcije radi vizualne harmonije. Stupovi vanjske kolonade su lagano nagnuti prema unutra, a ne okomiti. Vijenac nije potpuno postavljen u ravnini već je lagano nagnut prema vani. Kreptidoma na kojoj leži zdanje nije potpuno ravna. Mjerenja su pokazala da je središnji dio platforme najviši, a da krajevi padaju. Ne slučajno, već namjerno. Sve je to radi tih optičkih korekcija, da bi se stekao dojam maksimalne harmonije proporcija. Nekoliko slika koje sam smatrao da će biti zanimljive. Hram se gradio od 447. do 432. g. pr. Kr., a to su pouzdani podaci, što je malen slučaj kod grčkih građevina. Hram je bio sagrađen do 438. g. pr. Kr. no radovi na skulpturi traju do 432. g. pr. Kr. Za izgradnju u cijelosti je bilo potrebno 15 godina. Hram je sagrađen od penteličkog mramora u cijelosti - od prvog do zadnjeg kamena - čak i crijep. Pretpostavlja se da su na rubovima akroterija stajale skulpture krilatih božica Nike, božica pobjede. Posljednja istraživanja su pokazala da su u pronaosu, sa strana vrata, u vrhu zida stajala dva prozora za dodatno osiguravanje svjetlosti u predvorju. Strop je bio kasetiran. Vidi se rekonstrukcija malog dijela krovnog crijepa. Vidimo male antefikse sa stiliziranim palmetama i volutama na rubovima ovih kanalića. Na tim mjestima se sprečavalo djelovanja atmosferilija. Vidimo jedan presjek kroz pročelje građevine. Ovo je jedini dorski hram koji ima sve vanjske metope izrađene u visokom reljefu. Njih 92 na četiri strane građevine. Prikazane su četiri teme, amazonomahija (borba Grka i Amazonki), kentauromahija (borba Lapita i Kentaura), gigantomahija (borba grčkih bogova sa Gigantima sinovima majke Zemlje, odnosno Gee) i iliuperzis (osvajanje Troje).

105

Dva zabata su bila u punoj plastici. Na istočnome je bilo rođenje Atene iz Zeusove glave, a na zapadnome borba Atene i Posejdona oko zaštitništva grada Atene. Na ovoj sličici možete uočiti da je unutrašnji red od 6 dorskih stupova je u odnosu na ovaj vanjski od 8 postavljen na višu niveletu, odnosno, na dvije dodatne stepenice. Taj red dorskih stupova, odnosno, zidovi ante i cele koji se nastavljaju, nose jonski friz. Možda ćete negdje pročitati da je Partenon prvi primjer kombinacije dorskoga i jonskoga reda. Ja ne bih bio sklon uzimanju takve teze zdravo za gotovo, jer je izvjesno da ima starijih (npr. Cererin hram u Paestumu). No, Partenon je najvažniji primjer iz same Grčke. Dorski hram mora imati dorski friz iznad arhitrava, no unutrašnji dio građevine iznad pronaosa, pa vrhom zida cele i iznad opistodoma, pa ponovno vrhom, iznad cele, ide jonski friz. Sam taj friz je dugačak gotovo 160 m. Međuprostor između vanjske perijastaze stupova i ovoga se rješava kasetiranim stropom. Lako je bilo vidjeti ove metope i dorski friz gledajući izvana građevinu. Međutim, jonski nije bilo lako vidjeti, dobro nakriviti glavu da biste vidjeli što se gore nalazi. Jonski dijelovi hrama, koje je kasnije napomenuo, su friz, lezbički kimation i, vrlo važno, četiri stupa u stražnjoj prostoriji, djevičanskoj riznici. Arhitekti su i na to mislili, pa su taj friz lagano nagnuli za nekoliko stupnjeva prema vani. To je jedno vrhunsko zdanje nastalo u suradnji Iktina, Kalikrata i Fidije. Nakon dovršetka Partenona u svom arhitektonskom dijelu, započet je rad na monumentalnom ulazu na plato Akropole - Propilejima. To je tip građevine koji je široko rasprostranjen na grčkom

106

teritoriju još od mikenskih vremena (primjerice Tirint). I današnji Propileji su imali svoga prethodnika, stare Propileje, koji su stajali na ulazu na plato Akropole. Oni su građeni paralelno sa Partenonom, negdje u doba Atenskog državnika Temistokla - 480-ih godina prije Krista - koji su teško oštećeni jer su bili utvrđeni (zbog naleta Perzijanaca). Smisao Propileja je u tome da zakloni pogled na plato Akropole i da prikaže da se iz pepela starih Propileja izdignulo jedno još veće zdanje. Ovo je pretpostavljen izgled pročelja tih starih Propileja. Novi Propileji su izgledom slijedili stare, u svom središnjem dijelu su dobili izgled pročelja jednoga dorskoga heksastilnog hrama. Središnji par stupova je ipak malo razmaknut zbog prolaza, a vanjskom pročelju odgovara unutarnje pročelje. Visinska razlika je svladana stepenicama, a dva reda po tri jonska stupa je nosilo kasetirani stop. Izvorno su trebali imati dva krila, portika, kroz kojih bi se ulazilo u dvije prostorije - jedna bi bila pinakoteka, galerija slika, a druga gliptoteka, u kojoj bi se prezentirale skulpture, biste i sl. Međutim, zbog peloponeskog rata, taj dio nije nikada realiziran. U njima su bile kline ležaljke, budući da je to bila jedna dvorana za gozbe. Pogled na sjeverno krilo Propileja sa dva manja dorska stupa kroz koje se otvaraju vrata i dva prozora (galerije). Pogled na sačuvani dio kasetiranog stropa. Propileji nisu imali zabatne skulpture i metope. To je bila samo javna građevina. No kada bi se došlo na plato, onda bi posjetitelji ostali zapanjeni. Kroz Propileje su prolazile famozne Panatenejske povorke sa svim Atenjanima i Atenjankama. Kao i kod Partenona, Propileji su izgrađeni od penteličkog mramora. Nakon što je sagrađen Partenon, već slijedeće, 437. g. pr. Kr. (dakle, Partenon još nije imao skulpture), pod vodstvom arhitekta Mnezikla, gradnja Propileja traje do 432. g. pr. Kr. Slijedeći hram na atenskoj Akropoli je hram Atene Nike Apteros, sagrađen na mjestu jednog starijeg zdanja. Spomenuo sam činjenicu da je on bio potpuno rastavljen na sastavne dijelove od strane Turaka, u jeku kandijskog rata, i od njega su sagradili bastion. Nakon ostamostaljenja grčke, grčki arheolozi su anastilozom vratili izvorne dijelove. Dobili smo jedan mali amfriprostilni, tetrastilni jonski hram koji je ujedno najbolje "sačuvani" hram. Mi znamo izgled prijašnjih građevina, i moguće ih je rekonstruirati, ali one nisu sačuvane kao takve. Ovdje imamo građevinu koja je, osim krova, gotovo u cijelosti sačuvana. Hram Atene Nike Apteros je bio posvećen božici Ateni, beskrilnoj donositeljici pobjede. Tu je zapravo riječ o sinkretističkom kultu Atene i božice

107

pobjede, Nike. To je varijanta jednog starijeg egipatskog božanstva Nit, pobjede, koja je preuzeta od strane Grka. Ovdje je poistovjećena sa Atenom, zamišljena je bez krila (odatle Apteros), zato da bi pobjeda ostala među Atenjanima (da ne "odleprša"). Puno je tu ideologije, veze između politike i graditeljskih ostvarenja. Ovo je jedan od primjera hramova kod kojih su stupovi monolitni. Građevina je imala zabat ispunjen mramornim skulpturama, što baš i nije obilježje jonskog stila, i vidljivo je da je nastala pod utjecajem dorskog stila (Partenona i Propileja). Iznad jonskih stupova sa karakterističnim kapitelom s volutama se nalazi friz koji je raščlanjen u tri trake - nije riječ o ravnome polju - i prikazivao je borbu Grka sa Perzijancima kod Plateje, 479. godine, i loše je sačuvan. Također je građevina od penteličkog mramora. Zašto ovu građevinu nazivamo tetrastilni amfiprostilos - ima red stupova i na pročelju i na začelju. Kroz red na pročelju se između dvaju malih pilastara ulazi u celu - i tu je kraj hrama. A stražnji red je neznatno odmaknut od zatvorenog zida. Tu su stupovi stavljeni radi dekorativnog elementa. Arhitekt ovog zdanja je Kalikrat (koji je sagradio vrlo sličan hram, osim što ima pronaos). Gradnja je trajala od 431. do 425. g. pr. Kr. (dugačka gradnja se objašnjava time što je to bila sredina Peloponeskog rata). Ono što bih ovdje još spomenuo je to, da je krajem 5. st. pr. Kr. okolo ove građevine izrađena balustrada (ograda) sa stražnjih i bočnih strana, koja je ukrašena čudesnim reljefom/frizom koji je prikazivao procesiju Nika ka božici Ateni koja je prikazana na prijestolju. Nažalost, Turci su raščerupali tu balustradu i danas imamo samo male fragmente.

Idemo na Erehteion, posljednje zdanje, s kojim je, kada govorimo o klasičnom periodu, završena obnova atenske Akropole. Ponovit ću da su neke građevine sagrađene u doba rimske vlasti, no

108

nije to današnja tema. Erehteion je jedna građevina koja nema nikakvog pandana. Sagrađen je na mjestu, gdje se prema predaji odvijala bitka između Posejdona i Atene, oko toga koga će Atenjani staviti za svoga zaštitnika. Prema predaji je Atena udarila kopljem o tlo i tu je izrasla maslina, a od Posejdonova trozuba izvor slane vode. Atenjani su izabrali maslinu. I unatoč otežavajućim okolnostima, teško pristupačnom terenu i različitoj niveleti, tu se sagradio hram. Kažu da je tu bio grob Kekropa, drevnog atenskog kralja. Arhitekt ovoga hrama je Filoklo. I ovaj hram, osim friza koji je građen od paarskoga, izgrađen je od penteličkog mramora. Gradnja je trajala od 421. do 406. g. pr. Kr. Pisani zapisi nam govore da je na ovome zdanju radilo 130 majstora koji su bili plaćeni jednu drahmu dnevno (srebrnjak), a građen je s prekidima zbog Peloponeskog rata. Za Erehteion možemo reći da je piktoresknog, baroknog tlocrta, koji ima tri ulazna trijema, dvije osi. Ovo je pogled sa sjeverne strane na jonske stupove koji raščlanjuju sjevernu fasadu i između kojih su otvoreni prozori koji su izvorno bili zatvoreni brončanim rešetkama. Inače su prozori kao elementi vrlo rijetko dokumentirani na grčkim građevinama. Lijevo i desno vidimo istočnu fasadu koja je tetrastilna, na nižoj niveleti. Vidimo i zapadnu sa karijatidama koja je na višoj niveleti. Iz ovog tetrastilnog portika se ulazilo direktno, a kroz trijem s karijatidama se spuštalo stubištem u odaje koje su postavljene u osi tih dvaju trijemova. Ovo je južna prostilna fasada, sa 6 vitkih jonskih stupova, iz koje se ulazilo u Ateninu celu.

Tlocrt građevine bi izgledao ovako. One slike su bile radi uočavanja razlika u elevaciji, a u tlocrtu, brojem 1 je označen istočni prostilni trijem sa šest jonskih stupova u nizu, vrata, prozori i pod brojem 2 je Atenino svetište, odnosno cela u kojoj je stajao drevni Atenin drveni kip još iz arhajskog perioda. A ovo su ta dva trijema, sa karijatidama na južnoj odnosno na sjevernoj strani koji su postavljeni u drugoj osi. Pri tome je ovaj dio građevine od onoga posvećenog Ateni. Svi ti problemi su riješenisamo radi toga što je to bilo svetom mjesto za Atenu. Hram je bio posvećen većem broju božanstava, no nismo sigurni sto posto kome su sve bile posvećene određene odaje. Ono što je sigurno je da se kroz prostilni trijem ulazilo u Atenino svetište, da su u stražnjem dijelu bile odaje posvećene Erehteju i Hefestu, a možda i još nekim božanstvima. Trijem sa

109

karijatidama - figure kora u funkciji nosača stupova, ekvivalent figurama Atlasa. Ovdje su one jedan element koji je preuzet iz arhajskog perioda. Osim ovih karijatida i onih iz Sifnijske riznice, nemamo baš neke druge primjere. One su rađene u bogatom stilu. Zašto se Erehteion smatra najvažnijim primjerom bogate klasike? Partenon, Propileji, hram Atene Nike Apteros, kronološki pripadaju visokoj klasici. Ova građevina pripada stilu bogate klasike. Sada vidite kako se ovaj hram svrstava tu, kroz tu strašnu bogatu dekoraciju. Jonski stupovi ukrašeni trakama sa palmetama, jonskim kimationom, ehinusom koji je izveden jonskim kimationom, bogata dekoracija vrhom zida, na antama u obliku jonskog i lezbičkog kimationa, trake sa astragalom itd. Na nekim drugim građevinama se taj bogati stil manifestira u kombinaciji dorskoga i jonskoga, te pojavi novog stila u grčkom graditeljstvu - korintskog stila. Time smo završili sa Akropolom. No nije ona jedino mjesto gdje se rade reprezentativna zdanja. Ovaj ćemo dio malo brže proći, no mislim da ih treba spomenuti. Građevina koji vidimo se diže na zapadnom dijelu atenske Agore, gradskog trga. Popularno se naziva Tezeion, međutim, pravi titulat bi bio hram Atene i Hefesta. Iz toga slijedi popularni naziv Hefastaion. Zbog metopa, na kojima su prikazana Tezejeva junačka djela, ima i taj drugi naziv. Budući da je bio sagrađen u ulici u kojoj su stanovali kovači, čiji je zaštitnik Hefest, a u Ateni, čija je zaštitnica božica Atena, odatle njegovo pravo ime. U celi su se nalazile njihove statue, koje je izradio Fidijin učenik Alkamen (jedan od najvažnijih majstora bogate klasike). Hram je građen u tlocrtu dorskog periptera, sa 6 stupova na kraćim i 13 na dužim. Trobrodna je cela, dorski friz, metope su djelomično sačuvane, a zabat nije. Kako autori tvrde, ovo je najbolje sačuvani dorski hram. Pogled na pročelje sa nekim od tih metopa koje su na svojim mjestima. Ovaj se hram započeo graditi prije Partenona, 440 g. pr. Kr., građen od penteličkog mramora, i po tome bi bio prvi hram koji bi bio građen od mramora. Na njemu su primijenjena ista matematička načela kao i kod Partenona (nakrivljenja, platforme, i sl.), samo u manjem postotku. Vidite kako izgleda igra svjetla i sjene kroz dijelove bez kasetiranog stropa. Ovo su stupovi vanjskog pročelja. Ovdje se nalaze dva stupa u pronaosu, u antama. Ovdje vidimo mjesto na kojemu se nalazio jonski friz. Išao je iznad pronaosa i prebacivao se na vanjsku perijastazu stupova, isto tako s druge strane, iza opistodoma i na vanjsku perijastazu stupova. Ovaj hram je jedan u skupini zdanja koja su gotovo identičnog tlocrta (heksastilni dorski peripteri), ovaj hram, Posejdonov hram na rtu Sunion, Aresov u Aharmi kod Atene i Nemezin u Ramosu kod Atene. Stoga se pomišlja da su svi djelo istoga arhitekte. Građeni su između 450. i 430. g. pr. Kr. Ovo je pogled iz zraka na Posejdonov hram na rtu Sunion. I time ćemo završiti. Ostaje nam još bogati stil.

4.1.3. Graditeljstvo bogatog stila Sad smo na graditeljstvu bogatog stila od 420. do 380. pr. Kr. Kronološki tu ide Erehteion, međutim, mi ćemo sada vidjeti dvije građevine - jedna je Apolonov hram u mjestu Basse u Figaliji, a drugi je spomenik Nereida u Ksantosu. Što je glavno obilježje grčkog graditeljstva bogate klasike - pojava četvrtog stila u grčkom graditeljstvu - korintski stil. Redoslijedom pojavljivanja, on je četvrti nakon dorskog, eolskog i jonskog. Eolskog je rođak jonskoga iz kojega se on razvio. Nisam ga zaboravio, već sam malo "štipnuo" jer nema tako veliku važnost kao ova tri. Korintski stil se zasniva na postojanju korintskog kapitela. Sve drugo korintski stil posuđuje iz dorskoga ili jonskoga stila. Ako je suditi prema Vitruviju, rimskom arhitekti i piscu, otkriće kipara Kalimaha, koji je šetajući grobljem Korinta, uočio košaru kroz koju je izrastao akantus i pod tim utjecajem je izradio prvi prototip korintskog kapitela. On se sastoji od

110

košarastog donjeg dijela - kalatosa - i akantusa koji je konkavno zakrivljen i ima rozetice. Na uglovima se izvijaju vitice. To otkriće je pomoglo da se riješe pitanja neadekvatnosti jonskih stupova (posebice kod malih građevina). Prva građevina na kojoj se pojavljuje korintski kapitel je Apolonov hram u Basama u Figali. Vidimo sliku iz 1805. g., ruševina toga zdanja. Iktin je bio glavni arhitekt, jedan od trojca koji je radio na Partenonu. Započet je 429. g. pr. Kr., no završen je oko 405. g. pr. Kr. Na velikoj je nadmorskoj visini. Tlocrt je jedinstven. Ovo je dorski peripter sa 6 na kraćim i 15 stupova na dužim stranama. Pronaos i opistodom su sa dva stupa u antama. Unutar cele se prislonjeni uz lateralne zidove nalaze dva niza od po 5 jonskih polustupova, a negdje u stražnjem dijelu cele između zadnja dva jonska polustupa se nalazio jedan jedini stup sa korintskim kapitelom. Iznad jonskih polustupova i kapitela je tekao jonski friz koji je prikazivao scene amazonomahije i kentauromahije u bogatom stilu. Evo vidimo izgled toga prethodnika korintskog stila sa relativno niskim akantovim listovima u samo jednom redu i dosta velikim viticama. Evo jedan od bolje sačuvanih fragmenata sa amazonomahijom. Najveći dio tog friza se nalazi u British Museumu u Londonu. Hram je imao kasetirani strop, što je rijetkost za hramove u vangradskim područjima. I evo još jedna građevina koja ide u razdoblje stila bogate klasike čije je pročelje danas rekonstruirano u British museumu. Nije se nalazila u grčkoj, već u gradu Ksantosu, u pokrajini Litiji na zapadnoj obali Male Azije. Riječ je o jednoj jonskoj građevini koja po svojoj funkciji nije bila hram, već grobnica. Mogli bismo reći da je to zagrobni hram (hereon). Taj pokojnik je bio lokalni Litijski vladar koji je sahranjen sa svojom ženom i vjerojatno sa svojom rodbinom. Na pročelju je imao 4 jonska stupa, a na stranama 6 stupova. Jednostavna cela sa ležajevima na kojima su bili položeni sami pokojnici. Taj mali grobni jonski hram je postavljen na neuobičajeno visoko podnožje - ako gledamo sa grčkog stajališta, a ne maloazijskog. Mali gabariti su nadoknađeni bogatim repertoarom arhitektonske plastike. Čak dva friza na tom postolju, gornji i donji, friz na arhitravu, friz iznad cele i zabatna kompozicija. Teme su dijelom preuzete iz grčke umjetnosti, a dijelom istočnjačkog karaktera. Gornji friz postolja je prikazivao scene borbe ratnika, a donji friz prikazuje osvajanje nekoga grada (osvajanje Troje). Friz na arhitravu prikazuje scenu groblje i predaju darova koje nema veze sa grčkom umjetnošću. Na frizu iznad cele je prikazana pogrebna svečanost i čin žrtvovanja, a na glavnom zabatu je bio prikazan dinast na prijestolju kraj koga je žena i njegovi dostojanstvenici. Između vitkih i široko postavljenih stupova su stajale figure Nereida - jedni od najljepših primjera klasične jonske umjetnosti u razdoblju bogatog stila. Figure su personifikacije morskih božanstava koji su prikazani u dramatičnom dinamičkom pokretu, raskošnoj draperiji, rađeni u bogatom iluzionističkom stilu. Građevina se datira iza 420. g. pr. Kr. U usporedbi sa mauzolejom u Kalikarnasu, također je jonska građevina, zagrobni hram, podignut na visokom podiju - mnogo mnogo više.

4.1.4. Graditeljstvo kasne klasike Tu su stajali slični spomenici podignuti iz razloga koje sam maloprije spomenuo. Sasvim sigurno znamo da ovaj spomenik nije mogao biti podignut prije 334. g. pr. Kr. jer je te godine završeno takmičenje, i Lizikrat u Kori je odnio pobjedu. Zato je naziv Lizikratov Koreški pobjednik. Evo jedan od rijetkih sačuvanih spomenika te vrste u ulici tronožaca u Ateni, i najbolje sačuvani tolos. To je prvi spomenik na kojem se korintski red pojavljuje na vanjskom dijelu građevine. Kronološki gledano - podignut je za vrijeme Aleksandrove hegemonije.

111

Toliko o tolosima, kao jednoj vrlo interesantnoj vrsti građevina - ponavljam, neki su hramovi, neki su heroni, a neki su počasni spomenici. Oni se nastavljaju graditi i u vrijeme Rimske umjetnosti. Spomenuli smo da je razdoblje kasne klasike vrijeme kada se nakon dugo vremena javlja zamah u gradnji teateara širom Grčke i izvan nje. Jedno od najpoznatijih kazališta je Teatar u Epidauru, glavnom svetištu boga Asklepija, kapaciteta za oko 14.000 gledatelja, koji i dan danas tu gledaju predstave. Sagradio ga je Poliklet mlađi, iza 390. g. pr. Kr. Ovako izgleda njegov tlocrt sa skenom, glavnom zgradom, proskenom, orkestrom, korom i gledalištem. Orkestra je odmaknuta u odnosu na gledalište, a kasnije, u helenističko doba će ona dobiti približno oblik polukruga i maksimalno približiti gledalištu. Grčki teatri su građeni na prirodnim padinama, a rimski su rađeni umjetno. Te su scenske zgrade imale bogato raščlanjene arhitektonske kulise, fasade, itd. Čuveni mauzolej u Kalikarnasu. Vidjeli smo jednu građevinu iz Ksantosa za koju sam rekao da je ona prethodnik čuvenom mauzoleju. Kalikarnas je grad na obali Male Azije, međutim, bio je u perzijskim rukama. 70-ih godina 4. st. pr. Kr. gradom je upravljao jedan lokalni vladar po imenu Mauzol koji je prije svoje smrti započeo sa izgradnjom veličanstvene grobnice. Njenu je gradnju povjerio grčkim majstorima. Pitej je jedan od najznačajnijih arhitekata kasnog klasičnog doba, koji je vodio obnovu čudesnog Artemidinog hrama i projektirao je jedan od najvažnijih hramova toga vremena, hram Atene Polias u gradu Prijamu. Sve tri građevine su građene u jonskom stilu, na obali Male Azije, pa se govori da je to bio prikaz jonske renesanse gdje je do sada dominirao dorski stil. Mauzolej je bio nadgrobni spomenik, veličanstvenih razmjera. Mnoge pojedinosti nisu poznate, jer je sama građevina loše sačuvana, osim temelja. Rekonstrukcija se bazira na izvješćima pisaca, nekim drugim zapisima i ostacima dekoracije. Po svemu sudeći, to je bila građevina čije su stranice

112

mjerile 66 x 77 m. Bila je, pretpostavlja se, visoka oko 50 m. Vrh visokog postolja je krunio friz, na kraćim stranama je bilo 9, a na dužim 11 jonskih stupova, zagrobna cela. Onda jedan čudnovato riješen krov, ne dvoslivni sa trokutastim zabatom i timpanonima, nego piramidalna konstrukcija na čijem je vrhu bila kvadriga sa likovima Mauzola i njegove žene. Ovaj spomenik je po imenu vlasnika postao eponim za sve slične spomenike te vrste - mauzoleje - mjesta štovanja lika i djela pokojnjeg vlastodršca. Desno imamo građevinu sličnih karakteristika, pronađenu u gradu Knidu, tzv. Lavlja grobnica, koja je koncepcijski ista, iako dolazi iz helenističkog perioda. Kad to povežemo sa Santosom i spomenikom Nereide, vidimo da je riječ o lokalnim karakteristikama u razvoju hramske i nadgrobne arhitekture. Plinije Stariji, čuveni enciklopedista, spominje podatak da su na mauzoleju u Kalikarnasu radila četvorica najvećih grčkih majstora. Istočnu stranu je radio Skopas, zapadnu Leohar, južnu Timotej a sjevernu Prijaksid. Svako je bio zadužen za izradu jednog dijela friza i za skulpture koje su gradile interkolumne. Neki od tih dijelova friza su pronađeni na mjestu i tu se uočavaju stilske karakteristike. Mnogi dijelovi su u British Museumu. Vidimo prizor amazonomahije, i ovdje vidite jednu od mogućih rekonstrukcija u tlocrtu i elevacije tog mauzoleja sa podrumskom i središnjom. Kvadriva kruni cijelu građevinu. Građevina se gradila dugo, znamo da je započela oko 370-ih g. pr. Kr., a znamo da u vrijeme prolaska Aleksandra Velikog nije još bio sagrađen. Gradnju je nastavila Mauzolova žena Artemizija, no nakon njene smrti njihovi rođaci. Ovo je jedno od sedam svjetskih čuda. Evo nas na gradu Prijeni. Grad Prijena za kasno klasično doba ima vrijednost Mileta za rano klasično doba. To je grad u Joniji na koji je apliciran Hipodamski plan pravilne gradske planimetrije usprkos činjenici da se on nije nalazio na takvom prostoru gdje bi se to jednostavno apliciralo. Grad je smješten na strmom terasastom prostoru, i trebamo promatrati izohipse. Razlika između gornjih i donjih dijelova grada je preko 150 m. Što je posljedica toga? Glavne komunikacije u smjeru istok-zapad su zaista protočne, no smjer sjever jug je niz stubišta i odmorišta. U središtu su glavni sadržaji, gradom dominira Akropola. Grad i Akropola su bili spojeni sistemom fortifikacija. Hram Atene Polias, Pitejevo djelo se tu nalazi i on je od veće važnosti. Ovo je pogled iz smjera teatra u Prijeni. Ovaj je grad realiziran u vrijeme helenističkog perioda i vidimo kako se orkestra svela na polukrug. Evo hrama Atene Polias koji je jedan od najboljih primjera jonske renesanse, ali i uopće peripteralnog tlocrta kasno klasičnog doba. Jedan mali hram sa 6 na kraćim i 11 na dužim stranama sa dva stupa u pronaosu, jednostavnom malom celom i naznačenim portikom u stražnjem dijelu. Oltar se nalazi između građevine i propileji koji su vodili do samoga zdanja. Ovdje je riječ o jonskom peripterosu koji je građen od vapnenca - vidite kako izgleda presjek stupova hrama (koji je posvećen 334. g. pr. Kr.), u mnogočemu se razlikuje od jonskog tipa na atenskoj Akropoli. Stupovi imaju plintu, nekoliko torusa (poluoble profilacije) i trohila (kanalići), ima bazu, relativno klasični izgled kapitela sa ehinusom. Entablatura je vrlo zanimljiva, praktički nema friza. Imamo trotraki arhitrav, jonski kimation, zupce i bogato raščlanjeni korniž sa simom u koju su uključene lavlje protome. Jedna mala građevina, mogu

113

vam navesti dimenzije 17 m x 35 m dužine. To je dvostruko manje hram od Partenona, no omjer je točno proračunat - 2:1. Ovo je primjer reduciranja hramova i svetišta, uz ovaj prethodni, je i Asklepijev hram u Epidauru. Ne tolos, nego hram. On je dosta sličan, skraćen, 6 x 11 stupova, nema opistodoma, ali je imao relativno kvalitetnu karakteristiku zabatne plastike koju su radili čuveni majstori tog vremena, konkretno - Timotej. Dijelom je on, ili drugi majstori. Od ovih građevina kasne klasike bi još možda trebali izdvojiti jedan hram - hram Atene Aleje u gradu Tegeji. Tegea je grad u srcu Peloponeza, malog značaja, no ovaj hram je rijedak primjer klasične hramske arhitekture 4. st. pr. Kr. građen po uzoru na hramove nastale u razdoblju visoke klasike. Arhitekt ove građevine je Skopas, koji je poznatiji kao kipar i klesar, međutim, projektirao je i ovu građevinu i izradio modele kompletne arhitektonske plastike. Za razliku od dorskih periptera 4. st. pr. Kr., on je primjer kombinacije svih triju redova u grčkoj umjetnosti. Hram je po tlocrtu sličan Apolonovu hramu u Basama u Figaliji. U pronaosu su 2 stupa u antama, u opistodomu su 2 stupa u antama, ova vanjska kolonada ima 6x14 stupova koja je dorska. Unutar cele se nalazilo 7 korintskih polustupova uza svaki od lateralnih zidova i plus toga je Skopas upotrijebio jonske elemente kao što su jonski kimation na vrhu zida cele, odnosno lezbički kimation na dnu zida cele. Ovo je jedan od onih primjera upotrebe korintskog stila na jednom klasičnom dorskom peripteru. Na jednoj zabatu je bio prikaz hvatanja Kalidonijskog vepra (što smo vidjeli na Francois vazi), a na drugome je bila prikazana borba Ahila i Telefa u Kaičkoj ravnici. O fortifikacijama se nemamo potrebe zamarati, no ova građevina se čini zanimljivom. Riječ je o čuvenom Telesterionu u Eleuzini, gradu održavanja čuvenih Eleuzinskih misterija. Projektirao ju je Iktin, no dovršena je nakon njegove smrti, početkom 4. st. pr. Kr. Ovaj tip građevine se dovodi u vezu s Perzijom, gdje su ovakve dvorane sa nizovima stupova, potvrđene i u Perzepolisu i drugim gradovima. U ovom slučaju je ova hipostilna dvorana sa 6 nizova od 7 stupova, uokolo kojeg je raspoređeno gledalište koje je moglo primiti oko 4 i 5 tisuća gledatelja. Naprijed se nalazi portik na ulazu u samu građevinu. Tek toliko da vidite da su i ovakve građevine postojale. Ovo je najpoznatiji primjer, no ne i jedini. Zanimljiv je što je vezan uz misterije i Iktina. S time smo završili sa graditeljstvom

114

4.2. Skulptura Idemo na skulpturu. Ponovo ćemo ići istim slijedom kao i kod arhitekture. Osnovne stilske promjene za rano klasični period u odnosu na kasno arhajski period su napuštanje arhajskog osmijeha, uvođenje strogog ozbiljnijeg izraza lica, naboranog čela, otvorenih usta itd. Mnogo plastičnija je modelacija inkarnata i sl.

4.2.1. Skulptura rane klasike Jedna od najpoznatijih skupltura ovog ranoklasičnog perioda (strogog stila), koja je još uvijek na tragu tih posljednjih kurosa je Kritijin dječak koji se datira oko 480. g. pr. Kr. i potječe sa atenske Akropole. Rađena je u recentnom uzoru kurosa, no tu je naglašena skijastička poza kroz drugačiji položaj bokova, ramena, izrazom lica i sl. uz kasno arhajsku frizuru. Pripisuje se ateljeu Kritiji i Nesiotu koji su najpoznatiji majstori kraja 6. i početka 5. st. pr. Kr. Važnija karakteristika grčke klasične skulpture je da, za razliku od arhajske skulpture, nju dobrim dijelom poznajemo preko rimskih kopija. Kurose koje smo vidili su originali. Kritijin dječak je original. Međutim, velik broj narednih skulptura nisu originali, već rimske kopije. Treba imati na umu da pod riječju kopija mi neznamo je li to direktna kopija, neka verzija, adaptacija. Ne znamo koliko to vjerno prikazuje original. Takozvani Onfolos Apolon, mramorna kopija iz 2. st. n. Kr. prema brončanom originalu iz rano klasičnog perioda. Najveći broj grčkih kipova u rano klasičnom periodu nastaje u lijevanoj bronci. Rimske kopije su u kamenu. Još jedan sličan primjer, ikonografski tip Apolona. Sada ide jedan od rijetkih izuzetaka, original brončane skulpture, pronađena kraj brodoloma, kraj rta Artemizion u Grčkoj. Remek djelo rano klasičnog perioda, izuzetna studija anatomije muškog tijela. Lijevom, ispruženom rukom cilja metu, a desna je u punom zamahu. Nezna se što je držao u ruci, pa bi mogao biti Zeus ili Posejdon. Prikazan je u nadprirodnoj veličini. Kao prilog ovome ide jedan kipić iz Dodone, gdje je prikazan Zeus koji baca munju - vrlo sličan ovoj statui. Jedan od najvećih grčkih kipara rano klasičnog perioda je bio Agelat iz Argosa čije je najpoznatije djelo bilo Zeus koji baca muju. Kip nije poznat u rimskim kopijama. Za njega Plinije kaže da je bio učitelj Fidiji, Polikletu i Mironu. Spomenuo sam Mirona koji se inače smješta u razdoblje visoke klasike, međutim, jedan dio njegovih djela je nastao na prijelazu iz rane u visoku klasiku. U izvorima se spominju mnoga

115

njegova djela, no malo je toga poznato iz rimskih kopija, a ništa iz originala. U izvorima se spominje njegov Heraklo (na odmoru). Ovdje vidimo kip koji se čuva u Bostonu, koji je sasvim sigurno nastao prema jednom rano klasičnom originalu. Po nekim značajkama na glavi, licu i tijelu, spuštenoj toljagom u desnoj ruci, lavljom kožom u lijevoj ruci, možemo zaključiti da je rimska kopija toga Herakla. Najpoznatije Mironovo djelo je zasigurno Diskobolos. Jedna od najčešće kopiranih statua u rimskoj umjetnosti - barem 60-ak rimskih kopija. Ovo je jedna od najboljih kopija, tzv. Diskobolos Lanceloti koji se čuva u nacionalnom muzeju u Rimu. Izvori nam kažu da je najčuvenije Mironovo djelo bila jedna krava o kojoj su čak spjevani epigrami. Ljudi su ostajali bez daha, kao da je bila živa. No nemamo traga o njoj. Sva su Mironova djela, kako kažu izvori, bili u bronci. Spominje se njegov Ladas, jedan olimpijski pobjednik koji je prikazan u startu trčanja, kada izlijeće sa starta. I to nam kazuje što zapravo zanima Mirona i kod Diskobolosa i kod Ladasa. Njega zanima trenutak maksimalnog fizičkog i duševnog naprezanja tijela. Ne ide mi baš kronološki. Uz Diskobolosa je jedno od važniji djela koje možemo rekonstruirati grupa Atena i Marsija. Ona je stajala na atenskoj Akropoli, i to je jedna čudesna kompozicija gdje je izražen kontrast između smirene Atene, sa njenim klasičnim atributima i nagle, divlje Marsije. Postoje različite kalkulacije zašto postoji ova grupa. Marsija je satir silen rodom iz Male Azije. Ovo možda govori o borbi između civiliziranih Grka i barbarskog svijeta Perzijanaca. Ovdje je riječ o rekonstrukciji. U ovom obliku nemamo kopije, ali u dvije zbirke su sačuvane kopije Atene i Marsije odvojeno, zajedno samo na novcu. Ovo su bili neki od najpoznatijih Mironovih djela. On je ipak arhaičan majstor i maksimalnu pažnju poklanja tijelu. No na glavi nema znakova fizičkog napora, jer njegova pažnja je usmjerena ka tijelu. Evo likova koje sam spomenuo sa istočnog zabata Zeusova hrama u Olimpiji, spomenuo sam da se u središtu nalazi Zeus, a sa strane Enama i Pelop pred trke kvadrigama. Ovdje vidimo ženski par, Enomajeva žena Stelopa i kćer Hipodamina. Kipovi su rađeni u punoj plastici. Teška draperija paralelnih okomitih nabora, lagani kontrapost, gesta namještanja odjeće je pokret koji razbija arhajska obilježja. Figure su visoke 2.6m. Sad ćemo polako preć na Fidiju, Atenjanina koji je radio za cijelu Grčku. Svoju djelatnost je započeo krajem rane klasike oko 460. g. pr. Kr. On je zaslužan za brojne stvari, od novog lepršavijeg stila, što se posebno vidi na ženskim skulpturama na zabatu Partenona, prozračnija draperija, i to je uvod u bogati stil. Prvi razbija osovinsku koncepciju zabatnih polja. Na Zeusovom hramu u Olimpiji, u osnovi zabata je po jedna figura, a na Partenonu je grupa figura. Prvi razbija tu simetriju.

116

Njegova najpoznatija djela su statue ženskih božanstava. On je tu bio nenadmašan. U suprotnosti sa Polikletom koji je bio jednako nenadmašan kad je riječ o muškim figurama. Jedno od njegovih najvažnijih djela je Atena Promakos ili Atena stražarica koja je bila postavljena na atenskoj Akropoli u tehnici bronce, izrađena od plijena nakon bitke kod Plateje. To je kip koji sa bazom ima visinu od 15m i navodno, kad bi sunce sijalo u njezin štit, to je toliko sjalo da se vidjelo u svakom kutku Atike. Nažalost, taj kip nije sačuvan. Izgled te sklupture možemo projicirati iz rimskih kopija. Vidimo akefalna Atena Promakos iz Hadrijanovog doba koja se danas čuva u Madridu. Ovdje nedostaje podignuta desna ruka oslonjena na koplje, štit u desnoj ruci i glava sa kacigom. Odjevena je bila u teški peplos i kožni ogrtač koji je bio prebačen preko ramena. Ona i stilski i izradom spada u taj kraj rano klasičnog perioda. Jedno od poznatijih djela rano klasičnog perioda su Tiranoubojice. To je grupa koju je izvorno izradio atenski majstor Antenor koja je bila postavljena na atenskoj Agori. Kada su Perzijanci osvojili Atenu, odnijeli su je u Perziju. Atenjani su njezino odnošenje nadomjestili kopijom koju su izradili Kritija i Nesiot. Ovo nije ni jedno ni drugo, već rimska kopija druge verzije koja se čuva u Napulju. To je riječ o dvojici Atenjana Harmodiju i Aristogitonu koji su izvršili atentat na posljednjeg atenskog tiranina iz porodice Pizistratida. Nakon njegova ubojstva 504. g. pr. Kr. je uspostavljena robovlasnička demokracija. Svi slobodni muškarci su imali pravo odlučivanja, no ne i žene. Lako se vidi stilski odbljesak originala - nešto manje glave u odnosu na figure koje su u raskoraku, poput Artemizijskog Posejdona ili Zeusa itd. Datira se 470. g. pr. Kr. Još jedan od rijetki originala iz Delfa, skulptura Vozača ili Aurige koji je bio prikazan u jednoj kvadrizi koja je nestala. Ona je bila dar jednog sicilskog tiranina Polizela iz grada Gele. Njegov je vozač pobijedio na Pitijskim igrama u Delfima 478. g. pr. Kr. To je muški lik prikazan u jednom dugom hitonu/tunici kratkih rukava, vertikalnih nabora i sl. Evo nekoliko primjera reljefne skulpture Umiruće Atene sa atenske Akropole prikazane oslonjenu desnom rukom na bok i koplje i tzv. Ludovizi tron, vjerojatno izvorno iz Magne Graecie pronađen u Rimu. Po svoj prilici oplatni reljef jednog žrvenika na kojemu su prikazana dva ženska lika, a na glavnoj strani scena koja prikazuje rađanje Afrodite iz pjene ili u kupatilu. I time smo završili pregled skulpture ranoklasičnog perioda. Sada prelazimo na Fidiju, Polikleta itd.

4.2.2. Skulptura visoke klasike Fidija je majstor od kojega nam je preko rimskih kopija sačuvano najviše djela. Spomenuo sam da je bio najpoznatiji u prikazivanju ženskih božanstava, pogotovo Atene. Najveći broj njegovih ženskih figura prikazuje Atenu. U usporedbi sa Polikletom od kojega nam je sačuvana samo jedna ženska figura, od Fidije imamo 4 ili 5. Među rimskom plastikom carskog perioda jako je puno skulptura koje se stilski dovode u vezu s njime, s njegovim krugom učenika. U legendi u tekstu Tiberskog Apolona izgleda ovako: "Mramorna kopija prema brončanom

117

originalu, Fidije?" Stilski je ona na tragu jednog Kazelskog Apolona kojega ćemo vidjeti kasnije, a on je vrlo vjerojatno rimska kopija čuvenog Fidijinog Apolona koji je stajao na atenskoj Akropoli. No, ovo Fidije? može značiti da je to netko od njegovih učenika, jer je epigonima bio jedini cilj raditi po uzoru na svoga učitelja. Dvije skulpture, jako važne, no slabe poveznice sa Fidijom, pronađene su u jednom brodolomu uz obale Kalabrije uz mjesto Rijače. Dva naga heroja prikazana sa oružjem, štitovima, u podignutoj ruci, od bronce, sa tragovima posrebrenja i umecima staklene paste u očima. Dva grčka originala visoko klasičnog perioda. Autor knjige iz koje sam ovo preslikao ima tezu da bi to mogle biti Fidijine statue iz njegove grupe koju je izradio u Delfima u čast atenske pobjede na Maratonu. To je bila jedna više figuralna grupa u kojoj su bili prikazani mitski atenski kraljevi. To se može, ali i ne mora prihvatiti. Sasvim sigurno, ovo su originali - remek djela tog visokog stila. Evo čuveni Kazelski Apolon (čuva se u Švicarskoj u Kazelu), rimska mramorna kopija Fidijinog Apolona koji odvraća skakavce. On je stajao na atenskoj Akropoli gdje je prema vjerovanju Atenjana odagnao najezdu skakavaca. Pomalo ženskastih linija i odlika glave po čemu je Fidijin stil prepoznatljiv. Takozvani Hermes Ludovizij, još jedna mramorna rimska kopija za koju se vjeruje da je nastala prema brončanom originalu Fidije. Evo jednog simpatičnog gospodina, malo razodjevenog, raščupanog, pripitog. Riječ je o atenskom pjesniku Anakrenu, koji je prema izvoru znao kao i ovi naši po Dalmaciji koje krstimo epitetom (ne pratite me...). Još jedna rimska mramorna kopija prema brončanom originalu, Fidija je većinu svojih djela radio u bronci. Kad bi se malo usredotočimo na ovu glavu, vidimo da je gospodin zaista prikazan u pijanstvu. On recitira stihove, i uz pomoć pisanih navoda, ova rimska verzija se dovodi u vezu sa Fidijinim originalom. Prelazimo na Polikleta. Ovdje je narušen muško - ženski redoslijed. Jer, za razliku od Fidije koji je Jonjanin, Poliklet je Doranin. Postoji jako puno pisanih vijesti o Polikletu, o najvećem grčkom majstoru 5. st. pr. Kr. za kojega neznamo odakle je bio. Stvar se svodi na dvije mogućnosti: da je bio rodom iz Argosa ili iz Sihiona. Prema predaji je bio iz Argosa na Peloponezu, a prema Pliniju je bio iz Sihiona. Zašto ističemo da je Doranin? On u fokus svog zanimanja ne postavlja nekog ljepuškastog boga kao što je Apolon kao Fidija, ili ženska božanstva kao Atenu. On se usredotočio na prikazivanje snažnog muškog tijela, tijela jednog atlete. Poliklet je važan i zbog činjenice da se on, ne samo u praksi, nego i u teoriji počeo baviti problematikom prikazivanja proporcija ljudskoga tijela. On je, to znamo iz pisanih navoda, napisao jedno djelo koje se zvalo Kanon (izgubljeno je) i prema pisanim navodima izradio jednu skulpturu koja je bila oličenje kanona. Ta skulptura se nalazi ispred nas, to je skulptura Doriforosa ili Kopljonoše koja je poznata iz većeg broja rimskih kopija, a najboljom se smatra ova iz muzeja Nazionale Arheologico u

118

Napulju koja je pronađena u Palestriju u Pompeji. Tko je Doriforos ne znamo, po svoj prilici je to Ahil, najveći grčki heroj. On je bio prikazan sa kopljem prebačenim preko lijevog ramena. Vidite na ovoj figuri, koja je oličenje kanona, skijastičku pozu, snažni kontapost, uravnoteženost između dijelova tijela u mirovanju i u pokretu, između kojih je uspostavljena izvrsna ravnoteža i simetrija. Dijelovi tijela u mirovanju - stojeća desna noga i opuštena desna ruka. U pokretu - lijeva noga izbačena lagano u koljenu i lijeva ruka koja drži koplje. Sve je to u jednom skladu, u jednoj proturavnoteži, ovdje je sva težina tijela postavljena na desnu nogu, lijeva je u potpunosti odterećena, samo se vrhovima prstiju dodiruje tla. To uzrokuje pomicanje tijela iz svoje osi, suprotstavljenu liniju bokova i ramena. To je ta skijastička poza. Poliklet išao toliko daleko, da je on govorio da visina glave treba biti 1/7 ljudskog tijela, da visina čela treba biti 1/16 ljudskog tijela, itd. Original je bio u bronci. Poliklet je daleko najveći grčki majstor u tehnici lijevanja bronce. Kod rimske kopije kopist ima problem otpadanja ruke. Zbog toga je ova veza između stegna i ruke koja se pojavljuje na velikom broju rimskih kopija. Glavama svojih junaka Poliklet ne pridaje toliko pozornosti, jer ga ne zanima psihološka karakterizacija, nego problem proporcije, ritma, simetrije, ali ono što je on u svome djelu nazivao ritmos i simetrija, simetrija ne u smislu paralelizma, nego u smislu jedne skladne uravnoteženosti između dijelova tijela u pokretu u mirovanju. O njemu su antički pisci izrekli i pozitivne sudove, recimo Aristotel ga u nekim svojim djelima uspoređuje sa Fidijom, Plinije kaže da je nadmašio Fidiju, u Efezu je odnio prvu nagradu Fidiji, ali o tome nešto malo kasnije. Drugo čuveno Polikletovo djelo Diadumeda. U najvećem dijelu su praktički identične skulpture. Impostacija je identična, pogledajte ova stojeća noga i sl. Jedina je razlika u pokretu gornjeg dijela torza zbog prirode radnje. Ovdje jedan atleta vezuje pobjedničku traku, vrpcu ili dijademu oko svoje glave prije nego će biti okrunjen pobjedničkim vijencem. Odatle naziv Diadumenos - onaj koji svezuje dijadem oko glave. Ovo je kopija sa otoka Delosa, jedna od najstarijih kopija. Ovo je nešto mlađi rad iz oko 420. g. pr. Kr. Onda imamo čuvenog Diskoforosa. Figura koja se ne spominje u izvorima, a čuvana je u Louvru. Rađena je u bronci i smatra se da je nastala prema uzoru iz monumentalne plastike. Istu takvu figuricu čuva i arheološki muzej u Zagrebu. Dakle atleta koji je prikazan sa diskom u lijevoj ruci, prije nego će zauzeti stav za izbacivanje diska. Ovo je primjer gdje nema nikakvog traga u izvorima o njemu, ali stilistički - glava, frizura, impostacija - upućuje na Polikleta. Ponovno smo kod Fidije na njegovim najčuvenijim ženskim statuama: Atena Lemnija i Atena Partenos. Atenu Lemniju su posvetili Atenjanima koji su kao kolonizatori otišli na otok Lemnos. Prikazana je kao mlada djevojka sa šljemom u desnoj i kopljem u lijevoj ruci, u dugom peplosu i egidi. To je zgodan primjer rekonstrukcije mramorne kopije prema torzu koji se čuva u Dresdenu i glavi koja se čuva u Bologni iz dvije različite zbirke. Povezana je figura, torzo i glava, te je dobivena rekonstrukcija Atene Lenmije.

119

Atena Partenos, ta čuvena krizolefantinska statua, visoka preko 12 m, sa još višom bazom. Stajala je u celi Partenona, od zlata, bjelokosti i drvenih ploča kao jezgre. Kod koje sama figurica Nike u dlanu desne ruke je bila visoka 1,80 m. 1.150 kg zlata je upotrebljeno za izradu haljine, sa kacigom sa grifonima i sfingom, i cijelim nizom prikaza, što ćete vi naravno pročitati. Građani Efeza su 440-ih godina organizirali jedan natječaj za izradu figure ranjene Amazonke koju su htjeli staviti u svoj čuveni artemizion (Artemidin hram u Efezu). Na tom natječaju su sudjelovali najveći grčki majstori: Poliklet, Fidija, Krezil, Framon i neki drugi. Glasovanje je teklo ovako - glasali su svi majstori, dali su prvi ili drugi glas, svi su prvi glas dali sebi, smatrajući da su oni najbolji. Najviše drugih glasova je odnio Poliklet, Fidija drugu, Krezil treću, itd. Svi ti tipovi amazonke koje su izradili veliki grčki majstori, u doba cara Hadrijana su bili kopirani i činili su skulpturalnu dekoraciju njegove čuvene vile u Tivoriju. Na ovim ilustracijama vidimo prvu s lijeva, amazonka tipa Mateji, koja je nastala prema brončanom originalu Fidije, druga je Sosiklet, koja je dobila naziv prema signaturi kopiste, prema Polikletu iz 440. i ovdje je prikazana treća, Amazonka Skijara tipa koja je navodno Krezilova. Kada je riječ o ovoj kopiji, onda tu postoji suglasje, to je sasvim sigurno Fidija. No, kod druga dva se mišljenja razilaze. Većina autora drži da je ova Sosiklet tipa Polikletova, međutim, neki zbog ovog snažnog, sa stražnje strane gledanog, snažnog tijela amazonke misle da bi u tom liku trebali tražiti Polikletovu amazonku. I činjenica da je možda Poliklet prvi prikazao ljudsko tijelo u osloncu na neki element arhitekture, pilastar, prevagnulo u tome da je on odnio prvu nagradu. U svakom slučaju on je bio najveći majstor u toreutici, najveći majstor u tehnici lijevanja bronce., međutim sva njegova djela kako je to primijetio Varon, rimski pisac, su nekako gruba i rađena po istom principu (vidjeli ste sličnost između Dorifora, Diadumena...) Evo Fidijina remek djela, Zeusa Olimpijskog, te čudesne krizolefantinske statue, visoke oko 12 metara. Prikazivala je Zeusa na tronu, u celi Zeusova hrama u Olimpiji. Ovo je novac iz vremena cara Hadrijana, jer statua nije sačuvana. Car Teodozije II. je 426. naredio uklanjanje te statue, prenošenje u Konstantinopolis i rušenje hrama. Zato je ovaj prikaz na novcu iz vremena cara Hadrijana od ogromne važnosti. Novac je kovan 137. n. Kr., a statua je nastala oko 430. Za potrebu izrade ove skulpture, Fidija je u Olimpiji dao sagraditi radionicu koja je bila jednaka celi hrama Zeusa Olimpijskog. Točno je mogao vidjeti kako će ona stajati unutar hrama. Ta je skulptura bila rađena od drvene jezgre, gornji dijelovi tijela, kao i Atena Partenos, od bjelokosti, haljina od zlata, tron je

120

bio građen od cedrovine i bjelokosti. U desnoj ruci položenoj na naslonjač je opet bio kip Nike. Na ovim naslonjačima su bile prikazane cijele serije prikaza u punoj plastici, u punom volumenu. Na bazi je bila prikazana scena rađanja Afrodite iz morske pjene, na naslonjaču smrt Niobine djece. Neki od tih prikaza su poznati kasnije iz rimskih reprodukcija, ali ponavljam, samu rimsku kopiju nemamo. Evo nešto što je dosta važno, to je glava Dorifora sa jedne biste koja je pronađena u Herkulaneumu - gradu kod Napulja koji je zatrpan erupcijom vulkana Vezuva 79. god. Ta glava nosi potpis atenskog kopiste Apolonija. Kad bismo je išli usporediti sa onom glavom na kipu u muzeju u Napulju, onda bi vidjeli da nisu identične. Na tim statuama je sačuvan samo odbljesak originala, jer su vrlo česti kopisti prilagođavali te statue trenutnom ukusu i modi. Evo spomenuo sam Krezila kao treću nagradu u Efezu. On je majstor koji se dosta često spominje u izvorima, ali nemamo baš njegovih djela sačuvanih u rimskim kopijama. Ovo je svakako jedno od njegovih djela, to je herma sa glavom Perikla sa kacigom na glavi koja je zabačena malo unatrag. Kopija se danas čuva u Vatikanu. Navodno je Krezil prikazao Perikla sa ovom kacigom zato što je imao jajastu glavu, pa je njome ublažio jajasti oblik glave. Iz izvora znamo da je on zaista portretirao Perikla, a budući da ova herma nosi legendu sa Periklovim imenom, pripisana je njemu.

4.2.3. Skulptura bogate klasike Idemo na bogati stil, na bogatu klasiku. To je razdoblje od 420. do 380. g. pr. Kr. To nije razdoblje djelovanja nekih velikih majstora kao što je slučaj sa visokim stilom., Fidija, Poliklet, Miron, Krezil,... to su sve velika imena. Bogati stil je vrijeme djelovanja Fidijinih učenika - Alkamena, Agoragrita, Mironovih učenika, nepoznatih majstora i sl. Alkamen i Agorakrit su dvojica od najvažnijih majstora iz doba bogatog stila. Sa Fidijom su radili na Partenonu, zabatima, metopama, frizu sa panatemejskom procesijom, i sl. Alkamen je dosta tradicionalan majstor, što se vidi na njegovim ženskim statuama koje su odjevene u teške haljine sa okomitim naborima. Ovdje vidimo tzv. Aresa Borgezea, jednu mramornu rimsku kopiju koja je po svoj prilici nastala prema Alkamenovu originalu iz posljednje četvrtine 5. st. pr. Kr. Sad smo na majstoru Naukidu koji je, prema izvorima, bio Polikletov rođak. Upitna je pripadnost ove skulpture Naukidu, pa prelazimo na najpoznatije, možda i jedno od najvažnijih Alkamenovih dijela - to je grupa Prokne i Itis. Prokne je bila, prema mitologiji, kći spartanskog kralja Tindareja, koja je imala problema sa mužem. Da bi napakostila mužu i njegovim prijateljima, u bjesnilu je zaklala svoga sina Itisa i iznijela ga na gozbu svome mužu. Nakon tog strašnog čina je pretvorena u slavuja, i odatle cvrkutanje slavuja kojima ona izražava svoju čežnju za sinom. Jedna mramorna grupa koja je stala na atenskoj Akropoli. Figura prokne je odjevena u tešku haljinu visokog potpona sa teškim naborima i djelomično sačuvana figura sina Itisa U figure bogatog stila idu i figure karijatida. One nisu možda rađene u tako prepoznatljivom, bogatom iluzionističkom stilu, i upravo zbog toga ih neki autori pripisuju Alkamenu no nema

121

nikakvih dokaza o tome. I desno vidimo jednu izvanrednu skulpturu jednoga majstora, o kojemu ne bi, osim onog Pauzanijinog navoda, evo sad se vraćamo na njega, da su zabate Zeusovog hrama izradili Paionije i Alkamen stariji, ne bi uopće znali za njega. Uopće se ne spominje u izvorima, a ovo je vrh stupa i skulpture božice Nike koja je prikazana dok slijeće na taj stup. Riječ je o jednom pobjedničkom spomeniku kojega su Naupapčani i Mesenjani podigli na Olimpiji u čast svoje pobjede nad Spartancima 421. god. Što je na ovo figuri toliko važno? On je prikazao Niku u trenutku dok usuprot vjetru slijeće na stup. Vjetar joj priljubljuje haljinu na tijelo i razotkriva ju. Vidite te rijetke nabore, kao da da ju je netko prolio vodom i onda ju vjetar svu nabire na leđima. Ovo je jedan od najboljih prikaza tog bogatog stila u grčkoj skulpturi kraja 5. a početka 4. st. pr. Kr.. To je jedan novi, više slikarski pristup, gdje se umjetnici poigravaju odnosom tijela i samih formi, odjeće, odnosno draperije, a više ta odjeća ne skriva tijelo kao što je slučaj nekoliko desetljeća ranije. Nereide sa spomenika Nereida u Ksantosu. To je još jedan primjer bogatog stila. Evo nas kod agoragrita, njegovog najpoznatijeg djela, skulptura božice Nemese, božice pravde i osvete koja je stajala u njezinom svetištu u Ramnosu, a sačuvana samo u fragmentima. Na temelju prepoznatljivih dijelova draperije na ovakvim rimskim kopijama vidimo da je to gotovo identičan tip. Identična haljina, himatij koji je slično složen, iako ovdje pomalo šaljivo klizi sa lijevog ramena. Prema Pauzaniji je bila prikazana sa jabukovom grančicom u spuštenoj lijevoj ruci i sa parterom za žrtvu ljevanicu u desnoj ruci. Pogledajte, ovo su sada sve rimske kopije, ali prema grčkim originalima iz perioda bogatog stila. Možda je ova Afrodita (tip Venere Genetriks) jedan dosta dobar primjer. Za tu statuu znamo da je kopista, po imenu Arkezilaj, izradio za cezarov hram Venere Genetriks prema uzoru na jedan grčki original iz razdoblja bogatog stila, bogate klasike. Ta haljina više otkriva nego što skriva žensko tijelo, a ovaj tekst uz sliku daje naslutjeti da bi to vrlo lako mogao biti majstor Kalimah, kojega sam spomenuo nešto ranije. Evo još jedno Alkamenovo djelo. Prema Pauzaniji i drugim piscima, njegovo najpoznatije djelo je bila Afrodita u vrtovima, o kojoj ništa ne znamo. Postoje pretpostavke da je ona bila prikazana oslonjena na nešto, na neki stup u trenutku dok namješta, skida veo, podiže haljinu, itd. S obzirom na stilističke značajke ove rimske kopije koja pripada ovom Dafne tipu, postoje ozbiljne pretpostavke da je ona možda nastala po uzoru na Alkamenov čuveni original Afrodite u vrtu. Inače od alkamenovih djela još bi samo spomenuo njegove Herme koje su pronađene u Pergamu koje nose čak i njegov opis.

122

4.2.4. Skulptura kasne klasike Skulptura kasne klasike bi se mogla podijeliti u 2 razdoblja. To je period od 380. do kraja 4.st. pr. Kr. prvi period bi bio negdje do sredine 4. st. pr. Kr. kada se u smislu proporcija, impostacije, u prikazivanju atletskih muških figura, ništa bitno ne događa. Da bi se negdje sredinom 4.st. pojavio sasvim novi kanon čiji je autor Lizip. Taj novi kanon, ideal u prikazivanju ljudskog tijela se svodi na to da se Lizip odlučio za takvo gledište po kojem ljudsko tijelo treba prikazati onako kako ga neki umjetnik vidi, a ne onako kako bi ono stvarno u smislu proporcija trebalo izgledat. Taj njegov novi kanon manje-više biva prihvaćen od novih majstora, i on se u samoj skulpturi očituje u vitkim figurama, tanašnih, vrlo često, ženskastih tijela, čak i kada je riječ o muškarcima, malih glava. Dakle, figure dostojanstvena držanja, plemenita izraza lica, vidite da su to figure malih glava, finog, uskog, atletski građenog tijela. Idemo na jedan od ranijih Lizipovih radova koji je nastao na Polikletovom principu. To je starija verzija umornog Herakla. Rimska mramorna kopija prema Lizipovom originalu nastalom negdje u prvoj polovici 4. st. nastalog oko 360. g. Analizirajući ovu figuru bismo zapravo došli do zaključka da je ona polikletovskih proporcija. Novo je ovdje to, što je Poliklet prikazao Herakla koji se odmara nakon svojih junačkih djela, oslonjenog desnom rukom na desni bok i toljage koja je gurnuta skroz pod pazuh lijeve ruke. Nekoliko desetljeća kasnije nastao je drugi ikonografski tip umornog Herakla koji je još poznat pod nazivom Heraklo Farnese gdje više nema ni traga polikletovskim proporcijama. Ovo je jedan snažni eksplozivni heraklo, nabujale muskulature, kao da će eksplodirati, naprsnuti mišići na sve strane, male glave, prepoznatljivih atributa. Ruka je gurnuta na leđa, toljaga je još uvijek pod pazuhom lijeve ruke. Ovdje nema nikakve sumnje da je riječ o Lizipovom autorstvu, jer mramorna kopija koju ovdje vidimo nosi ime kopiste i da je riječ o Lizipovom djelu. Zašto povezivanje one skulpture sa ovom? Zato što je teško vjerovat da bi jedan veliki majstor kao što je Lizip kopirao postojeće djelo? Razlike su vidite, tek u proporcijama, u položaju ruke. Tamo je na boku, a ovdje je gurnuta iza leđa. I odatle je vrlo opravdana pretpostavka da je tu riječ o različitim verzijama - Lizipovim verzijama iz mladosti te iz kasnijeg razdoblja. Lizip je bio poznat po tome što mu je svaka figura prikazana u drugačijem položaju. Ne kao kod Dorifora, u skijastičkoj pozi, pa je razlika u tome je li desna ili lijeva noga nosi težinu tijela. Nego mu je svaka figura drugačija. Evo, vi sad osim ova dva umorna Herakla, nećete vidjeti više niti jednu identičnu figuru. Smatra se da je ovaj Aproksiomer ili Strugač oličenje tog njegovog novog kanona. Vidite to tanašno malo tijelo atlete, male glave, plemenita, dostojanstvena izgleda, prikazan u trenutku dok strigilom u lijevoj ruci struže masnoću i prljavštinu sa tijela nakon vježbe. Kopija prema brončanom originalu. Lizip, kao i Poliklet radi u tehnici lijevanja bronce.

123

Jedno djelo iz 330-ih g. pr. Kr., sa samog kraja kasno klasičnog perioda. Vidite Hermesa koji vezuje sandalu, čiji je prikaz sačuvan i na novcu jednog grada Sibrikije, na Kreti - lijevo, a desno - jedna rimska mramorna verzija koja se danas čuva u Kopenhagenu. Što je slično, a u čemu se sastoje razlike? Na novcu Hermes gleda u pravcu svoje sandale koju vezuje, a ovdje, kao da iznenada odiže glavu i okreće je u lijevo, kao da mu netko prilazi, lijeva ruka je podbočena na ovo koljeno, a samo desnom rukom vezuje sandalu. Ovo je jedan primjer kako ne mora uvijek biti riječ o kopiji, kako izraz kopija nije adekvatan, kako su to zapravo neke adaptacije. Ovo je jedna rimska verzija Hermesa koji vezuje sandalu, a zbog čuvanja u zbirci Lensdaun je ovaj naziv kojeg je dobila. To je jedna izdužena elegantna figura, jednog melankoličnog izraza lica, itd. Skulptura Agije koja inače pripada jednoj grupnoj skulpturi podignutoj u Delfima, koju je Lizip izradio po narudžbi jednog Tesalskog vladara, uključivala je više od desetak figura. Postoje dvojbe je li riječ o kopiji koja je zamijenila original ili je riječ o originalu u mramoru. Prepoznatljiv lizipovski stil i lizipovske proporcije. Kad bi smo išli stavljati ovu glavu u visinu tijela, imali bismo omjer 1:8. Eros koji napinje luk, jedan od lizipovskih djela koje se spominje u izvorima, u rimskoj kopiji iz kapitolijskog muzeja u Rimu. Nekoliko je Lizipovih skulptura koje prikazuju tijelo sa dijagonalno postavljenim rukama, koje su ispred tijela i koje su otprilike paralelne jedna s drugom. Ovdje je taj dječak bio prikazan u sceni napinjanja luka, poslije ćemo vidjeti jednu figuru Afrodite koja je pripisana Lizipu na račun sličnosti sa ovom figurom. Skopas. Vidimo jednu rimsku verziju Skopasovog djela iz sredine 4. st. pr. Kr. Ovaj je Melard bio prikazan na istočnom zabatu hrama Atene Aleje u Tegeji u sceni lova na Kaledonijskog vepra. Ovdje je riječ o odrazu Melardovog lika na zabatu jednog hrama koji je prebačen u slobodnu plastiku. On je tamo je bio rađen u punoj plastici. Sad ćemo vidjeti par Praksitelovih skulptura. Praksitel je najveći atenski majstor kasne klasike zajedno sa svojim ocem Kefizodotom starijim. Kefizodot mlađi je Praksitelov sin. Na neki je način Lizip Polikletov nasljednik, jer je Poliklet Peloponežanin kao i Lizip, a Praksitel se nastavlja na Alkamena i Agoraklita. Njegove skulpture odlikuje jedan kičasti, sladunjavi stil, jedna S linija svih njegovih figura. Po tome ne možete promašiti i jednostavno morate prepoznati Praksitela. Preferira likove mladih sladunjavih bogova kao što su Apolon, Dioniz, Satir... Izradio je cijelu jednu seriju Satira, od kojih ovdje vidimo jednoga. To je satir koji nalijeva vodu, ujedno figura koja je bila korištena u sklopu fontane. Karakteristična S linija. Osim tog Satira je izradio još i čuvenog lijenog Satira, jedan od rijetkih originala iz tog doba. Skulptura dječaka izvađena iz mora u zaljevu Maraton. Rađena otprilike u Lizipovskom stilu, vidimo tu liniju u obliku slova S,

124

ne mora biti nužno njegov rad, može biti od njegovih učenika. Još jedan od rijetkih originala toga vremena, to je čudesan kip izvađen iz mora kod otoka Antikitere. Ne zna se autor ovoga djela, ne zna se čak ni koga predstavlja. Izgleda da bi moglo biti riječi o Perzeju koji drži u ruci glavu Gorgone meduze. U posljednje vrijeme se ova statua dovodi u vezu sa jednim kasno klasičnim majstorom čije ime glasi Eufranom. Bio je poznat kao čudak, kao autor jednog vlastitog kanona, kao kipar kod kojega su figure imale čudne proporcije, čvrsta zatvorena torza, tanašne i često vrlo dugačke udove. Možda bi ova figura mogla biti na tragu toga, ali to je samo teza i ne može se dokazati. Ali, bronca, original, druga polovica 4.st. - to su neupitne činjenice. Leohar - još jedan atenski majstor kasne klasike, živi na samom kraju 4. st. Djeluje i u ranom helenizmu. Ispred sebe vidite jedno od remek djela kasno klasične skulpture. Prava istina glasi da mi ne znamo autora originala, prema kojem je nastala ova hadrijanska kopija. Svojevremeno se dovodila u vezu sa Praksitelom, međutim nema baš puno elemenata tog praksitelskog stila. S druge strane, taj bog, kad ga se malo bolje pogleda, kao da leti, kao da lagano korača, a jedva da se dodiruje tla, a to je nešto što se očituje na više rimskih kopija koje su sigurno nastale prema Leoharovom originalu. Pogledajte kasno klasični kanon, lizipovski ideal u Leoharovoj interpretaciji. Figura jednog mladog boga, tanašnih proporcija, gotovo ženskastog tijela, ženske frizure. Ovo je afroditin čvor na glavi. Razodjeven, prikazan vjerojatno u trenutku dok napinje luk i gleda u pravcu svoje mete. Prikazan u laganom koraku, a gornjim dijelom tijela i lijevom rukom okrenut u lijevu stranu, zapravo cilja negdje prema svojoj meti. Danas u Vatikanu. Evo nas ponovno na mauzoleju iz Kalikarnasa. Sjetimo se one kvadrige na vrhu krova, u njoj su stajale figure Mauzola i njegove žene. Evo ovog čovjeka ovdje, u istočnjačkoj odjeći, snažnog, zdepastog tijela, duge kose, barbarska frizura, s bradom, i što je jako važno - figura je visoka 3 metra, nadnaravne veličine. Uz njega je bila prikazana njegova žena, mramorna statua, jer je i kvadriga mramorna, pa nije bilo potrebe za brončanom skulpturom. Ona je dovodi u vezu sa Prijaksidom. Kao i skulptura njegove žene Artemizije. Artemizija, koja je isto nešto manje visine, 2,66 m, iz kvadrige iz mauzoleja u Kalikarmasu. Oštećena, odnosno odrezana lica. Leoharu se pripisuje i ova figura Sofokla, jer je on prema izvorima izradio njegovu portretnu statuu, a kasna klasika je period kada se po prvi puta u grčkoj umjetnosti masovno počinju izrađivati portreti i portretne statue živih ljudi. Ne bilo koga, nego velikih filozofa, pjesnika, govornika. Prema izvorima je Leohar izgradio statuu Sofokla, a ti se javni ljudi lako prepoznaju prema svojim portretima. Ovo je definitivno Sofoklo. Ovdje je slučaj sa ovom statuom koja prikazuje Sokrata, maloga, ružnoga, zdepastoga, ćelavog, duge šiljaste brade. Sokrat je započeo kao Fidijin učenik, sudjelovao je u radu na Partenonu kao jedan od kipara. Kasnije se opredijelio za filozofiju, i završio kako je završio. Prema izvorima, njegovu portretnu statuu je izradio Lizip. Ovdje desno vidimo fotografiju jednoga od rijetkih originalnih djela, jednog drugog kasno klasičnog grčkog majstora kojega sam spomenuo - to je Timotej. On je radio na Askeplijevom hramu u Epidauru. Ovdje je riječ o jednoj skulpturi božice Higije koja je stajala u okolišu toga hrama. Što je kod nje zanimljivo? Malo čudnovato impostirana. Pogledajte, to nije ni sjedeći niti stojeći položaj. Nešto između. Figura je napola razodjevena, na način da je lijeva polovica torza,

125

sa tom lijevom dojkom potpuno otkrivena, naglašena je erotska dimenzija. Ovo je original, ovo je statua pronađena u okolici samoga svetišta. Timotej je bio autor modela za oba zabata Asklepijeva svetišta u Epidauru. Ovo je Leda sa labudom koja je slična impostirana kao lik Higije kojeg smo maloprije vidjeli. Opet nije ni u sjedećem ni u stojećem položaju. Leda je bila jedna mitska žena jednoga kralja koju je obljubio Zeus, tako da se pretvorio u labuda. Ona nesvjesna posljedica je prigrlila labuda, lijevom rukom podiže odjeću sa sebe. Ovdje je desna polovica torza razodjevena i opet naglašena ta erotska dimenzija, čeznutljiv pogled uperen u visinu. Autorstvo je sa dosta razloga pripisano Timoteju kao i prethodna statua. Evo nas ponovno do Praksitela. Desno je jedno od njegovih najpoznatijih, jedan od najvažnijih kipova antičkog doba i uz Mironova Diskobola jedan od najčešće kopiranih djela - Afrodita Knidska (nalazila se u gradu Knidu), izvorno izrađena za grad Kios, koji su ostali sablažnjeni činjenicom da je Praksitel prikazao Afroditu potpuno nagu. Kniđani su se brzo snašli, isplatili traženu svotu i od toga je Knid postao jedan od najvažnijih Afroditinih svetišta. Samim postavljenjem toga kipa u gradu je postala turistička meka. Božica prikazana potpuno obnažena po prvi puta u grčkoj umjetnosti - barem tamo od nekih davnih geometrijskih vremena - u trenutku izlaska ili ulaska u kupatilo. Kraj nje je i hidrija iz koje ona podiže ili u koji polaže svoju odjeću. Pogledajte ovu kamenu traku koja je česta kod rimskih kopija, u proporcijama koje su otprilike u tom trenutku bile popularne, sa desnom rukom, koju, ajmo reći, nesvjesno pruža naprijed, i skriva neke dijelove svoga tijela. To je najvažnije Praksitelovo djelo. Vidimo još jednu skulpturu koja se dovodi u vezu s njime, Afrodita iz Arla, koja je za razliku od ove Afrodite Knidske napola obnažena torza, pa odatle neka razmišljanja da je ovo raniji rad. Nešto moralo prethoditi potpunom obnaživanju, možda obnaživanje poprsja, torza i sl., što je prisutno ovdje. Original se datira u 360., a sama Afrodita Knidska u 350., 340. g. pr. Kr. Postoji barem 40-ak, 50-ak, rimskih i helenističkih kopija ovog djela. Prikazano je na novcu grada Knida. Ljudi su dolazili izdaleka da bi vidili to Praksitelovo djelo. Kao što vidite, naglašena S linija kao i kod njegovih muških figura koje smo vidjeli. Od Skopasa smo vidjeli Meleagra. Skopas je jedan od najvećih kipara stare klasike. On je uz Praksitela jedan od rijetkih koji je radio u mramoru, kazao sam, Lizip i većina majstora toga vremena još uvijek radi u tehnici lijevanja bronce. Praksitel radi i u toj tehnici, ali i u mramoru. Skopasovi originali su redovno bili izrađeni od mramora. Što je odlika skopasovskog stila? Da on na svojim figurama ne prikazuje samo neke unutrašnje emocije, ono što je u ranom stilu bio Etos, nego on prikazuje na licima svojih junaka strast, patnju, tugu, ono što se jednom riječju naziva Pathos. Njegove figure imaju duboko usađene oči, teške ispupčene obrve. Evo jedan od primjera te strasti je ova mramorna rimska kopija prema Skopasovom originalu koji prikazuje plešuću Menadu, dionizijevu pratilju koja se prema predaji prepušta različitim užicima. Ona je prikazana odjevena, ali ono što drži odjeću na okupu je jedna vezica, sve drugo se razbacalo po tijelu,

126

prikazana je u transu, visoko podignute glave. Izvori spominju njegovu čudesnu Menadu. Zbog takvog likovnog jezika, Skopas je od svih umjetnika kasne klasike najviše utjecao na produkciju nadgrobnih reljefa. Zašto? Jer je na njima bio cilj prikazati tugu rodbine za preminulim članovima svije obitelji. Zato je na toj nadgrobnoj umjetnosti skopasovski jezik najutjecajniji. Evo još dvije skulpture koje se dovode u vezu sa Praksitelom ili njegovim krugom - Velika i Mala Herkulanka (zbog činjenice da su pronađeni u herkulanumu). Ove dvije figure, elegantne, malih glava, potpuno pokrivene odjećom. Odjevene u duge hitone i ogrnute himatijonom po ukusu kasne klasike i drapirane prema modi kasne klasike. Naime, stilski su ove glave na pragu Afrodite Knidske i još nekih drugih Praksitelovih uradaka. Zato je mišljenje da su to originali prema kojima su nastale rimske verzije, kopije. Još jedna Afrodite - ovog puta Lizipova - Afrodita iz Kapue, jer je riječ o mramornoj kopiji iz toga južno talijanskog grada. Zbog specifičnog položaja ruku, koji je sličan položaju Erosa koji napinje luk samo zrcalno obrnut, dovodi se u vezu sa Lizipom, koji je prema izvorima napravio nekoliko Afrodita. Evo dvije konjaničke ženske figure sa Asklepijeva hrama u Epidauru, koje se dovode u vezu sa Timotejem. Lijevo su figure aura - personifikacije vjetra, povjetarca. Desno figure Amazonki. Ove lijeve su u funkciji ugaonih akroterija tog istočnog zabata Asklepijeva hrama, a konjaničke figure Amazonki vjerojatno sa zapadnog zabata. Ovo je prvi puta u grčkoj umjetnosti da se prikazuje jedna takva figura koja je personifikacija vjetra i povjetarca - vjerojatno Timotejeva osobna inovacija. Evo još par figurica iz atenskog kruga. Irene sa malim Plutom (Had), Hermes s malim Dionizom. Prva mramorna kopija prema brončanom originalu Kefizodota, Praksitelova oca, a druga je djelo samoga Praksitela. Namjerno sam slikao, tako da vidimo i jednu i drugu. Ovdje je riječ o grupama koje prikazuju odnos dviju osoba, starije i mlađe. Pogledajte sličnosti koje proizlaze iz toga da su Kefizodot i Praksitel otac i sin. Ne samo to, nego je Kefizodot izradio stariju verziju Hermesa sa malim dionizom. Ovu statuu Pauzanije spominje i kaže da stoji u celi Herinog hrama u Olimpiji, starog arhajskog hrama. Njemački arheolozi su ovu statuu našli u ruševinama cele toga hrama - ista ona koju je vidio Pauzanije. Pitanje original ili kopija još ostaje „otvoreno“. Teško da bi jedno takvo remek djelo ostalo u Olimpiji, a da ne padne u oko Rimljanima. Vjerujem da je riječ o tome, da je original nadomješten jednom izvanrednom grčkom kopijom od jednog vrhunskog majstora u istom tom kanonu u kojemu je bio izrađen i sam original.

127

Nešto što se može dovesti u vezi sa Praksitelom, ako se ovo prethodno nije moglo, jer pazite, mi od Praksitela nemamo nijednog originala. Međutim, ovdje imamo bazu jedne statue koja je pronađena u gradu Mantineji. Statue koju doslovce sa bazom spominje Pauzanije i kaže da je baza na kojoj je prikazano takmičenje Apolona i Marsije, muze, sa statuom na njoj, Praksitelova. Statue nema, davno je uništena, ali je baza sačuvana. Malo je trebalo ići drugim slijedom. Strana te baze sa muzom. Podsjećaju li vas ove muze na nešto? Na Veliku i Malu Herkulanku. To je ta karika koja nas upućuje na to da su Velika i Mala Herkulanka nastale prema uzoru na originale koji su barem nastali unutar kruga Praksitelovih učenika. Ovo je nastavak one priče koju je ispričao Miron sa grupom Atene i Marsija, gdje je Atena bacila frulu pa je Marsija želi podići, da bi izazvala Apolona u takmičenju u sviranju. Ne može ga on pobijediti i u sredini već čeka ishod tog dvoboja jedan Skit s nožem, da zakolje Marsiju i da mu odere kožu. To je baza jedne statue na kojoj vidimo te prepoznatljive elemente novog kasno klasičnog ideala, sa elegantnim, u ovom slučaju, ženskim figurama, malih glava, u bogatoj, gotovo baroknoj nošnji i draperiji. Ovo je jedna strašno zanimljiva skulptura tzv. Heraklo Lendsdown. Jedna rimska mramorna kopija, koja se sa puno prava dovodi u vezu sa Skopasom, jer kad ovu glavu četvrtaste forme, mala lica usporedite sa recimo ovom Igejom sa zabata hrama u Tegeji, onda vidite te sličnosti. Heraklo je prikazan sa svojim osnovnim atributima - toljagom preko lijevog ramena i lavljom kožom u desnoj ruci. Postoji još jedna rimska kopija , to je tzv. Hough Heraklo, koji se isto pripisuje Skopasu koji pokazuje elemente skopasovskog likovnog jezika, pogotovo u oblikovanju glave. Evo, samo ćemo ih izlistat kad su već tu. Zeusov hram u Olimpiji, istočni zabat - gore, zapadni zabat - dolje, Gore Zeus, Enomaj mu s lijeva, Pelop s desna, Stereopa, Hipodameja, kvadrige - scena pred trku Enomaja i Pelopa. Enomajevu kćer Hipodameju je za ženu mogao dobiti samo onaj koji njega pobijedi u trci. Pelop će to uspjeti uz pomoć varke, podmitit će slugu koji će izvući klin iz kola i ovaj će se strmoglaviti. Enom će prokleti Pelopa (po kojem je nazvan Peloponez). Taj mit je iznimno važan za Dorane, za Peloponežane, i zato je stavljen na istočni zabat Zeusova hrama u Olimpiji. A dolje je prikaz borbe kentaura i Lapita sa Apolonom kao sucem. Rekonstrukcije dijelova zabata dviju građevina koje smo spominjali - Asklepijeva hrama u Epidauru (osvajanje Troje), i dolje hrama Atene Aleje u Tegeji (Skopasova hrama sa prikazom borbe Ahila i Telefa Kaičkoj ravnici). Vidite kako dijelovi zabata nedostaju, jer jednostavno se ne mogu rekonstruirati. Metope sa Zeusova hrama u Olimpiji, 12 heraklovih mlađih djela, nećemo ih nabrajati, poznata su iz grčke mitologije. Čovjek se puno borio, sve je živo pobio, itd. Evo dvije od tih metopa, pogotovo je poznata ova - Atlas donosi jabuke iz vrta Hesperida Heraklu koji ga je na trenutak zamijenio da podupre nebeski svod. Atlas se nije htio vratiti na to mjesto pa ga je Heraklo varkom uspio prevariti. Partenon, rekli smo, 92 metope, dijelom su crteži, dijelom u grafici. Jedini dorski hram kod kojeg su sve metope na vanjskom dorskom frizu izrađene u dubokom reljefu. Scene gigantomahije, amazonomahije, kentauromahije i osvajanja Troje. Ovo su dijelovi čuvenog panatenejskog friza, sa Partenona, sa prikazom Panatenejske procesije. Radili su ga Fidijini majstori, Alkamena,

128

Agorakrita, Sokrata i niz drugih majstora. 160 m dugačak, 1.06m visok. Zamislite koja je to količina materijala. 2 zabata, 92 metope, 160 m dugačak friz, sve to izrađeno u 6 godina. Fidija je izradio nacrte i modele, koje su onda oživotvorili njegovi učenici sa pomoćnicima. Sam Fidija je vrlo vjerojatno izradio središnje figure obaju zabata, i najvažnije dijelove friza iznad pronaosa i opistodoma. Hram Atene Nike Apteros koji je bio sa tri strane krajem 5. st. bio ograđen jednom balustradom. Spomenuo sam da je ta balustrada bila izgrađena sa figurama Krilate Nike prikazane u procesiji, koje koračaju božici Ateni koja sjedi na prijestolju. Tu su krila, u najrazličitijim pozama. Ova koja vezuje sandalu je najljepši sačuvani fragment. U tom hodu se Niki odvezuje sandala, i ona podiže nogu, jednom elegantnom gestom, vezuje tu sandalu. Haljina u prozračnim naborima potpuno razotkriva žensko tijelo. Autorstvo te balustrade se dovodi u vezu sa Agorakritom i njegovom radionicom. Ovo su detalji friza sa Amazonomahijom sa Apolonovim hramom u Basama u Figaliji sa prvim korintskim stupom. Mauzolej u Kalikarnasu, dijelovi friza na vrhu postolja - rekli smo četvorica majstora - Skopas, Brijaksid, Timotej i Leokrat.

129

5. Helenizam Helenistički period je posljednji period grčke civilizacije, te prijelaz u rimsku civilizaciju. Naziv je došao od grčkog izraza Helenistovi kojim su Grci nazivali helenizirane Židove koji su prihvatili grčku kulturu i grčki način života. Naziv helenistički period je prvi upotrijebio jedan njemački povjesničar Karl Gustav Drojzen u knjizi objavljenoj početkom 19. st. i od tada se taj naziv uvriježio i ostao do danas. Na neki način rodoutemeljitelj helenističkog poretka je Aleksandar Makedonski. Njegov otac Filip II. se zanosio idejom rata protiv Perzijskog carstva. Kako je nesretno ubijen od jednog svog vojnika, naslijedio ga je Aleksandar te je njemu pripala mogućnost ujedinjenom grčko-makedonskom vojskom krene na pohod protiv Perzije. Taj je pohod trajao oko četiri godine, od 334. do 331. g. pr. Kr. On se pretvorio u dugotrajan rat kojeg je Aleksandar vodio na Istoku do granica Indije. Na povratku se, sa svojom iscrpljenom vojskom, vratio u Babilon, gdje je 323. g. pr. Kr. Aleksandar, sa 31 godinom umro vrlo mlad od jedne vrste malarije. Njegovom smrću to golemo carstvo kojim je vladao niti desetak kasnije se raspalo. Postojale su neke ideje da ga sin naslijedi na prijestolju, međutim, sve se pretvorilo dugotrajni iscrpljujući rat između njegovih generala. Na koncu se golemo carstvo razišlo i transformiralo u nekoliko helenističkih državica. Smrt Aleksandra Velikog 323. g. pr. Kr. se službeno uzima za početak helenističkog razdoblja. Već sam prošli puta rekao da je oko te godine nastao prijelaz s jednog i početak drugog perioda. Na prijelazu sa 4. na 3. st. dolazi do kraja klasične i početka helenističke ere. Karl Gustav Drojzen je helenizam podijelio u 3 razdoblja. Podijelio ga je u razdoblje Aleksandra Velikog, od 334. do. 323. g. pr. Kr., odnosno, smrti Aleksandra Velikoga. Zatim, razdoblje Diadoha (Aleksandrovih generala) od 323. do 280. g. pr. Kr. kada je završio građanski rat. Posljednje razdoblje, doba Epikona, traje od 280. do 31. g. pr. Kr. kada dolazi do kraja helenističkog svijeta. To je jedna politička podjela koja, gledajući politička zbivanja, ima smisla. Kad je riječ o umjetnosti onda se helenističko razdoblje dijeli na 3 razdoblja: rani, srednji i kasni helenizam. Rani helenizam započinje oko 300. g. pr. Kr. i traje do oko 250. g. pr. Kr. Zatim slijedi srednji helenizam koji traje od ok 250. do oko 150. g. pr. Kr. Na kraju, kasni helenizam od oko 150. do oko 30. g. pr. Kr. Zašto se zapravo 31. g. pr. Kr. uzima za kraj helenističkog svijeta? Zato što je tada posljednja helenistička država, Ptolomejski Egipat, došla pod rimsku vlast. Vjerojatno ste i čuli za te događaje u bitci kod Akcija uz obale Grčke gdje je flota Oktavijana, kasnije cara Augusta, porazila flotu Marka Antonija i Kleopatre koji su pobjegli u Egipat i izvršili samoubojstvo. August je krenuo za njima i njegovim ulaskom u Egipat on prestaje postojati kao posljednja samostalna helenistička država te postaje rimska provincija. Primjerice, 146. g. rimska vojska je razorila Korint, središte otpora protiv rimske vlasti, i od te godine je Grčka postala rimska provincija Ahaja. 133. g. pr. Kr. je Pergamsko kraljevstvo, jedno od najmoćnijih helenističkih državica, slobodnom voljom došlo pod Rim tako što je posljednji pergamski vladar Atal III. odlučio oporučno ostaviti cijelo kraljevstvo rimskom narodu i Senatu. Rimljani su oporučno došli u posjed jednog malog, ali spomenicima vrlo bogatog, kraljevstva u Maloj Aziji. I more je sličnih takvih primjera.

130

Zašto vam ovo govorim? Ovo su politička zbivanja koja su važna da bi uočili jedan moment, a to je da je rani helenizam od oko 320. di oko 250. g. pr. Kr. dosta naslonjen na kasno klasično doba, dok je razdoblje srednjeg ili visokog helenizma razdoblje procvata. Kasni helenizam se može promatrati i kao rimska umjetnost, jer je najveći dio helenističkog svijeta tada bio u granicama rimskog imperija. Primjera radi, ako je neki spomenik nastao u Ateni, sad zaista govorim napamet, 120. g. pr. Kr., a Atena je u provinciji Ahaji koja je dio rimskog carstva - onda je to spomenik rimske umjetnosti. Dakle, on je helenistički spomenik po svojim stilskim karakteristikama, ali, vremenski gledano, to je spomenik rimske umjetnosti. Kasni helenizam je naziv za posljednju fazu grčke umjetnosti, iz perspektive grčke umjetnosti, a iz perspektive rimske umjetnosti to je kasno republikanski period. To smo morali razjasniti jer se mogu stvoriti nedoumice kad se pojavi spomenik s otoka Delosa datiran oko 100. g. pr. Kr. čiji je autor Gaj Ofelije. Rimsko ime, a helenistički spomenik? Upravo zato što je otok Delos važno trgovačko središte u kojem žive Egipćani, Grci, Sirijci, Rimljani i drugi koji njeguju helenističku kulturu. Statua, koju ćemo nešto kasnije vidjeti, izrađena od ruku grčkog majstora za jednog rimskog naručitelja. rađena je po uzoru na grčki original iz razdoblja visoke klasike (dosta zamršena priča). Kronologiju smo, nadam se, raščistili. Rani helenizam, visoki helenizam i kasni helenizam ili, iz perspektive rimske umjetnosti, kasno republikanski period. Treća važna stvar je prostor na kojem se razvija helenistička umjetnost i što iz toga proizlazi, a da bismo to razumjeli moramo vidjeti kartu. Za razliku od grčke umjetnosti koja se razvijala u matičnoj Grčkoj, u grčkim kolonijama, na zapadnoj obali Male Azije, u Magni Graeciji, u Kirenaici, na sjevernim obalama Afrike itd; helenistička kultura se razvija na mnogo većem području, barem na deseterostruko većem području. Razlozi tomu su upravo osvajanja Aleksandra Makedonskog. Činjenica da je on u četiri godine slomio jedno veliko Perzijsko Carstvo, da se oženio jednom perzijskom princezom (sigurno bi se stvari bolje odvijale da nije umro od malarijske groznice), pa su njegova osvajanja utrla put širenju helenističke kulture daleko na Istok. Međutim tu sad valja bit oprezan, jer ne možemo samo tako kazati da je područje na kojem se razvija helenistička umjetnost Grčka, Makedonija, Mala Azija, Sirija, Egipat i prostor današnjeg Iraka, to naprosto ne bi bilo točno. Ovdje je manje-više vjerno dana karta prostora na kojem se razvija helenistička kultura. Jezgra helenističke kulture i umjetnosti su Grčka i Makedonija, koja je sama helenizirana mnogo stoljeća prije, najveći dio Male Azije, iako ne središnji dio Anadolije, zatim Ptolomejski Egipat i Sirija te prostor nekadašnje Magne Graecie. Utjecaja helenističke umjetnosti u ovim prvim stoljećima, u 3. st. pr. Kr. nije bio pošteđen ni Apeninski poluotok. Etruščanska umjetnost ima svoju helenističku fazu, jako se manifestiraju i uočavaju utjecaji helenističke umjetnosti. No, to je ipak etruščanska umjetnost. Rimska umjetnost se helenizira negdje krajem 3., a posebno u 2. st. pr. Kr. Tako bismo te granice mogli proširiti kada je riječ o kasnom helenizmu na malo veći dio Apeninskog poluotoka. Prostor na kojem se razvijala helenistička umjetnost je mnogo veći od prostora na kojem se razvijala grčka umjetnost. Ovo ističem zbog broja umjetničkih djela i spomenika jer broj svih medija umjetnosti je enorman. Rezultat toga je enorman broj stilova helenističke umjetnosti, tako da govorimo i o rokoko stilu, i o baroknom stilu, i o patetičnom stilu i sl., mogao bih nabrajati u nedogled, no ne znam koliko to ima smisla...

131

Glavni centri helenističke umjetnosti su Atena, Korint i neki drugi grčki gradovi na zapadnoj obali Male Azije, Pergam, novo kulturno žarište grčkog svijeta, Antiohija na Orontu te vrlo važan grad kojeg je osnovao Aleksandar Veliki 332. godine - Aleksandrija. Naime, tijekom svog osvajanja, Aleksandar je osnovao mnoštvo gradova, jedno sedamdesetak njih, međutim, ova Aleksandrija na ušću rijeke Nila je svakako najvažnija. Podignuta je na mjestu jednog starijeg egipatskog naselja, zadatak urbanističkog rješenja tog novog grada je bio povjeren vojnom inženjeru Dinostradu. Aleksandrija će uz Antiohiju i Pergam postati jedan od najvažnijih kulturnih odnosno umjetničkih prijestolnica helenističkog svijeta, i posljednja doći pod rimsku vlast. Nedavno su francuski arheolozi, roneći u Aleksandriji i oko nje, iznijeli na svjetlo dana izvanredne spomenike. Otkrili su poznati svjetionik na otoku Pharosu, koji je postao uzor sličnim takvim kasnijim građevinama, ostatke ptolemeidske palače, itd. Najvažnije što proizlazi iz svega toga je ta enormna produkcija umjetničkih dijela s velikim rasponom stilova, pogotovo na području skulpture. Tako da ne postoji potreba da mi sada ovdje nižemo puste građevine, puste skulpture jer bi to moglo trajati satima i satima, da ne kažem danima i danima. Zato ću ovaj prikaz helenističke umjetnosti koncentrirati na one najvažnije spomenike, preko kojih ćemo tako pratiti najvažnija događanja u helenističkoj umjetnosti Ono što bi s vama na početku volio obraditi, a vrlo je važno, je taj dio helenističke umjetnosti kod kojeg se u svom ranom periodu, od 320. do 250. g. pr. Kr., više nego jasno manifestiraju utjecaji kasno klasične umjetnosti. Mi ne možemo govoriti o oštrom rezu između klasične i helenističke epohe, ni u sadržajnom, ni u kronološkom smislu. Dokaz tome su mnogi spomenici, tako da u povijesti umjetnosti postoje kategorije i nazivi koji to definiraju, a glase: Lizipovo naslijeđe, Praksitelovo naslijeđe, Pauzijino naslijeđe, Skopasovo naslijeđe, itd. Tu je riječ o spomenicima rano helenističkog perioda na kojima se jasno manifestiraju utjecaji i uzori tih kasno klasičnih majstora. Pogotovo dvaju najvećih a to su Sikijonski majstor Lizip i Atenski majstor Praksitel. O nekim elementima tog Lizipovog i Praksitelovog naslijeđa nam govore i pisani izvori. Rimski pisac i enciklopedist Plinije, pa i Pauzanije, kojega smo više puta spominjali, spominju brojne umjetnike koji su bili epigoni (jedina zadaća im je bila da rade po predlošcima svojih velikih učitelja i prethodnika). Ovdje imamo 2 spomenika koji to zorno potvrđuju. Jedan je skulptura Tihe iz Antiohije, a druga je skulptura Temis iz Ramusa. Lijeva je skulptura izrađena za novi helenistički kulturni centar Antiohiju, u sjevernoj Siriji, a drugi za jedan mali gradić u okolici Atene. Skulptura Tihe iz Antiohije je interesantna zato što sama skulptura predstavlja Tihe, božicu sreće. To je personifikacija samoga grada, budućeg blagostanja. Ona je sačuvana u rimskim kopijama, ne u originalu. Vrijednost kopija, odnosno originala, je u tome što znamo sasvim pouzdano da je tu kopiju sagradio Lizipov učenik Eutikid. Utjecaj velikog majstora se jasno vidi. Skulptura Tihe je Lizipovskih proporcija, male glave, plemenitih, dostojanstvenih crta. Ona sjedi na jednoj stijeni, podignutom nogom stoji na leđima jednog mladog riječnog boga koji personificira rijeku. Ona u podignutoj desnoj ruci drži palminu granu, a na glavi ima krunu u obliku gradskih zidina. Skulptura, iako je zapravo Lizipovskih karakteristika, ona je postala "arhe" tip, odnosno obrazac

132

po kojemu su u različitim varijantama izrađivane personifikacije različitih gradova. Druga skulptura Temis je nastala od ruke jednoga helenističkog majstora Kairestratosa. Ona je nastala po uzoru na statuu božice Nemese, božice osvete, čuvenu Agoraklitovu statuu koja je stajala u svetištu te božice u istom tom gradu Ramusu. To je statua odjevena u dugi hiton sa ahimationom slično posloženim. Ove dvije skulpture su primjeri naslijeđa velikih majstora, odnosno predložaka preuzetih iz grčke klasične umjetnosti. Drugi, više nego poznati primjer Lizipovog naslijeđa. Lizip, majstor koji je jako dugo živio, a prema onome što nam svjedoče pisani izvori, jedan je od onih grčkih majstora koji je doživio neuobičajeno duboku starost. Postoji legenda da je on od svakog svog djela odvajao jedan zlatni novčić sa strane te da je nakon njegove smrti pronađeno u radionici jedna takva škrinjica sa 1500 zlatnika. To bi značilo da je za života napravio 1500 djela. Naravno, od tih 1500 djela mi u rimskim kopijama imamo jedva dvadeset. Međutim, početak njegove djelatnosti spada u 360. g. pr. Kr., a sasvim sigurno znamo da posljednja njegova djela nastaju 308. i 309. g. pr. Kr., što je čak iza Aleksandrove smrti. Kronološki gledano, njegova posljednja djela nastaju na početku helenističkog perioda. Ovo je čuveni brončani krater iz Dervenija, iz antičke Makedonije, na čijim su vanjskim stjenkama izrađeni prikazi Dioniza, Menada i Satira. Tu se nalazi natpis koji spominje ime majstora iz Larise koji ga je izradio. Ova posuda nije bila izvorno namijenjena za svrhu urne. Ono što bi mi sada mogli dubljom analizom ustvrditi je to da su figure, pogotovo Dioniza koji je ovdje u prvom planu, ali i figure Menada i sl. rađene u tipičnom lizipovskom likovnom jeziku.

Ovakvih primjeraka ima jako puno. Kada prijeđemo na utjecaj atenske kasno klasične umjetnosti, recimo na Praksitela, onda je to jedan od najvažnijih spomenika rano helenističkog perioda tzv. Aleksandrov sarkofag. Inače je on pronađen u Sidonu, gradu koji se danas nalazi u Libanonu, na nekropoli toga grada. Naziv Aleksandrov nosi zato što je na ovim dužim stranama njegova sanduka prikazan Aleksandar u scenama bitke. Prilično naivan prvi zaključak bi bio da je u

133

njemu sahranjen i sam Aleksandar, međutim, to nije slučaj, jer se u izvora sasvim navodi na kakav način i u kakvoj grobnici je on bio sahranjen. Sama činjenica da je ovdje prikazan Aleksandar uz trojstvo samoga sarkofaga pokazuju da se on stavlja u sam kraj 4. ili u sam početak 3. st. pr. Kr. Autor ili grupa autora koji su ga izradili, po svoj prilici su pripadali atenskoj školi. Tu je riječ o Praksitelovim epigonima, o Praksitelovim učenicima (čak su njegovi sinovi bili njegovi epigoni). Danas se Aleksandrov sarkofag nalazi u arheološkom muzeju u Istambulu. To je izduženi četvrtasti sanduk sa krovom na dvije vode. Bogato je ukrašen, kraće i duže stranice nose 4 reljefna prikaza, prikaz borbe i scene lova kombinirane na kraćim i dužim stranama. S gornje strane je slikovno polje uokvireno jonskim, s donje sa lezbičkim kimatijonom. Gore ima trake sa meandrom, dolje bogato isprepletenim trakama. Na koncu gore imamo krov na dvije vode sa naznačenim tim rubnim antifiksima. Mramorni sarkofag je bio i oslikan tako da se izvanredno uočavaju ostaci boje. Koliko možete vidjeti, Aleksandar (krajnje lijevo), na svom konju, prikazan u sceni borbe između grčko-makedonskih i perzijskih ratnika, sa bogatim ostatcima oslikavanja. Na toj figuri Aleksandra se jasno uočavaju elementi praksitelovskog jezika - frizura, fizionomija, i sl, je dosta slično onima sa Praksitelovih statua satira koji nalijeva vodu ili lijenog satira, itd. Aleksandrov sarkofag nije jedini spomenik koji iskazuje prepoznatljive elemente praksitelovske umjetnosti. Dvije male sličice, koje su stajale sa strane, su dva izabrana primjerka čuvenih Tanagra statuetica. To su statuetice koje su naziv dobile po gradu Tanagri u Peociji, po jednom malom gradiću na čijoj su nekropoli pronađene. To su figurice od terakote rađene pomoću kalupa za nekakvu kućnu upotrebu. Ono zbog čega su zanimljive je da one podsjećaju, proporcijama, malenim glavama, gracioznim figurama i sl. na figure muza. Podsjećaju na onu bazu iz Mantineja, ako se sjećate, mislim da sam je pokazao. To je jedini Praksitelov original koji spominje Pauzanija. Na jednoj strani te baze je prikazana scena takmičenja Apolona i Marsije, a na drugoj strani tri Zeusove kćeri muze odjevene u duge hitone uz bogato nabrane draperije, s malim glavama, itd. Ove statuetice podsjećaju na te muze, odnosno na one statue iz Herkulanuma - veliku i malu Herkulanku - koje su nastale prema Praksitelovim originalima nastalim u krugu njegovih učenika. Vidi se da su rađene u proporcijama ideala kasne klasike i da to nema veze sa grčkom skulpturom 5. st. pr. Kr. Te Tanagra statuetice se jasno naslanjaju na umjetnost druge polovice 4. st. pr. Kr. One uglavnom prikazuju ženske figure, i to mlade žene, djevojke u raznim situacijama. Nerijetko su te Tanagra statuetice primjeri i žanr stila - prikazi ženskih figura u različitim svakodnevnim životnim situacijama. To su neki izabrani spomenici rano helenističkog perioda, na kojima se jasno uočavaju utjecaji, odnosno odjeci umjetnosti velikih majstora kasnoga 4. st. pr. Kr. Recimo, kada je riječ o slikarstvu ima isto velik broj primjera. Veliki slikari druge polovice 4. st.

134

pr. Kr. su bili Apel, Pauzija i neki drugi. Vjeruje se da Pauzijini cvjetni motivi, aranžmani, krilati dječačići, eroti sa vijencima, sa prepletima lišća, cvijeća, itd. imaju svoj odjek na Taremskim, odnosno, Gnatja vazama. U svakom slučaju, utjecaj kasno klasične na rano helenističku umjetnost je više nego jasan. Najvažnija helenistička umjetnička djela, odnosno, građevine nastaju u razdoblju srednjeg i visokog helenizma kada su građanski sukobi pojedinih helenističkih državica završili. To je period jednog dugotrajnog mira prije rimskog prodora na te prostore. Umjetnička djela nastaju u različitim umjetničkim centrima. Najbolje sačuvana i najpoznatija umjetnička djela, pronađena su u okviru grada Pergama. To je jedan zanimljiv gradić, primjer kako je iz ničega nastala jedna od najljepših prijestolnica helenističkog svijeta. Jedan niskopozicionirani časnik Aleksandrovih Diadoha, Antigona, dobio je zadatak čuvanja riznice sa ogromnom količinom novca. Njegov gospodar (zapovjednik) je izgubio život i taj je neugledni gospodin ostao sa ogromnim bogatstvom oko sebe. On je utemeljitelj Atalidske dinastije. Tu dinastiju čini 5 vladara: Atal I, Eumen I, Eumen II, Atal II, Atal III. Oni su zaslužni za izrastanje Pergama u prijestolnicu helenističkog svijeta. On prerasta u novu Atenu. Atalidi su imali jedan dugotrajni politički cilj, prikazati svoj grad nasljednikom slavne Atene - one Periklove iz 5.st. pr. Kr. Ta je stvar maksimalno potencirana kada su Atalidi izvojevali pobjedu protiv Gala oko 230. g. pr. Kr. Gali su provalili iz sjeverne Europe u sjevernu Grčku, prešli u Malu Aziju, itd. Atalidi su ih uspjeli sa svojom vojskom (jedva) poraziti i pobijediti. U čast te pobjede je nastao jedan od najvažnijih umjetničkih spomenika Pergama i uopće helenističkog razdoblja - Grupa umirućih Gala. Umirući Gali su jedna grupna kompozicija koja je izvorno bila postavljena na jednoj visokoj kružnoj bazi. Sastojala se od 6 figura, 4 figure u polu-ležećem položaju, figure Gala koji sebi zariva mač u prsa, i figura njegove žene koju on pridržava lijevom rukom (nju je prethodno smaknuo da ne bi pala u zarobljeništvo). Riječ je o grupnoj piramidalnoj kompoziciji. Ova centralna grupa Gala sa njegovom ženom je poznata kao Ludovizi grupa, a ove ostale figure ranjenih umirućih Gala se čuvaju u različitim muzejima u Italiji. Imamo jednog ranjenog Gala u Napulju, jednog u Vatikanu, jednog u Kapitolijskom muzeju. Usprkos toj činjenici, ta se skupina može rekonstruirati. Ona je stajala na pergamskoj Akropoli u jednom velikom otvorenom dvorištu u okolici hrama Atene Polias - glavnom svetištu Akropoli. Zašto je ta Grupa umirućih Gala važna? Zato što je ona prethodnik cijelog tipa helenističke skulpture koji se naziva helenističke barokne grupe i mitovičke grupe. Riječ je o strukturama koje sadrže veći broj figura, sve prikazane u jednom baroknom stilu - snažnih torza u dinamičnom pokretu s temama patnja, smrt, stradanje junaka. Umirući Gali su rodonačelnik, najstariji prikazi takve vrste skulpture, jer su vrlo brzo po uzoru na nju nastale slične skulpture. Takve grupe su recimo Baskvino grupa, grupa od koje danas

135

raspolažemo likom snažnog Menelaja sa kacigom na glavi, koji lijevom rukom pridržava mrtvo tijelo Patrokla. Pomišlja se da je ta dvofiguralna kompozicija izvorno mogla biti okružena figurama ranjenih i umirućih junaka. Zatim imamo Ahila i Pentezileju, vrlo slična kompozicija, Ahil koji rukama drži mrtvu amazonsku kraljicu Pentezileju (vidjeli ste to na jednom crveno-figuralnom kiliksu). Imamo cijeli niz drugih grupa, od kojih je vama najpoznatija jedna - Laukonova grupa. Ona tematski, sadržajno i formativno pripada helenističkoj baroknoj grupi. Priča vam je vjerojatno poznata - prikazuje trojanskog svećenika Laukona i njegova dva sina, na koje je Apolon poslao zmije, jer su uočili da je uvlačenje Trojanskog konja u Troju varka itd. Grupa koja se danas čuva u Vatikanu, jedna jedina, zanimljiva utoliko što je Plinije spominje i kaže da ju je vidio u palači cara Tita, to može biti 79. ili 81.g. pr. Kr. Plinije kaže i da su autori te grupe, trojica rodskih majstora: Agesandar, Atenodor, Poliodor - grčka imena. Sretan nalaz iz 50-ih godina prošlog stoljeća iz okolice Napulja je pokazao da Plinije nije izmislio imena. Dokazano je i to da su to imena kopista. U okolici Napulja je bila jedna spilja, Sperlonga, u kojoj su pronađeni bogati ostaci jednog skulpturalnog programa koji je ukrašavao tu spilju. On je uključivao čak četiri neohelenističke grupe (nastale u rimsko doba, na samom kraju kasnog republikanskog, odnosno početka ranog carskog perioda). U jednoj grupi je bio prikazan Diomer, zatim ostaci Paskvido grupe, Menelaja i Patrokla, ostaci grupe koja prikazuje osljepljivanje Polifema, i tzv. Scila grupe (zapravo pramac jednog broda s kojeg ta morska neman, Scila, povlači mornare i proždire ih). Zašto je ta Sperlonga zanimljiva? Zato što je uz nju pronađen natpis na grčkom jeziku koji su postavila trojica majstora na kojem se jasno čitaju imena - Agesandoros, Atenodoros i Poliodoros. Sada se zna da su oni kopisti i da je Laukonova grupa kopija nastala po originalu iz 200. g. pr. Kr. To je jedna vrlo važna činjenica, da su helenističke historijske i barokne grupe bile po ukusu rimskih komitenata. One su bile vrlo popularne, često reproducirane, kopirane i izrađivane u različitim verzijama u razdoblju negdje od kasnog helenističkog do sredine ranog carskog perioda. Mi ne raspolažemo originalom niti jedne od tih helenističkih grupa, a njihov odraz u reljefu je čuvani Pergamski oltar, odnosno reljef s scenama gigantomahije na čuvenom Zeusovom oltaru u Pergamu. Pergamski oltar je jedan od najvažnijih pergamskih spomenika, i uopće jedan od najvažnijih helenističkih spomenika. To je remek djelo helenističke umjetnosti koje ima istu vrijednost, barem teži tome, kao Partenon za klasičnu umjetnost. Helenistička umjetnost je dugo vremena doživljavana kao jedno razdoblje pada grčke umjetnosti, kao vrijeme kiča. Ocjene i

136

mišljenja se polako mijenjaju, mi danas znamo da je helenistički period jedan logički nastavak grčke umjetnosti, jedno prijelazno razdoblje u rimsku umjetnost i da ono obiluje mnogim vrhunskim spomenicima. Jedan od njih je Pergamski oltar odnosno Zeusov oltar, i to na prvom mjestu. Danas se pročelje tog oltara nalazi rekonstruiran u berlinskim muzejima jer su uglavnom njemački arheolozi istraživali područje pergamske Akropole. Ona je dobro istražena. Imam jako dobar tlocrt s kojega biste vi vidjeli kako izgleda ta pergamska Akropola.

Sama činjenica da su glavni spomenici Pergama stajali na Akropoli povezuje nas sa atenskom Akropolom. Stvari su malo drukčije, jer atenska je Akropola bila mjesto štovanja različitih kultova i mjesto na kojemu su se dizali pojedini hramovi. Pergamska Akropola je jednom središnjom ulicom podijeljena u dva dijela - područje sa svetištima, hramskim zdanjima te područje sa vladarskom palačom, magazinima, kožarama itd.

137

Vratimo se na Pergamski oltar. To je jonska građevina podignuta na jednom visokom stepenastom postolju. Gradnja je započela u vrijeme vladara Eumena II., a nastavljena u vrijeme Atala II. Na tom spomeniku su radile čak 2 generacije velikih majstora. Najvažniji sadržaj Pergamskog oltara je friz sa gigantomahijom koji sa sve četiri strane, osim sa prednje gdje se nalazi monumentalno stubište, opasuje građevinu. Praktički, iznad tog stepenastog postolja ispod zone sa jonskim stupovima se nalazi friz, ne iznad stupova nego ispod frizova. Taj friz prikazuje borbu grčkih bogova sa Gigantima, ne na način kao što je to bilo u grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba, gdje su giganti bili prikazani kao ratnici, već su ovdje prikazani dijelom u antropomorfnom, a dijelom u teriomorfnom obličju. Imaju ljudski torzo, ali zmijolike repove i druge čudovišne elemente. Taj je friz uključivao i natpise sa imenima prikazanih bogova i imenima majstora. Drži se da su na frizu izvorno stajala imena najmanje dvanaestorice velikih majstora. Pitanje koje se postavlja je: Odakle su ti majstori? Nemamo saznanja o tome, ali je izvjesno da su oni stigli iz različitih krajeva grčkog svijeta. Neki sa grčkih otoka poput Rodosa, neki iz Atene, a neki iz lokalnog područja. Imali su veći broj svojih pomoćnika. Postoji mogućnost da je projekt samog Zeusovog oltara u Pergamu izradio jedan rodski arhitekt po imenu Menekrat, međutim, nismo do kraja sigurni u tu mogućnost. Na platformi od nekoliko stepenica, koju krasi friz sa gigantomahijom, stajali su jonski stupovi koji su sa četiri strane zatvarali jedno veliko otvoreno dvorište. Unutar toga dvorišta je stajao žrtvenik na otvorenome, a jonska kolonada je nosila jedan unutrašnji friz u visini entabature. Taj friz je prikazivao mit o rođenju Heraklovog sina Telefa. Zašto? Jer su se pergamski vladari željeli pokazati kao da su oni tobožnji potomci Heraklova sina Telefa koji se borio u trojanskom ratu na

138

strani Troje. Te figure bogova i Giganata na tom frizu sa gigantomahijom su zapravo izrađene u istom bogatom baroknom stilu, bogatih baroknih torza kao što je slučaj sa većinom helenističkih baroknih grupa. Ono što nadalje karakterizira skulpturu helenističkog perioda, rekao sam maloprije, to je veliki raspon u produkciji, u stilovima... Paralelno sa tim baroknim stilom, na kojega je očito veliki utjecaj imao Skopas, pogotovo u kasnom helenističkom periodu, javljaju se drugi stilovi poput rokoko stila, sladunjavih stilova. Tako da su u umjetnosti kasnog helenizma vrlo česti prikazi grupa, grupnih skulptura, ali takvi koji uključuju likove Afrodite i Satira u nekakvim šaljivim pozama, Satir koji se udvara Afroditi, ili Nimfi ili poziva na ples i sl. Sve su to grupne kompozicije, i njih ima enorman broj. Vrlo su česti prikazi grupa unutar kojih su prikazi mitoloških kentaura. Tu se mogu lučiti 2 vrste prikaza - stari kentauri, mladi kentauri - nešto slično ima i u prikazivanju satira, figura iz dionizijačkog kruga, gdje isto imamo stare satire, mlade satire. Česti su prikazi žanr skulpture kao što su Tanagra statuetice. Imamo tu i mnogo boljih primjera. Ono čemu teži helenistička skulptura je prikazivanje svih slojeva društva, što nikada prije nije bio slučaj u grčkoj umjetnosti. U grčkoj umjetnosti klasičnog ili arhajskog doba nije se prikazivala žena na tržnici ili tako nešto, već heroine, božice, ali ne i žene u svakodnevnim životnim situacijama. Rijetki su bili prikazi djece, a sada imamo i prikaze malih negroida, primjere malih dječačića koji se tuku, dječaka koji vadi trn iz noge, čuveni spinario, dječaka koji se hrvaju, zatim dječaka džokeja na konjima, itd.. Sve su to primjeri žanr stila. Možda najupečatljiviji su primjeri figura starijih žena i starijih muškaraca na tržnici, odnosno starog ribara prikazanog sa svojom lovinom, gdje je on realistički prikazan sa svojom mlohavom kožom, kompletno naznačenim dijelovima degradacije tijela uzrokovanog starošću tijela, propadanjem kože i sl. Jedan od važnih vrsta helenističke skulpture je portretna statuarna plastika. Ona se pojavljuje već u kasno klasično doba kada nastaju statue mnogih grčkih kulturnih radnika, filozofa, književnika i drugih. Taj se običaj nastavlja u helenističkom razdoblju. Pored grčkih dramaturga, filozofa i pjesnika, u helenističkom se razdoblju vrlo rijetko izrađuju i statue sa portretnim karakteristikama helenističkih vladara. Tu je opet Aleksandar veliki utro put toj vrsti skulpture. Za njegova života su nastale mnoge statue sa njegovim portretima koje su poznate danas, u rimskim i kasno helenističkim kopijama. Autor jednih takvih portretnih statua, znamo iz samih izvora, bio je Lizip. Aleksandar se vrlo lako prepoznaje, jer ima jednu karakterističnu anastoli frizuru. Ona ima (ovako) karakterističan razdjeljak po sredini glave sa dugim pramenovima koji su bačeni sa strane itd. Budući da je umro mlad, u tridesetprvoj godini, svi ga portreti prikazuju mladoga, golobradog, ljepuškastog lica, iako nekada zatvorenije kubične strukture lica, a nekad malo izduženijeg, i sl. Taj portretni realizam se nastavlja u kasnijim desetljećima. Istovremeno, sa pojavom tih

139

realističnih portreta pojedinih helenističkih vladara, od kojih su neki tako realistični da se ni autor, a ni komitent, nije prezao od prikazivanja najružnijih detalja. Paralelno sa time se javlja i vrsta carske odnosno vladarske statuarne skulpture, gdje su portreti vladara očito idealizirani, uljepšanih crta lica, želeći se prikazati što sličnije samom Aleksandru. To su dva paralelna pravca u helenističkoj skulpturi unutar statuarne plastike. Inače jedan takav krajnje realistični portret Antioha III, kojega prepoznajemo po portretu na novcu. U Herkulanumu je pronađena cijela serija portreta helenističkih vladara, od kojih su neki idealiziranih crta lica, a drugi su realističnih. Naravno, u doba helenizma se nastavlja sa izradom kultnih statua sa prikazivanjem božanstava, međutim, iz ovoga što sam vam do sada ispričao, očito je da to više nije najvažniji sadržaj unutar skulpture. Sada postoji cijeli raspon stilova, cijeli raspon motiva, od žanr motiva do motiva mitološkog karaktera, itd. Kada je riječ o božanstvima, onda je primjetno da najveću pažnju imaju Dioniz, Afrodita, Apolon - mlada ljepuškasta božanstva. Veliku popularnost među ženskim božanstvima ima Afrodita. Tu su ključnu ulogu odigrali skulpturalni tipovi iz kasne klasike, pogotovo Praksitelova poluodjevena Afrodita iz Arla i potpuno razodjevena Afrodita iz Knida. Tako da iz tih statua se razvija cijelo jedno stablo ikonografskih tipova i shema sve do rimskog vremena. Ovdje imamo Afroditu sa otoka Melosa, poluodjeveni ikonografski tip. To je stojeći tip Afrodite po uzoru na jednu čuvenu sliku kasno klasičnog doba koju je izradio jedan od najvećih grčkih slikara uopće, Apel, prije sam ga spomenuo. On je za otok Kos, za tamošnje svetište posvećeno Asklebiju, izradio čuvenu sliku Afrodite Anadiomene. Ovo je zgodan moment da uočite na koji se način ova helenistička umjetnost veže na kasno klasičnu. Apel slika za svetište na Kosu sliku Afrodite Anadiomene koja se rađa iz morske pjene i cijedi uvojke kose. Mi po prilici možemo znat kako je ta slika izgledala iako ona nije sačuvana. Na temelju tog motiva se u helenističkoj umjetnosti razvija sličan statuarni motiv, no, sada po uzoru na tu sliku nastaje statuarni tip Afrodite, koja, iako ruke nedostaju vidi se da su ruke bile podignute da ona cijedi uvojke kose. Druga priča, Afrodita knidska, prikazana u trenutku ulaska u kupatilo, skida odjeću sa sebe, ostavlja je na hidrini, itd. Helenistička umjetnost dalje razrađuje taj motiv, i jedan bitinijski majstor Dajdal stvara motiv klečeće Afrodite u kupatilu. Knidska je u stojećem stavu, a on je spušta, prebacuje u klečeći stav sa slično položenim rukama kao i kod Praksitelove Afrodite. Mnoštvo je tih ikonografskih tipova. Jedan tip je klečeća Afrodita, drugi tip je stojeća Afrodita. Taj stojeći tip se može podijeliti u tip Afrodite Anadiomene, u tip Afrodite Pudike ili stidljive Afrodite, i treći tip je Afrodite iz Trojade koja ima sasvim specifičan položaj ruku.

140

Evo jedan od najčuvenijih tipova helenističkog perioda, mislim da ga ne bi trebalo zaboraviti spomenuti jest Kolos sa otoka Rodosa, jedan od sedam svjetskih čuda. Samim time se nameće potreba da ga spomenemo. Kolos sa Rodosa je ogroman brončani tip koji je zatvarao ulaz u Rodsku luku, izrađen u bronci, prikazivao je boga Heliosa – boga Sunca, visine 31 metar. Predaja kaže da je dvadesetak godina na stvaranju toga djela radio rodski majstor Hars. Nažalost kip nije dugo stajao na svome mjestu jer je uskoro, još u helenističkom periodu, stradao kod jednog snažnog potresa, pao je u more i tu stajao sve dok Rodos u 10. ili 11. st. nije došao pod arapsku vlast. Tada ju je kupio jedan židovski trgovac i prodao Arapima na istok. Čudesno jedno djelo, sama činjenica da je od bronce, visine 31 m, da su ispod njegovih nogu na krakovima lukobrana prolazili brodovi i ulazili u luku. To naprosto fascinira. Jedan drugi spomenik na području graditeljstva, to je svjetionik na otoku Farosu ispred Aleksandrije koji je doživio sličnu sudbinu mnogo kasnije. O njemu se nešto zna na temelju pisanih izvora, na temelju svjedočanstva jednog andaluzijskog Maora iz 11. st. Podignut početkom 3. st. pr. Kr. od strane jednog arhitekta koji se zvao Sostrat iz Knida. Svjetionik je bio visok 440 stopa (132 m), sagrađen u tri dijela. Donji dio je bio kvadratnog tlocrta 30x30m. Središnji je bio oktogonalan, a gornji cilindričan. Na vrhu svjetionika je gorila vatra čime je osiguravao prolaz brodovima, davao upute moreplovcima za ulazak u tu, inače, jako nezgodnu aleksandrijsku luku. Svjetionik na Farosu je predložak po kojemu su kasnije izgrađene druge slične građevine u rimskom svijetu - jedna od važnijih je ona u Osti, luci grada Rima, koja je podignuta u doba Klaudija. Čini se da je izgled toga svjetionika na Farosu mogao imati utjecaj na gradnju prvih ranokršćanskih zvonika, čak se govori da je poslužio kao uzor u gradnji prvih minareta. Njegove su ostatke pronašli prije 5 ili 6 godina. Još ću vam malo pričati o osnovnim karakteristikama helenističkog graditeljstva. (izgubio sam svaku vrstu inspiracije, ali bit ću što je moguće kraći) Spomenuo sam činjenicu da je rano helenistički period razdoblje intenzivne urbanizacije. Kad sam kazao da je Aleksandar Veliki tijekom svojih prvih godina osvajanja Perzijskog carstva, pa i kasnije, osnovao 70 novih naselja, taj podatak svjedoči o živoj urbanističkoj aktivnosti. Ne bi sada imalo puno smisla ići u detalje, ja sam spomenuo primjer Aleksandrije koja je ključan i najvažniji primjer. Jednom vojnom inženjeru, Dinostratu, Aleksandar je povjerio osnivanje novog naselja u ušću rijeke Nila. Vi svi dobro znate da su se stare egipatske prijestolnice nalazile

141

uzvodno, bilo da su bile u gradovima Saisu, Tela Arnarni, Tebi itd. Aleksandrija će vrlo brzo prerasti u prijestolnicu ptolomejskog Egipta, jer je njime vladala dinastija Ptolomeida čiji je osnivač je Aleksandrov general Ptolomej. Posljednji potomak te loze, zapravo je Kleopatra. To će postati jedna ekumena za sebe, tu će doći trgovci sa svih različitih strana, i Sirijci, i Židovi, i Grci, i Rimljani, i naravno, sami Egipćani. To je jedna mega-kozmopolitska sredina. Uz Aleksandriju bi se tu još mogao svrstati i grad Prijena, prošli put sam spominjao taj grad u kontekstu kasne klasike, no tada je nastao Pitejin projekt, lokalnog jonskog arhitekta rodom iz Prijene, ali je izgradnja trajala duboko u helenistički period. Na Prijeni se mogu vidjeti odlike jednog helenističkog grada - konkretno, središnji gradski trg, agora - kojeg okružuju građevine javnoga karaktera, prije svega široki portici (koji mogu biti prizemne građevine, građevine na kat, inkorporiranim prodavaonicama ili bez njih). Jedan helenistički grad, bila to Prijena, Milet ili Atena, nije se mogao zamisliti u 3. ili 2. st. pr. Kr. ako nije imao središnji dio - agoru - središnji trg, barem sa tri ili čak četiri strane okruženu porticima. Kada kažem portik, onda koristim rimski naziv portikus. Grčka riječ za tu građevinu je stoa. Danas imamo jednu građevinu te vrste koja je u cijelosti rekonstruirana, to je Stoa Atala II u Ateni. Atal II - pergamski vladar koji vlada u razdoblju od 150. do 140. g. pr. Kr. i koji je toliko bogat te iz političkih i ideoloških razloga financira gradnju jedne takve građevine u Ateni. To nije jedini spomenik koji su Atalidi poklonili Ateni. Na padinama južno od Atene poklonili gradu jednu grupnu kompoziciju čiji točan broj ne možemo niti naslutiti. Sastojala se iz četiri odvojene grupe figura. Jedna grupa je prikazivala borbu Grka i Amazonki. Jedna je prikazivala borbu bogova sa Gigantima, jedna bitku na Maratonu, a četvrta bitku pergamske vojske sa Galima u Maloj Azije. Oni veličaju svoje kraljevstvo, svoje političke uspjehe, kroz kulturu i umjetničke spomenike - u srcu jedne Atene. Time su pergamski kraljevi htjeli kazati - ono što je bila Atena u 5. st. pr. Kr., njene zasluge u borbi protiv Perzijanaca, njezina veličanstvena pobjeda na Maratonskom polju - to smo danas mi. Mi smo spasili grčki svijet od Gale u Maloj Aziji. U čast toga nastaju umirući Gali na pergamskoj Akropoli, to su takozvani Veliki Gali, a ova višefiguralna grupa u podnožju atenske Akropole su takozvani Mali Gali, jer su figure bile građene u visini jednog lakta, što znamo iz izvora. Toliko mnoštvo figura bi bilo financijski i umjetnički zahtjevno, dok su Umirući Gali rađeni u prirodnoj veličini. No da se vratim na stou Atala II. Dakle, ona je rekonstruirana nakon istraživanja američkih arheologa na atenskoj Akropoli 1930-ih godina. Taj je zahvat bio dosta kontroverzan, i danas se izbjegava takav pristup, odnosno, anastiloza ili potpuno nova izgradnja jednog antičkog spomenika. To danas nije primjerena metoda, vi možete vratiti ili eventualno ponovno izgraditi neke dijelove

142

građevine za koje imate sasvim sigurne, čvrste elemente. Ovdje je mnogo toga rekonstruirano, a da takvi elementi ne postoje. No, građevina izgleda impresivno. Ona je dugačka, duž jedne svoje strane ima 21 dućan, a sa ove druge strane se tom redu dućana pridodaje i dvostruka kolonada. Isti takav tlocrt je i na katu. To je građevina koja ima prizemlje i kat. U prizemlju su vanjski stupovi dorski, unutrašnji jonski, a na katu su vanjski jonski, a unutrašnji su egipatski. Građevina ima krov na dvije vode i stubišta na svojim krajevima. Koliko je god ta njena rekonstrukcija bila neopravdana, kada danas prolazite njome, vi vidite kako su te građevine bile jednostavne arhitekture, a krajnje funkcionalne s izuzetno dekorativnim karakterom. Šetnice su bile natkrivene, njima ste mogli hodati, lijepo razgovarati, zabavljati se. Ako ste bili filozofi, onda ste tu mogli pričati po cijeli dan, bez opasnosti da će vas sunce spržiti, ili da ćete pokisnuti. To je zapravo funkcija tih građevina. Dućani u okviru tih stoa imaju funkciju kakvu kasnije u rimskom graditeljstvu imaju taberne u okviru rimskih foruma. Tu je rimsko graditeljstvo posegnulo iz prakse helenističkog graditeljstva i to je ta nit koja ih veže. Za helenističko su razdoblje karakteristični hramovi manjih dimenzija i manjih gabarita. To je opća karakteristika helenističkog graditeljstva. Tu se ono nastavlja na kasno klasično doba, bez hramova velikih dimenzija, redovno manjim zdanjima, koja nerijetko gube ovu zadnju prostoriju, riznicu. Jedan od takvih hramova s početka 4. st. i jedan od najstarijih takvih primjera je Asklepijev hram u Epidauru. Koliko god da se hramovi reduciraju po dužini, po visini (u gabaritima), svetišta postaju veća. Gradi se po nekoliko malih hramova jedan pored drugog. Oni se okružuju trjemovima. Ako teren to zahtijeva visinske se razlike rješavaju stubištima, propilejima i sl. Na taj način, usprkos malim gabaritima samih hramova, dobivamo kompleksna i izuzetno monumentalna, prostrana svetišta. Ja ću spomenuti dva takva svetišta kao tipičan primjer takve vrste arhitekture. To je Atenino svetište u gradu Lindosu na Rodosu i Askeplijevo svetište na otoku Kosu. Rekonstrukciju Askeplijevog svetišta na otoku Kosu sam imao, međutim nismo ga vidjeli. Rekonstrukciju Ateninog svetišta u gradu Lindosu na Rodu imate u knjizi "Drevna Grčka". To malo otvorite i pogledajte, u 2 je, ili 3 čak prekrasna crteža. Uočiti ćete bitne karakteristike, dakle, hramovima se prilazi preko monumentalnih veličanstvenih stubišta, nerijetko kroz Propileje. Ulazi se kroz drugo dvorište, pa druge propileje, pa u hram. Hram je opasan sa tri strane trjemovima koji prostorima nadoknađuju gubitak prostora unutar samog hrama. Na njima se odlažu darovi zajednica, gradova ili pojedinaca. Ako ste se došli pokloniti Asklepiju na otoku Kosu i moliti se za oko, onda ćete nešto pokloniti i to će biti stavljeno na trijem. Ako ozdravite, vi ćete se vjerojatno doći ponovno zahvaliti, pa ćete možda još nešto donijeti. Na taj način su ova svetišta postajala pravi muzeji na otvorenom (preteče prvih muzeja). Ljudi su nerijetko dolazili, i mi u izvorima imamo sačuvan jedan tekst koji opisuje dolazak dviju žena u Asklepijevo svetište na otoku Kosu. One pričaju "A vidi onog tamo dječačića koji davi gusku, vidi onu krasnu sliku". One uživaju u umjetničkim djelima. Ispada kao da su došle, ne iz nekih vjerskih pobuda, već diviti se sadržaju hrama. Tu praksu preuzimaju donekle i Rimljani. Imamo niz primjera, npr. hram Jupitera Ansura u Teraćini kod južnog Rima. Jedan hram itarskog tlocrta, ali sa tri strane okružen trijemom. To je razdoblje kasnog helenizma ili kasne republike. Ne znači to da nema velikih hramova, ima ih, ali je isključivo riječ o zdanjima koji su nastali izgradnjom ili obnovom ranijih, uništenih građevina. Npr. drugi Artemidin hram u Efezu, ogromni jonski dipteros čija je obnova zašla duboko u

143

helenistički period. Apolonov hram u Didimi kod Mileta, sličnog tlocrta, samo što je umjesto cele imao jedno duboko ukopano dvorište, obnovljen u helenističkom razdoblju.

Jedan svakako interesantan primjer na kojemu ću se malo zadržati je čuveni Olimpeion u Ateni, hram Zeusa Olimpijskog. Riječ je o hramu koji je započet u doba Tizistratida, obitelji koja je vladala Atenom prije uspostavljanja robovlasničke demokracije, prije 504. g. pr. Kr. Kako je njihov posljednji pripadnik Hipija bio ubijen u atentatu kojega su izvršili Aristogiton i Harmonije, gradnja je prekinuta. On je započet je u kasno arhajsko doba, a 170-ih g. pr. Kr. sirijski kralj Antioh III, takmičeći se sa Atalidima, nastavlja izgradnju toga zdanja. Kako se rimljani ubrzo obračunavaju s njime i skidaju ga s prijestolja, tako gradnja ponovno staje, da bi nekih 130-ih g. n. Kr. gradnju nastavio i završio car Hadrijan. Tako da je njegova gradnja započeta krajem 6. st. pr. Kr., a završena u doba cara Hadrijana, time je prošlo 700 godina od početka do završetka. On je ogroman hram u tlocrtu dipterosa, ali u korintskom stilu. Korintski stil ranog helenizma ravnopravno participira sa jonskim i dorskim, da bi u kasnom stilu postao najpopularniji.

144