rodna studija prisilne migracije i psihosocijalnog ... · mentarne studije provedene u svakoj...

Rodn

a st

udija

pris

ilne

mig

racij

e i p

sihos

ocija

lnog

dob

rost

anja

u B

osni

i Her

cego

vini

SELM

A PO

ROBI

Ć

RODNA STUDIJA PRISILNE MIGRACIJEI PSIHOSOCIJALNOG DOBROSTANJA

U BOSNI I HERCEGOVINI

Urednica Selma Porobić

RODNA STUDIJA PRISILNE MIGRACIJE I PSIHOSOCIJALNOG DOBROSTANJA

U BOSNI I HERCEGOVINIUrednica Selma Porobić

RODNA STUDIJA PRISILNE MIGRACIJEI PSIHOSOCIJALNOG DOBROSTANJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Izdavač:Fondacija za osnaživanje žena Bosna i Hercegovina

Za izdavača:Dubravka Kovačević, direktorica

Urednica: Selma Porobić

Lektura:Context o.d.

Dizajn:SmartLab

Ilustracija na naslovnoj stranici:SmartLab

Sarajevo, 2016.

RODNA STUDIJA PRISILNE MIGRACIJEI PSIHOSOCIJALNOG DOBROSTANJA

U BOSNI I HERCEGOVINIUrednica Selma Porobić

Fondacija za osnaživanje žena BiHSarajevo, 2016.

SADRŽAJ

007 NAPOMENA

009 UVOD

013 LISTA AkRONIMA

015 LISTA TABELA

017 PogLAvLJe 1 – RASeLJenoSt, RoD I DoBRoStAnJe (SeLmA PoRoBIć I SteF JAnSen)

031 PogLAvLJe 2 – StUDIJA mentALnog ZDRAvLJA PRISILnIH mIgRAntICA U BoSnI I HeRCegovInI (AneLA HASAnAgIć)

069 PogLAvLJe 3 – etnogRAFIJA SA RASeLJenIm ŽenAmA U DRInJevCU, SARAJevo (nInA BoSAnKIć)

099 PogLAvLJe 4 – PSIHoSoCIJALnA PoDRšKA PRISILnIm mIgRAntKInJAmA – PRegLeD DoSADAšnJeg RADA I PRePoRUKe ZA DALJe (JAgoDA PetRovIć)

137 PogLAvLJe 5 – DISKUSIJA

147 BILJešKe o PISCImA

151 BIBLIOGRAfIJA

171 PRILOzI

ovaj dvogodišnji projekat uključivao je niz posvećenih aktera, kako istraživača tako i organizacija vladinog i nevladinog sektora, međunarodnih organizacija, te veliki broj sposobnih i vrijednih osoba na terenu u 14 bosanskohercegovačkih općina, kao i organizacione vještine, dostupnost i predanost neprestanom ko-munikacijskom i logističkom radu uposlenika projekta ‘Rodno zasnovana studi-ja mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i socio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’, Lejle Avdagić i Saide gicić, ispred Fondacije za osnaživa-nje žena BiH u Sarajevu - bez čijih zajedničkih napora nijedno istraživanje ne bi bilo moguće sprovesti.

ovim putem želimo iskazati veliku zahvalnost mariju nenadiću, tadašnjem savjetniku ministra za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, Arminu Hoši i enesu Kaljancu iz visokog komesarijata Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UnHCR), za formalnu podršku projektu i pristup relevantnim statističkim po-dacima i ispitanicima na terenu, posebice u kolektivnim centrima diljem zemlje. Zahvaljujemo se i nadležnim entitetskim i Distrikt Brčko ministarstvima za ra-seljene, izbjeglice i povratak, kao i kantonalnim ministarstvima i odjeljenjima za rad, socijalne politike i povratak, te centrima za socijalni rad i mentalno zdravlje u Bosanskom Petrovcu, Doboju, Derventi, Brčkom, Prijedoru, Banja Luci, mosta-ru, trebinju, vogošći i Istočnom Sarajevu, koji su potpomogli ili direktno uče-stvovali u implementaciji terenskog rada na istraživanjima unutar projekta.

također veliku zahvalnost dugujemo slijedećim nevladinim organizacija-ma, koje su podržale prikupljanje podataka na projektu: Udruženje Prijedor-čanki “Izvor” i Udruženje “Berek” u Prijedoru, Kuća mira u Kozarcu, Zajednica udruženja građana Banjalučana i Udruženje “Zajedno” – Udruženje za podršku porodicama, licima i zajednici u mentalnom zdravlju u Banja Luci, Udruženje “tradicija” Bugojno, Udruženje žena Derventa, Udruženje vizija Doboj, Udruga djece s posebnim potrebama “vedri osmijeh”, mostar, Humanitarna organizacija Altruist, mostar, Udruge za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja “In spe”

NAPOMENA

8 Rodna studija prisilne migracije i psihosocijalnog dobrostanja u Bosni i Hercegovini

mostar, Udruženje raseljenih i izbjeglih iz mostara, “moj dom”, Udruženje Žena BiH, mostar, nvo Ženski centar trebinje, Udruženje roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama “Sunce nam je zajedničko”, trebinje, nvo Asocijacija Fatma vogošća, nvo Asocijacija mladih, vogošća, Udruženje “viva žene”, tuzla, te različitim predstavnicima povratničkih zajednica i upraviteljima kolektivnih centara u Doboju, Derventi, Brčkom, Prijedoru, Banja Luci, Srebreniku, mostaru, i Istočnom Sarajevu, gdje smo provodili naše anketiranje i intervjue.

Posebnu zahvalnost iskazujemo slijedećim osobama, koje su samostalno i/ili ispred svojih udruženja i institucija omogućile uspješnu koordinaciju i sprove-du terenskog rada: Senadu Husetić u Bosanskom Petrovcu, muradifu Kurtović, u mostaru, Ljilji Čičkanović, u trebinju, Dragici Kubat u Bugojnu, Jovi Joviću i Zorici Davidović u Doboju, mustafi Babić u općini Doboj Istok, šerifu Isaković u Der-venti, Zijadi Jolidić u tuzli (Srebrenik), Sabiri medić i miladi Hodžić u Prijedoru.

na posljetku, neizmjernu zahvalnost usmjeravamo prema svim našim is-pitanicima, sudionicima studija na ovom projektu za njihovo strpljenje, otvo-renost, iskrenost i vrijeme odvojeno za intervjue, participatornu opservaciju i anketiranje.

od septembra, 2014. godine do novembra, 2016. godine u Bosni i Hercegovi-ni (BiH), Srbiji i Kosovu se sprovodilo komparativno naučno istraživanje pod naslovom ‘Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i socio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’, pod vodstvom ko-ordinatorice dr. Selma Porobić, u saradnji sa Fondacijom za osnaživanje žena i u partnerstvu sa nevladinim organizacijama u Srbiji i na Kosovu: grupa 484 (Srbija) i IPoL (Kosovo). Projekat je sproveden uz podršku Regionalnog pro-grama za promociju istraživanja (RRPP) na Zapadnom Balkanu, kojim koordi-nira i upravlja međufakultetski institut za centralnu i istočnu evropu (IICee) pri Univerzitetu u Fribourgu (švicarska). Program je u potpunosti finansiran od švicarske agencije za razvoj i saradnju (SDC), Federalnog odjela za inostrane poslove.

Unutar ovog naučnoistraživačkog projekta okupilo se 28 istraživačica i istraživača iz tri navedene zemlje, objedinjujući više naučnih disciplina uključu-jući psihologiju, politologiju, migracijske nauke, socijalni rad i socijalnu antro-pologiju, a ostvarena je i stručna saradnja sa dr. Brad Blitz-om, te naučnicima s univerziteta middlesex u Londonu, kao i dr. Stef Jansen-om pri mančester uni-verzitetu u velikoj Britaniji.

Projekat se sastojao od 12 samostalnih istraživanja, odnosno četiri komple-mentarne studije provedene u svakoj zemlji:I. tri psihometrijske studije od 12 upitnika, kojima je mjeren faktor stresa i

preventivni faktori psihosocijalnog zdravlja kod 750 ispitanika/ca u tri ze-mlje, odnosno u 34 općine diljem BiH, Srbije i Kosova, gdje je zastupljen najveći broj raseljenih/izbjeglih osoba i povratnika, prema statistikama UnHCR-a i nadležnih ministarstava.

II. Dvije etnografske studije sa porodicama interno raseljenih žena u BiH, te izbjegličkim porodicama iz Hrvatske i BiH u Srbiji, čiji je svakodnevni život bio predmetom participativne opservacije u trajanju od 21 dana, uz pret-

UVOD


hodni trening, kao i kontinuiranu superviziju renomiranog profesora soci-jalne antropologije, dr. Stefa Jansena, sa mančester univerziteta.

III. tri policy studije / fokus-grupne studije psihosocijalne zaštite, bazirane na 30 fokus-grupnih intervjua (10 u svakoj zemlji) sa socijalnim radnicima, medicinskim djelatnicima, psiholozima, nevladinim sektorom i profesio-nalnim i paraprofesionalnim osobljem, koje je bilo ili je još uvijek uključeno u pružanje psihosocijalne podrške raseljenim/izbjeglim ženama i povrat-nicama u istim općinama gdje su sprovođene i psihometrijske studije u tri zemlje.

Iv. tri studije životnih priča, bazirane na 90 dubinskih intervjua (30 u svakoj zemlji), fokusiranih na životne priče (biografije) povratnica i raseljenih i izbjeglih žena, ranijih učesnica psihometrijske studije u tri zemlje.

Istraživačka pitanja na kojima se projekat temeljio, a koja su zasebne studi-je imale za cilj da odgovore, su sljedeća:• Kako je iskustvo međuetničkog nasilja, ratnog raseljavanja i dugoročne so-

cio-ekonomske tranzicije utjecalo na psihosocijalno zdravlje prisilnih mi-grantica u sva tri okruženja?

• U kakvom se psihosocijalnom stanju one nalaze, te koji su faktori negativnog zdravlja, a koji faktori rezilijencije u ovim izazovnim društvenim okruženjima?

• Kakvu psihosocijalnu zaštitu (vladinu ili nevladinu, formalnu ili neformal-nu) dobiva ova populacija?

• Kakve korake je potrebno poduzeti da bi se odgovorilo na psihosocijalne potrebe ove populacije i da bi se nadomjestili propusti trenutnih programa i politika psihosocijalne zaštite?

• Koje dobre prakse (ako ih ima) mogu implementirati vlasti, te različiti dr-žavni, regionalni i međunarodni akteri kako bi unaprijedili pružanje psi-hosocijalnih usluga i učinili ih dostupnijim prisilnim migranticama u ove tri zemlje?

Koncept cjelokupnog naučnog projekta imao je dvostruki cilj. Prvo, namjera je bila doprinijeti uvidima u izazove s kojima se suočavaju raseljene žene i žene povratnice u postjugoslovenskoj regiji danas, kao i u strategije koje one primje-njuju u svom svakodnevnom životu težeći za očuvanjem mentalnog zdravlja. Drugo, zbog nedovoljne zastupljenosti empirijskih multi-metodoloških istraži-vanja u proizvodnji znanja u regiji, cilj je bio ojačati domaći istraživački kapaci-tet kroz edukaciju, superviziju i praksu.

vođen navedenim ciljevima, istraživački tok svake pojedinačne studije za-počeo je sa usmjerenim čitanjem i diskusijom o relevantnim dosadašnjim studi-

Uvod 11

jama, nakon čega je uslijedio pripremni terenski rad i dvodnevna ili trodnevna metodološka radionica. na tim osnovama su stariji istraživači, u konsultacijama sa svojim državnim timovima, a prema ranije usaglašenim metodološkim i cilja-nim okvirima uz nadzor koordinatorice projekta, dr. Selme Porobić, te mentori-sanje dr. Brad Blitz-a i superviziju dr. Stef Jansen-a (etnografska studija), odabi-rali odgovarajuća okruženja da istražuju dobrostanje žena prisilnih migrantica u današnjoj Bosni i Hercegovini (BiH), Srbiji i Kosovu, te osmišljali odgovarajuće strategije uzorkovanja kao i pristupa respondentima i istraživačkim okruženji-ma. nakon provođenja pilot studija na svakom dijelu, planovi su dorađeni i pri-lagođeni prema terenskim uvidima, te je uslijedio daljnji terenski rad na pri-kupljanju građe, predviđene zasebnim studijama i specifičnim metodama rada.

od januara do marta 2015. godine proveden je terenski rad za tri psiho-metrijske studije, a zatim od marta do avgusta 2015. godine pripremni rad, pa potom i terenski rad za dvije trosedmične faze etnografskog istraživanja, dok su preostali terenski radovi za svrhu policy studije i studije životnih priča sprove-deni od februara do jula 2016. godine. nakon sprovedenih terenskih istraživanja i prikupljene građe uslijedila je prvobitna analiza materijala prema usaglašenim i od strane koordinatorice, supervizora i mentora diskutovanim i analitičkim metodama, nakon čega su se stariji istraživači sastali na drugoj radionici, ovaj put usmjerenoj na analizu prikupljenih podataka i pisanje izvještaja. na takvim radionicama, održavanim u BiH i Srbiji (sa planom da se održavaju i na Kosovu ali odgađanjem radi rigoroznog viznog režima) ponudile su se smjernice o fo-kusu (centralnim analitičkim temama evidentiranim u prikupljenoj građi), pri-stupima tumačenju i korištenju postojeće literature. Svi su istraživači u ovom proceduralnom okviru završili svoje analize empirijske građe putem rada na tri nacrta izvještaja sa popratnim komentarima nakon svakog prije usvajanja konačnog izvještaja.

Posebnu pažnju posvetili smo etički ispravnom pristupanju prikupljanju, obradi i prezentovanju podataka u svrhu ovog istraživanja naslanjajući se na Zakon o zaštiti osobnih podataka u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj: 49/06) ali i Kodeks pravila i ponašanja UnHCR-a (2005) koji se odnosi na rad i kontakt sa senzitivnim i ranjivim populacijama poput izbjeglica, azilanata i općenito prisil-nih migranata. Svi podaci u ovom istraživanju su anonimno prikupljeni i pred-stavljeni. Anonimni podaci su podaci koji se u svom izvornom obliku ili nakon njihove obradbe ne mogu dovesti u vezu s nositeljem podataka, u smislu njego-ve identifikacije. takvi podaci podrazumijevaju i pisanu saglasnost od svakog ispitanika koju smo dobivali prije vršenja anketiranja opservacije i intervjua.

Knjiga pred vama je zbornik istraživačkih izvještaja i kao takva predstavlja rezultate navedenih studija sprovedenih u Bosni i Hercegovini, dok su kompa-


rativni rezultati svih 12 studija u tri zemlje predmetom međunarodne akadem-ske publikacije u izradi (edward elgar Publishing).

Struktura knjige je koncipirana tako da predstavlja sadržaj svake studije kao zasebnu cjelinu prema izvještajima autorica sprovedenih studija prate-ći slijedeći redosljed: psihometrijska studija Anele Hasanagić Studija mental-nog zdravlja prisilnih migrantica u Bosni i Hercegovini, poglavlje 2; etnografska studija nine Bosankić Etnografija sa raseljenim ženama u Drinjevcu, Sarajevo poglavlje 3; policy studija Jagode Petrović Psihosocijalna podrška prisilnim mi-grantkinjama – pregled dosadašnjeg rada i preporuke za dalje, poglavlje 4. Prije poglavlja 2,3, i 4 slijedi i uvodno poglavlje Selme Porobić i Stef Jansen-a Raselje-nost, rod i dobrostanje, u kojem oni postavljaju neke od glavnih kontura temat-skog i naučnog okvira unutar kojeg bi se spomenute studije trebale sagledavati. na isti način, nakon tri poglavlja sa prezentacijom specifičnih studija slijedi i zaključno peto poglavlj, Diskusija, unutar kojeg urednica knjige daje komenta-re na vidljive obrasce u nalazima sprovedenih studija o dobrostanju raseljenih, izbjeglih i žena povratnica u BiH. Konačno, u istoj završnoj diskusiji knjige ured-nica promišlja i o ograničenjima i prednostima doprinosa ovakvih istraživanja, posebnu pažnju posvećujući kontraverznim pitanjima koja ona otvaraju.

BD Brčko DistriktBiH Bosna i HercegovinaCmZ Centar za mentalno zdravljeCRS Catholic Relief ServicesCSR Centar za socijalni radCŽR Civilne žrtve rataDPA Dejtonski mirovni sporazumFgI Fokus-grupni intervjugAD 7 Skala opće anksioznosti (eng. generalized Anxiety Disorder) GAP Gender akcioni planIBHI International Bureau for Humanitarian IssuesKUD Kulturno-umjetničko društvoLot-R test životne orijentacije, Skala optimizma/pesimizmaLSZD Lista stresnih životnih događaja uzrokovanih ratommAnSA manchester kratka skala za procjenu kvalitete života – (eng. manchester Short

Assessment of Quality of Life)mIRL ministarstvo za izbjeglice i raseljena licamLJPI ministarstvo za ljudska prava i izbjegliceNVO Nevladina organizacijaoSCe organizacija za evropsku bezbjednost i saradnjuPtSP Posttraumatski stresni poremećajRIP Raseljeni, izbjeglice i povratniciRSS Rosenbergova skala samopoštovanja – (eng. Rosenberg Self-esteem Scale – RSS)SDC švicarska Agenciju za razvoj i saradnjuSoC Skraćeni oblik skale za mjerenje osjećaja koherentnosti – (eng. Sense of

Coherence – SoC)SR1 Kesslerova skala psihološkog stresa – SR1 SSA Skala procjene socijalne podrške – (eng. Social Support Appraisal SS-A)SSA-porodica Skala socijalne podrške od porodiceSSA-prijatelj Skala socijalne podrške od prijateljatSQ Upitnik o strukturiranosti vremena (eng. time Structure Questionnaire – tSQUCLA Kratki oblik UCLA skale usamljenostiUg Udruženje građanaUN Ujedinjene nacije

LISTA AkRONIMA


UnDP Program Ujedinjenih nacija za razvojUnHCR visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjegliceUnICeF Fond Ujedinjenih nacija za djecuWFP Svjetski program za hranuzP zapadni Balkan

PogLAvLJe 2tabela 1 Deskriptivne statističke mjere i testiranje normalnosti distribucije nezavisnih va-

rijabli tabela 2 matrica interkoleracije varijabli koje mjere salutogene faktore tabela 3 matrica interkorelacije zavisnih varijabli koje mjere patologijutabela 4 matrica korelacije varijabli koje mjere salutogene i patogene faktoretabela 5 mann-Whitney U test za mjerenje salutogenih faktora među muškarcima i ženamatabela 6 mann-Whitney U test za mjerenje patogenih faktora među muškarcima i ženamatabela 7 Rezultati mann-Whitney U testa za mjerenje razlika između interno raseljenih lica

i povratnika na osnovu cijelog uzorkatabela 8 Rezultati mann-Whitney U testa za razlike između interno raseljenih lica i povrat-

nikatabela 9 Rezultati mann-Whitney U testa za razlike između interno raseljenih žena itabela 10 Kruskal-Wallis test za razlike među starosnim skupinama, rezultati statistički zna-

čajnih razlikatabela 11 Kruskal-Wallis test za varijablu koja je statistički značajna za razlike među skupi-

nama s drugačijim bračnim statusomtabela 12 matrica korelacije između salutogenih faktora i pitanja o porodičnoj strukturitabela 13 matrica korelacije između patogenih faktora i pitanja o porodičnoj strukturi tabela 14 Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike među

osobama koje su raseljene jednom ili više putatabela 15 Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike među

skupinama s različitim društvenim statusomtabela 16 Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike izme-

đu kategorija osoba s drugačijim izvorima primanjatabela 17 mann-Whitney test za varijable koje su statistički značajne u kategoriji gubitka

članova porodicetabela 18 Kruskal-Wallis test za zavisnu varijablu koja je statistički značajna za primijećene

razlike među kategorijama različitih uvjeta stanovanjatabela 19 mann-Whitney test za statistički značajne varijable koje se odnose na tjelesne oz-

ljedetabela 20 mann-Whitney test za zavisne varijable statistički značajne kada je riječ o posjeći-

vanju psihijatra, psihologa ili neurologa

LISTA TABELA


tabela 21 mann-Whitney test za zavisne varijable koje su statistički značajne kada je riječ o dobivanju dijagnoze od medicinskog stručnjaka

tabela 22 mann-Whitney test za varijable koje su statistički značajne kada je riječ o dobiva-nju dijagnoze

tabela 23 mann-Whitney test za statistički značajne varijable kada je riječ o mogućnosti živ-ljenja bez medicinske terapije

tabela 24 mann-Whitney test za statistički značajne varijable u kategoriji sudjelovanja u bilo kojem obliku psihoterapije ili psihološkog savjetovanja

POGLAVLJE 4tabela 1 opštine u kojima su realizovani FgI prema broju učesnika i trajanju FgI tabela 2 Učesnici fokus-grupnih intervjua prema polutabela 3 Učesnici fokus-grupnih intervjua prema stručnoj spremitabela 4 Učesnici fokus-grupnih intervjua prema stručnom zvanjutabela 5 Učesnici fokus-grupnih intervjua prema ustanovi/organizaciji u kojoj su zaposleni

Psihosocijalno dobrostanje ratom raseljenih žena

Iako brojke ratom raseljenih osoba rapidno rastu u proteklih dvadeset godina, demografski sastav ovog stanovništva ostao je relativno nepromijenjen. Prema procjenama UnHCR-a, žene i uzdržavana djeca čine oko 80% ratom interno ili eksterno raseljenih osoba širom svijeta.1 ove grupe se smatraju posebno ugro-ženim u smislu poteškoća sa fizičkim i mentalnim zdravljem i izdvajaju su kao grupe koje karakteriziraju jedinstvene potrebe za zdravstvenom zaštitom (Un-HCR 2013; mHPSS 2007; thomas & thomas 2004).2

Fokusirajući se na žene, kliničke studije otkrivaju da zbog prisilnog rase-ljavanja mnoge pate od ozbiljnih problema sa mentalnim zdravljem, kao što su depresija, šizofrenija, posttraumatski stresni poremećaj, psihoza i suicidalne tendencije (Beiser 2015; Bhui et al. 2003; grisaru, Irwin i Kaplan 2003, citirani u Donnelly et al. 2011). među faktorima koji doprinose niskim nivoima men-talnog zdravlja kod žena izbjeglica, Donnelly et al. (2011) spominju nizak so-cio-ekonomski status, nezaposlenost i nedovoljnu zaposlenost, marginalizaciju, diskriminaciju, rodna pitanja, jezičke barijere, kulturološke razlike, društvenu stigmu i nepoznavanje dostupnih usluga iz oblasti mentalnog zdravlja. U svojoj studiji o uslovima post-raseljenosti, Porter i Haslam (2005) su utvrdili da oni često u velikoj mjeri utiču na zdravlje. na primjer, uočeno je da su zdravstveni ishodi gori među raseljenim osobama koje žive u institucionalnom smještaju, osobama koje imaju ograničene ekonomske prilike na trenutnoj lokaciji i onima koje su interno raseljene u vlastitoj zemlji.

1 Prema UnHCR-ovom Izvještaju o globalnim trendovima, u 2016. godini postoji 63,5 miliona oso-ba koje su ratom raseljene. Izvještaj je dostupan na http://www.unhcr.org/news/latest/2016/6/5763b65a4/global-forced-displacement-hits-record-high.html2 UnHCR mental Health and Psychosocial Support for Persons of Concern. global Review 2013, dostupan na http://www.unhcr.org/51bec3359.pdf; guidelines on mental Health and Psychoso-cial Support (mHPSS) in emergency Settings, Inter Agency Standing Committee, objavljen 2007.

Poglavlje 1: RASeLJenoSt, RoD I DoBRoStAnJeSelma Porobić i Stef Jansen


Jasno je da dolazi do presijecanja roda sa drugim faktorima: utvrđeno je da je, nekada u kontradiktornim obrascima, vjerovatnije da će se problemi sa mentalnim zdravljem pojaviti među starijim osobama, onim iz ruralnih sre-dina i onim koji imaju više formalnog obrazovanja i koji su prije raseljavanja imali veći socio-ekonomski status. nadalje, u odnosu na rod, druge studije daju suprotne nalaze, navodeći da žene karakterizira bolje mentalno zdravlje nego muškarce (Siriwadhana et al. 2013). Kada se razmatra, kao što mi to radimo ovdje, dobrostanje kao duboko društvena pojava, istraživanja ukazuju na to da su žene općenito uspješnije od muškaraca u prilagođavanju novim okolnostima (Shishehgar et al. 2015).

etnografske studije među migrantima duž kontinuuma od dobrovoljnih do nedobrovoljnih kretanja dokumentirale su različite podvrste ovog obrasca (npr. espiritu 1999; mills 2003; Pessar & mahler 2003; Schrij vers 1999; Ui 1991). Uz snažan fokus na domaćinstvo kao jedinicu djelovanja i njege, veća spremnost i sposobnost da se u novim okolnostima počne iznova također predstavlja znača-jan nalaz u studijama o izbjeglicama iz rata 1990-ih godina u Bosni i Hercego-vini koje su dospjele u Zapadnu evropu, Sjevernu Ameriku i oceaniju (npr. Po-robić, 2012; Čolić-Peisker 2003; Franz 2003a/b; Jansen 2008b; Korać 2003a/b; marković i manderson 2000a/b; owens-manley & Coughlan 2000; Povrzano-vić-Frykman 2012; Wight 2000).

Projekat koji je nazvan ‘Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kon-tekstu prisilne migracije i socio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’, može se odnositi i na muškarce i na žene, ali je istraživanje usmjereno na iskustva žena, uzimajući u obzir, naravno, i to na koji način su njihove pozicije i očekiva-nja od femininosti konstruirane u društvenim odnosima koji uključuju muškar-ce. Dosta kvalitativnih istraživanja o ženama i ratom uzrokovanoj raseljenosti bavilo se načinima na koje je prisilna raseljenost mogla zatvarati i otvarati pri-like za određene oblike djelovanja (agency) kod žena (Hajdukowski-Ahmed et al., 2013).

Baveći se visokim rizicima izloženosti nasilju, uključujući seksualno i rod-no zasnovano nasilje tokom rata, u uslovima bijega, u azilu, u ponovnom na-seljavanju i povratku, feminističke studije naglašavaju i to da žene uspijevaju promijeniti svoje nepovoljne prilike kreativnom upotrebom resursa koji su im na raspolaganju i njihovim posredovanjem (Pessar 2001; Schrijvers 1999; Ui 1991). Uz to što daje prostor vlastitim narativima žena – koji su često ušutkani/prigušeni u autoritativnijim pričama – takvi radovi često naglašavaju prisustvo (ne uvijek priznatih) kontradiktornih iskustava i tumačenja. na primjer, u spe-cifično orodnjenim iskustvima prisilno raseljenih žena, možemo uočiti homo-gene koncepcije ‘kulture’ koje pružaju značenje, pripadanje, utjehu i zaštitu, ali

Raseljenost, rod i dobrostanje 19

i podrazumijevaju stroge kodekse ponašanja za žene, uz privremeno upuštanje u uznemirujući, heterogeni diskontinuitet otvoren novoj reprezentaciji (Hall 1994: 395 u Hajdukowski-Ahmad 31-32). Umjesto da se takve kontradikcije od-bace kao patološki izuzeci, istraživači ih ustvari često stavljaju u prvi plan jer, u naglašenom obliku, otkrivaju centralnu dinamiku u ljudskoj praksi neveza-noj za raseljenost. Kako De Santis (2001: 1) kaže: ‘Sukobljavajući svjetonazori u okviru istog diskursa ne smatraju se defektom logike, već silama koje djeluju u normalnom životu’.

ovdje je važno da se nastavimo prisjećati, stalno i iznova, jednog od najjed-nostavnijih truizama: raseljene osobe su prvenstveno osobe. Pored ‘bioloških života’ koji se nalaze u središtu humanitarnih intervencija usmjerenih na njih, trebamo razmotriti dinamiku njihovih ‘biografskih života’ (Brun 2016) koji se protežu sve do momenta u kojem je etiketa ‘raseljene osobe’ postaje na njih pri-mjenjiva. Iako možemo biti sigurni da su iskustva raseljenosti doprinijela utvr-đivanju njihovih trenutnih stanja i raspoloženja, nema razloga da pretpostavlja-mo da su, prije nego što su dislocirani, njihovi životi bili nužno manje slojeviti, manje složeni i potencijalno manje obilježeni kontradikcijama i tenzijama. Iz ovog i drugih razloga, odlučili smo govoriti o generalnom dobrostanju migrana-ta, a ne o mentalnom zdravlju per se.

Bavljenje dobrostanjem nam također dozvoljava da proširimo fokus sa po-jedinačne, kliničke pojave na društvene narative koji prožimaju procese migra-cija kroz ‘…jednu širu studiju o tome kako se ljudsko dobrostanje konstruira u različitim okruženjima te kako ono “putuje”’ (Wright 2012: 469). Pored praće-nja mogućih efekata izloženosti nasilju i/ili progonu, i procesa oporavka odmah nakon raseljavanja, ovo zahtijeva istraživanje i dugoročnih životnih putanja, gdje se moguća trauma može komunalizirati (Humphrey 2002) ili ‘svesti na ono uobičajeno’ (Das 2007). Studija o tim putanjama mora se baviti i novim druš-tvenim prilikama i svjetovima u kojima se one oblikuju, ne samo onim od kojih su ih te putanje prvobitno odvele (el Shaarawi 2015; Silove u Ingelby 2010; Summerfield 1999; vasey 2011).

na tom tragu, recentna literatura o dobrostanju prisilnih migranata u prvi plan stavlja važnost rezilijencije, konceptualizirane kao multidimenzionalni konstrukt koji inkorporira lične vještine i kvalitete kao i okolišne resurse (Po-robić 2012, 2016; Siriwadhana et al. 2014). na primjer, Donnely et al. (2011) su primijetili da prethodno iskustvo žena sa problemima mentalnog zdravlja utiče na njihove odluke o tome da li i kako će potražiti pomoć u oblasti mentalnog zdravlja, jer su svjesnije posljedica i opreznije kada se radi o tim problemima te stoga u stanju da ih prepoznaju i da na njih reagiraju. što je najvažnije, rezi-lijencija se najbolje shvaća kao društveni kapacitet koji se oslanja na društvene


mreže i stoga je, kako ćemo kasnije vidjeti, ranjiva na njihova negativna dejstva. nadalje, kako tvrde Lenette et al. (2012), trebamo je poimati ne kao statično svojstvo nečije ličnosti, već kao proces, kao nešto što se vremenom postiže u dnevnim mikro-praksama.

Paralelno Lubkemanovom (2002) radu na socio-spiritualnim svjetovima raseljenih mozambićana, Porobić (2012) je otkrila da među izbjeglicama iz Bo-sne i Hercegovine u švedskoj religijski meta-narativi mogu potpomoći procesu-iranje patnje i trauma uzrokovanih ratom i prisilnom migracijom. Stoga su se kulturološki faktori kao religioznost pojavili kao relevantni aspekti rezilijencije, dozvoljavajući održavanje i ponovno sticanje dobrostanja nakon prisilne migra-cije putem religijske reinterpretacije trauma povezanih sa iskustvima diskon-tinuiteta i gubitaka. na sličan način istražujući faktore rezilijencije u ranijem istraživanju o tri generacije samonastanjenih tibetanki izbjeglih u Indiju, Po-robić (2005) se bavila ulogom ženskih organizacija civilnog društva u restruk-turiranju društvenog života u raseljenosti i njihovim uticajem na dobrostanje žena izbjeglica. Utvrđeno je da su društveno iscjeljenje i dobrostanje povezani sa učešćem u budističkim religijskim obredima i praksama ali i učešćem u ljud-skopravaškom i antiokupacionom aktivizmu.

nedavno je, u svom dugoročnom istraživanju povratka i dobrostanja u Bosni i Hercegovini, Porobić (2014, 2015, 2016) primijetila da na psihosocijalno do-brostanje raseljenih lica (pojedinaca ali posebice porodice) direktno utiču širi socio-ekonomski procesi (ponovne) prilagodbe u nepovoljnom poslijeratnom društevno-razvojnom kontekstu. Podnošljiv i trajan povratak i reintegracija po povratku impliciraju višeslojne rekonfiguracije mikro-socijalnih svjetova putem kontinuiranog investiranja u ponovnu izgradnju zajednice uz stvaranje i održa-vanje translokalnih i transnacionalnih društvenih mreža, sa fleksibilnim migrant-skim obrascima – koji svi uključuju prakse oblikovane pojačanim društvenim dje-latnostima (agency) raseljenih osoba (vidi i Huttunen 2005, 2010).

Dugoročna perspektiva dobrostanja raseljenih žena u BiH i regiji

Jedna važna dimenzija istraživanja o dobrostanju osoba raseljenih ratom se sa-stoji od traganja za obrascima i dinamikama u dugoročnijoj perspektivi, kada medijska pažnja i hitna humanitarna intervencija presele negdje drugdje. Uz procjenu da je 4 miliona ljudi (svaki šesti stanovnik) prisilno napustio svoj dom u bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih,3 UnHCR-ov regionalni profil za Jugoistočnu

3 Procjena UnHCR-a na temelju posljednjeg popisa stanovništva u Jugoslaviji iz 1991. godine.


evropu 2014. godine i dalje je brojao 366.000 ratom raseljenih osoba u regiji koje su u potrebi ‘trajnog rješenja’.4

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je živjelo 4,3 milona gra-đana. Usljed rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) 2,2 miliona je napustilo svoje domove. od tog broja, 1,2 miliona izbjeglo je u više od 100 zemalja, a jedan milion se raselio unutar BiH. takođe, u BiH je došlo oko 100.000 izbjeglica iz bivših jugoslavenskih republika (nenadić, 2012). tako prema zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH živi 3.531.159 građana, od čega 2.219.220 u Federaciji Bosne i Hercegovine, 1.228.423 u Republici Srpskoj i 83.516 u Distrik-tu Brčko (Agencija za statistiku BiH, 2016). Broj BiH izbjeglica je 26,811, a 4,128 je u statusu tražitelja azila, dok je 84.500 ljudi sa statusom interno raseljene osobe (UnHCR, 2016). ovim statističkim podacima treba dodati i činjenicu da je daleko veći broj de fakto raseljenih ili razmještenih građana unutar BiH koji više nisu registrovani (mnogi nisu nikad ni bivali registrovani) kao takvi. me-đutim, zbog direktnih ratnih dejstava i post-dejtonskog ustrojenja zemlje, koje podrazumjeva etničku homogenizaciju i pretpostavlja povratak prijeratnog sta-novništva na svoja mjesta porijekla kao manjinski etnički povratak, oni su ostali trajno dislocirani i u veoma ograničenom broju ostvarili svoje pravo na održiv povratak kakav je Strategija za implementaciju Aneks-a 7 dejtonskog mirovnog sporazuma predviđala (Porobić i mameledžija, 2014; Porobić 2016).

Pored toga, glavni izazovi sa kojima se raseljeni i povratnici susreću – a koji se odnose, na primjer, na stambeno zbrinjavanje, zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvenu zaštitu ili socijalno osiguranje – proizvod su posebnih artikulacija kako prisilne migracije tako i postsocijalističke transformacije (koja uključuje dalju emigraciju). Prema eU projektu UP.S.tReA.m, broj osoba sa poteškoćama sa mentalnim zdravljem u Bosni i Hercegovini i Srbiji veći je od eU prosjeka (Francisković et al. 2013). Svakako se to treba posmatrati u kontekstu rata i etnonacionalnih tenzija, ali i siromaštva (Petrović, 2013) i neadekvatne organi-zacije socijalne i zdravstvene zaštite, koja uključuje i sektor mentalnog zdravlja (Porobić, 2015). Ipak, studije koje se bave mentalnim zdravljem osoba koje su raseljene tokom postjugoslovenskih ratova često se bave kliničkim aspektima zdravlja izbjeglica u Zapadnoj evropi primjenjujući široke, kvantitativne pri-

4 Sa oko 1 milion zvaničnih povratnika, BiH je i dalje dom za 166.906 interno raseljenih osoba (od kojih 8.600 živi u ispodstandardnim uslovima u nekom od 153 kolektivna centra u zemlji), 6.903 izbjeglica iz Hrvatske kojima je potrebna pomoć da se lokalno integriraju ili dobrovoljno vrate u svoju zemlju, i nekih 47.000 manjinskih povratnika koji nisu uspjeli pronaći održiva rješenja. Srbija i dalje smješta oko 57.247 izbjeglica iz BiH i 208.112 interno raseljenih osoba sa Kosova (Komesarijat RS 2013). obje države učestvuju u Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja koji se finansira i pomaže iz inostranstva i koji ima cilj osigurati trajna stambena rješenja za osobe raseljene u ratu, posebice oko 74.000 ‘najugroženijih’ porodica u četiri zemlje potpisnice (BiH, Hrvatska, Srbija i Crna gora).


stupe, dok je psihosocijalno dobrostanje tih populacija manje zastupljena tema istraživanja (Porobić, 2015).

I upravo ovdje težimo multimetodološkim studijama, unutar kojih se deša-va susret sa prevashodno antropološkim studijama, koje se bave dugoročnim, usko usredotočenim i dubinski usmjerenim kvalitativnim istraživanjem pozna-tim kao ‘etnografija’ ali i ‘studije životne priče’ ili ‘narativne studije’ u migracij-skim istraživanjima, psihologiji i drugim društvenim disciplinama. Iako se one ne bave pitanjima mentalnog zdravlja per se, pitanja rezilijencije i održivosti nakon ratnog raseljavanja bila su središnja u etnografskim i narativnim studija-ma o izbjeglicama i interno raseljenim osobama širom svijeta. ovdje se dobro-stanje rijetko imenuje već se prije može pretpostaviti da je to jedan od mogućih parametara holističkog pristupa društvenim praksama ljudi u kontekstu ‘prav-ljenja doma’ (Jansen & Löfving 2008), kao i poslijeratne težnje ka normalizaciji životnih uslova (Porobić, 2012; 2016). tako postoji značajan broj publikacija o izbjeglicama iz postjugoslovenskih država u zapadne zemlje. većina tih radova o raseljenosti i njenim efektima u samoj regiji pisani su u Bosni i Hercegovini ra-nih 2000-ih, u periodu najvećeg inostrano pomognutog procesa povratka ratom raseljenih osoba. Postoji i dosta korisnih radova o iskustvima povratka širom Bosne i Hercegovine koji se djelimično oslanjaju na kvalitativne metodologije, poput jedne dugačke studije koja uključuje niz lokalnih studija slučaja (toal & Dahlman 2011), studije o ulozi pokopa za povratak u Srebrenicu (Pollack 2003) i serije izvještaja istraživača koji su se bavili politikama (npr. Wubs 1998; Stu-bbs 1999; D’onofrio 2004; Ito 2001; Belloni 2005) kao i nvo-a i međunarodnih organizacija kao što su Human Rights Watch (2000), International Crisis group (1998, 1999) i UnHCR (1999, 2000, 2001).

Kako ovakva dubinska i longitudinalna društvena istraživanja obično ne počinju od prioriteta koje su donatori postavili, niti od politika ili diskursa hu-manitarne politike, ona često propituju i kvalificiraju pretpostavljene granice između različitih kategorija ljudi, poput ‘povratnika’ i ‘onih koji su ostali’, onih koji ‘se žele vratiti’ i onih koji ‘ne žele’, ili ‘lokalnog stanovništva’ i ‘interno ra-seljenih osoba’ (Brun 2003). Studije su posebice naglašavale značaj praksi ‘ne-opredijeljenosti’, u kojima se ljudi istovremeno upuštaju u transgeneracijske projekte pravljenja doma na različitim mjestima, čime se umanjuju rizici i mak-simiziraju prilike kada su one ograničene. mnoge od tih studija odnose se na bošnjačke povratnike u Republici Srpskoj (npr. Huttunen 2010; Jansen 2011; Stefansson 2006; Sivac-Bryant 2008). neke studije se također bave odnosima koje manjinski povratnici imaju sa onima koji su ostali i sa raseljenim osoba-ma druge nacionalnosti koje su se nastanile u blizini (Stefansson 2006), a neke obuhvaćaju kretanja preko međuentitetske granice u oba smjera (Jansen 2006,


2008a, 2011). Jedna velika etnografska studija bavi se bošnjačkim povratnicima u Stocu (Kolind 2008), a postoje i radovi koji se bave odnosima između onih koji su ostali i onih koji su se doselili a iste su nacionalnosti u Sarajevu (Stefansson 2004, 2007) i mostaru (vetters 2007).

te etnografske studije o raseljenosti otkrivaju važne generacijske i orod-njene obrasce, kao i raskorake između urbanog/ruralnog, te imaju tendenciju da pozivaju na oprez po pitanju problema koji nastaju iz artikulacije prisilne raseljenosti u širim postsocijalističkim transformacijama (Jansen 2006). Kada se porede sa fokusom na restituciju imovine i pojedinačna ljudska prava u for-muliranju politika i sa psihosocijalnim fokusima rada mnogih nvo, ovakve kva-litativne dubinske studije nastoje pomjeriti naglasak sa pojedinačne na društve-nu dimenziju. Kao takve, otkrile su značaj razumijevanja projekata pravljenja doma, readaptacije i povratka svakodnevnici i regularnim životnim obrascima nakon raseljenosti u odnosu na socio-ekonomska pitanja, posebno zapošlja-vanje, obrazovanja, pružanje zdravstvene zaštite, susjedske odnose, ali i pro-mišljanja o identitetu, pripadnosti, vodećim svjetonadzorima i vrijednostima, vjerskoj praksi, izopćenosti, diskriminaciji, marginalizaciji itd.

Iako su provođene pod okriljem longitudinalnih studija unutar ovdje dis-kutovanih kvalitativnih okvira, naučna istraživanja sprovedena na ovom pro-jektu također su sprovođena u ograničenom vremenskom okviru. Prvobitno sprovođeno kvantitativno istraživanje putem psihometrijske studije pronalazi svoj kontinuum u komplementarnim kvalitativnim studijama, uključujući etno-grafsku studiju, fokus grupnu studiju (policy studiju) i studija životnih priča, te zajedno kao jedna istraživačka cjelina tako nalaze svoje mjesto u širem korpusu društvenih naučnih istraživanja, istovremeno učeći od njega i doprinoseći mu.

U dijelu koji slijedi, upućujemo čitateljstvo na metodološke i teoretske sa-držaje ovih studija – dok ćemo se u zaključnim dijelovima knjige osvrnuti na re-zultate i neke obrasce u tim studijama, te na specifične vrste pitanja koje takva istraživanja mogu pokrenuti.

Integrativan pristup istraživanju dobrostanja prisilnih migrantica u BiH

neki oblici znanja zasnivaju se na maksimalnoj ‘pokrivenosti’, širini i afektivnoj distanci. Kvantitativne studije su u tome posebno dobre. Drugi oblici znanja, poput etnografskih i narativnih, zasnivaju se na maksimalnom ‘uvidu’, dubini i afektivnoj uključenosti. ono što je važno podcrtati je da pristupajući istraživač-koj tematici ovdje, na način da smo kombinovali različite metode rada uključu-jući jednu psihometrijsku studiju i tri različite kvalitativne studije ne znači da smo težili i/ili postigli simetriju i egzaktnu komplementarnost.


Kvantitativnim istraživanjem u ovom projektu nastoji se obuhvatiti što više preovladavajućih karakteristika mentalnog zdravlja kod prisilnih migrantica da bi se otkrili patogeni (negativni po zdravlje) i salutogeni (pozitivni po zdravlje) obrasci u njima (vidi i Antonovsky, 1984). Ipak, ne radi se samo o tome da se komplementarnim kvalitativnim istraživanjima, za razliku od uvida u prevalen-tnost navedenih aspekata mentalnog zdravlja fokusiranih u kvantitativnoj stu-diji, pokušava prodrijeti što je dublje moguće u mali broj primjera određenog problema. Umjesto toga, kvalitativni pristup, a posebice etnografija i životne priče, ne počinje od bilo kakvih pretpostavki o tome šta je tačno problem. Ipak, ne radi se ni o (nerealnom) pristupu prazne ploče, gdje su istraživači zauzima-li poziciju potpune naivnosti i jednostavno upijali sve što do njih dođe. Istra-živački projekat je imao jasne parametre i istraživačka pitanja u okviru kojih su kvalitativna istraživanja putem etnografije, narativne studije i fokus grupne studije učestvovala i dala svoj specifični doprinos. on jeste zahtijevao posebnu otvorenost da se uči kroz sam istraživački proces, te da se to radi induktivno na osnovu onoga što saznamo od naših sagovornika: upravo su nam njihove druš-tvene prakse i njihove interakcije s nama pomogle da iscrtamo konture svakog istraživačkog problema u tri studije. U tome nam uvid u relativnu afektivnu du-binu promišljanja samih sagovornika o određenim pojavama u odnosu na druge dozvoljava da odlučimo kako ćemo konstruirati bilo koji istraživačku tematiku. U kvalitativnim studijama sagovornici su eksperti za svoje živote i svoje neprili-ke, a mi smo tu da učimo od njih, ne obratno.

Jasno je, vrijednost ovog specifičnog pristupa za izučavanje bilo koje teme – induktivno ili sa fokusom na društvene prakse kako se one odmotavaju u stvar-nom vremenu – ne može biti ista kao vrijednost kvantitativnih pristupa. Prvo, umjesto da formulira čvrste tvrdnje zasnovane na mjerljivim indikatorima, do-datnu vrijednost koju etnografija, narativna i fokus studije nude možemo prona-ći u prenošenju relativno afektivne dubine određenih iskustava iz perspektive onih koji kroz njih prolaze. također, umjesto da su formulirale jasne odgovore na unaprijed postavljena pitanja, tri dubinske kvalitativne studije nastojale su biti posebno dobre u otvaranju novih pitanja i neočekivanih smjerova analize. A jedan specifičan aspekt sva tri rada je da teme za promišljanja koje donose pronalazimo pomalo kontroverznim u odnosu na široko rasprostranjene pret-postavke i načine razmišljanja: ovdje posebice želim naglasiti pitanje dugoroč-ne raseljenosti povezane sa pitanjem povratka kao vida trajnog rješenja ratne raseljenosti.

Bitno je podcrtati da integrativan pristup u ovom radu, u jednu ruku prizna-je da mentalno zdravlje predstavlja kliničku kategoriju koja se povezuje sa poje-dincima, ali isto tako nudi i izučavanje i saznanja o mentalnom zdravlju putem


etnografskog, narativnog i fokus grupnog dijela, koji stavlja akcent na društvene odnose i na pojedince kao društveno ugrađene osobe, te daje uvid u načine na koje se mentalno zdravlja oblikuju unutar mreže društvenih odnosa u kojima pojedinci postoje i unutar kojih se mijenjaju. Iz tog razloga, terminologiju psi-hosocijalnog zdravlja kao ‘dobrostanja’ i ‘rezilijencije’ smatramo adekvatnijom u ovom projektu.

U nastavku ćemo se konkretnije osvrnuti na ove konceptualno razmatrane doprinose integrativnog pristupa, a koji uključuje kombinaciju jedne kvantita-tivne i tri kvalitativne studije u istraživanju dobrostanja prisilnih migrantica u BiH. narativna studija nije prezentovana u knjizi kako nije ni ušla u publikaciju. Pisana je na engleskom jeziku, čiji prevod, na žalost, nije bio omogućen za svrhu ove publikacije, ali je zajedno sa svim studijama ovdje objavljena u kompara-tivnoj međunarodnoj akademskoj publikaciji na engleskom jeziku (u izradi za edward elgar Publishing).

Psihometrijska studija Anela Hasanagić je autor psihometrijske studije u dijelu analize i izvještaja, dok je prvobitni dio podržan od strane više istraživača, čije su se uloge periodično smjenjivale u izradi plana provedbe, i to putem pripreme pilot studije (Bojan šo-šić), preko organizacije sprovedbe pilot studije i čitavog terenskog dijela (Sara šaljić), analize pilot studije i izmjena u instrumentarijumu (šuajb Solaković), te naposljetku i konačne analize prikupljene istraživačke građe (uz pomoć naših treniranih anketara, Lidije Ilić i enisa Karačića) u SPSS programu sa izradom finalnog izvještaja studije (Anela Hasanagić).

Cilj psihometrijske studije bio je istražiti kakvo je mentalno zdravlje oso-ba raseljenih tokom rata i povratnika u Bosni i Hercegovini 20 godina nakon ratnih dešavanja, te socio-demografske i zdravstvene faktore koji utječu na psi-ho-socijalno stanje ovih grupa. Ispitivanje psiho-socijalnih zdravstvenih faktora podrazumijevalo je proučavanje negativnih (patogenih) i pozitivnih/zaštitnih (salutogenih) zdravstvenih čimbenika, te kako bi se otkrila složena struktura zdravstvenog dobrostanja ciljne populacije.

U psihometrijskoj studiji postavljeno je sljedeće istraživačko pitanje: na koji način iskustvo međuetničkog nasilja, masovne raseljenosti i dugotrajne so-cio-ekonomske tranzicije utječe na psiho-socijalno zdravlje prisilno raseljenih žena iz sve tri sredine i u kakvom se psiho-socijalnom stanju one nalaze, osobito kada se uzmu u obzir otežavajući faktori, kao i faktori rezilijencije koji postoje u ovim izazovnim društvenim okruženjima?

ova studija rađena je u 12 općina u Bosni i Hercegovini, gdje je prema go-dišnjoj statističkoj evidenciji UnHCR-a, kao i navodima ministarstva za ljudska


prava i izbjeglice u BiH, registrovan najveći udio raseljenog/izbjeglog stanov-ništva i povratnika unutar opće populacije. U studiji je sudjelovalo 230 ispitani-ka i ispitanica (250 uključujući i pilot studija). Svi ispitanici pripadaju jednoj od tri ciljne skupine: povratnici (107), interno raseljena lica (114) i izbjeglice (9). Podaci su prikupljani putem pojedinačnih intervjua, kroz 12 standardiziranih psiholoških upitnika koji su ispitanicima predočeni od strane treniranih anke-tara i to sljedećim redoslijedom: upitnik za prikupljanje socio-demografskih po-dataka, upitnik o kvaliteti života, popis uzročnika stresa, upitnik o samopošto-vanju, skala usamljenosti, skala optimizma/pesimizma, skala za mjerenje život-ne koherentnosti, upitnik o socijalnoj podršci, upitnik o upravljanju vremenom, popis stresnih događaja, te upitnik o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama pružanja podrške (eng. Questionnaire for specific he-alth issues and appropriate support services – QHI).

U dijelu knjige koji prezentuje ovu studiju moći ćete pročitati da analiza psi-hometrijskog istraživanja pokazuje kako su naši ispitanici ostvarili visoke rezul-tate na testovima koji mjere pozitivno zdravlje, te niske rezultate na testovima koji mjere zdravstvene probleme, što pokazuje da se općenito radi o psihološki zdravoj skupini. Za detaljne rezultate ove studije upućujemo vas na sam tekst studije.

evidentno je da psihometrijska istraživanja, koja uključuju strukturirane upitnike unutar standardiziranih testova u svrhu razumijevanja kliničke slike zdravlja, na svojstven metodološki način ograničavaju uvid u slojevitu sliku mentalnog zdravlja ispitanika. Iz tog razloga, konstrukcija baterije, selekcija i koncept mjernih instrumenata u ovoj studiji, podrazumijevala je odstupanje od striktno kliničke slike mentalnog zdravlje davajući tako prednost široj psihoso-cijalnoj predodžbi istog kod ciljane populacije, time što smo u bateriju pored klički mjerljivih testova mentalnog zdravlja, uključili i neke atipične upitnike, poput skale optimizma/pesimizma, skale za mjerenje životne koherentnosti, upitnika o socijalnoj podršci, upitnika o upravljanju vremenom. time smo težili da postignemo preferiranu kompleksnost u mjerljivosti mentalnog zdravlja, te smo pored patogenih, istražili i salutogene faktore koji djeluju na očuvanje istog i/ili same procese ozdravljenja. ovakav komplementaran i holistički pristup po-imanju mentalnog zdravlja kod pojedinca smo smatrali centralnim u cjeloku-pnom projektu i istraživačkim ciljevima.

Etnografska studijanina Bosankić je autorica etnografske studije u BiH, te je svoj etnografski te-renski rad provela među ženama koje su tokom rata izbjegle iz istočne Bosne i sada žive u naselju koje ona naziva ‘Drinjevac’ u Sarajevu, glavnom gradu Bosne


i Hercegovine. Uz kontinuirane konsultacije, ona je detaljno bilježila svoje sva-kodnevne opservacije i razgovore te ih je, nakon završetka terenske faze, preto-čile u nacrte analitičkih izvještaja. ona nam predstavlja studiju o ženama koje, u skladu sa zvaničnom terminologijom, mogu biti kategorizirane kao subjekti ‘lokalne integracije’.

Protagonistice su raseljene tokom rata 1990-ih i danas, više od dvije dece-nije nakon toga, smještene su u kako se nekada nazivaju ‘većinskim’ područjima, odnosno područjima gdje one pripadaju većinskom stanovništvu u etnonacio-nalnom smislu i gdje politički dominiraju stranke koje tvrde da predstavljaju tu većinu. Radi se o obrascima prisilne migracije koji se klasificiraju kao interna raseljenosti (iz današnje Republike Srpske u današnju Federaciju Bosne i Her-cegovine).

nina Bosankić tako dokumentira živote ljudi koji su se zbog rata i u toku rata naselili u periferni dio glavnog grada BiH međutim, kako ćemo vidjeti, je-dan od obrazaca koji ona uočava je slaba integracija u urbanom okruženju. na-dalje, neke od njenih sagovornica također su nastavile biti aktivne u poljopri-vredi, bilo na iznajmljenom zemljištu na rubu grada ili vikendima i praznicima u selima porijekla. ta perspektiva nam otkriva da su one na jednom agregar-nom nivou ugrađene u šire društvene obrasce. Kretanje interno raseljenih oso-ba koje su se naselile u Drinjevcu u Sarajevu, se tako može promatrati kao dio širih i dugoročnijih obrazaca migracije iz ruralnih u urbana područja tipičnih za 20. stoljeće širom svijeta, uključujući i Jugoistočnu evropu (Allcock 2002; mežnarić 1984; Simić 1973; Spangler 1983; šuvar 1965). Smjestiti ova kretanja u te historijske obrasce ne znači umanjivati na bilo koji način ratnu uzrokova-nost njihove migracije: jasno je da su ti ljudi prisilno raseljeni tokom rata. tek kada koraknemo par puta unazad, možemo vidjeti da se (što nije iznenađuju-će) njihovo ratno kretanje dijelom oblikovalo duž linija prethodno postojećih obrazaca kretanja, koje je rat dodatno pojačao i modificirao. Ratno raseljavanje ustanovljenim putanjama kretanja uobičajena je pojava širom svijeta i trebamo je ovdje i primijetiti.

gotovo sve protagonistice u njenoj studiji su prošle kroz turbulentnu i vi-še-lokacijsku putanju prisilne raseljenosti koja je tipična za brojna ratna i po-slijeratna kretanja u postjugoslovenskim zemljama pa tako i BiH. Za brojne sagovornice ovo je označavalo periode boravka u kolektivnim centrima kao i oslanjanje na gostoprimstvo i podršku rodbine, za koju se pokazalo da je u jed-nom trenutku predstavljala životnu neophodnost i potencijalni izvor pritiska i tenzija. Iako pronalazimo određenu čežnju za životom na predratnim lokacija-ma, 2015. godine nijedna od sagovornica u njenoj studiji nije izrazila bilo kakvu ozbiljnu želju da se za stalno vrati na takvu lokaciju. važno je napomenuti da su


mlađe žene provele samo kratki period ranog djetinjstva tamo, dok njihova dje-ca nisu nikada tamo živjela. U datim okolnostima, sve ispitanice su se opredijeli-le za ‘lokalnu integraciju’ kao najbolje ‘trajno rješenje’ koje im je dostupno. ovo dijele sa većinom osoba koje su se morale pokrenuti tokom postjugoslovenskih ratova, bilo da su bježale u druge dijelove regije ili negdje dalje.

Policy studijaU ovom ujedno i završnom dijelu projekta težili smo da putem empirij-

sko-akademskog istraživanja usmjerenog ka oblikovanju adekvatnih zdrav-stvenih i socijalnih politika doprinesemo samom unapređenju životnih uslova raseljenih osoba, izbjeglica i povratnika, poznavajući činjenicu da ne postoji nikakvo sistemsko, trajno i funkcionalno rješenje njihove (re)integracije. tako smo policy studijom dali sebi za cilj da problematiziramo i na taj način pozove-mo na odgovornost sve aktere u oblasti psihosocijalne zaštite žena iz kategorije raseljenih, izbjeglica i povratnika u BiH.

Sama policy studija počiva na inicijalnoj desk-based analizi, e-mail anke-tiranju nvo sektora, te temeljitoj analizi fokus grupnih intervjua, koji su reali-zovani sa predstavnicima relevantnih institucija, ustanova i organizacija u BiH. Fokus-grupni intervju, kao metoda ispitivanja u kvalitativnim istraživanjima, odabran je kao ključna metodološka tehnika za prikupljanje validnih informaci-ja od neposrednih učesnika – stručnjaka u oblasti psihosocijalnog rada, koji su u spontanom razgovoru iznijeli svoja iskustva na zadanu temu. Fokus-grupni in-tervju su se tako vodili sa predstavnicima centara za mentalno zdravlje, centara za socijalni rad, relevantnih nevladinih organizacija i vladinih predstavnika na različitim nivoima vlasti diljem BiH, fokusirajući se na četiri osnovne istraživač-ke tematike u ovom dijelu: programi psihosocijalne podrške raseljenim ženama, povratnicama i izbjeglicama; formalno-pravni okvir za pružanje psihosocijalne podrške raseljenim ženama; povratnicama i izbjeglicama; međuinstitucionalna i međusektorska saradnja; perspektiva, sugestije, preporuke.

Za učesnike/ce u fokus grupama birane su osobe koje su imale formalnu i/ili neformalnu edukaciju iz oblasti psihosocijalnog rada i koje su angažovane u institucijama, ustanovama i organizacijama koje su nadležne za ovu vrstu rada. tako je u periodu od 01.03.2016. do 30.04.2016. godine Jagoda Petrović, autori-ca ove studije realizovala je 10 fokus-grupnih intervjua u deset gradova/opština BiH, u kojima je također prethodno rađeno i psihometrijsko istraživanje men-talnog zdravlja raseljenih žena, povratnica i izbjeglica: Doboj, Derventa, Brčko, Prijedor, Srebrenik, Banja Luka, mostar, trebinje, vogošća, Istočno Sarajevo.

nije neobično zapažanje autorice da su većina učesnika pored ciljanog direktnog iskustvo u rada sa našom populacijom također i sami bili raseljeni,


izbjeglice ili povratnici, pa su tako davali opširne opise i ličnog proživljavanja ovih situacija, prevazilaženja istih, te svog trenutnog dobrostanja. od ukupnog prijeratnog stanovništva u BiH bilježi se da je cijelih 60% (preko 2,2 miliona) u ratnim godinama i neposredno poslije bilo izloženo kraćim ili dužim periodi-ma prisilnog napuštanja svog doma i dislokacije (unutar i van zemlje). Stoga se povremeno javljala tendencija da focus-grupni intervjui, kako autorica iskazu-je u svom izvještaju, poprime obilježja ventilacije sopstvenih stresova vezanih za iskustva raseljavanja. Upravo iz ovog razloga, prilikom realizacije intervjua mnogo je značilo moderatoričino/autoričino višegodišnje iskustvo u radu sa ci-ljanom populacijom.

Studija je ukazala na struktura ciljane populacije, koju tako sačinjavaju pre-vashodno starije osobe koje su u vrijeme raseljavanja bile u “najboljoj životnoj dobi”, te žene koje su u ratu izgubile članove porodice, kao i mladi koji su u vrijeme rata bili djeca. Pored toga ova studija obznanila je specifične društve-ne i zdravstvene problem ove populacije ukazujući između ostalog na najčešće psihičke probleme kao anksioznost, neuroza, depresija, post-traumatski stress sindrom, te problematike loših rezultata u učenju i poremećaje ponašanja kod mladih – indicija o transgeneracijskom prenosu trauma, kao i stalnu izloženost stresnim događajima (smještaj, nezaposlenost, siromaštvo) – kumulacija trau-me; privremeno raseljavanje zbog poplava – retraumatizacija.

ona istovremeno pokazuje i karakter psihosocijalnih programa podrške u dugoročnoj perspektivi od humanitarno-materijalni trendova pomoći za vrije-me rata i neposredno poslije (smještaj, hrana, odjeća, obuća, namještaj, peći, ogrev, lijekovi, ljekarske intervencije) raseljenim osobama i izbjeglicama, a po-sebno osobama u kolektivnim centrima do projekata održivog povratka (ob-nova kuća i ekonomska samoodrživost), pokrenutih od 2000 godine na ova-mo. Inicijatori programa ovakve psihosocijalne podrške gotovo isključivo su bili Un i međunarodne organizacije a projekte su provodile domaće nevladine organi zacije (nvo), uz podršku ovih međunarodnih organizacija (projekti eko-nomskog, političkog i psihološkog osnaživanja žena). važno je naglasiti da su određene nevladine organizacije neposredno nakon rata realizovale projekte namijenjene ženama – žrtvama nasilja (nehuman boravak u logorima, silovanje, fizičko i psihičko zlostavljanje). ova vrsta psihosocijalne podrške je umanjena shodno razvoju udruženja samopomoći osnivanih od strane žene koje su pretr-pjele torturu. Paralelno takvom razvoju evidentirano je da su nvo, koje su se do tada bavile ovakvim programima podrške, preusmjerile svoju djelatnost na psi-hosocijalnu podrške ženama – žrtvama porodičnog nasilja. Posljednjih godina iniciraju se projekti koji vraćaju u fokus žene – žrtve ratnih tortura. Provode se i određene obuke za psihosocijalni rad sa ženama – žrtvama nasilja koje su nami-


jenjene stručnim radnicima iz centara za mentalno zdravlje (CmZ), socijalni rad (CSR) i nevladinih organizacija.

Pored uvida u programe zaštite ovo istraživanje stavilo je akcent i na for-malno-pravni okvir za pružanje psihosocijalne podrške. neki od ključnih uvi-da u zakone iz oblasti zaštite na državnom nivou, na nivou dva entiteta, Brč-ko distrikta (BD) i na nivou 10 kantona u FBiH su da iznimno složen admini-strativni sistem utiče na neujednačen pristup podršci. na dalje, istraživanjem profesionalnih kadrovskih kapaciteta u pružanju psihosocijalne podrške, koji su bili ciljem ove studije sa namjerom da se ukaže na slabosti i prednosti u svr-hu sistemskog unapređenja usluga, došli smo do uvida da CmZ i CSR nemaju posebne evidencije raseljene, izbjegle i povratničke populacije, pa ni procjenu njihovih psihosocijalnih potreba i specijalizovane programe podrške ženama iz razloga što striktno provođenje zakona nalaže da je bavljenje problemima posebne korisničke grupe jedan oblik diskriminacije. U drugu ruku, među evi-dentiranim prednostima Jagoda Petrović navodi činjenicu da se ipak razvija si-stem koordinisane brige za mentalno zdravlje na nivou opština (CmZ, CSR, nvo, opštinski organi uprave), da su u nekim opštinama potpisani memorandumi o saradnji te da domaće nvo u saradnji sa međunarodnim organizacijama obuča-vaju stručno osoblje za rad sa ženama – žrtvama torture.

tako smo putem policy studije, kao završne metodološke cjeline u istraži-vačkom projektu težili prvo ponuditi situacionu analizu kao širi uvid u stanje, a po tom i konkretne sugestije i preporuke za unapređenje postojećeg položaja raseljenih, izbjeglih i povratnika u BiH posebice tretirajući žensku populaciju.

U nastavku knjige vas upućujemo na sadržaje predstavljenih studija, njihove ključne nalaze i zaključke.

Uvod u prisilnu migraciju, mentalno zdravlje žena i slučaj Bosne i Hercegovine

Raseljenost raste širom svijeta i postaje globalni problem za međunarodno jav-no zdravstvo. Procjenjuje se da u svijetu ima oko 45,2 miliona prisilnih migra-nata (Siriwadhana i sar., 2014), a broj interno i eksterno raseljenih osoba ekspo-nencijalno raste u mnogim regijama (Siriwadhana, 2015).

Brojne studije pokazuju da migracija predstavlja traumatično iskustvo. Izbjeglice i interno raseljena lica imaju puno više problema sa mentalnim zdrav-ljem nego druge društvene grupe (Porter i Haslam, 2001). Samo iskustvo mi-gracije čini ih podložnijim mentalnim poteškoćama, pošto migracija zahtijeva kulturološko prilagođavanje i ozbiljne promjene socio-ekonomskog statusa (gulsen i sar.,2010).

tranzicije su izazovni životni procesi koji doprinose društvenoj margi-nalizaciji, gubitku socijalnih mreža, gubitku zdravstvene zaštite, te zdravstve-nim poteškoćama među kojima su depresija i anksioznost (Shishehgar i sar, 2015). Prisilna migracija uzrokovana ratom ostavlja teške posljedice po tjele-sno i mentalno zdravlje jer podrazumijeva stres izazvan osobnim ili kolektiv-nim gubicima. štaviše, istovremeno iskustvo gubitka i selidbe pojačava osjećaj opasnosti i gubitka kontrole, te se zbog toga smatra posebnim traumatičnim iskustvom (nuttman-Shwartz etal, 2011). Dohrenwend i Sar. (2006, a prema nuttman-Shwartz i sar, 2011: str. 487), tvrde da izloženost traumatičnim do-gađajima može dovesti do patoloških reakcija i negativnih posljedica kao što su anksioznost, strah, depresija i posttraumatski simptomi. good (1996) tvrdi da raseljene osobe imaju veću šansu da obole od depresije, anksioznosti i soma-tizacije. također imaju tendenciju da razviju “kulturološku ožalošćenost” (ei-senbruch, 1992, a prema good, 1996), proces žaljenja za izgubljenim domom i kulturom koji je jednako bolan kao i žaljenje za osobom koja je preminula. Zbog

Poglavlje 2: STUDIJA MENTALNOG zDRAVLJA PRISILNIH MIGRANTICA U BOSNI I HERCEGOVINI

Anela Hasanagić


toga su raseljena lica u opasnosti da razviju različite mentalne probleme, od alkoholizma i zloupotrebe opojnih sredstava, do najozbiljnijih mentalnih pro-blema.

Prema navodima thomasa i thomasa (2004), najčešće psihološke reakcije kod izbjeglica i raseljenih osoba su PtSP (koji se javlja kao reakcija na nasilje i/ili mučenje), depresija (reakcija na gubitak) somatizacija i egzistencijalne dile-me (kada su poljuljani obrasci vrijednovanja i vjerovanja). Siriwadhana i Sar. (2014) tvrde da se među populacijom eksterno i interno raseljenih prisilnih mi-granata češće javlja depresija, posttraumatski stresni poremećaj, anksioznost, somatizacija i drugi mentalni poremećaji, dok je rezilijencija povezana sa zaštit-nim i ublažavajućim faktorima kao što je bolji socio-ekonomski položaj, mlađa životna dob i socijalna podrška.

Iako rizik postoji za sve vrste raseljenih osoba, neka istraživanja pokazala su da ima određenih razlika i da su interno raseljene osobe u većoj opasnosti od izbjeglica i povratnika. Interno raseljena lica ne štite međunarodni zakoni o izbjeglicama zbog čega nemaju pristup međunarodnoj pomoći i međunarod-nim službama (Siriwadhana i sar, 2014). Za razliku od interno raseljenih osoba, izbjeglice često uživaju veću zaštitu i prestaju biti izložene nasilju (erol i Sar, a prema mels i Sar, 2010), ali zato mogu osjetiti negativne posljedice kulturološke ožalošćenosti. treću grupu čine povratnici koji ponovo imaju stabilno mjesto prebivališta. Porter i Haslam (2005, a prema mels i Sar, 2010) zaključili su da interno raseljene osobe imaju najgore ishode kada je u pitanju mentalno zdrav-lje, a iza njih dolaze povratnici, te izbjeglice. Pokazalo se da su interno raseljene osobe visoko rizična skupina za obolijevanje od mentalnih poremećaja, te da ostvaruju lošije rezultate na indeksima mentalnog zdravlja od izbjeglica (Salah i Sar, 2012: str. 782).

U većini dosadašnjih istraživanja o mentalnom zdravlju raseljenih osoba u centru pažnje bio je posttraumatski stresni poremećaj (PtSP) i depresija. no, iskustvo raseljenosti može izazvati i druge afektivno-patološke reakcije, kao i reakciju rezilijencije kod raseljenih osoba, odnosno zdravlja i/ili ozdravljenja (Porobić, 2012).

neke studije ukazuju na to da traumatična iskustva mogu također izazvati pozitivne promjene i rast (tedeschi i sar, 1998; nuttman-Shwartz i sar, 2011). Pitanje da li trauma izaziva oštećenja ili predstavlja priliku za rast još uvijek je nedovoljno istraženo, ali većina nalaza ukazuje na to da ozbiljne traume imaju razarajuće posljedice (Powell i sar,2003; mahdi i Sar, 2014; Dekel i Sar, 2012).

Bitno je navesti da blizu 80% izbjeglica i interno raseljenih osoba čine žene i djeca, a oni su posebno osjetljivi na tjelesne i mentalne poteškoće i imaju po-sebne zdravstvene potrebe (thomas ithomas, 2004). mnoga raseljena djeca na-

Studija mentalnog zdravlja prisilnih migrantica u Bosni i Hercegovini 33

stavljaju normalno funkcionirati, ali ostaju u opasnosti da razviju niz simptoma, od PtSP-a, depresije, anksioznih poremećaja i problema u ponašanju (mels i Sar, 2010).

što se tiče žena, studije su pokazale da mnoge raseljene žene boluju od oz-biljnih zdravstvenih problema uzrokovanih migracijom, kao što su depresija, šizofrenija, posttraumatski stresni poremećaj, suicidalne nakane i psihoza (Bei-ser, 2015; Bhui i Sar, 2003; grisaru i Sar, 2003 a prema Donnelly i Sar, 2011). tim ženama je teško dobiti potrebnu zdravstvenu njegu (Donnelly, 2004; morrow i Chappell, 1999; svi citirani u Donnelly i Sar, 2011). Kao faktore koji doprinose lošem mentalnom zdravlju među ženama izbjeglicama, Donnelly i Sar. (2011) navode loš socio-ekonomski status, nezaposlenost ili nedovoljnu zaposlenost, marginalizaciju, diskriminaciju, rodna pitanja, jezičke barijere, kulturološke ra-zlike, društvenu stigmatizaciju, te neinformiranost o dostupnim uslugama za zaštitu mentalnog zdravlja. Barenbaum i Sar. (2004, a prema mels, 2010) tvrde da je rod kod žena važan faktor koji negativno utječe na psihološko dobrostanje, što znači da je rezilijencija žena niža tokom i nakon traumatičnih događaja.

Rat u Bosni i Hercegovini (1992– 1995) obilježilo je veliko materijalno ra-zaranje, ali i uništavanje na demografskom planu sa 100.000 poginulih i 31.000 nestalih osoba.5 više od 60% stanovništva Bosne i Hercegovine osjetilo je zna-čajne posljedice ratnog raseljavanja. Preko 2,3 miliona ljudi moralo je pobjeći iz svojih domova, oko1,3 miliona napustilo je državu u potrazi za zaštitom u inostranstvu, a oko milion ljudi je raseljeno unutar BiH (ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH i UnHCR, 2016).

Rat je završen Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine, a dio spo-razuma (Aneks vII) odnosi se na pravo povratka svih lica raseljenih tokom rata. od potpisivanja sporazuma, državne i međunarodne organizacije uložile su dosta truda kako bi omogućile uspješan povratak raseljenih lica, posebno kroz pravne odredbe o vraćanju imovine. no, mnoga raseljena lica nakon vraćanja imovine nisu se u potpunosti vratila u svoje predratne domove, već su odlazi-la na područja gdje njihova etnička grupa čini većinu, ili su ponovno migrirala van zemlje. većina programa podrške namijenjenih povratku izbjeglica i interno raseljenih lica nije značajnije doprinijela potpunoj integraciji povratnika, uglav-nom zbog nedostatka sigurnosti, ekonomskih prilika i socijalnih usluga (Fagan, 2011; Porobić i mameledžija 2014; Porobić, 2016).

Pored toga što su muškarci sudjelovali u borbama tokom ratnog perioda u BiH od 1992. do 1995. civilno stanovništvo bilo je izloženo iznimnom nasilju

5 Prema podacima međunarodne komisije za nestale osobe i Instituta za nestale osobe u Bosni i Hercegovini, http://www.icmp.int/where-we-work/europe/western-balkans/bosnia-and-her-zegovina/


i patnji. mnoge žene bile su žrtve torture koja je uključivala rodno zasnovano nasilje, zatvaranje i deportacije. Stoga je i tokom i nakon rata izbjeglicama i in-terno raseljenim licima, osobito ženama i djeci kao najranjivijim kategorijama, pružana psiho-socijalna pomoć.

U početku je psiho-socijalna podrška koju su pružale strane i međunarodne nevladine organizacije, u partnerstvu s domaćim organizacijama, bila usmjere-na na zadovoljavanje osnovnih potreba: hrane, skloništa, medicinskog liječenja i akutne psihološke pomoći. nakon rata, uz pomoć međunarodnih organizacija kao što su UnHCR, UnDP, UnICeF, WFP, oSCe, CRS, medicamondiale i Ambasada SAD-a, brojne nevladine organizacije počele su pružati ekonomsku i psihološku pomoć ženama izbjeglicama i drugim raseljenim ženama. Projekti su podrazu-mijevali i dodjelu sredstava za pokretanja poduzeća. neke od navedenih organi-zacija pružale su psihološku pomoć ženama žrtvama seksualnog nasilja (medi-ca Zenica, ŽenaBiH mostar, Udruženje žena Derventa itd.). Povratnici su postali nova ranjiva kategorija i trebala im je psiho-socijalna pomoć. ona se pružala kroz pravno savjetovanje za povratak imovine i pristup osnovnim ljudskim pra-vima kao što je zdravstvena zaštita, zaposlenje i obrazovanje. Implementirani su brojni projekti ekonomskog osnaživanja ove populacije.

Ukratko, u poboljšanju mentalnog zdravlja u poslijeratnoj Bosni i Herce-govini sudjeluju različiti akteri i različite ciljne grupe, iako zaštita mentalnog zdravlja još uvijek nije integrirana u državne mehanizme pružanja usluga (Po-robić, 2015).

Istraživačka pitanja

Pitanje mentalnog zdravlja od velike je važnosti u zemljama Zapadnog Balkana (ZP), kao što su Bosna i Hercegovina (BiH), Srbija i Kosovo, koje su suočene s dugotrajnim procesom društvene i ekonomske tranzicije i prisilnih migracija. ove tri zemlje, koje su devedesetih godina bile iznimno pogođene ratnim ra-seljavanjem stanovništva jer je nakon raspada Jugoslavije oko 4 miliona ljudi izgubilo domove i/ili su bili prisiljeni da ih napuste, još uvijek se suočavaju s nizom problema vezanim za zaštitu prava raseljenih lica, uključujući i pravo povratka na predratno mjesto prebivališta, te ostvarivanje socio-ekonomskih prava, poput prava na obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu zaštitu i zaposle-nje. Prema UnHCR-ovom regionalnom profilu za jugoistočnu evropu iz 2014. na području ZP-a još uvijek ima 366.000 raseljenih osoba kojima je potrebno ‘trajno rješenje’. Pored toga što još uvijek nisu riješeni ključni problemi vezani za prisilnu migraciju, na socio-demografsku situaciju u ovim zemljama još uvi-jek snažno utječe ratom uzrokovana raseljenost, te poslijeratna društvena i po-


litička nestabilnost prožeta jakom lošom ekonomskom situacijom koja izaziva nova iseljavanja. važno je napomenuti da je broj osoba koji pate od mentalnih poteškoća u ovim zemljama iznad prosjeka evropske unije, a uzrok tome treba tražiti u dvije decenije rata, etničkim tenzijama, siromaštvu i neorganiziranosti sektora zaštite mentalnog zdravlja.

Projekt Rodno zasnovana studija prisilne migracije i mentalnog zdravlja u kontekstu socio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu bio usmjeren na sljedeća istraživačka pitanja (od kojih su prva dva direktno povezana s psihometrijskom studijom jer je težila dati odgovore na ista):• Kako je iskustvo međuetničkog nasilja, ratnog raseljavanja i dugoročne so-

cio-ekonomske tranzicije utjecalo na psiho-socijalno zdravlje prisilnih mi-grantica u sva tri okruženja?

• U kakvom se psiho-socijalnom stanju one nalaze, te koji su remeteći faktori i faktori rezilijencije u ovim izazovnim društvenim okruženjima?

• Kakvu psiho-socijalnu pomoć (vladinu ili nevladinu, formalnu ili neformal-nu) dobiva ova populacija?

• Kakve korake je potrebno poduzeti da bi se odgovorilo na psiho-socijalne potrebe ove populacije i da bi se nadomjestili propusti trenutnih programa i politika?

• Koje dobre prakse (ako ih ima) mogu implementirati vlasti, te različiti dr-žavni, regionalni i međunarodni akteri kako bi unaprijedili pružanje psi-ho-socijalnih usluga i učinili ih dostupnijim prisilnim migranticama u ove tri zemlje?

Metodologija

Uzorakova studija rađena je na uzorku od 230 sudionika i sudionica (117 muškaraca, 113 žena), iz 11gradova (14 općina) u Bosni i Hercegovini.

Korišteni su sljedeći kriteriji za sudjelovanje u studiji: • Spolna struktura: jednak broj sudionika i sudionica; • Status: osobe koje zvanično ili nezvanično pripadaju kategoriji izbjeglica,

interno raseljenih osoba ili povratnika u BiH;• Životna dob: stariji od 38;• Stambeno pitanje: sudionici i sudionice koji žive u kolektivnim smještajima

ne trebaju predstavljati više od 10% cjelokupnog uzorka;• Raznolika populacija: etnička i vjerska raznolikost, obrazovanje, socio-eko-

nomski status, radni status i ostale vrste socio-demografske raznovrsnosti.


što se tiče tehnike određivanja uzorka, korišten je uzorak koji je bio najpo-godniji. Ciljna grupa bila je populacija raseljenih osoba, povratnika i izbjeglica iz svih krajeva zemlje, osobito onih dijelova na kojima je, sudeći prema statistika-ma UnHCR-a i ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, ova populacija najbroj-nija. Podaci su prikupljani u 14 općina s najvećom stopom registriranih povrat-nika, interno raseljenih lica i izbjeglica među cjelokupnim stanovništvom. Ured UnHCR-a u BiH dostavio nam je registre kolektivnih centara u BiH. ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice provjerilo je i potvrdilo podatke iz ovih registara, a kasnije poslalo i pismo podrške, odobravajući terenski rad i odabir ispitanika i na taj način omogućavajući pristup kolektivnim centrima širom zemlje u koji-ma žive interno raseljene osobe. Sudionici su birani na licu mjesta, preko kon-takt osoba u centrima za socijalni rad, centrima za zaštitu mentalnog zdravlja i nevladinim organizacijama koje rade s ciljnom populacijom u svakoj od općina.

Slika 1 prikazuje mapu područja Bosne i Hercegovine na kojem je vršeno uzorkovanje. odabrane lokacije odražavaju podjelu na urbano/ruralno, većin-ske etničke grupe (Bošnjaci/Hrvati/Srbi) i političku strukturu zemlje. na osno-vu navedenih kriterija, podaci su prikupljani u sljedećim općinama: Bosanski Petrovac (probna studija), Bugojno, mostar, Sarajevo, Srebrenik (Federacija BiH), Banja Luka, Doboj, Istočno novo Sarajevo, Prijedor, trebinje, Derventa (Republika Srpska) i Brčko (Brčko distrikt).

Slika 1. mapa područja BiH na kojem je vršeno uzorkovanje


Procedura

Pilot studija je urađena kako bi se provjerila primjenjivost instrumenata. U stu-diji je sudjelovalo 20 ispitanika i ispitanica iz Bosanskog Petrovca (10 muška-raca i 10 žena). ovi podaci nisu uvršteni u našu studiju, niti su dalje analizirani, pošto su neki instrumenti u nastavku istraživanja zamijenjeni ili izostavljeni.

terenski rad trajao je tri mjeseca. Prikupljanje podataka počelo je u janu-aru i završilo u martu 2015. Podatke su prikupljala dva obučena i kvalificirana ispitivača koji su u direktnim intervjuima s ispitanicima koristili strukturirane upitnike. Ispitivači su prošli intenzivnu obuku kako bi uspješno primijenili svih 12 upitnika korištenih u istraživanju.

Sudjelovanje u studiji bilo je dobrovoljno, a sudionici su po završetku na-građeni iznosom od 20 Km (10 eura). Sudionici su potpisali obrazac o davanju saglasnosti, te potvrdu da su primili novac za svoje sudjelovanje u studiji. Istra-živanje je rađeno u skladu s etičkim smjernicama UnHCR-ovog Kodeksa pona-šanja (2004) observirajući i Zakon o zaštiti osobnih podataka u BiH (“Službeni glasnik BiH”, broj: 49/06).

Instrumenti

U ovom istraživanju korišten je set instrumenata od ukupno 174 stavke sadr-žane u 12 upitnika. Dva upitnika izrađena su isključivo za potrebe ove studije kako bi se odgovorilo na specifična pitanja i uzela u obzir ciljna populacija. ti upitnici su: upitnik za prikupljanje socio-demografskih podataka (eng. Questi-onnaire for gathering socio-demographic data – SD), na kojeg su sudionici prvo

Slika2. Spolna struktura uzorka Slika 3. Struktura uzorka prema zastupljenosti kategorija (raseljena lica/povratnici/izbjeglice)

46,5 %


odgovorili, i upitnik o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama pružanja podrške (QHI) koji se popunjavao na samom kraju.

Za mjerenje psiholoških karakteristika korišteno je deset instrumenata: zadovoljstvo životom, psihološki stres, razina anksioznosti, samopoštovanje, usamljenost, optimizam, opažanje koherentnosti, razina socijalne podrške, upravljanje vremenom i stresne životne situacije. opisi svakog od navedenih in-strumenata dati su istim redoslijedom kojim su instrumenti korišteni u studiji. 1. SD upitnik koriste istraživači kako bi prikupili podatke o životnoj dobi,

rodu, nacionalnosti (etničkoj pripadnosti), porodičnoj strukturi, bračnom statusu, prebivalištu, stambenim uvjetima, obrazovanju, izvorima primanja i podatke o izbjegličkom, povratničkom ili raseljeničkom statusu. ove ka-tegorije imale su vremensku odrednicu (prije rata i danas) jer smo željeli prikupiti podatke o demografskim razlikama prouzrokovanim ratom i rase-ljenošću, kao i poslijeratnim periodom.

2. Manchester kratka skala za procjenu kvalitete života – (eng. Manchester Short Assessment of Quality of Life –MANSA) (Priebe i sar, 1999) mjeri su-bjektivni utisak kvalitete života. Sastoji se od 16 izjava koje se procjenjuju na ljestvici Likertovog tipa od 7 stupnjeva. Dvanaest stavki podijeljeno je u 3 grupe: općenito zadovoljstvo životom (finansijska situacija, posao, obra-zovni proces i trenutna profesija), kvalitet slobodnog vremena (prijatelj-stva), dok se u trećoj grupi procjenjuje zadovoljstvo osobnom sigurnosti, seksualnim životom, bliskim vezama i osobnim zdravljem. Ukupan rezultat izračunava se linearnom kombinacijom odgovora na pitanja 1-3, 6-8 i 11-16. teoretski, raspon mogućih bodova kreće se od 12 do 84. veći broj bodo-va sugerira veće zadovoljstvo životom. Ispitanici koji ostvare rezultat iznad 48 poprilično su zadovoljni svojim životom (Priebe i sar, 1999). Skala ima zadovoljavajuće metrijske karakteristike (Priebe i sar, 1999).

3. Kesslerova skala psihološkog stresa – SR1 (Kessler, 1992) mjeri samoprocje-nu psihološkog stresa na osnovu emocija koje osoba osjeća u periodu od četiri sedmice. Sastoji se od 14 stavki podijeljenih u dva dijela. U prvom dijelu sudionici na skali od pet stupnjeva ocjenjuju koliko često osjete nave-dene emocije tokom četiri sedmice. Drugi dio sastoji se od četiri objektivna pitanja koja se odnose na mjeru (izraženu u danima) u kojoj su te emocije utjecale na važne aspekte života u minulom periodu, kao što je posao, stu-diranje i dnevne aktivnosti, te da li je osoba osjetila potrebu da zbog ovih emocija potraži stručnu pomoć (od zdravstvenog radnika) (Kessler i mroc-zek, 1994). Ukupan rezultat predstavlja linearnu kombinaciju odgovora na 10 pitanja. teoretski, raspon mogućih bodova kreće se od 10 do 50. Autori


su dali objašnjenje rezultata (Andrews i Slade, 2001) i predložili sljedeći okvir: • ispod 20 – dobro psihološko stanje i nedostatak stresa;• od 20 do 24 – blago povišena razina psihološkog stresa;• od 25 do 29 – očigledno povišena razina psihološkog stresa;• iznad 30 – iznimno visoka razina psihološkog stresa.

4. gAD 7 (eng. generalized Anxiety Disorder) mjeri generalizirani anksiozni poremećaj. Sastoji se od 7 stavki. Upitnik se odnosi na osjećaj anksioznosti, nemogućnosti kontrole i relaksacije, zabrinutosti, razdražljivosti i stalnog straha. Sudionici moraju naznačiti na bodovnoj skali od četiri stupnja koli-ko često su iskusili neki od navedenih problema u protekle dvije sedmice. na kraju upitnika, sudionici koji su naveli da imaju neki od navedenih pro-blema zamoljeni su da ocjene utjecaj tog problema na njihove svakodnevne aktivnosti na skali od nikakav do iznimno velik utjecaj (Spitzer i sar, 2006). Skala ima povoljne metričke karakteristike (Spitzer i sar, 2006). Ukupan rezultat predstavlja linearnu kombinaciju svih 7 odgovora. teoretski, ras-pon mogućih bodova kreće se od 0 do21. Sve iznad 10 bodova upućuje na generalizirani anksiozni poremećaj koji je neophodno potvrditi daljim te-stovima.Autori su ponudili sljedeći okvir za objašnjenje rezultata: • iznad 5 – upućuje na blagu anksioznost;• iznad 10 – upućuje na povišenu razinu anksioznosti;• iznad 15 – upućuje na visoku razinu anksioznosti.

5. Rosenbergova skala samopoštovanja – (eng. Rosenberg Self-esteem Scale – RSS) (Rosenberg, 1965) mjeri općeniti osjećaj samopoštovanja. Skala se sastoji od 10 izjava, a sudionici trebaju ocijeniti svoje samozadovoljstvo, osjećaj ponosa, vrijednosti, uspjeh u ispunjavanju zadataka te položaj u društvu u odnosu na druge ljude. Pet izjava definirano je na negativan, a pet na pozitivan način. Sudionici iskazuju svoje slaganje s pojedinom tvrd-njom na Likertovoj skali od četiri stupnja. Skala ima povoljne metričke ka-rakteristike (Frank i sar, 2008). Do ukupnog rezultata dolazi se zbrajanjem svih odgovora, s tim da se izjave 1, 3, 4, 7, i 10 boduju u obrnutom smjeru. Raspon bodova kreće se od 10 do 40. općenito govoreći, rezultat iznad 30 upućuje na visoku razinu samopoštovanja, a rezultat ispod 20 upućuju na nisko ili ugroženo samopoštovanje.

6. Kratki oblik UCLA skale usamljenosti (Lacković-grgin i sar, 2002) mjeri op-ćenitu usamljenost definiranu kao neugodno emocionalno i motivacijsko stanje uzrokovano nemogućnošću da se zadovolji potreba za intimnošću, ljubavi, osjećajem pripadanja, bliskošću i osobnim vezama (Lacković-grgin


i sar, 2002). Sastoji se od 7 stavki, a sudionici moraju na Likertovoj skali od pet stupnjeva ocijeniti koliko često se gore navedena mentalna stanja javljaju u njihovom životu. I ova skala ima zadovoljavajuće metrijske karak-teristike (Lacković-grgin i sar, 2002). Ukupan rezultat se formira kao pro-sječna vrijednost svih procjena na pojedinim stavkama; teoretski, raspon rezultata se kreće od 1 do 5 (Lacković-grgin i sar, 2002).

7. test životne orijentacije – (eng. Life orientation test – Lot-R) (Scheier i sar, 1994) – Skala optimizma/pesimizma mjeri optimizam/pesimizam osobe (Scheier i sar, 1994). Pitanja se odnose na procjenu ishoda neizvjesnih si-tuacija, osobni stav prema budućnosti, te nadu sudionika u pozitivne budu-će ishode. Sudionici odgovaraju na pitanja koristeći Likertovu skalu od pet stupnjeva. metrijske karakteristike su zadovoljavajuće (Scheier i sar, 1994). Pitanja 2, 5, 6 i 8 su stavke distraktori i ne ulaze u totalni skor, a stavke 3, 7 i 9 boduju se u obrnutom smjeru. Ukupan rezultat se formira kao linearna kombinacija odgovora na pitanja 1, 3, 4, 7, 9 i 10. teoretski, raspon rezulta-ta kreće se od 6 do 30, pri čemu veći broj bodova ukazuje na visoku razinu optimizma i obrnuto.

8. Skraćeni oblik skale za mjerenje osjećaja koherentnosti – (eng. Sense of Co-herence – SoC) (Lacković-grgin i sar, 2002) mjeri dojam o razumljivosti i smislenosti svijeta kod sudionika koji se ispoljava kao osjećaj koherentno-sti (Lacković-grgin i sar, 2002). Skala se sastoji od 23 pitanja o tome da li su-dionici misle da dobro razumiju druge ljude, da li svoj posao smatraju smi-slenim, kako doživljavaju život, kako izlaze na kraj s problemima, kako su reagirali na neugodne situacije u prošlosti i kako planiraju rješavati buduće probleme. također, pitanja pokrivaju čitav spektar pogleda na budućnost i planova za rješavanja budućih problema. Sudionici odgovaraju na pitanja pomoću Likertove skale od 7 stupnjeva. metrijske karakteristike su zado-voljavajuće (Lacković-grgin i sar, 2002). Stavke 1-3, 6, 8, 9, 11, 14, 17 i 21-23 boduju se u obrnutom smjeru, a ukupan rezultat formira se linearnom kombinacijom odgovora na sva pitanja. teoretski, raspon bodova kreće se od 23 do 161, a veći rezultat ukazuje na veću razinu koherentnosti.

9. Skala procjene socijalne podrške– (eng. Social Support Appraisal SS-A) (vaux i sar, 1986) mjeri socijalnu podršku i sastoji se od dva aspekta: podrš-ke prijatelja i podrške porodice (Cournoyer, 2011; vaux i sar, 1986). Skala ima 21 stavku. Stavke se odnose na podršku prijatelja koja se utvrđuje tako što sudionici ocjenjuju poštovanje, podršku i brigu koje im prijatelji pruža-ju, kao i međusobno poštovanje. što se tiče podrške porodice, sudionici pro-cjenjuju koliko članovi porodice brinu za njihovu dobrobit, koliko je snažan osjećaj pripadanja i povezanosti unutar porodice, te koliko su pouzdani čla-


novi porodice. Sudionici su za odgovore na ova pitanja koristili Likertovu skalu od četiri stupnja. Skala ima zadovoljavajuće metrijske karakteristike (monahan i Hooker, 1995). Stavke 3, 10, 19 i 20 boduju se u obrnutom smje-ru. Ukupan rezultat se formira kao linearna kombinacija odgovora na sve stavke, a raspon bodova za podršku prijatelja kreće se od 21 do 84. što se tiče podrške porodice, ukupan rezultat formiran je linearnom kombinaci-jom odgovora na stavke 2, 4, 7, 9, 11, 16 i 20, a raspon bodova kreće se od 7 do 28. Rezultat za podršku prijatelja formiran je zbirom odgovora na stavke 1, 6, 10, 13, 14, 17 i 21, a raspon rezultata se kreće od 7 do 28. Smatra se da niži rezultat ukazuje na veću razinu socijalne podrške.

10. Upitnik o strukturiranosti vremena (eng. time Structure Questionnaire – tSQ) mjeri razinu strukturirane i praktične upotrebe vremena. ovaj upitnik sastoji se od 26 pitanja o stvarima kao što su smisao života, samopošto-vanje, procjena sadašnjosti, pozitivan pogled na budućnost, tip A ličnosti, učinkovitost radnih navika, ustrajnost u ostvarivanju ciljeva, učinkovitost organizacije itd. (Bond i Feather, 1988). Sudionici za odgovore koriste skalu od sedam stupnjeva. metričke karakteristike su zadovoljavajuće (Helsten, 2012). Stavke 3, 7, 9, 15-17, 19, 20 i 22 boduju se u obrnutom smjeru (Bond i Feather, 1988), a ukupan rezultat formiran je linearnom kombinacijom odgovora na svih 26 stavki. teoretski, raspon bodova kreće se od 26 do 182, a veći rezultat ukazuje na veću razinu strukturirane upotrebe vremena.

11. Skala stresnih životnih događaja– LSZD (opačić i sar, 2005) mjeri izlože-nost stresnim događajima (opačić i sar, 2005). Sastoji se od 20 pitanja o stresnim situacijama koje su sudionici doživjeli. Za svaki potvrdan odgovor od sudionika se tražilo da naznače kada se situacija dogodila i da li je bila povezana s ratom ili običnim životnim iskustvima. ovaj upitnik urađen je kroz intervjue i nije polučio podatke o psihometrijskim karakteristikama; skala je prvenstveno deskriptivna (opačić i sar, 2005). napravljene su dvije skale: jedna je zbir pozitivnih odgovora, dok je druga zbir odgovora koji se odnose na ratne okolnosti (opačić i sar, 2005).

12. Upitnik o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama pružanja podrške (QHI) izrađen je isključivo za potrebe ove studije, a pita-nja se uglavnom odnose na individualna iskustva psiho-socijalnih, psiho-loških i psihijatrijskih usluga. Pitanja iz prvog dijela upitnika odnose se na tjelesne ozljede, ozljede glave, posjete psihijatru, psihologu ili neurologu, uspostavljanju dijagnoze te vrstu i dužinu terapije (ako je dijagnoza uspo-stavljena). Drugi dio ovog instrumenta odnosi se na razloge (ne)sudjelova-nja u određenim vrstama psihijatrijske terapije, psihoterapije ili bilo koje druge vrste savjetovanja. U zadnja dva pitanja od sudionika se tražilo da


izraze svoje mišljenje o osnivanju regionalnog edukativnog centra za razli-čite vrste psiho-socijalnih usluga koje se pružaju povratnicima, izbjeglica-ma i raseljenim osobama.važno je napomenuti da su instrumenti od 2 do 11 standardizirani prema

populaciji koja je korištena kao uzorak. Svi instrumenti imaju zadovoljavaju-će metrijske karakteristike, što smo provjerili i u našoj studiji. odabirom ovih instrumenata pokušali smo pokriti dva komplementarna aspekta mentalnog zdravlja: salutogene i patogene zdravstvene faktore (Antonovsky, 1984 i 1996). Predstavljeni rezultati odnose se na gore navedeno.

Predstavljanje podataka i rezultata

Zahvaljujući SD i QHI instrumentu dobili smo podatke o specifičnim demograf-skim i zdravstvenim kategorijama unutar ciljne populacije, na osnovu čega smo izdvojili prirodno formirane grupe koje su nam poslužile kao nezavisne varijable.

Zavisne varijable operativno su definirane pomoću 10 psiholoških instru-menata koji mjere psihološko dobrostanje (uključujući i stresne i zaštitne fak-tore). Radi boljeg razumijevanja i tumačenja rezultata, cilj nam je predstaviti psihološke varijable u skladu s podjelom na patogene i salutogene varijable psi-hološkog zdravlja (Antonovsky, 1996).

Salutogeni faktori podrazumijevaju faktore koji štite zdravlje i odnose se na sljedeće instrumente: zadovoljstvo životom (mAnSA), samopoštovanje (RSS), optimizam (Lot-R), osjećaj koherentnosti (SoC), razina socijalne podrške (SSA) i upravljanje vremenom (tSQ).

Patogeni faktori podrazumijevaju stresne faktore i odnose se na instru-mente koji mjere patogena zdravstvena stanja poput: psihološkog stresa (SR-1), razine anksioznosti (gAD-7), usamljenosti (UCLA) i stresnih životnih situacija (LSZD i LSZD uzrokovano ratom).

Opis distribucije psiholoških varijabli

Da bismo definirali daljnju statističku analizu, testirali smo normalnost distri-bucije. Rezultati su prikazani u tabeli ispod.


tabela 1. Deskriptivne statističke mjere i testiranje normalnosti distribucije nezavisnih varijabli

N Prosječna vrijednost

Standardna devijacija Medijan

Asimetrija nagetost distribucije

kolmogorov-Smirnova

Stat. St.pog. Stat. St.pog Stat. df Sig.MANSA 229 55,497 8,81 57,00 -0,676 0,161 0,545 0,320 0,088 220 0,000RSS 230 32,656 4,88 34,00 -0,820 0,160 0,431 0,320 0,140 220 0,000LOT-R 230 23,339 4,68 24,00 -0,747 0,160 0,705 0,320 0,097 220 0,000SOC 227 116,960 19,087 120,00 -0,684 0,162 0,485 0,322 0,077 220 0,003SSA-a 230 31,147 7,738 29,00 1,077 0,160 1,724 0,320 0,126 220 0,000SSA prijatelji 230 10,591 3,388 9,00 1,069 0,160 1,223 0,320 0,191 220 0,000SSA porodica 230 8,843 2,664 8,00 1,566 0,160 1,759 0,320 0,281 220 0,000tSQ 225 123,826 16,517 126,00 -0,628 0,162 0,376 0,323 0,081 220 0,001SR1 230 21,039 7,773 15,00 0,778 0,160 0,297 0,320 0,100 220 0,000gAD-7 230 4,891 4,383 1,00 1,204 0,160 1,186 0,320 0,159 220 0,000UCLA 230 2,073 0,772 2,14 0,725 0,160 -0,086 0,320 0,119 220 0,000LSzD 229 5,139 3,385 4,00 2,825 0,161 15,701 0,320 0,153 220 0,000LSzD uzrokovano ratom

230 3,052 2,138 2,00 1,091 0,160 1,596 0,320 0,194 220 0,000

Validni N 220

Kao što se može vidjeti iz tabele 1 na kojoj je predstavljeno testiranje nor-malnosti distribucije zavisnih varijabli, sve zavisne varijable imaju distribuciju koja odudara od normalne; stoga je korištena neparametrijska statistika u dalj-njim procedurama.

Prema podacima o psihološkim salutogenim faktorima, opažanje kvalite-te života naših sudionika uglavnom je iznad prosjeka (medijan =57), njihovo samopoštovanja je iznad prosjeka (medijan =34), više su optimistični nego pe-simistični (medijan =24), imaju snažan osjećaj koherentnosti i smatraju da je svijet razumljivo i smisleno mjesto (medijan =120), smatraju da općenito imaju dobru socijalnu podršku (medijan =29), kao i podršku porodice (medijan =8) i prijatelja (medijan =9), te imaju dojam strukturiranosti i svrsishodnosti vreme-na (medijan =126).

S druge strane, na skalama za mjerenje patologije ostvareni su poprilič-no niski prosječni rezultati. SR1 skala mjeri razinu stresa, a rezultati pokazuju pozitivno asimetričnu distribuciju, što znači da je psihološko stanje sudionika dobro, da je stres prisutan u umjerenim količinama (medijan =15), a skale za mjerenje anksioznosti pokazale su isti trend, što znači da sudionici nisu razvili anksiozne poremećaje (medijan =1). na UCLA skali koja mjeri osjećaj usamlje-nosti ostvareni su niski rezultati (medijan =2,14). Lista stresnih događaja ima dvije podskale: ukupni rezultat stresnih događaja u životu i stresne događaje uzrokovane ratom. Za ovu skalu bolje je koristiti mod kao reprezentativnu mje-


ru. Rezultat za skalu stresnih događaja je 4, što znači da je većina sudionika imala 4 stresna događaja u životu, od čega su 2 povezana s ratom.

možemo zaključiti da su naši sudionici ostvarili visoke rezultate na instru-mentima koji mjere dobrostanje, i niske rezultate na skalama koje mjere pato-logiju.

Interkorelacijska matrica

a) matrica interkorelacije varijabli koje mjere salutogene faktore

tabela 2. matrica interkoleracije varijabli koje mjere salutogene faktore

Spearmanov koeficijent korelacije

MANSA RSS LOT-R SOC SSA-a SSA podrška prijatelja

SSA podrška porodice tSQ

MANSA 1,000 -0,520** 0,445** 0,531** -0,295** -0,296** -0,141* 0,404**

RSS -0,520** 1,000 0,523** 0,619** -0,444** -0,415** -0,292** 0,537**

LOT-R 0,445** -0,523** 1,000 0,639** -0,467** -0,433** -0,296** 0,412**

SOC 0,531** -0,619** 0,639** 1,000 -0,473** -0,461** -0,237** 0,622**

SSA-a -0,295** 0,444** -0,467** -0,473** 1,000 0,875** 0,732** -0,335**

SSA podrška prijatelja -0,296** 0,415** -0,433** -0,461** 0,875** 1,000 0,519** -0,309**

SSA podrška porodice -0,141* 0,292** -0,296** -0,237** 0,732** 0,519** 1,000 -0,194**

tSQ 0,404** -0,537** 0,412** 0,622** -0,335** -0,309** -0,194** 1,000

tabela 2 pokazuje da među varijablama koje mjere salutogene faktore po-stoji umjerena korelacija. opažanje kvalitete života u korelaciji je s visokim samopoštovanjem, a u pozitivnoj je korelaciji i s visokom razinom optimizma, životne koherentnosti, socijalne podrške općenito kao i podrške porodice i pri-jatelja, te kvalitetno utrošenim vremenom. Samopoštovanje je u korelaciji sa svim podskalama koje mjere salutogene faktore, dok je optimizam također u pozitivnoj korelaciji s ostalim skalama koje mjere salutogene faktore. Stoga mo-žemo zaključiti da dobro stanje osobe ima nekoliko dimenzija koje su izražene ovim karakteristikama, te da će osoba pozitivnije gledati na sve aspekte života ako osjeća da ima socijalnu podršku, da je život smislen, da dobro koristi svoje vrijeme itd, i obrnuto.


b) matrica interkorelacije zavisnih varijabli koje mjere patologiju

tabela 3. matrica interkorelacije zavisnih varijabli koje mjere patologiju

Spearmanov koeficijent korelacije rho SR1 gAD-7 UCLA LSzD LSzD uzrokovano

ratom

SR1 1,000 0,800** 0,599** 0,316** 0,279**

gAD-7 0,800** 1,000 0,554** 0,324** 0,262**

UCLA 0,599** 0,554** 1,000 0,209** 0,143*

LSzD 0,316** 0,324** 0,209** 1,000 0,813**

LSZD uzrokovano ratom 0,279** 0,262** 0,143* 0,813** 1,000

opet, postoji pozitivna i umjerena do visoka korelacija među skalama pato-genih faktora. Stres je u korelaciji s anksioznošću (0,8), usamljenošću (0,599) i skalama stresnih događaja (0,316 i 0,279), anksioznost je povezana s usamlje-nošću (0,554) i skalama stresnih događaja (0,324 i 0,262), a usamljenost je po-vezana s podskalom stresnih događaja (0,209 i 0,146).

c) matrica interkorelacije zavisnih varijabli: korelacija salutogenih faktora i podskala patogenih faktora:

tabela 4. matrica korelacije varijabli koje mjere salutogene i patogene faktore

Spearmanov koeficijent korelacije

rhoMANSA RSS LOT-R SOC SSA-a

SSA podrška prijatelja

SSA podrška porodice

tSQ

SR1 -0,498** -0,655** -0,385** -0,590** 0,256** 0,292** 0,084 -0,533**

gAD-7 -0,421** -0,538** -0,394** -0,532** 0,201** 0,239** 0,024 -0,463**

UCLA -0,513** -0,619** -0,550** -0,637** 0,462** 0,435** 0,264** -0,453**

LSzD -0,366** -0,200** -0,166* -0,245** 0,088 0,136* -0,104 -0,130LSzD uzrokovano ratom -0,320** -0,131* -0,175** -0,229** 0,084 0,152* -0,073 -0,102

Kao što se može vidjeti iz gornje matrice interkorelacije zavisnih varijabli, kvaliteta života je u negativnoj korelaciji sa svim zavisnim varijablama koje mje-re patologiju, što znači da postoji tendencija da sudionici svoj život smatraju boljim ako su razine anksioznosti, stresa i usamljenosti niže.

Samopoštovanje je također u negativnoj korelaciji sa skalama patogenih faktora. Postojanje patoloških simptoma povezano je s niskim samopoštova-njem, i obrnuto.

optimizam je također u negativnoj korelaciji sa svim patogenim varijabla-ma, kao i sa skalom koherentnosti. Socijalna podrška u pozitivnoj je korelaciji s


opažanjem stresa, anksioznosti i usamljenosti, ali potrebno je imati na umu da manji broj bodova na skali podrške ukazuje na veću podršku, stoga je opaža-nje socijalne podrške uglavnom lošije ako su razine stresa, anksioznosti i usa-mljenosti visoke. na isti je način opažanje podrške prijatelja povezano sa svim skalama patogenih faktora. Socijalna podrška članova porodice u pozitivnoj je korelaciji s usamljenošću, što znači da je izraženije opažanje usamljenosti pove-zano s manjom socijalnom podrškom. Dojam o dobrom upravljanju vremenom u negativnoj je korelaciji sa opažanjem stresa, anksioznosti i usamljenosti.

ove matrice interkorelacije potvrđuju model salutogenih i patogenih fakto-ra psihološkog zdravlja kojeg je razvio Antonovsky (1984). Iako su promatrani iz različitih perspektiva koje su operativno definirane različitim instrumentima, salutogeni i patogeni faktori još uvijek ukazuju na jedan od dva stanja: stanje rezilijencije ili patološko stanje.

Utvrđivanje značajnih indikatora psihološkog dobrostanja

Utvrđivanje razlika među različitim grupama sudionika na osnovu zavisnih varijabli za kategorije definirane socio-demografskim upitnikom

a) Utvrđivanje rodno zasnovanih razlikaPodskale koje mjere salutogene faktore nisu pokazale statistički značajne

razlike između sudionika i sudionica, osim skale podrške članova porodice gdje su sudionici ostvarili manji broj bodova, što znači da smatraju da imaju bolju socijalnu podršku od porodice nego sudionice.

tabela 5. mann-Whitney U test za mjerenje salutogenih faktora među muškarcima i ženama

Rod N Srednji rang

Suma rangova

Mann-Whitney U z sig

MANSAMuškarci 116 113,06 13114,50

6328,500 -0,450 0,652Žene 113 117,00 13220,50

RSSMuškarci 117 122,21 14298,50

5825,500 -1,560 0,119Žene 113 108,55 12266,50

LOT-RMuškarci 117 115,89 13559,50

6564,500 -0,091 0,927Žene 113 115,09 13005,50

SOCMuškarci 115 122,39 14074,50

5475,500 -1,950 0,051Žene 112 105,39 11803,50

SSA-aMuškarci 117 107,78 12610,00

5707,000 -1,793 0,073Žene 113 123,50 13955,00

SSA podrška prijateljaMuškarci 117 111,82 13082,50

6179,500 -0,862 0,389Žene 113 119,31 13482,50


SSA podrška porodiceMuškarci 117 106,86 12503,00

5600,000 -2,140 0,032Žene 113 124,44 14062,00

tSQMuškarci 114 119,19 13588,00

5621,000 -1,447 0,148Žene 111 106,64 11837,00

što se tiče patogenih faktora, rezultati su sljedeći:

tabela 6. mann-Whitney U test za mjerenje patogenih faktora među muškarcima i ženama

Rod N Srednji rang

Suma rangova


SR1Muškarci 117 105,80 12379,00

5476,000 -2,251 0,024Žene 113 125,54 14186,00

gAD-7Muškarci 117 107,89 12623,00

5720,000 -1,774 0,076Žene 113 123,38 13942,00

UCLAMuškarci 117 111,95 13098,50

6195,500 -,824 0,410Žene 113 119,17 13466,50

LSzDMuškarci 117 132,89 15548,00

4459,000 -4,210 0,000Žene 112 96,31 10787,00

LSZD uzrokovano ratomMuškarci 117 133,62 15633,00

4491,000 -4,264 0,000Žene 113 96,74 10932,00

Rezultati nam pokazuju da postoje statistički značajne razlike između muš-karaca i žena kada je riječ o skali opažanja stresa i listi stresnih događaja. Žene više opažaju stres, dok su muškarci ostvarili veći broj bodova na listi stresnih događaja i stresnih događaja uzrokovanih ratom.

b) Razlike u zavisnim varijablama među raseljenim osobama i povratnicimaU našem uzorku samo je 9 ljudi pripadalo kategoriji izbjeglica, tako da su

razlike uočene samo među interno raseljenim licima i povratnicima.tabela ispod pokazuje da na skali koja mjeri salutogene faktore ne postoje

statistički značajne razlike između ove dvije kategorije. Statistički značajne ra-zlike među povratnicima i interno raseljenim licima uočene su na listi stresnih događaja i listi stresnih događaja uzrokovanih ratom, pri čemu su interno rase-ljene osobe ostvarile statistički znatno veći broj bodova, što znači da su isku-sile više stresnih događaja. mogli bismo čak zaključiti da je veći broj stresnih događaja izazvao njihovu raseljenost i da je to razlog zbog kojeg se nikada nisu vratili, već su radije ostali raseljeni.


tabela 7. Rezultati mann-Whitney U testa za mjerenje razlika između interno raseljenih lica i povratnika na osnovu cijelog uzorka

Rangovi

Kategorija N Srednji rang

Suma rangova


LSzDInterno raseljena lica 114 119,53 13626,50

5012,500 -2,200 0,028Povratnici 106 100,79 10683,50

LSzD uzrokovano ratom

Interno raseljena lica 114 124,62 14207,004546,000 -3,318 0,001

Povratnici 107 96,49 10324,00

Kada promatramo sudionike i sudionice odvojeno, primjećujemo da se neki od rezultata razlikuju i da postoje druge značajne razlike između povratnika i interno raseljenih lica. Rezultati ukazuju na sljedeće:• muškarci: ne postoje statistički značajne razlike između povratnika i inter-

no raseljenih lica ni na jednoj skali, osim na listi stresnih događaja i listi stresnih događaja uzrokovanih ratom. Rezultati su isti kada promatramo povratnike i interno raseljena lica odvojeno.

tabela 8. Rezultati mann-Whitney U testa za razlike između interno raseljenih lica i povratnika


Suma rangova


LSzDInterno raseljena lica 58 63,87 3704,50

1196,500 -2,303 0,021Povratnici 55 49,75 2736,50



Povratnici 55 49,06 2698,50rod = muški

• Žene: statistički značajne razlike postoje samo na podskali stresnih doga-đaja uzrokovanih ratom, pri čemu su interno raseljene žene ostvarile veći broj bodova na toj skali.

tabela 9. Rezultati mann-Whitney U testa za razlike između interno raseljenih žena i povratnica


Suma rangova




Povratnice 52 47,33 2461,00a. rod = ženski


c) Utvrđivanje razlika među različitim starosnim skupinamaZa utvrđivanje razlika među različitim starosnim skupinama koristili smo

Kruskal-Wallis test, nakon što smo sve sudionike podijelili u tri grupe: grupa su-dionika od 32 do 45 godina, grupa od 46 do 60 godina i grupa preko 61 godinu.

Različite starosne skupine imaju drugačije opažanje kvalitete života. najve-će zadovoljstvo kvalitetom života primjećuje se među najmlađim sudionicima, dok sudionici iz srednje starosne skupine najmanje opažaju kvalitetu života. Druge razlike u zavisnim varijablama, npr. salutogenim faktorima, nisu statistič-ki značajne. također, među različitim starosnim skupinama ne postoje statistič-ki značajne razlike kod zavisnih varijabli koje mjere patogene faktore.

tabela 10. Kruskal-Wallis test za razlike među starosnim skupinama, rezultati statistički značajnih razlika

Starosna skupina N Srednji rang Hi-kvadrat df Asimptotska

značajnost

M ANSAod 32 do 45 godina 43 136,72

6,464 2 0,039od 46 do 60 godina 102 106,13Preko 61 godinu 84 114,65

Rezultati su slični kada se sudionici i sudionice promatraju odvojeno. Pri odvojenom promatranju primjećujemo da ne postoje statistički značajne razli-ke za bilo koju zavisnu varijablu. Stoga možemo zaključiti da kod oba spola go-dište ne doprinosi ni salutogenim ni patogenim faktorima.

d) Brak kao salutogeni ili patogeni faktor Rezultati pokazuju da razlike postoje samo na skali koja mjeri podršku po-

rodice i na kojoj niži rezultat ukazuje na veću podršku; sudionici koji su u braku najviše opažaju podršku porodice, dok nevjenčani sudionici najmanje opažaju socijalnu podršku porodice. Patogene skale nisu pokazale statistički značajne razlike među grupama s različitim bračnim stanjima.

tabela 11. Kruskal-Wallis test za varijablu koja je statistički značajna za razlike među skupinama s drugačijim bračnim statusom

Bračni status N Srednji rang Hi-kvadrat df Asimptotska

značajnost

SSA porodice

vjenčani 154 109,62

9,593 3 0,022nevjenčani 30 147,92Razvedeni 11 118,27Udovci/ice 35 112,70


Za muškarce je brak važan faktor socijalne podrške porodice, dok kod su-dionica ne postoji statistički značajna razlika među ovim grupama u vezi s bilo kojom od zavisnih varijabli.

e) Porodična struktura kao faktor salutogeneze i patogeneze

tabela 12. matrica korelacije između salutogenih faktora i pitanja o porodičnoj strukturi

Spearmanov koeficijent korelacije rhoM

ANSA

RSS

LOT-

R

SOC

SSA-

a

SSA

prija

telji

SSA

poro

dica

tSQ

Koliko je djece u porodici mlađe od 17? 0,057 0,041 -0,047 -0,088 0,073 0,083 0,077 -0,082Koliko članova porodice ima tjelesni invaliditet? -0,107 -0,196** -0,092 -0,131* 0,123 0,078 0,123 -0,118

Koliko članova porodice ima mentalne poteškoće? -0,103 0,067 -0,033 -0,093 0,143* 0,092 0,125 -0,092

Koliko članova porodice ima redovan izvor primanja (plata, penzija, itd.)? 0,299** 0,160* 0,110 0,068 -0,022 -0,029 0,021 0,032

Zavisne varijable imaju statistički značajnu korelaciju s nekim od izmjere-nih faktora, kao što je porodična struktura. Kod porodica u kojima nekoliko čla-nova ima tjelesni invaliditet opaža se negativna korelacija sa samopoštovanjem kao i s osjećajem koherentnosti. Broj članova porodice s mentalnim poteško-ćama u pozitivnoj je korelaciji s općenitom socijalnom podrškom. Broj članova porodice koji imaju redovan izvor primanja u korelaciji je s kvalitetom života i samopoštovanjem.

tabela 13. matrica korelacije između patogenih faktora i pitanja o porodičnoj strukturi

Spearmanov koeficijent korelacije rho SR1

gAD-

7

UCLA

LSzD

LSzD

uzr

okov

ano

rato

m

Koliko je djece u porodici mlađe od 17? 0,066 0,096 0,003 0,131* 0,115Koliko članova porodice ima tjelesni invaliditet? 0,216** 0,198** 0,099 0,198** 0,163*

Koliko članova porodice ima mentalne poteškoće? 0,041 0,100 0,053 0,204** 0,116Koliko članova porodice ima redovan izvor primanja (plata, penzija, itd.)? -0,122 -0,115 -0,206** 0,004 0,107


f) Koliko je puta osoba bila raseljena od početka rata do danasU koliko navrata je osoba bila raseljena nije važan faktor za salutogene ska-

le primijenjene na naš uzorak, ali jeste važan faktor za skale stresa (SR-1) i LSZD skalu, tj. skalu stresnih događaja kao i skalu stresnih događaja uzrokovanih ra-tom.

tabela 14. Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike među osobama koje su raseljene jednom ili više puta

Koliko puta ste se preselili od početka rata do danas? N Srednji

rang Hi-kvadrat df Asimptotska značajnost

SR1

Jedanput 7 63,86

7,405 3 0,060Dva puta 59 118,93tri puta 42 101,18

više od tri puta 122 121,73

LSzD

Jedanput 7 105,21

10,646 3 0,014Dva puta 58 92,04tri puta 42 116,51



Jedanput 7 131,14

20,505 3 0,000Dva puta 59 82,64tri puta 42 120,25


Kada promatramo sudionike i sudionice odvojeno, rezultati pokazuju da je broj puta koliko je osoba bila raseljena važan faktor za opažanje stresa, kao i za obje podskale stresnih događaja.

g) obrazovni stupanj i društveni status prije i poslije rata obrazovni stupanj nije važan faktor ni za salutogene ni za patogene skale,

što znači da su stresni događaji na isti način utjecali na sve sudionike i na salu-togenoj i na patogenoj skali, bez obzira na završeni stupanj obrazovanja.

Društveni status prije i poslije rata definiran je kroz tri razine: unaprjeđe-nje statusa, isti status ili lošiji status.

Rezultati su pokazali da se unaprjeđenje društvenog statusa odražava samo na mAnSA rezultate, tj. na kvalitetu života, pri čemu su sudionici s unaprijeđe-nim društvenim statusom ostvarili najveće rezultate. Iza njih dolaze sudionici koji su zadržali isti društveni status, a poslije njih sudionici čiji je društveni sta-tus lošiji, što je poprilično značajno.


tabela 15. Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike među skupinama s različitim društvenim statusom

Promjena društvenog statusa N Srednji rang Hi-kvadrat df Asimptotska

značajnost

MANSAUnaprjeđenje društvenog statusa 48 135,56

20,726 2 0,000Isti status 113 124,26Lošiji društveni status 68 85,10

h) Izvor primanja kao važan faktor psihološkog dobrostanja

tabela 16. Kruskal-Wallis test za zavisne varijable koje su statistički značajne za razlike između kategorija osoba sdrugačijim izvorima primanja

trenutni izvor primanja? N Srednji rang Hi-kvadrat df Asimptotska

značajnost

MANSA

Plata (zaposlenje) 45 158,47

39,446 8 0,000

Rad na crno 7 125,36Sezonski posao 27 87,46Socijalna zaštita 17 69,26

Penzija 68 119,32Privatno poduzeće 1 177,00

Poljoprivrednik 8 91,63osobu uzdržavaju članovi porodice 51 107,76

osobu uzdržava neko iz inostranstva 5 53,60

RSS

Plata (zaposlenje) 45 128,14

16,564 8 0,035

Rad na crno 7 126,21Sezonski posao 28 99,45Socijalna zaštita 17 72,56

Penzija 68 122,75Privatno poduzeće 1 141,50

Poljoprivrednik 8 82,50osobu uzdržavaju članovi porodice 51 125,10

osobu uzdržava neko iz inostranstva 5 73,70

Iz gornje tabele možemo zaključiti da je trenutni izvor primanja važan fak-tor za opažanje kvalitete života i za samopoštovanje jer su sudionici koji imaju vlastita poduzeća ili su zaposleni ostvarili najveći broj bodova na skalama koje mjere kvalitetu života i samopoštovanje. S druge strane, osobe koje primaju neku vrstu socijalne pomoći ili ih uzdržavaju članovi porodice iz inostranstva ostvarile su najmanji broj bodova na skalama koje mjere opažanje kvalitete ži-vota i samopoštovanje.

Primijetili smo jako zanimljive rezultate kada smo muškarce i žene proma-trali odvojeno. Kada je riječ o muškarcima i utjecaju koji izvor primanja ima na njihovo psihološko dobrostanje, primjetne su statistički značajne razlike među


grupama ljudi s različitom razinom primanja. Izvor primanja važan je faktor za kvalitetu život, samopoštovanje, optimizam i usamljenost. najbolje rezulta-te na salutogenim skalama ostvarili su sudionici koji su privatni poduzetnici, imaju stalno zaposlenje ili rade na crno, dok su osobe sa socijalnim primanjima, poljoprivrednici i osobe koje uzdržava neko iz inostranstva ostvarili najslabije rezultate.

S druge strane, rezultati na UCLA skali su obrnuti jer je najniža razina usa-mljenosti registrirana među privatnim poduzetnicima. Interesantni su rezultati među ženama, koji pokazuju da izvor primanja nije relevantan faktor ni za salu-togenezu ni za patogenezu.

i) gubitak članova porodice tokom ratagubitak članova porodice tokom rata nije statistički značaj salutogeni fak-

tor, ali jeste statistički značajan za listu stresnih događaja uzrokovanih ratom, što je poprilično važna informacija.

tabela 17. mann-Whitney test za varijable koje su statistički značajne u kategoriji gubitka članova porodice

Da li ste tokom rata izgubili bliskog člana

porodice?N Srednji

rangSuma

rangovaMann-

Whitney U z sig


Da 64 131,74 8431,504208,500 -2,418 ,016

Ne 165 108,51 17903,50

j) trenutno mjesto prebivališta kao važan faktor psihološkog dobrostanjaKao što se moglo i očekivati, trenutno mjesto prebivališta važan je faktor

za psihološko dobrostanje. tabele ispod pokazuju razlike među sudionicima na osnovu njihovog trenutnog prebivališta.

tabela 18. Kruskal-Wallis test za zavisnu varijablu koja je statistički značajna za primijećene razlike među kategorijama različitih uvjeta stanovanja

trenutni uvjeti stanovanja? N Srednji rang Hi-kvadrat df Asimptotska

značajnost

MANSA

vlasnik kuće/stana 146 128,87

28,617 5 0,000

Podstanar u kući/stanu 10 106,00Porodična kuća u kojoj stanuju

roditelji ili drugi članovi porodice 40 110,44

Kolektivni centar 22 58,25Socijalno stanovanje (kuće ili

stanovi izgrađeni za izbjeglice ili interno raseljena lica)

9 63,39

ostalo 2 95,00



značajnost

RSS


13,339 5 0,020





9 72,50

ostalo 2 64,50

LOT-R


18,770 5 0,002





9 97,11

ostalo 2 70,75

SOC


16,804 5 0,005





9 70,11

ostalo 2 42,75

SSA-a


15,840 5 0,007





9 155,61

ostalo 2 83,50



16,062 5 0,007





9 139,06

ostalo 2 94,50



značajnost

tSQ


12,598 5 0,027




stanovi izgrađeni za izbjeglice ili interno raseljena)

9 78,89

ostalo 2 53,75

trenutno mjesto prebivališta važan je faktor za dobrostanje jer sudionici koji žive u vlastitoj kući, kao podstanari ili čak u kući nekog od članova porodice konzistentno su ostvarivali bolje rezultate na svim skalama koje mjere salutoge-ne faktore u odnosu na sudionike koji žive u kolektivnim centrima ili socijalnim stanovima. Stambeno pitanje nema značajan utjecaj na patogene faktore.

Utvrđivanje razlika među različitim grupama sudionika kroz zavisne varijable pronađene među kategorijama definiranim upitnikom o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama pružanja podrškePitanja iz upitnika o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama pružanja podrške definirana su kao kategorijske varijable, stoga smo ih uvrstili kao faktore koji utječu na zavisne varijable u obje grupe: salutogenoj i patogenoj.

a) tjelesna ozljeda kao salutogeni ili patogeni faktor

tabela 19. mann-Whitney test za statistički značajne varijable koje se odnose na tjelesne ozljede

Da li ste tokom rata zadobili tjelesnu

ozljedu?N Srednji

rangSuma

rangovaMann-

Whitney U z sig

MANSADa 37 90,46 3347,00

2644,000 -2,463 0,014Ne 192 119,73 22988,00

LSzDDa 37 165,24 6114,00

1693,000 -5,079 0,000Ne 192 105,32 20221,00


Da 37 174,15 6443,501400,500 -5,941 0,000

Ne 193 104,26 20121,50


Rezultati pokazuju da tjelesne ozljede značajno utječu na opažanje kvalite-te života: osobe s tjelesnim ozljedama smatraju da imaju nižu kvalitetu života. također značajno utječu na rezultate na listi stresnih događaja i stresnih doga-đaja uzrokovanih ratom.

što se tiče odvojenog promatranja sudionika i sudionica, među sudionicima pronađene su statistički značajne razlike za iste zavisne varijable, dok su samo tri sudionice imale neku tjelesnu ozljedu zbog čega se na testovima tjelesna oz-ljeda nije pokazala kao značajan faktor za njihovo dobrostanje.

b) Posjećivanje psihijatra, psihologa ili neurologa kao faktor koji određuje mentalno zdravlje ili patologiju

tabela 20. mann-Whitney test za zavisne varijable statistički značajne kada je riječ o posjećivanju psihijatra, psihologa ili neurologa

Da li ste ikada posjetili psihijatra, psihologa ili

neurologa?N Srednji

rangSuma

rangovaMann-

Whitney U z sig

MANSADa 62 87,98 5455,00

3502,000 -3,662 0,000Ne 165 123,78 20423,00

RSSDa 62 79,04 4900,50

2947,500 -4,974 0,000Ne 166 127,74 21205,50

LOT-RDa 62 93,69 5808,50

3855,500 -2,920 0,003Ne 166 122,27 20297,50

SOCDa 61 90,81 5539,50

3648,500 -3,172 0,002Ne 165 121,89 20111,50

tSQDa 60 92,16 5529,50

3699,500 -2,787 0,005Ne 163 119,30 19446,50

SR1Da 62 145,75 9036,50

3208,500 -4,376 0,000Ne 166 102,83 17069,50

gAD-7Da 62 151,52 9394,00

2851,000 -5,205 0,000Ne 166 100,67 16712,00

LSzDDa 62 140,60 8717,50

3465,500 -3,772 0,000Ne 165 104,00 17160,50


Da 62 141,31 8761,003484,000 -3,806 0,000

Ne 166 104,49 17345,00

Sudionici koji su posjetili specijalistu slabije opažaju kvalitetu života, ima-ju manje samopoštovanja, manje su optimistični, slabije opažaju koherentnost života i strukturiranost vremena. S druge strane, pate od većeg stresa, anksio-znosti i ostvaruju veći broj bodova na listi stresnih događaja. Do istih rezultata se dolazi kada se sudionici i sudionice promatraju odvojeno.

važno je napomenuti da nijedna skala ne pokazuje bilo kakve razlike među sudionicima koji posjećuju različite vrste doktora.


c) Dijagnoza kao salutogeni ili patogeni faktor

tabela 21. mann-Whitney test za zavisne varijable koje su statistički značajne kada je riječ o dobivanju dijagnoze od medicinskog stručnjaka

Da li ste ikada dobili dijagnozu od medicinskog

stručnjaka?

N Srednji rang

Suma rangova


RSSDa 31 24,98 774,50

278,500 -2,852 0,004Ne 31 38,02 1178,50

LOT-RDa 31 26,31 815,50

319,500 -2,273 0,023Ne 31 36,69 1137,50


Da 31 37,26 1155,00302,000 -2,664 0,008

Ne 31 25,74 798,00

tSQDa 29 23,45 680,00

245,000 -3,027 0,002Ne 31 37,10 1150,00

SR1 Da 31 36,87 1143,00

314,000 -2,347 0,019Ne 31 26,13 810,00

gAD-7Da 31 37,97 1177,00

280,000 -2,834 0,005Ne 31 25,03 776,00

Ljudi s dijagnozom imaju veće samopoštovanje, manje su optimistični, ima-ju slabiju podršku porodice, te manje opažaju strukturiranost vremena; patoge-ne skale pokazuju da više pate od stresa i da su anksiozniji. Podrobnija analiza pokazala je da je dijagnoza važan faktor za sudionice, ali ne i za sudionike. Za sudionice dijagnoza se pokazala kao statistički važna sa sljedeće varijable:

tabela 22. mann-Whitney test za varijable koje su statistički značajne kada je riječ o dobivanju dijagnoze

Da li ste ikada dobili dijagnozu od medicinskog

stručnjaka?

N Srednji rang

Suma rangova


RSSDa 16 11,94 191,00

55,000 -2,376 0,018Ne 14 19,57 274,00

SSA podrška prijatelja

Da 16 17,28 276,5052,000 -2,502 0,012

Ne 14 13,46 188,50SSA podrška

porodice Da 16 17,66 282,50

64,500 -1,975 0,048Ne 14 13,04 182,50

tSQDa 16 12,00 192,00

56,000 -2,329 0,020Ne 14 19,50 273,00

SR1Da 16 19,84 317,50

42,500 -2,895 0,004Ne 14 10,54 147,50

gAD-7Da 16 20,38 326,00

34,000 -3,278 0,001Ne 14 9,93 139,00

a. rod = ženski


Sudionice s dijagnozom imaju nisko samopoštovanje, manje opažaju podrš-ku prijatelja i porodice i strukturiranost vremena, te pate od stresa i anksiozno-sti. takve razlike nisu uočene među sudionicima.

d) mogućnost življenja bez propisane medicinske terapije kao salutogeni ili patogeni faktor trenutno postoje ljudi koji još uvijek uzimaju propisanu medicinsku tera-

piju, a rezultati su pokazali da oni imaju manje samopoštovanja i ostvaruju vi-soke rezultate na SR1 skali (skala stresnih događaja). Uz to postoje i ljudi koji ne mogu živjeti bez propisanih lijekova što utječe na nekoliko faktora njihovog dobrostanja navedenih u tabeli ispod.

tabela 23. mann-Whitney test za statistički značajne varijable kada je riječ o mogućnosti življenja bez medicinske terapije

možete li živjeti bez propisanih lijekova? N Srednji

rangSuma

rangovaMann-

Whitney U z sig

RSSDa 24 30,44 730,50

97,500 -3,673 0,000Ne 22 15,93 350,50

SOCDa 24 27,48 659,50

168,500 -2,101 0,036Ne 22 19,16 421,50

tSQDa 22 26,82 590,00

147,000 -2,231 0,026Ne 22 18,18 400,00

SR1Da 24 17,19 412,50

112,500 -3,336 0,001Ne 22 30,39 668,50

gAD-7Da 24 16,96 407,00

107,000 -3,463 0,001Ne 22 30,64 674,00

UCLADa 24 17,83 428,00

128,000 -3,001 0,003Ne 22 29,68 653,00

Sudionici koji ne mogu živjeti bez propisane medicinske terapije imaju više samopoštovanja, manje opažaju koherentnost života i više pate od stresa, ank-sioznosti i usamljenosti. ove razlike uočene su na čitavom uzorku, ali pri odvo-jenom analiziranju podataka za muškarce i žene, razlike su uočene samo među sudionicama. među muškarcima nisu pronađene nikakve razlike.


e) Sudjelovanje u bilo kojoj vrsti psihoterapije kao salutogeni ili patogeni faktor

tabela 24. mann-Whitney test za statistički značajne varijable u kategoriji sudjelovanja u bilo kojem obliku psihoterapije ili psihološkog savjetovanja

Da li ste ikada sudjelovali u nekoj vrsti psihoterapije

ili psihološkog savjetovanja,

individualno ili u grupi?

N Srednji rang

Suma rangova


RSSDa 13 69,31 901,00

810,000 -2,584 0,010Ne 217 118,27 25664,00

SOCDa 13 65,62 853,00

762,000 -2,736 0,006Ne 214 116,94 25025,00

tSQDa 13 72,92 948,00

857,000 -2,288 0,022Ne 212 115,46 24477,00

SR1Da 13 153,96 2001,50

910,500 -2,148 0,032Ne 217 113,20 24563,50

gAD-7Da 13 171,96 2235,50

676,500 -3,166 0,002Ne 217 112,12 24329,50


Da 13 151,73 1972,50939,500 -2,052 0,040

Ne 217 113,33 24592,50

Sudjelovanje u psihoterapiji važan je faktor za samopoštovanje jer je ono niže kod sudionika koji odlaze na psihoterapiju; također se pokazalo da sudio-nici koji odlaze na psihoterapiju manje opažaju koherentnost života, strukturi-ranost vremena, više pate od stresa i anksioznosti te ostvaruju veći broj bodova na listi stresnih događaja uzrokovanih ratom. Promatrane odvojeno, ove razlike uočene su samo među sudionicama. Kod muškaraca ove razlike nisu statistički značajne.

Zaključci

Rezultati deskriptivnih statistika pokazuju da su naši ispitanici konzistentno ostvarivali visoke rezultate na salutogenim skalama, što znači da su izuzetno rezilijentni, dok su rezultati na skalama za mjerenje patogenih faktora bili niski. to ukazuje na činjenicu da naši ispitanici, interno raseljena lica i povratnici, op-ćenito imaju poprilično razvijenu rezilijenciju, a na patogenim skalama ostva-ruju niske rezultate.

Socio-demografski faktori također su važni za rezilijenciju na određene pa-togene faktore. Kada je riječ o razvijanju rezilijencije, najvažniji faktori su: mla-


đa životna dob (od 32 do 45), ključna za opažanje kvalitete života, bračni status, koji je važan za opažanje socijalne podrške porodice, unaprjeđenje društvenog statusa, što utječe na opažanje kvalitete života, vođenje vlastitog poduzeća ili zaposlenje s redovnom platom, što utječe na opažanje kvalitete života i samopo-štovanje, dok stanovanje u vlastitoj ili u porodičnoj kući, za razliku od socijalnog stanovanja ili kolektivnih centara, doprinosi boljim rezultatima na svim varija-blama rezilijencije.

Sljedeći socio-demografski faktori doprinose ranjivosti: ženski rod (podra-zumijeva veće opažanje stresa, a manji broj uzročnika stresa), biti interno ra-seljeno lice a ne povratnik/ca relevantno je za listu stresnih događaja, tjelesni invaliditet utječe na opažanje stresa, anksioznost i listu stresnih događaja, men-talni poremećaji u porodici uzrokuju veće rezultate na listi stresnih događaja, broj puta koliko je osoba bila raseljena u vezi je s povišenom razinom stresa, a gubitak člana porodice uzrokuje veći rezultat na listi stresnih događaja.

također, zdravstveni faktori koji se ističu kao važni za razvijanje rezilijen-cije su slijedeći: dobro tjelesno i mentalno zdravlje u porodici (bez ikakvih di-jagnoza ili terapija, bez posjećivanja psihijatra ili sudjelovanja u psihoterapiji). Zdravstveni faktori koji u drugu ruku predstavljaju rizične faktore i doprinose patologiji su: tjelesna ozljeda člana porodice, dobivanje dijagnoze, svakodnevno uzimanje terapije, posjećivanje psihijatra ili sudjelovanje u psihoterapiji. osobe kod kojih su prisutni svi navedeni faktori pate od narušenog mentalnog zdravlja i zbog toga možemo zaključiti da su ovi faktori povezani, ali ne možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj vezi.

Diskusija – Dobrostanje povratnika i interno raseljenih osoba 20 godina nakon rata

U ovoj studiji sudjelovalo je 230 ispitanika, i svi su pripadali jednoj od tri kate-gorije: povratnici, interno raseljena lica i izbjeglice. naš uzorak je imao samo 9 izbjeglica iz Hrvatske, tako da nije bilo moguće donijeti jasne zaključke o ovoj populaciji. Premda, sudeći po udjelu izbjeglica u općoj populaciju stanovništva, ovaj broj izbjeglica na spram cjelokupnog uzorka raseljene i povratničke popu-lacije u BiH, ne treba biti zanemariv.

Rezultati deskriptivnih statistika konzistentno pokazuju da su naši sudio-nici ostvarili visoke rezultate na salutogenim skalama što ukazuje na značajnu razinu rezilijencije, dok su na patogenim skalama ostvareni niski rezultati. op-ćenito govoreći, rezultati su pokazali da naši sudionici smatraju da imaju dobru kvalitetu života, više su optimistični nego pesimistični, opažaju koherentnost i smatraju da je svijet razumljivo i smisleno mjesto. također smatraju da imaju


dobru socijalnu podršku općenito, kao i podršku porodice i prijatelja, što je ve-oma važno. I na kraju, smatraju da je način na koji koriste vrijeme strukturiran i svrsishodan.

Uzimajući u obzir sve faktore u okruženju koji utječu na populaciju kori-štenu u našem uzorku, posebno interno raseljena lica, rezultati su neočekivani. Pored toga što sudionici pripadaju jednoj od tri skupine raseljenih, većina ih je nezaposlena ili žive u porodicama gdje samo jedan član (obično muškarac) radi ili gdje postoji samo jedan izvor primanja. Rade na loše plaćenim poslovima, što nije rijetkost u Bosni i Hercegovini, primaju nekvalitetnu medicinsku zaštitu, a nekim članovima njihovih porodica potrebna je skoro svakodnevna medicinska njega. Pošto su prije dvadeset godina iskusili prisilnu migraciju koja danas po-drazumijeva prolongiranu raseljenost i pošto ih većina danas živi u teškim uvje-tima, zanimljivo je vidjeti da su na salutogenim skalama ostvarili visoke, a na patogenim skalama niske rezultate. U odgovorima je uočena visoka konzisten-tnost, što znači da sudionici nisu davali odgovore za koje su mislili da su društve-no prihvatljivi ili poželjni. Stoga smo analizirali eksterne i interne faktore spo-menute u upitnicima koji su mogli doprinijeti ovakvom mentalnom stanju. Došli smo do sljedećeg zaključka: dvadeset godina nakon rata u Bosni i Hercegovini, raseljene osobe u našem uzorku pokazale su jako visoku razinu rezilijencije.

S ove tačke gledišta rezultati se mogu interpretirati na nekoliko načina, što otvara prostor za nova istraživačka pitanja i dileme. Jedno objašnjenje je da se ovo istraživanje provelo dvadeset godina nakon rata i da su sudionici u među-vremenu uspjeli prevazići svoje traume, iako se mogla primijetiti tuga i napetost dok su govorili o traumatskim iskustvima. moglo bi se zaključiti da su se ovi ljudi navikli živjeti sa svojim traumama, da su one postale sastavni dio njihovih života. Drugo objašnjenje je da su se adaptirali u novom okruženju; ova hipoteza posebno je relevantna za interno raseljene osobe koje se još uvijek nisu vratile na prvobitna mjesta prebivališta niti su riješili svoje stambeno pitanje. U drugu ruku, oni su evidentno nastavili i/li izgradili svoj život u novom okruženju, stvo-rili nove socijalne mreže, uspjeli su pronaći neka sredstva za život i uglavnom se osjećaju sigurno. Kad bi se odlučili na povratak, većina interno raseljenih lica morala bi se vratiti na mjesta na kojima sada uglavnom žive pripadnici druge etničke grupe. Iz njihove perspektive, takav povratak ugrozio bi njihov osjećaj sigurnosti, stoga oni radije ostaju na mjestima gdje njihova etnička grupa čini većinsko stanovništvo. no, pored ovih činjenica podrobnije smo željeli istražiti koji faktori doprinose tome da se interno raseljena lica osjećaju ugodno u no-vom okruženju.

Siriwadhana i Sar. (2014) također su primijetili visoku razinu rezilijencije među raseljenim osobama. tvrde da su rezilijencija pojedinaca i zajednica i so-


cijalna podrška glavni faktori koji određuju utjecaj prisilne migracije na kasnije mentalno zdravlje, u smislu da ublažavaju posljedice raseljenosti. Rezilijenci-ja pojedinca definirana je kao sposobnost osobe da se prilagodi i oporavi od stresnih ili traumatskih događaja. Dakle, koncept rezilijencije je multidimenzi-onalan i obuhvata osobne vještine i kvalitete, kao i vanjske faktore, a posebna pažnja se pridaje socijalnoj podršci (Porobić, 2012).

Pored socijalne podrške, za rezilijenciju je važna i religija (prema Siriwad-hana i Sar, 2013; Porobić, 2012), te individualne karakteristike kao što su pozi-tivni ili negativni mehanizmi reagiranja na nepovoljne događaje.

Porobić (2016) je dokazala da je socijalni kapital jedan od najvažnijih fak-tora održivog povratka u BiH. U svom radu ona je istražila tri aspekta situacije u kojoj se nalaze povratnici u Prijedoru, Zvorniku i novom goraždu: društve-no zbližavanje (horizontalne veze među ljudima koji dijele određene sličnosti), društveno premošćivanje (odnosi među različitim društvenim grupama) i društveno povezivanje (vertikalne veze među pojedincima/grupama). Socijalni kapital na svim razinama predstavlja dragocjen resurs koji pomaže ljudima da organiziraju svoje živote i uvide da se i drugi ljudi nalaze u sličnoj situaciji, te da postoji uzajamna pomoć.

treće moguće objašnjenje ide tragom rezultata sličnih istraživanja rađenih širom svijeta, kao i u Bosni i Hercegovini (tedeschi i sar, 1998; Powell i Sar, 2003). U njima je termin posttraumatskog rasta opisan kao subjektivni dojam pozitivne psihološke promjene primijećen kod osoba koje su iskusile traumu. taj dojam povlači za sobom i pridavanje veće vrijednosti životu, postavljanje novih prioriteta, veću bliskost u intimnim odnosima, pozitivnu duhovnu pro-mjenu, itd (Porobić, 2012). Shishehgar i Sar. (2015) tvrde da je migracija, pored negativnih posljedica, također pozitivno utjecala na zdravlje i kvalitetu života, posebno među ženama jer su se one uspješnije integrirale u novo društvo, pro-našle prilike za obrazovanje i zaposlenje, te ostvarile bolje rezultate od muška-raca na instrumentima koji mjere mentalno zdravlje.

Kada uvedemo kontrolu grupu (sudionike koji nisu napuštali domove to-kom i poslije rata), što je predmet tekućeg istraživanja na produženom dijelu ovog projekta (u novembru, 2016 se očekuju rezultati i izvještaj ove studije) moći ćemo bolje objasniti zbog čega su naši sudionici ostvarili tako visoke rezul-tate na salutogenim i niske rezultate na patogenim skalama. Kontrolna grupa će nam pomoći da napravimo poređenja i donesemo pouzdane zaključke o traumi kao risk faktoru ili poticajnom faktoru.

očigledno je da su različiti faktori doveli do rezultata koji ukazuju na visoku razinu rezilijencije i nisku razinu patologije među našim sudionicima dvadeset godina nakon rata. to ne znači da ovim osobama nije potrebna pomoć i podrš-


ka, jer bez obzira na to kako se osjećali i kakve odgovore davali, većina njih još uvijek živi u izuzetnom lošim stambenim uvjetima.

na dalje, bitno je prodiskutovati socio-demografske karakteristike popula-cije u uzorku i njihov utjecaj na rezultate dobrostanja.

Socio-demografske karakteristike kao determinante dobrostanja

Rezultati naše studije ukazuju na nekoliko važnih socio-demografskih faktora koji pomažu osobi da prevaziđe traumu, izgradi rezilijenciju i smanji razinu stresa.

tako se pokazalo da salutogenim faktorima doprinose životna dob, bračni status, tjelesni invaliditet, mentalne poteškoće, broj članova porodice sa stalnim izvorom primanja, promjena u društvenom statusu u odnosu na prije-raselje-nički, prebivalište/stambeno pitanje.

Životna dob –naš uzorak se sastojao od tri grupe sudionika: mlađe (između 32 i 45 godina), srednjovječne (između46 i 60 godina) i starije (preko 60 godi-na). Životna dob značajno utječe na opažanje kvalitete života: mlađi sudionici smatraju da imaju bolju kvalitetu života nego srednjovječna populacija. ovo je vjerovatno uzrokovano činjenicom da su srednjovječni sudionici imali 20 ili više godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Svoje “najplodonosnije” godine proveli su u ratu i prvim poslijeratnim godinama. U doba koje je trebalo biti naj-bolje za njihovu karijeru, porodični život i okruženje, ovi sudionici su se bavili preživljavanjem, što se odrazilo i na predodžbu o kvaliteti života.

Rezultati do kojih su došli Araya i Sar. (2007) pokazuju da je kvaliteta života jedan od psiholoških konstrukata na koje utječe mentalni stres, jer se kvaliteta života smanjuje uslijed traumatičnih događaja. navode socijalnu podršku kao olakšavajući faktor jer ublažava stres i samim tim i iskrivljenje predodžbe o kva-liteti života, te pozitivno utječe na socio-ekonomski status.

naši rezultati pokazuju da je i životna dob olakšavajući faktor jer stres ma-nje utječe na predodžbu o kvaliteti života kod mlađih sudionika nego kod sred-njovječne populacije.

Bračni status – ljudi u braku opažaju veću socijalnu podršku porodice nego nevjenčane osobe ili udovci/ice. Podrška porodice važan je zaštitni faktor, pa je samim tim i brak važan zaštitni faktor jer ukazuje na veću podršku porodice. Plante i sar. (2002) također su utvrdili da je brak važan zaštitni faktor za učinkovi-to izlaženje na kraj sa stresnim situacijama, te samoprocjenu zdravstvenog stanja.

mnoga istraživanja su pokazala da je socijalna podrška važan faktor u zaštiti mentalnog zdravlja, posebno u stresnim situacijama. elklit i Pedersen (2001) su u svojim istraživanjima pronašli da osjećaj socijalne podrške pomaže u brojnim


stresnim situacijama, kao što su traumatični događaji, silovanja, nesreće, čak i HIv. Betancourt (2005) tvrdi da su programi obrazovanja u kriznim situacijama polučili pozitivne rezultate jer su unaprijedili izvore socijalne podrške, pružili jednu suvislu aktivnost i pobudili osjećaj nade za budućnost, te dali priliku mla-dim ljudima da provedu vrijeme zajedno i povežu se. Dakle, stvaranje snažnijeg osjećaja socijalne podrške pozitivno utječe na mentalno zdravlje ljudi tokom krizne situacije.

tjelesni invaliditet u porodici predstavlja rizični faktor za samopoštovanje i osjećaj koherentnosti života, što znači da ljudi s tjelesnim invaliditetom imaju nisko samopoštovanje i teže opažaju koherentnost života.

mentalne poteškoće u porodici u pozitivnoj su korelaciji s opažanjem soci-jalne podrške, što znači da osobe koje imaju člana porodice s mentalnim poteš-koćama općenito opažaju veću razinu socijalne podrške.

Broj članova porodice sa stalnim izvorom primanja značajno doprinosi boljoj kvaliteti života i samopoštovanju. novac, osobito ako dolazi iz različitih izvora (što je vrlo bitno u Bosni i Hercegovini gdje su plate u nekim slučajevima neredovite) važan je faktor za materijalnu sigurnost i održiv povratak, a utječe i na opažanje bolje kvalitete života i osjećaj vlastite vrijednosti.

Promjena u društvenom statusu promatrana je kroz tri kategorije: lošiji društveni status – ako je osoba bila zaposlena ili imala stalan izvor primanja prije rata, a trenutno to nema i preživljava zahvaljujući socijalnoj zaštiti ili uz pomoć članova porodice; isti društveni status – ako je osoba bila zaposlena prije rata i još uvijek je zaposlena, ili ako je primala i još uvijek prima socijalne nakna-de; bolji društveni status – ako je osoba bila nezaposlena prije rata, a trenutno je zaposlena. Primijećene su razlike među ove tri kategorije i pokazalo se da jedi-no sudionici s boljim društvenim statusom opažaju bolju kvalitetu života. Lošiji društveni status, bez obzira na to koliko stresa uzrokuje, nije bio važan faktor za druge salutogene niti patogene skale. očigledno je da sudionici smatraju da je pogoršanje društvenog statusa koje se dogodilo za vrijeme rata posljedica ratne situacije, i prebolijevaju ga kao i sve druge gubitke koje su iskusili.

U drugu ruku, izvor primanja važan je faktor samo za muškarce. on utječe na njihovo opažanje kvalitete života i samopoštovanje, a pokazalo se da postoje statistički značajne razlike između muškaraca koji vode vlastita poduzeća i ima-ju redovne plate i muškaraca koji primaju socijalne naknade ili pomoć od čla-nova porodice iz inostranstva, jer ovi prvi ostvaruju puno bolje rezultate. među sudionicama te razlike nisu statistički značajne. ovi rezultati su očekivani, jer u Bosni i Hercegovini još uvijek vladaju određeni patrijarhalni obrasci prema kojima muškarci uzdržavaju svoje porodice, dok žene odgajaju djecu i ostaju u sferi skrbi oko doma. Stoga, ako žena ne radi i ne doprinosi finansijski svojoj po-


rodici ona ne osjeća nikakav dodatni društveni pritisak i zadovoljna je sobom; s druge strane, muškarac u takvoj situaciji ne bi bio zadovoljan sobom, niti bi društvo smatralo da se on dobro snalazi u svojoj društvenoj ulozi.

trenutno prebivalište, tj. mjesto gdje osoba trenutno stanuje (vlastita kuća, porodična kuća, socijalno stanovanje, kolektivni centar itd.) važan je salutogeni faktor. Sudionici koji žive u vlastitoj kući ili u porodičnoj kući statistički ostvaru-ju bolje rezultate na skalama koje mjere kvalitetu života, samopoštovanje, opti-mizam, koherentnost života, socijalnu podršku i upravljanje vremenom u odno-su na sudionike koji žive u socijalnim stanovima ili kolektivnim centrima. ovo je poprilično značajno, osobito kada uzmemo u obzir da osobe u kolektivnim centrima žive u jako lošim uvjetima. očekivano je da je samopoštovanje tih ljudi nisko, te da smatraju da im je kvaliteta života loša i da nemaju dovoljno socijalne podrške (relevantni vladini i međunarodni akteri 20 godina nakon rata se još uvijek bave odgovarajućim stambenim rješenjima), itd.

mnoga istraživanja potvrdila su postojanje faktora koji unaprjeđuju men-talno zdravlje i u skladu su s našim saznanjima. Siriwadhana i Sar. (2014) tvrde da je bolja rezilijencija povezana s boljim socio-ekonomskim uvjetima, mlađom životnom dobi i boljom socijalnom podrškom. maksimovic i Sar. (2011) utvrdili su raseljenost i životne uvjete kao važne faktore za mentalno zdravlja adoles-cenata. Porter i Haslam (2005) utvrdili su da životni uvjeti nakon raseljavanja ublažavaju ishode mentalnog zdravlja. gori ishodi primijećeni su kod izbjeglica koje žive u institucionaliziranom smještaju, osoba koje nemaju dovoljno eko-nomskih prilika i interno raseljenih lica. Kod starijih izbjeglica, obrazovanijih izbjeglica, žena i osoba koje su prije raseljavanja imale bolji društveni status i ruralno mjesto prebivališta primijećeni su gori ishodi.

ovi rezultati usporedivi su s rezultatima našeg istraživanja; dakle, možemo zaključiti da su socio-ekonomski status, izvor primanja, stambeni uvjeti i pogor-šanje društvenog statusa uzrokovani ratom važni faktori mentalnog zdravlja.

Ako sagledamo socio-demografske faktore koji doprinose razvijanju pato-logije kod sudionika uočavamo sljedeće: rod, biti raseljeno lice/ povratnik, tje-lesni invaliditet u porodici, višestruka, opetovana raseljenost i gubitak članova porodice usljed rata.

Rod – pokazalo se da sudionice više opažaju stres, iako su ostvarile niže rezultate na listi stresnih događaja kao i na listi stresnih događaja uzrokovanih ratom. ovi rezultati potvrđuju da su žene podložnije stresu i da muškarci mogu izdržati više stresa u životu. muškarci više pate od stresa, a SR skala pokazuje da ga manje opažaju. ovakvi rezultati potvrđuju činjenicu da su žene ranjivije i da im je potrebna veća zaštita, posebno u traumatičnim situacijama (thomas i thomas 2004).


Shishehgar i Sar. (2015) zaključili su da je spol važan faktor mentalnog zdravlja raseljenih osoba i da se žene puno lakše navikavaju na novo okruže-nje nego muškarci, dok su Siriwadhana i sar. (2013) utvrdili da su eksterno raseljene žene mentalno zdravije od muškaraca. nada, osjećaj pripadanja i pri-lika da se izgradi novi život mogu pomoći u procesu privikavanja i oporavka. Donnelly i sar. (2011) zaključili su da osobno iskustvo s mentalnim poteškoća-ma uvjetuje način na koji način žene traže pomoć u liječenju mentalnih obo-ljenja; svjesnije su posljedica, a možda i vještije u primjećivanju promjena u svom mentalnom stanju zbog čega mogu reagirati i zatražiti pomoć. na kraju, možemo zaključiti da su žene ranjivije, posebno kada je riječ o opažanju stresa, ali istovremeno uspijevaju izaći na kraj sa stresnim događajima; stoga njihovi rezultati na drugim instrumentima za mjerenje mentalnog zdravlja nisu slabiji od rezultata muškaraca.

nije isto biti interno raseljeno lice i povratnik. očekivali smo značajnije ra-zlike u rezultatima za ovu SD varijablu. Pretpostavili smo da će povratnici biti u boljem psihološkom stanju, te da će ostvariti visoke rezultate na salutogenim, i niske rezultate na patogenim skalama. no, interno raseljena lica ostvarila su veće rezultate na listi stresnih događaja uzrokovanih ratom, što znači da su u odgovorima naveli veći broj uzročnika stresa koji su povezani s njihovim rat-nim iskustvom. možda se iz tog razloga nisu vratili na svoja prijeratna mjesta prebivališta. Stresni događaji u njihovom životu najvjerovatnije su povezani s mjestom odakle su pobjegli.

Postoji obimna istraživačka literatura o razlikama između izbjeglica i inter-no raseljenih lica i činjenici da izbjeglice imaju bolje mentalno zdravlje jer su za razliku od interno raseljenih lica zaštićeni međunarodnim pravom. također, povratak može biti rizični faktor za razvijanje mentalnih bolesti (Siriwadhana i Stewart, 2013). obje kategorije, interno raseljena lica i povratnici, bez obzira na trenutni ili prijašnji status, još uvijek su rizična grupa kada je riječ o razvijanju mentalnih poremećaja. Iz rezultata možemo vidjeti da ne postoje statistički zna-čajne razlike na bilo kojoj skali salutogenih i patogenih faktora, ali primijećene su razlike na skalama koje mjere stresne događaje.

tjelesni invaliditet u porodici također je rizični faktor koji može dovesti do povišene razine stresa, anksioznosti i, kao što se moglo očekivati, većeg broja bodova na listi stresnih događaja uzrokovanih ratom. Sudionici s tjelesnim in-validitetom ostvarili su statistički znatno veće rezultate na pomenutim skalama.

Koliko puta je osoba bila raseljena također je bitan rizični faktor. Ispitanici koji su više puta morali mijenjati svoje prebivalište ostvarili su veći broj bodova na skali opažanja stresa, listi stresnih događaja, te listi stresnih događaja uzro-kovanih ratom.


gubitak članova porodice važan je faktor za listu stresnih događaja, jer su ispitanici koji su izgubili člana porodice naveli veći broj stresnih događaja uzro-kovanih ratom, što je očekivano jer je gubitak člana porodice očigledno povezan s ratnim dešavanjima.

što se tiče faktora koji doprinose dugotrajnoj raseljenosti, Siriwadhana i Sar. (2014) su otkrili da je životna dob jedan od faktora koji doprinosi patoge-nezi raseljenih osoba i da su starije osobe obično lošijeg mentalnog zdravlja. naše istraživanje je pokazalo da je životna dob važan salutogeni, ali ne i pato-geni faktor.

možemo zaključiti da sljedeći faktori doprinose razvijanju mentalnih po-teškoća: rod, interna raseljenost, opetovana raseljenost, invaliditet u porodici i gubitak člana porodice uslijed ratnih dešavanja. navedeni faktori doprinose razvijanju patogeneze među raseljenim osobama, ali važno je napomenuti da, sudeći po rezultatima, nijedan od tih faktora nije povezan sa svim faktorima mentalnog zdravlja, što znači da nismo mogli izvesti bilo kakve uzročno-poslje-dične zaključke na osnovu korelacijskih studija. možemo samo reći da posebna kombinacija karakternih osobina, socio-demografskog statusa i životnih isku-stava može doprinijeti razvijanju patogeneze, što znači da uz takvu kombinaciju postoji veća šansa razvijanja patogenog statusa među raseljenim osobama.

Zdravstveni faktori kao determinante dobrostanja

neki od zdravstvenih faktora koji utječu na dobrobit su: tjelesne ozljede, po-sjećivanje psihijatra ili psihologa, različiti oblici psihoterapije, medicinska dija-gnosticiranost bolesti, uzimanje prepisane ili na svoju ruku ordinirane farmake.

tjelesne ozljede – ispitanici s tjelesnim ozljedama manje opažaju kvalitetu života, tj. njihova tjelesna ozljeda negativno utječe na kvalitetu života. ovo se odnosi na muške ispitanike u našoj studiji, jer su samo tri ispitanice prijavile da imaju tjelesnu ozljedu.

Posjećivanje psihijatra ili psihologa važan je faktor koji utječe na kvalitetu života, samopoštovanje, optimizam, koherentnost života i upravljanje vreme-nom. Rezultati su pokazali da ispitanici koji posjećuju psihijatra ili psihologa ostvaruju lošije rezultate na skalama koje mjere gore pomenute varijable. tako-đer se može reći da će pomoć psihijatra ili psihologa prije potražiti osobe koje opažaju slabiju kvalitetu života, imaju manje samopoštovanja, pesimističnije su, manje opažaju koherentnost života i ne koriste svoje vrijeme produktivno.

nadalje, bilo koji oblik psihoterapije značajno utječe na samopoštovanje, opažanje koherentnosti života i strukturiranosti vremena, jer su osobe koje idu na psihoterapiju ostvarile manji broj bodova na skalama koje mjere ove varijable.


Dobivanje dijagnoze od medicinskog stručnjaka značajno utječe na samo-poštovanje, optimizam, podršku porodice i upravljanje vremenom. Ispitanici koji imaju medicinsku dijagnozu ostvarili su slabije rezultate na ovim skalama, što znači da dobivanje dijagnoze negativno utječe na samopoštovanje ispitanika koji postaju pesimistični i smatraju da nemaju dobru socijalnu podršku poro-dice i prijatelja. važno je napomenuti da su navedene razlike primijećene samo među ispitanicama.

neki od ispitanika kontinuirano uzimaju lijekove koje im je propisao dok-tor, a neki su izjavili da ne bi mogli živjeti bez tih lijekova. ovaj faktor značajno utječe na samopoštovanje, koherentnost života i upravljanje vremenom, pošto su rezultati ispitanika na ovim skalama lošiji.

Kada je riječ o zdravstvenim varijablama, faktori koji utječu na patogenezu su: tjelesne ozljede, posjećivanje psihijatra ili psihologa, sudjelovanje u bilo ko-joj vrsti psihoterapije, i postojanje psihijatrijske ili psihološke dijagnoze.

tjelesne ozljede su rizični faktor za listu stresnih događaja i stresnih doga-đaja uzrokovanih ratom. naravno, većinu tjelesnih ozljeda, kao što su ranjavanja ili ozljede nanesene članovima porodice, ispitanici su doživjeli tokom rata.

Posjećivanje psihijatra ili psihologa značajno utječe na opažanje stresa, ank-sioznost te skale koje mjere stresne događaje. Ispitanici koji posjećuju psihijatra ili psihologa ostvarili su veće rezultate na ovim skalama. njihovo zdravstveno stanje vjerovatno je razlog zbog kojeg traže medicinsku pomoć i terapiju.

Sudjelovanje u bilo kojoj vrsti psihoterapije rizični je faktor za opažanje stresa, anksioznost i za skale koje mjere stresne događaje. opet, ljudi koji pate od stresa i anksioznosti prije će potražiti ovakvu vrstu pomoći.

Postojanje psihijatrijske ili psihološke dijagnoze važan je rizični faktor za stres, anksioznost i obje skale koje mjere stresne događaje. osobe s dijagnozom pate od većeg stresa i anksioznosti. ovo je povezano s prethodne dvije tačke: ljudi s pomenutim problemima potražili su profesionalnu pomoć i dobili insti-tucionalnu podršku, a ona je podrazumijevala dobivanje dijagnoze.

Rezultati ukazuju na to da je dobivanje dijagnoze, uzimanje terapije koju je propisao doktor i posjećivanje psihoterapeuta važan faktor dobrobiti, jer su osobe koje se ne osjećaju dobro psihički ili tjelesno ostvarile lošije rezultate na salutogenim i patogenim skalama.

Plante i Sar. (2002) su utvrdili da pozitivne samoprocjene vlastitog zdrav-stvenog stanja između ostalog ukazuju na uspješno izlaženje na kraj sa stresom, što znači da se osobe bez tjelesnih ozljeda ili zvanične dijagnoze i terapije osje-ćaju bolje, i tjelesno i mentalno, što je logičan i očekivan rezultat.

I – Uvod

“Budući da je sistem podrške od krucijalnog značaja u psihosocijalnoj prila-godbi, porodica i zajednica također trebaju biti u fokusu istraživanja” (Ahearn, 2000, str. 237). Stoga, u cilju odgovaranja na istraživačko pitanje: na koji način društveno pozicioniranje, naročito unutar socijalne mreže, utiče na psihosoci-jalno zdravlje žena prisilnih migrantica, u pozitivnim i negativnim aspektima, i njihovu percepciju sopstvenog života i života općenito, u sklopu kvalitativne komponente projekta, u naselju Drinjevac6, Sarajevo, provedeno je istraživanje tokom kojeg je autorica provela tri sedmice sa pet raseljenih žena iz tri različita sela iz istočne Bosne. tri su žene ciljano odabrane kao ključne informantice, dok su druge dvije neočekivano dospjele u fokus istraživačicine pažnje budući da su dale korisne uvide. Rezultati istraživanja prezentirani su duž dvije linije – izazo-vi i strategije suočavanja. glavne teme su nakon inicijalnog kodiranja svedene na četiri sveobuhvatne kategorije.

1. Drinjevac – nekontrolirano urbano širenje

naselje je dio najveće općine u Sarajevu (novi grad), koja se naglo razvila sedamdesetih godina prošlog vijeka tokom ubrzanog industrijskog razvoja Sa-rajeva. novi grad ima populaciju od oko 130.000 stanovnika, i obuhvata 28 na-selja od kojih je jedno i Drinjevac. na osnovu informacije dobijene od sekretara mjesne zajednice7, naselje ima 9.506 registriranih stanovnika. Stopa naseljeno-sti je veoma visoka, te je sa izuzetkom nekoliko područja, naselje izgrađeno bez

6 U izvještaju su korišteni pseudonimi kako za nazive mjesta tako i za imena ljudi u cilju sprečava-nja otkrivanja ličnih podataka koji bi mogli omogućiti identifikaciju informantica.7 Istraživačicina zaova je direktno kontaktirala mjesnu zajednicu radi dobijanja ove informacije.

Poglavlje 3: etnogRAFIJA SA RASeLJenIm ŽenAmA U DRInJevCU, SARAJevoNina Bosankić


urbanističkog plana i pejzažem dominiraju ilegalno izgrađeni objekti na nesta-bilnom terenu koji je nužno rehabilitirati.

objekti komunalne i društvene infrastrukture, poput autobuske stanice, džamije, ambulante i supermarketa, nalaze se na oko 15 minuta hoda od kuća informantica, i na glavnom su putu ili blizu glavnog puta koji prolazi kroz Dri-njevac. međutim, put je veoma uzak sa vrlo lošim trotoarom a dijelovi ceste su čak potpuno bez trotoara. Druge značajne institucije su relativno lako dostupne samo autobusom ili tramvajem, no do tramvaja ili trolejbusa stanovnici moraju hodati minimum pola sata duž glavne saobraćajnice ili presjeći pješice želje-zničku prugu. Konkretnije, potrebno je pet do deset minuta autobusom (koji vozi svakih 40 minuta), osim tokom špice kada je potrebno nešto više vremena, da bi se došlo do doma zdravlja u sklopu kojeg je i centar za mentalno zdravlje, i još nekih desetak minuta tramvajem do općinske stanice policije i centra za socijalni rad (dvije ili tri tramvajske stanice od doma zdravlja).

Regulacioni plan Drinjevca8, usvojen 2014. godine, identificira između ostalog i potrebu za legalizacijom ilegalno izgrađenih objekata, rekonstrukciju postojećih, te izgradnjom stambenih i komercijalnih zgrada, naročito onih od društvenog značaja, kao i zaobilaznice i bolje saobraćajne mreže. što se tiče in-formantica, u blizini njihovih domova nalazi se nekoliko granapa, ali svi su lo-cirani na vrhu jedne od najstrmijih ulica u novom gradu (što su taksisti isticali u više navrata), problematične kako za vozila tako i za pješake, naročito starije i one slabijeg zdravlja, jer se njome teško popeti, pogotovo u otežanim vremen-skim uslovima koji su, nažalost, vrlo čest slučaj u Sarajevu.

Kuće imaju mala dvorišta ispred kojih su naslagana drva za grijanje, vrlo često nemaju fasadu, a brojevi ulica su raspoređeni na vrlo čudan način. Sa izu-zetkom šume na sjeveru naselja, cijelo naselje je vizuelno sivo i vapi za zelenim površinama, koje se ne mogu izgraditi zbog nedostatka prostora. Iako je naselje povezano sa glavnom saobraćajnicom i uskoro završenom zaobilaznicom, te je samo 20 minuta vožnje od centra grada, nemoguće je izbjeći dojmu da je naselje u ruralnom području ili poput gradića unutar grada. također, za veliki dio nase-lja, a naročito komšiluk informantica, nije rađen nikakav urbanistički plan koji bi optimizirao upotrebu zemljišta i stvorio pristupačnije i privlačnije mjesto.

na osnovu narativa lokalaca i taksista,9 naselje se najvećim dijelom razvilo tokom posljednje dvije decenije. Stanovnici su nižeg socio-ekonomskog statusa,

8 Referenca nije navedena radi sprečavanja otkrivanja ličnih podataka. Regulacioni planovi kan-tona Sarajevo kao i prateće odluke, dostupne su na internet stranici http://zpr.ks.gov.ba/prostor-no-planska-dokumentacija/regulacioni-plan kao i u Službenom glasniku Kantona, te u štampanoj formi, na zahtjev, u svakoj sarajevskoj općini.9 Autorica se često koristila taksi službom na putu ka Drinjevcu te koristila vrijeme u vožnji za nefor-malne ali informativne razgovore sa vozačima koji su dali svoje viđenje naselja i njegovih stanovnika.

etnografija sa raseljenim ženama u Drinjevcu, Sarajevo 71

i uglavnom vode porijeklo iz istočne Bosne i Sandžaka.10 opet, zasnovano na na-rativima informantica, mnogi su započeli izgradnju kuća u periodu prije rata da bi obezbijedili krov nad glavom djeci koja bi se eventualno školovala u Sarajevu, ili došla da rade kao sezonski radnici na građevini.

Kako su urbanizacija i industrijalizacija bile nekoliko decenija na političkoj agendi u bivšoj Jugoslaviji, to je rezultiralo masivnim seobama iz ruralnih kraje-va u urbane industrijske centre. Iako Sarajevo nije bilo toliko privlačna destina-cija poput Beograda i Zagreba, razvojem industrije tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka mobiliziralo je veliki broj nekvalificiranih i kvalificiranih radnika iz istočne Bosne. Zbog toga je za mnoge stanovnike Drinjevca proces naseljava-nja slijedio prijeratne rute i destinacije radne migracije, u kombinaciji sa ratom izazvanim raseljavanjem stanovništva.

Proces je pak bio postepen i dugotrajan, te intenziviran većim brojem dru-gih relevantnih društvenih, političkih, i ekonomskih faktora. Sa izuzetkom onih ljudi koji su već posjedovali zemlju u Drinjevcu, mnogi su promijenili nekoliko mjesta stanovanja prije nego što su konačno skrasili u Drinjevcu. Stanovnici koji su već imali zemljište, bilo da su ga sami kupili ili da su ga kupili i na njemu iz-gradili kuću članovi porodice, samim tim su dobili prebivalište u situaciji produ-ženog raseljeništva. Iz više razloga, ekspliciranih u drugom dijelu teksta, mnogi stanovnici, uključujući i informantice, preferirali su lokalnu “integraciju” i (re)konstrukciju doma, nego potpuni povratak svojim kućama u mjestu raseljava-nja prouzrokovanog ratom.

Kao rezultat takozvane Kampanje Drina gdje su “Srbijanska milicija i lokal-ne bande započele politiku etničkog čišćenja, naročito u Foči i okolnim selima” (Fischel de Andrade & Delaney, 2001, str. 317), desetine hiljada ljudi porijeklom iz istočne Bosne, uključujući i četiri informantice, bilo je prisiljeno napustiti svo-je domove u ljeto 1992. godine. Cijeli region, poprište bezbrojnih ratnih zločina koji su kulminirali genocidom nad bošnjačkim civilima u Srebrenici, bio je od strateškog značaja Srbima zbog svog geopolitičkog položaja. mnoge su izbjegli-ce, naročito iz gornjeg Podrinja, došle pješice do planine Igman, te preko Puta spasa stigle do Hrasnice. odatle su neki završili u kolektivnim centrima (na pri-mjer, u Hrasnici, Jablanici ili Fojnici), dok su drugi stigli u Sarajevo (vidi mapu ispod).

10 Sandžak je historijski geo-politički region, od 1912. godine podijeljen granicom između Srbije i Crne i ima značajnu muslimansku populaciju. mnoge Sarajlije ne gledaju blagonaklono na ljude porijeklom iz Sandžaka, čiji je proces migracije ka Sarajevu počeo davno prije rata i ima karakte-ristike “lančane migracije”.


naše informantice, kao i mnoge njihove komšije, u konačnici su uspjele doći do Sarajeva i pridružiti se svojoj rodbini u Drinjevcu. Po završetku rata, mnogi su odlučili ne vratiti se u svoje zajednice, čak i ako su im domovi rekonstruirani, iz više razloga, bilo da je u pitanju nedostatak osnovne infrastrukture, moguć-nosti zaposlenja ili socijalne mreže. Blizina počinilaca zločina, podsjetnici na traumu i/ili strah od diskriminacije na mjestima gdje su etnička manjina, tako-đer su mogli doprinijeti nedostatku želje za povratkom ili bar oprezu po pitanju “stepena njihovog povratka” (Jansen, 2008). Rekonstruirane kuće su vrlo često prodavane, mijenjane ili korištene samo za odmor. Kako to navodi Stefansson (2006, str. 117) “u mnogim slučajevima je “povratak” bio privremen i sezonski prije nego stalan, a za druge raseljene Bosance je “željeni cilj na kraju postala održiva relokacija”.

Sve informantice iz Drinjevca žive u neposrednoj blizini, dok dvije praktič-no dijele dvorište.


2. Metodologija

Prikupljanje podatakaPrimarno prikupljanje podataka sa pet raseljenih žena iz istočne Bosne, naselje-nih u Drinjevcu obavljeno je tokom prve tri sedmice oktobra 2015. Prije samog prikupljanja podataka na terenu, održana je pripremna radionica na kojoj su elaborirani ključni principi i smjernice sprovođenja etnografskog istraživanja i pisanja terenskih bilješki. Žene su informirane o svrsi studije u donekle pojed-nostavljenoj formi, a informirani pristanak je dobijen usmeno. nisu traženi lični podaci koji bi na bilo koji način mogli otkriti njihov pravi identitet.

Istraživačica je provela po jednu sedmicu u svakom od tri domaćinstva sa ženama koje su preliminarno identificirane kao ključne informantice, a budući da su druge dvije žene često provodile vrijeme u tim domaćinstvima nije bilo ni potrebe ni vremena za opservaciju i u njihovim kućama. Datumi/sedmice tere-na su dogovoreni tokom pilot faze tako da odgovaraju potrebama i obavezama informantica. narativi nisu snimani ali su bilješke rađene svakog dana po po-vratku sa terena. Bilješke su naknadno analizirane i glavne teme elaborirane i upoređene sa sličnim studijama i studijama sa istim predmetom interesovanja.

Informanticetri žene sa statusom raseljene osobe koje su učestvovale u istraživanju regruti-rane su putem istraživačicine zaove koja živi u naselju, a druge dvije su postale dijelom istraživanja neočekivano, te su nakon što je uspostavljeno povjerenje okupirale istraživačicinu pažnju budući da su dale svoj doprinos korisnim uvi-dima. Dvije su žene sedamdesetih godina, udate, žive sa suprugom, u zasebnom stanu/sobi unutar veće kuće koju posjeduju i u kojoj žive njihova djeca. Jedna informantica je u ranim tridesetim godinama, udata, ima djecu školske dobi, živi u dvosobnom stanu čiji je vlasnik njen suprug a koja je dijelom veće kuće koja se sastoji od pet stambenih jedinica. Starije žene nemaju formalno obrazovanje i zapravo su nepismene, dok mlađa žena ima završenu srednju školu usmjerenog tipa.

Dvije informantice se poznaju od prije rata (dolaze iz istog sela), a treća je snaha koja živi u istom domaćinstvu ali različitoj jedinici sa svekrom i svekrvom. Svi su izbjegli iz svojih sela u ljeto 1992. ali, na osnovu njihovih priča, još uvijek imaju status raseljene osobe, iako su njihove prijeratne kuće, sa izuzetkom jed-ne informantice, rekonstruirane već nekoliko godina. što se tiče dvije “dodatne” informantice, jedna je u ranim šezdesetim godinama, udata, ima dvoje djece i nije u rodbinskim odnosima sa drugim ženama. Druga je u kasnim tridesetim godinama, nezaposlena, i kćerka je jedne ključne informantice. Sve informanti-


ce su ili u rodbinskoj vezi i žive u istom domaćinstvu, ili su prve komšinice (vidi dijagram dolje za uvid u veze između informantica).

U članu 4 Aneksa vII općeg mirovnog sporazuma o miru u Bosni i Hercego-vini iz 1995. godine pod nazivom Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima navodi se “Strane se neće miješati u izbor odredišta povratnika, niti ih smiju pri-siliti da ostanu ili krenu u situaciji ozbiljne opasnosti ili nesigurnosti ili u pod-ručja gdje nedostaje osnovna infrastruktura neophodna za nastavak normalnog života”. U pokušaju da bolje riješi pitanje produženog raseljeništva, ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica Bosne i Hercegovine je 2010. usvojilo Revidiranu stra-tegiju za Bosnu i Hercegovinu za provedbu Aneksa vII Dejtonskog mirovnog sporazuma, gdje se pored prava na povratak stavlja novi fokus na lokalnu inte-graciju (uključujući i opciju socijalnog stanovanja i domove za stara i iznemogla lica).

U skladu sa tim pravnim dokumentima, sve informantice su još uvijek u mogućnosti zadržati status raseljenog lica 23 godina po napuštanju svojih sela. ovo u praktičnom smislu znači da mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zašti-tu, obrazovanje, hranu i privremeni smještaj (kolektivni centar), socijalnu po-moć ako su nezaposlene i rekonstrukciju stambenih jedinica u izvornom mjestu stanovanja (naše informantice ostvaruju samo pravo na zdravstvenu zaštitu i rekonstrukciju stambenih jedinica) do prestanka statusa.11 Originalno usvojen 199912 revidirani državni zakon o raseljenim osobama i povratnicima (enti-tetski zakoni o raseljenim osobama i povratnicima su usvojeni 1995. godine, harmonizirani sa državnim zakonom) koji sadrži nove odredbe o kompenzaciji imovine13 podnesen je vijeću ministara na usvajanje, ali stoji u parlamentarnoj proceduri od 2012. godine (IDmC, 2014).

Informantice nisu navele platu, penziju, socijalnu pomoć ni prihode iz ino-stranstva kao izvor prihoda. što se tiče strategija ekonomskog preživljavanja, čini se da se nekako snalaze pomoću zajedničkih napora članova proširene po-rodice, pri čemu pokazuju veliku fleksibilnost. Čini se da je najzastupljenija stra-

11 Status raseljenog lica prestaje: a) dobrovoljnim povratkom u ranije prebivalište; b) odbijanjem povratka u ranije prebivalište, iako je dobrovoljni povratak u ranije mjesto prebivališta moguć, siguran i dostojanstven i kada ne postoje uvjerljivi razlozi koji proizilaze iz ranijeg proganjanja ili uvjerljivi humanitarni razlozi; c) kada se raseljeno lice dobrovoljno odlučilo stalno nastaniti u drugom mjestu; d) kada za to postoje drugi razlozi regulirani entitetskim zakonima. 12 Državni zakon definira da “Raseljeno lice, u smislu ovog Zakona, jeste državljanin Bosne i Her-cegovine koji je nakon 30. aprila 1991. godine raseljen na teritoriji Federacije uslijed sukoba, pro-gona, iz opravdanog straha od progona ili povreda ljudskih prava na teritoriji Bosne i Hercegovi-ne, a ne postoje uvjeti za siguran i dostojanstven povratak u svoje prebivalište, niti se dobrovoljno odlučilo na izbor novog mjesta življenja”.13 nove odredbe predviđaju da lice može dobiti kompenzaciju za uništenu imovinu bilo da se ne odluči na povratak ili ako se dobrovoljno vrati.


tegija mala poljoprivredna proizvodnja, uglavnom za sopstvene potrebe. nijed-na od informantica nije spomenula gubitke u porodici iako sve dolaze iz kraja koji je pretrpio najveći broj žrtava tokom rata. možda nisu bile spremne po-dijeliti tu informaciju sa nekim izvan zajednice – istraživačicom druge etničke pripadnosti ili drugačijeg ratnog iskustva, a kao što to navodi eastmond (2000) “šutnja u porodicama o ratnom iskustvu (i mogućem neuspjehu da se ponaša shodno ulozi supružnika ili roditelja) može također biti pokušaj štićenja bliskih veza i održavanja moralnog ozračja u samom domaćinstvu” (str. 81).

Iako je vrlo prisutna u životima i nane i elme, informacije dobijene od nani-ne druge snahe nisu formalno analizirane niti prezentirane (osim u vinjetama) u izvještaju budući da ona nije raseljena osoba.


II – Rezultati istraživanja

1. Portreti života

Midamida je žena od skoro osamdeset godina, tradicionalno obučena u dimije, nosi maramu na glavi koja u današnjoj BiH ne znači nužno i religijsku afilijaciju. Priča glasno i brzo, sa jakim ruralnim naglaskom iz istočne Bosne, puno gestikulira i ima izražajnu facijalnu ekspresiju. Živi u neobično izgrađenoj kući, kaskadnog tipa, sa tri sina i njihovim porodicama. Udata je već 60 godina i provela je čitav život do 1992. u selu u istočnoj Bosni. Živjela je od poljoprivrede, radeći na njivi i čuvajući stoku. Pored toga, obavljala je posao seoske babice, porodivši preko 100 beba tokom godina. U ljeto 1992. cijela njena porodica je bila prisiljena na-pustiti svoje selo, te su preko goražda, Igmana i Hrasnice dospjeli u jesen 1992. u Sarajevo.

Prije rata su ona i suprug kupili u komad zemlje u Drinjevcu u Sarajevu, da bi mogli obezbijediti djeci krov nad glavom ukoliko se odluče raditi ili školovati u Sarajevu. Jedan sin im je prije 1992. već živio u Sarajevu u kući koju su djeli-mično izgradili, a druga dvojica su se naknadno doselila. mida i muž žive u maloj sobi sa terasom. U sobi se nalaze dva kauča, jedan preko puta drugog, jedna vitrina, mali tv, jedan šporet na drva, jedan polu-funkcionalni šporet na struju i nekoliko kartonskih kutija koje služe kao ormari za garderobu. na zidu se na-lazi kalendar lokalne mesnice, sat, i uramljena fotografija nekoliko preminulih rođaka i njihove stare kuće u selu. na podu se nalaze raspar ćilimi. Serdžada je savijena u jednom ćošku. Cijela soba djeluje pomalo neugledno. Dijele kupatilo sa najmlađim sinom i njegovom porodicom (ženom, sinom i kćerkom), dok se mida za pranje suđa koristi flašom koka – kole, koju napuni vodom.

što se tiče njihove socijalne mreže, ne komuniciraju puno sa rođacima, sa izuzetkom porodice sa kojom žive u domaćinstvu. Sa druge strane zadovoljni su odnosima koje imaju sa komšijama, iako se čini da se ne posjećuju baš če-sto. mida obično komunicira sa snahom i prijom, koja živi nedaleko od njihove kuće a porijeklom je iz iste općine kao i mida, dok je njen muž aktivniji u smislu posjećivanja muškaraca u mahali. Rijetko kuha i prilično je dobrog zdravlja, sa izuzetkom visokog krvnog pritiska koji regulira lijekovima. Posjećuje ljekara/zubara samo kada je to nužno. Sa druge strane njen muž obavlja sav administra-tivni posao kada to prilike iziskuju, ide u nabavku i donosi mjesečno sljedovanje lijekova (“žena uvijek ima nešto raditi po kući, oprati, očistiti, skuhati... puno je teže muško zabaviti”.) mida gleda na svoj prijeratni društveni život kao vrlo živ (što je vjerovatno čest slučaj u ruralnim krajevima gdje su ljudi više usmjereni


jedni na druge), ali se ne žali na sadašnji život niti se osjeća socijalno deprivira-nom. naprotiv, nijednom ne smeta blizina drugih kuća u naselju niti strme ulice, jer se osjećaju dobrodošlim; jedina stvar na koju se žale je to što bosanske vlasti zanemaruju starija raseljena lica i na korupciju u društvu. mida bi radije provo-dila više vremena u rodnom selu tokom ljeta (kuća je rekonstruirana uz pomoć stranih donacija) kada je kuća puna ljudi i selo vri od nekadašnjih seljana, uglav-nom iz dijaspore, koji obično dolaze tokom ljeta. Ipak, ukoliko njen muž nema “muško društvo” da priča i da se druži sa njima, na njenu žalost na selu ostaju svega sedmicu ili dvije. Čini se da im djeca dodatno pomažu u hrani ili zarađuju dodatni novac gajeći i prodavajući voće i povrće i praveći ajvar, džem i sokove.

nikada nisu razgovarali o povratku u svoje selo zbog svoje pozne dobi i ne-dostatka ljudi i infrastrukture. njezin muž je u nekoliko navrata naglašavao da on ne može shvatiti zašto ljudi grade luksuzne kuće u svom rodnom selu, kad nemaju nikakve planove o povratku. Žali se na provokacije lokalnih službenika (policije, socijalne skrbi ...) što se ne vraća kući i moli za pomoć. nemaju zvanič-nih prihoda ali mida je vješta “saljevačica strave”, što može značajno pridonijeti kućnom proračunu (postupak “saljevanja strave” je opisan dalje u tekstu). Svi osim dvojice članova domaćinstva su nezaposleni, ali čini se da svi zajedno us-pijevaju pristojno živjeti. što se tiče ekonomskih strategija i izvora prihoda, oni se oslanjaju na hranu koju proizvode i prikupljaju te na pomoć ostalih članova šire porodice.

Religija je utkana u midin svakodnevni život još od djetinjstva. Klanja pet puta dnevno, ali ne u smislu strategije nošenja sa poteškoćama, prije to ima veze sa kulturološkim normama i pravilima. Zapravo je njena socijalna mreža (“mora čovjek imati nekoga za popričati”) važnija. I iz razgovora i ponašanja, naročito interpersonalne dinamike moguće je uočiti vrlo stereotipne patrijarhalne rodne uloge koje oboje preferiraju. glavne teme, naročito identificirani rodni obrasci dobrostanja, objašnjeni su nadalje u dijelu pod nazivom Izazovi.

Jedan dan u životu Midemida svaki dan ustaje na sabah, kao i dedo, i klanja. nakon toga doručkuje sama, dedo uglavnom ne doručkuje. Dedo odlazi da šeta ili da kupi hljeb a ona pere suđe ili pomete kuću ili pere veš na ruke. nakon toga odlazi kod prije ili neke od snaha ili komšinice na kafu ili njoj neko dođe ili samo odmara na sofi. Klanja podne obavezno. tako joj prođe dan do ručka koji ona zove večera (poslije njega ne jedu više). nekada nešto sama spremi ali uglavnom joj snahe donesu ručak, najčešće tepsiju pite. nakon toga odmara, opet ode u komšiluk ili joj neko dođe ili sjedi sa dedom a zatim gleda televiziju do akšama. Klanja akšam i ide na spa-vanje. Dalje od mahale ide vrlo rijetko, osim kada je Ramazan pa ide i džamiju


na teraviju ili ide kod ljekara/zubara, sto je također vrlo rijetko jer dedo ide po mjesečno sljedovanje lijekova.

Elmaelma ima 35 godina, nezaposlena je, udata 14 godina, ima dvoje djece. obično ima kosu vezanu u rep, ne šminka se i nosi široku trenerku većinu vremena. Sporo priča, promisli prije nego što progovori, ima jak ruralni naglasak, ali po-staje veoma glasna kada je uzbuđena i općenito je vrlo direktna u komunikaci-ji. Izbjegla je iz svog rodnog sela u istočnoj Bosni sa ocem, bratom i maćehom (majka joj je umrla na porođaju) 1992. godine. otac, rudar, izgradio je kuću u Drinjevcu prije rata da bi djeca mogla ići u školu u Sarajevu. Živi u kući sa peto-ro suprugovih braće i sestara, u zasebnom stanu. U pitanju je jednosoban stan sa kupatilom, skroman ali vrlo uredan i čist. Djeca spavaju u dnevnoj sobi koja je ujedno i trpezarija i kuhinja, i u kojoj se nalazi ugaona garnitura sa čupavim prekrivačima (elmin ručni rad), stolić, šporet na drva, električni šporet, frižider i ormar sa nekoliko polica (na njemu su stari računar i tri rama za slike: jedan sa djecom, jedan sa vjenčanja i jedan sa slikom pokojne majke i oca sa njihovog vjenčanja), te zidni sat.

Dolazi iz istočne Bosne ali je izbjegla iz sela 1992. godine prvo u Jablanicu a zatim u Konjic. Živjela je u školi pretvorenoj u kolektivni centar do 1996. godine kada su svi prešli u Sarajevo, gdje je i završila jednu od usmjerenih škola. muž je stariji od nje 10 godina, i znaju se iz komšiluka. Radi kao noćni čuvar ali pati od PtSP-a i migrene prouzrokovane povredom kičme na radu. Dolazi iz istog sela kao i mida, koja mu je na rođenju bila babica, a čak su i daljnji rođaci. majka mu je nana, treća ključna informantica.

elmini roditelji su povratnici u rodno selo već nekoliko godina, i žive u po-lurenoviranoj kući (još uvijek čekaju donaciju). Žive od poljoprivrede. Kuća koju su izgradili u Drinjevcu pravno pripada elminom bratu koji više nema status raseljenog lica. Često posjećuje roditelje, da im pomogne u poljoprivrednoj pro-izvodnji ali i da donese hranu u Sarajevo. naviknuta je na život u Drinjevcu, i po-slije života u kolektivnom centru nije smatrala preseljenje u Sarajevo stresnim (“…onaj ko to nije iskusio (izbjeglištvo) ne zna šta to znači ...”; “Resetuješ mozak i nastaviš”; “bilo je super kad smo upoznala neke drugarice. napokon sam išla u pravu školu. Svi smo bili isti. Bila je to neka vrsta solidarnosti…”).

elma se svakodnevno druži sa snahom koja živi vrata pored nje, svekrvom i nekoliko komšinica. Kuća je uvijek puna žena i niko ne kuca na vrata kada ulazi, nego odmah ulaze u kuću. Za razliku od njenog muža koji se često žali na bosan-sko društvo, Sarajlije, glupost političara, ona se samo žali na zdravstveni sistem, bezobrazne taksiste i strme ulice. oba sina pate od astme i upale krajnika, pa je


“redovna” u domu zdravlja otoka. vrlo često joj se dešavalo da ne može čekati na autobus te bi sjela na taksi koji bi je odbio voziti uz njenu ulicu zimi iako bi u rukama držala bolesno dijete, žaleći se da je ulica prestrma da bi se njom vozilo zimi. Redovno kuha, peče hljeb, uzgaja piliće u obližnjoj garaži, i obrađuje mali komad zemlje u blizini bratove kuće koja je nekad pripadala ocu.

nikad se ne žali na finansijsku situaciju i čini se veoma ponosnom što proi-zvodi ili pravi većinu hrane koju jedu u domaćinstvu, iako se čini da to djeca baš i ne cijene već da preferiraju nezdravu hranu sa ulice. Djeca su centar njenog svijeta i sretna je kad su oni zdravi i kada dobro uče. Jednom mjesečno ode sa prijateljicom u FIS na Alipašinom polju da gleda izloge i popije kafu, a redovno gleda i jednu tursku sapunicu. osim navedenog, napušta Drinjevac samo kada ima zakazano kod ljekara i zbog redovne prijave na biro za zapošljavanje (pre-ko kojeg ima zdravstveno osiguranje). Jednom ili dva puta godišnje, ona i muž vode djecu na Baščaršiju na ćevape i na to se svodi njena komunikacija sa ostat-kom svijeta van naselja. Smatra religiju vrlo značajnom ali ne klanja redovno. međutim, ne može baš objasniti na koji način joj vjera pomaže da se nosi sa teškoćama u životu i čini se da u tom smislu više vrednuje socijalnu mrežu. što se tiče rodnih uloga, čine se izgrađenim shodno rodnim stereotipima, ali ih ona propituje (ne)namjerno u nekoliko navrata. glavne teme, naročito identificirani rodni obrasci dobrostanja, objašnjeni su nadalje u dijelu pod nazivom Izazovi.

Jedan dan u Elminom životuelma ustaje ujutro između pola sedam i sedam ako djeca idu u školu, popije sama čaj, onda im spremi doručak, napravi kafu pa ako muž nije radio noćnu smjenu pije sa njim kafu. odlazi da nahrani/prošeta kokoške oko pola deset (ako ih nije prošetao muž koji radi u smjenama), vrati se kući pa usisa, obriše prašinu ili opere nešto po kući, pa ode eventualno kod komšinice, jetrve ili sve-krve da malo posjedi ili neko od njih obavezno dođe njoj. nakon toga sprema ru-čak, pere suđe, sjedi sa djecom malo /ili mužem, prošeta kokoške ako nisu pro-šetane ujutru, gleda televiziju (turska serija elif u osam i dvadeset na oBn-u) i ide na spavanje oko deset sati. U nabavku ide jednom mjesečno kada muž dobije platu, hljeb pravi sama, povrće imaju iz bašte sa sela, pa u granapu samo doku-pljuje ponekad ako joj nešto zafali. Kako kaže “ženi koja ne radi svaki dan je isti”.


Nananana ima 75 godina, udata je i ima sedmoro djece. veoma je sitna, mršava, i obučena tradicionalno u maramu i dimije. Polako priča, polako se kreće i ko-mentariše ljude i događaje uglavnom samo kada je neko upita. Živi na prvom spratu kuće koja je djelimično povezana sa drugom kućom, dok joj kćerka živi u prizemlju. ostalih pet sinova žive u drugoj kući. Stan ima jednu sobu sa ma-lom terasom i balkonom. Skromno namješten sa jednakim rasporedom kao kod mide (sa izuzetkom tv-a i kartonskih kutija sa garderobom), ali vrlo uredan i čist. na zidu se nalazi uramljena slika isječena sa naslovnice časopisa Dani na kojoj se Alija Izetbegović moli na mezarju.

Porijeklom su iz istog sela kao i mida, koja je čak porodila svu naninu djecu. U isto vrijeme su izbjegli iz sela, istom rutom ka Sarajevo (pješice) u ljeto 1992. gdje su se na kraju spojili sa ostatkom porodice. njen muž je veću kuću izgradio prije rata (za školu i posao), a manju prije par godina kada su željeli malo privat-nosti i sopstvenu sobu. nisu imali problema sa navikavanjem na život u Saraje-vu, iako nana kaže da joj je trebalo oko godinu dana da se navikne. ne smeta im čak ni gustina naseljenosti dokle god žive na svom vlasništvu. od kada su došli u Drinjevac, obrađuju komad zemlje oko dva kilometra sjevernije u brdu koji pripada vlasniku Srbinu sa kojim su sklopili dogovor. nanin muž je tamo svaki dan, dok je ona prestala odlaziti prije dvije godine zbog “starosti”. Kuha svaki dan. Proizvode povrće kako za sebe tako i za prodaju u komšiluku.

Prije rata nana je podizala djecu i radila na njivi. nikada nije išla u školu ali je kao odrasla osoba naučila da čita ćirilicu, iako tvrdi da ju je zaboravila. Prilično je dobrog zdravlja iako je izgubila oko prije nekoliko godina (neobična priča, vjerovatno je u pitanju karcinom). Rijetko odlazi do grada, samo kada ima zakazan pregled kod ljekara, ali se i ne žali da su značajne institucije daleko. ni ona ni muž nisu ogorčeni po pitanju statusa, jer smatraju da je od Boga. Druže se puno sa snahama i komšijama, i smatraju njihovo mišljenje bitnim čak i kada su u pitanju trivijalne stvari (“Prvo smo imali crni šporet na drva, ali ja ne volim drugačije ili protiv svijeta”). najbitnije joj je da su djeca i unuci zdravi i dobro slažu. nana je religiozna, klanja pet puta dnevno (“treba se moliti”) ali, opet, nije elaborirala kako joj vjera pomaže da se nosi sa izazovima. nana zagovara tradi-cionalne rodne uloge, ali interpersonalna dinamika sa mužem i nesubmisivnost u ophođenju svjedoče suprotno, moguće da se njihov odnos promijenio poslije više od 55 godina braka. glavne teme, naročito identificirani rodni obrasci do-brostanja, objašnjeni su detaljnije u dijelu Izazovi.


Esmaesma ima 60 godina, mršava je i visoka, sa kratkom crnom kosom, obučena u trenerku, vrlo dominantna, pričljiva, govori glasno, strastvena je pušačica. Uda-ta je, ima dva sina u kasnim dvadesetim. Živi u podrumu dvospratnice sa malim travnjakom i bez fasade, koju je kupila prije sedam godina, zajedno sa mužem, dva sina, snahom i dvoje malih unuka. Svi plaćaju hipotekarni kredit (na 25 go-dina) i posjedovanje te kuće je njena glavna preokupacija. muž je u penziji, oba sina su zaposlena. ona je glavna “blagajnica” u kući jer “muškarcima ne treba vjerovati kad su u pitanju pare”. Iako ona nema svoje prihode, čini se vrlo sna-lažljivom, konstantno traži načine da zaradi, bilo da je u pitanju poljoprivreda, skupljanje drva u šumi, pletenje ili pravljenje i prodavanje pekmeza. Rijetko se odmara ili klanja, iako sebe smatra vjernicom, i ima vrlo kontradiktorne stavove kada su u pitanju rodna ravnopravnost i jednakost.

Rođena je u selu kod Foče u velikoj tradicionalnoj porodici. otac ju je is-pisao iz škole poslije 6. razreda jer je žensko pa je trebala pomagati oko kuće. nakon udaje živjela je u zajednici sa svekrom u istom selu, sve do izbijanja rata 1992. kada je cijeli region po nalogu komandanta Beševića (oko 1.500 ljudi) izbjeglo prema planini Igman. nakon devet dana su stigli do Dečića gdje nisu lijepo dočekani. na kraju su došli do Fojnice, gdje im je poslije tri mjeseca u ko-lektivnom centru ponuđeno da odu u susjedno hrvatsko selo gdje mogu useliti u napuštene kuće, te su tu ostali dvije godine.

esma žali što je ikada napustila to mjesto jer im tamo nije ništa “falilo”. na-pustili su Fojnicu i otišli za Sarajevo nakon zaovinih upornih poziva, da bi otkrila po dolasku da nisu baš poželjni te često govori ogorčeno o “lokalcima” koji nisu htjeli sa njom podijeliti značajne informacije o hrani i odjeći i nisu htjeli posuditi školske knjige i sveske njenoj djeci, te je morala raditi u bašti da bi ih zauzvrat dobila na posudbu. Preselili su se u napuštenu kuću u Pofalićima i tamo ostali do kraja rata dok nisu dobili deložaciju. narednih 15 godina su živjeli u iznaj-mljenom stanu a izdržavala je porodicu radeći na njivi za nadnicu. ne smatra se Sarajkom (“ja sam seljanka iz Foče, jer ne pričam kao oni a piše mi u ličnoj Foča, ne Sarajevo”.) Dobrog je zdravlja, ali nikada ne ide kod ljekara, držeći se uvjere-nja da su pozitivan stav i izbjegavanje ljekara ključ dugovječnosti.

Jedan dan u Esminom životu Ustaje oko 4:30, naloži vatru i čeka snahu da ustane u pola sedam da piju kafu zajedno. nakon toga plete čarape ili prekrivač za krevet, ode kod nekoga u kom-šiluk na kafu. vrati se pa opet sjedi sa snahom dok ona gleda seriju, onda sjedi malo sa mužem i tako joj “prođe još jedan dan...”. Kada je na selu, kuha, radi po cijeli dan ili oko bašte, ili skuplja drva, naveče svira harmoniku i zapjeva sa mu-


žem. Problem je sto ne može živjeti tamo jer nema struje pa je zimi neuslovno za život. Pored toga, jedini su ljudi u selu (“muž obično zaspi pa me ušutkava – ušuti i ne gnjavi me”) pa bi pored neuslovne kuće bila i socijalno deprivirana.

Nanina kćerkananina kćerka ima 38 godina, neudata je, nezaposlena, živi u malom stanu ispod roditelja. Zapravo u pitanju je jedna soba sa kuhinjicom sa šporetom na drva, hodnikom i kupatilom. Soba nije pretjerano uredna, opremljena je ormarom, kaučem, ofucanim stolićem za kafu na kojem je mašina za šivenje, jednom poli-com na kojoj je stari tv, radio i Kur’an. Serdžada je u ćošku, pored kauča, na zi-dovima nema ničega. Srednje je građe, nosi rep, obučena je u trenerku i vunene čarape. vrlo je stidljiva i blago nervozna, kreće se i govori vrlo polako, izbjegava kontakt očima. nanina kćerka većinu vremena provodi u samoći, izbjegavajući kontakt sa ljudima kad god je to moguće. Rijetko komunicira ili posjećuje člano-ve porodice i komšije.

odrasla je na selu gdje je do škole morala pješačiti dva do dva i po sata u jed-nom pravcu, ali se sjeća tog perioda sa nostalgijom. nema pak nikakvu namjeru vratiti se tamo, zbog nedostatka infrastrukture i nemogućnosti zaposlenja. Doš-la je u Sarajevo 1991. godine da pohađa srednju školu, i živjela je sa dva brata koji su bili zaposleni na građevini. ostala je zaglavljena u Sarajevu 1992. godi-ne gdje se na kraju porodica ponovo spojila. Iako živi u Sarajevu 25 godina, ne smatra se Sarajkom, niti se osjeća integriranom u Drinjevcu koji je guši. Dijelom zbog same gradnje (nepostojanje urbanističkog planiranja) a dijelom zbog ljudi iz istočne Bosne koji su orijentirani prema ljudima iz svog kraja.

Često se ne slaže sa tradicionalnim stavovima svojih roditelja, naročito kada su u pitanju rodni odnosi i to što je neudata, ali im se ne suprotstavlja otvoreno, već se povlači u stranu kada je to god moguće. Želi odseliti jednog dana. Studirala je poljoprivredu četiri semestra ali budući da nije bila odlična studentica, rodi-telji je nisu mogli finansirati te je napustila fakultet i zaposlila se kao prodavači-ca. Posljednjih desetak godina radila je kao prodavačica (obično neprijavljena), radnica u tvornici i njegovala dementnu ženu. Krivi sebe što nije prodornija i što ne može pronaći sebi mjesta u ovom “pokvarenom svijetu”, ali ono što zaista želi je da radi i da je ljudi puste na miru. Često pati od glavobolje i uzima lijekove (vjerovatno su u pitanju psihijatrijski medikamenti). Smatra se religioznom, a ljude u Drinjevcu neupućenim kada su u pitanju vjerske stvari. Ima patrijarhalan stav o tome da žena ne može voditi dobar život bez pomoći muškog partnera. U isto vrijeme smatra zaposlenje značajnim, čak i u braku, i ne odobrava socijalni pritisak na neudate žene i tradicionalan sistem nasljeđivanja imovine.


Jedan dan u životu Nanine kćerkeKada je nezaposlena, kao što je to sada slučaj, ustaje u 7:00, pije kafu, sprema sobu, čisti sobu, sluša radio ili gleda turske sapunice (“slična kultura a muslima-ni su kao i mi, za razliku od meksikanaca”), plete ili šije, kuha, uči Kur’an i klanja. Povremeno ode u kupovinu namirnica, a jednom ili dvaput mjesečno ode do centra, plati račune i prošeta. Kada je u gradu, ponekad posjeti jednu rođakinju.

2. Izazovi psihološkom dobrostanju

Integrirani u lokalnoj enklavi Kao što to navodi Kalogjera (2006), poslovica “Kada si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin” više ne stoji kompleksnom svijetu XXI vijeka. Informantice su aktiv-no uključene u lokalnu zajednicu, a opet nisu integrirane u šire društvo (grad) te zadržavaju vrlo drugačiji identitet od sarajevskog. što je veća razlika između prethodnog mjesta boravka i nove zajednice, to je i teža mogućnost prilagod-be. U Sarajevu je uvijek postojao veliki društveni jaz, koji se manifestira i kroz otvoreni animozitet između pridošlica i lokalaca, ali koji je kulminirao tokom i nakon rata sa velikim prilivom raseljenih osoba iz ruralnih krajeva Bosne i Hercegovine. Siromaštvo i visoka stopa nezaposlenosti također su uticali na du-gotrajni nedostatak solidarnosti.

Sarajlije percipiraju pridošlice, naročite one ruralnog porijekla kao “dru-gog i drugačijeg”, homogenu grupu nametljivaca i nepismenih divljaka (“seljaci” ili “došlje”), koji imaju uplive u sve sfere života i sprovode urbicid. Kao što je to Stefansson (2007) oštroumno zapazio: “Sarajlije vjeruju da bi se raseljene osobe mogle zapravo vratiti u mjesto porijekla, ali to ne žele jer im je dosta teš-kog, neprijatnog seljačkog života” (str. 69). Allcock (2002) smatra da je “zavist zaostalih ruralnih područja spram metropole” (str. 124) također bio značajan faktor u konfliktu ruralno-urbano, koji je dijelom doprinio raspadu bivše Jugo-slavije.

I sama je lokacija informantica, fizički krajolik, mogla doprinijeti segrega-ciji ili čak izolaciji od ostatka grada. na primjer, mida je do grada otišla samo nekoliko puta u zadnjih 20 i nešto godina. elma ide u grad jednom godišnje. Sa druge strane, Drinjevac, sa vrlo specifičnom populacijom koja dolazi iz istočne Bosne, mogao je biti i ekonomsko i socijalno utočište informanticama jer su doš-le “među svoje”. Kao što je to rekao midin muž: “Skoro sve naše komšije, svi ovi ljudi su iz našeg kraja. Znao sam ih prije rata, i svi su se doselili ovdje za vrijeme ili poslije rata.” U tom smislu, Drinjevac, čak i sa svojim čudnim urbanističkim rastom, predstavlja do izvjesnog stepena realokaciju ili reinkarnaciju rodnog mjesta. Povratničke enklave koje je proučavao Jansen (2011) slične su na done-


kle onoj u Drinjevcu, na način da “stvaranje takve enklave smanjuje fizičku, eg-zistencijalnu i socioekonomsku nesigurnost...” (str. 148). Zbog toga, prihvataju ideju “doma” kao nečega što je locirano u starom zavičaju, ali utkano i u novoj lokaciji, samo u različitom stepenu.

Ustanove od značaja su relativno daleko, ali budući da su sve informantice živjele u udaljenim selima gdje su morale hodati satima da bi došle do škole ili dobile medicinsku pomoć, ovo ne predstavlja značajan problem. Sa druge stra-ne, moguće je primijetiti razlike shodno dobi informantica. Premda neobično, ali dijelom zahvaljujući relokaciji prijeratne zajednice, tranzicija u novu zajed-nicu išla je lakše starijim informanticama nego mlađim. što se tiče socijalnog kapitala, starije informantice nisu toliko u nepovoljnijem položaju, jer recimo i ne planiraju izlaziti na tržište rada.

elma nema problem sa tim što je nezaposlena i domaćica, iako raspolaže vrlo ograničenim finansijskim sredstvima (vidi vinjetu 1 ispod). Ali zato nanina kćerka, neudata tridesetpetogodišnjakinja, smatra da je njeno fizičko okruženje guši i stalno je pod percipiranim socijalnim pritiskom da se povinuje i porodič-nim i lokalnim pravilima i normama. ona smatra da je neprivilegirana u smislu socijalnog kapitala budući da nije imala podršku da nastavi studiranje, nezapo-slena je, ne posjeduje relevantne ni pravovremene informacije i već godinama nije uspostavila značajne odnose ili lične kontakte. Pored toga je i pod stalnim pritiskom da se uda.

Konformizam može biti visok u bilo kakvoj vrsti enklave, bilo da je u pitanju etnička, religijska ili enklava zasnovana na mjestu porijekla. otpor pokoravanju njenim pravilima u odsustvu druge vrste psihosocijalne pomoći može voditi so-cijalnoj deprivaciji kao što je to slučaj kod nanine kćerke. može pomoći izgrad-nji samopouzdanja i pozitivno uticati na mentalno zdravlje ali i naškoditi svojim žiteljima, naročito onda kada se “žene percipiraju da se ‘prebrzo mijenjaju’ ili ne pokoravaju kulturnim normama” (Hayward et al, 2009, str. 211). mida, nana, elma, pa čak i esma (komšinica) ne propituju nepisana nametnuta pravila za-jednice jer joj osjećaju pripadnost. Situacija je pak drugačija za naninu kćerku koja praktično ne izlazi iz kuće osim kad je prisiljena da plati račune ili obavi kupovinu, ili kada povremeno uspije naći posao. U tom smislu enklava se može percipirati majkom ili zlom maćehom. to pak zauzvrat može imati ozbiljne po-sljedice u terminima ličnog iskustva izopćenosti ili osnaživanja, pri čemu poto-nje nažalost nije slučaj kod nanine kćerke.

muškarci sa druge strane, zarađuju za život izvan enklave, ali se i dalje ne druže puno sa ljudima koji dolaze izvan njihove enklave ili nisu iz njihovog starog kraja. Biti raseljeno lice, u smislu nemogućnosti ostvarivanja prava na stalnu ličnu kartu ili određene državne povlastice, kod starijih muškaraca budi


osjećaj ogorčenosti i razočaranja u državne vlasti. Kako to kaže midin muž “Ka-kva demokratija? Demokratija nije za nas! Pendrek nama treba!”, te “naći ću ja tog ministra jednom i sve ću mu reći što mi je na umu!” Za razliku od njih, žene pokazuju empatiju i za druge ranjive grupe. U replici mužu koji smatra da su penzioneri koji žive u zgradama sretni, jer za razliku od njega ne moraju više da rade, nana odgovara “Lakše je nama, ali jadni penzioneri, radili su cijeli život a ne mogu sad sastaviti kraj sa krajem”.

Iako Rysberg (2005) piše “mlađa žena se lakše nosi sa izazovima, poput gubitka posla i razdvajanja od porodice od starije žene” (str. 92), iskustvo ra-seljeništva je ostavilo psihološke rane na mlađim informanticama (vidi vinjetu 2 ispod). Razlog za ovo može dijelom biti neadekvatno prorađeno traumatsko iskustvo i/ili ponovno oživljavanje ovih iskustava kroz osjećanje nepripadnosti. također, samo naselje, fizički odvojeno od lokalaca (iako korisno na svoj način, s obzirom na psihološku pomoć koju dobijaju jedni od drugih) ne doprinosi nji-hovoj uspješnoj integraciji niti integraciji potomstva. Ipak, činjenica da elmi-na djece govore istim naglaskom kao i ona, pomaže za sad njihovoj integraciji, ali neće doprinijeti tome da je Sarajlije prihvate kada jednom krenu u srednju školu izvan Drinjevca. Svijet svakim danom postaje sve kompleksnije mjesto i bosansko društvo nije izuzeto od toga, te identifikacija sa grupom pojednostav-ljuje razumijevanje okruženja i daje okvir za svako buduće djelovanje.

na osnovu rezultata istraživanja studije sa izbjeglicama iz sjeverozapadne Bosne koji sada žive u Australiji, Halilovich (2012) pretpostavlja da “u određe-nom stepenu identiteti raseljenih osoba su dijelom ili u potpunosti zamijenjeni, prilagođeni, ukršteni i ‘prepleteni’ sa novim identitetima, ulogama i mjestima, dok donekle prevladava i stalan osjećaj ‘izmještenosti’ podstaknut nesposob-nošću rekonstrukcije osjećaja pripadnosti u novom sociokulturnom okruženju” (str. 43). možda upravo zbog toga raseljene žene iz Drinjevca nisu odbacile svoj identitet osobe iz istočne Bosne. U zavisnosti od konteksta, on može biti perci-piran pozitivnim u poređenju sa drugim “odbačenim” identitetima, a daje im osjećaj pripadnosti u novom okruženju.


Vinjeta 1elmin svekar (nanin muž) je u više navrata komentirao kako, ako je neko mlad i dovoljno zdrav, treba naći po-sao a ne samo “sjediti u kući”, ali elma je na to reagirala samo jedanput, i na vrlo asertivan način ispričala priču kako joj je sestra našla pristojno pla-ćen posao dadilje, u finoj, imućnoj po-rodici, ali da je oklijevala da prihvati posao jer su joj djeca još u školi, a morala bi raditi noćne smjene jer su potencijalni poslodavci medicinski radnici – “a muž se može zateći tamo, i... znaš… nije baš prijatno ženi.”

Vinjeta 2Svako pominjanje prisilne migracije, bilo kroz direktno evociranje ličnog iskustva li potaknuto vijestima o si-rijskim izbjeglicama, jako je uzbuđi-valo informantice. Jednom se tokom vrlo prijatnog ćaskanja uz kafu, esma bukvalno izderala na jetrvu koja se usudila uporediti svoje iskustvo rata u Sarajevu sa iskustvom izbjeglištva, dok se elma izvikala na nanu što op-ravdava kćerkinu “čudnost” time što se smrzavala u ratu. Starije informan-tice su izbjegavale da govore o ratnim patnjama, ili su govorile u trećem licu u formi priče i donekle emocio-nalno distancirano (“ne d’o Bog da se opet desi”, “jadne sirijske izbjegli-ce”). esma, elma, i nanina kćerka su dosljedno imale burnije emocionalne reakcije (od tuge do bijesa) kad bi go-vorile o iskustvu raseljeništva, i neka-da i sada.

Patrijarhalne rodne uloge

U ruralnim bosanskim domaćinstvima, tradicionalne rodne uloge održava-ju se već stoljećima, muškarci odlaze na posao a žene ostaju kući da vode računa o djeci i kući. što se tiče stavova starijih informantica o takvoj podjeli rada, život u Sarajevu nije donio puno promjene u tom smislu. Čak se i emancipacija žena u bivšoj Jugoslaviji u stvarnosti svodila na “dvostruke smjene”. Kao što kaže nanin muž: “Žena je da se vidi a ne da se čuje.” Blagojević (1994) piše o moći žena u međuljudskim odnosima, samožrtvujućem mikro-matrijarhatu, vrsti fenomena komplementarnog patrijarhatu “koji daje moć ženama na nivou primarnih gru-pa, gdje žene ostvaruju dominaciju kroz samožrtvovanje” (str. 476). U praksi to zapravo znači da dominiraju samo u privatnoj sferi (gdje muškarci zavise od žena), te ostvaruju uticaj preko sinova.

Prema široko rasprostranjenoj tradiciji u bivšoj Jugoslaviji, naročito u ru-ralnim područjima, muškarci su glavni vlasnici zemlje i drugih dobara; shodno


tome su nana i njen muž izgradili kuću isključivo za sinove. tek kada je kćerka odlučila da se ne udaje, morali su i njoj obezbijediti smještaj. Kao što je to pri-mijetila Bette Denich (1974, 1979), na Balkanu i u bivšoj Jugoslaviji, prisutnost kćerke u primarnoj porodici je privremenog karaktera jer će se udati u drugo domaćinstvo te je isključivanje iz nasljedstva bila uobičajena praksa. Polarizaci-ja uloga nastavila se nakon rata i do danas uprkos decenijama ženskog aktiviz-ma u različitim formama (vidjeti studiju o ženskom aktivizmu od Popov-mom-činović, 2013).

Sa druge strane, kada je u pitanju interpersonalna dinamika i u naninom i u midinom slučaju, iako ih muževi stalno pokušavaju spustiti, moguće je uočiti i prilično egalitarne rodne obrasce u komunikaciji gdje žene iznose svoje mišljenje čak i kada je ono u potpunoj suprotnosti sa muževim stajalištem (vidi vinjetu 3). možda ovo ime veze sa Jansenovim (2010) opažanjem da je u Bosni i Hercegovini “sposobnost doprinošenja domaćinstvu putem plaćenog posla bila krucijalnim dijelom performativne kompetentnosti muškarca” (str. 43). Upravo su tu sposob-nost mnogi raseljeni muškarci izgubili. U svojoj studiji o bosanskim izbjeglicama u Beču i njujorku, Franz (2003a, 2003b) uočava da su žene, naročito onda kada moraju skrbiti o porodici, bile orjentiranije prema budućnosti, prilagodljivije i rezilijentnije kada su u pitanju poteškoće vezane raseljeništvo, za razliku od muš-karaca koji su uglavnom lamentirali nad prošlošću i izgubljenim stvarima. Ipak, “njihova ratna iskustva… su dodatno pojačala kriptomatrijarhalnu dimenziju sa-mopoimanja žena, naročito osjećanje krivice i neophodnog žrtvovanja zarad svo-jih porodica, prije nego neovisnost i emancipiranost” (str. 100).

“Pretpostavke o rodnim odnosima između muškaraca i žena i rodnim iden-titetima (šta to znači biti muškarac, a šta žena) upletene su u socijalni milje određenog mjesta” (Hyndman & de Alwis, 2009, str. 83). Shodno tome, kao što opaža el Bushra (2000), situacija raseljeništva može biti korisna u smislu novog pregovaranja rodnih odnosa. Ipak, ovo nije nužno slučaj u Drinjevcu gdje je doš-lo do rekonstrukcije i transponiranja starog komšiluka sa sopstvenom rodnom hijerarhijom. Drugim riječima, iako je raseljeništvo u značajnoj mjeri obojilo nji-hove živote, moguće je da se opažena blaga promjena u rodnim odnosima može pripisati drugim varijablama, poput godina provedenih u braku i međuovisno-sti razvijenih u poznoj dobi.

također, saljevanje strave14, koje prakticira mida, iscjeliteljska metoda koja nema korijena u islamskom učenju koje zabranjuje svaku vrstu mistične prakse,

14 Strava, folklorni običaj koji je bio marginaliziran krajem dvadesetog vijeka modernističkim i biomedicinskim idealima zdravlja i tijela, sad je dospio u gradove sa izbjeglicama i iscjeliteljima iz ruralnih krajeva, ili (odnedavno) urbanim terapeutima koji su doselili ovdje, i postao je neodvoji-vim dijelom repertoara narodnih zdravstvenih usluga (Jašarevic, 2012, str. 928).


ima dimenziju samoosnaživanja. Jašarević (2011) piše o saljevanju strave, koje je suprotno uvriježenom mišljenju vrlo unosan biznis za neke od iscjeliteljki koje je izučavala. Pored toga što je u pitanju aktivnost koja donosi prihode, mida je očuvala drevnu duhovnu iscjeliteljsku praksu. Pomaže ljudima sa psihološ-kim problemima, potaknutim rastućim (poslije)ratnim i ratom izazvanim pro-blemima po mentalno zdravlje, za koje konvencionalna medicina nema lijeka. na taj način, doprinosi svojoj zajednici koja joj zauzvrat daje status mudre žene ili iscjelitelja, i pomaže joj da uspostavi kontrolu nad stresnim ili čak traumat-skim događajima u životu. U isto vrijeme ova je praksa u skladu sa patrijarhal-nim očekivanjima i, kao takva, nije percipirana kao prijeteća po pitanju preispi-tivanja tradicionalnih rodnih uloga.

mlađe informantice naizgled imaju prilično nedosljedne i kontradiktorne stavove i ponašanje (vidi vinjetu 4) po pitanju rodnih uloga. Sposobnost da u isto vrijeme raspolažu sa velikim brojem očito kontradiktornih stavova i obra-zaca ponašanja može biti posljedica internaliziranih normi proizašlih iz kon-teksta te ličnog iskustva i težnji. esma, vrlo dominantna i sposobna (u smislu borbe sa administracijom i skrbljenja za djecu) te otvorena žena, veoma zamje-ra svom ocu što ju je ispisao iz škole te majci “napravio” desetoro djece, te zago-vara kontrolu rađanja i neposlušnost, čak je u više navrata otvoreno ismijavala muškarce, svodeći ih na stvorenja vođena samo seksualnim instinktom. Ipak, u isto vrijeme hvali svoju snahu što “usta ima, jezik nema” i što se povinuje že-ljama svog muža i esminim, što zapravo svjedoči o tome da su žene čuvarice androcentričnog prava i vrlo često promoviraju status quo u kojem dominiraju muškarcu. ovo je u skladu sa opažanjem Kuburić (2001) da “već vekovima maj-ke podsvesno, intuitivno, odgajaju svoje sinove za mušku dominaciju” (str. 186).

Interesantno, upravo su mlađe informantice u Drinjevcu ranjivije, uglavnom zbog nedostatka finansijskih sredstava. moguće da je baš odsustvo prihvatlji-vog vrtića/produženog boravka i nedostatak neformalnog kontakta poznatijeg u svakodnevnom govoru kao veza/štela15, ono što sprečava elmu i, na primjer, esminu snahu u traženju posla. štela je vrsta socijalnog kapitala od izuzetnog značaja u savremenom društvu, obično formirana izvan zajednice i funkcionira na quid pro quo principu. nalazi istraživanja o društvenom kapitalu u Bosni i Hercegovini objavljeni u izvještaju UnDP-a (2009) otkrivaju da iako je štela ši-roko rasprostranjena u svim slojevima društva, “društvena dinamika koja se za-sniva na šteli, stvara i jača isključujuće društvene mreže od kojih korist imaju njihovi članovi na štetu drugih” (str. 13). Stoga, za razliku od komšiluka, štela

15 Sorabji (2007) pravi jasnu razliku između veze i komšiluka. Veza/štela je na nivou odnosa izme-đu pojedinaca i nema nikakve veze moralnom obavezom ili dužnošću, kao ni fizičkim prostorom i odnosima unutar njega.


doprinosi nejednakosti i daljoj isključenosti marginaliziranih grupa. Budući da žene, kada je u pitanju traženje posla, ovise isključivo o kantonalnom zavodu za zapošljavanje i lokalnoj društvenoj mreži (komšiluku) ova pozicija ekonomske ovisnosti dodatno doprinosi društvenoj isključenosti i ranjivosti raseljenih žena.

Vinjeta 3midin muž se često rugao njenom ne-znanju i pojednostavljenoj percepciji stvarnosti, ali kada ona u nešto čvrsto vjeruje, otvoreno je reagirala. Pored toga, dobrog je zdravlja i prilično lu-cidna, te podatak da njen muž obav-lja sve poslove za nju nema nikakve veze sa njenom nesposobnošću, već je dobro promišljena strategija kojom ga ona osnažuje da bi zapravo dobila zauzvrat više slobode i ne bi morala slušati njegove pritužbe. Pored toga, “saljevanje strave” je način na koji ostvaruje prihode za domaćinstvo, što cijeni i njen muž.

Epizoda SALJEVANJE STRAVE Mida priča kako je naučila da saljeva stravu od majke svoje i od majke dedi-ne. Naučila je tri dove, dolaze joj redov-no na saljevanje, čak priča i o Čečenki koja ju je nšsla i ženi koja se raspitivala na pijaci pa je uputili na nju, a navod-no je doktor poslao njoj (kaže da nikad nije čula da doktor pošalje nekoga na saljevanje). Sin je davno prije rata sa prijateljima išao “u djevojke” i navod-no slučajno upali na srpsku slavu pa su ih domaćini ganjali, pucali na njih i gađali kamenjem i na kraju su se baci-li u rijeku. Došli kući “mokrih haljina” i sin buncao cijelu noć, ujutro joj pričao kao mu dolazi na oči kako ih ganjaju.

Vinjeta 4U više navrata se esma hvalisala kako je uspjela da se izbori sa nepraved-nim sistemom iako je samo obična se-ljanka, i kako bi se čak usudila da gaji marihuanu makar završila u zatvoru ako je to neophodno da izdržava po-rodicu. Konstantno radi da bi obezbi-jedila sinove. U isto vrijeme zagovara da žene ne trebaju biti robovi kuće, i da nikad više ne bi žrtvovala svoju slobodu kao što je to uradila dok je bila mlada, čak ni zbog unučadi. Ipak, kada su u pitanju njeni sinovi, sma-tra da oni nikada ne smiju ovisiti o svojim ženama, te je dala savjet svo-joj snahi da je ključ uspješnog braka biti poslušna i ne odgovarati ako nije upitana, te smatra fizičko kažnjavanje koje dolazi od supruga i svekra oprav-danim.elma se otvoreno suprotstavlja muš-karcima i dokazuje da su u krivu kada to želi. otvoreno izražava svoja uvje-renje da žena ne treba ostati u lošem braku i da nisu samo žene krive ako ostanu trudne ili se loše ponašaju, ali u isto vrijeme u superlativu govori o ženama koje se “ne vucaju uokolo” i vodi računa o tome da odgovori na suprugove zahtjeve tokom dana.Sve žene (za razliku od, na primjer, naninog muža) podržavaju ideju da žena ostavi muža ako je zlostavlja, ali


Došla svekrva i rekla da će mu saljevati stravu, a mlađem unuku rekla da piše u teku da znaju kasnije kako se to radi. A pokazala joj je kasnije i njena majka. Koristila više puta na porodici, i redov-no u svom selu. Sinu koji je zapisivao trebalo prvom da saljeva baš ona (za-pletaj crijeva?). Priča i da je u ratu kada su izbjegli pa boravili jedno vrijeme sa-ljevala vojsci “na vodu” i “na šećer”, pa su joj donosili hranu i danas je neki zna-ju pozdraviti. Uzima dva komada olova i pita me za puno ime da može nami-jeniti za koga je kaže. Sjedim na kauču a ona držeći olovo u ruci pravi mislim sedam krugova iznad moje glave uz bismilu koju mrmlja u bradu, zatim mi stavi olovo na lijevu sljepoočnicu, opet pravi krugove pa stavi na čelo, zatim pravi krugove i stavi na desnu sljepo-očnicu. Prekriži mi ruke u šakama na-kon toga i pravi krugove oko ukrštenih članaka opet sedam puta ponavljajući bsimilu i na kraju uradi istu stvar oko članaka, oko kvake ulaznih vrata i oko metle. Nakon toga stavlja olovo u ku-tlaču i nju stavlja u naloženi šporet a užarena drva preko kutlače (“ne valja preko uglja, samo preko drveta”) dok se olovo u kutlači ne otopi. Sipa vodu u šerpu i stavlja me da sjednem na hokli-cu. Stavlja mi crvenu krpu, kao stolnjak, preko glave, šerpu na glavu i kaže da se ne bojim. Saliva olovo iz kutlače u vodu i čuje se kako je nešto puklo. Skida mi krpu i pokazuje kako je olovo u vodi formiralo gnjezdastu oštru tvorevinu i kaže da imam stravu po tome kako je

u isto vrijeme smatraju problematič-nim da se žena vrati svojim roditelji-ma povevši i djecu (takav “neželjeni paket” ne treba dostavljati svojim ro-diteljima).


puklo i kakav je oblik formiralo olovo. Olovo kašikom vadi na krpu, puše u nje-ga i opet izgovara nešto na arapskom te ga gužva u loptu i vraća olovo u ku-tlaču pa u šporet. Dok se olovo topi za to vrijeme kašikom presijeca vodu kao da reže tortu i počinje sa bismilom a zatim nešto broji i govori nešto od čega razumijem samo fragmente, poput “ak-šam ne dočeka zoru” i “nekad ide iza sedam gora...” Nakon toga mi opet stav-lja krpu na glavu, pa šerpu i sipa olovo, opet puca i kada vadi oblike iz šerpe pokazuje mi kako se vidi bešika (koli-jevka) i da imam dijete. Opet ponavlja cijeli postupak sa vraćanjem olova u kutlači u šporet i “bajanjem” nad vo-dom. Nakon toga mi vraća krpu ali mi sada govori da će mi saljevati na gru-di, i šerpu mi prislanja na grudi, opet sipa olovo i ponavlja cijeli postupak još jednom. Kaže da se dva puta saljeva na glavu, dva puta na prsa, i jedan put na noge. Strava ide iz glave prema dolje. Kaže da je dovoljno da se nekad neko prepadne guštera i slično pa da se sku-plja tako strava pomalo i nakupi. Inače svaki put prije nego što počne da radi sa vodom u šerpi prvo izvadi komadiće drveta – ugarke koji su upali sa olovom u vodu. Na kraju mi stavlja krpu na gla-vu i šerpu na koljena i sipa olovo. Svaki put je jednako puklo i kaže da bi bilo dobro da joj dođem još jednom za sva-ki slučaj. Nakon što je završila vađenje olova (kaže da joj ljudi nekad sami do-nesu olovo da im salije stravu a nekada joj komšije samo donesu olovo jer znaju


da se time bavi), ponovi postupak sa vo-dom i procijedi je preko cjediljke u bo-kal. Dajem joj flašicu od vode koju sam imala u torbi i sipa mi vodu u flašicu, kaže da popijem koliko mogu i da poš-kropim krevet gdje spavam sa vodom. Nakon toga mi rukama umiva lice va-deći preostalu vodu iz šerpe. Zatim šake i na kraju stopala. Pošto sam u čarapa-ma kaže mi da još jednom na bose noge sipam malo vode iz svoje flašice. Cijeli ritual traje oko pola sata. Pitam kome najviše saljeva stravu, kaže dolaze po-djednako i muškarci i žene i djeca. Na pitanje kako djeca reagiraju, plaše li se, kaže da starija djeca ne, ali da mlađu obično moraju čuvati pod krpom da se ne pomjere ili ne pobjegnu dok salje-va olovo. Spominje da je bila još jedna žena niže u Boljakovom potoku koja je saljevala stravu ali da je umrla, ne zna druge žene. Spominje i da je hodža re-kao jednom kada je sjedila sa ženama na teraviji da smiju da se omrse kada dođe vrijeme prvo sa njenom vodom na koju je salila stravu. Saljevanje radi i na haljinu, odnosno odjeću neke osobe koja ne može doći, na vodu ili na koc-ku šećera, samo mora znati puno ime osobe. Dedo kada se kasnije vrati kući iz šetnje kaže da mu je Čečenka rekla da se i kod njih saljeva strava. Zanimljivo iskustvo, nimalo neprijatno, “folklorno”.

nanu muž konstantno napada što me gnjavi sa jedenjem, ali vrlo često ignorira njegove komentare kada tra-ži od nje da uradi nešto što se njoj ne dopada.


Strategije suočavanja i prilagodbe (coping)

ReligioznostRezultati brojnih studija dosljedno pokazuju da su žene religioznije od muška-raca, i to je jedan od najčešće citiranih podataka kad su u pitanju izvori koji se odnose na sociologiju religije (Lizardo & Collet, 2002). Ipak, ne treba zaboraviti da je religioznost kompleksan fenomen, te se navedene razlike ne mogu svesti samo na rod. Konkretno, studije (na primjer gallup & Lindsay, 1999) dosljedno pokazuju da se žene više drže svojih religijskih uvjerenja, da se dosljednije drže religijskog ponašanja, između ostalog češće učestvuju u vjerskim obredima (Be-it-Hallahmi & Argyle, 1997) i imaju veći osjećaj bliskosti sa bogom (Feltey & Paloma, 1997). općenito, religijsko suočavanje podrazumijeva korištenje razli-čitih kognitivnih i strategija ponašanja zasnovanih na religijskim uvjerenjima ili praksama zarad nošenja sa emocionalnim stresom ili fizičkim nelagodnostima (Koenig, 1994), a pozitivno religijsko suočavanje je obično povezano sa dobrom psihološkom prilagodbom (npr. Pargament et al, 2005).

Sve su informantice iz Drinjevca religiozne, ali njihovo religijsko ponaša-nje ima različite forme budući da, kako goździak (2008) tvrdi, “Religija obliku-je iskustva izbjeglih žena na nedokučive i kontradiktorne načine, dok sa jedne strane predstavlja izvor rezilijencije, olakšavajući proces integracije, sa druge strane ometa procese integracije” (str. 185). Starije informantice mole se pet puta dnevno što je bio propisan obrazac ponašanja u njihovim starim zajednica-ma, dok se mlađi ne pridržavaju ove prakse. Kao što mida kaže, “svekar i svekrva su samo očekivali od nas da redovno klanjamo, i ništa im drugo nije bilo tako značajno.” njihov svakodnevni život je organiziran oko vremena namaza. Ipak, religija je nešto što treba ostati u privatnoj sferi (vidi vinjetu 5). Kako su raselje-ne žene prilično marginalizirana grupa, moguće je da “religija postaje dostupan resurs koji se može lako iskoristiti za nošenje sa nedaćama u trenucima krize” (Aflakseir & Coleman, 2011, str. 58). Iako mlađe informantice ističu značaj vjere u životu – kao što to elma kaže “treba čovjek vjerovati” – čini se da ne kontem-pliraju o pitanjima vjere niti preispituju svoja religijska uvjerenja. Sve se slažu da su vjerska lica korumpirana i da ne rade svoj posao (vidi vinjetu 6). Kao što kažu esma i mida, “svi su oni lopovi i ne treba im dati ni dinara!”

Sve su bile religiozne prije relokacije i njihova ratna iskustva nisu poljuljala niti učvrstila njihova religijska uvjerenja ili ponašanje, a način na koji žive, do-življavaju, i prakticiraju religiju više je stvar izražavanja internaliziranog, druš-tveno poželjnog ponašanja promoviranog u staroj/novoj zajednici, nego duhov-nosti ili adaptivne strategije suočavanja. Jake komšijske veze, pogotovo kada je grupa homogena, obično povećaju stepen religijske angažiranosti (Hammond,


1992). Pridošlice su socijalizirane u zajednicu koja promovira određene prakse, a koliko će se pridržavati tih praksi zavisi od toga koliko su dijelom te socijalne mreže ili grupe. U isto vrijeme je proces dvosmjeran: ta ista mreža podrške/socijalna mreža (na primjer, izvor informacija i ohrabrivanja) se dalje održava i legitimizira kroz prakse i rutine svojih članova, poput onih religijskih.

Vinjeta 5Svako domaćinstvo ima serdžadu i to-kom etnografskog istraživanja, starije žene su se molile u kući u više prilika, ali nikada ne mistificirajući ritual niti zagovarajući pridržavanje te prakse.

Vinjeta 6Spominjanje sahrane/dženaze ili vjen čanja člana porodice ili pozna-nika je više puta dovelo do vrlo žive rasprave o ličnim uvjerenjima, pona-šanju i očekivanjima od zagrobnog života (često vrlo folklorna), moral-nim karakteristikama vjerskih vođa i ulaganjima u izgradnju džamija u vre-menu kada BiH društvu, u stvarnosti, trebaju fabrike.

Socijalne mrežeRodbinske veze i prijateljstva uspostavljena i održavana preko socijalnih mreža su ono što su Hajdukowski-Ahmed et al. (2009) nazvali “fundamentalnim adap-tivnim sredstvima” koja pomažu ljudima da se adaptiraju na novo okruženje i uslove, a to je slučaj i kod žena u Drinjevcu. “Kada se nagomilaju stresni doga-đaji, podrška od strane partnera, rodbine, prijatelja, i socijalne mreže je ključna za sposobnost suočavanja i rezilijencije” (Walsh & mcgoldrick, 2004, str. 410). Socijalne mreže koje su informantice razvile tokom proteklih godina u Drinjev-cu od ključnog su značaja za svakodnevno suočavanje s nedaćama i psihološkim stresom. Imaju funkciju protektivnog faktora i ublažavaju ili amortiziraju izazo-ve i omogućavaju neku vrstu vršnjačkog savjetovališta. što je veća raznolikost i kvalitet socijalnih resursa dostupnih kroz takve mreže, bilo da su konkretne opipljive prirode ili psihološki, to su žene bolje opremljene da se prilagode no-vom ili konstantno promjenjivom miljeu, te postaju osnaženije i rezilijentnije.

“Postalo je sve jasnije da muškarci i žene imaju drugačije izvore stresa i tra-ume u svojim životima te da na stresove i traumatske događaje reagiraju druga-čije” (Kendall-tackett, 2005, str. 2). Psihološka trauma sa kojom se, na primjer, nosi elmin muž i koja je netretirana, može značajno – čak i ako samo privre-meno – negativno uticati na sposobnosti integracije, kao i na njihove stavove spram procesa integracije. Za razliku od svojih muževa, žene otvoreno diskuti-raju o svojim problemima i aktivno traže pomoć čak i kada su u pitanju trivijalne


stvari poput instrukcija iz matematike za elminog sina. takva spremnost žena da podijele svoja osjećanja u okrilju dobro postavljene, sigurne i podržavajuće socijalne mreže, naročito iako ne i uvijek, u trenucima kad se suočavaju sa stre-som prouzrokovanim promjenom ili gubitkom, često se smatra protektivnim faktorom kako za fizičko tako i za mentalno zdravlje (model ublažavanja stresa, model glavnih efekata).

Brojne studije (npr. Ren et al, 1999; Kendall-tackett, 2003), dokumentiraju da je socijalna podrška proizašla iz postojećih socijalnih mreža također predik-tor toga koliko će se žena dobro nositi sa traumom, te kakve mogu biti posljedi-ce po mentalno zdravlje (Plant and Sachs-ericsson, 2004) i fizičko dobrostanje (Israel et al, 2002; Lett et al, 2005). Žene su sklonije korištenju socijalne podrš-ke kada se suočavaju sa stresom i traumom te razvijaju veze sa većim stupnjem intimnosti (Rook, 2001). Belle (citirano u Kawachi & Berkman, 2001, str. 423) opaža da žene imaju tendenciju (1) održavanja emocionalno intimnijih veza nego muškarci, (2) mobiliziraju veću socijalnu podršku u periodima stresa od muškaraca i (3) češće pružaju podršku i učinkovitije su u tome od muškaraca. Paradoksalno, žene su i osjetljivije na stres i imaju dva puta veću šansu da ra-zviju PtSP (Ford, 2009). U Drinjevcu su očigledno proširena porodica i život u istočnobosanskoj zajednici, izvori psihosocijalne podrške informanticama.

Sa druge strane, žene su bolje socijalizirane, sklonije prihvatanju društve-nih, a samim tim i religijskih normi, i glavni su agensi socijalizacije, odnosno njihovog prenosa i očuvanja u društvu putem uloge majke (Beit-Hallahmi & Ar-gyle, 1997). osjećaj grupnog identiteta vuče snagu iz rodbinskih veza, ili njiho-vog produžetka, i zasnovan je na zajedničkom potraživanju krvi, tla ili zemlje (Appadurai, 2000). Kao što elma kaže, “Čovjek mora biti dobar sa okruženjem, drugačije je kad živiš u zgradi” i “šta ja znam, ja sam samo obična cura sa sela”.

Koliko god se socijalna mreža, uglavnom u formi komšiluka, čini korisnom za glavne informantice, također i nameće kontrolu svojim članovim, te kao u slu-čaju nanine kćerke koja odbija da se prilagodi do određenog stepena pogoršava osjećanje usamljenosti i depresije. ovu kontrolu lijepo ilustrira elma kada kaže, “oni (muž i komšije) su me zvali i pitali šta ti radiš sa tom ženom (istraživači-com)? Rekla sam im da pričamo i da ti nisi marsovac!” U seminalnom etnograf-skom istraživanju tone Bringa sprovedenom u muslimansko-hrvatskom selu u centralnoj Bosni krajem 80-ih godina prošlog vijeka, komšiluk nije funkcionirao samo na etničkoj osnovi, bio je prije povezan sa socijalnom razmjenom, gosto-ljubivošću i pružanjem uzajamne pomoći kad je to potrebno (1995). Sa druge strane, Henig (2012) smatra da se “U savremenoj Bosni, zaglavljenoj između poslijeratnih kao i postsocijalističkih trajektorija socijalne promjene, intimnost komšiluka značajno promijenila” (str. 3). Sa rastućim osjećajem otuđenosti i ne-


povjerenja, ono što je komšiluk zaista značio u Bosni prije, čak i tokom rata, izgubljeno je ili značajno promijenjeno. Premda to nije nužno slučaj u Drinjevcu gdje je još uvijek značajno prisutna politika “otvorenih vrata”, vjerovatno zbog transponiranja starog doma i njegovih praksi.

način na koji informantice žive (poljoprivreda/kućni poslovi), način na koji se druže (samo sa rođacima i komšijama, ne kucajući i ne najavljujući se) i jedu (obično zajedno, kašikama, direktno iz tepsije – vidi vinjetu 7), otkriva da su vrlo aktivno rekonstruirali “dom” u Drinjevcu uz pomoć svoje socijalne mreže i socijalnog tkiva. “trans-lokalni identiteti zamjenjuju i daju jasne i precizne izri-čaje širim identitetima, i imaju mnogo svojih ‘mikro-etničkih’ kvaliteta, uključu-jući i prepoznatljivo narječje, kulturna dešavanja i rituale, zajedničku historiju i zajednički osjećaj pripadanja nekom konkretnom regionu, gradu ili selu” (Ha-lilovich, 2012, str. 170). Kao što esma kaže, “nikad neću biti prava Sarajka, ne govorim kao oni, ne oblačim se kao oni...”.

Kao što je već gore objašnjeno, mida, nana pa čak i esma gaje ili njeguju prilično idealiziranu sliku prijeratnog “zavičaja”, ali su vrlo realistične po pita-nju (ne)mogućnosti održivog povratka. elma ne osjeća nikakvu povezanost sa svojim rodnim selom ali može shvatiti zašto se njeni roditelji pa čak i njen su-prug drže starog kraja. ovo možda dijelom utiče na to da ne osjeća povezanost ni sa Sarajevom. međutim, uzevši da je bila vrlo mlada kada je izbjegla te da ima dobre socijalne veze, ne pokazuje direktno emocije kada je u pitanju stari kraj, iako (ne)namjerno utjelovljuje i evocira stare običaje kroz porodični život i socijalnu mrežu.

Vinjeta 7nijednom tokom tri sedmice kuća nije bila prazna, da nije svratio neko od prijatelja/rođaka, sa izuzetkom mide pošto su njeni bili van grada te sedmice. Kako verbalno tako i never-balno, u komunikaciji pokazuju visok nivo intimnosti i privrženosti. teme o kojima se razgovaralo bile su u raspo-nu od vrlo ličnih ili relevantnih infor-macija vezano za rad javnih instituci-ja, pa do dilema šta skuhati za večeru. Sa druge strane, nikad ih nije posjetio neko ko nije porijeklom iz starog kra-ja ili Drinjevca.

Vinjeta 8Jedenje i pijenje kafe je društvena ak-tivnost; žene vrlo često čekaju druš-tvo čak i kada im se pije kafa ili su gladne.


III – Zaključak

Uprkos činjenici da se rat završio prije dvije decenije, problem raseljenih lica još uvijek nije u potpunosti riješen, budući da povratak nije zavisio samo o sigurnosnoj situaciji, koja se brzo stabilizirala, već i od drugih uslova. Budući da je siromaštvo jedan od najvećih problema u poslijeratnoj Bosni i Hercegovi-ni, raseljene osobe, naročito stariji, su pored povratnika najranjivija populacija kada je u pitanju rizik od siromaštva i stigmatizacije. ovo međutim ne znači da su sada u boljoj situaciji jer su uspjeli vratiti pravo na svoje kuće ili su se vratili u svoja rodna mjesta.

Informantice nisu spremne odustati od socijalne mreže, sigurnog utočišta u novim zajednicama, pogotovo tako zatvorenim kao što je Drinjevac. Radije biraju lokalnu integraciju u mjestu produženog raseljeništva, što nosi svoje pro-bleme, nego da se konačno vrate u svoja sela koja nisu u potpunosti odbacile. naprotiv, to su još uvijek mjesta “starog doma” koja nose svoje izazove i poteš-koće. Umjesto toga, informantice balansiraju između starog i novog doma, tran-sponiranog i preoblikovanog u enklavi. Život u enklavi sa svojim strogim pravi-lima i pritiskom da se konformira, može se nekome sa strane činiti zahtjevnom po pitanju psihosocijalnog dobrostanja. Ipak, čini se da zapravo kroz tu socijal-nu mrežu (budući da rezilijencija oslanja na takve faktore kao što su socijalna mreža, naročito kada su u pitanju žene) enklava “pruža sigurnost u masi, kao i intranacionalnu pomoć, zaposlenje, trgovinu i zdravstvenu zaštitu” (Jansen, 2011, str. 148). Srodstvo i prijateljstvo uspostavljeni i očuvani kroz socijalne mreže (kao što je slikovito prikazano u dijagramu gore) pomažu i pomagali su ženama da se adaptiraju na novo okruženje i uslove.

S obzirom na različite situacije, prošla i sadašnja iskustva, kao i lične va-rijable, raseljene žene nije moguće promatrati kao jednu homogenu grupu ili kategoriju ljudi. Ipak ekonomske poteškoće, patrijarhalna tradicija, kao i struk-turalne nejednakosti koje diskriminiraju žene, zajednički su imenitelj za većinu njih, bar kada govorimo o raseljenim ženama iz istočne Bosne naseljenim u Dri-njevcu. Žene iz Drinjevca same prećutno promoviraju i legitimiziraju tu nejed-nakost reproducirajući (ili čak promovirajući) tradicionalne rodne uloge. Ipak, osnaživanje se dijelom postiže na alternativne načine, na primjer kroz vještine koje se lokalno cijene, poput iscjeliteljstva koje je uz to i aktivnost koja donosi prihode, kao midino saljevanje strave, ili kada je u pitanju odluka nanine kćer-ke da ne osnuje porodicu, odnosno suprotstavljanjem socijalnim normama koje utiču na budući život u njihovoj blisko povezanoj enklavi.

Religija se smatra značajnom, ali ne u smislu doktrine koja daje smisao ži-votu. Prije je ukorijenjena u tradiciji, “popunjava prazninu” – čini da vrijeme


brže prođe i daje ženama strukturu oko koje se vrti njihov svakodnevni život. Pored toga žene se rijetko žale ili predstavljaju sebe u svjetlu žrtve. Imaju po-rodice o kojima smatraju da trebaju brinuti, a naslanjajući se na tradicionalnu interpretaciju religijskog nasljeđa (koja promovira postojeću rodnu hijerarhiju) to ima implikacije kako na njihove obrasce ponašanja tako i internalizaciju em-patije i strpljenja (“sabur”).

mnogo je pitanja koja tek treba postaviti i pokušati naći odgovore na njih jer će posljedice produženog raseljeništva na žene (uzevši u obzir njihovu dob, obrazovni nivo, raspoložive socijalne mreže, lance migracije, raseljenost urba-no/ruralno i dr.) i u budućem periodu nastaviti biti problem koji zahtjeva rješe-nje. Sposobnost ovih žena da preuzmu kontrolu nas svojim životom može uticati kako na njihovo dobrostanje tako i na budućnost njihove djece. Uprkos tome što je njegov značaj već priznat, rodni pristup u istraživanjima, politikama djelova-nja i specifično dizajniranim programima, naročito putem mreže ženskih nvo-a (poput na primjer WILPF-a u BiH sa inicijativom aktivizma žena za promjenu), treba intenzivno zagovarati. Dakle, treba ulagati stalne napore u razumijevanje faktora koji mogu imati ozbiljan i dugotrajan uticaj na mentalno zdravlje ove ra-njive i često stigmatizirane populacije, kao i na njihovu zdravu prilagodbu i ra-zvoj rezilijencije, naročito u svjetlu sve više prisutne sadašnje promjene fokusa politika sa uspješnog povratka i održive reintegracije raseljenih lica na uspješnu lokalnu integraciju u mjestima produžene raseljenosti.

I UVOD

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u BiH je živjelo 4,3 miliona građana. Usljed rata u Bosni i Hercegovini (1992-1995) 2,2 miliona je napustilo svoje do-move. od tog broja, 1,2 miliona izbjeglo je u više od 100 zemalja a jedan milion se raselio unutar BiH. takođe, u BiH je došlo oko 100.000 izbjeglica iz bivših jugoslavenskih republika (nenadić, 2012).

Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u BiH živi 3.531.159 građa-na, od čega 2.219.220 u Federaciji Bosne i Hercegovine, 1.228.423 u Republici Srpskoj i 83.516 u Distriktu Brčko (Agencija za statistiku BiH, 2016). Broj BiH izbjeglica je 26,811, a 4,128 je u statusu tražitelja azila, dok je 84.500 ljudi sa statusom interno raseljene osobe (UnHCR, 2016).

Poslijedejtonska BiH sastoji se od dva entiteta: Federacija BiH, sa 10 kantona (51% površine), Republika Srpska (49%), te nezavisni Brčko Distrikt. Svaki enti-tet ima svoju vladu i definiše svoju politiku i zakone. Dejtonski mirovni sporazum (DPA) obrađuje pitanja koja se odnose na populaciju povratnika, izbjeglica i rase-ljenih osoba (RIP populacija). Aneks vII DPA utvrđuje politiku i korake u postiza-nju održivog povratka. međutim, osim vraćanja i obnove infrastrukture, druga po-dručja nisu pokrivena. Sistem socijalne i medicinske zaštite u BiH ne prepoznaje potrebe RIP populacije. nedostatak svijesti o značaju zaštite mentalnog zdravlja, kao i nedostatak kapaciteta, nepovoljno utiču na kvalitet psihosocijalne podrške.

Prema podacima “UP.S.tReA.m” – Unapređivanje socijalizacije i tretmana u mentalnom zdravlju, (prekogranični program Srbija-Bosna i Hercegovina, fi-nansiran od strane evropske Unije), u tim zemljama je broj osoba sa mentalnim problemima veći od eU prosjeka. Uzroke treba tražiti u dešavanjima posljednjih 20 godina (rat, etničke tenzije, tranzicija siromaštvo) i nedostatku organizacije u sektoru mentalnog zdravlja. U BiH postoji složen administrativni okvir. tako-đe, nedostaju istraživanja u području mentalnog zdravlja.

Poglavlje 4: PSIHoSoCIJALnA PoDRšKA PRISILnIm MIGRANTkINJAMA– PRegLeD DoSADAšnJeg RADA I PRePoRUKe ZA DALJe – Jagoda Petrović


važni državni i entitetski dokumenti u kojima se tretiraju prava, položaj, zdravstvena i socijalna zaštita izbjeglih, raseljenih i povratnika u BiH su: Dej-tonski mirovni sporazum, Aneks vII; Strategija Aneksa vII ministarstva za ljudska prava i izbeglice BiH, Sarajevo 2002; Srednjoročna razvojna strategija BiH 2004-2007 (vijeće ministara BiH, vlada FBiH, vlada RS, 2004); Revidirana srednjoročna razvojna strategija BiH iz 2006. godine vijeće ministara BiH, vla-da FBiH, vlada RS; Regionalni program stambenog zbrinjavanja (ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, 2013); Strategija razvoja socijalne zaštite RS, Sl. glasnik RS”, br. 108/2005; Program rješavanja problema raseljenih lica, po-vratnika i izbeglica, te Izvještaj o realizaciji ovog programa koje ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS priprema svake godine, počev od 2000; elaborat ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS iz 2006. godine pod nazivom “Ra-seljenja, lica, izbjeglice, povratnici – analiza socijalnog stanja”; Stvarni povra-tak u Republiku Srpsku, istraživanje ministarstva za izbjeglice i raseljena lica RS o stvarnom povratku u RS 2003. godine; vide nas, ali nas ne vide: Izvještaj UnHCR BiH o raseljenim Romima i Romima povratnicima u sjevernoj Bosni i Hercegovini iz 2004 godine; Izvještaj ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS pod nazivom “Socijalna, porodična i dječija zaštita u Republici Srpskoj” iz 2010. godine; analiza ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske “Stanje i perspektive razvoja sistema socijalne zaštite u Republici Srpskoj” iz 2008 godine; godišnji izvještaji Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske “Zdrаvstvеnо stаnjе stаnоvništvа od 2011. do 2014. gоdine”; izvještaj Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske o rezultatima istraživanja iz juna 2012. godine “Stavovi javnosti prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja”.

od naučnih publikacija, u kojima se autori bave psihosocijalnom podrškom raseljenim, izbjeglicama i povratnicima izdvajamo sljedeće: mentalno zdravlje izbeglog, raseljenog i prognanog stanovništva (ćurčić, v. i Brzev ćurčić, v., 2002) i Psihologija izbeglištva (vlajković, J. i dr. 1997). Autorka, Jagoda Petrović, u knji-gama nemam, dakle ne postojim (2013) i ničiji ljudi (2007) bavi se pitanjima socijalne integracije i socijalnog uključivanja izbjeglica, raseljenih i povratnika u BiH, sa posebnim osvrtom na ulogu socijalnog rada u ovim procesima. U nizu naučnih radova bavi se sličnom problematikom, a to su: (De)konstrukcija soci-jalnih mreža u kontekstu prisilnih migracija u BiH (Petrović, 2015); Percepcija rukovodilaca centara za socijalni rad o metodu supervizije u socijalnom radu (Petrović, ćuk, 2015); Psychological aspects of social exclusion of the poor in the Republic of Srpska (Petrović 2013); the Choice of Residence as a Factor of Social Integration of Displaced Persons, in Reffugees and IDPs (2012); Društve-no uključivanje siromašnih – koncept za reafirmaciju socijalnog rada (Petrović, 2012); obilježja reakcije sistema socijalne zaštite na problem društvenog uklju-

Psihosocijalna podrška prisilnim migrantkinjama 101

čivanja siromašnih u Republici Srpskoj (Petrović 2011); Kratak osvrt na insti-tucionalni sistem socijalne zaštite u BiH (Petrović, 2009); Integracija raseljenih lica u lokalnoj zajednici (Petrović, 2007); Social exclusion as a Consequence of ethnic migrations: overview of Dimensions of Social exclusion of Displaced Persons and Returnees in BiHC.

Ipak, rijetki su radovi, istraživanja i izvještaji koji se bave mentalnim zdrav-ljem i psihosocijalnom podrškom ženama iz kategorije izbjeglih, raseljenih i po-vratnika. U izvjesnoj mjeri, ovome su posvećene sljedeće publikacije: Socijalna isključenost povratnica – Rodno osjetljiva situaciona analiza (šošić i Bosankić, 2010); Koncept i okvir za razvijanje rodno osjetljivog programa reparacija za civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini, izvještaj koji je 2015. godine uradila Women organising for Change; godišnji izvještaj o stanju prava žena u Bosni i Hercegovini tokom 2013. godine (Fransioli, 2014); gender akcioni plan (gAP) za Bosnu i Hercegovinu (2013-2017), Zaključna zapažanja o kombinovanom če-tvrtom i petom periodičnom izvještaju za BiH koje je pripremio CeDAW komitet 2013. godine.

Imajući u vidu potrebe u sistemu zaštite mentalnog zdravlja u BiH, resorna entitetska ministarstva su u saradnji sa švicarskom agencijom za razvoj i sarad-nju (SDC), realizuju projekat unapređenja sistema zaštite mentalnog zdravlja u BiH. Krajnji cilj je unaprijeđenje mentalnog zdravlja ukupne populacije, kao i sposobnosti kreatora politika i odgovornih institucija u postizanju evropskih standarda u zaštiti mentalnog zdravlja u BiH.

takođe, određen broj nevladinih organizacija bavio se psihosocijalnom po-drškom ženama iz kategorije izbjeglih, raseljenih i povratnika. međutim, upr-kos njihovim aktivnostima usmjerenim ka poboljšanju životnih uslova raselje-nih osoba, izbjeglica i povratnika, i dalje se većina žena iz ove kategorije osjeća usamljeno i prepušteno samoj sebi jer ne postoji nikakvo trajno i funkcionalno rješenje njihove reintegracije i zaštite njihovih prava i sloboda.

Stoga, i dalje postoji interes da se njihova situacija stavi u fokus, istraži i analizira putem empirijsko-akademskih istraživanja usmjerenih ka oblikovanju adekvatnih zdravstvenih, socijalnih i ekonomskih politika. Rodno zasnovana studija prisilne migracije i mentalnog zdravlja u kontekstu socio-političke tran-zicije u BiH, Srbiji i Kosovu 2014-2016, u okviru Regionalnog programa podrške društvenim istraživanjima Friburg univerziteta u švicarskoj, teži da problema-tizira i pozove na odgovornost sve aktere u oblasti psihosocijalne zaštite žena iz kategorije raseljenih, izbjeglica i povratnika u BiH, Srbiji i na Kosovu. ova stu-dija počiva na inicijalnoj desk/based analizi, e-mail anketiranju nvo sektora, te temeljitoj analizi fokus grupnih intervjua koji su realizovani sa predstavnicima relevantnih institucija, ustanova i organizacija u BiH.


Fokus-grupni intervju (u daljem tekstu FgI), kao metoda ispitivanja u kvali-tativnim istraživanjima, odabran je kao adekvatna tehnika za dobijanje validnih informacija o posmatranoj društvenoj pojavi. Prednost fokus-grupnog intervjua u odnosu na uobičajene standardne metode bila je u tome što su podaci priku-pljeni od neposrednih učesnika – stručnjaka u oblasti psihosocijalnog rada, koji su u spontanom razgovoru iznijeli svoja iskustva na zadanu temu. grupe su bile homogene što je obezbijedilo dobru konverzaciju i iskrene iskaze.

navedene činjenice opravdavaju izbor ove metode ispitivanja u procjeni sta-vova kompetentnih predstavnika relevantnih institucija, ustanova i organizacija o psihosocijalnoj podršci ženama iz kategorije raseljenih, izbjeglih i povratnika (u daljem tekstu RIP populacija) i njihovoj ulozi u psihosocijalnoj podršci.

II METODOLOGIJA

Fokus-grupni intervju izabran je kao istraživačka tehnika za istraživanje među predstavnicima centara za mentalno zdravlje, centara za socijalni rad, relevan-tnih nevladinih organizacija i organa uprave. ova istraživačka tehnika je kori-šćena da se dobiju odgovori na pitanja u vezi sa četiri osnovna problema: • programi psihosocijalne podrške raseljenim ženama, povratnicama i izbje-

glicama;• formalno-pravni okvir za pružanje psihosocijalne podrške raseljenim žena-

ma; povratnicama i izbjeglicama;• međuinstitucionalna i međusektorska saradnja;• perspektiva, sugestije, preporuke.

Za učesnike/ce u fokus grupama birane su osobe koje su imale formalnu i/ili neformalnu edukaciju iz oblasti psihosocijalnog rada i koje su angažovane u institucijama, ustanovama i organizacijama koje su nadležne za ovu vrstu rada.

III ORGANIZACIONO-TEHNIČKI ASPEKTI REALIZACIJE FGI

U periodu od 01.03.2016. do 30.04.2016. godine realizovano je 10 FgI u deset gradova/opština BiH, što se vidi iz sljedećeg tabelarnog prikaza.


tabela 1. opštine u kojima su realizovani FgI prema broju učesnika i trajanju FgI

grad/opština Datum Trajanje fGI Doboj 12.03.2016. 76 min.

Derventa 12.03.2016. 90 min.Brčko 18.03.2016. 65 min.

Prijedor 30.03.2016. 60 min.Srebrenik 31.03.2016. 60 min.

Banja Luka 04.04.2016. 90 min.mostar 14.04.2016. 90 min.

Trebinje 15.04.2016. 50 min.vogošća 24.04.2016. 55 min.

Istočno Sarajevo 28.04.2016. 55 min.Prosječno trajanje FgI 70 min.

FgI su rađeni u mjestima u kojima je prethodno rađeno psihometrijsko istraživanje mentalnog zdravlja raseljenih žena, povratnica i izbjeglica. Prosječ-no trajanje FgI je 70 minuta.

U logističkom (pripremnom) dijelu trebalo je prevazići sljedeće poteškoće:• dogovor oko zajednički prihvatljivog vremena održavanja intervjua, budući

da je većina učesnika stalno zaposleno osoblje ustanova/organizacija;• dogovor oko zajednički prihvatljivog prostora, pri čemu su centri za socijal-

ni rad najčešće izlazili u susret, ustupajući svoje prostorije;• dobijanje dozvola/saglasnosti nadležnih organa za učešće njihovih pred-

stavnika u razgovoru, što se pokazalo problematičnim u slučaju centara za mentalno zdravlje.Iako se tokom razgovora nastojalo držati predviđenog redoslijeda temat-

skih cjelina i pitanja, negdje su spontane izjave mijenjale tok intervjua, pa su na licu mjesta mijenjana pitanja i postavljana dodatna. osnovni razlog je bio da se sagovornicima omogući asocijativno izlaganje i da se podstaknu na iznošenje bitnih informacija. Ishod je bio značajan u dijelu sjećanja na prošle događaje (od prije 20-tak godina) te kod davanja preporuka. veliki broj pitanja nije uvijek bilo moguće postavljati za 5-6 sagovornika. Umjesto toga, negdje su bila kori-snija neplanirana pitanja a još više “relaksirajuća” koja možda nemaju direktnu vezu sa glavnom temom, ali su sagovornika usmjeravala na neke detalje kojih se nije sjetio prethodno. najveći dio vremena je korišten za prvi set pitanja. U nekim fokus grupama sažimana su pitanja iz prvog seta da se sagovornici ne bi prekidali i da bi imali mogućnost da se kroz slobodne asocijacije sjete dešavanja i povezano ispričaju šta su radili.

Poteškoće uočene u vezi sa odnosom učesnika prema temi razgovora su:


• neki sagovornici su imali blagi otklon zbog toga što je prošlo mnogo vreme-na od ratnih dešavanja i vremena kada je problematika RIP populacije bila aktuelna;

• predstavnici nekih ustanova nisu mogli učestvovati (CmZ), ili su imali ogra-ničeno vrijeme za razgovor, pa su se naknadno priključivali (npr. Prijedor) ili su ranije napuštali FgI (npr. Istočno novo Sarajevo);

• neki učesnici nisu cijeli poslijeratni period bili na sadašnjim referatima pa nisu imali informacije o dešavanjima. većina učesnika je imala direktno iskustvo u rada sa RIP populacijom pa

su opširno iznosili iskustva. takođe, većina učesnika intervjua su bili raseljeni, izbjeglice ili povratnici pa su davali opširne opise ličnog proživljavanja. Stoga se povremeno javljala tendencija da FgI poprimi obilježja ventilacije sopstvenih stresova vezanih za iskustva raseljavanja.

Prilikom realizacije FgI mnogo je značilo moderatorovo višegodišnje isku-stvo u radu sa RIP populacijom, te su postavljana i neka neplanirana pitanja i potpitanja. to je posebno značilo u razgovoru o perspektivi i preporukama.

vodič sa pitanjima i tematskim sekcijama za vođenje fokus-grupnog inter-vjua, kao i Upitnik o sociodemografskim podacima ispitanika nalaze se u aneksu izvještaja.

IV NAČIN OBRADE INFORMACIJA DOBIJENIH U FGI

obrada i analiza prikupljenih informacija rađena je na dva nivoa:nakon realizovanih fokus grupnih intervjua rađena je transkripcija razgo-

vora, a već pri transkribovanju markirane su izjave učesnika FgI, relevantne za pojedine tematske sekcije.1. Relevantni odgovori prikupljeni u toku FgI, sistematizovani su prema ključ-

nim tematskim sekcijama i pitanjima i registrovani u originalu (onako kako su izgovoreni).

2. Iz odgovora koji su grupisani prema tematskim sekcijama izdvojeni su od-govori koji su bili procentualno najzastupljeniji u ukupnom broju odgovora, ali i oni koji su otkrivali nepoznate činjenice ili upućivali na inovativne pri-stupe. ovaj dio se opisuje u daljem tekstu, kao i opšti podaci o učesnicima FgI.


V REZULTATI

A Opšti podaci

1. Realizacija FGI i broj učesnika

U FgI je učestvovalo 50 sagovornika. Selekcija učesnika izvršena je na osnovu prethodnih saznanja o ustanovama, organizacijama institucijama koje se bave ili bi trebalo da se bave psihosocijalnom podrškom. FgI su realizovani tokom mjeseca marta i aprila 2016. godine, što obuhvata 10 intervjua, ali i logističke pripreme (telefonski razgovori, dopisi i obavještenja radi dogovora o sudjelo-vanju potencijalnih učesnika i dogovora o prostoru gdje će se održati FgI). Pro-sječan broj učesnika po fokus grupi bio je 5, što je u skladu sa preporukom da u akademskim istraživanjima, koja najčešće tematizuju kompleksniji istraživački problem i u kojima od ispitanika očekujemo šire elaboracije odgovora, treba planirati fokus grupe sa manjim brojem ispitanika. U takvim istraživanjima od ispitanika se očekuje dublji uvid i detaljniji odgovori na postavljena pitanja, uopštavanje sopstvenog iskustva, a istraživač ima veću mogućnost da traži do-datna razjašnjenja kod osetljivih tema, kada ispitanicima treba dati više vreme-na da izraze svoje stavove (Đurić, 2005).

2. Polna struktura učesnika

Prema polnoj strukturi u fokus-grupnim intervjuima učestvovalo je 13 mušaka-raca (26%) i 37 žena (74%).

Tabela 2. Učesnici fokus-grupnih intervjua prema polu

Pol Broj učesnika %Muškarci 13 26

Žene 37 74Ukupno 50 100

Polna struktura odražava realno stanje, prema kome su u sistemu socijalne i zdravstvene zaštite uobičajeno zastupljenije žene.


3. Učesnici prema stručnoj spremi, zvanju i ustanovi u kojoj su zaposleni

tabela 3. Učesnici fokus-grupnih intervjua prema stručnoj spremi

Stručna sprema Broj %Doktor nauka 1 2

magistar 8 16VSS 31 62všS 5 10SSS 5 10

Ukupno 50 100

tabela 4. Učesnici fokus-grupnih intervjua prema stručnom zvanju

zVANJE No zVANJE NoDoktor pravnih nauka 1 Dipl. ekonomista 1

magistar pravnih nauka 1 Dipl. politolog 1magistar socijalnog rada 6 Dipl. žurnalista 1

magistar socijalne pedagogije 1 Dipl. profesor književnosti 1Dipl. socijalni radnik 11 Prof. odbrane i zaštite 1

Doktor medicine, neuropsihijatar 1 Pravnik 1Dipl. psiholog 6 Socijalni radnik 4Dipl. geograf 1 Student socijalnog rada 1Dipl. pedagog 1 medicinska sestra 1

Dipl. defektolog 1 ostali 3Dipl. pravnik 5 UkUPNO 50

tabela 5. Učesnici fokus-grupnih intervjua prema ustanovi/organizaciji u kojoj su zaposleni

Ustanova/organizacija/institucija Broj učesnika %CMz 5 10CSR 15 30NVO 17 34

UKC – Klinika za psihijatriju 2 4Univerzitet 1 2

Vlada Republike Srpske 2 4vlada Brčko distrikta 2 4

gradski/opštinski organ 6 12UkUPNO 50 100

Iz predočenih tabela može se zaključiti da je postignut respektabilan sastav fokus grupa, s obzirom na obrazovni nivo sagovornika, stručna zvanja i usta-nove/organizacije iz kojih dolaze. o kompetenciji sagovornika govore i sljedeći podaci:


• Do(edukacije) iz sljedećih oblasti: KBt (kognitivno-bihejvioralna terapi-ja); ReBt (racionalno-emocionalno-bihejvioralna psihoterapija); nasilje u porodici rad sa maloljetnicima; transakciona analiza; sistemska porodična terapija; PtSP – stres, antistresne terapije; krizne intervencije; kvalitet ži-vota; rad sa žrtvama korištenja psihoaktivnih supstanci; bolesti zavisnosti; informatika i statistička obrada podataka; rad sa osobama sa invaliditetom; socijalni menadžment; menadžment privatne sigurnosti i civilne zaštite; diskriminacija – oblici, uzroci i posljedice; demokratija i ljudska prava; rad sa izbjeglicama, raseljenima i povratnicima; socijalna uključenost; prava žena; ekonomsko osnaživanje žena; porodica i porodični odnosi druge edu-kacija iz oblasti mentalnog zdravlja i rada u CmZ, razne edukacije iz socijal-ne zaštite, razne edukacije iz oblasti rada nvo i dr;

• Polovina sagovornika je 15 i više godina provela na sadašnjem radnom mje-stu;

• većina učesnika (38) ima lično iskustvo izbjeglištva, raseljeništva i povrat-ništva;

• Polovina učesnika je učestvovala u nekim projektima psihosocijalne podrš-ke osobama iz izbjegličke/povratničke/raseljeničke populacije. Uglavnom se radi o predstavnicima nvo-a. Predstavnici iz vladinog sektora ovim pro-blemima su se pretežno bavili u sklopu redovnih poslova.

B. Tematske cjeline (sekcije) i istraživačka pitanja

1. Programi psihosocijalne podrške raseljenim ženama, povratnicama i izbjeglicama

1.1. Vrste psihosocijalnih usluga osobama iz RIP populacije, posebno ženama iz RIP populacije

a) Psihosocijalne usluge koje su pružane osobama iz RIP populacijePsihosocijalne usluge namijenjene svim pripadnicima RIP populacije mogu

se klasifikovati u dvije grupe, s obzirom na vremenski period u kome su pru-žane. U prvu grupu spadaju psihosocijalne usluge koje su pružane tokom rata i u prvim godinama nakon rata (okvirno od 1992. do 2000. godine). Bile su na-mijenjene raseljenim osobama. Preovlađuje humanitarno-materijalna pomoć (smještaj, hrana, piće, odjeća, obuća, namještaj, peći, ogrev, igračke), zatim me-dicinska pomoć i usluge (lijekovi, ljekarski pregledi i intervencije), a indirek-tno i psihološka podrška. Specifična vrsta psihosocijalne podrške pružana je raseljenim osobama smještenim u kolektivne centre. timovi (socijalni radnik,


ljekar, medicinska sestra, volonteri) posjećivali su korisnike kolektivnih centa-ra. najčešće se radilo o projektima koje su podržavale Un i međunarodne orga-nizacije a provodile lokalne nvo. Podrška vladinog sektora (centri za socijalni rad, lokalne ustanove i institucije) nije bila sistematska i organizovana. nije bilo projekata i programa specifično namijenjenih ženama, niti ženama žrtvama tor-ture. CSR i medicinske ustanove ovoj grupi korisnika pomažu u sklopu redovnih aktivnosti i po potrebi.

U drugu grupu spadaju psihosocijalne usluge koje su pružane u periodu kada počinje intenzivan povratak izbjeglih i raseljenih u predratna mjesta živ-ljenja, nakon 2000. godine. U početku je bilo najznačajnije ostvarenje elemen-tarnih građanskih prava, kao što su imovinska prava (povrat imovine i obnova porušenih stambenih objekata), pravo na obrazovanje (upis djece u školu), pra-vo na zdravstvenu zaštitu (zdravstveno osiguranje posredstvom CSR ili mini-starstva za raseljene, izbjeglice i povratnike), pravo na informisanje i besplatnu pravnu pomoć. Zatim slijede projekti održivog povratka, koje sprovode nevla-dine organizacije, ali i vladine organizacije, kao što su resorna ministarstva za raseljene, izbjeglice i povratak, CSR, opštinske službe. Projekti održivog povrat-ka obuhvatali su pretežno humanitarno-materijalnu pomoć u vidu donacija za ekonomsko osnaživanje. Dodjeljivani su plastenici, motokultivatori, košnice za pčele, stoka, kokoške, a negdje i novčana sredstva za pokretanje malog biznisa (npr. frizerski salon). vladine institucije i ustanove uglavnom rade na strateš-kom planiranju, te putem komisija i drugih tijela vrše odabir korisnika, obilazak terena, praćenje obnove kuća. osim materijalne pomoći, projekti psihosocijalne podrške bili su usmjereni ka razvoju povjerenja i međunacionalnog razumijeva-nja. “nije se radilo samo sa povratnikom, evo gdje ti se kuća pravi i izvoli, nego je osnov bio da se radi i sa komšijama, susjedima, jer je povratak bio težak” (di-rektorica Udruge “Humanitarna organizacija Altruist” mostar).

Resorna ministarstva (kantonalna, entitetska i državno) provode programe obnove stambenih jedinica kroz dodjelu građevinskog materijala, novčanu po-moć za izgradnju objekata, izgradnju kuća po sistemu “ključ u ruke”. Aktuelan je Regionalni projekat izgradnje stambenih jedinica. U manjem obimu rade se projekti održivog povratka. Resorno ministarstvo obezbjeđuje zdravstvenu za-štitu za RIP osobe ako je nemaju po nekom drugom osnovu.

b) Projekti podrške ženama iz RIP kategorije neposredno nakon rata domaće nvo, uz podršku međunarodnih, provode

projekte ekonomskog i psihološkog osnaživanja, te društvenog jačanja i organi-zovanja žena iz RIP kategorije. Primjeri: projekti podrške i ekonomskog osna-živanja žena na entitetskim granicama (krave, farme koka nosilja, podjela pla-


stenika za proizvodnju povrća; projekat radionica konflikt rezolucije sa ženama (Kotor varoš, večići i Dabovci, Bosanski Petrovac, Hašani, Baljvine, Ribnik); pro-jekti okupljanja žena iz RIP kategorije i žene iz reda domicilnog stanovništva (savjetodavni rad, različite edukacije i radionice, sekcije žena i uspostavljanje saradnje između žena iz različitih nacionalnih grupa; projekat pod nazivom “Kako ponovo živjeti zajedno” koji se sastojao od serijala po tri polusatne radio emisije u kojima su žene iz RIP kategorije govorile o problemima svoje popula-cije, a nakon tri radio emisije su učestvovale u tv emisiji; projekti informisanja, posredovanja i zastupanja žena radi ostvarenja građanskih i socijalnih prava (upućivanje na nadležne institucije, lična karta, zdravstvena i socijalna zaštita); projekti psihosocijalne podrške kroz angažovanje žena u izradi ručnih radova; programi osnaživanja povratnica koje pripadaju jednom od konstitutivnih na-roda i čiji broj je manji u odnosu na nacionalno većinsko stanovništvo; projekti jačanja mjesne zajednice i uloge žene u mjesnoj zajednici (aktiviranje žena u savjetima mjesnih zajednica).

vladin sektor (CSR, CmZ, opštinski, kantonalni, entitetski organi uprave) ne provode projekte koji su specifično usmjereni ka ženama. CmZ i CSR se strogo pridržavaju zakonskih odredbi i pravila struke. Po mišljenju svih ispitanika, svako izdvajanje neke skupine, pa i žena, bila bi neka vrste diskriminacije i odstupanja od pravila. Birokratizovani pristup u praksi ovih ustanova sputava imaginaciju, pristup usmjeren na klijenta, aktivizam i samoinicijativu. ovo posebno dolazi do izražaja u radu organa uprave, pri čemu je jedan od razloga insistiranje na strogoj podjeli nadležnosti. o tome govori iskaz socijalne radnice zaposlene u Službi za socijalna pitanja, boračku i invalidsku zaštitu u opštini vogošća: “organ uprave radi na drugi način. Zakonom mu je određeno pružanje nekih drugih usluga. Bo-račka populacija dobija, npr. novčanu pomoć za ratne vojne invalide, za šehidske porodice itd. I to je jedna vrsta psihosocijalne pomoći, u dijelu da su oni zbrinuti, da imaju finansije. A što se tiče ove pomoći psihologa i neke stručne pomoći kon-kretno u organu uprave to ne postoji, jer organ uprave nije nadležan za to. Za to su nadležne neke druge ustanove, kao što je centar za socijalni rad itd.”

c) Projekti psihosocijalne podrške ženama iz RIP populacije koje su žrtve na-silja Projekti nvo, pomenuti u prethodnim tačkama ovog poglavlja, indirektno

su doprinosili psihosocijalnoj podršci ženama – žrtvama nasilja. CmZ i CSR pružaju psihosocijalnu podršku ovim osobama kroz redovan rad

u vidu individualnog i grupnog psihološkog savjetovanja. naravno, u slučaju da se žene obrate za pomoć, a najčešće kada se obrate za pomoć koja nije direktno povezana sa problemom nasilja. o tome se doznaje u toku tretmana.


neke nvo rade projekte isključivo namijenjene ženama – žrtvama nasilja. među njima su i organizacije koje su pravovremeno (odmah nakon rata) uočile potre-bu da svoje projekte i programe usmjere ka ovoj kategoriji. Primjer je nvo Žene BH, “koja 22 godine od osnivanja radi isključivo sa ženama, povratnicama u sta-nju potrebe i sa djecom, posebno sa ženama žrtvama nasilja... odmah nakon rata, tj. već 94. godine od kada je osnovano pa do kada je trajala neka potreba ra-dilo se sa ženama žrtvama koje su prošle logore i torturu u logorima” (program menadžer i magistrica socijalnog rada, Udruženje “Žena BiH” mostar).

međutim, u narednom periodu od 10-tak godina ova vrsta psihosocijalne podrške jenjava. Po mišljenju sagovornika koji su bili uključeni u rad sa ženama – žrtvama torture, razlog je to što su žene koje su pretrpjele torturu osnovale svoja udruženja. nvo-i su prestali sa projektima psihosocijalne podrške žena-ma – žrtvama torture kada su počela da se formiraju udruženja žena koja su okupljala ovu kategoriju. Smatrali su da je njihov rad suvišan, tj. da će novofor-mirana udruženja preuzeti i taj dio posla. Rad nvo-a koje su inicirale psihosoci-jalnu podršku ženama – žrtvama torture prerastao je u rad sa ženama – žrtvama porodičnog nasilja. organizuju se SoS telefoni, osnivaju se sigurne kuće (pri-mjer nvo Žene BiH, Udružene žene Banja Luka). nevladine organizacije preuzi-maju ulogu osvještavanja žena – žrtava porodičnog nasilja o njihovim pravima. takođe, podrška ženama – žrtvama porodičnog nasilja je institucionalizovana, budući da su sigurne kuće ušle u sistem socijalne zaštite te su CSR preuzeli zna-čajniju odgovornost.

trenutno se psihosocijalna podrška raseljenim ženama i povratnicama, a po-sebno onima koje su bile žrtve torture odvija na dva kolosijeka. Jedna vrsta usluga razvija se u okviru nvo koje su od ranije bile specijalizovane za psihosocijalni rad sa ženama. o tome su svjedočile predstavnice udruženja “Žena BiH”, “Udruženje žena Derventa”, “Fondacija Udružene žene Banja Luka”. Istovremeno, prema rije-čima sagovornika iz navedenih nvo i nekoliko predstavnica CSR, CmZ i opštin-skih organa, formiraju se mreže u kojima su okupljeni predstavnici nevladinih organizacija i nadležnih ustanova (CmZ i CSR, organ uprave). Provodi se eduka-cija osoblja iz nvo, CmZ i CSR i potpisuju sporazumi/memorandumi o saradnji. edukovano osoblje iz CSR i CmZ će u sklopu svojih redovnih aktivnosti koristiti stečena znanja za rad sa traumatizovanim ženama. osoblje iz nvo-a radi svoje programe psihosocijalne pomoći, koja obuhvata pravnu pomoć i terapijski rad. o tome svjedoči sljedeća izjava: “Žene se sad ponovo uvode u taj rad s traumom. Udruženje ’Žena BiH’ trenutno radi sa traumom i tu se uglavnom radi sa ženama koje su raseljene i ženama koje su povratnice. Dakle, trenutno Udruženje ’Žene BiH’ ima grupa žena koje rade s traumom jer ima žena koje su prošle torturu” (program menadžer i magistrica socijalnog rada, Udruženje “Žena BiH” mostar).


na osnovu potpisanih sporazuma i prethodne neformalne saradnje, struč-njaci iz CmZ i CSR angažuju se i u nevladinom sektoru. Razlog je taj što lokalne zajednice ne raspolažu dovoljnim brojem stručnjaka za ovu vrstu psihosocijal-ne podrške pa se koriste/razmjenjuju zajednički kadrovski resursi. Prethodno pomenuta udruženja žena – žrtava torture ne provode ovakve specijalizovane programe psihosocijalne pomoći. njihovo članstvo čine žene – žrtve torture, a ne stručnjaci za rad sa traumatiziranim ženama. Stoga, njihove članice koriste usluga nvo-a koje pružaju ovu vrstu psihosocijalnih usluga ili usluge nadležnih ustanova (CmZ i CSR). Ilustrativan je sljedeći iskaz: “što se tiče žena koje su pre-trpjele torturu, one su osnovale svoje udruženje. Sada djeluju ovdje u Derventi odnedavno, od kada je osnovano ovo republičko udruženje, Udruženje RS... to je odnedavno. one su dolazile kod nas jer kod nas su sve članice žene, tako da mi ne naplaćujemo članarinu, ko god dođe da nam se obrati mi pomažemo.” (člani-ca Upravnog odbora Ug “Udruženje žena Derventa”)

može se očekivati da će aktuelna edukaciju osoblja za rad sa traumatizova-nim ženama podići nivo pruženih usluga psihosocijalnog rada.

1.2. Teškoće pri realizaciji programa koje su ugrožavale njihovo sprovođenjeU ratnom periodu i periodu neposredno nakon rata osnovnu poteškoću pred-stavljala su ratna dejstva i drastične međunacionalne tenzije. Problem su bili otpori na terenu, budući da se pružala podrška povratnicima koji su bili druge nacionalne pripadnosti u odnosu na većinsko domicilno stanovništvo. Ilustrati-van je odgovor socijalnog radnika iz CSR Prijedor: “Sjećam se da sam prvo počeo raditi u P... pa smo dolazili da tamo pomažemo izbjeglice koji su bili ... muslima-ni. Pa su nam jedne prilike slupali auto. Jedva smo izvukli žive glave .... tako da je bilo i tih otpora na terenu. to je bilo svježe odmah iza rata. tu je bilo i naoru-žanih ljudi u uniformama. Baš je bilo, onako, malo poteško.”

U vladinom sektoru (CmZ i CSR) osnovne poteškoće su:• spore i komplikovane procedure; • hroničan nedostatak sredstava (direktorica nvo Udruženja Zajedno Banja

Luka: “Institucije su bile u jako lošoj situaciji... Sjećam se da nismo imali lični dohodak i nismo imali šta da pružimo ljudima”);

• loša tehnička i materijalna opremljenost; • nedostatak stručnog osoblja u CSR gdje nema stručnjaka – sertifikovanih

psihologa ili socijalnih radnika;• striktan zakonski okvir djelovanja, tj. CmZ i CSR rade isključivo po zakoni-

ma, pravilima i procedurama svoje struke i samo ako se u okviru tog rada neko pojavi sa problemom, pružaju psihosocijalnu podršku na isti način


kao i drugim korisnicima (“što nije u zakonu decidirano navedeno, ne pro-vodi se”);

• često se prenebregava ono što je zakonom predviđeno jer bi to zahtijevalo dodatni angažman ionako slabo plaćenog osoblja ili potraživanje finansij-skih sredstava za “pokrivanje” takvih inicijativa (Primjeri: U zakonu o soci-jalnoj zaštiti postoji odredba po kojoj CSR mogu da realizuju tzv “prošire-na prava”, što daje mogućnost dodatnih usluga, shodno potrebama lokalne zajednice, ali se ta odredba ne primjenjuje; zakonom o socijalnoj zaštiti je predviđena usluga savjetovanja, ali ova usluga nije podzakonskim aktom precizno razrađena, a nema ni osposobljenih stručnjaka za pružanje kvali-tetnih usluga psihološkog savjetovanja);

• ne rade se specijalizovani programi podrške osobama iz RIP kategorije, niti ženama – žrtvama torture jer se smatra da bi bilo kakvo bavljenje problemi-ma posebne korisničke grupe bilo neka vrsta diskriminacije; U nevladinom sektoru osnovne poteškoće su:

• neukost osoblja za pisanje projekata i apliciranje kod međunarodnih dona-tora i vladinih institucija. Ilustrativni iskazi: direktorica nvo Zajedno Banja Luka: “Bili smo neuki da bismo znali uraditi projekte i uzeti novac koji se nudio. ne samo mi, i naše institucije. tako da i ono novaca što je bilo, niko ih nije uzeo za te svrhe. A bilo je neophodno...”; direktorica Udruge djece s posebnim potrebama “vedri osmijeh” mostar: “Koliko god da vi imate član-stvo, na čelu uvijek imate mali broj ljudi koji su osposobljeni raditi i voditi neke projekte”;

• otpor prema međunarodnim organizacijama “jer su ljudi imali utisak da nam je svijet donio rat” (direktorica nvo Udruženje Zajedno Banja Luka);

• nedostatak podrške organa uprave nevladinim organizacijama koje se bave pružanjem psihosocijalnih usluga, odnosno finansiraju se “klasična” udru-ženja (KUD, sportske organizacije, udruženja osoba sa invaliditetom, udru-ženja boraca i ratnih vojnih invalida) a “nove” nvo imaju male šanse da apliciraju i dobiju značajnija sredstva.

1.3. Najveće slabosti i kvaliteti realizovanih programageneralno, najveće slabosti su nedostatak evaluacije i kontrole. Ilustrativan iskaz je: “nije bilo kontrole. Čak imamo i mnoge kuće koje su napravljene a ljudi se nisu ni vratili. A kad je bila aplikacija da se vrate, to je bilo nema na koljenima, hoćemo, vratićemo se, ne damo mi obraza a i dan-danas imamo primjera kuća koje stoje prazne ili su prodate. to je dug period gdje se zaista tu svega i svačega izdešavalo. Dok, na drugoj strani, imamo zaista povratnike koji su sa ono malo što su dobili uložili jako puno i nekako preživljavaju i žive od toga što imaju.... to


što kažem što se ne prati u kontinuitetu taj povratak. to je, po meni, novac koji se daje i eto faktički nema efekta” (direktorica Udruge “Humanitarna organiza-cija Altruist”).

Posljedica je to što u mnogim obnovljenim kućama nije došlo do stvarnog povratka, a porodice koje su se vratile nisu dobile potrebnu pomoć za ekonom-sku samoodrživost, niti adekvatnu psihosocijalnu podršku.

U poslijeratnom periodu nije bilo dovoljne institucionalne organizovanosti i kadrovske osposobljenosti. Pritom, institucije uopšte nisu imale novac. Bili su rijetki primjeri samoinicijative CSR koji su, radeći svoj posao posebnu pažnju posvećivao RIP osobama. Po mišljenju sagovornika, to je više bio odraz profe-sionalne i ljudske samosvijesti socijalnih radnika, nego rezultat organizovane institucionalne brige. Ilustrativan iskaz je: “Centar je bio stalno uz te ljude, ali ne kao Centar. Sami smo mi kao ljudi išli” (direktorica nvo Udruženje Zajedno, Banja Luka).

neki smatraju da je usmjerenost na podršku ženama iz drugih nacionalno-sti bila jedna od slabosti. trebalo je organizovati psihosocijalnu podršku, bez obzira na nacionalnu pripadnost, dakle prema realnim potrebama korisnika. to je moglo više doprinijeti zajedništvu i dobrobiti korisnika.

nasuprot ovim mišljenjima, ističe se da prilikom implementacije projeka-ta vladinog sektora uvijek gledalo na proporcionalnu zastupljenost korisnika iz tri konstitutivna naroda. to je dovelo do toga da budu zanemarene prijeke potrebe nekih korisnika, a da pomoć dobiju oni kojima ta pomoć nije bila nužna. nacionalni ključ je loše rješenje jer se davalo po nacionalnoj pripadnosti, a ne po potrebi. tako su uložene pare za obnovu kuća i održivi povratak, ali su ljudi prodali te kuće ili povremeno žive u njima.

U implementaciju projekata međunarodnih organizacija uključivani su i stručni radnici vladinih ustanova (najčešće iz CSR). tako su znanja stečena kroz lična iskustva u radu sa RIP populacijom primjenjivali u svojim ustanovama.

Projekti domaćih nevladinih organizacija doprinijeli su osvješćivanju žena iz RIP populacije, njihovom ekonomskom osamostaljivanju i psihološkom osna-živanju. takođe, takvi projekti doprinosili su jačanju lokalne zajednice. Primjer kvalitetnog psihosocijalnog rada sa ženama iz seoskih mjesnih zajednica iznije-la je članica Upravnog odbora Ug Udruženje žena Derventa: “mi smo krenuli or-ganizaciono od 2005. godine pa do danas. Znači, imali smo taj savjetodavni dio upućivanje na institucije, kontaktiranje. Imali smo situaciju npr. da žena nikada nije imala ličnu kartu, a imala je 70 godina pa smo je vodili prvo da izvadi ličnu kartu da bi mogla da ostvari ta neka svoja prava. Zastupanje. od takvih stvari do onih da smo organizovali s njima različite vrste edukacija i radionica. Dosta smo radili sa ekumenskom organizacijom koja je baš provodila te projekte na


uključivanja svih žena, bez obzira na nacionalnu, vjersku, starosnu pripadnost u nekakve tokove društvenog i javnog života. Imali smo nekoliko takvih proje-kata tako da smo imali projekte jačanja mjesne zajednice i uloge žene u mjesnoj zajednici. Išli smo od radionica do zagovaranja pa smo pokupili jedno 500 pot-pisa da se žene aktiviraju u savjetima mjesnih zajednica, jer smo smatrali da su one najmjerodavnije da kažu šta im u mjestu stanovanja treba i nedostaje. Jer one su i majke i znaju za potrebe djece i kompletne porodice. tako da smo uspjele da od nekakvog početka zatvaranja žena u svoje sredine da ih okupimo u sekcije žena i da uspostavimo saradnju između različitih nacionalnih grupa... tako da smo uspjele za ovih 10 godina da žene okupimo, da ih aktiviramo, da se izborimo zajedno sa drugim ženskim organizacijama i ovdje u Derventi da žena postane sve više subjekat društva a da je sve manje zatvorena u kući. Radili smo malo na njihovom ekonomskom i društvenom jačanju i organizovanju tako da sada u svakom selu imamo sekciju žena koje jako lijepo djeluju.”

Programi i edukativne radionice koje su organizovala resorna ministarstva doprinijeli su razvoju sistema koordinisane brige, što podrazumijeva poveziva-nje nadležnih lokalnih ustanova i organizacija (CmZ, CSR, opštinski organi upra-ve, nvo). U nekim opštinama (Derventa, Banja Luka, Brčko Distrikt) potpisani su memorandumi o saradnji. to je doprinijelo podizanju kvaliteta psihosocijal-nih usluga i boljoj “pokrivenosti”potreba korisnika, uz poštovanje međusobnih ingerencija.

1.4. Obuke za rad sa RIP osobamaU ratnom periodu i periodu neposredno nakon rata nisu organizovane obuke za rad sa RIP osobama.

nakon formiranja CmZ, resorna ministarstva su provodila brojne obuke iz oblasti mentalnog zdravlja (ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, ministarstvo za rad, socijalnu politiku i raseljena lica Kantona Sarajevo).

Aktuelne obuke za psihosocijalni rad sa ženama – žrtvama nasilja podr-žavaju međunarodne humanitarne organizacije (npr. medica mondiale) a pro-vode domaće nvo (medica Zenica, Udružene žene Banja Luka). namijenjene su stručnim radnicima iz CmZ, CSR i nvo. obuke se vrše tako što se okupljaju stručnjaci iz više gravitirajućih opština ili kantona, tako da se ujedno stvaraju mreže ustanova i organizacija.

nije bilo, niti se trenutno provode obuke stručnjaka (supervizora) koji bi radili sa osobama koje pružaju pomoć raseljenim, izbjeglicama i povratnicima (supervizija). magistar socijalnog rada, iz CSR Banja Luka kaže: “Radila sam kao socijalni radnik koji zna šta može a šta ne može u svom zanimanju. Ali, u suštini, nije bilo neke obuke. nije bilo neke obuke, da barem njih desetak koji su ostali


prođu neku obuku. U tom opštem haosu vjerovatno niko nije ni razmišljao da će se oni slomiti. I ja sam doživjela kasnije njihov krah kao ustanove. Shvatila sam, u stvari, da su se oni potrošili. oni su se potrošili. oni nisu više imali resursa, ni finansijskih a ni psihičkih. niko nije radio superviziju sa njima. Koliko znam, to ni u jednom centru nije bilo i mislim da je to velika greška bila što se tiče struč-nih radnika.”

1.5. Inicijatori programa psihosocijalne podrške U ovom dijelu istraživanja cilj je bio da se dođe do odgovora na pitanja o efek-tima programa psihosocijalne podrške u pogledu unapređenja dobrobiti oso-ba koje su bile uključene i u pogledu uticaja na razvoj institucionalne prakse i stručnog rada u oblasti psihosocijalne podrške; o značaju i procjeni efekata tj. jesu li sprovođena evaluacijska istraživanja i, ako jesu, šta su pokazali rezultati tih istraživanja; o uticaju evaluacije na programe i njihovo dalje sprovođenje, o uvidu relevantnih institucija u psihosocijalne potrebe i probleme osoba iz RIP populacije, o tome u kojoj mjeri su prepoznate i uvažene specifične potrebe žena i posebno ranjivih grupa.

U ratu i neposredno nakon rata projekti su isključivo inicirani od strane Un i međunarodnih organizacija (primjer Prijedor – IBHI, Banja Luka – CARe). Domaće institucije, nadležne za ova pitanja, bile su potpuno nespremne i nee-dukovane za psihosocijalnu pomoć i podršku RIP populaciji.

U principu, unutar vladinog sektora (CSR i CmZ, organi uprave na svim ni-voima) nema inicijativa za realizaciju specifičnih projekata i programa, nego se radi “po slovu zakona”. Karakteristična izjava je: “što se tiče organa uprave, niko ne može predložiti ništa lično” (dipl. pravnik, stručni savjetnik u Službi za bo-račko-invalidsku i socijalnu zaštitu u vogošći), odnosno radi se prema onome što nalažu više instance.

U nevladinom sektoru inicijative “dolaze iz života” (FgI vogošća, nvo Fatma: “Svaka ideja inicirana je nečim ličnim, nečijim životom, nekim nemilim događajem”). U ovakvom pristupu ima dosta ad hoc djelovanja.

Indirektno, na osnovu izjava može se reći da je tzv. inicijativa bila “samo da se potroše neka sredstva koja su davali donatori.”

Relevantne institucije, ustanove i organizacije nemaju kvalitetan uvid u psi-hosocijalne potrebe i probleme RIP populacije. očigledan dokaz je nedostatak evidencija ove populacije i njihovih zdravstvenih i psihosocijalnih potreba. Izu-zetak su resorna kantonalna i entitetska ministarstva koja su nadležna za ovu populaciju. na osnovu popisa raseljenih lica ova ministarstva raspolažu eviden-cijama raseljenih, ali nemaju relevantne evidencije o stvarnim povratnicima i njihovim potrebama i problemima. štaviše, ministarstva i organi uprave imaju


previše evidencija, protokola, procedura (primjer mIRL RS). međutim, efekat u pogledu konačnog rješavanja problema RIP populacije je slab. o tome govori podatak da još uvijek postoji kolektivni i alternativni smještaj. U Republici Srp-skoj još uvijek 2-3 hiljade ljudi živi u ovim vidovima smještaja. takođe, sporo se realizuje Regionalni program stambenog zbrinjavanje RIP populacije. U prilog tome, govori ova izjava: “Izgradnja stambenih objekata je planirana do 2018, ali ja mislim da će se produžiti. Priča o njemu je počela još 2005. godine. tek sada su odabrani prvi korisnici. tek sada” (stručni saradnik u mIRL RS).

CmZ nemaju organizovane baze podataka uopšte, a pogotovo ne za RIP po-pulaciju, pa samim tim, ni za žene-žrtve torture. o potrebama ove grupe korisni-ka doznaje se ad hoc – kroz anamneze, dijagnoze, individualne dosije koje imaju pojedini stručnjaci. Podaci nisu dostupni na način da se objedine i na osnovu toga prave procjene, planovi, programi. Čak postoji snažan otpor sagovorni-ka da se takva vrsta evidencija ustroji. opšti je stav da ne treba raditi posebna istraživanja, niti procjene njihovih potreba, pa ni evaluacije. Smatraju da bi to bila segregacija, odvajanje, stigmatizacija, nešto nehumano i protivzakonito.

CSR su radili evidencije RIP tokom rata jer su dodjeljivali identifikaciona dokumenta za raseljene i izbjeglice (legitimacije). Danas ne vode posebne evi-dencije za ovu kategoriju. naime, CSR imaju bazu podataka, ali prilikom unoše-nja podataka ne unose oznake za ova lica. o tome svjedoči iskaz socijalne rad-nice u CSR Doboj: “što se tiče današnje situacije, mi u Centru imamo to pitanje da li je osoba raseljeno ili izbjeglo stanovništvo, ali jako rijetko ga popunjavamo i mislim da se, u suštini, oni više prepoznaju u direktnom radu.” Baza podataka CSR uglavnom sadrži podatke o korisnicima novčanih davanja. neki smatraju da je to zato što država ima interes da prati novčana izdvajanja. magistrica socijal-nog rada iz trebinja izjavljuje: “to su novčana davanja, gdje se donosi rješenje, gdje je upravni postupak. Ja radim na referatu porodične zaštite. I tu se donosi rješenje, ali nema novčanih davanja. to su bukvalno usluge. to je pružanje uslu-ge psihosocijalne podrške, tako da to ne ide u bazu podataka.”

tamo gdje postoje, podaci se ne koriste za osmišljavanje projekata i pro-grama, shodno potrebama i problemima RIP populacije uopšte i žena posebno.

1.6. Struktura korisnika psihosocijalnih uslugašto se tiče životne dobi, u povratničkoj populaciji prevladavaju starija lica, koja se češće odlučuju za povratak. U starosnoj strukturi RIP populacije treba uočiti da nju čine starije osobe koje su u vrijeme migracija bile u “najboljoj životnoj dobi”, i oni koji su u vrijeme migracija bili djeca. ovo zapažanje je veoma zna-čajno s obzirom na psihosocijalne probleme koji se uočavaju kod mladih koji su rođeni u vrijeme kada su njihovi roditelji bili raseljeni, izbjeglice i povratnici.


mnogi iznose mišljenje da se kod ove grupe mladih primjećuju lošiji rezultati u učenju, nezainteresovanost za napredovanje, poremećaji u ponašanju, pa i psi-hičke tegobe. ovo bi, naravno, trebalo da bude predmet jednog ozbiljnog istra-živanja. U prilog ovakvoj tvrdnji ide dramatična izjava sagovornice iz Udruženja za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u mostaru: “Ja sam bila u kućnom pritvoru kad je bio rat. nisam bila zlostavljanja, ali otac mi je bio zarobljen. Ja sam tad bila u pubertetu. Imala sam 15 godina. I kad smo ovamo izašli ima-la sam psihičke poteškoće. Dvije tisućete sam pokušala suicid. Skočila sam sa zgrade. Slomila sam lijevu ruku, desnu nogu i napukao mi je kralježnik. Ali, eto, ostala sam živa. ova mi je noga, evo vidite, ostala kraća, pa sad nosim ortoped-sku cipelu.”

opšte zapažanje u vezi sa vrstom psihosocijalnih problema jeste da su oso-be iz RIP populacije, nakon ratnih trauma, konstantno izložene raznim vrsta-ma poratnih stresnih dešavanja. glavni stresori su: gubitak bližnjih, neriješena stambena pitanja, nezaposlenost, siromaštvo. U nekim područjima su poplave bile novo traumatsko iskustvo. Upečatljiv primjer je Doboj, gdje je stanovniš-tvo ponovo doživjelo (privremeno) prisilno raseljavanje zbog ove elementarne nepogode. može se, dakle, govoriti o kumulaciji stresa. Konstantno pritisnuti životnim nedaćama, ljudi iz RIP populacije obraćaju se nadležnim ustanovama (najčešće CmZ i CSR), tražeći pomoć u rješavanju psihičkih tegoba koje su uzro-kovane svakodnevnim životom. najzastupljeniji psihički poremećaji su: anksi-oznost, neuroza, depresija ali i PtSP. tokom psihosocijalnog radu na eliminisa-nju ovih problema, na površinu isplivaju ratne traume. Dramatična ilustracija je opis slučaja koji daje psiholog iz CmZ Doboj: “nažalost, naše iskustvo je takvo da često dođu zbog neke kliničke slike depresije ili anksioznosti. Puno vremena prođe dok se same ne otvore i kažu da su doživjele, recimo, neko seksualno nasilje u ratu. vjerujte, prošlo je dvadeset godina, a mi sad imamo žene koje tek sad pričaju. trenutno, moja kolegica i ja imamo jednu gospođu, koje je prije šest mjeseci došla u stanje teške i duboke depresije s naglašenim suicidalnim ideja-ma... trebalo je da prođe jedno vrijeme da ona prizna šta je u pitanju – da je ona, u stvari, preživjela u toku rata seksualno nasilje. I dodatno joj je stres bio to što je u holu našeg CmZ srela svog nasilnika koji tu takođe dolazi kao pacijent. mi to nismo znali. ona je 20 godina... mi nismo znali niti da je nasilnik, to je premor-bidna psihoza. mi to nismo znali. to je bio učesnik. Sve ću razjasniti. Znači ova-ko, igrom slučaja tokom ratnih dejstava ona je seksualno napastvovana od četiri osobe. Igrom slučaja, jedna od tih osoba bila je i naš pacijent. I igrom slučaja, ona dolazi na pregled i sreće tu osobu. možete zamisliti njene strahove. Hvala dragom bogu, na neki način da se otvorila. njen muž 20 godina nije znao šta se njoj desilo. Samo priznanje, samo ventiliranje o tome i na neki način otvorena


priča njoj je već dosta toga, ne mogu reći riješila, ali na neki način krenula je u rješavanje problema. Jer nekad pasivno i kada se uzima ta medikamentozna te-rapija nije to jedina stvar koja može pomoći. ostaju misli koje su, u stvari, najve-ći problem. ta gospođa je funkcionisala po principu izbjegavanja. Znači, ona nije dolazila, nije išla komšinici, a pogotovo nije željela da to otkrije jer se plašila. e, mnogo truda i energije treba... S malim zadacima smo krenuli. naravno, terapija je na početku vrlo bitna, a kasnije psihosocijalni rad.... S njom smo radili na tim njenim mislima. ta gospođa sad dolazi u naš centar. Zna, ako sretne tog čovjeka da je i ona pacijent i na neki način i prema njemu imamo obavezu, jer mi prima-mo sve ljude... ta gospođa dolazi sada sama sa m... što nije blizu centra i ne boji se više. to je veliki napredak. misli o događaju se i dalje ponavljaju. U stvari, ona ima jedan hronični posttraumatski stresni poremećaj i tešku depresiju.”

Žene žrtve torture su pretežno iz ruralnih područja, niskog obrazovanja, bez puno “dodira sa svijetom” pa se stide da iznesu svoj problem, čak i posle 20 godina. Zbog toga je neophodno raditi savjetovanja da se otvore i poduče kako dalje da žive sa tim što su proživjele.

2. Formalno-pravni okvir za pružanje psihosocijalne podrške

2.1. Zakoni i podzakonski akti kao formalno-pravni okvir za rad ustanove/organizacije

a) Zakoni i podzakonska akta iz oblasti zaštite RIP i rada nvoNa nivou BiH

• Aneks vII opšteg mirovnog sporazuma;• Zakonski i drugi propisi doneseni na bazi opšteg mirovnog sporazuma;• Revidirana Strategija BiH za sprovođenje Aneksa vII opšteg mirovnog spo-

razuma (2010. godina);• zakon o udrugama i zakladama BiH

Na nivou RS• Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republiku Srpsku;• Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine;• Zakon o stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo;• Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i rase-

ljenih lica;• Zakon o poljoprivrednom zemljištu;• Zakon o izvršenju Budžeta Republike Srpske za 2016. godinu;• ekonomska politika Republike Srpske za 2016. godinu;• Budžet Republike Srpske za 2016.


• Programi rada vlade Republike Srpske i ministarstva za izbjeglice i raselje-na lica Republike Srpske.

• Zakon o doprinosima;• Zakon o udruženjima i fondacijama Republike Srpske;

Na nivou Federacije BiH• Zakon o raseljenim osobama, povratnicima u Federaciji BiH i izbjeglicama

iz federacije BiH• Zakon o humanitarnoj djelatnosti i humanitarnim organizacijama FBiH• Zakon o udruženjima i fondacijama FBiH• Uputstvo o vođenju osnovne i centralne evidencije raseljenih lica i povrat-

nika i obrascu legitimacije raseljenih lica u FBiH• Uputstvo o načinu i procedurama odabira korisnika projekata povratka i

rekonstrukcije stambenih jedinica

b) Zakoni i podzakonska akta iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštiteNa nivou Republike Srpske

• Zakon o zdravstvenom osiguranju; • Zakon o žrtvama porodičnog nasilja;• Zakon o socijalnoj zaštiti;• Zakon o dječijoj zaštiti;• Porodični zakon

Na nivou Federacije BiH• Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obi-

telji sa djecom• zakon o izmjenama i dopunama zakona o preuzimanju prava i obaveza

osnivača nad ustanovama socijalne skrbi u Federaciji BiH;• Zakon o izmjenama i dopunama zakona o osnovama socijalne zaštite, zašti-

te civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom;Pružanje psihosocijalne podrške regulisano je zakonima o zdravstvenoj i

socijalnoj zaštiti na nivou entiteta, kantona i Brčko distrikta. U zakonima u soci-jalnoj zaštiti posebno je značajno pravo na pružanje usluga psihološkog savje-tovanja. U Republici Srpskoj ovo pravo nije detaljnije razrađeno podzakonskim aktom (odluka ili uputstvo), iako je zakonom propisano da takav akt resorni ministar mora donijeti u roku od šest mjeseci nakon donošenja Zakona. Zakon je donesen u maju 2012. godine.


2.2. Državni organi ili ustanove nadležni za psihosocijalnu podršku• ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH,• ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske,• ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica FBiH,• ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske,• ministarstvo rada i socijalne politike FBiH• vlada BD – odjel za raseljena lica, izbjeglice i stambena pitana i odjel za

zdravstvo i ostale usluge

2.3. Međunarodne organizacije koje podržavaju programe psihosocijalne podrškemeđunarodne organizacije koje su učesnici FgI pominjali kao relevantne za nji-hov rad su: UnHCR, UnDP, UnICeF, WFP, oSCe, CRS, Care International, Caritas švicarska, šeik Salih Hamel, njemačka nevladina organizacija medica mondiale, Američka ambasada, Humanitarna organizacija Hilsferk Austrija, Helsinški odbor.

njihova podrška bila je naročito izražena u ratno-poratnom periodu i sa-stojala se uglavnom od materijalne pomoći o kojoj je bilo riječi u prvom dijelu ove analize. tek kasnije podržavaju projekte psihosocijalne pomoći i mentalnog zdravlja. U reformi sistema zaštite mentalnog zdravlja prednjači SDC. neke od njih i danas pokreću inicijative za projekte psihosocijalne podrške ženama-žr-tvama torture (npr. medica mondialne).

3. Međuinstitucionalna i međusektorska saradnja

U domenu psihosocijalne podrške međuinstitucionalna saradnja se uglavnom odvija na opštinskom nivou. Učesnici te saradnje su CSR, domovi zdravlja i CmZ, opštinski odsjeci ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, opštinski organi za društvene djelatnosti, klinički centri i psihijatrijske klinike (u gradovima u ko-jima postoje), razne nevladine organizacije. Pored onih čiji su predstavnici uče-stvovali u FgI, to su: Crveni križ/krst, Kolo srpskih sestara, merhamet, Karitas, Sigurna kuća itd.

U nekim opštinama potpisani su protokoli o međusobnoj saradnji, tako da nema preklapanja u radu. U opštinama gdje saradnja nije formalizovana, ipak postoji dobra međusobna saradnja, ali se ističe potreba za potpisivanjem proto-kola “da se zna ko šta treba da radi”.

U zdravstvenim ustanovama (npr. psihijatrijske klinike prisutno je mini-miziranje doprinosa nemedicinskog osoblja, kao što su socijalni radnici. Izjava socijalnog radnika iz Psihijatrijske klinike glasi: “Ljekari jednostavno kažu (so-cijalnim radnicima) vi ste nevažni.”


opšti je utisak da u međusektorskoj saradnji postoji razlika između učešća vladinog i nevladinog sektora. vladine institucije, ustanove i službe rade isklju-čivo po zakonu, dok domaće nvo prave iskorake, najčešće uz podrški međuna-rodnih organizacija

4. Perspektiva, sugestije, preporuke

4.1. Primjeri dobre prakse i greške koje ne bismo smjeli ponavljatia) Pozitivna praksa u radu sa ženama – žrtvama torture b) Pozitivna praksa u radu sa omladinom – drugom RIP generacijom: formi-

ranje Dnevnog centra u Istočnom Sarajevu uz podršku UnHCR-a i gradskih vlasti.

c) Pozitivna praksa u radu sa osobama iz RIP populacije koje imaju mentalne probleme:• psihosocijalni rad u Dnevnom centru pri Udruženju “Zajedno” u Banja-

luci. Sam naziv udruženja (Zajedno) ukazuje da to udruženje stručnja-ka, porodice i samih korisnika. Pokazalo se da je to dobra kombinacija za održanje takvih centara. Kapacitete dnevnog centra koristi CSR Ba-nja Luka (koji i podržava njegov rad), CmZ i Psihijatrijska klinika. Rad centra doprinosi tome da kod pacijenata nakon bolničkog liječenja ne dolazi do akutnih stanja mentalnog poremećaja;

• psihosocijalni rad u Udruzi za zaštitu i unapređenje mentalnog zdrav-lja “In spe” iz mostara. U ovoj nvo su angažovani psiholozi, socijalni radnici, neuropsihijatri. Aktivnosti se organizuju prema sedmičnom rasporedu: ponedjeljkom učenje engleskog jezika, utorkom razgovor sa psihologom, srijedom kuharstvo, četvrtkom informatika i petkom razgovor sa socijalnom radnicom.

d) Pozitivna praksa mreža institucija, ustanova i organizacija, koja je u nekim opštinama formalizovana potpisivanjem protokola o saradnji i implemen-taciji projekta koordinisane brige u oblasti mentalnog zdravlja

e) Pozitivna praksa međusektorske saradnje (vladin i nevladin sektor) i oživ-ljavanje psihosocijalnog rada sa ženama – žrtvama nasilja u nekim nevla-dinim organizacijama, kao što su Žene BiH, medica Zenica, Udružene žene Banja Luka, viva žene tuzla. na inicijativu nvo medica Zenica u Hercego-vačko-neretvanskom kantonu formirano je radno tijelo koje čine predstav-nici socijalnih ustanova, policije, udruženja logoraša, svih žrtava rata. ovim tijelom koordinira nvo Žena BiH. Iz grupe žrtava rata izdiferencirala se grupa uglavnom raseljenih žena koje sada prolaze psihosocijalni tretman. najveći broj primjedbi na dosadašnji rad sa RIP populacijom odnosio se na


• nedostatak kontrole u korištenju donacija;• nedostatak praćenja u implementaciji projekata; • izostajanje evaluacije učinaka;• realizacija projekata koji ne prate realne potrebe korisnika;• sporost u realizaciji projekata.

4.2. Unapređenje mentalnog zdravlja i rješavanje psiholoških problema osoba iz RIP populacije U pogledu potrebe za bavljenjem problemima mentalnog zdravlja i uopšte pro-blemima RIP populacije izdvajaju se dva oprečna stava.

a) nema potrebe da se bavimo problemima RIP populacije i da se razrađuju programi unapređenja mentalnog zdravlja pripadnika ove populacije.Stanovništvo BiH ne treba razdvajati na ove kategorije i svi treba da se treti-raju kao građani BiH. Izraz “izbjeglica” (pod čim se misli i na raseljene) zvuči pežorativno. Korištenjem tog termina stigmatizuje se jedna grupa ljudi. Jedan od sagovornika je predložio da se provede istraživanje u kome će se ispitati da li ljudi pristaju da ih i dalje nazivaju “izbjeglica” “raseljeni”, “povratnik”. Pošto je proteklo mnogo vremena, većina tih ljudi se integrisala. oni de jure zadržavaju status, a de facto više na to nemaju pravo. Pitanje je šta je danas RIP populacija i koliko je ima. mnoge institucije koje se bave njihovim pro-blemima zadržavaju ingerencije radi sopstvenog opstanka, a ne čine mnogo na unapređenju psihosocijalnog statusa istinski ugroženih. “organi i općin-ske službe su se danas svele na to da budu neko ko samo evidentira da li je neko raseljeno lice bez ikakve pomoći. Znači, sama općinska služba za rad, socijalna pitanja, raseljene i boračka pitanja samo evidentira i ništa drugo” (pravnik u Službi za boračko-invalidsku i socijalnu zaštitu u vogošći). U pri-log ovoj tezi je podatak da se smanjuje obim poslova, broj organizacionih jedinica i službenika u resornim ministarstvima. Primjer je mIRL RS koje po mišljenju jedne od sagovornica “nema budućnost i perspektivu” i u kome su pred kraj prošle godine još četiri opštinska odsjeka ukinuta i ostala su samo četiri u kojima rade samo šefovi odsjeka i po jedan pravnik.

b) Ima potrebe da se bavimo problemima RIP populacije i da se razrađuju pro-grami unapređenja mentalnog zdravlja ove populacije.veći broj sagovornika smatra da ima potrebe da se bavimo osobama iz RIP kategorije, pošto još uvijek mnogi od njih nisu “ostavili iza sebe prošlost, koja umnogome utiče na njihov sadašnji život”. Potrebe su naročito izra-žene u slučaju povratnika. Iako je proces vraćanja stambenog fonda 99% završen, mnoge stambene jedinice su porušene i nije riješeno pitanje održi-


vog povratka. Aludirajući na finansijske poteškoće, psiholozi i socijalni rad-nici će reći: “Ima posla, nema radnih mjesta.” na osnovu izjava učesnika FgI, mogu se identifikovati posebni problemi i posebne korisničke grupe unutar RIP populacije, kao i preporuke za dalje djelovanje, koje su prikazane u za-ključnom dijelu ove studije (dio vI Diskusija i zaključci).

C) Siže po tematskim cjelinama

1. Programi psihosocijalne podrške raseljenim ženama, povratnicama i izbjeglicama

Psihosocijalne usluge namijenjene RIP populaciji tokom rata i u prvim godina-ma nakon rata (okvirno od 1992. do 2000. godine) bile su namijenjene pretežno raseljenim osobama i izbjeglicama. Preovlađuje humanitarno-materijalna po-moć (smještaj, hrana, piće, odjeća, obuća, namještaj, peći, ogrev, igračke), zatim medicinska pomoć i usluge (lijekovi, ljekarski pregledi i intervencije). Specifič-na psihosocijalna podrške pružana je osobama smještenim u kolektivne centre.

nakon 2000. godine, kada počinje intenzivan povratak u predratna mjesta življenja, provode se projekti održivog povratka (obnova kuća i ekonomska sa-moodrživost). Psihosocijalna podrška je usmjerena ka razvoju povjerenja i me-đunacionalnog razumijevanja.

Projekte podrške ženama iz RIP kategorije neposredno nakon rata provo-de domaće nvo, uz podršku međunarodnih organizacija. to su projekti eko-nomskog i psihološkog osnaživanja, te društvenog jačanja i organizovanja žena. Projekti nevladinih organizacija doprinijeli su osvješćivanju žena iz RIP popu-lacije, njihovom ekonomskom osamostaljivanju i psihološkom osnaživanju. ta-kođe, takvi projekti doprinosili su jačanju lokalne zajednice. vladin sektor (CSR, CmZ, opštinski, kantonalni, entitetski organi uprave) ne provode projekte koji su specifično usmjereni ka ženama. Strogo se pridržavaju zakonskih odredbi i pravila struke. Svako izdvajanje neke skupine, pa i žena, smatra se nekim vi-dom diskriminacije i odstupanja od pravila. Birokratizovani pristup u praksi ovih ustanova sputava imaginaciju, pristup usmjeren na klijenta, aktivizam i sa-moinicijativnost. neke nevladine organizacije neposredno nakon rata realizuju projekte namijenjene ženama – žrtvama nasilja (nehuman boravak u logorima, silovanje, fizičko i psihičko zlostavljanje). međutim, ova vrsta psihosocijalne po-drške jenjava kada su žene koje su pretrpjele torturu osnovale svoja udruženja. nvo koje su se time bavile preusmjeravaju svoju djelatnost na psihosocijalnu podršku ženama – žrtvama porodičnog nasilja. Posljednjih godina inicirani su projekti koji vraćaju u fokus žene – žrtve ratnih tortura.


može se zaključiti da se u vladinom sektoru ide od procedure ka životu, a u nevladinom od života ka projektu, te da programi psihosocijalne podrške nisu bili rezultat institucionalnih (sistemskih, državnih ili lokalnih) inicijativa (planova ili strategija), nego više rezultat inicijative međunarodnih nevladinih organizacija, a kasnije i domaćih nevladinih organizacija i entuzijasta koji su često imali lično iskustvo raseljavanja-povratka.

Osnovne poteškoće u realizaciji projekata u ratnom periodu bila su ratna dejstva i snažne međunacionalne tenzije. nakon rata, postojali su otpori na te-renu, budući da se uglavnom pružala podrška povratnicima koji su bili druge nacionalne pripadnosti u odnosu na većinsko domicilno stanovništvo.

U vladinom sektoru osnovne poteškoće su: spore i komplikovane procedu-re; hroničan nedostatak sredstava i stručnog osoblja; striktan zakonski okvir djelovanja; ne rade se specijalizovani programi podrške osobama iz RIP katego-rije, niti ženama jer se smatra da bi bilo kakvo bavljenje problemima posebne korisničke grupe bilo neka vrsta diskriminacije;

U nevladinom sektoru osnovne poteškoće su: neukost osoblja za pisanje projekata i apliciranje kod međunarodnih donatora i vladinih institucija; otpor prema međunarodnim organizacijama; nedostatak podrške organa uprave.

generalno, najveće slabosti su nedostatak evaluacije i kontrole, loša institu-cionalna organizovanost, materijalna i kadrovska osposobljenost.

Obuke za rad sa RIP osobama nisu organizovane u ratnom periodu i u periodu neposredno nakon rata. nakon formiranja CmZ, resorna ministarstva su provodila brojne obuke iz oblasti mentalnog zdravlja. to je doprinijelo razvo-ju sistema koordinisane brige, što podrazumijeva povezivanje nadležnih lokal-nih ustanova i organizacija (CmZ, CSR, opštinski organi uprave, nvo). U nekim opštinama potpisani su memorandumi o saradnji. to je doprinijelo podizanju kvaliteta psihosocijalnih usluga i boljoj “pokrivenosti” potreba korisnika, uz po-štovanje međusobnih ingerencija.

Aktuelne obuke za psihosocijalni rad sa ženama – žrtvama nasilja podrža-vaju međunarodne humanitarne organizacije (npr. medica mondiale) a provo-de domaće nevladine organizacije. namijenjene su stručnim radnicima iz CmZ, CSR i nvo. obuke se vrše tako što se okupljaju stručnjaci iz više gravitirajućih opština ili kantona, tako da se ujedno stvaraju mreže ustanova i organizacija.

nije bilo, niti se trenutno provode obuke stručnjaka (supervizora) koji bi radili sa osobama koje pružaju pomoć raseljenima, izbjeglicama i povratnicima (supervizija)

Inicijatori programa psihosocijalne podrške u ratu i neposredno nakon rata bile su Un i međunarodne organizacije. Domaće institucije bile su nespre-mne i needukovane za psihosocijalnu pomoć i podršku RIP populaciji. Unutar


vladinog sektora (CSR i CmZ, organi uprave na svim nivoima) nema inicijativa za realizaciju specifičnih projekata i programa, nego se radi “po slovu zakona”.

Uvid u psihosocijalne potrebe i probleme RIP populacije ne temelji se na kvalitetnim podacima i istraživanjima. Relevantne ustanove (CmZ i CSR) ne-maju evidencije ove populacije i njihovih zdravstvenih i psihosocijalnih potre-ba. o potrebama ove grupe korisnika doznaje se ad hoc – kroz anamneze, dija-gnoze, individualne dosije koje imaju pojedini stručnjaci. Podaci nisu dostupni na način da se objedine i na osnovu toga prave procjene, planovi, programi. Čak postoji snažan otpor da se takva vrsta evidencija ustroji. opšti je stav da ne tre-ba raditi posebna istraživanja, niti procjene njihovih potreba, pa ni evaluacije. Smatraju da bi to bila segregacija, odvajanje, stigmatizacija, nešto nehumano i protivzakonito. Izuzetak su nadležna kantonalna i entitetska ministarstva koja raspolažu bazama podataka.

Struktura korisnika psihosocijalnih usluga ukazuje na to da u povrat-ničkoj populaciji prevladavaju starija lica. Kompletnu RIP populaciju čine osobe koje su u vrijeme migracija bile u “najboljoj životnoj dobi” a sada su ušle u sta-rost, i oni koji su u vrijeme migracija bili djeca. ovo zapažanje je veoma značaj-no, s obzirom na psihosocijalne probleme koji se uočavaju kod mladih koji su rođeni u vrijeme kada su njihovi roditelji bili raseljeni, izbjeglice i povratnici. Kod ove grupe mladih primjećuju se lošiji rezultati u učenju, nezainteresova-nost za napredovanje, poremećaji u ponašanju, pa i psihičke tegobe.

opšte zapažanje u vezi sa psihosocijalnim problemima jeste da su osobe iz RIP populacije, nakon ratnih trauma, konstantno izložene raznim vrstama po-ratnih stresnih dešavanja. glavni stresori su: gubitak bližnjih, neriješena stam-bena pitanja, nezaposlenost, nedostatak materijalnih sredstava – siromaštvo. U nekim područjima su poplave bile novo traumatsko iskustvo.

2. Formalno-pravni okvir za pružanje psihosocijalne podrške

Zakoni i podzakonski akti kao formalno-pravni okvir za rad ustanove/organiza-cije u BiH ustanovljeni su na državnom nivou, na nivou dvaju entiteta, na nivou Brčko disrtikta (BD) i na nivou 10 kantona u Federaciji BiH.

Zakoni iz oblasti zaštite RIP doneseni su na svim ovim nivoima, dok je oblast zdravstvene i socijalne zaštite uređena na entitetskom i kantonalnom nivou i na nivou Brčko distrikta.

očigledna je složenost administrativno-pravnog sistema i šarolikost zako-na. Zanimljivo je da kantoni imaju svoj ustav, pa se javlja i ovakav paradoks: po Ustavu BiH u Bosni i Hercegovini su konstitutivna tri naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), a po ustavu Hercegovačko-neretvanskog kantona Srbi nisu konstitutivan


narod u tom kantonu. S obzirom na to, po riječima jedne od sagovornica, oni ne mogu da ostvaruju neka prava koja su garantovana za pripadnike konstitutivnih naroda (pravo upotrebe maternjeg jezika, neka prava iz oblasti obrazovanja i sl.).

3. Međuinstitucionalna i međusektorska saradnja

U domenu psihosocijalne podrške međuinstitucionalna saradnja se, uglavnom, odvija na opštinskom nivou. Učesnici te saradnje su CSR, CmZ, domovi zdravlja i opštinski odsjeci ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, opštinski organi za društvene djelatnosti, klinički centri i psihijatrijske klinike (tamo gdje postoje), razne nevladine organizacije. Pored onih čiji su predstavnici učestvovali u FgI, to su: Crveni križ/krst, Kolo srpskih sestara, merhamet, Karitas, Sigurna kuća itd.

U nekim opštinama potpisani su protokoli o međusobnoj saradnji, tako da nema preklapanja u radu. U opštinama gdje saradnja nije formalizvana, ipak, postoji dobra međusobna saradnja, ali se ističe potreba za potpisivanjem pro-tokola.

opšti je utisak da u međusektorskoj saradnji postoji razlika između učešća vladinog i nevladinog sektora. vladine institucije, ustanove i službe rade isklju-čivo po zakonu, dok domaće nvo prave iskorake, najčešće uz podršku međuna-rodnih organizacija

4. Perspektiva, sugestije, preporuke

U pogledu potrebe za bavljenjem problemima mentalnog zdravlja i problema uopšte RIP populacije izdvajaju se dva oprečna stava.

Prema jednom stavu, ne treba se posebno baviti psihosocijalnom podrškom RIP populaciji i ženama iz tih kategorija. Iz ovakvog mišljenja proizlazi ideja o institucionalnoj transformaciji, koja ima opravdanost u činjenici da su proble-mi preostalog broja RIP “klasični” socijalni problemi (obezbjeđenje smještaja, zaposlenje, izvori prihoda, socijalna integracija). Poslove iz sadašnjeg sistema zaštite RIP treba prenijeti u sistem socijalne zaštite, te državno, entitetska, kantonalna ministarstva za RIP transformisati u neku agenciju, ili njihove po-slove povjeriti resoru pri nekom ministarstvu. Primjeri ovakve reorganizacije već postoje, recimo u Kantonu Sarajevo gdje su djelatnosti socijalnih sektora objedinjene u ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice. treba napomenuti da je nešto slično rečeno u dokumentu evropske komisije “Funkcionalni pregled sektora povratka” gdje se preporučuje: “Plan djelovanja se, posebno, tiče mjera neophodnih za transformaciju postojećeg mLJPI BiH u


ministarstvo socijalnih poslova, sa kapacitetima za pomoć razvoja sposobnosti općinskih uprava” (eK, 2005: 90).

Prema drugom stavu, treba se i dalje baviti psihosocijalnom podrškom RIP populaciji i ženama iz tih kategorija.

na osnovu analize rezultata FgI preporuke za buduće djelovanje su:• ojačati kapacitete centara za socijalni rad, te razvijati usluge psihološkog

savjetovanja za što je potrebna dodatna edukacija osoblja iz oblasti psiho-terapeutskog rada;

• otvaranje dnevnih centara za stare, gdje bi starije osobe iz RIP populacije kroz osmišljene programe dobili psihosocijalnu podršku;

• osmisliti posebne programe psihosocijalne podrške za starije žene bez bli-žnjih;

• Provesti opsežno istraživanje o transgeneracijskom prenosu traume;• otvaranje dnevnih centara za mlade kod kojih su uočeni poremećaji u po-

našanju;• otvaranje dnevnih centara za osobe sa mentalnim poteškoćama, gdje bi se

posebno tretirali oni iz RIP populacije i žene;• Posebni (permanentni i ad hoc) programi za žene iz RIP kategorije kod ko-

jih je došlo do retraumatizacije;• nastaviti realizaciju postojećih i razvijati nove projekte psihosocijalnog

rada sa ženama – žrtvama ratne torture;• Razvijati međuinstitucionalnu saradnju na nivou opština kroz potpisivanje

protokola o saradnji i implementaciji projekta koordinisane brige u oblasti mentalnog zdravlja, te kroz osmišljavanje projekata koji uvezuju sve činioce psihosocijalne podrške (CSR, CmZ, nvo, korisnici);

• Brigu o RIP populaciji “što više spustiti na mjesne zajednice”, te ojačati ka-pacitete mjesnih zajednica, povjeriti im veći obim poslova, aktivirati savjete mjesnih zajednica i zaposliti veći broj ljudi;

• Jačanje institucionalnih kapaciteta, posebno putem zapošljavanja i doedu-kacije što većeg broja stručnih radnika (socijalni radnici, psiholozi, psihija-tri, neuropsihijatri) u ustanovama u čijoj nadležnosti je očuvanje i unapre-đenje mentalnog zdravlja – CSR, CmZ, domovi zdravlja;

• Jačanje postojećih i osnivanje novih nevladinih organizacija koje će se baviti problemima žena uopšte, a posebno žena – žrtava torture;

• Uvođenje supervizije za stručne radnike koji rade u oblasti zaštite mental-nog zdravlja;

• Podizanje svijesti o potrebama i problemima raseljenih žena, izbjeglica i povratnica kroz medijske priloge, afirmisanje pozitivnih primjera, formira-nje grupa za podršku žena.


VI DISKUSIJA I ZAKLJUČCI

Značajan broj stanovnika BiH je na direktan ili indirektan način pogođeno men-talnim problemima, ili se nosi s posljedicama mentalnih poremećaja. na to su posebno uticala ratna dešavanja i poslijeratni tranzicijski period, što je dovelo do nezaposlenosti, lošeg socio-ekonomskog statusa stanovništva i loših život-nih navika (alkoholizam, korištenje psihoaktivnih supstanci). Razvoj politike i strategije zaštite mentalnog zdravlja stanovništva je prioritet u odnosu na dru-ge, isto tako važne, segmente zdravstvene zaštite.

Prepoznajući važnost brige o mentalnom zdravlju stanovništva u BiH, švi-carska agencija za razvoj i saradnju (SDC), podržava reformu zaštite mentalnog zdravlja u BiH. nosioci projekta zaštite mentalnog zdravlja u BiH su ministar-stvo civilnih poslova (mCP) BiH, Federalno ministarstvo zdravstva, ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske i odjel za zdravstvo i ostale usluge Brčko distrikta. Reforma je započela 1996. godine. Projekat unapređenja siste-ma zaštite mentalnog zdravlja u BiH implementira se na čitavom području BiH, odnosno u svim zajednicama u kojima postoje centri za mentalno zdravlje. Faza I (2010-2013) imala je u fokusu brigu u zajednici, za razliku od tradicionalnog pristupa koji je uglavnom baziran na hospitalnom tretmanu ljudi sa mentalnim poremećajima. Faza II (2014-2018) ima za cilj jačanje usluga mentalnog zdrav-lja u zajednici sa fokusom na prevenciju i blagostanje. “Reformski procesi teme-lje se na holističkom pristupu, i to djelujući na svim razinama istodobno. Cilj je postići sinergiju između svih razina zdravstvene zaštite koje se bave mentalnim zdravljem i sa svim drugim sektorima koji značajno utječu na mentalno zdrav-lje.” (maurer, murko, Hrelja Hasečić, 2012: 159).

Dakle, dva bitna aspekta reforme sistema zaštite mentalnog zdravlja su: bri-ga u zajednici, što podrazumijeva učešće svih relevantnih subjekata zajednice i prevencija, što podrazumijeva rano prepoznavanje i suzbijanje mentalnih pro-blema. Preporuke koje se odnose na zaštitu mentalnog zdravlja žena iz RIP ka-tegorije, mogu doprinijeti kreiranju učinkovitih politika za postizanje evropskih standarda u zaštiti mentalnog zdravlja u BiH. Krajnji cilj je unaprijeđenje mental-nog zdravlja ukupne populacije. Utoliko više što postojeći resursi u sistemu za-štite mentalnog zdravlja često nisu u stanju da pokriju zahtjeve prikladne njege, posebno za siromašne, među kojima su u velikom broju i žene iz RIP populacije.

na to obavezuju i zaključna zapažanja na kombinovani četvrti i peti pe-riodični izvještaj BiH o stanju ravnopravnosti polova Komiteta za eliminaciju diskriminacije nad ženama. Komitet je dao preporuke i zaključna zapažanja u oblastima: žene u postkonfliktnim situacijama, pravni mehanizmi za žalbe, nacionalni mehanizmi za unapređenje položaja žena, stereotipi, nasilјe nad že-


nama, trgovina lјudskim bićima i iskorištavanje prostitucije, učešće u javnom i političkom životu, državlјanstvo, obrazovanje, zapošlјavanje, zdravlјe, ugrožene grupe žena, brak i porodični odnosi i prikuplјanje i analiza (CeDAW komitet, 2013).

U gender akcionom planu (gAP) za Bosnu i Hercegovinu (2013-2017) se konstatuje da “postoje višestruki oblici socijalne isključenosti žena u BiH, a naj-učestaliji su oni prema Romkinjama, ženama sa invaliditetom, te interno raselje-nim ženama” (Fransioli, 2014: 6). Autorka ovog dokumenta u poglavlju “Izbje-glice i interno raseljene osobe” navodi: “Skoro jedna trećina interno raseljenih lica u BiH živi u domaćinstvima u kojima je žena glava porodice. trenutno 7.500 ljudi živi u kolektivnim centrima i često su podložni višestrukim nesigurnosti-ma vezanim za njihovo fizičko i mentalno zdravlje, dob i nedostatak osnove za izdržavanje ili podrške porodice kao i onemogućeni povratak zbog lične sigur-nosti. Anketa o stanju socijalne isključenosti povratnica je pokazala da se žene povratnice suočavaju sa nizom problema vezanih za ostvarivanje svojih prava i osiguravanja održivog povratka. Postoji veoma malo mogućnosti za dobiva-nje stalnog zaposlenja, najviše zbog toga što se povratnici uglavnom vraćaju na mjesta koja su bila suštinski uništena tokom konflikta i gdje nije obnovljena in-frastruktura. Žene povratnice su obično te koje zarađuju za hljeb, što ih stavlja u poziciju u kojoj, osim što moraju raditi kućne poslove, moraju zaraditi dohodak kojim bi prehranile porodicu” (Fransioli, 2014: 9).

U cilju unapređenja zaštite mentalnog zdravlja uopšte, pa i žena iz RIP po-pulacije, neophodno je provođenje kontinuiranog monitoringa i evaluacije, kao i periodičnih istraživanja sa ciljem unapređenja planiranja politika i aktivnosti. monitoring i evaluacija osiguravaju praćenje dinamike promjena i adekvatno planiranje. Poželjno je da budu uključeni sadašnji i/ili potencijalni korisnici usluga mentalnog zdravlja. Rezultati istraživanja psihosocijalne podrške žena-ma iz RIP populacije putem FgI, inicijalne desk/based analize i e-mail ankete nvo sektora, treba da se koriste kao osnova za pripremu adekvatnih politika, strategija i intervencija u oblasti zaštite mentalnog zdravlja žena iz RIP popu-lacije. Rezultati FgI su ukazali na neka specifična obilježja RIP populacije na osnovu kojih su izdvojene preporuke.

U RIP populaciji prevladavaju starije osobe koje su u vrijeme migracija bili u srednjoj ili poodmakloj životnoj dobi. Stari ljudi nemaju adekvatnu socijalnu mrežu. Članovi rodbine su ili pomrli, ili su nastanjeni daleko, ili su preokupirani svakodnevnim problemima. “Ljudi iz bližeg okruženja su ljudi koji te u prolazu poznaju. nisu to tvoje komšije, tvoje kolege s kojima si išao u školu, nije to tvoj rođak. vidim po sebi. Počinjemo se vraćati ljudima koji su bili prijatelji iz peri-oda školovanja... I po tome vidim. Jeste zaposlenje stvorilo neku mrežu ali su-


štinski ti nemaš prijatelja” (socijalna radnica iz CSR Banja Luka). takođe, postoji velik broj starijih žena koje su same i o kojima ne brinu bližnji, pa ni djeca koja su daleko i imaju svoju djecu.

Regionalni program stambenog zbrinjavanja16, takođe prepoznaje potrebe starijih osoba iz RIP populacije, uključujući i žene. Prilikom donošenja odlu-ke o obnovi stambenih jedinica uzima se u obzir ugroženost porodice koja se određuje na osnovu broja članova domaćinstva i starosne dobi, visine prima-nja i pripadnosti određenim kategorijama kao što su teška zdravstvena stanja, izloženost riziku, potrebe za ličnom pravnom i fizičkom zaštitom i sl. takođe, predviđeno je osiguranje stanovanja unutar sistema socijalne zaštite tako što će starijim osobama i osobama sa posebnom ugroženosti biti osiguran smještaj u odgovarajućim ustanovama socijalnog staranja.

U RIP populaciji ima mnogo mladih koji su u vrijeme migracija bili djeca – druga RIP generacija. Po mišljenju stručnih sagovornika iz CmZ i CSR, kod pripadnike ove grupe se primjećuju određeni problemi (bježanje iz škole, rano prekidanje školovanja, skitnja, besposličenje, alkoholizam, vršnjačko nasilje, kriminalne radnje, mentalne poteškoće). to se može dovesti u vezu sa odra-stanjem u “ranjivim” porodicama u periodu intenzivnih prisilnih migracija. Ili, kako to sagovornica iz CmZ Brčko kaže, postoji indicija o “transgeneracijskom prenosu traume”. Stoga se apostrofira psihosocijalni rad sa omladinom.

o tome govori i sljedeća preporuka: “Uspostavljanje mehanizama pruža-nja dodatne podrške porodicama koje su preživjele traumu (u smislu podrške u odgoju i obrazovanju djece putem različitih vidova tutorstva, psihosocijalne pomoći i drugih vidova mehanizama integracije). ova mjera se odnosi na brojne povrede gdje nerijetko preživjele žrtve svoju traumu prenose i na djecu.”17

Pripadnici RIP populacije, koji već imaju probleme sa mentalnim zdravljem, predstavljaju posebno ranjivu grupu pri čemu u toj kategoriji ima mnogo žena.

o psihosocijalnoj podršci ženama iz RIP populacije govori i sljedeći navod: “Rehabilitacija se odnosi na pružanje socijalne, zdravstvene i psihološke brige i pravne pomoći civilnim žrtvama rata. ovaj vid reparacija odnosi se na veliki broj CŽR s obzirom da je većina povreda uzrokovala potrebu za kvalitetnom i specijaliziranom socijalnom, zdravstvenom, psihološkom i pravnom pomoći

16 Kako bi se zatvorilo dugotrajno poglavlje raseljeništva u regiji, Bosna i Hercegovina (BiH), Crna Gora, Hrvatska i Srbija izradile su Regionalni stambeni program (RSP), kojim će se omogućiti trajna stambena rješenja za oko 27.000 porodica, sveukupno oko 74.000 ugroženih izbjeglih i raseljenih osoba. U okviru ovog programa, u BiH biće pomognuto oko 5.400 porodica, odnosno 14.000 ugro-ženih izbjeglica, povratnika i interno raseljenih lica. Ukupna vrijednost projekta za BiH iznosi 101 milion eura, od čega će BiH osigurati oko 15%.17 Prema izvještaju Women Organising for Change “Koncept i okvir za razvijanje rodno osjetljivog programa reparacija za civilne žrtve rata u Bosni i Hercegovini”, str. 25-26, dostupno na http://womenorganizingforchange.org


države i njenih organa, a gdje je ista najvećim dijelom izostala. U kontekstu za-kašnjelog donošenja sveobuhvatnog i rodno osjetljivog reparativnog programa (s obzirom na činjenicu da je prošlo 20 godina od završetka rata), mjere reha-bilitacije moraju biti precizno i adekvatno formulisane kako bi zadovoljile razli-čite potrebe preživjelih žrtava i njihovih porodica (zavisno od povrede koju su pretrpjeli). mjere se također moraju implementirati u najbržem mogućem vre-menu kako bi se što prije ublažile posljedice povreda po same preživjele žrtve, te kako bi se spriječilo ili bar ublažilo prenošenje traume na članove/ice njihove porodice i na mlade generacije.”18

Brojni društveni problemi i elementarne nepogode koje su zahvatile neke dijelove BiH, donose nova traumatska iskustva (gubljenje posla, deložacije, du-gotrajna nezaposlenost, neimaština, poplave, klizišta, iskustva socijalne neprav-de). ovo dovodi do kumulacije traume i retraumatizacije. Prema riječima psiho-loga iz CmZ Doboj: “netom poslije poplave imali smo žene koje su čak pokuša-vale suicid. Jednom su izgubile, pa sad ponovo izgubile sve. Došlo je, u stvari, do retraumatizacije.”

U tom smislu, gender akcioni plan (gAP) za Bosnu i Hercegovinu (2013-2017) predviđa sljedeće: “moraju se povećati napori za uključivanjem žena i djevojčica u riziku od socijalne isključenosti u obrazovanje i sistem zapošljava-nja... Žensko poduzetništvo mora biti promovisano, a potrebno je i uspostavlja-nje posebnih edukacijskih programa i savjetovanja za različite grupe nezaposle-nih žena” (Fransioli, 2014: 19). Slična preporuka data je i u sljedećem navodu: “Uspostaviti mehanizam edukacije, dokvalifikacije ili prekvalifikacije za osobe koje su preživjele traumu, kako bi im se omogućio lakši pristup (samo)zaposle-nju i/ili društvenom angažmanu te olakšao ulazak u sve životne tokove.”19

Žene – žrtve torture su pretežno iz ruralnih područja, niskog obrazovanja, “bez puno dodira sa svijetom” pa se stide da iznesu svoj problem, čak i posle 20 godina. Bitno je nastaviti sa uslugama psihosocijalnog rada sa ovim ženama, koje treba da se otvore i poduče kako dalje da žive sa tim što su proživjele.

U gender akcionom planu (gAP) za Bosnu i Hercegovinu (2013-2017), predložena je slična preporuka: “Uključivi i rašireni pristup za unapređivanje statusa i položaja žena žrtava seksualnog nasilja tokom rata mora biti hitno sproveden, a potrebno je adresirati i socijalnu stigmu vezanu za seksualno na-silje. mjere i prednosti kompenzacije, podrške i rehabilitacije trebaju biti omo-gućene, kao i jednak pristup specijaliziranim uslugama za sve žrtve seksualnog nasilja tokom konflikta bez obzira na njihovo mjesto boravka” (Fransioli, 2014: 19). o tome govori i sljedeći navod: “Unutar univerzalnog zdravstvenog osigu-

18 Ibid. str. 25.19 Ibid. str. 26.


ranja, osigurati pojačana prava civilnim žrtvama rata na specijalističke usluge vezane uz povrede proistekle iz rata, kao što je pristup adekvatnoj i profesional-noj psihološkoj podršci diljem BiH (osposobljenoj za tretiranje različitih vidova traume proisteklih iz različitih povreda – npr. povreda Zatočeništvo ili mučenje nosi sa sobom drugačije potrebe psihološke pomoći nego što su npr. potrebe porodica nestalih osoba); različiti vidovi stručnih medicinskih zahvata; specija-lističke usluge iz domena reproduktivnog zdravlja poput in vitro oplodnje (što je posebno važno za preživjele žrtve povrede silovanja i drugih oblika seksual-nog nasilja)”20

Učesnici FgI su ukazali na problem stručnih kadrova, adekvatnog praćenja potreba žena iz RIP populacije i evaluacije u cilju unapređenja psihosocijalnog rada. Jedan od ciljeva Projekta unaprijeđenja mentalno zdravlje u BiH jeste – ljudski resursi osposobljeni za pružanje kvalitetnijih usluga u zaštiti mentalnog zdravlja. o tome govori i ova preporuka: “osposobljavanje centara za mental-no zdravlje za rad sa različitim vidovima ratne traume, gdje se osposobljavanje ogleda kako u dostatnim ljudskim kapacitetima tako i u prilagođenosti prostora i dostupnosti ovih usluga diljem BiH.”21 S obzirom na potrebe specijalističkih zdravstvenih i pravnih usluga, sugeriše se da pravni i medicinski fakultet omo-guće svojim studentima ovaj vid specijalizacija. mi bismo dodali i fakultet psiho-logije, socijalnog rada, specijalne edukacije i sl.

Adekvatno planiranje i osnaživanje ljudskih resursa treba da se zasniva na stvarnim potrebama. neophodno je kontinuirano investiranje u razvoj ljudskih resursa, poboljšanje uslova rada, podizanje motivacije, organizovanje konti-nuiranih edukacija i sistemske podrške koja uključuje interviziju, superviziju, prevenciju profesionalnog sagorijevanja i sl. ovdje apostrofiramo potrebu za supervizijom, na što su ukazali stručni radnici koji su učestvovali u FgI. neke institucije, takođe, prepoznaju značaj supervizije, kao vida psihosocijalne po-drške “pomagačima” u oblasti mentalnog zdravlja. Politika i strategija zaštite i unapređenja mentalnog zdravlja u Federaciji BiH (2012-2020) ima sljedeći cilj: “osigurati sistemsku podršku profesionalcima u oblasti mentalnog zdravlja uz poseban naglasak na superviziju” (Federalno ministarstvo zdravstva, 2012: 45).

Reforma sistema zaštite mentalnog zdravlja fokusira se na prevenciju i ranu intervenciju u zajednici. Bitno je prepoznati rane simptome i spriječiti da dušev-ne bolesti postanu ozbiljne i da dovodu do onesposobljenja. osobe sa mentalnim poremećajima, kao i one kod kojih postoji rizik od razvoja mentalnih poremeća-ja, treba da imaju proširen i kvalitetniji pristup uslugama mentalnog zdravlja u svojim zajednicama. Saradnja i nadležnosti između službi na različitim nivoima

20 Ibid. str. 25.21 Ibid, str. 25.


zdravstvene zaštite i između sektora treba da budu jasno definisani. “trebaju biti ojačani referalni mehanizmi koji definišu saradnju između značajnih aktera i pružaju efikasan način za odnos sa žrtvama u okviru sistema pružanja uslu-ga...” (Fransioli, 2014: 19).

takođe, treba razvijati “alternativne službe u zajednici”. U tom smislu, treba imati u vidu značaj nevladinih organizacija koje pružaju psihosocijalnu podršku ženama iz RIP populacije. treba ih podržati finansijski i na drugi način, bez ob-zira da li se radi o formalnim udruženjima ili neformalnim skupinama žena koje se okupljaju da bi podržale jedna drugu. Učinak nevladinog sektora ilustrujemo podacima koji su dobijeni e-mail anketiranjem nvo-a.

Udruženje «Žene ženama» iz Sarajeva u periodu od 1996 do 2007. godine realizovalo je sljedeće projektne aktivnosti: liječenje ratnih trauma; nenasilna komunikacija; zaštita osnovnih ljudskih prava s posebnim osvrtom na prava žena i djece; izgradnja mira i povjerenja; edukacija za ekonomsko osnaživanje žena i omladine; zagovaranje i treninzi za liderstvo i rad nvo-a; dječija prava i obrazovanje. U periodu od 2007 do 2014. godine, projektne aktivnosti bile su: edukacija žena i omladine o nenasilnoj komunikaciji; rad sa traumatiziranim osobama; psihosocijalna terapija kroz radne aktivnosti; kultura sjećanja i iz-gradnja povjerenja u lokalnoj zajednici.

Udruženje «Kuća Mira» iz Prijedora realizovalo je sljedeće projekte: edukaci-ja žena za šivenje, kuhanje i frizerske poslove; rad sa porodicama nestalih i priku-pljanje podataka o njihovim članovima koji su ubijeni ili se nije znala njihova sud-bina; zastupanje žena i djece iz porodica nestalih u ostvarivanju statusnih prava u saradnji sa švicarskom organizacijom tRIAL i Udruženjem «vaša prava» BiH.

TPO fondacija iz Sarajeva realizovala je, u saradnji sa sestrinskim nevladi-nim organizacijama i biroima za zapošljavanje, projekat “Socijalna inkluzija po-vratnica”. Projekat je bio usmjeren na ekonomsko osnaživanje žena i na mirovno obrazovanje. Ciljna grupa su bile povratnice iz ugroženih kategorija, najčešće samohrane majke.

Udruženje Vizija iz Doboja radilo je projekte iz ovih oblasti: ekonomsko osnaživanje žena; ekonomija domaćinstva; reproduktivno zdravlje, stres i PtSP; zalaganje za aktivnije učešće žena u društvenom životu njihovih zajednica. Sa partnerskim udruženjem građana, raseljenih, izbjeglih i povratnika “Bona Fide” teslić, u 2015. godini na području Doboja počela je implementacija projekta “Ja znam... Ja mogu... Ja sam žena!”. Cilj projekta je ekonomsko osnaživanje žena u ruralnim područjima s akcentom na socijalizaciju i umrežavanje žena.

Udruženje “SEKA” iz Goražda je ženski mirovni projekat i centar za obrazo-vanje, terapijski rad i rekreaciju žena i djece. Programske aktivnosti se odvijaju kroz pružanje psihološke podrške i edukacije, razvijanje komunikacije između


različitih populacija i kultura, razvijanje i osnaživanje međunarodne ženske mreže. od 1997. do 2007. godine realizovan je projekat Kuća SeKA na Braču. Radio se program psihološke podrške, edukacije i rekreacije kolegicama i ak-tivistkinjama iz drugih (ženskih) organizacija i institucija, kao i ženama i djeci koji su preživjeli ratne traume ili druge oblike nasilja. U programima je učestvo-valo 1.638 žena i djece iz više od 150 organizacija iz Hrvatske, BiH, Slovenije, Srbije, makedonije i Albanije. od 2017. godine projekt Kuća SeKA iz financij-skih i personalnih razloga nije mogao opstati na Braču, te Kuća SeKA i Udruže-nje SeKA Hamburg nastavljaju realizaciju projekta u goraždu, BiH. misija ovog udruženja je: unapređenje psihičkog i fizičkog zdravlja žena i djece, posebno žr-tava nasilja; podrška ženama u razvijanju samopoštovanja i samopotvrđivanja (osnaživanje); razvoj osjetljivosti žena i muškaraca u pravcu ženskih ljudskih prava; podizanje društvene svijesti o nasilju, traumi i nenasilničkoj perspektivi; podržavanje multiplikatora (kolega i aktivista koji pomažu profesiju) kroz opo-ravak, nadzor i edukaciju o traumi i nasilju; unapređenje dijaloga između razli-čitih populacija/entiteta i regiona. Korisnici usluga su žene – žrtve porodičnog, ratnog ili bilo kog drugog nasilja; supruge ratom traumatiziranih boraca; žene koje brinu o osobi koja ima psihičke probleme ili koja je bolesna; samohrane majke, djevojke i mlade žene; bivši borci i aktivna vojna lica koji pate, ili su obo-ljeli, od PtSP-ja; djeca iz porodica bivših boraca oboljelih od PtSP-ja, iz porodi-ca gdje postoji nasilje, kao i djeca koja dolaze samostalno na radionice; osobe sa posebnim potrebama; svi oni kojima je potrebna psihološka podrška i koji su zainteresovani da sebe i druge bolje razumiju ili da nauče kako da podrže sebe ili nekog iz svoje okoline da prevaziđe psihološke probleme. Dio rada namije-njen je stručnim kolegicama i volonterima iz drugih institucija i organizacija (npr. edukacije “terapije traume”). Stručne kolegice i volonteri stiču iskustvo grupnog terapijskog rada (posebno humanistički pristup), prevencije od sago-rijevanja i rada sa traumatiziranim ljudima.

očigledno, nevladine organizacije su činile, i još uvijek čine, mnogo na psi-hosocijalnoj podršci žena, uključujući i one iz RIP populacije. Rezultati njihovog rada su: promjene u načinu razmišljanja i shvatanja položaja žena; aktivira-nje žena u životu zajednice; povezivanje žena i osnivanje udruženja; shvatanje važnosti zdravlja i prevencije; ekonomska emancipacija kroz pokretanje malih biznisa itd. Ipak, većina predstavnika nvo-a smatra da je neophodno veće pri-sustvo nevladinih organizacija sa širokim spektrom projekata, ali i veće učešće žena u ovakvim projektima. Za to su se zalagali i učesnici FgI.

neke od navedenih preporuka o unapređenju psihosocijalne podrške uop-šte, kao i ženama iz RIP populacije, podudaraju se sa preporukama koje su do-bijene putem FgI, a to su:


• ojačati kapacitete centara za socijalni rad;• Brigu o RIP populaciji “što više spustiti na mjesne zajednice”, te ojačati ka-

pacitete mjesnih zajednica, povjeriti im veći obim poslova, aktivirati savjete mjesnih zajednica i zaposliti veći broj ljudi;

• otvaranje dnevnih centara za stare gdje bi osobe iz RIP populacije kroz osmišljene programe dobili psihosocijalnu podršku;

• osmisliti posebne programe psihosocijalne podrške za starije žene bez bli-žnjih (npr. kućne posjete);

• Provesti opsežno istraživanje pod nazivom “transgeneracijski prenos tra-ume”;

• otvaranje dnevnih centara za mlade kod kojih su uočeni poremećaji u po-našanju;

• otvaranje dnevnih centara za osobe sa mentalnim poteškoćama, gdje bi se posebno tretirali oni iz RIP populacije i žene;

• Posebni (permantentni i ad hoc) programi za žene iz RIP kategorije kod kojih je došlo do retraumatizacije;

• nastaviti realizaciju postojećih i razvijati nove projekte psihosocijalnog rada sa ženama – žrtvama ratne torture;

• U centrima za socijalni rad unaprijediti usluge psihološkog savjetovanja, te podzakonskim aktom bliže odrediti sadržaj ove usluge i omogućiti dodatne edukacije osoblja iz oblasti psihoterapeutskog rada;

• Razvijati međuinstitucionalnu saradnju na nivou opština kroz potpisivanje protokola o saradnji i implementaciji projekta koordinisane brige u oblasti mentalnog zdravlja, te kroz osmišljavanje projekata koji uvezuju sve činioce psihosocijalne podrške (CSR, CmZ, nvo, korisnici);

• Jačanje institucionalnih kapaciteta, posebno putem zapošljavanja i doedu-kacije što većeg broja stručnih radnika (socijalni radnici, psiholozi, psihija-tri, neuropsihijatri) u ustanovama u čijoj nadležnosti je očuvanje i unapre-đenje mentalnog zdravlja – CSR, CmZ, domovi zdravlja;

• Jačanje postojećih i osnivanje novih nvo koje će se baviti problemima žena uopšte, a posebno žena – žrtava torture;

• Uvođenje supervizije za stručne radnike koji rade u oblasti zaštite mental-nog zdravlja;

• Podizanje svijesti o potrebama i problemima raseljenih žena, izbjeglica i povratnica kroz medijske priloge, afirmisanje pozitivnih primjera, formira-nje grupa za podršku žena.

Svojim zaključcima ovo disciplinarno-integrativno, i multimetodološki komple-mentarno istraživanje u okvirima sprovedenog projekta u BiH, vama predstav-ljenog u ovoj knjizi, nas upućuje na višeslojne i intrigantne uvide u dobrostanje raseljenih i izbjeglih žena i povratnica danas. Kako bi smo se udubili u razu-mijevanje rezultata pojedinačnih studija kao doprinosa istraživanoj tematskoj cjelini, ovdje ćemo proći kroz neke od najupečatljivijih zaključaka u njima, te razmotriti njihove daljnje implikacije za dobrostanje i unaprjeđenje istog kod istražene populacije u BiH. također ćemo i diskutovati neka od daljnjih pitanja koje rezultati ovog projekta pokreću.

Ako se fokusiramo na psihometrijsku studiju, prezentiranu u drugom poglavlju knjige, a ujedno i prvosprovedenu studiju na projektu, uočiti ćemo da ona jasno poteže konceptualno pitanje istraživanja mentalnog zdravlja na način da propituje teoretske okvire poimanja istog. Potencirajući sagledava-nje obje moguće strane zdravlja, patogenu i salutogenu, dobili smo atipične rezultate od onih preovladavajućih u oblasti istraživanja mentalnog zdravlja. oni su prevashodno drugačiji na spram onih koji proizlaze iz striktno kliničkih istraživanja, koja se kao takva isključivo fokusiraju na prevalentnost patološ-kih stanja usljed i nakon prisilne migracije. takva istraživanja su ujedno i do-minantna u dosadašnjoj literaturi koja propituje mentalno zdravlje izbjeglih i raseljenih osoba jer podupiru usmjerenje ka psihološkim intervencijama (Po-robić, 2012).

Fokusirajući se prvenstveno na psihosocijalno dobrostanje prevazišli smo takvu ograničavajuću paradigmu, te ukazali na salutogene faktore zdravlja i oz-dravljenja. on su se tako ustanovili kroz životnu dob (mlađi ispitanici osjećaju se bolje), brak, unaprjeđenje društvenog statusa, stalni izvor prihoda, te prebi-valište/stambeno pitanje, tj. stanovanje u vlastitoj ili porodičnoj kući.

Pri tome, nismo zanemarili ni drugu stranu zdravlja odnosno patogene fak-tore kao što su: rod (žene su podložnije stresu), interna raseljenost (interno

Poglavlje 5: DISkUSIJA


raseljena lica proživljavaju veći broj stresnih događaja), invaliditet u porodici, neriješeno stambeno pitanje (stanovanje u kolektivnim centrima ili socijalnim stanovima), nedostatak ekonomske samostalnosti (oslanjanje na socijalnu za-štitu, člana porodice i/ili finansijsku podršku drugih ljudi), promjena mjesta prebivališta (opetovane promjene mjesta prebivališta), ljudski gubitci tokom rata (gubitak članova porodice), tjelesne ozljede, mentalne poteškoće i njiho-vo liječenje (psihološki problemi koji zahtijevaju liječenje), te uzimanje terapija bilo koje vrste (uključujući i psihoterapije).

Dvije jednako prisutne i time relevantne strane u našem pristupu propiti-vanja mentalnog zdravlja kroz prizmu psihosocijalnog dobrostanja tako nude uvid u holističku predodžbu mentalnog zdravlja raseljenih, izbjeglih i osoba po-vratnika koja počiva na psihofizičkosocijalnom konstruktu mentalnog zdravlja pojedinca.

U pogledu rodnih razlika evidentirali smo da su žene podložnije stresu nego muškarci jer su ostvarile veći rezultat na skali stresa. također, ispitanice kojima je dijagnosticirana neka mentalna bolest imaju slabije samopoštovanje, manje opažaju podršku prijatelja i porodice, manje raspolažu strukturiranošću vremena, te pate od visoke količine stresa i anksioznosti. Farmakoterapija ili psihološka podrška, te posjete psihoterapeutu ili psihoterapeutkinji, važni su faktori koji utječu na samopoštovanje žena, koherentnost života, bolje upravlja-nje vremenom, opažanje stresa, anksioznosti i usamljenosti, dok isti ovi fakto-ri ne igraju značajnu ulogu u psihološkom zdravlju muškaraca. S druge strane, oženjeni muški ispitanici više opažaju socijalnu podršku porodice, dok takva tendencija nije uočena među ispitanicama. također, stalan izvor primanja zabi-lježen je kao važan salutogeni faktor za muškarce, ali ne i za žene.

U ponuđenim interpretacijama ovih orodnjenih rezultata naveli smo patri-jarhalno-društvene obrasce koji ovakve razlike u dobrostanju naših ispitanika mogu djelomično i pojasniti. tako je evidentno da dobrostanje žena, premda vi-soko anksioznih i sa više demonstriranog stresa od muškaraca, ni u kojoj mjeri nije povezano sa niskim socijalnim statusom unatoč činjenice da u većini sluča-jeva kod naših ispitanica nezaposlenost jeste dominirajuća, kao i degradacija u smislu prije ratne profesije i visine prihoda na spram trenutačne. Samim time one i ne privređuju porodicama ali se to od njih, u drugu ruku i ne očekuje na isti način kao od muških ispitanika. one su u dijelu salutogenih aspekata zdravlja više fokusirane na uočavanje stresa i tretmane reduciranja istog prevashodno putem farmakoterapije. tako su sve ženske ispitanice izričito naglasile potrebu za usmjerenom, kontinuiranom i opsežnijom psihosocijalnom podrškom od po-stojeće i/ili nepostojeće u nekim slučajevima, dok takva potreba među muškim ispitanicima izostaje.

Diskusija 139

Rodno poimanje dobrostanja putem uočljivih razlika kod žena iz istražene populacije se može na različit način pojasniti putem komplementirajuće etno-grafske studije na našem projektu. Često se u antropologiji tvrdi da najvažni-ja jedinica analize nije pojedinac već je društveni odnos. Iako bi to moglo biti ne usklađeno sa drugim naučnim pristupima koji su korišteni u studiji Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i socio-poli-tičke tranzicije u Bosni i Hercegovini, Srbiji i na Kosovu, gdje je jedinica analize ja-sno pojedinac, upravo u toj specifičnosti leži doprinos etnografskog toka cjelo-kupnom projektu. Umjesto da počne sa slikom u kojoj uredno ocrtani ‘ispitanici’ naseljavaju društvenu oblast kao pojedinci, etnografsko istraživanje se direktno upustilo u neurednost svakodnevnih života koje nam otkriva. takvi životi ne po-stoje u izolaciji niti čekaju da ih se naučno analizira. oni su kontinuirani, skreću i okreću se, oblikuju u svakom momentu kao sastavni dijelovi mreže društvenih odnosa. Poseban doprinos etnografske metodologije oslanja se na spremnost da se uđe u taj tok, da se on, koliko je to moguće, pokuša razumjeti iznutra.

Posmatranjem svakodnevnih života odabrane grupe ljudi, i do određene mjere učestvovanjem u njima, etnografi ne samo da bilježe ono što ljudi govore već i ono što oni rade. Posebno su zainteresirani za društvenu dimenziju tih praksi, jer ljudska bića djeluju sa drugim ljudskim bićima (i protiv njih). U sa-stavu toga, etnografi ulaze u razgovore da bi pokušali shvatiti na koji način sami ispitanici daju smisao svojim praksama i društvenih konfiguracija u kojima se te prakse odmotavaju. na koji način oni poimaju i ocjenjuju svoje veze sa drugima oko njih? Kako razmatraju svoje mjesto u svijetu? Kako djeluju kao društvena bića i kako te prakse doprinose (ponovnom) stvaranju društvenih odnosa čijim su dijelom?

Kako pokazuje sama studija, dotične žene u veoma velikoj mjeri posmatraju svoje neprilike, izazove sa kojima se suočavaju i prilike koje koriste i stvaraju ne iz perspektive samih sebe kao pojedinki, već iz perspektive šire jedinice: doma-ćinstva, i to proširenog domaćinstvu sa tri generacije. ta društvena konstelacija predstavlja jedinicu procjene i djelovanja za njih te stoga i jeste jedinica opser-vacije i analize etnografske studije. Analizirajući etnografske uvide kroz femini-stičku prizmu, autorica studije nam ukazuje da upravo ova činjenica ima ozbilj-ne implikacije po bilo kakve moguće intervencije. Iz ove studije saznajemo da većina dotičnih žena poima domaćinstvo, kao i njihovo mjesto u njemu, na na-čine koji su izuzetno konformistički sa normativnim očekivanjima patrijarhal-nih rodbinskih struktura. U nekim slučajevima se ovo nadopunjuje nezadovolj-stvom i kritikom, ali i dalje ostaje u okvirima normativnih očekivanja kojima su izložene. Domaćinstvo, kako ga one poimaju i žive, je mjesto u kojem je pozicija žene, a posebno mlade žene, strogo ograničena. to ne znači da su one nemoćne,


daleko od toga, ali znači da svaku moć koju vrše, vrše isključivo u okviru logike patrijarhalne rodbinske strukture. time se uzrokuje duboko kontradiktorna di-namika i ovdje želimo istaći da ona predstavlja najveći izazov za intervencije na nivou politike koja bi se usmjerila na povećanje dobrostanja kroz osnaživanje. Ako dotične žene same poimaju domaćinstvo kao jedinicu djelovanja (vrijedno-sti, razmatranja, pripadanja, itd.) onda bi se svako osnaživanje trebalo oblikova-ti uglavnom, ili makar djelimično, unutar tog domaćinstva. U drugu ruku, takvo osnaživanje se doima nemoguće zamisliti bez istovremenog reproduciranja pa-trijarhalne logike u skladu sa kojom to domaćinstvo funkcionira.

Pored niza rodnih pitanja na koja ćemo se vratiti na kritički način ova nam studija otvara i pitanje povratka kao trajnog rješenja za ratom raseljene osobe u BiH, koje su već dugo u takvom položaju. Kada sagledamo pravni status žena u Drinjevcu u Sarajevu, sa kojima je nina Bosankić provela svoj istraživački peri-od, on nam ukazuje na prolongiranu raseljenost u pogledu mogućnosti da i dalje održavaju status raseljenih osoba dvadeset i tri godine nakon dislokacije iz mje-sta porijekla u istočnoj Bosni. Iako su neke dobile pomoć za rekonstrukciju kuća u svojim mjestima porijekla, imaju svoje razloge da se ne odluče na stalni povra-tak. nadalje, čini se da, uz izuzetak zdravstvene zaštite, nemaju bilo kakva druga posebna prava koja proizlaze iz njihovog statusa raseljenih osoba. etnografsko uplovljavanje u tokove svakodnevnih života ljudi, što je bio cilj i ove studije, ot-kriva nam da razlika u statusu ne odražava nužno bilo kakvu značajnu razliku u stvarnostima koje žive. ono što nalazimo je, u najboljem slučaju, određeni ‘ste-pen povratka’ (Jansen 2008a, 2011) koji rezultira iz zaokupljenosti ‘održivom relokacijom’ kao željenim ciljem u datim okolnostima (Stefansson 2006: 117).

šta je onda sa ‘lokalnom integracijom’ koja takvu relokaciju može učiniti održivom? ovo pitanje je slojevito, naravno, ali za svrhu diskusije bitno je izdvo-jiti jedan uočeni obrazac. Za žene koje žive u prigradskom sarajevskom naselju ‘lokalna integracija’ se gotovo isključivo dešava u okviru društvenog svijeta ljudi koji potiču iz istog područja u istočnoj Bosni i koji su došli u Sarajevo uglavnom tokom rata. Kako se društvene mreže, akcenti i običaji održavaju već dvije de-cenije i prenose sa generacije na generaciju, stičemo utisak da je jedna ruralna zajednica iz istočne Bosne transplantirana na nizbrdice koje okružuju sarajevske blokove nastale poslije Drugog svjetskog rata. ovo se dodatno pojačava značajem religijskih (islamskih) rutina kojima se strukturira dan i prisustvom uvjerenja i praksi koje se često povezuju sa ruralnim tradicijama mudrosti i iscjeliteljstva.

Iako ih Sarajlije često smatraju ‘neintegriranim’, a i one same se dosljed-no distanciraju od bilo kakvog dubljeg pripadanja gradu, etnografska studija nam pokazuje da su te žene ustvari integrirane i to u velikoj mjeri. Samo se radi o tome da njihova integracija predstavlja integraciju u neku vrstu lokalne ‘en-

Diskusija 141

klave’ (Jansen 2011). muškarci rade van enklave, ali saznajemo da su i njihove društvene veze usmjerene na Drinjevac ili makar na ljude iz iste regije porije-kla. Posebice za starije žene, koje čine većinu sagovornica u ovoj studiji, njiho-va transplantirana zajednica predstavlja društveni svijet koji pruža sigurnost, podršku, pripadanje i okvir značenja izgrađen na uzajamnosti. on funkcionira kao toplo stanište koje skoro nikako ne napuštaju. Iz primjera jedne mlađe žene, saznajemo ipak da se ova enklava može istovremeno dualistički percipirati kao izvor pripadanja i izopćavanja, osnaživanja i gušenja.

Ukoliko zajednica poput enklave potencijalno pruža sklonište za raseljene žene ali ih istovremeno i guši, takve tenzije su čak vidljivije u njihovim specifič-nim orodnjenim pozicijama u domaćinstvu. Istraživanja među raseljenim oso-bama u ranijim fazama pokazala su da se rijetko govori o mogućem povratku ili lokalnoj integraciji na nivou pojedinca, a čak i manje na nivo etnonacionalne grupe. Umjesto toga, aspekt koji je gotovo stalno razmatran je domaćinstvo – socijalna, ekonomska, moralna jedinica zasnovana na srodstvu – koje seže od nuklearnih ili višegeneracijskih domaćinstava koja stanuju na jednom mjestu do proširenih porodica koje su rasprostranjene širom svijeta (Huttunen 2005, 2010; Jansen 2008a, 2008b, 2011; Kolind 2008; Stefansson 2006). Studija ov-dje predstavljena provedena je u kasnijoj fazi dugogodišnje raseljenosti, kada više pitanje stalnog povratka nije bilo u prvom planu. šta je onda bio relevantni aspekt razmatranja lokalne integracije, strategija preživljavanja i planiranja bu-dućnosti? Pristupajući ovim temama iz perspektive žena, ova studija pokazuje da se i ovdje domaćinstvo pojavljuje kao osnovna jedinica za njihove prakse i preokupiranosti. Domaćinstvo se u značajnoj mjeri poima u konturama koje su usklađene sa patrijarhalnim rodbinskim strukturama, perzistentnim i kontinu-iranim u ovoj regiji (Bringa 1995; Burić 1972; Denich 1974, 1977; Simić 1983) i, trebamo dodati, na različite načine, u svijetu.

Ako je pozicija osobe u takvom (proširenom, višegeneracijskom) domaćin-stvu ta koja oblikuje suštinski okvir osobnosti, normativna očekivanja u smislu ponašanja i, u konačnici, spoznavanje vlastitog mjesta u svijetu, onda i u Sara-jevu nalazimo stroge kontradikcije koje to proizvodi. Sagledano kroz kritičku feminističku prizmu na tragu Blagojević (1994), uočiti ćemo obrazac ‘samožr-tvujućeg mikro-matrijarhata’, u kojem žene imaju značajnu moć u domaćoj sferi, a dosta manju van nje. Studija prikazuje žensko samopozicioniranje kao pre-težno orijentirano ka dobrostanju drugih, posebice djece. Kako u velikoj mjeri zavise od resursa koje kontroliraju muškarci, sebe definiraju uglavnom u smislu ispunjavanja (ponekad međusobno suprotstavljajućih) očekivanja tih drugih. njihova vlastita očekivanja su također duboko orodnjena te su za kćerke jedna a sinove druga. većina sagovornica u sarajevskom Drinjevcu su starije žene i vje-


rovatno su zbog toga došle do tačke u kojoj se manje trebaju dokazivati i u kojoj povremeno mogu napraviti ironijskih otklon od te uloge, istovremeno ostajući uronjene u šira patrijarhalna očekivanja. mida, starija žena, stiče prihod i status baveći se tradicionalnom iscjeliteljskom metodom koja je strogo rezervirana za žene. Ponovno uočavamo kako pritisak patrijarhalnih rodbinskih očekiva-nja snažnije doživljavaju mlađe ispitanice, čija su navedena stajališta i prakse duboko kontradiktorne, i kao takav odražava tenzije nerazdvojive od onih koje nalazimo u samim očekivanjima (cf. Indra 1999).

na sličan način se pozicioniranost žena u narativnoj studiji, koja na žalost nije ušla u publikaciju ove knjige (biti će objavljena u međunarodnoj publikaci-ji) očituje kroz obrasce sklonosti ka samopožrtvovanju, najčešće za dijete ali i supruga ili bližnju rodbinu, kao vid samo-percipatornog dobrostanja unutar pa-trijarhalnih očekivanja. U isto vrijeme ovakav vid otklona od osobnih potreba i usmjeravanja na druge funkcionira i kao strategija prevazilaženja svakodnevnih i situacionih stresova, te se mora razumjeti i kao osobna kvaliteta i psihološki resurs za njih same u širem kontekstu nošena sa životnim diskontinuitetima i stradanjima vezanim uz rat i raseljavanje.

tako se iz životnih priča 30 ispitanica uočava da fokusiranost na djecu, kao njihova centralna preokupacija, zapravo ima dvojako značenje. U jednu ruku tako potiče ponovnu fokusiranost na normalne životne tokove, posebice pogled u budućnost, nadu i htjenja da slijedeći naraštaju izađu iz određenih proble-matika koje se vežu uz raseljavanje, kao rješavanje stambene problematike. na isti način ovakva posvećenost podrazumijeva i povećane šanse da će obrazova-nje djece voditi ka zaposlenosti, te tim putem ponuditi unapređenje socijalnog statusa porodice općenito. U drugu ruku takva samopožrtvovanost proizlazi iz jasno orodnjenih obrazaca i definisanih ženskih uloga na spram onih muških unutar porodice i domaćinstva, reprodukovanih u patrijarhalnim sredinama kao bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i šire.

U narativnoj studiji životnih priča tako srećemo mnogo drugačiju sliku psi-hosocijalnog zdravlja ili dobrostanja žena od one koju nam prikazuje psihome-trijska studija (iste ispitanice su u pitanju). ovdje susrećemo fizički i psihički oštećene žene, ali i pomirene sa stvarnošću u kojoj žive, a koja nije ni malo laka ili optimistična. veliki je stepen upotrebe farmake i psihofarmake, prepisane prema receptu od ljekara i psihijatra ali i na svoju ruku.

Životne priče nam tako otkrivaju slojevitiju i kompleksniju sliku dobrosta-nja, koje je umješteno u preovladavajuću društvenu apatiju ili pomirenost u sre-dinama u kojim one vode svoje živote nakon raseljavanja ili povratka. njihovi životi jednako odišu niskim očekivanjima od života i poređenju svojih neprilika sa lošijim (poređenje ka dole), kada često uzimaju za primjer protekle perio-

Diskusija 143

de života u kojima su bili na rubu egzistencije, bez hrane i krova nad glavom. Poredeći takve životne sekvence i iskustva sa sadašnjim, u kojima su raseljene žene zbrinute u loše uvjetnim kolektivnim centrima dok su povratnice obnovile svoje porušene kuće, njima se njihovi životi čine kao dobri i/ili bolji danas bez obzira na osiromašenost, stambene probleme, razorene socijalne mreže, uruše-ne međuljudske odnose, materijalne i ljudske gubitke, koje su pretrpile a koji i dalje centralno tematsko mjesto u njihovim životnim pričama, i jasno utiču na njihovo dobrostanje u dugoročnoj perspektivi.

U takvoj situaciji žene protagonistice narativne studije snagu i resurse mi-renja i prevazilaženja najčešće nalaze u svojim bližnjim, koji su preživjeli ratne okolnosti i raseljavanje, te su zajedno s njima u porodičnoj zajednici, komšiluku ili u nekom vidu kontakta ukoliko ne žive u neposrednoj blizini. Sačuvane poro-dice ili porodica i bližnji na okupu, nakon što su preživjeli sva ratom uzrokovana stradanja se provlači kao izuzetno bitan faktor rezilijencije u njihovim život-nim pričama, posebice smještenim u sadašnje demografske kontekste u koji-ma se rastrgane socijalne mreže i izmjene domicilnog stanovništva u mjestima povratka (za povratnice) ali i potencijalnim mjestima povratka (za raseljene) često spominju kao veliki stres faktor. tako su česte izjave ‘ničega više nema, ni ljudi ni onog života prijašnjeg’ kojima ovo potvrđuju, ali u velikoj mjeri i prihva-taju, pa tako u nastavku često i konstatiraju da je ‘sada tako, takva došla vreme-na,’ te da se treba prilagoditi.

tako bi se iz narativne studije moglo iščitati da je njihovo žensko djelovanje umanjeno i svedeno na krug porodice i domaćinstva općenito ali je posebno bitno istaknuti da se ono razlikuje kod povratnica gdje je uočen visok stepen postojećeg samoorganizovanja kroz lokalne ženske asocijacije, što je nije uoče-no kod raseljenih žena. U ovakvim praksama putem angažmana u udruženjima često lokalnog karaktera nanova se potvrđuje uloga socijalne mreže i osnaže-nosti kroz izgrađene ili očuvane socijalne odnose u široj zajednici (često u se-lima u ruralnim povratničkim mjestima i komšiluku kao mikrojedinici mjesnih zajednica) (vidi i Porobić, 2016). također se rezilijencija očituje u vjerskoj i re-ligijskoj praksi kod raseljenih i povratnica kroz molitvene, praznične, i druge vjerske prakse unutar homogenih etno-vjerskih zajednica.

tako narativna studija otkriva jednu kompleksniju sliku dobrostanja i praske rezilijencije uronjene u preovladavajuće drušveno-kulturološke okvire u kojima se mentalno zdravlje percipira ili preciznije ne percipira kao centralno. U teškom svakodnevnom životu, pogled u budućnost i planiranje budućnosti se ostavljaju po strani. Žene su zajedno sa svojim porodicama, posebice samohrane majke, svedene na egzistencijalno preživljavanje i pomirenost sa izuzetno stresnom i nestabilnom društveno-ekonomskom zbiljom, kojoj se ne nazire riješenje.


ovakvi zaključci se mogu nastaviti diskutovati i kao naslonjeni na nalaze u policy studiji, koja jasno ukazuje na posebne potrebe žena unutar istražene populacije time što stavlja u fokus i njihovu starosnu dob, odnosno onu staro-snu dob koja preovladava među raseljenim žena, izbjeglica i povratnica prema empirijskoj građi prikupljenoj. U skladu sa tim ova studija upućuje na različite vrste neadresirane traumatizacije, retraumatizacije i kumulativne traumati-zacije, kao i transgeneracijske traumatizacije uočene od strane profesionalnih djelatnika i nvo predstavnika, koje pružaju usluge psihosocijalne pomoći ovoj populaciji.

tako se vođena specifičnim nalazima ova studija fokusira na ključnu suštin-sku preporuka unapređenja životnih uslova osoba iz ove populacije u vidu in-stitucionalne transformacije koja cilja da poslove iz sistema zaštite ove popula-cije prenese u sistem cjelokupne socijalne zaštite pošto su problemi preostalog broja raseljenih/izbjeglih/povratnica ‘klasični’ socijalni problemi (stanovanje, zaposlenje, siromaštvo). Pored toga jasno je da postoji potreba da se razvijaju usluge psihološkog savjetovanja uz doedukaciju osoblja za psihoterapeutski rad u centrima za socijalni rad diljem zemlje kao i da se dodatno treba usmjeriti na istraživanje transgeneracijskog prenosa trauma u svrhu izrade programa psi-hosocijalne podrške za starije žene bez bližnjih, otvaranje dnevnih centara za mlade sa poremećajima u ponašanju i za osobe sa mentalnim poteškoćama.

ovo sve iziskuje i popratno razvijanje projekata o psihosocijalnom rada sa ženama – žrtvama ratne torture, te potpisivanje protokola o koordinisanoj brizi u oblasti mentalnog zdravlja na nivou opština, kao i ojačavanje kapaciteta mjesnih zajednica, zapošljavanje i kontinuirana edukacija stručnih radnika (socijalni rad-nici, psiholozi, psihijatri, neuropsihijatri), superviziju za stručne radnike u oblasti zaštite mentalnog zdravlja kao i sistematsko jačanje nvo koje se bave problemi-ma žena iz ove populacije. Jasno je da sve predložene mjere treba da prati i po-dizanje svijesti o potrebama i problemima žena iz ove populacije kroz medijske priloge, afirmisanje pozitivnih primjera, formiranje grupa za podršku ženama.

Iako su cjelokupni uvidi u dijelu policy studije izučavajući i pozitivne i ne-gativne aspekte psihosocijalne podrške u dugoročnoj perspektivi ukazali na nedostatak sistematskog i koordiniranog pristupa psihosocijalnoj podršci za raseljene i izbjegle žene i povratnice, te kompleksne i neusklađene zakonske re-gulative, nalazi studije istovremeno akcentiraju sama praktična iskustva i veli-ku volju i znanje zdravstvenih i socijalnih djelatnika u prevazilaženju unikatnih psihosocijalnih problematika (transgeneracijska trauma, posttraumatski stre-sni sindrom, poteškoće u koncentraciji i učenju kod djece, siromaštvo, nezapo-slenost, diskriminacija na tržištu rada i niz neriješenih stambenih pitanja kod više generacija).

Diskusija 145

Skladno tome, kao završni dio projekta a putem diskusije rezultata ove stu-dije bazirane na evidentiranim dokazima (evidence-based study) zagovaramo praksu koja podrazumijeva dodatno kapacitiranje profesionalnog rada centara za mentalno zdravlje i centara za socijalni rad, kao i nevladinih organizacija, posebno onih koji rade sa najranjivijim socijalnim kategorijama ove populacije. Smatramo da je dugoročna preporuka u svrhu kapacitiranja ali i senzitiranja javnosti na pitanja ove populacije da se oformi i informativno-edukativni centar (regionalnog karaktera) u kojem bi se pružale profesionalne pravno-socijalne i zdravstveno-edukativne usluge prisilnim migrantima prema rodnim potreba-ma, te da takav centar treba biti usmjeren i na nove migrante i azilante u regiji. Smatramo iskustva žena u BiH i regiji iznimno bitnim za oblikovanje bilo kakvih programa psihosocijalne podrške i zaštite drugih žena koje u današnjici prola-ze iskustva prisilne migracije. Istovremeno još većom vidimo potrebu da takvi programi danas i u buduće budu utemeljeni na evidentiranim i istraživački ute-meljenim praksama koje doprinose dobrobiti migrantica.

Za kraj želim se osvrnuti i na istraživanje dobrostanja žena unutar okvira prisilne migracije unikatnog za ovaj projekat u regiji a time spomenuti i odre-đene kontraverze i pitanja koje takvo istraživanje danas u regiji može nositi. U svim studijama predstavljenim u ovoj knjizi, raseljenost je bila presudni kriterij u osmišljavanju istraživanja: unaprijed smo znali da želimo saznati o iskustvi-ma žena koje su raseljene uslijed rata u BiH, i općenito u postjugoslovenskim ratovima u regiji. to je bilo jasno. Ipak, kako smo otkrili tokom faze analize, sam proces istraživanja iznjedrio je komplikacije i izazovna nova razmatranja. ostavljamo ovdje po strani pitanje iscrtavanja precizne linije razgraničenja između ‘prisilnog’ i ‘dobrovoljnog’ raseljavanja, što je značajna tema sama po sebi. nećemo se baviti ni pitanjem generacija: treba li se osoba čiji su roditelji (ili jedan roditelj) doživjeli raseljavanje također smatrati raseljenom? Da li je raseljenost nasljedna?

ono što nas ovdje primarno zanima jeste relativna uloga raseljenosti u određivanju trenutnih okolnosti. Kako i do koje mjere je iskustvo reseljenosti od prije dvije decenije proizvelo trenutne neprilike naših sugovornica? Uronja-vanje u svakodnevne životne prakse osoba u BiH i razgovori o njihovom vlasti-tom poimanju svojih života otkrili su da one zaista identificiraju svoje iskustvo raseljenosti kao faktor koji je oblikovao izazove s kojima se trenutno suočavaju. Ali su također pokazale da im je (a i nama) nemoguće ustanoviti koji tačno dio, koja dimenzija trenutnih problema predstavlja rezultat tog iskustva. Koja je re-lativna uloga tog prošlog iskustva raseljenosti u teškoćama u kojima danas žive u poređenju sa ostalim iskustvima i pozicioniranjima? naše studije ne bave se direktno tim pitanjima i bilo bi nepravedno od njih očekivati da se uhvate u ko-


štac sa tim nemogućim zadatkom. Ali ono što umjesto toga rade je da otvaraju ovakvu vrstu pitanja. time dodatno kompliciramo ‘problem’. Dolazimo do pita-nja: kako je iskustvo raseljenosti tokom rata uključeno u trenutne poteškoće u kojima su brojni izazovi jednaki izazovima onih koji nisu bili raseljeni? U ovom smislu, načini na koje sagovornice u ovim studijama razumijevaju i komentiraju svoje živote i strategije preživljavanja pokazuju upadljive sličnosti sa onima koji su identificirani u studijama o neraseljenim osobama. Razmislite, na primjer, o načinima na koje se žene nose sa patrijarhalnim očekivanjima unutar i van domaćinstva (Blagojević 1994; Bringa 1995; Papić 1999; Helms 2007, 2010, 2013); o potrebi mobiliziranja ličnih veza da se stvari završe u institucionalnoj sferi koju karakteriziraju postsocijalističke transformacije (Brković 2016; Kur-tović 2016; Sorabji 2007); o specifičnim izazovima s kojima se suočavaju ljudi u ruralnim područjima (Henig 2012, 2016; naumović 2006; thiemann 2014); i o široko rasprostranjenom nepovjerenju u ‘politiku’ (greenberg 2014; Jansen 2016; Jouhanneau 2016; Kolind 2007).

moramo onda upitati, i za kvalitativna i kvantitativna istraživanja: koliko dugo može i treba ratna raseljenosti trajati kao master narativ u našim objaš-njenjima? odgovor je, naravno: sve dotle dok ljude navodi na suočavanje sa pro-blemima i prilikama – uključujući i one koje možda dijele sa drugim osobama koje nikada nisu doživjele raseljavanje – na načine koji su za njih specifični. ova specifičnost može se ogledati u, na primjer, dugotrajnim psihološkim karakte-ristikama (‘traumi’) ali i u relativnom pristupu određenim grupama resursa u odnosu na druge ljude.

Smatramo da će se buduća istraživanja i intervencije politika u ovom smislu uvijek suočavati sa izazovom. S jedne strane, trebaju pokazivati kontinuiranu osjetljivost na svaku specifičnu potrebu koje stanovništvo može imati kao re-zultat iskustva poslijeratne raseljenosti. Prečesto se u današnjoj Bosni i Herce-govini problemi raseljenih osoba marginaliziraju i služe kao koristan materijal samo za političke govore i priče o viktimizaciji tokom predizbornih kampanja. Uzimanje u obzir ove dugoročne dinamike ratne raseljenosti stoga ostaje ključni zahtjev za studije u ovoj regiji. S druge strane, tvrdimo da moramo biti izuzetno pažljivi i izbjegavati da automatski definiramo osobe koje pripadaju ovoj popu-laciji isključivo ili čak primarno u odnosu na tu specifičnost. Ukoliko se ne pro-misli, takva definicija pozicije osobe u smislu njenih građanskih prava ustaljena pretežno pozivanjem na ‘povredu’ (Brown 1995; Petryna 2002), bez uzimanja u obzir protoka vremena i uzajamnog djelovanja sa drugim životnim iskustvima, implicirala bi kontinuiranu patologizaciju i stigmatizaciju ove populacije.

Dr. sc. Anela Hasanagić dodiplomski i postdiplomski studij završava na odsje-ku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, a doktorira na Filozofskom fakultetu Istočno Sarajevo na temu: “Indikatori zrelosti djece za polazak u ško-lu”. Jedan je od utemeljitelja odsjeka za predškolski odgoj i obrazovanje Islam-skog pedagoškog fakulteta u Zenici, gdje od 2005. godine radi kao viši asistent, a potom i docent na psihološkoj grupi predmeta. Danas radi kao profesor na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, gdje predaje predmete Statistika, metodologija, eksperimentalna psihologija, Psihometrija, Adolescencija i kultu-ra mladih, a angažovana je i na Islamskom pedagoškom fakultetu na predmeti-ma Dječija psihologija, Razvojna psihologija, edukacijska psihologija i Priprema djece za školu. U toku svoje akademske karijere, objavila je preko 20 naučnih i stručnih autorskih i koautorskih radova, kako u domaćim, tako i u inozemnim časopisima i stručnim publikacijama. 2015. godine je objavila knjigu pod nazi-vom Psihološke osnove pripreme djece za školu. Učestvovala je na brojnim do-maćim i međunarodnim konferencijama na Projektu ‘Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i siocio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’ sprovodila je analizu na psihmetrijskoj studiji kao i njenom nastavu, koji podrazumjeva kontrolnu grupu neraseljenih zena u BiH i njihovo dobrostanje.

Dr. sc. Nina Bosankić rođena je u Sarajevu 1976. Radi kao docentica na odsjeku za psihologiju Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Diplomirala je psiholo-giju na Univerzitetu u Sarajevu, specijalizirala je poslovnu psihologiju na Uni-verzitetu u novom Sadu i magistrirala komunikologiju na Univerzitetu Sheffield Hallam. Doktor je interdisciplinarnih rodnih studija. objavila je nekoliko radova i dvije knjige na temu mentalnog zdravlja, religijskog ponašanje, rodnih odnosa i prisilne migracije. na projektu ‘Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i socio-političke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’ sprovodila je etnografsko istraživanje u BiH, u toku 2015. godine.

BILJešKe o PISCImA


Dr. sci. Jagoda Petrović, vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka Univer-ziteta u Banjaluci, angažovana je na studijskom programu socijalnog rada, a na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci na studijskom programu psiholo-gije. nakon diplomiranja na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, magistrirala je 2007. godine na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Beogradu, a doktorirala 2011. godine na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci na temu Uloga socijal-nog rada u društvenom uključivanju siromašnih. Kao viši istraživač Instituta za društvena istraživanja fakulteta političkih nauka Banja Luka i Instituta za druš-tvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Sarajevo učestvovala je u realizaciji istraživačkih projekata, kao što su: engendering Forced migration, Socio-political transition and mental Health in BiH, Serbia and Kosovo, u okviru RRPP; Socijal-no povjerenje među mladima Republike Srpske; Prevencija vršnjačkog nasilja u osnovnim školama. Preko lokalnih nevladinih organizacija, u saradnji sa UnH-CR-om i međunarodnim organizacijama implementirala je niz značajnih proje-kata. U periodu od 2010. do 2014. godine bila je član ekspertne grupe za izradu Državne strategije za provedbu Aneksa 7. Dejtonskog mirovnog sporazuma; to-kom 2005. godine bila je član državne radne grupe za reregistraciju raseljenih osoba i izbjeglica u BiH, a 2000. godine član tima za provođenje popisa izbjeglica, raseljenih lica i povratnika u BiH. objavila je skoro 40 knjiga i naučnih radova.

Dr. pfil. Selma Porobić doktorirala je migracijske nauke 2012. godine, a četve-rogodišnjem doktorskom radu su prethodila i dva magisterija iz oblasti prisilne migracije, psihologije i religijskih nauka (mA/mth) na istom univerzitetu u Lun-du, švedska. Specijalizirala je razvoj kultura u egzilu na Američkom univerzitetu u Kairu, 2005 godine, a 2006 godine bila je i gostujuća znanstvenica (visiting Research Fellow) na Centru za izbjegličke studije, univerziteta u oksfordu. Pored desetogodišnje naučne djelatnosti fokusirane na istraživanja u oblasti prisilne migracije i izbjegličkih studija, također posjeduju Internacionalnu diplomu hu-manitarnog asistenta sa fordhamskog univerziteta u Sjedinjenim Američkim Dr-žavama, te djeluje u humanitarnom sektoru rada pružajući internacionalne kon-sultantske usluge kao stručnjak iz oblasti prisilne migracije, zdravlja, edukacije i ljudskih prava. Autor je i urednik četiri knjige i mnogobrojnih članka iz oblasti, a njena trenutna istraživačka interesovanja sežu od rodnih pitanja i psihosoci-jalnog zdravlja raseljenih i povratnika u BiH do prihvata i integracije potražitelja međunarodne izbjegličke zaštite u BiH, regiji i šire. od 2009 godine predaje psi-hologiju na magistarskom programu psihologije pri Internacionalnom Univer-zitetu u Sarajevu, a između 2012-2016. godine, obnašala je funkciju direktorice Centra za studije o izbjeglim i raseljenim osobama, Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. od 2014-2016. godine, vodila je cjelokupan RRPP projekat ‘Rodno zasnovana studija mentalnog zdravlja u kontekstu prisilne migracije i socio-po-litičke tranzicije u BiH, Srbiji i Kosovu’, i koordinirala istraživačkim timom u BiH.

Bilješke o piscima 149

Dr. phil. Stef Jansen je socijalni antropolog. vanredni je profesor na Univerzi-tetu u manchesteru (velika Britanija). od 1996. godine radio je niz etnografskih istraživanja u Srbiji, Hrvatskoj i u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine. Centralne teme tih istraživanja su, između ostalog: stvaranje ‘doma’ u kontekstu prisilnih migracija; nade, čežnje i zamišljanja budućnosti u post-socijalističkim vremenima; prisutnost i odsutnost ‘države’ u post-ratnoj, post-socijalističkoj, post-Jugoslovenskoj BiH na ‘Putu u evropu’; transformacije svakodnevnih ži-vota ljudi koji žive blizu granica raznih nivoa (među entitetima, državama, eU); nacionalna homogenizacija i otpor nacionalizmu. objavio je Yearnings in the Me-antime: ‘Normal Life’ and The State in a Sarajevo Apartment Complex (Berghahn, 2015), Struggles for Home: Violence, Hope and the Movement of People (Berg-hahn, 2008, uredio sa Staffanom Löfvingom), Antinacionalizam: etnografija ot-pora u Zagrebu i Beogradu (XX vek, 2005), i brojne članke i poglavlja u knjigama. Za spisak publikacija, posjetite: http://personalpages.manchester.ac.uk/staff/Stef.Jansen

Reference za uvodno poglavlje i završno poglavlje diskusiju Allcock J.B. 2002: Rural-urban differences and the break-up of Yugoslavia. Bal-

kanologie 6: 1-2, 101-134.Belloni R. 2005. ‘Peacebuilding at the local level: refugee return to Prijedor’ In-

ternational Peacekeeping 12:3, 434-447.Blagojević m. 1994. ‘War and everyday life: deconstruction of self/sacrifice’ So-

ciologija 36:4, 469-82.Bringa t. 1995. Being Muslim the Bosnian way: Community and Identity in a Cen-

tral Bosnian Village. Princeton: Princeton UP.Brković Č. 2016. ‘Flexibility of Veze / Štele: negotiating Social Protection in Bi-

jeljina’ In: Jansen S., Brković Č., Čelebičić v. (eds) Negotiating Social Rela-tions in Bosnia and Herzegovina: Semiperipheral entanglements. London: Routledge.

Brown W. 1995. States of injury: power and freedom in late modernity. Princeton: Princeton UP.

Brun C. 2003. ‘Local Citizens or Internally Displaced Persons? Dilemmas of Long term Displacement in Sri Lanka’ Journal of Refugee Studies 16:4, 376-397.

Brun C. 2016. ‘there is no Future in Humanitarianism: emergency, temporality and Protracted Displacement’ History and Anthropology 27: 4, 393-410.

Burić o. 1972. ‘Položaj žena u sistemu društvene moći u Jugoslaviji’ Sociologija 14:1, 61-76.

Čengić n.n. 2016. ‘Integrating “During the War” in “After the War”: narrative Positionings in Post-War Sarajevo’ In: Jansen S., Brković Č., Čelebičić v. (eds) Negotiating Social Relations in Bosnia and Herzegovina: Semiperipheral en-tanglements. London: Routledge.

Čolić-Peisker v. 2003. Bosnian refugees in Australia. new Issues in Refugee Re-search Working Paper 97. geneva: UnHCR.

BIBLIOGRAfIJA


Das v. 2007. Life and words: violence and the descent into the ordinary. Berkeley: California UP.

Denich B. 1974. ‘Sex and Power in the Balkans’ In: Rosaldo m. & Lamphere L. (eds) Woman, Culture and Society. Stanford UP. 43-63.

Denich B. 1977. ‘Women, work and power in modern Yugoslavia’ In: Schlegel A. (ed) Sexual stratification. new York: Columbia UP. 215-44.

D’onofrio L. 2004. Welcome home? Minority return in South-East Republika Srp-ska. Sussex migration Working Paper no. 19.

el-Shaarawi n. 2015. ‘Living an uncertain future: temporality, uncertainty, and wellbeing among Iraqi refugees in egypt’ Social Analysis 59:1, 38-56.

espiritu Y. Le 1999. ‘gender and labor in Asian immigrant families’ American Behavioural Scientist 42:4, 628-47.

Franz B. 2003a. ‘Bosnian refugee women in (re)settlement: gender relations and social mobility’ Feminist Review 73, 86-103.

Franz B. 2003b. ‘transplanted or uprooted? Integration efforts of Bosnian refu-gees based upon gender, class and ethnic differences in new York City and vienna’ European Journal of Women’s Studies 10:2, 135-57.

greenberg J. 2014. After the revolution: youth, democracy and the politics of dis-appointment in Serbia. Palo Alto: Stanford UP.

Helms e. 2007. ‘“Politics is a whore”: women, morality and victimhood in post-war Bosnia-Herzegovina’ In: Bougarel X., Helms e. & Duijzings g. (eds) The new Bosnian mosaic: memories, identities and moral claims in a post-war society. Aldershot: Ashgate. 235-254.

Helms e. 2010. ‘the gender of coffee: women and reconciliation initiatives in post-war Bosnia and Herzegovina’ Focaal: Journal of Global and Historical Anthropology 57, 17-32.

Helms e. 2013. Innocence and victimhood: gender, nation and women’s activism in postwar Bosnia-Herzegovina. madison: University of Wisconsin Press.

Henig D. 2012. ‘Knocking on my neighbour’s door: on metamorphoses of social-ity in rural Bosnia’ Critique of Anthropology 32:1, 3–19.

Henig D. 2016. ‘Fragments of village Life and the Rough ground of the Politi-cal in Post-War BiH’ In: Jansen S., Brković Č., Čelebičić v. (eds) Negotiating Social Relations in Bosnia and Herzegovina: Semiperipheral entanglements. London: Routledge.

Human Rights Watch. 2000. Bosnia and Herzegovina. Unfinished business: the return of refugees and DPs to Bijeljina. Human Rights Watch Report 12:7. new York: HRW.

Huttunen L. 2005. ‘“Home” and ethnicity in the context of war: hesitant diaspo-ras of Bosnian refugees’ European Journal of Cultural Studies 8:2, 177-195.

Bibliografija 153

Huttunen L. 2010. ‘Sedentary policies and transnational relations: a ‘non-sus-tainable’ case of return in Bosnia’ Journal of Refugee Studies 23:1, 41-61.

Ilić v. 2001a. ‘Yugoslavia: displacement from Kosovo—from patronage to self-help’ In: vincent m. & Sørensen B. Refslund (eds) Caught between borders: response strategies of the internally displaced. London: Pluto. 250-265.

Ilić v. 2001b. Minorities and Refugees in Vojvodina. Beograd: Helsinki Committee for Human Rights.

International Crisis group. 1998. Minority Return or Mass Relocation? Sarajevo: ICg.

International Crisis group. 1999. Preventing Minority Return in Bosnia and Her-zegovina. Sarajevo: ICg.

Ito A. 2001. ‘Politicisation of minority return in Bosnia and Herzegovina – the first five uyears examined’ International Journal of Refugee Law 13:1/2, 98-122.

Jansen S. 2006. ‘the privatisation of home and hope: return, reforms and the foreign intervention in Bosnia-Herzegovina’ Dialectical Anthropology 30: 3-4, 177-199.

Jansen S. 2008a ‘troubled locations: return, the life course and transformations of “home” in Bosnia-Herzegovina’ In: Jansen S. & Löfving S. (eds) Struggles for home: violence, hope and the movement of people. oxford: Berghahn. 43-64.

Jansen S. 2008b ‘misplaced masculinities: status loss and the location of gen-dered subjectivities amongst non-”transnational” Bosnian refugees’ An-thropological Theory 8:2, 181-200.

Jansen S. 2011. ‘Refuchess: locating Bosniac repatriates after the war in Bos-nia-Herzegovina’ Population, Space and Place 17:1, 140-152.

Jansen S. 2015. Yearnings in the Meantime: ‘Normal Lives’ and the State in a Sa-rajevo Apartment Complex. oxford: Berghahn.

Jansen S. & Löfving S. (eds) 2008. Struggles for home: violence, hope and the movement of people. oxford: Berghahn.

Jouhanneau C. 2016. ‘the Discretion of Witnesses: War Camp memories Be-tween Politicization and Civility’ In: Jansen S., Brković Č., Čelebičić v. (eds) Negotiating Social Relations in Bosnia and Herzegovina: Semiperipheral en-tanglements. London: Routledge.

Jovanović D. 2013. Bor forward: zamišljanje budućnosti. Bor: narodna Biblioteka.Kolind t. 2008. Post-war identification: everyday Muslim counterdiscourse in

Bosnia Herzegovina. Aarhus: Aarhus UP.Korać m. 1999. ‘Refugee women in Serbia: their experiences of war, nationalism

and state-building’ In: Yuval-Davis n. & Werbner P. (eds) Women, citizenship and difference. London: Zed.


Korać m. 2003a. ‘Integration and how we facilitate it: a comparative study of the settlement experiences of refugees in Italy and the netherlands’ Sociology 37:1, 51-68.

Korać m. 2003b. ‘the lack of integration policy and experiences of settlement: a case study of refugees in Rome’ Journal of Refugee Studies 16:4, 398-421.

Kurtović L. 2016. ‘Future Conditional: Precarious Lives, Strange Loyalties and Ambivalent Subjects of Dayton BiH’ In: Jansen S., Brković Č., Čelebičić v. (eds) Negotiating Social Relations in Bosnia and Herzegovina: Semiperipher-al entanglements. London: Routledge.

Lenette C., Brough m. & Cox L. 2012. ‘everyday resilience: narratives of single refugee women with children’ Qualitative Social Work 12:5, 637–653.

Lukić v. & nikitović v. 2004. ‘Refugees from Bosnia and Herzegovina in Serbia: a study of refugee selectivity’ International Migration 42:4, 85-110.

malkki L. 1992. ‘national geographic: the rooting of peoples and the territorial-isation of national identity among scholars and refugees’ Cultural Anthro-pology 7:1, 24-45.

marković m. & manderson L. 2000a. ‘european immigrants and the Australian labour market: a case study of women from the former Yugoslavia’ Journal of Ethnic and Migration Studies 26:1, 127-136.

marković m. & manderson L. 2000b. ‘nowhere is as at home: adjustment strat-egies of recent immigrant women from the former Yugoslav Republics in southeast Queensland’ Journal of Sociology 36:3, 315-328.

mežnarić S. 1984. ‘Unutrašnje migracije u Jugoslaviji i razvoj’ Naše Teme 28:6, 959-974.

mills m.B. 2003. ‘gender and inequality in the global labor force’ Annual Review of Anthropology 32, 41-62.

naumović S. 2006. ‘on the Heaviness of Feathers, or What has Culture got to do with the Failure to establish an organic Poultry Production Business in Contemporary Serbia?’ Etnoantropološki problemi 1:1, 103-124.

nikolić-Ristanović v. 2003. ‘Refugee women in Serbia—invisible victims of war in the former Yugoslavia’ Feminist Review 73, 104-113.

nikolić-Ristanović v. et al (eds) 1995. Žene, nasilje i rat. Beograd: Institut za kriminološka i sociološka istraživanja.

Ó tuathail g. & Dahlman C. 2011. Bosnia remade: ethnic cleansing and its rever-sal. oxford: oxford UP.

owens-manley J. & Coughlan R. 2000. Adaptation of Refugees During Cross-Cul-tural Transitions: Bosnian Refugees in Upstate New York. Levitt Report, Hamilton University.

Bibliografija 155

Papić Ž. 1999. ‘Women in Serbia: post-communism, war and nationalist muta-tions’ In: Ramet S.P. (ed) Gender Politics in the Western Balkans. University Park: Penn State UP. 153-169.

Pessar P. 2001. ‘Women’s political consciousness and empowerment in local, national and transnational contexts: guatemalan refugees and returnees’ Identities: Global Studies of Culture and Power 7:4, 461-500.

Pessar P. & mahler S.J. 2003. ‘transnational migration: bringing gender in’ Inter-national Migration Review 37:3, 812-46.

Petryna A. 2002. Life exposed: biological citizens after Chernobyl. Princeton: Princeton UP.

Pollack C.e. 2003. ‘Burial at Srebrenica: linking place and trauma’ Social Science & Medicine, 56:4, 793-801.

Povrzanović Frykman m. 2012. ‘Struggle for recognition: Bosnian refugees’ em-ployment experiences in Sweden’ Refugee Survey Quarterly 31:1, 54-79.

Ramet S.P. (ed) 1999. Gender Politics in the Western Balkans. University Park: Penn State UP.

Schrijvers J. 1999. ‘Fighters, victims and survivors: constructions of ethnicity, gender and refugeeness among tamils in Sri Lanka’ Journal of Refugee Stud-ies 12:3, 307-33.

Simić A. 1983. ‘machismo and cryptomatriarchy: power, affect, and authority in the contemporary Yugoslav family’ Ethos 11:1/2, 66-86.

Simić A. 1973. The peasant urbanites: a study of rural-urban mobility in Serbia. new York: Seminar Press.

Sivac-Bryant S. 2008. ‘Kozarac School: a window on transitional justice for re-turnees’ The International Journal for Transitional Justice 2, 106-115.

Sorabji C. 2006. ‘managing memories in post-war Sarajevo: individuals, bad memories, and new wars’ Journal of the Royal Anthropological Institute 12:1, 1-18.

Sorabji C. 2007. ‘Bosnian neighbourhoods revisited: tolerance, commitment and Komšiluk in Sarajevo’ In: de Pina Cabral J. & Pine F. (eds) On the margins of religion. oxford: Berghahn.

Spangler m. 1983. ‘Urban research in Yugoslavia: regional variation in urbani-zation’ In: Kenny m. & Kertzer D. (eds) Urban life in Mediterranean Europe. Urbana: Illinois UP.

Stefansson A. 2004. ‘Sarajevo suffering: homecoming and the hierarchy of homeland hardship’ In: markowitz F. & Stefansson A. (eds) Homecomings. Unsettling paths return. Lanham: Lexington Books. 54-75.


Stefansson A. 2006. ‘Homes in the making: Property Restitution, Refugee Re-turn, and Senses of Belonging in a Post-War Bosnian town’ International Migration 44:3, 115-139.

Stefansson A. 2007. ‘Urban exile: locals, newcomers and the cultural transfor-mation of Sarajevo’ In: Bougarel X., Helms e. & Duijzings g. (eds) The new Bosnian mosaic: identities, memories and moral claims in a post-war society. Aldershot: Ashgate. 59-78.

Stubbs P. 1999. Displaced Promises: forced migration, refuge and return in Croa-tia and Bosnia-Herzegovina. Uppsala: Life and Peace Institute.

šuvar S. 1965. ‘eksodus seoske omladine’ Naše Teme 6, 835-852.thiemann A. 2014. ‘“It was the least painful to go into greenhouse Production”:

the moral Appreciation of Social Security in Post-Socialist Serbia’ Contem-porary Southeastern Europe 1:2, 24-41.

Ui S. 1991. ‘“Unlikely heroes”: the evolution of female leadership in a Cambodi-an ethnic enclave’ In: Burawoy m. et al. (eds) 1991. Ethnography unbound. Berkeley: California UP. 161-77.

UnHCR. 1999. Extremely vulnerable individuals: the need for continuing interna-tional support in light of difficulties to reintegration upon return. Sarajevo: UnHCR.

UnHCR. 2000. Daunting prospects. Minority women: obstacles to their return and integration. Sarajevo: UnHCR.

UnHCR. 2001. Health Care in BiH in the context of the return of refugees and DPs. Sarajevo: UnHCR.

vasey K. 2011. ‘Place-making, provisional return, and wellbeing: Iraqi refugee women in Australia’ Refuge 28:1, 25-35.

vetters L. 2007. ‘the power of administrative categories: emerging notions of citizenship in the divided city of mstar’ Ethnopolitics 6:2, 187-209.

Wight e. 2000. Bosnians in Chicago. Sussex migration Working Paper no. 2.Wubs D.C. 1998. The way back? A study of the obstacles for minority return in the

municipalities of Tuzla and Bijeljina. tuzla: Forum građana tuzle.

Reference za psihometrijsku studiju, poglavlje 2Abed, R. t. (2005). tyranny and mental health. British medical Bulletin, 72, 1-13.Andrews, g. & Slade, t. (2001). Interpreting scores on the Kessler Psychological

Distress Scale (K10). Australian and new Zealand Journal of Public Health, 25(6), 494-7.

Antonovsky, A. (1996). the Salutogenic model as a theory to guide Health Pro-motion. Health Promotion International. oxford University Press, 11(1), 11-18.

Bibliografija 157

Araya, m., Chotai, J., Komproe, I. H., & de Jong, J. t. v. m. (2007). effect of trauma on quality of life as mediated by mental distress and moderated by coping and social support among postconflict displaced ethiopians. Quality of Life Research, 16(6), 915-927.

Betancourt, t. S. (2005). Stressors, supports and the social ecology of displace-ment: Psychosocial dimensions of an emergency education program for Chechen adolescents displaced in Ingushetia, Russia. Culture, medicine and Psychiatry, 29(3), 309-40.

Bond, m. J. & Feather, n. t. (1988). Some correlates of structure and purpose in the use of time. Journal of Personality Social Psychology, 55(2), 321-29.

Burazeri, g., goda, A., tavanxhi, n., Sulo, g., Stefa, H., & Kark, D. (2007). the health effects of emigration on those who remain at home. International Journal of epidemiology, 36, 1265-1272.

Creed, P. A., Patton, W., & Bartrum, D. (2002). multidimensional properties of the Lot-R: effects of optimism and pessimism on career and well-being re-lated variables in adolescents. Journal of Career Assessment, 10(1), 42-61.

Cournoyer, B. R. (2011). the Social Work Skills Workbook, 8. izdanje. Indiana Univerzitet.

Dekel, S., ein-Dor, t., & Solomon Z. (2012). Posttraumatic growth and posttrau-matic distress: A longitudinal study. Psychological trauma: theory, Re-search, Practice and Policy, 4(1), 94-101.

Donnelly, t. t., Hwang, J. J., este, D., ewashen, C., Adair, C., & Clinton, m. (2011). If I was going to kill myself, I wouldn’t be calling you. I am asking for help: Challenges Influencing immigrant and refugee women’s mental health. Is-sues in mental Health nursing, 32, 279-290.

elklit, A., Pedersen, S.S., & Jind, L. (2001). the crisis support scale: Psychometric qualities and further validation. Personality and Individual Differences, 31, 1291-1302

Fagen P. W. (2011). Refugees and IDPs after conflict: Why they do not go home. Special Report, mirovni institut SAD-a, Washington.

Franck, e., Raedt, R. D., Barbez, C., & Rosseel, Y. (2008). Psychometric properties of the Dutch Rosenberg Self-esteem scale. Psychologica Belgica, 1, 25-35.

Franz, B. (2010). Returnees, remittances and reconstruction: International poli-tics and local consequences in Bosnia. the Whitehead Journal of Diplomacy and International Relations, 11(1), 49-62.

good, B. J. (1996). mental health consequences of displacement and resettle-ment. economic and Political Weekly, 31(24), 1504-1508.


grande, e. D., taylor, A., & Wilson, D. (2002). South Australian health and well-being survey, December 2000. Population Research and outcome Studies Unit, Department of Health, South Australia.

gulsen, C., Knipscheer, J., & Kleber, R. (2010). the impact of forced migration on mental health: A comparative study on posttraumatic stress among in-ternally displaced and externally migrated Kurdish women. traumatology, 16(4), 109-116.

Handlos, L. n., olwig, K. F., Bybjerg, I. C., Kristianses, m., & norendam m. L. (2015). Return migration among elderly, chronically ill Bosnian refugees: Does health matter? International Journal of environmental Research and Public Health, 12, 12643-12661.

Helsten, L. A. m. (2012). What do we know about time management? A review of the literature and a psychometric critique of instruments assessing time management. time management. Pristupljeno na: http://cdn.intechopen.com/pdfs/33747/IntechWhat_do_we_know_about_time_management_a_review_of_the_literature_and_a_psychometric_critique_of_instruents_as-sessing_time_management.pdf

Kessler, R. & mroczek, D. (1994). Final version of our non-specific psychological distress scale [memorandum dated 10/3/94]. Ann Arbor, mI: Survey Re-search Center of the Institute for Social Research, University of michigan.

Lacković-grgin, K., Penezić, Z., & nekić, m. (2002). Kratka verzija UCLA skale us-amljenosti. U:K. Lacković-grgin, A. Proroković, v. ćubela, & Z. Penezić (ur.), Zbirka psihologijskih skala i upitnika (vol. 1), (str. 77-78). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru. 2002.

Lacković-grgin, K., Penezić, Z., & nekić, m. (2002). Skraćena verzija skale za mjerenje osjećaja koherentnosti (SoC). U K. Lacković-grgin, A. Proroković, v. ćubela, & Z. Penezić (ur.), Zbirka psihologijskih skala i upitnika (vol. 1) (str. 8-11). Zadar: Filozofski fakultet u Zadru.

Hellsten, L. m. (2012). What do we know about time management? A review of the literature and a psychometric critique of instruments assessing time management, U: dr. t. Stoilov, (ur.), time management, objavljeno: 23. mar-ta 2012.pod CC BY 3.0 licencom. Intech. Pristupljeno na: http://www.in-techopen.com/books/time-management/what-do-we-know-about-time-management-a-review-of-the-literature-and-a-psychometriccritique-of-inst

mahdi, H.K., Prihadi, K., & Hashim, S. (2014). Posttraumatic growth and resil-ience after a prolonged war: A study in Baghdad, Iraq. International Journal of evaluation and Research in education, 3(3), 197-204.

Bibliografija 159

maksimovic, m., Backovic, D., maksimovic, J., & Kocijancic, R. (2011). Socio-eco-nomic status and psychosocial functioning of internally displaced adoles-cents and adolescents from Belgrade. International Journal of Public Health, 56(3), 305-310.

mels, C., Derluyn, I., Broekaert, e., Rossel, Y., (2010). the psychological impact of forced displacement and related risk factors on eastern Congolese adoles-cents affected by war. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 51(10), 1096-1106.

ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (2005). Uporedna analiza pristupa pravima izbjeglica i raseljenih osoba, Sarajevo.

monahan, D. J., & Hooker, K. (1995). Health of spouse caregivers of dementia patients: the role of personality and social support. Social Work, 40(3), 305-314.

nuttman-Shwartz, o., Dekel, R., & tuval-mashiach, R. (2011). Post-traumat-ic stress and growth following forced relocation. British Journal of Social Work, 41, 486-501.

opačić, g., vidaković, I., & vujadinović, B. (2005). Život u posleratnim zajednica-ma. Beograd: IAn međunarodna mreža pomoći.

Powel, S., Rosner, R., Butollo, W., tedeshi, R. g., & Cahoun L. g.(2003). Posttrau-matic growth after war: A study of former refugees and displaced people in Sarajevo. Journal of Clinical Psychology, 59, 71-84.

Porter, m., & Haslam, n. (2005). Predisplacement and postdisplacement factors associated with mental health of refugees and internally displaced persons: A meta-analysis. the Journal of the American medical Association, 294(5), 602-612. doi:10.1001/jama.294.5.602

Porobić, S. (2012). Resilience and religion in a forced migration context: A narrative study of religiousness as a resilience factor in dealing with refu-gee experiences from a post-migration perspective of Bosnian refugees in Sweden [Doctoral dissertation]. media-tryck. Lund, švedska: Univerzitet u Lundu.

Porobić, S., & mameledžija, S. (2014). the overlooked potential of social capital in returnee communities: A way forward to sustainability of return in BiH. Policy Development Fellowship Program 2013-2014, open Society Fund BiH.

Porobić, S. (2015). Asking the right questions in research on psychosocial well-being. In Dayton +20: Bosnia and Herzegovina twenty years on from the Dayton Peace Agreement, Special Issue of Forced migration Review.Pristupljeno na: http://www.fmreview.org/dayton20.html


Porobić, S. (2016). Bosnian ‘returnee voices’ communicating experiences of successful reintegration. the social capital and sustainable return nex-us in Bosnia and Herzegovina. Südosteuropa. Journal of Politics and So-ciety [tematski broj: Jerger, J., & Knogler, m. (ur.), migration. values, net-works, Wellbeing.], 64(1), 5-26. doi: 10.1515/soeu-2016-0002

Porobić, S. (2016). Invisible returns of former Bosnian refugees and sociality of their well-being. In R. King & Z. vathi (ur.), Return migration and psychoso-cial wellbeing: Discourses, policy-making and outcomes for migrants and their families. Rukopis predan za objavljivanje u augustu 2016. UK: Rout-ledge Books.

Porobić, S. (2016). Daring ‘life-return projects’ to post-Dayton Bosnia and Her-zegovina. International migration [posebno izdanje: Loizides, n., & Ste-fanovic, Dj. Peace Processes and Durable Returns]. Rukopis predan za obja-vljivanje u oktobru, 2016.

Porter, m., & Haslam, n. (2001). Forced displacement in Yugoslavia: A me-ta-analysis of psychological consequences and their moderators.Journal of traumatic Stress, 14(4), 817-834.

Plante, t. g., Simicic, A., Andersen e. n., & manuel, g. (2002). Stress and cop-ing among displaced Bosnian refugees: An explanatory study. International Journal of Stress management, 9(1).

Priebe, S., Huxley, P., Knight, S., & evans, S. (1999). Application and results of the manchester Short Assessment of Quality of Life (mAnSA). International Journal of Social Psychiatry, 45(1), 7-12.

Powell, S., Rosner, R., Butollo, W., tedeschi, R. g., & Calhoun, L. g. (2003). Post-traumatic growth after war: A study with former refugees and displaced people in Sarajevo.Journal of Clinical Psychology,59, 71-83.

Rosenberg, m. (1965). Society and the adolescent self-image. Princeton, nJ: Princeton University Press.

Salah t. t. m. (2012). the mental health of internally displaced persons: An ep-idemiological study of adults in two settlements in Central Sudan. Interna-tional Journal of Social Psychiatry, 59(8), 782-788.

Scheier, m. F., Carver, C. S., & Bridges, m. W. (1994). Distinguishing optimism from neuroticism (and trait anxiety, self-mastery, and self-esteem): A re-evaluation of the Life orientation test. Journal of Personality and Social Psychology, 67(6), 1063-1078.

Shishehgar, S., ghoizadeh, L., Digiacomo, m., & Davidson, P. m. (2015). the im-pact of migration on the health status of Iranians: An integrative literature review. BmC International Health and Human Rights. doi: 10.1186/s12914-015-0058-7

Bibliografija 161

Siriwadhana, C., & Stewart, R. (2013). Forced migration and mental health: Pro-longed internal displacement, return migration and resilience. Internation-al Health, 5, 19-23.

Siriwadhana, C., Ali, S. S., Roberts, B., & Stewart, R. (2014). A systematic review of resilience and mental health outcomes of conflict-driven adult forced mi-grants. Conflict and Health, 8(13). doi: 10.1186/1752-1505-8-13

Siriwadhana, C. (2015). mental health of displaced and returnee populations: Insight from the Sri Lankan post-conflict experience. Conflict and Health, 9(22). doi: 10.1186/s13031-015-0049-2

Spitzer, R. L., Kroenke, K., Williams, J. B. W, & Lowe, B. (2006). A brief measure of assessing generalized anxiety disorder. Archives of Internal medicine, 166, 1092-1097.

tedeschi, R. g., Park, C. L., & Calhoun, L.g. (1998). Posttraumatic growth; Con-ceptual issues. In R. g. tedeschi, C. L. Park, & L. g. Calhoun (eds.), Posttrau-matic growth: Positive changes in the aftermath of crisis (str. 1-22). mah-wah, nJ: Lawrence erlbaum Associates, Publishers.

thomas, S. L., & thomas S. D. m. (2004). Displacement and health. British med-ical Bulletin, 69, 115-127.

UnHCR (2004), Code of Conduct & explanatory notes. Pristupljeno na: http://www.unhcr.org/admin/policies/422dbc89a/unhcr-code-conduct-explan-atory-notes.html

vaux, A., Philips, J., Holly, L., & Stewart, D. (1986). the Social Support Appraisals (SS-A) Scale: Studies of reliability and validity. American Journal of Commu-nity Psychology, 14(2), 195-218.

Reference za etnografsku studiju, poglavlje 3Aflakseir, A., & Coleman, P. g. (2011). Initial development of Iranian religious

coping scale. Journal of muslim mental Health, 6(1), 44-61. Ahearn, F.L. (2000). Psychosocial wellness: methodological approaches to the

study of refugees. In F. L. Ahearn (eds.), Psychosocial wellness of refugees: Issues in qualitative and quantitative research. (str. 63-80). Studies in For-ced migration (vol. 7). Brooklyn, nY: Berghahn Books.

Allcock J.B. (2002). Rural-urban differences and the break-up of Yugoslavia. Bal-kanologie, 6(1), 101-134.

Appadurai, A. (2000). grassroots globalization and the research imagination. Public Culture, 12(1), 1-11.

Beit-Hallahmi, B. & Argyle, m. (1997). the psychology of religious behaviour, belief and experience. London, UK: Routledge.

Belle D. (1982). Lives in stress: Women and depression. Beverly Hills, CA: Sage.


Blagojevic, m. (1994). War and everyday life: Deconstruction of self/sacrifice. Sociology, 36(4), 469-493.

Bringa, t. (1995). Being muslim the Bosnian way: Identity and community in a Central Bosnian village. Princeton, nJ: Princeton University Press.

Denich B. (1974). Sex and power in the Balkans. In m. Rosaldo & L. Lamphere (eds.), Woman, culture and society (str. 243-262). Stanford, CA: Stanford University Press.

Denich B. (1977). Women, work and power in modern Yugoslavia. In A. Schlegel (ed.), Sexual stratification (str. 215-244). new York, nY: Columbia Univer-sity Press.

eastmond, m. (2000). Refugees and health: ethnographic approaches. In F. L. Ahearn (ed.), Psychosocial wellness of refugees: Issues in qualitative and quantitative research (str. 33-40). Studies in Forced migration (vol. 7). Bro-oklyn, nY: Berghahn Books.

el-Bushra, J. (2000). gender and forced migration: editorial. Forced migration Review: gender and Displacement, 9(2), 4-7.

Feltey, K. m. & Poloma, m. m. (1991). From sex differences to gender-role beliefs: exploring effects on six dimensions of religiosity. Sex Roles, 25(3/4), 181-193.

Fischel de Andrade, J. & Delaney, B. (2001). minority return to South-eastern Bosnia and Herzegovina: A review of the 2000 return season. Journal of Refugee Studies, 14(3), 315-330.

Ford, J. (2009). Posttraumatic stress disorder: Scientific and professional di-mensions. Boston, mA: Academic Press.

Franz B. (2003a). transplanted or uprooted?: Integration efforts of Bosnian re-fugees based upon gender, class and ethnic differences in new York City and vienna. european Journal of Women’s Studies, 10(2), 135-157.

Franz B. (2003b). Bosnian refugee women in (re)settlement: gender relations and social mobility. Feminist Review, 73(2), 86-103.

gallup, g., Jr. & Lindsay, m. D. (1999). Surveying the religious landscape: trends in U.S. beliefs. Harrisburg, PA: morehouse.

goździak, e. (2008) Pray god and keep walking: Religion, gender, identity and refugee women. In L. Hayward, m. Hajdukowski-Ahmed, K. trollope, and J. Ploeg (eds.), not born a refugee woman: Contesting identities, rethinking practices (str. 180-195). Brooklyn, nY: Berghahn Books.

Hajdukowski-Ahmed, m., Khanlou, n., & moussa, H. (eds.). (2008). not born a refugee woman: Contesting identities, rethinking practices. Brooklyn, nY: Berghahn Books.

Bibliografija 163

Halilovich, H. (2012). trans-Local communities in the age of transnationali-sm: Bosnians in diaspora. International migration, 50(1), 162-178. doi-:10.1111/j.1468-2435.2011.00721.x

Hammond, P. (1992). Religion and personal autonomy: the third disestablish-ment in America. Columbia, SC: University of South Carolina.

Hayward, L., Hajdukowski-Ahmed, m., trollope, K. & Ploeg, J. (2009). “We Want to talk, they give Us Pills”: Identity and mental Health of Refugee Women from Sudan.

In L. Hayward, m. Hajdukowski-Ahmed, K. trollope, & J. Ploeg (eds.), not born a refugee woman: Contesting identities, rethinking practices (str. 196-214). Brooklyn, nY: Berghahn Books.

Henig, D. (2012). ‘Knocking on my neighbour’s door’: on metamorphoses of sociality in rural Bosnia. Critique of Anthropology, 32(1), 3-19. doi-:10.1177/0308275X11430871

Hyndman, J. & De Alwis, m. (2009). Reconstituting the subject: Feminist politics of humanitarian assistance. In L. Hayward, m. Hajdukowski-Ahmed, K. tro-llope, and J. Ploeg (eds.), not born a refugee woman: Contesting identities, rethinking practices (str. 83-96). Brooklyn, nY: Berghahn Books.

Israel, B. A., Farquhar, S. A., Schulz, A. J., James, S. A., and Parker, e. A. (2002). the relationship between social support, stress, and health among women on Detroit’s east Side. Health education and Behavior, 29(3), 342-360.

Internal Displacement monitoring Centre (IDmC). (2014). Internal displace-ment in Bosnia-Herzegovina. Stakeholder report to the Universal Periodic Review (UPR) mechanism. Retrieved from http://www.internal-displace-ment.org/assets/library/europe/Bosnia-and-Herzegovina/pdf/5-IDmC-UPR-BiH-2014-march.pdf

Jansen S. (2011). Refuchess: locating Bosniac repatriates after the war in Bo-snia-Herzegovina. Population, Space and Place, 17(1), 140-152.

Jansen, S. (2008). troubled locations: Return, the life course, and transforma-tions of ‘home’ in Bosnia-Herzegovina. Focaal, 49, 15-30. doi:10.3167/foc.2007.490103

Jansen, S. (2010). of wolves and men: Postwar reconciliation and the gen-der of inter-national encounters. Focaal, 2010(57), 33-49. doi:10.3167/fcl.2010.570103

Jasarevic, L. (2011). Lucid dreaming: revisiting medical pluralism in postsocia-list Bosnia. Anthropology of east europe Review, 29(1), 109-126.

Jasarevic, L. (2012). Pouring out postsocialist fears: Practical metaphysics of a therapy at a distance. Comparative Studies in Society & History, 54(4), 914-941. doi:10.1017/S0010417512000461


Kalogjera, B. (2005). Inside out: an insight into the immigrants’ perception of their new homeland. FACtA UnIveRSItAtIS, Series: Linguistics and Litera-ture. 4(1), 27-31.

Kawachi, J. & Berkman, L. (2001). Social ties and mental health. Journal of Urban Health, 78(3), 458-467.

Kendall-tackett, K. A. (2003). treating the lifetime health effects of childhood victimization. Kingston, nJ: Civic Research Institute.

Kendall-tackett, K. A. (2005). the handbook of women, stress, and trauma. new York, nY: Brunner-Routledge.

Koenig, H. g. (1994). Aging and god: Spiritual pathways to mental health in mid-life and later years. Binghamton, nY: Haworth Pastoral Press.

Kuburić, Z. (2001). muškarac i žena u religiji i realnom životu. In B. Jovanović (ed.), muškarac i žena. Belgrade, Serbia: gutenbergova galaksija.

Lett, H. S., Blumenthal, J. A., Babyak, m. A., Strauman, t .J., Robins, C., & Sherwo-od, A. (2005). Social support and coronary heart disease: epidemiologic evidence and implications for treatment. Psychosomatic medicine, 67(6), 869-878.

Law on Refugees from Bosnia and Herzegovina and Displaced Persons in Bosnia and Herzegovina. BiH og, nos. 23/99, 21/03 and 33/03. (1999). Consoli-dated version prepared by UnHCR. Retrieved from http://www.brookin-gs.edu/~/media/Projects/idp/laws%20and%20policies%20added%20after%202012/Bosnia_Law_Refugees_Displaced_1999.pdf

ministry of Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina (2010). Re-vised strategy of Bosnia and Herzegovina for the implementation of Annex vII of the Dayton Peace Agreement. Sarajevo: ministry of Human Rights and Refugees of Bosnia and Herzegovina.

Pargament, K. I., magyar-Russell, g. m., & murray-Swank, n. A. (2005). the sa-cred and the search for significance: Religion as a unique process. Journal of Social Issues, 61, 665-687.

Plant, e. A., and Sachs-ericsson, n. (2004). Racial and ethnic differences in de-pression: the roles of social support and meeting basic needs. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 72(1), 41-52.

Popov-momčinović, Z. (2013). Ženski pokret u Bosni i Hercegovini: Artikulacija jedne kontrakulture. Sarajevo: Sarajevo open Centre, CeIR – Center for em-pirical Research on Religion, CURe Foundation.

Rysberg, J. A. (2005). Stress and trauma in the lives of middle-aged and old wo-men. In K. A. Kendall-tackett (ed.), the handbook of women, stress, and trauma (str. 75-100). new York, nY: Brunner-Routledge.

Bibliografija 165

Ren, X. S., Skinner, K., Lee, A., & Kazis, L. (1999). Social support, social selection and self-assessed health status: Results from the veterans Health Study in the United States. Social Science and medicine, 48, 1721-1734.

Rook, K. S. (2001). Social support. In J. Worell (ed.), encyclopedia of women and gender (str. 1079-1089). San Diego, CA: Academic Press.

Sorabji C. (2007). Bosnian neighbourhoods revisited: tolerance, commitment and Komšiluk in Sarajevo. In J. de Pina Cabral & F. Pine (eds.), on the mar-gins of religion (str. 97-112). oxford, UK: Berghahn books.

Stefansson A. H. (2007). Urban exile: locals, newcomers and the cultural tran-sformation of Sarajevo. In X. Bougarel, e. Helms & g. Duijzings (eds.), the new Bosnian mosaic: identities, memories and moral claims in a post-war society (str. 59-78). Aldershot: Ashgate.

Stefansson, A. H. (2006). Homes in the making: Property restitution, refugee return, and senses of belonging in a post-war Bosnian town. International migration, 44(3), 115-139. doi:10.1111/j.1468-2435.2006.00374.x

the general Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina, Annex 7: Agreement on Refugees and Displaced Persons (Paris, 14 Decem-ber 1995). entered into force on 14 December 1995. Retrieved from http://www.ohr.int/dpa/default.asp?content_id=375

traversa, R. (2012). Religion made me free: Cultural construction of female re-ligiosity. Culture & Psychology, 18 (1), 34-59.

national Human Development Report (2009). the ties that bind: Social capi-tal in Bosnia and Herzegovina. Retrieved from error! Reference source not found.

Walsh, F., & mcgoldrick, m. (eds.). (2004). Living beyond loss: Death in the fami-ly (2nd ed.). new York, nY: norton.

Reference za policy studiju, poglavlje 3Agencija za statistiku BiH (2016). Rezultati popisa stanovništva, domaćinstava

i ustanova u Bosni i Hercegovini 2013, available at http://www.popis2013.ba/popis2013/doc/Popis2013prvoIzdanje.pdf accessed on 05.08.2016;

CeDAW komitet, (2013). Zaključna zapažanja o kombinovanom četvrtom i pe-tom periodičnom izvještaju za Bosnu i Hercegovinu... Dostupno na: http://www.securitycouncilreport.org/atf/cf/%7B65BFCF9B-6D27-4e9C-8CD3-CF6e4FF96FF9%7D/cedaw_c_bih_co_4-5.pdf

ćurčić, v. i Brzev ćurčić, v. (2002). mentalno zdravlje izbeglog, raseljenog i prog-nanog stanovništva, Beograd;


Dayton+20 Bosnia and Herzegovina twenty years on from the Dayton Peace Agreement (2015). editors Couldrey, m. and Herson, m. Forced Migration Review. Refugee Studies Centre, oxford: Department of International Devel-opment, University of oxford

Dejtonski mirovni sporazum, available at http://ndcsarajevo.org/Dokumenti/Dejtonski-mirovni-sporazum.pdf, accessed on 05.08.2016;

Federalno ministarstvo zdravstva (2012). Politika i strategija zaštite i una-pređenja mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (2012-2020)

Fransioli, e. g. godišnji izvještaj o stanju prava žena u Bosni i Hercegovini tokom 2013. godine, (2014). Sarajevo: Sarajevo open Centre

gender akcioni plan (gAP) za Bosnu i Hercegovinu 2013-2017 (2013), Službeni glasnik BiH, broj 98;

Howe, D. (1997). Uvod u teoriju socijalnog rada, Beograd: naučno-istraživački centar za socijalni rad i socijalnu politiku FPn.

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske (2013), Zdravstveno stanje sta-novništva godini – Analysis of population health in Republic of Srpska (2005-2012);

Institut za javno zdravstvo Republike Srpske, Stavovi javnosti prema osobama oboljelim od mentalnih poremećaja – Izvještaj o rezultatima istraživanja, Banja Luka, Jun, 2012.

Lazarus, R. Folkman, S. (1984). Stress, appraisal, and Coping, new York: Spring-er Publishing Compani

malcom Payne, Savremena teorija socijalnog rada, Filozofski fakultet Univerzi-teta u Banja Luci, Banja Luka, 2001

mamula, m. i dr (2012). Zaštita od nasilja u ženskom iskustvu bosanskoherce-govačke stvarnosti, Sarajevo: Udruženje “Žene Ženama”;

mamula, m. i dr (2013). nasilje prepoznaj i spriječi! (proživljeno iskustvo žena u teoriji i praksi), Sarajevo: Udruženje “Žene Ženama”;

maurer, D. murko, m. i Hrelja Hasečić Dž.(2012). mentalno zdravlje za sve: do-bra politika, bolja praksa i bolji ishodi, medix : specijalizirani medicinski dvomjesečnik, str. 159-161, http://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=7740

milosavljević, m. (2009). osnove nauke socijalnog rada, Banja Luka: Filozofski fakultet;

milosavljević, m. i Jugović, A. (2009). Izvan granica društva, Beograd: Fakultet za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, Izdavački centar (CCID);

ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (2003). Stvarni povratak u Republi-ku Srpsku, istraživanje realizovanog povratka u RS

Bibliografija 167

ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (2006). Raseljenja, lica, izbjeglice, povratnici – analiza socijalnog stanja, elaborat, Banja Luka: vlada Republi-ke Srpske

ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, Informacija o stanju korisnika i objekata kolektivnih vidova alternativnog smještaja

ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, Izvještaj o realizaciji Programa rje-šavanja problema raseljenih lica, povratnika i izbeglica (svake godine od 2000. do 2016);

ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS, Program rješavanja problema ra-seljenih lica, povratnika i izbeglica (svake godine od 2000. do 2014; pored stambene izgradnje predviđen i održivi povratak, koji obuhvata socio-eko-nomsko osnaživanje povratnuka);

ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (2010). Revidirana Strategija BiH za sprovođenje Aneksa vII opšteg mirovnog sporazuma Sarajevo: minis-tarstvo za ljudska prava i izbjeglice;

ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH (2013). Regionalni program stam-benog zbrinjavanja, Sarajevo: ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH

opalić, P. (1985) grupna dinamika između društvene nauke i terapijske prakse, Sociologija, br. 3, Beograd: Filozofski fakultet;

Payne, m. (2002). Savremene teorije socijalnog rada, Banja Luka: Filozofski fakultet;

Petrović, D. Sedmak, t. ćorić, B. (2000). metode grupnog socijalnog rada, Be-ograd: naučno-istraživački centar za socijalni rad i socijalnu politiku FPn Beograd;

Petrović, J. (2004). Socijalni grupni rad sa samohranim majkama, Socijalna misao Beograd, br. 42, str. 107-139;

Petrović, J. (2007). ničiji ljudi, Beograd: Socijalna misao;Petrović, J. (2007). Social exclusion as a Consequence of ethnic migrations:

overview of Dimensions of Social exclusion of Displaced Persons and Re-turnees in BiHC: Civil Society in Strengthening Social inclusion SDC, IBHI BiH, Sarajevo, 155-169;

Petrović, J. (2009). Kratak osvrt na institucionalni sistem socijalne zaštite u BiH u: Aktuelnosti, br. 1-2, Beograd, str. 75-77;

Petrović, J. (2011). obilježja reakcije sistema socijalne zaštite na problem društ-venog uključivanja siromašnih u Republici Srpskoj, Moderna uprava, časo-pis za upravno-pravnu teoriju i praksu, br 5-6, 161-169;

Petrović, J. (2012). Društveno uključivanje siromašnih – koncept za reafirmaciju socijalnog rada u: Politeia, naučni časopis FPn Banja Luka za društvena pitanja, br. 3, Banja Luka, str. 73-88;


Petrović, J. (2012). the Choice of Residence as a Factor of Social Integration of Displaced Persons, in Reffugees and IDPs: Scientific and research challeng-es and perspectives, Faculty of Political Sciences Universiti of Sarajevo – In-stitute for Social Science Research 53-64.

Petrović, J. (2013). nemam, dakle ne postojim, Banja Luka: Fakultet političkih nauka;

Petrović, J. (2013). Psychological aspects of social exclusion of the poor in the Republic of Srpska: tematic collection of papers of international significan-ce Individual, family, society in transition University of Pristina Faculty of Philosophy, Kosovska mitrovica, 446-462

Petrović, J. (2014). globalizacija i (de)humanizacija socijalnog rada. U: B. Ko-vačević, ur. Zbornik radova međunarodnog naučnog skupa Globalizacija i su-verenost – sa osvrtom na Bosnu i Hercegovinu, 25-26. 09. 2014, Banja Luka, BiH. Banja Luka: Fakultet političkih nauka i evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kri-minološka istraživanja, str. 499-507

Petrović, J. (2015). (De)konstrukcija socijalnih mreža u kontekstu prisilnih mi-gracija u BiH, u Duško vejnović i vladimir Stojanović, ur. Zbornik radova “Rizici i bezbjednosne prijetnje” sa međunoradnog skupa “Rizici, izazovi i bezbjednosne prijetnje sa težištem na Republiku Srpsku i Bosnu i Hercego-vinu” od 10-11.12.2015. Banja Luka: Udruženje nastavnika i saradnika Uni-verziteta u Banjoj Luci, evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Banja Luka, Udruženje Sport za sve Banja Luka, Fakultet za poslovni i indu-strijski menadžment, Univerzitet Union Beograd, Centar za bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Crne gore Defendologija nikšić, str. 231-239

Petrović, J. ćuk, m. (2015), Percepcija rukovodilaca centara za socijalni rad o metodu supervizije u socijalnom radu. Beograd, Socijalna misao, 49-77;

Petrović, J. Integracija raseljenih lica u lokalnoj zajednici u: Socijalna misao, ISSn-0354-401X, br. 55, Beograd (2007), str. 39-59;

Principi raseljenosti – Principi koji se odnose na povratak, relokaciju i reinte-graciju, aneks Rezolucije Komisije za ljudska prava, Un-a, 1998

Procena potreba interno raseljenih lica u Srbiji (2011). Beograd: UnHCR, Komesarijat za izbeglice Srbija, JIPS;

Projekat mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini, Faza II, available at http://www.asocijacijaxy.org/projekat-mentalnog-zdravlja-u-bosni-i-hercegovi-ni--faza-ii, accessed on 01.08.2016;

Bibliografija 169

Reform Agenda for Bosnia and Herzegovina 2015-2018, section 11 Social Wel-fare and Pension Reform states, available at http://www.fbihvlada.gov.ba/pdf/Reformska%20agenda%20.pdf, accessed on 01.08.2016;

Revidirana srednjoročna razvojna strategija BiH (2006). vijeće ministara BiH, vlada FBiH, vlada RS,

Socijalna, porodična i dječija zaštita u Republici Srpskoj; ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, 2010.

Srednjoročna razvojna strategija BiH 2004-2007, vijeće ministara BiH, vlada FBiH, vlada RS, 2004;

Stanje i perspektive razvoja sistema socijalne zaštite u Republici Srpskoj (2008) – Banja Luka: ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske,

Stojanovć gajić, S. i dr. (2013). Women, peace and security in the Western Bal-kans, Beograd: Belgrade Centre for Security Policy

Strategija Aneksa vII ministarstva za ljudska prava i izbeglice BiH, Sarajevo 2002;

Strategija razvoja socijalne zaštite RS, Sl. glasnik RS”, br. 108/2005šošić, B. i Bosankić, n. (2010). Socijalna isključenost povratnica – Rodno osjetlji-

va situaciona analiza, Sarajevo: tPo Fondacija;UnHCR statistics for B&H, available at http://unhcr.org/cgibin/texis/vtx/

page?page=49e48d766&submit=go, accessed on 05.08.2016;vaša prava BiH (2015). Analiza o pravnom položaju i pristupu pravdi žena u Bos-

ni i Hercegovini, Sarajevo: vaša prava;vide nas, ali nas ne vide: Izvještaj o raseljenim Romima i Romima povratnicima

u sjevernoj Bosni i Hercegovini, UnHCR BiH, 2004vlajković, J. i dr. (1997): Psihologija izbeglištva, Beograd: nauka;Women organising for Change in Syria and Bosnia and Herzegovina (2015).

Concept and framework for the development of a genders sensitive repara-tions program for civilian victims of war in Bosnia and Herzegovina, avail-able at http://womenorganizingforchange.or, accessed on 01.08.2016.

PRILOzI

Prilog 1Psihometrijska baterija (12 upitnika-instrumenata)

SD – OPĆI PODACI O ISPITANIKU

šifra anketara/ke:_________ šifra ispitanika:_________ Datum:_________ Dužina trajanja ispitivanja:_________

1. Dob:____________________________

2. Nacionalna pripadnost: 1. Bošnjak/inja 2. Hrvat/ica3. Srbin/kinja 4. ostali 5. ne izjašnjavam se

3. Porodična struktura:3.1. Koliko vaša obitelj broji članova?3.2. Koliko je djece (0-17 godina) u vašoj obitelji?3.3. Koliko članova vaše obitelji ima neke tjelesna ograničenja/poteškoće?3.4. Koliko članova vaše obitelji ima neke intelektualne (mentalne) poteškoće?3.5. Koliko članova vaše obitelji ostvaruje neke prihode (zarada, penzija i svi drugi prihodi od rada i imovine)?3.6. Da li ste zbog ratnih okolnosti izgubili nekog člana svoje obitelji? 1. Da 2. ne

5. Bračno stanje: 1) oženjen/Udata* 2) neoženjen/neudata 3) Razveden/a 4) Udovac/a

*napomena anketarima: Kategorija oženjen/udata uključuje i vanbračne zajednice.

6. Podaci o prebivalištu:6.1. Sadašnje mjesto prebivališta? ____________________________________________________________________________________6.2. od kada živite na ovoj adresi?____________________________________________________________________________________6.3.Da li ste prije rata živjeli na ovoj adresi? 1. Da 2. ne6.3.1. Razlog promjene prebivališta: 1. Promjena bračnog stanja 2. Posao 3. Rat 4.Drugo

7. Uslovi stanovanja7.1. Prije rata: 7.2. Danas:1. vlasnik/ca stambenog objekta u kojem je živio/la 1. vlasnik/ca stambenog objekta u kojem živi2. Podstanar/ka (u privatnom stanu, iznajmljen smještaj)

2. Podstanar/k (u privatnom stanu, iznajmljen smještaj)

3. U porodičnoj kući sa roditeljima i/ili bliskim srodnicima

3. U porodičnoj kući sa roditeljima i/ili bliskim srodnicima

4. U društvenom stanu (nosilac/nositeljka stanarskog prava ili član/ica porodice) 4. U kolektivnom centru/smještaju

5. Drugo:

5. Socijalno stanovanje (stambeni objekat izgrađen u okviru podrške izbjeglicama ili IRO)6. Drugo:

9. Školska sprema:1. nisam završio/la osnovnu školu 3. završio/la sam srednju školu2. završio/la sam osnovnu školu 4. završio/la sam višu školu ili fakultet9.1. Po zanimanju ste (navedite):


10. Trenutni izvor prihoda1. Plata (zaposlen/a sam) 7. Zemljoradnik/ca2. Radim, ali nisam prijavljen/a 8. Poljoprivrednik/ca

3. Radim povremeno/sezonski 9. Finansiram se od prihoda koji ostvaruju drugi članovi moje porodice.

4. Primam neki oblik socijalne pomoći* 10. Finansiram se od prihoda koji ostvaruju moji drugi članovi porodice/srodnici u inostranstvu.5. Penzija/mirovina

6. Privatni/a poduzetnik/ca10.1. Ukoliko ne radite, da li ste prijavljeni na birou za zapošljavanje?1. Da 2. ne 3. ne želim da odgovorim*Socijalna pomoć uključuje: novčanu socijalnu pomoć, dječiji dodatak, naknadu za njegu, RVO naknadu (na-knada za ratne vojne invalide), naknadu za civilne žrtve rata (npr.: za žene žrtve seksualnog nasilja i logoraše).

11. Radni status prije rata1. Bio/la sam zaposlen/a 8. Bavio/la sam se poljoprivredom2. Radio/la sam, ali nisam bio/la prijavljen/a 9. Srednjoškolac/ka3. Radio/la sam povremeno/sezonski 10. Student/kinja

4. Primao/la sam neki oblik socijalne pomoći* 11. Finansirao/la sam se od prihoda koji su ostvarivali moji članovi porodice.

5. Penzija/mirovina 12. Finansirao/la sam se od prihoda koji ostvaruju moji drugi članovi porodice/srodnici u inostranstvu.6. Bio/la sam privatni poduzetnik/ca

7. Bavio/la sam se zemljoradnjom 13. Drugo (navedite):

Prilozi 175

MANSA

Sada vas molimo da procijenite koliko ste zadovoljni različitim oblastima Vašeg života koje su dolje nevedene (smještaj, prijateljstva, finansijska situacija itd.).Za procjenu koristite priloženu skalu od 1 do 7.

ne

moŽ

e BI

tI g

oRe

VRLO

NEz

ADOV

OLJA

N

PRet

eŽn

o n

eZAD

ovoL

JAn

I zAD

OVOL

JAN

I N

EzAD

OVOL

JAN

PRet

eŽn

o ZA

Dovo

LJAn

VRLO

zAD

OVOL

JAN

ne

moŽ

e BI

tI B

oLJe

1 Koliko ste u cjelini zadovoljni svojim životom danas? 1 2 3 4 5 6 7

2

Koliko ste zadovoljni svojim poslom (ili školovanjem kao glavnim zanimanjem)?Ili, ako ste nezaposleni ili penzionisani, koliko ste zadovoljni kao nezaposlen/penzioner?

1 2 3 4 5 6 7

3 Koliko ste zadovoljni svojom finansijskom situacijom? 1 2 3 4 5 6 74 Da li imate nekoga koga možete nazvati “bliskim prijateljem”? DA / NE

5Da li ste se u protekloj nedjelji vidjeli sa nekim prijateljem(posjetili prijatelja, vas je posjetio prijatelj ili se sreli sa prijateljemvan kuće ili posla / škole)? DA / NE

6 Koliko ste zadovoljni kvalitetom i brojem svojih prijateljstava? 1 2 3 4 5 6 7

7 Koliko ste zadovoljni svojim aktivnostima u slobodnom vremenu? 1 2 3 4 5 6 7

8 Koliko ste zadovoljni svojim smještajem? 1 2 3 4 5 6 79 Da li ste u protekloj godini bili optuženi za neko kriminalno djelo? DA / NE

10 Da li ste u protekloj godini bili žrtva fizičkog nasilja? DA / NE11 Koliko ste zadovoljni svojom ličnom bezbijednošću? 1 2 3 4 5 6 7

12 Koliko ste zadovoljni ljudima sa kojima živite?Ili, ako živite sami koliko ste zadovoljni time? 1 2 3 4 5 6 7

13 Koliko ste zadovoljni svojim seksualnim životom? 1 2 3 4 5 6 714 Koliko ste zadovoljni odnosima sa svojom porodicom? 1 2 3 4 5 6 715 Koliko ste zadovoljni svojim zdravljem? 1 2 3 4 5 6 7

16 Koliko ste zadovoljni svojim psihičkim (mentalnim) zdravljem? 1 2 3 4 5 6 7


SR1Self Report Measures for Adults and Older People K10-LM-AR

Uputstvo:Slijedećih deset pitanja se odnose na to kako ste se osjećali u posljednje četiri sedmice. Za svako pitanje ozna-čite broj ispod odgovora koji najbolje opisuje koliko dugo ste se tako osjećali.

Nikako Rijetko Ponekad Često Stalno1. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali umorni bez naročitog razloga? 1 2 3 4 5

2. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali nervozni? 1 2 3 4 5

3. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali toliko nervozni da vas ništa nije moglo umiriti? 1 2 3 4 5

4. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali bespomoćni? 1 2 3 4 5

5. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali uznemireni ili napeti? 1 2 3 4 5

6. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali toliko nemirni da niste mogli mirno sjedjeti? 1 2 3 4 5

7. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali depresivno? 1 2 3 4 5

8. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali da vam je sve bilo naporno? 1 2 3 4 5

9. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali toliko potišteni da vas ništa nije moglo razveseliti? 1 2 3 4 5

10. U posljednje četiri sedmice, koliko često ste se osjećali bezvrijedni? 1 2 3 4 5

• Sljedećih nekoliko pitanja se odnosi na to koliko su vaša osjećanja utjecala na vas u posljednje četiri sedmice. ne trebate odgovoriti na ova pitanja ukoliko ste na sva prethodna pitanja obilježili odgovor “nikako”.

11. U posljednje četiri sedmice, koliko dana ste bili PotPUno neSPoSoBnI da radite, studirate ili obavljate svakodnevne aktivnosti zbog toga kako ste se osjećali?

_____________ (Broj dana)

12. (Pored ovih dana) u posljednje četiri sedmice, KoLIKo DAnA ste bili u stanju da radite, studirate ili obavljate svakodnevne aktivnosti, ali ste morali SmAnJItI te aktivnosti zbog toga kako ste se osjećali?

_____________ (Broj dana)

13. U posljednje četiri sedmice, koliko puta ste posjetili doktora, ili bilo kojeg drugog zdravstvenog radnika, zbog ovih osjećaja? _____________ (Broj dana)

14. U posljednje četiri sedmice, koliko često su tjelesni zdravstveni problem bili glavni uzrok ovih osjećanja?nikako 1Rijetko 2Ponekad 3Često 4Stalno 5

Prilozi 177

tokom posljednje dvije sedmice, koliko često su vam smetali sljedeći problemi? Nimalo Tokom

nekoliko danaViše od pola

vremenaSkoro svaki

dan

osjećaj nervoze, tjeskobe ili napetosti 0 1 2 3nemogućnost da se kontrolišem ili da prekinem da se brinem 0 1 2 3

Previše brige o raznim stvarima 0 1 2 3teškoće u opuštanju 0 1 2 3toliki nemir da mi je teško da sjedim na miru 0 1 2 3Postajem lako ometen ili razdražljiv 0 1 2 3osjećaj straha kao da bi se nešto užasno moglo desiti 0 1 2 3

GAD – 7

Ukupni rezultat _______________ = Saberi kolone _______________ + _______________ + _______________

Ako ste označili ijedan od problema, koliko su vam ti problemi učinili da vam je teško da obavljate svoj posao, da se pobrinete za kućne poslove, ili da se slažete s drugim ljudima?

nimalo teško Donekle teško vrlo teško Iznimno teško


Skala RSS

UPUtStvo:molimo vas da pažljivo pročitate ove tvrdnje. među tim tvrdnjama nema dvije jednake i zato prije odgovaranja razmotrite svaku tvrdnju. vaš je zadatak da odredite u kojoj se mjeri navedene tvrdnje odnose na vas, odnosno u kojoj mjeri je ona tačna u odnosu na vas. to ćete učiniti tako što ćete da zaokružite jedan od brojeva na skali, a značenje brojeva je kako slijedi:

1 – Izrazito se slažem2 – Slažem se3 – ne slažem se4 – nimalo se ne slažem

molimo vas da odgovorite na sve tvrdnje, i to što iskrenije možete.

1. generalno govoreći zadovoljan sam sobom. 1 2 3 4

2. Ponekad se osjećam potpuno beskorisnim. 1 2 3 4

3. osjećam da posjedujem niz vrijednih osobina. 1 2 3 4

4. Sposoban sam raditi i izvršavati zadatke podjednako uspješno kao i većina drugih ljudi. 1 2 3 4

5. osjećam da nemam puno toga čime bih se mogao ponositi. 1 2 3 4

6. S vremena na vrijeme osjećam da ništa ne vrijedim. 1 2 3 4

7. mislim da vrijedim barem koliko i drugi ljudi. 1 2 3 4

8. Želio bih da imam više poštovanja prema samom sebi. 1 2 3 4

9. generalno sve više osjećam da sam neuspješna osoba. 1 2 3 4

10. Imam pozitivan stav o sebi. 1 2 3 4

Prilozi 179

UCLA Skala usamljenosti

Sljedeće tvrdnje opisuju kako se ljudi ponekad osjećaju. Za svaku tvrdnju molimo vas da označite koliko se često tako osjećate, i to na taj način da upišete jedan od ponuđenih brojeva u predviđeno mjesto kraj te tvrdnje. Značenje brojeva je sljedeće:

1 – nikako 2 – rijetko 3 – ponekad 4 – često 5 – stalno

1. Koliko često osjećate da vam nedostaje društvo drugih? 1 2 3 4 5

2. Koliko često osjećate da nemate nikoga kome bi se mogli obratiti? 1 2 3 4 5

3. Koliko često se osjećate samim/samom? 1 2 3 4 54. Koliko često osjećate da više niste bliski ni sa kim? 1 2 3 4 5

5. Koliko često osjećate da drugi ne dijele vaše interese i ideje? 1 2 3 4 5

6. Koliko često se osjećate zapostavljenima? 1 2 3 4 5

7. Koliko često osjećate da vaše veze s drugima nemaju smisla? 1 2 3 4 5


LOT-R

Zaokružite broj koji označava u kojoj mjeri se slažete sa svakom od dole navedenih tvrdnji. Dozvoljen je samo jedan odgovor na svaku tvrdnju. Značenje brojeva je sljedeće:

1 2 3 4 5[------------------------------------------------------------------------------------------]

potpuno netačno djelimično tačno potpuno tačno

1. U neizvjesnim situacijama, obično očekujem najbolji ishod. 1 2 3 4 5

2. Lako mi je da se opustim. 1 2 3 4 53. Ako nešto može da mi krene po zlu, sigurno i hoće. 1 2 3 4 54. Uvijek sam optimističan u vezi moje budućnosti. 1 2 3 4 55. mnogo uživam kada sam sa svojim prijateljima. 1 2 3 4 56. važno mi je da uvijek imam nešto da radim. 1 2 3 4 5

7. gotovo nikada ne očekujem da će se stvari odvijati onako kako ja želim. 1 2 3 4 5

8. ne uznemirim se lako. 1 2 3 4 59. Rijetko računam na to da će mi se desiti dobre stvari. 1 2 3 4 5

10. Uglavnom očekujem da će mi se desiti više dobrih nego loših stvari. 1 2 3 4 5

Prilozi 181

SOC Pred vama je niz pitanja koja se odnose na različite aspekte života. Svako pitanje ima sedam mogućih odgovora. molimo vas da označite broj koji izražava vaš odgovor uzimajući u obzir da su brojevi 1 i 7 ekstremni odgovori.npr. ako vaše mišljenje najbolje odražava tekst uz broj 7, zaokružite ga. Ako procjenjujete drugačije, zaokružite broj koji najbolje izražava vaše osjećaje. molimo vas da razmislite o svakom pitanju prije odgovora te da na svako pitanje odgovorite samo jednim odgovorom.

1. /R/Imate li osjećaj da Vas drugi ljudi ne razumiju kad im nešto govorite?nikada nemam taj osjećaj 1 2 3 4 5 6 7 uvijek imam taj osjećaj

2. /R/Je li Vam se dogodilo da su Vas razočarali ljudi na koje ste računali?to se nikad nije dogodilo 1 2 3 4 5 6 7 to se uvijek dogodi

3. /R/Život je:prepun zanimljivosti 1 2 3 4 5 6 7 potpuna rutina

4. Ranije je Vaš život bio: bez jasnog cilja i smisla 1 2 3 4 5 6 7 s jasnim ciljem i smislom

5. Mislite li da se prema Vama nepošteno postupa?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo rijetko

6. /R/Većina stvari koje ćete raditi u budućnosti vjerovatno će biti:potpuno očaravajuće 1 2 3 4 5 6 7 strašno dosadne

7. Imate li osjećaj da u nepoznatoj situaciji ne znate što činiti?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo rijetko ili nikada

8. /R/Što najbolje opisuje Vaše viđenje života?uvijek se mogu pronaći rješenja za

bolne stvari u životu 1 2 3 4 5 6 7 nema rješenja za bolne stvari u životu

9. /R/Kad razmišljate o svom životu, vrlo često:osjećate kako je dobro biti živ 1 2 3 4 5 6 7 pitate se zašto uopće živite

10. Kad se suočite s teškim problemom, odabir rješenja je:uvijek zbunjujući i teško ga je pronaći 1 2 3 4 5 6 7 uvijek u potpunosti jasan

11. /R/Obavljanje svakodnevnih stvari Vam predstavlja:izvor ugode i zadovoljstva 1 2 3 4 5 6 7 izvor boli i dosade

12. Kad se u prošlosti nešto neugodno dogodilo, Vi ste bili skloni:osjećati se veoma uznemireno zbog

toga 1 2 3 4 5 6 7 “Što je tu je i moram živjeti s tim”, te krenuti dalje

13. Imate li konfuzne, neodređene misli ili osjećaje:vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo rijetko ili nikada


14. /R/ Kad radite nešto zbog čega se osjećate dobro:sigurno je da ćete se nastavit osjećati

dobro 1 2 3 4 5 6 7 sigurno je da će se dogoditi nešto što će pokvariti osjećaj

15. Događa li se da imate osjećaje koje radije ne biste imali?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo rijetko ili nikada

16. Očekujete da će Vaš osobni život u budućnosti biti:potpuno bez smisla i svrhe 1 2 3 4 5 6 7 pun smisla i svrhe

17. /R/ Mislite li da će u budućnosti uvijek biti ljudi na koje ćete računati?sigurni ste da će ih biti 1 2 3 4 5 6 7 dvojite da će ih biti

18. Događa li se da imate osjećaj da ne znate tačno što će se dogoditi?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo rijetko ili nikada

19. Mnogi se ljudi, čak i oni jakog karaktera, ponekad osjećaju kao gubitnici ili misle da su nespretno pogriješili u nekim situacijama. Koliko često ste se Vi tako osjećali u prošlosti?

nikada 1 2 3 4 5 6 7 vrlo često

20. Da li ste općenito utvrdili da kada se nešto dogodi:vi precjenjujete ili podcjenjujete

značenje događaja 1 2 3 4 5 6 7 vi vidite stvari u pravom značenju

21. /R/ Kad razmišljate o teškoćama s kojima ćete se vjerovatno susresti u važnim područjima Vašeg života, da li imate osjećaj da:

uvijek ćete uspjeti savladati teškoće 1 2 3 4 5 6 7 nećete uspjeti savladati teškoće

22. /R/ Koliko često ste imali osjećaj da je malo smisla u stvarima koje radite u svakodnevnom životu?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo često

23. /R/ Koliko često ste imali osjećaje za koje niste bili sigurni da ih možete držati pod kontrolom?vrlo često 1 2 3 4 5 6 7 vrlo često

Prilozi 183

SSA-A

niže je spisak tvrdnji o vašim odnosima s porodicom i prijateljima. molimo navedite koliko se slažete ili ne slažete sa svakom od tvrdnji. (zaokruži jedan broj u svakom od redova)

POTPUNO SE SLAŽem SLAŽem Se ne SLAŽem Se NIMALO SE NE

SLAŽem1. moji prijatelji me poštuju 1 2 3 42. moja porodica jako drži do mene 1 2 3 43. nisam važan drugima 1 2 3 44. moja porodica me cijeni 1 2 3 45. Dopadam se ljudima 1 2 3 46. mogu se pouzdati u prijatelje 1 2 3 47. moja porodica ima visoko mišljenje o meni 1 2 3 4

8. Drugi ljudi me poštuju 1 2 3 49. moja porodica me voli 1 2 3 410. moje prijatelje nije briga za moje dobrostanje 1 2 3 4

11. Članovi moje porodice se uzdaju u mene 1 2 3 4

12. Ljudi me cijene 1 2 3 413. osjećam jaku povezanost s prijateljima 1 2 3 4

14. moji prijatelji traže moje prisustvo 1 2 3 415. osjećam da me drugi visoko vrednuju 1 2 3 4

16. moja porodica me zaista cijeni 1 2 3 4

17. moji prijatelji i ja smo važni jedni drugima 1 2 3 4

18. osjećam da pripadam 1 2 3 419. Kad bih sutra umro, vrlo malom broju ljudi bih nedostajao 1 2 3 4

20. ne osjećam bliskost sa članovima moje porodice 1 2 3 4

21. moji prijatelji i ja smo učinili dosta toga jedni za druge 1 2 3 4


Time Structure Questionnaire (TSQ) Bos Kod:

1. Imate li ikada problema da organizujete stvari koje morate da uradite? 1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

2. Desi li vam se ikada da vam se čini da vrijeme prosto bježi?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

3. Imate li neku dnevnu rutinu koju slijedite?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

4. Da li često mislite da vam je život besciljan, bez definitivne svrhe?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

5. mnogi od nas ponekad sanjare o budućnosti. Da li se i vama to dešava?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

6. šta je s prošlosti? nalazite li sebe kako dugo mislite o prošlosti?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

7. Jednom kada počnete neku aktivnost, da li ustrajete u njoj dok je ne završite?

1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

8. Da li vam se ikada čini da neke od stvari koje morate obaviti tokom dana jednostavno ničemu ne vrijede?


9. Planirate li svoje aktivnosti iz dana u dan?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

10. Imate li tendenciju da ostavljate stvari za posljednji tren?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

11. Dešava li vam se da tokom dana često niste sigurni šta da dalje činite?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

12. Da li vam treba dosta vremena da krenete s poslovima? 1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

13. Imate li tendenciju da prilično besciljno prelazite s jedne aktivnosti na drugu tokom dana?


14. Da li lako odustajete od nečega što ste započeli?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

15. Da li planirate svoje aktivnosti tako da se uklapaju u određeni šablon tokom dana?


Prilozi 185

16. možete li odrediti koliko ste sati korisnog vremena utrošili protekle sedmice?

1 2 3 4 5 6 7Nemam pojma Da, apsolutno

17. Da li mislite da dovoljno iskorištavate svoje vrijeme radeći na nečemu?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

18. Da li vam dosade vaše svakodnevne aktivnosti?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

19. Kad imate na umu tipičan dan u svom životu, mislite li da većina onoga što radite ima neku svrhu?


20. Da li se vaše glavne aktivnosti tokom dana uklapaju jedna s drugom na strukturiran način?

1 2 3 4 5 6 7Nimalo

strukturiranoVrlo

strukturirano

21. Da li vam se dešava da vam se često promijene važna interesovanja/aktivnosti u životu?

1 2 3 4 5 6 7Često se

mijenjaju Uvijek su ista

22. Da li vaša glavna interesovanja/aktivnosti ispunjavaju neku svrhu u vašem životu?

1 2 3 4 5 6 7nimalo svrhe Puno svrhe

23. Imate li ikakvih teškoća da završite aktivnosti jednom kada ste ih počeli?


24. Da li trošite vrijeme misleći na prilike koje ste propustili?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad

25. Da li ikada osjećate da način na koji provodite svoje vrijeme donosi slabu korist ili ima malu vrijednost?


26. Provodite li vrijeme misleći o tome kakva će vam biti budućnost?1 2 3 4 5 6 7Da, uvijek ne, nikad


Lista stresnih životnih događaja

Mnogi ljudi su preživjeli veoma stresni događaj u nekom periodu svog života. Dolje je navedena lista stresnih odnosno traumatskih događaja. Ukoliko ste događaj doživjeli zaokružite DA i upišite kada se to dogodilo (ukoliko se dogodilo više puta, upišite godinu za svaki put) i da li je taj događaj vezan za rat.Ukoliko događaj niste doživjeli zaokružite NE i pređite na sljedeće pitanje.

DA LI STE OVO DOŽIVJELI?I AKO JESTE KADA?

DA LI JE OVAJ DOGAĐAJ VEZAN ZA

RAT?1.Doživjeli ozbiljnu nesreću, vatru ili eksploziju (npr. industrijsku, poljoprivrednu, automobilsku, avionsku ili brodsku nesreću)

DAKada?__________________ NE DA NE

2. Doživjeli prirodnu nepogodu(npr. poplavu, veliki potres, oluju)

DAKada?__________________ NE DA NE

3. Doživjeli napad koji nije seksualne prirode od strane člana porodice ili nekoga koga ste poznavali (npr. bili opljačkani, fizički napadnuti, ranjavani, ubodeni ili držani pod prijetnjom upotrebe oružja)

DAKada?__________________ NE DA NE

4. Doživjeli napad koji nije seksualne prirode od strane nepoznate osobe (npr. bili opljačkani, fizički napadnuti, ranjavani, ubodeni ili držani pod prijetnjom upotrebe oružja)

DAKada?__________________ NE DA NE

5. Doživjeli napad seksualne prirode od strane člana porodice ili nekog koga ste poznavali (npr. silovanje ili pokušaj silovanja)

DAKada?__________________ NE DA NE

6. Doživjeli napad seksualne prirode od strane nepoznate osobe (npr. silovanje ili pokušaj silovanja)

DAKada?__________________ NE DA NE

7. Boravili u zatvoru (kao civil ili ratni zarobljenik, kao taoc itd.)

DAKada?__________________ NE DA NE

8. Imali životno ugrožavajuće oboljenje DAKada?__________________ NE DA NE

9. Iznenadna nenasilna smrt nekoga ko vam je blizak DAKada?__________________ NE DA NE

10. Bili gladni ili žedni DAKada?__________________ NE DA NE

11. Bili bolesni a niste se mogli liječiti DAKada?__________________ NE DA NE

12. Doživjeli ste da se nemate gdje skloniti DAKada?__________________ NE DA NE

13. ozbiljno povrijeđeni DAKada?__________________ NE DA NE

14. Bili u borbi ili preživjeli granatiranje DAKada?__________________ NE DA NE

15. Saznali za ubistvo ili nasilnu smrt bliske osobe DAKada?__________________ NE DA NE

16. Saznali za nestanak ili nasilno otimanje bliske osobe DAKada?__________________ NE DA NE

17. Bili mučeni (podvrgavani tjelesnim i duševnim patnjama)

DAKada?__________________ NE DA NE

18. oteti tj. odvedeni DAKada?__________________ NE DA NE

Prilozi 187

19. Bili u drugoj zastrašujućoj situaciji ili u situaciji u kojoj ste osjećali da vam je život u opasnosti (bilo da se to desilo u toku rata ili van perioda rata). objasnite, navedite kada se to dogodilo i da li je bilo vezano za rat20. Bili uplašeni i osjećali se životno ugroženim time što ste bili svjedok nekome od navedenih događaja?objasnite, navedite kada se to dogodilo i da li je bilo vezano za rat


UZS – Upitnik o specifičnim zdravstvenim problemima i odgovarajućim uslugama podrške

Sada ću Vam postaviti nekoliko pitanja koja se mahom odnose na Vaša iskustva u vezi sa uslugama psihosocijalne, psihološke i psihijatrijske podrške. Svakako imajte na umu da je Vaše učešće u ovom razgovoru dobrovoljno i na bilo koje od pitanja Vi možete i ne morate odgovoriti. Sa druge strane, nama su Vaši odgovori i na ova pitanja izuzetno važni i jako bismo cijenili ako budete spremni da i na njih odgovorite jednako otvoreno i iskreno kao i na sva prethodna pitanja.

1. Da li ste u ratu pretrpjeli neku fizičku povredu?

1) DA 2) ne 3) ne ŽeLIm DA oDgovoRIm

1.1.Ukoliko je odgovor DA, pitati: Kakvu? ____________________________________________________________________________________________________________________________

2. Da li ste ikada imali povrede glave uz gubitak svijesti?


2.1. Ukoliko je odgovor DA, pitati: Kada? ____________________________________________________________________________________________________________________________

3. Da li ste ikada posjećivali psihijatra, psihologa ili neurologa (podvucite)?


3.1.Ukoliko je odgovor ne, preći na pitanje br. 5., a ako je odgovor DA, pitati: Kada i zbog čega? ____________________________________________________________________________________________________________________________

3.2. Da li vam je postavljena neka dijagnoza?


3.3. Ukoliko je odgovor DA, pitati: Koja?____________________________________________________________________________________________________________________________

4. Da li vam je psihijatar/neurolog prepisao neke lijekove?


4.1. Ukoliko je odgovor ne (ili ispitanik nije želio da odgovori), pređite na pitanje br. 5. Ako je odgovor DA, pitati: Koje lijekove i zbog čega? ____________________________________________________________________________________________________________________________

4.2. Koliko dugo ste koristili te lijekove (broj mjeseci)?____________________________________________________________________________________________________________________________

4.3. Da li još uvijek koristite te lijekove?


Ukoliko je odgovor DA, preći na pitanje br. 4.5.

4.4. Da li sada možete bez lijekova koje ste koristili?


Prilozi 189

4.5. Da li vam je korištenje lijekova izazvalo neke smetnje?


4.6. Ako je odgovor DA, pitati: Koje? ____________________________________________________________________________________________________________________________

5. Da li ste još neke takve lijekove koristili bez savjeta i bez znanja ljekara? Ukoliko je prelaz sa pitanja br. 3 ili 4.1., pitati ovako: Da li ste ipak koristili neke lijekove, bez znanja ljekara?


Ukoliko je odgovor ne, preći na pitanje br. 6. Ako je odgovor DA, pitati: 5.1. Koje lijekove i zbog čega? ____________________________________________________________________________________________________________________________

5.2. Koliko dugo ste koristili te lijekove (broj mjeseci)?____________________________________________________________________________________________________________________________

5.3. Da li još uvijek koristite te lijekove?


5.4. Da li vam je korištenje lijekova izazvalo neke smetnje?


5.5. Ako je odgovor DA, pitati: Koje? ____________________________________________________________________________________________________________________________

6. Da li ste ikada bili uključeni u neki oblik psihoterapije ili psihološkog savjetovanja, individualno ili kao dio grupe?


Ukoliko je odgovor DA, pitati:

6.1. Kada i kojim povodom?____________________________________________________________________________________________________________________________

6.2. Kakav (oblik psihoterapije ili savjetovanja)?____________________________________________________________________________________________________________________________

6.3. Koliko dugo?____________________________________________________________________________________________________________________________

6.4. Da li ste još uvijek uključeni?


8. Da li smatrate da bi lično vama koristio neki vid psihosocijalne podrške?



Procjena anketara. Ispitanik je:

A. eLoKventAn (govori tečno i bez napora). Komentar:

B. motIvIRAn DA govoRI o Svom ISKUStvU. Komentar:

C. IntRoSPeKtIvAn (ima dobre uvide u svoja psihička iskustva). Komentar:

DRUGI KOMENTARI O TOKU I DINAMICI ISPITIVANJA:

Nastaviti komentar na poleđini ukoliko je potrebno.

Prilozi 191

Prilog 2Fokus grupna studija – fokus grupni intervjui

I

UPITNIKSOCIODEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKEUČESNIKA FOKUS-GRUPNOG INTERVJUA

Ime i prezime: __________________________________________________________________________________________________________

Starosna dob: __________________________________________________________________________________________________________

Pol: M Ž

Naziv zvanja koje ste stekli školovanjem (na primjer, diplomirani sociolog):

____________________________________________________________________________________________________________________________

Naziv obrazovne institucije (škole, fakulteta) u kojoj ste stekli gore navedeno zvanje:

____________________________________________________________________________________________________________________________

Dodatna edukacija/stručno usavršavanje:

a) _________________________________________________________________________________________________________________________

b) _________________________________________________________________________________________________________________________

c) _________________________________________________________________________________________________________________________

d) _________________________________________________________________________________________________________________________

Institucija/organizacija u kojoj ste zaposleni:____________________________________________________________________________________________________________________________

Radno mjesto: __________________________________________________________________________________________________________

Dužina rada na sadašnjim poslovima: ______________________________________________________________________________

Da li ste tokom rata i sami bili: ______________________________________________________________________________________


II

STRUKTURIRANI VODIČZA DISKUSIJU U FOKUS-GRUPNOM INTERVJUU

SEKCIJA IPROGRAMI PSIHOSOCIJALNE PODRŠKE

RASELJENIM ŽENAMA, POVRATNICAMA I IZBJEGLICAMA(20-25 min.)

Q-1. Koje su vrste psihosocijalnih usluga, u okviru vaših djelatnosti, dostupne (ili su bile dostupne) osobama iz izbjegličke/povratničke/raseljeničke populacije? Postoje li, ili su postojali, posebni programi nami-jenjeni ženama iz izbjegličke/povratničke/raseljeničke populacije? Programi namijenjeni određenim (posebno ranjivim) grupama (na primjer, žrtvama nasilja)?

Q-2. Sa kojim su se teškoćama ovakvi programi susretali? šta je u najvećoj mjeri ugrožavalo njihovo sprovo-đenje?

Q-3. šta se pokazalo njihovim najvećim slabostima, a šta najboljim stranama/kvalitetima)?Q-4. Jesu li postojale posebne obuke za rad sa izbjeglicama i raseljenim osobama? Ako jesu, ko ih je sprovo-

dio? Kakve su obuke bile u pitanju? U kojoj su mjeri bile zaista korisne?Q-5. U kolikoj mjeri su se programi psihosocijalne podrške zasnivali na ličnim inicijativama? (Čijim?) Koliko

često su takvi programi bili (ili jesu) rezultat institucionalnih (sistemskih, državnih ili lokalnih) inicija-tiva (planova ili strategija)? opišite nam neke takve primjere.

Q-6. Kakvi su efekti ostvareni u pogledu unapređenja dobrobiti osoba koje su bile uključene? A u pogledu uticaja na razvoj institucionalne prakse i stručnog rada u oblasti psihosocijalne podrške i srodnim obla-stima? Koliko su ti efekti bili značajni (duboki i/ili trajni)? Kako su procjenjivani? Jesu li sprovođena eva-luacijska istraživanja i, ako jesu, šta su pokazali rezultati tih istraživanja? Jesu li, i na koji način, rezultati evaluacija uticali na programe i njihovo dalje sprovođenje?

Q-7. gledano iz današnje perspektive, koliko je dobar uvid (relevantnih institucija) u psihosocijalne potrebe i probleme osoba iz raseljeničke, izbjegličke i povratničke populacije? U kolikoj mjeri su prepoznate i uvažene specifične potrebe žena i posebno ranjivih grupa?

Q-8. Kakva je (bila) struktura korisnika psihosocijalnih usluga? možete li opisati određene dominantne pro-file (u pogledu karakteristika ličnosti i karakteristika psiholoških teškoća korisnika programa)? U ko-joj su se mjeri “muški” i “ženski” profili razlikovali? Kako biste opisali dominantne “ženske” profile? A “muške”?

Ispitati: postoje li posebne evidencije žena – prisilno raseljenih/povratnica – i njihovih psihosocijalnih potre-ba uopšte i/ili kao korisnica usluga; da li su rađena istraživanja, procjene, evidencije, registri; koje su usluge pružane i koliko dugo; vrsta psihosocijalnog rada; rezultati psihosocijalnog rada (učinak za korisnice i učinak za unapređenje rada organizacije/ustanove); kriteriji odabira (realne potrebe i problemi korisnica, odabir prema nacionalnoj strukturi lokalne zajednice, prema utvrđenim politikama i strategijama lokalne ili šire zajednice...)

SEKCIJA IIFORMALNO-PRAVNI OKVIR ZA PRUŽANJE PSIHOSOCIJALNE PODRŠKE

(10-15 min.)

Q-1. U kojim zakonima i podzakonskim aktima je propisan formalno-pravni okvir za rad vaše ustanove/organizacije?

Q-2. Kojim aktima su utvrđeni propisi za pružanje psihosocijalne podrške? [Utvrditi da li je različito od Q-1.]Q-3. Koji su državni organi ili ustanove nadležni za podršku realizaciji vaših programa psihosocijalne podrš-

ke?Q-4. Koje međunarodne organizacije podržavaju vaše programe psihosocijalne podrške i na koji način?

Ispitati: na osnovu kojih zakona, podzakonskih akata, strategija, programa i sl. dotična ustanova/organizacija zasniva svoje djelovanje u oblasti pružanja psihosocijalne podrške; na koji način nadležni državni organi i međunarodne organizacije pružaju širi okvir za djelovanje (to jest, podršku za takve aktivnosti).

Prilozi 193

SEKCIJA IIIMEĐUINSTITUCIONALNA I MEĐUSEKTORSKA SARADNJA

(10-15 min.)

Q-1. Da li imate saradnju sa drugim učesnicima podrške? Da li ste ranije imali saradnju sa drugim učesnicima podrške?

Q-2. Ako ostvarujete ili ste ranije ostvarivali saradnju sa drugim akterima u pružanju psihosocijalne podrš-ke, koji je (bio) njen sadržaj i svrha? Kakve su bile teškoće u ostvarivanju saradnje? Koje saradnje niste uspeli ostvariti, a mislite da je bilo potrebno? Koji su (bili) razlozi neuspjeha u ostvarivanju saradnje?

Ispitati: period saradnje; koja vrsta saradnje je realizovana (zajednički projekat); kakva je uloga pojedinih učesnika; ko je koordinirao aktivnostima; vidovi formalne i neformalne podrške; koje su razlike/sličnosti u pristupu vladinog i nevladinog sektora; odnos vladinog i nevladinog sektora; kakvi su rezultati saradnje (uči-nak za korisnice i učinak za unapređenje rada organizacije/ustanove).

SEKCIJA IVPERSPEKTIVA, SUGESTIJE, PREPORUKE

(10-15 min.)

Q-1. šta je danas moguće učiniti za unapređenje mentalnog zdravlja i rješavanje psiholoških problema žena i muškaraca iz izbjegličke/raseljeničke/povratničke populacije? Postoji li potreba za takvim programi-ma? Zašto? U vezi sa kojim problemima i kod kojih korisničkih grupa posebno?

Q-2. Koje se dobre prakse (na osnovu ranijih iskustava) mogu preporučiti? Koje greške ne bismo smeli po-navljati?

Ispitati: na osnovu predočenih iskustava anticipirati budući način djelovanja.

CIP - Katalogizacija u publikacijinacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

3314.745.3-054.2:364.2(497.6)

RoDnA studija prisilne migracije i psihosocijalnog dobrostanja u Bosni i Hercegovini [elektronski izvor] / [urednica Selma Porobić]. - Sarajevo : Fondacija za osnaživanje žena Bosna i Hercegovina, 2016

Sistematski zahtjevi: nisu navedeni način dostupa (URL): www.fwebih.org. - nasl. s nasl. ekrana.

ISBn 978-9926-8120-1-0

CoBISS.BH-ID 23462406

rodna studija prisilne migracije i psihosocijalnog ... · mentarne studije provedene u svakoj...

Documents