Izdavač: Primorsko-goranska županija, Adamićeva 10, Rijeka

Za izdavača: Zlatko KomadinaIlustratorica: Margareta PeršićTekstopisac: Velid ĐekićLektorica: Lidija TomanProdukcija: Prospekt d.o.o., RijekaTisak: Kerschoffset d.o.o., ZagrebISBN: 978-953-7221-84-3

Sadržaj slikovnice isključiva je odgovornost Primorsko-goranske županije.

Za više informacija posjetite:

www.frankopani.eu, www.strukturnifondovi.hr

Rijeka, 2019.

Copyright © Primorsko-goranska županija

Projekt Primorsko-goranske županije „Kulturno-turistička ruta Putovima Frankopana” sufinancirala je Europska unija iz Europskog fonda za regionalni razvoj.

Puhova družina

Nikola je naš najbolji prijatelj među ljudima.

– Zviiiiiižd. Puuh, puuh. Zviiiiiižd.

Ležao je u krevetu. Učinilo mu se kako to što

čuje dolazi iz potkrovlja. Neke sitne noge kao

da su mu trčkarale iznad glave. Puno njih. Ali

nije mogao vidjeti ništa.

Bila je noć. Legao je na počinak

prije dva sata. Spavalo mu se, ali

zvukovi su ga probudili.

– Što bi to moglo biti? – upitao se

dječak Nikola. I promeškoljio pod

pokrivačem.

– Huuuuuuuk, huuuuuuuk. – začula

se izvana sova. Unutra se smjesta

sve smirilo. Netko se uplašio sove,

pa se pritajio. Neko vrijeme ništa se

nije događalo. A onda se odozgo opet

začulo trčkaranje. Kao da neko društvo

jurca tamo-amo i dobro se zabavlja.

Čim se razdanilo, Nikola odluči

zaviriti u potkrovlje. Živio je u

kaštelu Zrinski. Nije to bio običan

kaštel. Mnogi su dolazili u Brod

na Kupi da bi ga vidjeli. Izgledao

je pomalo kao dvorac.

U potkrovlju je vladala tišina. A onda se iz kuta

začulo tiho, pa glasnije: – Mrrrm. Mrrrm.

Dječak je zavirio iza sanduka s jabukama

spremljenim za zimu. Imao je što vidjeti.

Jedan pospani puh mrmljanjem se bunio što

mu netko ometa san. Dječak je cipelama

lupkao po drvenom podu. Tako nije ometao

samo jednog puha. Iza drugih sanduka

spavalo je još njih pet-šest.

– Puhovi mi se noću iznad glave ludiraju, a

danju spavaju. – zaključi Nikola.

– Joj, probudio si nas. Baš kad

smo usnuli. – reče zijevajući prvi

puh. Nikola se čudom začudi

otkad to puhovi govore.

– Znam, čudiš se što govorimo.

Mi nismo obični puhovi. Takvi

žive u okolnoj šumi. Mi smo

puhovi iz dvorca.

– Hm, za takve još nisam čuo.

Ali dobro, vjerujem vam. – reče

Nikola. Siva stvorenja djelovala

su mu simpatično. I sam je volio

trčati i ludirati se. Doduše, izvan

kaštela i danju.

– Neću vas ometati. Ali molim

vas da jurcate u drugom dijelu

potkrovlja. Odande zvukovi ne

dopiru do moje sobe.

Što je dječak poželio, tako je

i bilo. I on je puhovima bio

simpatičan. U drugom dijelu

potkrovlja pronašli su dva lonca

s lješnjacima i tri košare oraha.

Imat će se što grickati.

Puhovi su često izlazili iz potkrovlja.

Šuma je blizu, u njoj uvijek možeš

pronaći zalogaj. Pa i družiti se s

puhovima što žive u krošnjama. Oni

u stablu izgrickaju rupu, zavuku se u

nju i eto ti doma. Bobica, lješnjaka i

koštica uokolo koliko ti srcu drago.

Puhovi iz dvorca poznaju prirodu

gotovo kao njihova šumska braća.

Znaju sve o životinjama. Vjeverice

su dobro društvo, dapače rođaci.

A lisice, od njih što dalje. Puhovi

iz dvorca znaju sve i o biljkama.

Kojima lišće pada, a kojima ne.

Koje valja, a koje ne valja jesti. Koje

su ljekovite, a koje nisu.

Dječak je također rado šetao oko dvorca.

Uživao je do mile volje. U velikom

gradu buka je i svi žure, a u njegovu

mjestu mnogo je mirnije. Rijeka Kupa

opušteno teče. Blizu su ribnjaci u kojima

možeš satima gledati pastrve. Pčele u

pčelinjacima prave med. Kako? E to ne

možeš gledati, to je njihova tajna.

Skitanje puhova izvan dvorca

imalo je svojih opasnosti.

– Sutra krećemo u lov na

puhove. – dogovarali su se

mještani iz okolnih kuća. Nikola

je prolazio putom i sve čuo.

– Okupit ćemo se ujutro pored

kaštela. Pa naprijed u šumu.

– Moram to dojaviti puhovima. Da

se stignu na vrijeme sakriti. – brzo je

razmišljao dječak. Ali kako će to učiniti?

Dan je. Cijelo društvo na potkrovlju spava

dubokim snom.

– Na redu je hitno buđenje. – odluči Nikola.

– Bovci? Kakvi bovci? – trljao je oči

prvi puh. – Bamke? Kakve bamke?

– Ma lovci, kažem vam lijepo. I zamke.

Zamke vam spremaju. – uvjeravao ih

je Nikola.

– Joj, joj! Da nitko večeras nije

izlazio! – zapovijedi puh družini.

Još su ga pospano gledali, ali

budili su se sve brže. Ma čim

pomisliš na zamke, san ti sam

bježi s očiju.

– Nikola je naš najbolji prijatelj

među ljudima. – složiše se

probuđeni puhovi.

– Moramo dojaviti i braći u šumi. – zaključiše

u jedan glas. Kako će to učiniti? Za ulaženje

u dvorac i izlaženje koristili su tri tajna

podzemna prolaza. Prvi je iz dvorca vodio u

obližnju spilju. Drugi je završavao u mjesnoj

crkvi. Treći je izlazio na obali Kupe.

– Ma što li je danas s tim puhovima? – pitaju se

lovci. – Nigdje ni jednoga. Zamke su prazne. Da

se nisu odselili iz naše šume u neku drugu?

A spašeni puhovi sjedili su u svojim skrovištima.

I zadovoljno grickali šumske plodove.

O čudnom nestanku puhova

govorkalo se u mjestu tri dana. A

potom prestalo jer je bilo drugog

posla. Ne i za Nikolu. On je jurio

za leptirima oko kaštela. Brojao

pčelinjake. Preskakivao lokve

pored rijeke. Eno mu modrice

na koljenu, negdje je pao. A sad,

vidi ti još to – šmrca li, šmrca. Ta

neće se valjda razboljeti?

– Nikola se ozbiljno prehladio. A

liječnika u mjestu nema. – zabrinuto

će mama. – Najbliži je u gradu Bakru.

To je daleko, na moru. Do njega

ima šumskom cestom dva dana

putovanja. A liječnik nam treba sad.

Moramo se snaći sami.

Ako je netko bio majstor da se snađe sam,

to su bili puhovi. A za dječaka, nema što

ne bi učinili. Rastrčali su se šumom. Kad se

dječak ujutro probudio, sto zelenih čuda ga

je čekalo uz krevet. Cvjetovi lipe, jer je čaj

od njih baš dobar protiv prehlade. Listovi

trputca jer su oblozi od njih baš dobri za

ublažavanje modrica. Listovi matičnjaka, jer

je čaj od njih baš dobar za miran san.

A još kad je mama donijela med... Med iz

toga kraja, rad vrijednih pčela, vraća snagu.

– Moj će dječak brzo ozdraviti. Ovi čajevi

će pomoći. Samo se nikako ne mogu sjetiti

kad sam ih donijela u sobu. – bila je malo

zbunjena mama.

Prehlada je prošla brže nego

što je došla. Nikola sad opet

veselo trči posvud. I lijepo

mu je. Oko njega je šuma. U

njoj rijeka Kupa. S mrdavim

pastrvama. Tu je dvorac koji

je kaštel i kaštel koji je dvorac.

Tu su životinje koje govore. I

biljke koje liječe. Ma Nikoli je

u Brodu na Kupi lijepo kao da

je u nekoj bajci.

Slikovnice:

1. Svojeglavi štapić

2. Trsatsko blago

3. Tri brata i tri kule

4. Putovanje bakarskim jedrenjakom

5. Grobnički mlin

6. Bribirske djevojčice

7. Čabarski rudari

8. Puhova družina