prilog Židovskoj povijesti i kulturiistina-bog, ni s kim od tzv. "odmetnika" nisam se...

1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXI, broj 1 (119 – 120), Zagreb, rujan – prosinac 2013 / 5774

NOVI OMANUT – DVADESETGODIŠNJAKmeno ukazuje i na stilske nezgrapnosti. Ugodna je od prvih brojeva (od br. 6 do 50) bila suradnja s gđom Ružicom Du-liba, s Marinkom Bartulovićem u (da-nas više nepostojećoj) agenciji "Magen", a pogotovo u tiskari "Vjesnika" s tehnič-kim urednikom Goranom Ivšićem i nje-govom podjednako vrijednom suradni-com, gđom Brankom Maretić. Suradnja s njima zaista je na prijateljskoj osnovi. Nadam se da će i nadalje podjednako uspješno potrajati. Posebnu zahvalnost dugujemo našim sponzorima, prvenstveno Savjetu za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske na čelu s našim dragim dr. Aleksandrom Tolnauerom, kao i Uredu za kulturu Grada Zagreba. Sklon sam vjerovati da je sadržaj glasila podjednako zanimljiva i poučna lektira ne samo židovskim nego podjednako nežidovskim čitateljima, što se očituje i prema broju naših stalnih pretplatnika. Slobodni smo istaknuti da od prvoga broja nismo povisili pretplatu, ali ni honorare našim suradnicima, koji su još mnogo niži od onog što bi zaslužili po kvaliteti, a i po ažurnosti. Nažalost je i to posljedica općeg odnosa prema kulturi. Ipak se nadamo da usprkos po-odmaklim godinama glavnog urednika, a i nekih suradnika, ni ubuduće neće zastati. U to ime, srdačan pozdrav svim surad-nicima. Dakako i čitateljima.

Branko Polić

izbjegavati suvišan broj napisa o anti-semitizmu, za koji oduvijek smatram da ga je u nas ipak daleko manje nego u nekim drugim regijama i zemljama ovoga svijeta. Uspomene na Holokaust ostaju neizbrisive u sjećanjima nas pre-živjelih. Možda patim od krivog dojma, kako nisam u dovoljno čestom kontaktu s našim čitateljstvom, no ipak smatram da izbor tema i njihov sadržaj zadovo-ljavaju. Sugestije se i nadalje rado pri-hvaćaju, možda čak i ideje za rubrike nekih dosad, nehotice, zaboravljenih sadržaja.Red je da ovom prigodom zahvalim vri-jednim suradnicima i prijateljima koji nas svojim člancima, kao i prijevodima, obdaruju od sama početka izlaženja Novog omanuta, kao što su – da ih na-vedem alfabetskim redom, Mira Alta-rac Hadji-Ristić, dr. Teodor Grüner, dr. Annemarie Grünfelder, mr. Vlasta Ko-vač, akad. August Kovačec, akad. Viktor Žmegač, a kojima se zatim pridružuju Spomenka Podboj, mr. sc. Narcisa Po-

Vrijeme leti. Ništa novo. Uostalom, već su i Rimljani govorili: Tempus fugit. Kad pomislim koliko je toga prohujalo od trenutka kad mi je jednog jesenjeg dana moj u međuvremenu već pokojni ratni kamporski drug Alfred Pal pred-ložio da uređujem osam stranica kul-turno-feljtonističkog priloga Biltena ŽOZ, premda inače sklon razmišljanji-ma, isprve sam prihvatio. Uključio sam se, kao sedamdesetgodiš-njak, u radišnu i uglavnom simpatičnu uređivačku ekipu i feljton pod naslo-vom Novi omanut je krenuo.No već po navadi ubrzo su neki (danas već uglavnom pokojni) "starovjerci" smatrali redovito izlaženje takva feljto-na suvišnim luksuzom. No stjecajem sretnih okolnosti Novi omanut već je u svom trećem broju, u siječnju 1994, prerastao u dvomjesečnik tada još ta-kođer mladog Kulturnog društva Mi-roslav Šalom Freiberger, zahvaljujući i razumijevanju i subvencijama hrvat-

skih društvenih i kulturnih ustanova. I za divno čudo, uspio je gotovo redovito izlaziti šest puta godišnje i u istom A3 formatu i obličju. U minulih dvadeset godina morali smo se, dakako, povremeno probijati kroz raznorodne Scile i Haribde koje smo naposljetku uspijevali sretno i vješto izbjeći. Najteža je prijetnja dosad bio općinski raskol iz 2005, koji nas je stje-cajem okolnosti ostavio bez nekolicine vrijednih suradnica i suradnika. Istina-bog, ni s kim od tzv. "odmetnika" nisam se osobno zavadio, ostajući s nekima od njih u podjednakom prijateljstvu, dok su mi neki okrenuli lice, pokazavši mi "pravo naličje" ili u našem žargonu – to-hes. Dakako, nomina sunt odiosa!U svojstvu glavnog urednika priznajem da sam spočetka znao biti unezvjeren, ne poznavajući dovoljno židovsku po-vijest i kulturu. No ubrzo sam to nado-knadio pristizanjem materijala, izvor-nih, kao i prevedenih, a i razgovorima s upućenijim čitateljima. Nastojao sam

težica, Neda Wie-sler i mnogi drugi. Posebnu zahval-nost dugujemo i našoj stalnoj lek-torici, Saši Wa-gner, koja nam gotovo od pr-vog broja brižno ispravlja jezične pogreške, a povre-Barake logora Kampor (Rab)

U nizu raznorodnih proslava i jubileja je-dan se, pogotovo u posljednje vrijeme, oči-gledno zaboravlja - sedamdeseta obljetnica rapskoga bataljuna, jedine židovske vojne formacije, stvorene neposredno nakon ka-pitulacije Italije u Drugom svjetskom ratu.Često se postavlja pitanje: zar se Židovi, upravo u najkritičnijim trenucima gotovo nigdje nisu prihvatili oružane borbe protiv mrskih neprijatelja? Zar se nakon dugo priprema oružane masovne pobune u Var-šavi ima vrlo malo podataka o židovskim formacijama Sovjetskog Saveza, kojih je svakako bilo, ali se preko njihova nastanka i djelatnosti šutke prešlo, upravo kao oko formiranja rapskog bataljuna, koji se danas, kad se u svjetskim razmjerima obnavlja ži-vodska povijest malo toga zna, odnosno, malo toga izlazi iz lokalnih okvira.Za razliku od 60-godišnjice, obilježene na Rabu i proslave divot-izdanjem s prilože-nim fotografijama i prigodnim tekstovima, podsjetio nas je u Jevrejskom pregledu (Be-ograd, august-september, 2013) Aleksan-dar Lebl, jedan od rijetkih preživjelih i do danas živih članova raspke jedinice ovim riječima: “Brigada je imala pet bataljona, od kojih je jedan bio čisto jevrejski, sa 249 boraca.

Sedamdesetogodišnjica Rapskoga bataljunaUz to je uz slovenačke bataljune (jedan s jednom hrvatskom četom) bio vod sa 33-35 jevrejskih bolničarki. Pošto su bataljoni prebačeni na Hrvatsko primorje razdvo-jeni su: slovenački su otišli za Sloveniju, a jevrejski u Hrvatsku. Igrom slučaja istog dana, 3. oktobra 1943. godine, svi su ba-taljoni rasformirani, a njihovi pripadnici uključeni u druge jedinice NOV. Za je-vrejski bataljon je to učinjeno na predlog njegove komande, jer je ljudstvo bilo ne-dovoljno obučeno, a smatralo se da bi bio meta nacističko-ustaških snaga. Ušli su u sastav VII. banijske udarne divizije, koja tek što se na svoju teritoriju vratila iz Bo-sne, gde je vodila teške borbe tokom IV. i V. ofenzive imala velike gubitke, u pogi-nulim i umrlim od pegavca. Posle bata-ljona na teritoriju Hrvatske prebačen je i najveći deo raspkih logoraša od kojih su neki takođe stupili u NOV. Od pripadnika bataljuna poginulo je njih 44, a zajedno s ostalima ravno 100.”Nisam imao prilike istraživati, postoji li za trenutak kapitulacije Italije neko pouzda-nije izvorište. No budući da sam se poput bivših rapskih interniraca nalazio tada u žiži zbivanja, slobodan sam navoditi neke činjenice onako kao što sam ih sâm pro-

živio i zabilježio u knjizi svojih uspomena Imao sam sreće.“Tata se sa svojim privremenim sustana-rom, profesorom Otom Gorskim, okladio za tisuću lira u vezi pitanja hoće li Italija ka-pitulirati do Male Gospe, dakle najkasnije do 8. rujna. Tata je tvrdio da neće i premda nije nipošto bio pristalica tadašnjeg režima, smatrao je kako će maršal Bedoglio na čelu države moći odoljeti pritisku, s bilo koje strane. Vjerovao je da ćemo još prilično dugo razdoblje provesti na Rabu i brinuo se kako ćemo preživjeti bez ikakve mogućno-sti da nabavimo ogrjev. Ta je velika briga na svu sreću - otpala. (...)Osvanuo je i taj osmi rujna, dan poput svih drugih, možda tek ponešto prohladniji od prethodnih. Prema kasnijem pričanju Ljer-ke Gorski, već je rano izjutra njezin otac zavirio u svoje tajno skrovište i tužna po-gleda izdvojio veliku novčanicu od tisuću lira (veća nije u tadašnjoj Italiji tada još ni postojala), budući da se, prema Ljerkinim pričanjima, njezin otac prilično teško odva-jao od svoje brižno prikupljene uštede, si-gurno da mu u tom trenutku nije bilo lako. Kada je pristupio tati smatrajući se gubit-nikom oklade, tata se nasmijao i rekao: ‘još nije prošao dan. Prema tome, mala šansa

još uvijek postoji.’ Do obrata je došlo tek u predvečerje. ‘Italija je kapitulirala’ iznenada je odzvanjalo sa svih strana. Svi su se uzvr-poljili. (...)Sjećam se da sam krenuo ponajprije u bara-ku k tati (ukoliko se ne varam, nosila je broj 193.) zatekavši ga u svečanom trenutku predaje novčanice od tisuću lira, a pri tome je patetično naglasio (tata je bio patetičan samo u izričito svečanim trenucima) da tu izgubljenu okladu prihvaća s iznimnom radošću, jer ujedno donosi slobodu. No o tome kako će se manifestirati ta naša slo-boda i kako ćemo odolijevati novim opa-snostima koje na nas ne prestaju vrebati, u tome trenutku nismo još mogli naslućivati.Znam da sam zatim pošao na Vražji otok u takozvanu Villu -ić (Villa -ić bio je naprosto nadimak za članove obitelji Vranić, Marić, Livadić i Polić). Upao sam među okupljene voditelje bivše kraljevičke logorske uprave koji su na veliko razglabali o aktuelnim zbi-vanjima, ali o našoj sudbini bili su izravno obaviješteni. Tek su se nadali skorašnjem dolasku partizana, koji će spriječiti neki izravni nacistički desant s obližnjeg otoka ili s priobalnog područja gdje su bile staci-onirane njemačke trupe. Bio je to trenutak posvemašnje neizvjesnosti. Budući da nam

NOVIOMANUT 119 – 120

2

nije ni u ovim trenucima dramatskog obra-ta, koji smo u sebi doduše priželjkivali, nit-ko nije znao bilo što reći, nije mi preostalo drugo nego da s nestrpljenjem očekujem sutrašnji dan.”Idućeg jutra priopćiše nam da se održava veliki miting na koji su pozvani svi logora-ši i tom prilikom ćemo saznati našu dalju sudbinu. U baraci je već u jutarnjim satima zavladala velika živost, uz užurbane pri-preme za odlazak u partizane. Istinabog, moja je rana na nozi već u priličnoj mjeri zacijelila (...) Neki su članovi barake odjed-nom stali izvoditi neke gimnastičke vježbe, nužne za partizanski trening, dok su Vladi (Gottlieb) i Zdenko (Kronfeld) laktovima na stolu ukrstili šake upinjući se u pleme-nitu natjecanju, tko će koga nadvladati. U jednom je trenutku Vlado silno zajauknuo. Posve nehotice, Zdenko mu je slomio ruku. Hitno ga je otpratio na previjanje. Vlado se ubrzo vratio s rukom u gipsu. Netko je bio primijetio, čini se da je to bio Kalman, kako ćemo svi krenuti u borbu i svi ćemo izginu-ti, jedino će Vlado ostati da o nama napiše što jeziviju priču. Vlado međutim nije pre-živio rat. Bio je doduše s oslobođena pod-ručja prebačen u Južnu Italiju, ali je izgubio život u prometnoj nesreći, 1944., prigodom prijevoza kamionom. (...)Istoga je jutra održan veliki zbor na čisti-ni pred ulaskom u logor. Mislim da nam je tada priopćeno partizansko geslo Smrt fa-šizmu - sloboda narodu, što smo ga radosno i oduševljeno prihvatili. Vjerojatno je go-voio i naš Centro Capo, no bio je to čovjek

9. 9. 1943. Zbor rapskih logoraša

s tako nerazumljivom dikcijom, da njego-ve riječi nisu mogle postići željeni učinak. Zato je uzeo riječ i Franjo Spitzer (Ervin Šinko). Govorio je mirno i sabrano, nagla-šavajući veličinu i značaj naše slobode, ali ipak je naposlijetku naglasio “samo nemoj-te praviti panik”, njegovu uzrečicu, izrečenu tipično ugarskom intonacijom, dobro smo upamtili. Uostalom, u datom je trenutku bila na mjestu. (...)Slučajno sam naišao na razgovor između Ljerke Gorski i Borisa Breyera, kojega je ona nagovarala da se prijavi za odred, njoj za volju. “Naslućujem, da ću ubrzo poginu-ti", bile su Borisove riječi. One su se, naža-lost, ubrzo i obistinile. (...)Drugog su se jutra u meni raščistile sve di-leme. Ili, kako bi netko učeno primijetio, nastala je katarza. Ne treba više okolišati. Pripadam partizanima. I prijavio sam se. U logorskoj kancelariji za pisaćim stolom, za-tekao sam Oskara Piskera kao zapisničara. Naprosto mi je laknulo, tim više što ga je očigledno obradovalo kad me je ugledao. Znao je uostalom do koje mjere sam se bio rastužio kada je u Kraljevici bilo zabranjeno izvođenje njegove skladbe. (Talijanske su okupatorske vlasti zabranile izvedbe logo-raša “Kolo” Oskara Piskera i Scherzo Bru-na Pristera. O izvedbama uglednih ostalih židovskih autora (Kálmán, offenbuch) nisu marili.) Taj Oskarov radosni pogled pri upisivanju mojih osnovnih podataka kao da mi je vratio vjeru u odluku da sam u tom trenutku učinio pravu stvar. No Oskar, na-žalost, nije preživio rat. U vojnoj formaciji

u kojoj se nalazio obolio je od tifusa, od ko-jeg se dugo oporavljao. Iscrpljen od napora, srce naposljetku nije izdržalo.Izašao sam ponosan, gotovo preporođen. 11. rujna 1943. otvara se novo poglavlje, roditelji su tu odluku prepustili isključivo meni, 19-godišnjaku. Nisam tada imao na umu da sam ujedno pokretač njihova da-ljeg udesa. Nije više bilo dvojbe i oni će u partizane! (...)

No kao što to u životu biva, stvari se u na-šoj budućnosti ne odvijaju uvijek onako kao što predvidismo. Uvijek može postojati stjecaj nekih okolnosti koje nas iznenada odvode od predviđenog. Ovoga puta sam to uzrokovao upravo ja. I to posve nena-mjerno... Zbog uboda samo jednog anophe-lesa, malaričnog komarca.

Branko Polić

Spomenka Podboj

Festival filmova tolerancije održan 19-25. svibnja u Zagrebu

Snažan i iznimno emocionalan dokumen-tarni film Hitlerova djeca najprije je prika-zan na Izraelskoj televiziji na Dan sjećanja na Holokaust, a premijeru imao je u New Yorku potkraj 2012. Planirano je da obiđe svjetske metropole i sve važnije međuna-rodne festivale: u Amsterdamu, Moskvi, Varšavi, Münchenu, u Litvi, Sydneyju, No-vom Zelandu, a očekuje se da će biti pri-lagođen i za američku kazališnu scenu u sezoni 2013/14.Film Hitlerova djeca prerastao je u splet potresnih ispovijedi odraslih osoba, sada već u trećoj životnoj dobi, koje je sudbina povezala sa zločinima iz Trećeg Reicha, i to na najgori mogući način. To, dakako, nisu Hitlerova djeca, jer on, na sreću, vlastite djece nije imao. Ove žene i muškarci koji se pojavljuju na filmskom ekranu, pričajući o svom tjes-kobnom životu, djeca su Hitlerovih najbli-žih suradnika, čija imena i danas u nama izazivaju najveći užas i osudu: Herman Göring, Rudolf Hoess, Heinrich Himmler,

Hitlerova djecaDokumentarni film, Izrael/Njemačka, 2011.

Režija: Chanoch Ze’eviHans Frank, Adolf Eichmann, Amon Go-eth...Nakon više od šezdeset godina tjeskobe, prešućivanja, ali i preispitivanja, života u sjeni, bježanja od sjećanja na prošlost, na djetinjstvo, na roditelje kojih se stide, sada potomci najvećih nacističkih zločina-ca: sinovi, kćeri, unuci, nećakinje i nećaci, progovaraju o tome kako su se s krivnjom svojih očeva, djedova i stričeva nosili svih ovih dugih desetljeća, razapeti između pri-rodnog nagona ljubavi prema roditeljima te gnušanja i mržnje zbog njihovih zlodje-la. Progovaraju kako su se nosili sa svojim strašnim nasljeđem, preispitujući svoje osjećaje, pokušavajući očistiti srca od osje-ćaja krivnje i od mržnje.U ovome filmu potomci najvećih nacistič-kih zločinaca govore o tome kako je bilo odrastati i živjeti s prezimenom koje u lju-di izaziva slike užasa, terora i masovnih ubojstava, slike brojnih konclogora, slike plinskih peći iz kojih se danonoćno izvijao dim i sve je bilo posuto pepelom. U filmu

susrećemo tu nesretnu djecu, koja su šez-deset godina uporno pokušavala izgraditi svoje živote, opterećene krivnjom. “I danas jagode imaju miris pepela“, kaže jedan od sudionika.Bettina Göring, nećakinja njemačkog fel-dmaršala Hermana Göringa, cijeloga živo-ta bježi, noseći teret nasljeđa, dospjela je u Santa Fé (Novi Meksiko), gdje se u teškim uvjetima, bez vode i struje, bavi biljnom medicinom. Udala se za izraelskog Židova. Bettina Göring i njezin brat dobrovoljno su se sterilizirali kako bi prekinuli liniju zločina.”Ne želim prenositi krv monstru-ma. Imala sam tada 30 godina i bojala sam se da ću stvoriti jednog novog monstruma, jer strašno sam fizički sličila prastricu: oči, stas, profil. Bila sam mu sličnija od vlastite kćeri. Sada je linija prekinuta”, kaže Bettina.Bettinina oca Heinza “famozni“ stric Adolf Hitler posvojio je i ovaj postaje borbeni pi-lot u Luftwaffeu. Njegov zrakoplov srušen je iznad SSSR-a i, kada se 1952. vratio kući, saznao je da su dva njegova brata počinila

samoubojstvo zbog stida i činjenice da je njihovu obi-telj “sreća napustila”. Betti-na tvrdi da njezin otac, koji je umro 1981, nikada nije spominjao Holokaust ili svog “strica”. Ali moja baka ga obožava: čuva fotografije na kojima je snimljena uz Hitlera kao predsjednica Crvenog kri-ža u nacističkoj Njemačkoj. Kad zajedno gledamo na televiziji dokumente o naci-stičkoj Njemačkoj, Hitleru i o Holokaustu, ona kaže: “To su sve same laži, to se nije

dogodilo!” Bettina Göring prošla je kroz svoje “čistilište” i na kraju prihvatila sebe kao osobu takvu kakva jest, sve dobro i sve zlo i sve ono odbojno.Niklas Frank, sin nacističkoga generalnog guvernera Poljske, obilazi škole i učenicima čita knjige koje je sam napisao protiv svo-jih roditelja. “Takve roditelje treba osuditi!” Sjećajući se svojega djetinjstva, Niklas kaže: “Majka se nije brinula za nas. Otac je bio hladan. Nikada se nije odrekao svoje ideo-logije. Baka je bila nacistkinja i ostala je to do kraja. Uvijek na površinu izađe tipično njemačko čudovište!”, ogorčeno zaključuje. On svojim roditeljima ne može oprostiti što su ga bacili “u more krvi”.“Bio sam sedmogodišnje dijete. Živjeli smo izvan Berlina u velikoj lijepoj kući okruže-noj drvećem i gredicama šarenoga cvijeća”, sjeća se sin komandanta logora u Auschwit-zu, Rudolfa Hoessa. Nakon rata pronađena je škrinja s fotografijama vile iza logora u Auschwitzu. Logor se ne vidi. “Što su vidjeli kroz ulazna vrata? Što su znali?”, pita se da-nas njegov unuk Rainer Hoess, koji vlakom putuje u Auschwitz da bi se susreo s preži-vjelima iz djedova logora.To je putovanje mučno i on je sve vrijeme pod velikim stresom. Kuća je zatvorena, ali je, ipak, njemu i njegovu pratiocu omo-


3

gućeno da uđu i u ovome mračnom zda-nju potraže tragove prošlosti. Uspoređuju stare fotografije s pogledom koji se otvara ispred ulaznih vrata: pogled na logor bio je nemoguć. Oko kuće bio je podignut visok, betonski zid koji ih je potpuno dijelio od vanjskoga svijeta. Rainer Hoess proživlja-va teške trenutke. Tema o obiteljskoj kući Rudolfa Hoessa kraj logora u Auschwitzu i tragični događaji vezani za nju obrađena je u romanu Dječak u prugastoj pidžami Joh-na Boynea (Novi liber, Zagreb, 2009.).

U filmu se, puna gorčine, pojavljuje i Ka-trin Himmler, pranećakinja Heinricha Himmlera, koji je “osmislio logore smrti”. U tim logorima ubijeni su milijuni nevinih ljudi. “U našoj obitelji više nismo govorili njemački. Odlazeći u inozemstvo nismo željeli da nas prepoznaju kao Nijemce.” O svemu tome napisala je knjigu.Monica Hertwig Goeth, kći zloglasnog Amona Goetha, komandanta konclogora, koji je prikazan u filmu Schindlerova lista, odrekla se ljubavi prema jednom čovjeku

na čijoj je ruci ugledala utisnut broj i otkri-la kako je bio zatočen u logoru njezina oca. Doživjela je veliki šok dok je gledala Schin-dlerovu listu, otkrivši monstruoznu narav i postupke svoga oca Amona Goetha.Ricardo, sin Adolfa Eichmanna, kaže da jednostavno ne može objasniti kako je nje-gov otac postao glavnim arhitektom Holo-kausta.“Moj susret s Traudi Junge, Hitlerovom osobnom tajnicom, bio je ’okidač’ da napra-vim ovaj film. Shvatio sam da dijalog s ’dru-

gom stranom’ može otkriti mnoge stvari iz pozadine, ili one u samim korijenima, koji će narasti do neslućenih granica i rezulti-rati teškim nasljeđem za čitavu naciju i za potomstvo koje će cijelog života iz dana u dan biti opterećeno osjećajem krivnje”, re-kao je redatelj Chanoch Ze’vi u jednom in-tervjuu. “Odjednom sam shvatio, dok sam sjedio nasuprot toj ženi, da moramo poku-šati otkriti putove i događaje koji su doveli do užasâ Holokausta, istovremeno ističući poruku nade za budućnost”.

Malo češko selo Lidice živjelo je mirnim, gotovo idiličnim životom. No, kako to često biva, nešto pode po zlu i idila se raspline, nepovratno.Na seoskoj svadbi, u krčmi, svi su već do-brano alkoholizirani, naglo dolazi do svađe, u kojoj otac, držeći u ruci veliki nož kojim će razrezati svadbenu tortu, ubije vlastita sina. Osuđen je na četiri godine prisilnog rada.To je početak jedne složene priče u kojoj František Šima provodi svoje zatvoreničke dane, a stanovnici Lidica, koji nastoje neka-ko preživjeti rat i njemačku okupaciju, bi-vaju bačeni u sâmo grotlo tragedije: kuće su spaljene, selo je sravnjeno sa zemljom, iz-brisano. Svi muškarci dovedeni su pred zid i strijeljani pred očima njihovih žena i dje-ce, koje su potom vojnici potrpali u kami-one i odvezli u nepoznatom smjeru. Danas se zna da je taj nepoznati smjer bio smjer prema nekom od nacističkih konclogora.Bila je to njemačka odmazda za atentat na Reinharda Heydricha, guvernera Češke i Moravske, koji je organizirao češki Pokret

LidiceIgrani film, Češka/Slovačka, 2011.

Režija: Petr Nikolaev Producent: Adam Dvořák

Igraju: Karel Roden, Zuzana Fialová, Zuzana Bydžovská

otpora u svibnju 1942. Heydrich, kojeg su Česi nazivali “praškim mesarom”, umro je 4. lipnja. U istrazi atentata Gestapo je uhitio na de-setke tisuća ljudi, a pripadnici Pokreta ot-pora u Lidicama, na temelju jednoga pisma, osumnjičeni su za Heydrichovo ubojstvo, pa je, kao čin represije, 10. lipnja 1942. selo razoreno, a njegovi stanovnici poubijani ili protjerani.Te tragične vijesti iz Lidica ne stižu do Šime, koji u zatvoru prolazi svoju katarzu. Kaznu je odslužio i teškim korakom upu-ćuje se prema svom selu, prema svojoj kući. Zima je. Sve je prekrio duboki snijeg. Pod velikim bijelim pokrivačem nigdje puta, nigdje staze, nigdje traga koji bi upućivao na dobro poznato mjesto. Izbezumljen, Šima pokušava trčati, sve dublje zapadajući u snijeg, pada na koljena, rukama raskapa snježni pokrivač, tražeći bilo kakav znak, bilo kakve ostatke svog sela, svoje kuće. Obeznanjen, tone u tu neizmjernu bjelinu, gdje će ga poslije i pronaći. Morat će se su-očiti s apsurdnom činjenicom da je, zahva-

ljujući svom zločinu i boravku u zatvoru, jedini preživjeli stanovnik Lidica. Ironijom sudbine, ubojica je sve nadživio. Nadživio je vlastiti svijet: svoju obitelj i či-tavo selo.Producent Adam Dvořák dao je sjajan opis snimanja snježnoga prizora na kraju filma: “Bilo je vrlo hladno i vjetrovito i sjećam se da je redatelj bio jako uzbuđen jer je heli-kopter koji je snimao iz zraka oluja bacala amo-tamo i strahovao je da će se srušiti. Za vrijeme snimanja Karel Roden (Šima) bio je odjeven u vrlo tanko odijelo i mislim da mu je bilo vrlo hladno.”Svaka zemlja, kaže se u komentarima filma Lidice, ima neku svoju mračnu i tragičnu priču iz Drugoga svjetskog rata. Češka ima Lidice, gdje jasno prepoznajemo genocid počinjen od nacista. Ali, ova je priča sloje-vita: ima tu i ljubavi i ljubomore, i ubojstva, izdaje i zločina, mnogo emocija...

“Glavni problem Lidica je u tome“, kažu kritičari, “što se pokušava reći mnogo stva-ri istovremeno. To je ljubavna priča, ratni film, povijesni film, to je tragedija... i nemo-guće je pokazati sve to u dva sata.”Češko-slovački igrani film Lidice iz 2011, za razliku od stranog dokumentarca koji se prije izvjesnog vremena vrtio na internet-skom kanalu, namijenjen je za prikazivanje u školama. Iz filma će petnaestogodišnjaci mnogo više i lakše učiti povijest nego iz bilo kojeg predavanja ili udžbenika. Film je ek-splicitan, razumljiv i autori smatraju da će u školama imati idealnu publiku.Film Lidice prijavljen je za prikazivanje u Karlovim Varima, Tokiju, San Sebastianu, Londonu,...Na Europskom festivalu u Sevilli (Španjol-ska) nagrađen je 2011, a na Međunarod-nom filmskom festivalu u Albaniji 2012. dobio je prvu nagradu.

Treće poluvrijeme makedonski kandi-dat za Oscara, čim je snimljen izazvao je buru u javnosti: troje bugarskih članova Europskog parlamenta pismeno su tražili od europskog povjerenika za proširenje da “osudi Skopje zbog širenja mržnje i pokušaja manipuliranja balkanskom po-vijesti”. To nije prvi put da Bugarska tako burno reagira, napadajući makedonsku vladu da favorizira film u kojem se Bugarska prika-zuje kao nacistička država i okrivljuje za stradanje makedonskih Židova.

Treće poluvrijemeIgrani film, Makedonija, Češka, SAD, 2012.

Režija: Darko MitrevskiUloge: Saško Kočev, Katarina Ivanovska, Rade

Šerbedžija

Iako, između ostalog, obrađuje mračnu temu Holokausta, Treće poluvrijeme do-bar je i dinamičan, čak osvježavajući film, s mnogim sjajnim scenama koje gledamo kao razglednice iz prošlosti, iz života u Skopju prije više od sedamdeset godina. Osobito su živopisni prizori nogometnih susreta između kluba Makedonija i kluba Levski iz Sofije, uz urnebesno navijanje či-tavoga grada, koji u gomilama hrli prema stadionu. Pokušamo li usporediti oduševljenje do-maćih makedonskih navijača sa silnom

grubošću i bakljadama na današnjim na-šim nogometnim arenama, uočit ćemo bitnu razliku između masovnog sportskog i domoljubnog zanosa i gole agresije na-dahnute mržnjom prema suparniku. Film je, zapravo, sastavljen od dvije priče. Jedna je istinita ljubavna priča o bogatoj židovskoj djevojci Rebeki, koja je još i da-nas živa i već sedamdeset godina traži oca, deportirana u Treblinku 1943. Bijegom iz roditeljskog doma i udajom za siromašno-ga mladića Kostu, navalnog igrača kluba Makedonija, Rebecca je spašena od pogro-ma. “Njezina priča“, kaže redatelj Mitrev-ski, “zabilježena je kao jedan od 50.000 in-tervjua s preživjelima u proteklih dvanaest godina od strane zaklade Shoa Stevena Spielberga, pod brojem 46472, i tu sam dobio ideju.”U filmu je neobično i divno zvučao već pomalo zaboravljen jezik ladino, kojim su govorili u obitelji Cohen, jer oni su bili Sefardi. Rebekina oca uvjerljivo je i s mnogo dostojanstva utjelovio Rade Šer-bedžija.Druga je priča o domaćem nogometnom klubu Makedonija koji stiže do finala bu-garske lige u sezoni 1941-42. na čelu s legendarnim trenerom Rudolphom Spit-zom, njemačkim Židovom. Bugarska je tada bila u nacističkom taboru, a u Make-doniji okupator. I osnivač Kluba i igrači u dilemi su: treba li ih prema naslovu prvaka nacističke nogo-metne lige voditi njemački Židov? Trebaju li uopće sudjelovati u tom natjecanju?

“Fudbal je viteški sport”, govori predsjed-nik Kluba, “i on će jednoga dana postati najvažnija stvar na svijetu!”Klub je okupljao Makedonce i njihovo navijanje na utakmicama bio je oblik gra-đanskog otpora bugarskoj okupaciji. Na kraju, politika je pobijedila: Makedonija je protiv bugarskog Levskog izgubila obje finalne utakmice tako što je diskvalifici-rana, a do 1944. godine momčad više nije igrala, jer se većina igrača priključila par-tizanima.Trajko Stamatovski, lingvist, svjedok jed-ne od završnih utakmica, kao i deportacije makedonskih Židova, o tome kaže: „Što se tiče tvrdnje da su Bugari spašavali Židove, njihova vojska i policija ulazila je doslov-no u svaku kuću... preživjelo ih je samo deset do dvadeset.”Bugarska je, istina, donijela povijesnu od-luku da neće deportirati svoje Židove i ta je odluka spasila 48.000 Židova koji su ži-vjeli u Bugarskoj. No, bugarske su vlasti, pod nacističkim pritiskom, bile odgovorne za deportaciju oko 7000 Židova iz Skopja i Bitole, Pirota i Trakije. Tijekom Drugoga svjetskog rata život je u Makedoniji izgu-bilo 98 posto židovskog stanovništva. Na-kon rata u Makedoniji ih je ostalo samo dvije stotine.Sada, sedamdeset godina poslije, jedan je film ponovno uzburkao političku scenu. Nije dobro kada se u umjetnost umiješa politika. Šteta što dobar film poput ovoga prate nepotrebni prijepori koji s filmskom umjetnošću i njezinim dosezima nemaju nikakve veze.


4

Ako se dobro sjećam, na prošlogodišnjem Festivalu židovskog filma počasni gost u Zagrebu bio je potomak bugarskog kralja Borisa III, kojemu je uručeno priznanje za spašavanje bugarskih Židova u Dru-gom svjetskom ratu. Koliko sam uživala u dobru filmu, toliko sam sada zbunjena

i otvaraju mi se mnoga moralna pitanja. Tko je krivac, a tko pravednik?“Bugarska okupacija Makedonije, de-portacija 7200 Židova u plinske komore u Treblinku, kao i brutalna represija nad antifašistima i političkim protivnicima u Makedoniji povijesne su činjenice”, kaže

producent filma. “Još ima živih Makedona-ca koji su se borili protiv fašizma, također i Židova, zbog čega je naposljetku Makedo-nija završila kao pobjednik u ratu na strani Saveznika. Što više budu pokušavali kriti-zirati film, on će se više gledati”, ističe se u jednom komentaru.

Ovaj je film memorijal židovskim žrtvama i nagrađen je na Međunarodnom filmskom festivalu u Palm Springsu 2013.

Na kraju, citirat ću jednu proročansku reče-nicu iz filma Treće poluvrijeme:“Ovaj rat će izroditi novu Europu!”

Ova izraelska filmska priča s tragičnim završetkom utemeljena je na stvarnom događaju. U Pojasu Gaze svibnja 2004. uništen je oklopni transporter izraelske vojske i svi su vojnici izginuli. Spasilač-ka Brigada Givati pod zapovjedništvom Michaela Alonija došla je na poprište po-kupiti posmrtne ostatke ubijenih, da bi ih se moglo dostojanstveno pokopati u nji-hovoj domovini. Duga je debitantski film mladoga redate-lja Elirana Elya koji je sudjelovao u grupi Brigade Givati. Osiguravali su specijalce koji su u vrelom pijesku tražili i sakupljali ostatke stradalih vojnika: ponekad su to bile samo krpice, ostaci njihove odore. Duga je ujedno bilo kodno ime misije i kuće iz koje su trebali štititi svoje subor-ce od neprijateljske snajperske vatre. Za-uzeli su polurazrušenu palestinsku kuću u kojoj živi siromašna palestinska obitelj na čelu s mrzovoljnim starim ocem i još starijom bakom te gomilom djece. Na kući nigdje čitavih vrata ni prozora. Ljudi žive usred ruševina, bez dovoljno hrane i

DugaIgrani film, Izrael 2012.

Režija: Eliran ElyaUloge: Michael Aloni, Tom Higi, Ido Bartal, Moshe

Ashcenazivode. Michael i njegovi ljudi pokušavaju pomoći, napose dječaku bolesnu od as-tme. Tu se mota i izraelski vojni fotograf koji od početka stvara neprilike, podu-zimajući neke vlastite akcije. Palestinci sa suprotne strane povremeno otvaraju vatru. Dobro uvježbani izraelski vojnici suprotnost su religioznim Palestincima u kući, koji, drhteći od straha, predano kla-njaju u vrijeme molitve, usred sveopćega kaosa.Zapovjednik Michael, s mnogo odgovor-nosti i humanosti, brine se o svima, napose da se njegovi vojnici ne izlažu nepotrebnim opasnostima. Ali, palestinska obitelj ostaje bez hrane i stara baka mora izaći van. Štiti je Michael i još jedan vojnik, a ugura se i fotograf. Kad se ulazna vrata kuće otvore, ukaže se pomalo nestvaran prizor: drveni kokoši-njac. To je, dakle, ta hrana zbog koje riski-raju život. Kokoš odleprša iz bakine ruke i nastade trka u kojoj perje leti na sve strane. Palestinci otvaraju vatru. Rafal, tako, preki-da tu inače živopisnu sliku, koju je u objek-

tiv uhvatio i vojni fotograf. Nažalost, pre-kasno. Fotograf, ali i zapovjednik Michael, smrtno su pogođeni.Koncept “svetosti života” ili “nepovredivo-sti života” provlači se kroz čitav ovaj vrlo dobro dokumentirani film, kako putem ka-raktera izraelskih vojnika, slažući mozaik cijelog izraelskog društva tako i obranom ovoga koncepta u svakodnevnim praktič-nim odnosima.Kako izgleda vojna akcija na palestinskom području iz perspektive izraelske vojske? Znatiželja me je ponukala da pogledam ovaj film, koji mi je otkrio svoju slojevitu strukturu.Mislim da je o tome najbolje progovorio Howard Adelman u časopisu Three Movie

Reviews: “Ovaj je film za mene više nego bolan, i siguran sam i za mnoge Izraelce. Sjećam se situacije kada je moj unuk sa svojom postrojbom bio na granici Gaze, a njegov najbolji prijatelj ubijen je iz raket-nog bacača nekoliko koraka dalje. Telefonirao sam mu neposredno nakon toga, a sadržaj našega razgovora prolazio mi je kroz glavu i parao moje srce dok sam gledao ovaj film. Možda će mir doći, civili neće biti napadani i mučeni, ili ranjavani i ubijani, a životi izraelskih vojnika neće biti žrtvovani.”Film Duga bio je 2012. u službenom natje-canju na Međunarodnom filmskom festiva-lu u Jeruzalemu te na festivalima židovskog filma u Austinu i Torontu u 2013.

Mukotrpno i puno opasnosti, tajno puto-vanje velike skupine etiopskih Židova u Izrael 1984. često je eksploatirana filmska tema. Prošle smo godine vidjeli film iz 2010. Put proročanstva, nagrađen nagradom B’nai Brit, za najbolji dokumentarac.Bračni par Avishai i Shari Mekonen pose-gnuo je za istom temom. Njihov film 400 milja do slobode prikazuje masovni bijeg članova 2.500 godina stare ortodoksne ži-dovske zajednice Beta Izrael iz sjevernih planina Etiopije, preko Sudana, u Izrael. U dva velika, možemo reći izbjeglička vala, zahvaljujući organiziranoj pomo-ći izraelskih vlasti, u operacijama Moses and Joshua (1980) i Solomon (1991). oko 120.000 etiopskih Židova uspješno je pre-bačeno u Izrael, gdje i danas žive. U Etiopiji Židovi su trpjeli teror i morali su skrivati svoju vjeru. Živjeli su bijed-no. Bili su felasi i ručno obrađivali svoju zemlju. U dalekim etiopskim brdima bili

400 milja do slobodeDokumentarni film, SAD, 2012.

Režija: Avishai Mekonen i Shari Rothfarb Mekonensu odsječeni od milijuna kršćana i musli-mana. Procijenili su da je došlo vrijeme da prestanu živjeti pod takvim terorom, skrivajući svoju vjeru i skupina od sto ljudi krenula je put Sudana. Na putu su ih pobunjenici silovali, pljačkali i ubijali, otimali su im djecu i prodavali u roblje. Ljudi su gladovali, umirali od napora, bo-lesti, žeđi...Redatelj filma osobno je sudjelovao u tome bijegu kao desetogodišnji dječak. Pobunjenici su ga oteli. Obitelj ga je be-zuspješno tražila i neizmjerno patila. Na sreću, spasio ga je i vratio obitelji tajni agent MOSAD-a Shetu Ghetana. Susreli su se nakon dvadeset godina, kada je Me-konen odlučio prekinuti šutnju. Odlučio je prestati živjeti između sjećanja i zabo-rava.“Moja mama je osoba koja me je učinila jakim”, kaže Avishai Mekonen. “U osmom mjesecu trudnoće propješačila je 400 mi-lja, na pola puta porodila je mog brata u

izbjegličkom logoru. Podigla je i odgojila šestoricu sinova. Nikada nije odustajala... I danas su mi pred očima mnogi grozni prizori koje sam vidio kao dijete i na kra-ju sam zaljučio da sam možda baš ja pre-dodređen da ispričam ovu priču”.U tajnoj misiji izraelskih vlasti avionom su prebačeni u Izrael 1984. To je bila Operacija Mojsije. Stižu u zračnu luku Ben Gurion. Njihov je san ostvaren: za-koračili su na sveto tlo izraelsko. Ima jedna nezaboravna scena: autobus koji ih prevozi u Tel Aviv zaustavlja se pred semaforom usporedno s isto tako velikim autobusom punim ljudi. Ostaju osupnuti, jer su u susjednom auto-busu svi ljudi bijeli. Zar je moguće da su u Izraelu svi Židovi bijeli? Čak i mala dje-ca? Zbog povijesnih okolnosti odsječeni od židovske zajednice, etiopski Židovi mislili su da su svi Židovi crni. Tay i Tzi-porah, žena Mojsijeva bila je Etiopljanka!U svijetu, pa čak i u SAD-u, nedovoljno se zna o Židovima s Crnog kontinenta, o afričkim Židovima, dovedenima iz Mali-ja, Angole, iz Ugande, Luande, s Jamajke. Bilo je Židova i iz Azije. Milijuni crnih Židova žive u Južnoj Americi, a mnogo ih je i na sjeveru kontinenta. Na Zapadu se malo zna o povijesti Žido-va. Ima ih i bijelih i crnih. U Izrael su, nakon Drugoga svjetskog rata, a i prije, useljavali uglavnom Židovi iz europskih zemalja.Dolaskom u Izrael, članovi stare židov-ske vjerske zajednice iz Etiopije morali su naučiti hebrejski jezik. Mogli su zadrža-ti svoj armharski jezik, ali je ubrzo, već 1985, počela velika kampanja za obraće-

nje. Etiopski Židovi, smatralo se, zbog svoje tisućljetne izolacije, bili su odvojeni od pravog židovstva, od svoje matične vjerske zajednice i sada su se, dolaskom u Izrael, morali preobratiti. Ljudi koji su toliko propatili zbog vjere počeli su sve to doživljavati kao afričku priču.u nastav-cima.“Stalno sam bježao, stalno u strahu, ni-sam znao tko sam”, kaže redatelj. “Nisam sličio Židovu. Ne u onom stereotipnom izgledu europ-skog Židova s izrazitim nosom. Jedan moj zemljak i ja, budući da u Izraelu ni-smo vidjeli neku perspektivu, otišli smo u New York. Tamo smo se našli u vrijeme terorističkog napada na Trgovački centar. Pomagali smo u spašavanju preživjelih. Dva tipa iz FBI-a zaustavila su ih pitajući: Tko ste vi? Avishai je pokazao svoje izra-elske isprave, a odgovor je bio: Ti si crn. Ti ne možeš biti Židov. Udaljili su nas, i dok sam, prekriven prašinom, hodao pre-ma svome stanu u blizini Sveučilišta Co-lumbia, rođena je ideja za ovaj film”.Zamislimo jedan novi globalni judaizam, koji nadilazi sve razlike, geografske, et-ničke, klasne, rasne, različite ritualne prakse... Razgovor o tome tko je pravi Židov zamijenit će bogat multidimenzio-nalni karakter židovskog naroda.Dokumentarni film 400 milja do slobode bračnoga para Mekonen, koji živi u New Yorku, prošao je službenu selekciju na ži-dovskim filmskim festivalima u New Yor-ku, San Franciscu, Torontu te na Međuna-rodnom festivalu u Houstonu i Svjetskom festivalu dokumentarnog filma.


5

U jednom neobičnom filmskom putovanju, otkrivajući čari probijanja kroz džunglu, ali i sve opasnosti i napore, pridružujemo se izraelskom ambasadoru u Kamerunu, koji se kreće tim sušnim područjem užarene Afrike, u posebnoj misiji. Agronom po pro-fesiji, želi dovesti vodu na žedna kamerun-ska polja što po devet mjeseci čekaju kišu. Želi uvjeriti stanovnike u blagodati sustava navodnjavanja koji će preporoditi prirodu i njihov tegobni život.Film započinje scenom na rijeci: žene, stare i mlade, zahvaćaju vodu iz mutne rijeke i u velikim posudama nose ih na glavi, hodajući tako i po nekoliko kilometara do svoga sela.Izlažući se mnogim opasnostima, od div-lje i neobuzdane prirode, od naoružanih pobunjenika... ambasador se sa svojim kamerunskim vozačem Antoineom, što vozilom, što nekim riječnim plovilom, probija neprohodnim stazama, da bi do-šao do udaljenih selâ i njihovih lokalnih vladara koji se nazivaju kraljevima ili sul-tanima. Sada slijede scene “kraljevske goz-

Časni ambasadorDokumentarni film, Izrael, 2012.

Režija: Jonathan Paz

be” i živopisnog afričkog folklora. Golemi, mesnati vladari s najvećom pažnjom ugo-šćuju izraelskog ambasadora, uz udaranje bubnjeva, pjesmu i ples, okruženi gomi-lom žena. Kralj Asimetie kaže da je od oca naslijedio pedeset žena. Bubnjanje, ples i gozba traju beskonačno, tako da lokalni vladar ispraća svoga gosta s mnogo lijepih riječi i širokim osmijehom, a da o poslu nisu dospjeli progovoriti ni riječi. Ambasadora je primio i kralj Bafuta, čak i jedan sultan, ali rezultat ostaje isti. Ci-jevi za navodnjavanje, postavljene prošle godine, razmontirane su i “spremljene na sigurno od lopova”, a na drugom mjestu su oštećene, pa kroz njih voda ne curi. Mještani ogorčeno dovikuju ambasadoru: “Zašto mislite da znate više od nas? Osta-vite nas! Odlazite!”“Muškarci vladaju našim društvom”, s gor-činom kažu žene. “Muškarci ne rade ništa, a žene sve: rade na polju, samo služe i brinu o brojnoj djeci. Afrika, ona je na našim ra-menima!”

Došli su na njivu Antoinove šezdesetogo-dišnje majke, koja radi i najteže poslove, a on se, kao prvorođenac, mora o njoj bri-nuti. Ono što posebno povezuje ambasadora i njegova afričkog vozača osamljeničko je djetinjstvo, bez roditeljske pažnje i ljubavi. Ambasador je rođen u kibucu, gdje je pro-veo punih dvadeset godina. Iz razgovora s producentom saznajemo da je o tom kibucu snimljen dokumentarac Galilejski Eskimi. Zbog svoga teškog djetinjstva Mickey Ar-bel, sadašnji izraelski ambasador u Kame-runu, uvijek je žarko želio biti uključen u

društvo, biti voljen, prihvaćen. Sada želi pomoći siromašnoj zemlji, koja teži za progresom, ali se ne može riješiti nekih predrasuda i tereta tradicije. “Srce mi se slama”, kaže ambasador, promatrajući ži-lave afričke žene kako i dalje hodajući uspravno, nose na glavi posude s vodom iz rijeke. Njihova se patnja nastavlja. Za-tim usmjeri pogled u nutrinu svoje duše, preispitujući sebe, svoju prošlost, uspjehe, neuspjehe... Na kraju zaključuje da će, unatoč svemu, “Juda živjeti vječno. Jeruzalem od naraštaja do naraštaja”, kako glasi poznata židovska pjesma.

Shalom Nagar, pobožni Židov iz Jemena, pedeset je godina zatvorski čuvar. Nakon što je izraelski sud izrekao smrtnu kaznu nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, bio je njegov egzekutor. Bio je prisiljen oba-viti prljavi posao vješanja glavnog arhitekta konclogora smrti u kojima je stradalo više od šest milijuna Židova. Taj strašni događaj egzekucije dramatično će utjecati na njegov budući život.Pred nama je sada 75-godišnji, marginalizi-rani Sefard, koji je na svojim leđima ponio nacionalni teret, govori o tom događaju, sjećajući se kako je zgrada Suda bila ob-novljena i napravljena posebna kabina za Eichmanna, čije je suđenje 1962. izazvalo pravu euforiju i svi su dolazili vidjeti sama

KrvnikDokumentarni film, Izrael, 2010.

Režija: Natalie BraunVraga. Shalom ga je u zatvoru čuvao punih šest mjeseci, donosio hranu, vodio ga na WC. Napokon se zbližite sa zatvorenikom i počnete ga sažalijevati, iako su Nijemci zli. Za Eichmanna je zatražena smrtna kazna. Obrana kaže da se to moglo dogoditi sva-kom pojedincu i svakom narodu. Presuda je pala: smrt vješanjem. Zapovjednik za-tvora zapovjedio mu je da uključi pločicu vješala. Odbio je, a onda su čuvari vukli kocku, koja je pripala njemu i on je morao postupiti po zapovjedi. Sjećanje na pad ti-jela u dubinu od tri metra, skidanje užeta oko vrata i krv koja je po njemu šiknula, još i danas mu izazivaju noćne more. Nakon toga počeo je ići u sinagogu i slaviti šabat. “U ovome svijetu samo smo prola-

znici”, kaže Nagar. “Jedina stvar koju može-mo ponijeti sa sobom naša su dobra djela.” Slučaj s Eichmannom promijenio mu je ži-vot. Postao je religiozan.Ovaj film progovara o životu i smrti iz per-spektive jednoga čovjeka: zatvorskog čuva-ra i krvnika koji u kasnijim godinama pred-vodi mističnu ceremoniju kaparota prije Yom Kippura, koju prakticiraju ultraorto-doksni Židovi prigodom ritualnoga klanja pilića. Bavi se obrednim žrtvovanjem pilića i ovaca.Nakon ratne pobjede 1967. Židovi prvi put mogu doći pred Zid. No, s palestinskim te-roristima ne prestaju problemi. Zatvori su puni. “Iako su teroristi, žalim ih”, kaže Sha-lom, koji je tim zatvorenicima omogućio da sami sebi pripremaju hranu u hebronskom zatvoru, gdje sada radi. Godine 1971. četr-naest obitelji odlazi iz Jeruzalema i osnivaju novo naselje Kiryat Arba, blizu Hebrona, nakon što su prvobitno bili smješteni u ko-njušnice jordanskog kralja Husseina.U filmu su posebno istaknuti Shalomova humanost te njegova toplina, šarm i sklo-nost humoru, kao i jedan paradoks: on je krvnik i čovjek koji obavlja ritualni obred klanja životinja koje se žrtvuju ili služe za ljudsku ishranu.Još jedan poseban aspekt ovog filma je odnos glavnog junaka prema Holokaustu, Iako Holokaust nije dio povijesnog identi-teta u njegovu zavičajnom Jemenu, Shalom sebe smatra jednim od preživjelih žrtava. Kao Sefard i ultraortodoksni Židov, u Izra-elu je bio potisnut na margine društva, nije

bio uvažen kao sudionik Holokausta, jed-nako kao što nije bio zadovoljan položajem Palestinaca pod okupacijom. “Postali smo okrutni”, kaže. “Ponekad dobrota najed-nom nestane.”Kraj filma donosi paradoksalni politički za-plet. Kada je zloglasni židovski doktor Ba-ruch Goldstein u Hebronu na Purim 1994. godine poklao grupu muslimana prigodom molitve, Shalom Nagar nije više želio živjeti u Kiryat Arbai i otišao je iz protesta, dok su Goldsteinovi pristaše slavili. Taj je doga-đaj uzbudio i mnoge Židove u Jeruzalemu. Eichmannova krvnika duboko je pogodio židovski pokolj nad Palestincima. Po nje-govu shvaćanju, Židovi ne smiju ići istim putem, poslije svega što je njima učinjeno u Holokaustu, ne smiju se služiti istim me-todama.Iako je u središtu zanimanja suđenje naj-većem nacističkom ratnom zločincu Ado-lfu Eichmannu, izricanje smrtne kazne od strane Suda Države Izrael, te njegova egze-kucija, sam egzekutor Shalom Nagar ostat će nam u sjećanju kao jednostavan, dobar, osjećajan i plemenit čovjek, s osobitim smi-slom za humor. Shalomova priča o tome kako je postao Eichmannov čuvar i egze-kutor odlično je potkrijepljena arhivskom fotodokumentacijom s tog povijesnog su-đenja najvećem zločincu novije svjetske povijesti.Dokumentarni film Krvnik prikazan je na mnogim festivalima: Beč, San Francisco, Berlin, Krakov, a u Haifi je proglašen naj-boljim 2010.

Ugledni filmski redatelj Sam Pollard sni-mio je ovaj potresni dokumentarni film za ljude koji žele znati više o svojoj nedovoljno poznatoj povijesti. Film je temeljito osporio uvjerenje kako je ropstvo u Americi zavr-šilo Proklamacijom Abrahama Lincolna iz 1863. Koristeći se arhivskim fotografijama snimljenim u Alabami i Georgiji, film do-kumentira dramatično ponovno ozako-njeno “novo ropstvo” kako na Jugu tako i na Sjeveru SAD-a. Nakon objavljivanja spomenute Lincolnove deklaracije, novi

Ropstvo pod drugim imenomDokumentarni film, SAD, 2012.

Režija: Sam Pollard Po istoimenoj knjizi Douglasa Blackmona

oblici ropstva nastavljaju se kroz sljedećih 80 godina - sve do završetka Drugoga svjet-skog rata. Iako do obala SAD-a više ne stižu brodovi s robovima iz Afrike, nastavlja se nemilosrdno izrabljivanje četiri milijuna oslobođenih robova s američkog juga, koji su se najednom našli bez posla, bez zemlje i bez krova nad glavom. Građanski rat potpuno je uništio ekonomiju juga. Četiri milijuna robova moglo je krenuti u slobo-du. Afroamerikanci iz Alabame i Georgije čvrsto su odlučili ući u novu budućnost, no

umjesto toga čekalo ih je “ropstvo pod no-vim imenom”, o čemu svjedoče generacije “crnih južnjaka” i njihovih potomaka, od kojih neki svjedoče i u ovome filmu. Izla-ze na vidjelo već zaboravljene priče o pri-

silnom radu sirotinje s američkog juga, o robovanju stotina tisuća Afroamerikanaca, o njihovim patnjama u jednom okrutnom sustavu u kojem je jedini zakon profit. Na novom, industrijaliziranom jugu vladao je


6

sustav izrabljivanja i ostvarivanja što ve-ćeg profita. Afroamerikanci su sličili uto-pljenicima. Industrija je doslovno “gutala” svu raspoloživu radnu snagu, pa je država počela iznajmljivati osuđenike za 10 ili 20 dolara mjesečno. Bili su to pretežno Afroamerikanci, čiji je život kriminaliziran. Na ulici su hvatali mlade muškarce, osudili ih za skitnju, a potom iznajmljivali za rad u ugljenoko-pima, na plantažama, željezničkim pru-gama, na krčenju šuma... Više od 15.000 osuđenika na Floridi gulilo je kaučuk. Iskorištavane su i žene, a već 1890. broj zatvorenika na prisilnom radu narastao je na 19.000. Život crnaca kriminalizi-ran je: spaja se odnos rasa - kriminal. Na

filmskom ekranu nižu se stravični prizori izgladnjivanja i zlostavljanja radnika, koji su prisiljeni raditi u neljudskim uvjetima i petnaestak godina - do smrti. Godine 1890. Afroamerikancima su poništena građanska prava, a 1901. pojavio se novi oblik ropstva: odrađivanje duga, odno-sno “dužničko ropstvo”. Sve se pretvorilo u političku katastrofu!Ovaj dokumentarni film, koji izaziva gr-čenje u želucu, utemeljen je na knjizi Drugo ime za ropstvo američkog autora Douglasa A. Blackmona, koja je 2009. do-bila Pulitzerovu nagradu. Tom knjigom Blackmon je osvijetlio jedno od najsra-motnijih poglavlja američke povijesti - u kojem su iz pepela građanskog rata izni-

knuli novi oblici ropstva za stotine tisuća Afroamerikanaca, koji su ponovno bez milosti prodavani bijelim gospodarima, izloženi psihičkoj torturi, desetljećima nakon službene abolicije. U tu ružnu epi-zodu američke povijesti bili su uvučeni i organi vlasti i federalna policija. Lišavajući crne radnike njihovih radničkih i ljudskih prava, punili su državne blagajne južnih pokrajina milijunima dolara, a ujedno su onemogućavali Afroamerikance da sudje-luju u političkom životu.Knjiga po kojoj je snimljen ovaj dokumen-tarac utemeljena je na originalnim doku-mentima i svjedočenju nevoljnika koji su prisilno zamijenili svoje snove o slobodi, prisilnim radom u kompanijama koje su

najviše profitirale od novih oblika ropstva, jer se crni radnici nisu uspješno izborili na tržištu radne snage.Film Ropstvo pod drugim imenom ozbiljan je obračun s malo poznatim zločinom nad Afroamerikancima i s unutarnjim zakono-davstvom koje i danas miriše na rasizam.Janet Maslin, pišući za New York Times o knjizi Douglasa Blackmona, usporedila je novo ropstvo u Americi s Holokaustom, ističući šest desetljeća nesmiljene borbe protiv rasne diskriminacije od strane vla-dajućih bijelaca.Dokumentarac je premijerno prikazan na Sundance Film Festivalu u siječnju 2012, a u sljedećih mjesec dana vidjelo ga je 4,8 milijuna ljudi.

Posjetitelji sedmodnevnog Festivala tole-rancije - 7. festivala židovskog filma imali su dragocjenu povlasticu pogledati izlož-bu originalnih plakata iz 1941. koja je po-stavljena na katu Kina Europa u Zagrebu, u čijoj su se dvorani održavale filmske pro-jekcije.Dvadesetak originalnih plakata s ANTI-MASONSKE IZLOŽBE otvorene u Beo-gradu 22. listopada 1941. dio su kolekcije uglednog dizajnera i ilustratora Mirka Ili-ća, koji živi i radi u New Yorku i koji je na svečanosti otvaranja Festivala izjavio: „Ova izložba zapravo je njemački trik. To su an-

IZLOŽBAANTIMASONSKI PLAKATI 1941-42.

Prateći program FESTIVALA TOLERANCIJE 7. festivala židovskog filma Zagreb

KINO EUROPA, ZAGREB, 19 - 25. svibnja 2013.

tižidovski plakati koje je osmislila njemač-ka propagandna mašina kako bi opravdali Staro sajmište, jedan od prvih koncentra-cijskih logora u Europi. Neke od tih ikono-grafija iz 1941. koje ćete vidjeti, nažalost, počinju se pojavljivati i danas.”Antimasonski plakati tematska je izložba nacističkih propagandnih plakata namije-njenih Srbiji, poraženoj početkom Drugoga svjetskog rata. Plakati upozoravaju kakva opasnost prijeti čitavom svijetu od Židova, koji su poistovjećeni s masonima, „ali ovaj jevrejski san o vladanju svetom sada nestaje pod udarcima probuđenog nacionalizma!

Kako?- Saznaćete na AN-TIMASONSKOJ IZLOŽ-BI”- napisano je na uvod-nom plakatu beogradske izložbe.Glavna tema izložbe po-stavljene u okupiranom Beogradu bila je navodna židovsko-komunistička-masonska zavjera slična Protokolima sionskih mudraca, krivotvorini nastaloj u Carskoj Rusiji, prije revolucije, o židov-skoj uroti za postizanjem svjetske dominacije na svim područjima javnoga života, posebno u financi-jama.„Jevrejin drži sve konce u ruci” - piše na jednome od plakata, a i tekstovi na ostalima indikativno potkrepljuju tezu o sveprisutnoj židovskoj opasnosti: „98% financija u SAD-u u rukama su Židova!”, „Štampa u SAD je 97% u jevrejskim ru-kama”, „Njegovo oruđe: demokratija, ma-sonerija, komunizam, kapitalizam”, „Vi još ne znate...budite na oprezi!”, „Oprez....Oni dolaze”....Beogradsku izložbu pratila je golema ko-ličina propagandnog materijala: 60.000 plakata polijepljenih po čitavom gradu, 100.000 letaka, 200.000 različitih brošura, 9 vrsta kuverata u 108.000 primjeraka, pri-godne poštanske marke, 176 propagandnih filmskih isječaka itd.

Sav taj propagandni materijal portretirao je Židove i judaizam kao izvore svjetskog zla.Izložene su i spomenute četiri poštanske marke mržnje, koje su kvislinške vlasti u Srbiji izdale u povodu otvaranja spomenute Antimasonske izložbe u Beogradu, Garaša-ninova br. 8.U vrlo atraktivno dizajniranu katalogu zagrebačke izložbe Antimasonski plakati, katalogu koji doseže svjetsku umjetničku razinu, Udruga Festival suvremenog ži-dovskog filma Zagreb, osnovana 2008, ova izložba naznačena je kao popratni program Festivala tolerancije. Međutim, po mom mišljenju, prerasla je u krucijalni sadržaj Festivala, ako se vrednuje edukacijski uči-nak u upozoravanju javnosti na svepri-sutnu neofašističku ikonografiju u javnim prostorima bivše Jugoslavije, dobro skri-venu iza paravana domoljublja, posebno na nogometnim utakmicama i koncertima popularnih domaćih pjevača.„Sredina u kojoj živimo, sredina u kojoj se Festival održava, još nije osvijestila strahote koje su se dogodile niti jasno o tome progo-vara i zato je ovaj festival važna javna plat-forma na kojoj se iz godine u godinu sve glasnije i sa sve većim odazivom publike stalno podsjeća na strahote tamne ljudske povijesti: da se ne zaboravi!”, piše u uvodu kataloga.Voditelj projekta Sanjin Kaštelan uložio je veliki trud da se i likovno obogati festival-ski filmski program.Izložba je u svakom pogledu vrhunska.

Spomenka Podboj


7

U glazbenoj drami Lokšen Enrico Fink pri-ča o svom pradjedu koji je iz Rusije došao u Ferraru kao kantor. Enricov otac, Guido Fink, preselio se s obitelji poslije rata iz Ferrare u Firencu, gdje je dobio položaj na sveučilištu i u izdavaštvu. Prijateljevao je s Giorgiom Bassanijem (autorom romana Vrt Fini Continijevih), a kao urednik prvi

ENRICO FINK

Po svemu se čini da je došlo vrijeme oživlja-vanja drevnih uspomena i zbivanja kojima prijeti potpuni zaborav. Uostalom i prosla-va stotog rođendana našega dugogodišnjeg kolege, prim. dr. Teodora Grünera, podsje-tila me na još jednog stogodišnjaka kojim se ponosi moja obitelj, koji je unatoč dugo-godišnjoj umjetničkoj i pedagoškoj karijeri ostao u vezi sa svojim zavičajem.Naši su zajednički preci Emanuel (1840-3. VII. 1924) i Helena Bonyhádi (1849.-21. VIII. 1934), djed i baka moje mame Nade Kremsir rođene Propper, koja je nakon smrti svoje mame Ide živjela kod njih u Za-grebu i tu se školovala! Po riječima moje-ga ujaka Ferenca (François) Fejtöa njegov je djed kao djelatnik željeznice za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije premješten na mjesto direktora Južne željeznice u Zagreb, u kojem je i ostao. Imali su kćeri Olgu, An-toniju i Idu (moju baku) i sina Eliasa.Antonija Spiller r. Bonyhádi, (1870-1944) prešla je na katoličku vjeru zajedno sa su-prugom Karlom Spillerom, s kojim ima dva sina, do udaje bila je pjevačica. Razveli su se (navodno zbog njegove nevjere i drugih grijeha?!) - negdje poslije Prvoga svjetskog rata. Teta Toni živjela je do 1944. u Zagrebu u svom stanu. Tada je pročitala u listu Hr-vatski narod da se svi Židovi, koji se još nisu prijavili kao takvi moraju prijaviti ustaš-kom redarstvu i nikoga ne pitajući, prem-da je službeno vođena kao osoba katoličke vjere, prijavila se kao Židovka. Njezin sta-riji sin Mirko, skladatelj, bio je tada već u partizanima pod prezimenom Petrović, jer nije htio ugroziti svoju majku! Već sljedeći dan nakon prijave Gestapo je odveo tetu Toni usprkos svim nastojanjima Ljube Kremzira da je izbavi i od tada joj se gubi trag. Navodno je s drugim starim lju-dima “ciklonizirana” u posebnom vagonu na putu za koncentracioni logor!

Ljerko Spiller: Već pomalo zaboravljeni potomak obitelji Bonyhádi

Emanuel i Helena Bonyhádi, Antonija Spiller r. Bonyhádi, Ida Fischel, r. Bonyhádi i djeca (s lijeva na desno): Mirko i Ljerko Spiller, Ferenc Fischel i Nada Propper

Arnolda Schönberga!). Prva mu se žena Carmen preudala za vrijeme rata. Nakon rata vratio se u Zagreb i bio neko vrijeme muzički direktor Radija Zagreb, zatim Ra-dija Beograd i naposljetku je bio profesor i dekan Muzičke akademije u Sarajevu, gdje se oženio pjevačicom i uvaženom muzič-kom pedagoginjom Brunom Zimić rodom iz Herceg-Novog, gdje počivaju u zajednič-koj grobnici.

Mirko Spiller 1935.

Ljerko Spiller

Ljerko Spiller je 1979. odlikovan redom Danice Hrvatske s likom Marka Maruli-ća. Američki biografski institut proglasio ga je 1999. Čovjekom godine (Man of the Year), a u povodu 250. obljetnice smrti J. S. Bacha dobio je nagradu Bach 2000 u Buenos Airesu, gdje je 2001. dobio na-gradu Argentinskog muzičkog društva, a 2002. nagradu grada Buenos Airesa.Vodio je violinske tečajeve i po svijetu i poznati su takvi tečajevi u Meksiku i dvorcu Alltensteig kod Stuttgarta (koje je vodio niz godina, pa i 2005). Tu mu je povremeno asistirao njegov mlađi sin Antonio, koncert-majstor II. violina u Simfonijskom orkestru bavarskog radi-ja sa suprugom Silvijom, pijanisticom. U veljači 1952. došao je prvi put nakon Drugoga svjetskog rata sa suprugom u Zagreb i tom je prigodom u dvorani Istra pod ravnanjem Friedricha Zauna svirao Brahmsov koncert za violinu i orkestar. Bio je tada i na Mirogoju, gdje na grobu moje bake stoji ploča postavljena kao us-pomena na njegovu majku, ali i na bakina drugog muža Lajosa Fischela i njegova dva sina iz njegova drugog braka, Kornela i Edija, stradalih u Auschwitzu!U čast njegova učitelja Vaclava Humla u Zagrebu je 1977. osnovano međunarodno violinističko natjecanje u kojem je pred-sjednik žirija bio poznati violinist Henryk Szeryng, a Ljerko je bio dopredsjednik sve do Szeryngove smrti, kada ga je naslijedio na mjestu predsjednika. Kao predsjednik žirija bio je svake četiri godine u Zagrebu, kada se održava Međunarodno natjecanje za violiniste Vaclav Huml (Humlov uče-nik je bio i njegov kolega, poznati Zlatko

Baloković) te je s Carolom bio u Zagrebu zadnji put 2005. Tada je hodao uz pomoć štapa i bio duševno veoma svjež usprkos svoje tada 94 (!) godine.Umro je u studenom 2008. u Buenos Ai-resu. Njegov stariji sin Andres, oboist i diri-gent, profesor je na muzičkoj akademiji i dirigent u Buenos Airesu i u drugom je braku. Mlađi sin Antonio, violinist je i koncertni majstor u Bavarskom radij-skom orkestru, dok je njegova supruga Silvia također rođena u Argentini, pijani-stica i zajedno sviraju u Spiller triu, ona je i muzički pedagog, docentica. Imaju dva odrasla sina, stariji Gregorio studirao je glazbu, mlađi je sin Sebastian. Andres i Antonio su između ostalog bili na muzič-koj izobrazbi u Njemačkoj.

va bratića Françoisa Fejtöa) povesti majku sa sobom. No ona nije naslutila prijeteću opasnost. Ljerko Spiller svoju je suprugu Carolu Gielen upoznao u Buenos Airesu i oženio je 1945. Carola Gielen rođena je 1926. u Dresdenu, gdje je njezin otac bio dirigent opere. No zbog potpisa na jednom

apelu 200 intelektualaca protiv Hitlera do-bio je mig da se izgubi i otišao je na mjesto dirigenta opere u Beču, no ubrzo nakon Anschlussa pobjegao je s cijelom obitelji u Argentinu. Njegov je sin, Carolin brat Michael Gielen, također poznati dirigent i muzički pedagog u Njemačkoj.

Ljerko Spiller (Crikvenica, 21. VII. 1908-Buenos Aires XI. 2008) završio je Muzičku akademiju u Zagrebu u klasi Vaclava Humla u istoj klasi sa Zlatkom Balokovićem. Nakon usavršavanja u Pa-rizu kod Alfreda Cortota postao je sa 22 godine 1930. najmlađi profesor violine na toj poznatoj muzičkoj školi u Parizu. Na violinističkom natjecanju u Varšavi 1935. osvojio je četvrto mjesto, na drugom je mjestu bio David Oistrah. Nedugo nakon toga od svog je rođaka iz Argentine dobio ponudu da u jednom starom kazalištu u Buenos Airesu održi nekoliko koncerata i platio si je put brodom, no kad je stigao, ustanovio je da je glazbeno društvo koje ga je pozvalo propalo i da se staro kazalište ruši. Bio je bez novca za povratak, ali i bez sredstava za život, pa se uzdržavao svira-njem po lokalima.Bio je pozvan da svira i u jednom otmje-nom društvu, gdje je dobio ponudu osni-vača novog filharmonijskog orkestra u Buenos Airesu da postane koncert-majstor violina u tom orkestru koju je objeručke prihvatio. Postao je u Argentini poznati violinistički pedagog, titularni izvanredni i profesor emmeritus u La Platti, dirigent i violinist festivala u Cordobi. Napisao je jednu od najboljih pedagoških knjiga za učenje violine za djecu, izdanu u 32 zemlje (osim u Hrvatskoj!), osnovao je nekoliko muzičkih ansambala, dugi niz godina vodi tečajeve (školu) violine u Buenos Airesu, Barillocheu na jugu Argentine i drugdje (Stuttgart!) kao profesor Muzičke akade-mije. Jedna koncertna dvorana u Buenos Airesu nosi njegovo ime. Svraćajući 1937. u Zagreb namjeravao je (prema izjavi njego-

Mirko (Miroslav) Spiller (Špiler), (1906-1986) u međuratno je doba diplomirao kompoziciju (kod Blagoja Berse) i klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavao se u inozemstvu, neko vrijeme čak i kod

je prihvatio objaviti remek-djelo Tomasa Lampeduse Gepard (II Gatopardo), ru-kopis romana koji su dotad odbili svi tali-janski izdavači. Enrico je rođen u Firenci i nije bio odgojen u vjerskom duhu, no na-kon nekoliko posjeta festivalima u Ferrari počeo se ozbiljno baviti svojim židovskim podrijetlom da bi prešao na judazaim,

možda i zato jer mu majka nije židovskoga podrijetla. Nakon raznolike glazbene kari-jere od funk rocka do suvremene glazbe, eksperimentiranja s kazalištem, diplomira-nja fizike, sada se bavi istraživanjem i in-terpretiranjem židovske kulturne tradicije. Autor je nekolicine drama sa židovskim te-mama, kao glumac igrao je Motla u talijan-

skoj verziji Guslača na krovu, nastupa kao glazbenik, kako sam kaže baš svagdje: od međunarodnih pop-festivala do klasičnih koncertnih dvorana, od jazz-klubova do diskoteka, od uličnog pločnika do proslav-ljenih teatara. Enrico prakticira židovstvo. Posjetitelji sinagoga u Firenci ili Ferrari mogu ga ponekad čuti kao kantora. Kao

Dragutin Kremzir, dr. med.

Ljerko Spiller u zrelijoj dobi


8

profesor na Židovskim studijima u Rimu predaje židovsku glazbu, o toj temi drži predavanja posvuda po Europi i u Sjevernoj Americi. Uza sve to odgovoran je za kultur-ni program Židovske općine u Firenci.Na ovogodišnjem Festivalu židovske knji-ge u Ferrari, održanu u travnju, moglo bi se slobodno reći da je Enrico Fink bio mu-zički genij festivala u smislu dobroga duha mjesta, nešto kao genius loci. Svestranost toga nadarenog umjetnika mogla se pratiti na nekoliko razina jer ne samo što je pred-sjedavao poslijepodnevnim panel-disku-sijama o utjecaju židovskih glazbenika na razvoj argentinskog tanga ili povezanosti njuorleanskog jazza s klezmerom, već je sve prisutne oduševio prekrasnim kantorskim glasom pjevajući drevne molitve u staroj španjolskoj sinagogi za vrijeme službe ša-bata, da bi cijeli festival naposljetku sveča-no završio koncertom njegova Talijansko-ga židovskog jazz-ansambla s programom glazbe nadahnute motivima osebujne fe-rarske sinagogalne muzičke tradicije. Osim što vodi ansambl, Enrico nastupa kao voka-list i virtuozno svira nekoliko glazbala.Kad smo poslije u Firenci s njim razgovara-li u o njegovu istraživanju židovske glazbe, umjesto zatraženog intervjua ponudio nam je vlastiti tekst o tome.

Evo prijevoda tog teksta:Godine 2007, na Myspaceu (internetska društvena mreža) upoznao sam se s bub-njarem Zenom de Rossijem. Počeli smo razgovarati o svojoj ljubavi za židovsku glazbu i kako joj pristupiti, o ljubavi za Ferraru i njezinu povijest. Zacrtali smo Ha- Tzel, glazbeni san o židovskoj Italiji, poseb-no s obzirom na Ferraru, njezinu memoriju i tradiciju.Koristimo se riječju san u nedostatku bo-ljeg izraza. Djelo nije zamišljeno kao et-noglazbeno istraživanje. Želimo ispričati vlastitim židovskim jezikom židovsku dušu

grada kao što je Ferrara, ili još bolje iskazati vlastite osjećaje prema tom gradu i glaz-benoj tradiciji ferarske židovske zajednice koja je nekada bila jedno od glavnih židov-skih centara svijeta. Grad je još povezan sa židovskim svijetom, primjerice književnim djelom Giorgia Bassanija, usprkos vrlo smanjenoj kehillah (zajednici) i tomu pri-mjerenu gubitku sjećanja na vlastitu proš-lost.Talijanska sinagogalna pjesma ima ču-desno bogatu i slojevitu povijest. Zapanjuje već i samo bogatstvo repertoara. Svaka i naj-manja židovska zajednica u Italiji sačuvala je posebnu glazbenu tradiciju usmeno pre-nošenu generacijama, s koljena na koljeno, rijetko kada bilježenu (i to samo u nedavno doba) ili notiranu. Često bi, kao što je to slučaj s Ferrarom, u istom gradu postojale čak i po tri paralelne tradicije, odnosno aškenaska, sefardska i ta-lijanska. Svaka od njih sa svojom sinagogom, svojom minhag (liturgijom) i vlastitom glaz-bom. A sama njihova glazba odražava dugu povijest talijanskih Židova, Italkim, kako ih se nekad naziva. Njihova nazočnost u Rimu datira od antike, još prije rušenja hrama, a očuvali su ose-bujnu tradiciju, ni aškenasku niti sefardsku koja se odražava u nekim oblicima liturgije (primjerice hebrejski u pjesmi Kol Nedarim koju se pjeva na Jom Kipur, umjesto novije i poznatije na aramejskom Kol Nidrei)u izgo-voru hebrejskog (kao na primjer ozvučenju inače neizgovaranog ayin, na neki način slič-no kao u jemenitskom tradicionalnom izgo-voru) kao i u njihovoj glazbi. No isto tako valovi imigracija iz Španjolske nakon pro-tjerivanja i iz Srednje Europe u nepredvidlji-vim naletima od srednjeg vijeka do 1900-tih stvorili su „njemačku” i „španjolsku” tradi-ciju, koje je najbolje definirati kao talijansko aškenasku i talijansko sefardsku.Većina glazbe koju danas slušamo u talijan-skim sinagogama pisana je, ili aranžirana,

polovinom 19. stoljeća, nakon konačnog rušenja zidova geta kroz srednju i sjevernu Italiju. U doba emancipacije talijanski su se Židovi osjećali izrazito kao Talijani, počeli su graditi velike sinagoge nalik katedralama i odlučili preraditi i prestilizirati svoje stolje-ćima stare glazbene tradicije. No ljubav pre-ma tradiciji talijanskih Židova osigurala je da je veći dio nove glazbe pisane u 19. stolje-ću sačuvao sjećanje na stare melodije i drev-ne izvore, tako da nije neobično prepoznati odjeke iz 17, 16, 15, pa čak i ranijih stoljeća. Zapravo talijanska sinagogalna glazba vrlo je nalik povijesti odnosa talijanskih Židova s okolnim talijanskim društvom, šifriranih, ali vjerno bilježenih u muzici.Naš projekt HaTzel slijedi dugotrajno istra-živanje tog fascinantnog svijeta, kako u situ-acijama gdje je tradicija još vrlo živa, tako i u drugim prilikama kao u Ferrari, gdje tra-gati za tradicionalnom glazbom znači dubo-

ko zaranjati u stare koralne partiture, skice melodija nusacha i preslušavati stare, često amaterske magnetofonske snimke (naža-lost sve poslijeratne). Ipak ovim projektom ostavljamo sve to daleko iza nas i koncentri-ramo se na potpuno slobodnu skladbu koja počinje od odjeka i sjećanja na melodije iz sinagogalnoga repertoara u Ferrari.

Uporaba fragmenata, fragmenata starih snimaka za kreiranje novih modela i nove glazbe može se čuti na snimci Enrica Finka Povratak vjeri jazz pjevača i na Me’or Einaim iz projekta Zenov Shtik kao i na enrifink.interfree.it/hatzel/demo.htm.

Komentar i prijevodVesna Domany Hardy

Već nekoliko godina, kada svakog 16. li-stopada slušam o podsjećanjima nacističke racije u rimskome getu, zgrozim se pomi-šljajući na položaj Židova Saluzza tih dana. Šesnaestoga listopada 1943. uhićeno je ti-suću rimskih Židova i odaslano u smrt, dok se Saluzzu život naše malene zajednice na-stavljao, ne bez problema, ali u apsurdnoj normalnosti. O rimskoj raciji i o drugim nevoljama u Saluzzu nitko ništa nije znao i takva su zbivanja držana u tajnosti. Nije se vodilo računa o prijetećoj opasnosti i da bi ista sudbina mogla i njima biti namije-njena. Židovi u Saluzzu proživljavali su te tjedne u klimi velikog neznanja i da njihove probleme neće biti prošireni nakon što su morali zatvoriti svoje dućane i da se nije moglo polaziti u školu te da su svi popisani u kvesturi.Moj otac i moj stric bili su zaduženi za radove koje je vodila organizacija Todt za grube poslove i opremanje obližnje vojne zračne luke. Zajedno s drugim Židovima i drugih dvjesto muškaraca, koji su se do-brovoljno prijavili primajući za svoj rad ni-sku nadnicu. Uvečer, susrećući se na ulici ili prigodom izlaska iz sinagoge i moj otac i drugi Židovi Saluzza razglabali bi o tom, ne bi li bilo mudrije sklonuti se u Francusku ili u Švicarsku možda čak i u Argentinu, ali s nedovoljnom uvjerljivošću, a osim toga kako bez dokumenata za ekspatrijaciju i bez poznanstava, sve se srodilo na sterilna i mudrijaška ćaskanja.I tako se život nastavljao, uz neposrednu brigu ratnih dana, oskudne i racionirane živežne namirnice i karticama za ishranu uz naporan rad i oskudicu sredstava. Neki

Don Cirillo i mali nećaksu zaista, a među njima moj otac i moj stric zahvaljujući poznanstvu s jednim op-ćinskim službenikom, uspjeli su nabaviti krivotvorene isprave, koje su držali pripre-mljene za budućnost, no to se činilo pre-tjeranom brižljivošću i tako, pored mnogih dvojbi, nepotrebnih brbljarija i neostvarlji-vih namjera bijega, stigoše do kraja stude-nog. Dana 30. studenog 1943. Ministarstvo unutrašnjih poslova Talijanske Socijalne republike odaslalo je kvesturama naredbu uhićenja svih Židova koji su bili već prije određenoga vremena popisani i držani pod nadzorom. Komesar javne sigurnosti u Sa-luzzu koji je bio prijateljj mog oca i moga stric,a smjesta im je javio da izbjegnu, re-kavši im da ima nalog da ih smjesta uhiti. Nije više bilo razloga za oklijevanje. I tako su moji roditelji zajedno sa mnom, sedmo-godišnjim dječačićem izišli iz kuće u ranu zoru 2. prosinca, odmah nakon prestanka policijskog sata za vrijeme kojeg je bilo za-branjeno kretanje s dva kovčega, spremlje-na na brzinu uz malo sredstava bez točna projekta i sigurna cilja.U devet sati istoga toga jutra brigadir jav-ne sigurnosti, uz pratnju pripadnika grad-ske policije, pozvonio je na naša vrata, stavivši naposljetku u zapisnik da Židova Vittorija Segre-a nije moguće pronaći. Za mnoge druge Židove iz Saluzza, među ko-jima bijahu i moja baka i djed i jedna teta, sudbina nije bila toliko velikodušna. U vlaku smo krenuli u smjeru Valle d’Aosta, što nam se činilo najbližim mjestom za prijelaz u Švicarsku, ali nismo uzimali u obzir zimu, s obilnim padavinama snijega i zatvorene granične prijelaze koje nipošto

nije bilo moguće prijeći. Tako stigosmo u Courmayeur, posljednju postaju pruge u sedam sati uvečer, pod snijegom, i u pot-punom mraku (od početka rata bilo je na snazi “zamračenje”), u mjesto o kojemu ništa nismo znali i u kojem nikoga nismo poznavali. Nakon što smo prespavali u ne-kom malom pansionu, predočujući prvi put lažne isprave, moji se roditelji nađoše idućega jutra potpuno nepripremljeni za takav pothvat, ne znajući pravo kuda kre-nuti. Na trgu, nekoliko desetaka metara udaljenu od njihova hotelčića, iskrsla je (i još iskrsava, usprkos svojoj vrlo ružnoj rekonstrukciji) mjesna crkva. Čini mi se najboljim rješenjem, možda i jedinim, da uđemo i da od nekoga zatražimo pomoć, makar od neznanca. U crkvi bilo je ljudi, a mladi župnik, mršav svećenik poprilična nosa s kojim su stranci željeli razgovarati, savjetovao je da ponovno dođemo kasni-je, nakon završetka bogoslužja. I tako moj otac, zabrinut i uplašen, nije oklijevao, da u prvi mah uloži posvemašnje povjerenje u don Cirilla Perrona, mladoga svećenika gorštaka, kojeg je prvi put susreo.U blagoj toplini sakristije moj je otac ispri-čao našu priču, naše oklijevanje oko bijega, nemogućnost da se poslužimo boljim rješe-njem, da se nalazimo bez ičije pomoći bez ikakvih poznanstava, uz veliku vjerojatnost da budemo uhićeni, zajedno s našim dje-čačićem. Svećenik ga je pustio da govori i dade si oduška ne prekidajući ga. Možda je bio dobar psiholog, ili se možda i za njega postavljao problem koji je za njega preve-lik. Nekoliko puta pogladio se po kosi, koja se prerano počela prorjeđivati, prihvatio je

očeve ruke među svoje. “Ne znam još na koji način, ali nastojat ću da vam pomo-gnem. Bolje će biti da se povučete u hotel. Ovo sada nije turistička sezona i vaša bi nazočnost mogla pobuditi nečiju sumnju. Vratite se predvečer, uđite na pokrajnja vra-ta, a ja ću vas pričekati.“To se zbilo 3. prosinca 1943., kada smo sklo-pili poznanstvo s Don Cirillom Perronom, mladim župnikom iz Courmayeursa. Za mene je to bio početak neobičnih zbivanja. Skrivati čitavu obitelj u trenutku kada se po mjestu kreće malo ljudi, malo je tuđinaca i kada uopće nema turista bilo bi teško. Sto-ga se mojoj majci, koja je bila katolkinja i s besprijekornim dokumentima, savjetova-lo da se vrati sestri u Saluzzo, dok se otac s krivotvorenom legitimacijom, predstavio kao lažni Sicilijanac. Njemu je savjetovano da klizne u neki veliki grad, recimo u Mila-no, gdje bi mogao proći nezapažen i nitko mu ne bi pravio neprilike.“Što se tiče dječaka, ako imate povjerenja, zadržat ću ga kod sebe. Spočetka neka osta-ne sakriven, pa da ne bude viđen sve dok mu ne priskrbimo lažne isprave pa možda i lažnu prehrambenu iskaznicu i ja bi ga mogao proglasiti svojim malim nećakom, koji je stigao iz grada da se skloni od bom-bardiranja.“ I tako je započeo moj skroviti život. Nosio sam majčino prezime, otac je proglašen nepoznatim, a zahtijevalo se da za nekoliko dana postanem savršen katolič-ki dječak, sposoban za ministranta. Tjedan dana ostadoh sakriven i zatvoren na tavanu iznad župnikova stana.Don Cirillo smjestio je jedan ormar pred vrata, nakon što je moj ležaj opskrbio

Giulio Segre


9

pokrivačima, malom količinom hrane i dvjema Salgarijevim knjigama za čitanje. Još sada, kada držim u rukama to požu-tjelo izdanje Crnog gusara, ne mogu a da ne mislim kako je spremno, bez oklijeva-nja, Don Cirillo nama pomogao, posebno meni, držeći me skrivena, premda je pru-žanje pomoći Židovima, neprijateljima Socijalne države, na bilo koji način bilo najozbiljniji prijestup. Dok sam ostao skriven u toj rupčagi s malo svjetla što je dopiralo kroz jedan prozorčić, u ludom

strahu od miševa i velikom čežnjom za roditeljima, Don Cirillo preuzeo je brigu za mene, često me posjećujući, ohrabru-jući me, vodeći brigu o mojim elemen-tarnim potrebama pa je tako sramežljivo sakrio u kut lijepu noćnu posudu. Idućih dana stigoh u neko susjedno selo, negdje bliže Aosti, gdje mu je tamošnji župnik bio prijatelj i koji je s općinskim tajni-kom bio u izvrsnim odnosima, učvrstivši ih zajedničkim političkim idejama antifa-šizma. U roku od osam dana bili su stigli

dokumenti na ime Giulio Bigo, koji su sa-držali krsni list, iz godine 1936., koji nije izazivao sumnje. Nakon toga pustio me Don Cirillo da izađem, maknuvši ormar, koji je zakrivao vrata izbe i službeno me predstavio, najavljujući znancima da mu je sestra iz Emilije, koja je ostala udovica, poslala svoje dijete da joj ga malko priču-va. U mojoj sobi u župnikovu stanu nala-zila se mala posteljica s madracom, sat-kanim od suhoga lišća, koje je tada bilo u uporabi, no u svakom slučaju mnogo

udobnijem od prijašnjeg skloništa na ta-vanu. To je bilo moje utočište u trajanju od godine i pol.Nakon rata došao sam do saznanja da je Don Cirillo Perron, u istom razdoblju dok je pomagao meni, pomogao i drugim ljudi-ma koji su se nalazili u nevolji, partizanima, političkim protivnicima za kojima se traga-lo, kao i nekolicini Židova.

Iz rimskoga mjesečnika Pagine ebraiche odabrao i preveo Branko Polić.

Ambasador, filantrop, duša udruženja La Benevolencia, predsjednik bosanske ži-dovske zajednice, svojom je dalekovidno-šću ukazao put koji treba prijeći da bi se stiglo do izmirenja nakon godina neko-municiranja i strašnoga nasilja. U središtu njegove akcije stalni su dijaloški izgledi i konkretnosti u nizu intervencija, koji su se višekratno odvijali pod krajnje teškim uvjetima, no koji su omogućili spas tisuća-ma života „bez obzira na etničke, kulturne i vjerske razlike.“ Tako je predsjednik Sa-veza židovskih općina Italije, Renzo Gatte-gna, naglasio u govoru održanu u Dužde-voj palači u Genovi.

x x x S brežuljka groblja gdje počivaju Židovi stere se pogled prema širokom prostoru sarajevskoga središta. I stoga je lako shva-titi zbog čega je to mjesto postalo strateški položaj za strijelce iz zasjede i za srpsko-bosanske strijelce koji su u travnju 1992. opkolili Sarajevo plamenim obručem, za-počevši najdužu opsadu nekoga grada ti-jekom modernog razdoblja. Taj grad, koji je, ironijom povijesti upravo u doba u ko-jemu se Federalna Republika Jugoslavija stala raspadati, stjecala glas jedinstvena mjesta tolerancije, raznovrsnosti i suživo-ta različitih etničkih skupina od kojih se sastojao.Čak i u skučenim okvirima, pisao je Tony Judt, bosanska je metropola bila zaista kozmopolitska, i možda posljednje multi-etničko, mnogojezično i ekumensko grad-sko središte koje je u određeno vrijeme bilo ponos Srednje Europe i Sredozemlja.Osnovali su ga 1463. Osmanlije, koji su namjeravali izraditi veliko muslimansko

Piero dello Strologo

Jacob Finzi, junaštvo i normalnost za pomirbu na Balkanu središte uz granicu s kršćanskom Euro-pom. Prihvatili su, polovicom 16. stolje-ća, nadolazeće Židove, koji su se sklanjali nakon svoga izgona iz Španjolske. Bijahu to Sefardi koji su sa sobom donosili dah iberske zemlje, pored ključeva svojih kuća, španjolski jezik, ladino, židovsku vjeru i kulturu, uspomene na stoljeća suživota i mučeništva, ali i praktična znanja koja još nisu bila u većoj mjeri rasprostranje-na, ali su postala bitna za bogatstvo gra-da. S njihovim dolaskom Sarajevo postade simbolom i amblemom multikulturalizma prihvaćajući ih u sve većoj mjeri. Iz toga grada i njegove vjerske i kulturne razvije-nosti potekao je i Jacob Finzi, kojega smo počastili međunarodnom nagradom za godinu 2010, koja nosi ime Prima Levija.Jacob Finzi rodio se 1. listopada 1943, od-mah nakon oslobođenja njegovih roditelja iz sabirnog logora u kojem bijahu zatočeni nakon što su izbjegli nacistima i njihovim suradnicima ustašama da bi naposljetku našli spas u talijanskoj okupacijskoj zoni.U trenutku njemačkoga naleta na Jugosla-viju 1941. Sarajevo je imalo prosperitetnu zajednicu, sastavljenu od dvanaest tisuća Židova, pripadnika svih društvenih sloje-va koji su stoljećima živjeli u punoj slobo-di i poštovanju njihovih vjerskih običaja. Nakon završetka rata, ta stara zajednica više nije postojala. Sarajevski Židovi, osim nekoliko iznimaka, nestadoše.Jacob Finzi rastao je dakle u takvu po-slijeratnom Sarajevu i u takvoj židovskoj zajednici koja je nastojala, premda muko-trpno, obnoviti se, nastaviti svoj tragično prekinuti put. Nakon položena ispita zre-losti završio je Pravni fakultet i odabrao odvjetničko zvanje, specijalizirajući se za

Doprinos pripomoći, pružen građanima Sarajeva i Republici Bosni i Hercegovini tije-kom rata na Balkanu, stalna briga koja dovodi do dijaloga i suradnje između različitih etničkih skupina i različitih naroda toga područja da se dokrajči jedna od najstrašnijih stranica Europe u dvadesetom stoljeću. To su razlozi koji su doveli do dodjele Međuna-rodne nagrade Primo Levi 2013. veleposla-niku i filantropu Ja-cobu Finziju.Odali su mu prizna-nje, pored ostalih, Piero Dello Stro-logo, predsjednik Kulturnog Centra Primo Levi, vrhovni rabin rav. Giuseppe Momigliano, pred-sjednik Zajednice talijanskih židovskih općina Renzo Gatte-gna, veleposlanik Republike Bosne i Hercegovine u Rimu Nerkez Arifhodžić i povjesničar Silvio Ferrari. Istoga dana održano je otvaranje u Židovskom muzeju u Genovi izložbe, po-svećene dragocjenoj sarajevskoj Hagadi iz 14. stoljeća i crteža, u kojima je Edward Serotta opisao opsa-du Sarajeva i Finzijev heroizam u tim dramatičnim okolnostima.

međunarodno trgovačko pravo. Uvijek povezan sa židovskom zajednicom, kojoj je 1991. postao predsjednikom i jednim od osnivača obnovljena kulturnog odgojnog i humanitarnog udruženja La Benevolencia, koje je simbol bratstva u tragičnim godi-nama ovoga rata koji je okrvavio Balkan.Godinama su Zapad i Europa promatrali balkanski razdor, sjeća se Barbara Spinelli „ne znajući što da misli i kako da mu se suprotstavi. Odustajanje komunista od političke premoći pričinila se jamcem bo-lji, mirniji svijet, sa svrhom teroriziranja, deportacija, otuđivanja imovine, prebiva-lišta, života.Bili su to ratovi civila protiv civila, ratovi kojih ćemo se vječno sjećati s imenima gradova u kojim su se odvijali: Vuko-var, Dubrovnik, Srebrenica i Sarajevo. A upravo je Sarajevo doživjelo opsadu koja se protegla od 5. travnja 1992. do 29. ve-ljače 1996. zbog djelovanja Jugoslavenske armije i srpsko-bosanskih snaga, koje su namjeravale upropastiti novu neovisnu bosansko-hercegovačku državu. Dok je Jacob Finzi, uskrsnuo poput jednog od “normalnih heroja” koji izroniše u tragič-nim povijesnim trenucima, za prirodnost i spontanost, koju su iskazali za druge lju-de, na čelu Benevolencije preuzeo zadatak da pomogne građanima Sarajeva, Bosne i Hercegovine bez obzira na njihovu etnič-

ku i vjersku pripadnost. Benevolencija je bila jedina organizacija bosanske huma-nitarnosti, operativni partner Organiza-cije ujedinjenih naroda za izbjeglice, koja je za vrijeme duge opsade stanovništvu pružala liječničku pomoć, razdijelivši više od polovice lijekova koji su se tada naIazili u gradu otvorivši Centar za hit-nu pomoć i tri ljekarne, pomažući star-cima po kućama u teškim zdravstvenim uvjetima, razdijelivši dnevno više od tri stotine obroka dnevno onima koji bijahu najpotrebitiji.Benevolencija je pronašla i način da iz Sarajeva izvuče, svojim autobusima mno-ge ljude koji su tražili priliku da izađu iz grada pod opsadom, da se domognu svo-ga zavičaja, organizirajući konvoje muš-karaca i žene, muslimana, Srba i Hrvata, koji su uspijevali prelaziti granične po-staje kojima se malotko usuđivao pribli-žiti od straha pred smrtnom opasnošću. Okolnost nepripadnosti, sjeća se Finzi, nijednoj od triju nacionalnih skupina u sukobu, pomogla je Židovima Sarajeva da se u tim tragičnim danima prikažu kao neutralni. Računa se da je tako spa-šeno više od tri tisuće ljudi, sjećajući se doba kada su muslimanske i kršćanske zajednice putem konverzije uspjele spa-siti više od tisuće Židova nacističkoga bjesnila. Nakon rata, nakon daytonskih

Daniele Sulewic i Alberto Rizzerio postavili su izložbu, posvećenu sarajevskoj Hagadi, postavljenu u židovskom muzeju Genove, koja sadrži 71 vjernu reprodukciju, što pripovijeda o sefardskom židovstvu. Od pljačke u očajnim okolnostima, spasili su je pripadnici islama. S obzirom na tolerantno muslimansko stanovništvo ovdje su našli utočište Židovi, izgnani iz Španjolske nakon sramotnog edikta o progonu iz 1492.


10

mirovnih sporazuma: postao je Finzi jednom od najuvaženijih ličnosti godine u javnosti svoje zemlje. Od rujna 1996. do travnja 2000. bio je izvršni ravnatelj Udruge Soros Open Society fund za Bo-snu i Hercegovinu, koja je pored ostalog u bosanskim školama unosila vrijednosti tolerancije i kulturnih raznorodnosti.Godine 1997. postao je jedan od osniva-ča i u dvije godine prvi predsjednik Me-đuvjerskog savjeta Bosne i Hercegovine, sastavljena od predstavnika četiriju vje-roispovjedi: muslimana, katolika, židova i srpskih pravoslavaca - preuzimajući zatim istu dužnost godine 2003.U veljači 2000. izabran je za predsjednika građanske udruge, nazvane Istina i pomir-ba, osnovane prvenstveno u svrhu uspo-stave komisije za istinu i pomirbu u Bosni i Hercegovini te da sakupi iskustva žrtava i da prouči u što širem opsegu zločine i na-silja učinjena po logorima u koje pravda nije mogla i nikada neće moći ući.Taj hrabri izbor velikog zamaha treba slu-žiti kao dokaz istine, jasne za svakoga. De-mokracija, koja počinje eksperimentirati, ne donosi pomirbu i ne može to automat-ski postizati. Bila je prilika kada je pomir-ba bila potrebna, ali samo za slučaj da se udruže pokajanje i pravda, uz zajedničko sjećanje na opačine koje su nanesene i uzrokovane da bi se udovoljilo molbama tadašnjeg i budućih pokoljenja.To je bila i nastavlja biti njegova stalna građanska obveza kada je 2002. postao

ravnatelj državne agencije za građansku službu kao visoki predstavnik Ujedinjenih naroda, dužnost koju je potvrdio Mini-starski savjet Bosne i Hercegovine.U ožujku 2008. imenovala ga je vlada za veleposlanika u Švicarskoj. Ta ga okol-nost nije sprečavala da, zajedno s Dervom Sejdićem, koji pripada romskoj manjini Bosne i Hercegovine, upozori na diskri-minaciju pri Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu smatrajući da bosan-ski Ustav krši manjinska prava, time što se samo tri naroda (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) mogu kandidirati za predsjednika države ili za ulazak u Narodno vijeće. Sud je pri-hvatio žalbu uz poziv da se provede prei-naka Ustava i to je još ostalo kao jedno od glavnih pitanja za ulazak Bosne i Herce-govine u Europsku zajednicu. Za svoju građansku djelatnost, unatoč razlikama, karakterističnim za regiju, Ja-cob Finzi u više je navrata primio ista-knuta međunarodna priznanja, poput Velikog križa za zasluge Savezne Republi-ke Njemačke, First American Freedom u Richmondu u Virginiji i orden Legije časti Francuske Republike.S obzirom na njegov doprinos miru i pra-vednosti, za svijet lišen svake predrasude, netolerancije i rasizma zapala me čast da mu predam Međunarodnu nagradu Pri-mo Levi za godinu 2013, za njegovo zala-ganje u pomoći što ju je pružio kao vodi-telj La Benevolencije u godinama prošloga stoljeća koje su okrvavile njegov zavičaj i

Neobični crteži Edwarda Serotte tvore fotokroniku sarajevske opsade i pomoći koju su pod tim okolnostima pružili Jacob Finzi i pod njegovim predsjedništvom, koje je pomoglo tisućama ljudi. Navještaj mira došao je u najtežim trenucima europske povijesti, a otvorio je put tijeku uzajamna razumijevanja na području Balkana.

za njegova stalna nastojanja tijekom idu-ćih godina da provede svakovrsne oblike dijaloga, suradnje i zajedničkog života među ljudima različitih vjeroispovijedi i različitih etničkih grupa u Bosni i Herce-

govini, središnjeg obilježja u europskom mozaiku.

Iz rimskog mjesečnika Italia ebraica (lipanj 2013.)

odabrao i preveo Branko Polić

Koji je razlog da dvoje ljudi identično-ga podrijetla krenu u potpuno suprotnim smjerovima u kritičnim trenucima? Upra-vo sam završila intrigantnu knjigu naslova Užas ljubavi, autorice Lise Hilton, o odno-su između prominentne osobe iz visokog društva Nancy Mitford i njezina francu-skog ljubavnika Gastona Palewskog. Mi-slila sam da znam sve što bih trebala znati o sestrama Mitford (a možda sam i znala), ali tijekom čitanja ponovno me kopkalo to pitanje. Naravno, kod Mitfordovih - Unity i Diana, Hitlerove štovateljice, a Jessica, ko-munistkinja - problem je složeniji nego kod većine obitelji. Nancy, žestoko suprotna tim dvama ekstremima, posvetila se pisa-nju (Ljubav u hladnoj klimi), a ne politici. Palewski je bio jedan od najbližih savjetni-ka generala de Gaullea i „užas” se odnosi na njegovo odbijanje da se upusti u vezu s Nancy.Sa sve manjim brojem svjedoka stvarnog užasa 20. stoljeća, ovo je važan i snažan trenutak da se pogleda unatrag. Jedva da prođe tjedan bez osmrtnice nekomu tko je preživio Drugi svjetski rat s neobičnom pričom koje mnogi od onih koji su ih po-znavali nikada nisu bili svjesni. Čak se i danas, 2012. još otkrivaju novi primjeri he-rojstva kao i kukavičluka. I uvijek se iznova raspravlja o vječnom pitanju morala u rat-no doba, kao što je to objelodanilo otkriva-nje memorijala Bomber Command u Hyde Parku ovoga ljeta1.Nijedan rod obrambenih snaga nije pretr-pio tako mnogobrojne žrtve kao taj u ko-jem je bilo 125.000 hrabrih mladića koji su letjeli u Zrakoplovnim jedinicama (Bomber Command) - 55.573 ih je poginulo i njiho-va tijela uglavnom nisu nikada pronađena, 8.400 je ranjeno i 10.000 zarobljeno. Kako je izvršavanje zadatka Bomber Command - bombardiranje neprijateljskih ciljeva - od-velo u smrt i stotine tisuća civila, taj zakaš-njeli memorijal u centru Londona ponovno je oživio debatu o tome da li su zračni na-

Anne Sebba

Obični ljudi u neobičnim vremenima

padi na njemačke grado-ve bili opravdani ili ne te da li su pomogli da se rat brže završi.Rat, neupitno, izvlači ono najbolje i najgore u ljudi-ma. Ovog ljeta, prilikom posjeta Parizu, imala sam snažan potsjetnik na to, jer je 2012. bila 70. obljet-nica masovnog zatvaranja gotovo 13.000 pariških Židova 1942, računajući i 4.000 djece, od kojih su mnogi poslije bili ubijeni. Taj je događaj poznat kao Vel D’Hiv2, po kratici za Pariški biciklistički stadion, kamo su Ži-dove dovodili prije transporta u Drancy, a potom u Auschwitz. Kao što je to živo predstavila Tatiana de Rosnay u svom ro-manu Sarin ključ3, prema kojem je nedavno napravljen i film s glumicom Kristin Scott Thomas, mnogi su odvedeni na stadion u sjeni Eiffelova tornja, s malo hrane ili vode, nakon čega su danima bili izvrgnuti teškim i neadekvatnim uvjetima. Te zastrašujuće aktivnosti nisu se mogle obaviti bez sra-motne suradnje francuskih vlasti. Koliko se običnih Francuza, čak i ako nisu aktivno surađivali, kompromitiralo u tim godinama njemačke okupacije? Neki su, kao ljubavnik Nancy Mitford, konvertirani katolik židov-skog porijekla Gaston Palewski, pobjegli u Britaniju da bi poduprli generala de Gaullea i radili za oslobođenje svoje zemlje. Drugi, seljaci ili trgovci, osiguravali su hranu i skloništa pod velikim osobnim rizikom ili su se pridružili pokretu otpora. Ali ono što je jednako šokantno jest činjenica koliko je dugo vremena trebalo Francuskoj, koja se često borila sa svojom kompleksnom odgo-vornošću prema svojoj židovskoj populaci-ji, da prizna istinu o tome što se dogodilo u godinama za vrijeme njemačke okupacije i višijevske vlade.

Kako je pokazalo nedav-no istraživanje, 60% mla-đe generacije potpuno je nesvjesno događaja iz srpnja 1942, najveće de-portacije francuskih Ži-dova u povijesti zemlje. Godine 1995. tadašnji premijer Jacques Chirac javno se ispričao izjavivši da je Francuska počinila "nepopravljivo" i "trajno duguje" (žrtvama Holo-kausta).Tek deset godina poslije, 2005. Pariz je konačno dobio svoj muzej Ho-

lokausta, Mémorial de la Shoah. Kao dio komemoracije u povodu 70. obljetnice Vel D’Hiva, francuska policija prvi je put otvo-rila svoje arhive javnosti. Oni uključuju fotografije, potpise i popise osobnih stvari mnogih žrtava, što je izloženo u vijećnici 3. pariškog okruga.Ovoga ljeta moj bi otac - po meni heroj - slavio stoti rođendan. Što ga je navelo da se zajedno s nekolicinom svojih prijatelja, kao i mog svekra, što sam doznala poslije, pri-javi u vojsku prije uvođenja obvezne mobi-lizacije, uvjerenih da ispravno postupaju, iako je to uništilo njihove studije i karijere? To su bili prije svega mladi ljudi, sretni ako dožive starost, a većina ih je umrla bez for-malnih osmrtnica. Moj otac postao je major Eric Rubinstein, MBE. Bio je pripadnik 79. oklopne divizi-je u Kraljevskoj tenkovskoj brigadi, koja je preko Kanala prešla u Francusku na Dan D plus jedan dan i ostatak rata provela probi-jajući se kroz Europu - od Caëna do Nijme-gena i Kopenhagena. Moj svekar, kapetan Sam Sebba, preletio je u jedrilici noć prije Dana D i osvojio most Pegasus, zbog čega je spomenut u Des-patches (Mentioned in Despatches)4. Bila je to operacija od vitalne važnosti zbog koje je

kasnila divizija Panzer u svom napredova-nju prema sjevernoj Francuskoj, ka plaža-ma za iskrcavanje kamo je moj otac trebao doći dan-dva poslije. Između mnogih bita-ka i užasnih trenutaka moj se otac našao u situaciji, ubrzo nakon Dana D, da kao jedan od delegiranih oficira govori u ime poruč-nika Williama Douglas-Homea, dramskog pisca, brata (budućeg) premijera - kojega je vojni sud optužio zbog odbijanja izvrše-nja naredbe. Douglas-Home, iako nije bio pacifist, suprotstavio se vladinom ustra-javanju na bezuvjetnoj predaji nacističke Njemačke kao ratnom cilju, a u rujnu 1944. odbio je sudjelovati u savezničkoj operaci-ji osvajanja luke Le Havre, što je smatrao nemoralnim zbog tisuće francuskih civila kojima nije bila dopuštena evakuacija. Bio je osuđen i kažnjen oduzimanjem čina i zatvorom od godinu dana s teškim radom. Douglas-Home - rođen iste godine kao i moj otac, bio je jedini od tri milijuna ljudi u Britanskim vojnim snagama za vrijeme Drugoga svjetskog rata koji je bio osuđen zbog odbijanja naredbi i kod koga se obra-na temeljila na moralnim uvjerenjima. Pro-ces je trajao samo dva sata.Moj otac malo je govorio o svojim ratnim iskustvima, a ja ga, na moju žalost, nisam nikada prisiljavala. Znala sam da je njego-va odluka da se pridruži tenkovskoj briga-di bila posljedica razmišljanja da će, ako se dogodi najgore i tenk bude pogođen, najvjerojatnije prije poginuti u eksploziji negoli biti zarobljen. Moja sestra i ja zna-mo da je bio suočen s moralnom dilemom braneći Douglas-Homea, samo zato što su moji roditelji nekoliko godina dobivali ulaznice za premijere svih Douglas-Home-ovih kazališnih predstava. I u tom slučaju bio je jasan. Douglas-Homeovo ponašanje, koliko god bilo hrabro na svoj način, dove-lo je u opasnost ne samo druge britanske vojnike nego je bilo nezamisliv rizik u tako kritičnoj fazi rata. Pa ipak je trebao imati obranu jer je rat trebao biti pravedan i do-stojanstven.

Anne Sebba


11

Dva čovjeka na balkonu gledaju na pano-ramu Rima, Ljeto je 1975. «Jesi li sretan u Rimu?» pita jedan. «Toliko sretan koliko prognani Židov može biti», kaže drugi. Čo-vjek koji postavlja pitanje je Claude Lanz-mann. Upravo je počeo rad na djelu koje će završiti tek nakon deset godina. Shoah, prijelomni, devet i polsatni film o Holoka-ustu, sastavljen od svjedočanstava iz prve ruke, koji izbjegava povijesne količine sni-mljene građe. Simone de Beauvoir, njegova negdašnja ljubavnica, poslije je nazvala film „spomenikom koji će budućim generacija-ma omogućiti da pojme jedan od najmrač-nijih i najzagonetnijih trenutaka povijesti“.Čovjek koji odgovara na pitanje je Benja-min Murmelstein, posljednji predsjednik židovskog vijeća u getu Theresienstadta, koncentracijskoga logora u gradu Terezinu.Murmelstein je bio jedan “stariji Židov” (kako su nacisti zvali židovske vođe koje su zapošljavali u administraciji) koji nije ubijen tijekom rata - i jedini Židov kojem je bilo dopušteno sjediti uz Adolfa Eich-manna, jednog od arhitekata konačnog rješenja, za kojeg je bio prisiljen raditi. Murmelsteinova zadaća bila je nadgledati dnevni život u getu.U ljeto 1975. Lanzmann je nagovorio Mur-melsteina da prvi put progovori, i to pred kamerom. Dobio je izvanredno svjedočan-stvo, s poraznim otkrićima. Ali Lanzmann, koji je poslije konačno pregledao snimljenu građu, odlučio je ne uključiti Murmelsteina u svoj film Shoah. Dok je govorio u svom

Agn�s Poirier

Prokleti pastir

Mnogi austrijski i njemački Židovi dali su svoju ušteđevinu kako bi otišli tamo. “The-resienstadt”, kaže Lanzmann, «ljudski je bio samo naizgled. Bio je to najgora vrsta logo-ra, s ucjenjivanjem, lažima i nasiljem.»Rimski intervjui možda su bili prvi u njego-vih deset godina istraživanja za Shoah, ali Lanzmannov talent već je bio jasan, sa sva-kom scenom misaono pomno razrađenom. Pojavljuje se Murmelsteinova ličnost. Sna-žan i neodoljiv, on nikada ne bježi od činje-nica. Kako ga je Eichmann instruirao da od ljeta 1938. do početka rata organizira prisil-nu emigraciju austrijskih Židova, Murmel-stein je pomogao više od njih 120.000 da pobjegnu u SAD, Veliku Britaniju, Palesti-nu. On sam tijekom toga je vremena mo-gao emigrirati - čak su mu i ponudili mjesto sveučilišnog predavača u Engleskoj - ali je izabrao ostati.Kad ga Lanzmann pita zašto je to učinio, Murmelstein pruža nevjerojatan odgovor: «Okus pustolovine.» On je tad bio mlad čo-vjek, svega mu je trideset tri godine, i misli da može nešto promijeniti. Dobro upoznaje Eichmanna. «Vidio sam kako golim rukama sudjeluje u Kristalnoj noći. Za vrijeme su-đenja u Jeruzalemu poricao je to i nisu mu osporavali. «Eichmann nije bio banalni bi-rokrat koji sluša zapovijedi.» U vrijeme su-đenja Eichmannu Murmelstein se ponudio

Novi film Claudea Lanzmanna usredotočuje se na lik koji je odveć kompleksan za njegov prvi film o Holokaustu u zametku - Shoah - lik židovskog

vođe koji je surađivao s nacistima. Tijekom premijere dokumentarca u Cannesu, Agn s

Poirier govori s proslavljenim redateljem

pariškom apartmanu, nedaleko od kata-komba gaje su njegovi sunarodnjaci, tinej-džeri, članovi Pokreta otpora gledali 1944. oslobođenje Pariza, Lanzmann objašnjava zašto je to učinio. «Shoah je bio epski film i govorio je o nemilosrdnoj tragediji. Mur-melstein u njemu nije imao mjesta. Da je njega uključio, Shoah bi morao trajati dva-deset sati.”Umjesto toga, Lanzmann je odlučio govo-riti o mrtvom čovjeku, Adamu Czernia-kowu, predsjedniku varšavskog Židovskog vijeća, koji se ubio 23. srpnja 1942., dan nakon početka masovne deportacije u Tre-blinku. Dnevnik koji je vodio čita Raul Hil-berg, američki povjesničar. Hilberg je mr-zio Židove koji su “surađivali s nacistima”. “Vodili smo beskrajne razgovore”, sjeća se Lanzmann. “Iskreni suradnici, poput onih francuskih, koji su se slagali s nacističkom ideologijom, nisu postojali među Židovi-ma - osim možda u Varšavi, u maloj grupi poznatoj kao Trinaestorica. Druge su posta-vili Nijemci, a odbiti ih značilo je izabrati smrt.» Uvjerio sam Raula Hilberga da je te ljude ugasio jedan pakleni sistem, da su oni bili žrtve divlje kontradikcije.»Murmelstein, koji je sebe nazivao «po-sljednjim od nepravednika», savršeno je predstavljao te suprotnosti. Njegovo svje-dočanstvo otvara niz pitanja, sva bolno kompleksna, odista njegova izvanredna prisutnost, nezgrapna iskrenost, gorki ra-zum i erudicija potresla bi svakoga tko je naslijedio predrasude povijesti protiv Žido-

va koji su radili s nacistima. Lanzmann ih želi rehabilitirati.U uvodu njegova novog filma, Posljednji od nepravednika, koji će se u subotu pri-kazati u Cannesu, piše da ga Murmelstei-nova otkrića nikad nisu prestala progoniti i da je došlo vrijeme da ih s njima podijeli. «Murmelstein je bio briljantno inteligen-tan i izvanredno hrabar“, Lanzmann kaže. «Tijekom tjedana koje sam s njime proveo zavolio sam ga. On ne laže: s drugima je jednako strog kao i sa sobom samim.»Posljednji od nepravednika izvrstan je film. Lanzmann je utkao svih tisuću devetsto sedamdeset pet intervjua nastalih tijekom posjeta mjestima gdje su se zbivali opisani događaji: u Austriji, Poljskoj, Izraelu i Češ-koj Republici. Ostavljamo pedesetogodiš-njeg Lanzmaana mladenačkog izgleda, koji na balkonu u Rimu lagano puši, da bi ga tri-deset godina poslije našli posijedjela ali im-poznatnoga kakav je uvijek bio, na peronu stanice Nisko u Poljskoj kamo su 1939. sti-gli prvi deportirani Židovi. Uz brzo razgle-davanje današnjega češkog grada Terezina čujemo Murmelsteina kako kaže: “Theresi-enstadt je bio laž, golema laž. Morsko odma-ralište za starije Židove, rekli su. Kao da su Židovi uživali zasluženu mirovinu, a ne tu bili ostavljeni da sagnjiju i umru. Sve je bila laž. A mi smo morali za svijet živjeti tu laž.”

Lanzmann i Murmelstein

1 Spomenik je otkrila kraljica Elizabeta 28. lipnja 2012.

2 Puni naziv je Vélodrome d’hiver.3 Knjigu Sarin ključ u prijevodu Tatjane

Smojver izdala je nakladnička kuća Mo-zaik 2011. godine.

4 Dispatches su službena izvješća koja se šalju s ratnih područja. U njima se opisu-ju događaji koji su se desili, a osobito se spominju iznimne akcije. Osobama koje se zbog učinjenih herojskih djela nalaze u Dispatches (Mentioned in Dispatches - MID) na taj se način odaje priznanje.

Što čini heroja, odnosno zašto se običan čovjek ponaša na herojski način? Profesor Frank Vajda, neurolog, živo se sjeća kako ga je spasio mladi švedski diplomat Raoul Wallenberg, kada je mladi Frank u Budim-pešti, kao devetogodišnji dječak, bio prisi-ljen kod vlasti zbog sitnog, više simbolič-nog akta, skidanja žute zvijezde na čije su ga nošenje prisiljavali nacisti.Skrivao se u zaštićenoj kući s majkom, na-kon ubojstva oca. Sproveden je do vojnih baraka i postavljen ispred mitraljeza. U tom kritičnom trenutku stigao je Walle-nberg, pregovarao je s nadležnima i odveo ga na sigurno. Frank je postao profesor kliničke neurofarmakologije na Sveučili-štu Monash u Melbourneu i danas ima 78 godina. U svojim zrelim godinama posve-tio je mnogo vremena kako bi osigurao da svijet zna o Wallenbergovim neumornim i nesebičnim naporima da spasi 100.000 Ži-dova u Mađarskoj koju su okupirali nacisti, putem različitih akcija uključujući izdava-nje pasoša, stvaranje zaštićenih stambenih objekata, organiziranje javnih kuhinja u kojima se dijelila juha i osobno spašavajući Židove od deportacija u zapečaćenim vla-kovima, među ostalim herojskim djelima. Kada je doznao za konačno rješenje Adol-fa Eichmanna, mladi Wallenberg poslao je notu generalu Schmidthuberu, komandan-tu njemačke vojske u Mađarskoj, objašnja-vajući da će general biti osobno odgovoran za pokolj da će biti obješen kao ratni zloči-nac nakon što se rat završi, i tako je spasio

70.000 Židova. Kako objasniti to iznimno herojstvo?Prema riječima njegova polubrata bio je „od mesa i krvi, a ne heroj iz legendi ili mi-stična figura”.Profesor Vajda rekao mi je da vjeruje da je Raoul bio „običan čovjek, nije bio rođen kao heroj. Volio je život, prijatelje, djevojke i obične stvari. Kao mnogi pravednici, po-sjedovao je golemu odgovornost i želio je pomoći onima u nevolji.”. Vajda vjeruje da je Wallenberg u početku bio nadahnut ne-čim realnim kao gledanjem filma Pimpernel Smith, koji je producirala i izvela britanska glumica židovsko-mađarskog porijekla, Le-slie Howard, a koji se privatno prikazivao u Švedskoj 1941.„Kao mnogi koji su riskirali svoje živote da bi spasili živote drugih, Raoul je to napra-vio iz duboko ukorijenjena ljudskog poriva dobrote”, kaže Vajda. „Znao je s kakvom se opasnošću suočava, ali je to potisnuo. Mi-slim da je osjećao strah kao i njegovi štiće-nici, ali se pretvarao da je nepovrediv.”Bila je još jedna epizoda u ratu moga oca koju vrijedi spomenuti. Godine 1945, dok je čekao demobilizaciju, sprijateljio se sa zgodnim, šarmantnim južnoafričkim pilo-tom, čiji je zrakoplov bio srušen, poručnik-pukovnikom Armstrongom, nekadašnjim ragbijašem Plavih iz Cambridgea koji se po-kušavao vratiti u Englesku. Ili je čovjek tako rekao mome ocu. Popili su zajedno nekoli-ko pića dok su razmjenjivali životne priče i,

nakon nekoliko dana zajedničkoga traženja donjeg rublja od briselske čipke za asket-sku konstituciju moje majke, rekli su jedan drugom zbogom. Nekoliko mjeseci poslije; policija je došla i zakucala na vrata moga oca, slijedeći trag posjetnice koju je dao no-vom prijatelju, nasukanom južnoafričkom pilotu koji je u stvarnosti bio Britanac po rođenju s mnogo lažnih imena. Tako je moj otac tada saznao, na svoj užas, da je proveo vrijeme s jednim od najtraženijih ubojica u Britaniji, Nevilleom Heathom, sinom brijača iz Essexa, dečkom iz popravnog doma, ne-popravljivim lažljivcem koji je rat iskoristio pokušavajući pobjeći od svoje prošlosti.Heath se prvo pridružio Royal Army Ser-vice Corpsu bio je poslan na Bliski istok, gdje je izdržao manje od godinu dana. Po-slan je kući, ali na tom putu je pobjegao i uputio se u Johannesburg, gdje se uspio pridružiti zračnim snagama Južnoafričke Republike i napredovati do čina kapetana. Vratio se konačno u Englesku 1946, i tog je ljeta počinio najmanje dva užasna, sadi-stička ubojstva dviju mladih žena, da sada mogu razumjeti kako to za mog oca i nije bila priča koju bi u detalje podijelio sa svo-jim kćerima.Heath je bio optužen na sudu Old Bailey 24. rujna 1946, gdje se branio ludilom, ali dva su zatvorska liječnika potvrdila da, iako je bio psihopat i seksualni pervetit, nije bio lud. Poroti je trebalo samo jedan sat da ga proglasi krivim i obješen je 16. listopada

1946. Heathova voštana figura danas se može vidjeti u muzeju Madam Tussaud u Sobi strave.Raoul Wallenberg nema groba, nego mnogo spomenika po svijetu i uspomena na njega dalje živi zbog zahvalnosti svih onih čije je živote spasio i njihovih poto-maka. Dok je samo njih nekolicina spasila toliko života kao on, postoje mnogi nepo-znati heroji i heroine kojih se sjećaju samo njihove obitelji zbog hrabrih djela koja su se često činila sasvim običnim u ono doba. Danas su ona sve prije samo ne to.Anne Sebba je autorica knjige That Woman: The Life of Wallis Simpson Duchess of Win-dsor’ (Phoenix).

Iz londonskog tjednika The Jewish Chronicle prevela i dodala natuknice

Blaženka Vrdoljak-Šalamon

e


12

svjedočiti, ali su ga suci odbili. „Smatrali su da mi se ne može vjerovati”, kaže.Murmelstein kaže da je pomagao nacistima u stvaranju propagande za Theresienstadt kao “uzorni geto” kako bi spasio živote. “Nacisti su željeli lutka. Ja nisam bio ble-sav. Uspio sam povući neke niti. Sudjelo-vao sam u tom kazalištu, toj propagandi za ‘uzorni geto’, jer sam mislio, kad svijet sa-zna za nas, onda nas se nacisti neće moći riješiti.“ Iskorijenio je tifus u Theresien-stadtu, našao drva kako bi se opet mogle izgraditi spavaonice. “Trebao sam sve do čega sam mogao doći - kako bih pomogao

u spašavanju života.” “Ali to je bio pakao”, każe Lanzmann. “Kirurg ne smije plakati nad pacijentom kojeg operira”, odgovara Murmelstein, “ili će pacijent umrijeti.” U listopadu 1944. Murmelsteinu su zapovje-dili da napiše listu od 5000 ljudi koji će biti deportirani na istok – zapravo u Auschwitz, iako to nitko u Theresienstadtu nije znao. Murmelstein je odbio.“Bio je to proračunati rizik“ kaže. “Mislio sam da će me nacisti ubiti jer sam odbio to učiniti. S druge strane, trebali su me.» Pokazalo se da je imao pravo. Kad je logor oslobođen, Murmelstein je imao diplomat-

sku putovnicu od Crvenog križa. Mogao je otići, ali nije. Bio je uhapšen. “Znao sam da su ljudi u logoru ljuti na mene. Znao sam da moram odgovarati na pitanja. Na mnogo načina bio sam svoje-voljni zatvorenik.”Osamnaest mjeseci držali su Murmelstei-na u neslavnom praškom zatvoru Pankraz, gdje su se svakodnevno obavljala vješanja. Bio je oslobođen svih optužbi i izabrao progonstvo u Rimu. Na kraju filma Lanz-mann i Murmelstein zajedno šetaju blizu rimskog Foruma, u okruženju gotovo tri tisuće godina povijesti. Lanzmann ga pita

da li zna da Gershom Scholem, izraelski filozof i povjesničar njemačkog roda, želi da ga objese. Murmelstein odgovara: «Slušaj, danas je član Židovskog vijeća kao dinosaur na au-tocesti. Što s njima činiti? Ljudi imaju pravo što me osuđuju, ali nisu kompetentni da mi sude. Što se Scholema tiče, on je veliki znanstve-nik, ali malo je kapriciozan kad se radi o vje-šanju. Zar se nije protivio i Eichmannovu?

Iz lista The GuardianPrijevod: Mira Altarac Hadji Ristić

Bila sam u logoru interniraca na otoku Rabu, koji se nalazio pod talijanskom upravom, iz kojega smo bili oslobođeni kapitulacijom Italije u rujnu 1943. Kad su početkom rujna na Rab došli partizanski osloboditelji, bila je Židovima iz logora pružena mogućnost za evakuaciju u Liku i ostale oslobođene krajeve. Na otoku Rabu mogli su se Židovi koji ostadoše, rasporediti po privatnim kućama. Ostalo je ukupno 180 osoba, što muškaraca, što žena i djece, no uglavnom bolesnici. Ja sam ostala u mjestu Rabu i radila za AFŽ.Dana 19. ožujka 1944. iskrcale su se na pet mjesta jake njemačke snage. Dana 22. 3. 1944. došli su na otok organi Gesta-pa i pola sata nakon njihova dolaska bili su svi Židovi pohvatani i otpremljeni na brodove. Svaki pojedinac mogao je poni-jeti samo po jednu naprtnjaču, a sve osta-le stvari, bez obzira na količinu i vrijed-nost, moralo se ostaviti ovim organima.Sjećam se da su među otpremljenima nalazile sljedeće obitelji ili lica: Gustav Wollner sa ženom i kćerkom Mirom iz Zagreba, Emanuel Schotten sa supru-gom iz Zagreba, Bernherd Moster sa su-prugom Zorom iz Zagreba, Žak Pollak se suprugom i sinčićem Markom iz Bje-lovara, Ida Gross s majkom i sinčićem Ivicom iz Daruvara, Gustav Armuth se suprugom Bertom iz Zagreba, Ane (Eni) Armuth s djevojčicom Ivom iz Zagreba, Heda Sinberger iz Vinkovaca, Nada Un-gar iz Zagreba, Vally Neumann iz Zagre-ba, Bözsi Gatti i suprug iz Zagreba, Maja Gross s ocem Josipom (tastom dr. Ka-llaya) iz Zagreba, Carmen Weiss i njezina majka iz Zagreba, Bella Wieland i njezina majka Johanna Ackermann iz Zagreba.Sve su nas Nijemci otpremili brodovima u Rijeku, gdje su nas iskrcali i smjestili u jednu kasarnu. S nama bili su i partiza-ni, koje su Nijemci zarobili na Rabu, ali su nas poslije od njih odvojili. Potom bili smo ukrcani na kamione i odvedeni u Trst u neki tamošnji zatvor ili tamnicu. Svoje naprtnjače morali smo predati i nikada ih više nismo vidjeli. Odmah po dolasku, još dok smo se nalazili na kamionu, došli su organi SS-a i počeli su divljati i tući bičevima staro i mlado, i to tako silovito, da su mnogi popadali s kamiona s visine od preko 1 i 1/2 metra. Za naše muškarce, osobito one stare, bio je to crni dan, a mi svi mislili smo da je došao kraj. Bili smo pozvani da svaki pojedinac imade predati sav novac, svu zlatninu te sve dokumen-te, a tko se tome ne odazove, bit će od-mah strijeljan. Svi mi, koji smo se nalazili u tom zatvoru, sabotirali smo taj poziv, pa smo sav svoj novac, zlato i vrednote pobacali u klozet, tako da u ruke tih ese-sovaca nije došlo ništa. Jedna Sefartkinja, koja je imala sa sobom kilogram zlata, bacila je taj kilogram zlata u klozet.U zatvoru u Trstu ostali smo 6 dana. Dana 28. ožujka 1944. skupilo se u tom zatvoru iz raznih krajeva, a poglavito iz pokrajine Istre, ukupno 330 Židova pa smo svi za-

Uspomene Edite Armuth na dolazak i prve dane robovanja u Auschwitzujedno u jeonom transportu i utovareni u teretne vagone bili pod talijanskom stra-žom otpremljeni u Auschwitz.Sam put bio je strašan. U pojedinim va-gonima bilo nas je po 75 osoba bez ikakve hrane, jer nama je prilikom utovara bilo sve oduzeto, čak i ono malo što smo ušte-djele od usta u samom zatvoru. Vagoni su bili plombirani. Za vrijeme puta, koji je trajao pet dana i šest noći, dobili smo samo jedan jedincati put malo vode. Je-danput smo primili maleni obrok kruha, sasvim pljesnjiva, koji se jedva mogao je-sti.Sa mnom u vagonu između 75 osoba na-lazio se i jedan mali čovjek, potpuno lud, kojega su Nijemci doveli u zatvor iz jed-ne ludnice, pa su ga sada transportirali u Auschwitz. Svo vrijeme puta mi smo pro-stajali u vagonu jer smo u njemu morali obavljati i nuždu. Bili smo ušljivi, gladni i prljavi. Taj luđak sve je vrijeme bjesnio, a mi smo bile bespomoćne.U Auschwitz smo stigle 3. travnja 1944, a od utovarenih ljudi iskrcano je 25 mrtvih i 12 poludjelih.S postaje bili smo kamionima prebačeni u jednu veliku zgradu, za koju smo poslije saznali de se nalazi u mjestu Brežinki. Ta zgrada s ostalim pomoćnim građevinama nosila je naslov Brežinki, a služila je kao prihvatna postaja za zatočenike odakle su bili raspoređivani. Uz tu zgradu nalazile su se i dobro uređene barake u kojima je radilo oko 2.000 zatočenika i zatočenica oko razvrstavanja odjevnih i inih pred-meta koji su bili ostavljeni po nalogu komande logora od strane svih tamo do-vedenih zatočenika i zatočenica, s razlo-gom što nijedan zatočenik nije mogao od donesenih stvari ostaviti u svome posje-du ni jedan komad. Po dolasku u zgradu bili smo uvedeni u veliku dvoranu koja je od drugih prostorija bila odijeljena sta-klenom pregradom. Prilikom ulaska u zgradu vidjeli smo kroz jednu takvu sta-klenu pregradu nekoliko golih bića, što je u nama izazvalo različite kobne slut-nje. Upao nam je u oči postupak na koji smo naišli u toj prihvatnoj dvorani, gdje smo u odijelima zatočenika prepoznali i nekoliko Židova, koji su već otprije bili zatočeni.Poslije smo saznali da su ti Židovi bili po-drijetlom iz Poljske i da su u logoru već od 1941. Oni su po upravi logora, koja se nalazila isključivo u rukama SS-a, bili posebno odgojeni za zavaravanje novih zatočenika, jer su postupali s naročitim obzirom, obmanjujući ih raznim uvje-ravanjima, kako je u logoru dobro, kako će mladi raditi i poslije svršenog radnog vremena moći će se sastajati sa svojim obiteljima, itd., a djeci bi davali mlijeko, kekse, kruh, margarin, maslac itd.Nakon nekog vremena došao je još jedan SS-oficir koji je popisao naše generalije, a poslije toga došao je još jedan SS-časnik za kojeg smo kasnije saznali da je liječnik.

SS-oficir, koji je uzeo naše podatke zvao se Obersturmbandführer Gerlitz, a liječ-nik dr. König. Odmah po njegovu dola-sku morali smo se u dvorani svi postrojiti i to posebno muškarci, a posebno žene, a on je obilazeći nas odvojio ukupno 24 što muškaraca, što žena, uglavnom one, koji su po izgledu bili sposobniji za rad. Među njima nalazila sam se i ja. Nas 24 bilo je zatim odvojeno iz dvorane i smje-šteni smo u jednu pokrajnju sobu u istoj zgradi. Kad su nas vodili u neku pokraj-nju prostoriju, vidjeli smo neke aparatu-re, za koje smo bezazleno mislili da se tu zapravo radilo o nekim dezinfaktorima ili o nekim aparatima za mjerenje loženja i tome slično. Kasnije naša spoznaja uvje-rila nas je da se tu zapravo radilo o nekim aparaturama koje su služile za spaljiva-nje ljudi. Svi preostali, osim nas 24, bili su idućeg dana odvedeni u nepoznatom smjeru i mi nikada više za nikoga od njih nismo čuli.Nekih četvrt sata nakon njihova odvođe-nja bili smo i mi ukrcani u zatvoreni ka-mion i nakon nepunih deset minuta vo-žnje bili smo iskrcani u logoru Birkeneu.Prizor koji nam se tada pružio ispunja-vao nas je užasom. Prva osoba, koja nam se približila bila je Židovka, vrlo dobro odjevena, lijepe vanjštine, koja je na de-snoj ruci nosila crnu traku s bijelim slo-vima „Läuferin“. Prišavši nam upitala nas je odakle smo i počela nas je uvjeravati kako je u logoru dobro i neka se ništa ne brinemo. Tim veće bilo je naše razo-čaranje kad smo nekoliko sati nakon tog uvjeravanja ugledali ogromnu bijedu i očaj samog logora. Barake su bile prljave, nestručno građene, jer su ih gradili sami zatočenici, dvorište same kaljuže i prlja-vo, a po dvorištu vukle su se žene, starije i mlađe, strahovito zapuštene u potpuno poderanoj odjeći s ranama po tijelu. Pri-mjećujem da smo u ovaj logor stigle samo žene, dok su muškarci bili još iz Brežinki ukrcani na jedan drugi kamion, koji ih je odvezao u logor za muškarce. Odmah po našem dolasku bile smo odvedene u jed-nu drvenu baraku sasvim uredna izgleda, gdje nas je dočekala djevojka, također vrlo uredno odjevena za koju smo već po izgledu i oznaci na ruci (Magen Dovid) utvrdili da je Židovka, a bila je iz Belgi-je. Uzela nam je podatke, ime i prezime, i svaku obilježila brojem pod kojim smo uvedene u logorsku kartoteku. Broj koji je na pojedinu od nas otpao bio je teto-viran na vanjskoj strani podlaktice lijeve ruke, a ispod broja su Židovke tetovira-ne još s jednim malim trokutom kao po-sebnim obilježjem za Židovke. Od tog sada mi se više nismo ni u kojoj prilici u odnosu prema upravi logora odnosi-li svojim imenom ili prezimenom, već samo tim brojem. Nakon ove procedure morale smo otići u jednu drugu zidanu zgradu, na kojoj je bio napis „ZAONA“. Ušavši u jednu prostoriju te zgrade, bilo nam je naređeno da se svučemo do gola

Edita Armuth

i da svoje stvari ostavimo u toj prostoriji. Potpuno gole i bez i najsitnijeg predmeta morale smo proći kroz kordon SS-ovaca u jednu drugu malu sobu, gdje je čeka-la takozvana „frizerka“, koja nas je do kože ošišala. Uzgred spominjem da je i ta „frizerka“ bila Židovka i to porijeklom iz Grčke. Iz te „šišaone“ bile smo jedna po jedna izvedene u jednu veliku dvoranu, koja je bila uređena za kupelj s mnogo tuševa. Bilo je to početkom travnja 1944. bila je još velika hladnoća, oko 20 stup-njeva ispod ništice, prozori te prostorije bili su bez stakla, a mi potpuno gole...Bile smo postavljene pod tuš iz kojeg je puštena polumlačna voda, a kako smo bile zaprljane i bez sapuna, nismo se radi te zime uopće mogle pošteno oprati. Ni-smo imale nikakav ručnik, već smo se u onoj hladnoj prostoriji u punom smislu riječi „sušile“. Tu smo provele više od dva sata dok smo se sve obredale. Za to vrije-me dok sam čekala na red, uspjelo mi je razgovarati s jednom Židovkom, koja je radila u toj „Zaoni“ i koju sam pitala, kad ću moći vidjeti opet moje roditelje i sve ostale, koje smo ostavili u prijašnjem lo-goru (Brežinki). Ona je slegnula rameni-ma i nasmijala se pritom, pridometnuvši, da se nalaze u „Himmelkommando“. Ni-sam u prvi mah uopće mogla shvatiti o čemu se radi, niti što ona pod time misli, pa kad sam je upitala za razjašnjenje, re-kla mi je hladno neka ne budem dijete i neka shvatim, da prije ili kasnije svakoga od nas čeka ista sudbina. Njih svih više nema i neka se ne zanosim mišlju da ću ih još ikada ugledati. Te hladne riječi bez ikakve patetike, izgovorene bez osjećaja, ubile su u meni svako poimanje, sve one sitne iluzije za koje sam se još hvatala, ne htijući vjerovati da se sve grozote o kojima smo znali iz daljine i čuli, ovako srušile na nas. Primijetila sam da kako to da ona već nije dvije i po godine ipak radi ovdje i još je na životu, a ona mi je na to odgovorila da su to razne okolnosti, koje nisu nikakvo pravilo, jer da već sutra može da bude drugačije. Između onih koje su radile bile su vršene selekcije, to jest, izlučivalo se one nespo-sobne ili u međuvremenu oboljele kada po miloj ili lošoj volji SS-ovaca i one pot-puno sposobne za rad bivale su odvođene putem koji vodi u „Himmelkommando“. S tim osjećajem i s crnim mislima i još gorim slutnjama primila sam neke prnje


13

umjesto odijela, a za obuću dali su mi dvije razne cipele, od kojih jednu mušku a jednu žensku.Kad smo na sebe navukle ove prnje mi smo tako strašno izgledale, da se u pu-nom smislu riječi uopće nismo mogle prepoznati. Meni se osobno primjerice desilo, da nisam prepoznala svoju se-stričnu Hedu Sinberger. Pošto se ovdje nije radilo o izrazito kažnjeničkim odije-lima, već o nekim civilnim prnjama, bile smo obilježene veliki crvenim križem na leđima. Samo u najbujnijoj ljudskoj ma-šti može se predstaviti kako smo jadno i bijedno izgledale. Bile smo dodijeljene u karantenu i kao takve bile smo odvedene u jedan židovski karantenski blok, u na-šem slučaju blok 13. Pod oznakom Blok podrazumijevala se ogromna zgrada s jednim ulazom kroz koji se ulazilo u neko improvizirano predvorje, koje je u sredini imalo bijeli stol udaljena po prilici u duljini oko 5-6 metara, a ovi hodnici su služili za smje-štaj i spavanje zatočenika. A taj „smještaj“ bila je obična udubina u zidu po prilici dva metra široka i metar duboka. Tu se spavalo i to po najmanje 5 osoba u jednoj takvoj udubini, i to na taj način, da smo gornjim dijelom tijela bile u udubini, a donjim na slamnjači, jer je bila samo po jedna za pet osoba, dok smo sa donjim dijelom tijela ležale na golom cementu. Bilo je dosta kasno po noći, kada smo bile uvedene u taj karantenski blok na ulazu kojega nas je dočekala tzv. Blockalteste. U ovom slučaju bila je to 17-18 godišnja Ži-dovka podrijetlom iz Slovačke, odvratnog

ponašanja, a po svemu što je činila mora da je bila abnormalna. Ova-ko živčano stanje mogli smo tek kasnije shvati-ti, kad smo i same proš-le sve strahote logora. Ova slovačka židovska djevojka bila je jedna od 300 preživjelih po-četkom 1942. u Birke-neu iz Slovačke. Ove slovačke židovske dje-vojke bile su prve koje su došle u taj ženski logor i one su ga same morale izgrađivati, jer kad su dopremljene u taj ženski logor tamo nije bilo savršeno ni-čeg. U tom procesu iz-gradnje poginulo je 9.700 tih djevojaka, pod okolnostima koje si ljudska mašta uop-će ne može zamisliti. Iz pričanja nekolicine preživjelih saznale smo neke pojedinosti tih strahota i užasnih uvjeta pod kojim se vršila izgradnja tog logora koji je kasnije postao smrt za milijune žena i muškaraca. Bile su toliko ušljive da su po tijelu imale čitave naslage ušiju, kroz koje se nije vi-djela ni koža. Esesovci, koji su upravljali tim početnim logorom, iskalili su na tim djevojkama sav svoj razorni bijes, ne do-puštajući im niti da se peru, tako da su bile prisiljene prati se kavom koju su mo-

rale otkupljivati ekvi-valentnim obrokom kruha od osoblja koje je bilo zaposleno u kuhinji. Kako pomor tako i samo ubijanje tih jadnih djevojaka poprimalo je strašne brojke. Mi smo tek poslije mogle shvati-ti odakle toliko toga životinjskoga u tim pojedinim ženama i djevojkama, koje su iz te grupe preostale žive. Sve čovječno bilo je u njima nakon dvi-je i pol godine patnje i takvih okrutnosti u tolikoj mjeri ubijeno, da je svako poimanje ma i najsitnije afektiv-nosti bilo isključeno. One su uživale u za-davanju boli novopri-došlim zatočenicama, nisu imale suosjećaja za sve tegobe i patnje,

kojima smo izvrgnute, jer su iz svojih pri-mjedaba dale znati da je ovo što mi pro-življujemo, upravo raj u odnosu spram onoga, što su one morale proći. Ja ovo ne iznosim kao neku ispriku za te poživinčene žene, koje su nas tukle šakama u obraze, nogama u želudac i trbuh, koje su nas tjerale da u dva sata noću izađemo iz ležaja i u onim bijednim prnjama na ciču zimu, da nas tamo postroje pet po pet i drže po četiri sata u stavu mirno, da su čekale

na samo jedan mali propust, kako bi nas s užitkom mogle izudarati i tome slično. Kada sam i sama nakon nekoliko mjese-ci imala prilike vidjeti grozote i procese ubijanja, onda sam tek u punom opsegu mogla shvatiti što je te žene, odgojene u toplom okrilju mirnog i čestitog obitelj-skog života, moglo pretvoriti u životinje u ljudskom liku. Kasnije sam naišla na dvije do tri djevojke iz te grupe, koje su sačuvale još neki normalni odnos spram svojih supatnica, pa tako i spram nas, one su osjećajnim riječima nastojale ispričati te svoje poživinčene drugarice razlažući nam, neka shvatimo da to nisu njihovi normalni porivi, već da su te djevojke pod dojmom svih proživIjenih grozota izgubile svaki normalni - ljudski osjećaj i čovječnost prosuđivanja. Moram priznati da smo se mi tim malo-brojnim djevojkama i same čudile pitaju-ći ih odakle su crple toliko snage, da su se mogle očuvati, a da i same ne upadnu u taj ponor - manje-više - pomračena uma.

* * * Objavljujemo tek uvodni dio sačuvanih uspomena Edite Armuth, što ih je dovrši-la 12. lipnja 1945, dakle neposredno na-kon povratka iz Auschwitza. Izvornik, sa žigom Arhiva Hrvatske nalazi se u centru Cendo i objavljujemo uvodni odlomak uz znanje i dopuštenje voditeljice Centra, dr. Melite Švom.Edita Armuth, poslije udata Kašiković, živjela je nakon oslobođenja u Zagrebu, Splitu i naposljetku u Banjoj Luci, gdje je preminula.

Uredništvo

Berta A. s unučicom Ivom

Snaga i ljepota jednog naroda rezultat su upravo sretnih miješanja.

Antisemitizam u Italiji ne postoji.Talijanski Izraelićani uvijek su se pokazali kao odlični građani i

borili se kao hrabri vojnici.Izjava Benita Mussolinija Emilu Ludwigu u Palači Chigi godine 1932.

Veljača 1921. – pojavljuju se i u Italiji Pro-tokoly sionskix mudrecov (knjižica kojom je carska tajna policija kanila razotkriti pro-jekt o vladanju svijetom koji je navodno iz-mislila neka tajna židovska sekta). Urednik je talijanskog izdanja te knjižice, Protocolli dei “Savi Anziani” di Sion, Giovanni Prezi-osi, bivši svećenik iz Irpinije poznat po an-tisemitskim uvjerenjima. 28. listopada 1922. – na izravan poziv kralja Vittoria Emanuelea III. u Rim tri-jumfalno ulazi dvadesetpettisuća (25000) crnokošuljaša predvođenih Mussolinijem, čelnikom Nacionalne fašističke stranke. 30. listopada 1922. – kralj Vittorio Ema-nuele III. povjerava Mussoliniju dužnost osnivanja nove izvršne vlasti. Uvečer isto-ga dana fašistički poglavnik uspinje se stu-bama Quirinalea kako bi predočio Kralju listu svojih najužih suradnika. 31. listopada 1922. – stupa na snagu Mu-ssolinijeva vlada. 24. studenog 1922. – Mussolini od Sabora dobiva potpune ekonomske i administra-tivne ovlasti. 5. studenog 1926. – nakon što je u godini dana Mussolini pretrpio čak četiri atentata, vlada smatra opravdanim odobriti provođe-nje vrlo strogih fašističkih zakona kojima se razrješuju vlasti sve političke stranke i udru-ženja što se protive fašizmu za koje će se po-četi primjenjivati policijska konfinacija.

Kronologija progona Židova u Italiji

Studeni/prosinac 1928. – prva u tisku objavljena polemika protiv Židova. 11. veljače 1929. – Država Italija i Sveta Stolica potpisuju sporazum kojim se neće narušavati odnosi s drugim vjeroispovije-stima. 14. rujna 1930. - 18,3% glasova omoguća-va Hitleru da dobije 107 od 577 mogućih glasova unutar Reichstaga. NSDAP posta-je druga njemačka politička stranka. 31. srpnja 1932. – Njemačka izlazi iznova na izbore. Nacionalsocijalistička stranka Adolfa Hitlera, koja se uspinje na 38 % glasova, osvaja 230 biračkih mjesta. 19. kolovoza 1932. – neki banalni doga-đaj, možda uvjetovan nepažnjom jednog talijanskog vojnika, izaziva žestoke sukobe između fašista i Židova u židovskoj četvrti u Tripoliju. 30. siječnja 1933. – slavi se prisega Adolfa Hitlera, novog kancelara Reicha. 11. ožujka 1934. - Sion Segre, Židov an-tifašist iz Pijemonta, završava u lisicama zajedno s još četrnaest osoba, optužen za unošenje proturežimskog propagandnog materijala u Italiju. Sljedećih dana Telesio Interlandi, urednik dnevnog lista Il Tevere, započinje oštru antisemitsku kampanju. 15. rujna 1935. – nacistička vlast progla-šava najvažniji od nürnberških zakona: zakon o “zaštiti njemačke krvi i njemač-kog ponosa”.

12. rujna 1936. – Il regime fascista, dnevni list koji je osnovao Roberto Farinacci, započi-nje žestoku anti-semitsku kampa-nju, nagovarajući talijanske Židove da odvoje “vlasti-te odgovornosti” od odgovornosti “svih Židova svi-jeta”. 23. studenog 1936. – Ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano izdaje nalog od-govornim organima da “sugrađane izrae-litičke vjeroispovijesti” upute u Njemačku radi obavljanja eventualnih misija i duž-nosti. Proljeće 1937. – dvije knjige, antisemit-skog sadržaja, privlače pažnju talijanskih čitatelja; Paolo Orano, Gli ebrei in Italia, i Julius Evola, Il mito del sangue (sinteza osnovnih rasističkih teorija). U među-vremenu talijanska Vlada donosi zabranu sklapanja bračnih veza između Talijana i njima podčinjenih stanovnika Eritreje, Somalije i Etiopije. 5/12. rujna 1937. – delegacija od pedeset fašista na čelu koje je Roberto Farinacci sudjeluje u radu nacističkog kongresa u Nürnbergu.

25. rujna 1937. – Mussolini i Hitler se sre-ću u Münchenu. Ta prva Duceova posjeta Njemačkoj završava 29. rujna u Berlinu. 14/15. veljače 1938. – Ministarstvo Unu-trašnjih poslova izdaje nalog za izvršenje popisa vlastitih zaposlenika i njihovih vje-roispovijesti. 12. ožujka 1938. – Anschluss, pod stijegom velikog Reicha, pečati sudbinu najmanje sto devedeset tisuća austrijskih Židova, od kojih je najveći dio koncentriran u Beču. 10. travnja 1938. – u knjižarama se pojav-ljuje drugo izdanje knjige: Gino Sottochi-esa, Sotto la maschera di Israele, jedna u nizu već proširene antisemitske literature sasvim talijanskog obilježja. Svibanj 1938. – Grad Rim u potpunom osvjetljenju i slavljeničkoj atmosferi doče-


14

kuje Hitlerovu posjetu Italiji. Samo je Va-tikan u mraku. Kako ne bi sreo Führera, papa Pio XI. odlazi na ljetne praznike već 30. travnja. 29. lipnja 1938. – naredbom talijanskog Generalštaba Javne sigurnosti poslana je predsjednicima svih dvadeset pet židov-skih općina u Italiji odluka da što prije predaju popise židovskog življa i liste oso-ba koje su se odrekle židovske vjere. 15. srpnja 1938. – objavljen je bez potpi-sa, na naslovnici dnevnog lista Il Giornale d’Italia, članak znakovita naslova Gli ebrei non appartengono alla razza italiana, ma-nifest rasističkih znanstvenika (Il manife-sto degli scienziati razzisti). 19. srpnja 1938. – kratko priopćenje tali-janskog Ministarstva unutrašnjih poslova najavljuje osnivanje Generalštaba za de-mografiju i rasu” (Direzione generale per la demografia e razza). Prvi čin novog ti-jela jest popis svih židovskih zaposlenika pri ministarstvima i najvažnijim državnim organima. 21. srpnja 1938. – zabrana sudjelovanja svim Židovima na kongresima i međuna-rodnim manifestacijama koje će se održa-vati u Italiji. 28. srpnja 1938. – za vrijeme jednog go-vora đacima kolegija “de Propaganda fide” Papa Pio XI. ne prešućuje svoje kritike upućene onima koji se, glede rasnih pita-nja, osjećaju prisiljenima oponašati nje-mački model. 3. kolovoza 1938. – zabranjuje se poha-đanje škola, s početkom školske godine 1938/39, židovskim đacima stranog dr-žavljanstva s boravkom u Italiji. Nekoli-ko dana poslije, 9. kolovoza, ista odredba pogađa i nastavnike kojima se zabranjuje stupanje na nova zaduženja ili vršenje za-mjena u državnim školama. 17. kolovoza 1938. – Guido Buffari-ni-Guidi, tadašnji ministar unutrašnjih poslova, obavješćuje da je pripadnost „talijanskoj rasi“ neizostavna stavka za obavljanje državnih dužnosti: „essenziale e inderogabile per poter ricoprire cariche pubbliche“. 22. kolovoza 1938. - popis talijanskog sta-novništva, po spolu, vjeri i “rasi”. Od sveu-kupno popisanih 57.425 talijanskih Židova 10.173 su stranci. 1/2. rujna 1938. – s tri godine zakašnje-nja u odnosu na naciste, i fašisti glasaju za svoje nürnberške ploče. Među izglasanim odredbama oduzimanje talijanskog držav-ljanstva svima koji su ga stekli nakon 31. prosinca 1918. 5. rujna 1938. – zeleno svjetlo vlade za Kraljevske dekrete: broj 1390 Odredbe o zaštiti rase u fašističkoj školi (“Provvedi-menti per la difesa della razza nella scuola fascista”), 282 7. rujna 1938. - zeleno svjetlo za proved-bu zakonskog dekreta br. 1381: Odredbe spram Židova stranaca (“Provvedimenti nei confronti degli ebrei stranieri”), 283 18. rujna 1938. – za jednog skupa u Tr-stu Mussolini potvrđuje da će talijanski Židovi biti odvojeni od drugih i diskrimi-nirani. Također daje tada na znanje da će talijanski Izraelićani biti smatrani nekom vrstom talaca te da će se njima iskupiti za antifašizam koji su iskazali Židovi izvan granica. 23. rujna 1938. – Kraljevskim dekretom broj 1630 stupa na snagu zakon o osniva-nju osnovne škole za djecu židovske rase („fanciulli di razza ebraica“). listopad 1938. – zabranjuje se nastavak objavljivanja najvažnijim talijanskim ži-dovskim periodičnim publikacijama kao što su časopisi Israel, Rassegna mensile di Israel i Davár.

6. listopada 1938. – Veliko vijeće fašizma izglasava deklaraciju o rasi „Dichiarazione sulla Razza“. Tekst diktira temeljne crte antižidovskog zakonodavstva.7/10. studenog 1938. – Vijeće Ministara odobrava antirasističku normativu koju je već najavilo Veliko vijeće. U njoj je sa-držana i juridička definicija “pripadnika židovskoj rasi” („appartenente alla razza ebraica“) te zabrana sklapanja braka za Talijane i Talijanke s elementima “pripa-dima kamitskoj, semitskoj i drugim nea-rijevskim rasama” („elementi appartenenti alle razze camita, semita e altre razze non ariane“). Odlučeno je provođenje odredbi rezerviranih za strane Židove koji uživaju posebna prava. U međuvremenu se objav-ljuje lista od 514 židovskih školskih pisaca, na koje se okomio ministar obrazovanja. 16. listopada 1938. – skinuto je sa svo-jih dužnosti, samo zato jer su Židovi (di „razza ebraica“), 96 najuglednijih imena u talijanskoj znanstvenoj panorami (7% od sveukupnog nacionalnog akademskog zbora) 18. listopada 1938. – cirkularno pismo ministra nacionalnog obrazovanja (Bottai) kojim se zabranjuju donacije i ostavštine Židova namijenjene stipendijama ili na-gradama. 19. listopada 1938. – odredbom koju pot-pisuje ministar poljoprivrede i šumarstva Židovima se zabranjuje klanje kašer. 9. studenog 1938. – Kristallnacht, najcrr-nja noć za Židove u predratnoj Njemačkoj. 17. studenog 1938. – zeleno svjetlo Kraljev-skom Dekretu broj 1728 kojim se ozakonju-je provedba pravila o “zaštiti talijanske rase” (“Provvedimenti per la difesa della razza italiana”). Taj novi zakon između ostaloga zabranjuje Židovima da posjeduju više od pet tisuća lira u poljoprivrednoj protuvri-jednosti („cinquemila lire di estimo agra-rio“) i dvadesettisuća lira u gradskoj pro-tuvrijednosti („ventimila lire di imponibile urbano“). 19. studenog 1938. – okružnicom Ministra Pravosuđa zabranjuje se bilježnicima skla-panje ugovora kojim bi se Židovu omogu-ćio prijenos nekretnina ili poduzeća. 21. studenog 1938. – dekret o izgonu sto-tine talijanskih Židova učlanjenih u Naci-onalnu fašističku stranku (Partito nazio-nale fascista: PNF). Dekret stupa na snagu kraljevskom odredbom 21. studenog 1938, pod brojem 2154. 29. studenog 1938. – židovski nakladnik Angelo Fortunato Formíggini počinio je samoubojstvo bacivši se s tornja Ghirlan-dina u rodnom gradu Modeni. Komenti-rajući događaj, Achille Starace će ustvrditi: „Umro je baš kao pravi Židov: bacio se s tornja da uštedi metak iz pištolja.“14. prosinca 1938. – tristo (300) sveučiliš-nih nastavnika Židova razrješava se duž-nosti i udaljava sa svojih katedri, 288 18. prosinca 1938. – u jednoj od najse-mitskijih talijanskih tiskovina Quadrivio izlazi članak Alfreda Panzinija L’arte e la razza u kojem talijanski akademik i autor romana Viaggio con la giovane ebrea (na-dahnut Splićankom Rosannom Morpur-go, Lucianovom nećakinjom) poručuje: „Potrebno je da umjetnik, osjeća li u sebi istinski umjetnički poziv, smogne hrabosti i sâm voditi svoju bitku.“, 289 22. prosinca 1938. – Kraljevskim zakon-skim dekretom broj 1938 otpušteni su voj-nici “židovske rase”. 5. siječnja 1939. – postaju pravomoćni Kraljevski dekret broj 26 o utemeljenju Vi-jeća za demografiju i rasu; broj 94 o osni-vanju osnovnih škola za djecu židovske rase; broj 98 o obrani rase u talijanskim školama; broj 99 o sprovođenju propisa o zaštiti rase u fašističkoj školi i broj 274

o provođenu propisa o zaštitit talijanske rase. 9. veljače 1939. – zeleno svjetlo Vlade Kra-ljevskom dekretu broj 126 o ograničenju posjedovanja nekretnina te industrijskoj i trgovačkoj djelatnosti za talijanske građa-ne židovske rase. 10. veljače 1939. – umire Papa Pio XI, ne održavši ranije najavljeni govor od kojeg su fašističke vlasti strahovale. Tri tjedna kasnije, 2. ožujka, vatikanska konklava iza-bire za papu rimskog kardinala po imenu Eugenio Pacelli (Pio XII), starog 63 godi-ne, bivšeg državnog tajnika, a od 1917. do 1929. apostolskog nuncija u Njemačkoj. 22. ožujka 1939. – posljednji dan da napu-ste Italiju za tisuće Židova koji su progla-šeni strancima uslijed početka provođenja “Odredbi o zaštiti talijanske rase”: 3.720 Židova to je već bilo učinilo; 3.190 Židova je zatražilo produžetak za termin odlaska; 933 osoba koje su, uspješno, primijenile odredbu iznova zadobivši status talijan-skog državljanina; 964 Židova koji su, una-toč kršenju pravila, odlučile ostati u Italiji. 27. ožujka 1939. – Kraljevskim Dekretom broj 665 donesen je statut Ustanove za vo-đenje i likvidaciju židovskih nekretnina. 7. travnja 1939. – počinje okupacija Alba-nije. Kralj Ahmat Zogu bježi u Grčku. Pet dana nakon toga Vittorio Emanuele III. proglašen je vladarom Albanije. 29. lipnja 1939. – zakonom broj 1054 kon-trolira se vršenje struke nad građanima židovske rase kojima se i dalje Židovima zabranjuju vršenje bilježničkih i novinar-skih poslova. 13. srpnja 1939. – službeno utemeljenje specijalnog “Suda za rase” („Tribunale della razza“) kojim predsjedava budući predsjednik Pravosuđa Gaetano Azzariti. Pojavljuje se nova riječ, arijaniziran, “ari-anizzato” za Židova koji više nije smatran takvim prema odluci Suda za rase. 19. kolovoza 1939. – zatvaraju se talijan-ske granice za Židove iz Njemačke, Poljske, Mađarske i Rumunjske, kojima je bio do-voljan turistički boravak za stalni boravak u Italiji. Specijalna tranzitna dozvola izdaje se jedino Židovima koji idu prema talijan-skim lukama za ukrcaj. 1.rujna 1939. – invazijom na Poljsku služ-beno počinje Drugi svjetski rat i tragedija tri milijuna (3000000) aškenaskih Židova koji u Poljskoj žive od srednjeg vijeka. 4. lipnja 1940. – počinju radovi na sabir-nom logoru Ferramonti di Tarsia u Cala-briji (Cosenza). 8. lipnja 1940. – cirkularnim dopisom objavljuju se propisi za sabirne logore i mjesta internacije. 10. lipnja 1940. – Italija ulazi u rat. 14. lipnja 1940. – stižu prvi zarobljenici u Auschwitz I, glavni logor u poljskom gra-diću Oswiecim. 20. lipnja 1940. – komesar za održavanje javnog reda Paolo Salvatore postavljen je

na mjesto zapovjednika logora Ferramonti di Tarsia. Uz njega će logor nadgledati 10 agenata te niži oficir, (maresciallo) Gaetano Marrari. 25. lipnja 1940. – privedeni u lisicama i uz pratnju karabinjera, 35 stranih Židova i apolida inauguriraju logor Ferramonti di Tarsia. 26. lipnja 1940. – u Bengasiju, u Libiji, fa-šističke vlasti hapse oko tristo (300) Žido-va iz Srednje Europe koji su čekali za klan-destinski ukrcaj za Izrael. Lipanj 1940. – fašistički koncentracioni logori prihvaćaju prve strane Židove i apo-lite. Riječ je o otprilike 200 osoba koje su prijavili državnih tužitelji iz Rima, Torina, Trsta, Padove; preseljeni su u 15 sabirnih logora u srednjoj i južnoj Italiji: Osimo (Ancona), Sforzacosta (Macerata), Torto-reto (Teramo), Agnone (Isernia), Tusca-nia, Montefiascone i Valentano (Viterbo), Campagna (Salerno), Ateleta, Terranova di Pollino i Marsiconuovo (Potenza), Al-berobello i Gioia del Colle (Bari), Carana i Ferramonti di Tarsia (Cosenza). 11. rujna 1940. – u službenim narodnim novinama Gazzetta Ufficiale objavljuju se odredbe u svezi s “podčinjenim internira-nim neprijateljima” („Disposizioni relative al trattamento dei sudditi nemici interna-ti“) među kojima i oko 2000 Židova za koje je namijenjena internacija. 15. listopada 1940. – Protocolli dei Savi Anziani di Sion” nova je emisija koja se sluša na radiju svake srijede od 19.30 do 19.40. 22. lipnja 1941. - počinje operacija Barba-rossa kojom se briše krhka granica izme-đu Karpata i Sovjetskog Saveza, gdje živi oko 5 milijuna Židova. Neposredno nakon toga počinje pogrom što ga provode tzv. Einsatzgruppen. 8. listopada 1941. – osposobljen je za pri-hvat prvih zatvorenika logor Auschwitz-Birkenau (Auschwitz II), glavna tvornica smrti (Vernichtungslager) koju su nacisti osmislili i ostvarili za kolektivno uništenje Židova. 20. siječnja 1942. – projekt završnog rje-šenja židovskoga pitanja (Endlösung) po-staje glavnom temom konferencije za na-cističke državne tajnike, sazvanoj na broju 56/58 ulice Grossen Wannsee u Berlinu. 7. veljače 1942. – zapovijed za internaciju više od 20.000 libijskih Židova dan nakon što su talijanske trupe osvojile Cirenaicu. 19. travnja 1942. – zeleno svjetlo Vlade zakonu (broj 517) kojim se „arijanizira“ kazališni svijet. 6. svibnja 1942. – građanski propis o ob-veznom radu za tisuće talijanskih Židova. Pogađa sve pripadnike židovske rase, čak i one diskriminirane, životne dobi između 18 i 55 godina, kako se “oslobođeni vojnih obveza” ne bi posvetili biznisu ili dokolici, te “kako ne bi vrijeđali borilačke i radničke mase Talijana koje se zauzimaju za posti-zanje pobjede”.


15

18. srpnja 1942. – rasistička groznica širi se Trstom, lukom iz koje kane isploviti Ži-dovi u smjeru Palestine. 31. srpnja 1942. – okružnicom Vlade pri-siljavaju se na davanje otkaza sve radne snage židovske rase zaposlene u pogonima koji “služe obrani naroda”, među kojima Fiat, Montedison, brodogradilišta i sl. Svibanj/lipanj 1943. – po uzoru na Nje-mačku, i talijanski fašisti nekoliko godi-na poslije osnivanju internacijske i radne logore za sve, za rad sposobne, talijanske Židove. 25. srpnja 1943. – zaključuje se kasno u noć sastanak Velikog vijeća fašizma kojim se Mussolini poziva da napusti vođenje rata. Nakon nekoliko sati kralj Vittorio Emanuele III izručuje Ducea i izdaje na-log za njegovo hapšenje. Na čelo Vlade postavlja se maršal Pietro Badoglio koji će dva dana poslije zakonskim dekretom donijeti odluku o razrješenju Fašističke stranke. 8. rujna 1943. – Pietro Badoglio preko ra-dija obznanjuje da je sklopljeno primirje sa Saveznicima koje je potpisao pet dana ranije kod Agrigenta na Siciliji u mjestu Cassabile. U francuskim teritorijima tali-janske trupe bježe pred Nijemcima. Naj-manje 3 od 25.000 Židova s boravkom u Nizzi završava u mreži Gestapoa. Istu sudbinu dočekuje oko 16.000 balkanskih Židova koji su dotad bili pod talijanskom vojnom upravom. 10. rujna 1943. – izdan je nalog za oslo-bađanjem svih interniranih neprijatelja, među kojima 2.000 stranih Židova. 16. rujna 1943. – u smjeru Arbeitser-zichunslager Innsbruck-Reichenau kreće prvi konvoj Židova sa stanice u Meranu. 23. rujna 1943. – Mussolini, u Münchenu, osobno “krsti” talijansku socijalnu repu-bliku. 25. rujna 1943. – Centralni ured Reicha (RSHA) dekretom odlučuje „izjednačenje u tretmanu“ za Židove talijanske nacional-nosti, koji su do tada bili imuni na odred-be o deportaciji. 26. rujna 1943. – ultimatum poručnika esesovca Kapplera da se u 36 sati sakupi 50 kilograma zlata u zamjenu za spas dvje-sto rimskih Židova. Zadatak je povjeren Danteu Almansiju, predsjedniku Saveza talijanskih izraelitičkih općina, i predsjed-niku rimske Židovske općine Ugu Foa. 28. rujna 1943. – četiri sata nakon što je istekao produžetak od četiri sata za pre-daju zlata, predstavnici rimske Židovske općine odlaze u Via Tasso sa teretom od 50 kilograma zlata. 29. rujna 1943. – njemačka sigurnosna policija plijeni formular s imenima svih koji su pridonijeli prikupljanju zlata u Rimu. Poslužit će Kapplerovim ljudima za stigmatizaciju rimskih Židova. 1.listopada 1943. – Hitler potpisuje stva-ranje Alpenvorland i Adriatische Küsten-land, kojima se Italiji oduzimaju Trento, Bolzano, Belluno te, na jadranskoj strani, Udine, Gorizia, Trieste, Fiume i Ljubljana. 7. listopada 1943. – nacististička racija nevinoga stanovništva u Belloni kod Ca-serte (Napoli).292 8. listopada 1943. – nalog za hapšenjem i internacijom Židova sa stalnim boravkom u provinciji Ascoli Piceno. 9. listopada 1943. – zeleno svjetlo poli-cijske uprave Adriatisches Küstenland za antisemitske racije u Trstu. 16. listopada 1943. – u pola šest ujutro kreće prva antisemitska racija u Itali-ji. Devet časnika, trideset potporučnika i 326 policajaca po nalogu SS-Haupt-sturmführera Theodora Danneckera siju užas u rimskom getu na Lungotevere de’

Cenci i po kućama stotine drugi rimskih Židova. 1022 uhapšene osobe. 17. listopada 1943. – preko 1000 skuplje-nih rimskih Židova sabijeno je u kasarnu u Via Lungara. 18. listopada 1943. – utovareni u vojne kamione žrtve prve protužidovske racije napuštaju kasarnu u Via Lungara u smje-ru stanice Tiburtina, gdje ih na mrtvom peronu za istovar robe čeka konvoj od 18 stočnih vagona. Posljednji putnik te Tran-sportliste je Costanza Calo Sermoneta koja se sama prijavila te ishodila dozvolu za ukrcaj u isti vagon gdje su joj bili muž i djeca. Otputovalo ih je 1.024; kući se vra-tilo — dvije godine poslije — tek šesnaest (16): petnaest (15) muškaraca i jedna (1) žena. 22. listopada 1943. – u 23 sata, nakon pet dana i pet noći putovanja, prvi konvoj ta-lijanskih Židova stiže u logor Auschwitz. 23. listopada 1943. – u mrklom mraku ali pod svjetlima reflektora judenramp-e rimskim Židovima utovarenim u osamna-est (18) vagona naređeno je da izađu. Se-lekcija, koju je predvodio Josef Mengele, osuđuje 826 osobe (istog časa upućene u plinske komore); 149 muškaraca i 47 žena upisane su u registar logora. 29. listopada 1943. – racija i panika u Ži-dovskoj općini u Trstu. Konac listopada 1943. – upravni organi Adriatische Künstenland pretvaraju Ri-sieru San Sabba u Trstu u Polizeihaftlager - Stalag 339. Na čelo logora postavljen je dvadeset devetogodišnji Joseph Oberhäu-ser. 14. studenog 1943. - Castelvecchio, Ve-rona. Vodstvo Nacionalne republikanske stranke (Partito nazionale repubblicano, ex Pnf), jednoglasno potpisuje „Manifesto“ kojim se uspostavlja stvaranje Talijanske socijalne republike (Repubblica sociale italiana). Dokumentom se potvrđuje na-čelo da su pripadnici židovskoj rasi stranci te da za svo vrijeme rata pripadaju neprija-teljskoj naciji: „Gli appartenenti alla razza ebraica sono stranieri. Durante questa gu-erra appartengono a nazionalità nemica“ 21. studenog 1943. – konvoj deportiranih Židova napušta malu postaju u Borgo San Dalmazzo (Cuneo) u smjeru tranzitnog logora Drancy; ondje će zatočenici pro-boraviti nekoliko tjedana prije dolaska u Auschwitz 10. i 20. prosinca, a s trećim transportom 22. siječnja. 22. studenog 1943. – protužidovska racija u Goriziji, gdje je uhapšeno otprilike dvje-sto (200) Židova. 30. studenog 1943. – po nalogu ministra unutrašnjih poslova Talijanske socijalne republike (Guido Buffarini Guidi) pripre-maju se za internaciju u regionalne logore prije negoli će postati specijalni („in campi di concentramento provinciali in attesa di essere riuniti in campi di concentramento speciali“) svi Židovi, čak i oni diskrimini-rani, bez obzira na narodnost, jer ionako imaju stalno mjesto boravka u Italiji: „anc-he se discriminati, a qualunque nazionali-ta appartengano, e comunque residenti nel territorio nazionale“ Prosinac 1943. – osposobljen je za upo-rabu nacionalni logor Fossoli. Tih tjedana Nijemci prepuštaju Talijanskoj socijalnoj republici Rsi ulogu protagonista u organi-zaciji i sprovođenju hapšenja i smještaja u provincijalne logore. 6. prosinca 1943. – Milano. Prvi konvoj deportiranih Židova napušta glavni grad Lombardije. Odredište putovanja, koje će trajati pet dana, je vernichtungslager u Auschwitzu. Svega 61 muškaraca i 35 žena uspijevaju proći test selekcije. 7. prosinca 1943. – prvi konvoj depor-tiranih Židova napušta stanicu u Trstu u

smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti na-kon četiri dana putovanja. 31. prosinca 1943. – antisemitska racija u Veneciji. Uhapšeno 150 Židova.4. siječnja 1944. – zakonskim dektretom Ducea (br. 2) zabranjuje se svim Žido-vima vlasništvo ili mogućnost vođenja poduzeća bilo koje vrste, zabranjeno im je posjedovati zemlju i kuće i bilo koju nekretninu („altri beni mobiliari di qu-alsiasi natura“). 6. siječnja 1944. – konvoj Židova napu-šta stanicu u Trstu u smjeru Auschwitza, kamo će deportirani dospjeti 12. siječnja. 20. siječnja 1944. – antisemitsko ludilo ne pošteđuje ni židovske starce i invalide u staračkom domu Gentilomo i izraeli-tičkom staračkom domu u Trstu. U Italiji oslobođenoj od Nijemaca Kraljevski za-konski dekreti broj 25 i 26 ukidaju rasne zakone. Njihova primjena međutim bit će odgođena na deset mjeseci kasnije, 5. li-stopada. 28. siječnja 1944. – novi konvoj depor-tiranih Židova napušta stanicu u Trstu u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti 2. veljače. 30. siječnja 1944. – konvoj od više od še-sto (600) Židova kreće iz Milana u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti 6. veljače. Svega će 97 muškaraca i 31 žena prolazi test selekcije. Veljača 1944. – njemački vojni autoriteti preuzimaju rukovodstvo nad logorom u Fossoliju. Za komandanta Durchgangsla-gera imenovan je i postavljen Karl Frie-drich Titho. 4. veljače 1944. – kasno u noć fašistička policija kuca na vrata benedektinskog sa-mostana pokraj bazilike Svetog Pavla u Rimu, narušivši teritorijalnost Crkve. De-vet (9) od šezdeset četiri (64) uhapšenih osoba su Židovi. 19. veljače 1944. – konvoj od nekih sto-pedeset (150) Židova, pretežno iz Libije engleske nacionalnosti, klasificirani kao „privilegirani“, napušta Fossoli u smjeru logora Bergen Belsen kamo će dospjeti 23. istog mjeseca. 20-21. veljače 1944. – nova velika racija u židovskom getu u Rimu. 22. veljače 1944. – konvoj od dvanaest (12) stočnih vagona prevozi otprilike šesto (600) Židova u smjeru Auschwitza, prete-žito stranaca, preuzetih iz logora u Fosso-liju. Među njima je i pisac Primo Levi. 1. ožujka 1944. – polusmrznuti i izglad-njeli putnici malog konvoja deportiranih Židova, koji je iz Trsta krenuo 26. veljače, stigao je u Auschwitz 2. ožujka 1944. – fašističke vlasti Repu-blike SalÒ objavljuju zakonsko provođenje

zapljene svih umjetničkih djela u posjedu Židova i izraelitičkih ustanova. 15. ožujka 1944. – Giovanni Preziosi za-počinje svoj prvi radni dan na mjestu novopostavljenog inspektora u Uredu za rasu Talijanske socijalne republike (Ufficio razza della RSI). 21. ožujka 1944. – započinje masovna racija stanovnika rimskog geta u trajanju od tjedan dana. U devet mjeseci antise-mitskih progona u nacističkoj će klopci završiti 2.091 rimski Židov od kojih 1.067 muškaraca, 743 žene i 281 dijete. Do kraja rata od njih će svega 101 uspjeti preživjeti: 73 muškarca i 28 žena. 24. ožujka 1944. – iz osvete zbog ubojstva 33 njemačka vojnika u Via Rasella, pukov-nik SS Herbert Kappler naređuje strijelja-nje 335 talaca od kojih je 75 Židova. 28. ožujka 1944. – antisemitska racija u bolnici Regina Elena, psihijatrijskoj klinici za kronično oboljele u Trstu. 29. ožujka 1944. – sa željezničke postaje u Trstu još jedan konvoj deportiranih Ži-dova kreće u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti 4. travnja. 31. ožujka 1944. – Duce daje zeleno svje-tlo zakonskom dekretu broj 109 kojim se određuje novi statut i pravilnik Ustanove za likvidaciju nekretnina (Ente di Gestio-ne e Liquidazione Immobiliare Egeli) 4. travnja 1944. – spaljivanjem sedamde-set (70) leševa talaca strijeljanjih dan prije u streljačkom poligonu u Villa Opicina os-posobljen je u Trstu krematorij u Risiera di San Sabba, djelo iskusnog nacista Erwi-na Lamberta. 5. travnja 1944. – konvoj od više od še-sto (600) deportiranih Židova napušta kolodvor u Veroni u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti 10. travnja. Svega 154 muškarca i 80 žena uspijeva proći test se-lekcije. 18. travnja 1944. – zakonskim dekretom Ducea (br. 171) uspostavljen je Generalni inspektorat za rasu (Ispettorato Generale per la razza). 30. travnja 1944 .- deportirani Židovi iz Trsta, s polaskom za Auschwitz 27. trav-nja, stižu na odredište nakon gotovo sto sati putovanja. 16. svibnja 1944. – zeleno svjetlo za de-portaciju dva konvoja Židova s kolodvora Carpi-Fossoli. U prvu Transportliste uvr-šteno je i 166 libijskih Židova engleskog državljanstva predodređenih za Bergen-Belsen; u drugoj su uvrštene 564 osobe od kojih 41 dijete mlađe od 13 godina i 114 osoba preko šezdeset godina, svi predo-dređeni za Auschwitz-Birkenau. 19. svibnja 1944. – konvoj Židova neu-tralne nacionalnosti, pretežito turskih, na-

Auschwitz


16

“Dakle o kakvoj se vrsti konferencije radi?” upitao je neki naš prijatelj nakon što je moj suprug spomenuo da ovoga vikenda polazi na jednu židovsku konferenciju.“To je nešto gdje mi Židovi planiramo pre-uzimanje Svjetske banke”, odgovori moj su-prug, i u tom trenu, ali samo na trenutak, njegov ga sugovornik prestravljeno pogleda.“Ma odakle vam zamisao da zavladate svi-jetom? Jeste li o tome raspravljali?”, odgo-vori on, i obojica prasnu u smijeh.Ja nisam. U tom trenutku iznenađenja, nelagodnosti, nesigurnosti kako treba rea-girati iznenađuje me i razočarava. Mislila sam da smo to nadišli. Da smo to konačno prebrodili. A “to” je nelagoda, probna pita-nja, izbjegavanje, filosemitizam, zarume-njena ili unezvjerena lica, uzdisanje.Na što je to nalik, biti Židov u Njemačkoj? To su me pitali češće no što bih voljela.“Kako je to biti Židov u Kanadi?” To sam jednom upitala novinara iz Kanadskih ži-dovskih novosti. Mislim da nije ni razumio moje pitanje. “Kako mislite, čemu je slično?” odgovorio mi je. “Ja sam Židov u Kanadi.”Vrativši se, poželjela sam da mogu isto to reći o svojoj zemlji. Shvaćam, dakako, da imamo ovdje osjetljivu, problematičnu si-tuaciju. Slušala sam o tome, i u školi, i u židovskoj zajednici u kojoj sam odrasla. Slušala sam o tome sve vrijeme.Nastavni planovi njemačkih škola puni su Holokausta. Uči se o njemu u povijesti, čita-ju knjige u njemačkim razredima i raspravlja se o tome za vrijeme etičke i vjerske nastave. U sadašnje je to doba jedina stvar koja se o Židovima uči u školi, vjerojatno osim rije-či košer . Rastemo tako da smo ili od toga umorni ili se osjećamo vrlo krivim i stoga

Dakle, kako je to biti Židov u Njemačkoj?Romanopisac Lena Gorelik daje svoje osobno mišljenje

je koban čitav njemačko-židovski odnos. (Ipak, nisam sigurna što je od toga gore.)Kao s mnogim problemima, to je stvar ge-neracije. Druga generacija nakon Drugoga svjetskog rata bila je svjesna čitavoga tog tematskog raspona, malo kriva i vrlo od-govorna: u prvom redu zbog potrebe da prikaže povijest svojih obitelji, i drugo, da nikad ne dopuste da se nešto takvo ponovi. Susretala sam takve ljude na promocijama kada sam prikazivala svoje romane. Romani su približavali teme gotovo na veseo način (dobro, kako da se drukčije piše o židovskim majkama?) i stoga sam šokirala čitatelje, od-nosno slušatelje. Za mene je židovski humor jedna od prvih asocijacija koje stižu uz juda-izam, za njih je to posljednje (ako su ikada i čuli za taj pojam). Neki su se stali smijati, ponajprije oklijevajući (je li dopušten smijeh kada se radi o Židovima? i sa Židovima?), za-tim su odahnuli (da, čini se da mogu!); neki su samo kimali glavom, izazvani. Jednom sam održala promociju svoje knjige za vrije-

me Dana židovske kulture. Nije važno gdje su se održavali, nema grada u Njemačkoj u ko-jemu se Dani židovske kulture ne održavaju jednom godišnje. Nakon promocije dođoše do mene tri žene, elegantne, u dobi između pedeset i šezdeset godina. “Mislim da je lije-po što je vaša knjiga tako humoristična”, reče jedna od njih. “No mi svake godine dolazimo na Dane židovske kulture, a poslije toga uvi-jek smo potresene Holokaustom. Danas toga nije bilo. Čini nam se da smo došle na posve drukčiji židovski događaj.”Što mogu reći na to? Ima li bilo tko da želi da to bude egzotično, košer predstavljanje Holokausta? Ja ne.Ili ima li ikoga tko želi odgovarati na pitanja poput ovih: Nosi li tvoj otac crni kaftan i ima li dugu bradu? Imate li nežidovske prijatelje? Što rade vaši momci od nevinih Palestinaca u Izraelu? Jeste li sigurni da smijete jesti ovo jelo, da je košer? Smijem li reći da ne volim židovske gluposti kakve se mogu naći na te-leviziji ili biste to smatrali antisemitizmom?Vrijeme mijenja percepcije. Treća generacija nakon Drugoga svjetskog rata - moja gene-racija - odrasla je u internetskom društvu, mnogo otvorenija, globaliziranija, s manje predrasuda. Nije do te mjere opterećena poviješću kao što to bijahu njihovi rodite-lji. Osim toga, Njemačka je postala manje njemačka. Svaki peti stanovnik ima barem jednoga pretka bikulturnoga podrijetla, a mnogo je onih koji nisu ni studirali ni radili u drugim zemljama i prema tome nisu vi-djeli dalje od svog nosa. To bi u mnogočemu olakšalo veze između Nijemaca i Židova.U mnogim slučajevima to uspijeva. Daka-ko, ima mnogo mladih Nijemaca koji tvrde da ne žele ništa znati o Holokaustu, jer su ih time previše opterećivali. To je njihova povlastica. Najviše volim one koji ne vode brigu o tome da sam Židovka, ne brinu se o tome tko je Židov ili tomu slično, niti o tome da je tijekom nekoliko desetljeća toli-ko Židova iz Njemačke nestalo.

LENA GORELIK (St. Peterburg, 1981) Stigla u Njemačku s “izbjegličkim kon-tingentom” sa svojom rusko-židovskom obitelji. Nakon izobrazbe u münchen-skoj novinarskoj školi završila je tečaj istočnoeuropskih studija.Bücher magazine opisuje njezin prvi ro-man Moje bijele noći (objavljen ujesen 2004) kao najbolji roman o Njemačkoj. Süddeutsche Zeitung navodi da “doka-zuje kako mlada njemačka književnost može podjednako imati svjetlosti i du-bine”. Njezin drugi roman, Vjenčanje u Jeruzalemu bio je odabran za Njemačku književnu nagradu 2007. Nakon njezina trećeg romana Zaljubljen u St. Peterburg dodijeljena joj je 2009. prestižna nagra-da Ernst Hofrichter.Lena živi u Münchenu s mužem, Pete-rom Gluckom. “Volim taj grad. On je poput dobrog i familijarnog partnera. Zahvaljujem mu za svoj mir i domaći ugođaj, a ipak mu uspijeva da me pone-kad iznenadi.”

Otišli su u Izrael ili u Sjedinjene Države kako bi shvatili da njihov judaizam nije najvažnija stvar u životu. To je dio njihova identiteta, ali nije najvažniji, a ni najzani-mljiviji. Dakle, ja to osjećam u Njemačkoj sada, sa svojim prijateljima.

Peter Gluck i Lena Gorelik

pušta postaju u Milanu u smjeru KL-Ber-gen-Belsena. 1. svibnja 1944. – konvoj deportiranih Židova, koje je uhitila Polizeihaftlager San Sabba, napušta kolodvor u Trstu u smjeru Auschwitza, kamo će stići dva dana poslije. 9. lipnja 1944. – u ranu zoru stiže nared-ba Židovima s Krfa da se skupe u dvori-štu stare venecijanske utvrde. Uhapšeno je 1.795 osoba, koje su poslije deportirane; od njih su svega 122 uspjele dočekati svr-šetak rata. 12. lipnja 1944. – iz Trsta kreće još jedan konvoj Židova u smjeru Auschwitza. U Rimu se ponovno otvaraju vrata Sinagoge u Lungotevere de’ Cenci. 21. lipnja 1944. – novi konvoj Židova na-pušta Trst u smjeru južne Poljske. 26. lipnja 1944. – konvoj od više od pet-sto (500) deportiranih, pretežno priku-pljenih u Fossoliju, napušta kolodvor u Veroni u smjeru Auschwitza kamo će sti-ći nakon četiri dana putovanja. U logoru je registrirano svega 180 muškaraca i 51 žena. 1. srpnja 1944. – deseti konvoj Židova iz Trsta stiže u Auschwitz. 10. srpnja 1944. – dvjesto četrdeset (240) bivših zarobljanika u logoru u Ferramon-tiju (Calabria) napušta luku u Napulju u smjeru New Yorka. 11. srpnja 1944. – konvoj deportiranih Židova napušta Trst u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti 14. srpnja. 12. srpnja 1944. – šezdeset (60) osoba, odabranih između zatočenika logora u Fossoliju, strijeljano je iz osvete u stre-ljačkom poligonu u mjestu Cibeno pokraj Carpija.

20-21. srpnja 1944. – u samo dva dana njemačke okupacijske snage hapse otpri-like tri tisuće (3000) Židova sa stalnim boravkom na bivšim talijanskim otocima Rodosu i Cosu te devastiraju i pljačkaju njihove kuće. 31. srpnja 1944. – naredba za preselje-njem u Risieru San Sabba za Židove iz Pa-dove prikupljene u mjestu Vo Vecchio. Kolovoz 1944. – nacisti likvidiraju Po-lizei und Durchgangslager u Fossoliju. Zatočenici su preseljeni u logor Bolzano-Gries. 2. kolovoza 1944. – utovareno u plom-birane vagone stotine Židova u Veroni. Transport, podijeljen u četiri konvoja, ima različite destinacije: Buchenwald (dolazak 4.8.), Ravensbrück i Bergen-Belsen (dolazak 5.8.) i Auschwitz (dola-zak 6.8.) 3. kolovoza 1944. – nakon četiri dana pu-tovanja Židovi iz Trsta silaze iz plombira-nih vagona na ulazu Bahnrampe u Birke-nau; konvoj deportiranih Židova, ranije interniranih u San Sabbi, napušta kolod-vor u Trstu u smjeru Auschwitza, kamo će stići 9. kolovoza. 6. kolovoza 1944. – protužidovska racija u Opatiji. 6-11. kolovoza 1944. – uhapšeno je dese-tak osoba, odmah premještenih u Risiera di San Sabba, iz bolnica S. Giovanni e Pa-olo i psihijatrijskih klinika San Clemente i San Servolo u Veneciji. 7. kolovoza 1944. – antisemitska racija u klinici Prosdocimi u mjestu Marocco di Mogliano kraj Trevisa. 11. kolovoza 1944. – konvoj deporti-ranih kreće iz Trsta u smjeru Zagreba i Auschwitza kamo stiže nakon pet dana;

racija Židova iz klinike Gironcoli u Cone-gliano Veneto17. kolovoza 1944. – druga racija Židova u Veneciji. Hapse se i bolesni Židovi u sta-račkom domu. 18. kolovoza 1944. – konvoj broj 35, s pola-skom iz Trsta, stiže na odredište Auschwitz-Birkenau. Tri dana poslije iz Trsta će krenu-ti i transportni konvoj broj 36. 18. kolovoza 1944. – novi konvoj depor-tiranih Židova, uhapšenih u Polizeihaftla-ger - Stalag 339 (internacijski logor za Ži-dove u pokrajini Venezia Giulia, pokrajini Veneto i Istri) napušta kolodvor u Trstu u smjeru Auschwitza. 24. kolovoza 1944. – Židovi internirani u logoru Bolzano-Gries napuštaju Bolzano u smjeru Auschwitza, kamo će dospjeti nakon četiri dana putovanja. 2. rujna 1944. – novi konvoj deportiranih Židova s kolodvora u Trstu kreće u smjeru Poljske.1. studenog 1944. – konvoj Židova, pre-težno prikupljenih u logoru Risiera di San Sabba, kreće s kolodvora u Trstu u smjeru Poljske. 28. studenog 1944. – konvoj Židova –dva-desetprvi po redu od prosinca 1943. – na-pušta kolodvor u Trstu u smjeru KL-Ra-vensbrück. 11. siječnja 1945. – s kolodvora u Trstu kreće konvoj Židova u smjeru sjeverne Njemačke i KL-Ravensbrück. 27. siječnja 1945. – prethodnica Crvene armije ulazi u logor u Auschwitzu, oči u oči s užasima. 24. veljače 1945. – unatoč savezničkim postrojbama koje nadiru s juga i sjevera, konvoj Židova – posljednji koji će krenu-

ti iz Italije – napušta kolodvor u Trstu. U šesnaest mjeseci rasnih progona talijanska izraelitička zajednica bit će lišena gotovo četvrtine svojih članova i opljačkana za oko 726 milijuna lira. Slika talijanskog Holokausta prikazana brojkama iznosi: 8.566 građana Židova deportiranih iz Ita-lije i Dodevanega (6.746 s konvojima koji su krenuli iz Italije i 1.820 s transportima koji su pristizali iz Grčke); 7.557, ako se izuzme više od tristo (300) žrtava masov-nih ubojstava počinjenih na tlu Italije, Židovi (4.159 rođeni u Italiji) poginuli u koncentracionim logorima u srednje-istočnoj Europi. 28. veljače 1945. – zakonskim dekretom Ducea (br. 47) pravno je omogućeno pro-vođenje administrativnog pravilnika Ge-neralnog inspektorata za rasu (Ispettorato Generale per la Razza). 16. travnja 1945. – unatoč anglo-američ-kim trupama pristiglim na obalu rijeke Pad, vijeće ministara Socijalne republike ozakonjuje odredbu kojom se predviđa još veće pooštrenje protužidovskog pravnog progona. 25. travnja 1945. – u okolici Cunea grupa policajaca Crnih brigada strijelja šest Ži-dova koji su u Italiju prebjegli iz Francu-ske. 29-30. travnja 1945. – esesovci i Polizei und Durchgangslager bježe iz Bolzano-Griesa. 1. svibnja 1945. – talijanski partizani ula-ze u polurazrušeni kompleks logora Risie-ra di San Sabba kod Trsta.

Priredila Suzana Glavaš(Prilog doktorskoj disertaciji, obranjenoj

13. 7. 2012. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu)


17

Židovske religija nije samo vjera, nego i udžbenik povijesti našega naroda. Otkako je Mojsije u pustinji Židovima predao za-povijedi Božje, Petoknjižje se u godišnjem ciklusu uz molitve u našim sinagogama sva-kodnevno čita. Vjera i povijest u sjećanju teku usporedno. Povijesno je pamćenje svoj-stveno židovskom identitetu: “Sjećajte se, što nam je Amalek učinio u pustinji”, ta nas rečenica usko povezuje s izlaskom iz Egipta uz naše ljetopise i poput Tore svake se godi-ne ponavlja svečano na Seder-večerima, kao poziv za identifikaciju za više od tri tisuće godina tradicije. Zar bi valjalo odstupanjem od Šoe skupljati bodove omiljenosti?Pobjeda nad Amalečanima u pustinji, hra-brost i jedinstvo narodu u čast, ali nijedno poglavlje na našem dugom putu nije uspo-redivo s barbarskim uništenjem židovstva putem nacionalsocijalizma u 20. stoljeću.

Rita KochDužnost sjećanja

Povijesno pamćenje pripada židovskom identitetuSjećanje na Šou trebalo bi za nas biti Avodàt Ha-kodeš, sveti čin, bez mjesnih i vremen-skih ograničenja.Židovstvo treba taj perpetuirani žalobni čin promatrati kao oblikovanje identite-ta, premda židovski identitet ne počiva na uništenju, nego na stalnoj izgradnji i da-ljem razvitku. Šoa je za židovstvo ujedno znak nevjerojatne snage, pobjeda uskrsnu-ća i vječnosti. No bez prošlosti nema bu-dućnosti. I nijedna sadašnjost bez velikog tugovanja nad šest milijuna mrtvih - i u trećem pokoljenju su naše razorene obitelji, naši okrutno ubijani rođaci i prijatelji. Zar sjećanja trebamo otkračunati, prepustiti prošlosti i po mogućnosti zaboraviti? Zar da simbole strave odbacimo da bismo se pravili omiljelima?Potomci Aleksandra Velikog, kojega su Ži-dovi toliko voljeli i poštivali, da su svojoj

djeci nadijevali njegovo ime, jednakovri-jedno s imenima velikana Biblije, odlučili su helenizirati Svetu zemlju Židova. Nji-hova se kultura nastavila razvijati i u Erec Israelu sve dok se zakonima vjerno stanov-ništvo nije pobunilo protiv grčkoga kralja Antiohusa Epifanesa eliminirajući strani nauk. Tako su postupali Židovi sa svojom poviješću, pa već više od dvije tisuće go-dina slavimo radosnu svečanost ponovno stečene slobode, pobjedu Židova nad poga-nima. Bez borca Jude Makabejca ne bi bilo u nastavku nikakva Isusa Nazarećanina, a židovstvo bi izumrlo. Kako bi svijet izgle-dao dvadeset godina poslije, da se ostvario nacistički san o osvajanju svijeta i istreblje-nju židovstva?Pobjeda nad Šoom slavi pobjedu judeokr-šćanske civilizacije protiv modernog i da-leko okrutnijeg Antiohusa Epifanesa. Koji se humanist, ako i nije Židov, može ustre-miti protiv živog sjećanja na Šou u njezi-noj cjelokupnoj ubojstvenoj strahoti? To je ipak sve usidreno u povijest čovječanstva, a mi smo svjedoci, nezaobilazni, ne oni koji

kažu dosta je sad o tome. Bez jučerašnji-ce nema današnjice, bez sadašnjosti nema budućnosti. Kao što Amalek, Haman, An-tiohus Epifanes, svi patuljci prema Hitleru, ubrajaju u našu sadašnjost, kada smo svje-sni Židovi, bit će uništenje našeg naroda u Europi uvijek dio naših nadolazećih po-koljenja, sviđalo se to nekom ili ne. Takav golemi usjek u povijest čovječanstva neiz-brisiv je. Obeščašćuje i neoprostivo je do-sađivanje i pomanjkanje identiteta pripisati zaboravu. Nijedan antisemit neće zbog toga više trpjeti Židove i prihvaćati ih. Šoa je na-žalost za sva vremena dio nas samih, poput Mojsija na brdu Sinaju, premda živimo već u trećoj generaciji nakon Šoe.Iz svih pora ponovno se javlja protužidov-ska mržnja svuda oko nas. To se ne može previdjeti i ne smije uljepšavati. Krivo svakako postupa onaj, koji kao Židov po-kušava, kao što se zbivalo u devetnaestom stoljeću, da si dosađujemo time što želimo potisnuti Holokaust pokušavajući ga poti-snuti - i relativizirati ga. I prije Katastrofe asimilirano je židovstvo, iz čistog poriva za prilagođivanjem, potvorilo sebe same. Premda bi rezultat trebao biti poznat, po-novno zapažamo takve tendencije. One neće ni u čemu koristiti i sramotit će nas. Kao što je već i Salomon znao, nema ničega novog pod suncem. Ipak vrijedi pokušati, učiniti to drukčijim i boljim. To smo barem našem preživljavanju dužni kao i da pred pravednicima ovoga svijeta prednjačimo primjerom.

Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić.

Ljudi kažu da sam suviše optimistična (mi-sleći naivna). No ja to nisam. Primjerice, zapažam da S. oklijeva prije no što se pri-druži mome suprugu smijući se šali o ži-

dovskoj vladavini svijetom. To je ono što Židovi ponekad rade među sobom, pa za-što ne bi i pred drugim prijateljima? Vidim trenutno zaprepaštenje u S-ovu pogledu, a

ja sam iznenađena i razočarana. A zatim se opet ponosim njime. On nas ne podučava kako se valja smijati u vezi sa Židovima, niti se stidi ili zamuckuje. Nakon te sekun-

de on se ponovno šali i to je njemačko-ži-dovski napredak.Iz publikacije Jewish Renaissance odabrao i

preveo Branko Polić

G. Ranan bivši je bankar koji sada živi u Njemačkoj, služio je izraelsku vojsku od 1965. do 1968. i za to je vrijeme došao do zaključka da “nema gore stvari od dobro-hotne okupacije”.Mnogi od intervjuiranih iznosili su kri-tike u odnosu na status quo na Zapadnoj obali i na izraelske vojne akcije preko Ze-lene linije. G. Ranan je rekao da u potra-zi tema nije želio predstavljati izraelsko društvo, nego da “iznese sliku” manjine koja je sve zabrinutija.Ideja da napiše tu knjigu došla je g. Rana-nu prigodom posjeta izraelskim prijate-ljima, od kojih su dvojica izbjegla vojnu obvezu. Otkako je on odslužio vojsku, češće se događalo izmicanje od vojne ob-veze; postalo je mnogo učestalije i on je

David Ranan

Biste li umrli za ovu zemlju?

dokumentirao “kako neki mladi Izrael-ci postupaju s obzirom na svoje moguće dvojbe i moralne potištenosti” u odnosu na vojnu službu.Zemlja za koju bi se život dao predstavlje-na je u Ujedinjenom KraIjevstvu u Lon-donskom Centru 15. siječnja ove godine.AMIR, 20 godina, koji se ne bi želio uno-vačiti:“Što bi se desilo kada bi svi ljudi odbacili oružje? To je dobro pitanje: trenutačno, radoznao sam. Zabrinut? Ne znam da li bih bio zabrinut. Ne znam da li bi me mučilo da postanem simbol s oružjem u ruci. Kao da hodam uokolo, poput simbola? U vojnoj odori? Ja, da sam u vojničkoj odori i da nosim

oružje? Da uopće ne postoji armija, vje-rojatno tada ne bih bio medu živima. Gdje ja stojim naposljetku? Rekao sam vam da sam egoist. Meni je bilo važno da pridonesem svoj obol ovoj zemlji, ali ne vidim da je to obveza, nego želja za dava-njem. Posebno u toj dobi, možete mno-go toga dati, posvetiti nekoliko godina i zaista pridonijeti. Ljudi koji me pozna-ju rekli bi da sam anticionist. Kada sam govorio s ljudima, nisam znao da neću u vojsku, pokušavali su me uvjeriti da idem. No postoje ljudi, koji me ne zna-ju. Izrael je vrlo borbeno društvo. Većina ljudi koji mrze izmicatelje vjerojatno ne poznaju nijednog takvog. Čak i u mojim školskim danima čuo sam pucnjavu s li-nije bojišnice. Pravi Izraelac se ne izvlači, tako je to. No jednom sam razgovarao s jednim djetetom svoga godišta, a on mi reče: znaš što je za tebe dobro!”NADAV, osamnaestogodišnjak, u po-sljednjoj godini gimnazije:“Država i vojska vode rat protiv različitih gerilskih organizacija. To nije normalna ratna situacija. Gledate li na ratna pra-vila, ne postoji nijedno o gerilskim or-ganizacijama. Zamršeno je kada gerilska organizacija povede borbu iz nastanjena područja gdje sve lokalno stanovništvo ne potpomaže niti identificira tu orga-nizaciju. Mi dakako ne želimo naškoditi takvim stanovnicima, oni nisu prouzro-čili nikakvu štetu. No postoje situacije, u kojima nema izbora. Tu onda postoji ri-zik da ćete povrijediti nekoliko civila ili svakoga trenutka očekujete da će netko baciti raketu na Aškelon ili Berševu. To je vrlo, vrlo zamršeno. Postoje razni obziri koje izraelska vojska mora uvažiti, dok u

mnogim slučajevima nema izbora. Nema izbora.DANA, stara 22 godine, koja je nedavno završila svoju vojnu obvezu: “Osobno vrlo sam osjetljiva prema nasi-lju, a osim toga sam veganka. No ja ni-sam pacifistkinja. Pacifist je netko tko neće opravdati nasilje protiv bilo koje osobe bez obzira na okolnosti. Počinjem shvaćati da nešto takvo ne postoji. Sve što je povezano s moralom treba razmatrati prema konkretnoj situaciji. Nema čistog morala ako se ne odnosi na svakodnevni život. Možete reći da je pucanje na čovjeka nemoralno, bez obzira na okolnosti. No ako stojite sučelice dječjem vrtiću i net-ko dođe da ih stane posipavati sprejem s oružjem u ruci, je li nemoralno da viče-mo na njega? Ne govorim o vjetrogonjama koji upravo ne žele služiti vojsku jer žele napredovati u svojoj karijeri. To definitivno ne sma-tram pravim putem. To nije moralno. Oni parazitiraju na društvu. To je upravo pljuvanje u izvor iz kojega pijete.”GUY, osamnaestogodišnjak, gimnazija-lac, nekoliko mjeseci prije novačenja:“Možete ići kroz čitav vaš vojni rok, ustati ujutro i prodavati sladoled; s druge stra-ne, vaš vojni rok može biti najčudesnija stvar u životu, jer dolaze k vama i pozi-vaju vas i kažu vam, dođi k nama, hajde da imamo uzajamnu vezu pa da radimo zajedno. Treba imati na umu da je vojska najve-ća organizacija u zemlji i da zaista imaju novčana sredstva za ulaganje u ljude.

U novoj knjizi mladi Izraelci otkrivaju svoje naj-dublje misli o služenju u izraelskoj vojsci.“Želio bih da ljudi shvate što služenje u vojsci unosi u dušu pojedinaca”, rekao je David Ranan, autor knjige Zemlja za koju bi se život dao zbirke od 27 intervjua s mladim Izraelcima u vezi s nji-hovom regrutacijom.Niz monologa otkriva širinu emocija i stajališta koja postoje u Izraelu u vezi s vojnom obvezom, od filozofskih nemira do straha i vojnih ambici-ja. Ovdje donosimo izvatke iz sedam intervjua, u svakom slučaju služeći se pseudonimima zbog zaštite identiteta.


18

PITANJE: Mi smo napola or-todoksni, polaznici židovske škole. Moj sin, tridesetih go-dina upoznao je nežidovsku djevojku koju bi htio oženiti. Premda je ona suglasna s time da joj djeca odrastu u židov-skom odgoju, mi smo ipak nesretni. Da pokušamo obe-shrabriti tu vezu ili pokušati pridonijeti da sve ispadne što je najbolje moguće? Dr. Naftali Brawer: Mislite li zaista da možete obeshrabriti svoga sina od vjenčanja sa ženom koju voli? Tijekom svih ovih godina otkako sam rabin zajednice nisam nijednom susreo roditelja koji je bio kadar obeshrabriti svoje dijete koje je srce darovalo nekomu.Rasprave i argumenti trebaju prethoditi trenutku kada dijete odabire nežidovskog partnera. U tom slučaju vi se protivite ideji, a ne osobi. Jednom kad se dijete zaljubilo to postaje osobna stvar i sve što ćete postići pokušavajući ga odvratiti jest to da će se još više udaljiti od obitelji i vjere.Jednu ili dvije generacije prije nije bilo neu-običajeno za roditelje poput vas da slave za-dušnice i da se ponašaju kao da im je dijete preminulo. U ono je vrijeme takva stroga praksa bila opravdana kao sredstvo za za-plašivanje koje je u cjelini bivalo uspješno. Dandanas ne postiže podjednak učinak. Mnogo je važnije bilo u prethodnim gene-racijama da se dijete koje se odlučilo vjen-čati izvan zajednice smatralo da otvoreno prekida vezu sa židovskim narodom. Iz mnogih razloga to više ne odgovara istini.

Rabin dr. Naftali Brawer pruža ortodoksne perspektive, a rabin dr. Jonathan Romain progresivne, o problemima židovskog života.

Rabi, imam problem

Prirodno je da ste nesretni. Moja dvojba, budući da spo-minjete sinovu dob, upućuje na to, što ste bili u čudu hoće li se uopće ženiti, dok vjerujem da ste, još dok je bio mali, uvijek pretpostavljali kako će se vjenčati s nekom Židovkom.No premda biste se osjećali razočaranim putem kojim se stvari danas kreću, morate se osjećati krivim jer je on odvjetak utrtog primjerka u dva pravca: Prvo, mnogi se Židovi vjenčaju mnogo kasnije, ne uviđajući potrebu de se skrase, osobito stoga što se danas dulje živi - što će i oni moći proslaviti pedesetogodišnjicu braka.Drugo, mnogi se vjenčaju s ne-Židovkama, a takvih je godine 1996. bilo 44 % i vjerojatno je njihov broj otada još i porastao. No nije to nuž-na posljedica odbacivanja bilo judaizma, bilo odgoja, nego današnje tolerancije mno-govjerskoga društva. Gotovo je nemoguće spriječiti da se pripadnici različitih sredina koji rade zajedno tijekom cijeloga dana neće družiti, stvarajući prijateljske veze i izvan radnoga vremena.Kao roditelj, sigurno imate pravo brinuti se kad to činite konstruktivno, a ne uvred-ljivo. No kao odrastao čovjek, on ime pravo stvoriti svoju odluku, a u tom slučaju bolje je da je prihvatite dobrovoljno, a ne da otuđite i njega i njegovu družicu. Tu nije riječ o “popuštanju” nego o igranju duge igre u kojoj zadržavate komunikacij-ske kanale pokazujući budućoj snahi sve što je najbolje u židovstvu, osiguravajući na taj način da će vam na židovske obrede dovoditi vaše unučiće, i prenoseći na njih bogato židovsko iskustvo. Ne radi se dakle o njegovu vjenčanju izvan, nego o njezinu unutar zajednice.Vaša je pretpostavka da ona ne želi konvertirati, što bi bilo poželjno da ona to želi, no vi biste trebali znati da polovina preobraćenih konvertira nakon braka, uplovivši u židov-ski obiteljski život i njegovu toplinu, što je dodatni razlog za dobrodošlicu.No ima i drugih opcija. Ako oba roditelja pristaju, djeca mogu postići židovski status putem reforme Bet Dina stekavši vlastito pravo, s time da majka nije dužna konvertirati ako prihvati pohađanje studijskog tečaja. Inače, liberalne sinagoge priznaju djecu jed-nog židovskog roditelja pod uvjetom da imaju židovski kućni život i odgoj. Židovska vrsta ne mora usahnuti.

JONATHAN ROMAIN JE RABIN U MAIDENHEADSKOJ (REFORMISTIČKOJ) SINAGOGI

Mnogi mladi Židovi koji se vjenčaju izvan zajednice ne žele prekinuti sa svojim židovstvom.Oni se nastavljaju poisto-vjećivati sa svojim naro-dom i mnogi žele odgajati svoju djecu kao Židove. Brak s nežidovskim par-tnerom (često sklopljen izvan vjerske zajednice) ne uključuje odbijanje svo-je židovske vjere. Mnogi

mladi Židovi koji se vjenčaju na taj način ne mijenjaju stoga jednu vjeru za drugu. Oni su naprosto pronašli partnera kojega vole i s kojim žele sprovesti život.Budući da je takva stvarnost, najbolje što u tom času možete učiniti jest da svoje razu-mljivo neodobravanje ostavite postrani, i da pristupite sinu i njegovoj budućoj ženi ponudivši im ničim uvjetovanu ljubav.S ortodoksnog stajališta, njihova djeca neće biti Židovi ukoliko njihove majke ne konvertiraju. Konverzija je ozbiljna obveza životne promjene i nije nešto što čovjek po-duzima na laku ruku. To je odluka koju je-dino vaša snaha može stvoriti i ne vjerujem da je vi ili bilo tko drugi možete nagovoriti da to učini.Samo se ona sama može odlučiti na kon-verziju. U tom slučaju vrlo je često žena izobraženija u pitanjima vjere od muža, utječe na njega pozitivno podižući razinu njegova judaizma i stvara uzbudljiv židov-ski dom za vašu unučad.

Iz londonskog tjednika The Jewish Chro-nicle odabrao i preveo Branko Polić.

Naftali Brawer

Jonathan Romain

Ja sada podržavam akciju. Da, ja sam su-glasan da se zaustavi izgradnja naselja na Zapadnoj obali, ima više Židova no što ih ima u Gazi. Evakuacija tog područja omogućit će stvaranje prostora za pale-stinsku državu, u koju vjerujem.”OFER, devetnaestogodišnji sudionik Me-čine (predvojničke pripravničke obuke):“Prilično sam dobro pripreman za voj-sku. Nisam mogao čekati na novačenje i da me uvedu da radim što mogu. Moj je brat započeo ambicijom da pohađa aka-demiju za pilote. Dakle nešto glamuro-zno, kao što je letjeti nebom. Postati pilot, vrhunac je slave, to je perso-nifikacija izraelske vojske. Najbolji među njima postaju piloti. A zatim osim pilota postoje komandne jedinice (...) Vojnici u komandnim jedinicama nisu poput dru-gih ljudi, to su ljudi koji mogu izdržati i teže uvjete. Oni mogu izdržati i mnogo napornije zadatke. Rekao sam samome sebi: Hajde, ako se potrudim, možda ću postati jedan od njih.”MOŠE, 22 godine, strogo ortodoksan. dva tjedna prije svog vjenčanja:“Dosta mi je svega toga, da se svakih šest mjeseci moram ponižavati i stajati u redu da dobijem odgodu. Stoga sam i poduzeo promjenu svoga statusa. Želim da mi se zajamči iznimka. Pravio sam se ludim. Dođoh pomalo raščupan. Rekoh im da imam neke poteškoće. Prodao sam im svakojake pripovijesti. Prihvatili su. Rekoh im da nisam posve uračunljiv. Re-kao sam im da sam izbačen iz ješive i da nisam posve priseban i da prolazim kroz društvene teškoće.”YUVAL, devetnaestogodišnjak, iz kibuca, šest mjeseci prije novačenja:“Sada, pa još odmalena, plašio sam se svega što je u vezi s ratom, ubijanjem i

svime tim. Vjerujem da se plašim vojne službe. Kada je god o tome bila riječ, re-kao sam kao u šali: Ja ću biti simulant. Među mojim prijateljima vladalo je mi-šljenje da onaj koji ne ide u vojsku nije prihvaćen u društvu i ne računa se s njim. U mome kibucu većina dječaka ne samo da ide u vojsku nego idu u borbene je-dinice. Ja nikomu ne bih volio reći da se plašim. Plašit ću se onog što se meni čini. Ljudima s kojima sam prisniji odao sam da se bojim. Razgovarali su sa mnom i sa svoga sta-novišta smatrali da to nije strah, nego se radi o nepristajanju na ono što se mora obaviti. Složio sam se s njima da nema ničeg što se dade učiniti, mi živimo ovdje i to je za-ista nešto što je našoj zemlji potrebno. Za volju mira moramo praviti kompromise, ali obrana zemlje je nešto krucijalno u našim životima, i zbog toga se osjećam izdvojeno. Vjerujem, htjeli to ili ne htjeli, da ćemo morati predati neka područja. Ne, ne mi-slim da imaju pravo na njih, ali su ona sada u našem posjedu.”DOV, 24 godine, ubrzo po završetku če-tverogodišnje vojne obveze:“U Gazi sam se malo izmijenio, postao sam malo razumniji u odnosu na opera-tivnu djelatnost. Malo sam se okanio iluzije,shvaćajući da tu ima ljudi koji čine sve da bi naudili Židovima. Naškodili bi neprijatelju, a ne-prijateljem drže Židove, izraelsku vojsku, Izraelce. Tu se dogodio preklop u mojoj glavi. Stvari koje sam uvijek znao, ali ih osobno nikad nisam iskusio, izmijeniše me.”Iz londonskog tjednika The Jewish Chro-

nicle odabrao i preveo Branko Polić.


19

Za shvaćanje konteksta u kojem se odvija-la ta tragedija treba ukratko opisati situa-ciju u Francuskoj u srpnju 1942. Višijevska je vlada bila, možda, najuslužnija od svih zapadnoeuropskih vlasti u suradnji s na-cističkom Njemačkom u odnosu na svoju židovsku zajednicu.Samo tijekom 1942. prema Sergeu Klarsfeldu oko 6.000 djece u dobi između 2. i 17. godine deportirano je u Auschwitz, a potrebno je napomenuti da neka od njih Nijemci nisu skupljali ni potraživali. Veli-ka deportacija od 12.884 Židova sabranih u pariškom Sportskom centru poznatom Vélodrome d’hiver (ili skraćeno Vel d’hiv, op. prev.) počela je deportacijom pu-tem vlakova koji su polazili 19. srpnja iz Drancyja poznatom pod nazivom “Pred-vorje Auschwitza”.Istovremeno treba istaknuti da je izvorni plan za raciju na Vel d ‘Hivu bilo uhićenje i deportacija 25.000 Židova. Da je uhvaćena samo polovica, treba pri-pisati raznovrsnim razlozima, ponajprije zbog propusta francuske policije, koja je unaprijed upozoravala ugrožene žrtve najavljujući, u ponekim slučajevima, da će se zbog njihova uhićenja, “vratiti za sat-dva”.I to nas dovodi do jednog od najvažnijih zaključaka o francuskom stajalištu prema Židovima. Treba podsjetiti, prije no što se strovalimo u osudu moralnih razloga, da je Francuska, za vrijeme dvoipolgodišnje djelomične okupacije i dvogodišnje oku-pacije cijele zemlje imala najveći posto-tak preživjelih Židova u zapadnoj Europi. Oko 250.000 od ukupno 330.000 Židova, oko 76% - preživjelo je. Samo Danska (iz-među 85-90%) i Italija (s 32.000, odnosno 84%) postigoše bolje rezultate, premda je posvuda drugdje broj žrtava Holokausta bio daleko veći.Taj visoki postotak preživjelih dade se pro-tumačiti s obzirom na činjenicu da znatan dio onih kojima je bila prepuštena vlast, - navlastito žandari i policija - “zažmiri-la na jedno oko” na zapovijedi iz Vichyja, ali i susretljivosti tisuća običnih Francuza koji su uz znatan rizik pomagali i skrivali Židove u bijegu.Dakle, dok je djelatnost francuske polici-je u većini slučajeva karakteriziralo revno izvršenje višijevskih ili njemačkih zapo-vijedi, bilo je mnogo časnih iznimaka. U pariškom šesnaestom okrugu komesar Le Brun i petnaest njegovih redarstvenika iz-dali su oko pet tisuća krivotvorenih legi-timacija Židovima koji su bili predviđeni za deportaciju. To je ono što podrazumije-vaju povjesničari kada francusku povijest prikazuju kao “šaroliku sliku”.U srpnju 1942. nalazilo se u departmanu Loiret na dva mjesta, u okrugu Pithiviers i Beaune-La-Rolande, oko 1.800 francu-ske židovske djece smješteno u logore, u dobi od 3 do 16 godina, kojih su roditelji već bili odvedeni u Auschwitz. Ta su dje-ca bila ostavljena bez nadzora i živjela su u neopisivim uvjetima smrada i pr-ljavštine. Malo je dvojbe da su bili pred-viđeni za deportaciju. Zaista je to bio je-dan od takvih slučajeva kada je Vichy, a navlastito premijer Pierre Laval upitao i upozorio Nijemce, koji dotad nisu pita-

Djeca osuđena zbog britanske tromosti

Fred Barschak

li za djecu, da poduzmu nešto. Ta djeca privukla su pozornost admirala Willia-ma Leahyja, veleposlanika Sjedinjenih Država u višijevskoj Francuskoj. Sjedi-njene su Države u odnosu na višijevsku Francusku bile u nenormalnom položa-ju. Ratovale su s Njemačkom počev od 11. prosinca 1941, ali su i nadalje s vi-šijevskom Francuskom održavale diplo-matske odnose u potpunosti. Sjedinjene su Države doslovno održavale Francuze na životu velikim količinama živežnih namirnica, jednostavno da spriječe nji-hovo umiranje od gladi. Posljedica je toga bila da je Vichy bio vrlo zahvalan Sjedinjenim Državama. Pod ta-kvim okolnostima Amerika je u srpnju 1942. zatražila od Vichyja da djeca ne budu deportirana (sve je to u potpunosti dokumentirano u knjizi Britanijia i Židovi Europe profesora Bernarda Wassersteina).Oni su se zatim obratili britanskoj vladi s prijedlogom, ako bi se Britanci složili da se uputi brod za Marseille pod jamstvom slobodnog prolaza, kako bi višijske vlasti sprovele djecu onamo i ukrcale ih, ravno za Britaniju. (Postojao je također spora-zum, ako Atlantski ocean ne bi bio izložen napadima podmornica, neku bi djecu pre-uzele Sjedinjene Države.)Britanska je vlada kao odgovor (što nije netipično) sastavila odbor pod predsjed-ništvom Herberta Morrisona, tajnika Mi-nistarstva unutrašnjih poslova da istraži prijedlog. Odbor se sastojao od predstav-nika svih relevantnih ministarstava vlade.Istini za volju treba ustvrditi da ljeto 1942. nije za Britaniju bilo pogodno vrijeme. U Sjevernoj Africi pao je Tobruk, a Rommel je od Kaira bio udaljen svega sedamdese-tak milja. U Rusiji je šesta armija napredo-vala prema Staljingradu i prema Kavkazu, Japanci su se nalazili na vratima Indije, a na Atlantiku njemačke su podmornice uživale slobodan prostor.Suprotno tomu, postojala je trijezna pro-sudba da bi stvari ubrzo mogle krenuti povoljnijim tijekom. Britanska i ame-rička vlada znale su da će veći pothvat (Operacija Baklja) uključiti iskrcavanje Saveznika u Alžiru i Maroku, tisuću milja Rommelu za leđima, što bi uvelike izmi-jenilo omjer snaga protiv njega, pod pret-postavkom da će biti zaustavljen pred El Alameinom.A zatim je još nešto bilo posrijedi. U srp-nju 1942. zasigurno se znalo da je “konač-no rješenje” uključilo masovno ubojstvo svih Židova u Europi i da se ono upravo provodi. Razmatranja odbora treba sagledavati u kontekstu izvještaja Anthonyja Edena, ministra vanjskih poslova u engleskom Donjem domu gotovo četiri mjeseca na-kon što je rasprava započela, obavijestio je prisutne da je dosad stradalo četiri mili-juna Židova. Ono što se znalo u prosincu nemoguće da je u srpnju ili kolovozu bilo još posve nepoznato.Bez obzira na sve to, otvoreni stav što su ga zauzeli članovi odbora bio je strašan. Morrison je davao ton ustvrdivši da je shvatio misli prosječnoga Britanca bolje od ikoga, no da bi dolazak 1.800 židov-

ske djece u to doba dovelo do znatnog porasta antisemitiz-ma, kakva, prema njegovim riječima, ima dovoljno ispod površine, a to bi bilo nepo-voljno za zemlju i za židovsku zajednicu.To je nadmašio idući predla-gač, koji je tvrdio da će, ukoliko Britanija preuzme tu siročad, spriječiti Njemačku da na brzinu ne stvori daljih 1.800 siro-čića “koje bismo također morali preuze-ti”. Uporaba te posebne riječi kristalno je pojasnila da odbor savršeno točno zna da deportacija znači, prosto-naprosto, istre-bljenje.Ono što naprosto zapanjuje jest što ljudi iz Ministarstva unutrašnjih poslova, koji su u razdoblju od 1933. do 1939. bili od go-leme pomoći, dolaskom tisuća njemačkih i austrijskih Židova, a navlastito židovske djece u Britaniju, a sada su tiho sjedili ili zauzimali negativno stajalište, kada se ra-dilo o odluci treba li prihvatiti ovo 1.800 francusko-židovske djece.I tako se litanija razloga za nepokretnost nastavljala spominjati na dvotjednim sa-stancima odbora. Velike su napore činili ljudi poput Otta Schiffa i njegovih pri-jatelja iz Central British Fundsa da pro-mijene mišljenje, ali je ostalo bez učinka. Približavao se čas njihove deportacije, djeca su odvedena u smrt. A zatim je neg-dje potkraj rujna ili najkasnije početkom listopada britanska vlada promijenila stav. Kolonijalni je ured postavio zahtjev Visokom komesarijatu za Palestinu da preuzme djecu. Uslijedile su pripreme da bi trećega tjedna u studenom djece bila u Marseilleu.No sve je to bilo prekasno. Osmog i de-vetog studenog Saveznici se iskrcaše u Alžiru i u Maroku i bez očekivanja pro-svjeda lojalnosti od maršala Pétaina 11. studenog zapovjedio je Hitler vojnu oku-paciju višijevske Francuske, čime je spas djece bio onemogućen. Pretpostavlja se da su stradala u Auschwitzu tijekom go-dine 1943.Ostaje pitanje bez odgovora: koji je bio ra-zlog britanskoj vladi da se predomisli? Dio odgovora, a možda i njegov pretežni dio, iskrsnuo je možda iz slučajnoga razgovora mene sama i nekadašnje reporterke Jewish Chroniclea, Golde Zimmermann negdje u proljeće 1995.Zimmermannova, koja je imala veliko znanje o vjerskom poretku, živjela je tada u Canfield Gardensu u zapadnom Hamp-steadu, preko puta sinagoge Sare Klausner, poznate danas pod nazivom Hampstead Shriebel, gdje su se pripremali prema vjer-skim propisima spremljeni kanapei za su-botnji prijepodnevni kidúš.U siječnju 1995. pomogao sam snimati je-dan događaj: pedesetogodišnjicu oslobođe-nja Auschwitza, pri čemu sam javnosti skre-nuo pozornost na priču o djeci iz Pithiviersa. Poslije, tijekom te godine rekla mi je da joj je bilo drago što sam to bio učinio, i zatim do-dala: “Uostalom, znadem mnogo više o tom slučaju no što mi se čini da vi znate.”Zamolio sam je za objašnjenje, no ona mi je odgovorila: “Čula sam tu priču od Daya-

na Grunfelda, koji ju je čuo od vrhovnog rabina Hertza 1942.” Negdje u rujnu 1942. vrhovni je rabin zamolio za sastanak s Anthonyjem Edenom i obavijestio ga da bi morao u studenom krenuti u Sjedinjene Države da održi predavanje. Rekao mu je tada: “Čuo sam za strahotnu odgodu koja je odredila sudbinu djece iz Pithiviersa i ako se nešto ne poduzme smjesta mislim da ću ozloglasiti britansku vladu u Sjedi-njenim Državama javno, pa i u Times Squ-areu ako bude potrebno.Prema Zimmermannovoj, Eden je ova-ko odgovorio: “Ali vi, dragi moj vrhovni rabine, vi to ne možete učiniti, jer vi ste naposljetku vrhovni rabin Britanskoga Carstva i Commonwealtha, a kao takav, nemoguće vam je da učinite to, što ste na-mjeravali.”Vrhovni mu je rabin tada odgovorio: “Vi ste potpuno u pravu i kada bi se s nama ispravno postupalo ne bih mogao i ne bih to učinio. Ali u ovoj stvari s nama se ne postupa ispravno i dok vi ne promijenite svoju politiku, učinit ću ono što sam rekao da ću učiniti.”To vjerojatno nije bio jedini razlog iz-mjene politike, ali je sigurno bio jedan od razloga. Vrhovni rabin Hertz, zajedno sa svojim zetom, rabinom Salamonom Schonfeldom, bio je silno angažiran u spa-šavanju Židova, a pored toga bio je poznat kao čovjek koji nikad nije izrekao isprazne prijetnje. Vjerujem da je taj razgovor utje-cao na odluku Vlade.Godine 1998. našao sam se i ja, dok sam se nalazio u telavivskom Muzeju dijaspo-re, promatrajući francusku sekciju i zadu-bljen u misli, zapazio sam čovjeka koji je stajao pored mene, visokoga sjedokosog američkog turista, opskrbljena kamerom i torbom na ramenu. Upitao me zanima li me francuski odjel i kada sam mu odgo-vorio da jesam, upitao me je zanima li me nešto posebno. Rekoh mu da me zanimaju djeca iz Pithiviersa, A on će nato: “Biste li voljeli susresti jedno od njih?”Učinilo mi se da razgovaram s duhom. Izraz ud mucál me›eš, ugarak, izvučen iz vatre, dođe mi na pamet. Protumačio mi je da je on s još trojicom dječaka između 14 i 15 godina čuo za neki pokušaj izbavljenja, no kad je pritisla najveća opasnost plašeći se najgoreg, odlučili su pobjeći prema špa-njolskoj granici. “Pa to je 600 milja daleko” rekoh mu nato. “Prolazili smo od obitelji do obitelji”, reče mi on, “Pomogoše nam da se domognemo Španjolske i odande stigosmo u Ameriku”.Predsjednik Hollande nedavno je opisao kako se postupalo sa Židovima u Francu-skoj između 1940. i 1945. “Zločin počinjen u Francuskoj, a počinili su ga Francuzi”. No bilo je i činova spasenja.

Iz londonskog tjednika The Jewish Chronicle odabrao i preveo Branko Polić.

Najveće tragedije bijahu one koje nipošto nije bilo moguće spriječiti. U razdoblju koje obiluje zbivanjima unutar tih okvira ni na koga se većma

ne odnosi naslovna odrednica nego na sudbinu djece iz Pithiviersa i Beaune-La-Rolandea tijekom ljeta 1942.

Fred Barschak


20

Upravo prije četiri godine četa vojnika sti-gla je u jednu školu u ruralnom gradu Se-nefe u južnoj Eritreji, koju je pohađao John Fshaye. Došli su nasilno spriječiti studente da služe vojni rok u armiji te zemlje. Bio je to savršeno legalan postupak. Eritreja prak-ticira otvoreni vojni rok, koji često znači provođenje desetljeća u uniformi - za one koji su dovoljno nesretni da budu unova-čeni.Fshayeu, koji je u to doba imao petnaest godina, nije se sviđala ideja da bude jedan od tih nesretnika. Tako da je, kad je vidio vojnike, skočio s prozora razreda i sakrio se dok obala nije bila čista. Onda je trčao i otputio se na putovanje koje će završiti u izraelskom kibucu, naseljenom kibucnici-ma rođenim u Velikoj Britaniji.“Nikad prije nisam čuo za Izrael”, każe Fshaye, sada gotovo dvadesetogodišnjak i kršćanin, koji se osjeća potpuno prihva-ćenim među stsnovnicima kibuca MišÒl u Gornjem Nazaretu.Kad je pobjegao iz Senafea, nije imao dru-goga plana, osim da izbjegne služenje voj-nog roka. Uspio je stupiti u vezu s dvade-setiosmoricom mladih Eritrejaca, koji su također bili u bijegu od vojne službe. Prešli su granicu Eritreje za Etiopiju, a onda ho-dali do Sudana, što je u jednom slijedu uključivalo tri dana hodanja bez hrane i vode.Nekoliko je članova skupine tijekom tog napora umrlo. Kad su došli do Egipta, na-stavili su put preko Sinajske pustinje i jedne mrkle noći, više od tri mjeseca nakon što su napustili Eritreju, ušuljali se preko granice u Izrael. Dok je Fshaye išao svojim opasnim putem, James Grant-Rosenhead iz kibuca Mišola postajao je svjestan opsega ilegalne afričke imigracije u Izrael. Danas se smatra da je ukupni broj iseljenika i potencijalnih azila-nata koji su našli svoj put preko egipatske granice - preko 50.000 ljudi. Grant-Rose-nhead već je bio uključen u inicijativu da maloljetnike u potrazi za azilom smjesti u izraelske internate. Sada je počeo razmišlja-ti o njihovoj potrebi za obitelji. U konačnici taj je njegov pokret rezultirao posvajanjem Fshayea, uz još jednog eritrejskog kršćani-na, Dawita Ogbaia, koji dolazi iz glavnog

Nathan Jeffay

Britanski kibucnici poručuju afričkim izbjeglicama: dobro došli u našu obiteljeritrejskog grada Asmare. Oni žive s Grant-Rosenheadom, njegovom ženom Emmom, rođenom u Londonu, koja je diplomirala na Habonimu, i njihove tri djevojčice. “Po-svojiti izbjeglicu zvuči zastrašujuće, ali ui-stinu nije tako”, kaže Grant-Rosenhead, koji je uključen u neprofitnu zajednicu ROI, in-ternacionalnu mrežu koja pomaže ranjivoj djeci.Grant-Rosenheadovi dijele odgovornost za dječake a nekoliko drugih članova ki-buca Mišol, uključivši Antona Marksa iz Manchestera. Marks kaže da je ponosan što ih je učinio navijačima Manchester Unite-da, pa tijekom utakmice sjede s njim priko-vani uz televizor.Fshaye i Ogbai živo pamte svoj dolazak u Izrael kao zaplašenih tinejdžera. Na granici su im izraelski vojnici dali hrane, vode i odjeće i premjestili ih u Ashdod, odakle su otišli u Tel-Aviv. "Bio sam umoran, gladan i žedan, ali nije bilo ni blizu tako grozno kao u pustinji”, sjeća se Fshaye. Čuli su za logor za potencijalne azilante, kojem su Grant-Rosenheadovi pomagali i gdje su se upisali u program internata. Onda je došla ponuda za nefor-malno posvajanje, “Bio sam sretan”, każe Fshaye. “Nisam razumio jezik kad sam sreo Jamesa, ali zajedno smo se smijali.” Misli da su Grant-Rosenheadovi igra-li veliku ulogu u njegovu izrastanju od uplašenoga novopridošlice u povjerljiva, dobro obrazovana automehaničara, koji govori engleski i hebrejski, kakav je da-nas. “U početku sam bio sramežljiv, ni-sam znao izraziti svoje probleme.” Iako se Grant-Rosenheadovi služe riječju ‘po-svajanje’, proces je bio neslužben, a oni su ohrabrivali oba mladića da ostanu u vezi sa svojim roditeljima, braćom i sestrama iz Eritreje, od kojih je nekoliko izbjeglo u razne zemlje.Sada, nakon što su pobjegli iz svoje zemlje kako bi izbjegli služenje vojnog roka, Fshaye i Ogbai obojica če-znu za služenjem u izraelskoj vojsci. Zadnju godinu idu u Kadoorie poljopri-vrednu gimnaziju Kadoorie u Galileji i žele se upisati, kao i njihovi drugovi, u izraelske obrambene snage. “Želim nešto dati državi koja mi je pomogla - kao sva-ki izraelski građanin. Želim nešto vratiti”, kaže Fshaye.

Oba mladića boje se teškoga kažnjavanja ako se ikada vrate u Eritreju. Nadaju se da će svoju budućnost ostvariti, u Izraelu, ali nije jasno hoće li im vladina politika to dopustiti - ona oscilira između ogluši-vanja i deportacije na veliko. Tako dugo dok pohađaju školu podrazumijeva se da ih država neće ni pritvoriti, ni deportirati, ali njihove studije završavaju za nešto više od šest mjeseci. “Sada, kad završavaju ško-lovanje, ima mnogo velikih pitanja”, rekao je Grant-Rosenhead. On se sjeća dugih razgovora koje je vodio sa svojom źenom i članovima kibuca o izazovima uključenim u posvajanje Fshaya i Ogbaia. “Izgradnja i odluka bile su odista velika stvar, ali real-nost je da je to vrlo formalno i lako... Oni su tek djeca koja traže svoje mjesto i to je neobično lako”, kaže on.No Grant-Rosenheadovi priznaju da se do-godio čudni i težak čas koji je izrazio ponor između njihova podrijetla i mladića koji su tražili azil. Jednom prigodom putovali su u Tel-Aviv da vide Fshayea, koji je tamo imao neki ljetni posao, i da se sretnu s Emminom sestrom koja je došla u posjet

iz Engleske. Shvatili su da su obadvoje u istom hotelu - Fshaye je radio, a Emmina sestra bila je gost.Emma kaže: “Zbilja je bilo nezgodno - u društvenom odnosu između bogate bijele obitelji iz Londona i crnog izbjeglice po-stojala je nelagoda.” Grant-Rosenheadovi kažu da su ideali Habonima utjecali na odluku da uključe Fshaya i Ogbala u svoju obitelj. James citira i epizode iz židovske povijesti - kao vjeru Židova u pravedne arijevce koji su ih spašavali tijekom Holo-kausta.Obitelj, koja nije religiozna, naglašava ’kul-turni judaizam’. Fshaye i Ogbai sudjeluju u svetkovini Šabata i festivalima – a nekad shvaćaju da oni imaju duboko lično znače-nje. Fshaye kaže da su Sederi za Pesah za nje-ga posebno emotivni, jer se slave u sjećanje na izlazak slave drevnih Izraelićana iz Egipta - upravo putovanje koje je on načinio. “Osje-ćam se kao da je to moja priča”, kaže on.

Iz londonskog tjednika The Jewish Chronicle

Prevela Mira Altarac Hadji Ristić

Poslužitelj stiže s računom što ga Wotan ne može namiriti upravo u trenutku kada Erda pada na koljena i stane petljati sa svojim remenom. To je berlinski Alexan-derplatz, gdje dva divovska krokodila čeprkaju po odbačenom smetištu za vri-jeme Siegfriedova dvopjeva s Brümnhil-dom. Jedan od njih guta Šumsku pticu - njezine visoke pete slabašno udaraju po njegovim zubima dok njih dvoje nastav-ljaju svoj pjev.Ranije, dok Siegfried proklinje Mimea punog rupa strojnicom, netko od publike se sruši. Gunther i Hagen vode ćevabdži-nicu u zabačenoj četvrti Istočnog Berlina. Hagen sasiječe Siegfrieda do smrti sjeki-rom. Norne se služe vuduom. Siegfried nije otplovio Rajnom, i svijet ne završa-va u plamenu. Za tisuću drugih, sitnih

Shirley Apthorp

Sumrak jednog žanra

Bayreuthski Prsten doveo je do petnaestminutnog negodovanja. Shirley Apthorp se pita je li osuda

publike bila ispravna.

izazova Bayreuthski auditorij nagradio je redatelja Franka Castorfa s više od 15 minuta solidnog negodovanja kada se pojavio pred zastorom nakon Sumraka bogova, u srijedu u noć. Neki ponesoše zviždaljke da pridonesu galami. Smiješeći se ulizivački Castorf je otklonio da napu-sti pozornicu, lupkajući po čelu i praveći kružne pokrete gledateljima svojim kaži-prstima. Bila je to velika nepristupačnost i nepredvidivi završetak nakon 16 sati Bayreuthskog posljednjeg Prstena. Skandali su u normalnoj cijeni u Bayre-uthu. Prsten Patricea Chéreaua i Tristan Heinera Müllera popraćeni urlicima, kad su bili novi, ali su poslije smatrani slav-nim. Stoga nije teško zamisliti da bi Ca-storfov Prsten mogao postići kultni sta-tus kod idućih bayreuthskih izvedbi.

Glasovit zbog svoga kitnjastog dekon-struktivnog kazališta, Castorf nije na-mjeravao dekonstruirati ciklus od četiri Wagnerova operna djela. Umjesto toga on je posve smetnuo s uma da skupi la-bavu zbirku anegdotalnih vinjeta koje su sastavni dio dosljedne priče. Postoje alu-zije na priču s uljem, postoji stalna očiju-kanja s konfliktom između komunizma i kapitalizma, postoji palica dvorske lude, postoje vješte referencije kinematograf-ske operne i Wagnerovske povijesti, ima jeftinoga seksa i proizvoljnoga nasilja. Rigoroznom dosljednošću, Castorf ignorira sva središnja pitanja djela, kao i narativne izazove. Akcije i asocijaci-je rigorozno su dočarane u scenografiji Aleksandra Denića, široko razrađenoj (Siegfried je kombiniran Mount Rus-hmoreom, gdje uklesane glave pripadaju Marxu, Lenjinu, Staljinu i Maou, Istočno-njemačkom verzijom Alexanderplatza. Sumrak bogova sažima Njujoršku burzu, Berlinski zid, istočnonjemačku tvornicu

kemikalija, postolje ćevabdžinice i pro-tupožarnu zaštitu, kroz koju prolaze li-kovi sa smanjenom logikom. Svaka dvoj-ba o tome da Castorf štuje operu i štuje svoje slušateljstvo naveliko su raspršene njegovim ponašanjem. Pozivima pred zastor.Tim ne bismo rekli da Castorf nije vješt redatelj u svoje vrijeme, i da ne zna de-korativno postupati s glumcima na po-zornici. Čovjek je svjestan svoga umijeća - ali to umijeće nije opera. Kao operni redatelj zna kako se na scenu postavlja zbor. Kod Castorfa stoje unaokolo ili mašu zastavicama. Operni redatelj zna čitati glazbenu partituru i režira nešto što proizlazi iz samih nota. Castorfa de-monstrativno nije briga za to. To je na-prosto raspršeno njegovim djetinjastim ponašanjem izazivanjem pred zastor. Na sreću Prsten je zvučao, većim dije-lom, veličanstveno. Kiril Petrenko, uspr-kos povremenim neodređenim tempima i krutim dijelovima, najuzbudljiviji je

James Grant Rosenhead (gornji red, treći s lijeva) stoji kraj Johna Fshaye, s Davidom Ogbaiom stoji u sredini, na nekom vjenčanju u kibucima


21

Margarete Susman nije bila samo mislite-ljica između svjetskih ratova, nego između svjetove, židovskog i Zapada, čiji ratovi od pamtivijeka sve do današnjega, dana u biti nisu prestajali.Riječ je naime o jezgri same stvari; o na-petosti između teodiceje i sudbine, o biti povijesti čovječanstva, a time i o samim ljudima. U doba Prvoga svjetskog rata ži-vjela je poput drugih židovsko-intelektu-alnih filozofa svoga vremena, poput Gu-stava Landauera, Georga Simmela, Karla Mannheima, Martina Bubera, Franza Rosenzweiga, Waltera Benjamina, Ernsta Blocha i mnogih drugih, još u nadi gradnje mosta između židovstva i Zapada, između trenutaka i vječnosti, između neotkuplje-nog i otkupljenog svijeta. Nakon Drugoga svjet skog rata ili Šoe, fizičkog i duhovnog uništenja europskog židovstva, odba čena je Margarete Susman kao šeerít hapletà, kao ostatak uteklih" - na svoju vlastitost: na ži-dovstvo, a time i na potrebu da se ruši zid koji razdvaja “opće zakone svijeta prema njihovu izvanjskom obličju” i “unutrašnju bit svjetova” naime zajednički pojam svje-tova, kao što je navedeno u motu izvede-nog citata Ernsta Blocha, filozofa s kojim je bila prisno sprijateljena. Za Margaretu Susman bila su međutim sociološka razma-tranja Georga Simmela i Györgyja Lukacsa podjednako važna kao dubinska filozofska dimenzija Ernsta Blocha. Tako i nastojanja Franza Rosenzweiga i Martina Bubera oko židovske renesanse.

* * *Protiv apsolutiziranje povijesti iziskuje Su-smanova od čovjeka da mudro postupa sa svojom slobodom, a to je misao koja vuče korijene iz židovskih proročanstava Biblije i tvore osnovu monoteizma. Taj je praoblik očuvan u biblijskom monoteizmu židovstva i u europskom humanizmu, a u moderno doba od mislilaca poput Hermanna Cohe-na, Martina Bubera i Frenza Rosenzweige, te nakon Šoe Emmanuela Levinasa. Pro-roci su prvi zagovornici Božji, prvi pro-svjetitelji koji pozivaju narod protiv moći svećenstva i kraljeva pozivaju na prosvjed. Kult žrtvovanja pretvara se u neznabožačku službu, ukoliko se ne pristupa oltaru čistih ruku. Ljudska odluka sadašnjo sti razbija vremenski kontinuitet, omogućuje osvrta-nje pogleda u prošlost i otvara povijest za budućnost. Ne napredak, nego ljudski po-stupak, nastao iz čina slobodne odluke za budućnost, omogućuje nadu.

Eveline Goodman-Thau

Židovski mislioci - Margarete Susman (1872, Hamburg - 1966, Zürich)Teodiceja i sudbina

“U sudbini Jobovoj kojega je Bog u patnjama izručio napasniku, prikazana je cjelokupna patnička sudbi-na židovstva u izgnanstvu.”

Margarete Susman, Problem Joba kod Kafke

Kao što se i Hans Jonas koji se 1984. pri-godom podjele nagrade dr. Leopolda Lu-casa u Evangeličko-teološkom fakultetu Sveučilišta u Tübingenu sjetio svoje ubijene majke i postavio židovsko pitanje, jobovsko pitanje, koje traži Boge nakon Auschwitza.: “Što može Auschwitz dodati onomu što se uvijek zna o obilju grozota i jeze koje ljudi mogu nanijeti jedni drugima i što su odu-vijek poduzimali; i što se posebno može do dati što je nama Židovima učinjeno tije-kom tisućljetnih patnji i tvori ukupnost na-šeg kolektivnog sjećanja?" Jobovo je pitanje oduvijek bilo pitanje teodiceje - općenite zbog postojanja zla na ovome svijetu op-ćenito, a pogotovo putem zaoštrenja zbog izbora tobožnjega saveza između Izraela i njegova Boga. Što se tiče tog zaoštrenja pod kojim se nalazi i naše sadašnje pitenje, to je još mogao spočetka - od biblijskih proroka - sam taj savez mogao biti pozvan na obješ-njenje: saveznički narod, koji mu postade nevjeran. U dugim razdobljima vjernosti nije se zatim tragalo za krivnjom izjave, nego ze idejom svjedočenja nastanku raz-doblja Makabejaca, koje mu je potomstvo pridalo pojam mučeništva. Preme njemu najgore trpe upravo nevini i prevednici. Tako su u srednjem vijeku čitave zajedni-ce polazile u smrt mačem i plamenom na Šma Israel, spoznajom božje jedinstvenosti na usnama. Hebrejski je neživ ze to Kidúš Hašém, “posvećenje imena”, a ubijeni se nazive ju “sve- tima”. Njihovom žrtvom sije svjetlo obećanja konačnog otkupljenja nakon dolazećeg Mesije. Ništa od svega toga se više ne zapleće negoli u zbivanjima

koja nose ime Auschwitz. Nije riječ o vjeri ili nevjeri, vjerovanju ili nevjerovanju, ni o krivnji ili kazni, ni o iskušenju, svjedočenju ili nadi u iskupljenje, pa čak ni o snazi ili slabosti, junaštvu ili kukavičluku, prkosu ili predaji što ovdje imaju svoje mjesto.Margarete Susman je poput mnogih Židova nakon razočaranja emancipacijom, navla-stito između dva svjetska rata bila rastrzana između njemstva i židovstva, između jed-nog kulturno kršćanski iskovanog, prosvje-ćena svijeta i rastućeg antisemitizma. Poput mnogih asimiliranih Židove njezina doba bila je nolens volens prepuštena svojem ži-dovskom postojanju, koje je izgubilo svoje fizičko i duhovno hranjivo tlo.Čovjek ili Židov, a ne kršćanin ili Židov stalni je motiv po pitanju izopćenih koji su živje-li u doba rascjepa civilizacije. Primjer je za to Arnold Schönberg, koji je u lipnju 1921. nakon nekoliko godina prekida opet sa svo-jom obitelji krenuo na ljetovanje u Mattsee pored Salzburga. Ali uprava Mattseea za-branila je Židovima nakon pustopašnih an-tisemitskih izgreda boravak unutar granica općine, pa obitelj Schönberg, koja je bila konvertirala bila je prisiljena da se pred-stavlja kao kršćanska.

Schönberg je želio promijeniti mjesto go-dišnjeg odmora, krenuo je u Traunkirchen, gdje je spočetka primio stvar prilično sa-brano. No Mattsee za Schönberga postade obrat i on se sve više stao baviti “židovskim problemom” kako je naveo u jednom pi-smu: “Jer ono što sam te godine bio prisiljen naučiti, naposljetku sam shvatio i nikad to neću zaboraviti. Da nisam Nijemac, nisam Europejac i da sam možda na jedvite jade čovjek (barem Europejci više od mene vole najgore od svoje rase), nego da sam Židov.”

Siegfried (Lance Ryan) u prizoru sa Šumskom pticom (Brigitte Hagen)

Eveline Goodman-Thau

vagnerijanac svoje generacije, dirigent koji ima mnogo toga reći i misli to iska-zati s uzbudljivim potencijalom. Ovdje, naposljetku, ima nade za budućnost. Pr-venstveno visoki vokalni standard prvih dviju opera bio je nagrižen ostalim dvje-ma. Wanderer Wolfganga Kocha rastao je po oblikovanju i profinjenosti Albe-rich Martina Winklera ostao je dobar i ne biste mogli naći bolje Rajnske kćeri, a Gunther Alejendra Carla Buhrmeiste-ra bio je velik užitak. No Siegfried Lance Ryana bio je stalno razočaranje. Nastoji urlikati i naprežući zvuk često se doimlje prikraćenim za određeni ton. Brünnhilde Catherine Foster često se topio u Siegfrie-du pokazao je u Sumraku bogova prilično jadnu intonaciju. Pravo je pitanje za tu produkciju zbog čega je od svih ljudi koje su odabrali za nastup u Prstenu za Wagnerov dvjesto-ti rođendan, festivalski odbor na čelu s Evom i Catherinom Wagner odabrao Ca-storfa. On je bio, u njihovu obranu, tek

peti izbor, četiri druga mudro su odbila. Možda je predviđen zastoj kod bavarskih političara koji su odobrili Wagnerov su-stav sestara da vode festival svoga šukun-djeda. Ako je operna uprava postigla da ništa nije ostalo da se radi nego da se ignorira, postavi u fragmentima i kreira razlog za postojanje, Bayreuthski festival sigurno dolazi u pitanje. Možda bi za Wagnera bio najljepši rođendanski dar desetogo-dišnji bojkot izvedaba njegove glazbe.Novi Bayreuthski Prsten nije samo skan-dal, i nije samo glazbeni trijumf. To je kriza sadržaja Wagnerovskih festivala, i postavlja se pitanje budućnosti toga žanra. To je pravi Sumrak bogova.

Iz lista Financial Times preveo Branko Polić

Nakon Šoe nije se više radilo o genima, osobnom identitetu, nego o pripadnosti. Margarete Susman nije čovjek politike po-put Hanne, Arendt. One reagira pjesnički, duhovno.Teret se ne da odstraniti. Svjetsko breme sve je teže. „Čini se da ono, što nam se u međuvremenu dogodilo, se svim onim što je u paklenim produžecima duha i pakle-nim suženjima srca donijela, i kao da je s time povezan nasrtaj židovske sudbine od-bacio taj teret malko podalje. U to nas uvje-rava već naš prvi pogled u Knjigu o Jobu, da su moć,o kojoj je riječ, i naš današnji svijet prepo-znatljivi po sasvim drukčijoj prisutnosti negoli u minulim stoljećima. I time što mi te sile spoznajemo kao da djeluju u našem vlastitom svijetu spoznajemo i sebe same, spoznajemo i mi opet nas same kao sui-grače u velikoj igri Boga, Sotone i Čovjeka kakvo je kazivanje o Jobu.” Za Margaretu Susman predstavlja Knjiga o Jobu raspravu o posljednjim stvarima čovjeka, na koje se nikad ne može dati točan odgovor, jer stva-raju bit našega postojanja, stavljajući nas u pitanje. “To su pitanja o smrti, patnje i kriv-nje.”Pitanje glasi: Tko je saveznik Božji, čovjek ili Sotona, pravednik ili prijestupnik? Je li to božja kušnja, kušnja Čovjeka ili kušnje So-tone, razorna snaga svijeta? Jesu li prijatelj-stvo i neprijatelj stvo u uskoj vezi s ovo troje protaginista? I na tom mjestu postavlja Su-smanova temeljno pitanje moderne: Tko je Sotona... Kako to biva, da on prihvaća Joba naspram lika najokrutnijega razaranja, iza Boga, čiji je glasnik, i da posve neprepo-znatljiv nestaje. To je prapitanje Zapada, u rasponu od. Atene do Jeruzalema. Usud ili teodiceja? Apokalipsa ili proročanstva? “Može 1i se čovjek pred Bogom opravdati?” pita Job. Čini se da se račun nikad ne po-stavlja, ni za pobožnog, ni za prijestupnika.Tu je riječ o značenju ljudske patnje u ne-otkupljenu svijetu, razvoda između religije i Moderne. “Svijest o onome što nedostaje (Jürgen Habermas).

NAKON ŠOE NIJE SE VIŠE RADILO O VLASTITOM, OSOBNOM IDENTITETU, NEGO O PRIPADNOSTI.


22

Tako to naposljetku biva u međuvremenu, ne između prošlosti budućnosti, nego izme-đu vremena i vječnosti, a još više o obvezat-noj povezanosti među oboma. “Jer u Jobovoj sudbini Božje i ljudsko vrijeme radikalno su raskinuti. Ranije, u nazočnosti Božjoj, u služenju Bogu, vječnost je njegovo vrijeme ispunjavala tako, da je nije zapažao, sada, kad se Bog od nje povukao nasuprot božjoj vječnosti stoji čovjekovo prazno vrijeme kao čista konačnost njemu nasuprot." Pritom ne susrećemo samo Jobovu sudbu, poput neke conditio humanae, nego osnovnu razliku između kršćanskog i židovskog Zapada, iz-među jednog pogleda na svijet u kojemu ima kraj, a time i vječnost, jednu čvrstu točku na vremenskoj osnovi, naime u budućnosti ili štono kaže Rosenzweig, “sredinu vremena”, izgubivši svoje značenje i osjećaj svijeta u ko-jemu vječnost svakoga trena možemo upasti - kao današnjica u vremenu. Tamo gdje još nije zapisano posljednje poglavlje povije-sti, nego u sadašnjosti, odnosno tamo gdje njezin izlaz stoji još otvoren. Prema Derridi “ono što u povijesti kao znanosti još nije na-stupilo, jest kapitalni doživljaj jednog pojma, mogućnost mišljenja koja će toj znanosti do-pustiti da barem promisli događaj kao takav.” To je pitanje o događaju koji treba nadvla-dati red i poredak sadašnjosti uz nazočnost pojave i osuvremenjenja.Riječ je o otkriću vlastitog singulariteta koje podsjeća, potvr-đuje, ne arhivira, ne registrira, nego će biti prihvaćena u svojoj osebujnosti kao sastavni dio sveopćeg.

S jedne strane riječ je o jedinstvenoj Jobovoj sudbi, no upravo stoga o jezgri židovskog monoteizma - koji na svakom pojedinom čovjeku doživljava svoj prodor, na njemu ili na njoj se razbija.Kao što su etika razuma i očitovanje u ži-dovskog novokantovca Hermanna Cohena isto, tako i Jobova raspra s Bogom stvara dramu. Nije to svjetska povijest koja sveča-ni pohod kršćanstva pokreće dalje, u uzla-znom obliku, nego duša pojedinoga čovjeka koji je zadržao vjeru u Boga i koji uskraćuje da se žrtvuje Bogu na oltaru logike i apso-lutne pravde. Tu ne nailazimo ni na kakav pokušaj za opravdanje, nego optužbu, upu-ćenu samu Bogu da njegov (Jobov) život na-

MARGARETE SUSMAN JE, POPUT MNOGIH ŽIDOVA, NAKON RAZOČARANJA U

EMANCIPACIJU, NAVLASTITO IZMEĐU DVA SVJETSKA

RATA, RASTRZANA IZMEĐU NIJEMSTVA I ŽIDOVSTVA.

Margarete Susman je to sažela u jednoj rečenici, u kojoj dolazi do izražaja da je smisao našeg života

naposljetku u sudjelova nju pri privođenju otkupljenja putem

naših čina, naime u sustvaranju mira.

MUŠKI BI PRIMJERAK BIO OPIS PRAVCA, ŽENSKI OBLIK

OPIS STAVA.

Analiza dobitnika Nobelovih nagrada za područje ekonomije koja je u ovom ča-sopisu objavljena prije nekoliko godina, upozorila je na činjenicu da su nositelji u preko dvadeset pet posto slučajeva pri-padnici židovskog naroda. Osim toga, više njih je to ostvarilo uz velike poteškoće u djelu vlastitog života, a osobito se to odno-si na onaj dio koji je vezan za poznate do-gađaje iz vremena Holokausta. Bez obzira na poteškoće može se ustvrditi da je tako veliki broj Židova-nobelovaca svojevrsna posebnost odnosno raritet. Malo precizni-jom analizom, osobito u zadnjih desetak godina, mogu se naći i nove zanimljivosti. Ovom prilikom će biti posebno analizirani dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju godine 2007, a to su Leonid Hurwitz, Eric Maskin i Roger Meyerson. Razlog za tu analizu nisu samo neke posebnosti nego i činjenica koja proizlazi iz izuzetne ak-tualnosti njihova dostignuća. Prije toga, poučno je prisjetiti se Židova-nobelovaca i dopuniti raniju analizu koja je obuhvatila razdoblje od početka dodjele pa do kraja prošlog desetljeća.

Zlatko LackovićŽidovi i Nobelova nagrada za ekonomiju

prosto nije usklađen. Ne postoji ništa, čime se opravdava ili se može ispričati. Krivnja i sudba ondje su zeuvijek raskinute: a upravo je vremenitost izazvana od vječnosti. Čo-vjek je svojom odlukom, čak i u samu tre-nutku, može otkupiti ili razoriti svijet. Kada su krivnja i sudba razdvojene, čovjek pada samom svome prapočetku, sučeljavajući se samim sobom, a da nema mogućnosti spasa izvana. U toj ekstremnoj situaciji nema izla-za, ni prema gore, prema Bogu, ni na stra-nu, k nevjeri, božjem negiranju. “Daleko će se radije osjećati krivim negoli očajavati zbog božje pravednosti”, kaže Susmanova. Jobu je riječ o pravdi samoj. To je bit pat-nje, trpjeti zbog grijeha što su ga počinili i drugi. U toj samoći s onu stranu pokajanja i grijeha postoji samo pomirba. Individuum pred Bogom, jedini čovjek doživljuje jedi-noga Boga. Svi su okolni putovi i stranpu-tice zabrtvljeni: ‘’Istoga ću vidjeti i vlastitim ću očima u njega gledati.”U tom će trenu za Margarete Susman, na-kon Šoe europskoga židovstva tlo ispod njezinih nogu biti izmaknuto, potres, čije će neugodne posljedice sve do današnjeg dana osjetiti Židovi i Židovke u čitavom svijetu i nabacuje pitanje, gaje je Bog bio u Auschwitzu, na radikalan način. “Ali ja znam da moj otkupitelj živi..." nije više samo po sebi razumljivo. Job, din-dušma-nin i pravednik Božji pronalazi u svome samovanju kol demama deká - glas božje šutnje, kao u očitovanju proroka Ilije, kao povezanost s Bogom.U tumačenju Margarete Susman na tome mjestu kao odgovor na Auschwitz prodire gnostički ton: “Jedna tuđa i potmula sila i samome Bogu dušmanska ušuljala se izme-đu njega i Boga: u njegovu se sudbu ušu-ljala još jedne ruka pored Božje u igri, još neka druga volja na djelu.” Bog se povukao iz svoga stvaranja svijeta, "jer je on sam pri-pustio tu tuđu, zlokobnu moć”.Mnogi europski Židovi nakon rata ćute otu-đenje. Gdje su se osje ćali duboro stopljeni s tom kulturom, odvratili su se od vlastitih korijena osjećaju civilizacijski raskid Šoe, iskustvo istrgnuća, poput jedne u sebe samu strmoglavljenu vasionu. Nema više reda u svemiru, moramo se sami s mnogo muke i napora ponovno stvoriti.Iz izgubljene očevine nastaje sada potraga za majčinskom domajom, gdje zablista pi-tanje o čovjeku u njegovoj, ali još većma u njezinoj stvarnosti. Kulturna kritika iz redova židovstva, ovdje, kao i na mno gim

drugim mjestima, gdje žene počinju preu-zimati duhovnu odgovornost za zajednicu, nosi dvostruki karakter: on se ne ustremlju-je samo protiv iluzije jednog na razumu stvorena svijeta, oko nas koji se osniva na moralnim zakonima u nama samima, nego i protiv svakog raskida unutar židovstva, protiv svakog oblika nesloge, budući da je za nju svaki gubitak duhovne koherentno-sti neposredno povezan s pitanjem o zna-čenju zajednice. Tolerancija i humanizam udruženi su u svetost u kojoj su muškarac i žena stvorni na sliku i priliku Božju poput Adama, čovjeka opskrbljena slobodnom voljom.Činjenica da žene stoljećima nisu pružale aktivne priloge za dalji razvoj Tore gubitak je koji bez obzira na sva strujanja u židov-stvu znači raskid upravo sada, nakon kata-strofe.Nije riječ o tome da bi se svrgnuli stari vjer-ski zakoni. Vođenje stalnih rasprava oko “jednakopravnosti" žena vodi za tim da se pokaže kako je u svakom razdoblju židov-ske povijesti Sveto pismo, stalnom potra-gom za relevancijom, - gdje su tekst i ko-mentar, spoznaja i radnja povezani - vode k svetosti, obveznosti božjih zapovijedi kojim muškarci i žene pružaju kvalitetu svetosti. Cjelokupno djelo Margarete Susman, a na-vlastito njezina Knjiga o Jobu, znakovitost su toga traganja.

Vjera je uzajamno djelovanje između Boga i čovjeka. Može biti različito oblikovana, kao ugovor (kod Rimljana), kao ljudska težnja prema bogovima (kod Grka), kao prilaz Boga prema čovjeku (u kršćanstvu) kao pri-bližavanje Boga i Čovjeka sa svrhom stapa-nja (u mistici). No postoji i drukčiji pogled, ne u tom smjeru, uspostavijanja ili prevlada-vanja neke hijerarhije, strategija legitimacije dakle, a ne stava. Muški bi uzorak bio opis pravca, ženski oblik opis stava. Uobičajena razlika između vanjskog i unutrašnjeg ne javlja se ovdje, budući da kod čovjeka nema izvanjskog i unutrašnjeg. Postoji samo cje-

lovit čovjek koji se tijelom i dušom unosi u svijet i to kao božanski stvor s glavom i srcem. U Bibliji nalazimo svjedočanstvo te cjelovitosti koja nam postupno pokazuje kako je iz židovskog aspekta povijest još otvorena, usmjerena u budućnost, odnosno mesijanski - na pomirbu, otkupljanje i mir kao ljudske zadatke.Margarete Susman sažela je to jednom reče-nicom kojom dovodi do izražaja da je smisao našeg života naposljetku u sudjelovanju pii privođenju otkupljenja posredovanjem na-ših čina, naime u zajedničkom mirotvorstvu."Život je kao dobro, posve oteto smrti, po-sve životvorni život je mir: premošćivanje smrti i mrtvih pomoću snage životvornog srca koje je nepobitno središte stvaranja svi-jeta.Beskrajne proročanske vizije jednog u miru sjedinjenja, čovječanstva ne postavljaju ni-šta drugo, nego da je to posvemašnja pobje-da srca nad svijetom stvari.

Iz bečkog dvomjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić.

1. Dosadašnji nobelovci iz ekonomije pri-padnici židovskog narodaKao dopunu i aktualnost ranijoj analizi na-stavno su navedeni Židovi-nobelovci s krat-kim obrazloženjem njihovih znanstvenih doprinosa:1. Paul Samuelson-1970. za znanstveni rad kojim je razvio statičke i dinamičke teorij-ske metode koje su aktivno pridonijele po-dizanju analize u ekonomskoj znanosti,2. Simon Kuznets-1971. za njegovo empi-rijski utemeljeno tumačenje gospodarskog rasta što je dovelo do novih i produbljenih uvida u gospodarske i socijalne strukture i procese razvoja,3. Keneth Arrow-1972. za njegov pionirski doprinos na opće ekonomske teorije ravno-teže i socijalne teorije,4. Wassily Leontief-1973. za razvoj input-output metoda kojima se tumače važni gos-podarski problemi,5. Leonid Kantorovich-1975. za doprinos teoriji optimalne raspodjele sredstava na makro i mikro planu,

6. Milton Friedman-1976. za teoriju analize potrošnje, teoriju monetarizma i za demon-straciju složenosti politike stabilizacije,7. Herbert A.Simon-1978. za istraživanja u domeni procesa donošenja odluka u gospo-darskim subjektima,8. Lawrence Klein-1980. za stvaranje eko-nometrijskih modela i primjena u analizi gospodarskih kretanja i ekonomskih poli-tika,9. Franco Modigliani-1985. za rad na anali-zama štednje i financijskih tržišta,10. Robert Solow-1987. za doprinos teoriji ekonomskog rasta,11. Harry Markowitz i Merton Miller-1990. Za rad na teoriji financijske ekonomije,12. Gary Becker-1992. za produljenje do-mene mikroekonomske analize do širokog spektra ljudskog ponašanja i interakcije,13. Robert Fogel-1993. za obnovljena istra-živanja u gospodarskoj povijesti primjenom ekonomske teorije i kvantitativnih metoda u cilju objašnjavanja ekonomskih i institu-cionalnih promjena,

14. John Hasanyi-1994. za pionirski rad analize ravnoteže u teoriji ne-kooperativne igre,15. Myron Scholes-1997. za novu metodu kod određivanja vrijednosti derivativa,16. Joseph Stiglitz i Georg Akerlof-2001. za analize tržišta s asimetričnim informacijama,17. Daniel Kahneman-2002. za razvoj inte-griranih uvida iz psihološkog istraživanja u području ekonomske znanosti, osobito kada je riječ o ljudskoj prosudbi i odlučiva-nje u neizvjesnosti,18. Robert Aumann-2005. za rad na pojača-nom razumijevanju sukoba i suradnje kroz igru teorija analize,19. Leonid Hurwitz, Eric Maskin i Roger Meyerson-2007. za rad kojim su položeni temelji teorije dizajna mehanizma za po-stavljanje ekonomskih strategija,20. Paul Krugman-2008. za analizu trgovin-skih uzoraka i mjesto gospodarske aktivno-sti,21. Peter Diamond-2010. za analizu tržišta s pretraživanjem trvenja,


23

22. Alvin E.Roth-2012. za teoriju stabilnih izdvajanja i prakse tržišnog dizajna. 2. Posebni raritetiIz prethodne analize mogu se vidjeti i po-jedinačni nositelji tog velikog priznanja što već u brojčanom smislu predstavlja svojevrstan raritet. Ta činjenica dobiva na vrijednosti ako se uzmu u obzir neka ostvarenja koja su revolucionarno pro-mijenila određene ekonomske teorije i značajno djelovala na svjetski društveni i osobito gospodarski razvoj. To se posebi-ce odnosi na Samuelsona, Leontiefa, Fri-edmana i Stiglitza. No poseban raritet su dobitnici Nobelove nagrade za 2007. go-dinu Leonid Hurwitz, Eric Maskin i Roger Meyerson. Naime sva su trojica pripadni-ci židovskog naroda. Osim toga najstariji među njima Leonid Leo Hurwitz je Nobe-lovu nagradu dobio u svojoj devedesetoj (90) godini života, što je vjerojatno teško ponovljiv događaj. Sva trojica su u svom životu prolazili različite faze svojih ak-tivnosti, a Hurwitz je nažalost proživio i poznate probleme vezane za vrijeme prije, tijekom pa i poslije Drugog svjetskog rata. U svakom slučaju je zanimljivo upoznati se s njihovim životnim i razvojnim pute-vima.

Leonid Leo Hurwitz

Rođen je u Moskvi 1917, a roditelji su mu bili poljsko-židovskog podrijetla iz Varšave odakle su otišli zbog „Kajzerova” (Njemačke okupacije) maltretiranja da bi 1919. vratili u Varšavu zbog progona bolj-ševizma. Bio je svestran jer je studirao fi-ziku, ekonomiju ali i klavir. Doktorske studije je započeo 1938. godi-ne u Londonu, a istekom vize nakon go-dinu dana nije se vratio u Varšavu jer je upravo na dan njegova povratka nacistič-ka Njemačka izvršila invaziju na Poljsku. Hurwitz je na doktorat otišao na Institut „Des Hautes Etudes” u Švicarsku, a njego-vi roditelji uspjeli su naći utočište u Rusi-ji. Na nesreću, otac mu je odmah uhićen i poslan u jedan, a majka i brat u drugi logor. U takvoj situaciji Hurwitz nakon puno peripetija s vizom emigrira u SAD, a na-kon nekog vremena su mu se tamo pri-družili roditelji i brat. U SAD je nastavio studije na Harvardu na poznatom Massa-chusetts Institute of Technology. Prilikom dobivanja Nobelove nagrade izjavio je „da je u ekonomiji najviše naučio slušajući i učeći”. Hurwitz je bio najbolji ekonomist svoje generacije, a radio je na više sveu-čilišta, ali je najviše bio na Sveučilištu u Minesoti gdje je u Mineapolisu 2008. go-dine i umro.Hurwitz je osim ekonomije bio vrlo ak-tivan i na političkom planiu, tako je pri-mjerice aktivno djelovao da vlada SAD pritisne ondašnje grčke diktatore da oslo-bode demokratskog aktivista Papandreua koji je kasnije postao i predsjednik grčke vlade.

Osim toga Hurwitz je dobitnik i više dru-gih značajnih priznanja i autor je više knjiga, a jedna od bitnih je „Designing Economic Mechanisms”. Hurwitz je ne samo najstariji nobelovac nego je i pozna-ta činjenica da je surađivao i s najmlađim nobelovcem Kenethom Arrowom i to na problemima nelinearnog programiranja. Bio je oženjen znanstvenicom Evelyn Jen-sen i imaju četvero djece.

Eric Maskin

Rođen je 1950. godine u New Yorku u ži-dovskoj porodici, a na Harwardu je završio osnovne, magisterijske i doktorske studije. Radio je na više akademskih ustanova kao: Massachusetts Institute of Technology, In-stitute of Advanced Study Princeton i He-brejskom Sveučilištu u Jeruzalemu, a sada je trajni zaposlenik Princetona. U znan-stvenom smislu su istaknuti Maskinovi radovi na software-patentima, što je omo-gućilo osiguranje zaštite patenata i ostalih inovacija. U sklopu rada vezano za Nobelovu na-gradu Maskin je položio temelje teorije dizajna mehanizma. U biti se radi o pre-tvaranju vokabularnih tumačenja odre-đenih društveno-ekonomskih pojava u matematičke modele i stvaranje odgova-rajućih software-a. Prema Maskinu, teo-rija kostruktivnog mehanizma može se primijeniti na širok spektar disciplina kao trgovina, regulacija procedura glasovanja, te oblikovanja institucija za ostvarivanje socijalnih ciljeva društva. Maskin je ra-dio u različitim područjima ekonomije, a osim na teoriji dizajna mehanizma i na teoriji dinamičke igre, a bio je i suradnik Akademije znanosti i umjetnosti SAD. Posebno se mogu istaknuti njegovi soft-ware-patenti. Po njemu tehnički software pospješuje ino-vacijske procese. Velike uspjehe postigao je na razvoju poluvodiča, koji je omogućio neslućeni razvoj informatičkih tehnologi-ja. Rezultat Maskinove aktivnosti je regu-lacija zaštite patenata, što je donijelo novi razvoj inovacijskih procesa. Naime pojam R&D (Research and Development) je po-stao zahvaljujući Maskinu pojam istraži-vačko-razvojnog ponašanja u tvrtkama širom svijeta. Osim što je vrhunski ekonomist, Maskin je vrlo široke kulture jer je vrstan glaz-benik i svira nekoliko instrumenata, a posebno poznat kao stručnjak za kulinar-stvo gdje se ističe stara židovska prehra-na. Maskin je u braku sa Gayle Sawtwille, profesoricom umjetnosti, i ima dvoje dje-ce te trajno stanuje na poznatom „Albert Einstein” prebivalištu u sklopu Sveučilišta Princeton.

Roger Bruce MeyersonRođen je 1951. u Bostonu u židovskoj po-rodici gdje je na Harwardu stekao diplome s najvišim ocjenama magiserija, napredne i doktorske studije. Tema doktorata je bila „teorija kooperativne igre”. Radi još i sada na Northwesthern University u Chicagu. Osim toga, je gostujući profesor Sveučili-šta Bielefeld.U sklopu sudjelovanja na radu za Nobe-lovu nagradu Meyersonova zasluga je te-meljena na teoriji konstruktivnog meha-nizma i njegove primjene na razlikovanju situacija u kojima tržišta funkcioniraju u odnosu na one gdje ne funkcioniraju. Njegov revolucionarni doprinos je otkriće osnovne veze između alokacije koju treba implementirati i monetarnih transfera za koje su potrebne relevantne informacije. Ova teorija je nazvana i „teorijom ekviva-lentnosti prihoda. „Osim toga, Meyerson je razvio računar-ski software za reviziju formula i analizu simulacija odluka. Autor je brojnih knji-ga kao: Analiza konflikta, Modeli vjero-jatnosti u ekonomskom odlučivanju, te brojnih članaka u uglednim znanstvenim časopisima.4. Značenje i bit znanstvenog otkrića “teorije regulacije mehanizma”Dizajn mehanizma je područje ekonomi-je, a podrazumijeva određivanje pravila igre u svrhu postizavanja željena rezulta-ta. To znači da treba tako postaviti struk-turu u kojoj će se svaki igrač ponašati kako dizajner želi. Rezultat igre bit će ovi-san o snazi odnosno konceptu zadanog rješenja. Dizajneri obično pokušavaju postići slje-deće temeljne rezultate: istinitost, po-jedinačnu racionalnost, ujednačenost proračuna i socijalnu dobrobit. Napred-ni mehanizmi se pokušavaju oduprijeti štetnim koalicijama, a većinu implika-tivnih modela postavili su ekonomisti, matematičari i osobito informatičari. Po-jednostavljeno gledano treba odabrati odgovarajuće inpute očišćene od štetnih utjecaja te upotrebiti svrhovit model kako bi nastali pouzdani outputi odnosno že-ljeni rezultati.Bez obzira što se radi o vrlo složenim ekonomskim, socijalnim i opće druš-tvenim problemima, teorija regulacije mahanizma može se pojednostavljeno objasniti posebice u implementacijskom smislu. Naime, ta teorija ima ključnu ulo-gu na različitim područjima, jer pokušava objasniti kako funkcioniraju institucije u ekonomskom okruženju, odnosno kakav optimizam je optimalan kako bi se posti-gli neki ekonomski, socijalni i drugi druš-tveni ciljevi. Postavlja se pitanje je li i kakva je regu-lacija mehanizama potrebna. Kako je već

konstatirano u ovom slučaju misli se na mehanizme u obliku matematičkih mo-dela pomoću kojih se, na temelju određe-nih inputa i obrade podataka dobiju out-puti kao željeni ciljevi. Nobelovski trojac polazi od promatranja ekonomske stvarnosti koja nije idealna jer konkurencija nije sasvim slobodna i potrošači nemaju relevantne informacije pa se mnoge transakcije odvijaju izme-đu pojedinaca i zatvorenih grupa. Dakle, navedeni nobelovci smatraju da treba po-staviti mehanizam alokacije uzimanjem u obzir motive pojedinaca i privatne infor-macije koje su rastočene u velikom broju ekonomskih i drugih subjekata vođenih privatnim interesima.Osnovni cilj teorije regulacije mehanzma je razlikovati situacije u kojima tržište funkcionira od onih u kojima to nije slu-čaj. U smislu toga treba odrediti učinko-vite tržišne mehanizme, koncepte regula-cije, ali i načine donošenja implikacijskih odluka. U tom smislu su znanstvenici upotrebili teoriju igara kao modela kojim će se postići željeni cilj (primjerice stra-tegija) uzimajući u obzir znanje i interese društva te pojedinaca koji mogu biti skri-veni. Navedena teorija može se učinkovito pri-mijeniti i kod distribucije javnih dobara te omogućiti postavljanje optimalnog modela oporezivanja. Jedan od potpro-grama dizajna mehanizma je kreiranje tržišta, aukcija i kombinatoričkih aukci-ja. Osim toga ta teorija se može koristiti i kod distribucije javnih dobara optimira-nja vladinih programa oporezivanja.5. Aktualnost Nobelove nagrade za eko-nomiju za 2007. godinuNobelova nagrada za ekonomske zna-nosti koju su dobili Hurwitz, Maskin i Meyerson je ne samo značajan doprinos znanosti, nego je i vrlo aktualna, osobito prilikom tumačenja ekonomskih pojava u kriznim vremenima. To se, posebice, od-nosi na implementaciju teorije regulacije mehanizama kod kreiranja makro i mi-kroekonomskih strategija. Naime, navedeni znanstvenici su omo-gućili, ne samo kvantifikaciju društvenih kretanja, nego i modele kojima se simu-liraju određena rješenja. Primjerice kada se kreiraju elementi određene makro ili mikro strategije, potrebno je koristiti od-govarajuće metode za definiranje inpu-ta, te odabrati pravi model-matricu, ali i software u cilju više potencijalnih rješe-nja, odnosno strategija. Iz sadašnjeg iskustva i činjenice kada Eu-ropa, a posebice Republika Hrvatska, pro-lazi kroz recesiju, treba pripomenuti da se pokušaji izlaska iz krize, osobito na do-maćem planu, ne temelji na znanstvenim metodama i iskustvima nego „teorijom pokušaja i pogrešaka „Već je pripomenuto da je Hurwitz bio u savjetodavnoj službi američkih predsjednika, što je orijentir za implikaciju znanosti radi rješavanja društvenih, ekonomskih i socijalnih pro-blema.

6. Literatura

1. Hurwitz, L., Dizajn mehanizama za raspodjelu resursa, Amer. Oec. Otk, 63, p p 1 -. 1973.

2. Weave, J.M.,CATIA V5 Dizajn mehanizama i njihova animacija, Kompjutorska biblioteka, Čačak, Srbija, 2007.

3. Http://www.fau.edu/library/nobel4. Http ://www.jewisvirtual.library.org5. Http ://wikipedija6. Http://news.bloomberg.com7. Http ://www. forum.hr


24

Daniela Segenreich

Prisvajam si jednu bakicuDvjesto tisuća ljudi koji su preživjeli Holo-kaust žive još danas u Izraelu. Mnogi su od njih samotni i u socijalnoj oskudici. Adopt a Safta (Posvoji jednu baku) treba stvoriti pomoć – i uzajamno povezati pokoljenja. Ideja potječe od Jaya Schulza, koji sebe naziva biznismenom i socijalnim podu-zetnikom. Mladi profesionalci iz Tel Aviva trebaju jednom tjedno posjećivati svoju posvojenu baku ili djeda. Za posvojenje su predviđeni samci koji su preživjeli Holokaust. Blizu 200.000 ljudi koji su izbjegli nacistima i koji još danas žive u Izraelu, no svake ih je godine sve manje. Prema statistici u korist preživje-lih, a koja sudjeluje u projektu Adopt a Safta, oko 40 posto takvih žive sami, ili su sami, bez obitelji. Dvanaest tisuća nemaju primjereno grijanje, a pet posto njih nema dovoljno hrane. Prema Guyu Orenu, vo-ditelju zaklade, treba u Izraelu razlikovati dvije skupine takvih ljudi. Gotovo 80.000 njih proživjelo je nacističko razdoblje skrivajući se, a zatim se useliše u Izrael. Pred nacistima je 115.000 prebjeglo u ta-dašnji Sovjetski Savez, a početkom 90-ih preseliše u Izrael. Oni većinom ne primaju mjesečnu odštetu, često imaju niske miro-vine i slaboga su zdravlja. "Posjeti mladih ljudi za njih imaju veće značenje od jednotjednoga posjeta, oni su obogaćenje njihova života", kaže Schulz. "Ne bismo trebali čekati da netko drugi ili vlada nešto poduzme, može se učiniti nešto i bez birokracije i bez mnogo novca za te vrijedne ljude, kojima se obraćamo, što mi njima dugujemo."

Otvorenih očiju i srcaNa jednom od prvih susreta u obnovljenoj zgradi na jugu Tel Aviva, gdje bi dobrovolj-ci trebali biti uključeni. Ne radi se o dugo-ročnoj obvezi, nego samo o nekoliko posje-ta. "Ne zakucate na vrata i ne kažete odmah: "U kojem ste sabirnom logoru bili?", upo-zorava Oren. "Pomagači moraju držati otvorene oči da li nešto nedostaje, treba li baki ili djedu možda pribaviti neku službe-nu potvrdu. Pa kada ste već tamo, ogledajte se, možda ste zapazili neku nepriličnost pa nam javite, gdje trebamo uskočiti", glase Orenovi uvodni napuci.

Čežnja za toplinomNjegova organizacija uključuje i pomoć pri boravku u bolnici, pomaže pri potrebnim kućnim popravcima, uvodi kompjuterske veze, organizira razna zbivanja i aktivnosti. Prostorija je ispunjena – mnogo je više za-interesiranih nego sjedećih mjesta. Tu su ponajprije doseljeni Amerikanci, ali i Izra-elci, svi u dobi od sredine dvadesetih do sredine tridesetih. Kako je došlo do toga da su toliki mladi Telavivljani spremni slušati stare ljude, umjesto da se provode i uživaju u "gradu, koji nikad ne spava". Jay Schulz došao je prije šest godina nakon završetka svog magisterija iz New Yorka u Tel Aviv i upoznao sestričnu svoga pokoj-nog djeda, koja je živjela u Haifi. Zadivio se izvanrednom pamćenju svoje pratetke koja je pričala o mnogim pojedinostima, a navlastito o životnoj priči njegova djeda u štetlu. "Od nje sam zatim saznao da je od nacista bio brušen do smrti, ona je bila jedina koja je znala što se tada zbivalo."

Posjeti u Haifi davali su mu osjećaj pripad-nosti i prisnosti i tako je došao na zamisao da bi i drugi mladi ljudi od takvih susreta imali koristi. I zaista, čuje se od mnogih zainteresiranih, pored želje da pomognu, i čežnje za obitelju. "Ja sam tek nekoliko mjeseci u Izraelu i imam tu tek malobroj-ne rođake, moji praroditelji više nisu živi," priča 36-godišnja Marina, gospodarstvena savjetnica iz Sjedinjenih Država. Ona tra-ži posao i željela bi u međuvremenu nešto smišljeno raditi. 28-godišnja je Moran Izraelka i vojnikinja po zanimanju. Njezina obitelj stiže iz Li-

bije, gdje su brata njezine bake ubili naci-sti. Sa školom je putovala u Poljsku, tema Holokausta vrlo joj je bliska. Sada čeka na baku koja će joj pripasti. Schulzu i njegovu timu sada predstoji zadaća da uspostavljaju kontakte prema jeziku, mjestu stanovanja i odgovarajućem backgroundu, i da tako stvara "bake po izboru". Ostaje nada da će oduševljenje mladih Telavivljana potrajati i da stotine preživjelih iduće blagdane neće provesti sami.

Iz bečkog mjesečnika Wina odabrao i preveo Branko Polić.

“Posvuda u svijetu ima djece bez cipela, samo u Auschwitzu ima cipela bez djece. Spomen-dan na Šou dan je ujedinjenja s ubijenima. Ali za mene je nakon vožnje u Poljsku svaki dan takav spomen-dan. Sve-jedno je li mi vruće ili ili hladno, upravo mi-slim na tu djecu. Muškarci i žene, koji nisu imali sreću da dožive te jednostavne stvari koje ja proživljujem. Po mojem je mišljenju to najbolja interpretacija sjećanja i da se ne zaboravi.”(Omer, 17. nakon povratka s puta po Polj-skoj sa školom.)Flashback br. 1. Jom Hašoa 1996. Moja petogodišnja kći stiže iz dječjeg vrtića i

Daniela Segenreich

Cipele bez djece

Neke misli o edukaciji Holokausta u Izraelu

žić. Gutam slinu, da ne bih počela urlati. I zapažam kako se i majka pored mene zagrc-nula. Tada čujem svoju sedmogodišnju kći, koja sjedi pored mene: “Mamice, tako sam se uplašila. U jednom sam trenutku već po-mislila da je Timmi zaista u getu.”

MòreMi se tako trudimo da djeci predamo u ama-net što se dogodilo našem narodu, našim ro-diteljima i praroditeljima. “Nikad ne smije-mo zaboraviti” jest lozinka koja nas vodi. No zar nisu mnoga djeca itekako traumatizirana tako žustrim “holokaustnim odgojem”?Putovanja u Poljsku su u Izraelu stalni sa-stavni dio pretposljednje školske godine. Sedamnaestogodišnjake vode iz jednog logora u drugi. Tijekom tjedan dana: u varšavski geto i u šume u kojima se Žido-ve strijeljalo. Kako se oni pritom osjećaju, jedva da ih se pita, satnica je odveć kruta. Bila sam ponosna što su moja djeca bila na tim putovanjima, no dok je moja mlađa kći tjednima trpjela noćne mòre o logorima, selekcijama i smaknućima u našoj obitelji, počela sam se pitati postupamo li ispravno.

Trauma onih koji su rođeni poslije :

Yolanda Gampel psihologinja je i psihoa-nalitičarka i surađivala je više od trideset godina s preživjelima Holokausta, kao i s drugim i trećim pokoljenjem preživjelih, i s njima obavila tisuće intervjua. “Djeca koja su sama drugo ili treće pokoljenje možda i jesu nešto osjetljivija i možda se nešto teže snalaze s takvim doživljajima, kao što ih donosi putovanje u Auschwitz.

Svatko reagira drukčije, ali postoje dakako prenošenja iz pokoljenja u pokoljenje, sve-jedno je li se o prošlosti govorilo ili šutjelo, Gampelova ih naziva “radioaktivnim pre-nošenjem”. “Jer je tako snažna, ali bezboj-na, sasvim bez okusa i mirisa, ali vrlo ra-njiva. Ponekad se javljaju simptomi, poput fobija, strahova, mòra ili psihosomatske bolesti, koje nastupaju tek kasnije kao rak nakon radioaktivnog zračenja, a da ispo-četka uopće ne znamo odakle to dolazi. Do koje mjere bude radioaktivan taj materijal, da, dok je još na Telavivskom sveučilištu predavala psihologiju, trudnim studenti-cama nije dopuštala da vode uobičajene intervjue s preživjelima. Kako bi ona obli-kovala nastavu o uništenju Židova? “To je vrlo problematično. Postoje mnoga istraži-vanja o toj temi, trebalo bi o svakom slu-čaju promišljati nešto novo. Samo tko je bio u Auschwitzu može zaista osjetiti što se tamo događalo, razumjeti se to nikako ne može. Ja bih se prije takva putovanja u Poljsku sastala s učenicima i njihovim ro-diteljima i ispitala zbog čega žele putovati ili roditelji žele da im djeca putuju do lo-gora, jer često žive roditelji posredovanjem svoje djece, ili šalju djecu na takav put, a da sami nikad nisu vidjeli kako izgleda logor.”“To se podudara i s mojim slučajem! razmi-šljam svjesna svoje krivnje pa pozivam svo-ju djecu i njihove prijatelje na razgovor. Jesu li vas uopće pitali, želite li putovati, osjećate li se dovoljno snažnim, da li su vas upozo-rili i preispitali što zapravo želite?” Odgovor je bio jednoglasan: Mi želimo putovati. Mi smatramo to putovanje pobjedom nad na-cizmom i mi ne bismo ostajali kod kuće. Što je kod toga slobodna volja, a što je nalog roditelja ili praroditelja, zacijelo nikad ne-ćemo točno saznati. Ostaje nada da neće svi biti odveć “zračeni”.

Iz bečkog mjesečnika WINA odabrao i preveo Branko Polić.

pita:”Mamice, reci mi točno, kako je to bilo s onim tuševima u logoru?”Flashback br. 2. Jom Hašoa 1997. Moja je kćer-ka u međuvremenu u prvom razredu osnovne škole i dolazi s crtežom o dugom vlaku s broj-nim vagonima. Ona mi tumači kako taj vlak stiže u logor i pita me, suznih očiju: “Jeste li i ti i bakica bili u takvome vlaku?”Flashback br. 3. Jom Hašoa 2001. Sjedim u amfiteatru osnovne škole. U prvom prizoru pristupa skupina djece, među njima moja sad već desetogodišnja kći. Nosi žutu Davi-dovu zvijezdu na bluzi, rubac i mali kovče-


25

“Ne, nisam Habadovac, samo izgledam tako. Crna brada, crni šešir, crno odijelo. Mladi rabin u centru židovske zajednice u Brnu dobro vlada njemačkim. Petak je uvečer i tridesetak ljudi, većinom starijih, okupilo se u dvorani, da zajedno proslave ulazak u ša-bat uz kidúš. Svi se pridružuju molitvenim pjevanim tekstovima, koje mnogi očigledno dobro poznaju. Na dugačkome se stolu nala-zi hljeb i vino, koji budu blagoslovljeni za za-jedničko uživanje. Tu vlada topla, obiteljska atmosfera u kojoj i mi, gosti iz Beča, budemo pozdravljeni uz izraz dobrodošlice.Bogoslužje u sinagogi, jedinoj u regiji, i to či-tavoj Moravskoj u kojoj se uopće još održava-ju bogoslužja, obavlja se tek subotom ujutro, kada se skupi dovoljan broj muškaraca za mi-nján. Inače se samo moli i čita tjedni ulomak. “Činim što mogu”, kaže nam, gotovo se ispri-čavajući rabin Šlomo Kučera, koji potječe iz Brna i ima obitelj s troje male djece. Odmah nakon kidúša on joj se odlazi pridružiti, prije no što se u dvorani poslužuje subotnja večera. Gotovo dnevno može čovjek tamo biti poslu-žen toplim košer ručkom.Koliko je Židova danas u Brnu, teško je ustvrditi. Oko 300, misli rabin, ali tu se ura-čunavaju i nežidovski partneri i “polu-Žido-vi”. Možda je tek 100 ili 150 “pravih” Židova.Svaka čast, jer je, kako se čini, namještaj ostao u toj malenoj zajednici netaknut.To se očituje uz posljednju postaju, da-kle pri groblju, na koje se iz središta stiže tramvajem nakon svega nekoliko postaja. Tamo saznajemo veći broj pojedinosti i u TIC-u, turističkom informativnom Cen-tru židovske zajednice. Tu mlad čovjek spremno naziva u rabinat, gdje dobivamo, petkom popodne, sva potrebna obavje-

Anita Pollak: Židovsko Brno i vila Tugendhat, dragulj pred kućnim pragom

Arhitekturno blago u židovskom BrnuSvega dva sata udaljen od Beča, dražesni grad

Brno pruža mogućnost mnogih otkrića. Tu posto-ji mala, ali živahna židovska zajednica idilično

židovsko groblje i tek prije kraćeg vremena ponov-no dostupna vila Tugendhat, spektakularna ikona

arhitekture 20. stoljeća.

štenja. Mogli bismo se na licu mjesta po-služiti i računalom, ukoliko bismo željeli eventualno saznati broj pojedinog groba ili gledati videosnimke iz povijesti grada.Da, tisućljetna povijest Židova u Brnu bila je tipična srednjovjekovna naseobina, uz protjerivanja, progone, “obznane” naziva to u eufemističnom obliku folder pod nazivom Židovsko Brno, koji govori o dugotrajnom „razdoblju netrpeljivosti“ prema židovskoj zajednici. Razaraju se sinagoge, ljude ubi-jaju. Nakon Drugog svjetskog rata u regiju se vratilo manje od 700 ljudi od negdašnjih desetak tisuća, a mnogi su za vrijeme komu-nizma ponovno napustili svoju zemlju.

no pristupačna posjetiteljima. To je dokaz da se može naći kada se nešto traži. S ulične strane skrivena je čista ljepota koja otmje-no krije svoje čari, a s vrtne strane otvara se pogled na panoramu grada, na stolnicu i na tvrđavu, i preko perivoja vodi do zemlji-šta roditelja Löw-Beerovih, koji su mladom paru, Greti i Fritzu Tugendhatu, velikoduš-no financirali jedan raj.Ludwig Mies van der Rohe nije tada još bio jedan od najpoznatijih arhitekata Europe, kada mu je 1928. bila povjerena gradnja obiteljske vile. San arhitekta bio je prekrasno zemljište, očigledno bez fi-nancijskih ograničenja i očigledno za vla-snike pune originalnih ideja rezultiralo je jedinstvenim ostvarenjem - djelom koje je preživjelo stoljeća premda je doživjelo nekoliko velikih pljački, a 2001. postalo je UNESCO-ovim kulturnim spomenikom moderne i nakon velikih troškova restau-riranja prije godinu dana ponovno steklo svoj negdašnji sjaj.Skupocjeni materijali, obrtnička vještina, rukotvorinsko umijeće, tehnička izgradnja prema mogućnostiima onoga vremena, če-lik i beton u vezi s prirodom, vila, intimna, privatna, reprezentativna i istovremeno jednostavna. Dječja soba, dječje kupatilo za praćakanje, sanduk s pijeskom na tera-si bijele kupaonice bez napirlitanosti, vrata u visini prostorija, funkcionalno savršena kuhinja, klimatizacija prostorija i bel étage, koji zaslužuje taj naziv. Idealno proporcio-nirana spavaonica, blagovaonica, biblioteka

i glazbeni prostor koji tečno prelaze iz jed-nog u drugo, dijeli zid od oniksa koji omo-gućuje da večernje svjetlo bljesne u punom sjaju. Samo za troškove toga zida mogla se sazidati obiteljska kuća, što znade i mlada povjesničarka umjetnosti, koja vodi malu skupinu kroz kuću. Na pritisak dugme-ta spušta se staklena ploha i odjednom se stambeni prostor stapa s perivojem u istoj razini. Nakon što su se tijekom vremena stambeni prostori znali zloupotrijebiti čak i kao staje, a posebno odabrano pokućstvo više nije bilo izvorno, ali vjerno izvorniku.

Trajna izložba Tek su si mali broj godina Tugendhatovi mo-gli priuštiti život u svome raju. Izgon odande i bijeg pred nacistima mora da je za njih bio vrlo bolan. Sudbini židovske obitelji, koja je preko Švicarske izbjegla u Venezuelu u vili je posvećena stalna izložba. Daniela Hammer-Tugendhat, najmlađa, već u izbjeglištvu ro-đena kćerka obitelji, živi danas kao povjesni-čarka umjetnosti u Beču. Bila je pogonska snaga oko restauriranja nekretnine koja se danas nalazi u vlasništvu grada. Očigledno se obitelj nije ni zalagala za povrat imovine. Da je danas moguće posjetiti ovo jedinstveno djelo arhitekture, dakako, samo uz prethodnu najavu, uz vodiča, gotovo zvuči poput dara. Zainteresirani ljudi iz čitavog svijeta putuju onamo vrlo jednostavno – Brno je gotovo pred kućnim pragom kad ste jednom u Beču.


TISUĆLJETNA POVIJEST BRNA PRIČA O TRAJNOM DOBU NENAKLONOSTI PREMA ŽIDOVSKOJ ZAJEDNICI.

SAMO ZA TROŠKOVE ONIKSOVA ZlDA MOGLA SE SAGRADITI

OBITELJSKA KUĆA.

O Židovima autor skuplja eseje na temu iz godina od 1986. do 2010. To su osvrti, popisi inventarske robe, mjesne odredni-ce i refleksije. Osvrti se odnose na piščevu obitelj i kratko djetinjstvo, koje je naglo prekinuto 1944. deportacijom roditelja na prisilni rad u Austriju. Osvrti na Ho-lokaust kojemu je jedenaestogodišnjak na jedvite jade izmaknuo i na tragediju mađarskih Židova i europskog židovstva. Inventarski popisi uz položaj Židova u Mađarskoj prije, za vrijeme i poslije ko-munizma. Refleksije uz takozvano židov-sko pitanje, koje nije pitanje Židova, nego - drugih. Mjesne odrednice židovske egzi-stencije kao kozmopolita, intelektualaca i pisaca između Mađarske, ostalog svijeta i Izraela. Razmišljanja o Izraelu, njegova značenja za Židove dijaspore, njegov po-litički položaj, njegova ugroženost, njegov položaj unutar Bliskog istoka i njegov od-nos prema svijetu.Mađarsko-židovska bilanca, kao što uo-stalom glasi naslov jednog eseja, mogao bi biti naslov cjelokupnog djela. No i kao Židov koji ne pripada mađarskoj dijaspo-ri čovjek osjeća da se mnogošta podra-zumijeva i tu i tamo progleda. Često po-mišljamo, da, točno je tako, tako je bilo, tako smo to ili slično osjećali i sami tako pomišljamo. György Konrád analizira i formulira britko, poput oštrice noža. No ne divimo se samo njegovu duhu. Ljubav

Neprijatelje nalaziš posvuda

Uz novi svezak eseja O Židovima Györgyja Konráda. S autorom razgovarala Anita Pollak.i empatija, toplina i humanizam što tvore osnovu njegovih misli obilježuju njega i njegovu knjigu.Wina: Apsolutno priznavanje židovskog iden-titeta i podjednaka lojalnost prema Izraelu provodni su motivi vaših eseja. Koliko su važ-ne za vas bile bile te spoznaje kao svjedoka jednog vremena i kao pisca? György Konrád: Ne govorim mnogo o tome, ali pišem. Nitko od ljudi koje ci-jenim, nije mi zamjerio, što živim s tim s čime živim, što jesam i što sam naslijedio. Mađari nemaju mnogo razloga da budu uvrijeđeni zbog onoga što sam u ovoj knji-zi napisao jer priznajem svoje raznorodne identitete, svaki sa svojom težinom. Ja sam židovski Mađar ili mađarski Židov i postoje dakako razdoblja ili raspoloženja kada se to izmjenjuje. Bio sam 1986. prvi put u Izraelu i pomišljao na dvostruko državljanstvo i na izraelsku putovnicu. Zato je trebalo da živim nekoliko mjeseci u Izraelu, a tada mi je u Budimpešti živjela stara majka koju nisam želio ostaviti samu. Mnogi su mlađi nakon obrata krenuli u Izrael, tamo su studirali, tamo živjeli, ali su se ipak uvijek vraćali.Wina: Neprijatelje nalaziš posvuda tema je prvog eseja. Nije li to možda s današnjeg sta-jališta zaštitna tvrdnja, odnosno, ne nalazi li čovjek kao Židov u Mađarskoj lakše neprija-telje negoli drugdje?

G. K. Vjerojatno da. No gdje i u kojim krugo-vima? Među prijateljima manje negoli prije. Većinu neprijatelja nalazimo tamo gdje nema Židova. To su opće socijalno-političke isti-ne. U Budimpešti postoji najmanje 100.000 Židova, a tomu se mogu pribrojiti i mnogi polu-Židovi. Imam dvoje starije djece. Sin mi je povjesničar i bavi se mađarsko-židovskom poviješću, a zatim imam iz jednoga kasnijeg braka još troje mlađe djece, koja žive u Bu-dimpešti uz mnoge prijatelje u relativno ve-likom židovskom društvu. Pohađali su Lau-derovu školu. Kada bih njima rekao da treba otići, ne bi to razumjeli. Moja najmlađa kći rekla je jednom nekom momku: “Jesi li anti-semit? Onda nemamo ni o čem razgovarati”.Wina: Često se postavljalo pitanje, treba li ostati ili valja krenuti. “Tko ostaje, ima da s vremena ne vrijeme razmišlja o svom sta-vu”, napisali ste jednom. Kako izgledaju ta premišljanja?G. K. Godine 1949. postojala je mogućnost iseljavanja, no već sam tada želio postati pis-cem, i bio sam takoreći oženjen govorom.

Bio sam radoznao, a Budimpešta bila je tada vrlo zanimljiva. Tada je došla 1956. i mnogi su moji rođaci i prijatelji otišli. Mislio sam tada, čemu da negdje moljakam milost bora-višta? Imam pravo biti ovdje. A o Budimpe-šti i njezinoj okolici uvijek sam bio prilično oduševljen.Wina: U svojoj knjizi predbacujete Židovima u doba Šoe, da nisu bili dovoljno oprezni. Jeste li sada dovoljno oprezni? G. K. Ja sam oprezan. Ali to nije proturječje. Ne izigravam mađarskoga nacionalista. Već u ratu mi je stav Židovske bogoštovne opći-ne izazvao gađenje; savjetovalo se Židovima da budu prilagodljivi, primjereni i lojalni da bi poboljšali svoj položaj, svoju sudbinu. Po-stoje tri strategije Židova u svijetu. Jedno je ortodoksna zajednica, druga je Izrael, prema tome vjera ili nacionalizam, a treća je mo-gućnost, koju proživljavam, a to je svjetovni, sekularni individualizam u sastavu europ-skog humanizma, u sklopu kojeg prihvaća-mo različite identitete i ne skrivamo ih. U Izraelu bih možda imao probleme sa svojim

Ja sam židovski Mađar ili mađarski Židov i postoje dakako razdoblja ili raspoloženja

kada se to izmjenjuje....Stalno me u desno ekstremnim novinama nazivaju „izdaji-

com zemlje“. Tako su me nazivali i u komunizmu“.

Ornamentalno zidno slikarstvo Nadgrobni spomenici na prekrasnom groblju, osnovanu 1852, pružaju uvid u tu povijest. To zapravo nije tragično mje-sto, možda stoga jer je upravo jedinstvena obredna dvorana sa svojim ornamentaInim zidnim slikarijama u tijeku restauriranja, nekoliko je radnika pritom uposleno i čitav se prostor čini brižno njegovan. Pored sta-rijih, jednostavnijih nadgrobnih spomeni-ka s isključivo hebrejskim natpisima nalaze se prekrasni mauzoleji imućnih, emancipi-ranih obitelji. Njemačka imena, gotovo bez ijednog hebrejskog slova.Najviši dostojanstvenici monarhije poput Juliusa, viteza od Gomperza i naposljetku, od posve bijelog mramora, najveće poka-palište dinastije Löw-Beerovih tekstilnih magnata. Alfred Löw-Beer bio je otac Hele-ni Tugendhat zbog koje smo neposrednim povodom i stigli u obližnje Brno.

Mies van der Rohe Od proljeća 2012. vila Tugendhat naposljet-ku je ta ikona moderne arhitekture ponov-


26

europskim identitetom. Nisam kandidat za bilo kakve velike nacionalizme.Wina: Koliko je teško danas za vas biti isto-vremeno Mađar i Židov? Pomaže li vam pri-tom vaša međunarodna istaknutost?G. K. To se može ovako formulirati: postoje mnogi ljudi, koji me pozdravljaju na ulici. I kad čovjek navrši osamdeset, nalazi se već u jednom cijenjenom statusu. No ja stalno do-bivam u desničarsko-ekstremnim novinama pridjev “izdajica zemlje”. To sam dobivao već i u komunizmu. Postoji dakle kontinuitet u mome držanju. Bio sam dakle i ostajem “iz-dajica zemlje”.Wina: I kad se eseji čitaju kronološkim redom, dade se zapaziti pomanjkanje nade, jačanje pesimizma. Je li taj dojam točan? Kakva je vaša prognoza za budućnost?G. K. Postalo je sve teže. I mislim, da bi moglo postati još gore, no ja i nadi dajem neku šan-su, jer nisam samo ja, nego i većina društva je nezadovoljna. Postoji oko 15% desničarskog, antisemitskog, rasističkog stava. U protur-ječju s Jobikom Orbanova je vlada, no ona službeno nije antisemitska, i Orban smatra važnim dobre veze spram Netaniahua.Wina: Jedan je esej posvećen razvoju stare budimpeštanske židovske četvrti. Mogu se po-sebno prisjećati stare Rumbachove sinagoge u očajnom stanju. Kako to izgleda danas?

G. K. To je danas vrlo živahna četvrt. Mi smo se nekoć snažno borili za njezino odr-žavanje. Već nekoliko godina postoji snažan Lubavičerski pokret, imamo nekoliko mla-dih, darovitih rabina za srednju klasu židov-skih jupija, kako bih se izrazio. Oni bi željeli imati Rumbach-sinagogu, ali stara općina ne želi se predati.

Wina: Vi promatrate literarnu tradiciju svje-tovno židovskih autora sve do Kafke kao dio prave židovske tradicije. Uvrštavate li i sama sebe među njih?G. K. Dio sam mađarske i židovske književ-nosti. Kada sam bio u Izraelu, bila je zabi-lježena moja životna priča, kao i Imrea Ker-tésza, i svih istaknutijih svjetskih židovskih

György Konrad, rođen 1933. u Debre-cenu, jedan je od najprominentnijih pisaca u Mađarskoj. Bio je predsjednik međunarodnoga PEN-kluba i Berlin-ske akademije lijepih umjetnosti. Bio je pored ostalog odlikovan i Mirovnom nagradom njemačkog knjižarstva. Njegova su najvažnija djela Ortak, Sve-čanost duhova, Posjetitelj, Kameni sat, Ostavština, Pomrčina sunca na planini, Knjiga Kaligaro i Klatno pojavila su se na njemačkom kod izdavača Suhr-kamp. Konrád je otac petero djece i živi u trećem braku u Budimpešti.

pisaca, i rekoše mi da će to biti za svagda pohranjeno u jednom čelično-betonskom bunkeru jeruzalemskoga sveučilišta.Wina: Kako je prihvaćena vaša knjiga u Ma-đarskoj, što se o njoj pisalo? G. K. Mnogo su je kupovali i čitali i već je doživjela tri izdanja, ali u javnim rasprava-ma nije bila nazočna. Židovi su to željeli u manjoj mjeri, jer se u njihovim očima čini preoštrom.


Geza Vermes, koji je preminuo u osamde-setosmoj godini, bio je jedan od vodećih svjetskih autoriteta o podrijetlu kršćan-stva. Ranih 1950. godina završio je prvi u svijetu doktorat o Svicima s Mrtvog mora - osjetljiva tema za izbor. Godine 1947. jedan je arapski pastir slučajno naišao na prve svitke - tekstove pisane na drevnom hebrejskom i srodnom mu aramejskom je-ziku - u spilji na litici duž sjeverozapadne obale Mrtvog mora. Svici su bili pod hitno tiskani, ali izvještaji su dalje kazivali da je nađeno još više spilja s takvim rukopisima. Još nije postignut nikakav sporazum o tome kad su Svici pisani, ili tko ih je pisao. Pripisani su im nestabilni datumi, neki su čak tvrdili da su napisani u srednjem vije-ku.Vermes je tvrdio da je židovska sekta iza Svitaka bila podrijetlom iz vremena Maka-bejske krize sredinom 2. stoljeća prije n.e. Bila je to sjajna hipoteza, koja je postala akademska ortodoksija. Sam Vermes nika-da nije vidio osnove da je izmijeni.Rođen je u Makóu, u Mađarskoj, od ži-dovskih roditelja. Njegova majka, Terézia, bila je učiteljica, a otac mu, Ernö, novinar i pjesnik. Kad se obitelj preselila u Gyulu, Vermesa su upisali u katoličku osnovnu školu i obitelj je prešla na katoličanstvo, “da bi imao više mogućnosti” , kako je napisao u autobiografiji. Možda je to bila namjera njegova oca, ali majka mu je ovu konverziju shvatila ozbiljno i postala revna katolkinja. Čini se da je i Vermes prihva-tio tu konverziju tako ozbiljno da, nakon završene katoličke gimnazije, htio postati svećenik.Bila je 1942. i život je za mađarske Židove postajao sve teži. Krsni listovi obitelji po-kazali su se beskorisnima. Vermes je očaj-nički želio nastaviti naobrazbu, ali je bilo malo izgleda da kao Židov dobije mjesto na sveučilištu. Pristajanje svećeničkom redu nudilo je put naprijed.

R E D I V I VA

Philip Alexander

Geza Vermes: Stručnjak za Svitke s Mrtvog mora, izvore kršćanstva i povijesnog Isusa

Isusovci su ga odbili, ali ga je prihvatila bi-skupija u Nagyváradu, pa je započeo život kao bogoslov. Taj čin kao da mu je poslala providnost, pa kad su 1944. njemačke sna-ge okupirale Mađarsku, spasila mu je život. Vermesovi su roditelji nestali - točno kada, gdje i kako nikad nije otkrio. Crkva mu je pomogla da ostane skriven, a Crvena armi-ja oslobodila ga je 1945. a Budimpešti.Nastavio je svoje svećeničke studije, ali pomisao na župno sjemenište sviđala mu se sve manje. Očajnički je želio nastaviti studij. Pokušaj da se pridruži dominikan-cima bio je odbijen, ali bio je prihvaćen u Red očeva Notre-Dame de Siona i na-kon zastrašujućeg puta Europom ušao je 1948. u njihovu kuću u Louvainu, Belgija. Sveučilište Louvaina dalo mu je šansu da postane licencié teologije i filozofije, a za-vršio je i svoj doktorat o Svicima s Mrtvog mora.Njegovi nadređeni premjestili su ga tada u parišku kuću Očeva Siona. Tamo se s Paulom Demannom angažirao u kampa-nji za koju se borio na stranicama časo-pisa reda, Cahiers Sioniens, da bi izazvao antijudaizam, u to vrijeme raširen u Ka-toličkoj crkvi. Proširio je naobrazbu u susretu s vodećim znanstvenicima poput Andréa Dupont-Sommera, i slušajući predavanja Georgesa Vajde. Renée Bloch uveo ga je u komentar židovske Biblije (midraš) - polje na kojem se poslije ista-knuo.Prilikom posjeta Britaniji potkraj 1955. zajednički prijatelj predstavio ga je Pameli i oni su se zaljubili. Situacija je bila zamr-šena. Pam je bila udana i imala dvije mla-de kćeri. Vermes je bio katolički svećenik. Situacija se razriješila prilično prijateljski. Pam se rastala od muža i udala za Vermesa, a on je ostavio katoličko svećenstvo.Očajnički tražeći posao koji bi mu dopu-stio da ostane u Britaniji, 1957. prihvatio je privremeno predavačko mjesto na teo-

logiji King’s Collegea (tada sastavnom di-jelu Sveučilišta Durham, a sada Sveučilišta Newcastle). Tamo je cementirao svoju reputaciju s Bi-blijom i tradicijom (1961.) studijem ranih komentara židovske Biblije i s engleskim prijevodom Svitaka s Mrtvog mora 1962. Taj posljednji, često umnožavan kako su se tiskali novi svici, nije nikada bio raspro-dan.Kad su mu 1965. ponudili položaj lektora židovskih studija u Oxfordu (1989. pro-moviran je u profesora), neki u židovskoj zajednici prezreli su promociju, ali se Ver-mes, uz potporu oksfordskih učenih glava, poput Davida Daubea, ukopao u oksford-ski život.Tamo sam ga 1967. prvi put sreo, kad sam se pridružio satu na kojem je predavao rani židovski pravni sustav mišna. Nakon toga

radio sam s njime na doktoratu o aramej-skom prijevodu Biblije.Njegova su postignuća u Oxfordu bila golema. Prihvatio se uredništva Časopisa židovskih studija, pretvorivši ga u jedan od vodećih na tom polju, a surađivao je s Fergusom Millarom i Martinom Good-manom na reviziji klasika u nekoliko sve-zaka Emila Schuerera Povijest židovskog naroda u vrijeme Isusa Krista. U Vermesovoj vlastitoj studiji Isus Židov (1973.), jednoj od njegovih brojnih o Isu-su i podrijetlu kršćanstva, pomogao je da se pokrene novo pitanje o povijesnom Isusu. Nastavio je raditi na svescima, ali je osje-ćao da hoda po vodi, jer je publikacija brojnih tekstova doslovce stala. Još gore, mali izdavački tim kojem su bili dodije-ljeni, priječio im je pristup rukopisima.

Geza Vermes


27

RIM: Muzej Šoe ubrzo pred otvaranjem“Nakon pet godina zamašnih priprema naposljetku se približavamo otvaranju radili-šta na kome će niknuti jedan od najznačajnijih muzeja Šoe u Europi.”Tako je Leone Paserman, predsjednik Zaklade Muzeja Šoe u Rimu komentirao služ-benu objavu ugovora o projektiranju i izgradnji budućega muzeja u Villi Torlonii. Zapravo je riječ, kako je već bilo zabilježeno prigodom nedavnog intervjua listu Italia Ebraica, o prijelomnom trenutku pojekta polaganju kamena temeljca tijekom ljeta.Posljednji je rok za predstavljanje nacrta bio utorak, 16. srpnja. Zatim će se prijeći na procjenjivanje različitih projekata uz prihvaćanje onoga koji će se smatrati najpri-kladnijim. Nakon otvaranja radilišta proći će dvije godine za upotpunjenje strukture i još dodatna godina za opremu izložbenih prostora. Istovremeno će se proslijediti dogovori za senzibilizaciju pojedinih ustanova i građane. Među posljednjim inicijati-vama ostvarena je i počast herojima varšavskoga geta koja je prikazana na pozornici kazališta Vascello.

Iz rimskog mjesečnika Pagine ebraiche odabrao i preveo Branko Polić.

E X L I B R I S N O V I S

Knjiga puta Benjamina iz TudelePriredio Joško Pavković

Preveo Nikica PetrakIzdavač: ANTIBARBARUS d.o.o. Zagreb, 2013.

Na tribini Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger u Zagrebu predstavljena je 14. svibnja 2013. KNJIGA PUTA BENJAMINA IZ TUDELE, židovskog putopisca iz 12. stoljeća, koju je objavila Naklada Antibarbarus d.o.o. Zagreb.Knjigu su predstavili povjesničari, dr. sci. Damir Karbić i mr. sci. Joško Pavković te urednica Simona Goldstein.

Rijedak i za povjesničare osobito dragocjen stari putopis preveden je s engleskog jezika, izdanja koje je u Londonu priredio Mar-cus Nathan Adler 1907. uz kritički tekst i komentare. Velika je zasluga nakladničke kuće Antibarbarus što knjigu imamo sada i na hrvatskom jeziku. Predstavljači su po-sebno istaknuli strpljiv i predan timski rad na projektu, važnom za historiografiju, na-pose za povijest Židova u ranom srednjem vijeku.Iako su mnogi trgovci, hodočasnici, putni-ci, pustolovi krstarili Mediteranom na putu prema Palestini i dalje: u Perziju, Arabiju, Egipat, Indiju, čak i u Kinu, nakon njihovih putovanja nije ostalo mnogo pisanih dokaza. Benjamin iz grada Tudele na Ebru, u Nava-ri (Španjolska), ostavio nam je putopis pod naslovom Sefer ha Massd’ot i njegva prva izdanja pojavila su se u Istanbulu 1543. i u Ferrari 1556., kako možemo pročitati u predgovoru hrvatskom izdanju.O Benjaminu iz Tudele nema mnogo po-dataka, osim da je živio u Navari i da se sa svojeg putovanja vratio 1173. Nema čvrstih podataka o tome koliko je njegovo puto-vanje trajalo (od pet do četrnaest godina?) niti koji su ga motivi potaknuli na tako da-lek put. U njegovu putopisu spominje se dvjestoti-njak gradova i mjestâ, on je prvi Europlja-nin, nakon antičkih vremena, koji je Kinu nazvao njezinim imenom, stotinu godina prije Marca Pola, ali autentičnim možemo smatrati samo one dijelove putopisa koji se odnose na Mediteran i na Bliski istok. Pu-topisac daje osobito živu sliku Egipta toga vremena. Vrijeme nesigurno, kad naš puto-pisac slijedi mnoge zaobilazne putove kako bi posjetio sva važnija mjesta u Palestini, vrijeme između II. i III. križarskog rata. Sigurno je putovao od Damaska, prijestol-nice Nuredinova carstva, do Bagdada, ko-jim je tada vladao kalif Emir al Muminin, izravni potomak Muhamedov, koji je imao vrhovnu vlast nad svim muhamedancima od Španjolske do Indije.Zanimljivo je da naš putnik svoje veli-ko putovanje započinje iz Rima, između 1165.i 1167., a završava prelazeći iz Egipta na Siciliju, prešavši potom Alpe i putujući Njemačkom. Svoju je knjigu donio sobom nakon povratka u Kastilju 1173.

Preko Soluna, velikog grčkog grada u ko-jem živi 500 potlačenih Židova, baveći se tkanjem svile, naš putnik stiže do Kon-stantinopola, glavnoga grada “cijele zemlje Javan, koja se zove Grčka, a smješten je na dva morska rukavca od kojih jedan dolazi iz Ruskog mora, a drugi od mora zemlje Sfarad (Španjolske, op.a.).” Opisuje ga kao živ i zaposlen grad u koji trgovci dolaze iz svake zemlje, kopnom i morem. U židov-skoj četvrti izvan grada smješteno je oko 2.000 Židova (Rabanita) i oko 500 Karai-ta, među kojima mnogo bogatih trgovaca i vještih svilara. Gotovo da na Benjaminovu putovanju nije bilo važnijega grada gdje nije bilo Židova i on pomno bilježi njihov broj, a napose pojedinosti o neovisnim ži-dovskim zajednicama koje su imale vlastite glavare.Ovdje nas, dakako, posebno zanima kakve je dojmove iz Palestine donio Benjamin iz Tudele i kako je opisao Jerušalajim i ostala znamenita i sveta mjesta koja je tom prigo-dom posjetio.O Jerušalajimu piše kao o malome gradu utvrđenu trima zidovima i čvrstim Tor-njem Davidovim. Hram kralja Solomona zaposjeli su vitezovi templari i hospitalci te njih tri stotine svaki dan iz palače izlaze na vojnu vježbu. Drevni židovski Hram sada se naziva “Templum Domini”.Na mjestu najvećeg židovskog svetišta Omar ben el Katab podigao je zdanje s “veličajnom kupolom” (Omarova džami-ja, op.a.) u kojem se nežidovi mole. Za-tim spominje četiri gradska ulaza: vrata Avrahamova, vrata Davidova, vrata Ciona i vrata Jehošafatova, potom Zapadni zid pred koji dolaze svi Židovi na molitvu. Od doline Jehošafat uspinje se na Maslinsku goru a koje se može vidjeti “more Sdoma” (Mrtvo more, op.a.). “Odatle se”, piše Be-njamin, “vidi cijela ravna zemlja i dolina Šitim sve do brda Nevo (brdo Nebo, op.a.). Na brdu Sion nalaze se grobovi kuće Da-vidove i grobovi kraljeva koji su vladali poslije njega.”U Jerušalajimu je velika crkva koju zovu Grob, na mjestu grobnice Isusove, gdje hodočaste kršćani. Spominje i velik izvor pitke vode Siloam, povezan s rječicom Ke-dron, no pitke je vode malo, pa stanovnici piju uglavnom kišnicu. Benjamin putuje dalje po Palestini, prolazeći kroz Betlehem,

pa kroz raskrižje gdje se nalazi Rahelin grob, zatim kroz Hebron s velikom, nekada židovskom bo-gomoljom, zvanom Sv. Abraham, a nežidovi su poslije podigli šest grobova posvećenih Abrahamu i Sari, Jichaku i Rebeki, Jakovu i Lei. “Nalaze se tu i mnogi kovče-zi ispunjeni kostima Jisraelićana, budući da su članovi kuće Jisrae-love običavali donositi kosti svo-jih očeva i polagati ih ovdje sve do dana današnjega.”Put se nastavlja do Jafe, sjedišta akademije, u kojoj više nema Ži-dova, pa do Aškelona, Seforisa te do “Tiberije koja se smjestila na Jordanu, koji se ovdje zove Kine-ret” i tu je najveće slatkovodno jezero u Izraelu, poznatije danas kao Galilejsko jezero ili Galilej-sko more.Nekoliko dana puta dijeli ga od Damaska, trgovačkog središta na početku carstva Nuredinova. Grad se smjestio u podnožju pla-nine Hermon, s koje silaze dvije rijeke, čija se voda pomoću vo-dovoda dovodi u kuće velikaša ta na ulice i tržnice, a služi i za navodnjavanje bujnih vrtova i nasada. Ba-njamin je očaran arapskom bogomoljom koju zovu “Džami od Damaska”, sa zidom od kristalna stakla čudesne izradbe, “stu-povima od mramora svake boje, obloženih zlatom i srebrom, a u dvorištu je golema česma, oblikovana poput zdjele s rubovima od srebra i zlata, u koju mogu istodobno ući tri čovjeka da se okupaju. U tome gradu boravi tri tisuće Židova, a među njima ima učenih ljudi.Ovdje prebiva i glavar akademije zemlje Jisraelove.”Na putu prema pograničnom perzijskom gradu Mosulu, u podnožju planine Ararat, naišao je na lokalitet gdje je “bila sjela Noi-na arka” koje je pretvorena u džamiju. Blizu Arke “stoji sinagoga Ezrina te na deveti dan mjeseca ava Židovi iz grada dolaze ovamo na molitvu.”Njegovo je oduševljenje na vrhuncu do-laskom u Bagdad, kraljevsku prijestolni-cu kalifa Amira al Mumini al Abrasija iz dinastije Abesida, koja je svoje podrijetlo

izvodila izravno od proroka Muhame-da. Kalif je prema Židovima blag i mnogi službuju na njegovu dvoru. Iz svoje ra-skošne palače kalif izlazi samo na sveča-nost Ramazana, a u pratnji su mu svi ple-mići islama, do velike džamije u kojoj kalif s propovjedaonice tumači Zakon. U pala-ču se vraća rijekom, a velikaši islama prate ga u brodicama. Kako iz ovih kratkih na-voda čitatelj može zaključiti, Benjaminov opis Bagdada vrlo je živ i neposredan, pun zanimljivih detalja. Navodi da u Bagdadu ima deset akademija i da u gradu živi oko 40.000 Židova “u sigurnosti, blagostanju i časti pod velikim kalifom, a medu njima su veliki mudraci”...Nedaleko je od Bagdada drevni Babilon, u kojem se još mogu vidjeti ruševine Nabu-kodonozorove palače. U blizini živi 3.000 Židova koji se mole u prastaroj sinagogi Danijelovoj. Iz Benjaminovih opisa nikako se ne smije izostaviti Kula babilonska, “što ju je naraštaj kojemu su se pomiješali jezici bio gradio od opeka zvanih agur.”

Vermes se borio da to spriječi, pa su dje-lomično zahvaljujući njegovoj kampanji 1991. nepublicirani svici bili konačno „oslobođeni“ (kako je on to rekao), a pri-stup bio dopušten svim znanstvenicima. Vermesa su pozvali da bude urednik pa je zajedno sa mnom štampao Pećinu, četiri fragmenta pravilnika Sekte Mrtvog mora, takozvanog Pravilnika zajednice.Vermes je pomogao izgraditi židovske studije kao akademske discipline, pritom je bio prvi predsjednik i Britanske i Eu-ropske asocijacije za židovske studije. Priznanje je ubrzo uslijedilo, što je uklju-čilo čast pripadanja Britanskoj akademiji, počasne doktorate iz Edinburgha, Dur-hama, Sheffielda i središnjeg europskog sveučilišta Budimpešte, čestitke od ame-

ričke Kuće predstavnika za „inspiriranje i obrazovanje svijeta“. Bio je očajan kad je 1993. Pam preminula, ali je 1995. oženio Margaret, mladu prijateljicu, koju su on i Pam godinama poznavali. S Margaret mu se rodio sin Jan. Vermes se u svojim sedamdesetim godinama pretvo-rio u pater familiasa. Pomladio se. Njegov je razbor ostao do kraja nepomućen, pa je tako nekoliko tje-dana prije smrti razgovarao o novoj knjizi koju je planirao napisati.Nadživjeli su ga Margaret i Jan, te Pamine kćeri Tina i Anna.Geza Vermes, povjesničar, rođen 22. lipnja 1924., umro 8. svibnja 2013.

Prijevod Mira Altarac Hadji Ristić

KNJIGA PUTA BENJAMINA IZ TUDELE


28

Na ovome ću mjestu stati i odmoriti se od puta, jer ni u kom slučaju ne mogu nabro-jati svih 200 mjesta koje spominje, a neke i vrlo detaljno opisuje Benjamin iz Tudele.Prigoda je da postavimo neka važna pita-nja.Što je našega putnika navelo na tako dugo, zamorno i rizično putovanje od rodne Na-vare do daleke Azije? Kakva je bila njegova misija i kakav je bio konačni cilj?Marcus Adler pokušava odgovoriti na ta pitanja, upozoravajući nas na Vječnog Žida čiji je narod bio raspršen na sve četiri strane svijeta. Možda je “Benjamin svo-je putovanje poduzeo upravo s ciljem da dozna gdje su to njegova raseljena braća mogla naći neko pribježište”, misli Adler.

Možda su mu na umu bili i neki trgovački pothvati? Pored toga, u vrijeme Križarskih ratova jača potreba za komunikacijom među židovskim zajednicama i pojedinci-ma, posebno u Njemačkoj te duž Medite-rana, počev od Španjolske, gdje su Židovi stoljećima uživali punu sigurnost, sada su ih počeli progoniti maurski kraljevi Cor-dobe, a iz Palestine su već davno bili istje-rani i raspršeni svijetom.U slučaju Benjamina iz Tudele vjerojatno su bile povezane želja za putovanjem po nepoznatim krajevima, želja za hodoča-šćem u Palestinu zemlju pradjedovsku, te potreba da sazna i utvrdi koliko još živi od “njegova naroda”, koliko je opstalo židov-skih zajednica i u kakvim uvjetima žive. Stoga je, vjerojatno, tako pomno bilježio

njihov broj na svojem dugom putovanju u daleke krajeve. Vjerojatno je tu bilo i trgo-vačkih djelatnosti.Kako god bilo, neumorni putnik iz Tu-dele zadužio je potomstvo ostavljajući nam dragocjeni putopisni zapis, kojim nas je obogatio brojnim spoznajama o životu u ranom srednjem vijeku, a osobi-to spoznajama iz geografije i etnologije. Posebnu zahvalnost duguju mu, svakako, povjesničari. Velika je zasluga priređi-vača engleskog izdanja Marcusa Adlera što je uz tekst putopisa uvrstio i brojne kritičke tekstove i komentare, nužne za razumijevanje Knjige puta: uz stotinjak stranica putopisnog teksta uvrstio je čak 218 opširnih bilježaka. Priređivači hrvat-skoga izdanja obogatili su vrijednu malu

knjigu dodatkom pod naslovom Veliki vijek Benjamina iz Tudele, usporednom povijesnom kartom zbivanja od 1095. do 1204.godine. Tako možemo pratiti povi-jesna zbivanja Civilizacije srednjovjekov-nog zapada, Bizantinski commonwealth i islamski svijet Sredozemlja, “rasuti među narodima” te Carstva Istoka i Velika ste-pa. Na kraju su uvrštene i vrlo korisne, napose nežidovima, Napomene za praće-nje židovskog kalendara kao i tekst o zna-čenju praznika.Po opsegu mala knjiga donijela nam je ve-liko obogaćenje naših spoznaja o dalekom srednjem vijeku iz pera židovskog putopisca.

Spomenka Podboj

U lijepoj knjizi povezanih kratkih priča Amos Oz donosi živopisnu sliku života u kibucu pedesetih godina. Pored ostalih, susrećemo mladog momka koji može vidjeti svo-ga bolesnog oca samo za vrijeme kratkih, gotovo tajnih posjeta daleko od kibuca, ženu koju je upravo napustio muž i sada ona mora nastaviti živjeti i raditi blizu njega i svoga novog partnera, čovjeka čija se kći upravo preselila iz svoje četvrti u četvrt svog prijatelja i očeva vršnjaka – čovjeka četrdesetak godina starijeg od nje i kibučkog star-ješine. Svi su ti ljudi na neki način podvrgnuti stegama i pravilima kibučkog života i svi vode borbu s načinom komunalnog života, koji se kosi s individualnim željama i prohtjevima.Mnogi su recenzenti ukazivali na osamljenost koja prožima ovu knjigu, usprkos zatvorenim četvrtima u okviru kojih se ljudi nalaze. Ironiju zapravo nalazimo u naslovu, kao što jedan od likova primjećuje: “Teško se snalaziti u kibucu. Za sve nas pretpostavlja se da budemo prijatelji, ali to vrlo mali broj ljudi zaista jesu. S vremena na vrijeme knjiga u većoj mjeri ukazuje na udaljenost među ljudima negoli na prijateljstvo.Neke od priča tjednima ostaju uz mene - čovjek prisiljen ži-vjeti podalje od svoga sina i stoga ga ne može zaštititi od

Amos Oz

Medu prijateljima (Between friends)

Izd. Chatto and Windus. 2013. str. 208. £ 12.99 noćnih mora, umirući starac koji je čitavog života bio čvrsto vezan uz ideale kibuca i želi u kibucu podučavati esperanto, no smrt ga zatekne prije no što u tome uspijeva, a njego-vi malobrojni učenici jedva da su upamtili neku riječ. Kao i uvijek, Oz obuhvaća cjelinu čovječanstva u sitnim detaljima i ostavlja čitatelja dirnuta, kao da je zaista susreo taj lik i raz-govarao s njima.Sam je Oz proveo neko vrijeme u kibucu i to se osjeća kao njegova vrlo osobna knjiga upravo i kao komentar na ide-ale kibučkog života i kako se mogu urušiti kad se ispriječi ljudska slabost. Kao kad Osnat, jedan od likova koji se čini kadrim da pruža ljubav, nesebično shvaća da “veći broj lju-di čini se da potrebuje više topline i ljubavi no što su im to drugi kadri pružiti, i nijedan kibučki komitet neće biti kadar pokriti deficit između ponude i potražnje. Kibuc, po njezinoj prosudbi, čini male promjene u društvenom poretku, ali teš-ka čovjekova priroda to neće promijeniti.”Elokventan, mudar i ganutljiv - ništa drugo nismo mogli ni očekivati od Amosa Oza, najvećeg izraelskog pripovjedača.

Deborah BrooksIz tromjesečnika Jewish Renaisance,

odabrao i preveo Branko Polić.

Knjige hommagea nisu bilo kakve knjige. Pogotovo kad je riječ o jednom od najvećih autoriteta judaistike, kakav je bio i još jest Iacob M. Hassán (1936-2006). O posebno-sti autora, znanstvenoj i ljudskoj, svjedoče i 29 priloga koje donosi ova pozamašna knjiga od više od 600 stranica. Autori oku-pljeni doslovno sa svih kontinenata i iz naj-uglednijih znanstvenih ustanova, ponajviše ipak iz Izraela, ponovno su se sastali da raz-misle o raznorodnim područjima interesa profesora Hassána koje interdisciplinarno okuplja područje znanstvene discipline ju-daistike. Neke od članaka napisali su bivši doktorandi ili studenti profesora Hassána, znanstvenici koje je potaknuo da se posvete nekom specifičnom problemu iz područja judaistike, a koji danas imaju važnu ulogu u formiranju judaističkih studija u svijetu. Tužna prigoda pridonijela je vjerojatno činjenici što je veći dio priloga zaokupljen religioznom tematikom, odnosno tuma-čenjem rukopisa religiozne književnosti, od srednjovjekovlja do 21. stoljeća. Iako ne izostaju ni svjetovni prilozi, meditacije o lepršavim folklornim žanrovima copie i romance. U gotovo svakom prilogu postoji i osobna refleksija o velikom znanstveniku, čiji se tekst autobiografskog karaktera o odrastanju u multikulturalnoj sredini Ceu-te ili Pirinejskog poluotoka donosi na po-četku knjige, nakon opsežnog curriculuma i biografije.

Dr. sc. Simona DelićSefardske studije, posvećene uspomeni na Iacoba M. Hassána, Madrid, 2011.

Kako studij judaistike odnedavna posto-ji i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, željeli bismo i domaćoj javnosti predstaviti neka od zanimljivih poglavlja te knjige. Posthumno objavljen članak Ia-coba Hassána o tradicijskoj sefardskoj lirici Gibraltara vjerujemo da tek naznačuje dio ostavštine profesora Hassána.Dojam koji ipak preteže nakon čitanja op-sežne knjige jest golem vitalizam koji je za sobom ostavio profesor Hassán. Moje osob-ne uspomene vezane su za naše susrete u starom sjedištu Consejo Superior de Inve-stigaciones Científicas u Paseo de Recoletos u Madridu tijekom mojega doktorskog stu-dija u Madridu, u Španjolskoj, u razdoblju od 2000. do 2003. godine. Profesor Hassán bio je vrlo pozoran i zainteresiran slušatelj, uvijek spreman na kakvu kozeriju i šalu, iako vrlo ozbiljan kad je bila riječ o njegovu predmetu proučavanja, sefardskim studiji-ma. Doktoru Hassánu uputio me akademik Diego Catalán-Menéndez Pidal. Sjećam se profesorova oduševljenja kad sam mu od-nijela recenziju knjižice Sačuvano od zabo-rava. Usmena baština sarajevskih Sefardâ Regine Kamhi i Jakova Pape, koju je objavila Židovska općina u Zagrebu 2000, a koja je ponijela i dr. Catalána. Ostala je ta recenzija u ladici mojega pisaćeg stola, gdje još čeka da bude objavljena, sada uz ispravke i prei-nake koje nose i tragove razgovora s ugled-nim španjolskim znanstvenicima. Kad sam

prelistavala ovu pozamašnu knjigu, prvo su me privukli članci osoba koje sam imala prilike osobno upoznati ili stupiti s njima posredno u kontakt: članak o srednjovje-kovnoj španjolskoj romanci La caza de Celinos profesora Samuela G. Armisteada, dobitnika ugledne nagrade Princ od Astu-rije, jednim od lučonoša komparatističkog pristupa sefardskom romanceru, koji je i meni odredio neke od “znakova na putu” za komparativno bavljenje španjolskim ro-mancerom.Zatim sam s velikim zadovoljstvom pro-čitala i članak dr. Javiera Castaña, bliskog suradnika dr. Iacoba Hassána iz stožerne španjolske znanstvene institucije Conse-jo Superior de Investigaciones Científicas u Madridu, koji u prvom dijelu knjige, koji prati životni i znanstveni itinerar Iacoba M. Hassána, prikazuje neke od njegovih najvažnijih životnih zaokupljenosti: rad na standardiziranju ortografije sefardskih modernih rukopisa, ali i edukativni rad na sveučilištu na čitanju tzv. aljamiado ruko-pisa; golemu publicističku djelatnost koja je ostavila traga na studij imagologije Židova u španjolskoj književnosti. Objavljivanje rukopisne građe uz kritičke komentare neizostavna je popudbina znanstvene prt-ljage profesora Hassána i njegovih brojnih prijatelja i suradnika. To su možda i dvije najvažnije konstante znanstvenoga dopri-nosa judaistici profesora Hassána. Brojni

autori priloga okupljeni u knjizi, zahvalni na profesorovim otkrićima metode deši-friranja teško čitljivih aljamiado rukopisa, ili na imperative urednosti kojima ih je na-učio svojom brigom za ediciju sefardskih romanci ili za pretakanje govornoga židov-sko-španjolskog jezika u ortografiju koja će zabilježiti tragove usmenosti, ali i kulture iz kojega su pojedini tekstovi pristigli u špa-njolske arhive ili u privatne zbirke, od Ma-roka, preko Gibraltara, Španjolske, Turske, Izraela, Grčke do Bosne i Hercegovine. Go-tovo svi prilozi bave se detaljnom analizom i interpretacijom građe, folklorne, religio-znih tekstova, ali i onih popularnih, a koja se uglavnom čuva u rukopisima. Ljubav prema rukopisima, arhivskim, ali i obitelj-skim, Arijadnina je crvena nit koja može povezati širu židovsku čitateljsku publiku i specijalizirane znanstvenike.S velikim sam interesom pročitala i tekst Shmuela Refaela, koji je opisao aktualno stanje judaistike u Izraelu. S ponosom sam zaključila kako studij judaistike na Filozof-skom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu ni po čemu ne zaostaje za trendovima svjetske judaistike, nego im interdisciplinarnošću i zanimljivošću pristupa suvereno može stajati uz bok, kako se može uvjeriti svatko tko je imao u ruci program studija zagre-bačke judaistike. Druga imena na koja sam nailazila i dosad su bili moji česti sugovor-nici u čitanju znanstvene bibliografije o


29

Kažu da uoči smrti čitav život još jednom prolazi čovjeku pred očima poput filma. Kada umiranje dulje potraje, više vremena dosta-je za sjećanja. Zabrtvljen u nepokretnom tijelu, obilje-žen smrtonosnom bolešću živčanog sustava, osvrće se istaknuti engleski povje-sničar Tony Judt na svoje djetinjstvo, svoju mladost, svoju karijeru, svoje iluzije i svoje za-blude. U besanim noćima sjeća se malog châleta u Švicarskoj, gdje je s roditeljima provodio sretne zimske dane. Taj djetinji raj postaje ishodištem noćnih ekspedicija put raznovrsnih poprišta njegova života. Pisati više ne može i tako danomice dik-tira svoja sjećanja, autobiografske skice,

Tony Judt

Châlet sjećanja, s engleskog preveo Mathias Reabock,

str. 224. Izd. Hansen, £ 18.90 eseje, refleksije. Nekoliko mjeseci, a zatim je Tony Judt podlegao svojoj stra-hotnoj bolesti, amiotrofnoj lateralnoj sklerozi (ALS).

Njegovo posljednje djelo

Châlet sjećanja postaje stoga vrlo osobni zavještaj čovje-ka koji se već prema svom zvanju bavio razradom proš-

losti, ponajprije poviješću Europe nakon Drugoga svjetskog rata.

Da se rodio 1948. kao posmrče u Londo-nu, uvijek je znao cijeniti kao sreću pro-matrajući općenito svoju generaciju kao posebno povlaštenu. Kao prvenac u svo-joj obitelji mogao je studirati, štoviše u Cambridgeu, a zatim je krenuo blistavom akademskom karijerom koja ga je preko Pariza i Oxforda povela u Ameriku, gdje je postizao najveće znanstvene uspjehe. Dje-tetu židovskih građana srednjega sloja nije to bilo predato od kolijevke. Židovski pra-roditelji doseliše u Englesku iz istočnoeu-ropskog štetla i tradicionaIna šabatna ve-čera bila je jedini svijetli pogled u oskudno englesko poraće. Kao đak u cionističkom je mladenačkom pokretu proveo nekoliko ljeta u kibucu, a za vrijeme Šestodnevnog rata 1967. bio je u izraelskoj vojsci. No za-tim je došao kraj njegovim cionističkim idealima. Judt se korjenito obratio u žar-kog zagovornika binacionalne države Ži-dova i Palestinaca.No to je samo jedna, uostalom najspektaku-larnija njegova ideološka metamorfoza. Kao student bio je ljevičarsko-marksistički šez-desetosmaš i dakako protivnik Vijetnama, no kao sveučilišni nastavnik gotovo je sam dio konzervativnoga establišmenta i odlazi naposljetku čak u Ameriku. Ondje rado kri-tizira američko židovstvo i njegov angažman za Izrael.

Priznavalac autsajderstva “Topla kupelj identiteta uvijek mi je bila tuđa”, izrazio se kao priznavatelj autsaj-derstva, koji se nigdje ne osjeća zavičajan, što naposljetku svodi na svoje židovstvo, da bi zaključio: “Ako sam odrastao kao Ži-dov, onda sam odlučno nežidovski Židov.” Pustimo li Judtov intelektualni razvoj, kao što sam naglašava, da prolazi poput revije, dopušta da bude prepoznat kao ogledni primjerak: poput dijela nekog prizora jed-nog društva, jedne zajednice koju ćemo upoznati iznutra, a zatim je promatrati izvana da bismo se zatim od nje distanci-rali. “Sjećaj se!” rabinski je propis što ga Judt priznaje, proglasivši ga štoviše svojim životnim pravilom. Ono što njegova sjećanja potkraj njegova kratkog života čini ljudski toliko prirod-nim u manjoj su mjeri njegovi ideološki stavovi nego u većoj mjeri njegovi detaljni

Tony Judt

sefardskom romanceru, kojemu me doveo zagrebački studij hispanistike i zanimanje za mediteranske aspekte hrvatskog usme-nog pjesništva. Gotovo sam s grižnjom sa-vjesti pročitala članak koji bih i sama bila rado napisala o temi mora u sefardskom romanceru britanske znanstvenice Hilary Pomeroy.Ključno znanje koje ova knjiga prenosi jest da znanje, bez obzira koliko ono stručno bilo, ili usredotočeno na najsitnije poje-dinosti i finese nekoga teksta, pogotovo ako je u rukopisu, nije samo mrtvo slovo na papiru, nego golema emotivna škrinja s blagom, škrinja u kojoj ljubav prema predmetu izučavanja, ma koliko taj bio filigranski, stavlja ključnu kocku u velikoj građevini tolerancije i međukulturne lju-bavi koju grade znanstvenici što gravitira-ju i oko judaističkih tema, ili oko stožer-nih figura svoje discipline, kao što je to bio profesor Iacob M. Hassán. Zato nikoga ne treba čuditi što jednaku pozornost znanstvenog čitatelja u ovoj knjizi može privući hispanska romanca La caza de Celinos, povijest židovsko-špa-njolske lingvistike, židovsko-španjolske priče iz Soluna s početka 20. stoljeća, ili detalji poput španjolske toponimije u se-fardskoj onomastici. Jedno poglavlje nije zaobišlo ni ostavštinu dubrovačkog rabi-na Aharóna Cohena, što me je podsjetilo na zanimanje profesora Hassána za moje intervjue sa zagrebačkim kazivačicama,

podrijetlom iz ne tako davno opkoljena Sarajeva, iz kojega su se povukle u mir Doma Lavoslava Schwarza u Zagrebu u Hrvatsku. Znanstveni pristup oštra je osu-da mogućeg egzotiziranja ili orijentalizira-nja predmeta. Konkretne teme, kao što su primjerice članak o vijestima o židovskoj zajednici u Libiji u 19. stoljeću, ili članak uglednog etnomuzikologa Edwina Serou-ssija o židovsko-španjolskom kanconijeru iz 16. stoljeća pružaju fresku znanstvenih interesa bibliografije profesora Iacoba M. Hassána koja se citira na početku knjige i zasebno u svim člancima ove opsežne mo-nografije. U onim člancima u kojima prevladava tematski interes oni su, naravno, prila-gođeni tužnoj okolnosti izdanja ove mo-nografije, kao primjerice u članku Car-men Valentín Los pesares del alma, koja interpretira pjesničku jadikovku duše. Ipak, članak Hilary Pomeroy o moru u sefardskom romanceru svim tim članci-ma omogućuje mirno more za čitanje i si-gurnu luku uglednog izdavača udaljujući iz čitateljskog odgovora osjećaj tugovanja ili sažaljenja. Bilo bi lijepo kad bi se u nekoj budućnosti neki od članaka okupljenih u ovoj knjizi preveli i našli dostupni i hrvatskoj inte-lektualnoj čitateljskoj publici, tim više što neke teorijske teme koje se dodiruju u njima kao pitanje autobiografskih as-pekata nekih rukopisa ili objavljenih pu-

blikacija, ili članci posvećeni žanrovima copli i romanci koje poznaje i sarajevski romancero, vjerujemo da bitno pridono-se znanstvenom i intelektualnom antro-pološkom univerzalizmu. Tako se onaj Drugi iz knjige Tzvetana Todorova Mi i drugi u kojoj se, između ostaloga, piše i o stvaranju ideje europ-skog jedinstva u doba prosvjetiteljstva, ne mora iznenaditi svojemu odrazu u čitateljskom zrcalu kao na ilustraciji koja krasi omot te knjižice. I, najvažnije, svaki od tih članaka vjerujemo da bi bio razumljiv i običnom čitatelju ili čitatelji-ci, zainteresiranom za teme iz sefardske povijesti i književnosti zahvaljujući već poslovičnoj pitkosti i razumljivosti stila španjolskog jezika kojim su pisani, a koji nije hermetična zabravljena ključanica što znanost stavlja u nedodirljive vode dostupne samo odabranima. Neznanstvena, sefardska i židovska či-tateljska publika odgajana na vijestima o stranoj judaistici u domaćoj i stranoj (židovskoj) periodici, ali i na prevede-nim monografijama iz područja židovske povijesti, znanosti, književnosti i kulture dobila bi prijevodom ove monografije, ili barem nekih njezinih poglavlja, dobra i pažljiva knjižnog suputnika koji bi im još više približio svijet španjolske i svjetske judaistike poznatog im i iz bogatoga fon-da knjižnice u Židovskoj općini u Zagre-bu, koja je trenutno nažalost nedostupna

javnosti, ili iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Znanstvenik zaoku-pljen problemima sefardske književnosti, odgajan na publicističkoj i znanstvenoj literaturi koja je objavljivana još u SFRJ, moći će steći dobar uvid u aktualno stanje predmeta svojega proučavanja. Hrvatskom znanstveniku vrata obiteljskih arhiva polako se nažalost zatvaraju zbog visoke životne dobi posljednih govornika džudesma ili ladina ili židovsko-španjol-skog jezika. Tako znanstveniku preostaju eventualni susreti sa Sefardima, nosite-ljima tradicije u svijetu, slijedom tragova znanstvenika koji su dali svoje priloge i u ovoj knjizi. Znanstvenik koji pak nije verziran u de-šifriranju srednjovjekovnih rukopisa koji se čuvaju u dubrovačkim arhivima, a za koje smo čuli da postoje zahvaljujući lju-baznosti konzulice Kraljevine Španjolske u Hrvatskoj, gospođe Ivane Burđelez, pre-ostaju bogati knjižnični fondovi i fondovi periodike knjižnica u židovskim općina-ma u Hrvatskoj i u zemljama bivše SFRJ, čitanje publicističkih i fikcionalnih radova židovskih autora koji su se služili ladinom u Bosni i Hercegovini, ili praćenje stra-ne judaističke literature, od kojih je i ova knjiga jedan od stožernih stupova. To su, vjerujemo, i putokazi koji vode sve ljubite-lje ladino književnosti, bez obzira koliko ladino bio živi jezik neformalne (prijatelj-ske i obiteljske) komunikacije.

Čak i kad više nije mogao govoriti, Tony Judt nije

zanijemio.

Tony Judt / Timothy Snyder

Razmišljanja o 20. stoljećuRAZMIŠLJANJA O 20. STO-LJEĆU naslov je posljednje knjige Tonyja Judta i njegova prijatelja i kolege povjesničara Timothyja Snydera, koji je za-bilježio duge razgovore s bole-snikom.Još jednom propušta Judt ve-like ideje minulog stoljeća u intelektualnoj reviji Tour d’Horizon, pri čemu je lanac nebrojenih –izama povezan sa životnom pričom znanstveni-ka: poglavlja o cionizmu, ma-nesmu, fašizmu, liberalizmu, i više sadrže biografske i moraIno-filozofske dopune “Dobrohotan povijesni osvrt ne može dočekati vijek”, kaže Judt bez poboljšanja za ljudsku svakodnevicu. Banalnost Dobra nazvao je posljednje poglavlje. Nekoliko dana nakon završetka rukopisa pre-minuo je Tony Judt.

Tony Judt i Timothy Snyder

atmosferski gusti osvrti kao o nevoljenom školskom dobu, uz ipak voljenog nastavni-ka njemačkoga jezika, na studentski život u kasnim šezdesetim kada su mladoj gospo-di u Oxbridgeu stajali još na raspolaganju poslužiteljski duhovi, takozvani bedderi na brzu mijenu moralnih pojmova tijekom šezdesetih na girls,girls, girls ili sasvim obično, uz riječi. “S riječima sam odrastao. Padale su po meni dolje s kuhinjskog stola na pod: djed, stric, i izbjeglice dobacivahu si slapove ruskih, poljskih, jidiš, francuskih i dakako i engleskih riječi, suglasno ili u upitnom smislu. Časne stare parole o klasnoj borbi i revolu-ciji ispunjavale bi kuhinju (...). Za mene je odrastanje značilo, govoriti jedan s drugim istovremeno. To mislim još i danas.” Čak i onda kada više nije mogao govoriti, Tony Judt nije umuknuo. Upravo je čarobna nje-gova ljubavna izjava upućena švicarskim planinama uz privremene boravke u njiho-vim vlakovima. A châlet u Švicarskoj s ob-zirom na nesigurnu budućnost svijeta koje se pribojavao kao otac svojih mladih sinova, smatrao je imaginarnim utočištem.


Odrastao sam s riječima.Padale su mi s kuhinjskog stola

ravno dolje na pod.


30

Abrans, Melanie Najviše postignuće Romana Polanskog? Preživjeti! 2013, 117, str. 9-10Adams, John Klinghofferova smrt, 2012, 113, str. 8Apple, Raymond Održavanje Mikve u Van Diemenovoj zemlji, 2013, 117, str. 3Atijas, Avram Ispovijed jednog useljenika, 2012, 114, str. 4-5Atijas, Avram Splitska djevojčica Rikica – ilegalka, 2012, 111, str. 8Bass, Julia Rabin Polukorejac ili vrlo azijski afinitet, 2012, 114. str. 8Brnčić, Jadranka Napokon proučeni – Život i djelo Luciana Morpurga (U povodu doktorata Suzane Glavaš na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) 18. 7. 2012, 2012, 113, str. 3-4Connolly, Kate Živa povijest i odgovori na pitanja o Židovima, 2013, 117, str. 8Dachs, Gisela Čežnja za inozemstvom, 2012, 112, str. 7Dachs, Gisela Jeste li danas već raspremili bunker, 2012, 110, str. 7Desmond, Richard Kako sam plakao za žrtvama Auschwitza, 2012, 114, str. 2-3Domany Hardy, Vesna Putovanje u židovsku prošlost i sadašnjost Emilie Romagne, 2013, 118, str. 6-9Dubnov, Arie Je li cionizam Isaije Berlina zastario? 2013, 116, str. 2-3Dysch, Marcus Zaboravljena sinagoga iza parkirališta obilježava svoje mjesto u britanskoj povijesti, 2012, 114, str. 7Elgot, Jessica Svetogrđe počinjeno odavanjem počasti litavskom nacistu, 2012, 114, str. 9Engel, Reinhard Metro za Tel Aviv, 2012, 110, str. 8Engel, Reinhard Rupa pred izobiljem, 2012, 110, str. 6-7Flossman, Gaby Berlinale, 2013, 117, str. 8-9Frank, Feja Bila sam u Novom Vinodolskom u rujnu 1942. 2012, 113, str. 9Fried, Miriam Ah, Golda, tko bi na to mislio? 2013, 117, str. 10Fried, Miriam Etiopski useljenici u Izrael – povijest jedne diskriminacije, 2012, 111, str. 9Gritz, Norman Prekinuti misterij, David Gritz (1978-2002), 2010, 110, str. 2-3Goldfinger, Arnon Kako sam počeo snimati film Stan, 2013, 115, str. 4-5Greenstreet, Rosanna Daniel Barenboim – 70 (intervju), 2013, 115, str. 3Gruber, Ruth Ellen Na jugu Italije judaizam se plesom vraća u život, 2013, 117, str. 7Gutman, Matan Antisemitizam u akademskom ruhu, 2012, 114, str. 8Heller, Agnes Filozofi postavljaju "glupa" pitanja (prir. Peter Bognar) 2012, 114, str. 3-4Jeska, Andrea Njemačka – Nema bolje zemlje za Židove 2013, 115, str. 8-10Jessen, Jens U Hitlerovu društvu, 2013, 116, str. 3-5Koch, Rita Hilde i Fanny – jedna simbioza (uz stoti rođendan Hilde Spiel), 2012, 112, 5Kovač, Vlasta Rijeka i Opatija na udaru fašističkog antisemitizma 1938 – 1945. (Prikaz doktorske disertacije Sanje Simper, obranjene na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 20. 7. 2012.), 2012, 113, str. 4-5Kovač Vlasta Sefardi u Vlaškoj ulici, 2012, 110, str. 3-5Kovač Vlasta (prir.) Stan – film o židovskoj nostalgiji za zavičajem – njemačkim, 2013, 115, 6-7Kovač Vlasta Tragovima židovske Varšave, 2013, 118, str. 4-5Kuhn Judith Smijeh kroz suze (Židovski elementi u glazbi Dmitrija Šostakoviča – iskaz disidentstva) 2013, 115, str. 1-2Lebl, Aleksandar Novi Vinodolski – bio sam tamo u dva navrata, 2012, 113, str. 9Levine, Angela Kadishmanova žrtva, 2013, 117, str. 7-8Lewkowitz, Bea Solun ponovno nailazi na svoju židovsku prošlost, 2013, 116, str. 10Liba, Moshe Židovska zajednica na rubu svijeta (Novi Zeland), 2013, 117, str. 4-5Lipman, Jennifer Redatelj koji tvrdi da su filmovi o Holokaustu "strašni", 2013, 118, str. 9Lipman, Jennifer Srednjovjekovni židovski pjesnik koji je prethodio Chauceru, 2013, 117, str. 7Loewy, Miriam Tri života Ilse Herzfeld tragično isprepletena s ovim stoljećem, 2013, 116, str. 6-7Loker, Cvi Šamikine crne slutnje, 2012, 110, str. 5Lonza, Tonko Dr. Heinrich Klapper i drugi, 2013, 116, str. 6Mac Dougall, Sarah Boris Aronson (avangardno jidiš kazalište) 2013, 117, str. 6Meysels, Lucien O. Kulturno blago iza zidova 2013, 116, str. 7-8Miller, Malcolm Wagner i Izrael, 2013, 118, str. 11-12Mills, Greg Privredna čuda u svetoj zemlji, 2012, 110, str. 8Mirnik, Ivan Julija Bresslauer – nesuđena dobrotvorka, 2012, 113, str. 1-2Niemann, Nora Hermann Leopoldi: "Ja sam nepopravljivi optimist", 2012, 113, str. 8-9Nittenberg, Joanna Čin ravnoteže 2012, 112, str. 6

SADRŽAJ BROJEVA NOVOG OMANUTA 110-118

Paskin, Barbara Hollywoodski gladijator Kirk Douglas namjerava obaviti treću bar-micvu, 2013, 115, str. 7Pecnik, Jaroslav Gisela Fleischmann – žena (po) kojoj je hrabrost (dobila) ime, 2012, 114, str. 7-8Pecnik, Jaroslav Januszu Korczaku u povodu 70. obljetnice mučeničke smrti, 2012, 114, str. 1-2Pecnik, Jaroslav Misterij koji traje, Povodom stote godišnjice rođenja Raoula Wallenberga, 2012, 110, str. 1-2Pederin, Ivan Frankofil Ernst Jünger kao ratni pisac i filozof, 2012, 111, str. 5-7Podboj, Spomenka Dr. Teodor Grüner – kapetan stoljetne plovidbe, 2013, 116, str. 1-2Podboj, Spomenka Sinagogalni napjevi Bernarda Grünera 2012, 111, str. 8-9Podboj, Spomenka Viđeno na 6. festivalu židovskog filma u Zagrebu svibnja 2012, 2012, 113, str. 5-7, 2012, 114, str. 5-6 Festival tolerancije (7. festival židovskog filma u Zagrebu, 2013, 118, str. 1-4Polić, Branko Uz stoti rođendan dr. Teodora Grünera, 2013, 116, str. 1Potežica, Narcisa Rita Levi-Montalcini, 2013, 115, str. 10-11Presser, Ellen Zakašnjela jeka, 2012, 114, str. 9Rabinovici, Lucienne Šošana Hvala mojoj majci, 2012, 112, str. 8Rudle, Dita Posljednji Židov iz Drohobiča, 2012, 112, str. 10Rudle, Dita Život nije uvijek dobar, 2012, 112, str. 9Schefler, Guy Oprez u Djerbi povodom vraćanja hodočasnika 2012, 114, str. 9Scheidt, Paula Komadić neba, 2013, 115, str. 11Schopf, Davor Marcel Tyberg – zaboravljeni skladatelj s Kvarnera, 2013, 115, str. 2Sobolewski, Mihael Stradanje Židova iz Novog Vinodolskog u kolovozu 1944, 2011, (19) str. 1-5Spilka, Nicole Moj Neč, 2012, 112, str. 2-3Steinberg, Gerald EU ponovno osuđuje Izrael. Ali pune je lažima o Zapadnoj obali, 2012, 114, str. 7Tuchel, Johannes Jedna žena u Berlinu, 2013, 116, str. 9-10Weiss, Alexia Oskar Deutsch – strpljenje je došlo s godinama, 2012, 112, str. 1-2Weiss, Alexia Sinagoga kao cilj razgledavanja, 2012, 112, str. 3-4Weiss, Alexia Währinško groblje – pregršt tajni, 2012, 112, str. 4Weiss, Volker Neudobni (Moses Hess), 2013, 117, str. 5Weiss, Volker Židov je kriv za sve, 2013, 118, str. 9-10Wiesler, Neda B’nai brit (Savez naroda), 2013, 117, str. 1-3

R E D I V I VAGrünfelder, Annemarie Inozemni židovski izbjeglice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 2012, 112, str. 11-14 Dretar, Milivoj Varaždinska sinagoga u središtu pažnje, 2013, 118, str. 12-13Kus-Nikolajev, Mirko Antisemitizam bez maske – Uvodno poglavlje: "Postavlja se pitanje", 2012, 110, str. 10-11 Viva la Fé, 111, str. 10-11 Ahasverov put, 113, str. 10-11 Židov nije kriv, 114, str. 10-11Kovačec, August Jezici Židova nekad i danas, 2013, 116, str. 10-12; 2013, 117, str. 11-12Uzelac Schwendemann, Stribor Mein Kampf – Hommage – Uvodni odlomak, 2013, 115, str. 12

E x L I B R I S N O V I SAlbright, Madeleine "Čitajte moje broševe" (piše: Josef Kodet), 2012, 113, str. 15Anderl, Gabriele 9096 života, 2013, 116, str. 14Assmann, Jan Mojsije Egipćanin (piše: Narcisa Potežica), 2013, 118, str. 13-14Auster, Paul Sunset Park (piše Nada Yuill), 2012, 110, str. 14Bensoussan, Georges Europska strast za genocidom (piše Neda Wiesler) 2012, 110, str. 12-13Bauer, Alfredo Prethodnici (ciklus romana) (piše Evelyn Adunka), 2013, 115, str. 14Bergmann, Michael Teillacheri i Machloike, 2013, 115, str. 15Brenner, Michel Povijest Židova u Njemačkoj od 1945. do sadašnjosti, (piše: Heimo Kellner), 2013, 116, str. 14-15Bujić, Bojan Arnold Schönberg (esej Dodi Komanov), 2012, 114, str. 14Burleigh, Michael Treći Reich – Nova povijest (piše Tihomir Ponoš) 2013, 115, str. 14Chabon, Michael Telegrafska avenija (piše: David Herman), 2013, 117, str. 14Cohen, Leah Hagar Tuđa ruka (piše: David Herman), 2012, 114, str. 11Fabres, Christoph - Židovsko Gradišće, putovanje prema Reis, Elissabeth otkrićima (Uz ogledni ulomak knjige), (piše Anita Pollak), 2013, 115, str. 13Fischer, Erica Kraljevska djeca (piše: Petra M. Springer), 2013, 116, str. 14


31

BRANKO POLIĆ dipl. phil. (germanistika i romanistika). Od prvog broja glavni urednik našeg glasila. RTZ i HRT. Autor brojnih ciklusa i pojedinačnih emisija. Publicist i prevoditelj. Ob-javio 4 knjige memoara (2004-2010) i 2 knjige glazbenih anegdota (2012-2013).

SPOMENKA PODBOJ

dipl. iur. i dipl. phil. (hrv. književnost i jezik). Istaknuta djelatnica u brojnim segmentima zagrebačke kulture. Autor-ica zapaženih putopisa (Egipat, Izrael, Jordan, Španjolska) a u pripremi je i Kina. Aktivna suradnica našeg glasila.

Dr. DRAGUTIN KREMZIR

Istaknuti zagrebački liječnik u stručnim i općedruštvenim ustanovama.

VESNA DOMANY-HARDY

publicistkinja i prevoditeljica. Diplomirala kompara-tivnu književnost i anglistiku 1965. u Zagrebu, a mag-istrirala 1993. povijest umjetnosti u Londonu. Bila je vanjska suradnica HRT, dopisnica za BBC World Service, objavljivala u raznom zagrebačkom tisku i Jewish Renais-sance u Londonu.

EMILIO SEGRE (Torino, 13. 8. 1881 – Torino, 20. 11. 1952). Liječnik, obrezivač (mohel) u torinskoj Židovskoj općini. Za Drugog svjetskog rata prebjegao u Švicarsku.

PIERO DELLO STROLOGO

predsjednik Židovske općine u Genovi.

ANNE SEBBA britanska biografkinja, lektorica, predavač i novinar. Rođena Rubinstein, Autorica filma Tajna pisma i biografi-je Wallis Simpson, žene kralja Edwarda VIII s kojom je, tobože incognito, ljetovao u Rabu.

AGNÊS POIRIER politička komentatorka i filmska kritičarka BBC-a. Na-kon nekolicine uspješnih romana (Engleski primjer, fran-cuska iluzija (2007.) i Biserke u Londonu (2008.), piše studiju o poslijeratnim francuskim intelektualcima.

Autori u ovom broju

Dr. SUZANA GLAVAŠ

(Talijanski jezik i književnost, komparativistika). Bila je lektorica talijanskog jezika Filozofskog fakulteta u Za-grebu, a sada je lektorica hrvatskog jezika napuljskog sveučilišta. Iz svog užeg znanstvenog djelokruga obja-vila niz radova. Dobitnica je književne nagrade Umberto Bellintani. Izišla joj je 2013. prva knjiga poezije. Bavi se i prevođenjem.

Dr. sc. SIMONA DELIĆ

(1971) znanstvenica je, prevoditeljica i književnica. Živi u Samoboru. Radi u Zagrebu, u Institutu za etnologiju i folkloristiku.

LENA GORELIK rođena je 1981. u St. Peterburgu. Prvi roman Moje bijele noći objavila je (2004). Za drugi roman, Svadba u Je-ruzalemu (2007) dobila je njemačku književnu nagra-du. Udata je za novinara Petera Glucka i s njime živi u Münchenu.

GEZA VERMES povjesničar, rođen 8. lipnja 1924, umro 8. svibnja 2013.

FRED BARSCHAK odrastao je u Beču i izbjegao u Veliku Britaniju tzv. Kinder-transport 1939. Bio član Savjeta u Jad Vašemu i orga-nizirao izložbu knjiga 1988. prigodom pedesetgodišnjice tzv. Ansthlussa.

EVELINE GOODMAN – THAU

Jeruzalem, profesorica za židovsku povijest religije i rabinka. Radila u Beču. Poučava na bečkom sveučilištu i ravnateljica je Akademije Hermann Cohen za religiju, znanost i umjetnost u Buchenu/Odenwald.

ZLATKO LACKOVIĆ doktor ekonomskih znanosti, diplomirani ekonomist i elektro inženjer, redoviti profesor na Građevinskom fakultetu u Osijeku, a ranije dugogodišnji gospodarst-venik.

DANIELA SEGENREICH

Suradnica bečkog mjesečnika Wina.

ANITA POLLAK Dugogodišnja suradnica bečkog mjesečnika Wina.

Gaugusch, Georg Tko je jednom bio Židovska velika buržoazija Beča? (piše Evelyn Adunka), 2012, 112, str. 14Geller, Inge Poput sjene naši su dani (piše: Anita Pollak), 2013, 117, str. 15Graumann, Dieter Posmrćad – preopterećena (piše A. K.), 2013, 117, str. 15Halkett, René Dragi zloduh (piše: Petra M. Springer), 2012, 111, str. 12Halmer, Maria, Polinka, Anton Semlitsch, Karl (izd.), Što ostaje od Šoe? (piše: Helena Meier), 2012, 111, str. 13Halter, Marek Neznanka iz Birobidjana (piše: Claire Bondy), 2012, 114. str. 12Hoffer, Gerda-Hübner, Judith Dva puta do cilja (piše: Helene Meier), 2013, 115, str. 15Jablonka, Ivan Priča o prijateljima koje nisam poznavao (piše: Claire Bondy), 2012, 113, str. 13Jupiter, Elisabeth Zbijaj šale!, 2013, 118, str. 15Kahlili, Reza Neprijatelji u vlastitoj zemlji, 2012, 112, str. 15Kandel, Eric Doba spoznaje (piše: Helene Meier), 2013, 116, str. 13Kauders, Rudolf Dunavski valcer na Iravadiju (piše: Paula Artner) 2012, 114, str. 15Klarić, Ivan Henok (piše: Spomenka Podboj), 2013, 117, str. 12-13Kodet, Jozef "Čudo na otoku" – antologija hrvatske Židovske književnosti (piše: Jaroslav Pecnik), 2012, 113, str. 11-12Krall, Hanna Stići prije Boga (piše: Spomenka Podboj), 2012, 110, str. 11-12Magnus, Ariel Dva para dugih gaća tvrtke Hering (piše: Anita Pollak), 2013, 117, str. 15Marková, Maria Nesreća gotovo sa svih strana (piše: Marta S. Halpert) 2012, 114, str. 15Matvejević, Predrag Kruh naš (esej Narcise Potežice), 2012, 114, str. 12-13Montefiore, Simon Sebag Jeruzalem (biografija) (piše: Alexander Kluy), 2012, 110, str. 12-13Némirovsky, Irène Nesporazum (piše Amanda Hopkinson), 2013, 117, str. 15Patka, Marcus G. Slobodno zidarstvo i društvena reforma, 2012, 112, str. 15Peled, Jossi Vojnik (piše: Spomenka Podboj), 2012, 113, str. 13-14Pinto, Diana Izrael se odmaknuo – portret nacije u 21. stoljeću (priredila: Vlasta Kovač), 2013, 117, str. 13-14Polić, Branko 1000 glazbenih anegdota (piše: Marija Popović) 2012, 113, str. 14Rosnay (de), Tatiana Sarin Ključ (piše Narcisa Potežica), 2012, 111, str. 11-12Rozier, Gilles Iz jedne zemlje bez ljubavi (s autorom razgovara Karin Berndl), 2013, 118, str. 15Sem-Sandbergh, Steve Između očaja i nade – Ubodi u Lodzi (piše: Vlasta Kovač), 2012, 113, str. 12Shalev, Zeruya Kasna obitelj (Treća knjiga (roan trilogije) (piše: Narcisa Potežica), 2013, 116, str. 12-13

Stoessinger, Caroline Jedno stoljeće mudrosti (piše: Amos Witztum) 2012, 114, str. 11Waal (de) Edmund Zec s jantarskim očima (piše: Heimo Kellner), 2012, 111, str. 14Weisz-Maleček, Renée Židovi u Križevcima (piše: Branko Polić), 2013, 115, str. 12-13Wiener, Renée Buntovnica od početka, 2013, 118, str. 15Wimmer, Herbert J. Zeleno sidro (piše: Petra M. Springee), 2013, 116, str. 15Wistrich, Robert S. Muslimanski terorizam (piše: Heike) 2012, 111, str. 13Zeitlin, Irvin M. Židovi – stvaranje dijaspore (piše: Geoffrey Alderman) 2013, 117, str. 14

* * *Eskalacija u perzijskom zaljevu 2012, 111, str. 14Želite li upoznati židovski Amsterdam? 2012, 110, str. 9Wiesler, Neda Guslač na krovu u Opatiji, 2012, 113, str. 7-8Wiesler, Neda Rousseauovska tajna židovske molitve, 2012, 118, str. 5-6Willmann, Urs Židovski korijeni Kölna, 2013, 116, str. 5Yaron, Gil Muške suze u Jeruzalemu, 2012, 112, str. 8Yaron, Gil Otvoren pokušaj moći, 2012, 112, str. 6B. A. Nalazišta plina mijenjaju energetsku politiku Izraela, 2013, 115. str. 3K. F. Ákos Kertész zatražio politički azil u Kanadi, 2012, 112, str. 7K. F. Putin i Židovi, 2012, 112, str. 6V. K. (prema "Guardianu" Nemonov Churchill u Jeruzalemu), 2013, 116, str. 9B. P. Židovski Beč, 2012, 112, str. 1P. S. Arik Brauer fantastični multitalenat, 2012, 112, str. 7H. T. Mussolini – zaboravljeni antisemit, 2012, 110, str. 5-6

* * *Jedna knjižica spašenih sjećanja, 2012, 112, str. 3

* * *Koliko viceva stane u džep od kaputa? (knjižica o komičaru Fritzu Grünbaumu, 2013, 116, str. 15

I N M E M O R I A MV. Ž. I. G. – Ž. B. L. Maja Bošković-Stulli (1922-2012), 2012, 113, str. 15Potežica, Narcisa Lujo Györy – sportaš i humanist, 2012, 111, str. 15 V. Ž. – I. G. – Ž. B. L Mirko Mirković (1913-2012), 2012, 113, str.15Feja, dr. Frank Mirjana Gross (1922-2012), 2012, 113, str. 15


32

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 119 – 120, rujan - prosinac 2013 / 5774 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi dvomjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Zlatko Glik, Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Branko PolićUredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Vlasta Kovač, Aleksander Laslo, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Mira VlatkovićInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Goran Ivšić, Lektor: Aleksandra WagnerGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 20 kn – za inozemstvo 40 kn pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EUR

IBAN: HR4023600001500332212SWIFT: ZABAHR2X

Mišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT izdaje se zahvaljujući dotacijama Vlade Republike Hrvatske, Savjeta za Nacio-nalne manjine i Ureda za kulturu grada Zagreba.Ovaj broj "Novog omanuta" u cjelini, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na adresi www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

S A D R Ž A J

B. P.: "Novi omanut" dvadesetgodišnjak 1B. P.: Sedamdesetgodišnjica raspskoga bataljona 1Festival filmova tolerancije održan 19-25. svibnja u Zagrebu 2Spomenka Podboj: "Hitlerova djeca" 2 "Lidice" 3 "Treće poluvrijeme" 3 "Duga" 4 "400 milija do slobode 4 "Časni ambasador" 5 "Krvnik" 5 "Ropstvo pod drugim imenom" 5

Spomenka Podboj: Antimasonski plakati 1941-42 6

Dr. Dragutin Kremzir: Ljerko Spiller – potomak obitelji Bonyhádi 7

Vesna Domany Hardy: Enrico Fink 7

Giulio Segre: Don Cirillo i mali nećak 8

Piero dello Strologo: Jacob Finci – junaštvo i normalnost za pomirbu 9

Anne Sebba: Obični ljudi u neobičnim vremenima 10

Agnês Poirier: Prokleti pastir 11Edita Armuth: Uspomene na dolazak i prve dane robovanja u Auschwitzu 12

Suzana Glavaš: Kronologija progona Židova u Italiji 13Lena Gorelik: Dakle, kako je to, biti Židov u Njemačkoj 16Rita Koch: Dužnost sjećanja 17David Ranan: Biste li umrli za ovu zemlju? 17Dr. Naftali Brawer: Rabi, imam problem 18Fred Barschak: Djeca, osuđena zbog britanske tromosti 19Nathan Jeffay: Britanski kibucnici poručuju afričkim izbjeglicama: "Dobro došli u našu obitelj!" 20

Shirley Apthorp: Sumrak jednog žanra 20Eveline Godman – Thau: Teodiceja i sudbina, Margarete Susman (1872-1966) 21Zlatko Lacković: Židovi i Nobelova nagrada za ekonomiju 22Daniela Segenreich: Prisvajam si jednu bakicu 24 - " - - " - Cipele bez djece 24Anita Pollak: Židovsko Brno i vila Tugendhat 25 - " - - " - Intervju s GyÖrgyjem Konrádom: Neprijatelje nalaziš posvuda 25

R E D I V I VAPhilip Alexander: Geza Vermes 26* * * Rim: Muzej Šoe pred otvaranjem 27

E X L I B R I S N O V I SSpomenka Podboj: Knjiga puta Benjamina iz Tudele 27Amos Oz: Knjiga prijatelja 28Simona Delić: Sefardske studije, posvećene uspomeni na Jacoba M. Hassána (Madrid, 2011) 28

Tony Judt: Châlet sjećanja 29SADRŽAJ BROJEVA NOVOG OMANUTA 110-118 30

C O N T E N T S

B. P.: "Novi omanut" twentieth birthday 1B. P. The seventinth birthday of the Jewish batallion in Rab 1The Film Festival of tolerance films, Zagreb, rujan 19-25. 2013 (cintinued Spomenka Podboj Hitler’s Children) 2

Spomenka Podboj: "Hitler’s Children" 2 "Lidice" 3 "Third Intermede" 3 "The Rainbow" 4 "400 Miles from Freedom" 4 "A creditable Ambassador" 5 "The Hangman" 5 "Slavery under another name" 5Spomenka Podboj: Anti-masonry plaques 1941-42 6Dr. Dragutin Kremzir: Ljerko Spiller – an Offspring of the Bonyhádi’s 7Vesna Domany Hardy: Enrico Fink 7Giulio Segre: Don Cirillo and the little Nephew 8Piero Dello Strologo: Jacob Finzi – Bravery and Normality for Conciliation 9Anne Sebba: Common People in Uncommon Time 10Agnês Poirier: The Cursed Pastor 11Edita Armuth: Remembering the Arrival and primary Slavery in Auschwitz 12Suzana Glavaš: Chronology of Jewish Pursuit in Italy 13Lena Gorelik: How is it, to be Jewish in Germany 16Rita Koch: The Duty of Remembrance 17David Ranan: Would you die for this Country? 17Dr. Naftali Brawer: Rabbi, I have a Problem 18Fred Barschak: Children, sentenced for British slackness ISRAEL – NOWA-DAYS 19Nathan Jeffay: British kibbutzniks Message to African Immigrants: "You are welcome in our family" 20

Shirley Apthorp: Twilight of a Genre 20

Eveline Godman – Thau: Margarete Susman (1872-1966) Theodicea and Destiny 21

Zlatko Lacković: Jews and Nobel award for economics 22Daniela Segenreich: Adopting a Granny 24 - " - - " - Shoes without Children 24Anita Pollak: Jewish Brno and Villa Tugendhat 25 - " - - " - Interview with GyÖrgy Konrád 25

R E D I V I VAPhilip Alexander: Geza Vermes 26* * * Rome: The Shoah Museum just before opening 27

E X L I B R I S N O V I SSpomenka Podboj: The Book of Journeys by Benyamin from Tudela 27Amos Oz: A Book of Friends 28Simona Delić: Estudios sefardies dedicados a la memoria de Jacob M. Hassán (Madrid, 2011) 28

Tony Judt: A Châlet of Remembrance 29Contents of Novi Omanut Nr. 110-118 30

prilog Židovskoj povijesti i kulturiistina-bog, ni s kim od tzv. "odmetnika" nisam se...

Documents