1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXI. broj 3 (123), Zagreb, srpanj – rujan 2014 / 5775

Potkraj siječnja 2014. pojavio se igrani film u kinima, koji se s radošću dugo i dobro zadržao, premda baš i nije izložio blockbu-sterske teme, njemačko-izraelske teme, svladavanje prošlosti i sadašnjosti, iz Ho-lokausta sudbine, konflikti generacija i sva-kodnevica ometanih.Film nosi naziv Hannino putovanje i opisu-je odrastanje i sazrijevanje mlade Njemice, koja traži potvrdu svoje duševne kompe-tencije potrebnu za budućnost u zvanju i za nekoliko tjedana akcije mirovne službe u Izraelu mijenja svoje predrasude i siro-maštvo osjećaja da bi izgradila svoju ličnost i pronašla srce. Da je film Julie von Heinz, koja je scenarij pisala zajedno sa svojim mužem Johnom Questorom, dalek od su-sretljive i čovječanske dobrote prihvaćen s humorom i osjećajem uživljavanja, sigurno je mnogo pridonijelo njegovu uspjehu. Brižnost pri podjeli uloga imala je veliku važnost. Hanna, odnosno Karoline Schuh mora jednom tjedno doktorici Gertraud Nussbaum, koja je preživjela Holokaust. Nju utjelovljuje Lia König, izraelska kazališ-na interpretkinja, koju se zbog njene scen-ske ličnosti može usporediti s Idom Ehre u Hamburgu, Meriom Becker u Zürichu i Elisabeth Orth u Beču. Za münchensku premijeru u okviru tamošnjih filmskih dana putovala je Lia König onamo. Bila je to prilika da veliku interpretkinju pobliže upoznamo. Kazališna je igra Liji König bila položena u kolijevku. Tridesetog studenog 1929. rodila se u Lodzu kao kći dvoje glu-maca. Njezin otac Joseph Kamien (zapravo Stein) pripadao je osnivačima židovskog umjetničkog kazališta u Vilnu. Pred progo-nom Židova u Poljskoj prebjegla je obitelj u Sovjetski Savez. Rano obudovjela, udala se majka Dina König ponovo, za glumca Itzika Havisa. Nakon Drugog svjetskog rata osnovao je on u Bukureštu jidiš kazalište u kojem je nastupala i njegova supruga Dina. Jednoga dana, što je po Lijinim sjećanjima moralo biti 1946/7, predstavio se određeni

Cvi Stolper iz Černovica, angažiran je kao glumac i pozvao sedamnaestogodišnjaki-nju u šetnju. Stavio joj je bubu uho da je nadarena. Morala je podnijeti strogu cen-zuru majke i poočima koji su više cijenili dobru krojačicu od osrednje glumice. Au-dicija u roditeljskoj blagovaonici s nekim tekstom Šolema Alejhama dokazao je da je nadarena, ali da osobito ljepušasta nije bila. Očigledno da ne postane suviše prpošna. Jer privlačnosti joj je manjkalo, ali nije joj u posljednjih sedamdeset godina manjkalo mimike. Baš suprotno. U dokumentarnom filmu Lije König Ljubavi Talijana Ohanio-na koji sažima priču njezinih uspjeha kroz desetljeća pokaje sposobnost preobrazbe zaista lijepe žene, koja - ako to uloga izisku-je - može otkriti i hrabrost za ružnoću. Cvi Stolper, koji je sve to otkrio već prigodom prvog njihovog susreta, kada je Lia zbog zbunjenosti stala recitirati Puškina, postao je ljubav njezina života, mentor njezine karijere, njezin najvjerniji i posve kritički suradnik. Oko 1950. započela je scenska karijera Lije König u komunizmom obilje-ženoj Rumunjskoj s mnogim na jidiš preve-denim sovjetskim igrokazima. Cvi Stolper počeo je pisati, svake godine pojavila se nova revija s pjesmama i plesovima. Njiho-vim najvećim uspjehom smatrala se glavna uloga u kazališnom komadu Dnevnik Anne Frank, koje je steklo priznanje rumunjskog ministarstva kulture. No samo to priznanje prelaziti preko stvarnosti. "Bili smo mladi, željeli smo slobodu, vidjeti svijeta." Najveća je greška režima bila zabrana putovanja u. inozemstvo. Kada je čak i poziv Komuni-stičke stranke Francuske bio odbijen, pre-vršilo je mjeru. Kada se jednog dana pro-čulo da postoje povlastice za putovanja u inozemstvo - na temelju nekog sponzora, koji je bio pripravan plaćati za svakog Žido-va po 1.400 dolara brzo se stvorila dugač-ka repina pred Ministarstvom unutrašnjih poslova. Dvadeset četiri sata poslije riješili su se Stolper i Königova svoga kazališnog

angažmana. Nakon teškog razdoblja išče-kivanja krenuše Lia König sa suprugom u Izrael, tri godine poslije za njima se uputio poočim i smjesta je angažiran u telaviv-skom jidiš teatru. Majci, koja više nije do-živjela put u svijet, Lia König morade obe-ćati prije iseljenja da neće odmah zaigrati u jidiš kazalištu, nego da će prethodno poći na ulpan. To će se i isplatiti. Jer Lia König dobila je uskoro prvu ulogu u Izraelskom nacionalnom kazalištu Habima, u kojemu djeluje još i danas. Njezina je prva ulo-ga bile Eva u Brechtovu igrokazu Majstor Puntilla i njegov sluga Matti. Kada je 2001. slavila četrdesetgodišnjicu svog prvog ka-zališnog nastupa dobili su izvrsni glumci u do posljednjeg mjesta ispunjenom audito-riju ovacije publike na nogama. Ne postoji značajniji kazališni autor koga Lia König nije igrala i pokoljenja Izraelaca upoznali su s njom drame svjetske kulture. Stolice Eugenea Ionescoa, Pasiju Petera Nicklasa, Višnjik Antona Čehova, Majku hrabrost Bertoldta Brechta, Posjet stare dame Frie-dricha Dürrenmatta, Dom Bernarde Albe Federica Garcije i Lorke, Madame Rosa Ro-maina Garyja, nastupala je i u najvažnijim izraelskim dramama od Aharona Meggeda do Hanoha Levina.Kratki boravak u Münchenu sredinom si-ječnja 2014. morao je biti najtočnije ispla-niran. I svake je večeri Lia König stajala na pozornici, u tri komada, koji ne mogu biti različitiji. To je komad s trima likovima Nešto dobro, zatim kriminalistička komedi-ja Arsen i stare čipke i Vrijeme Ijubavi oko jedne teme prispjeća u Erec Israel. Kako Lia König u posljednje vrijeme malo dolazi do tog da čita, među njezine se najomiljeli-je autore ubraja Amos Oz, što nije čudno. Ona još uvijek uči nove uloge, zadivljuje kao glumačku zvijezdu Meryl Streep: "Ona ima snage da stvori jednu ličnost - uvijek iznova Lia König vjeruje, da je kazalište če-stitije od filma". "Ti dišeš sa svojom publi-kom, osjećaš je, gledaoci su uz tebe!"

No podjednako kao što je zauzeta, Lia König, otkako je umro njezin suprug Cvi Stolper, pokušava svakog petka posjetiti njegov grob, održava tjedne doživljaje kao što su to za njegova života radili zajedno. Prva dama izraelske kazališne pozornice bila je počašćena doktoratima sveučilišta Bar Ilan i Ben Gurion, kao i brojnim na-gradama, posljednji put 2013. Sudjelovanje u njemačko-izraelskom filmu Hannino pu-tovanje očito ju je obradovalo, budući da su u njemu sadržane važne poruke. "Mi stari ljudi postojimo - stari ljudi ipak imaju što reći." Osim toga u Izraelu je nastao pokret, iz spoznaje da se u proteklim desetljećima prema preživjelim Holokausta nismo od-već brižljivo ponašali. To s dobi jedva da se dade oduzeti umjetnicima. Ona doduše tvrdi, da je "neka određena samoća prisut-na, i ona se prilagođuje njezinoj fizičkoj snazi. No kada se ugasi svjetlo i ona nastupi na pozornici, bilo da se to dešava i u foa-jeu kinematografa, ona još pokazuje drža-nje i prisutnost. Ljepotu i draž jedne dive, s nešùmom (dušom) i srcem.

Ellen PresserIz bečkog tromjesečnika Illustrierte neue

Welt odabrao i preveo Branko Polić

Liom König

Židovi u Prvom svjetskom ratu/Jewish Renaissance/

U povodu stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata britanski časopis Jewish Renaissance posvetio je toj temi gotovo cijeli svoj travanjski broj. Što

je Prvi svjetski rat značio za Židove, koji su se u tom ratu našli na objema sukobljenim stranama razapeti između osjećanja domoljublja potencijalnog bratoubilaštva, koja su bila njihova očekivanja, kako se prema njima odnosi-la njihova okolina, koje su bile posljedice rata... O tome Jewish Renaissance na dvadesetak stranica objavljuje niz priloga iz različitih izvora s naglaskom

na onim ratnim događanjima u kojima su sudjelovali britanski Židovi. Za Novi Omanut prenosimo nekoliko tekstova iz toga mozaika.

Glumica s "Nešumom" (DUŠOM) I SRCEMSusret s Liom König, "prvom damom" izraelskoga kazališta

`

NOVIOMANUT 123

2

Vrijeme uoči Prvoga svjetskog rata Englezi pamte kao zlatno edvardijansko ljeto, no za većinu europskih Židova to je bila ledena zima. Milijuni Židova u ruskom carstvu (uključujući i današnju Ukrajinu, Bjelorusi-ju, baltičke države, veliki dio Poljske i dru-ge prostore) i u Rumunjskoj bili su izloženi progonima, diskriminirajućim zakonima i sporadičnom nasilju. Čak i u zemljama gdje su Židovi bili formalno emancipirani, kao u Njemačkoj i Austrougarskoj, i dalje je bio živ društveni antisemitizam. Sa sabla-snom podudarnošću datum početka rata 1. kolovoza 1914. poklopio se u hebrejskom kalendaru s posnim danom Tiša be av, kada se u judaizmu obilježava najveća katastrofa u židovskoj povijesti, razaranje hrama.Većina Židova pohrlila je pod zastavu i lojalno služila državama u kojima su ži-vjeli. No za njih, čak i više nego za ostale, rat je bio povijesna kataklizma. Bojište u nepoštednom ratovanju Rusa s vojskama Centralnih sila kotrljalo se ovamo i onamo preko srca aškenaskog područja istočne i srednje Europe. Dok su vojske divljale i pu-stošile po pretežno židovskim gradićima, tradicionalni svijet štetla bio je uzdrman u temeljima.lako su vojske uglavnom deklarativno pri-znavale pravo svojim židovskim borcima na pridržavanje propisa svoje vjere, stvarne prilike na ratištu često su onemogućavale poštivanje kašruta, šabata i ostalih židov-skih zakona i običaja. Više nego ostali voj-nici Židovi su stoga bili odsječeni od svojih kulturnih korijena, nerijetko zauvijek.Kako su se povećavala ratna stradanja ra-slo je nepovjerenje prema Židovima. U

Njemačkoj optužbe zbog židovske nelo-jalnosti ponukale su Vladu da 1916. pro-piše Judenzählung, odnosno prebrojavanje Židova u oružanim snagama. Rezultati su opovrgnuli optužbe na račun židovskih si-mulanata, no vlasti su odlučile ne objaviti podatke te su tako nastavile potpirivati ne-prijateljstvo prema Židovima.Usred ratnih užasa pojavili su se bljeskovi nade. U proljeće 1917. demokratska revo-lucija u Rusiji proglasila je Židove prvi put ravnopravnim građanima. U studenom te godine britanska vlada objavila je Balfou-rovu deklaraciju obećavši njome potporu uspostavljanju židovske nacionalne postoj-bine u Palestini.Dolazak boljševika na vlast u Rusiji i njihovo povlačenje iz rata u ožuku 1918. Židovima nije donijelo predah. Naprotiv našli su se pritiješnjeni između dviju suprotstavljenih strana u krvavom građanskom ratu. Dok je boljševički „ratni komunizam” uništavao ekonomsku osnovu židovske egzistencije, njihovi neprijatelji, “bijeli” u opticaj su pu-stili prljavi antisemitski falsifikat Protokole sionskih mudraca i sami sudjelovali u za-mašnim nasilnim akcijama protiv Židova.Izvan Europe rat je također doveo do dra-matičnih promjena za Židove. Američki, kanadski i australski Židovi stekli su novu građansku samosvijest sudjelujući u ratnim naporima. U Mezopotamiji (današnjem Iraku) tamošnja velika židovska zajednica u Bagdadu oduševljeno je pozdravila dola-zak britanskih snaga. U Palestini osvojenje Jeruzalema u prosincu 1917. od strane sa-vezničke armije na čelu s britanskim gene-

Veliki rat bio je katastrofa za Židove u Brita-niji. Povrh smrti i razaranja rat je potkopao njihov društveni status i potpirio antipati-je prema njima. Prvih mjeseci rata mnogi Židovi rođeni u Britaniji puni entuzijaz-ma prijavili su se kao dobrovoljci. Za neke među njima to je bio izraz domoljubne za-hvalnosti. Jewish Chronicle je pisao: “Bri-tanija je Židovima pružila sve što je mogla, sada je na Židovima da učine sve što mogu za Britaniju.” Židovi su žudjeli dokazati da su lojalni građani. Na nesreću na više re-grutacijskih mjesta u Londonu dobrovoljci su dočekani s predrasudama i odbojnošću. Nenaturalizirani Židovi posebno su grubo otjerani.Pokušavajući riješiti te probleme urednik the Jewish Chroniclea Leopold Greenberg zalagao se za osnivanje posebnih židovskih jedinica, slično nekim drugim britanskim jedinicama. To bi smanjilo strah od pre-drasuda i olakšalo židovskim ratnicima da poštuju vjerske propise, drže se košer pre-hrane i praznuju šabat. No zamisao o speci-jalnim jedinicama užasnula je dr. Michaela Adlera, ovlaštena za židovsko bogoslužje u britanskoj vojsci kao i druge prominentne engleske Židove, koji su se podsjetili da je temelj židovske emancipacije u nepostoja-

„Dugo smo raspravljali o upitniku, hoćemo li ga ili nećemo ostaviti“, kaže Roz Curie. „Dijelom cilj ove izložbe bio je obuhvatiti šire židovsko iskustvo. Što je ovaj rat zna-

Židovski vojnici u brojkamaSaveznici (sile Antante)Rusija 400.000-650.000 Britanski imperij 50.000 Francuska 36.000 Amerika (od 1917) 200.000-250.000

Centralne sile (Trojni savez) Austrougarska 320.000 Njemačka 100.000 Osmansko Carstvo 20.000

ralom Sir Edmundom Allenbyjem činilo se da najavljuje zoru nove ere.Primirje u studenom 1918. za milijune Ži-dova u istočnoj i srednjoj Europi nije zna-čilo nikakvo olakšanje. Naprotiv, našli su se uvučeni u žestoke sukobe između naci-onalističkih i revolucionarnih snaga koji su trajali do 1921.* Doživjeli su bolno razoča-ranje. Deklaracije o manjinama koje su tre-bale štititi njihova prava umjesto toga po-stale su munjovodi nacionalističke mržnje. Već 1921. Mađarska je bila prva država koja je donijela nove antisemitske zakone.Kvazimilenijske nade potaknute ruskom revolucijom i Balfourovom deklaracijom pretvorile su se u prašinu. Židovi u So-vjetskom Savezu, iako nominalno ravno-pravni građani, izloženi su diskriminaciji kao „kapitalisti”. Ješive i sinagoge zatva-rane su, a židovske političke stranke za-branjene. U Palestini osnutak židovske nacionalne domaje i dolazak visokoga ži-dovskog povjerenika Sir Herberta Samu-ela pobudio je velike nade, koje su ostale neispunjene. Židovska imigracija 1920-ih

događala se na kapaljku umjesto da po-teče bujica, a cionistički pokret našao se sukobljen s rastućom opozicijom palestinskih Arapa i postupnim gublje-njem britanske potpore. Veliki rat bio je vodorazdjelnica u mo-dernoj židovskoj povijesti. Uzdrmao je svaki djelić židovskog postojanja u svim zaraćenim nacijama. Židovima je kratkotrajno obećavao blistavu, ali lažnu perspektivu slobode i digniteta. Zloslutno je međutim probudio i u ži-vot dozvao nacionalističke antisemit-ske demone koji će dva desetljeća po-

slije zatrti trag staroga židovskog svijeta.Bernard Wasserstein

/Bernard Wasserstein je povjesničar, au-tor knjiga Barbarism and Civilization: A History of Europe in Our Time, Oxford University Press, 2007 (Barbarizam i ci-vilizacija, povijest Europe našeg doba) te On the Eve: The Jews of Europe Be-fore the Second World War, Simon & Schuster, 2012 (Židovi u Europi prije Drugog svjetskog rata)/

*1 Vidi rusko-poljski rat 1920-1921. godi-ne. Za taj nikad službeno objavljen rat i za pogrome jedva da bismo danas i zna-li da nije bilo Isaka Babelja i njegovih pripovjedaka objavljenih 1926. u zbirci Crvena konjica. Babelj, Židov iz Odese, doživio je rusko-poljski rat kao ratni reporter, bilježeći dojmove u dnevnik koji je ostao kao dragocjen dokument o Židovima i njihovoj kulturi u istočnoj Galiciji.

Za kralja i domovinu?

Rat i strnište

Britanski Židovi i Prvi svjetski rat nju razlike između Židova i ostalih Engle-za. Ministarstvo obrane također je odbacilo tu ideju, ali tek nakon što je ona izazvala javne prepirke oko židovskog identiteta i pripadanja.Ubrzo nakon izbijanja neprijateljstava vla-da je naložila internaciju neprijateljskih stranaca u dobi za vojsku. Nakon što je u svibnju 1915. potopljen britanski linijski brod Lusitanija, što je izazvalo protunje-mačke (ali i protužidovske) demonstracije širom zemlje, internacija je obuhvatila još više ljudi. Zatvoreno je bilo oko 32.000 muškaraca i žena. Tisuće Židova našlo se iza brave, među njima krojači iz Galicije i trgovci iz Smirne. Osobito pogođeni bili su Židovi u Manchesteru, no vodstvo britan-skih Židova u Londonu kolebalo se hoće li im pomoći ili ne; oni doduše jesu Židovi, ali bili su i „neprijateljski stranci“.Gospodarska nestabilnost dovela je do ne-zaposlenosti i nevolja, napose u imigrant-skom okruženju istočnog Londona, gdje su mnogi zanatlije bili krojači i obućari. Ruski i poljski Židovi tužili su se da nemaju od čega živjeti, no već 1915. stanje im se po-pravilo zahvaljujući državnim narudžbama za šivanje kaki-uniforma i za vojničke cipe-le. Prvi put za mnoge Židove to je znači-

lo siguran i dobar prihod, što je mnogima omogućilo da se presele u zdravije dijelove grada. Doseljavanje Židova u otmjenije uli-ce londonskih predgrađa i bijes zbog toga što mladi stranci prosperiraju, dok britan-ski mladići ginu na ratištima, izazvali su ve-liku odbojnost prema Židovima. U štampi Židove su ubrzo počeli nazivati profiterima i ratnim zabušantima.Unatoč tomu, Židovi podrijetlom iz Ru-skog Carstva, u dobi za vojsku, nipošto se nisu htjeli boriti na istoj strani na kojoj je bio ruski car. Neki su ranije služili vojsku u Rusiji, drugi su emigrirali da bi izbjegli služenje vojske u carskom režimu. Ni mi-lom ni silom nije ih se moglo privoljeti da se jave u vojsku i nisu marili ako su im u pučkoj kuhinji u Whitechapelu odbili dati juhu: „Bez kaki-uniforme nema ni juhe“. Kad je u siječnju 1916. uvedena vojna oba-veza, pozvali su se na činjenicu da su u Bri-taniji još bili strani državljani. No kako su rasli britanski ljudski gubici u ratu, tako je jačao i opći gnjev zbog njihova ponašanja. U lipnju i rujnu 1917. to je neraspoloženje eksplodiralo u protužidovskim neredima u Leedsu i Londonu.Nakon ruske revolucije i svrgavanja cara ruski Židovi ipak su morali u vojsku: bri-

tanska vlada postigla je dogovor s novim režimom u St. Peterburgu kojim je ru-skim Židovima omogućeno da se ili vra-te u Rusiju i tamo služe vojsku ili da se pridruže britanskim snagama. Oko 4000 njih optiralo je za povratak u Rusiju, a podjednako toliko završilo je u trima is-ključivo židovskim bataljunima u sastavu regimente Kraljevskih mušketira (zvanih također City of London Regiment). Taj eksperiment bio je rezultat vladine ini-cijative da se Židovima strancima olakša pristup britanskoj vojsci, no angložidov-ska elita očajavala je zbog tih gheto-je-dinica, o kojima bi mogla ovisiti njihov ugled.Četiri godine povišena nacionalnog osje-ćanja svakog je useljenika ili rođena u stranoj zemlji izložilo pod povećalo, dok je jezik borbe i žrtava bio prožet kršćan-skim tropima. Sve što je bilo u vezi s tim ratom kao da se zavjerilo da izdvoji Žido-ve, s nemilim posljedicama u nadolazećim desetljećima.

David Cesarani(David Cesarani, rođen 1956, engleski je po-vjesničar koji se posebno bavi židovskom po-viješću i Holokaustom. Napisao je biografiju Arthura Koestlera.)

čio za različite pojedince? Koliko su se oni osjećali Britancima? Koliko su bili Židovi? Koliko je jaka bila njihova vjera? Koju su i kakvu lojalnost osjećali prema svojoj zem-

lji? Nadamo se da smo uspjeli pokazati to višeglasje, uključivo i glasove na njemačkoj strani.“ Roz pokazuje na njemačku Pickel-haube, karakteristični pruski šljem sa šilj-kom na vrhu (čiji je oblik utjecao i na di-zajn britanskoga plutenog šljema, op. prev.) s urezanim natpisom „Mit Gott für König und Vaterland“, „S Bogom za kralja i domo-vinu“.Jedan je od Rozinih najdražih izložaka i Viktorijin križ, najviši britanski vojni or-den kojim je odlikovan Frank de Pass, prvi židovski dobitnik tog odličja, koji je ovdje izložen zajedno s njegovom raskošnom uniformom. „Pripadao je vrlo bogatoj obi-

telji iz Chelseaja. Odora je šivana zlatnim i srebrnim koncem, a tkanje je tako gusto da izgleda kao pust. Broj uboda iglom na četvorni milimetar upravo je fantastičan. Prije Prvoga svjetskog rata De Pass je služio u Indiji, možda i zato jer je za Židova bilo lakše tamo dobiti časnički čin. Na glavi je nosio veličanstveni turban od zlata i svile te je samom svojom pojavom bio oličenje ideje o židovskoj eliti koja slanjem jednog od svojih sinova u vojnu službu u Indi-ju dokazuje lojalnost Kruni i staje uz bok britanskom establišmentu. On zaista služi kao primjer britanskog Židova“. Frank de Pass svoj je orden dobio u Francuskoj u

U Židovskom muzeju u Londonu do 10. kolovoza traje izložba Za kralja i domovinu? Židovsko iskustvo u Prvom svjetskom ratu u spomen na 50.000 židovskih vojnika koji su se od 1914. do

1918. borili na strani Velike Britanije. Autorica je izložbe Roz Cur-rie, također je kustosica londonskog Židovskog vojnog muzeja, osnovana 1996. U razgovoru s njom suradnica BBC-a Judy Her-

mann pokušava doznati zašto je u naslovu izložbe upitnik.

NOVIOMANUT 123

3

Od svih država u Pr-vom svjetskom ratu u Rusiji je civilno židov-sko stanovništvo naj-više propatilo. Židovi su biti svrstani kao „stranci“. Ograničenja i diskrimnacija kojoj su izvrgnuti vjerojat-no je razlog njihovu iznadprosječnom su-djelovanju u revolucio-narnim gibanjima, što je naposljetku pridoni-jelo represiji od strane vojske. Pokrenuta je kampanja za masovnu evakuacijju Židova iz graničnih područja, što je obuhvaćalo 400.000 Židova u Kovnu, u Grodnu, u ruskom dijelu Poljske. Lucijen Wolf * pobrojao je njihove patnje u svom podlistku The Darkest Russia (Najmračnija Rusija) a Harold Shukman* nadovezuje se na to štivo u svojoj knjizi War or Revoluti-on: Russian Jews and Conscription in Britain 1917“ (Rat ili revolucija: ruski Židovi i re-grutacija u Britaniji 1917), objavljenoj 2006. Shukman piše: „Ruske liberalne i židovske novine donosile su jezovite izvještaje o za-mandaljenim željezničkim transportima koji traju danima i ljudima koji putem umi-ru, o gradovima totalno ispražnjenim od Židova u roku od samo 24 sata.“ Zbog reakcija iz SAD-a i Britanije ruska je vlada zaustavila ekscesne čistke koje je za-počeo general Nikolaj Januškevič, no Žido-vi su i dalje ostali pod prismotrom, ispašta-jući za sve ratne nevolje i promašaje kao i zbog revolucionarne aktivnosti. „Nakon poraza 1914. i 1915, loše opremlje-ni i, kao što se pokazalo, loše vođeni ruski vojnici u ratne okršaje upuštali su se još samo pod prisilom vojne discipline. Niti su više imali volje ratovati, niti im je bilo

Početkom Prvoga svjetskog rata u Palesti-ni je oko 80.000 Židova živjelo u manjim gradovima te oko 50.000 u poljoprivred-nim naseljima. Turci su sa sumnjičavošću gledali na židovske naseljenike. Po turskoj zapovijedi zatvorene su sve židovske lokal-ne organizacije, a ruski Židovi, koje su sma-trali neprijateljskim strancima, protjerani su u Egipat. Oko tisuću tih izbjeglica našlo je utočište u britanskim vojnim barakama u Gabbariju i Mafruzi.Sudbina je htjela da se tamo susretnu dvo-jica muškaraca, obojica nadahnuti vizijama o židovskoj borbenoj jedinici koja će se bo-riti na strani Britanaca. Vladimir Jabotinsky bio je novinar koji je pisao za ruske novine i izvještavao s različitih bojišta. Bio je odu-ševljeni cionist, karizmatska ličnost i rođe-ni vođa, prepun ideja. Poslije će osnovati revizionistički pokret i omladinski pokret Betar.Joseph Trumpeldor svakim djelićem svog bića bio je profesionalni vojnik, rođen u Pjatigorsku na Kavkazu. Kao pripadnik car-ske ruske vojske, 1904. borio se u rusko-ja-panskom ratu i izgubio ruku prilikom opsa-de Port Arthura. Nakod pada Port Arthura dospio je u japansko zarobljeništvo. Tamo je organizirao tečajeve iz povijesti, zemljopisa i književnosti te uređivao židovske novine. Vrativši se u Rusiju 1906. odlikovan je za hrabrost te je postao prvi Židov koji je pro-moviran u časnika u ruskoj vojsci. Poslije je otišao u Palestinu i postao članom kibuca Deganiah.Trumpeldor, za razliku od emotivnoga Jabo-tinskog, bio je šutljiv čovjek, oprezan u svo-jim izjavama, odlučan i čelične volje. Njih dvojica sjajno su se dopunjavali te zajedno u paru funkcionirali kao zamašnjak nabijen imaginacijom, snagom volje i motivacijom. Ispitavši najprije raspoloženje ljudi u vojar-nama kao delegacija uputili su se u Kairo i britanskim vojnim vlastima predočili ideju o organiziranju židovske vojne postrojbe pod britanskim zapovjedništvom.Trumpel-dor je došao u ruskoj vojnoj uniformi oki-ćen zlatnim križem Svetog Jurja. Britanci su prihvatili njihovu ideju, ali su predložilli da se organizira odred vojnika mazgara. Jabo-tinsky je eksplodirao: “Magareći bataljon?!“ uskliknuo je gnjevno i odustao od nauma. To nije bilo ono što je zamišljao kao pobjed-nički pohod naoružanih židovskih ratnika

studenom 1914. nakon uspješna napada na njemački položaj, kojom je prigodom pod snažnom vatrom spasio ranjenoga suborca. Poginuo je već drugog dana. Bilo mu je tek 27 godina.Zastajem pred dojmljivim stihovima pjesni-ka Isaaca Rosenberga, sina ruskih židovskih imigranata koji se 1914. u vojsku javio kao dobrovoljac za malu plaću kako bi njegova majka imala od čega živjeti. Danas njegove Poems from the Trenches (Pjesme iz rovo-va) ubrajaju među vrhunske stihove napi-sane tijekom Prvoga svjetskog rata. Rođen 1890, kao mladić u potrazi za poslom otišao je k sestri u Južnoafričku Republiku, ali kad je izbio rat, vratio se u Englesku. Ezra Po-und savjetovao mu je da se prijavi u vojsku. Ubijen je na Sommi 1918.Iz zvučnika se čuje hrapavi glas varijetet-skoga pjevača I zabavljača Louisa Levyja, koji je od 1914-1919. služio u Londonskoj regimenti, ne samo kao borac nego i kao zabavljač, nudeći vojnicima razonodu često smionim pjesmama o ratnim doživljajima, ali i životu u londonskom East Endu i sva-kotjednim odlascima u zalagaonicu da bi se preživjelo. “Za useljeničku zajednicu služenje vojske značilo je pristup u posve im nov svijet – tu

se popravljao njihov engleski, ali i njihovo zdravlje. Za mnoge odrasle u slumovima East Enda to je bilo pozitivno iskustvo” .Zapažam različite tonove, pozitivne i nega-tivne, u citatima prikazanima na izložbi, iz ratnih izdanja Daily Maila, onda kao i danas glasila središnje Engleske.“Vrlo je teško bilo obuhvatiti sve oblike ži-dovskoga postojanja u onodobnoj Britaniji. Novine su bile jedan od izvora koji su nam pomogli da steknemo neki pojam o tome što je značilo biti Židov i biti Britanac u ono doba”, kaže Roz Currie. Tako s nadnevkom 21. siječnja 1915. čitamo: „Način na koji su Židovi u svim zemljama pohrlili pod zasta-ve bio je otkriće za one koji su zamišljali da su progoni i geto eliminirali duh viteštva i hrabrost Židova.” No 1917. iz novinskih redaka isijava otvoreni antisemitizam. “Lo-kalni vijećnik koji je pokušavao regrutacij-sku komisiju natjerati da unovači neke od tih snažnih mladih ljudi, rekao mi je da ima više od 6000 ruskih Židova u Shoreditchu koji žive kao bubreg u loju.”Možda najalarmantniji izloženi dokaz anti-semitizma jest “dopisnica s bijelim perom” upućena jednom od “ratnih zabušanata”. (The White Feather Campaign, kampa-nja bijelog pera, u Prvom svjetskom ratu

u Britaniji populistička kampanja kojom se obilježavalo kukavice, op. prev.) Išara-na je zlobnim antisemitskim karikaturama koje zlosutno podsjećaju na aktualni trend anonimnog vrijeđanja ciljanih osoba pu-tem interneta i na Twitteru. Dojmljivost izložbe pojačavaju individualne priče i iz-bor osobnih predmeta i pisama. U pismima bolničarke Florence Oppenheim i naredni-ka Marcusa Segala, koji je kući poslao 150 pisama, sačuvani su izvještaji očevidaca iz prve ruke o zbivanjima na bojištu. Marcus Segal ubijen je 19. lipnja 1917, samo dan na-kon što je napisao svoje posljednje pismo. U jednom ranijem pismu stoji i ovo: ”Zemu-nicu sam ispunio lišćem u čast Sukota, ali nisam smio objesiti nikakvo voće, jer ono tu ne bi dugo visjelo…život ovdje čini me vrlo religioznim pa razmišljam što bi Svemogući učinio…dobili smo kekse vrlo slične mace-su…” Osobito je dojmljiva priča o sjajnom rabi-nu dr. Michaelu Adleru, koji je služio kao glavni dušobrižnik za židovske vojnike u britanskoj vojsci. Početkom 1915. bio je po-slan u Francusku da vidi kolika je potreba za židovskim dušobrižnicima na bojišnici. Kao rezultat njegovih nastojanja do 1918. u britanskoj je vojsci bilo 14 židovskih dušo-

brižnika, još nedovoljno za bojišnicu dugu na stotine milja. “Imao je kola s istaknutim malim Magen Davidom u kojima bi se vo-zio od bojišta do bojišta.” Na izložbi su fo-tografije na kojima se vidi Adler kako vodi bogoslužje pred stotinama vojnika koji su se masovno odazvali na njegove pozive i ti-skane letke. ”Sve ih je pozivao da mu pišu i odgovarao je na njihova pisma, pa je među vojnicima kružila šala da je njegova vreća za pisma najteža, jer mu toliki pišu. Bogoslužje je često držao u selima svega nekoliko kilo-metara daleko od prve bojne linije, odakle su vojnici stizali s posebnim propusnicama, često uoči velikih okršaja. Vodio je registar poginulih židovskih vojnika i o tome slao iz-vještaje, vodio pogrebne obrede i zbog toga okolo putovao, a također je ranjene vojnike posjećivao u bolnicama. Godine 1916. sa-stavio je Molitvenik za židovske mornare i vojnike na bojišnici koji je tiskan u 100.000 primjeraka i podijeljen vojnicima. Preživio je rat i 1922. objavio The British Jewry Book of Honour (Knjigu časti Britanskog židov-stva) koja sadrži poimenični abecedni popis svih židovskih vojnika u britanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, kao i imena poginu-lih, popis vojnih odličja, židovskih jedinica i informacije o židovskim bolnicama i osta-lim židovskim ustanovama i agencijama.

stalo do režima koji su morali braniti. Ži-dove su pak optuživali kao zabušante koji izbjegavaju služiti vojsku, kao krivce za oskudicu, nestašicu hrane i inflaciju, poti-catelje radničkih nemira, agente i izazivače sukoba među običnim vojnicima, doušnike koji neprijateljima odaju planove o položaju rovova i telefonske poruke, trovače hrane i prijenosnike spolnih bolesti u bordelima u koje zalaze ruski oficiri.“ Pa ipak, u ruskim vojnim memoarima ži-dovski vojnici opisuju se kao vrsni telegra-fisti, strijelci i izviđači. Suprotstavljajući se antisemitskim predrasudama Maksim Gor-ki i Leonid Andrejev sastavili su zbirku pri-povjedaka i pjesama Štit (1916) koje govore o poštenju i hrabrosti židovskih vojnika, te oštro osuđuju naslijeđene predrasude ru-skoga društva i zalažu se za potpunu židov-sku emancipaciju.Nakon Februarske revolucije 1917, privre-mena vlada poništila je sve protužidovske odredbe u vojsci dopuštajući vertikalnu mobilnost i za Židove te im otvorila vrata časničkih škola. Doduše, kroz ta su vrata Židovi i nadalje vrlo teško prolazili, jer je u godinama nakon rata u Sovjetskom Savezu antisemitizam ponovno ojačao.

* Lucien Wolf (London 1857 -1930), engleski židovski novinar, povjesničar, potaknut ži-dovskim pogromima u Rusiji 1881. postao je žestok protivnik ruskog carskog režima i borac za židovska prava. U razdoblju 1912-1914 . urednik propagandnoga podlistka The Darkest Russia koji je izlazio kao dodatak The Jewish Chroniclea i bavila se položa-jem Židova u Rusiji.

* Harold Shukman (1931-2012), profesor suvremene ruske povijesti na Oxfordu. Njegov otac David Shukman, krojač, borio se u ruskoj vojsci u rusko-japanskom ratu 1904-5, ali 1913. zajedno sa suprugom i mlađim bratom Izraelom pred progonima pobjegao je iz Rusije u London. No tri godine poslije, uoči Oktobarske revolucije, vratio se u Rusiju. U knjizi Rat ili revolucija, ruski Židovi i regrutacija u Britaniji 1917 Harold Shukman objašnjava razloge tog i takva očeva postupka.

Rat u Rusiji Židovske brigade – Trumpeldor i The Zion Mule Corps /Cionski mazgari/

(Pokojni Peter Marsh, novinar i odvjetnik,

ovaj članak za Jewish Renaissance napisao je u

siječnju 2004.)

prvi put nakon Ma k a b e j a c a . Trumpeldor je drukčije razmi-šljao. Prividan gubitak digni-teta otpisao je u korist višeg ci-lja. Za njega svi su ratni putovi vodili u Cion. Prevladalo je njegovo mišlje-nje.Do travnja 1915. na ratištu kod Galipolja okupilo se 600 židovskih kro-jača i drugih zanatlija. Vodio ih je irski prote-stant pukovnik John Patterson. U njemačkoj četvrti u Jeru-zalemu po njemu je nazvana ulica. Njegov zamjenik bio je kapetan Trumpeldor.Sir Ian Hamilton, general koji je zapovije-dao na Galipolju, pohvalio je Odred cion-skih mazgara te rekao da su „pokazali više hrabrosti od ljudi na prvoj liniji“. Deset posto pripadnika te vojne postrojbe pogi-nulo je, a mnogi su se razboljeli. Trumpel-dor je ranjen u rame, ali je odbio napustiti bojište. Narednik Gruškovski odlikovan je jer je, iako ranjen, obuzdao mazge i spri-ječio ih da pod oštrom paljbom nagrnu u stampedo. Galipoljem se pronio glas o hrabrim vojnicima pod plavo-bijelom za-stavom i Magen Davidom pa su ih mnogi htjeli u svoje jedinice. U Ministarstvu rata bilo je prijedloga da se Mazgari pošalju u Irsku i tamo ratuju protiv buntovnih Iraca, no do jednoga svi su to odbili te izjavili da su oni u rat pošli ratovati protiv Turaka, a ne zato da bi poslužili kao sredstvo kolo-nijalnog ugnjetavanja. Odred je raspušten 1916, a bivši Mazgari 1917. prebačeni su u jedinice Židovske legije. Pod zapovjedniš-tvom generala Pattersona te jedinice sudje-lovale su u pohodima Edmunda Allenbyja u Palestini i Siriji.

Peter Marsh

NOVIOMANUT 123

4

Godina 1917. bila je za Britaniju loša ratna godina. Kod kuće ponestaje hrane, a broj žrtava raste. Novi britanski premijer David Lloyd George očajnički traga za rješenjem koje bi dovelo do preokreta. Uvjeren je da bi napadom na slabijega neprijatelja – Au-striju i Tursku – Njemačka mogla biti fatal-no ranjena. Bitka na Galipolju izgubljena je, ali ostala je Palestina, uronjena u biblij-sku povijest i priče o križarskim pohodima, dragulj u turskoj kruni. Ako bi Britancima uspjelo preoteti taj dragulj, to bi im moglo utrti put k pobjedi.Egipatske ekspedicijske snage (EEF) na čelu sa Sir Archibaldom Murrayem, protje-rale su Turke iz Sinajske pustinje, a 9. siječ-nja 1917. stigle su u Palestinu. Tu je Murray poduzeo dva neuspješna napada na tursko uporište u Gazi. U Londonu Lloyd George odlučio je u Palestinu poslati novoga zapo-vjednika Sir Edmunda Allenbyja.Poznat pod nadimkom Bik zbog tjelesne građe i držanja Allenby je dobio zadatak da osvoji Jeruzalem prije Božića. U Kairo je stigao 28. lipnja te smjesta krenuo hrabriti umorno i demoralizirano ljudstvo. Njegov prvi izazov bio je proboj u Gazu, no iz stra-teških razloga odlučio je najprije udariti na Beer Ševu grad u negevskoj pustinji, nakog čega je uslijedila i pobjeda u Gazi 7. stude-nog.

Bitka za JeruzalemPut za Jeruzalem ležao je pred njima, no turski su se vojnici žestoko borili povlače-ći se. Da izbjegne izlaganje Jeruzalema rat-nom razaranju, Allenby je odlučio okružiti grad i odsjeći ga od turskih snaga. U prvom pokušaju nije uspio, no u noći 7. prosinca ponovno je udario, Turci su se povukli i grad je pao u ruke Egipatskog korpusa.Nakon više od 400 godina turske vladavine Jeruzalem je ponovno bio pod vlašću kršća-na. To je bio upravo onaj moralni poticaj za kojim je Lloyd George toliko čeznuo.Svjestan posebnog značenja tog grada za tri velike svjetske religije Allenby je u Jeruza-lem ušao pješice kroz vrata Jaffa 11. prosin-ca . Popevši se na Davidov toranj pročitao je proglas u kojemu ističe da nije došao kao osvajač, nego kao osloboditelj.Tijekom sljedećih trideset godina pod bri-tanskom vlašću Jeruzalem je doživio golem napredak, a nova tehnološka dostignuća kao električna struja i vodovod postali su standard. No istodobno počeli su sukobi i nasilje, jer su se Arapi osjećali frustriranima zbog britanske potpore Židovima (prema slovu Balfourove deklaracije iz 1917), dok su Židovi strahovali od arapskih napada – stanje koje se nastavilo i potrajalo do naj-novijeg doba.

(Prema članku Nigela Steela objavljena u Telegraphu 29. studenog 2013.)

„Sprijateljio sam se s dvojicom umjerenijih Arapa koji su bili inteligentni i časni ljudi. Jedan se zvao Yasin, bio je iz Homsa u Siriji, ugledni trgovac, koji je trgovao pamukom i prodavao kože u Europi. Drugi je bio kr-šćanin iz Bejruta, po imenu Shukri, trgovao je pokućstvom... Yasin je rekao da će sve biti dobro i odlično ako se mi budemo dru-žili dok u svijetu ne nastupi mir. Ukratko, postali smo prijatelji bliži no da smo krvni rod.“To je ulomak iz dnevnika Jehude Arnona, jeruzalemskog Židova, koji je 1915. unova-čen u osmansku vojsku. U raznim prilika-ma, kako piše Arnon, turski su oficiri obra-ćajući se vojsci naglašavali da su osmanski kršćani, židovi i muslimani braća u obra-ni svoje domovine. Židovsko iskustvo u osmanskoj vojsci vrlo je različito, u rasponu od otvorenog antisemitizma do drugarstva i uzajamna pomaganja.Godine 1909. vojna služba postala je obve-zna za sve muške podanike osmanlijskog carstva. Za predratne osmanske židovske zajednice opća vojna obveza značila je pot-poru carstvu. Mladi Židovi već su od 1912. kao pripadnici osmanske vojske sudjelo-vali u balkanskim ratovima u kojima su se mnogi istaknuli. Bila je čast steći časnički čin. Primjer domoljubnog žara kad je car-stvo stupilo u rat 1914. bila je parada uno-vačenih židovskih vojnika u Jeruzalemu, uz vojnu glazbu i govore. Kasnije, s rastućom sviješću o tegobama vojničkoga života, sve je više nemuslimana pokušavalo izbjeći vojnu službu. U Palestini od stranih Židova zahtijevalo se da prihvate osmansku nacionalnost ili će biti prognani iz zemlje; s otomanskim dr-žavljanstvom ukorak je slijedila regrutacija. Cionistički vođe ipak su podupirali osma-nizaciju, pa su neki Židovi prihvatili da budu unovačeni u osmansku vojsku vje-rujući da će to pozitivno utjecati na poli-tičku budućnost Židova u Palestini. Većina je ipak ostala neodlučna pa ih je na tisuće prognano ili su sami otišli u Egipat. To je dovelo do drastična smanjenja židovske populacije i zaprijetilo samu opstanku Ji-šuva.U trilogiji o Jeruzalemu u Prvom svjetskom ratu (Ad Jerušalajim, tri romana, prvi put

Nikad prije u povijesti nije toliko Židova bilo mobilizirano za vojsku. Nakon izbija-nja rata većina europskih građana svrstala se iza zastava svojih država, a internaciona-lizam je ispario u vrelini bitaka.Tradicionalna židovska molitva za vladara tek u neodređenim terminima spominje vladarove neprijatelje, kako se ne bi Židovi u različitim zemljama doveli u kompromi-tirajući položaj. Za vrijeme Prvoga svjet-skog rata službeni molitvenik za židovske vojnike i mornare u britanskoj vojsci pridr-žavao se tradicionalnoga hebrejskog izvor-nika, a engleska inačica pozivala je Boga „da učini da njegovi neprijatelji padnu pred njim“. Njemačka ratna verzija otišla je dalje: hebrejski tekst poziva Boga „u srdžbi i bi-jesu“ da „uništi one koji idu protiv nas, da učini da se predaju naši neprijatelji. Tresući se i drhtureći neka padnu... Oslabi njihovu vojsku i ometi njihove namjere, potopi nji-hove brodove u morske dubine.“ Za Židove u Njemačkoj i u Austrougarskoj osveta za pogrom u Kišinjevu, tada u sasta-vu ruskog carstva, pribavljala je opravdanje za rat koji je usmjerio Židova protiv Židova. Snažna, čak šovinistička potpora ratu stigla je od velikoga dijela njemačke židovske inteligencije. Budući cionistički vođa Na-hum Goldmann sastavio je propagandnu brošuru u slavu njemačkoga militarizma. Još izrazitije nacionalistički raspoložen bio je pjesnik Ernst Lissauer, prijatelj Stefana Zweiga, poznat po izreci „Gott strafe En-gland“ (neka Bog kazni Englesku) i autor Pjesme mržnje protiv Engleske (Hassge-sang gegen England, 1914). Filozof Martin Buber optužio je belgijske žene zbog oskvr-nuća njemačkih leševa i ustvrdio da će rat ujediniti Nijemce i Židove u njihovoj veli-koj misiji da civiliziraju Bliski istok.Najvećim dijelom poslovni ljudi i znanstve-nici židovskoga podrijetla o ratu su razmi-šljali manje kao o iskupljujućem, svjetskom povijesnom trenutku, a više kao o golemu izazovu s kojim se oni, kao lojalni njemački građani, moraju sučeljavati. Njihovo ratno oduševljenje proistjecalo je ne toliko iz že-lje da ubiju neprijatelja, koliko da pokažu židovske zasluge za prihvat u njemačko društvo.

U osmanlijskoj vojsciobjavljeni 1920-ih te ponovno 1954. u jed-nom svesku) hebrejski pisac Aharon Reu-veni razmatra pitanje osmanizacije putem likova ruskih židovskih doseljenika i opisu-je nezadovoljstvo neprilagođenih doselje-nika i njihove planove da isele u Sjedinjene Države.Unovačeni regruti mogli su biti oslobođeni od vojske uz plaćanje određene svote. Mno-ge obitelji bile su prisiljene prodati svu svo-ju imovinu kako bi iskupile svoje mladiće. Tko nije mogao platiti otkupninu, mogao je zatražiti dokument o izuzeću te se prijavi-ti u radni bataljon za teške fizičke poslove; neki su se pokušavali sakriti od policije ili su dezertirali, ali ako bi ih uhvatili smjesta bi ih ubili.Glavni razlog za izbjegavanje vojne obveze bio je sve gori odnos prema nemuslimani-ma: u studenom 1914. Turci su rat protiv Rusa, Engleza i Francuza proglasili svetim ratom, džihadom, pa su svi nemuslimani bili poslani u radne bataljune. Sačuvani su brojni dnevnici, pisma i uspomene napi-sane na hebrejskom, u kojima palestinski Židovi opisuju život u tim radnim batalju-nima i o nastojanjima da prikupe novac za otkup. Primjerice u pismima koja je Jehuda Bur-la, poslije poznati izraelski pisac, pisao ženi kumeći je da pribavi novac za otkupninu, u potankostima se opisuje svakodnevica u radnom bataljunu u sinajskoj pustinji. Ti bataljuni popravljali su ceste, polagali že-ljezničke tračnice, radili na građevinama, punili vreće s pijeskom i prenosili terete – to su radili ljudi jer su konje i mazge trebali na bojišnici. Ljudi su patili u ekstremnim uvjetima, od vrućine i od hladnoće, gladi i bolesti, i od iscrpljenosti, što je bilo razlogom visoke stope smrtnosti. Tomu još valja pridodati poniženje koje su morali podnijeti nemuslimani koje su iz-dvojili iz njihovih vojnih postrojba i preba-cili u radne bataljune.

Glenda Abrahamson(Glenda Abrahamson umirovljena je profe-sorica na hebrejskim i židovskim studijima u Oxfordu, autorica knjige Dva palestinska židovska vojnika u osmanskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, 2013)

Kad su Židovi bili na različitim stranama

U Francuskoj rabinske propovijedi oslika-vale su njemačkog neprijatelja u najcrnjim bojama, povezujući ga s Amalekom, čak i sa Sotonom. Godine 1916. L’Univers Israelite (židovski mjesečnik, izlazio 1844-1932, op. prev.) objavio je britku parodiju s temom stvaranja svijeta, „s dobrim starim njemač-kim Bogom kao pruskim husarom s dugim zavinutim brkovima koji svojom sabljom okolo sije smrt i koji je jednog dana zapo-vjedio: Neka budu ponori i bili su ponori. Zatim je taj bog stvorio bojne otrove da ubiju ljude, zapaljive bombe da unište kuće, cepeline i 420 topova da bombardiraju gra-dove. Vidjevši to zlodjelo bio je zadovoljan. Taj bog zla zatim je objavio svoj dekalog i zapovjedio ljudima da kradu, siluju, ubijaju i zavide drugomu.Židovski pisci i aktivisti bili su zbunjeni zbog nemogućnosti da pomire domoljublje s kolektivnom židovskom solidarnošću. Za židovske mase, bilo na bojišnici ili kod kuće, transnacionalna židovska solidarnost zadržala je iskonsku snagu često se suko-bljujući s podjednako iskrenim rodoljub-nim osjećajima. Židovi su nastojali sačuvati svoje internacionalne veze, bilo privatne ili profesionalne, koje su prelazile neprijatelj-ske linije i funkcionirale u obliku filantrop-skih aktivnosti u korist židovskih civila u istočnoj Europi kao i ratnih zarobljenika u raznim zaraćenim zemljama.Jewish Chronicle hvalio je hrabrost židov-skih vojnika na svim stranama te 1916. objavio zbroj od ukupno 60.000 poginulih Židova na objema stranama, u vojskama i zemljama Antante i Trojnog saveza.Jidiš pisac S. Ansky proveo je ratne godine prikupljajući i dijeleći pomoć židovskom stanovništvu u Zoni naseljavanja i od Rusa okupiranoj Galiciji. U St. Peterburgu čuo je priču o Židovu koji je upravo bajunetom probo neprijateljskog vojnika, a ovaj je izdi-šući izustio „Šma!“ Priča kaže da je njegov ubojica poludio. U Kijevu je, prema drugoj priči, Židov ubio Židova, a ovaj je na samrti izvukao vrećicu s novcem i zamolio ubojicu da je odnese njegovoj udovici i djeci koja su ostala siročad. Chaim Berezin, ukrajinski židovski emi-grant u Sjedinjene Države služio je kao voj-

ni glazbenik u britanskoj postrojbi pod ge-neralom Allenbyjem, koja je 1917. osvojila Palestinu. U svojim memoarima on piše o susretu s njemačkim turskim ratnim zaro-bljenicima među kojima je ugledao i svog susjeda i prijatelja iz djetinjstva u Mogilev-Podolskom na ukrajinskoj strani Dnjestra na granici s Besarabijom.„Čim sam čuo njegov glas viknuo sam: Mejlikhson! Mejlikhson, pa turski oficir?!

Još jučer pucao sam na njega, mog nepri-jatelja, a možda i on na mene. A sada smo opet prijatelji. Oh,veliki Bože, židovski na-rod ukleti je narod.“Mejlikhson je, pak, rekao da je u vojsci pod turskim sultanom zarobio tri neprijateljska židovska vojnika koji su ratovali pod bri-tanskom zastavom.

Prilog priredila i tekstove prevela: Vlasta Kovač

Palestinski Židovi u Osmanslijskoj vojci, 1915

NOVIOMANUT 123

5

Gotovo se više ne da sakriti što škripi u njemačko-izraelskim odnosima. Ne samo komentatori - naposljetku u posljednje vri-jeme čak i u Springerovim medijima kriti-ziraju izraelsku politiku nasilja sve oštrije i često izražavaju ugođaje protiv, u kojoj Izrael postaje sve neomiljeniji, jer se na nj gleda kao na agresora. Njemački političari svoju Holokaustom uvjetovanu usplahi-renost; odolijevajući predbacivanja o an-tisemitizmu, otvoreno izvrgavajući ruglu izraelsku vanjsku politiku. Berlin nije više tako otvoren za izraelske želje. Ima svoju „posebnu odgovornost“ naspram židovske države, s istom ozbiljnošću kao i prije, op-tužuju čak i izraelske diplomate. Naposljet-ku je Merkelova zaključila da se uzdrži od glasanja o dizanju vrijednosti statusa Pale-stinaca u Ujedinjenim narodima umjesto da - kao što ju je zamolio Netanijahu - po-put Kanade glasa protiv. I u svom vlastitom uredu dade si savjetovati od ljudi koji tome

Bene Daniel: Dobro i zlo kao nikad prijeotvoreno pristupaju i u Njemačkoj napo-sljetku označavaju spoznaju dobara i uvedu je iz naseobina. Der Spiegel zaključuje da se bilateralni odnosi između dviju država na-laze na povijesno najnižoj točki. No kako jasno i lako dolazimo do takva zaključka - toliko da je priprost i lažan.Jer odnos Izraela i Njemačke daleko je pre-više opsežen i kompleksan, da bi se svodio na izostalu privlačnost između Merkelove i Netaniahua. Već gole brojke dokazuju da Njemačka prema Izraelu postaje sve neo-miljenija, jer na nju gledaju kao na agreso-ra. Nije to nikakva jednosmjernica. Nakon Saudijske Arabije židovska je država naj-važnija mušterija na Bliskom istoku.Više od 6000 njemačkih poduzeća podupi-re danas veze s izraelskim tvrtkama. Kan-celarka i premijer uzajamno se nadvikuju? Možda. Ali poslovni partneri tako usko su-rađuju kao još nikad. Godine 2013. iznosio je poslovni volumen oko 6,5 milijuna ame-ričkih dolara uz prirast od jedva 5% u uspo-redbi s proteklom godinom.Pritom izvozi Njemačka u Izrael gotovo dvo-struko u obrnutoj usporedbi prema Izraelu. Obje zemlje okorištavaju se besprimjerno uskom suradnjom u istraživanju i razvitku koncerna poput SAP Henkel Siemensa i Dai-

mlera koji u Izraelu imaju proizvodne poslov-nice, a izraelske tvrtke ulažu u Njemačkoj. Nedvojbeno zjapi u pitanju naseobina dubok politički jaz između Jeruzalema i Berlina, kao uostalom i prema Washingtonu i gotovo pre-ma svakoj svjetskoj metropoli osim Mikro-nezije. I točno se podudara da će se priroda odnosa promijeniti što više Holokaust od-miče u prošlost. Uvijek sve manje Nijemaca osjeća krivnju i odgovornost prema državi žrtava, uvijek sve više žele to prema općim stajalištima prosuditi. I uvijek sve manje Ni-jemaca može opravdati egzistencijalnu prijet-nju Izraela. Tko živi u tvrđavi zvanoj Europa, ne zna kako se osjeća mali otok stabilnosti i blagostanja usred arapskoga mora s bučnim prevratom. Ili što za neku državu znači na trima svojim granicama biti ugrožen od te-rorističkih organizacija, koje raspolažu s više od 250.000 raketa. Te razlike same dostaju da pridonose mnogim nesporazumima.No potrebni su ideološki naočnjaci poseb-nih veličina za stiliziranje te prepirke do sti-liziranja najniže točke bilateralnih odnosa upravo kada predstoje vladine konzultacije. Cijela je Savezna vlada otputovala u Jeruza-lem, i obje strane čine goleme napore, koje zastupaju posebne odnose, sposobnima da se ubuduće dadu provoditi.

Već dulje vrijeme ne počivaju više odnosi na tužnoj prošlosti, nego na zajedničkim vrijednostima, interesima i nadi u procvat budućnosti.U pitanjima sigurnosti kooperacija je čvršća nego ikad, i ne samo zbog šest podmorni-ca (izraelski najskupocjeniji oružani sustav koji je Berlin u jednoj trećini subvencio-nirao) Njemačka će u državama, u kojima Izrael nije diplomatski zastupljen, ubudu-će obavljati konzularne službe za Izraelce. Ubuduće će odrasli ljudi ispod tridesete za-hvaljujući novome sporazumu stjecati nove vize, prema kojima će, zahvaljujući novom sporazumu, uvijek u drugoj - državi, moći godinu dana živjeti, raditi i studirati. Obje Vlade žele surađivati da se arhitektonska baština njemačkih židovskih izbjeglica uz-drži u svjetskoj kulturnoj baštini Tel Aviva. Izraelska vlada želi počev od 2015. ponuditi njemački jezik kao dužnosno-izborni pred-met, u gimnazijama. Unatoč prevladavaju-ćih udaljenosti između kabineta.Tako veze između Merkelove i Netaniahua mogu ostati loše po miloj volji. Veze izme-đu dviju država i naroda tako su dobre kao nikad prije.

Iz bečkog tromjesečnika Illustrierte neue Welt odabrao i preveo Branko Polić.

Mora da su si na telefon uzajam-no dovikivali, ledena studen vla-da između izraelskoga premijera Benjamina Netaniahua i savezne kancelarke Angele Merkel nedav-

no je javio Der Spiegel.

Fritz Salo Glaser trebao je biti jedan od po-sljednjih Židova, deportiranih iz Dresdena, no tri dana prije nego što se trebao ukrcati u vlak za Terezin saveznički su zrakoplovi bacili nekih 4.000 tona bombi na grad - i usred pomutnje Glaseru je uspjelo pobjeći.Vatrena je oluja razorila veći dio grad-skoga središta i desetljećima se Glaserova obitelj pribojavala da je stradala njegova omiljela zbirka moderne umjetnosti, saku-pljena tijekom godina u studijima najista-knutijih dresdenskih umjetnika. Ovog su tjedna, međutim, otkrili da su neka djela izbjegla uništenje u plemenu i preživjela u münchenskorn stanu Corneliusa Gurlitta.Ovog je tjedna 13 djela iz Glaserove zbirke izronilo iz internetske baze podataka izgu-bljenih umjetničkih djela, kada je njemač-ka vlada postupno razotkrila pojedinosti o otkriću riznice umjetničkih djela, pronađe-nih u Gurlittovu stanu.Ona uključuju uglavnom djela dresdenskih modernista koja pripadaju pokretu Neue Sachlichkeit (Nove stvarnosti) kojem su pri-padali Bernhard Kretschmar, Otto Griebel i Conrad Felixmüller.Glaserova je snaha još živa i boravi u Nje-mačkoj. Ako je dosad odbijala da govori, ili da se obraća tisku, njezina savjetnica Sabi-ne Rudolph izjavila je da su bile «iznena-đene, sretne i pomalo u nevjerici» kada su došle do tog otkrića.

Pronađena umjetnička djela preživjelih Holokausta u nacističkom skrovištu

Djela koja su pripadala kolekcionaru koji je na jedvite jade izbjegao logor pronađena u münchenskom stanu

Rođen 1876. u Zittauu, Glaser bijaše od-vjetnik, prije no što je bio dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. 1920-ih udaljio se od svoje židovske vjere i ušao u dresdenske boemske krugove, nastavivši odvjetničku djelatnost.Prema navodima Heike Biedermann, istražiteljice Dresdenskog državnog arhi-va, Glaser je bio poznat zbog umjetničkih i glazbenih sastanaka koje je održavao u svojoj kući, a često bi upadao u umjetnič-ke studije da bi trgovao košarama za hranu. «Uvijek sam znao da vaša umjetnost ima vječnu vrijednost», pisao je 1924. u pismu prijatelju Ottu Dixu, koji je naslikao dva Glaserova portreta.Kada su 1933. nacisti došli na vlast, Glaser je izgubio pravo da djeluje kao odvjetnik i povlastice stečene kao ratni veteran. U ne-mogućnosti rada bio je prisiljen postupno prodavati svoju umjetničku zbirku.Ostaje nejasno kolika su djela dospjela u ruke sakupljača Hildebranda Gurlitta i oda-tle prenesena u stan Corneliusa Gurlitta.Zakonodavna je situacija složena u pogledu opljačkanih umjetnina i djela, zaplijenjenih kao izopačena umjetnost. Dok je postojao Zakon o federalnoj naknadi, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, koji je propi-sao povrat opljačkanih umjetničkih djela ili prodanih pod pritiskom. Nikakav zakon to danas profesionalno ne obvezuje.

Ono što nadalje otežava situaciju jest to da Istočna Njemačka nikada nije imala takav zakon, ali umjesto toga nudi socijalnu si-gurnost za žrtve nacističke vladavine.No Rudolphova vjeruje da će sadašnji nje-mački civilni zakon dopustiti povrat Glase-rovih umjetničkih djela. Ključno je pitanje, kako ona tvrdi, bi li Cornelius Gurlitt na-stojao spriječiti takav zahtjev. “Nadam se da to ne bi bilo u njegovu interesu”, tvrdi ona.Prije nekoliko dana Gurlitt je otkriven da trguje u blizini svoga stana, i kažu da je u utorak krenuo taksijem liječniku. Kad su ga reporteri zapitkivali oko umjetničkih pred-meta, odgovorio je da o tome ne može ni-šta reći, jer ništa ne zna. Ako se umjetnička

djela postupno vrate Glaserovim nasljed-nicima, bio bi to znatan dobitak za čovjeka kojeg je prevarila povijest, i to višestruko. Optužen od nacista u doba Trećega Reicha zbog komunizma, kasnije ga optužiše za “pot-pomaganje neofašističkih težnji” pa mu je stoga oduzet status žrtve fašizma 1947, nakon što je uspješno na sudu predstavljao skupinu bivših nacista. U to je vrijeme Glaser rekao: “Ako branim te optužene ljude, to sigurno nije zato jer sam fašist ili fašistički simpatizer. Činjenica što sam Hitlerov protivnik nije u meni ugasila moju glad za pravdom.”

Philip Oltermann (Berlin)Iz londonskog dnevnika The Guardian oda-

brao i preveo Branko Polić.

München/Bern. Münchenski je sakupljač umjetnina Cornelius Gurlitt mrtav. Pret-hodno je još opunomoćio nasljednike. Krimić, što ga umjetnički svijet mjeseci-

Sabine Dobel i Britta Schultejans

Gurlittovo milijunsko blago ide u ŠvicarskuOSTAVŠTINA Umjetnički muzej

u Bernu jedinstveni je nasljednik zbirke. Bavarsko ministarstvo želi

preispitati izvoz slika.

ma drži u napetosti, još nije prošao. Na-dolaze pitanja i odgovori.

Što dalje s Gurlittovom zbirkom milijunske vrijednosti?

Gurlitt je odredio da se slike pošalju u Švi-carsku, u umjetnički muzej u Bernu. Muzej je to potvrdio. Kada će se to ostvariti, ostaje otvoreno pi-tanje. I oko jednog dijela zbirke, koja do-

lazi u pitanje kao moguća nacistička plje-nidbena umjetnost, brinut će se još barem godinu dana Taskforce. Ona polazi od 458 sumnjivih slika. Drugi bi dio trebali dobiti nasljednici.

Zašto u Bern?To ni samu muzeju nije jasno. Veza s Gur-littom kuća dosad nije imala. Vijest je za muzej bila osvanula poput groma iz vedra

neba. Pretpostavlja se da je Gurlitt nakon zapljene njemu omiljelih slika i posrednič-kog postupka njemačkih vlasti bio do te mjere ozlojeđen da svoje blago nije želio ustupiti ni jednoj njemačkoj ustanovi.

Dolaze li tu i rođaci djelomično u pitanje?

Gurlitt nema djece i nakon njegove smrti postoje samo dalji rođaci. Njima pripada je-

NOVIOMANUT 123

6

Umjetnički muzej u Bernu nasljeđuje slike iz posjeda preminulog sakupljača Corneliusa

Gurlitta.

dan dalji bratić u Španjolskoj i njegov šurjak u blizini Stuttgarta. Pravo na dio imovine prema predsjedniku njemačkoga foruma za nasljedna prava, An-tona Steinera, nemaju.

Kada će doći do službenoga razjašnjenja?

Gurlitt je ostavio svoju oporuku kod jednog bilježnika u Baden- Württembergu. Službe-ni sud u Münchenu kao sudbeni predmet ostavštine zatražio je i računa s tim idućeg tjedna. “Onda će tu nadležni pravnik ispitati opo-ruku, da bi ustanovio, je li propisno uspo-stavljena, te da ustanovi, je li pokojnik na-veo nasljednike”, rekao je predsjednik suda Gerhard Zierl.

Je li jednostavno iznijeti zbirku iz Njemačke?

Moguće da nije. Ako slike idu u zemlju koja ne pripada Europskoj Uniji mogla bi prema okolnostima zakon za zaštitu nje-mačkih kulturnih dobara protiv otuđenja (vidi Info-ormar) zahvatiti. Bavarsko mi-nistarstvo za umjetnost kao nadležna usta-nova treba ispitati jesu li djela iz Gurlittove zbirke uvrštena u taj popis.

Hoće li se podrijetlo slika i nadalje preispitivati?

S priličnom sigurnošću. Utanačenje što ga je Gurlitt tek u travnju zaključio sa sa-veznom vladom i slobodnom državom Bavarskom povezuje prema ministarstvu pravosuđa za nasljednike. Odvjetnik na-

sljednika Markus Stötzel računa s odugo-vlačenjima u raspravama, s potomcima od nacista izvlašćenih posjednika, “Sada smo u praznom prostoru (vakuumu)”.ZAKON: Zakon za zaštitu njemačkih kul-turnih dobara protiv otuđenja (KultgSchG) vrijedi od 1955. za vrijedne predmete u privatnom vlasništvu, 2007. bude proširen i otada se proširuje i na nadmoćna kul-turna blaga javnosti. Uredba naglašava da djela, koja u “popisu nacionalno vrijednih kulturnih dobara” popisana, kod izvoza izi-skuju pristanak.

Iz hamburškog dnevnika Solinger tagblatt odabrao i preveo Branko Polić.

FESTIVAL TOLERANCIJE8. FESTIVAL ŽIDOVSKOG FILMA ZAGREB, 18-24.5.2014.

Osmi po redu Festival židovskog filma održan ove godine u Zagrebu protekao je u slavljeničkom ozračju. Osim što je kroz tjedan dana prikazano ukupno oko 70 fil-mova, došli su i mnogi pozvani strani go-sti: redatelji, glumci, scenaristi itd., a po-sebno svečano obilježena je 20-godišnjica Oscarom nagrađenog filma Schindlerova lista, čijoj je svečanoj projekciji, uz Branka Lustiga, prisustvovalo još 8 članova film-ske ekipe koja je surađivala na Schindlero-voj listi na čelu s glavnih protagonistom Ralphom Fiennesom. Više od pola sata trajao je razgovor s publikom ovoga po-znatog glumca, a na kraju je uručio cvije-će našoj profesionalki Nadi Pinter. U raz-govoru Ralph Fiennes je, između ostalog, rekao: “Osjećam ogromnu količinu ener-

gije koja izbija iz ovoga filma, kroz koji je ispričan Lustigov život. Jako sam po-nosan što sam ovdje i što se ovaj film pri-kazuje po školama diljem svijeta. Nema zemlje koja je nevina i nije odgovorna da se dogodilo takvo veliko zlo. Čuo sam za suradnju zemalja iz ove regije, da si pomažu da premoste mnoge postojeće razlike. Film ima moć da utječe na lju-de i navede ih na razmišljanje. Ta moć prodire kroz glumca. Za vrijeme snima-nja Schindlerove liste vladao je kolektivni duh. Bili smo odlučni sve prikazati kako treba: hladan zimski dan u Poljskoj, kada su Židove tjerali u geto. Scena iz kafića u Krakovu snimljena je za vrijeme obredne večere za židovski Pesah. Mislim da mla-di naraštaj, nije zaslužio mržnju”, zaklju-

čio je Fiennes. Potom je uslijedila slavlje-nička projekcija filma do duboko u noć, pred prepunom dvoranom kina Europa.No, svečanoj atmosferi Festivala tu, da-kako, nije kraj. Ona se manifestirala či-tavo vrijeme kroz prisutnost gostiju iz svijeta filmske umjetnosti, da bi završila posljednje večeri svečanim uručenjem odličja Repubile Francuske “Ordre des arts et des lettres” / “Vitez umjetnosti i književnosti” / počasnom predsjedni-ku Festivala Branku Lustigu. Odličje je uručila, iz mnogo pohvala i lijepih riječi, francuska Veleposlanica u Zagrebu, Nj. E. Michèle Boccoz uz prisutnost ostalih visokih uzvanika.

Piše: Spomenka Podboj

Kardinal ŽidovIgrani film, Francuska, 2013.

Režija: Ilan Duran Cohen Uloge: Laurent Lucas, Aurélien Recoing, Audrey Dana

Gošća: scenaristica Chantal De Radder“Za svečano otvorenje u spomen na Papu Ivana Pavla II. i sve one koji su spašavali ne-vine, izabrana je povijesna drama Kardinal Židov, istinita priča o Jean-Marie Lustige-ru, rođenom Židovu - najvišem predstav-niku francuske Crkve i bliskom povjereni-ku Pape Ivana Pavla II. Film o osobenjaku koji nije skrivao svoje židovsko podrijetlo, čak ni kada su to često koristili ne bi li ga uništili, upečatljiva je priča o hrabrosti koja je obilježila njegovu teologiju, ali i osobni život”, piše Branko Lustig, predsjednik Fe-stivala tolerancije.Film je prikazan 18. svibnja 2014. u kinu Europa u Zagrebu. Dakle, protagonist ovog suptilnog biografskog filma je Aaron Je-an-Marie-Lustiger, sin poljskih Židova, pokršten na katoličanstvo, koji se kasnije pridružio katoličkom svećenstvu, i do kra-ja života ponosno je isticao svoj dvostruki identitet: katolik - Židov. Ni Židovi ni ka-tolici nisu time bili oduševljeni, no 1983. Lustiger postaje kardinalom u Orléansu. Slovio je kao progresivna ličnost, pouzda-nik i prijatelj Pape Wojtile / Ivana Pavla II., koji je nedavno proglašen svetim, op.a./. Postaje potom nadbiskup Pariza. Film uspješno prati životnu priču Jean-Marie Lustigera, kojega su njegovi poljski roditelji pokrstili 1940. godine kada je imao samo 13 godina. Vjetrovi antisemitizma snažno su puhali Europom, a opasnost od naci-sta bila je neposredna. Lustiger se spasio u krilu katoličke crkve, a njegova je majka ubijena u Auschwitzu. Jedan od najpotre-snijih prizora u čitavom filmu je njegov

posjet tom zloglasnom logoru 1985. godi-ne. Kao okamanjen stajao je pred već zahr-đalim vratima krematorija. Kardinal Lusti-ger, kojega uspješno tumači Laurent Lucas, ostaje posve osupnut kad se u kompleksu nacističkog logora nađe pred ulazom u Ži-dovsko-kršćanski centar Auschwitz. Bio je to samostan sestara Karmelićanki. Sve je bilo smišljeno da se zamaskira Holokaust, sve što se Židovima dogodilo u Auschwit-zu i drugim logorima. Poljaci žele umanji-ti vlastitu krivnju za sve te strašne zločine. Htjeli su Auschwitz pretvoriti u mjesto kr-šćanskog stradanja i hodočašća. Vodili su se dugi pregovori, dok naposljetku karme-lićanski samostan nije premješten.Kardinal Lustiger posjetio je i logor Birke-nau u pratnji novoga Pape Benedikta XVI. u siječnju 2006. godine. Posebna vrlina ovo-ga filma je što kardinal Lustiger nije prika-zan, jer to nije ni bio, kao dvostruka ličnost, s pripadajućim moralnim dilemama oko svojih vjerskih uvjerenja. S jednakom lju-

bavlju i jednakom snagom branio je i svoje katoličanstvo i svoje židovstvo, koje mu je dato rođenjem. Istina je jedino da mu je to uporno isticanje dvostrukog identiteta donijelo mnogo neprijatelja, ali i prijatelja iz obje religije. Uz dozvolu glavnog rabi-na Francuske, kardinal Lustiger izmolio je kadiš u sinagogi za svoju pokojnu majku, ubijenu u Auschwitzu.Kardinal Aaron Jean-Marie Lustiger pa-riški nadbiskup, pokopan je 10. kolovoza 2007. u Katedrali Notre Dame, a njegov nećak Arno Lustiger izmolio je kadiš tra-dicionalnu židovsku molitvu za mrtve u slavu kardinala židovskih korijena. To je bilo prvi puta da se kadiš moli u kršćanskoj katedrali.Nakon prikazanog filma u razgovoru je sudjelovala gošća Festivala, scenaristica Chantal De Rudder. Film je nagrađen na Židovskom filmskom festivalu u Bostonu, u Monte Carlu, te prvom nagradom na Fe-stivalu u Luchonu.

Edukacijska jutra

Edukacijska jutra zaštitni su znak Festivala tolerancija, a prepoznatljiva su i izvan naših granica. Održavaju se redovito pred punom dvoranom školaraca u kinu Europa. Ovi mladi ljudi, na sramo-tu našeg obrazovnog sus-tava, uglavnom i ne znaju što znači zlokobna riječ Holokaust, a još manje mogu naslutiti kakvo se zlo skriva iza brojnih simbola mržnje, koja sve više eska-lira i jednoga dana društvo bi se opet moglo naći pred ogromnim problemima.Povijest Holokausta vrlo je učinkovito tematsko područje kroz koje se učenike može upoznati s činjenicama iz prošlosti koje su dovele do nezapamćenog genocida, također o potre-bi i značenju tolerancije, suosjećanja s patnjama drugih ljudi koji žive pored nas, da se nikada više u budućnosti ne bi dogodilo slično zlo.

NOVIOMANUT 123

7

Ugledni predavač i svjetski poznati grafički dizajner i ilustrator, Mirko Ilić, koji živi i radi u New Yorku, autor je vizuala Festivala tolerancije i ove godine održao je multime-dijalno predavanje pod nazivom Simboli mržnje. Mirko Ilić je u svojoj bogatoj kari-jeri bio kreativni direktor međunarodnog izdanja magazina Time te njujorškog Times Op-Ed časopisa. Danas ima svoj multidis-ciplinarni studio specijaliziran za grafički dizajn, predaje na School of Visual Arts u New Yorku, a objavio je i nekoliko knjiga. U spomenutom predavanju Govor mržnje govorio je o neofašističkoj ikonografiji sve-prisutnoj u javnim prostorima na području država bivše Jugoslavije, i šire. Prikaziva-njem brojnih primjera na ekranu, ukazao je na regionalni problem prešućivanja ili nemara javnosti na opažanje tih opasnih simbola i grafičkog govora mržnje neonaci-stičkih grupacija koje u posljednje vrijema jačaju, postaju sve brojnije i sve nasilnije.Većina ljudi ne zna što znakovi skinhea-

Dobitnik nagrade Oscar, redatelj Pepe Danquart, ovim je filmom ispričao istinitu priču o deveto-godišnjem židovskom dječaku Jureku, koji je 1942. godine, na-kon dirljivog rastanka s ocem, sam pobjegao iz varšavskog geta i preživio do kraja rata, skrivajući se po šumi, spavajući pod drve-ćem među šumskim životinjama. Zima je, sve je zaleđeno, a Jurek trči i trči, tražeći ljude koji će mu pomoći. Unatoč mračnoj temi gledatelj može uživati u majstorski snimljenim krajolicima poljskih šuma, livada i zelenih obronaka, kojima je ovu zemlju priroda bogato obdarila. Dok mu neki ljudi pomažu, drugi pred njim grubo za-tvaraju vrata dok ga naposljetku ne prihvati jedna poljska obitelj. Vidimo ga kako poma-že svim seoskim poslovima, a potom u crkvi pred ikonom, s križem oko vrata i krunicom. Proljeće je 1945. Jurek mora otići iz sela, jer imanje pripada poljskim Nijemcima. Rat je napokon završen, no, posve neočekivano, iz grada dolazi čovjek iz židovske organizacije koja traži i zbrinjava preživjelu židovsku dje-cu bez roditelja. Jurek i njegova nova poljska obitelj obliveni su suzama i ne žele se rastati. Međutim, tijekom dugog i ozbiljnog razgovo-ra s čovjekom iz židovske organizacije, Jurek se prisjeća oproštaja s ocem i njegove sudbin-ske poruke:“Ne zaboravi! Ti si sada ja. Mo-raš biti hrabar, uporan, ne odustati, boriti se. Nikada ne zaboravi svoju majku, sestru, oca. Nikada ne zaboravi da si Židov!“Bio je to odlučujući trenutak. Usred zime 1944. Jurek odlazi u sirotište u Lodzu, s druge strane Visle. Bio je veoma talentiran, dobija stipendiju za studij matematike, a 1982. iselja-va u Izrael, gdje susreće svoju sestru i njezinu obitelj. Zaljubio se u Sonju, imaju četvero dje-ce i šestero unučadi. Kraj priče. „Nisu svi ima-li sreću preživjeti. Ja sam bio jedan od njih“,

Redatelj Stefan Ruzowitzky bio je gost Festivala na večerašnjoj projekciji svog filma Iskonsko zlo. Ovaj je dokumentarni film i pred autorsku ekipu i pred gledatelje postavio mnoga ozbiljna i teška pitanja o uzrocima i korijenima zla koje u nekim, napose ratnim okolnostima eskalira do neslućenih granica.“Zašto normalni ljudi postaju masovnim ubojicama?Zašto nekad pristojni očevi ubijaju žene, djecu i novorođenčad?Počinitelji su članovi nacističkih eska-drona smrti koji su ubili oko 2 milijuna Židova civila u istočnoj Europi - mecima, licem u lice. Čuli smo njihove misli iz pisama i dnevnika koje su čitali profesi-onalni glumci, čuli smo i što su rekli na suđenju. Zašto nisu odbili izvršiti te stravične na-redbe? Kako je ubijanje postalo rutina? Kako su uspjeli sebi opravdati svoje po-stupke i kako su ih vođe izmanipulirali?”“Nažalost”, kaže redatelj u razgovoru s publikom,”ovaj film nije samo o nacisti-ma, nego o svima nama. Masovni ubojice su ljudi poput vas i mene.”Govoreći o nacističkim zločinima, pitamo se kako je moguće ubijati civile? U gradu odmazde bilo je 3.000 ljudi-ubojica, pra-va mašinerija smrti. Sve je to dokazano na sudu u Nürnbergu. Bio je to nacrt ge-nocida. Ali, kako je bilo moguće ostvariti takav pakleni plan, usmjeren prije svega protiv Židova?Vojnik je vezan za svoju postrojbu, a kad se pokrene ideološka propaganda, onda je sve moguće. U svijest vojnika usađena je nesumnjiva krivnja Židova njihova sprega s boljševizmom, teza o “nižoj rasi”. Židovi nisu nedužni, a nikako ne bi mogli izbje-ći svoju sudbinu. Zato je najjednostavnije ubiti ih odmah. Jadan od vojnika govori kako je ubijao u tandemu sa svojim kole-gom. Ubijali su žene i djecu. Jedan bi istr-gnuo dijete iz majčina naručja, drugi je ubio majku, zatim i dijete, koje bez majke ionako ne bi moglo živjeti. Nažalost, vre-menom, izloženi propagandi i specijalnoj obuci, vojnici se prilagode tim masakrima i ekstremnim uvjetima, čak imaju i podrš-ku okoline.U početku mnogi kažu: “Došli smo se boriti, a onda smo morali ubijati bespo-moćne ljude.“ Međutim, osvojeno pod-ručje moralo je biti posve “očišćeno” da bi se tu poslije rata mogli naseliti Nijemci. Istrebljenje stanovnika mnogih sela na okupiranom istočnom bojištu trajalo je mjesecima i godinama. Preživjeli stanov-nik sela Bibirka u Ukrajini ističe kako su do tada svi mirno živjeli. Najednom scena koja prikazuje kako je 1942. oko sinago-ge stvoren geto, okružen žicom. Bila je to specijalna operacija. Židove u koloni od-vode u logor Belzec, dok ostali to mirno

Mirko Ilić: “Govor mržnje” Edukacijsko jutro održano 19.5.2014.

da /neonacističke skupine/ znače. Oni su najopasniji i najagresivniji. Čitavu svoju ikonografiju Nijemci su izgradili na osno-vi runa /lubanje/. Navijači mnogih, velikih i malih nogometnih, a i drugih sportskih klubova, nisu privrženi sportu. To su kri-minalci koje koriste političari, primjeri-ce da u Beogradu zaustave Gay paradu. Među njima nema žena. U Americi ima mnogo više toga nego kod nas, ali sve sku-pa nije naivno kako možda izgleda. Posta-je sve masovnije. Zloupotrebijena je čak i zastava Vatikana: na praznoj žutoj stranici našao se znak lubanje. Među mnogim ilu-stracijama mogli smo vidjeti grupni po-zdrav ispred Muzeja Mimara u Zagrebu, a utješno je što, za sada, nemaju unifor-me. Ovo nisu navijači. To je zlostavljanje sporta. Sport je iskorišten za nešto drugo. Komentirajući sukob Šuker-Jovanović, Mirko Ilić kaže: “Svi se trebaju ispričati Romima. Svaka država koja ima “nedodir-ljive”, u ozbiljnim je problemima.”

Branko Lustig: “Edukacija o Holokaustu”

21.5.2014.Na početku ovog edukacijskog jutra prikazan je igrani film "Trči, dječače, trči!", čiju je projekciju

omogućio Goethe institut u Hrvatskoj.

Trči, dječače, trči!Igrani film, Njemačka/Francuska, 2013.

Režija: Pepe DanquartUloge: Andy Tkacz, Rainer Bock, Elizabet Duda, Janette Hain, Itay Tiran

kaže Branko Lustig. „Bilo je mnogo logora. 1,6 milijuna djece nije se spasilo. Mi koji smo bili u Šleziji imali smo više sreće. Kad sam bio mali zvali su me „kuruzni“, zbog svijetle puti i kose. U rudniku ugljena u Poljskoj vodio sam jednog konja i dijelio sam zatvorenici-ma vodu. U logoru Birkenau su ljude i djecu gušili plinom. Vi ne znate koliko ste sretna djeca! Ove poplave podsjećaju me na logore. Nisi imao gdje da se skloniš, kiša je po nama padala. Ovakvi me filmovi rastužuju a trebao bih biti sretan što sam među vama i pričam vam o tome, jer jednoga dana ljudi više neće vjerovati da su te strahote bile moguće. Svi su jednaki, sva su djeca ista i svi živimo pod istim suncem. Treba pamtiti 1,6 milijuna ubi-jene djece“, poručuje neuništivi borac Branko Lustig.Terence Pike, predstavnik UNHCR-a, nakon prikazanog kratkog dokumentarca Tri suko-ba, snimljenog na području Jordana, Malija, Južnog Sudana i Sirije, kaže: “Jurekova povi-jest, kako vidite, nije završena ni danas.”Edukacija mladih o Holokaustu važna je, jer upozorava na potrebu tolerancije, prihvaća-nje različitosti i stvaranja mirnoga suživota između pripadnika različitih nacionalnosti i različitih religija. Opasno je ako se tolerancija pretvori u ravnodušnost za patnje i boli onih koji žive uz nas ili oko nas. Važna je solidar-nost.

Iskonsko zloDokumentarni film,

Njemačka/Austrija, 2013. Režija: Stefan Ruzowitzky

promatraju. Nazočnost promatrača lega-lizira zločin.Obuka i propaganda poništavali su svaki otpor vojnika, jer se stvorio dojam da su za ta zlodjela imali podršku svoje okoline. Tu su uniforme i streljački vod. Stvara se “požuda za ubijanjem”. Rijetki su vojnici pružali otpor. “Pozlilo mi je i više nisam mogao pucati. Mislio sam na svoju dje-cu.”, kaže jedan “slabić”. “Zamijenili su me.” Vojnici su bili u klopci: svi su govo-rili da je to što rade ispravno. Govore im: “Nama Nijemcima suđeno je da budemo narod budućnosti. Ne smijemo dopustiti da ova djeca odrastu i postanu osvetnici koji će ubijati našu djecu.” Isticala se čast morala: sve su činili iz ljubavi prema vla-stitu narodu. Činili su stvari koje su bile norma u nacističkom sistemu. Najstrašni-je ubojstvo bilo je kraj Kijeva. U roku od šest sati ubijeno je 37.000 ljudi. Bez ikako-ve grižnje savjesti ubojice su pisale pisma svojoj djeci, svojim obiteljima: “Možete se pouzdati u tatu, on stalno misli na vas!” Dijelove pisama i dnevnika ovih hladno-krvnih ubojica, u filmu čitaju profesional-ni glumci.Ipak ostaje pitanje: koji su bili motivi ubo-jica i kakva je njihova moralna odgovor-nost?“Bila je to biološka vizija istrebljenja Ži-dova. Trijumfalizam ovih operacija dovo-di izvršitelje u stanje nadmoći. Brutalnost rata izolira vas od života”, kaže redatelj. “Koji su motivi ubojice? - Konformizam: ne možemo reći NE. Nasilje je ugrađeno u naš DNA. Za zločine većina ljudi uopće ne zna. Ubijano je svakoga dana 20-30.000 ljudi. Svi znaju za Babji Jar. Između 1941. i 1944. godine u istočnoj Europi ubijeno je oko 2 milijuna Židova.Na kraju se svatko od nas može zapitati: da li se treba pomiriti s činjenicom da je zlo u nama genetski programirano, da spava i čeka trenutak buđenja, ili mu se moramo suprotstaviti svojim čvrstim mo-ralnim načelima i ugušiti ga u korijenu? Konačno, Bog je svakome čovjeku daro-vao izbor između dobra i zla.“Zlo treba prepoznati u začetku. Čim vi-dite da fanatici podjaruju rulju na revolt, znate da se sprema genocid. Kada se na-đete u streljačkom vodu s uperenom puš-kom, tada je već kasno. Svim demokrat-skim sredstvima zlo treba spriječiti. Imao sam djeda koji je bio nacist i borio se na Istočnom frontu. Umro je kad sam imao dvije godine i - kako su mi rekli - nikad nije htio razgovarati o tome što se tamo događalo. No, toj generaciji taj film nije namijenjen, njih ionako danas gotovo više nema. To je film za moju djecu kojoj že-lim pokazati da su te stvari i danas straš-no važne, da se i danas posvuda događa-ju”, kaže na kraju Oscarom nagrađen /za film Krivotvoritelji, 2008., op.a/ austrijski redatelj Stefan Ruzowitzky.

NOVIOMANUT 123

8

Sveopće interesiranje izazvala je najava Branka Lustiga još prije početka 8. Festiva-la tolerancije, u razgovoru na HTV, da će između ostalih, biti prikazan i jedan, do sada neviđen dokumentarni film Alfreda Hitchcocka.Radi se, naime, o vrsnom dokumentarcu grupe uglednih filmaša kao što su Sidney Bernstein, Richard Crossman i Alfred Hitchcock, koji su koristili izvanredne ar-hivske snimke i svjedočanstva oslobodite-lja i zarobljenika, da bi stvorili istinit film o stanju u nacističkim sabirnim logorima koje su na kraju rata oslobodile savezničke snage. Snimateljske ekipe, u sastavu svojih armija, naišle su na jezovite i posve neo-čekivane prizore u, na brzinu, napuštenim logorima smrti u kojima je i dalje harala glad, tifus i ostale zarazne bolesti, a uo-kolo su hodali ljudski kosturi zamotani u krpe. Mrtva tjelesa ležala su svuda okolo u gomilama, među bolesnima, a smrad ras-padajućih leševa bio je neizdrživ. U logo-ru Belgen Belsenu, u koji su Britanci ušli 14.4.1945. godine, bilo je još oko 60.000 logoraša. Filmske ekipe u ekstatičnom šoku snimaju: nitko ih nije pripremio za ono što će vidjeti! Kao da je nastupio kraj svijeta. U svakom su britanskom vojniku zatvorenici vidjeli Boga. Film je bio nepo-bitan dokaz o tome što se dogodilo u Bel-gen Belsenu. Kao da je ispričana priča o cijelom čovječanstvu.

U svakom ratnom sukobu najviše pate djeca. Izložena su pogibelji, a nema ih tko zaštititi u sveopćem kaosu koji uo-kolo vlada. Još jedan Oskarovac, Eran Riklis, re-žirao je film Maslina, o stablu masline koja umire u izgnanstvu, jer je moralo napustiti rodnu Palestinu. Radnja fil-ma smještena je u Bejrut, u izbjeglički kamp u Shatili, za vrijeme ratnih suko-ba 1982. godine. To je razrušeni sirotinjski grad u kojem bjesni rat, a najgore je u palestinskom izbjegličkom kampu u kojem živi dje-čak Fahed sa svojom bakom i ocem, koji opsesivno njeguje malo bolesno stablo masline, jedino što su mogli ponijeti bježeći iz svoga doma u Palestini 1948. godine.U jednom od neprestanih zračnih napa-da, otac pogiba na ulici, a dječak ostaje sa svojom bakom, kržljavim stablom masline i ključem od kuće u nekom pa-lestinskom selu. Nema više ni Palestine, nema sela, samo ostaci ruševina, ali će na kraju ove film-

Filmska priča o mladom Židovu iz Tunisa, Victoru Young Perezu vodi nas kroz bok-sački ring do lagodnog života i ljubavne ro-manse u Parizu, svjetskog šampiona u 1931. i 1932. Mladi Victor Perez počeo je boksati već u 14. godini uz svojeg starijeg brata Ba-njamina i svojim se talentom i upornošću probio do vrha svjetskog boksa, pobjedom nad američkim prvakom Frankijem Ge-narom. Postao je najmlađi svjetski prvak u povijesti boksa, sa svojih 155 cm visine i težine od samo 50 kilograma. Opijen sla-vom, koja nije dugo trajala, imao je ljubav-nu vezu s francusko-talijanskom glumicom Mireille Balin iz Monaca. Drugi svjetski rat zatekao ga je u Parizu, nakon što je izgubio titulu, ali je i dalje boksao, sve do prosin-ca 1938. godine. Prokazan je okupacijskim vlastima i uhićen u Parizu 21.9.1943., oda-kle je transportiran u Auschwitz odmah slijedećeg mjeseca.Film započinje scenom improviziranog boksačkog ringa u logoru Auschwitz. U pozadini se iz krematorija izvija gusti dim. Oko ringa je publika: SS-ovci na čelu sa za-povjednikom logora, njegovom ženom i dje-com, potom zatvorski čuvari i masa prisilno dovedenih logoraša. Pereza su prisilili da su-djeluje u brojnim boksačkim mečevima, koji su naciste zabavljali. Na rubu fizičke snage, kroz 15 mjeseci, Victor Perez preživio je u

Past će noćDokumentarni film, Velika Britanija, 2014.

Režija: Andre SingerBBC je čekao s objavom tih materijala, a čitav film, koji se ubrzano montirao, bio je arhiviran iz političkih razloga po nalogu Britanske vlade.“Film je star 70 godina. Sve to vrijeme pro-veo je u Kraljevskom vojnom muzeju u Londonu”, kaže aktualni redatelj filma An-dre Singer, posebni gost na našem Festiva-lu. “Film je pun teških i šokantnih prizora i, zapravo, još nije dovršen. Bit će gotov za mjesec dana i bit će još promjena.”Bilo je urgentno pokopati mrtve, pobrinuti se za žive i liječiti bolesne. Po naredbi voj-nih zapovjednika, 500 mađarskih zaroblje-nika, zapravo logorskih čuvara, kopalo je grobove, a angažirani su i svi SS-ovci, među njima i mnogo žena. Na kraju je stigao i buldožer. Zapovjeđeno je da se dovedu i Nijemci, žitelji iz okolice logora, da gledaju ovaj masovni pokop.Sovjetska vojska borila se blizu Lublina. Kad su ušli u konc-logor, ljudi su još gorje-li, iz krematorija se još dimilo. U prostoru logora pronađeno je 620.000 pari obuće i mnogo odjeće, dječjih igračaka, a posebno je bila skladištena ženska kosa. Bilo je to u Majdaneku i u Auschwitzu. Snimljen je prvi filmski zapis zločina protiv čovječnosti.Redatelj Alfred Hitchcock radio je na tom do-kumentarcu potkraj Drugog svjetskog rata. Nekoliko poznatih filmaša ujedinilo je svoje snage kao bi napravili film koji pruža neos-

porne dokaze o tome što su savezničke trupe zatekle u njemačkim logorima. Svaka nova generacija mora imati pristup tim dokazima!Amerikanci su “projahali” kroz Njemačku. Došli su do Buchenwalda. Krematorij je još radio. Stigli su u pakao. Logor je posjetio i general Eisenhower. Hitler je tada još bio živ.8. svibnja 1945. godine zaključen je MIR.Amerikanci su objavili svoj filmski materi-jal pod nazivom Mlinovi smrti, smatrajući da film bilježi pobjedu ljudskog duha.Naš gost Andre Singer objašnjava kako je ovaj dokumentarac zapravo “film o filmu” i opisuje što se dogodilo s verzijom koju Hitchcock i Sidney Bernstein nikad nisu dovršili. Taj film bio je složen od filmskih materijala koje su snimili britanski i sovjet-ski vojnici prigodom ulaska njihovih vojski u njemačke logore. Kad je film bio dovršen, britanske i američke vojne vlasti neočekiva-no su odlučile da se film neće prikazati, pa je 6 rola filma završilo u “bunkeru” po hitnom postupku. Vojni snimatelji najviše materijala snimili su u Belgen Belsenu, ali su na vrp-

cama zabilježene i uređene kuće, s vrtovima punim cvijeća, djeca kako se igraju, stariji kako se provode i zabavljaju, sve to u nepo-srednoj blizini logora, navodno ne znajući kakvi se užasi događaju pokraj njih.Na obnovljenim snimkama uspjelo se pre-poznati čak i šest bivših logoraša, koji sada na filmu svjedoče o zvjerstvima u tim lo-gorima, a pronađeno je i više britanskih snimatelja i vojnika koji su ušli u logore i ispričali kako su doživjeli strahote koje su tamo zatekli.Tek sada, nakon 69 godina, film će naposljet-ku biti prikazan u cijelosti, u verziji Alfreda Hitchcocka i njegovih suradnika, uz doda-tak svjedočenja bivših logoraša i vojnika koji su prvi ušli u “nacisičke tvornice smrti”.Dokumentarni film Past će noć u režiji Andre Singera, prikazan večeras u još ne-dovršenoj verziji, nagrađen je na Festivalu BERLINARE 2014. specijalnom nagradom. Javnosti će biti prikazan u Hitchcockovoj verziji 2015.godine, kada se obilježava 70. godišnjica oslobođenja Europe.

MaslinaIgrani film, VB/Izrael/Francuska, 2012.

Režija: Eran RiklisUloge: Stephen Dorff, Abdallah El Akal, Ali Suliman

ske priče dječak, uz pomoć svog novog prijatelje Yonija, izraelskog vojnog pi-lota srušenog i zarobljenog u Bejrutu, pronaći ostatke svoje kuće i ugurati ključ u ulazna vrata što usamljeno strše iz hrpe kamenja. Napokon će uz kamenje koje nekada bijaše njegov dom, Fahed posaditi sta-blo masline koje se vraća svojoj zem-lji. Maslina je dirljiva priča o pomirbi, prijateljstvu i uzajamnom povjerenju između palestinskog dječaka i izrael-skog vojnog pilota, s upečatljivo sni-mljenim krajolicima uz morsku obalu, s prekrasnim bijelim stijenama, okolnim brdima planinama u daljini, ostacima kamenih kuća u palestinskom selu koje više ne postoji.... Dječak se vraća u izbjeglički kamp u Shatili, svojoj baki i svojoj školi, u kojoj čak i djeca prolaze vojnu obuku. Pored ostaloga, ovaj film krasi i odlična glu-ma.Film je nagrađen na Festivalu u Torontu 2012. i na Stony Brook filmskom festi-valu 2013. godine.

Viktor Young PerezDokumentarni film, Francuska 2013.

Režija: Jacques OuanichUloge: Brahim Asloum, Steve Suissa, Isabella Orsini

140 mečeva, a u 139 je pobijedio. Logoraši su spuštenih glava, ne mičući usnama, skandi-rali: “Joung, Joung!” Sav isprebijan i okrvav-ljen, na rubu života, Perez je ipak pobjeđi-vao napuhane arijevske favorite. Od tisuću zatvorenika dopremljenih iz Francuske u Auschwitz 10. listopada 1943., preživjelo ih je samo 31, među njima i Viktor Young Pe-rez. Oni su u “Maršu smrti” izašli iz logora 18. siječnja 1945. Nakon četiri dana Perez je ustrijeljen. Nije više mogao hodati.Victor Young Perez upisan je na Internaci-onalni popis židovskih sportaša u Dvorani sportova 1986. godine.Nakon projekcije filma u razgovoru su su-djelovali gosti Festivala, redatelj Jacques Ouaniche i umjetnička direktorica Laure Balzan Ousniche. Na pitanje što ga je pota-klo da prikaže jednu ovakvu sudbinu, reda-telj odgovara: “Priča se oslanja na stvarnu ličnost, svjetskog prvaka koji je posve pao u zaborav. Trebalo ga je vratiti u sjećanje. Po-nosan sam što sam ovdje. Još nisam doživio takav festival.Riječ “tolerancija” trebala bi biti nešto sa čime se čovjek rađa.”Ovaj film prikazan je na Festivalu u Sao Paolu 2013., na Međunarodnom filmskom festivalu u Haifi 2013., u Hamptonu 2013., te u Santa Barbari 2014. godine.

NOVIOMANUT 123

9

Pri pospremanju našao je Šveđanin Torkel Wächter hrpu dopisnica. Otkrile su mu pri-ču njegovih njemačko-židovskih članova obitelji. Iz toga je sastavio knjigu «Još se uvijek nadam da ćemo se jednom svi oku-piti». Te su retke napisali Minna i Gustav Wächter 9. svibnja 1940. na jednoj dopisni-ci naslovljenoj njihovu sinu. Želja se nikad nije ispunila. Prije no što je došlo do susre-ta, umrli su oboje 1941. u sabirnom logoru Jungfernhof, kod Rige. Više od polovicu stoljeća poslije, pronalazi Torkel Wächter u Stockholmu u Sütterlinu napisanu dopisni-cu u Kartonu uz 31 drugih većinom žigosa-nih u Hamburgu. Ležale su na tavanu moga oca. On je preminuo nekoliko godina rani-je, no tek sam tada našao snage da pregle-dam njegove stvari», rekao je pisac. Nalaz mu je otkrio obiteljsku priču, koju nije slu-tio - njegova je priča židovska priča, koja se odigrala za vrijeme nacizma u Njemačkoj.

Nina Peters:

32 dopisnice Jedna tajna«U prvi mah nisam ni uspijevao pročitati što piše na dopisnicama», sjeća se Wächter. Čak mu je i naslovnik Walter Wächter bio nepoznat. Tek nakon njegovih traganja bude mu jasno da se pri „Walteru“ moralo raditi o njegovu bratiću, a njega je do tada poznavao samo pod njegovim imenom Michael. Moralo je potrajati nekoliko godi-na dok Torkel Wächter nije rekonstruirao tragičnu prošlost svojih predaka. «Morao sam naučiti njemački. Mnogo sam preka-pao po njemačkim pismohranama i razgo-varao sa svjedocima tog vremena. Njegov otac, Michael, odnosno Walter Wächter, izbjegao je iz Njemačke 1938, ubrzo na-kon pogromske, takozvane Kristalne noći. Gotovo tri godine proboravio je u tamnici. To mora da je za njega bilo strašno vrije-me. Bio je izmrcvaren. Primjerice, izbili su mu zube», javlja Wächter prema onome što pronašao iz dopisnica. Kroz dalje dvi-

Torkel Wächter švedski je pisac. Prije nekoliko godina saznao je za svoje njemačke korijene (Foto Huber)

Djed i baka Torkela Wächtera, Gustav i Minna, pisali su 1940. i 1941. iz Njemačke 32 dopisnice u Švedsku. Poginuli su 1941. u sabirnom logoru.

je godine poduzeo je otac dramatičan bijeg kroz Europu, koji je naposljetku dokrajčen u Švedskoj. Tamo je mogao započeti nov život, upoznao svoju ženu, dobio djecu. O svojoj prošlosti nije progovorio ni riječi.

Za bijeg roditelja već je bilo prekasno

Zbog čega nisu Minna i Gustav Wächter ta-kođer izbjegli iz Njemačke? «Na to pitanje nije ni nakon mojih traganja lako odgovori-ti. Moj je otac imao još dva brata, zajedno sa suprugama i djecom. Vjerojatno nisu željeli napustiti obitelj, a zatim je bilo već prekasno, kaže Wächter. Braća njegova oca preživjela su. Poslije su izbjegli u Argentinu. Nakon mnogih stranputica Torkel Wächter prona-šao je rođake u Velikoj Britanji i u Austra-liji. Ne napose uz njegovu namjeru. «Kada sam pronašao dopisnice, osjetio sam da

moram postupiti s velikim oprezom. Ali i da je to dio povijesti koje javno moram sprovoditi. « Time je 32 do-pisnice sproveo u život.

Objavio je dopisnice u mreži

U hinjenoj pravičnosti obja-vio je u interesu tavanskoga pronalaska zajedno s pri-jevodom i komentarima - točno sedamdeset godi-na nakon što su dopisnice odaslane. «Ponajprije sam se plašio negativnih komen-

tara. No imao sam samo pozitivna iskustva», tvrdi on. Tako je upoznao bivše očeve školske kolege, kao i brojne slične životne priče.I naposljetku mu se čak javilo i izdavačko po-duzeće, koje je željelo 32 dopisnice objaviti. “Za mene je to nešto sasvim posebno. Dalji je korak proslijediti veliku odgovornost, koja me zapala s pronalaskom na tavanu. U trav-nju je sa svojom knjigom krenuo na čitalačko putovanje. Prije je moj stav prema Njemačkoj bio skeptičan, ali tijekom brojnih boravaka naučio sam je cijeniti. Volim Njemačku, uspr-kos prošlosti.

Iz tjednika Wochenende odabrao i preveo Branko Polić

Dopisnice iz Sütterina. Prijevodi i komentari iznose povijest njemačko-židovske obitelji Wächter iz Hamburga - potmulo i jezivo i nemilosrdno

U povijesti moderne arheologije i kulturnoj svijesti barun Max von Oppenheim (1860-1946) i Tel halaf nerazdvojno su povezani. Max von Oppenheim, diplomat, orijentalist i arheolog, otkrio je u dvije kampanje koje je sam financirao na povijesnom području gornje Mezopotamije (danas u Siriji, blizu grada Ra‘s al-Ayna), na lokalitetu Tel-Halaf palaču aramejskog kneza Kapare s monu-mentalnim kipovima, starima više od 3000 godina. Otkriće palače i grada donijelo mu je svjetsku slavu, kao prije njega Heinrichu Schliemannu. U Berlinu je 1930. otvorio privatni muzej: Tell Halaf Museum. Potkraj studenog 1943. u bombardiranju Berlina fosforna bomba pogodila je muzej, a vatra i voda kojom se gasio požar, uništili su gotovo sve predmete. Tek 2001, nakon 58 godina, počeo je rad na golemoj trodimenzionalnoj slagalici: restauraciji objekata Oppenheimo-va muzeja, od kojih je bilo očuvano 27.000 fragmenata. Rad je potrajao devet godina, osovljeno je 30 skulptura, reljefa i arhitek-tonskih elemenata. Godine 2011. u Berlinu je svečano otvorena izložba Spašeni bogovi iz palače Tel halaf, koja je izazvala senzaciju. To je bio razlog oživljavanju uspomene na Maxa von Oppenheima, gotovo zaboravlje-na odnosno, poznata tek u užim stručnim krugovima.Max von Oppenheim rođen je 1860. u Kölnu, kao sin Alberta von Oppenheima, suvlasnika Privatne banke Salomon Oppenheim. Poto-mak je stare židovske obitelji, podrijetlom iz Wormsa, gdje su živjeli prvi poznati pripad-nici te obitelji: bankar Amschel Oppenheim (umro poslije 1505) i njegov rođak trgovac Samuel (1550 - 1601), od kojega kölnska grana potječe. Sredinom 18. stoljeća jedan član obitelji preselio se u Bonn, gdje je poput drugih židovskih trgovaca i dvorskih dobav-ljača uživao zaštitu izbornog kneza. Salomon junior, rođen u Bonnu, osnovao je mjenjač-nicu i komisijsku radnju, koja se razvila u

Max von Oppenheim i Tel HalafBankovnu kuću Oppenheim koja od 1904. nosi ime Privatna banka Salomon Oppen-heim. Simon Oppenheim, bankar u Kölnu, kraljevski financijski tajni savjetnik, dobio je 1868. nasljedni naslov baruna. U doba kad se Max rodio banka je bila članica Konzorcija Njemačke orijentalne banke i vodeća u po-slovanju s inozemstvom. Financirala je veli-ke projekte, kao što su željeznica njemačkih kolonija u Kini, bagdadska željeznica, surađi-vala u Kompaniji Nova Gvineja i Željezničkoj kompaniji u Kongu. Ta obiteljska pozadina i obiteljski imetak omogućili su Maxu von Op-penheimu neovisnost i financijsku sigurnost te bili temelj njegove istraživačke, arheološke i znanstvene karijere.Odrana je Max von Oppenheim shvatio da ga više od financija i bankovnih poslova oduševljavaju kultura, umjetnosti i povijest, islamski Orijent i sjeverna Afrika. Na poto-nje ga je potaknulo poznanstvo s najvažnijim istraživačima Afrike, koje je susretao u kući svog strica Heinricha von Kusserowa, glav-nog savjetnika Ministarstva vanjskih poslo-va za pitanja kolonija. No na očevu želju po-čeo je 1879. studirati pravo u Strasbourgu, a 1883. u Göttingenu postao doktorom prava. U međuvremenu natjecao se za diplomatsko mjesto u ministarstvu vanjskih poslova, ali ga je kancelar Bismarck odbio zbog obilja kandidata, ali zapravo zbog židovskoga po-drijetla. Uz očevu financijsku potporu otišao je 1892. u Kairo studirati arapski, odakle je poduzimao različita studijska putovanja: na Bliski istok, u današnje države Libanon, Siri-ju i Irak. Tu je prvi put susreo beduine, koji su ga opčinili gostoljubivošću, slobodolju-bivošću i održavanjem tradicije. Putovanje je poslije opisao u knjizi Od Sredozemnoga mora do Perzijskog zaljeva. Kroz Kairuan, sirijsku pustinju i Mezopotamiju, objavlje-noj 1899. i 1900, koja ga je proslavila diljem svijeta, a svoja antropološka istraživanja - o podrijetlu, povijesti i kulturi beduina, u

knjigama Beduinska plemena u Mezopota-miji iz 1939. i Beduinska plemena u Palestini, Transjordaniji, Sinaju i Hedžazu, objavljeni-ma 1939. i 1943.Život u Kairu bio je u znaku asimilacije sa svim običajima i životom arapske kulture. Usavršio je arapski jezik, koji je počeo učiti i prije; nastanio se u četvrti gdje su živjeli do-moroci, uredio kuću u arapsko-orijentalnom stilu i otvorio je europskim kolegama i do-maćima. No njegov je san bilo diplomatsko mjesto na Orijentu, za što su ga zacijelo kva-lificirali podrijetlo, pravna izobrazba, znanje jezika, kultura i materijalna neovisnost, ali to isprva nije postigao. No naposljetku, na inter-venciju utjecajnih prijatelja, dobio je mjesto u Carskom generalnom konzulatu u Kairu, gdje je od 1896. do 1910. bio ataše, a od 1900. savjetnik. To doba poslije je opisao kao naj-ljepše u svom životu. Zahvaljujući ocu, živio je luksuzno. U njegovoj vili na granici arapske i europske četvrti odvijale su se sjajne sveča-nosti, po kojima je postao poznat u gradu. No manje je bio zadovoljan profesionalnom karijerom, zato što mu ministarstvo nije do-dijelilo neku određenu zadaću, pa je u konzu-latu bio postrani, gotovo nepoželjan. No bile su mu dopuštene višemjesečne ekspedicije, a i višemjesečni boravci u nekoj od rezidencija Oppenheimovih u Njemačkoj. Bilo mu je ta-kođer dopušteno da izravno izvještava cara i kancelara o političkoj situaciji u Osmanskom Carstvu, što je obilno koristio i u tom razdo-blju odaslao u Berlin 467 izvještaja. Njemačka je, naime, pošto je 1871. osnovano Carstvo, težila većem utjecaju na Bliskom istoku, što je Oppenheim prihvaćao. Kad je bio u Berlinu, pripovijedao je, uz jastoga, caru koji se izda-vao „prijateljem svih 300 milijuna muhame-danaca na svijetu», o političkom raspoloženju u različitim područjima.U međuvremenu Oppenheim se upoznao s panislamizmom, najprije idejom, poslije pokretom, nastalom potkraj 19. stoljeća kao

reakcija na sve veću dominaciju europskih kolonijalnih sila na područjima islamskog svijeta, napose Velike Britanije. Cilj je bio ujediniti sve muslimane u jednoj, islamskoj državi ili kalifatu. Glavni akter bio je osman-ski sultan Abdul Hamid II, koji je usposta-vio kontakte s muslimanima pod ruskom i britanskom vlašću, sa šijitskim učenjacima u Iranu i transnacionalnim Redom sufija sa svrhom jačanja panislamske svijesti i proo-smanske propagande, a u muslimanskim je zemljama osnovao sustav osmanskih konzu-lata. Max von Oppenheim sastao se sa sulta-nom Abdulom Hamidom II. više puta i uo-čio u njegovim ambicijama političku korist za Njemačku, koja je političkim i diplomat-skim sredstvima vodila borbu protiv prevla-sti Francuske i Velike Britaniji u Europi. No on se najprije zalagao za privrednu pomoć, a prema domaćem stanovništvu iskazivao je toleranciju i poštovanje, što nije naišlo na odaziv njemačke vlade. U Kairu su njegove ideje, a osobito izvrsne veze s ondašnjim vo-dećim slojem, izazivale i nepovjerenje Brita-

Max von Oppenheim u poznijoj dobi

NOVIOMANUT 123

10

naca, kojima je bio cilj osigurati imperijalnu dominaciju. Nikako nisu znali kamo uvrstiti ekscentričnoga Nijemca.No Oppenheim će ulogu diplomata zamijeni-ti ulogom arheologa, kad ga je 1899. predstav-nik Njemačke banke zamolio da predvodi ek-spediciju s ciljem utvrđivanja trase Bagdadske željeznice. Ministarstvo se nije suglasilo, pa je Oppenheim pošao u ekspediciju kao privatna osoba. U pustinji je naišao na brežuljak Tel halaf s ruševinama prekrivenima pustinjskim pijeskom, na koje ga je upozorilo lokalno sta-novništvo. Već prve sonde iznijele su na vidje-lo monumentalne kipove u dotad nepoznatu stilu. No Oppenheim nije imao licenciju za arheološko istraživanje, pa je nalaze morao ponovno pokriti pijeskom.Brežuljak, na kojem je Max von Oppen-heim otkrio ostatke palače i goleme kipove božanstava, nosi lokalno aramejsko ime: tel - brežuljak i halaf, što znači mjesto bivšega grada. Tel halaf je i pojam za kulturu, koja se smješta u razdoblje od 6000. do 5300. p. n. e. Lokalitet je već bio naseljen u kasnom neoli-tu i ranom halkolitu (rano brončano doba). Glazirana keramika oslikana geometrijskim i animalnim motivima, karakteristična za tu kulturu, bila je proširena na području sjever-ne Mezopotamije i čitavoga Bliskog istoka. Pri kraju epohe halaf mjesto je, čini se, dugo vremena bilo napušteno. Sljedeći arheološki sloj obilježava ubajidska kultura. Kasniji grad Gozana ili Guzana, smješten na brežuljku, bio je od sredine drugoga tisućljeća p. n. e. središte huritske države Mitani, a poslije je postao glavni grad aramejske države Bit-Ba-hiani. Najviše se, na temelju natpisa, zna o aramejskom vladaru Kapari, sinu Hadianija, koji je vjerojatno vladao u 10. ili 9. st. p. n. e. Kapara je proširio citadelu i podigao rezi-denciju i svečanu palaču u neohetitskom sti-lu, ukrašenu brojnim kipovima i natpisima, među kojima se nalazi i ime mjesta, Guzana. Palača predstavlja tip bit hilani, koji se javlja sve do kraja 7. stoljeća p. n. e. u Maloj Azi-ji i Bliskom istoku, a ime mu je izvedeno od hetitske riječi hilatar, za dvorište. Hilani je samostojeće zdanje unutar većeg kompleksa palače, ima sekularnu funkciju, iako mu se oblik pročelja izvodi iz tipologija hrama. Sa-stoji se od središnjeg dvorišta s dvama kom-paktnim korpusima obiju strana, između njih je glavno pročelje s ulazom i stubištem, ukrašeno stupovima, reljefima i kipovima.Područje oko Gozana već se u 9. st. p. n. e. smatralo asirskom provincijom, nakon što je asirski kralj Adad-Nirari II. pobijedio aramejskoga kralja Abisalamu (Apsaloma), a aramejska država uključena u asirsko car-stvo. No još je njime neko vrijeme vlada-la domaća dinastija, kako svjedoče natpisi iz obližnjeg lokaliteta Tel Feherije, gdje je s dosta sigurnosti identificiran huritski grad Sikani ili Vašukani. Aramejci su su pobunili 808, 758. i 759. p. n. e., no pobune su skršili

asirski kraljevi Adad-Nirari III. i Asur-Dan III., na što vjerojatno aludira prorok Izaija u Prvoj knjizi kraljeva.U Drugoj knjizi kraljeva spominje se da su Izraelci nakon razaranja Samarije 721. p. n. e., za Sargona II, iz Sjevernog Carstva bili otpremljeni i u regiju Gozana. „Asirski kralj osvoji svu zemlju i krene opsjedati Samari-ju. Devete godine Hošeina vladanja zauzme Samariju i odvede Izraelce u sužanjstvo u Asiriju. Naselio ih je u Helahu, i na Haboru, rijeci u Gozani i u gradovima medijskim.” Prema Prvoj knjizi ljetopisa već ih je Tiglat - Pilesar III. otjerao u tu regiju: „Odveo je u sužanjstvo Rubenovo pleme i Gadovo pleme i polovinu Menašeova plemena na Gozansku rijeku”. No moguće je da je zamijenjen Sar-gonom II. U tekstovima iz Tel Halafa i pismu iz 7. stoljeća, upućenu Asarhadonu, nalaze se hebrejski nazivi kao što su Hošea, Halbišu iz Samarije, Palti-Jahu, Neri-Jahu i Azari-Ja-hu. Nakon propasti asirskoga carstva grad je 612. p. n. e. postao babilonskom kolonijom i s vremenom izgubio na važnosti, no bio je naseljen još u islamsko doba.Max von Oppeheim istraživao je brežuljak 1899. tri dana, ali svoje nalaze nije mogao prostudirati ni pohraniti. Vrativši se u Kairo dao je ostavku na mjesto u njemačkom gene-ralnom konzulatu i 1911. vratio se s velikom arheološkom ekipom i tada najmodernijom opremom u Siriju, gdje je istraživao do 1913. Troškove je pokrivao iz vlastitog imutka, a otac mu je za dvije godine obilno pomagao, tako da je prema današnjim procjenama u tu kampanju uloženo oko 7 milijuna eura. Do nalazišta je sagradio poljsku prugu s 22 va-gona, stambene kuće za ekspediciju i kuću za sebe, „pustinjski dvorac”, kako ju je nazvao, te uveo poljski telefon. U ekipi su bila petori-ca arhitekata, fotograf, dva tajnika, liječnik, a za radove je angažirano 550 nadničara, muš-karaca, žena, pa i djece.Do 1913. i nakon prekida zbog Prvoga svjet-skog rata, na području citadele otkrio je dije-love palača, gradskog zida i nekoliko grobnih komora te obilje manjih artefakata. U kul-tnoj prostoriji iz doba Kapare na sjevernom dijelu Oppenheim je iskopao dvostruki sje-deći kip muškarca, boga Vremena, klupu od glinenih opeka i kvadratni oltar. Prostorija je vjerojatno služila kultu predaka. Zid citade-le sadržavao je bastione i obuhvaćao gornji grad, veličine otprilike pet hektara. Vodio je od Zapadne palače u otklonu prema asirskoj Sjeveroistočnoj palači s velikim kvadratnim unutarnjim dvorištem s kraja 9. st. p. n. e. Pa-lača je sadržavala stambene prostorije s ku-paonicama i odvojenim upravnim traktom. Nije imala dvoranu za audijencije, a za pri-jam gostiju vjerojatno je služila Zapadna pa-lača. Između njih, na prostranom području, nalazile su se druge vladarske zgrade. Južno podgrađe, veličine otprilike 50 hektara, bilo je opkoljeno vanjskim zidom.

No najspektakularniji nalazi potječu iz Zapadne palače iz 10. stoljeća p. n. e. - natpri-rodne karijatide od bazalta s portala na glavnom proče-lju, koje nose arhitrav. To su, u sredini, kip boga vremena Tešup koji stoji na biku, dok su mu sa strana kip supruge božice sunca Hepate i nji-hova sina Šarume, koji stoji na lavu. Iz bočnih zidova portala izbijaju moćni, no grubo oblikovani likovi ži-votinja, s glavama u punoj plastici. Široko stubište vodi do palače na visokoj terasi. Podnožje palače ukrašeno je ortostatima (uspravlje-nim megalitima) i mnoštvom plitkih reljefa od bazalta, koji se nalaze ispred ulaza. Pro-nađeno ih je dvjestotinjak, a bili su oslikani. Palači se prilazilo iz južnih dveri tvrđave i kroz Škorpionova vrata. Očuvanost kamenih kipova može se povezati s požarom, koji je izbio kad su Asirci 759. p. n. e. suzbijali po-bunu. Tada je pao krov i sve prekrio debeli sloj zemlje.U grobnici ispred Zapadne palače pronađeni su bogati prilozi: zlatne aplikacije odjevnih predmeta, a u druga tri groba ljudske figu-re, koje su vjerojatno služile kultu predaka. Naposljetku, pronađeni su i ostaci naselja stara oko 6000 godina iz epohe halaf. Nakon razdiobe nalaza dio tih figura dospio je u Na-cionalni muzej u Alepu, kip boga ili vladara nalazi se u Arheološkom muzeju turskoga grada Adane, dok je glavninu Oppenheim otpremio u Berlin. No s njemačkim pora-zom i slomom Carstva 1918. Oppenheimov se svijet srušio. Povukao se u Berlin, osnovao 1922. Institut za orijentalna istraživanja, a 1929. i privatnu zakladu, kojom je htio osi-gurati svoje nalaze. Još prije, 1927, vratio se u Tel halaf, kako bi glavninu nalaza, uz dozvolu francuske mandatne vlasti, otpremio u Ber-lin, no nastavio je arheološka istraživanja do 1929. Nalaze je nakanio ustupiti Prednjeazij-skom muzeju, no kako pregovori nisu doveli do suglasnosti, Oppenheim je od Tehničkog sveučilišta Berlin dobio na raspolaganje biv-šu tvorničku halu, gdje je 1929. izložio nalaze iz Tel halafa. Trajni postav muzeja otvoren je 1930. i za njega je Oppenheim rekonstrui-rao pročelje Kaparine palače. Zbog uređenja svog privatnog muzeja podizao je goleme kredite i zapao u dugove. Muzej je htio ustu-piti Državnim muzejima, ali oni nisu prihva-tili ponuđenu cijenu. Rezultati istraživanja predstavljeni su u Preliminarnom izvještaju 1931. i u četiri sveska konačne verzije publi-kacije, koja su izašla od 1943. do 1962, s time da je prvi svezak o prapovijesnim nalazima redigirao sam Oppenheim. Nalazi tekstova objavljeni su u posebnoj monografiji 1941.

Drugi svjetski rat i Holokaust Oppenheim je preživio u Berlinu, iako je bio obilježen kao „polužidov”. Muzej, golemu biblioteku i ra-skošnu umjetničku zbirku izgubio je 1943, ali mu je Glavni ured za ratne štete dao naknadu u visini svih njegovih kredita. Ujesen te go-dine preselio se u Dresden. Umro je 1946. u bavarskom gradu Landshutu od upale pluća. No još prije smrti optimistički je prorekao da će njegovo blago kad-tad biti spašeno, što se i zbilo šezdesetak godina nakon njegove smrti.Nakon ujedinjenja Njemačke Zaklada baru-na Maxa von Oppenheima povjerila je oču-vane fragmente u trajnu posudbu Zakladi Pruskog kulturnog posjeda. Oni su 1993. te-meljito pregledani, a 1999. njemačka znan-stvena zajednica, vlada, a napose Banka Op-penheim s trima svojim moćnim zakladama postavile su pitanje rekonstrukcije. Pothvat je potrajao devet godina, od 2001. do 2010. Posrijedi je veliko znanstveno i umjetnič-ko dostignuće i najskuplja restauracija na svijetu, apsolutno bez premca s obzirom na količinu fragmenata i akribiju kojom su umjetnine oživljene. Glavni sponzor, Banka Oppenheim bankrotirala je 2009, ali zaklada i dalje ostaje vlasnicom „spašenih bogova”. Izložbu na kojoj su 2011. naposljetku pred-stavljeni javnosti financirale su najveće nje-mačke i transatlantske banke i koncerni.Na Muzejskom otoku velika sjedinjena Nje-mačka - posve u tradiciji imperijalnoga Nje-mačkog Carstva, želi stvoriti centar svjetskoga kulturnog turizma. U njemu će Oppenheimo-vo blago imati važnu ulogu: pročelje palače aramejskoga kralja Kapare, s monumental-nim arhajskim božanskim kipovima, tvorit će ulazni portal novoga krila Pergamonskog muzeja, koje je u sklopu Masterplana III. pro-jektirao kölnski arhitekt Oswald Mathias Un-ger, za što je predviđena svota od 348 milijuna eura. - I to je poput baruna Maxa von Oppen-heima, njegove znanstvene, istraživačke i poli-tičke karijere, prava njemačka priča.

Snješka Knežević

Rekonstrukcija Kaparine palače iz Tel halafa na ulazu u Nacionalni muzej u Alepu u Siriji

Rođena je u Pragu, kao jedno od petero dje-ce, a imala je i sestru blizanku od roditelja Friedricha i Sofie Herz. Bila je poznata pod nadimkom Gigi od svoje pete godine iz ra-zloga kojih se više ne sjeća. Voljela je to ime i čini se da su je prigrlili kud god bi krenu-la. Sa šest godina počela je svirati glasovir, a nakon trinaeste počela je podučavati, a i

Alice Herz-SommerAlice Herz-Sommer koncertna pijanistica koja je sa sinom dvije godine

preživjela u Terezinskom sabirnom logoru.

Alice Herz-Sommer, koja je preminula u 110. godini života, bila je ugled-na koncertna pijanistica čiju je karijeru osujetio nacizam. Godine 1943. bila je odvedena u Terezinski sabirni logor sa šestogodišnjim sinčićem Rafaelom i bila jedna od neobično rijetkih preživjelih uglavnom jer se bavile glazbom. Što je radila u logoru, sadržano je u knjizi i u dvama

filmovima koje sam snimio s njom. Želimo svjetlost (2004) i Sve je poklon sadašnjosti (2010), proslavili su je u mnogim dijelovima svijeta i osvojila

je dragocjeno mjesto u srcima stotine tisuća ljudi.

nastupati kao pijanistica. Otac je imao ra-dionicu za izgradnju utega i ljestvi, ali je sve izgubio u Prvom svjetskom ratu. Prema tome, obitelj je trpjela znatnu oskudicu “i tako sam od malena saznala što je rat.” Godine. 1931. Alice je upoznala Leopolda Sommera i udala se za njega. Bio je violin-ski amater, govorila je da ju je osvojio svo-

jim sažetim znanjem o umjetnosti i glazbi. Brak im je bio sretan i imali su sina kojeg su nazvali Stephan, a on je poslije promije-nio ime u Rafael. “Uvijek sam bila ružna”, tvrdila je za sebe. “Moja sestra blizanka bila je naprotiv, vrlo lijepa. Savršeno smo se ra-zumijevale i vrlo smo se voljele, premda je ona bila pesimistkinja i tako je umrla u 74. godini. Ako ste pesimist, organizam vam je sve vrijeme u napetu stanju.Alice je u Terezinu bila odvojena od muža, i on je poslije umro od tifusa u njemačkom sabirnom loguru Dachau, šest tjedana prije završetka rata. Prijatelj je sačuvao njegovu žlicu i poslije je darovao Alici. Poštivala ju je do posljednjega dana. U Terezinu je ona izvodila više od stotinu koncerata i stalno se

divila snazi glazbe u tim nezamislivim okol-nostima, nešto zaista izvanredna, što bi do-vodilo i izvođače i slušateljstvo u stanje bli-sko božanskom, nešto što prije nije iskusila. Nakon oslobođenja iz logora Alice je iselila u Izrael, gdje je izgradila karijeru, izvodeći

Sommerova 2005. u svom londonskom stanu uz portret njezina sina Rafaela.

NOVIOMANUT 123

11

koncerte, bavila se nastavom i emisijama na radiju. Rafael je postao virtuoz godine 1986, Alice se preselila u London da bude uza sina, koji je uz solističku karijeru održavao nastavu u Londonu i u Manchesteru. Umro je 2001. u 64. godini. Ljudi se pitaju koliko mu je to što je između šeste i sedme godine uzimao tako malo hrane narušila zdravlje. Jedna od Alicinih tehnika da preživi taj gubitak bila je da zahvali prirodi što ga je poštedjela muka silaznih godina kao čelista. Knjiga Ein Garten Eden inmiten der Holle (Rajski vrt u paklu, 2006), temeljena na nje-zinim iskustvima, pisana u zajednici s Me-lissom Müller i Reinhardom Piechockim te ostvarena nakon stotina intervjua i tele-fonskih razgovora, objavljena je na sedam jezika.Kad je Alice navršila 98, postala je zvijezda filma Želimo svjetlost, koji je proizvelo moje

S Rafaelom, godine 1939.Kao debitantkinja 1924 g.

poduzeće Allegro Films, te je osvojio četiri međunarodne nagrade - u velikoj mjeri za-hvaljujući njoj. Surađivali smo ponovno u Sve je poklon sadašnjosti, filmu koji je tako-đer četiri puta nagrađen, ponovo zahvalju-jući njezinoj mudrosti, njezinoj značajnosti i dubini njezinih percepcija. Gospođa koja je sudjelovala u broju 6 Glazba mi je spasila život (2013) dokumentarca o njezinu živo-tu, koji je vodio Malcolm Clarke, proglašen je najboljim dokumentarcem u nizu kratkih filmova ovogodišnjih Akademijinih nagra-da.Alice je živjela sama u malenome stanu u Londonu. Niz je godina svakodnevno pli-vala i pohađala satove filozofije tri dana u tjednu - a uvijek je onamo odlazila pješi-ce. Dugovječnost zahvaljuje optimizmu i glazbi: “Život glazbenika je povlašten. To sam sigurna, jer od jutra do večeri, od ve-čeri do jutra glazbenik se bavi najljepšom

stvari koja dolazi od čovječanstva - glaz-bom.”Na pitanje što je naučila u svom dugom ži-votu, odgovorila je: “Uočiti razliku između onoga što je važno i što nije važno.” Njezin je optimizam prigušen samo jednom stva-ri.: “Optimistkinja sam u svemu, osim u

jednom. Ljudi ne uče, oni ne uče.” Alicu su preživjela dva unuka, David i Ariel Sommer.

Christopher Nupen. Alice Herz-Sommer, pijanistica, rođena 26. studenog 1903, preminula 23. veljače 2014.

Iz londonskog The Guardiana odabrao i preveo Branko Polić.

R E D I V I VA

Filmovanje priče o Anni Frank izazvalo je prepirku. Razgovor s glum-cem Buddyjem Eliasom o sjećanju na njegovu poginulu sestričnu koja je zbog svog dnevnika postala znamenita širom svijeta. Razgovor vodi

Elisabeth von Thadden.

Die Zeit: Postoji prepirka oko uspomene na vašu sestričnu Annu Frank, najpoznatiju ži-dovsku djevojku na svijetu. Vi prosvjedujete protiv toga da Centralna njemačka televizi-ja (ZDF) želi o njoj snimati film. Zbog čega? Buddy Elias: Riječ je o tome da je ZDF nosilac prava, a obitelj nije konzultirana niti je projekt najavljen. Annin otac Otto Frank osnovao je 1963. zakladu i utvrdio se kao univerzalni nasljednik. On predstavlja prava za djelo i ličnost i neće javno voditi debatu o pravima. Riječ je ponajprije o in-tegritetu.ZEIT: ZDF odbija prigovore o nepravilno-sti planirajući film koji će teći bez Annina dnevnika. Biste li vi u spornom slučaju po-duzeli pravne korake? ELIAS: Njih si pridržavamo, kako bismo za-štitili autentičnost Annina djela. Glavno je djelo njezin dnevnik. Bez izvornika ne može nastati primjereni film. To je glavno svje-dočanstvo za obiteljsku priču. Mi do danas nismo dobili upit ZDF-a o pravima,. Njih izdajemo, već od 2012. Prava za kinofilm na izvornom njemačkom jeziku dobila je produ-centska tvrtka AVE na temelju scenarija Fre-da Breinersdorfera. Film dolazi u kina 2015.ZEIT: Izdati prava znači i osigurati financi-ranje. Radi li se opravima, moralu ili o nov-cu? Zašto ne bi mogao postojati još jedan film? Anna Frank pripada svima kao ličnost suvremene povijesti?ELIAS: Otto Frank odredio je da prihodi Anne Frank ne pripadaju nikomu. Njezin je otac priču učinio pristupačnom, što ne zna-či da s Annom Frank može svatko raditi što želi po vlastitom nahođenju. Ne želimo da bude Anna bude obilježena kao proizvod.ELIAS: Otto Frank zamislio je da priho-di od Dnevnika idu građanskom društvu. Stoga je osnovao zakladu sa čvrstim zadat-kom da Annine ideale proširi po svijetu, de ohrabruje djecu u nevolji i da osnaži mi-rovne projekte. Zaklada izdaje novac koji ubire. Nitko u obitelji ni u savjetu zaklade ne sudjeluje u primanjima ili time zarađuje novac.ZEIT: Kako se ta nedostojna prepirka može otkloniti od imena Anne Frank?ELIAS: Stvar ce biti dovršena kade se ZDF i producent Oliver Berben budu suzdržali od tog projekta.

Ona je uvijek nazočna

ZEIT: Vi ste Annin bratić i predsjednik za-klade u jednoj osobi. Jesu li zaklada i obitelj jednoglasni? ELIAS: Jesu, od sam osnutka.ZEIT: Prava oko Dnevnika bit će 2016. u ne-kim zemljama oslobođena, ali osobna prava ne istječu. Želite li sada osigurati neku vrst spomena, prije no što završi vaš utjecaj?ELIAS: Ne. Ne radi se tu o osobnim procje-nama ni o nekoj ikoni koja se može slobod-no prilagođavati svačijoj mašti, već je riječ o stvarnoj biografiji i povijesnim izvorištima. Počevši od 2016. ne nastaje pravno slobo-dan prostor. U Njemačkoj oslobodit će se tada prava oko Dnevnika, ali time ne istječu i osobne prava. U SAD-u ostaju prava za-štićena do 2017. time filmovanja gotovo da više nisu moguća.ZEIT: Uspompna se s vremenom neminov-no mijenja kao i oni koji se sjećaju.ELIAS: Moramo se boriti za to da istinska, autentična zbivanja ostanu u sjećanju. Upra-vo stoga što se Dnevnik uvijek iznova progla-šavalo krivotvorinom, tim je važnije čvrsto održati, granice između stvarnosti i mašte. i Annina pripovjedačka darovitost prinosi ra-njivosti toga izvora. Ko taj dnevnik nije fikci-onalno djelo, poput romana. Ono je stvarni dnevnik osobe koja je iz oskudice razvila ve-liku snagu mašte. U tome je i glavna razlika. I zbog toga je i spomen-dan 27. siječnja toliko važan. Zahtijeva od nas da se podstavimo na stranu stvarne povijesti. ZEIT: Dana 27. siječnja 1945. Crvene armi-ja oslobodila je logor Auschwitz. Tamo se među preživjelima našao i Annin otac, Otto Frank. Kao jedini od osmoro u Auschwitz deportiranih ljudi iz danas slavna skloništa u amsterdamskom Prinsengrachtu 263, on je preživio. Kako ste znali za to?ELIAS: Jednog dana stigao je mojoj obitelji u Baselu brzojav, poslan 27. svibnja 1945. s jedne novozelandske lađe. Tekst je glasio: ‘’Stigli dobra zdravlja u Marseille. Odlazimo Pariz. Poljupci Otto Frank.” Budući da je pi-sano u množini, mislili smo, olakšani, da su djeca, Anne i Margot, još na životu. Zatim je stiglo pismo koje je pisao već 15. svibnja, i koje nosi poštanski žig od 8. lipnja, u kojem nam je javio da je njegova žena Edith mrtva i da je čuo da su mu kćeri prevezene u neki drugi logor, no da ne zna gdje su...

“Važno je, da djeca opet odnekud izrone.” Otto je nakon oslobođenja vlakom preko Ka-tovica, Černovica i Odese stigao na taj brod. U svibnju još nije imao vijesti o obitelji.ZEIT: Kada ste stekli uvjerenje da se djevoj-ke neće vratiti?ELIAS: U lipnju 1945. U mome dnevniku piše samo: “Margot i Anne su mrtve” Dalje ništa. Otto nam je to ispričao telefonom.ZEIT: Zašto telefonom? Kada ste Otta Fran-ka ponovno vidjeli?ELIAS: Kada je saznao da su mu kćeri mr-tve, krenuo je prijateljici Miep Gies, koja je ljeti 1942. tako hrabro prikrila obitelj i do uhićenja 4. kolovoza 1944. skrivala u stra-žnjem dijelu kuće. Rekao joj je: “Miep, moja se djeca vratiti neće.” Onda je prišla pisaćem stolu i izvukla sve dnevničke listove i pre-dala ih Ottu, rekavši: “To je ostavština vaše kćeri”. Ona je dnevnik odmah nakon uhi-ćenja spremila na sigurno mjesto. Otac ga je tada uzeo sebi. Otto ga prvih dana nije uzmogao čitati. Nije bilo izdržljivo.Zatim ga je čitao. Bio je preneražen. Uvi-jek bi ponovno govorio: “Nisam poznavao Annu dok nisam pročitao njezin dnevnik.” Mislio je pritom na spisateljsku snagu, du-binu, kojom je prodirala u temu, darovitost da priču oblikuje vlastitom maštom.ZEIT: Dobro ste poznavali Annu. Je li vama pri čitanju bilo kao Ottu Franku? Kada ste čitali Dnevnik?ELIAS: Anne je Dnevnik pisala na nizozem-skom. Otto Frank postupno ga je prevodio i poglavlja slao nama u Basel. Počeo sam ga dakle čitati potkraj 1945. I ja sam bio po-nesen Anninom književnom darovitošću. Ona je počivala u obitelji Frank. Anne ju je baštinila. Ja sam prije svega upoznao živah-nu djevojčicu Annu. Djevojku s kojom sam za odmora, kad su nas Frankovi posjećivali, igrao kazališne predstave s lutkama. Knji-ževnicu sam upoznao čitajući.ZEIT: U svome dnevniku Anne u više navrata piše o vama. Jednom je zabilježila, da ste odi-grali ulogu krčmara u Minni von Barnhelm. Kako je ta vijest mogla naći put do skrovišta?ELIAS: Moj se otac dopisivao s jednim od pomagača Frankovih, gospodin Kle-inmannom. Taj bi radi opskrbe skrivenih ulazio u stražnji dio kuće i prenosio bi oba-vijesti. Anne je poželjela da ja postanem ka-zališna zvijezda.ZEIT: To se podudaralo! Anne mora da vas je vrlo voljela, piše o klizanju s vama. Bili ste dražestan par, svi su bili oduševljeni kaže se ondje. “Anne čini nevjerojatan zračni skok.” Jeste li ikada bili s njom na klizalištu?

ELIAS: Nisam. Nikad. Na svoju veliku ža-lost. S Margot sam klizao. No s Annom nikad.ZEIT: No postali ste vrlo renomirani klizač, s revijom Holiday on Ice obilazili ste petna-estak godina svijetom. Jeste li pritom pomi-šljali na Annu?ELIAS: Da. Uvijek je bila prisutna. Želio bih da je to zaista i bila. Mislim na nju i na po-zornici. Trajno.ZEIT: Kada ste prvi put čitali o tome snu na klizaljkama? ELIAS: To više ne znam. No ipak, znam. Mora da je to bilo 1949. ZEIT: Postoji pismo od 3. Iipnja 1942. kada vam Anna piše neposredno prije skrivanja. Tu ona zapitkuje svog bratića, što bi mogao pisati o nekoj djevojci, u koju ste upravo za-ljubljeni, “takve me stvari vrlo zanimaju”. To je bilo posljednje pismo iz slobode.ELIAS: Još ga imam pri ruci. Izvornik. Či-tam ga prigodom književnih večeri po ško-lama. To vrlo uzbuđuje učenike. Anne je bila normalna djevojka.ZEIT: Kao dijete sam, čitajući Dnevnik, Annu do te mjere zavolio. jer mi se čini-la posve normalnom, ali što sam ga dulje čitao i zapažao kakvu je imala moć za-pažanja, to mi se činila važnijom, kako pristaje normaInost uz njezinu posebnu darovitost?U ožujku 2015. navršava se sedamdese-ta obljetnica smrti Anne Frank u sabir-nom logoru Bergen-Belsen. Njezin bra-tić, Buddy Elias, 88, predsjednik Zaklade Anne Frank u Baselu, što ju je 1963. osno-vao Annin otac Otto i upisao se kao uni-verzalni nasljednik. Prava s Annina Dnev-nika, arhiva, fotografija i napisa nalaze se u zakladi.

NOVIOMANUT 123

12

FilmPočev od 2012. prava za filmovanje, na njemačkom jeziku na osnovu Dnevnika i arhiva idu na račun Producentske kuće AVE, članice izdavačke grupe Georg von Holtzbrinck, koja drži i 50% lista Die Zeit. Scenarij je Freda Breinersdorfera.ELIAS: Zaigrano, veselo dijete vrijedno lju-bavi u slobodi normalna je djevojka, koje se dobro sjećam. Darovitost se razvila tek u oskudici, u skučenosti, pomanjkanju veze sa svijetom u zaklonu. Nije mogla taj unutrašnji svijet, što ga je prenijela na papir, razviti, kada je bila zatvorena. Tada su nastale njezine pje-sme. Tu sam zrelu osobu upoznao tek čitajući.ZEIT: Kako Annu doživljavate danas?ELIAS: Kao dijete, s kojim sam se igrao. Annina sestra Margot bila je čitateljica, stalno bi čitala, a to se meni činilo dosad-nim. Ali Anna se stalno voljela igrati kao i ja. Bila je divljakuša, poput mene. Moja je majka jednom rekla da smo slični.ZEIT: Kako vam se čini posljednja njezina slika?ELIAS: Njezin smijeh. Ona stoji preda mnom poput one divljakuše. Potkraj tride-

setih, bilo u kući naše bake Alice u Baselu ili u Silsu, ne znam točno, vidim je kako se smije oko moje igre lutaka. Za to vrijeme sjedi Margot u pozadini pored prozora i čita.ZEIT: Vidite li sebe sama kao dijete u toj slici? Ili ste onaj starac koji se prisjeća?ELIAS: Vidim se na slici kao dijete. Ja sam dio slike. No ostajem pritom, kao 88-godiš-njak, koji se sjeća i koji svakoga trenutka znade da je imao nečuvenu sreću. Moj je život bio sretan slučaj.ZEIT: Vaša je obitelj već 1931. iselila iz Frankfurta u Basel, dok su Frankovi 1933. odande krenuli u Amsterdam. Zbog čega nisu i oni krenuli u sigurnu Švicarsku?ELIAS: Jer nitko nije slutio da nam je ta sigurnost potrebna. Obitelji Elias i Frank odabrale su različita mjesta emigracije iz poslovnih razloga. Asimilirani Židov Otto Frank smatrao se, sigurnim, nije mislio da je moguće ono što se događalo. Krenuo je dobrovoljno, poput mnogih drugih nje-mačkih Židova u Prvi svjetski rat, odmah godine 1914. Stajao je uostalom kao vojnik nasuprot svojim trima pariškim bratićima Frank, koji su se također dragovoljno pri-

javili da bi stekli francusko državljanstvo. I to je, također užasna priča. Dva su sina pala već početkom rata, njihov si je otac zatim oduzeo život, majka završila na psihijatriji Jean Michel je kao dizajner stekao svjetsku slavu, bio je prijatelj Jeana Cocteaua, skočio je1941. u New Yorku s prozora. On je bio taj koji je Ottu Franku 1933. dao novaca za početak egzistencije u Amsterdamu. Kako je ta egzistencija završila 1944-1945, više nije doživio. ZEIT: Otto Frank bio je časnik. Čitao sam da se gestapovac Silberbauer prigodom

uhićenja Frankovih 1944. u kolozu čudio Frankovu časničkom spokoju.ELIAS: Da, želio je znati odakle Ottu to, pa mu je odgovorio da se kao vojnik borio za Njemačku, a gestapovac je pitao zašto to nije ranije spomenuo, jer bi ga u tom sluča-ju poslali u Theresienstadt.ZEIT: Umjesto toga krenuo je vlak za Auschwitz, osmero stanovnika stražnje kuće moralo je posljednjim transportom, koji je iz Westerborka krenuo za Auschwitz. Saveznici su već bili pred vratima. Kao dijete pri čitanju postao bih zdvojan, jer je Anne u lipnju 1944. slavila iskrcaj Amerikanaca u Normandiji o kojem je čula na radiju. Zatim je došlo uhiće-nje. Malo je nedostajalo da bude dobro.ELIAS: Neki su se za dlaku mogli spasiti. Mi-lijuni drugih nisu. Annin otac u Aushwitzu je u posljednji čas spašen od smrti, stajao je već kraj zida za odstrel, kadno vikne neki esesovac: “Dolaze Rusi, makni se!” Tako je preživio. Logor Bergen-Belsen, naprotiv, u kojemu su Margot i Anne u ožujku izmuče-ne umrle od tifusa, oslobođen je ubrzo na-kon njihove smrti. Tek malko prekasno.

Razgovor vodila Elisabeth von Thadden, (Die Zeit)

EX LIBRIS NOVIS

Postao je slavan u vezi «Pariškog žurnala», što ga je proizvodio i moderirao u pedeset nastavaka. Pored brojnih dokumentarnih filmova pisao je i scenarije, između ostalog i za trilogiju Axela Cortisa «Tamo i natrag» i za filmovani roman Roberta Schindela «Gebürtig».Troller, rođen u Beču 1921. kao sin kr-znara naučio je knjigotisak. Nakon «Pri-pojenja» morao je emigrirati i prispio preko Čehoslovačke i Francuske u Sjedi-njene Države gdje je studirao anglistiku i teatrologiju. Od 1949. živi danas 92-go-dišnjak u Parizu, budući da se u Austriji

Schillerova nagradaGeorg Stefan Troller: “Svojim pisaćim strojem” Priče i susreti.

Izd. Memo: Hürth kraj Kölna. 2014. Str . 256. € 26.-

11. svibnja je filmski stvaralac, novinar i književnik Georg Stefan Troller, koji je s 10.000 Eura dotiranu Schillerovu nagradu grada

Mannheima predana. Žiri za nagrade učvrstio je svoju odluku ovim riječima: “Svojom biografijom utjelovljuje Troller dio europske po-

vijesti 20. stoljeća. (...) Njegova objavljena scenarija, knjige i izviješća odlikuju se istančanim jezikom i danas su stilski čisto djelovali. Svo-jim nizom Stilski opis ljudi postigao je do danas nedostignuti oblik razvio je do danas gotovo nedostignuti oblik portretnog umijeća na televiziji. Njegove podjednako proćučene, riječi prilagođene kao i

kritičke preko 2000 intervjua prokušanu metodu zapitkivanja osoba nadahnula je pokoljenja filmskih autora i novinara».

nakon završetka rata osjećao tuđim našto je u svojoj knjizi Vlastiti opis osvrnuo na sljedeći način: “Emigriramo za čitavo tra-janje života.»Prije kraćeg vremena izišla je u izdavačkoj kući Memoria zbirka članaka “Svojim pisa-ćim strojem” priče i susreti” Sa svojim pi-saćim strojem, budući da Troller do današ-njeg dana tipka na svome Hermes Babyju. I tamo jedan ukor za poslijeratnu Austriju. “Kad sam se vratio, morao sam ustanoviti, da nitko nije na mene čekao, Grad, što sam ga volio iz daljine, nije mi uzvraćao ljubav. Bio sam stranac, posvuda. Protjerivanjem sam iz-

gubio svoj identitet.” Troller se u tome svesku prikazuje kao duhoviti i vrlo načitan i esejist, no ipak pruža svojim tekstovima i priličnu dozu humora.Odmah spočetka priznaje autor: “Nikad nisam bolje mogao razlučiti doživljeno i izmišljeno preciznije razlučiti no što sam stariji, to manje.»Obilje anegdota s ubače-nim vicevima, opisuje on svoje djetinjstvo u Beču, gdje je odrastao uz mnoge jezike. Književni njemački s moravskim nadje-vom, govorio je moj otac. Bečki su govorili mladići, s kojima se igrao. Jidiš, da dokraj-čim jezičnu zavrzlamu, češki kuharice Ka-tice. On opisuje svoj život kao knjigoveža (Njegova ljubav za knjige održala se do da-nas) i kao mladi autor među svim jezicima. «Gubitak mjesta i gubitak riječi - to je dakle jezik emigracije.» U sedam hitaca crta on pregnantne portrete, pored ostalih Mana Raya, Henrija Certier-Bressona ili Brassaïa, koje je izdao neki umjetnički časopis, u ko-jemu su objavljeni i Picassovi crteži. Kad je taj časopis dospio u financijsko nadleštvo, zamolio je Picassoa dalje crteže da ih po-klanja. Picasso je mislio da mu je onomad dao crteže, koje je mogao prodati. Na to će

Brassaï: Te sam naravno odbacio, budući da su bili otisnuti.» U sedam divljih žena opi-suje Troller ličnosti poput kozmetičke po-duzetnice Helene Rubinstein, književnicu Lilian Hellmann ili Lilian Clifford Berney, osnivateljicu jednog od najvećih pariških književnih salona. Napeto se čitaju i njego-vi susreti sa Simone de Beauvoir i Jean-Pa-ulom Sartreom. Svoj specijalni način rada otkriva on u poglavljima Umijeće intervjua i Pomama za dokumentarnim. vrlo dubo-koumna, ali i humoristična knjiga.

Petra M. SpringerIz tromjesečnika “Neue illustrierte Welt”

odabrao i preveo Branko Polić.

U svojem predavanju ‘Arthur Miller - slobo-da za pisanje predavanja’ održanom 2007. god. u New Yorku - koje bi trebali pročitati svi zainteresirani za poduzimanje emocio-nalnog napora potrebnog za stvaranje pra-ve umjetnosti - veliki izraelski romanopisac David Grossman rekao je : “Svijest o kata-strofi koja me zadesila smrću moga sina Uri-ja u Drugom libanonskom ratu sada prožima svaku minutu moga života. Snaga uspome-ne zaista je velika i teška i povremeno ima učinak paralize. Ipak, stvaralački čin kreira ‘udaljenost raznih vrsta i jednu emocional-nu širinu koju nikad prije nisam poznavao, gdje je smrt više od apsolutne nedvosmisle-ne suprotnosti životu’. Izgubiti se iz vremena

Ian Samson:

Izgubiti se iz vremena (izd. Jonatan Cape) str. 208, € 14.99.

djelo je udaljenosti i širine stvorene poslije Grossma-nova strahotnog gubitka. Možda ovo nije njegov najbolji roman, jer to i nije ro-man: to je djelo o žalovanju.Na jednoj stranici knjiga naliči kazališnom komadu ili pjesmi u prozi; povremeno ima kvalitete religioznog ili mističnog teksta tu-marajući, protežući se, ponavljajući se kao vrisak ili molitva - vraćajući se ponovno pi-

sanjima o značenju i prirodi gubitka. Likovi drže govore, ima puno razmišljanja i razmatranja, ali Grossman priča pri-

ču i Izgubiti se u vremenu ne gubi se potpuno u vremenu. Knjiga se kreće

prema unutra i uokrug, ali ide i napri-jed. Priča priču koja se uvelike čita i kao

parabola i kao autobiografija.Jedan neimenovani čovjek najavljuje

svojoj ženi da odlazi ‘tamo’, naći njihovog mrtvog sina. Na svom putu susreće i dru-

ge- postolara, babicu, krpača mreža, stari-jeg učitelja matematike, vojvodu, gradskog kroničara i njegovu ženu - koji su isto tako izgubili djecu i jednako su tako izgubljeni u svojoj tuzi. Zajedno šetaju i postaju vrsta jednog bića - ‘šetači’. Povremeno ih vodi va-tra, ‘vatrica, stalni plamen’ - a naposljetku stižu na granicu ‘masivnog zida razdjeljene stijene’ - koja po sredini reže svijet. Čitate-lji će ovdje, naravno, prepoznati biblijske

paralele: lutanje divljinom, vatreni stup. Jednako tako mogu prepoznati prisutnost drugih knjiga i drugih mjesta koja progone toliko Grossmanovih djela - svijet opisan u pričama Šolema Aleihema, svijet istoč-no od europskog štetla, mjesta koja žive s postolarima i provodadžijama, a živi su i s prisutnošću mrtvih i živih mrtvaca.Ako u Grossmanovu opisu grada i šetača po-stoji nedostatak specifičnosti, te ako se priča ponekad gubi i biva zbrkana, onda je to stoga što su krajolik i njegovi stanovnici uistinu sje-ne , stvorenja jednog nutarnjeg svijeta , čija se putovanja i pitanja odvijaju u unutrašnjosti.Izgubiti se u vremenu kratka je i jasno du-boko osobna knjiga, ali njezina važnost i učinak ne smiju se podcjenjivati.

Ian Samson(The Guardian Weekly)

Odabrala i prevela Mira Altarac Hadji - Ristić

Georg Stefan Troller

NOVIOMANUT 123

13

Dvorana kina Europa napuhnula se poput mjehura od sapunice koji će se svakoga trena rasprsnuti: bila je prepuna ljudi, starih i mla-dih, željnih da čuju riječi velikoga pisca iz Izra-ela, čija su djela prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika.Amos Oz, rođen kao Amos Klausner, dosad je objavio devetnaest romana, zbirka priča, niz esejističkih knjiga o politici miru i književnosti.Od njegovih romana najpoznatiji su Moj Micha-el, Planina lošeg savjeta, Soumichi, Crna kutija, Fima, Pantere u podrumu, Isto more, Priča o ljubavi i tmini, te Rimovanje života i smrti, a od esejističkih izdanja treba istaknuti U zemlji Izrel, Palestina i mir i Kako izliječiti fanatika.Amos Oz dobitnik je mnogih uglednih nagra-da: Izraelske nagrade za književnost (1998) Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara (1992), Goetheove nagrade grada Frankfurta (2005), francuske nagrade Senders (2004), Heineove nagrade, Legije časti, Nagra-de Princ Asturias, Nagrade Franz Kafka i mno-gih drugih svjetskih nagrada i priznanja.U zbirci od osam pripovijedaka, naslovljenoj Među svojima Amos Oz piše o kibucu, temi koja mu leži u srcu od rane mladosti. Nakon tragične majčine smrti, kao petnaestogodiš-njak, promijenio je prezime, napustio roditeljski dom i s naprtnjačom na leđima otišao živjeti u kibuc Hulda. O tom svojem iskustvu napisao je nezaboravne stranice u spomenutom autobi-ografskom romanu Priča o ljubavi i tmini. Na kraju ljeta 1954, dan prije unovačenja u vojsku, postao je kibucnik. U kibucu Hulda ostao je sve do 1985. Tu je oženio Nili, kćer dobroćudno-ga knjižničara Šeftela. Svadba je održana 1960. pod svadbenim baldahinom. Opisujući Huldu, Amos Oz između ostalog piše: “Čega ovdje uopće ima? Peradarnik i staja? Dječje spavaoni-ce? Odbori, dežurstva i skladište za sitne potrep-štine. Iscrpljeni muškarci i žene koji ustaju rano jutrom, prepiru se, tuširaju, ispijaju čaj, pročita-ju nekoliko redaka u krevetu i premoreni utonu u san već prije deset? “Svejedno, evo, nakon više godina Amos Oz na-pisao je nekoliko jednostavnih i toplih priča o životu u kibucu Ikhat, koje tvore zbirku Među svojima, o kojoj Ruth Margalit piše na strani-cama The New Yorkera: “Dok čitate Među svo-jima, postaje vam jasno zašto je kibuc prestao biti važan u životu Izraela. U ovim je pričama svaka osobna ambicija potisnuta, svaki nago-

Amos Oz: Među svojimaS hebrejskog prevela ANDREA WEISS SADEH

Naklada FRAKTURA, Zaprešić, 2013.

Mnogi čitatelji, vjerujem, još pamte susret sa suvremenim

književnim velikanom, izraelskim piscem Amosom Ozom, prije nekoliko godina u Zagrebu, u

povodu hrvatskog izdanja njegova autobiografskog romana Priča o ljubavi i tmini. Bio je to velik dan

za zagrebačku publiku.

vještaj pobune ugušen. A opet, unatoč kon-formizmu koji je kibuc nametao, Ozova ljubav prema njemu i nostalgija za onim što je on ne-kada bio izviru sa svake stranice.”U teškom i dramatičnom razdoblju svoje proš-losti Izrael je iznjedrio kibuce, ima tomu već stotinjak godina, kao jedinstven oblik ljud-ske zajednice, koja se ne može poistovjetiti sa sovjetskim komunama ili seljačkim radnim zadrugama, kolhozima i sl. Činjenica je da u Izraelu kibuci postoje i danas u ponešto izmi-jenjenu obliku i s nekim novim pravilima i sa-držajima i da u njima i danas grupe ljudi žive, smatrajući ih kamenom temeljcem moderne Nezavisne Države Izrael.Svi oni koji su srcem i dušom vjerovali u kibuce smatrali su da Vlada tamo treba poslati mase novopridošlih naseljenika, odmah nakon sila-ska s brodova, “kako bi neposredno i istog časa zbacili sve boleštine dijaspore i komplekse pro-ganjanja te tamo, obrađujući polja i njive, do-nijeti na svijet novoga hebrejskog čovjeka”, piše Amos Oz u spomenutom autobiografskom romanu Priča o ljubavi i tmini glorificirajući fizički rad, preplanula i snažna tijela mladića i djevojaka, pionira nove židovske države. Ti su pioniri bili sposobni za osamljenost, za život u polju i u šatorima, u Galileji, u Šaronu i drugim dolinama, u pustinji uz obale Mrtvoga mora, “koji su uspijevali od tamne noći učiniti pri-jatelja”. Tamo su krčili polja, sadili vinograde, tamo se gradila nova zemlja i popravljao svijet, tamo pretvaraju čovjeka u “ratnički narod”.Poslije dugo vremena vraća se Amos Oz temi kibuca. Možda bi bilo odveć oštro reći kako ga je napustio mladenački romantizam, ali je zbirka priča Među svojima mnogo jednostav-nija, smirenija, pa iako manje sentimentalna i bliža realnosti, nije posve lišena mladenačkih zanosa novopečenoga kibucnika, koji je odlu-čio iz temelja promijeniti dotadašnji život, čak i prezime, i prihvatiti život u komuni.U zbirci priča Među svojima prikazan je život u kibucu Ikhatu. Slika je to života u zajednici u kojoj se čovjek, uz mnoga ograničenja i odrica-nja, uistinu osjeća među svojima. Od mnogih prizora, likova i događaja autor je uspio sačiniti sjajan mozaik koji vjerno oslikava kibuc Ikhat, svakodnevni život koji teče po utvrđenom ras-poredu i po strogim pravilima za sve žitelje. Ju-naci tih priča skromni su, mirni i marljivi ljudi koji poštuju svoje obveze i predanim radom pridonose dobrobiti zajednice. Teško je izabra-ti glavnoga junaka u toj zbirci priča, iako ima ličnosti koje se provlače kroz čitavu panoramu kibuca Ikhat i na neki način povezuju radnju. Jedan od glavnih likova svakako je David Da-gan, vođa kibuca, profesor i glavni odgajatelj u odgojnoj ustanovi, pa zatim Joav Karni, prvak kibuca i prvi tajnik Ikhata koji je ovdje rođen, na ponos roditelja, pa onda Cvi Provizor, vr-tlar koji je uređivao cvjetne staze i sadio kak-tuse u kibucu punih 25 godina, bez i jednoga

dana bolovanja, koji je za pojasom nosio mali tranzistor iz kojega su izvirale sve katastrofalne vijesti iz čitavog svijeta. U klubu, gdje su starci debatirali o politici, spomenuti Cvi Provizor jednom je izvalio grozno proročanstvo: “Ako izgubimo, Arapi će doći ovamo i sve nas po-klati. Ako pobijedimo, doći će Rusi i baciti na nas bombu.” Jedan je od glavnih junaka Martin Vandenberg, koji je u svojim mladim danima bio učitelj esperanta u Rotterdamu. Čovjek čvrstih načela i uvjerenja, koji je i sam preživio Holokaust, moralni uzor u kibucu Ikhat, koji je često na Vijeću podsjećao s kojom je svrhom stvorena Država Izrael i koji su njezini izvorni ideali. Bio je uvjeren da će se svijet uskoro pro-buditi i ukinuti novac, jer je novac korijen sveg zla, vječni uzrok ratova, sukoba i ugnjetavanja. U instituciju braka nije vjerovao, jer je, po nje-govu mišljenju, predstavljala prepreku između obitelji i cjelokupnoga društva. Da ja mogu birati glavnoga junaka, izabrala bih Mošu Jaša-ra, Mošika, kojega su u početku zvali izvanze-maljcem, visokog, mršavog, mirnog i pomalo tužnog šesnaestogodišnjaka s naočalima, ne-odoljivo nalik na Amosa Oza u vrijeme kada je napustio roditeljski dom u Jeruzalemu i pri-družio se kibucu. Mošik je pohađao nastavu u odgojnoj ustanovi kao vanjski učenik u okviru internata, slobodne sate provodio je u knjižnici čitajući Dostojevskog, Camusa i Kafku, i redo-vito je autobusom naporno putovao do bolnice izvan Tel Aviva u posjet teško bolesnu ocu.Posredovanjem likova svojih priča Amos Oz progovara o svim ideološkim problemima i životnim situacijama kroz koje prolaze žitelji kibuca u Ikhatu. A život u kibucu bijaše vrlo dinamičan. Bilo je tu uistinu svega i svačega. Od neispunjenih želja i ambicija, bračnih ne-vjera i preljuba, rastava i ljubavnih trokuta do ideoloških neslaganja u pojedinim bitnim pi-tanjima, kao što je, primjerice, komu pripadaju djeca? Roditeljima ili zajednici? Iz današnje naše perspektive možda se čini nezamislivim ustroj Dječje kuće u kojoj su djeca boravila najveći dio dana, a nakon što bi provela kratke popodnevne sate u roditeljskom domu vraćala su se u Dječju kuću na spavanje. Time je bilo onemogućeno razvijanje esencijalnog emotiv-nog odnosa između djece i roditelja. Mnogi su zbog toga patili, a mnogi su uporno ustrajavali na strogim načelima i izvornim idealima na kojima su kibuci bili utemeljeni.Autor progovara posredovanjem lika Nine Sirute, jedne od glavnih junakinja, i kaže: “Za deset ili dvanaest godina kibuc će postati mnogo smirenije mjesto. Sada su još sve opru-ge maksimalno napete i svaki se stroj još trese od prevelikog napora. Starosjedioci su zapra-vo ortodoksni vjernici koji su odbacili vjeru i umjesto nje usvojili novu prepunu grijeha i bo-gohuljenja, zabrana i krutih zakona. Zapravo i nisu prestali biti opsesivni vjernici, samo su za-mijenili jednu opsesivnu vjeru drugom. Marx je njihov Talmud, Vijeće je sinagoga, a David Dagan rabin. Ima tu nekoliko likova koje bih lako mogla zamisliti s dugom bradom, obred-nim uvojcima ili s rupcem na glavi.”Nije dobro, a nije ni moguće, prepričati sadržaj knjige. To treba prepustiti čitatelju.

Ima mnogo likova u ovim pričama koje sam morala “preskočiti”, vjerujući da je najvažni-je oslikati atmosferu i opći dojam koji Ozovu zbirku čine neodoljivo privlačnom.Ne bi bilo dobro dijeliti ličnosti na važne i nevažne, jer svaka od njih i one sve za jedno pričaju priču o životu u kibucu. Svaka ličnost dio je krvotoka kojim protječe svakodnevni i ne uvijek jednostavan život zajednice u kojoj ljudi po vlastitom izboru žive i rade, poštu-jući stroga pravila. Za panoramu kolektivno-ga života u Ikhatu vrlo su važni Osnat, Boaz i Ariela Baraš, koji tvore neobičan i pomalo tužan ljubavni trokut, potom električar i udo-vac Nahun Ašrov sa svojom kćeri Ednom, koja se iznenada preseli svojem profesoru i odgajatelju Daganu, očevu vršnjaku i “žen-skaru bez premca”, udovica Hanija Kališ i njezin sin Jotam kojemu se pruža prilika za školovanje u Italiji, a pravo je pitanje “ima li on sam dovoljno hrabrosti da napusti kibuc, majku i brata te se sam i bez ičega otisne u veliki svijet.” Tu su i Nina i Avner Siruta sa svojim bračnim brodolomom te Lea i Roni Šindlin, odgojiteljica u vrtiću i stolar, i njihov maleni sin Juval, stanovnik Dječje kuće, željan roditeljske nježnosti.Putujući Izraelom, nakratko sam posjetila dva kibuca: jedan uz obalu Mrtvog mora, na povratku iz Masade, u kojem su kućice bile okružene visokim drvećem, grozdovima bu-genvilija i drugoga šarenog cvijeća, oko kojega se protezala visoka ograda od kolutova bodlji-kave žice, jer je to tada bila palestinska pogra-nična zona. Drugi, mnogo veći kibuc, bio je u Deganiji, u čijem smo restoranu ručali skupa s drugim brojnim turistima. Tako sam mogla i osobno zaključiti da ideja kibuca nije zastarjela ni odbačena te da oni i danas ispunjavaju svoju ulogu u gospodarskoj moći Izraela.Zbirka priča Među svojima Amosa Oza uspješno je predstavljena 28. siječnja 2014. u dvorani Židovske općine Zagreb, Palmotićeva 16, u okviru godišnjeg programa Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger. U pro-mociji su sudjelovali: Zdravko Zima, književ-ni kritičar, prevoditeljice Andrea Weiss Sadeh i Laila Šprajc, te glavni urednik Frakture Seid Serdarević.

Spomenka Podboj

Amos Oz

Anton Schmid: Zamjetno hrabar zbog ljubavi bližnjegWolfram Wette: Narednik Anton Schmid, heroj čovječanstva. Izd. S. Fischer,

Frankfurt na Majni, 2013. Str. 312, €24.99

Kako je priprosti narednik u okupiranom litavskom Vilniusu 1941. postao heroj otpora. Uzbudljiv portret Wolfganga Wettea,

spasavaoca Židova Antona Schmida.

Dva je kratka pisma ostavio Anton Schmid; inače ništa pisano: napisao je tek kratko pri-je svoga smaknuća: “Želim ti samo priopćiti kako je do svega toga došlo”, pisao je Anton Schmid 9. travnja 1942, svojoj ženi. “Tu je bilo mnogo Židova, koje je skupila litavska vojska koja ih je strijeljala na nekoj livadi izvan gra-da, uvijek po 2000 do 3000 ljudi. Djecu su

odmah pribili uz drveće. Možeš li si to zami-sliti?” Četiri dana nakon što je te retke stavio na papir, bit će Anton Schmid, u dobi od 42 godine, sa još šest vojnika Wehrmachta stjeran u dvorište zatvora i strijeljan. U prijašnjim je mjesecima nastojao spasiti što veći broj Židova pred njemačkom mašinerijom uništenja. Iz-među 100 do 350 njih spasilo se iz geta u Vilnu

uz Schmidovu pomoć. I sačuvali su spomen na njega. Njihovo je sjećanje gotovo jedini izvor kojim raspolažemo, kad netko želi izvještava-ti o Antonu Schmidu. Freiburški povjesničar Wolfram Wette ipak se to usudio učiniti.Njegova knjiga nije doduše biografija jer mu za to nedostaje materijal. Tanka knjižica donosi promijenjenu perspektivu i jasnu sliku povije-sne situacije u trajanju od osam mjeseci - od ruj-na 1941. do travnja 1942, kada je skromni bečki narednik u litavskom Vilnu postao junak, koje-ga će preživjeli uskoro poštivati poput sveca.

Ubijanje počinje odmah nakon ulaska Wehrmachta

Ime Antona Schmida prodrlo je prvi put u javnost 1961. za vrijeme procesa protiv Eich-manna u Jeruzalemu. Abba Kowner, vodeća ličnost židovskog otpora u Vilnu, izvijestio je tada ganutom slušateljstvu o njemu. “I u te dvi-je minute, koje su zablistale poput iznenadne zrake svjetla usred guste, neprobojne tame”, pisala je kasnije Hannah Arendt. “pokazala se jedna misao jasna neopoziva, nedvojbena, sve puno drukčije no što bi to bilo danas, u toj sudbenoj dvorani, u Izraelu, u Njemačkoj, u či-tavoj Europi, možda u svim zemljama svijeta, kada bi se dalo ispričati veći broj takvih priča. Dana 24. lipnja 1941. osvojio je Wehrmacht grad Vilnius, koji je tada brojao nešto više od

NOVIOMANUT 123

14

200.000 stanovnika. Oko šezdeset tisuća njih bijahu Židovi. Grad slovi kao “Jeruzalem Isto-ka”, stoljetno sjedište židovskoga života. Između 1922. i 1939. pripadao je Poljskoj, nakon Hitle-rova pakta sa Staljinom umarširala je Crvena armija. Za mnoge Židove, koji su morali trpjeti poljski antisemitizam počela je kratkotrajna faza emancipacije. Ponajprije Litavci koji su bili svega 10% stanovništva, doživjeli su sovjet-sku okupaciju kao opsadu. Židove su nerijetko smatrali profiterima novoga režima. Mnogi su Litavci pak dočekali Nijemce kao osloboditelje. Surađivali su s novim gospodarima i postali dobrovoljni izvršitelji nacionalsocijalističkog uništavajućeg antisemitizma. Ubijanje počinje smjesta. Osmoga srpnja 1941. ubijen je 321 Židov u Vilni. Daljih su mjeseci ustrijelile nje-mačke okupacijske snage zajedno sa svojim li-tavskim pomagačima dnevno i do 500 Židova i bacili u posmrtnu jamu Ponary izvan grada. Početkom rujna, kada Anton Schmid dolazi u Vilno, broj žrtava popeo se već na 12.000. Neposredno nakon svoga dolaska doživljuje narednik iz Beča getoiziranje preostalih Žido-va, viđa kolone nemoćne djece, žena i muška-raca koje ganjaju kroz grad napolje u Ponary. Tri tisuće i tristo mrtvih broji statistika samo za dane između 10. i 12. rujna. Zatim sredi-nom studenog 1941. koljači zastadoše. Od oko 60.000 Židova u Vilnu još ih je 20.000 na živo-tu. Pet tisuća je nestalo, petnaest tisuća nagu-rali su Nijemci u geta. U njemačkoj osvajačkoj politici došlo je do konflikta jer su radni Židovi privremeno ostavljeni na životu. Vojni pohod na istok nije se, naime, kao što se očekivalo, pokazao kao Blitzkrieg. Njemačka ratna privre-da potrebuje robove, i tako će dugo u pogon stavljeno “konačno rješenje” biti odgođeno, uz neraspoloženje častohlepnih masovnih krvni-ka poput Karla Jägera, zapovjednika sigurno-sne policije i sigurnosnih službi u Kovnu, koji je odgovarao ze cijelu politiku ubojstava u Li-tvi i potkraj 1941. sa žaljenjem pisao: “Ti radni Židovi, uključujući njihove obitelji želio sam također preseliti, što mi je pak donijelo oštru najavu borbe civilne uprave i Wehrmachta”.Anton Schmid, naprotiv, ugledao je šansu da spašava Živote. On je vodio u Vilnu sabiralište

za rasprskavanje.To je mjesto gdje se moraju javljati vojnici koji su izgubili kontakt sa svo-jim postrojbama. U pridruženim radionicama zaposlio je Schmid od kasne jeseni 1941. triput više Židova no što je bilo potrebno. Umjesto 50 djelovalo je tu pod njegovom paskom 140 do 150 prisilnih radnika geta. No njegova priča o spasavaocu započela je i prije, ubrzo nakon njegova dolaska u Vilno - s Maxom Salinge-rom i Luisom Emaitisaite.Kako je Schmid susreo Maxa Salingera, nije poznato. Mladić progonjen kao Židov zamo-lio je narednika nekom prilikom za pomoć, Schmid ga je uzeo u sabirnicu i dao mu vojnu knjižicu nekoga palog Nijemca i odoru Wehr-machta. I Luisa Emaitisaite, Židovka iz Vilna, obratila se u trenutku najvećeg očaja pravomu čovjeku, a da ni ona, a ni on to u tom času nisu slutili. Jedne večeri u rujnu 1941. promašila je policijski sat, nije se pravovremeno vratila u geto. Sakrila se zatim u neku vežu. U smrtnom je strahu zatim nagovorila nekog pripadnika Wehrmachta. Taj je uzme sa sobom, umjesto da je izruči. Iz jednog spontanog poriva posta-de Schmid iznova životnim spasiocem. Sakrio je tu ženu i priskrbio joj nove isprave. Uz po-moć jednog redovnika samostana Ostra Bra-ma pretvorio ju je putem isprava u katolkinju.

Pomoć u bijegu za Židove iz geta postat će njegova opaka sudbina

Wolfram Wette prikazuje Schmidove postupke s velikom empatijom i istovremeno s kritičkim odmakom. On pokušava svesti legende, koje su kružile oko Schmida - kao svojevrsnom Robi-nu Hoodu geta u Vilnu, koji je prokrijumčario oružje Wehrmachta borcima otpora - na njiho-vu pravu mjeru - što je u mogućnosti bio učiniti običan vojnik, svaki onaj koji nije zatvorio oči i srce, dok su drugi sudjelovali pa ni nakon 1945. ništa nisu vidjeli, ništa nisu željeli znati. Anton Schmid vidio je i znao. Ubrzo je organi-zirao transporte bijega, s pomoću dviju loko-motiva, koje su mu stajale na radnom mjestu na raspolaganju. Ubrzo u njegovu stanu nasta-je židovski otpor u getu. Iz ljubavi za bližnje on postaje ludo smion. On naprosto ne može reći

Anton Schmid, rođen 1900, na jednoj od rijetkih sačuvanih snimaka.

ne kada mu se pruži mogućnost postupaka čo-vječnosti. “Tu sam se dao nagovoriti. Ti znaš kako je s mojim omekšanim srcem”, piše on svojoj ženi kratko prije smrti. Pomoć u bijegu za stanovnike geta u Vilnu, na što ovdje cilja, bude mu sudbinom.Wetteov pripovjedački postupak nalikuje por-tretistu koji list na rubovima ispunjava prizo-rima, detaljima, povijesnom pozadinom, dok vrlo točne obrise ostavlja u sredini slobodni-ma. Prolaznim predstavlja pritom najnovije rezultate počinitelja i istraživanje otpora i ocr-tava kako je Holokaust u Litvi, i drugdje dugo prije zloglasne konferencije u Wannseeu koja je započela 20. siječnja 1942. Važan materijal mu pritom ne prilažu naposljetku istraživanja povjesničara Christopha Dieckermaana , koji je za svoju otkrivačku studiju Politika njemač-ke okupacije u Litvi 1941 -1944 (Izd. Wallstein, Göttingen 2011, str. 1606, € 79.) prošle godine kao prvi Nijemac primio književnu nagradu Yad Vašema. Ono što je sam Wette mogao spomenuti o Schmidu potječe sveukupno iz jednog izvora, iz djela i ostavštine 2001. preminula židovskog književnika Hermanna Adlera, koji je sa že-nom Anitom nekoliko mjeseci proveo skriven u Scmidovu službenom stanu i tih mjeseci bio njegov angažirani povjerenik. Ovako opisuje pisac svoga prijatelja i spasioca: «Bio je vitak, izrastao je visok, imao smeđu kosu, brčiće, bio nalik na Hitlera, sportski tip.» Upravo četrde-setogodišnjak, no izgledao je već kao pedeseto-godišnjak. Bio je Schmid «priprost» narednik «jednostavna, čista srca» u govoru i mislima jednoličan i društveno nespretan čovjek. «Nije bio vjernik, nije bio filozof, nije čitao novine, a knjige uopće ne. Nje bio duhovan čovjek. (...) Schmid je bio antinacist», rezimira Wette, «no vjerojatno ne u prvoj liniji iz političkih pobuda, nego prije osjećajno, jer mu je osjećaj i vlastiti moral nalagao da ne promatra mirno progon Židova. Knjiga o Antonu Schmidu istodobno je pandan biografske studije o esesovcu Karlu Jägeru (Karl Jäger, ubojica litavskih Židova, Fischerova džepna knjiga, Frankfurt na Majni, 2011, str. 288, € 9.99), u kojoj isti autor opisuje

Preživio je pakao Treblinke, gdje je živio go-dinu dana u najgorim uvjetima, sestra mu je ubijena odmah po njihovu dolasku, vidio je sve strahote koje su se tamo događale i naposljetku sudjelovao u pobuni zarobljenih. Poslije bijega samo se manji broj logoraša uspio spasiti. Dva se mjeseca skrivao, a stigavši do Varšave boravio je u jednom bunkeru gdje je dočekao oslobo-đenje u siječnju 1945. godine. Psihički i fizički shrvan, gotovo ni sâm ne vjerujući da je ostao živ, osjećao se kao posljednji Židov, pitajući se kako je uopće uspio preživjeti. No prijatelji su ga uvjeravali da mora nastaviti živjeti da bi mogao svjedočiti, da bi kao svjedok pričao o užasima koji su se u Treblinki, jednom od najstrašnijih logora smrti, svakodnevno događali. Dolaskom u tu, kako je Chil Rajchman rekao “tvornicu smrti” ipak je ostao živ, pa je o mjestu gdje su se izvršavala pogubljenja na tisuće Židova na naj-užasnije načine, o odvođenju u plinske komore, kuda je odvedeno između sedamsto i devetsto tisuća Židova, a našli su smrt u najgorim muka-ma - ostavio zapise na hebrejskom.Treblinka je središnje mjesto uništenja poljskih Židova, ispred Auschwitza-Birkenaua, gdje su živote izgubili Židovi i iz ostalih mjesta u Euro-pi. Logor smrti u Treblinki dovršen je u lipnju 1942, dva kilometra dalje od logora za prisil-ni rad izgrađenog godinu dana prije. Radi se o osamljenu području nešto manje od stotinu kilometara sjeveroistočno od Varšave. Na jed-nom mjestu Rajchman potresno navodi da čak tlo, ta pjeskovita zemlja nije mogla više upiti toliku krv, nisu mogli više zakapati tisuće mr-tvih tijela, a iznad njih su fijukali bičevi i čuli su se okrutni povici čuvara.

Zapisi Židova iz Treblinke(Chil Rajchman “Ja sam posljednji Židov. Treblinka 1942 - 1943.”, Fraktura, Zagreb, 2014)

U odličnom i iscrpnom uvodu, uz navođenje brojnih podataka - u predgovoru Annette Wie-viorka, voditeljice istraživanja u CNSR-a, ona kaže o knjizi Chila Rajchmana: “Zastrašujuća ljepota i snaga ovog kratkog zapisa bilježi sve što čini život u Treblinki bez uplitanja nekih drugih svjedočanstava ili mudrih saznanja.” Ali o svemu tome Chil Rajchman jedva da je ikome govorio, a svoje je zapise pokazao samo članovima obitelji, pa je tek poslije u košmar-nom snoviđenju koje je bilježio detaljno prika-zao logor u kojem je radio sve najteže poslove. Preživio je što se javio da je brijač, pa se susreo s tužnom stvarnošću da mora ženama šišati kosu prije njihova odvođenja na “kupanje”, ustvari činjenicom da ih vode u male prostorije veli-čine sedam puta sedam metara, naguraju ih po dvije stotine i puštaju otrovni plin. Poslije je nesretni pisac tužnih zapisa bio premješten da te jadnice prevozi od krematorija do masovnih grobnica. Neko je vrijeme bio u “ekipi zubara”, koji leševima vade zlatne zube, čiste i prebiru, dragocjenosti slažu u kovčege i sanduke, a za-tim sudjeluje u zakapanju mrtvih, pa opet pri otkopavanju posmrtnih ostataka jer dolazi na-redba da se ostaci ubijenih moraju spaliti, kako bi se izbrisali svi tragovi masovnih ubijanja. U početku su gušenja plinom, umiranja u mu-kama trajala dva sata, ali su nacisti usavršavali tehniku masovnih ubijanja i kasniji je postupak ubijanja gušenjem u plinskim komorama bio dvadesetak minuta. Naročito se “usavršavao” način da se otklone ostaci tisuće ubijenih, pa su peći u krematoriju radile danju i noću.Sve te strašne pojedinosti opisuje jednostavnim, škrtim riječima, kratkim rečenicama. Jedan od

najpotresnijih opisanih trenutaka je kada sor-tirajući odjeću pogubljenih prepoznaje haljinu svoje voljene sestre, ali tu bol ne smije pokazati jer bi bio odmah kažnjen ili ubijen jednim hi-cem iz pištolja. Radeći od zore, po hladnoći, go-tovo goli, gladni, neprestano su bili podvrgnuti šibanju nemilosrdnih čuvara - esesovaca, sva-kodnevni udarci pljušte odasvud, a najokrutniji su među stražarima nekolicina Ukrajinaca. De-taljno opisuje kolikim su patnjama bili logoraši podvrgnuti, a sjeća se oficira s psom koji je dre-siran da po naredbi ugrize nesretnu žrtvu.No dugi niz godina bivši logoraš ne govori o svojim doživljajima, ne otvara svoje zapise, oni se ne daju u javnost, tako sve do njegove smrti 2004. godine - pa su tek poslije više od pola stoljeća od kada se sve to događalo - nje-govi rukopisi prevedeni i objavljeni. Naime Chil Rajchman svoje je svjedočanstvo nosio sa sobom putevima emigracije, jer je poslije rata otišao u Montevideo, u Urugvaj, gdje je osno-vao obitelj, imao tri sina kojma je i posvetio svoj tekst riječima “Knjigu posvećujem svojim sinovima Andreasu, Danielu i Josefu i svima onima kojima nije bilo dopušteno da pričaju.”A o autoru se zna i da je rođen lipnja 1914. go-dine u poljskom gradu Lódźu, stotinjak kilo-metara udaljenom od Varšave gdje je do rata živio s roditeljima, trima sestrama i dvojicom braće. Majka mu je preminula 1931. godine, a na jednom mjestu u svojim zapisima govori da je sretan što ona nije doživjela progone Ži-dova, hapšenja, odvođenja i tko zna kakvu bi joj smrt na kraju nacisti odredili. Naime Lodz se tada nalazio u dijelu Poljske koji se nazivao «Reichsgau Warthelans» pa je bio pripojen Nje-

mačkoj. U predgovoru njegove knjige navodi se da je jedan od dvojice njegove braće pobjegao u dio Poljske koji je okupirao Sovjetski Savez i tako preživio rat. Chil i njegova najmlađa sestra bježe u Pruszkow, grad dvadesetak kilometara udaljen od Varšave, koji je dio Generalgouver-nementa. Ostatak obitelji ostaje u Lodzu gdje ih uskoro zatvaraju u geto. Chila nekom prilikom odabiru za prisilni rad, a njegovu sestru šalju u Varšavski geto gdje je on pronalazi. Kasnije nabavlja papire i još uvijek zajedno sa sestrom stiže u Ostrow Lubelski, tridesetak kilometara sjeveroistočno od Lublina. Tog doba se sjeća kao vremena kada nije bilo gladi ni patnje, ali kada Nijemci odluče da područje postane Judenfrei odnosno očišćeno od Židova, pa je zajedno sa sestrom odveden u logor. Tu počinje njegov opis u kojem navodi “Žalosni vagoni dovode me do toga mjesta” (str.27.) a to mjesto je Treblinka, mjesto o kojem ništa ranije nije znao.Chil Rajchman preživio je pakao Treblinke, a to je i naslov istoimene knjige poznatog pisca i ratnog izvjestitelja Vasilija Grossmana koji je sa sovjetskom vojskom prvi došao u taj logor i sve opisao. Kasnije je s lljom Erengurgom au-tor Crne knjige koja govori o genocidu Žido-va u Sovjetskom Savezu, a napisao je zbornik svjedočanstava o uništenju Židova. Knjiga Pa-kao Treblinke nastala je 1944. godine i u njoj je prikupio svjedočanstva koja su poslužila pri suđenju ratnim zločincima u Nürnbergu.Petnaest godina poslije rata i rušenja zlokob-nih logora smrti činilo se da je svijet sve zabo-ravio. Preživjeli ustanici koji su hrabro izvršili dugo planiran bijeg, ali i očajnici kojima je to bila zadnja šansa da se spase i eventualno u bi-

kako «posve normalan čovjek» postaje počinitelj i kako je s prikrivenim ponosom vodio knjigu o masovnom ubojstvu više od 200.000 litavskih Ži-dova kojim je upravljao. Time što Wette počini-telja masovnog zločina ne pretvara u životinju niti narednika Schmida ne uzdiže među nadčo-vječanske likove, cilja on na jedno osnovno pita-nje: što je određivalo put u kriminalno dioništvo, što pak u pokret otpora?Schmidovoj priči pripa-da i njezin mračni kraj. Smrtna kazna zbog spa-šavanja Židova, kao što Wette pokazuje, bio je «pravi iznimni slučaj». Na kakvim temeljima bude Anton Schmid osuđen na smrt nije poznato, sudski spisi više ne postoje. Vjerojatno se njegovo dje-lovanje tumačilo «u korist protivnika», kao rat-nom izdajom zbog spašavanja Židova, što nije bio nikakav povod za kaznu. Schmid je počinio nešto što je po važećoj nepravdi za nositelja nje-mačke odore bilo do te mjere nezamislivo da nije čak ni određeno kao prijestup.«Drage moje Stefi i Gertha, (...) molim vas da mi oprostite, piše Schmid ženi i kćeri nakon proglašenja osude: «postupao sam samo kao čovjek i nikome nisam htio nanijeti bol. Kada vi, drage moje, primite moj dopis u ruke neću više biti na ovoj zemlji (...), no u nešto budite sigurne, da ćemo se jednom ponovno vidjeti u nekom boljem svijetu.» S istim tim samim po sebi razumljivim povjerenjem u Boga s kojim je druge spašavao od sigurne smrti, stupio je Schmid pred svoje krvnike. Posve običan, po-sve izvanredan čovjek.

Christian StaasIz Hamburškog tjednika Die Zeit odabrao i

preveo Branko Polić.

NOVIOMANUT 123

15

IN MEMORIAM

Cvi Loker(1915 - 2014)

Nepuna dva mjeseca prije 99. rođendana preminuo je jedan od najagilnijih članova našeg Hitahduta, naš vrijedni dopisnik iz Jeruzalema. Rođen kao Tibor, 28. srpnja 1915. u Novom Sadu, u Izrael je uselio 1939. Završio je studij francuske kulture i političkih znanosti, a ma-gisterij iz povijesti židovskog naroda obranio je na Hebrejskom sveučilištu Jeruzalema. Kobne 1941. služio je do 1944. kao britanski vojni oficir. Službovao je u Kairu u britanskom ministarstvu informacija, do 1947. a odmah nakon proglašenja države Izrael ulazi u Mini-starstvo inozemnih poslova, gdje je do 1951. preuzeo dužnost zamjenika šefa konzularnog odjeljenja.1951-52. biva prvi sekretar i konzul u Bukureštu, 1952-57. na istoj je dužnosti u Beogradu, odatle kreće u Rim za prvog savjetnika veleposlanstva. 1958-59. zamjenik je šefa odjeljenja za britanski Commonwealth, 1960-62. na istoj je dužnosti u afro-azijskom odjeljenju, a 1962-67. savjetnik je veleposlanstva u Parizu, 1968-70. ambasador je Izraela na Madagaskaru i Mauritiusu, 1971-74. bio je šef kancelarije predsjednika Izraela Zalmana Ša-zara i Efraima Kacira, a diplomatsku je karijeru završio kao izraelski veleposlanik na Haitiju. Nakon umirovljenja upoznali smo ga kao vrlo aktivnog predsjednika Hitahduta, posebno pak kao voditelja povijesnog arhiva Jakir Eventov. Bavljenje poviješću naših naroda ostaje kao dragocjen doprinos znalca, te iznimno dobrostivog, inicijativnog i nadasve plemenita čovjeka.ZIHRONO LIVRAHA!

B. P.

jegu prežive, rasuli su se diljem svijeta, a najvi-še ih je otišlo u Sjedinjene Američke Države i Izrael. Vjenčali su se, imali djecu, izgradili ka-rijere i nisu htjeli spominjati što su proživjeli, nisu htjeli mržnjom ni prema kome trovati ni sebe ni svoju djecu ni okolinu. “Tek su nakon suđenja Eichmannu 1961. godine o Treblinci svjedočili trojica preživjelih: Kalman Teigman, Eliahu Rosenberg i Abraham Lindwasser. I to pred maketom logora koju je napravio Wier-nik. Ta se maketa može vidjeti u kibucu neda-leko od Akre u kojem je živjelo najveći broj su-boraca iz nekadašnjeg geta. Suđenje Eichmanu dovelo je do pokretanja novih pravosudnih po-stupaka. Godine 1964. i 1965. sud u Düsseldor-fu sudio je desetorici “ubojica” među kojima su Kurt Franz i još trojica osuđeni na doživotni zatvor s radnom obavezom. Chil Rajchman ne dolazi u Düsseldorf da bi svjedočio. Dru-go suđenje za Treblinku odnosilo se na zapo-vjednika logora Stangla, koji je kao i većina SS-ovaca koji su sudjelovali u Akciji Reinhard sudjelovao i u Akciji T4, odnosno operaciji eliminacije osoba određenih kao mentalni bo-lesnici koji vode “živote nedostojne življenja”. Stangl osuđen na doživotni zatvor, ulaže žalbu. U očekivanju drugog suđenja, pristaje na duge sastanke s Gittom Sereny. Prema zabilješkama s tih susreta, razgovora s drugim preživjelim osobama, dakako Richardom Glazerom, te ostalim “ubojicama” (važno je istaknuti Suhe-mela) novinarka Inta that darkness, presudno djelo, do sada nenadmašno u opisivanju me-hanizma transformacije ljudskog bića u ma-sovnog ubojicu. Treći proces bio je onaj protiv Ivana Demjanjuka u Izraelu. Tijekom procesa Chil Rajchman postaje vrlo aktivan i teška srca prihvaća sumnju u optuženikov identitet, jer smatra da ga je prepoznao. (Annette Wieviorka u Predgovoru knjige Chila Rajchmana “Ja sam posljednji Židov. Treblinka 1942.-43. str. 24. i 25). U fusnoti se navodi da je ključna knjiga za razumijevanje Holokausta, prvi put objavljena 1975., a nije prevođena na hrvatski.Chil Rajchman koji je preživio pakao Treblinke i jedan od malobrojnih poslije proboja - dugo se skrivao. Čitatelja se može dojmiti to što poslije svih muka i bijega koji je jedva uspio, poslije svih strahota logora sada nadomak slo-bodi nailazi na lokalno stanovništvo koje mu ne želi pomoći. Živi kao progonjena zvijer, bo-lestan, iscrpljen, gladan u strahu za život i jedi-no mladi par seljaka s malim djetetom pružaju mu utočište, upućuje na kojem će štaglju bez opasnosti prespavati, daju mu hranu, a kada Rajchman vidi u ženinu naručju malo dijete, uzima ga, ali se rasplače s riječima da dugo nije vidio živo dijete. Poslije tolikih smrti, svega što je vidio i proživio - kada je zatomio osjećaje, snagom volje očvrsnuo do neshvaćenih raz-mjera - novi život pobudio je ponovo njegove emocije i potekle su suze.

Bivši logoraš, preživjevši pakao Treblinke, nakon bijega iz logora i skrivanja do kraja rata pokušao je i sam stvoriti novi život, pa je emigrirao u Urugvaj 1946., osnovao obitelj, imao tri sina kojima je pričao svoju priču, ali njegov rukopis nije ugledao svjetlo dana. Preminuo je 2004. a zapise o njegovu životu u logoru koji su nastali odmah nakon bije-ga čuvao je za sebe, pa iako su mnogi čuli za njegove zapise, ali samo su ih članovi njegove obitelji pročitali. Po prvi put je knjiga objav-ljena 2009. u nakladničkoj kući Les Arènes u Parizu, te je dosada prevedena na više dese-taka jezika.Kod nas je knjiga Chila Rajchmana “Ja sam posljednji Židov. Treblinka 1942.-1943.” izašla u nakladi Frakture, Zagreb, 2014. Svečana pro-mocija bila je u sklopu popratnog Programa 7. festivala tolerancije (festivala židovskog filma), pa je u Medijateci - čitaonici francuske knjiž-nice i instituta na predstavljanju knjige ured-nik Sead Serdarević održao zanimljiv razgovor s gostom iz Francuske - prevoditeljem knjige, koji je knjigu s hebrejskog preveo na francuski. To je Gilles Rozier, ujedno poznati francuski pjesnik i prozaist, rođen 1963. nedaleko od Grenoblea. Rozierovo zanimanje za književ-nost na jidišu, koju je doktorirao na Hebrew University, ogleda se podjednako u njegovoj poeziji i prevodilačkom radu. Godine 2008. pokrenuo je i časopis Gilgulím (Metamorfoze) koji donosi raznorodne tekstove suvremenih autora na jidišu. Prevodi i s hebrejskoga te je na francuski prenio poeziju Doryja Manora i Da-lie Rabikovitch. Autor je nekoliko romana Par-delä des monts obscurs (Onkraj mračnih gora), Moïse fiction (Izmaštani Mojsije), La Promesse d’Oslo (Obećanje iz Osla) i Projections privées (Privatne projekcije) te putnih zapisa Fugue à Leipzig (Lajpciška fuga). Na promociji je pred-stavljen i njegov novi roman Ljubav bez otpora objavljen 2003. koji je slijedom velikoga uspje-ha ubrzo preveden u 13 zemalja, pa je sada iza-šao i kod nas.Na predstavljanju Rajchmanovih zapisa bila je i Mirna Herman Baletić koja je ovo djelo prevela s francuskog na hrvatski i potvrdila riječi Gille-sa Roziera da je ova knjiga za prevođenje bila izvanredno zahtjevna i teška – s obzirom na tematiku, usprkos jednostavnosti izraza, krat-koći rečenica i što je tekst bez suvišnih opisa. U knjizi koja ima 159 stranica priložen je plan logora smrti Treblinka (proljeće 1942.) i 23 cr-no-bijele reprodukcije logora, zatim fotografije iz obiteljskog albuma Chila Rajchmana kao i fotografije osoba koje se u knjizi spominju. U svakom slučaju čestitke nakladniku što je izašla kod nas ova knjiga kao još jedan neprocjenjiv dokument o Holokaustu, vremenu i žrtvama koje se ne smiju zaboraviti.

Narcisa Potežica

Carey Harrison, čiji je najnoviji roman Pravda o osveti u poraću nakon Holokausta, živi na idealnom mjestu za istraživanje te teme.Njegova je majka slavna, u Njemačkoj rođena židovska glumica Lili Palmer - koja se kasni-je udala za poznatog engleskog glumca Rexa Harrisona, znamenita po filmu My Fair Lady - kojoj su prijetili nacisti prigodom otvaranja na pozornici. Palmeričina uža obitelj prebje-gla je u Pariz prije preseljenja u London, gdje će susresti Harrisona i udati se za njega, i gdje će se 1944. roditi Carey. Ostali su članovi nje-zine obitelji stradali u nacističkim logorima. Za inat svome vremenu, odrastao je Carey Harrison, koji je studirao engleski na sveučili-štu u Cambridgeu i sam je uvaženi romanopi-sac dramski pisac, libretist i predavač.Pravda donosi uzbudljivu priču o Miri Got-tlieb, engleskoj Židovki, koja se udala za ta-lijanskoga grofa, s kojim je imala voljenog sina, Vittorija. Nakon što je pobjegla iz Italije u vrijeme Drugoga svjetskog rata, Miri se vra-ća u mali talijanski grad odakle je Vittorija u Auschwitz otpremio nekadašnji redarstveni šef, Renzo Cipriano.Ona se namjerava osvetiti za Vittorijevu smrt, s kojim je bila u neobičnoj vezi. “Ona i Vitto-rio bili su istoga kova, istih crta”. U zahvala-ma Harisson blagosilje svoje najmlađe dijete, Chiaru, koja je blizu 21, “za čudo kojim je nadahnuta ta knjiga, jer ga je poučila kako je ponovo se roditi u drugom, dva tijela, a jedna osoba.”Harrison, koji ime četvero djece i jednu pa-storku, s umjetnicom Claire Lamb, tumači: “Miri i Vittorio prisno su oblikovani prema meni i prema njoj, što je razdiruće kada zami-šljate stravični gubitak Miri. Ne usuđujem se ni početi zamišljati da se to meni desilo.”Dok je Miri, obuzeta mržnjom prema Cipri-anu i slijedi vlastite poticaje - i čitatelj sa žud-njom prihvaća njezin osvetnički čin - ona ot-kriva zbivanja, koja su se odvijala prije rata, u neslaganjima s tastom i Cipriana koji ratuje se svojim vlastitim mimoilaženjima. Osveta nije toliko crno-bijela kako se čini u prvi mah.“Vijest mora biti sažaljenje”, kaže Harrison, tumačeći što bi volio da čitatelj primi iz te knjige. “Kao pisac, što bih drugo mogao pro-povijedati? Neki mi čitatelji poručuju da bi voljeli da ona ubije Renza. No ja sam bio opre-zan, jer ona kao njegovateljica to ne bi mogla učiniti, i što je važnije, vidjela je čovjeka u smrtnoj opasnosti, nesposobnog da diše - što mu je bila posljednja zaslužena kazna.No nije uzbudljiva samo naracija. Tu je tako-đer lokacija u Portofino, ribarsko mjestance na talijanskoj ligurskoj rivieri, jedno od onih što ih Harrison prikazuje nježnom živopisno-šću i koje on naziva “svojim svetištem”. Tu su njegovi roditelji sagradili kuću, a on proveo znatan dio djetinjstva - zapravo je i dan-danas posjećuje.Pitam Harrisona što ga je potaknulo da napiše knjigu - jedan od sedam romana što ih je na-pisao za godinu dana - i njegov odgovor glasi: “Čitam svu silu knjiga o šefovima policije koji su postavljeni za vrijeme fašizma i koji su u Italiji ostali još uvijek na svojim mjestima po-slije rata. Ta me povijesna istina zaokupljala. Nastala je Pravda.”Harrison mi priča o jednom jedinom članu obitelji koji je izmaknuo Šoi. “Moja pratetka Cilli slala je pakete u logore sve dok nije jed-nog dana vidjela kroz prozor kako je Gestapo došao da je uhapsi. Popela se na krov i skočila dolje. Mislim na njezinu smionu odluku sva-kog tjedna svog života.”

U romanu su Miri i njezina obitelj Židovi, ali posrnuli, ali Harrison reče da je to vrijedilo i za Palmerovu, premda se ona zapravo smatra-la Židovkom. “Moja je majka zapravo potekla iz posve asimilirane obitelji, i despiritualizira-ne židovske okoline, bez vjere. Meditacija u Pravdi, kada Miri razmišlja o tome da Vitto-rija odgaja na svjetovan način, bez judaizma, što bi ga lišavalo utjehe o njegovoj staroj vjeri koja ga je osuđivala, i umirući među istovjer-nicima čije riječi, i pjevanje bi ga prigrlile, za-okupljala me za pisanje.”Harrison poručuje da je njegova majka, poput tolikih asimiliranih njemačkih Židova, ponaj-prije vidjela sebe kao Njemicu. “Ona se vra-tila - kolike li hrabrosti, da živi u Njemačkoj mnoge poslije ratne godine. Imala je vlastiti show na Televiziji i obožavali su je. Nijemci su voljeli misliti o njoj kao o njihovoj holivud-skoj filmskoj zvijezdi. Njihov način zaborava njezina židovstva - prijateljevala je s nekim odvratnim starim nacistima. Nalazio sam to pomalo nevoljkim. No ona je bila Njemica, umjetnica, a Židovka tek na trećem mjestu, barem tako mislim!” On tvrdi također, da mu nedostaje ona visceralna veza sa židovstvom, i da je umjesto toga povezan s Maurskom or-todoksnom crkvom, za koju je on vudstočki biskup pod imenom Ustez Omar Bey. “Nije bilo vjere u doba dok sam rastao”, rekao je on. “Strašno mi je zbog Miri - no imao sam veze s mnogim vjeroispovijedima, i to me zaokuplja.“Ne vodi me put prema židovstvu kao ta-kvom, ali me zahvaća pitanje bi li židovstvo bez judaizma moglo razložno preživjeti, bu-dući da ga toliki Židovi, koji se pridržavaju poriču sa strašću. Razumljivo je da poštujem njihovu vjeru.” Kulturno je židovstvo ipak snažna veza i snažna baština, no mi zapravo govorimo o vjeri kada izustimo riječ Židov, nije to onda samo osjetljivost. Za mene je to ipak spoznaja, vrlo osjećajna, kojoj se radu-jem, kao što se mogu radovati i nežidovskoj osjećajnosti - u velikoj mjeri keltskoj – što sam baštinio s očinske strane svoje obitelji.”O Harrisonu Starijem, kaže: “Moj je otac bio čovjek zatvoren, pa ne mogu tvrditi da znam što je osjećao, ili o čemu je razmišljao. No, svakako, mnogo sam ga volio. S Rexom bilo je uzbudljivo izlaziti u zanimljive gostioni-ce - u usporedbi sa sjedjeljkama oko malih obiteljskih kuhinja uokolo, i prehrani ribom i prženim krumpirom. Više sam volio manje razmetljiv život, kakav uostalom imam sada. Na svu sreću.” Možda iznenađuje što su cje-lokupna Harrisonova leđa istetovirana njego-vim najmilijim filozofskim djelom Theodora Adorna. Za Marcela Prousta iz Minima Mo-ralia na njemačkom izvorniku (za što je rekao da je svojevremeno bilo vrlo bolno, premda ima još tri tetovaže - “tetoviranje je ovisnost.”)Osim što šara perom po papiru, Harrison - koji se rodio i školovao u Engleskoj, ali je od svoje devete godine živio u Sjedinjenim Drža-vama, jest i profesor engleskog na Njujorškom gradskom sveučilištu gdje je 18 godina držao nastavu. “Želio sam tako dobro svirati glaso-vir ili gitaru. Ponekad sasvim dobro pjevam”, priznaje Harrison. “No pisanje mi je bila strast, koja me čitava obuzela, cijeloga života. Čini mi se da sam kao pisaći stroj, što mi ispu-njava dušu. Mogu to raditi, i bti vrlo sretan, i po 15 sati dnevno.”S više od stotinu kazališnih komada, za radio i televiziju, kao i šest romana koji očekuju objavljivanje, vrlo ćemo vjerojatno opet nešto čuti o Harrisonu, i to vrlo skoro.Iz londonskog lista The Jewish News odabrao

i preveo Branko Polić.

Strahota i nada Carey Harrison: Pravda (Justice), izd. Skyscraper,

2013. € 8.99

Prilog za socijalne potrebe ŽOZ € 100Jeannine Rendi-Orlofsky, Beč prigodom smrti supruga Petera Rendija,

unuka kantora ŽOZ Josipa RendijaZihrono livraha

NOVIOMANUT 123

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 3 (123) Zagreb, srpanj – rujan 2014 / 5775 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi tromjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: Zlatko Glik, Teodor Grüner, August Kovačec, Viktor ŽmegačGlavni urednik: Branko PolićUredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Vlasta Kovač, Aleksander Laslo, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Mira VlatkovićInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Cvi Loker (Jeruzalem), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Tehnički urednik: Goran Ivšić, Lektor: Aleksandra WagnerGrafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn

pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EURIBAN: HR4023600001500332212

SWIFT: ZABAHR2XMišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT se izdaje prvenstveno zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, te Grada Zagreba, Ureda za kulturu.

Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni program kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici

www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Autori u ovom broju

ELLEN PRESSER (München, 1954) Kći poljsko-židovskih DP-A. Odrasla u tra-diciji. Studirala biologiju i psihologiju. Od 1983. voditeljica Kulturnog centra ŽBO u Münchenu.

VLASTA KOVAČ novinarka. Dugogodišnja urednica BILTENA ŽOZ (sada HA-KOL). Surađuje u projektu ŽIDOVSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON. Kao novinarka VJESNIKA preko 20 g. bavila se turizmom. Članica uredništva našeg lista.

BEN DANIEL kolumnist "NEUE ILLUSTRIERTE ZEITUNG" pretežito je zaokupljen izraelskim temama.

SPOMENKA PODBOJ dugogodišnja voditeljica Kulturnog centra i galerije ŠALOM Hrvatsko-izraelskog društva. Autorica instruktivnih putopisa (Izrael, Egipat, Jordan, Špa-njolska) o kojima je održavala i predavanja. Članica uredništ-va našeg lista.

PHILIPP OLTERMANN berlinski dopisnik londonskog "The Guardiana".SABINE DOBEL i BRITTA SCHULTJUNG

"Dopisnici hamburškog tjednika "Die Zeit"

NINA PETERS Suradnica tjednika "Wochenende".

SNJEŠKA KNEŽEVIĆ Dr. sc. povjesničarka umjetnosti. Posebno se bavi pitanjima urbanizma kao i specifičnostima "Zagrebačke potkove. S A. Laslom suautorica knjige "Židovski Zagreb". Aktivno surađu-je u raznim stručnim časopisima.

CHRISTOPHER NUPEN autor filmskih biografija, norveškog podrijetla, rođen u Juž-noj Africi. 1968. suosnivač Allegro filmsa koja je proizvela preko 80 filmsko-glazbenih produkcija Prizveo film "Pastrva" o Schubertovu istoimenom kvintetu, kao i filmske biografije Paganinija, Sibeliusa i Schuberta.

BUDDY (Bernhard) ELIAS (Frankfurt, 1925) bratić Anne Frank, kazališni i filmski glu-mac, živi u Baselu. Predsjednik zaklade Anne Franke osnova-ne 2007, za dodjelu stipendija.

ELISABETH VON THADDEN

(GÖttingen, 1961) njemačka novinarka. Studirala povijest i povijest književnosti. Suradnica tjednika DIE ZEIT za sektor KNJIGA O POLITICI.

GEORG STEFAN TROLLER (Beč, 1921) austrijski pisac, novinar, filmski dokumenta-rist i talkshow-moderator. Izbjegao u 2. svjetskom ratu i sudjelovao pri oslobođenju Münchena. Studirao anglistiku i teatrologiju.

MIRA ALTARAC HADJI-RISTIĆ

aktivistkinja ŽOZ i prevoditeljica, završila studij anglistike.

CHRISTIAN STAAS preuzeo je 2008 vodstvo povijesnog, redakcije i član glavnog uredništva hamburškog tjednika Die Zeit.

NARCISA POTEŽICA mr. sc., u svojoj tridesetgodišnjoj djelatnosti voditeljice Knjižnice Novi Zagreb organizirala i potakla niz kulturnig programa i pro-jekata te inicirala veći broj tribina, promocija knjiga i razgovora s književnicima. Potpredsjednica ženske sekcije ŽOZ.

S A D R Ž A J

Ellen Presser: Lia König - glumica s Nešómom - dušom i srcem 1Vlasta Kovač (prir.): Židovi i Prvi svjetski rat 2Ben Daniel: Dobro i zlo kao nikad prije 5Philipp Oltermann: Djela preživjelih pronađena u nacističkim skrovištima 5Sabine Dobel i Britta Schultjung: Gurlittovo blago odlazi u Švicarsku 5Spomenka Podboj: Festival tolerancije - 8. festival židovskoga filma (Zagreb, 18-24. 5. 2014)(Mirko Ilić: "Govor mržnje", "Kardinal Židov", "Trči, dječače, trči!", "Iskonsko zlo", "Past će noć", "Maslina", "Victor Young Perez")

6

Nina Peters: 32 dopisnice 9Snješka Knežević: Max von Oppenheim i Tel Halaf 9Christopher Nupen: "Alice Herz-Sommer (1903-2014), koncertna pijanistica 10

R E D I V I VABuddy Elias i Elisabeth von Thadden: "Ona je uvijek prisutna" (filmovana priča o Anni Frank) 11

E X L I B R I S N O V I SGeorg Stefan Troller: "Svojim pisaćim strojem" (piše: Petra M. Springer) 12Ian Samson: "Izgubiti se iz vremena" (piše: Mira Altarac Hadji-Ristić) 12Amos Oz: "Među svojima" (piše: Spomenka Podboj) 13Anton Schmid - "Zamjetno hrabar zbog ljubavi za bližnje" (piše: Christian Staas) 13Chil Rajchman: "Ja sam posljednji Židov" (piše: Narcisa Potežica) 14

Carey Harrison: "Pravda" (piše: Christopher Nupen) 15

I N M E M O R I A MCvi Loker (1915-2014) 15

C O N T E N T SEllen Presser: Lia König - an actress with Neshóme - a Soul and a Heart 1

Vlasta Kovač (prep.): Jews and World War I 2

Ben Daniel: Wealth and Evil as never before 5

Philipp Oltermann: Holocaust survivors art found in Nazi-era stash 5

Sabine Dobel & Britta Schultjung: Gurlitt’s treasure travels to Switzerland 5

Spomenka Podboj: Festival of Tolerance - 8th Festival of Jewish movies (Zagreb. 18-24. 5. 2014) (Mirko Ilić: "Speech of Hate", "A Jewish Cardinal", " Hurry, my boy, Hurry!", "Original Evil", " Night will go on", " The Olive-tree", "Victor Young Perez")

6

Nina Peters: 32 post-cards 9

Snješka Knežević: Max von Oppenheim & Tel Halaf 9

Christopher Nupen: Alice Herz-Sommer (1903-2014) a concert pianist 10

R E D I V I VABuddy Elias & Elisabeth von Thadden: "She is always present" (A film story about Anne Frank) 11

E X L I B R I S N O V I SGeorg Stefan Troller: "On his Typewriter" (by Petra M. Springer) 12

Ian Samson: "Falling out of Time" (by Mira Altarac Hadji-Ristić) 12

Amos Oz: "Under Kinsfolk" (by Spomenka Podboj) 13

Anton Schmid - specially bold with Love for the next (by Christian Staas) 13

Chil Rajhman: "I am the last Jew" (by Narcisa Potežica) 14

Carey Harrison: "Justice" (by Christopher Nupen) 15

O B I T UA RYCvi Loker (1915-2014) 15