SVEUČILIŠTE U SPLITU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA HRVATSKI JEZIK I KNJIŽEVNOST

Završni rad

PRIKAZ TURAKA U MAŽURANIĆEVU PUTOPISU „POGLED U BOSNU“

I TOMIĆEVU ROMANU „ZMAJ OD BOSNE“

STUDENTICA: MENTORICA:

Tea Perić dr. sc. Lucijana Armanda Šundov

Split, rujan 2015.

SADRŽAJ

1. UVOD..............................................................................................................32. IMAGOLOGIJA I KULTURNI STEREOTIPI...............................................53. „POGLED U BOSNU“..................................................................................10

3.1. Prikaz Turaka..............................................................................114. „ZMAJ OD BOSNE“.....................................................................................19

4.1. Prikaz Turaka..............................................................................205. ZAKLJUČAK................................................................................................26

SAŽETAK...........................................................................................................28

LITERATURA....................................................................................................30

2

1. UVOD

U hrvatsku književnu kulturu turska tema ulazi već sredinom 15. stoljeća, no sve do

prijelaza 15. u 16. stoljeće o Turcima se pisalo isključivo na latinskom jeziku. U opća mjesta

rane latinske literature o Turcima spadaju i prikazi zlodjela turskih osvajača. Uvijek se iznova

ističu: paljenje usjeva i naselja, pljačke, odvođenje ljudi u ropstvo, silovanje žena, ubijanje

staraca i zarobljenika, skrnavljenje kršćanskih svetinja poput pretvaranja crkava u staje i sl. U

onodobnim političkim prilikama Hrvatska dobiva epitet predziđa kršćanstva (Dukić, 2004:

236). U djelima pisanim hrvatskim jezikom turska se tema pojavljuje na samom kraju 15.

stoljeća, da bi potpuni procvat doživjela u 16. stoljeću. Tada se već pojavljuju i prva

popularna histeriografska djela na hrvatskom jeziku koja relativno objektivno nastoje

prikazati i tursku povijest. Sedamnaesto je stoljeće podarilo hrvatskoj književnosti možda i

najzanimljiviju literaturu o Turcima koji se od tada počinju prikazivati kao susjedna velesila

čijoj se vladavini naslućuje skori kraj (Dukić, 2004: 238). U 18. stoljeću Turcima se sve više

označuje susjedno, muslimansko stanovništvo slavenskog podrijetla. Tada u književnost ulazi

i tema poturčeništva koja će biti naročito popularna od sredine 19. stoljeća, odnosno od

narodnog preporoda pa sve do moderne.

Za cilj istraživanja ovoga rada pokušat će se što vjerodostojnije prikazati Turci sa

svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama u djelima Pogled u Bosnu Matije

Mažuranića i Zmaj od Bosne Josipa Eugena Tomića. Odnosno, u cilju je: ustanoviti, objasniti

i potkrijepiti citatima različite prikaze Turaka u spomenutim djelima te se osvrnuti na

imagološku sastavnicu toga prikaza. Na samome početku potrebno je objasniti što je to

imagologija i koje je područje njena djelovanja. Nadalje, treba se ustvrditi podudara li se

književni tekst ili ne s nekom društvenom ili kuturnom situacijom; na koju kulturnu,

ideološku tradiciju tekst odgovara; u kojem se polju znanja i moći proučavani tekst smješta i

kojem se društveno-kulturnom sektoru može ponajprije obraćati.

Postoje tri razloga za proučavanje predodžbi. Svakako, vrlo je bitno kolika je njihova

prisutnost u književnom djelu, koju ulogu imaju pri širenju prijevoda ili izvornih djela izvan

prostora vlastite nacionalne književnosti te kolika je njihova remetilačka prisutnost u samoj

znanosti o književnosti i književnoj kritici. Ovaj rad bavit će se poglavito proučavanjem prva

dva razloga iako se radi o tipološki različitim tekstovima; jedan je putopis, a drugi pripada

žanru hajdučko-turske proze s ljubavnom tematikom.

3

Analiza teksta usmjeravat će se prema uočavanju zanimljivih opisivanja narodnih

običaja Turaka, njihovih vjerskih zakona i odnosa prema kršćanima u kontekstu turske

povijesti te napose tipičnih, stereotipnih pojava u samoj književnoj obradi turske teme u ovim

djelima. Imagološke teorije potkrijepit će se praksom odnosno sintetizirat će se teorija o

predodžbama s primjerima predodžbi iz djela. Razradom imagoloških slika koje su pronađene

naglašavat će se razlike turskog, drugog i tuđeg nasuprot kršćanskog, vlastitog i svojega.

4

2. IMAGOLOGIJA I KULTURNI STEREOTIPI

Slike o stranim zemljama ubrajaju se među najstarije predodžbe ljudskog roda;

vjerojatno su stare koliko i ustroj ljudskog društva. S obzirom na to da pripadaju imaginarnoj

sferi neke kulture i društva, slike o stranim zemljama prelaze granice književnog polja u

pravom smislu riječi i predmetom su proučavanja antropologije ili povijesti. Kako se

književne predodžbe oblikuju na toj vrlo širokoj osnovi, imagološki postupci trebaju biti

interdisciplinarni, što je uvijek sumnjivo književnim puristima (Moura, 2009: 151).

Imagologija kao istraživačka grana komparativne književnosti bavi se proučavanjem

književnih predodžbi o stranim zemljama i narodima te o vlastitoj zemlji i narodu te danas

uglavnom označava istaživanje nacionalnih predodžbi u književnosti. Razvila se kao i

svjesnost da predodžbe o narodima nisu objektivne i kompleksne, već izrazito subjektivne i

simplificirane, bilo da ih stvara pojedinac ili grupa (Dukić, 2009: 5). Izdvaja se neka nacija iz

ostatka čovječanstva kao po nečemu različta ili tipična, proučavaju se nacionalne iluzije,

fiksne ideje koje nacije imaju jedne prema drugima odnosno predodžbe o drugoj zemlji treba

istraživati kao funkcije općih društveno-povijesnih odnosa. Joep Leerssen1 kako prenosi

Davor Dukić2 (2009: 17), u središte interesa imagologije stavlja stereotipizirajuće iskaze o

nacionalnom, a imagologija nastoji proučiti njihov retoričko-pragmatički potencijal, tj. njihov

učinak na ciljanu publiku. Međutim, problematičnom se pritom čini Leerssenova postavka da

upravo stereotipizirajući iskazi u fikcionalnim tekstovima imaju jači učinak na publiku od

činjeničnih iskaza u nefikcionalnim tekstovima/medijima (Dukić, 2009: 18). Laički gledano,

prikazi Turaka na primjeru putopisa „Pogled u Bosnu“3 ostvaruju veći utisak na čitatelje nego

novinski članak o kulturi Turaka u dnevnoj štampi. Odnosno, naše stajalište o Bosni i o

Turcima je očito u većoj mjeri obilježeno našim slikama Bosne i Turaka nego njihovom

stvarnošću. Ako se želi potpuno shvatiti značenje određenog fikcionalnog teksta (npr. Zmaj

od Bosne ili Pogled u Bosnu) ili se na određen način smjestiti u širi kontekst književne

povijesti treba se zasigurno unutarknjiževno istražiti predodžba koja do te mjere ima izraženu

1 Joep Leerssen nizozemski je komparatist i kulturni povjesničar. Na području svog znanstvenog djelovanja posebno se bavi pitanjem imagologije, kulturnih stereotipa te nacionalizma.2 Davor Dukić istaknuti je hrvatski komparatist na čija se djela (Sultanova djeca(2004), Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici(1998)) i isječke najvažnijih imagoloških članaka koje uređuje zajedno sa suradnicima (Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju(2009)) ovaj rad najviše oslanja. Dukić u svojim djelima razrađuje imagološke prikaze Turaka kroz povijest hrvatske literature. U knjizi Kako vidimo strane zemlje zajedno sa svojim suradnicima sakuplja i prevodi teorijske članke o “postavkama“ imagologije istaknutih europskih komparatista (Huga Dyserincka, Manfreda S. Fischera, Joepa Leerssena, Jean-Marca Moura, Daniel-Henrija Pageauxa te Karla Ulricha Syndrama) te piše predgovor O imagologiji u kojem se nalazi pregled imagološke teorije. 3 Putopis Matije Mažuranića iz 19. st o kojemu će više biti riječ u ovom radu.

5

„djelu imanentnu“ ulogu (Dyserinck, 2009: 26). U ovom slučaju problematizirat će se uloga,

odnosno prikaz Turaka kao nacije unutar već prije spomenutih književnih djela.

Imagologija, baveći se primarno književnim predodžbama, neprestano dokazuje da je

nacionalne stereotipe najprije i najdjelotvornije oblikovala, sačuvala i dalje širila upravo

imaginarna i poetska književnost. Književni izvori, ovisno o njihovoj kanoniziranosti, imaju

dugotrajnu vrijednost i aktualnost te postoji hipoteza da je književnost povlašten žanr za

širenje stereotipa jer ona često djeluje na pretpostavci obustave sumnje i svojevrsnog (barem

estetskog) povjerenja publike u njezinu vlastitu vrijednost (Leerssen, 2009: 179). U ovom

slučaju predodžba o Bosni i predodžba o Turcima zapravo uvjetuje širenje književnosti

dotične zemlje u svim onim zemljama gdje je ta slika imala uspješan prijam. Tako da

određene predodžbe igraju važnu ulogu pri širenju nacionalnih književnosti izvan prostora

njihov nastanka. Važno poglavlje uzajamnog odnosa pojedinačnih književnosti piše

komparatistička imagologija jer nacionalni mitovi, predodžbe o drugoj zemlji, njezinim

ljudima i prilikama očito uvjetuju međunarodnu recepciju književnosti. Takva književnost

može biti sredstvo koje unapređuje uzajamno razumijevanje, ali ono koje ga trajno ometa

(Fischer, 2009: 54).

Književnoumjetničko djelo određeno je maštovitom subjektivnošću, svjesnim ili

nesvjesnim odobravanjem odnosno kreativnim suočavanjem s estetskim pravilima i mjerilima

i mnogim drugim. Književne predodžbe postoje kao komponenta estetičkog konteksta

(Fischer, 2009: 54). Te se predodžbe ne mogu smatrati istinitima ili lažnima, ni po svojoj

književnoj prirodi, ni po izavnknjiževnoj referenciji. One ne odražavaju društvena stajališta i

njihov odnos prema empirijskoj4 realnosti daleko je od pravocrtnoga. U okviru njihova

fikcionalna konteksta referencija tih predodžbi je fikcionalna, no njihovo leksičko i

semantičko punjenje sadrži odnos sa stvarnim svijetom te one čine poveznicu između

umjetničkog i empirijskog smisla (Syndram, 2009: 77). Odnosno, u okviru samog konteksta

književnoumjetničkog djela kao takvoga te predodžbe sadržavaju samo

estetsku/književnoumjetničku vrijednost, ali kada se zagrebe ispod površine korištenog

leksika pronalazi se semantički dodirna točka činjenične i fikcionalne zbilje. Književna građa

pruža mnoštvo činjeničnog materijala koji je potrebno pronaći, prikupiti, usporediti i

intrepetirati. Nakon pronađene i prikupljene građe o/u romanima Matije Mažuranića i Josipa

Eugena Tomića radit će se na usporedbi te potkrijepljivanju činjeničnih dokaza o

4 Empirija (grč.), spoznaja na temelju iskustva, preko činjenica do kojih se došlo eksperimentom; iskustvo; empirijski, iskustven, iskustvenoga podrijetla, utemeljen na iskustvu.

6

predodžbama Turaka u spomenutim romanima. Opisi u tim djelima evociraju slike i krajolike,

civilizacije i običaje koji mogu, ali i ne moraju korespondirati sa stvarnošću. Bez obzira na

njihovu istinitost, predodžbe o nacionalnim karakterima, zemljama i ljudima stekle su

učinkovitu prepoznatljivost: čitatelj koji se susreće s književnim stereotipima nalazi se na

poznatom terenu: prepoznaje motive, tipične likove i obilježja zapleta. Fikcionalni tekstovi,

neovisno o njihovoj periodizaciji, žanru ili kvaliteti, djeluju unutar jednog sustava književnih

referencija i unutar kulturnih sustava koji djelomično determiniraju način njihova

razumijevanja (Syndram, 2009: 71). Svako stajalište (političko, društveno...), bilo ono dolično

ili dopušteno u književnosti, u određenom trenutku utječe na književnu praksu na razini

njezine proizvodnje i može biti od ključne važnosti za širenje i interpretaciju. Nijedan

književni povjesničar koji nije potpuno ahistoričan ne može zanemariti te činjenice. Čak i

interpretacija književnih tekstova u užem smislu mora uzeti u obzir tekstne dokaze o

društvenim i političkim odnosima. U tom smislu, čak i površno razumijevanje teksta može

iziskivati kulturno i povijesno predznanje (Syndram, 2009: 74). Reprezentacija onoga što je

drugo, strano i tuđe korespondira s komplementarnim idejama o tome što je poznato i

domaće. Ta međuovisnost autopredodžbi (predodžbi o vlastitoj naciji) i heteropredodžbi

(predodžbi o drugoj naciji) nadilazi granice pojedinačnog teksta i ulazi u diskurs kulturnog

vrednovanja. Imagološka analiza čini tu ekonomiju vrednovanja sebe i drugoga eksplicitnom

jer povijesni, kulturni i politički preduvjeti koji postoje u pozadini tekstne reprezentacije

postaju prepoznatljivima (Syndram, 2009: 79).

Dukić (2009: 100) iz programatskog pregleda članka Joepa Leerssena „Retorika

nacionalnog karaktera“ iznosi:

„Književnost je, poput stvarnog života, preplavljena problemima nacionalnog

identiteta i nacionalnog sučeljavanja. Ti se problemi osjećaju i u eksplicitno

tematiziranoj i u suptilnoj (ili podmukloj) implicitnoj formi. Pitanje kulturnog,

nacionalnog i etničkog identiteta osobito je uočljivo na području književnosti, koja

među svim umjetničkim oblicima najeksplicitnije odražava i oblikuje svijest cijelih

društava i koja se često smatra pravom formulacijom njihova kulturnoga

identiteta.“

Nacionalne karakterizacije funkcioniraju kao iskazi koji su učestalim ponavljanjem zadobili

prizvuk poznatosti. Njihov najjači retorički učinak leži u toj poznatosti i u vrijednosti

prepoznavanja, a ne u njihovoj istinitosnoj vrijednosti. Povijesna istraživanja diskurzivnih

korpusa koji sadržavaju predodžbe glede određene nacije slažu se u otkriću da su ti korpusi

7

čvrsto intertekstualno povezani. Znatno podudaranje semantičkog registra različitih

predodžbi, kako je to pokazano na pojedinačnim tekstovima, dokazano je posljedica

referiranja, odjekivanja ili citiranja prijašnjih tekstova u kasnijima (Leerssen, 2009: 111).

Odnosno, čak i kad autor tvrdi da piše iz vlastitog iskustva u vezi s danom nacijom, u pravilu

izlazi na vidjelo da je tom iskustvu prethodilo pomno čitanje o predmetu pisanja. „O svijetu se

čita prije nego što ga se upozna (Leerssen, 2009: 111).“ Odatle se može zaključiti da

nacionalne predodžbe ne upućuju na danu naciju, već na kolanje drugih, prijašnjih predodžbi

o toj naciji (Leerssen, 2009: 111). Kako bi oblikovao sliku o stranim zemljama pisac nije

kopirao stvarnost: izabrao je određeni broj osobina, elemenata koje smatra primjerenima za

svoje prikazivanje stranih zemalja (Pageaux, 2009: 140). Tim postupkom pisac je ujedno

stvorio ili potvrdio stereotip.

Dubravka Oraić Tolić u svojoj knjizi Kulturni stereotipi (2006; 31-33) izdvaja

strategije stvaranja stereotipa. Najprije se zamisle, odnosno imaginiraju, neke ideje o

vlastitome nasuprot tuđemu. Sljedeći korak je totalizacija; slike o sebi i drugima zamišljaju se

kao apsolutna jedinstva i cjelovitosti. Tako zamišljene ideje zatim se naturaliziraju, odnosno

proglašavaju za stvarnu bit naroda, klase, roda, rase. S naturalizacijom je povezana

generalizacija, tj. poopćivanje slika-klišeji. Generalizaciji se pridružuje diskriminacija-

obespravljivanje, isključivanje i ocrnjivanje drugih. Na kraju, strategija ima za cilj

uspostavljanje dominacije svoga nad drugim. Jer ono što mi jesmo konstituira se tek u

iskušavanju i ograničavanju od onog što sami nismo – u omeđivanju od drugih, stranih.

Iskustvo drugog i stranog po tome je primarni i istinski medij tvorbe identiteta (Fehér, 2006;

60).

U hrvatskoj književnosti Turcima su dodijeljene četiri najznačajnije stereotipne uloge

koje se mogu svesti na nadimke: vjerski neprijatelj, osvajač, snažni ratnik, nasilnik

(zulumčar). Treba naglasiti da tu nije riječ o jednostavnom razvrstavanju jer jedan lik tijekom

radnje sadržava različite stereotipne uloge (Dukić, 2004: 4). Sama analiza trebala bi pokazati

koji se sve atributi pridaju određenoj ulozi i koliko su te uloge uopće prisutne u ovim djelima.

Superiornost ali i pouzdanost pripovjedača čini njegov govor prostorom direktnog

vrednovanja zbilje. Vrijednosni elementi pripovjedačeva govora imaju jednostavno veći

značaj u postavi pojedinog književnog teksta. Oni, pored same fabule, uvjetuju raspored

značenjskih jedinica teksta prema semantičkoj osnovi dobro/zlo. Nasuprot pripovjedačevu,

govor likova pripada prostoru indirektnog vrednovanja književne zbilje. U njemu sadržani

vrijednosni elementi dobivaju svoje značenje tek na osnovi mjesta koje lik zauzima u postavi

8

književnog teksta, a to mjesto određuju pripovjedač i fabula (Dukić, 1998: 14). Na neki način

pripovjedač se legitimira svakim vrijednosno obojenim dijelom svoga govora. Takvi se

slučajevi u Zmaju od Bosne javljaju rijetko, ali nešto više u Pogledu u Bosnu što će se

potkrijepiti tvrdnjama i citatima u nadolazećem tekstu.

9

3. „POGLED U BOSNU“

Pogled u Bosnu predstavlja izvrstan putopis koji je značajan za početak novije

hrvatske književnosti, ali i za razvoj hrvatskog proznog izraza uopće. Matija Mažuranić

svojim Pogledom oživljava slike okolne, viđene i proživljene stvarnosti. On je pisac koji piše

potaknut potrebom da iskaže ono što je vidio i da njegovo izvješće ostane vjerno prvotnom,

iskonskom doživljaju. Tako da se već od prvih rečenica stvarnog opisa osjeća uvjerljivost

čovjeka koji je proživio ono o čemu izvješćuje (Frangeš, 1965: 175-180). Mažuranić nije

obišao svu Bosnu, u Hercegovini uopće nije bio. Njegovo bavljenje oko paša i begova

omogućilo mu je da se slobodnije kreće i da slobodnije zaključuje. Stoga je njegova slika

bosansko-hercegovačkih prlika, otprilike četiri desetljeća prije propasti turske vlasti

autentična i živa. Pripovijeda o događajima u kojima je sudjelovao, o ljudima s kojima se

družio, o krajolicima koje je vidio (Frangeš, 1965:181). Djelo je bilo osobito zanimljivo

čitateljstvu onoga vremena jer je obrađivalo slabo poznatu bosansku svakodnevicu. Pogled u

Bosnu može se čitati i kao pustolovna pripovijest s naglaskom na istočnjačkoj egzotici u duhu

europskih romantičara. Kao građa poslužilo je i Matijinu bratu Ivanu Mažuraniću u pisanju

spjeva Smrt Smail-age Čengića (1846).

U doslovnome značenju, putopis je prozna književno-znanstvena vrsta u kojoj su opisi

proputovanih predjela povod za umjetničko oblikovanje piščevih zapažanja i dojmova.

Ukoliko je više obilježen književnim pristupom, oblikuje se bliže romanu, a ukoliko je

obilježen znanstvenim pristupom, oblikuje se kao esej. Iako se putopis povremeno javljao već

i u časopisima, odnosno almanasima što su izlazili tijekom ilirskoga pokreta, najveći se dio

putopisne proze našao na stranicama Nevena (Šicel, 2004: 136). U to doba postojala su dva

problema za putopisce. Prvi je bio ograničavanje tematikom koja se, s obzirom na

nenametnutu funkciju literaturi, zahtijevala od pisaca. Drukčije rečeno, tražilo se oživljavanje

slavne povijesne prošlosti. Drugi problem odnosio se na službeno prihvaćeni književni

(štokavski) jezik, a većina pisaca bili su kajkavci. Također trebalo je stvoriti prepoznatljivi

hrvatski stilski izraz, a otežavajuća okolnost bila je i činjenica što prozne štokavske tradicije u

nas gotovo nije ni bilo. Postojala je samo narativna, epska usmeno-narodna i kačićevska5

tradicija te tek ponešto odjeka dubrovačke književne tradicije (Šicel, 2004: 142). Ipak, bilo je

i onih koji su se unatoč tome manje ili više uspješno okušali kao putopisci. U djelima većine

njih putopis je ostao samo kao sredstvo za isticanje političkih i domoljubnih težnja i osjećaja

5 Andrija Kačić Miošić – autor prozne cjeline protkane stihovima „Razgovor ugodni naroda slovinskoga“, tiskane u Mlecima 1756.

10

ili pak samo na razini obične informacije, svojevrsnog turističkoga vodiča ili novinarskog

izvještaja. Za razliku od njih većine njih Mažuranićev „Pogled u Bosnu“ urodio je i stvarnim

književnim vrijednostima (Šicel, 2004: 140).

3.1. Prikaz Turaka

Na primjeru putovanja/putopisa kao onoga što donosi sliku o kulturi stranih zemalja

(konkretno u ovom slučaju putopisa Pogled u Bosnu) treba se uvidjeti razlika između onoga

što proizlazi iz osobnog zapažanja putnika i ono što proizlazi iz kulturne mode. U putopisu je

putopisac tvorac priče, povlašteni predmet priče, organizator priče i svoj vlastiti redatelj. On

je pripovjedač, akter, eksperimentator i predmet eksperimenta, memoarist vlastitih djela i

postupaka, junak vlastite priče o stranoj sceni koje je on povlašteni analitičar, kroničar i

topograf. On je u prvom redu uvjeren zato što je putnik da je jedinstveni svjedok. Međutim

putovanje nije samo premještanje u geografskom prostoru ili povijesnom vremenu; ono je

također premještanje u kulturi, onoj koja promatra (Dukić, 2009: 146). Strane zemlje

putopisci vide samo uz pomoć alata koje su ponijeli u svojoj (kulturnoj) prtljazi. Ne postoje

riječi koje putnik nije posudio kako bi govorio o prijeđenom prostoru i preoblikovao ga u

pejzaž. Ne postoje ni upotrijebljena sredstva komunikacije koja se ne upliću u viđenje koje

putnik ima o zemlji koju je proputovao: prostor se zapisuje na razne načine, ovisno o

perspektivi u kojoj putuje putnik (Dukić, 2009: 147). Ne postoje ni itinerari koje su po

pravilima zacrtali putevi ekonomije, diplomacije, kulturne mode koji putnika prisiljavaju da

radije ide prema određenom stranom prostoru. S književnog se putopisa postupno prelazi na

pravu književnu povijest putovanja koju tek treba napisati.

U dogovoru sa svojom braćom Ivanom i Antunom Mažuranićem, 1839. Matija kreće

na put u Srbiju i Bosnu koja je tada potpuno nepoznata, izolirana i egzotična provincija

Osmanskog carstva, kako bi istražio na koji se način tamo može potaknuti nacionalni

preporod i proširiti ideje ilirskog pokreta. Kao dvadesetodvogodišnjak prešao je rijeku Savu

kako bi evidentirao stvarno političko i društveno stanje u Bosni te kako bi se upoznao sa

stupnjem nacionalnog osvješćenja među Bosancima. U prvom dijelu putopisa putujući od

Karlovca, Siska i Kostajnice, preko Beograda, pješice i na konju, do Sarajeva, Travnika pa

preko Romanije do Zvornika, Mažuranić opisuje ljude koji tamo žive, njihovu svakidašnjicu i

narodne običaje. Drugi dio knjige posebno je važan za analizu koja će se provesti u ovom

radu jer se u njemu opisuju običaji u Bosni, turski zakoni (zakoni protiv kršćana), njihova

obuća, odjeća, jela i mnogo toga drugoga.

11

Već u samom predgovoru djela Mažuranić (1965: 189) donosi povijesne razloge

netrpeljivosti između Hrvata i Turaka odakle već naznačuje moguće stereotipiziranje Turaka

kao nacije. Međutim, kritizira i Hrvate kao narod što su se zbog takvih stereotipa zaključali u

neznanje pa o Bosni (iako susjednoj zemlji) ne znaju odveć previše.

„Ali ne samo da su nam Turci prvi susjedi, nego je i iste malene ove kraljevine

naše Hrvatske još malo ne treći dio (vas prostor izmed Une i Vrbasa) pod

Turčinom, pak sa svim tim malo je naših ikoliko izobraženih domorodaca koji ne bi

više ni o Americi, Kini, Indiji itd., koješta znali pripovijedati nego o Bosni. Uzrok

tomu nije teško pogoditi. Naši stari pretrpiše mnogo truda i mnogo proliše krvi

hrvući se s Turci, kroz više od 200 godina.“

Teorijski, svako stajalište (političko, društveno...), bilo ono dolično ili dopušteno u

književnosti, u određenom trenutku utječe na književnu praksu na razini njezine proizvodnje i

može biti od ključne važnosti za širenje i interpretaciju. Nijedan književni povjesničar koji

nije potpuno ahistoričan ne može zanemariti te činjenice (Syndram, 2009: 74).

U prvom poglavlju knjige Mažuranić se susreće sa prvim preprekama svoga

putovanja. Treba prijeći granicu uz pomoć turske vojske. Prvi njegov kontakt sa Turcima

pomalo razočarava čitatelja koji od djela očekuje potvrdu svojih ranijih predodžbi o tom

narodu. Naime, Mažuranić predočava turskog vojnika kao onoga koji je itekako spreman

pomoći u nevolji, makar i čovjeku druge nacionalnosti iako su u strahu od nadređenog

(spahije)6:

„Oni kazaše da bi nas jeftino prebacili, ali da ne znaju što će reći spahija.“

(Mažuranić, 1965: 194)

Nije samo čitatelj taj koji ima moguće predrasude o Turcima, već i sam Mažuranić koji se

pribojava okrutnosti turske vojske jer je i sam pod utjecajem stereotipa nastalih u narodu.

Određeni aspekti književnog teksta više su od pukih verbalnih ukrasa koji prizivaju obrasce

procjene koji su određeni svjetovnim, političkim ili društvenim stajalištima stvarnoga svijeta

(koji nisu umjetničkog podrijetla). Upravo oni stvaraju dojam da tekst zrcali svoje društveno

okruženje (Syndram, 2009: 76).

„Rekosmo jedan drugomu njemački kako ćemo sad dočekati spahiju: tko zna kakov

će to biti nemislostiv čovjek...“ (Mažuranić, 1965: 194)

6 Spahije (mn. spahije, od turskog, sipahi, spahi, sepahi, ili spah, odnosno persijskog sepâhi, "vojnik") bili su članovi elitnih konjaničkih jedinica unutar šest osmanlijskih konjaničkih divizija. Položaj spahije je otprilike bio ravan onom srednjovjekovnog evropskog viteza.

12

No spahija se ne pokaže tako nemilosrdnim bez obzira što se pred njim nalaze osobe koje

nikada prije vidio nije. Zbog svoje predrasude o Švabama i straha od svojih nadređenih ne želi

na sebe preuzeti odgovornost. Predrasuda o Švabama kao zapadnom narodu posebno je

istaknuta u djelu kako bi se primijetio taj jaz između kulture istoka i kulture zapada. U očima

istočnjaka zapad označava uređeno društvo sa teško promjenjivim normama i zakonima, ali i

svojevrsnu civilizaciju. S druge strane, istočnjačko je društvo prikazano kao potkupljivo,

lukavo, prevrtljivo i dvolično što dokazuju i sljedeći citati:

„Nas dvojica se sad istom pogledimo jedan u drugoga pak se spahiji ispričamo da

nam oprosti što mu nismo nikakove časti dali buduć da nismo znali tko je on. On

kaže da to ne ima ništa, da se kod njih ne odaje čast nikomu(...)On kaže da bi nas

pustio, da samo nisu čobani vidjeli s one strane: a Švabe su – kaže – zli ljudi, pak

će pisati đeneralu, a đeneral će na kadiju u Dubicu, pak će kadija mene pitati:

nego meni je lahko njemu kazati da su ljudi došli kupovati sol, pak su se po noći

vratili natrag: ali ja tu brigu zabadava ne mogu uzeti na se nego da vi meni štogod

platite.“ (Isto, 195)

„Ali njihova zakletva ili prisega koja se nabuduće vrijeme proteže, lahko se

prelomiti dade, samo ako oni pritom svoju korist vide: Oni bo mogu kazati da su se

prevarili, jere da nisu znali kako će Bog dati. A na onu prisegu koja se na prešasto

vrijeme polaže, može se čovjek osloniti bolje; jerbo ne imaju nikakve iznimke koja

bi jih isključivala da nije grijeh.“ (Isto, 235)

S negativnim predznakom i predrasudnim govorom: baš po turski, putopisac opisuje kako

Turci jedu, kako se ponašaju za stolom. Uspoređuje ih sa životinjama i u tom opisu animalno

ima predznak nečeg divljeg, nehumanog i strašnog. Po Leerssenu (2009: 101) veze među

različitim tekstovima koje opisuju karakter određene nacije pretežito su intertekstualne

prirode. Tako se Matijin sljedeći opis može povezati s opisom njegovoga brata Ivana u djelu

Smrt Smail-age Čnegića.7

„Ali najedanput nagrnu se pune sobe Turaka i počmu jesti: kako se tu jede i kako

se tuku i rivaju, to nije moguće dokazati. Najdivlji i najgladniji vuci ne bi se mogli

š njimi ni izdaleka prispodobiti, a kamoli se poći natjecati. To je bilo baš po

turski!“ (Mažuranić, 2965: 209)

7 Opis asocira na dijelove iz Harača koji također opisuju kako se Turci hrane. Harač je 4. pjevanje spjeva kojeg je napisao Ivan Mažuranić. Smrt Smail-age Čengića njegovo je najveće djelo objavljeno 1846. godine.

13

Karakterne su osobine (na razini nacije) bitne osobine svojstvene svakom članu vrste po kojoj

se ta vrsta razlikuje od njezinih nečlanova. Karakter je onaj otisak osobnosti koji pruža

psihološku potporu i uzročnost i odatle interpretativni referencijalni okvir za ponašanje i

djelovanje (djeluješ tako jer si takav) (Leerssen, 2009: 104). U ovom slučaju, uz

pripovjedačevu subjektivnost, Turci su čitatelju okarakterizirani kao životinje.

Kako bi oblikovao sliku o stranim zemljama pisac nije kopirao stvarnost: izabrao je

određeni broj osobina, elemenata koje smatra primjerenima za svoje prikazivanje stranih

zemalja (Pageaux, 2009: 140). Mažuranić se najviše osvrnuo na prikazivanje vjerskih običaja

Turaka, njihovog odnosa prema kršćanima te njihovih karakternih osobina. U djelu su

prikazane različite varijacije ponašanja Turaka koji iz nasilnosti prelaze u milost i obratno.

Ovo je jedan od primjera koji prikazuje kako postoje i u Turaka vjerski zakoni koji se tiču

bezrazložnog ubojstva kršćanina.

„Valaha, bilaha, turske mi vjere, bijaše mi došao šeitan u glavu da ga posiječem. –

Nemoj ne, odgovoriše mu, ne bi ti dragi Alah nikad halalio; veliki je jazuk ubiti

mlada momka ako je i vlah, kad nije nikomu ništa kriv.“ (Mažuranić, 1965: 214)

Turci (iako kao posljedicu svojih djelovanja protiv kršćana) stvaraju predodžbe o kršćanima

kao onima koji ne poštuju tursku vjeru. Predodžbe koje se javljaju izrazito su subjektivne,

njihova se subjektivnost pri analizi mora uzeti u obzir. Pa tako Mažuranić piše:

„Kad sam ja kući došao, onda me pred svimi Turci zapita Beg – Filipović: - Što je

govorio prator (tako oni kažu) kod mise? – Nije, rekoh, ništa, služio je misu. – Eh,

kaže, zar misliš ti da ja ne znam? Nije još nikada prator misu služio da nebi

opsovao i Turke i Muhameda. – U Travniku, to jest u varošu, je svim kršćanom

zabranjeno držati službu božju; nego izvan varoša mogu.“ (Isto, 210)

S obzirom da je poznato kako muslimani ne jedu svinjetinu, u to vrijeme u Bosni vlada zakon

po kojemu nitko ne smije uzdržavati svinje. K tomu, harač8 je obvezan svima onima koji nisu

muslimanske vjeroispovijesti i to se plaća onoliko koliko proizvoljno odredi paša9. Time se

potvrđuje imagološka teza da se jedna nacija, u ovom slučaju Turci, izdvaja kao po nečemu

različita ili tipična.

„U Sarajevskom pašaluku ne smiju se držati svinje, a u Sarajevu ne smiju se ni

kocu hraniti. Harač u Bosni mora platiti svaki koji nije muhamedovac, il je ondje 8 Harač, osobni porez, glavarina u Osmanskom carstvu.9 Paša, počasna titula dodjeljivana visokim vojnim i civilnim dostojanstvenicima u političkom sustavu Osmanskog carstva.

14

stanujući il nije. I da u vrijeme od plaćanja harača, makar najslobodniji Francez

dođe, i on bi morao platiti harač lijepo kao pop. Harač se plaća koliko paša

nametne.“ (Isto, 229)

U djelu su podrobno opisani vjerski običaji Turaka i sami temelji njihove vjere. Prosti Turčin

je prikazan kao onaj koji ne zna odviše o svojoj vjeri, ali je ipak bogobojazan. Time se

pokazuje da su nacionalne karakterizacije često specifični slučajevi i kombinacije generičkih

moralnih suprotnosti. Opisi pripovjedača djeluju relativno objektivno pa se i to pri analizi

treba uzeti u obzir.

„Turci vjeruju u Boga i u tri proroka ili sveca: Mojsiju, Isa Pejgambera (tj. Isusa

proroka) i Muhameda. Nu Muhamed je od svih najbolji i najsvetiji. Prosti Turčin

ne zna o tom ništa drugo nego da je Muhamed svetac, i tko god toga tvrdo ne

vjeruje, da ga mora šeitan odnijeti u dženem, u vječnu peć ognjenu. A uspurot, tko

vjeruje čistu vjeru onoga će svetac odvesti u dženet, gdje i sam dragi Alah

prebiva.“ (Isto, 232)

Opet je sveprisutna i naglašena islamska bogobojaznost, ali i ponos koji se javlja kod

isticanja vlastite pobožnosti nasuprot kršćanske. Jako su osjetljivi na svoju vjeru i često se

zaklinju podrugljivim tonom na kršćansku vjeru. Također su u tekstu isticani kao besramni i

nemoralni što pripovjedača predstavlja kao izrazito subjektivnog i promjenjivog stava čime se

dokazuje da je slika o narodu velikim dijelom subjektivno gledište, a ne objektivno stanje.

„Turčin je općenito po svom zakonu jako pobožan: on ne bi prestupio naredbe, ili

bolje da reknem izvanje ceremonije svoga vjerozakona (kao post, klanjanje, sevap,

abdes i obično umivanje) za živu glavu: a kad izvrši sve što mu se pretpisuje, onda

mu se jedva srce umiri i čini mu se kao da se je preporodio. Turci se mnogo ponose

i jako su oholi tim što jim je dragi Alah dao tu milost ter što su se u Muhamedovoj

čistoj vjeri rodili. Oni strašno mrze na svakoga nevjernika koji neće da pripozna

čistu vjeru. Velika jim je to zakletva kad reknu: - Ja bio vlah -, ili ako je ondje koji

od kršćana, tako se kunu: - Ja se krstio kako se i ovaj krsti. –“ (Isto, 235)

Književnoumjetničko djelo određeno je maštovitom subjektivnošću, svjesnim ili nesvjesnim

odobravanjem odnosno kreativnim suočavanjem s estetskim pravilima i mjerilima i mnogim

drugim. Književne predodžbe su kao komponenta estetičkog konteksta (Fischer, 2009: 54). Te

se predodžbe ne mogu smatrati istinitima ili lažnima ni po svojoj književnoj prirodi ni po

izvanknjiževnoj referenciji. One ne odražavaju društvena stajališta i njihov odnos prema

empirijskoj realnosti daleko je od pravocrtnoga. Tako i glede opisa vjerskih zakona,

15

predodžbe koje dobijemo od pripovjedača ne moraju se pokazati niti istinitima, niti lažnima.

Pripovjedač tekstu služi kao onaj koji prenosi svoju stvarnost, a na čitatelju je da odluči hoće

li tu sliku pripovjedačeve stvarnosti prihvatiti kao istinitu ili kao lažnu.

Nadalje, pripovjedač opisuje odnos Turaka prema kršćanima te s negativnom

konotacijom iznosi prispodobu o potkupljivom starcu od strane Turaka koji su uživali

ponižavati kršćane na različite načine. Ovaj citat potvrđuje negativan odnos Turaka prema

kršćanima te na taj način ovakva “slika o drugoj zemlji“ utječe na izvaknjiževne sudove i

predrasude koje stvaraju kršćani prema Turcima.

„Onda je bio u Travniku jedan ludi starac kojeg su zvali „Ludi Švaba“. U nogah je

bio traljav, a činio je svakojake ludorije po ulicah. Paše ili kakvi age bi mu dali po

jedan bešluk da s onom njegovom tojagom tuče vlahe po varošu i da jih po švapski

uči egzercirati.“ (Mažuranić, 1965: 212)

I promatrano i promatrač najčešće su kategorizirani nacionalnim terminima, ali u oba će se

slučaja znanstvenici čuvati toga da u tom označavanju vide neposredan odraz stvarnih

kolektiva (Leerssen, 2009: 179). Tako Mažuranić u djelu ne odaje da je pripovjedač kršćanin,

niti da ima (na račun toga) bilo kakve predrasude o Turcima. Kroz putovanje putopisac

doznaje o suživotu kršćana i Turaka. Saznaje da su kršćani potlačeni od strane Turaka jer

Turci ne dozvoljavaju da kršćani žive podjednako dobro kao i oni.

„Izvan Sarajevskog polja kršćani sami sebi kuće djelaju, Turci dobro paze da ne bi

tko načinio sebi malo bolju kuću i ako tko načini, odmah ga tjeraju na sud i pitaju:

- Pak zar i ti, krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si nekakav aga? Hajde u aps (pod

zatvor) dokle ne platiš toliko i toliko stotina groša. A kuća da mu se uzme, pak ju

podajte kojemu Turčinu. A za tebe je košara, krstu lipovi; ti sebi napravi košaru!-

“ (Mažuranić, 1965: 229)

Sljedećim citatom potvrđuje se da je putopisac/pripovjedač čuo da kršćani u Bosni loše žive i

to zbog Turaka. Tim potvrđuje da ipak nije sve vidio, već je u interakciji s drugim narodom

(vjerjatno kršćanskim) zaključio kako su kršćani zapravo turske sluge. Takav iskaz opet

potvrđuje imagološke teorije, ali ne isključuje podatak da takvo stanje nije vjerodostojno,

mada je ipak upitno.

„U sarajevskom polju je, kako sam čuo, od sve Bosne najgori stališ za kršćane.

Ondje kršćani ništa pod nebom neimaju, ni kuće, ni kućišta, ni mačke: nego ono što

se vidi, to je sve agino. Ali to i nije kuća: u kućah sjede samo Turci, a Vlasi u

16

košari. Sarajevac im dade u jesen i na proljeće sjeme da uzoru i posiju žito. Kad

prispije košnja, kršćanin kosi sam, sam žanje i vrši, i u jesen pobere voće, ali ga

uvijek agin momak nastoji; i onda, već kad donosi hadet, aga š njim njekako

podijeli.“ (Isto, 229)

U pripovjedačevim riječima može se naslutiti ironija i blaga poruga prema islamskoj vjeri i

njihovim vjerskim običajima čime pripovjedačev govor dobiva posebnu obojenost. U

primjeru postupka razdjeljivanja kršćana od muslimana u svakodnevnim pozdravima donosi

opis vlastitog iskustva kojim dokazuje da nije nepristran pri opisivanju turskog odnosa prema

drugom narodu.

„- Salam alećum – Ne smije nazvati nitko drugi nego samo Turčin Turčinu; a on

odgovori: - Alećum salam! – Salam znači dvije stvari, pozdrav i blagoslov ti božji.

Sačuvaj bože da bi čovjek muhamedancu nazvao salam! I ja sam jedanput nagazio

za to; a još da nisam bio Švaba, bilo bi i gorega: nego su me drugi zagovorili,

rekuć da Švaba ni sam ne zna što je kazao.“ (Isto, 230)

Pribojavaju se stariji kršćani kako će suživot kršćana i muslimana utjecati na kršćansku

mladež. Također se vidi stereotipizirano i obojeno govorenje pripovjedača: I ako to još koliko

vremena ovako ustraje neće se po razgovoru moći poznati tko je Turčin, tko li je kršćanin.-

čime se opet želi naglasiti razlika između ovih dviju nacija i nespremnost na prihvaćanje

druge nacije i njezinih utjecaja na vlastitu.

„Zaman se nekoji kršćani starci trude da svoju mladež od takovih turskih

razgovora odvrate, stavljajući joj naprvo i prestupljenje zapovijedi božje i

uvređenje razuma čovječanskoga; to jim sve slabo pomaže: mladež kršćanska se je

već gotovo pokvarila kao i turska. I ako to još koliko vremena ovako ustraje neće

se po razgovoru moći poznati tko je Turčin, tko li je kršćanin.“ (Isto, 237)

Prikazana je i netrpeljivost kršćana među sobom, odnosno katolika i pravoslavaca, zapadnih i

istočnih kršćana. Mažuranić usred toga daje i svoj osebujan komentar na prikazano stanje.

Iznosi da će napredak u kršćanskom životu izostati ako se ne pomire razlike među zapadom i

istokom. Iz ovoga prikaza proizlazi da se ne analiziraju samo heteropredodžbe ili

autopredodžbe jedne kulture, nego se recipročno ispituju predodžbe dviju ili više kultura koje

ulaze u međusobni odnos (Dukić, 2009: 13).

„Kršćani i Turci mrze se strašno među sobom: nu neka bi i to bilo, samo da se

kršćani jedne i druge ispovijedi malo bolje gledaju. Turci zovu svakoga kršćanina

17

Vlahom, a Vlasi među sobom jedan zove drugoga Šokcem; a on njega Šijakom: a

ipak bi mogli znati da im neće biti sreće ni napretka dok god se ova sramotna

imena ne zametnu.“ (Isto, 234)

Slike o Turcima, za čitatelja koji se prvi put susreće s ovim fikcionalnim tekstom,

predstavljaju iskustvo stranog u književnosti. To strano označava prekoračivanje granica koje

u promatrajućoj kulturi nužno stvara predodžbe. S obzirom da je riječ o putopisu Matije

Mažuranića iz 19. stoljeća može se zaključiti da je djelo u to vrijeme bilo čitano i utjecajno

na publiku jer je putopis povlašten žanr za širenje stereotipa. Putopisac je uspio privući

čitateljsku publiku i dati svojevrsnu viziju stranoga koju je obojio ponekim ironijskim tonom.

Nameće se slika vjerodostojnosti jer je putopisac iz vlastitog iskustva u tekst prenio sve ono

što je zapazio tijekom putovanja. Time se čitatelj lovi u zamku moguće piščeve

subjektivnosti. Novost za one koji slična djela ne čitaju po prvi put jest da se primjećuje

poneki odmak od prikaza Turaka kao nemilosrdnih i strašnih bića, ističe se njihova

lakovjernost i taština koja je jača od njihove osobne prosudbe. Ipak, potvrđuje se da agresiju i

nasilništvo uzimaju za pravodobnu reakciju na sve ono što im nije po volji. Prikazuju se kao

osvajački narod, željan rata, nasilja i agresije. Kada se sve uzme u obzir, pisac kao da se

koleba između pozitivnog i negativnog vrednovanja gdje ipak na kraju prevladava dugotrajna

povijest nacionalnih klišeja (Leerssen, 2009: 181).

4. „ZMAJ OD BOSNE“

Zmaj od Bosne prvi je Tomićev roman koji izlazi 1879. g. U njemu pripovijeda o

događajima iz prve polovice 19. stoljeća kada su se bosanski begovi na čelu sa Husein-begom

Gradaščevićem sukobili s pristašama reformi turskoga sultana Mahmuda II. Intenzivno crpeći

motive iz bogate bosansko-hercegovačke povijesti, Tomić je s mnogo volje i žara prezentirao

18

jedno povijesno razdoblje puno napetosti, životne dinamike, mržnje, zavisti, strasnih ljubavi i

velikih razočaranja. Osnovu romana ipak predstavlja tragična ljubav između Husein-bega

Gradaščevića i djevojke Mejre, kćeri Rustem-bega Altomanovića (Kalogjera, 1989: 42).

Krešimir Nemec u svojoj knjizi Povijest hrvatskog romana (1995) spominje kako je

Tomić među prvima nastojao učiniti radikalan otklon klišeja naše hajdučko-turske novelistike

iz pedesetih i šezdesetih godina, no s time se teško složili ako se poznaju karakteristike

hajdučko-turske novelistike. Dapače, Tomićev roman predstavlja tipičnu hajdučko-tursku

prozu. Ukratko ću se osvrnuti na neke od tipičnosti poetike hajdučko-turske novelistike o

kojima Nemec piše u knjizi Mogućnosti tumačenja (2000; 5-20). Na razini lika stvorena su

četiri tipa. Prvi lik je dobra, čista i plemenita kršćanka koju u romanu Zmaj od Bosne

predstavlja lik Marije. Zatim, hrabar čestit i pravedan vitez zasigurno jest Husein-beg. Javlja

se i lik pobratima koji postaje Ali-paša Vidaić te poturice Marijana Relića koji se nije izravno

poturčio, ali je iz hajdučkog izbjeglištva prešao na stranu Husein-bega. Na razini fabule

događa se ljubav mladih kojima se netko ili nešto suprotstavlja, a to nije teško povezati s

ljubavlju Mejre i Huseina te kasnije Huseina i Marije. Drugi element fabule jest opis hajduka

koji bježi od nepravde u šumu kako bi pripremio osvetu, a to je lik Marijana Relića.

Karakteristično je prikazivanje djevojke koja se našla između dva mladića koja se bore za

njezinu naklonost i tu se javlja dvoboj, osveta i rat10. To je vidljivo na primjeru Mejre koja se

ni kriva ni dužna našla između dvije vatre (Ali-pašine i Huseinove) u kojoj ovaj drugi u

dvoboju gotovo gine. Često se opisuje narodni otpor na čelu s Huseim-begom prema turskom

sultanu Mahmudu II. Naposljetku, u provedbi fabule javljaju se već spomenuti motivi otmice,

osvete, izdaje, obrata, izmirenja i iznenađenja. Uloga sveznajućeg pripovjedača jest

nezaobilazni element hajdučko-turske novelistike pa tako se i pripovjedač u Zmaj od Bosne ne

upliće u radnju romana ali je dobro upoznat sa cijelim razvojem fabule.

4.1. Prikaz Turaka

Husein-kapetan Gradaščević gradačački je kapetan koji je bio na čelu bosanskih

feudalaca u ustanku protiv reformi koje je provodio sultan Mahmud II. u Osmanskom

Carstvu. Jedan je od najistaknutijih povijesnih osoba u Bosni i Hercegovini za turske

vladavine, opjevan u mnogim muslimanskim narodnim pjesmama i sevdalinkama.

10 Prema predavanjima dr. sc. Ivana Boškovića.

19

U romanu likovi koji nose radnju nisu jednobojno okarakterizirani, što znači da su

prikazani kao likovi sa svojim manama, ali i vrlinama. Već u početku autor za glavnog lika

djela i nositelja radnje odabire jednu od “najsimpatičnijih“ osoba iz osmanlijske povijesti

čestitog i hrabrog viteza. Od samoga početka naslućuje se radikalan otklon od dotadašnjih

tipičnih prikaza Turaka što dokazuje sljedeći citat:

„Pod Huseinom vezirom bijahu kršćani posve slobodni i niko im ne smjede sile

činiti. Osobito su Travničani i Dolčani mogli slobodno vršiti sve obrede svoje vjere

i svoje narodne običaje. Tako je svijet kršćanski iz Dolca svake nedjelje poslije

večernje išetao izvan mjesta i tu se je mladež na tratini šalila, pjevala i kolo igrala,

dočim bi stariji svijet, motreći sa strane, razgovarao o ozbiljnim temama.“ (Tomić,

1970: 57)

To se potvrđuje više puta u djelu, pa tako i povodom moguće Marijine udaje za Huseina čime

on opet iskazuje svoju toleranciju prema kršćanskoj vjeroispovijesti tako da Mariji dopušta da

ostane kršćankom, ne želeći ju na silu poturčiti. Potrebno je naglasiti da predodžbe o Huseinu

ne odražavaju identitete već tvore moguće identifikacije (Leerssen, 2009: 179).

„- (...) ja sam već sve dobro razmislio. Ostani i nadalje kršćankom. Ne tražim od

tebe da mijenjaš svoju vjeru niti toga traži naša turska vjera već samo da nas

kadija zavjeri.- “ (Tomić, 1970: 172)

„Eto joj puštam vjeru i sve njezine svetinje, samo da budemo svoji.“ (Isto,173)

Husein je u ovome tekstu reprezentativni primjerak Turaka, ali ne može se smatrati

identičnim ogledom pojedinog Turčina što znači da je hipotetski smatrati da se svaki Turčin

prema kršćanima odnosi kao Husein. Od strane naroda ne doima se vjerskim neprijateljem,

dapače, narod je svjestan njegove dobroćudnosti.

„(...) čestiti vezire (...) ne bih želio da drugomu ustupiš ovu stolicu jer ti si bio

vazda dobar i pravedan prema kršćanima i štitio si vjeru i svetinje njihove.“ (Isto,

168)

Radikalan otklon od klišejskog stereotipiziranja nacije prikazuje se već u odnosu prema

kršćanima koji su kroz povijest uvijek bili potlačeni od strane Turaka. Tomić svoga junaka

stvara zanemarujući prijašnje imagotipske predodžbe. Svojim “iskrenim“ iskazima o drugosti

postaje “objektivan“ pisac (ukoliko je to moguće) koji uspijeva u drugome vidjeti i ono dobro.

20

To dobro ne vidi samo u Huseinu. U liku Ali-paše također se nazire turska

dobroćudnost jer je on prikazan kao dobar čovjek kojeg vode osjećaji, a ne častohleplje.

„Nu kad je vidio kako je Avdurahim vezir počeo krvoločno vladati, bacajući u smrt

tolike i tolike bosanske junake samo zato što su u reformama sultanovim nazirali

povredu vjere Prorokove i starih svojih adeta – Počeo se je Ali kajati rad svoga

nerazbora da je onako nepromišljeno primio pod svoj krov, a u zaštitu, nemiloga

krvnika svojih zemljaka među kojima bijaše dosta njegovih znanaca, pače i

rođaka.“ (Isto, 66)

„(...) progovori Ali-paša – predaj tu kitu cvijeća Mejri i kaži joj neka me ne ubija i

ne krije se preda mnom; kaži joj da mi je draža od očiju, da ju volim neg dušu, neg

život svoj.“ (Isto, 77)

Postavlja se pitanje na koji način takva slika o drugom narodu utječe na izvanknjiževne

sudove i predrasude (Dyserinck, 2009: 30). Zasigurno predstavlja otklon od dosadašnjih slika

i pomaže pri rušenju jednog stereotipa. Utječe na razmišljanje o drugoj strani svake medalje,

odnosno o pozitivnim koliko i negativnim predodžbama s kojima je čitatelj upoznat.

Iako u prvotnom rivalstvu Ali skoro ubije Huseina, zaustavlja se u žaru borbe te mu

pripomaže kao da zaboravlja da pred njime stoji neprijatelj koji ga želi ubiti kako bi se

domogao njegove buduće žene. Njegova je osobnost ovdje iznimno pozitivno vrednovana.

Pripovjedač ga ocjenjuje kao čovjeka koji je spreman pružiti ruku spasa u trenutku kada se to

od njega najmanje očekuje.

„Bijelac skoči opet na noge, nu u isti čas kroz rasječenu bijelu čalmu i po blijedom

licu Huseinovu briznu mlaz krvi, junak zakrivi očima, sablja mu ispadne iz desnice

i on se zaljuja u sedlu. Ali Vidaić opazivši to, zaboravi u taj čas da ima pred sobom

protivnika u prileti k Huseinu, dočeka ga, kako je padao, na ruke i prisloni mu

gornji truo na svoje sedlo.“ (Tomić, 1970: 89)

Takav prikaz najmanje se očekuje i kod Tomića. Gotovo je nevjerojatan događaj koji se

opisuje u romanu. Srušene su predodžbe kod čitatelja koje se tiču i samog razvijanja radnje.

Otklon od prvotne pretpostavke Tomić radi i na području lika i na području fabule.

Otklon od pretpostavke i pozitivno vrednovanje Huseina vidljivo je kada Marijana

Relića (hajduka, kršćanina) uzima pod svoje okrilje, dopušta mu da se iskupi turskoj vlasti i

da slobodno ljubi svoju kršćansku djevojku. Ruši se stereotip Turčina koji nameće svoje.

21

„- Kaži vjerniku svomu – progovori za neko vrijeme Husein – Da će biti pomilovan

ako s četom svojom sađe s planine i stupi pod moj barjak. Vrati li se živ i zdrav iz

ove vojne, onda je slobodan i vas se dvoje uzmite i budite sretni.“ (Isto, 127)

Husein je prikazan i kao izraziti emotivac i čovjek koji životnu utjehu pronalazi u emocijama,

zadovoljavajući se proživljenim životom jer je volio i bio voljen. Dokazao se kao čovjek sa

srcem i dušom i to mu je izgleda, bilo dovoljno.

„To pismo bilo je odsad najveća njegova utjeha. Kad su ga mučile najljuće

duševne boli, tad bi uzeo čitati milo pisamce i vazda bi mu odlanulo na srcu. Kao

kakav amanet on ga je čuvao i na srcu nosio: jedinu uspomenu na blažene dane

svoje slatke ljubavi.“ (Isto, 197)

Iracionalnost, emocionalnost, neutemeljenost u zbilji predstavljaju promjenu koja je nastala

pri stvaranju likova Huseina i Alija. U djelu je prikazana i mogućnost pomirbe između dvije

zaraćene strane. To se upravo dogodilo između njih dvojice. Pomirilo ih je ono što ih je i

najviše udaljilo, a to je Mejra, odnosno njezina tragična smrt. Tomić stvara tekst koji s

lakoćom zaokuplja čitatelja neprestano ga zabavljajući živopisnim primjerima i obratima, a

povremeno ga izazivajući na polemiku.

„Odoljevši prvoj navali nenadane žalosti ustadce Husein-kapetan i sav smeten

pogeda oko sebe. Prvi koga opazi, bijaše Ali-paša. Husein gledaše u nj okom

punim saučešća i sažaljenja. Tad ujedanput pristupi naglo k njemu i naočigled svih

vojnika ogrli svoga zakletoga protivnika: – (...) moj pobratim odsad ćeš mi biti.

Oba smo nesretna; nesreća nek nas izmiri.- “ (Isto, 117)

Roman uspijeva dati potpuno novu sliku Turaka kroz zanimljive sudbine običnih, a opet

jedinstvenih ljudi koji su se “okušali“ u rušenju stereotipa ususret novim kulturama i

izazovima. Dajući maksimum u utkivanje dobrote u likove, Tomić svoga pripovjedača ne

uvlači direktno u radnju, niti se njegov pripovjedač služi obojenim govorom kojim pripomaže

pri izgradnji slike o određenom liku.

Malo manje objektivnosti, a više subjektivnosti iščitava se iz opisa odnosa očeva

prema kćerima u Bosni. Pripovjedač se gotovo sažalijeva nad ženskom djecom koja nisu bila

radost kod očeva od samoga rođenja zbog toga što se trebaju udati, što će značiti da otac od

onoga trena kada postaju nečijom ženom više nema ovlasti nad njom jer tada njezin muž

postaje i njezin gospodar.

22

„U jednom času bijaše tako odlučeno o budućnosti uboge Mejre, a nju nisu ni

pitali, nit marili znati da li joj je to pravo, ili ne. Nemila je sudbina muhamedovske

Bosanke. Otac se niti ne veseli ženskom čedu kad mu se rodi, jer ono je stvoreno za

harem, ne za svijet.“ (Isto, 78)

Mejra, prikazana kao siroče koje je rano ostalo bez majke, izaziva sažaljenje kod oca. To

sažaljenje nije dovoljno da omekša muslimanske moralne zakone kojima se njezin otac

povodi. Ovdje je ponovno Tomić što objektivnije pokušao opisati muslimanske zakone ne

osporavajući da je pojedinim Turcima muslimanski zakon ipak ispred osobnih težnja.

„Rustem-beg se ražali s toga i odsada bijaše dvostruko nježan i ljubezan s

kćerkom, želeći joj donekle bar nadoknaditi gubitak majke. Gledao je on da gdje

može ugodi svojemu djetetu, nu sada kad se je radilo o njezinoj udaji, ne pade mu

na um da pita kćer je li joj po volji ta udaja. U Bosni nije to običaj; tu volja

roditelja udaje kćeri često i proti njihovoj volji.“ (Isto, 79)

Ne može se poreći činjenica da postoji mnoštvo književnokritičkih i književnopovijesnih

radova u kojima se nailazi na određene slike koje bi trebale poslužiti tome da razjasne

navodna karakteristična obilježja književnih djela, a zapravo su rezultat predrasuda i drugih

neutemeljenih tvrdnji (Dyserinck, 2009: 32). Tako nešto nije slučaj u ovome romanu.

Pripovjedač razlikuje Huseionovu vojsku od ostalih turskih vojski, ističe njihova srčanost,

odlučnost u vojnoj misiji te čestitost.

„Žilavi, okretni, prema potrebi srčani i lukavi, oni su neocjenjivi vojnici ako samo

imaju pravu volju boriti se, jer bijaše često slučajeva da su u pol borbe znali izdati

svoje vojvode te ih ostavili.“ (Tomić, 1970: 182)

Također, pri raspuštanju vojske opet pokazuje da je emotivac i veliki čovjek. Rastanak s

vojnicima prima doista k srcu. Opet je pozitivno vrednovan od strane njegove vojske što

dokazuje da je Husein bio veliki vitez i čestiti čovjek koji je kod sviju ostavio dobar dojam.

Ipak, nije bio čovjek koji je zaklapao oči pred nedjelima svojih zemljaka. Bio je svjestan

njihove podlosti i nevjere i sa time jako žalostan. Time dokazuje da je vrlo vješt u razabiranju

dobra i zla, objektivan u gledanju na vlastitu zemlju i narod što dokazuju sljedeći citati:

„Vitez od Bosne raspusti svoju vojsku. Suze roneći rastaju se s njim vjerni drugovi

njegove slave i nevolje: - Zbogom, Zmaju, zbogom, Viteže naš!(...) – “ (Isto, 188)

„Husein se svemu tomu činio nevješt premda ga je pekla u duši nevjera i podlost

njegovih zemljaka.“ (Isto, 184)

23

Husein na više mjesta u djelu izražava tugu za voljenom mu zemljom. Prikazan je kao

žalostan junak jedne zemlje čiju obranu napušta, za čiji se opstanak više ne smije boriti.

Izražava duboko žaljenje što mu je uzmakla junačka smrt na bojnom polju. Za time tugovati

može samo ponosni vitez kao što je Zmaj od Bosne. Sljedećim opisom potvrđeno je rušenje

pretpostavki o Turcima kao nemilosrdnim osvajačima i hladnokrvnim protivnicima.

„Naslonjen o svoga pobru Ali-pašu slušao je Husein tužnim srcem sultanovu

odluku i vidjevši uništene sve svoje nade, ne mogaše da zaustavi suze koje mu se

natisnuše na oći: - Oj Bosno, djedovino slatka! – zavapi nesretni junak – zašto

sam te tužan ostavio, zašto nisam volio poginuti u tebi, u tvom milom krilu.“ (Isto,

198)

Njegovu čestitost dokazuje i sljedeći citat u kojemu se izražava hrabrost pri donošenju odluke

da ode u zatvor umjesto da poklekne pred carem, želeći odati primjer svome narodu da ostane

pri svojim djelima i riječima te ponosno uzdignute glave ma što god se dogodilo. Time mu se

pridaje karakteristika hrabrog i ponosnog vođe. Uspoređujući te dijelove s Mažuranićevim,

vidi se poprilična razlika u predodžbi. Mažuranić Turke prikazuje kao prevrtljive, a Tomić

kao odane.

„On ne htjede dati svojim zemljacima podao primjer kukavštine te se iznevjeriti

načelima za koja ih bješe poveo u sveti boj. Pobornik staroga vjerskoga reda i

sloboština svoje domovine voljaše poći u zatočenje nego se osramotiti.“ (Isto,

199)

Završnim stranicama romana, pripovjedač je iznio i vlastiti pogled na život kojim žive

“istočnjaci“ te vlastitom usporedbom različitih života kojima žive zapadnjaci i istočnjaci

uspijeva sadržati mali epilog ove priče koji u suštini obuhvaća cijelu onu razliku koja je toliko

mala, ali toliko velika u “našim“ pogledima na Turke i njihovim pogledima na nas. Progovara

iz perspektive zapadnjaka koji iz Bosne odlazi u druge krajeve.

„Nema on ovdje ozbiljnoga mira koji istočnjacima toliko godi, nema junačkoga

drugovanja koje mu dušu sokoli, nema tihe sreće haremske koja ga razblažuje, a

nadasve boli ga da nema zgode vršiti svete običaje svoje vjere koji ga

oduševljenjem napunjuju.“ (Isto, 191)

Što se tiče ideološke dimenzije novelistike pedesetih i šezdesetih godina 19. st. i

Tomićevih ideoloških pristupa pisanju ovoga djela treba se priznati da je u Tomića vidljiv

jedan, ali znatan pomak. Dok se naglašena turkofobija utkala u gotovo svako djelo hajdučko-

24

turske novelistike, u Tomića, dapače, primjećujemo elemente simpatije prema Turcima i

bosanskim begovima. Pisac ruši stereotipe Turčina kao silovatelja, onoga koji razara tuđe i

nameće svoje. Gotovo je prijateljski nastrojen prema kršćanima i blagonaklon prema

hajducima. U djelu su također naglašene mogućnosti pomirbe u epizodama Rustem-bega

(Mejrinog oca) i Huseina te najznačajnija pomirba Ali-paše i Husein-bega. Skupom svih

epizoda pokušava pomalo idealizirati ljubavnu priču kojoj nacionalni stereotipi ne stoje na

putu. Ako se poznaje povijest onoga vremena, gotovo je teško ustvrditi da je prikaz ovakvoga

stanja vjerodostojan. Izbjegavajući zamku ponovnog stereotipiziranja, uočit će se da pisac u

središte radnje stavlja ljubavnu tematiku pa tako detaljno karakteriziranje likova na razini

nacionalne identifikacije izostaje. Ako se uzme u obzir da su likovi u romanu reprezentativni

ogledi Turaka kao nacije, može se ustvrditi radikalan otklon od klišejskih nacionalnih

stereotipiziranja.

5. ZAKLJUČAK

Cilj ovoga rada bio je razviti svjesnost da predodžbe o narodima nisu objektivne i

kompleksne, već izrazito subjektivne i simplificirane. Da bi se došlo do potvrde te teze trebali

su se što vjerodostojnije analizirati prikazi Turaka u putopisu Pogled u Bosnu Matije

Mažuranića i romanu Zmaj od Bosne Josipa Eugena Tomića. Prikazane su pozitivne i

negativne slike Turaka koje su pripovjedači prenijeli čitatelju te njihovi objektivni i

subjektivni stavovi prema tim istim slikama. Na taj način potvrdila se pretpostavka da su

25

predodžbe česte u književnim djelima i da književnost ima važnu ulogu pri širenju takvih

predodžbi.

Bitno je naglasiti da se ovdje radi o dva tipološki različita teksta. Pogled u Bosnu

pripada žanru putopisa koji je u razdoblju romantizma bio čitaniji i zanimljiviji jer je

sadržavao prikaze dosad gotovo neistražene zemlje. Tomićev Zmaj od Bosne pak pripada

hajdučko-turskoj prozi u čiju je fabulu utkana ljubavna tematika stoga je njegovo štivo služilo

više za razbibrigu kod čitatelja onoga vremena, nego za istraživanja povijesnih predodžbi.

Također je važno spomenuti da je Pogled u Bosnu imao u to vrijeme gotovo kanonsku

vrijednost, pogotovo nakon objave spjeva Ivana Mažuranića Smrt Smail-age Čengića u kojem

su vidljivi utjecaji opisa iz Matijina Pogleda.

Mažuranić u svome djelu stvara relativno objektivnog pripovjedača koji u svom

kontaktu s drugim narodom stječe i vlastiti imaginarij o ljudima koji tamo žive. U nekim

situacijama teško ustukne pred ironijskim komentarom i ponekim obojenim dijelom svoga

govora pa tako prenese predodžbu koju čitatelj može, ali i ne mora prihvatiti kao takvu.

Nasuprot tome, Tomićev pripovjedač zanesen je ljubavnom tematikom pa likove iz romana

karakterizira iz sjene romantičarskog zanosa. Ne može se točno ustvrditi je li pripovjedač

objektivan ili pak subjektivan s obzirom na to da se suzdržava vlastitih komentara i obojenog

govora, ali i neposredno objašnjava postupke svojih likova.

Pozitivne karakteristike Turaka kod Mažuranića svode se na minimum. Kroz određene

situacije, u kontaktu sa stanovnicima, pripovjedač je upoznat s ponekim milosrdnim i

prizemljenim Turčinom. Nasuprot tome, brojne su negativne karakterizacije Turaka kroz

razne opise. Izrazito negativno vrednuju se vjerski zakoni koji su usmjereni protiv slobode

kršćana te opća netolerancija u odnosu prema kršćanima.

Kod Tomića su prepoznatljivi radikalni otkloni od klišejskog stereotipiziranja Turaka.

Njegovi su likovi okarakterizirani kao izrazito tolerantni prema kršćanima, napose milosrdni i

uljudni prema svima, pa čak i vlastitim neprijateljima. Iako ratoborni, likovi iz romana

prikazani su kao pomirljivi te vrlo čestiti i domoljubni. Negativno su vrednovani samo prikazi

vjerskih zakona koji se tiču muslimanskih žena.

Prema ovome može se zaključiti da je Mažuranić uglavnom negativno okarakterizirao

Turke kao narod pridajući im atribute prevrtljivih, pokvarenih, nasilnih te gladnih vukova, dok

ih je Tomić izrazito pozitivno vrednovao naročito u njihovom tolerantnom odnosu prema

26

kršćanima. Premda je Mažuranićev putopis u ono vrijeme bio više prevođen i čitan, a s time

imao i više utjecaja na širenje takvih predodžbi u izvanknjiževnom prostoru, nimalo

podcijenjen nije ostao Tomićev roman kojemu je namjera bila zainteresirati čitateljsku

publiku za hrvatsko štivo. U njemu je pokazan odmak od povijesnog stereotipiziranja Turaka

te uspostavljena teza da se višestoljetni stereotipi itekako mogu rušiti zahvaljujući onoj istoj

subjektivnosti koja ih je i stvorila. Time je još jednom potvrđeno da su identiteti proizvodi

književnosti, ali ne i obrnuto.

SAŽETAK

Ako se želi potpuno shvatiti značenje određenog fikcionalnog teksta ili se na određen način

smjestiti u širi kontekst književne povijesti treba se unutarknjiževno istražiti predodžba koja

do te mjere ima izraženu djelu svojstvenu ulogu. U ovom radu problematizirala se uloga,

odnosno prikaz Turaka kao nacije unutar djela Matije Mažuranića „Pogled u Bosnu“ te

Josipa Eugena Tomića „Zmaj od Bosne“. Kako bi oblikovali sliku o Turcima pisci su

odabrali određeni broj osobina koje su smatrali primjerenima za svoje prikazivanje toga

27

naroda. U Mažuranićevu putopisu opisivani su uglavnom vjerski zakoni Turaka, njihov loš

odnos prema kršćanima te njihove negativno vrednovane karakterne osobine, dok su u

Tomićevoj hajdučko-turskoj prozi učestali opisi turske blagonaklonosti prema kršćanima,

njihovih izraženih domoljubnih osjećaja te pozitivno vrednovanih karakternih osobina. Uz

pomoć imagoloških teorija potkrijepljenih opisima iz dvaju romana uviđene su razlike i

sličnosti u prikazima istoga naroda te značaj subjektivnog pripovjedačevog govora u postavi

pojedinog književnog teksta.

SUMMARY

If complete meaning of the fictional text is to be unterstood or placed in a much wider context

of history of literature, then the concept, that is an inherent part of the literary work has to be

analysed in full detail. In this paper, I discussed the role, that is, the display of Turks as a

nation in Matija Mažuranić's „Pogled u Bosnu“ and Josip Eugen Tomić's „Zmaj od Bosne“.

To form an image of the Turks, these two authors have chosen a certain number of features

they considered appropriate for their representation of that particular ethnic group. In his

28

book, Mažuranić mainly describes religious Turkish laws, their poor relations towards the

Christians and their negatively valued traits, while Tomić, on the other hand, frequently

describes Turkish benevolence towards Christians, their expressed patriotism and positively

valued traits. Using imagological theories substantiated by descriptions from these two

novels, deviations have been discerned in the representation of the same ethic group, as well

as the importance of the first-person narrative voice in both of these literary texts.

LITERATURA:

1. Dukić, D. (1998). Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici. Zagreb: Hrvatska

sveučilišna naklada

2. Dukić, D. (2004). Sultanova djeca. Zadar: Thema

3. Dukić, D. (2009). Predgovor: O imagologiji u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod u

imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 5.-22.

4. Dukić, D., Blažević, Z. i sur. (2009). Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju.

Zagreb: Srednja Europa

29

5. Dyserinck, H. (2009). Komparatistička imagologija onkraj "imanencije" i

"trascendencije" djela u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik: Davor

Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 57.-70.

6. Dyserinck, H. (2009). O problemu "images" i "mirages" i njihovu istraživanju u kviru

komparativne književnosti u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik:

Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 23.-36.

7. Fehér, I.M. (2006). Ni neutralnost ni poricanje sebe, nego otvorenost: Predrasude kao

uvijeti razumijevanja u: Kulturni stereotipi. Urednici: Ernő Kulcsár Szabó, Dubravka

Oraić Tolić. Zagreb: AKD, str. 59-70.

8. Fischer, M.S. (2009). Komparatistička imagologija: za interdisciplinarno istraživanje

nacionalno-imagotipskih sustava u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju.

Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 37.-57.

9. Frangeš, I. (1987). Povijest hrvatske književnosti Zagreb-Ljubljana: Nakladni zavod

Matice hrvatske, Cankarjeva založba, str. 195.-197.

10. Frangeš, I. (1965). Matija Mažuranić u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 32.

Urednik: Marin Franičević. Zagreb: Matica Hrvatska, str. 175.-183.

11. Frangeš, I., Živančević M. (1975). Povijest hrvatske književnosti; knj.4. Zagreb: Liber;

Mladost, str. 361.-367.

12. Kalogjera, G. (1989). Književnik u sjeni (književni portret Josipa Eugena Tomića. Rijeka:

Biblioteka Val

13. Leerssen, J. (2009). Imagologija: povijest i metoda u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod u

imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 169-187.

14. Leerssen, J. (2009). Odjeci i slike: refleksije o stranom prostoru u: Kako vidimo strane

zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 83.-98.

15. Leerssen, J. (2009). Retorika nacionalnog karaktera u: Kako vidimo strane zemlje: Uvod

u imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 99.-124.

16.Moura, J.-M. (2009). Kulturna imagologija: pokušaj povijesne i kritičke sinteze u: Kako

vidimo strane zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja

Europa, str. 151.-168.

17. Nemec, K. (2000). Mogućnosti tumačenja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, str. 5.-

20.

18. Nemec, K. (1995). Povijest hrvatskog romana:od početaka do kraja 19.st. Zagreb: Znanje

19. Oraić Tolić, D. (2006). Hrvatski kulturni stereotipi: Diseminacije nacije u: Kulturni

stereotipi. Urednici: Ernő Kulcsár Szabó, Dubravka Oraić Tolić. Zagreb: AKD, str. 29-46.

30

20. Pageaux, D.-H. (2009). Od kulturnog imaginarija do imaginarnog u: Kako vidimo strane

zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str. 125.-

150.

21. Protrka, M. (2008). Zmaj od Bosne. u: Leksikon hrvatske književnosti: djela. Urednica:

Dunja Detoni-Dujmić. Zagreb: Školska knjiga, str. 985.

22. Syndram, K. (2009). Estetika alteriteta: književnost i imagološki pristup u: Kako vidimo

strane zemlje: Uvod u imagologiju. Urednik: Davor Dukić. Zagreb: Srednja Europa, str.

71.-82.

23. Šicel, M. (1970). Predgovor u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 45. Urednik: Vlatko

Pavletić. Zagreb: Matica Hrvatska, str. 7.-22.

24. Štampar, E. (1939). Josip Eugen Tomić: doktorska disertacija. Zagreb: Zadružna

štamparija

25. Tomić, J.E. (1970). Zmaj od Bosne u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 45. Zagreb:

Matica Hrvatska

31