POVIJEST ISTRAŽIVANJA

Prva etapa istraživanja (1870. – 1914.)

Istraživanje fenomena BBK započelo je u nas vrlo rano, početkom 1870.

Naime, 28. 2 . 1870. iz pisma grofa Stupača, koji je poznat po istraživanju

špilje Vindije, saznajemo da su prilikom iskopavanja u vrtu grofa Draškovića

u Velikom Bukovcu, otkrivena 4 kosturna groba. Ova vijest je bila poticaj za

tadašnjeg ravnatelja Narodnog muzeja u Zagrebu, Šimu Ljubića, da sljedeće

godine zakopa prve sonde u Velikom Bukovcu. Iskopavanja su otkrila još 6

grobova s raznolikim grobnim prilozima. Nedugo nakon prvog organiziranog

arheološkog istraživanja na jednom bjelobrdskom nalazištu uslijedile su

kampanje na lokalitetu Pijesci kod Kloštra Podravskog. Od 1885. do 1890.

obavljena su uspješna iskopavanja, koja su dala obilje pokretnih nalaza iz

nekropole s grobovima na redove. Nalaze je nakon dva desetljeća objavio

Josip Brunšmid. Sudbonosno otkriće je bilo 1895., kada je otkrivena

ranosrednjovjekovna nekropola u selu Bijelo Brdo istočno od Osijeka, koju je

slučajno otkrio trgovac Karlo Nuber. Kampanje su vođene 1896. od strane

Josipa Purića i 1897. od Josipa Brunšmida. Bogata nekropola u Bijelom Brdu

s 236 skeletnih grobova potakla je Lubora Niederlea da 1920. u znanost uvede

naziv Bijelo Brdo. Godine 1895. otkrivena je i nekropola u selu Svinjarevci

južno od Vukovara. Istraženo je 60 grobova s karakterističnim bjelobrdskim

nalazima među kojima je i novac Arpadovića iz druge polovice 11. st. Podatci

o nalazima iz Svinjarevaca koji su dospjeli u Muzej povijesti umjetnosti u

Beču predstavljaju de facto i prve retke u bjelobrdskoj kulturi.

Godine 1903. uslijedio je tekst Hrvatske sredovječne starine gdje je Brunšmid

objavio istraživanja u Bijelom Brdu, Svinjarevcima, Velikom Bukovcu i

Kloštru Podravskom. Sljedeće je godine Joseph Hampel, mađarski arheolog,

ukazao na BBK, ali nije upotrijebio ovaj termin. Tih je godina u bosanskoj

Posavini otkriven lokalitet Junuzovci. Do početka Prvog svjetskog rata znalo

se za 20 nalazišta. U to vrijeme ovaj broj nalazišta nije pratila odgovarajuća

objava znanstvenih radova.

Druga etapa istraživanja (1914. – 1945.)

Ova je etapa obilježena čitavim nizom slučajnih nalaza otkrivenim na

području Međimurja, Podravine, Posavine, istočnog dijela Slavonije i Baranje.

Tako je arheološka karta BBK obogaćena nizom novih nalazišta. Istočna

Slavonija, a posebno Vukovar, postali su poprištem čestih slučajnih nalaza

koji su od 1931. dolazili u posjed Arheološkog muzeja u Zagrebu. Osobito

dragocjena je zbirka nakita s lokaliteta Lijeva bara.

Godine 1943. mađarski arheolog Janos Dombay otkriva BBK nalaze na

lokalitetima kod sela Suze i Zmajevca. Pored slučajnih nalaza BB obilježja

kojih je bilo sa 9 nalazišta, obavljeno je samo jedno pokusno arheološko

iskopavanje u Baranji na lokalitetu Zmajevac.

Sve do kraja Drugog svjetskog rata nije provedena sustavna analiza

raspoloživog fundusa materijala. Jedini rad, koji se između dva rata pojavio u

nas na temu BBK bio je posvećen nalazima s lokaliteta Junuzovac, kojeg je

objavila Paola Korošec-Vračko.

Treća etapa istraživanja (1945.-1989.)

Ovo je najdinamičnije i najplodnije razdoblje, kako na planu terenskih

istraživanja, tako i na planu publicističke djelatnosti vezane za rezultate

istraživanja. Početak ove etape je obilježen terenskim istraživanjem Josipa

Korošca na Ptujskom Gradu 1946., koje je rezultiralo otkrićem velike

ranosrednjovjekovne nekropole od 375 grobova. Najsloženija i

najkompleksnija istraživanja organizirana su na lokalitetu Lijeva bara u

Vukovaru tijekom 3 arheološke kampanje od 1951. do 1953. Vodio ih je

Zdenko Vinski. Godine 1954. Gradski muzej u Virovitici organizirao je 2

kampanje arheoloških istraživanje na lokalitetu Kranjčev brijeg. Slavenka

Ercegović je 1958. organizirala manja pokusna istraživanja u selu Bošnjaci

kod Županje. Godine 1963. obavili su Zdravko Marić i Nada Miletić sustavna

iskopavanja nekropole Gomjenice. Stojan Dimitrijević 1965. provodi

iskopavanja u Vinkovcima, na položaju crkve sv. Ilije na Meraji. Od 1975. do

1979. istražila je Marija Šmalcelj veliku višeslojnu nekropolu u selu

Đelekovan na položaju Ščapovo. Godine 1976. vršena su iskopavanja na

groblju u Bagruši – 160 skeletnih grobova.

Godina 1955. je izrazito plodna što se tiče objavljivanja znanstvenih radova.

Od 1967. do 1970. objavljen je u nas čitav niz radova koji se dotiču rezultata

arheoloških iskopavanja. Čitava ova etapa je obilježena aktivnim djelovanjem

Zdenka Vinskog. Godine 1983. proveo je Željko Demo temeljitu analizu

dvodijelnih privjesaka, karakterističnog elementa nakita bjelobrdskog

obilježja. Godine 1986. objava rezultata istraživanja groblja Bagruša kod sela

Petoševci.

Ova etapa je obilježena konstantnim sučeljavanjem raznih, često suprotnih

gledišta. Sukobi su bili oko etničkog viđenja problema porijekla, stvaratelja i

nositelja BBK. Giesler je izradio temeljitu tipologijsku i kronologijsku shemu.

Godine 1981., Jochen Giesler, uvjeren je da nakon staromađarskog

oblikovnog kruga slijedi onaj BBK. Sav fundus je podijelio u 3 grupe: oblici

iz staromađarskog razdoblja, prijelazni obilici, te oblici BBK.

Opsežna istraživanja bjelobrdskih nalazišta samo je djelomično pratila i

odgovarajuća djelatnost na objavljivanja otkrivenih nalazišta.

Od 1990-tih godina glavni istraživač ove kulture je prof. Željko Tomičić.