POUZDANOST I POVJERENJE

Pouzdanost i povjerenje su svojstva i osobine koje krase svakog iskrenog muslimana i

muslimanku. Na arapskom jeziku pouzdanost i povjerenje nazivaju se emanet. Svi vjernici dužni

su da brinu o povjerenim im stvarima. Uzvišeni Allah, dž.š., opisujući vjernike kaže: „I koji o

povjerenim emanetima i obavezama svojim brigu brinu.'' (El-Me'aridž, 32.) Čovjek je iskren

vjernik srazmjerno pouzdanju i povjerenju koje drugi vjernici imaju u njega. Stoga je

Muhammed, a.s., rekao: „Nema vjere onaj ko nema emaneta (povjerenja i pouzdanosti), niti ima

vjere onaj ko ne poštuje dogovore.“

Ko je pouzdan i povjerljiv?

Pouzdan i povjerljiv je onaj kome, kada mu se nešto povjeri, on to ne iznevjeri; kada se s

nekim nešto dogovori, on dogovor ispuni. Pouzdanost i povjerenje su jako bitni za svakog

vjernika. Onoga ko ne posjeduje povjerenje drugih ljudi i ko je poznat po tome što krši obećanja

i neispunjava ugovore Allahov Poslanik, a.s., naziva licemjerom i dvoličnjakom.

Vrste pouzdanja i povjerenja

Pouzdanje i povjerenje zadiru u sve pore društvenog života. Sve što je čovjeku dato na

čuvanje smatra se nekom vrstom emaneta ili povjerenja. Radi toga Allahov Poslanik, a.s., kaže:

„Svako od vas je pastir i svako je odgovoran za svoje stado. Imam (vladar) je pastir i odgovoran

je za svoje stado; čovjek je pastir u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado; žena je u kući

svoga muža pastirka i odgovorna je za svoje stado; sluga je pastir imetka svoga gospodara i

odgovoran je za svoje stado.“ To znači da je svako od nas odgovoran za ono što mu je

povjereno.

No, da li je tako u stvarnom životu? Da li obaveze i povjerenje koje nam je ukazano na

dosljedan način ispunjavamo? Generacija ashaba, ljudi koja je učila islam direktno od Poslanika,

a.s., služi kao divan primjer ispunjavanja ukazanog povjerenja. Prenosi se da je hazreti Omer

imao dvije svijeće koje je koristio u svojim odajama. Jedne prilike došao mu je neki čovjek, pa

ga hazreti Omer upita: „Da li si došao da razgovaraš sa mnom kao halifom ili kao Omerom?“

Čovjek mu reče: „Došao sam kod Omera, a ne kod halife.“ Hazreti Omer, tada ugasi svijeću koja

je gorjela, a potom upali drugu i reče: „Svijeća koju sam ugasio je iz državnog budžeta i s njom

obavljam državničke poslove, a svijeća koju sam sad upalio je moja i služi mi za lične potrebe!“

Pitam sve nas: „Koji vođa, uglednik ili čovjek koji je zadužen za samo trojicu ljudi ima ovakve

kvalitete? Odgovor nam je svima poznat. Sudnji dan je vrlo blizu. Znakove na koje je

Muhammed, a.s., ukazao vidimo svuda oko nas. U jednom obavještenju koje govori o blizini

Sudnjeg dana Poslanika, a.s., kaže: „Kada nestane povjerenja i kada stvari i obaveze budu

povjeravane onome ko ih ne zaslužuje, očekuj Sudnji dan.“ Ovo vrijeme je nastupilo. Među

muslimanima je zavladalo opšte nepovjerenje. Iskreni prijatelji više nisu oni koji savjetuju,

konstruktivno kritikuju i nastoje da poboljšaju situaciju. Iskreni prijatelji postali su oni koji se

ulaguju i podanički klimaju glavu očekujući za sebe neku kost sa bogate trpeze svojih gazda.

Kome se obrati i kome ukazati povjerenje kada ni sinovi svojim očevima ne vjeruju; kada se brat

i sestra zbog radnog mjesta svađaju i ne govore; kada je povjerenje, poštenje i pouzdanje

izjednačeno s glupošću.

Potrebno je vratiti izgubljeno povjerenje. Potrebno je interese zajednice izdignuti iznad

ličnih interesa. Primjer ove vrste povjerenja je Božiji Poslanik, a.s. Ljudi u Meki su imali

neizmjerno povjerenje u Muhammeda, a.s., tako da su svoje dragocjenosti ostavljali kod njega na

čuvanje. Iako su ga, s jedne strane, idolopoklonici toliko mrzili da su bili spremni da ga ubiju, s

druge strane, toliko su mu vjerovali da su kod njega ostavljali svoje dragocjenosti. Kada je

Poslanik, a.s., odlučio da učini Hidžru, ostavio je hazreti Aliju u svojoj postelji i naredio mu da

svakom vlasniku vrati njegovu dragocjenost koja je Poslaniku, a.s., bila povjerena na čuvanje.

Na taj način Poslanik, a.s., nam je praktično pokazao da je izvršiti emanet i ispuniti dato

obećanje obaveza prema svakom čovjeku, makar on bio i neprijatelj.

Prolazeći kroz život stalno smo na kušnji. Vrlo često neki ljudi zbog kratkotrajne, brze,

dobiti izgube povjerenje ostalih ljudi i na kraju postanu gubitnici. Trgovac je na kušnji da

upozori kupca ako je trgovačkoj robi koju prodaje istekao rok trajanja. Ukoliko ga ne upozori

ostvarit će trenutnu dobit, ali će ga kupac kada sazna za njegovu prevaru kasnije izbjegavati i

kupovati kod poštenijeg trgovca. Blagajnik koji radi s tuđim novcem dužan je sačuvati ukazano

mu povjerenje i pošteno obavljati svoj posao. Ako pronevjeri tuđe novce to će se prije ili kasnije

saznati, pa će se osim lične sramote suočiti i s krivičnim prijavama. Tajnu koju nam je prijatelj u

povjerenju odao trebamo čuvati i neotkrivati je nikome. Ako to učinimo, više nam nikada tajna

neće biti otkrivena i mi ćemo biti uskraćeni.

Pouzdanost i povjerenje su osobine na kojima se temelje svi društveni odnosi, a iskreni

vjernici su najpreči da budu odlikovani s ovim plemenitim svojstvima. Povjerenje se ni po koju

cijenu ne smije izgubiti i iznevjeriti, jer tada gubimo svojstvo vjernika i postajemou licemjeri

koje Pejgamber, a.s., ovako opisuje: „Kada govori laže, kada obeća prekrši obećanje, a kada mu

se nešto povjeri on to iznevjeri.“ Čim čujemo ovaj hadis vidimo ljude koje on opisuje. I obrnuto,

čim nas čovjek prevari, slaže i ne održi obećanje, naumpadne nam ovaj hadis. To je opomena za

sve nas.

Da nas Allah, dž.š., sačuva licemjerstva,da nam podari da se bojimo samo Njega, a ne

ljudi i da robujemo samo Njemu, a ne ličnim interesima i nezasitim strastima. Amin.

mr. hfz. Elvir Duranović