DEKLERACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA U ISLAMU

UVOD

Dvadeseto stoljeće proteklog milenijuma, najkrvavije stoljeće u povijesti svijeta, s dva

svjetska rata i nizom lokalnih sukoba koji su odnijeli desetine miliona ljudskih života, možemo, s

aspekta dekleracija, povelja, rezolucija i konvencija proklamovanih na raznim nivoima, nazvati

stoljeće ljudskih prava. Naime, tek se polovinom dvadesetog soljeća u međunarodnom pravu prvi

put pojavljuju povelje o zaštiti ljudskih prava. Zbog činjenice da su napredne i razvijene zemlje

zapada, koje su zapravo najviše kršile temeljna ljudska prava, inicirale donošenje tih rezolucija,

ustalilo se opće mišljenje da su samo te zemlje i njihove demokracije istinski baštinici i zaštitnici

ljudskih prava. Države koje nisu pripadale zapadnoj civilizaciji isključivane su iz svih ozbiljnijih

rasprava o ljudskim pravima. Takav slučaj je i sa islamskim zemljama.

Paradoksalno je da se, u isto vrijeme dok se u Ujedinjenim nacijama donose razne

deklaracije i povelje o pravima čovjeka, islamske zemlje bore za svoju nezavisnost od kolonijalnog

ugnjetavanja istih država koje se na zapadu ponose svojom slobodom, demokracijom i poštivanjem

ljudskih prava.1 Razumljivo je stoga zašto islamski učenjaci i pravnici nisu bili skloni zapadnoj

demokratiji, niti su u to vrijeme mogli raspravljati o poštivanju ljudskih prava na način kako je to

učinjeno na Zapadu.

U današenje vrijeme, posebno nakon 11. septembra 2001. godine i tragičnih događaja u

New Yorku, zapadni teoretičari tvrde da su islam, s jedne strane, i demokratija i ljudska prava, s

druge, inkompatibilni; da je islam nehumana religija; da je žena u islamu sputana i da su njena

prava pogažena i ukinuta; da je islam religija rata i džihada, te da je kao takav islam nesposoban za

saradnju, mir i napredak. Međutim takve tvrdnje su neosnovane zbog toga što je islamski

civilizacijski genij oslanjajući se na sveti tekst Kur'ana i odredbe časnog Poslanika, kroz svoju

burnu povijest čuvao temeljna ljudska prava bez obzira na državno uređenje. Osmanska imperija

čuvala je prava svojih podanika i osiguravala njihovu provedbu.2 Osim toga, islam baštini temeljne

1 Islamske države sticale su svoju nezavisnost sljedećim redom: Egipat, 1922. godine, Irak i Saidijska Arabija 1932. godine, Indonezija 1945. godine, Sirija i Liban 1946. godine, Pakistan 1947. godine, Sudan, Tunus i Maroko 1956. godine, Melezija 1957. godine, Nigerija, Kuvajt i Somalija 1960. godine, te Alžir 1962. godine. Šire pogledati u Grupa autora (2004), Atlas islamskog svijeta, Udruženje Ilmijje IZ u BiH, Sarajevo.

2 Vidi Bulaç, Ali (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, str. 17., Sarajevo.

1

dokumente za zaštitu ljudskih prava od kojih neki sežu čak do vremena Poslanika islama. Ti

dokumenti su:

Medinski ustav ili Medinska povelja koju je sa stanovnicima Medine, grada države,

632. godine sastavio Muhammed, a.s., Božiji poslanik;

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu objavljena u Parizu 19. septembra 1981.

godine na sastanku UNESCO-a;

Kairska dekleracija o ljudskim pravima u islamu usvojena 5. augusta 1990. godine u

Kairu na sastanku ministara vanjskih poslova Organizacije islamske konferencije;

Arapska povelja o ljudskim pravima usvojena u Vijeću Arapske lige 15. septembra

1994. godine.

Analiza nevedenih dokumenata na osnovu relevantne litarature jasno će pokazati spojivost

islama i ljudskih prava čije poštivanje je jedan od načina poštivanja Boga Koji ta prava prema

islamskom učenju uspostavlja, a njihovo kršenje predstavlja grijeh.

No, prije nego što pređemo na razradu islamskih dekleracija o ljudskim pravima i njihovom

doprinosu stvaranju standarda koji su postali sastavni dijelovi Ustava islamskih država, ukratko

ćemo se upoznati s definsanjem pojma „ljudska prava“ i njegovim povijesnim razvojem unutar

zapadne civilizacije kako bismo mogli komparirati razvoj koncepta ljudskih prava u islamu i na

zapadu.

1. Ljudska prava, pojam, podjela i historijska geneza

Osnovna ljudska prava urođena su i jednaka za svakog čovjeka ili ženu bez razlike na

njihovu rasu, spol, boju kože, nacionalnost, religiju ili jezik. Ona nisu vezana za neko posebno

državno uređenje, niti ih bilo kakvo državno uređenje može ukinuti jer su ona starija od države

koja bi ih trebala štititi i osiguravati uvjete za njihovo uživanje. To znači da, recimo, pravo na život

nekome pripada zato što je ljudsko biće, a ne zato što je državljanin neke države ili pripadnik neke

religije, nacije ili pola. Ljudskim pravima ograničava se moć države, a sama ljudska prava

ograničena su poštivanjem prava drugih.

Sva ljudska prava su univerzalna, neotuđiva, neponištiva, nedjeljiva i međuzavisna.

a) Ona su univerzalna jer se odnose ne sve ljude bez obzira na njihove razlike po spolu, boji kože,

rasi, nacionalnosti, vjerskom ubjeđenju ili jeziku. Sve povelje koje razrađuju kataloge ljudskih

2

prava bez obzira da li su usvojene na Generalnoj skupština UN-a ili u Vijeću Arapske lige

počinju podsjećanjem na univerzalnost ljudskog roda: “Svi ljudi su…”3 “Ljudi jesu …”4 “Svi

ljudi imaju pravo…”5 itd.

b) Ljudska prava su neotuđiva i nerazdvojiva od pojedinca. Nisu stvar zasluge ili nagrade i ne

mogu se pokloniti niti oduzeti.

c) Ona su neponištiva i nikakav kralj, skupština ili vlada ne mogu ih suspendirati niti dokinuti.

d) Ljudska prava su nedjeljiva i međusobno zavisna tako da se jedna grupa prava ne može

postizati na račun druge grupe.6

Osnovna načela ljudskih prava proklamovana svim poveljama su sloboda i jednakost. Sloboda

je osnovno, prirodno i urođeno pravo svakog čovjeka. Sva ljudska bića rađaju se slobodna i

nikome nije dozvoljeno da bespravno liši slobode ili porobljava drugog čovjeka. “Sloboda ljudi je

sveta…”7 “Sva ljudska bića rađaju se slobodna…”8 “Svi ljudi su po prirodi slobodni…”9

Jednakost podrazumjeva jednakost spolova, jednakost pred sudom, u mogućnostima i pravima bez

segregacije, rasne diskriminacije i spolnog omalovažavanja. “Sva ljudska bića rađaju se slobodna i

jednaka u dostojanstvu i pravima.”10 “Svi ljudi imaju jednako pravo…”11 “Svi pojedinci su jednaki

pred zakonom bez razlike između vladara i pojedinca.”12

Uvidom u međunarodne dokumente kojima se garantuju i štite ljudska prava dobijamo listu

apsolutnih prava u koja spadaju: pravo na život, zabrana mučenja, nečovječnog i ponižavajućeg

postupanja, zabrana ropstva i ropskog položaja, zabrana ponovnog suđenja već osuđenih ili

3 URL:http:// dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights (1776.) član 1.

4 Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Dekleracije o pravima čovjeka i građanina (1789), čl. 1., Školske novine, str. 14., Zagreb.

5 Vidi URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html, Povelja o ljudskim pravima (1994), član 1., Vijeće Arapske lige.

6 Rudić, Marija (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za ljudska prava, str. 7. vidi URL:http://www.bgcentar.org.yu.

7 Vidi URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm Opća povelja o ljuskim pravima u islamu (1981), član 2.

8 Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Opće dekleracije o ljudskim pravima (1948), član 1, Školske novine, str. 14., Zagreb.

9 URL:http:// dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights (1776) član 1.

10 Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Opće dekleracije o ljudskim pravima (1948), član 1, Školske novine, str. 14., Zagreb.

11 URL:http:// dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument2.htm Virginia Bill of Rights (1776), član 16.

12 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kairska dekleracija o ljudskim pravima, član 19., Pravni centar, str. 281., Sarajevo.

3

oslobođenih povodom istog krivičnog djela, sloboda misli, svijesti i vjeroispovijesti, prava

porodice i djeteta, pravo na državljanstvo i političku participaciju.13

1.1. Geneza razvoja ljudskih prava na Zapadu

Na osnovu načela slobode i jednakosti tokom stoljeća iskristalisan je katalog ljudskih prava

koja su stalno evoluirala i neprekidno se nadopunjavala. Prvi dokumenet kojim je sputana do tada

neograničena moć monarha bila je Velika karta sloboda (Magna carta Libertatum) koju je 1215.

godine važećom proglasio engleski kralj Johan. Naime, kralj je u to vrijeme razrezivao izuzetno

visoke poreze, pa su ljuti i izrevoltirani velikodostojnici sačinili i na pragmentu napisali povelju

kojom se ograničava moć vladara. Ovom poveljom međutim ne priznaju se ljudska prava osoba

već se određena prava monarha sputavaju.14 Nakon toga, proteklo je nekoliko stotina godina do

Habeas Corpus dokumenta kojeg je 1679. godine usvojio engleski parlament, a kojim su regulisne

lične slobode građana i zakonitost u krivičnom postupku. Doba priznavanja ljudskih prava

državnim aktima započinje s Američkom i Francuskom revolucijom koje u svojim ustavima ističu

slobodu i jednakost kao temeljne vrijednosti ljudskog roda.

“Ljudi se rađaju i ostaju uvijek slobodni i jednaki u svojim pravima. Društvene se razlike

mogu temeljiti samo na općoj koristi.”15

Ostale države slijede primjer Amerike i Francuske i u svoje ustave ugrađuju stavke koje se

odnose na poštivanje i garantiranje ljudskih prava.

Poslije Drugog svijetskog rata i strahota kojima su bili izloženi jevreji, romi, ali i svi ostali

narodi pod fašističkom strahovladom, formorane su Ujedinjene nacije u cilju održavanja mira i

sigurnosti, razvijanja prijateljskih odnosa među narodima, poštivanju načela ravnopravnosti i

samoodređenja naroda i rješavanja međunarodnih sporova ili situacija koji bi mogli dovesti do

narušavanja mira.16 Generalna skupština UN-a je 10. decembra 1948. godine usvojila Univerzalnu

dekleraciju o ljudskim pravima koja predstavlja najvažniji dokument o ljudskim pravima i

13 Rudić, Marija (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za ljudska prava, str. 10. vidi URL:http://www.bgcentar.org.yu.

14 Vidi Pirenne, Henri (2005) Povijest Europe, Marjan tisak, str. 170-171., Split.15 Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Dekleracije o pravima čovjeka i

građanina (1789), Školske novine, str. 14., Zagreb.16 Skok, Dobriša (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Izvod iz Povelje UN-a, Školske novine, str.

20., Zagreb.

4

najbitniji međunarodni dokument 20. stoljeća na osnovu kojeg je nastao čitav niz dokumenata i

institucija za zaštitu ljudskih prava.

2. Islamske dekleracije o ljudskim pravima

Prije nego što pristupimo analizi dokumenata o ljudskim pravima nastalih u okrilju

islamske civilizacije potrebno je razjasniti povjesne okolnosti njihovog nastanka i razvoja kao i

uticaj Kur’ana i kolonizacije17 islamskog svijeta na poimanje ideje o ljudskim pravima. Pažljivi

promatrač vjerovatno će primjetiti da su islamske dekleracije o ljudskim pravima, ako se izuzme

Medinska povelja, usvojene kasno.18 Četiri su razloga za to:

1. Stoljećima je Kur’an, od Boga objavljena riječ, smatran osnovnim Tekstom kojim se

garantiraju i štite sva ljudska prava kasnije usvojena na zapadu. Prema islamskom učenju

univerzalna ljudska prava, nepovrediva i neotuđiva od svakog čovjeka, u koja spadaju pravo na

život, vjeru, imetak, čast i porodicu, sloboda, jednakost ukidanje rasnih razlika, prava žena,

djece i manjina, regulisana su i garantovana osnovnim vjerskim propisima.19 Stoga nije bilo

potrebe da se pravi poseban katalog ljudskih prava i da na taj način koncept ljudskih prava

izgubi svoju duhovnu dimenziju. Jak uticaj kur’anskog teksta na formiranje islamskih

dekleracija o ljudskim pravima prisutan je u svim kasnijim poveljama, a posebno u Općoj

povelji o ljudskim pravima u islamu koja je u potpunosti utemeljena na Svetom tekstu.

2. Drugi razlog koji smo spomenuli u uvodu jeste strah islamskog svijeta od “zapadne

demokracije” koja je kroz kolonizaciju pokazivala svoje najcrnje lice. Islamski svijet je na

svojoj koži jako dobro iskusio zapadnjačko poimanje ljudskih prava. Sve do današnjih dana

uticaj pojedinih zapadnih zemalja (slučaj Alžira i Francuske) na unutrašnje uređenje nekih

islamskih država veoma je bitan. Poznavajući to, čini se veoma opravdanom odbojnost

islamskog svijeta ka zapadnjačkom poimanju ljudskih prava.

3. Iako je kolonizacija učinjena pod plaštom “civilizovanja” neciviliziranih naroda,20 ipak

kolonizatori nikada nisu ozbiljno nastojali da u islamskom svijetu zavedu poimanje

17 Nema ni jednog ozbiljnog intelektualca koji ne ukazuje na ključnu ulogu kolonizacije islamskog svijeta na modernu muslimansku misao.

18 Opća povelja o ljudskim pravima u islamu usvojena je tek 1981. godine.19 Uzmimo na primjer hadž, peti temelj islamskog obredoslovlja, koji je najočitiji primjer ukidanja rasnih, polnih,

jezičkih i nacionalnih razlika u okrilju islama. 20 Sindrom koji prati Europu od starih Grka koji su ne-Grke smatrali barbarima, pa preko Rimskog carstava, Arijevske

Njemačke itd.

5

demokratije sa slobodnim, višestranačkim izborima. Više su im odgovarali marionetski režimi

koje su držali u šaci i preko kojih su posredno kontrolisali državu i njene prirodne resurse.

Vlast u islamskim državama, ako se izuzme Turska i Iran nakon revolucije 1979. godine,

nikada nije bila u rukama naroda. Ta činjenica koja ilustruje savremeni islamski svijet jeste

ključni razlog zašto su se dekleracije o ljudskim pravima u okvirima islamske civilizacije

usvajale dosta kasno i zašto je provođenje ovih dekleracija više formalno nego stvarno.

4. Islamske dekleracije pojavljuju se kao odgovor na sve učestalije osude islama kao jedinog

krivca za tešku političku, ekonomsku i vojnu situaciju u kojoj se nalazi islamski svijet.

Rasprave o inkompatibilnosti islama i demokracije, ljudskih prava i sloboda rezultirale su

intelektualnim buntom u islamskih zemalja koje su u vrlo kratkom roku na različitim nivoima

usvojile nekoliko dekleracija duboko ukorjenjenih u islamski vjerozakon.

2.1. Medinska povelja

Medinska povelja je najstariji pisani Ustav u povijesti koji je imao zakonsku snagu.21 Sastoji se od

52 člana koji su regulisali odnose unutar novoformirane zajednice u Medini koju su sačinjavali

muslimani, Arapi-politeisti i Židovi. Nakon što se preselio iz Meke u Medinu Muhammed, a.s.,

nastojao je da formira jaku zajednicu koja nije bila vezana krvnim i plemenskim vezama, već joj je

osnova bila vjerovanje u Jednog Boga. Da bi to uradio 622. godine (1. godine po Hidžri) sačinio je

sporazum između muhadžira,22 ensarija23 i Arapa koji su bili politeisti. Taj sporazum, koji po

većini istraživača,24 u početku nije uključivao jevreje, postao je temeljni akt novoformiranog grada

države, Medine. Nakon što je pozicija muslimana u Medini ojačala pobjedom na Bedru sačinjen je

aneks Medinskoj povelji koji se odnosio na jevreje stanovnike Medine.25

2.2. Karakteristike Medinske povelje

21 Prije nje su postojale razrade određenih Ustava (Aristotel), ali oni nikada bili oživotvoreni.22 Muhadžiri su muslimani koji su učinili hidžru (preselili se) iz Meke u Medinu.23 Ensarije su muslimani stanovnici Medine koji su pružili utočište doseljenicima iz Meke.24 Vidi Hamidullah, Muhammed (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, str.

174-177., Sarajevo. 25 Ibid, str. 174-177.

6

Medinskom poveljom uspostavljaju se: odbarana, zakonodavstvo, sudstvo, te prava i obaveze

njenih građana koji se smatraju jedinstvenom zajednicom – ummetom u odnosu na sve druge ljude.

“Evo šta je Poslanik, Muhammed, propisao vjernicima i poslušnicima iz redova Kurejšija

i Jetriba, kao i onima koji su ih slijedili, te su im se kasnije priključili i borili se na njihovoj strani.

Oni sačinjavaju jednu zajednicu (umma) izvan ostalih ljudi.”26

Ta zajednica svoje postojanje temelji na vjeri u Jednog Boga, pravu, zakonu, solidarnosti i

milosrđu koji su iznad krvnih i plemenskih veza što je do tada nezabilježeno među arapima.

“Bogobojazni vjernici moraju se suprostaviti nasilniku ili onome ko snuje nepravdu ili

zločin, krši prava i unisi nemir među vjernike. Neka svi dignu ruku na takvoga, pa bio on i sin

jednog od njih.”27

Poveljom su udareni temelji vladavine prava. Svi građani imaju ista prava i dužnosti i bez

obzira na društveni položaj ili materijalno bogatstvo (čl. 15) dužni su poštivati odredbe Ustava i

prema njima se ravnati. Niko, pa čak ni Božiji Poslanik nije iznad ustava zajednice. U slučaju

sudskog spora suprostavljene strane obratit će se sudiji, Poslaniku Muhammedu. Time je učinjen

revolucionarni korak u uspostavljanju vladavine prava jer se pravni poslovi ne ostavljaju pojedincu

da ih riješava već brigu o njima preuzima zajednica.28

Drugi dio Povelje reguliše odnose muslimana i jevreja koji su živjeli u Medini. Židovi s

muslimanima tvore jedinstvenu političku zajednicu čiji je Ustav Medinska povelja. Oni imaju ista

prava kao i muslimani i slobodni su da ispovijedaju svoju vjeru. “Židovi iz plemena Banu Auf

tvorit će zajednicu s vjernicima; židovi neka slijede svoju vjeru, a muslimani svoju, bez obzira da li

se radi o njima samima ili o njihovim klijentima.”29 Židovi su dužni zajedno s muslimanima

učestovati u odbrani Medine i pri tom sami snositi svoje troškove. Muslimanima nije dopušteno

pomagati neprijatelje židova, niti je židovima dopušteno pomagati neprijatelje muslimana

(Kurejšije). Muhammed, a.s., je sudija u svim sporovima među onima na koje se odnosi Povelja,

ali će židovima suditi prema njihovom zakonu objavljenom u Tevratu. Onaj ko krši propise

Povelje gubi pravo na zaštitu i čini to na vlastitu odgovornost.

26 Ibid., Medinska povelja, član 1-2., str. 178.27 Ibid., Medinska povelja, čl.13., str. 182.28 Hamidullah, Muhammed (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatskoj i Sloveniji, str.176,

Sarajevo.29 Ibid., Medinska povelja, čl. 25, str. 184.

7

“Ne smiju se štititi ni Kurejši, ni njihovi pomoćnici ni oni koji im pružaju pomoć. Neka židovi i

muslimani priskoče jedni drugima u pomoć protiv sakoga ko napadne Jetrib.”30

Pravni je izvor Medinske povelje običajno pravo koje je važilo među Arapima, a ne kur’anski

tekst, što je veoma bitno jer ističe zemaljsku dimenziju organizacije vlasti u islamu koja nije od

Boga dirigovana već počiva na ljudskim sporazumima i ugovorima. To se ističe u svim članovima

koji se odnose na otkup ratnih zatvorenika i plaćanje krvarine. Već u četvrtom članu stoji: “Benu

Aufci će na isti način kao i do sada i kao što je to kod njih običaj…”31

Značaj Medinske povelje i njenu važnost za razumjevanje političkog prularizma i zaštite ljudskih prava istako

je savremeni turski sociolog Ali Bulaç koji smatra da je: „Medinska povelja koju su prihvatili i potpisali muslimani,

jevreji i mušrici, predstavlja prvi pravni dokument uopće pisan na temelju jednakih prava za sve i zaštite demokratskih

vrijednosti i taj je dokument daleko stariji od onih koji se pojavljuju u 17. i 18. stoljeću. Očigledna specifičnost

Medinske povelje je u tome što ona daje prednost vjerskim, pravnim i kulturnim posebnostima, pretežira pluralistički

model i taj pluralizam stavlja pod ustavnu garanciju.“32

Na kraju vrijedno je napomenuti da je Medinska povelja priznata i od neislamskih autora, te je stoga svoje

mjesto našla i na zanimljivoj internet stranici na kojoj se nalaze Ustavi većine država svijeta.33

2.3.Opća povelja o ljudskim pravima u islamu

30 Ibid., Medinska povelja, čl. 43 i 44. str. 186.31 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Medinska povelja, Pravni centar, str. 285.,

Sarajevo.32 Bulaç, Ali (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, str. 16. Sarajevo.33 URL: http://www.constitution.org/cons/medina/con-medina.htm

8

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu usvojena 19. septembra 1981. godine (21. zul-

kade 1401. godine po Hidžri) na sastanku UNESCO-a u Parizu, predstavlja prvi savremeni

zančajniji pokušaj islamskih učenjaka da odgovore na brojne debate o nespojivosti islama i

ljudskih prava. Dekleracija je pripremljena na inicijativu Islamskog savjeta i njegovog generalnog

sekretara Salema Azzama. U preambuli Dekleracije navode se osnovni razlozi za njeno usvajanje:

ljudska prava su neodvojiva od islama i imaju Božansko porijeklo; ona štite čovjekovo

dostojanstvo i čast; borba protiv kolonijalizma i neokolonijalizma i bilo kakve okupacije je

dozvoljena:

“Islam je čovječanstvu dao idealan kod ljudskih prava prije hiljadu i četiri stotine godina.

Svrha ovih prava jeste ukazivanje časti i digniteta čovječanstvu, te ukidanje eksplatacije, tlačenja i

nepravde. Ljudska prava su u islamu duboko ukorjenjena u shvatanju da je Bog, i Bog jedino,

autor Zakona prava i da je On izvor svih prava.”34

Bog je, dakle, ustanovio neotuđiva ljudska prava i podario ih čovjeku jer:

“…je ljudski razum bez pomoći Božije nesposoban da korača najboljim putem…Budući da

im je podareno porijeklo u Božanskom, niti jedan vođa, niti jedna vlada, niti jedna skupština niti

bilo koji drugi autoriteti/vlast ne smije ograničiti, poništiti niti narušiti ni na koji način prava

dodijeljena od Boga ”35

Poštivanje ljudskih prava vodi izgradnji društva čije osobine su:

a) jednakost u pravima bez diskriminacije na osnovu porijekla, rase, pola, boje, jezika ili

religije i zaštita od tlačenja, tiranije i ropstava,

b) vlast je povjereno dobro, a ne privilegija, a vladar i podanik jednaki su pred zakonom,

c) svi imaju iste šanse,

d) porodica je osnova tog društva te stoga brižno čuvana i njegovana.36

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu sastoji se od 23 člana kojima se garantuju i štite

građanska, socijalna, kulturna i politička prava. Svaki član potkrijepljen je citatom iz Kur’ana ili

hadisom iz neke od priznatih sunijskih zbirki tradicije.37 U odnosu na Univerzalnu dekleraciju o

ljudskim pravima usvojenu u UN-u 1948. godine, razlikuju se sljedeća prava:

34 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar, str. 160., Sarajevo.35 Vidi URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm preambula Opće

povelje o ljudskim pravima u islamu. 36 Ibid., preambula Opće povelje o ljudskim pravima u islamu 37 U povelji su korišteni hadisi iz sljedećih zbirki tradicije: Sahih – El-Buhari i Muslim, Sunen – Ebu Davud, Et-

Tirmizi, En-Nesai i Ibn Madže, Musned – Ahmed.

9

pravo na zaštitu čovjekovog života i njegovog tijela nakon smrti: “Materijalno i duhovno

postojanje čovjeka je zaštičeno; zakon ga štiti za vrijeme života i nakon smrti.” (čl.1)

pravo na odbranu države u slučaju agresije: “Ni jedan narod ne smije napasti na slobodu

drugog naroda. Napadnuti narod ima pravao odgovoriti napadu u ime svoje odbrane i

svoju slobodu osvojiti na bio koji način.”38 (čl. 2)

pravo na zaštitu od zloupotrebe vlasti: “Svako ima pravo da bude zaštičen od provođenja

samovolje vlasti nad njim.” (čl. 6)

pravo na zaštitu časti i dobrog glasa: “Zabranjeno je otkrivati nečije mahane i potkopavati

njegovu ličnost i moral.” (čl. 8)

prava manjina na ekonomsku, religijsku, kulturnu i sudsku samostalnost. (čl. 10)

socijalna prava: prava siromašnih na posjed bogatih; zabrana: prevare, rizičnih poslova,

eksplatacije, monopola, kamate i lažnih reklama. (čl. 15)

porodična prava: muž izdržava suprugu i djecu; roditelji imaju pravo na imetak djeteta.

(čl.19)

prava supruge: čuvanje bračnih tajni. (čl. 20)

Iako nije imala nikakvu zakonsku snagu Opća dekleracija o ljudskim pravima u islamu

izazvala je različite kritike među intelektualnim krugovima istoka i zapada koje su se kretale od

žestokog i neprimjerenog napada do odobravanja i prihvatanja. Među određenim islamofobičnim

krugovima Dekleracija je tumačena kao:

“…pokušaj islamskih militanata da naprave islamsku dekleraciju o ljudskim pravima u kojoj

su izostavili sve slobode i prava koja su u suprotnosti s islamskim vjerozakonom.”39

S druge strane savremeni islamski učenjak Muhamed Arkoun odobrava napore Islamskog

savijeta da kroz Opću dekleraciju o ljudskim pravima u islamu afirmira islamsko stajalište o

problemima savremenog doba i smatra da se:

“Velika vrijednost ove dekleracije sastoji u tome što ona izražava shvatanja, načine mišlenja i

zahtjeve koje muslimani savremenog doba počinju prihvatati. Historičari mogu prezreno govoriti

o anahronizmu projektiranja modernih pojmova/koncepata unatrag u doba utemeljenja, u mitsko

doba islama; pravnik može naglašavati etički idealizam članaka koja su mrtva slova na papiru,

38 Osiguravanje prava narodu Palestine za oslobodilačku borbu protiv Izraela.39 URL:http://www.secularislam.org/humanrights/compatible.html.

10

koja se čak otvoreno krše u svim islamskim zemljama. Takva uzrujavanja i postupci isuviše su

olahki…”40

2.4. Kairska dekleracija o ljudskim pravima

Rezolucija broj 49/19 o Kairskoj dekleraciji o ljudskim pravima usvojena na 19.

kenferenciji ministara vanjskih poslova (zasjedanje o miru, međuzavisnosti i razvoju) država

članica Organizacije islamske konferencije (OIC)41 koja je održana u Kairu od 9-14. muharema

1411. godine po Hidžri (31.06-05.08. 1990.) predstavlja važan pokušaj kodifikacije šerijatskih

načela u oblasti ljudskih prava i sloboda.42 Sastoji se od 25 članova kojima su regulisana raznolika

prava koja prepoznaje i garantuje šerijat. U preambuli Dekleracije izražava se nada da će ona

služiti kao opšti vodič državama članicama na polju ljudskih prava.43 Nakon toga idealizira se

povijesna uloga islamskog Ummeta koji je jedini u stanju da osigura riješenja za hronične

probleme materijalističke civilizacije. Ljudska prava i slobode sastavni su dio islama i pošto imaju

Božansko ishodište nikome nije dozvoljeno da ih u cijelini ili djelimično suspenduje, krši ili

ignoriše. Čak šta više, poštivanje ljudskih prava predstavlja akt pobožnosti, a njihovo

zanemarivanje ili kršenje gnusni grijeh. Iako se ne navode konkretni kur’anski pasaži kojima se

utemeljuje porijeklo ljudskih prava, za razliku od Opće dekleracije o ljudskim pravima u islamu,

oni se nalaze utkani u sve stavke Kairske dekleracije. Upućenom je lahko prepoznati kur’ansku

osnovu prvog člana, ali i ostalih dijelova Dekleracije, u kojem se proklamuje da niko nema

prednost nad drugim izuzev na osnovu pobožnosti i dobrih dijela.44 Prava žena izjednačena su s

pravima muškaraca (čl. 6) s tim da je suprug zadužen za izdržavanje i blagostanje porodice.

Nasljedno pravo zagarantovano je članom 7. Regionalnim problemima koji opterećuju islamski

svijet: pitanje Palestine, kolonizacija i krščanske misionarske aktivnosti široko su obuhvaćeni

Kairskom dekleracijom.

“Ljudska bića rađaju se slobodna i niko nema prava da ih porobljava, muči, tlači i

iskorištava, jedino se Uzvišenom Bogu duguje pokornost. Kolonijalizam svih vrsta potpuno je

40 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar, str. 160., Sarajevo. 41 Organizacija islamske konferencije je međuvladina organizacija koja okuplja 57 država članica. Osnovana je u Rabatu

25. septembra 1969. godine nakon što su cionisti zapalili džamiju Mesdžidul-aksa, s prioritetnim ciljem zaštite Mesdžidul-akse. Šire o Organizaciji islamske konferencije pogledati na URL:http://www. oic-oic.org/

42 Karić. Enes, navedeno djelo str. 275-283. 43 Tekst označen kurzivom preuzet iz Kairske dekleracije o ljudskim pravima. Vidi URL:http://www.oic-oci.org/.44 Aluzija na 13. ajet sure Al -Hugurat.

11

zabranjen budući da je to jedan od najgorih oblika porobljavanja. Narodi koji pate pod

kolonijalnim jarmom imaju puno pravo na slobodu i samoodređenje. Sve države su dužne da

podrže borbu kolonizovanih naroda za uklanjanje svih oblika kolonizma i okupacije, a sve države

imaju pravo da očuvaju svoj nezavisni identitet i vrše kontrolu nad svojim socijalnim i prirodnim

izvorima bogatstva.”45 “Zabranjen je bilo koji oblik prinude ili iskorišćavanje siromaštva ili

neznanja pojedinaca u namjeri da se prevedu u drugu vjeru ili u ateizam.”46

Osnovna i neotuđiva prava na život, vjeru, porodicu, čast i imovinu (čl. 18) zagarantovana

su svakom ljudskom biću. Nikome nije dozvoljeno da špijunira drugog, niti da prlja njegovo ime.

Svi imaju pravo na političku aktivnost i vođenje javnih poslova (čl. 23). Na kraju Dekleracije u

posljednja dva člana (čl. 23 i 24) eksplicitno se navodi da su: “…sva prava i slobode sadržane u

ovoj dekleraciji podvrgnuta islamskom šerijatu. Islamski šerijat je jedini izvor za tumačenje i

pojašnjavanje bilo kojeg člana ove dekleracije.”

Kairska dekleracija predstavlja snažan moralni poticaj državama potpisnicama da

garantuju i štite proklamovana ljudska prava i na žalost nema zakonsku snagu. Međutim

Deklaracija je važna zbog činjenice da u islamskom svijetu sve više zaživljava diskurs o ljudskim

pravima, te je opravdano očekivati da će prava koja su uistinu univerzalno proklamovana kroz

Kur’an i Poslanikov sunnet, postati stvarnost islamskog svijeta.

2.5. Arapska povelja o ljudskim pravima

Rezolucijom 5437 na 102. redovnoj sjednici Vijeća Arapske lige47 15. septembra 1994.

godine usvojena je Arapska povelja o ljudskim pravima. Ova Povelja sastoji se od 43 člana

podijeljenih i tri djela. Postoji nekoliko ključnih detalja u kojima se Arapska povelja razlikuje od

ranijih regionalnih dokumenata o ljudskim pravima usvojenih u okrilju islamske civilizacije:

1. Vjeće Arapske lige ne poziva se samo, kako je to bilo uobičajeno, na islamski diskurs o

ljudskim pravima, nego u prvi plan stavlja arapsku naciju i arapski svijet koji je kolijevka

45 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kirska dekleracija o ljudskim pravima, član 11., Pravni centar, str. 275-283., Sarajevo.

46 Ibid., član 10.47 Arapska liga je neformalno ime za Ligu arapskih država. To je dobrovoljna asocijacija nezavisnih država čije

stanovništvo uglavnom govori arapski jezik. Arapsku ligu su 1945. godine u Kairu osnovali Egipat, Irak, Libanon, Saudijska Arabija, Sirija, Jordan i Jemen. U članstvo Arapske lige do danas primljene su 22 zemlje čiji je osnovni cilj jačanje veza između država članica, koordinacija njihovih političkih stavova i promicanje zajedničkih interesa. Šire o Arapskoj ligi vidjeti na URL:http://www.arab.de/arabinfo/league.htm

12

religija i rodno mjesto civilizacija.48 Islamski šerijat tek je jedan od izvora Povelje zajedno s

drugim od Boga objavljenim religijama.

2. Primjetan je blagi zaokret ka prihvatanju zapadnih izvora ljudskih prava katalogiziranih u

Univerzalnoj povelji o ljudskim pravima (1948) i Paktovima koji su iz nje proistekli:

“Potvrđujući principe Povelje Ujedinjenih naroda (1945) i Univerzalne dekleracije o ljudskim

pravima (1948) kao i odredbe internacionalnog Pakta o građanskim i političkim pravima

(1966) i Pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima…”49

3. Nekoliko članova Povelje (čl.5, čl.7, čl.18, čl.20, čl.24, čl.26, čl.33 i čl.34 ) doslovno su

preuzeti iz Univerzalne povelje o ljudskim pravima (1948). Osim toga, Arapska povelja u

potpunosti slijedi pregled ljudskih prava na način kako je to učinjeno u Univerzalnoj povelji o

ljudskim pravima (1948), a koja je podijeljena na građanska (od 5. do 18. člana), politička (od

19. do 24. člana), ekonomska (od 25. do 34. člana) i kulturna prava (čl. 35 i 36).

4. Treći dio Povelje veoma je bitan i interesantan. Naime, ovim dijelom Arapske povelje

regulisan je rad Ekspertnog odbora za zaštitu ljudskih prava pri Stalnom odboru za ljudska

prava Vijeća Arapske lige. Ovaj Odbor koji se sastoji od 7 članova iz različitih država

potpisnica Povelje zadužen je da prati provedbu odredbi Arapske povelje o ljudskim pravima

kroz izvještaje koje su države potpisnice Povelje dužne dostavljati periodično svake tri godine

ili po potrebi.

Arapskom poveljom se ne garantuju neka nova ljudska prava u odnosu na dekleracije prije nje.

Uglavnom se ranije usvojena prava razrađuju i proširuju. Tako je npr., smrtnoj kazni i načinu njene

primjene posvećeno tri člana Povelje (čl. 10, 11, 12), dok se, recimo, pravima porodice bavi samo

38. član.

Arapska povelja o ljudskim pravima predstavlja još jedan značajan korak ka afirmaciji i

potvrđivanju ljudskih prava unutar islamskog civilizacijskog kruga. U odnosu na ranije dokumente

s njom je učinjen zanačajan iskorak naprijed ka zbližavanju islamskog i zapadnog poimanja

ljudskih prava i njihovih izvora. Isprepletenost islamskih nečela i zapadnog prava pobuđuju nadu

da će se savremeno poimanje islama integrisati u sve moderne civilizacijske trendove na način da

čuva temeljnu kur’ansku poruku, a da u isto vrijeme bude aktuelno u svijetu današnjice.

48 Tekst označen kurzivom preuzet je iz Arapske povelje o ljudskim pravima (1994) Vidi URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html

49 Ibid.

13

6.6. Zaključak

Pojačan interes za razumijevanje ljudskih prava i usvajanje niza dekleracija u posljednjih

nekoliko decenija potvrđuje nastojanja islamskih intelektualaca da se uključe u savremene tokove

života i mišljenja jer je pitanje ljudskih prava na globalnom nivou jedno od temeljnih pitanja koja

opterećuju svijet. Dokumenati kojima se garantuju ljudska prava u islamu nedvosmisleno pokazuju

da je napredni zapadni svijet na tragu onoga čemu teži islam.

Osnovni prigovori vezani za robstvo, prava žena i ozakonjenje prava na teritoriji islamskih

država polahko blijede. Naime, analiza povelja o ljudskim pravima u islamu pokazala je očitu

evoluciju prava žene koja se u Općoj povelji o ljudskim pravima u islamu (1981) spominje samo

kao supruga, a već Kairskom poveljom (1990) njena prava su izjednačena s pravima muškaraca:

“Žena je ravna muškarcu u ljudskom dostojanstvu”,50 da bi Arapskom poveljom (1994) svaka vrsta

diskriminacije žena (čl. 2) bila strogo zabranjena. Prigovori vezani za ropstvo više nisu aktuelni jer

je ropstvo ukinuto u svim islamskim zemljama. I na kraju smatrati da su islamske povelje o

ljudskim pravima „mrtvo slovo na papiru“ koje ne štiti nikakav državni zakon znači ne poznavati

stvarnu situaciju vezanu za zakonodavstvo islamskih zemalja. Ustavi islamskih zemalja51 štite

ljudska prava i građanima je omogućeno da traže pomoć države u čuvanju i ispunjavanju tih prava.

To su činjenice.

Onome ko tvrdi da se uprkos navedenim zakonskim aktima ljudska prava očito krše u

islamskim zemaljama, može se odgovoriti: „U kojoj se državi ne krše ljudska prava? Zar nije

dovoljan nedavni primjer nehumanog, zvjerskog i gnusnog ponašanja američkih i britanskih trupa

u zatvorima Iraka i njihovo bestijalno zlostavljanje zatvorenika? Gdje su nestali članovi raznih

povelja i dekleracija kojima se zabranjuje mučenje i nečovječno tretiranje zatvorenika? Amerika i

Velika Britanija su vodeće nacije naprednog zapadnog svijeta i to se njihovim časnicima i

vojnicima ne bi smjelo dešavati.

50 Karić, Enes (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Kirska dekleracija o ljudskim pravima, član 6., Pravni centar, str. 278., Sarajevo.

51 Uzmimo na primjer državu Katar. Ustav države Katar, koja je po društvenom uređenju tradicionalna monarhija, garantuje građanska, ograničena politička, socijalna i kulturna prava svojim građanima. Tako se u Ustavu nalaze članovi koji štite ljudska prava: Svi građani su jednaki u opštim pravima i dužnostima. Svi su jednaki pred zakonom. Nema diskriminacije na osnovu pola, porijekla, jezika i religije. Lična sloboda je zagarantovana. Niko ne smije biti mučen niti ponižavan; privatnost je zagarantovana itd. Sve su to članovi Univerzalne dekleracije o ljudskim pravima (1948) ili bilo koje islamske dekleracije. Osim toga, nije zabilježen niti jedan slučaj da su se međunarodne organizacije oglašavale u vezi s kršenjem ljudskih prava u ovoj zemlji. Dakle, brojne rasprave o nužnosti postojanja demokratskog sistema kroz koji bi se osigurala ljudska prava nisu uzimale u obzir velikopoštivanje ljudskih prava u Osmanskoj državi, ali i u savremenim islamskim monarhijama. Osim ovog primjera pogledati Ustave ostalih islamskih država.

14

Osnovna poruka Medinske povelje usvojene prije 1400. godine jeste prihvaćanje izvora prava

koji nisu u suprotnosti s islamskim šerijatom. Božiji Poslanik sastavio je Povelju na osnovu

običajnog prava koje nije bilo u suprotnosti s izvorima islama. To je jasana poruka intelektualcima

današnjice koje su raspeti između savremenih problema i tradicionalnih izvora da preuzimaju sva

plemenita nastojanja čovječanstva bez obzira s koje strane svijeta dolazila. Sve islamske

dekleracije o ljudskim pravima garantuju prava identična pravima bilo koje druge povelje o

ljudskim pravima. To je posebno vidljivo u Arapskoj povelji o ljudskim pravima koja je dobrim

dijelom utemeljena na Univerzalnoj dekleraciji o ljudskim pravima. Zapravo, po principima i

načelima koja proklamuje i pravima koja garantuje i štiti sasvim je moguće preuzeti gotovo cijeli

tekst Univerzalne dakleracije o ljudskim pravima (1948) i na njemu napisati islamska povelja.

Islamski svijet ima potencijala, duhovnog i materijalnog, i obilje povijesnog iskustva da

ponovo postane vodič čovječanstvu u zaštiti ljudskog dostojanstva, časti ugleda i prava. Pitanje je

samo da li će muslimani znati prepoznati snagu koju im islam pruža i pravilno je iskoristiti na

dobrobit čovječanstva?

mr. hfz. Elvir Duranović

LITERATURA

1. Bulaç, Ali, (1995) Islam i demokracija – teokracija i totalitarizam, Ljiljan, Sarajevo

2. Grupa autora (2004), Atlas islamskog svijeta, Udruženje Ilmijje IZ u BiH, Sarajevo.

3. Hamidullah, Muhammed, (1983) Muhammed, a.s., - Život, Starješinstvo IZ u BiH,

Hrvatskoj i Sloveniji, Sarajevo.

4. Karić, Enes, (1996) Ljudska prava u kontekstu islamsko- zapadne debate, Pravni centar,

Sarajevo.

5. Pirenne, Henri, (2005) Povijest Europe, Marjan tisak, Split.

6. Rudić, Marija, (2001) Ljudska prava – priručnik za nastavnike, Beogradski centar za

ljudska prava, vidi URL:http://www.bgcentar.org.yu.

7. Skok, Dobriša, (1990) Ljudska prava – osnovni međunarodni dokumenti, Školske novine,

str. 20., Zagreb.

8. URL:http://w1.umn.edu/humanrts/instree/arabcharter.html. Arab charter of human rights

(1994).

9. URL:http://www.secularislam.org/humanrights/compatible.html.

15

10. URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/dokument-8htm

Opća povelja o ljudskim pravima u islamu (1981).

11. URL: http://www.constitution.org/cons/medina/con-medina.htm.

12. URL:http://www.oic-oci.org/ Cairo charter of human rights (1990)

13. URL:http://www.arab.de/arabinfo/league.htm.

14. URL:http://dadalos.org/kr/Menschenrechte/Grundkurs-MR2/Dokumente/ dokument2.htm

Virginia Bill of Rights.

16