Politički sistemi

0

I. Sažetak

U ovom seminarskom radu se raspravlja o važnosti političkih sistema, njihovom

povijesnom razvoju, njihovim brojnim definicijama, biti i strukturi, oblicima i elementima.

Koristila sam stručnu literaturu s područja političkih znanosti, koja mi je uvelike razjasnila

važnost političkih sistema, kao i njihova dugotrajni razvoj. Nastojala sam biti kratka ali

sveobuhvatna u nastojanju da ne ispustim nijedan detalj bitan za jedan politički sistem. Kroz

povijest su različito dijeljeni i shvaćani, a danas se dijele na tri osnovna tipa: autokraciju,

oligarhiju i demokraciju. Budući da je demokracija najrazvijenija, njoj je posvećen dodatni

segment objašnjavanja.

1

II. Sadržaj:

II. Sadržaj..................................................................................................................................2

III. Uvod.....................................................................................................................................3

IV. Tekst rada............................................................................................................................4

IV. 1. Definicije političkog sustava..........................................................................................6

IV. 2. Bit političkog sustava......................................................................................................8

IV. 3. Struktura i elementi političkog sustava........................................................................9

IV.4. Oblici političkih sustava................................................................................................11

1) Autokracija............................................................................................................11

2) Oligarhija...............................................................................................................12

3) Demokracija...........................................................................................................13

a) Elementi demokracije...............................................................................14

V. Zaključak............................................................................................................................16

VI. Literatura..........................................................................................................................17

2

III. Uvod

Za današnje moderno društvo u kojem je, zbog razvitka tehnologije, jako lako znati

društvena zbivanja, pa tako i ona politička, vrlo su važni pojmovi poput političkog sistema ili

sustava. Sami nazivi određuju naše mišljenje o nekom događaju. Razvitak političkih sistema

počinje nastankom države. Razvoj je bio dug, ali isplativ. Iako možda često nezadovoljni

količinom demokracije i slobode , ako se osvrnemo na drukčije političke sisteme, zapravo

dolazimo do zaključaka da imamo dosta slobode u odnosu na naše pretke. Politički sistemi

imaju vrlo bitno značenje za razvoj ili nerazvoj jednog društva, a samim time i njegovu

sudbinu.Ne proučava samo politika političke sisteme, sociologija ih jako cijeni i proučava. U

nastavku se raspravlja o povijesnom razvoju političih sistema, njihovoj biti, kao i samim

oblicima.

3

IV. Tekst rada

Glavni način klasificiranja država je razlikovanje prema političkom sistemu, budući da

se polazi od najznačajnijih osobina državne vlasti, a to su politički odnosi kojima se

ustanovljava vlast. Počevši od antičke Grčke pa do dana današnjeg, ovo je glavna tema svih

teorija o oblicima države. Ovdje se pod političkim sistemom misli utječe li i u kojoj mjeri

narod na postavljanje, rad i odgovornost nositelja državne vlasti.

Najčešća pitanja koja se postavljaju kod istraživanja političkih sistema su: da li narod

određuje ili neki njegovi dijelovi najviše službene osobe u jednoj državi – šefa države,

zakonodavca, vladu; da i oni utječu na donošenje odluka političke vlasti; mogu li oni

kontrolirati, pozivati na odgovornost i smjenjivati državne službene osobe. Kroz čitavu

povijest , politički teoretičari i mislioci su odgovarali na ova pitanja dok su raspravljali o

monarhiji, oligarhiji, aristokraciji, republici i demokraciji....Danas se na ova pitanja odgovara

razlikovanjem tri osnovna tipa politikog sistema: autokraciju, oligarhiju i demokraciju.

Međutim, za što bolje istraživanje političkih sistema, možda je se najbolje držati

sociološkog načela dokumentarnosti, pa prvo istražit povijesna razmišljanja o političkim

sistemima da bi ih lakše razumjeli. Neka su mišljenja poznatih teoretičara političkih sistema:

Platon i Aristotel – poznati grčki filozofi su klasificirali sisteme na temelju kriterija po

broju sudionika u vršenju političke vlasti, pa razlikuju monarhiju, aristokraciju i

demokraciju. Monarhiju smatraju onaj oblik vlasti koju vrši pojedinac, kao neprikosnoveni

nositelj suvereniteta. Aristokracija – vlast koju vrši manjina posebno odabrane aristokratske

elite, tj. politička oligarhija.Demokracija je za njih treći oblik vlasti, pod čime misli na

vršenje vlasti od strane većine, u koju spadaju samo slobodni građani, dok robovi nisu imali

pravo glasa niti ikakvog sudjelovanja u donošenju odluka. „Za svaki od ovih oblika oni su

nalazili još po dvije vrste. Pozitivan ( "valjan"), u kome je cilj državne vlasti opće dobro

naroda, i negativan, ("iskvaren"), gdje ta vlast zanemaruje opće dobro i za cilj ima vlastitu

korist."1

Montesquieu – oblike vlasti klasificira kao: republiku, monarhiju i despotiju.

Republika može biti demokratska (u kojoj je na vlasti većina naroda) i aristokratska (na vlasti

je većina aristokracije). U monarhiji je na vlasti jedna osoba, car ili kralj, koji vlada državom

1 Žepić, B., Suvremeni politički sustavi, Logos, Split, 2000.,str.157.

4

po vlastitom nahođenju, dok je despotija oblik vlasti koji oznčava kao odsutnost svake

demokracije i gdje je narodna volja potpuno podređena volji vladara.

Diverger – poznati teoretičar političkih sustava, koji je smatrao da postoje kompetentni

(takmičarski), polukompetentni (polutakmičarski) i autoritarni politički sustavi, gdje svaki

od njih može naginjati ili demokratskom vršenju vlasti ili težiti uspostavljanju diktature.

Gurvitch – on je suvremene političke sustave dijelio na više vrsta, ali s drukčijim

kriterijem podjele. Tvrdio je da u suvremenom društvu postoje „sustavi s dirigiranom

ekonomijom, zatim, fašistički sustavi, s vrlo jakom tehnokratsko – birokratskom osnovom,

politički sustav kolektivističkog etatizma i planski rukovođeni politički sustav koji počiva na

osnovi pluralističkog kolektivizma."2

Max Weber – političke sustave dijeli u tri skupine: a) oni oblici vlasti koje karakterizira

patrijahalna tradicionalna vlast; b) oni sustavi koji su karakteristični po postojanju

karizmatske vlasti koju drži i kontrolira vođa, putem urođenog čarobnog smisla; c)

birokratske racionalne i pravne države, temeljene na podjeli vlasti, koja je međusobno

kontrolirana i uvjetovana. Iako Weber nije klasičan teoretičar političkih sustava, njegovo je

mišljenje znatno utjecalo na društvenu i političku misao Zapada.

Najdan Pašić – dijeli sve političke sustave u tri skupine: buržoaski (u kojima

prepoznaje parlamentarni, predsjednički i konventski politički sustav), socijalistički (ovdje

svrstaje sustave istočnoeuropskih zemalja i Kine) te sustavi zemalja u razvitku. Vidljivo je

da se ova klasifikacija temelji na marksističkom klasnom pristupu.

Leiserson, A. – dijeli sve političke sisteme na jednostranačke, dvostranačke i

višestranačke, gdje polazi od broja relevantnih političkih stranaka, koje se bore za

osvajanje vlasti i njeno vršenje unutar njih.

2 Žepić,B.,Isto,str.158.

5

IV. 1. Definicije političkog sistema

Među znanstvenicima s područja drušvenih znanosti nema potpune suglasnosti glede

definiranja pojma i biti političkog sistema, a do razilaženja dolazi zbog različitih shvaćanja

determinanti i bitnih elemenata koji određuju bit i strukturu političkog sistema. Od mnoštva

definicija, neke su jako složene i komplicirane, dok su neke posve jasne i jednostavne. Ako

pođemo od stava da je odnos javne vlasti i društva bitan za svaki politički sistem, onda jedan

od autora navodi "da je politički sistem splet institucija kojima je utvrđen i reguliran odnos

javne vlasti i društva."3 Prednost ove definicije je jednostavnos i odnos javne vlasti i društva

kroz politički sistem, dok joj je nedostatak činjenica da politički sustav svodi samo na splet

institucija isključujući niz ostalih elemenata koji čine politički sistem. Međutim, kako autor

shvaća da nije potpuno obuhvatio politički sistem kao cjelinu, proširuje definiciju u kojoj kaže

da "pod političkim sustavom podrazumijevamo, s jedne strane, sastav institucionaliziranih

nositelja političke vlasti u jednoj društvenoj zajednici, način njihovog konstituiranja,

organizacije i djelovanja, i s druge strane, skup onih institucija i odnosa preko kojih se

uspostavlja organizirana veza između nositelja političke vlasti i društvenih snaga u čije ime

oni vladaju."4 Ovdje sada dobivamo definiciju koja je vrlo složena, komplicirana i samim

time teško prihvatljiva.

Jedan drugi autor politički sistem definira "politički sustav kao znanstvena i praktična

disciplina je skup mnogobrojnih državnih i društvenih institucija putem kojih se ostvaruje

vršenje vlasti i uspostavlja odnos javne vlasti i društva."5 Ova definicija je puno sadržajnija,

jasnija i bolje je formulirana , te također pokazuje činjenicu da u političkom sustavu nije

važan samo odnos javne vlasti i društva nego i to da je on zapravo jedan složeni sustav

institucija putem kojih se u jednom društvu vlast ostvaruje, pa je politički sustav podsustav

globalnog društva.

U jednoj političkoj enciklopediji dana je definicija: "politički sustav je organizirana

cjelina djelatnosti i odnosa, političkih organizacija i institucija i političke kulture."6 Iako ova

definicija ne ukazuje na odnos javne vlasti i društva, velika joj je prednost što sustav promatra

kao organiziranu cjelinu odnosa, djelatnosti, institucija i organizacija kao i zato što u politički

sustav uklapa političku kulturu bez koje nijedan politički sustav ne funkcionira.

Iako bi bilo nemoguće konstruirati savršenu definiciju, približno najbolja bi bila ona

koja obuhvaća sve elemente koji čine jedan politički sustav pa njegova definicija glasi:

3 Pašić, N., Usporedni politički sustavi, Institut za političke studije, FPN-a Beograd, 1981., str.81. i 85.4 Isto5 Kuzmanović, R., Usporedni politički sustavi, Novi glas, B. Luka, 1991., str.9.6 Politička enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1975., str. 774.

6

"politički je sustav organizirana funkcionalna cjelina političkih institucija, organizacija,

djelatnosti i političke kulture u cilju ostvarivanja vlasti i uspostave poželjnog odnosa

javne vlasti i društva."7

Pojmovi koji čine sadržaj političkog sustava su: političke institucije, organizacije,

djelatnosti i politička kultura. Cilj koji se nastoji ostvariti preko političkog sustava je

organiziranje, funkcioniranje i ostvarivanje vlasti kao i uspostava poželjnog, unaprijed

projektiranog, odnosa javne vlasti i društva.

IV. 2. Bit političkog sustava

7 Žepić, B., Isto, str.20.

7

Njegovu bit nije lako u jednoj jednostavnoj rečenici spoznati. Prije toga, vrlo je bitno

naglasiti važne determinante koji određuju politički sustav. Mnogi autori se slažu da su to

sljedeći faktori: 1) ekonomska i socijalna infrastruktura, 2) ustrojstvo samih političkih

institucija, 3) organizacija državne administracije i njen odnos prema političkim

tijelima i 4) društvena klima, tradicija, kultura, ideologija i slično.

Također, bit političkog sustava ćemo teško pokazati ako posebno ne obrazložimo jezični

sastav ovih riječi. U hrvatskom jeziku, riječ "sustav" označava ukupnost načela, stvari ili

dijelova koji su međusobno povezani i usklađeni tako da čine jedinstvenu cjelinu. Onoliko

koliko su povezani i usklađeni ti dijelovi, toliko će sustav funkcionirati u praktičnom

ostvarenju unaprijed postavljenih ciljeva radi kojih je taj sustav organiziran. Riječ "politički"

u ovoj složenici odmah dinstacira i odjeljuje ovaj sustav od ostalih. "Politika" označava

vještinu upravljanja društvenim procesima i sposobnost razrješavanja konfliktnih stanja u

društvu. To je aktivnost čovjeka koji uređuje i vrši vlast koju može zadovoljavati na više

načina, ali je se nikada ne može potpuno odreći.

Društvenim procesima može upravljati samo onaj koji ima moć i vlast, tako da politički

sustav uvijek označava sustav moći, vlasti i političkog odlučivanja, najprije unutar države, ali

i u institucijama izvan njenih okvira (crkvena vlast, sveučilišna vlast), pa politički sustav se

označava i kao organizacija s takovom vlasti. Njegov pojam je širi od države, to je područje

brojnih društvenih zbivanja i odnosa. Čitav sklop državnih i nedržavnih djelatnosti jednog

globalnog društva. "Znači, u pojam političkog sustava ulazi, na jednoj strani, organizacija

nositelja državne vlasti a na drugoj strani čitav onaj mehanizam preko koga društvo vrši stalan

utjecaj na državnu vlast pokušavajući je usmjeriti u određenim pravcima."8

IV. 3. Struktura i elementi političkog sustava9

8 Dujić, A., Suvremeni politički sustavi, Sveučilište u Splitu, Pravni fakultet, Split, 1993., str. 3.9 Napomena: radi se o suvremenim političkim sustavima.

8

Svaki politički sustav je sastavljen od mnoštva elemenata, koji skupa ili pojedinačno

čine njegovu strukturu. Manje cjeline ili podsustavi su međosobno povezani, ali i kao takvi

imaju određenu samostalnost, ali i omogućava skladno funcioniranje u ostvarnju postavljenih

ciljeva, inače sustav dolazi u krizu. Strukturu određuje snage koje u društvu imaju vlast ili

presudno djeluju na vlast, ovisno od političkih ciljeva koje žele postići nositelji političke

vlasti i odlučivanja. Bitni elementi koji čine strukturu političkog sustava su:

1) samostalni predstavnici i nositelji političke vlasti – imaju odgovarajuće funkcije i

ovlasti utvrđene ustavom i zakonima jedne zemlje;

2) političke institucije i organizacije – imaju utjecaja na političku vlast, bilo u cilju

njena preuzimanja, participiranja ili ostvarenja kontrole nad njenim vršenjem;

3) političke djelatnosti, procesi i odnosi – čine dinamičnu stranu i jako pridonose

njegovom funkcioniranju;

4) politička kultura – svi sudionici i subjekti političkog života koji sudjeluju u

političkom životu, djelatnostima i odnosima.

1. Samostalni predstavnici i nositelji političke vlasti su oni najviši državni organi i

tijela koji temelje mandat na neposrednim izborima, odnosno ustavnim i zakonskim

ovlastima koje po tim aktima imaje, a to su: parlament, šef države, vlada, vrhovni

izvršni sudbeni organi, kao i regionalni i lokalni organi vlasti koji imaju

odgovarajuću samostalnost političkog odlučivanja.

2. Političke stranke, političke institucije i organizacije – značajan dio političkog

sustava, označavaju organiziranje i uspostavu raznih oblika, odnosa i načela u

izvršavanju funkcija vlasti, institucionaliziraju se kroz odgovarajuće organizirane

cjeline.

3. Političke djelatnosti, procesi i odnosi – dinamični dio političkog sustava, sva

službena i neslužbena ponašanja i aktivnosti koje čine političke stranke, društvene

skupine i pojedinci da pokrenu političke procese u cilju realizacije vlastith političkih

ciljeva.

4. Politička kultura - "je osnovni etičko-politički supstrat političke zajednice; ona je

političkoj zajednici ono što je savijest pojedincu."10 Čine je: tablica političkih

vrijednosti (hijerarhija društvenih vrijednosti), politička tradicija i političko

stvaralaštvo.

10 M. Podunavec, Politička kultura i politički odnosi, R. Štampa, BGD. 1982., str. 29.

9

IV. 4. Oblici političkih sustava

10

Prethodno smo vidjeli da je povijest donijela mnogo mislilaca koji su pridonijeli

razvoju političke misli, koja je obuhvaćala i mišljenje o uspostavi i vrijednosti političkih

sustava. Dijelili su ih na dobre i loše, pravedne i nepravedne, demokratske i manje

demokratske. Međutim, danas u suvremeno doba, razlikujemo tri osnovna tipa političkog

sistema: autokraciju, oligarhiju i demokraciju.

IV. 4. 1) Autokracija – (grč. auto-sam, kratein-vladati) jest država u kojoj državni

poglavar, monarh ili diktator, ne izvodi svoju vlast iz volje naroda ili nekih značajnijih

dijelova društva, već vlada na temelju osobnog ugleda (karizmatska legitimnost) ili na

temelju religijskih i tradicionalnih shvaćanja (tradicionalna legitimnost) i na oružanoj

sili kojom upravlja jedan broj njemu vjernih moćnika.11 Stanovništvo pod takvim

sustavom se naziva podanici, a ne građani jer nemaju nikakvih prava da utječu na vlast,

pa tako ni putem politike. Vladar, koji je apsolutan, brine se o materijalnim interesima

moćnika koji ga podržavaju i s njim vrše represiju na slobodni puk, robove i neslobodne

seljake, a to su: svećenici, ratnici, zemljoposjednici, dvorjani. Međutim, ni ti moćnici

nemaju pravo postavljanja, nadzora i postavljanja i pozivanja na odgovornost vladara

niti samostalnog političkog upravljanja. Vladar drži moćnike uz sebe tako što ih

potkupljuje raznim povlasticama i darovima u obliku zemlje, radne snage za

eksploataciju, razne visoke funkcije u vojsci, sudstvu, upravi. Međutim, ni ti moćnici

nisu posve osigurani jer ih vladar uvijek može opozvati ,niti su posve zaštićeni pravom,

iako se tvrdilo da je vladar podređen božanskim i prirodnopravnim pravilima (sub Deo

et legem), koji ograničavaju njegovu samovlast. Moćnici teško izdržavaju takvu

ovisnost i nesigurnost, pa dolazi do pobuna i urota protiv vladara. Vladar se bori protiv

takvih tako da najprije "podjeli i vlada", obećavajući drugim moćnicima brojne polastice

i nagrade zauzvrat za borbu protiv urotnika, a također i strah od policijsko-vojne moći

samovladara. Autokratski politički sistemi su postojali kroz cijelu političku povijest, a

primjeri su Mezopotamija, Egipat Perzija, Kina, Indija, carstva Inka i Azteka, rimska

carevina, brojne države srednjeg vijeka kao i apsolutističke monarhije za vrijeme Louisa

XIV., Henryja VIII. I Elisabethe I., vladavine Austrije i Turske, rusko carsko

samodržavlje te donedavno japansko carstvo.

Totalitarizam – oblik diktaure u kojem država ima kontrolu nad svim dijelovima

zajednice i nadzor nad svim područjima društvenog života. Postoji samo jedna stranka

koja se poziva na totalitarističku ideologiju (nacionalsocijalizam, fašizam, komunizam),

11 Visković, N., Teorija države i prava, CDO Birotehnika, Zagreb, 2001, str. 64.

11

njezini članovi zauzimaju najvažnija mjesta u društvu, a tehnologija vladanja je prisila,

teror i kontrola javnosti. Vlast ima isključivu kontrolu nad gospodarstvom, javnim

mijenjem i vojskom. Takve države su policijske države, gdje je ukinuta vladavina

zakona i sve je okrenuto protiv ljudskih prava. Vlast je koncentrirana i monopolistička.

Nema diobe vlasti, nema višestranačja i političkog natjecanja. Društvo se više ne

razlikuje od države, totalno je prožeto političkom vlašću.

Diktatura – naziv za oblik autokracije u kome se sva vlast nalazi u rukama jednog

čovjeka ili manje grupe ljudi, te koja nije ograničena nikakvim institucionalnim

okvirima kao što su ustav, zakoni i običaj. Vlast se nastoji proširiti na sve sfere ljudskog

života, gospodarske tokove, kulturni i obiteljski život. Vladavina nije utemeljena u

pravu nego u nasilju. Poznati primjeri diktature su Musolini, Hitler, Staljin, Ceausescu

(Čaušesku), Čile pod generalom Pinochetom. Naziv diktatura dolazi od institucije

posebnog državnog službenika koja je postojala u Rimskoj republici. U izvanrednim

situacijama, kada je opstanak Republike bio u opasnosti, taj službenik -pod nazivom

diktator- dobivao je neograničene ovlasti da poduzme sve moguće mjere u svrhu

otklanjanja te opasnosti. Diktaturaje, s druge strane, bila vremenski ograničena, najčešće

na šest mjeseci, te je nakon njegovog prestanka diktator za svoje postupke bio

odgovoran. Diktatori na vlast dolaze nelegalno, najčešće državnim udarom. Fidel Castro

je 1959. god. na Kubi shrvao sa vlasti diktatora F. Batistu. To je bila revolucija u korist

naroda, ali mnogi kažu da je i danas Castro diktator.

IV. 4. 2) Oligarhija – (oligo=manjina) jest država u kojoj uz državnog poglavara u

vlasti sudjeluje po vlastitom pravu i manji dio društva, koji je ujedno ekonomski

vladajući stalež, dok je golema većina stanovništva isključena iz političkog

odlučivanja.12 Jedan uži sloj moćnih ljudi obavlja punopravno poslove vlasti. Postoje

dva tipa oligarhije: aristoratska država, ako se sloj moćnih koji se nalaze u vlasti

sastoji od plemstva i plutokratska država, ako se taj sloj sastoji od financijski bogatih

ljudi. Međutim, politička prava su privilegij uskih manjina, dok većina stanovništva, pa i

pravno slobodni, su politički diskriminirani i obespravljeni podanici. Tako

diskriminirani ljudi se ne nazivaju narod već podanici. Riječ aristokracija dolazi od

termina oi aristoi, što znači najbolji, najodličniji. Povijesni primjeri aristokratskih država

su vladavine Grčke i Rima, gdje se društvo dijelilo na vladajuću rodovsku aristokraciju

(eupatridi, patriciji) i na plebejski puk, kao i feudalno društvo, gdje su vladajuće manjine

12 Visković, N., Isto, str. 65.

12

vladale putem staleških sabora. Plutokratski primjeri država su renesansne državice-

gradovi: Venecija, Firenza, Genova, Hamburg, Amsterdam, Barcelona, Dubrovnik,

Zadar, Split, Zagreb, Trogir, Hvar, kao i zapadnoeuropske ograničene monarhije

(Nizozemska, Engleska, njemačke kneževine, Francuska u doba Louisa XVIII.). Neki

politolozi i sociolozi dokazuju da su i neka demokratka društva zapravo tipovi

oligarhije, spominjući elite vlasti i birokraciju. No razlika je ta što kod oligarskih

sistema politička prava imaju samo povlaštene manjine, dok u demokratskim društvima

politička prava ima većina ili čak svi odrasli ljudi.

IV. 4. 3) Demokracija – (grč.demos=narod), politički sistem gdje ili znatan dio ili

većina stanovništva (naroda) ima slobode i prava političkog odlučivanja i postavljanja,

nadzora i pozivanja na odgovornost nosilaca državne vlasti.13 Ova prava se temelje na

uvjerenju da su svi ljudi jednaki i politički ravnopravni i samim time mogu utjecati na

vlast. Kroz povijest,u društvima koja možemi nazvati demokratskim, počevši od antičke

Grčke sve do Francuske i Engleske 20.–og st., narod, koji odlučuje, nije bio punopravan.

Pravo izbora u antičkoj Ateni je imalo tek 10% muškaraca, ako izuzmemo žene,

muškarce mlađe od 25 godina i neslobodne ljude. Narod koji je osnova demokracije, je

zapravo samo politički narod, dok oni koji nemaju političkih prava su i dalje podanici i

puk. Razlika demokracije od autokracije i oligarhije je ta što narod ima priliku utjecati

na vlast, a i demokracija sadrži mnoštva prava za svakog čovjeka koja osiguravaju

sigurnost, pravednost i osiguranje.

Dva su povijesna tipa demokracije: antička i moderna građanska, dok se i u njima

razlikuju neposredna i posredna, formalna i stvarna, te politička i socijalna.

Antička demokracija koja je bila prisutna u antičkoj Ateni uzor je brojnim

demokracijama i danas, budući da je, iako mali sloj, bilo ogromno učešće stanovništva u

državnoj organizaciji.

Građanska demokracija je nastala u SAD-u i Europi u 19. st, kad je vladala manjina

imućnih i pismenih buržuja da bi se proširila na sve državljane do danas.

IV. 4. 3. a) Elementi demokracije – elementi potrebni da bi se neka država mogla nazvati

demokratskom:

1) politička kultura tj. izgrađena politička svijest građana – da bi građanin

uspješno sudjelovao u političkoj djelatnosti i utjecao na državnu vlast kao kao

13 Visković, N., Isto, str. 67.

13

politički subjekt, mora imati dovoljno znanja o činjenicama koje su važne za

političko djelovanje, a pogotovo interesima grupe kojoj pripada, a to mu

omogućuje da samostalno odlučuje i prosuđuje , a ne da bude vođen ili

manipuliran od drugih koji to znanje imaju.

2) Materijalna neugroženost građanina – da bi građanin mogao sudjelovati i

utjecati na vlast, on i njegova obitelj ne smiju biti u neimaštini koja ne ostavlja ni

raspoloženja ni slobodnog vremena za bavljenje politikom.

3) Demokratska pravila – pravila koja propisuju temeljne slobode i prava građanina

i čovjeka, zapisana u ustavima brojnih država, a potvrđena međunarodnim aktima

poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i dva Međunarodna pakta o

ljudskim pravima. Lista nekih temeljnih "prirodnopravnih" i ustavnih sloboda i

prava:

- sloboda od samovoljnog uhićenja i kažnjavanja,

- sloboda kretanja i izbora mjesta stanovanja

- pravo jednakosti pred zakonom

- pravo vlasništva i privatnog života

- sloboda savjesti i vjeroispovijesti

- pravo školovanja i kulturnog razvoja

- sloboda političkog udruživanja i djelovanja građana

- izborna prava, aktivno i pasivno, građana

- pravo poznavanja pravnih normi

- sloboda izražavanja i kritike vlasti

- sloboda i pravo rada te čitav niz drugih pravila koja osiguravaju demokraciju.

4) Djelotvorna sredstva za ostvarenje i zaštitu prava i sloboda čovjeka i

građanina- da bi demokracija bila djelotvorna. Ta sredstva su:

- politički pluralizam

- slobodna i pluralna sredstva informiranja – mediji

-izbornost i smjenjivost najviših organa vlasti

- zakonitost i ustavnost

- javnost rada svih nositelja državnih funkcija

- politička i pravna odgovornost

- podjela vlasti u državnoj organizaciji

14

Samo za državu u kojoj se poštuju prava i slobode čovjeka i građanina može se raći da je

pravna država tj. "država gdje sve službene osobe djeluju samo na temelju demokratski

donijetih i nadziranih pravnih normi, a ne samovoljno."14

IV. 5. Zaključak

14 Visković, N., Isto, str. 76.

15

Studij političkih sistema je vrlo važan jer nam daje odgovore na brojna povijesna,

možda nerazmljiva pitanja. Upravo zbog političkih sistema su se odvijali događaji zbog kojih

mi danas živimo u, nadajmo se najpravednijem, demokraciji. Svi ovi sistemi se razlikuju u

mnogome, od strukture i funkcija do interesa i mogućnosti sudjelovanja građana u njima.

Brojni su mislioci nastojali dokučiti njihovu svrhu, dijelili ih na dobre i loše, ali i najvažnije,

omogućili danas bolje njihovo proučavanje i razumijevanje. Proučavajući ih, pokazuje se i

znanstvena strana politike, gledajući samo na definiciju, koja savršena ne postoji, ali po

svome sadržaju su dosta slične. Njihovo proučavanje je bitno i za budućnost, jer bi lakše

mogle otkiti tajne povijesti i samim time poslužiti za dobrobit društva.

VI. Litertura

16

Visković, Nikola, Teorija države i prava, CDO Birotehnika, Zagreb 2001.

Žepić, Božo, Suvremeni politički sustavi, Logos, Split, 2000.

17