Politike stranke - Izraz politika partija imao je ideoloko znaenje

i asocirao na komunistiku partiju ili jednopartijski monopol. Tek

je sa tranzicijom u politiki govor ula rije politika stranka. Klaie

v rijenik stranih rijei donosi odrednicu partija kao oznaku zastupnim

ljudima koji se bore za isti cilj. Seiler kae da partija etimoloki u

francuskom jeziku potie od glagola partir koje ja na starom francuskom

znaio komadati, dijeliti. Robert Michels stranku razumije kao ratnu, vojnu

organizaciju koja se podvrgava zakonima taktike ija je bit borba za jednu

stvar ili protiv nje. Izraz politika stranka koristi se kao oznaka za neku

skupinu ljudi koji u politici zauzimaju i dre neku stranu ili koji se

nalaze na nekoj strani (lijevo, desno,centar). Stranke nastaju zbog kidanja

cjeline na djelove, partikularitete i koji se u pluralnom drutvu pojedinano

udruuju kako bi politikom borbom i politikom igrom osvojili vlast u

ulozi cijeline, ali opet za vlastiti interes.

Historija politikih stranaka Povijest stranka povezuje se uz

povijest novovjekovne demokratije i pojave opeg birakog prava

(M.Weber). Ali postoji i neka pretpovijest stranaka iako tu nije rije

o udrugama graana koje danas poznajemo u modernom znaenju

pojma stranke. Seiler smatra da su jo u Aristotelovo doba postojale

drutvene skupine koje su se suprostavljale Ateni. Povjesnici starog

Rima pisali su o Plebejskoj i Patriajskoj stranci. Plebejci su u poetku

zahtijevali privatno pravnu jednakost i sudjelovanje u procesu

donoenja politikih odluka. Kasnije su organizovali vlastitu organizaciju

kako bi se mogli zatiti od samovolje patriajskih inovnika. U srednjem

vijeku kao primjeri predstranka spominju se stranke Gvelfa i Gibelina

koje su egzistirale na vjerskoj crti sukoba. Gibelini su uvali carevinsku

misao i vjernost Carstvu, dok su Gvelfi bili otvoreni prema papinskom

uticaju. U Njemakoj je politiko i stranako grupiranje zapoelo

1848god. kada se grupiraju liberali, demokrati, konzervativci i socijalisti.

U ostalim Evropskim zemljamam politike stranke se pojavljuju sredinom

19st.poetkom 20st.

Pojam i politoloka teorija stranaka Ona se temelji na nauku

razliitih mislitelja politike u 20 st. koji su se bavili fenomenom politikih

stranaka. Robert Michels modernu stranku razumije kao ratnu organizaciju.

Po Michelsu svaka organizacija zavrava u oligarhiji, a oligarhija u monarhiju.

M.Weber kao izumitelj sociologije, stranke naziva udrugama koji se temelje

na slobodi novaenja pristalica koji svojim voama prikupljaju moi i koji

se bore za postizanje partikularnih i opih interesa. Po svojim obiljejima

stranke mogu biti privremene ili trajne udruge. Weber izvodi sljedeu

tipologiju stranka : - karizmatske, tradiocionalne, vjerske, utilitarne i

koristoljubive. Stranke su po Weberu voluntaristikog karaktera.

igmund Neumann smatra da stranke nastaju u trenutku identifikacije i

diferencijacije lanova nekog drutva.

Struktura stranaka M.Duverger kae da jedno od bitnijih obiljeja

stranka jeste heterogenost. Sastav elnitva i njegovo obiljeje

odreuju strukturu stranke.npr.stranke srednjih slojeva, liberalne i

konzervativne imale su obiljeja kadrovskih stranka. Socijalistike stranke

bile su stranke masovnog tipa sa naglaenim stranakim inovnitvom

i stranakim institucijama kao to su : kongresi, nacionalni komiteti, vijea,

izvrni komiteti, sekretarijat itd.Vodstvo se kretalo od demokratije ka

oligarhiji s tendencijama zavravanja u monarhiji. Komunistike i faistike

stranke imale su masovni karakter, s centralistikom stranakom organizacijom,

s voama diktatorskog tipa, te jakom disciplinom. Te stranke ne poznaju

izbore. Temelje se na totalitarnoj doktrini, mitovima, iracionalizmu i vojnikoj

disciplini.U organizacijskom smislu komunistike partije temelje se na

smislu elija, a faistike istiu naelo elite, dok se laburistike oslanjaju na

sindikate.

Organizacija stranaka Duverger istie da za organizaciju stranaka su vani

lanovi i voe. To je temlj ili minimum organizacije iz koje se nadziru

odnosi moi, vladara ili onih kojima se vlada. Duverger ralanjuje tipove

ili oblike organizacije stranaka, npr.pie o obliku indirektne stranke. Po njemu

postoje dvije stranke s takvom organizacijom sa takvom organizacijom. To su

socijalistike i katolike ili kransko-demokratske stranke. Socijalistike i

laburistike stranke oslanjaju se na sindikate i prijateljska drutva. U treu

skupinu indirektnih stranaka spadaju agrarne stranke koje se oslanjaju na

poljodjelske i agrarne sindikate. Duverger govori i o horizontalnoj i vertikalnoj

organizaciji oslanjajui se na Ostrogorskog pie o kokusu politikih stranaka.

Rije je o manjim skupinama unuar stranke ili izbornom odboru. Kokus u

amerikim izbornim kampanjama ima ulogu elektora. Stranke totalitarnog tipa

nemaju kokusa. Organizacija socijalista je decentralizirana, a komunista

centralizirana. Nedemokratske stranke koje nemaju kokus i izborno naela ali

imaju zato miliciju kao bazu.

lanstvo lanom stranke moemo odrediti osobu koja izravno pripada

stranakoj organizaciji. Meutim, tip stranke i njena organizacija bitno utiu

na vrstu lanstva. Duverger kae da je koncept lanstva rezultat evolucije od

kadrovske do masovne stranke. Razlika izmeu masovne i kadrovske stranke

nije u dimenzii i broju lanova, nego u strukturi i nainu novaenja lanova.

Nain participiranja lanova u nekoj stranci ovisi o tipu organizacije. U

demokratskoj organizaciji kadrorvskih stranaka participacija se temelji na

politikoj slobodi i individualnoj autonomiji i toleranciji. Kod masovnih stranka,

npr.radikalnih, participacija iskljuuje svaku slobodu ili iznoenje oporbenog

miljenja. U kadrovskim strankama doputena je oporba dok masovne i totalitarne

stranke ne toleriraju unutarnje diobe, sekte i frakcije. elnitvo se moe birati

demokratskim izborima unutar stranke to vrijedi za demokratske ili kadrovske

stranke dok se u totalitarnim strankama elnitvo bira na indirektan nain.

Stranaki sistemi U nedemokratskim sistemima postoji jednostranaki

sistem tj.politiki monopol jedne stranke, dok u demokratskim sistemima

postoje oblici stranakih sistema. Obino se stranaki sistemi dijele na

dvostranake i viestranake sisteme. Stranaki sistem definira se kao

partikularni politiki odnos determiniran razliitim obiljejima.

Duverger stranake sisteme razvrstava na : 1.Jednostranake,

2.Anglosaksonske-dvostranake, 3.Viestranake-kombinirane. Iz pluraliteta

partija legalno proizilazi i opozicija, jer ako postoji vie stranaka i ako sve

nisu na vlasti istodobno, onda su neke nuno oporbene. Postoji 8 funkcija

oporbe prema Winfredu Steffaniju : 1.nadzor vlade, 2.kritika vladine

politike i isticanje alternativa, 3.izrada i oblikovanje alternativnih politikih

programa, 4.izrada i oblikovanje alternativnih politikih elita koje bi mogle

uskoiti u vladu, 5. stvaranje uvjeta za preuzimanje vlasti, 6.kritika vlasti

radi zatite temeljnih prava i sloboda, 7.ukljuivanje manjinskih skupina u

politiki proces, 8.pokretanje javnosti kao politikog faktora.

Liberalizam/Liberalne stranke Pod liberalizmom podrazumijevamo

politiku filozofiju utemeljenu na ideji slobode i prava pojedinaca te tip

politike prakse orijentirane prema liberalnoj demokratiji. Sloboda

pojedinacai drutvenih skupinanajvie je filozofsko-politiki postulat

liberalizma. U politikoj antropologiji liberalizam u odnosu na

konzervatizam ima optimistinu sliku ovjeka i budunosti koju temelji na

ideji razuma i napretka. Odgovor na liberalizam bio je konzervatizam.

Liberalne stranke iznikle su iz povratka graanstva kao treeg stalea.

Liberalne stranke u Evropi nikada nisu bile masovne stranke. One su

stvorene kao elitistike stranke. U 20 st. njihova je uloga preteno koalicijska.

Duhovni temelji liberalizma postavljeni su u humanizmu, racionalizmu,

empirizmu i prosvjetiteljskoj filozofiji, te u politikoj filozofiji. Temelj

doktrine je ideja slobode ovjeka zajamena ljudskim pravima. Sloboda i

ljudska prava zajamena ustavom. Liberalizam kao ekonomska doktrina

polazi od ideje privatnog vlasnitva kao neotuivog prava, slobodne

konkurencije i minimalne uloge drave u ekonomskoj sferi, ideji trita

i njegovog irenja, primjer ega je proces globalizacije koji se upravo

oslanja na liberalnu doktrinu.

Konzervatizam/konzervativne stranke Konzervatizam je oznaka za

evropsku struju politikog miljenja koji se izvorno javlja kao protupokret

Francuskoj revoluciji. Slubeno je roen 1789. g. i oslanja se na tradiciju,

iskustvo prethodnih generacija. To je protuprosvjetiteljski i protuliberalni

pokret koji je stao u obranu starog pokreta, monarhije i legitimiteta.

Konzervativne stranke su se raale u velikom povijesnom sukobu tradicije

i ideje napretka, raskolu tradicije i moderizacije. Duhovni otac ili rodonaelnik

evropskog konzervativizma je Edmund Burke. On izraava odbojnost spram

ideje revolucije. On razvija sljedee ideje: 1. ideju osvrtanja na iskustva

prethodnih generacija 2. ideju nasljedstva, 3. ideju politike koja se oblikuje po

uzoru na prirodu, 4. ideju politikog sistema koji je u podudarnosti s redom

svijeta, 5. ideju cjeline svijeta u stanju nepromjenjive trajnosti i nenasilnog

prekida, 6. ideju prirode u oblikovanju i voenju drave, 7. ideju predaka i

ideju nasljednosti. Burke Francusku revoluciju doivljava kao veliki drutveni

mete u kojem su zakoni bili oboreni, a crkva opljakana.

Kransko-demokratske stranke Kranska demokratija je oznaka za

politku doktrinu onih skupina i politikih stranaka koje se u politikom

djelovanju pokuavaju oslanjati na crkveno socijalni nauk. Nastala je kao

rezultat radikalnog konflikta liberalizma, komunizma i socijaldemokratije

s obzirom na pojam osobe, slobode, obitelji, drutva i drave s osobom na

socijalni nauk crkve i kransku etiku. Kransko demokratske stranke

pojavljuju se u 19 st. roenjem crkveno-socijalnog nauka, a na znaaju

dobijaju u 20 st. Prvi kongres kransko-demokratskih stranaka odran je

1932. g. u Kelnu. Vodea politika glava demokrana bio je Alcide de

Gasperi. On je tokom 1943. g. postavio naela demokranskih stranaka.

1947. g. utemeljena je meunarodna demokratska organizacija NEI koja je

1965. g. prerasla u Evropsku uniju kranskih demokrata (ECDU).

Veina stranaka lanica ECDU batinik je naela crkveno-socijalnog

nauka. Program CDU se odreuje kao narodna stranka, socijalna, liberalna,

konzervativna, izraava kransko vjerovanje i politiki program.

Socijaldemokratkse stranke socijaldemokratija je oznaka za stranke i

pokrete upravljene prema socijalizmu i demokratiji. Socijalna demokratija

politike ciljeve eli postii politikim reformama. Prihvata parlamentarizam,

demokratsku metodu politikog djelovanja i odbacuje klasnu metodu i klasnu

koncepciju drutva. Bitna razlika izmeu socijaldemokratije i revolucionarnih

komunista je to se prvi zalau za demokratiju, a drugi su gradili drutvo koje je

zavrilo u lijevoj totalitarnoj diktaturi. Faze su sljedee: 1. 1848-1918. g.-

industrijalizacija, pojava lijevih stranaka, polarizacija na ljevici, 2. 1918-1945.

g. polarizacija na reformiste i revolucionarne marksiste, komuniste i

socijademokrate, 3. 1945-1959. g. definitivna polarizacija, socijaldemokratija

prihvata doktrinu demokratskog socijalizma, zauzima poziciju narodne stranke

lijevog centra, 4. 1959-1990. g. faza tranzicije; pojava zakanjelih

socijaldemokratija u junoj i srednoj Evropi, propast komunizma-veina

komunistikih stranaka pojavljuje se u obliku reformiranih komunista koji

naknadno prihvataju socijaldemokratski program, 5. 1990-1998. g. kriza

identiteta, smjena neokonzervativnog vala, socijaldemokratija pred izazovima

globalizacije.

Stranke zelenih Zeleni su oznaka za eko pokrete i politike stranke koje su se

u Evropi pojavile poetkom 70-tih godina kao pokuaj artikulacije novih

alternativnih politikih interesa globalnog preivljavanja i zastupanja zelenih

interesa u parlamentu. Stranke zelenih izvode se iz pokreta novih ljevica 60-tih

godina. U poetku su ove incijative bile nevezane, a kasnije su se udruivale.

S vremenom su se oblikovali ekoloki pokreti. Najvei uspjeh zeleni su doivjeli

u Njemakoj 1998. g. uavi u koaliciju sa socijaldemokratima. Zeleni se u

podruju politike pojaljuju u spektru boja, npr. kao ekoliberali, ekokonzervativci,

ekosocijalisti i sl. Njihova doktrina je obojena prije svega kritikom materijalistike

civilizacije Zapada koja je usljed svoje neizmjerene elje za maksimiranjem profita

osuena na propadanje, jer ne vodi rauna o granicama rasta, razvoja i granicama

izdrljivosti priorde.

Formiranje i politika modernih graanskih politikih pokreta

Godina 1903. bila je prelomna u politikom ivotu i razvitku veine

jugoslovenskih zemalja (nestanak dinastije Obrenovia u Srbiji,

pad apsolutistikog reima Khuena Herdervaja u Hrvatskoj, Ilindenski

ustanak u Makedoniji, smrt Benjamina Kallaja u BiH, itd). Ta je godina,

na neki nain obnovila nacionalnu svijest u glavnim junoslovenskim

zemljama. Nakon Kallajeve smrti u BiH se otvara prostor za nove

forme politikog ivota. Domae graanstvo je ekonomski dovoljno

ojaalo da stekne svijest o svojoj drutvenoj i politikoj ulozi.

Stvaranjem vlastitih preduzea i banaka i organiziranim radom u oblasti

kulture i prosvjete, svaka od tri nacionalne buroazije nastoji da

se odupre stranom kapitalu i doseljenicima. Pored toga i prva generacija

moderne domae inteligencije koja se bori za demokratizaciju drutvenog

ivota, stavlja se u slubu svojoj buroaziji. Kako je Kallajeva uprava

postigla odreene rezultate na planu privrednog razvitka, opte kulturno-

politike i institucionalne postavke stranakog stanovnitva ostale su

potpuno nerazvijene. Oko 90% stanovnitva bilo je nepismeno,

izdvajanja za zdravstvo su bila slaba itd.

Najveim Kallajevim neuspjehom smatra se njegov pokuaj da

Bosnu i Hercegovinu odvoji od optih tokova razvitka u Srbiji

i Hrvatskoj. Uprkos njegovom angamanu na tom planu, Kallaj

nije uspio ostvariti osnovni cilj svoje politike misije, a to je obezbjeenje

stabilnosti i trajnosti Austrougarske uprave U BiH. Novi zajedniki minister

finansija Istvan Burian najavljuje uprave (poreske, politike i dr.),

te priznaje potrebu ostvarenja vjerske prosvjetne autonomije. On

najavljuje da e upravu u BiH usmjeravati u pravcu samouprave uz

posebno stvaranje demokratskih ustanova (srezske i okrune skupine,

sabor itd.). Najavljene reforme, a posebno one politikog karaktera

ostvarivale su se veoma sporo. Burian je, izmeu ostalog prekinuo sa

provoenjem Kallajeve ideje bonjatva. U prosvjetnom pitanju,

Burian je vodio kurs koji je predstavljao kompromis izmeu Kallajeve

politike koja je spreavala svaku ekspanziju kolstva koja je mogla

izmai kontroli i prosvjetnih potreba naroda u BiH. Zalagao se za miran

i postepen proces razvitka kolstva. O tome da se nakon 1903. godine

stvaraju se uslovi za javni politiki ivot, govore i podaci o razvoju tampe

(politiki, knjievni, nauni i vjerski asopisi). Krajem 1906. godine odobren

je, a 2 marta 1907. godine proglaen novi zakon o tampi, po kojem za

izdavanje lista vie nije potrebna koncesija, nego prosta prijava vlastima

osam dana prije izlaska. Graanske politike stranke se formiraju u BiH

u prvoj deceniji 20. stoljea po svom obliku, politikoj ideologiji i

psihologiji, uglavnom su odgovarale tipu narodnih organizacija koje

nastaju u kolonijalnim zajednicama u doba njihove borbe za nacionalno

oslobaanje. Bez predstavnikog tijela, nije bilo ni uslova za djelatnost

klasinih politikih stranaka i svako politiko diferenciranje bilo bi tetno

po osnovne nacionalno-politike ciljeve. Slonost se mogla postii

najprije kroz narodne organizacije, jer tek kad jedan narod postigne

svoje dravno-pravne ciljeve, mogu se putem stranaka i parlamenta

rjeavati razliita staleka pitanja.

SNSD, SBiH, SDA, HDZ, HDZ 1990 i PDP

Muslimanska narodna organizacija - Muslimanska narodna organizacija

je prva gradanska politicka stranka u BiH koje je istakla svoj program

i sprovela formalnu organizaciju sa glavnim, okrunim i mjesnim odborima

. Ova stranka nastala je iz autonomnog pokreta. Nakon progonstva vode

autonomnog pokreta Dabica, pokret je ostao bez vodstva to novi

ministar Burian koristi pa krajem 1904. godine i pocetkom 1905. godine

popunjava upranjena mjesta u Ulema medlisu i Vakufskoj direkciji i

imenuje nove clanove Zemaljskog vakufskog povjerenstva. Glavna

pitanja za koja se autonomni pokret zalagao i dalje se nerijeena

(agrarno-vakufska i vjersko-prosvjetna pitanja). Muslimanska reputacija

koju su sacinjavali erif Arnautovic, Mehmed-beg Dinic, emsi-beg

Zaimovic i Dervi-beg Miralem, otputovala je u februaru 1906. godine

preko Beograda u Carigrad da od Dabica preuzme dokumente i ovlatenja

za dalje vodenje autonomnog pokreta. Nakon to su iste dobili, u aprilu

1906. godine poceli su poduzimati korake za pokretanje naroda u akciju.

Zemaljsko vakufsko povjerenstvo, iako imenovano od strane vlade, podralo

je autonomni pokret, te u maju 1906. godine usvaja peticiju kojom trai od

vlade da do kraja godine rijei pitanje islamske autonomije. Burian na to

odgovara kako se pitanje vakufsko-mearifske autonomije moe rijeiti tek

onda kada se Muslimani sloe u pogledu svojih zahtjeva i u pogledu

zastupnika. Nakon ovog, muslimanski prvaci odmah pocinju agitaciju

za osnivanje jedne politicke stranke. Vode tog pokreta uglavnom su se

ogranicile na gradsko stanovnitvo, mada je ostavljena mogucnost

da se organizacija proiri i na selo. U Slavonskom Brodu 3. Decembra

1906. godine odran je sastanak muslimanskih prvaka cijele zemlje na

kojem je utemeljena Muslimanska narodna organizacija. Vecina ucesnika

traila je da se autonomna borba proiri i na pitanje politickih sloboda

i uredenja agrarnih odnosa. Na sastanku je izabran i Egzekutivni odbor

Muslimanske narodne organizacije za cijeg je predsjednika izabra

Alibeg Firdus iz Livna. Sjedite odbora bilo je u Budimpeti. U

programu MNO se agrarni odnosi postavljaju kao opte muslimansko

pitanje. Trai se ukidanje paualizacije desetine, vracanje prava na

ispau i koritenje optinskih uma selima i vlasnicima i zatita

zemljoradnika i obezbjedenje njihovih prava. Zatim se trai ukidanje

naredbe o neovlatenim iseljenicima i dozvola povratka licima koja

borave van zemlje. Zahtjeva se i uvodenje gradanskih sloboda, sloboda

javnih korporacija i optinskih samouprava, te da se

vlada ravnopravno odnosi prema Muslimanima, pravoslavcima i katolicima.

Srpska narodna organizacija

Devetogodinja borba za vjersko-prosvjetnu autonomiju

obogatila je politiko iskustvo srpskog graanstva, izbacila

na povrinu njegove voe i razvila odreeni sistem

komuniciranja izmeu njih ime su postavljeni temelji

za osnivanje jedne politike organizacije. Prvi praktian

korak srpske inteligencije bilo je osnivanje srpskog kulturnog

i prosvjetnog drutva Prosvjeta. Osnovali su ga srbi inovnici

kojih je u to vrijeme sa fakultetskim obrazovanjem bilo svega

29, na skuptini 18. avgusta 1902. godine.

Osnovna ideja Prosvjete je stvaranje nacionalne

inteligencije i rad na nacionalnom vaspitanju i jaanju

nacionalne kohezije. Najznaajnije akcije Prosvjete

su rad na osnivanju srpskih zemljoradnikih zadruga i

organiziranju teajeva za nepismene. U pogledu politikog

organiziranja, inteligencija je smatrala da je srpskom narodu

neophodna organizirana politika borba, ali se razilazila po

pitanju obima i metoda te borbe. U tom pogledu se

izdvajaju etiri grupe i tendencije u srpskom politikom

ivotu od kojih tri postaju poznate po nazivima svojih

glasila: Srpska rije, Narod, i Otadbina, te grupa

dr. Lazara Dimitrijevia oko asopisa Dom. Jednu

grupu predstavljaju voe autonomne borbe, sa srpskom

arijom. Najistaknutiji predstavnici su Gligorije Jeftanovi

i Vojislav ola, a od intelektualaca im se pridruuje dr.

Milan Srki. Ova grupa osniva 1905. godine Srpsku

dioniarsku tampariju i pokree list Srpska rije, list

za politiku, prosvjetu i privredu. List se zalagao za to

da srpski narod u BiH izvojeva sebi pravo na

samooprjedeljenje i uee u zakonodavstvu, upravi i

sudstvu, te poboljanje agrarnog pitanja koje je

uzrok nepovoljnog ekonomskog stanja srpskog naroda

u BiH. Radit e se na propagiranju zadrugarstva,

raznih stalekih, narodnog zdravlja i higijene, irenju

prosvjete i podizanju srpskih samoupravnih kola, te

na tome da se irilici izbori ravnopravnost u dravnim

poslovima. Srpska rije posebno je napadala

hrvatsku tezu da su svi katolici u Bosni Hrvati. Srpsk

i politiari koji su vodili borbu za autonomiju trudili

su se da odre dobre odnose sa muslimanskim

voama, da ih veu za sebe dalekosenim ciljevima,

da svim Muslimanima oprezno i postepeno nametnu

srpsko ime i na taj nain osiguraju sebi apsolutnu

veinu u BiH. Dok inteligencija trai da se od crkveno

-kolske pree na politiku borbu, stari uesnici

pokreta za autonomiju glavnu panju posveuju

unapreenju svojih ekonomskih interesa. Inteligenciji

je smetao i oportunistiki stav starih, pa zbog

nemogueg djelovanja u Sarajevu, za sredite tog

pokreta uzimaju Mostar. Mostarskoj grupi pripadao

je najvei broj inteligencije iz cijele zemlje, a

vodili su je Duan Vasiljevi, dr. Nikola Stojanovi

i dr. Uro Krulj. Oni 1907. godine pokreu list

Narod koji su ureivali Risto Radulovi i

Vasilj Gri, a pridruit e im se i Aleksa anti,

Svetozar orovi i drugi. Pored ove grupe u

Mostaru, meu intelektualcima se javlja jedna

oportunistika, proaustrijska struja u Sarajevu

na elu sa sarajevskim ljekarom dr. Lazarom

Dimitrijeviem koji je bio zagovornik radikalnog

rjeenja agrarnog pitanja. Osnovao je asopis

Dan u kojem je propagirao to radikalno rjeenje.

Smatrao je da e Austrougarska osloboditi srpske

kmetove ukoliko se prema njoj budu drali lojalno.

Zbog proreimske politike, ova struja nije uivala

podrku, a nakon to je u maju 1907. godine dr.

Dimitrijevi osnovao svoju Srpsku narodnu

samostalnu stranku reagovala je i mostarska

grupa otrim osudama, ali i sazrijevanjem vijesti o

potrebi osnivanja jedne nacionalne organizacije.

U centar svog programa ova grupa stavlja

zahtjev da narod dobije to vee graanske slobode

, zatim se zahtijeva sreivanje agrarnih prilika,

samostalno carinsko podruje itd. U nacionalnom

pitanju program Naroda imao je osjeaj i za

bosanstvo i za jugoslovenstvo. List je nagalaavao

da e Srbi zastupati srpsko nacionalno

stanovite, ali da nee nikome nametati srpsko ime.

Hrvatska narodna zajednica

U hrvatskom politikom pokretu s poetka 20. stoljea

javile su se dvije struje: klerikalna i graansko-liberalna.

Inicijativu za stvaranje jedne hrvatske politike organizacije

dala je liberalno-politika struja, pa je krajem februara 1908.

godine osnovana Hrvatska narodna zajednica. Temelji ove

organizacije poloeni su jo ranije, u avgustu 1906. godine

na skuptini u Docu kod Travnika. Istaknuta je potreba

formiranja jedne narodne, prosvjetne, gospodarske i politike

organizacije. Izabran je odbor od 6 lanova: Nikola Mandi,

M. Katii, dr. Jozo Sunari, St. Kukri, dr. Ivo Pilar(teoretiar

i ideolog ovog pokreta) i uro Damonja.

Tri osnovna principa za koje se HNZ zalae jesu:

1Jedinstvenost politike misli i akcije, jer se Hrvati kao brojno

i socijalno-ekonomski najslabiji elemenat, jedino tako

mogu razvijati, a to je potreba:

A-bezuslovna solidarnost svih Hrvata i

B-saradnja i pridobijanje Muslimana za nacionalni

pokret Hrvata radi postizanja veine.

2 to skorija promjena pravnog statusa BiH, ali u pravcu

sjedinjenja sa Hrvatskom

3Odranje zateenih odnosa u BiH u smislu iskljuivanja

pripajanja nekoj balkanskoj dravi ime bi Hrvati brojno i

ekonomski slabi, postali neravnopravni.

Zemaljska vlada je u novembru 1907. godine odobrila pravila

NHZ-a, pa je NHZ ve u toku januara 1908. godine sproveo

organizaciju po okruzima i izbrisao sredinji odbor za cijelu

zemlju. Konstituirajua sjednica sredinjeg odbora odrana je 21.

februara 1908. godine a izabrani su dr. Nikola Mandi za predsjednika

, Nikola Preka za tajnika, a za lanove Ivo Budimirovi, Jozo Sunari,

fra. Marijan Duji, dr. Milan Kati, Aleksa Cvijeti, Ivo Pilar, Hamid

ahinovi-Ekrem, Stjepan Miki, Pavo Grgi, Kosta ebi-Marui,

uro Damonja i Dane ubeli.

U programu HNZ zahtijeva se aneksija BiH, i prikljuenje

Hrvatskoj, jer je BiH po pravu hrvatska zemlja, a Muslimani su po

narodnosti neprijeporni Hrvati. Kada su u pitanju odnosi sa Srbima,

bosanski Hrvati nastojat e s njima odravati najbolje odnose.

Prema Zemaljskoj vladi HNZ zauzima neutralan stav (ne moe biti

narodna i ne moe u potpunosti udovoljiti narodnim potrebama).

lan HNZ-a moe moe biti svaki odrasli Hrvat koji je pripadnik

BiH ili dravljanin neke od obje polovine Monarhije, a koji trajno

obitava u BiH. dakle, lanovi HNz mogu biti i nekatolici, protiv ega

istupa tadlerova grupa koja je smatrala da prava realna narodna

hrvatska politika u BiH mora poi od onoga to je njeno, a to je

iskljuivo narod katolike vjere u ovim zemljama. HNZ ipak nastoji

odrati jedinstvo sa tadlerovom grupom jer joj je za politiko

djelovanje potreban oslonac u crkvenoj hijerarhiji. Iz elje za

saradnjom sa tadlerovom, vjerovatno je dolo i do promjene u

formulaciji lana 2. programa HNZ-a. U prvoj verziji stoji da je

svrha HNZ-a gospodarstvo i prosvjetno podizanje hrvatskog

naroda u BiH, a politika djelatnost je iskljuena. Druga verzija

kae da je svrha HNZ-a gospodarstvo-prosvjetno-drutveno-

kransko moralno podizanje hrvatskog katolikog naroda u BiH,

usljed ega HNZ, budui katoliko drutvo, to u vjersko-prosvjetnim

pitanjima stoji prema svakome na stanovitu katolike vjere.

Smatra se da je ovo bio odreeni ustupak tadleru, mada su

franjevci, lanovi sredinjeg odbora HNZ-a smatrali da konfesionalnost

ne treba uplitati u narodnu organizaciju. U osnovi politike strategije

HNZ-a lealo je uvjerenje o malobrojnosti Hrvata u BiH.

Konfesionalnost kao klju nacionalnosti ne moe koristiti toliko

Hrvatima koliko Srbima i Muslimanima. Zato vodstvo stranke

smatra da HNH mora biti nadkonfesionalna organizacija, ime se

nastojalo privui Muslimane. SNO, kao i Splitska Sloboda

organ Hrvatske napredne stranke u Dalmaciji) zauzeli su izuzetno negativan stav prema HNZ.

Hrvatska katolika udruga

Hrvatska katolika udruga je bila jedina klerikalna stranka u BiH.

tadler je rijeio da osnuje svoju stranku poto je uvidio da ne moe

preuzeti vodstvo nad HNZ. Odlukom o tome donio je u vrijeme

aneksije, poto se konsultirao sa Franjom Ferdinandom i austrijskim

hrianskim socijalistima. Sve do maja 1909. godine tadler je uporno

pokuavao da preuzme postojeu organizaciju HNZ. On je ranije, 18.

decembra 1908. godine odrao sastanak sa svojim podrunim svetenstvom

sa koga je ultimativno zahtijevao da HNZ do 20. januara 1909. godine

promijeni pravila u potpunom katolikom duhu, a u par navrata je pokuao

odstraniti Mandia i preuzeti voenje HNZ. Nakon izbora novog

rukovodstva stranke u martu i aprilu 1909. godine, novi sredinji odbor na

sjednici 21. maja 1909. godine zakljuuje da se tadlerom ne moe

biti vie nikakvog sporazuma. Tako od maja 1909. godine klerikalci

izlaze otvoreno sa prijedlogom o osnivanju svoje politike stranke.

Septembra 1909. godine pojavila se serija lanaka sa nazivom Hrvatska

katolika udruga za BiH, to e kasnije postati i zvanini naziv stranke.

Voena je iroka propagandna akcija preko Hrvatskog dnevnika i

Vrhbosne kako bi se razbio HNZ i pridobile pristalice za HKU.

Osnivaka skuptina HKU odrana je u Sarajevu 18. januara 1910.

godine. Skuptini je prisustvovalo neto graana i cjelokupan svjetovni

kler u Sarajevu. Tu je usvojen program koji se temeljio na programu

Starevieve stranke prava od 26. juna 1894. godine. U programu se jasno

podrava izvrena aneksija i zahtijeva trijalistiko preureenje Monarhije.

HKU e na temelju dravnog prava i narodnog naela raditi svim

zakonitim sredstvima da se hrvatski narod ujedinji (BiH sa Hrvatskom,

izmeu ostalog). lanom HKU moe biti svaki punoljetni Hrvat koji je

hrvatsko-ugarski austrijski dravljanin ili pripadnik Bosne i Hercegovine.

Hrvatska katolika udruga posebno naglaava naklonost prema

Muslimanima s kojima katolike Hrvate veu narodni opstanak, tradicija

i narodno naelo. U programu se dalje istie da e se raditi na jaanju i

irenju hrianskog morala, prosvjete i vjerskog osjeaja meu katolicima.

HKU zahtijeva oslobaanje kmetova na to laki i bri nain. tadler

je zahtijevao od Zemaljske vlade da hitno odobri pravila HKU. Vlada

je oklijevala zbog povezivanja na program stranke prava iz 1894. Godine

, ali je preutno odobrila rad HKU i njen izlazak na izbore. Formalna

potvrda stigla je tek 1911. godine.

Muslimanska napredna (samostalna) organizacija

Nasuprot Muslimanskoj narodnoj organizaciji postojala je jedna

dosta heterogena grupa, tzv. naprednih Muslimana. Pokret

koji se meu Muslimanima javlja krajem 19. i poetkom 20.

stoljea. Ocrtava se u dva pravca: Na jednoj strani je pokret za

vakufsko-mearifsku autonomiju, dok je drugi isto kulturne prirode.

Njegovi nosioci su 1900. godine pokrenuli prvi knjievni list

Behar, osnovali potporno drutvo Gajret, sportsko drutvo

El-Kamer, brojne itaonice itd. Drugim rijeima donijeli su

kulturni ili racionalni preporod. Ovaj preporod poinje krajem

osamdesetih i devedesetih godina 19. stoljea sa djelatnou

Mehmed-bega Kapetanovia i lista Bonjak. Kapetanovi

naglaava ideju o slovenskom etnikom porijeklu bosanskih

Muslimana uz njihovo stroga odvajanje od Osmanlija.

Kada je u pitanju djelovanje asopisa Behar, moe se rei

da je on stalno nastojao pruiti muslimanskoj italakoj

publici, s jedne strane, autentian narodni ivot i slovensku

narodnu tradiciju, o prijevodima iz istonih knjievnosti, na

drugoj strani, odrati kontinuitet orijentalnog duha.

Nosioci ovih djelatnosti nazivaju sami sebe naprednim

Muslimanima, ali ne predstavljaju homogenu grupu. Tu se

nalazi neto uglednijih graana reimskih orijentiranih kao to

je gradonaelnik Sarajeva, Esad ef. Kulovi i teanjski veletrgovac

Adem-aga Mei, nekoliko nezavisnih intelektualaca kao to je

Safet-beg Baagi i jedan broj dravnih inovnika od kojih su po

aktivnosti posebno zapaeni Osman Nuri Hadi i Edhem Mulabdi.

Napredni Muslimani su se u sutini borili za iste ciljeva kao i

nosioci autonomnog pokreta, ali su se sa njima razilazili u metodi

i taktici te borbe, smatrali su da je dolo vrijeme zamjene oruja

knjigom i naukom. Smatrali su da se muslimanski ciljevi mogu

najbolje ostvariti prihvatanjem Austrougarske uprave kao neeg

to je trajno i definitivno rijeeno i izvjesnim povezivanjem sa

hrvatskom graanskom politikom koja je manje opasna od

srpske politike. Napredni Muslimani bili su za odranje tada

postojeih agrarnih odnosa. Njihovi pozivi na prosvjetu i

prihvatanje zapadne kulture nisu upueni irokim slojevima

muslimanskog naroda, nego njegovoj posjednikoj klasi-begovima

i bogatijim graanima.

Bez obzira na brojne kulturne akcije, napredni Muslimani nisu

uspjeli ostvariti znaajniji uticaj u muslimanskom narodu

(nisu se identificirali s narodom).

Aneksija Bosne i Hercegovine

Kada je u Turskoj izvrena mladoturska revolucija, proglaenjem

ustava 23. jula 1908. godine, Austrougarska zajednika vlada

ocijenila je da je Turska pala pod likvidaciju i da je doao

dugo oekivani trenutak za aneksiju. Taj in smatrao se

neophodnim kako bi se sprijeio uticaj mladoturske revolucije

u BiH. Mladoturska revolucija je uinila pitanje ustavnosti u

BiH veoma aktuelnim, ali vlada je bila miljenja da se davanje

ustava ne moe zamisliti prije aneksije. Najvaniji preduslov

za rad na aneksiji je da se postigne unutarnji sporazum o

dravnopravnim pitanjima izmeu vlada Austrije i Ugarske.

Poduzimane su brojne mjere (diplomatske, i druge) na

pripremanju aneksije u BiH. Obavljeni su tajni razgovori sa

lanovima muslimanske i srpske opozicije. U Beu je odlueno

da se velike sile obavijeste o aneksiji runim pismom Franje

Josipa, koje e 5. ili 6. oktobra ambasadori uruiti njemakom

i ruskom caru, britanskom i italijanskom kralju i predsjedniku

Francuske. Proglas i sam akt aneksije, koje je londonski

Times oznaio kao primjer politikog cinizma, izazvali su

veliku diplomatsku krizu. Britanija i Francuska su smatrale

da je Austrougarska aneksijom jednostavno izmijenila Berlinski

ugovor, te da takav postupak predstavlja veliki udarac javnom

povjerenju. Aneksija je izazvala veliko uzbuenje i u Italiji,

Rusiji, Srbiji i Crnoj Gori, te Turskoj. Njemaka je odluno

podrala Austrougarsku i upravo posredstvom njemake

diplomatije Turska e nakon kratkih pregovora sa

Austrougarskom primiti aneksiju 26. februara 1909. godine.

Austrougarska se obavezala da e isplatiti Turskoj 2,5

miliona funti sterlinga i dati joj druge ekonomske koncesije

i obezbjediti punu vjersku slobodu za muslimansko stanovnitvo

u BiH. Aneksijom je formalno prekinuta viestoljetna

veza BiH sa Osmanskim carstvom.

Pripreme za donoenje ustava za Bosnu i Hercegovinu

Nakon diplomatskog i unutranjeg politikog sreivanja aneksione

krize ostalo je i dalje otvoreno pitanje dravnopravnog ukljuivanja

BiH u postojeu ustavnu strukturu Austro-Ugarske. Aneksija je u

Hrvatskoj podstakla izvjesne nade u trijalistiko preureenje Habsburke

Monarhije, ali je to Austro-Ugarska na samom poetku odbila.

U proglasu aneksije car je obeao narodu BiH ustav koji e dati

konfesionalnu i socijalnu strukturu bosanskog drutva. Vlada je

poela sa pripremama, pa je 8. februara 1909. godine sazvala

ustavnu anketu na ijem je otvorenju civilni adlatus baron Benko

izloio ope principe budueg ustava. U posebnim kurijama

u buduem saboru mogu biti zastupljeni odlini dostojanstvenici,

osobe koje su obrazovanjem i imanjem na prvom mjestu, stanovnici

gradova i seoskih opina. Sabor odobrava, prema Benkovom

izlaganju, zemaljski budet i zavrne raune, zakljuuje zemaljske

zajmove i konvertira postojee. U nadlenost Sabora spadaju sudstvo

, krivino i graansko pravo, trgovaki, gruntovniki, umarski,

rudarni, agrarni, obrtni poslovi, zdravstveni, kolski, vjerski i

opinski poslovi, izravni porezi, pota, telegraf, katastar i komunikacije,

ali Sabor nema stvarnu zakonodavnu vlast. Benko je najavio uvoenje

jedne nove ustanove Zemaljskog vijea, koje bi se sastojalo

nekoliko saborskih poslanika koji bi imali pravo da u poslovima koji

ne spadaju u nadlenost Sabora, daju svoja miljenja, bilo vlastitom

inicijativom, bilo na zahtjev vlade. Predstavnici SNO su se povukli

iz rada ankete, a N. Stojanovi je objavio svoj govor koji je trebao

izlagati u toku ankete, kako bi se znali zahtjevi SNO. On tu prigovara

to bosanski Sabor nee imati uticaja na spoljne i vojne poslove.

Kritikuje carinsku, poresku i eljezniku politiku vlade. Stojanovi

iznosi svoj prijedlog: potpuna autonomija Bosne koja e osigurati

nedjeljivost BiH i ravnopravnost njenog stanovnitva.

Ustav Bosne i Hercegovine

Ustav i za njega vezane zakone Franjo Josip je sankcionisao

17. februara 1910. godine, a sveano su proglaeni u velikoj

dvorani Zemaljske vlade 20. februara. Novi ustavni poredak

u BiH reguliran je sa est zakona:

Zemaljski Ustav (Statut),

Izborni red,

Saborski poslovni red,

Zakon o drutvima za BiH,

Zakon o skupljanu za BiH,

Zakon o kotarskim vijeima.

Ustavni poredak se zasnivao na ideji o tzv. piramidalnoj

ustavnosti, prema kojoj se prvobitna minimalna ustavna

prava, imaju postepeno proirivati novim demokratskim

ustanovama i u vidu poklona povremeno davati narodu. Ovakav

koncept opravdan je kulturnom zaostalou naroda u BiH.

Vrhovna upravna vlast je ostala u rukama Zajednikog

ministarstva finansija u Beu i njegove agencije inovnike

Zemaljske vlade u Sarajevu. Ustavom su uvedene i tri nove

institucije: Sabor, Zemaljski savjet i Kotarsko vijee. Najznaajnija

ustanova je Sabor iako sa ogranienim legislativnim pravima.

Zakonodavna vlast je i dalje ostala u nadlenosti cara, odnosno

vlada u Beu i Peti i Zajednikog ministarstva finansija.

Sabor moe da sarauje na zakonima ali nema nikakvog uticaja

na upravne poslove. U izvrnoj vlasti nemaju udjela ni Sabor,

niti pojedini poslanici. Poslanici ne mogu ak ni postavljati

pitanja vladi o njenom radu. Sabor moe jedino upuivati

Zemaljskoj vladi pitanja o onome to pripada u njegov opseg

rada. Bosanski sabor nije imao pravo ak ni saraivati na svim

zakonima. Njegova nadlenost protezala se iskljuivo na bh.

poslove. Nije mogao odluivati u poslovima koji se tiu

oruane sile, o ureenju meusobnih trgovakih i magistralnih

veza, o carinskim pitanjima i sl. Budetsko pravo Sabora je

takoer bilo ogranieno. U nadlenost Sabora spadali su i

slijedei poslovi: zakljuivanje novih i konvertiranje postojeih

zajmova, optereivanje i otuenje zemaljskog imanja,

krivino pravosue i policija, nadzor nad strancima putne

isprave i popis stanovnitva, graansko pravo, umsko i

rudarsko pravo, akcionarska i osiguravajua drutva, pravo

udruivanja i skupljanja, tampa i autorsko pravo,

zdravstvo, obrtno-pravni poslovi, vjerski poslovi, agrarno-pravni

poslovi, poveanje i uvoenje novih poreza, gradnja cesta i

drugih komunikacija, itd. Da bi Saborski zakljuak

bio valjan, potrebno je prisustvo vie od polovine lanova

sabora i apsolutna veina glasova prisutnih. Bosanski Sabor

je sastavljen kombinacijom specijalnog, nacionalnog i

virilistikog kurijalnog sistema. Graanin su bili podijeljeni u

tri kurije po nacionalnim grupama, ime se svakoj konfesiji

osiguravao odgovarajui broj poslanika srazmjerno njenoj veliini.

Unutar konfesionalnog izbornog tijela postojale su posebne kurije

na socijalnoj bazi: gradska, seoska, veleposjednika i kurija

inteligencije. Ustavom je odreeno i 20 lica koja po poloaju

ulaze u Sabor. To su, uglavnom, vjerski poglavari, predsjednik

Vrhovnog suda, predsjednik Advokatske komore u Sarajevu,

naelnik Sarajeva i predsjednik Trgovake i

Obrtnike komore u Sarajevu.

Zemaljska vlada je predloila da se na 25.000 stanovnika bira

jedan poslanik a birano je ukupno 72 poslanika

koja su se dijelila na tri kurije.

Agrarno pitanje u Saboru

Agrarno pitanje u Saboru dovelo je do stvaranja hrvatsko

-muslimanskog pakta, pojave dviju disidentskih grupa

u Muslimana i razbijanju jedinstvenog Srpskog kluba.

Srpska graanska politika nala se u procjepu izmeu

opravdanog pritiska svog seljatva koje je trailo

osloboenje od feudalnih obaveza i sa druge strane,

elje da odri dotadanji politiki savez sa MNO, koji

je smatrala bitnim za ostvarenje srpskih nacionalnih aspiracija

u BiH. Muslimansko politiko vodstvo, u kome begovat

ima odluujuu rije, eli zadrati zemljini posjed i u tu

svrhu iskoristiti osjeaj ugroenosti svih slojeva

muslimanskog stanovnitva. Izmeu potrebe da pomogne

hrvatskom seljaku ili da ostvari nacionalne aspiracije,

hrvatska graanska politika odluila se za ovo drugo. Za

nju je sporazum sa begovatom bio vaniji od osloboenja

hrvatskih kmetova. HNZ nije u svom izbornom

programu iznijela nikakvo stanovite o agrarnom pitanju, a

HKU nije ni pominjala to pitanje o izbornoj kampanji,

mada joj nije bilo do sporazuma sa Muslimanima.

Osnov izborne platforme SNO pored proirenja ustavnih

i parlamentarnih sloboda, bio je zahtjev za obaveznim

otkupljivanjem kmetova, ali da se ujedno sauva savez

sa Muslimanima. Pokuavalo se dokazati da je obavezni

otkup i u interesu Muslimana koji bi, kao, mogli

uloiti novac u produktivne svrhe. Muslimani-demokrati

oko lista Samouprava jedini su podravali nastojanja,

uvjerenih srpskih intelektualaca da se nae optimalno

rjeenje koje e zadovoljiti obje strane; oni su nastojali

ouvati muslimansko-srpski savez, ali su svjesni i da je

neophodno radikalno rjeenje agrarnog pitanja. Zbog

toga su Muslimani demokrate pokuavali da dokau

klasnu strukturu muslimanskog drutva, u kome se

interesi veleposjeda ne mogu identifikovati sa

optemuslimanskim potrebama. Ukoliko bi se uspjelo u tome,

muslimansko seljatvo i graanstvo bi se odvojilo od begovata

koji bi ostao izoliran. Muslimanski narod bi tada mogao

raditi na zatiti svojih stvarnih interesa, a politiki savez sa

Srbima bio bi ouvan. Agrarno pitanje je od isto ekonomskog

dobilo politiki karakter. Muslimani-demokrati nisu nali neko

rjeenje agrarnog pitanja koje bi suprostavili MNO-i koju su

optuivali da brine o interesima samo jedne klase, a ne naroda u

cjelini. Slabost demokrata je bila upravo ta prosrpska

orijentacija koja u narodu nije uivala ugled. Nikola Stojanovi

ponudio je jedan projekt agrarnog zakona ija je osnovna ideja

bila osiguranje stalnosti kmetova na posjedu i ukidanje prava

agi da odstranjuje kmetove sa zemljita. Ali, to nije bilo

prihvatljivo za Muslimane, jer je to znailo liavanje age

njegovih prava. U junu 1908. godine Egzekutivni odbor

MNO podnio je nacrt Agrarnih ustanova Zemaljskoj vladi.

Prema njemu zemljoposjednici bi dobili mogunost da u

svako doba odstrane kmeta sa svog privatnog posjeda. Kmet

tako postaje obian poljoprivredni radnik na posjedu. I

Napredni Muslimani jednako kao pristalice MNO insistiraju

da je odnos izmeu age i kmeta privatnopravni, a ne javnopravni.

Ipak, kod jednog broja muslimanskih veleposjednika postojala

je spremnost da se prihvati obavezan otkup. Seljaki pokret,

trajk u Bosanskoj krajini i Posavini u ljeto i jesen 1910.

godine veoma je zaplaio muslimanske zemljoposjednike i presjekao

sporazume i saradnju sa Srbima. Smatra se da taj pokret nije

nastao spontano, nego agitacijom Koia i njegovih drugova, a

cilj mu je bio pritisak na vladu kako bi ona odbacila fakultativni

i usvojila obavezni otkup. Muslimansko vodstvo potrailo je

sporazum sa HNZ-om. Kao uslov za prihvatanje fakultativnog

otkupa HNZ je traila da Muslimani podre u Saboru Mandiev

prijedlog zakona o zvaninom jeziku u BiH, podnijet 30.

januara 1911. godine. Car je runim pismom od 3. marta 1910.

godine naredio da se za prvi Bosanski sabor izradi zakonska

osnova za dobrovoljno otkupljivanje kmetskih selita. Osnova je

podnijeta Saboru 6. jula 1910. godine, a sutina prijedloga je

da otkupljivanje moe uslijediti samo na temelju dobrovoljnog

sporazuma izmeu vlasnika zemlje i kmeta. Mada je vlada

preutno bila za obavezni otkup, ovakva odluka bila je

neophodna, jer Austro-Ugarska nije mogla dopustiti ekonomsko

i demografsko jaanje jednog elementa, a slabljenje drugog.

Po predloenom projektu, ako se kmet i aga sporazume o

otkupu i cijeni. Vlada je duna posredovati i pozajmiti kmetu

cijelu otkupnu sumu koju e kmet u toku vie godine otplaivati

uz kamatnu stopu povoljniju od bankovne. Srpski poslanici

su preduzimali korake da se zakon izmijeni ili modifikuje vie

u korist kmetova, ali bez uspjeha. Vladin prijedlog ipak je

izglasan 5. aprila 1911. godine, i to apsolutnom veinom.

Reorganizacija zemaljske uprave 1912. godine

Vojna stranka u Beu spremala se za sukob sa Srbijom pa je

eljela uvrstiti pozicije Monarhije u BiH. Od Bosne je trebalo

izgraditi rivala Srbiji, a od Sarajeva stvoriti najvei kulturni

centar na Balkanu. Jo od 1907. godine naelnik generaltaba

Franz Conrad Hotzendorf se zalagao za sprovoenje vojnog

kursa u upravi BiH, tj. za jaanje funkcije poglavara zemlje i

smanjenje uloge civilnog adlatusa. Stoga se u BiH alju ljudi

od kojih se oekivalo da e zgnjeiti srpsku propagandu.

Jedan od njih bio je Oskar Potorek koji je 2. oktobra 1911.

godine otvorio drugo zasjedanje Sabora. To je zasjedanje bilo

due od tri sedmice paralizirano jer su Nikola Stojanovi i

Dervi-beg Miralem optuili Muslimansko-hrvatsku koaliciju

da pri sastavljanju odbora nisu potovana prava manjine. Nakon

te, izbila je kriza oko zakona o odravanju i upravi javnih

puteva, onda je voena rasprava u pogledu naziva jezika i u

pogledu upotrebe pisma (vlada je bila na stanovitu za srpsko-

hrvatski jezik). erif Arnautovi nije bio zadovoljan rjeenjem

jezikog pitanja sa kojim u sukob dolazi Milan Srki

govorei da se Muslimani nemaju pravo mijeati u to pitanje

dok se ne izjasne da li su Srbi ili Hrvati. Nova kriza izazvana

je Arnautovievim optuivanjem Zajednikog ministarstva

finansija za nepravilnost pri izdavanju u zakup tuzlanske

soli. Zbog toga sjednice Sabora nisu sazivane vie od mjesec

dana. Zasjedanje je nastavljeno krajem januara 1912. Godine

kada se pretresao budet. Muslimani i Srbi glasali su protiv

vladinog prijedloga budeta, dok su Hrvati bili suzdrani.

U sukobu sa cijelim Saborom, vlada je zatvorila zasjedanje.

U Saboru je osuena i policijska intervencija 18. februara

1912. godine prilikom velikih akih demonstracija protiv

bana Cuvaja i uvoenja komesarijata u Hrvatskoj.

Dotadanji zajedniki ministar finansija Burian podnio je

ostavku, a na njegovo mjesto postavljen je 19. februara 1912.

godine Poljak Leon, vitez Bilinski. Stvarni razlog Burianovog

odlaska bilo je njegovo protivljenje reorganizaciji uprave

BiH koju je Potiorik spremao.

Izmjene koje on predlae bile bi sljedee: 1) Izmjena u

poloaju poglavara Zemaljske vlade; 2) Privlaenje autohtonog

elementa na saradnju sa Zemaljskom vladom; 3)

Podjela nadlenosti izmeu Zajednikog ministarstva i Zemaljske vlade.

Osvrt na Bosansku politiku u doba vojnog kursa

Period 1912 1914. godine ima nekoliko karakteristika. To

je period kada kod Srba, u vrijeme balkanskih ratova jaa

samosvijest i nacionalizam, dok su ti ratovi na Muslimane

djelovali poraavajue, jer su propast Osmanskog carstva oni

primili kao nestajanje njih samih. HNZ i HKU ujedinili su se u

ljeto 1912. Dolo je do rasula u SNO. Bilinski je 10. juna

1912. godine na meustranakoj konferenciji iznio investicioni

program zahtjevajui podrku svih politikih grupa. Poslanici

Muslimansko-hrvatske koalicijei Srpska rije na koju se

sveo Srpski klub, uz odreene izmjene podrali su ministrov

prijedlog, ali Bilinski nije prihvatio te izmjene. Na treem

zasjedanju Sabora, na sjednici od 3. decembra 1912. Godine

izglasan je budet i Zakon o eljeznicama. Ponovo je izbila

kriza u vezi sa jezikim pitanjem, traeno je uvoenje

srpskohrvatskog jezika u unutranjoj upravi i na eljeznicama

, ali Vlada to odbija i zadrava njemaki jezik. Zbog te

krize zasjedanje je odloeno i nikad nije ni nastavljeno.

Kriza izazvana balkanskim ratovima, te Skadarska kriza

(Austro-Ugarska dala ultimatum Srbiji i Crnoj Gori da

se povuku iz Skadra), imale su posljedice u BiH.

Potiorek je u maju 1913. godine suspendirao neke od

najznaajnijih lanova Ustava, ograniio je kretanje i promet

stranaca, proizvodnju, prodaju i noenje oruja, pootrio

krivini postupak, ograniio tampu i potanski saobraaj,

ukinuo srpska privredna, kulturna, prosvjetna i druga drutva

. Uvoenje ovih mjera u mirno vrijeme i bez stvarnog povoda

izazvalo je ogromno nezadovoljstvo. Srpska rije se u

septembru 1913. godine povlai iz Sabora, a Bilinski je

planirao da ta mjesta popuni Danilo Dimovi sa svojim

ljudima koji je osnovao Srpsku narodnu stranku i pokrenuo

list Istina. Zagovarao je snienje kamatne stope na

kredite za otkup kmetova. Vlada je prihvatila njegov prijedlog

o obaveznom otkupu kmetova, a uz njenu podrku Dimovi je

osvojio 12 upranjenih mjesta u Saboru. 29. decembra 1913.

godine odrano je posljednje, etvrto zasjedanje Sabora

koje je teklo mirno dok Maari u Delegacijama nisu poeli

pruati otpor zbog Dimovieve agrarne reforme koja je bila

preveliko optereenje finansijama. Nakon ubistva Ferdinanda,

Bilinski pokuava aktiviranjem jezikog pitanja u Saboru

da nastavi rad kako bi se smirila ratna nervoza.