historija socijalne i politicke misli bih 2

71
1.Muhamed Emin Hadžijahić – Rođen je 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istanbulu. Postavljen je 1868. g. za učitelja za pravilnog učenja Kurana u Gazi Husrev-begovoj medresi. Umro je u Sarajevu 20. aprila 1892. godine. List Vatan (Domovina) izlazio je na turskom jeziku 1 arapskim pismom, s motivacijom da mnogi domaći muhamedanci ne znaju čitati moderna slova. Poimanje domovine - U novom historijskom kontekstu-u vrijeme A-U okupacije i bez nostalgične iluzije o povratku osmanskog suvereniteta nad Bosnom, on patriotizam poima isključivo kao bosanski patriotizam. Govori o Bosni, o toj lijepoj zemlji, koja je naša sveta domovina. U aksiološkom poretku, domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u međusobnoj vezi. Rangirajući ove vrijednosti on će pisati : „Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine". Ona je prirodna datost. U analogiji porodice i domovine one imaju isti status, prirodne su činjenice, pa otuda govori: „Kao sto čovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu". Kao prirodna datost, domovina je izvorište biološke egzistencije: „Kad smo se na svijet rodili najprije smo svoju domovinu vidjeli". Kao prirodna datost, narod je jedna proširena familija, a domovina jedna kuća. Ona je i socijalna datost duhovno- kulturna stvarnost, ona je zajednica jezika i interesa- i obrazovanja. Domovina pruža egzistencijalnu sigurnost i zaštitu života, imetka i moralnog digniteta, to su njene primarne svrhe. Užitak u slobodi, privilegij ama, sigurnosti 1 zaštiti, to su vrijednosti koje obilježavaju domovinu. Poimanje patriotizma - Domovina kao sinteza prirodne datosti i socijaino- kuiturne produkcije proizvodi specifični kompleks osjećajnosti, onaj kojeg označavamo kao patriotizam. To je zagonetna veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. U objašnjenju patriotske ljubavi, Hadžijahić koristi biološki diskurs, u modelu veza i odnosa između majke i djeteta traži odgonetku patriotizma. Osjećanja patriotizma su heterogena, himnične ode domovini produciraju radost i osjećanja ponosa, ali u krizama, produciraju se osjećanja tuge. Islam i patriotizam Sam islam legitimira domovinski patriotizam. U preferenciji planetarnog ummeta, islam ne traži indolenciju, spram domovinske svijesti. Naprotiv, za islam domovinski patriotizam je vrijednost, pripada muslimanskim imperativima. Sa vjerskog stajališta, „ ...mi moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo ... svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo". Politički konformizam i muslimansko iseljavanje

Upload: shusnic

Post on 02-Mar-2015

855 views

Category:

Documents


13 download

TRANSCRIPT

Page 1: Historija socijalne i politicke misli bih 2

1.Muhamed Emin Hadžijahić – Rođen je 1837. godine u Sarajevu. Obrazovao se u Sarajevu i Istanbulu. Postavljen je 1868. g. za učitelja za pravilnog učenja Kurana u Gazi Husrev-begovoj medresi. Umro je u Sarajevu 20. aprila 1892. godine. List Vatan (Domovina) izlazio je na turskom jeziku 1 arapskim pismom, s motivacijom da mnogi domaći muhamedanci ne znaju čitati moderna slova.

Poimanje domovine - U novom historijskom kontekstu-u vrijeme A-U okupacije i bez nostalgične iluzije o povratku osmanskog suvereniteta nad Bosnom, on patriotizam poima isključivo kao bosanski patriotizam. Govori o Bosni, o toj lijepoj zemlji, koja je naša sveta domovina. U aksiološkom poretku, domovina i vjera su najviše vrijednosti i nalaze se u međusobnoj vezi. Rangirajući ove vrijednosti on će pisati : „Kako da ne ljubimo svoju domovinu, zar ima nešto preče od vjere i domovine". Ona je prirodna datost. U analogiji porodice i domovine one imaju isti status, prirodne su činjenice, pa otuda govori: „Kao sto čovjek svoju djecu i familiju ljubi, tako treba da ljubi i svoju domovinu". Kao prirodna datost, domovina je izvorište biološke egzistencije: „Kad smo se na svijet rodili najprije smo svoju domovinu vidjeli". Kao prirodna datost, narod je jedna proširena familija, a domovina jedna kuća. Ona je i socijalna datost duhovno- kulturna stvarnost, ona je zajednica jezika i interesa- i obrazovanja. Domovina pruža egzistencijalnu sigurnost i zaštitu života, imetka i moralnog digniteta, to su njene primarne svrhe. Užitak u slobodi, privilegij ama, sigurnosti 1 zaštiti, to su vrijednosti koje obilježavaju domovinu.

Poimanje patriotizma - Domovina kao sinteza prirodne datosti i socijaino-kuiturne produkcije proizvodi specifični kompleks osjećajnosti, onaj kojeg označavamo kao patriotizam. To je zagonetna veza ljubavi između ljudi, naroda i njihove domovine. U objašnjenju patriotske ljubavi, Hadžijahić koristi biološki diskurs, u modelu veza i odnosa između majke i djeteta traži odgonetku patriotizma. Osjećanja patriotizma su heterogena, himnične ode domovini produciraju radost i osjećanja ponosa, ali u krizama, produciraju se osjećanja tuge.

Islam i patriotizam

Sam islam legitimira domovinski patriotizam. U preferenciji planetarnog ummeta, islam ne traži indolenciju, spram domovinske svijesti. Naprotiv, za islam domovinski patriotizam je vrijednost, pripada muslimanskim imperativima. Sa vjerskog stajališta, „ ...mi moramo radi čuvanja naše vjere, za kojom težimo ... svoju domovinu ljubiti i nju ne ostavljajući svom snagom se truditi da ovdje svoju sreću i svoju budućnost osiguramo".

Politički konformizam i muslimansko iseljavanje

Iseljavanje muslimana iz Bosne i Hercegovine je najtragičnija činjenica njegovog vremena što će u potresno dramatičnom diskursu doživljavati i opisivati: „Smatram da u iskušenju ovog vremena ne možemo ni opisivati tako golemu nesreću kakva je napuštanje domovine - bol zbog napuštanja domovine ne može se niti na jedan način usporediti čak ni sa smrtnim bolom. Smrtna je bol jedanput, dok se odlazak iz domovine mjeri smrtnom boli svih tih ljudi pojedinačno i ne može se opisati koliko teških nesreća uključuje i iziskuje." Svi bitni elementi u njegovom poimanju domovine i patriotizma sada istupaju kao kontraargumentacija politici iseljavanja_i manifestira se konformistički mentalitet spram Režima. Ako domovina osigurava mir, garantuje sigurnost i zaštitu, čuva vjeru i moralni dignitet onda Bosna, i pod A-U vlašću, ispunjava određenja domovinske zajednice, pa sa-tog

Page 2: Historija socijalne i politicke misli bih 2

stajališta Muslimani nemaju razloga za iseljavanje. Mi možemo živjeti u našoj vjeri, trgovini, zanatu i imanju bez napada i takav Režim ne pruža razloge za muslimansko iseljavanje iz Bosne. Iseljenici direktno ugrožavaju opstanak islama u BiH, što je islamski grijeh. U krajnjem, iseljavanje je protivno islamskom imperativu očuvanja islama i u BiH, jer ako trend iseljavanja bude nastavljen, zgrada islamstva se može do temelj srušiti. Bošnjaci trebaju odustati od iseljavanja i sa stanovišta čiste, domovinske, patriotske svijesti.

2. SAFET-BEG BAŠAGIĆ

Rođen 06.05.1870.godine u Foči , od 1882.g. u Sarajevu gdje završava ruždiju i Veliku gimnaziju. Objavljuje pjesme u Vijencu, Nadi i Prosvjeti. U Beču završava studij filozofije i 1900 objavljuje “Kratku uputu u prošlost Bosne”. Iste godine u Sarajevu je postavljen za profesora arapskog jezika u Velikoj gimnaziji uz puni aktivitet na svim poljima muslimanske kulture. Sa Mulabdićem i Hadžićem pokreće list “Behar” (od 01.05.1900) i u inicijativnom je odboru za osnivanje Gajreta (1903) na čijem je čelu do 1907.g.. Pokreće “Ogledalo” 1907.g. Oizašlo 13 brojeva). Promovisan 1910 u doktora filozofije islamskih jezika, govorio arapski, perzijski, turski, njemački, latinski i razumio francuski. Predsjednik Sabora do 31.01.1919.g., kustos Zemaljskog muzeja, a od 1921.g. do penzije stalni službenik. Umro 09.04.1934.g. u Sarajevu.

Politiku nije smatrao svojim životnim ciljem i pozivom, već kao silu prilika kada ga banjalučki okrug predložio za zastupnika u Zemaljskom savjetu, a njegovo bavljenje politikom je bila i njegova lična greška jer je Vjekoslav Klaić želio u Zagrebu otvoriti katedru za orijentalne jezike na kojoj bi predavač bio upravo Bašagić. Ipak, politikom se svesrdno bavio i cijenio taj posao, a samu politiku je shvatio u njenom smislu i moći kao rastegljiv pojam jer se politikom, demagoški i sofizmima, narodu i neprijatelj može nametnuti za vođu i učitelja i tako ga voditi na krivi put, ali će je kasnije shvatiti u njenom eksplicitnom značenju kao autonomnu javnu djelatnost koncentrisanu na klasične aspekte političkog angažmana. Deklarisao se kao begovski aristokrata a po mentalitetu je bi demokrata, pri čemu je cijenio političku etiku i racionalizam bez ikakvih denuncijacija i nečasnih sredstava. Njegova politička misao se ispoljava na tri plana:

1. Poima i primjenjuje politiku u konkretno-historijskom kontekstu i koja se, s jedne strane,ispoljava kao imanentna politika prema a-u režimu i, s druge strane, kao nacionalna bošnjačka politika unutar režima;

2. Kao prikriveno , u čitavom njegovom djelu i radu, krije se osviještena politička misao razumijevanja bošnjaštva u svim njegovim dimenzijama;

3. To Bašagićevo političko se ispoljava i osvjedočuje u istaknutim i uglednim političkim rukopisima.

Politika kao kulturna politika. Najviše vrijednosti Bašagićeve aksiologije su prosvjeta, domovina i islam, a muslimanska politika u a-u režimu je definisana kao kulturna politika sa prosvjetiteljstvom na čelu, jer je moć prosvjete i kulture neograničena, jer je “slava i moć velikih naroda bila i prošla, ali su duhovni i kulturni spomenici nadživjeli te narode, a sve što nije urađeno pod zastavom prosvjete...kao da nikada nije ni postojalo.” Kulturna politika je zato egzistencijalno-spasonosna politika za muslimansku zajednicu (u daljem tekstu MZ) u BiH. Uz pomenute vrijednosti, u njegovu aksiologiju spadaju i lične vrline, moralna i materijalna snaga na temeljima islamskih vrijednosti i modernog znanja i nauke, i koji su izvor moći ljudi i naroda. U modernim vremenima i preuvjet općeg civilizacijskog napretka. Zato se i konfrontira sa tradicionalnošću shvatanja vojne moći kao vrijednosti i znanja kao vjerskog i konzervativnog običaja, te poručuje da se sada treba boriti knjigom i prosvjetom, a ne oružjem.

Sociologija MZ ili protosociologija bošnjačke nacije. Ova sociologija ima dva noseća uvida:

Page 3: Historija socijalne i politicke misli bih 2

1) deskriptivno-dijagnostički o jednom općem zastoju u njenom socijalnom razvoju tj. umnom, ekonomskom i općekulturnom,

2) normativni - koji se oslanja sam na sebe, tj. o osloncu MZ na samu sebe, a što zahtijeva uspostavljanje unutarmuslimanskog socijalnog, političkog, etničkog, kulturnog i mentalnog homogeniteta, jer se muslimani nemaju na koga osloniti do na same sebe.

Svoju muslimansku etnosocijalnu psihologiju Bašagić prikazuje kritički kroz posebno pominjanje njenih negativnih crta i prirođenih mana koje nisu fatum i apriorne i koje se mogu otkloniti obnovom i afirmacijom islamske etike i morala, a pozitivne crte prepoznaje u bošnjačkoj historiji, dok u novoj muslimanskoj inteligenciji vidi aktera revitalizacije i javne afirmacije islamske etike, ali na temeljima savremene organizacije MZ, jer je dužnost svakog muslimana, u cilju općeg napretka, da utire put modernoj organizaciji svog elementa. Drugim riječima, ključna pretpostavka za postizanje pomenutog cilja jeste društvena reafirmacija unutarmuslimanskog homogeniteta koji u sebi sadrži nekoliko elemenata:

punu afirmaciju muslimanskog udruživanja kao vjerske dužnosti kroz ustanovu džume kroz koju se razvijaju etičke vrijednosti ljubavi i prijateljstva, te ljubav prema islamskoj općini i bratstvu, a ono uključuje u sebe etiku dobra, altruizma, solidarnosti itd. Kroz poštovanje svega toga se iskazuje i patriotsko, rodoljubivo djelo u korist prosperiteta BiH kao domovine Muslimana.

Promocija muslimanskog aksiološkog odnosa prema sticanju materijalnog bogatstva i njemu kao takvom, ali u novom, evropskom shvatanju kao bogatstvu kao pretpostavci razvoja MZ i koje se legitimira Kur¨anom i hadisima bez pohlepnog egoizma, čime odnos prema bogatstvu oslobađa averzije i predrasuda, jer je bogatstvo tijesno vezano sa blagostanjem i samosviješći svih prosvećenih naroda (slično kao Weberova protestantska etika). Pri tome bogatstvo ne treba gomilati, već pomagati bližnje i osigurati potomke, činiti dobra djela i slično. Pri svemu ovome Bašagić je svjestan diferenciranosti i heterogenosti MZ, istupa protiv unutarmuslimanskog stranačarenja (u kontekstu konfrontacija muslimanskih političkih partija i njihovih partikularnih, a ne općih interesa), nesloge, separisanje itd., čiji su akteri narcisoidni ljudi, samozvane vođe, ambicionisti koji u svemu vide samo ličnu korist i želju da uđu u elitu muslimanske političke, ekonomske i trgovačke moći. Muslimanski homogenitet se, pored etike islamskog bratstva, mora zasnivati na islamskim demokratskim ustanovama, prije svega na džematu (vjerska opština ili zajednica) unutar koga treba otkloniti prirođene muslimanske pogreške i mane i reafirmirati istinske pozitivnosti.

Koncepcija bošnjaštva. Bašagić je svojevremeno isticao svoje, Starčevićevom ideologijom zanesen, hrvatstvo, i to političko hrvatstvo, što ga uvrštava u etničkonacionalno nesigurne individue tog vremena, ali nigdje nije razvijao pojam etničkog hrvatstva. U svom ranom periodu Bašagić govori o bosanskom narodu pod kojim je podrazumijevao isključivo muslimanski element u BiH uz suprotstavljanje autokroatizaciji i autosrbizaciji Bošnjaka, pri čemu je bio svjestan poistovjećivanja teligije i nacije, tj. pravoslavni – Srbi, katolici – Hrvati i traži da Muslimani ostanu Bošnjaci. Samoidentifikaciju muslimana kao Srba ili Hrvata objašnjava željom tih pojedinaca za slavom i časti u korist ličnih interesa, a ne kao lično uvjerenje. U bošnjački narodni individualitet u Bašagićevom poimanju ulazi:

1. Bošnjačka samosvijest o narodnoj posebnosti od Kulina-bana , tj. u zajedničkom narodnom sjećanju o životu pod jednim grbom i zastavom i nikakva

“...zlo mišljenje o svakome...sumnja u tuđe poštenje...uhođenje i istraživanje tuđih tajni, prisluškivanje, virenje preko oka, otuđivanje od drugih jer se misli da su pametniji od ostalih...međusobna zavisnost...mržnja, prezir, ljutnja...nismo braća nego krvni neprijatelji u privatnom i javnom životu” Manifestira Bašagić tu recepciju, nakon saradnje sa listom Bošnjak, potpisujući krajem jula 1894.g. koalicioni pravaško-obzoraški program koji sa pozicije etničkog pankroatizma hoće dokazati kako su Bosanski Muslimani po krvi, rodu, plemenu i jeziku Hrvati, a BiH, i sa etničkog, i sa fiktivno zamišljenog državno-povijesnog prava, hrvatska zemlja. Još jednom javno deklariše svoju identifikaciju u ovom ranom periodu tako što kao jedan od malobrojnih Muslimana sudjeluje 1900.g. na svečanosti instalacije hrvatske zastave “Trebevića”, kulturno-prosvjetnog hrvatskog udruženja, i na banketu posvećenom ovom događaju

Page 4: Historija socijalne i politicke misli bih 2

represivna politika to bošnjaštvo ne može dovesti u pitanje (“Deset puta-ne jednom umrijeće/Al bošnjaštva odreći se neće).

2. Historijsko-genetska etnička osnova da su Bošnjaci porijeklom Slaveni , čime se oni odvajaju od etničkih Turaka, ali i od Srba i Hrvata. Ovaj narodni individualitet on historijski utemeljuje i to na osnovu njegove historije u BiH, kao historiji bošnjačke slave, junaštva, viteštva, mudrosti itd. sve pozitivnosti karakterologije Bošnjaka vidi u njihovoj historiji. To njegovo historijsko utemeljenje veliča i preferira ideju bošnjačkog kontinuiteta u tri aspekta:

- postoji historijski kontinuitet između preislamske Bosne i Bosne pod osmanskom i a-u vladavinom. Historija SVB je integralni dio bošnjačke historijske cjeline (liniju kontinuiteta SVB i islama povezuje likovima Kulina-bana i H.K.Gradaščevića) i oni baštine kontinuitet od bogumila koji su iz inata primili islam, a u tom kontinuitetu insistira na kontinuitetu sv bosanske aristokratije koja je pristajala uz bogumilstvo i pod osmanskom vlašću na moći i krvi formirane begovske elite bošnjačke moći.

- Historijski kontinuitet u bošnjačkoj kulturnoj produkciji , posebno u književnosti jer je ona najpostojanija i najvjerodostojnija. Pri tome Bašagić, s notom superiornosti, veliča kulturno-duhovnu produkciju Bošnjaka, a nasuprot degradirajućih stavova srpske i hrvatske historiografije koje tu produkciju marginaliziraju, primitiviziraju i negiraju.

- Uvršatvanje bosanskog jezika kao historijski sačuvanim jezikom bošnjačkog narodnog individualiteta i i identiteta, te, na kraju, kontinuitet u historijskoj misiji bosanskog plemstva kao čuvara domovinskih tradicija, sloge, nezavisnosti, etike i antiosmanskog prkosa, a ulogu plemstva će transponirati i u tadašnju savremenost.

Po pitanju agrarnih odnosa, kao glavni ideolog MNS, on je sa ovom strankom zastupao interese begovskog stratuma. Ova je stranka u svom programu zastupala stav da kmetu treba dati zemlju koliko mu je nužno za egzistenciju, ali prvenstveno državnog zemljišta, a tek poslije kmetske zemlje, i “to uz primjenu i valuti dostojnu odštetu” koju treba sam seljak da plati. Stranka je odlučan protivnik načela da je zemlja božija i onoga koji je obrađuje; neka zemlju posjeduje onaj ko je ne obrađuje, isto tako kao što posjeduje fabrikant svoj kapital. Stranka ne priznaje nikakve donesene propise, niti one koji će biti doneseni, a tiču se slobodnih posjeda (begluka).

Domovina, patriotizam i islam. Bašagić će 1909.g. i programski i deklarativno prihvatiti pankroatizam, a indirektno i svoju hrvatsku jezičku identifikaciju koju ranije nije iznosio, a tada više i ne govori o svom poimanju bošnjaštva već se pod pojmom domovine i domovinskog patriotizma,domovina identificira sa narodom. Za njega domovina nije određena državnim statusom, političkim režimom ili vladom, kulturnim razvojem, teritorijom i njenim obimom ili geografskim položajem, već je domovina zajednica istovrsnog etničkog porijekla, identične historijske sudbine, zajednica jezika, vrijednosti i kolektivne osjećajnosti. Domovinski fenomen je za Bašagića univerzalna prirodna datost, pa ljubav prema otadžbini nije volja pojedinih ljudi, već sila prirode – nešto zajedničko svim ljudima, tj. domovina je historija individualnog razvoja bosanskog bića ili ontogenetski fenomen živog svijeta. (Bašagićev naturalistički, geografsko-organicistički diskurs poimanja domovine). U antropološkom smislu, ona je biološka datost kao i porodica i tako i funkcioniše, ona je starotipski fenomen, prirodna datost, geografski individualizirana stvarnost svih svojih osebujnosti. U aksiološkom kontekstu, domovina je najviša vrijednost i pripada svijetu sakraliziranih normativiteta, ona je božije djelo i opća svojina i svtinja svih ljudi. Narodni odnos prema domovini je patriotizam kao potvrđena vrijednost koju odlikuje osjećanje zanosa, uzvišeno čuvstvo, uzbuđenje, sreća, radost, ali i ponekad žalost. U etičkom smislu domovina je stvarnost zbog koje “zaboravljamo svoje vlastite interese, idol kome i život

Kao član uredništva on će prihvatiti sljedeće stanovište: “Narod naš naime u BiH kao i naša braća preko Save i Dunava kao i ona preko Drine govore istim onim jezikom, kojim i mi pišemo, samo ga zovu dvojakim imenom. Prema tome postoje dvije književnosti, hrvatska i srpska. Književnici i saradnici koji preuzeše da uz promjenu i prošireni program izdaju “Behar”, broje se u hrvatske književnike i rade na polju hrvatske književnosti. S toga, a i jer trećem imenu pored hrvatskog i srpskog ne može nigdje biti mjesta, obnovljeni će “Behar” biti hrvatski list...Behar će morati da sljubljuje i jedan narod raznih vjeroispovjesti.”

Page 5: Historija socijalne i politicke misli bih 2

na žrtvenik donosimo”, kao uzvišena dužnost, a ova hipostaza žrtve za domovinu je supstancijalno određenje patriotizma, a druga supstancijalna dimenzija domovine je ta da je ona egzistencijalna pretpostavka samog narodnog opstanka, “dragi kamen na kojem je urezana prošlost, sadašnjost i budućnost.” U religijskom smislu patriotizam je islamski imperativ i legitimirajući normativitet. Bašagić je svjestan historijskog patriotizma bosanskih muslimana, ali istovremeno i nedostataka istog u tadašnjem vremenu, a uzrok toga je nedostatak porodičnog i školskog odgoja, jer sami odgajatelji ne poznaju islamski moral, pa se zato i zalaže da mlade generacije slijede ideale straih Bošnjaka i da, recipirajući bosanski patriotizam, osiguraju budućnost bosanskog naroda, a posebnu ulogu daje novoj muslimanskoj inteligenciji. Ovo hipostaziranje patriotizma se dešava u vrijeme uvođenja parlamentarizma, ustavnosti i višestranačja pa on postaje izvorište tolerancije i konvergencije između unutarbosanskih vjerskih, partijskih, interesnih i drugih subentiteta. Bašagić govori o jednom iznutra izdiferenciranom narodu kod kojeg će patriotizam u njegovom poimanju, kao zajednička vrijednost osigurati složnost, zajedništvo i bratstvo za opće dobro naroda i BiH kao cjeline.

Najviša dužnost muslimanske inteligencije je odbrana historijskih i prirodnih prava muslimana na BiH kao vlastitu domovinu, uz moralni i materijalni napredak islamskog elementa, uređenje vakufsko-mearifske autonomije i zaštite prava starodrevnih baština i islamskih svetinja. Bašagić zastupa ideju b-h autonomije pa to provodi kroz pritiske na Muslimanski klub u bos. Saboru da brani tu ideju, bez obzira na to u kakvom se god sklopu nalazila A-U Monarhija. Tokom I S.R. bašagić će sa svojom grupom vidjeti BiH sjedinjenu sa Hrvatskom gdje bi imala izvjesnu autonomiju. Provodio je politiku funkcionalnog konformizma kroz kulturnu politiku prosvjećivanja u duhu modernih naučnih i tehničkih znanja.

U literaturi se u nekim nijansama razlikuju interpretacije Bašagićevog poimanja autonomije unutar Hrvatske. Purivatra će pisati: “Predsjednik tadašnjeg Sabora Bašagić smatrao je da BiH treba da dobije autonomiju ili da bude prisajedinjena Hrvatskoj, odnosno da se utjelovi u hrvatske zemlje. Imamović će pisati kao je uz Šerifa Arnautovića i Bašagić vidio sredinom 1917.g. budućnost BiH unutar Mađarske.

3. Mehmed - beg Kapeta110vić Ljubušak

Rodio se 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Početne nauke završio je u svome rodnom mjestu, a ruždiju u Mostaru, gdje je dobio znanja iz turskog, arapskog i perzijskog jezika. Umro je nakon teške bolesti 29. jula 1902. u Sarajevu.

Legitimnost vlasti i politički komformizam - Smatra da vjera ne nalaže da se ne poštuje vlast. Svoje komformističke stavove obrazlagaće sa stanovišta običajnosti, ali i sa povijesnim argumentima. Ističe da su muslimani pod Osmanskom vladavinom iskazivali odanost i lojalnost državi, pa iz toga proizilazi i njegov komformistički stav prema A-U.

“Za naš kućni odgoj možemo slobodno reći da ga nikako i nema, jer nema uslova, pod kojima se razvija u drugih naroda. Našoj djeci u najboljim kućama pušta se na volju, da se sami prema svojim prilikama razvijaju i odgajaju”. Pri tome on zna za granice oktroiranog ustava za BiH i instaliranog saborskog parlamentarizma, zna, dakle, da postoji širok i dubok jaz između parlamentarne prakse i ružičaste teorije o parlamentu, zna da obje vlade u monarhiji vežu nam ruke i više nego zaslužujemo, zna kako je dugačak put do istinske samouprave u Bosni, a da se samo složnim radom može pripraviti tlo, da jednom dođemo do sabora u najširem smislu riječi. Uvjeren je da je u Bosni probuđena svijest za ustavni život, da se afirmira parlamentarna svijest, da su zastupnici evropskoj javnosti pokazali da znaju parlamentarno raditi. Ali, onaj raskorak između teorije i prakse parlamentarizma može se prevazići tako što će se trijezno prosuđivati između onoga što je moguće danas postići i maksimalističkih ideala, jer što se odmah ne može postići ostavlja se za bolja vremena.” I u pristupnoj, pozdravnoj besjedi, nakon što je oficijelno prvi put izabran za predsjednika Sabora, na XXV sjednici (25.10.1910.g.), Bašagić insistira na bosanskom patriotizmu kao središtu sinteze dobra cijelog naroda i cijele domovine zasnivajući ga na vrijednostima općeg dobra, sporazumijevanja, zajedničkog rada, ljubavi, harmonije, etike bratstva i međusobne konvergencije.

Page 6: Historija socijalne i politicke misli bih 2

On ističe da ne treba gajiti nadu da će osrnanlije vratiti Bosnu i taj njegov argument označen je kao argument inverzibilnosti historije. Ističe da su bošnjaci pod A-U vladavinom umnogome bolje nego pod osmanskom vladavinom. Nova vlast je legitimna, zato što nije vodila križarske ratove protiv muslimana u BiH. U tumačenju legitimnosti vlasti uvodi nove pojmove državljanske jednakosti i građanske ravnopravnosti. On opisuje jednakost kao državno-političku praksu. Glavno i vrhovno načelo upravljanja zemljom:

I ravnopravnostII vlada objektivna prema svim vjeroispovjestirnaIII vlada priznaje potpunu ravnopravnost svim vjeroispovjestirnaIV radi vjere nesmiju se uskraćivati državljanska prava V svi, državljani bez, obzira na vjeru imaju pravo da uživaju državnu zaštitu

Bošnjačka lojalnost novom režimu zasniva se na stvarnom i normativnom načelu jednakosti, ravnopravnosti i osiguravanja općeg napretka. Poimanje pojma državljanske nacije kao političke nacije, kao političkog naroda, a ne etničkog naroda. Položaj muhamedanaca komparira sa položajem muslimana u drugim evropskim zemljama gdje ističe da je položaj Bosanskih muslimana najbolji. Legitimira A-U vlast ne samo građanski utemeljenim državnim zakonima nego i samim carskim autoritetom. U poimanju legitimnosti vlasti uvodi i pojam utilitarizma i interesnu konstelaciju. Podrška Bošnjaka režimu gleda se kroz koristi koju on donosi za muslimansku zajednicu.

Karakterologija i apologija Bošnjaka i Islama - Muhamedanci su prema njemu superironi u odnosu na ostale u svakom pogledu. Najsposobniji su za rad, nauku, trgovinu, on će kritikovati tradicionalne, konzervativne, nostalgične crte bošnjačkog mentaliteta. Tako će podvrgavati kritici mentalni fanatizam, ravnodušnost, apatiju, spram novih mogućnosti koje je donio režim. U novom vremenu Bošnjaci treba da razvijaju nove vrline, kao što su odlučnost, odvažnost, marljivost, okretnost, poslovni afirmitet, sposobnost učenja. Jedina granica ovome svemu je da nije u suprotnosti sa islamom. Islam u sebe uključuje kulturno-obrazovne i privredno-tehničke tokove.

Agrarni odnosi - U sferi agrarnih odnosa on brani status quo smatra neprikosnovenim privatnost zemljoposjedničkog vlasništva koje je begovima i agama ostalo još od šukunđeda. Cjelinu bošnjačkog narodnog dobra veže za održavanje njihove moći: „Mi želimo da ima u Bosni sto vise veleposjednika i bogatih domorodaca, jer što nas je veće u boljem stanju, to je naravno, da je bolje i po zemlju i po narod.

Kritika politike iseljavanja - Istupa protiv napuštanja BiH od strane muslimana. Vjeruje u veleposjedničku lojalnost novoj vlasti. Protivi se rasturanju zajednice koja je izdržala mnogo osvajanja, a nije se rasula. Smatra da patriotizam ne postoji kod onih koji napuštaju domovinu.

Koncepcija bošnjaštva - Smatra da patriotizam treba vezati isključivo za BiH, a ne za neku od budućih ili prošlih vladavina. On je prvi razdvojio pojam narodnosti i vjere, on tvrdi da u BiH egzistira jedan jedini bosanski narod. On gradi svoju ideju o Bošnjačkoj narodnosti na historijskoj podlozi. Ističe da su se Bošnjaci održali i pod OC. Bošnjačka elita, čuvala je svijest o bošnjačkom etničko-običajnom individualitetu, kao, što je čuvala svijest o Bosni kao državmo-pravnoj i vojno-političkoj osebujnosti unutar OC. Bošnjaci za njega imaju svoje korijene u srednjovjekovnoj bogumilskoj vlasteli. Insistra na slavensko-etničkom supstratu bošniačkog individualiteta. Bošniaci - muslimani su autohtono stanovništvo Bosne, pa teze o etničkom turcizmu nemaju osnove. Odnosi, u BiH u kojoj postoji jedan narod treba da se grade na etici i politici međuvjerske tolerancije.

Page 7: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Tolerancija nosi u sebi dvije ideje, ideju ravnopravnosti i ideju unutarbosanske konvergencije. On odbija politiku diskriminacije, smatra da Srbi i Hrvati moraju muslimanima priznati njihovu narodnost te omogućiti slogu i jednakost. Insistira na obnavljanju i afirmiranju maternjeg jezika, bosanskog jezika. Sam prakticira bosančicu. Za njega obrazovni sistem treba da predstavlja sintezu islamskog i zapadnog obrazovanja. Prema njemu je bosansko-muslimanska elita ekonomske i obrazovne moći nosilac bošnjačke nacionalne samosvijesti. Begovat smatra nasljednikom srednjovjekovnog plemstva i nosiocem bošnjačkog nacionalnog identiteta.

4. Osmaii Nuri-Hadžić

Rođen je u Mostaru 28. juna 1869. godine. Mekteb, ruždiju i medresu završio je u Mostaru, a Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu 1893. Odlazi u Beč i Zagreb gdje završava Pravni fakultet, jedan je pokretača i osnivača književnog lista Behar. Piše u listovima Prosvjeta, Nada i Vjenac. Bio je član Državnog savjeta u Kraljevini Jugoslaviji. Umro je 23. decembra 1937. godine.

Aksiološki postulati: islam, domovina, narod - Islam je za Hađžića apsolutno središte vrijednosti, izvorište orijentiranja i percepcije svijeta života i njegove interpretacije. „Nama je naša vjera najsvetija i najuzvišemja stvar, i ništa na svijetu nije tako veliko 1 uzvišeno, da bi se moglo usporediti s tom svetinjom." Islam je otvoren ka recepciji modernog znanja, obrazovanosti, kulture, vrijednosti rada, tehnike i kapitalističkog ethosa. „Islam je vjera razuma,- u njegovim zasada ma sadržana su mačela, napredka, usavršavanja i milosrđa. Islam i civilizacija dva su uzajamna pojma, dva nerazlučiva faktora. Vjera, domovina, narod - to su najuzvišenije ideje, najsvetije stvari što ih čovjek može imati, to su ideali za koje svaki pošten čovjek raditi mora. Islam u njegovoj percepciji, ne implicira indolenciju spram državno-domovinske egzistencije kao vrijednosti,.."ljubiti domovinu svoju dužnost je vjerska." Želimo li se održati i napredovati, mi moramo svi kao jedan prožeti jednom mišlju, a ta je: da su BiH naša domovina, da smo tu nikli i odrasli, da svaka stopa zemlje, krvlju poškrapana, govori o slavi, prošlosti, sreći i nesreći naših predaka. Bio je konzistentni kritičar Džabićevog pokreta i hercegovačkog separatizma. Kod Hadžića se javlja neki oblik fenomena kao nesigurni ili kolebljivi identitet. Još kao student Šerijatske sudačke škole, osobito je bio prožet ideologijom Starčevića. Bio je dobro poznat kao Hrvat upoznavši hrvatsku nacionalnu ideju preko literature koju je dobijao od Esada ef. Kulovića i Safvet-bega Bašaglća. Njegova fiks-ideja je spajanje BiH sa velikom Hrvatskom, gdje je prihvatio kroatocentnčnu ili panhrvatsku politiku s kojom se muslimani u BiH identifikuju kao etnički Hrvat. U kontekstu tumačenja Bašagićevog državno-pravnog mišljenja, meritorni Bošnjaci odgovaraju na tri načina; grupa oko Bašagića zagovara pripajanje BiH Hrvatskoj a grupa oko Šerifa Arnautovića predlaže pripajanje Mađarskoj, dok treća grupa (Hamid Svrzo, dr. Mehmed Spaho kao i Osman Nuri Hadžić) radi na Jugoslavenskom ujedinjenju.

Odnos prema Režimu: vlast, konformizam i kritika - Osman Nuri Hadžić, pledira muslimansku inkorporaciju u Poredak. Pri tome i on bošnjačko- muslimanski odgovor na Režim vidi u adaptaciji s kojom će se recipirati mogućnosti svenarodnog napretka što ih nosi u sebi poredak zapadnjačkih vrijednosti. Angžman u apolitičkoj sferi obrazovanja, kulture, rada i ekonomije, na jednoj strani i, na drugoj kooperativna, konstruktivna participacija u sferi politike, tj. funkcionalna participacija unutar birokratske administracije Režima.

Narod, masa i politika - Hadžićevo mišljenje, kreće se unutar jedne šire koncepcije ili predstave o narodu, odnosno narodnoj društvenoj zajednici, i to u onome što ona jeste i što bi trebala da bude. Zamišlja narod u organicističkom diskursu, kao neki oblik organizma u kojem cjelina i dijelovi funkcioniraju harmonično. On traga da uzrocima dekadencije muslimanskog društva, gdje je uvidjeo još jednu sociološku percepciju, a

Page 8: Historija socijalne i politicke misli bih 2

odnosi se na fenomen mase, kojeg Hadžić interpretira unutar svoje kritike Džabićevog pokreta. Racionalna politika ne može se voditi na demagoškoj animaciji mase, gdje govori: „Narod se može pretvoriti u masu, u prostu svjetinu i to podlim i zločinačkim huškanjem." Izmanipulisani narod i narod srozan na nivo mase i svjetine, ima svoje predstave i zamisli, a vođe demagogije svoje konspirativne interese: raskol između naroda i vođa je do kraja radikaliziran.

Kritička anatomija muslimanske zajednice - Polazećo od islama kao integralnog središta vrednovanja-mišljenja-djelovanja, Hadžić poduzima opsežnu kritičku anatomiju muslimanskog društva u BiH i to iz prespektive sociološkog diskursa. Njegovoj kritičkoj refleksiji izložene su sve relevantne dimenzije društvene egzistencije Muslimana. Kreće se u toj kritici sistematski, logički i metodski osviješteno i konzistentno. Na razini je dekripcija, dijagnoza, kauzalnih objašnjenja i terapijsko-prognostičkih anticipacija. Na nivou deskripcije njegovi uvidi identificiraju vanjske manifestacije muslimanske egzistencije. Na razini dijagnoza njegova misao identificira opću dekadenciju muslimanske dekadencije. Sa stanjem straha uspostavljenog Okupacijom, Muslimani zapadaju u opću atmosferu indolencije i dekadencije. Na nivou kauzalnih objašnjenja njegova misao traga za uzrocima muslimanskog zaostajanja i besperspektivnosti. Najopćenitiji uzrok vidi u nedostatku monocentrički, organicistički ili mehanicistički pojmljenih, zajedničkih vrijednosnih orijentacija unutar kojih se definiraju ideali i ciljevi muslimanske zajednice, jer mi nemamo pravih ideala o našoj,domovmi i o našem opstanku. On ulazi i u identifikaciju posebnih uzroka muslimanske dekadencije. U njena dva glavna razlog uvrštava, nepoznavanje vjere i narav naših ljudi. Pod naravi muslimana podrazumijeva običajnost i mentalitet što su se formirali još u doba osmanske vladavine Bosnom. Radi se o naslijeđenim mentalitetima te u takvo naslijeđe spada averzija prema školovanju, strah, od inovacija, nesposobnost prihvaćanja kapitalizma i sl. Nepoznavanje islama, njegov je glavni uzrok dekadencije muslimanske zajednice. „Kako prije, tako se i danas naš svijet krije iza ustanove vjere, nepoznavajući uistinu ni vjeru ni onog, što ona dopušta, što trpi, što li zabranjuje". Glavni krivac muslimanskog nepoznavanja islama jeste ulema koju Hadžić radikalno i rigorozno kritikuje. Moralna dekadencija, egoizam, međusobni antagonizmi, ignorancija učenja i rada, nostalgično oslanjanje na autoritet i intervenciju Turske - sve su to u njegovom kritičkom diskursu atributi najvećeg djela bosanske uleme. Anatomiju muslimanske zajednice, Hadžić završava terapijskim projektom, njegova je formula jednostavna, a to je da unutar postojećeg A-U režima treba raditi i učiti, učiti i raditi, nadoknaditi izostavljeno i udariti čvrste temelje boljoj budućnosti, jer za nas muslimane (je) jedini spas u našoj domovini BiH. U centru tog prosvjetiteljskog rada treba da stoji porodica i škola. Temelj i osnov kako pojedinca čovjeka tako i cijelog naroda jest kuća i škola. Porodica i škola najvažniji su faktori za odgoj pojedinaca i naroda te dok ovo dvoje nije uređeno, ne može biti ni govora, o napredku naroda.

Vakufsko i agrarno pitanje - Vakufsko pitanje uglavnom ostaje unutarmuslimansko, rješava se na relaciji s Režimom, dok agrarno ulazi u samo središte političkih borbi između etničkih reprezentacija toga doba. U vakufskom pitanju Hadžić u osnovi slijedi vladinu politiku te smatra racionalnim to što je Režim preuzeo u svoju ingerenciju uređenje i održavanje vakufa. U agrarnom pitanju zauzima samostalniji stav, prije svega, smatra da se u agrarnoj sferi ne radi o klasičnim feudalnim odnosima ovisnosti, nego da je riječ o zakupničko-najamnim odnosima. Zemljoposjednici su vlasnici svog imanja pa se suprostavlja svakoj nasilnoj eksproprijaciji njihova vlasništva.

Kritika pansrbizma i panlcroatizma - Kritikuje takođe fenomene, pojave autosrbizacije dijela muslimanske inteligencije kao i politici koja pledira srpsko-muslimansku saradnju u opoziciji spram Režima. Kritika pansrbizma i velikosrpske politike stoji kao konstanta u njegovom mišljenju i javnom angažmanu. Kritikuje srpsku intervenciju i srpsko uplitanje u vodstvo i u političku orijentaciju muslimanskog opozicionog pokreta za autonomiju. Muslimanskoj autosrbizaciji, tj. intelektualcima koji prihvataju srpstvo kao svoju nacionalnu identifikaciju prigovara, prije svega, njihovu moralnu odgovornost u devalviranju muslimanske narodne tradicije. Njihova srpska identifikacija je

Page 9: Historija socijalne i politicke misli bih 2

istovremeno identifikacija sa idejom i politikom velikosrpstva, odnosno, sa politikom njegove ekspanzije prema B i H kroz opsesivnu viziju Velike Srbije. Prihvatajući srpsku identifikaciju, a sa njom i politiku obnove stvaranja Velike Srbije, ovi intelektualci prihvataju i srpsku mitologiju, epske fantazmagorije o srpskom junaštvu. Srpsko-muslimanski interesi, u njegovom uvida, su suprotni upravo zbog antagonističkog odnosa između aga i kmetova: srpski je interes da uništi zemljoposjednike. Ova saradnja nije realna budući da srpska politika zavarava muslimane o tome kako je izvjesna restauracija sultanovog suvereniteta u BiH. Srpska intervencija i upliv njihove politike mogu samo proizvesti unutar - muslimansku neslogu i odvesti muslimansku zajednicu u radikalnu i neizvjesnu konfrontaciju sa Režimom. Iz perspektive odbacivanja politike stvaranja Velike Srbije, on će definisati i svoj pogled na državno-pravni status Bosne i Hercegovine. Učiniće to u kontekstu ideje o reviziji Berlinskog ugovora. Tu ideju u srpskoj interpretaciji vidi kao formu aneksije Bosne „Velikoj Srbiji", jer ta revizija u srpskoj politici ne znači ništa drugo, nego samoupravu ili pripojenje „slobodnim" srpskim zemljama, a time bi islamski narod potpisao sebi „smrtnu osudu". Hadžić ne vidi tu historijsku budućnost Bosne i Hercegovine u sastavu Velike Srbije. I pansrpski mentalitet i pankroatistička javnost, neprestano koriste historiju, na jednoj strani, za produciranje međuvjerskih i međuetničkih konfrontacija, a sa druge strane, proizvode njen antagonistički potencijal tumačeći je iracionalnom preparacijom, kao povijest legendi, mitova i epskih halucinacija. Hadžić pledira za ideju tolerancije i mirne koegzistencije, i međuvjerske i međuetničke, gdje taj ethos formuliše: ''radimo svaki za se, razvijamo se i napredujmo, koliko koji možemo, potpomažimo jedan drugog, pak ćemo onda biti i jendi i drugi i treći, napredniji, jači i složeniji."

5. Salih Kazazović

Rođenje u Travniku 1873. a umro u Banja huci 1943. godine. Bio je učitelj u nekoliko bosanskih mjesta. Angažira se na pokretanju časopisa čiji bi zadatak bio da promoviše srpsko-muslimansku saradnju i slogu. Povezuje se s krugom oko „Srbobrana". U 1891, 1895, 1896, 1899. godini u Bosanskoj vili i Nadi objavljuje stihove. Od polovine decembra 1900. radi u Eksekutivnom odboru Pokreta u Budimpešti. U to vrijeme intenzivno piše kritičke tekstove usmjerene prema A-U vlasti u BiH. U to doba objavljenja su tri njegove antiaustrougarske brošure koje su se distribuirale širom BiH; Stradanje muhamedanskog naroda u Herceg-Bosni, Najnoviji zulum u BiH, Proganjanje islamskog naroda u Heroeg-Bosni. U listu Biser 1913. i 1918. objavljuje i svoja dva najvrednija i to apolitična teksta jedan iz oblasti filozofski pojmljenje psihologije umjetnosti, a drugi iz oblasti recepcije modeme filozofije i njenih posebnih likova. Prvi tekst nosi naziv Sredstva i dojmovi tragičnog izražavanja, a drugi Savremena filozofija i njeni sustavi.

Estetika i psihologija tragičnog u umjetnosti - Raspravlja se o fenomenu tragičnog u umjetnosti. Označava on svoju raspravu kao psihološko istraživanje. Smatra psihologiju jednim dijelom filozofije. Pod uticajem Ničea i Šopenhauera promišlja svoje temeljno pitanje kako je to moguće da se mi u jedno psihičko stanje jednog lica romanu ili drami prenesemo i da to stanje naše osjećaje, naša čuvstva silom zaokupi. On hoće svoju estetiku utemeljiti sa onu stranu filozofske i teološke metafizike. Estetiku utemeljuje na psihologiji koju poima i kao dio filozofije i kao dio prirodne znanosti. Kreće se u glavnom unutar tzv. asocijativne psihologije koja produkciju psihičkih stanja, uglavnom, tumači tijesnim, asocijativnim vezama, između različitih somatskih i psiholoških elemenata u ljudskoj duševnosti.

Društveni smisao filozofije i Bošnjaci - Njegova filozofska studija analizira, interpretira i koncizno izlaže modernu filozofsku misao koja, u njegovom uvidu, figurira, dominirajuče u četiri sustava: pozitivizam, materijalizam, naturalizam, idealizam. Možemo govoriti o -svojevrsnoj politici filozofije, odnosno o kulturnoj politici koja bi trebala otvoriti smisao te afirmirajuče otkriti potrebe i bošnjačkog naroda za recepcijom moderne zapadnoevropske filozofske misli. Posebno je važno filozofiju izvesti iz elitizma i

Page 10: Historija socijalne i politicke misli bih 2

kontemplacije pa spustit na tlo muslimanske narodne duhovnosti i osjećajnosti kako bi ona bila u funkciji muslimanske emancipacije ispod svakovrsnog ropstva, uključivši i ono tradicionalizma, predrasuda i svakog dogmatizma. Zasatupa unutar - muslimansko prosvjetiteljsko pregnuće. Elementarno širenje obrazovanosti, socijalizacije, i kulturnog učenja i to u folklorističkim, običajnim i populističkim medijima ili u religijskim diskursima.

6. Šukrija Kurtović

Rođen je 1890. godine u Gacku, a umro u Sarajevu 1973. godine. U đačkim danima bio je i u nacionalnom i u političkom smislu prosrpski orijentisan. Jedno vrijeme bio je urednik lista Gajret. U ime glavnog odbora Gajreta na skupštini ovog društva 14. septembar 1945. Podnosi prijedlog oprestanku rada Gajreta i njegovu ulasku u novoformirano društvo Preporod. Rukopis studenta Šukrije Kurtovića karakterišemo kao pradigmu osvještenja ideologijske osmišljenosti muslimanske autosrbizacije, dakle srpskonacionalne identifikacije.

Kritika vlasti - Prije svega uočava i kritizira temeljeno načelo austrijskog upravljanja Bosnom "...razdvoj pa vladaj...". To je vlast koja muslimane reducira na vjersku skupinu. Ona ne sve načine sprečava širenje srpske nacionalne ideje među muslimanima. Ona je tu svrhu instalirala novopečenu narodnost bosansku narodnost. Ustavni statut i koncept izbora Sabora sankcioniraju takvu A-U politiku i predstavljaju njen nastavak. Klerikalna i katolička Austrija ne može biti prijatelj Islama. Muslimani se ne mogu uzdati u bosansku vladu koja je nestalna, labava i opasna. Protivi se uvođenju njemačkog i mađarskog jezika kao službenog jezika u upravi i na željeznicama, forisranom zapošljavanju stranaca, tuđinaca, kao i širenju željezničke mreže u skaldu s interesima Švaba i Mađara, a ne prema interesima naroda sve tri vjere.

Muslimanska "karakterologija" - Muslimani su u njegovoj precepciji "... i antinacionalni...", oni "...nijesu svijesni ni svog narodnog imena...", "...ne razlikuju narodnost od vjere...", ne poznaju nacionalne i domovinske dužnosti i intrese. Previše su vezani za Tursku, slijepo vjeruju u moć i silu Turske. Još se nalaze u mraku vjerskog fatalizma i u mraku neznanja, lutaju bez pravca i puta, slabog su morala i opsjednuti materijalizmom bez ideala, kod njih realnih i razboritih misli nema. Odatle proističe povijesna nužnost prosrpske nacionalizacije muslimana. Na tlu ovih racionalnih pojmova definiraće on i svoje poimanje fenomena nacije.

Pojam inteiesa - .Motivi-su sadržani u zamisli da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminira vjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana BiH.

Konzekvence: muslimani nisu politički narod - Rješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i agu i kmeta. Muslimani ne mogu biti sva u jednoj interesnoj grupi. Na tom tlu kreira predstavu o izvornom pluralnom biću nacije. Narod nije moguće na tlu unutrašnje interesne stratifikacije supsumirati pod jednu partiju ili jednu politiku. Mi nemarno nikakvih muslimanskih interesa, što bi nas moglo udružiti u jednu klasnu i političku partiju. Te se onda oni ne mogu ni konstituisati kao zasebni-politički individualitet - kao "politički narod". Narod koji nije politički, nije ni etnički, odnosno, narod kao nacionalni entitet.

Interesi vjera i nacija - To ide u prilog definiranju Bošnjaka muslimana BiH kao etničkih odnosno nacionalnih Srba. Tako on stvara predstavu o jednom pansrbističkorn etničkom svesrpstvu koje je toliko snažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferencijaciju na pravolsavne, islamske pa i katoličke subidentitete. Vjera ne može dijeliti muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkog individualiteta. Na interesnom planu, ni vjera; ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

Page 11: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Povijesno "utemeljenje" pansrbizma - Tvrdi da su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi, pa otuda ni Muslimani nisu u etničkom smislu ništa drugo nego Srbi. Unutar ovakve predstave nema mjesta ni za ideju bošnjštva odnosno bosanstva. Smatra da tu ideju A-U vlada koristi da bi manipulirala u sprečavanju širenja srpske ideje među muslimanima i sredstvo produkcije međuvjerskih antagonizama. Naš jezik je srpski znači da smo mi Srbi. Od Turske se ničemu ne možemo nadati, mi s Turcima nemamo ništa zajedničkog osim vjere.

Određenje naroda i nacionalizma - Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda: označava jezik i običaje i sve drugo što čini narod narodom, ona je sa svakim čovjekom već rođena, kod svakog je člana jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju, ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti. Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest, da sa njom pada i diže se, ona je ljubav prema svomi rodu i pokazuje čovjeku kao faktora u narodu; on je protivno od narodnosti-mobilan, aktivan i buntovan, čini sve da dođe do svog cilja, on teži slobodi i ne da se sputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom i s stoga nije kod svakoga naroda jednak; on nastaje u čovjeku i u narodu i znači pokret. Treba da odbacimo vjersko djeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu.

Pojam interesa - Motivi su sadržani u zamisli da se interesno legitimira etnička srbizacija i eliminira vjerska komponenta u etničkom definiranju muslimana BiH.

Konzekvence: muslimani nisu politički narod - Rješenje agrarnog pitanja ne može jednako zadovoljiti i agu i kmeta. Muslimani ne mogu biti svi u jednoj interesnoj grupi. Na tom tlu kreira predstavu o izvornom pluralnom biću nacije. Narod nije moguće na tlu unutrašnje interesne stratifikacije supsumirati pod jednmPartiju ili jednu Politiku. Mi nemamo nikakvih muslimanskih interesa, što bi nas moglo udružiti u jednu klasnu i političku partiju. Te se onda oni ne mogu ni konstituisati kao zasebni politički individualitet - kao "politički narod". Narod koji nije politički, nije ni etnički, odnosno, narod kao nacionalni entitet.

Interesi, vjera i nacija - To ide u prilog definiranju Bošnjaka muslimana BiH kao etničkih odnosno nacionalnih Srba. Tako on stvara predstavu o jednom pansrbističkom etničkom svesrpstvu koje je toliko snažno da u sebi dopušta svoju unutarnju diferencijaciju na pravolsavne, islamske pa i katoličke subidentitete. Vjera ne može dijeliti muslimane i Srbe budući da je ona irelevantna u poimanju etničkog individualiteta. Na interesnom planu, ni vjera, ni agrarno pitanje, nisu smetnja da muslimani i Srbi budu u jednoj interesnoj i političkoj zajednici.

Povijesno "utemeljenje" pansrbizma - Tvrdi da su stanovništvo predosmanske Bosne činili etnički Srbi, pa otuda ni Muslimani nisu u etničkom smislu ništa drugo nego Srbi. Unutar ovakve, predstave nema mjesta ni za ideju bošnjstva odnosno bosanstva. Smatra da tu ideju A-U vlada koristi da bi manipulirala u sprečavanju širenja srpske ideje među muslimanima i sredstvo produkcije međuvjerskih antagonizama. Nas jezik je srpski znaci da smo mi Srbi. Od Turske se ničemu ne možemo nadati, mi s Turcima nemamo ništa zajedničkog osim vjere.

Page 12: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Određenje naroda i nacionalizma - Narodnost označava čovjeka kao člana jednog naroda: označava jezik i običaje i sve drugo što čini narod narodom, ona je sa svakim čovjekom već rođena, kod svakog je člana jednaka i svakom pripada jednako pravo na nju, ona je apsolutno pasivna i bez aktivnosti. Nacionalizam je svjesnost čovjeka da pripada jednoj narodnoj zajednici i svijest, da sa njom pada i diže se, ona je ljubav prema svom rodu i pokazuje čovjeku kao faktora u narodu; on je protivno od narodnosti-mobilan, aktivan i bunotovan, čini sve da dođe do svog cilja, on teži slobodi i ne da se sputavati; on nije usađen u narodu i ne rađa se sa čovjekom; on se stiče u životu odgojem i kulturom i s stoga nije kod svakoga naroda jednak; on nastaje u čovjeku i u narodu i znači pokret. Treba da odbacimo vjersko djeljenje i vjersku borbu i da u zajednici sa ostalim sugrađanima drugih vjera vodimo nacionalnu borbu.

Diskurs sile - On zna za dehumanizirajuće dimenzije pansrbizma, prepoznaje njegovu spremnost na destrukciju muslimanske egzistencije, a svaku konfliktnost i sukob sa srpskom politikom identificira kao prijetnju samom muslimanskom opstanku. Prema njemu, muslimani stoje pred jedinom alternacijom, ili će biti uništeni, ukoliko sebe hoće kao poseban politički narod, ili će osigurati budućnost ukoliko se nacionalno srbiziraju. On pledira, da muslimani, prihvatajući nacionalno srpstvo kao svoj nacionalni identitet, izbjegnu borbu sa Srbima i Hrvatima, koja neminovno mora doći, ako pokušamo biti posebna grupa i posebni politički narod, muslimansko bosanski, drski parazit u tuđem tijelu.

Metođe nacionaliziranja muslimana - Projekat nacionaliziranja muslimana, podrazumijeva, prije svega, obustavljanje borbe između hrvatske i srpske nacionalne struje za dominaciju među muslimanima. Glavni akter populariziranja srpskog nacionalizma treba da bude omladinska, srednjoškolska i studentska populacija. Nijedan dokument ni jedno društvo, nijedan sastanak ne smije imati vjerski karakter, sve treba da je zajedničko nacionalno. Političke metode nacionaliziranja muslimana moraju favorizirati svijest o zajedničkim interesima, a oni će probuditi svijest o narodnoj zajednici. To treba provesti kroz uvođenje institucionalnog zajedništva.

Kritički akcent - Vrijedni dometi njegovog mišljenja dolaze iz prespektive interesne refleksije, ideja konveregencne, potoni ideja razdvojenosti vjere j nacije kao pruucjp konstitucije modernih nacija te ideja političkog naroda i nacionalne države kao povijesno dominirajućeg oblika političke egzistencije modernih naroda.

7. Fadil Kurtagić

Rođen je 6. januara 1889. u Kladnju, gdje je i završio osnovnu školu, a zatim je završio pet razreda gimnazije u Tuzli i jedan razred učiteljske škole u Sarajevu. Radio je u Zemaljskoj banci u Sarajevu od 1911. do 1922. godine. Godine 1919. izdao je knjigu pjesama Stihovi, a 1941. u Zagrebu knjigu novela Mali ljudi iz velikih škola. Umro je 15. novembra 1958. godine u Sarajevu.

Poimanje naroda - Percepira fenomen naroda u geopolitičkom diskursu. Dvije su temeljne ideje njegovih geopolitičkih predstava, kao narod u pojmu teritorijalne ekspanzije, te u šematskom pojmovnom paru prijatelj-neprijatelj. Narod je ne samo teritorijalna zajednica koja hoće širenje u prostoru, nego je to i zajednica istorodne krvi i istorodnog jezika. Za narodno diferenciranje i oblikovanje narodnog individualiteta nisu važne vjerske identifikacije nego upravo krvno-etnička i jezička istorodnost. Radikalni je kritičar politike, posebno katoličke, koja poistovjećuje vjerske 1 nacionalne identifikacije, gdje u prvom redu samo katolik može biti Hrvat.

Poimanje politike i kritike bosanske politike - Kao što je već rekao, politika se rađa na tlu sukoba naroda na šemi prijatelj-neprijatelj, njeno je vodeće načelo teritorijalna ekspanzija i prevencija strane invazije na vlastiti životni prostor. U krajnjem, smisao politike je da uvećava moć naroda i njegove unutarnje sile. Nije on samo pristalica nego

Page 13: Historija socijalne i politicke misli bih 2

je i idolatrijski sljedbenik pravaške ideologije i politike Ante Starčevića. Odani je pristalica i populizator čiste hrvatske misli, hrvatske državne ideje, hrvatskog nacionalizma, ideje slobode i ujedinjenja hrvatskih zemalja. Kritikuje, katolički klerikalizam, jer poistovjećuje vjeru i narodnost, gdje se katoličanstvom isključuju-- muslimani, zidovi i pravoslavni. Kritikuje, u tom kontekstu, i Štadlerovu klerikalnu politiku, taj, rnentalno-politički dogmatizam katoličkog klerikalizma koji poistovjećuje katoličanstvo i moralnost, pa izvan religioznosti ne dopušta političko mišljenje i djelovanje, te piše kako kierlkalci "...ne mogu zamisliti kulturna čovjeka, ako se ne vlada u okviru njihova programa, ako svaki čas ne moli krunicu...". Uz radikalnu kritiku protuislamske srpske, slavosrpske politike prema muslimanima, bio je 1 žestoki kritičar srbofilskih orijentacija u muslimanskoj politici čiji je razvoj, anacionalan, nemoralan i demagoški. Kritika bosanske politike, završava sa općom ocjenom da je puna ahnormaliteta, diskreditirajući sve druge osim pravaške politike, gdje zagovara, homogenu, jedinstvenu, monolitnu hrvatskopravaškupolitiku budući da je to preduslov boljeg, slobodnog života našeg naroda.

Muslimani su Hrvati - On se deklariše kao apologet egzistencijalnih i historijskih interesa muslimana u BIH. Na osnovu njegove ideologije "...jednokrvna braća: muslim a ni i katolici..." trebaju zajednički "...raditi u duhu hrvatskog narodnog programa." Svaka druga unutarbošnjačka i unutarbosanska politička opcija je egzistencijalna prijetnja njihovom historijskom opstanku. Starčević je najveći branitelj nas muslimana ... od vlaških napadaja. Muslimani su u etničkom, narodnom smislu Hrvati, oni su jedan istokrvni i istojezični narod. Prihvata učenje Ante Starčevića o bosansldm muslimanima najčišće krvi hrvatske.

Karakterologija Srba - Izlaže veoma radikalnu, negativnu karakterološku sliku Srba, koja je zasnovana na konstantnoj predstavi o Srbima kao neprijateljima Hrvata i islamskog elementa, formuliše upotrebom termina slavosrpsko, bizantizam i bizantinci i vlasi koji imaju kod njega negativno, radikalno pežorativno značenje. Karakteriše negativne etničko-psihološke crte koje su se ispoljile kroz uništenje islama i muslimana na tlu Srbije. Označava to zvjerskim poslom, njeno prijestolje opisuje kao krvavo prijestolje, taj simbol srbijanskog divljaštva koji predstavlja rumen stida za čitavu Evropu. Aksiom muslimanskog rada morala bi biti činjenica, da je napredak "srha" - nazadak muslimana. Muslimani i "srbi" - su dva naroda velikih kulturnih opreka, "...sa najopreznijim ciljevima i interesima...".

Bosna u trijalističkom državno-pravnom konceptu - Polazi od dva temeljna stajališta, prvo, Bosna i Hercegovina nije zasebni i to organski historijsko- teritorijalni individualitet nego su to, dvije provincije. Drugo, budući da su Muslimani "kao etničko pučanstvo" etoičkonacionalno Hrvati, to su BiH - naše dragocjene zemlje. Kurtagić se pojavljuje kao radikalni kritičar politike bosanske autonomije. Budući da joj je srpski politički establišment uvijek davao srpsko nacionalno obilježje, vidio je posredni put aneksije Bosne zamišljenoj Velikoj Srbiji. I nezavisno od takve politike, bosanska autonomija, nije u interesu muslimana, jer ne bi mogla osigurati njihov opstanak i razvoj.

Kao sljedbenik hrvatskog pravaštva, on je bio za projekat trijalističkog državno-pravnog preuređenja Monarhije. Trijalizam je okupljao zemlje na jugu monarhije, Bosnu, Hercegovinu, Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju u jednu cjelinu, kao treću monarhijsku tvorevinu.

Kritika Režima - Njegova nacionalpolitička koncepcija je vrijednosno tlo na kojem se vrši kritika austrougarskog režima i njegove empirijske politike. Kritizira sam zemaljski ustav, njegov karakter i način na koji je instaliran. To je "žalosni ustav", on je paraliberalan i prestavlja "karikaturu konstitucije". On ima apsolutistički karakter i predstavlja tutorstvo austrijske i ugarske vlade nad Bosnom. Kritikuje ustavno

Page 14: Historija socijalne i politicke misli bih 2

favorizovanje konfesionainosti kao osnove izborne konstitucije Sabora. Konfesionalna podjela saborskih mandata je jedan unikum u ustavnom, konstitucionalnom svijetu.

8. Alija Hotić

Ne postoje podaci gdje je rođen, i veoma se malo zna o njemu. Zna se da je položio ispit zrelosti 1906. godine, odnosno da je završio Prvu gimnaziju. U austrougarsko doba bio je stipendista Gajreta na studiju filozofije u Zagrebu. Bio je glavni urednik lista Muslimanska svijest. Bio je gorljivi pristalicaHrvatske stranke prava. Alija Hotić je tumač i popularizator pravaške ideologije i njenih pogleda na naciju, nacionalno pitanje, jugoslavenstvo, te etnički karakter i državno-pravni status Bosne i Hercegovine.

NAROD-ODREĐENJA I PERCEPCIJE

Kulturološko definisanje naroda - Na tragu definicije naroda, koju je preuzeo od francuskog sociologa Renana, socijalna, kulturna, gospodarska i politička udruženja, uključujući i narod i državu, su nastala uslijed potrebe samoodbrane, za zaštitu ekonomskih i kulturnih interesa. Parafrazirajući ovu definiciju reći će da narod predstavlja udruženje, dio čovječanstva "...koji govori jedan te isti jezik, koji je spojen čitavim nizom istociljnih historičkih činjenica u jednu skladnu, harmoničnu cjelinu, koji je svijestan te zajedničke pripadnosti. On će identificirati još nekoliko važnih atribucija naroda-nacije. Izdvojiće, egzistenciju narodne duše koja u sebe uključuje narodni karakter, narodni temperament. Historijski proces srašćivanja označava procesom kultiviranja narodne duše, a on je uslovljen sa dvije pretpostavke; prvo da narod bude toliko prosvjećen i duševno zdrav, da može u konkretnim slučajevima shvatiti, šta je za njega dobro, a šta ne, i drugo, da njegova vjera, tradicija i običaji ne budu oprječni kulturnim zasadama.

Narod; vjera, politika - Kritikuje islamsku intelektualnu elitu i njihovo razumjevanje veze, između naroda i vjere, govori kako bi oni htjeli "...da vjera bude jača od jezika, krvi i duše narodne, i da samo vjera klasificira ljude po grupama, a on im dokazuje suprotno, naime da više naroda mogu biti iste vjere, a da ipak ne budu jedno..'. Ovdje je jako bitno njegovo diferenciranje vjerskog i nacionalnog identiteta, s obzirom na njegovo javno propagiranje muslimanske autokroatizacije, to se sepauranje, dogada kao odvajanje bosanskohercegovačkih muslimana od njihovog, navodnog, hrvatskog etničko-nacionalnog identiteta. Bliska veza između vjere i politike gdje i ovu vezu tretiramo elementom u njegovom poimanju naroda. U njegovoj percepciji "...se vjera i politika naroda često prepliću...elementi jedne zadiru u sferu druge...".

Kulturne diferencije - Historiju naroda, vadi kao historiju borbe između kulturno jačih i kulturno slabijih naroda, jer historija je prostor gdje su u svako doba živjele skupine različite kulturne snage i prema toj snazi tvorili i različite društvene tipove. Iako ne pokazuje simptome rusofilstva, pozitivno govori o Rusiji. Ruski narod je jedim od današnjih velikih naroda,, koji je navikao da živi od vlastitog truda, a ne od kolonija, koje su sa poštenim nazorima socijalizma inkompatabilne.

Socijalna ideja i nacionalizam - Uočava magičnu privlačnost narodne ideje, ali vjeruje da i socijalna ideja pravde i slobode može imati istu privlačnu snagu. Otuda, vjeruje "...da bi-se čovjek mogao odgojiti za socijalnu ideju isto onako, kako je bio odgojen za nacionalnu", u smislu "ako je nacionalna ideja bila u stanju da odgoji ljude, koji su u smrt srtali za nju, zašto ne bi socijalna ideja mogla podgojiti ljude, koji bi radili za nju i to ne samo iz osjećanja nužde i dužnosti nego i sa izvjesnim marom za taj na pravednosti osnovani rad .

Page 15: Historija socijalne i politicke misli bih 2

On zna, i za sukladnost, ah i za antagonizme između socijalne i nacionalne ideje, te unutar te diferencijacije razlikuje, defanzivni i agresivni nacionalizam. Defenzivni radi. na oslobađanju naroda od vanjske dominacije. Tad socijalno i nacionalno oslobođenje korespondiraju i figuriraju kooperativno, ali, antagonizmi između ideje socijalnog oslobođenja i nacionalizma nastaju kad se nacionalni proletarijat povezuje sa nacionalnim proletarijatima protivničkih, neprijateljskih, viadajućih država što onda producira kontrast-sa zbijenim nacionalističkim redovima u borbi za nacionalnu emancipaciju. Razlikujući defanzivni i agresivni nacionalizam smatra da se ostvarenjem nacionalnog ideala, sa oslobađanjem naroda, prestaje nacionalna borba, prestaje nacionalizam.

Međunarodno pravo - Izlaže svoje antikolonijalno stajalište, "...kolonije i svjetsko gospodstvo ne pripadaju pravno ..."ni jednoj državi"... jer je taj snošaj već sam po sebi povreda prava". Nad slobodom naroda i nad njihovom imovinom ne može se nikome priznati pravo. Ovo je stajalište u tijesnoj vezi mogućih odnosa između sile i međunarodnog prava. Međunarodno pravo mora biti pravo discipline, univerzalno primjenjivo, ne može se smatrati "...gusarskom praksom, pa da jedno vrijedi za Evropu, a drugo za Afriku.

U kontekstu etničko-pravnih načela u međunarodnom poretku preferira i pravo naroda na samoopredjeljenje, ono ne može biti aplicirano selektivno, ne može se provoditi samo na račun pobijeđenih niti biti konsekvencija-političke volje moćnih. Samo lakovjerni mogu vjerovati da će svijet imperijalističkih, kapitalističkih država konzistentno provesti ovaj princip. Takođe, Hotić otvara pitanje kolektivne odgovornosti za rat I ratne zločine, pri tome ne umanjujući odgovornost Njemačke za rat, on odbija koncept kolektivne odgovornosti njemačkog naroda i predstave o njegovoj predestinaciji za zločine.

Hrvati i Srbi- Srodno etničko porijeklo nije odlučujuće za nacionalni identitet, a posebno za hrvatski i srpski nacionalni individualitet. "Snaga plemenske srodnosti, koliko god je jaka, ne može uvijek da nadvlada one težnje narodne duše, koje je historija dugim nizom stoljeća pisala u narodnoj duši, kojima je ta historija dala jedan stalan, odmjeren pravac." Nije etnička srodnost nego historija oblikovala Srbe i Hrvate kao dva posebna naroda. Srpsko-hrvatsko narodno jedinstvo nema utemeljenje ni u kulturnim dimenzijama njihova individualiteta, jer, "...hrvatska kultura i srpska kultura nisu jedno te isto, Bizant i Rim; pravoslavlje i katolicizam s islamom itd."

Srpski nacionalizam - Hotić identificira temeljne komponente srpskog nacionalizma, te se upušta u deskripciju srpske etničke karakterologije. Ne prihvatajući tezu o homogenosti srpskog i hrvatskog etničkog karaktera, on iznosi razlike o njima: "Dok je Hrvat otvorene i iskrene duše, Srbin je prepredeni zavijanac, do krajnosti nepovjerljiv i neiskren. Dok je Hrvat lakovjeran, dotle je Srbin lukav i oprezan." Srpsku nacionalnu svijest karakteriše to što Srbe "...samo vjera drži uz narodnu srpsku misao..." te snažan osjećaj nacionalnog- individualiteta.

Identificira temeljna određenja srpskog nacionalizma, to je državni nacionalizam manifestan i u srpsko-državnoj aspiraciji ka dominaciji na južnoslavenskim prostorima i na cijelom Balkanu. Zatim, uvrštava i teritorijalne aspiracije - teritorijalni nacionalizam "...oni nikada ne prestaju otimati hrvatske krajeve (Dalmaciju, Bosnu)..." Hotić smatra Bosnu hrvatskim krajem, što je konzistentna konzekvencija njegovog pankroatizma, odnosno opredjeljenja za muslimansku autokroatizaciju. Uvrštava i srpskonacionalni narcisizam manifestan u predstavi o srpstvu kao središtu slobode. U bitne elemente uvrštava poistovjećivanje srpstva i jugoslovenstva, ono je unutar srpskog nacionalizma pojmljeno kao hegemonsko, asimilatorsko, pansrpsko, gdje je pojam srpski i jugoslovenski potpuno identičan, a narodno jedinstvo znači absorbiranje svih južnih Slovena u srpsku narodnu kulturu. Kao poslijednje obilježje, uvrštava i njegovu nacionalnu, odnosno, pseudonaučnu legitimaciju.

Page 16: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Hrvatstvo i južnoslovensko ujedinjenje - Kritičke interpretacije srpskog nacionalizma imaju jednu svrhu, a to je da u skladu sa pravaškom ideologijom Ante Starčevića odbije koncept srpsko-hrvatskog etničko-kulturnog jedinstva. Istupa ptotiv srpske demagogije o narodnom jedinstvu i pledira "...rad za narodne ideale hrvatskog naroda...", odnosno, "...rad za slobodu hrvatskog naroda...". Odbija koncept stvaranja nekog novog srpskohrvatskog ili jugoslovenskog naroda. Definiše vlastito stanovište ekskluzivne hrvatske nacionalističke misli. Po njemu, ne treba prvo stvarati jugoslovensku, nego hrvatsku državu "... u kojoj bi bila ogromna većina Hrvata...".

Hotić pod jugoslovenskim ujedinjenjem podrazumijeva prije svega "...ujedinjenje plemenskih duša..." a početni akt tog ujedinjenja treba da bude koncentrisan oko proizvodnje jedinstvene volje čiji objekt "...može da bude samo zajednički život plemena prožetih spoznajom o svim onim prednostima, koje on ima pred partikularnim načinom života." Najvažnija pretpostavka njegovog projekta južnoslovenskog ujedinjenja proizilazi iz njegovog razumjevanja ideje koncepta socijalizma. Istinsko ujedinjenje ima da se povede "...samo na socijalističkoj podlozi...", pa centralizam neće biti izvorište međunacionalne dominacije i eksploatacije.

Autokroatizacija, islam i Muslimani - On se nedvosmisleno, kao sljedbenik pravaških ideologijskih pogleda na Muslimane, osobno deklariše kao Hrvat, bosanski jezik naziva hrvatskim, te pledira za muslimansku autokroatizaciju, a Bosnu i Hercegovinu smatra hrvatskim zemljama i pledira njihovo ujedinjenje sa Hrvatskom. Otuda je rigorozni kritičar pansrpske teze o hrvatstvu u Bosni kao proizvodu "sila prilika" i asistencije austrijske vlasti kao i stanovišta po kojima u Bosni i Hercegovini živi samo srpski narod, tj. Srbi muhamedanske vere i katolici.

Temeljna teza je da se muslimasnki narodi nalaze u stanju opće dekadencije, kulturne, ekonomske i političke- te traga za njenim uzrocima. Islam je za njega praktična i liberalna vjera. U historijskom reinterpretiranom islamu, a ne u njegovoj autentičnoj dogmatici vidi glavni uzrok muslimanske dekadencije. U tim. revizijama glavni je protagonist bio fanatizam koji je onemogućio svaki smisao za evoluciju, logiku i razbor. Reakcionarom fanatizam izobiičio je izvorni islam i pervertirao odnose između vjere i čovjeka. Reakcioni fanatizam donio je sa sobom više vidova reinterpretiranog izvornog islama. Prije svega, u njegovom uvidu, konzervativni, modernom vremenu neadekvatni religijski odgoj kojim se zatupljuje i razum i srce i sveopću socijalnu degradaciju i diskriminaciju muslimanki što direktno prouzrokuje stagnaciju javnog života kod muslimanskih naroda.

KAPITALIZAM I SOCIJALIZAM

Militarizam, imperijalizam i rat- Kapital je "...pravi krivac i uzrok rata...", on "...je povod, većini zločinstava, koji je pokrenuo i svjetski rat, a svi drugi motivi su tek obrazina." Kolonijalizam, odnosno politika gospodarenja svijetom jest njegovo djelo. Militarizam i svjetski imperijalizam su njegovi proizvodi. U osnovi svjetskog rata, stoji borba za očuvanje ostvarene podjele svijeta, širenje ozbiljnih imperija i njihova preraspodjela. Odgovornost za rat snose sve kapitalističke države i to "...vlastitim narodima za sve nevolje, koje im ratom nanesoše...".

Militarizam nije samo specifično obilježje njemačkog razvoja nakon ujedinjenja, on je djelo i proizvod kapitala i kapitalističkih država uopće. Militarizam je proizvod kapitalističke mobilizacije svih narodnih sila u cilju ostvarenja imperijalne državne politike. Državna megalomanija inficira sve socijalne slojeve, pa i one čiji su interesi divergentni kapitalizmu. Militarizam propovjeda i aplicira odricanje od individualnosti i osobnog dostojanstva. Njemačka odgovornost za ratne zločine proizilazi iz prirode kapitalizma, odnosno, kapitalističkog-sistema kao državnoj ideji "...koja sama po sebi i nije drugo nego jedan protupravni princip, što se realizuje osvajanjem i upokoravanjem drugih-dakle zločinom. Ne samo uništenje njemačkog, nego uništenje militarizma

Page 17: Historija socijalne i politicke misli bih 2

uopće, a to znači uništenje njegovog izvom-kapitalizma, jest prema Hotićevom uvidu, pretpostavka svjetske budućnosti bez rata. Demilitarizacija, odnosno razoružanje, a to znači prevladavanje kapitalizma: to je njegova projekcija budućnosti.

Druge dimenzije kapitalizma - On razvija, neku vrstu psihologije kapitalizma. "Psihološka klica kapitalizma leži u težnji ljudskoj za luksuzom...". U njoj pojedinac "...utapa očajnu dosadu uslijed monotonije života." Duševni život je ispražnjen od svega sto nije vezano za evo sticanje. Živi se u praznini, vlada zaslijepljena pohlepa, smisao života se svodi na stieanje kapitala, a ono se pojavljuje kao patološka nužda. U kapitalizmu, materijalni uspjeh je glavni kriterij socijalnog ugleda, on je '"'...isključivi ideal svih klasa i slojeva."

U sociološkom aiskursu, kapital "...predstavlja ranu na socijalnom organizmu...". Svi su pojednei kapitala neproduktivni društveni sloj, koji moraju drugi da hrane..." a potom kapital "...zakida radnu snagu ... za proizvodnju luksuznih sredstava..." dok, na drugoj strani, ne postoje sredstva "ni za normalne potrebe ljudske zajednice." Socijalna diskriminacija i antagonizam između rada i kapitala su dovedeni do vrhunca.

U kulturnom planu, kapital, svodi kulturu, umjetnost i znanost svodi pod puku robu. Kapitalistička Škola socijalizira u smislu podvostručenog, licemjernog morala: "Ona tu vi djeci ljubav, dobrotu, istinu i pravdu, a istovremeno zagovara poredak, u kojem svuda nailazi na zavist, zlobu, laž i nasilje."

Teorijski aspekti socijalizma - On vjeruje da će nakon svjetskog rata povijest donijeti "...poraz kapitalizma. Era koja nastaje je socijalitička.".." Sldon je recepciji ideje i koncepta evolucije. Ona će dovesti do revolucije kapitalizma, ali bez žrtava. U ovom kontekstu tumači izvore i prirode nacionalnog karaktera ruske revolucije (ne može se braniti krvava ruska revolucija, njen teror i uspostavljanje diktature proletarijata). Problematizira pitanje: postoji li jedan univerzalni model socijalizma, postoji li transhistorijski put prelaza ka socijalizmu, hoće li se taj prelaz dogoditi jednovremeno ili vremensko sukcesivno.

Eksplicitan je i u uvjerenju da se reforma ka socijalizmu neće svuda jednovremeno provesti sto će, između ostalog, ovisiti od snošljivosti ekonomskih prilika, neprosvjećenosti masa i si. Ko su glavni protivnici socijalističke reforme kapitalizma? Hotić odgovara da su to kapital, a onda i nacionalizam sa svojim ludilom. Prelaz od 1 capitalizma ka socijalizmu poima kao prelaz vlasti na radništvo, a taj prelaz shvata kao "...trganje ispod prevlasti i podjelu vlasti. Ne radi se tu o diktaturi proletarijata naprotiv, radi se s tim prelazom o tome "... da se ljudsko društvo tako uredi, kako ne bi mogao ni jedan za rad sposobni član tog društva živjeti na račun tuđeg rada i da svako dijete kao nova član zajednice nađe u istoj jednake uslove za život...".

Pragmatično gledajući, ruski proletarijat s obzirom na neprijateljsko okruženje, ne može bez diktature ostvariti svoje ideja "... neće se moći za dogledno vrijeme nigdje u cjelosti ostvariti, moraće podržavati vojsku." U projktu socijalizma tematizira i problem privatne svojine. Socijalizam nosi sa sobom tendenciju "...da se dokinućem privatne svojine nad onim stvarima, koje po svojoj prirodi pripadaju zajednici, onemogući nagomilavanje." Ova deprivatizacija za njega znači izjednačavanje uslova privrede za sve, i samim tim odbacuje stanovište da će deprivatizacija vlasništva u socijalizmu uništiti privatnu inicijativu.

Uključuje u svoje refleksije o socijalizmu i poimanje njegova odnosa spram komunizma. Socijalizam treba "...smatrati više kao smjernicu društvenog razvoja nego kao jedan ukočen društveni tip. Komunizam, u njegovoj anticipaciji, "...se ne razmeće tek devizama jednakosti i slobode, on ih ostvaruje stvarajući zakone, koji odgajaju jednake i slobodne ljude."

Projekat socijalističke tranzicije - Polazeći, od već apostrofiranog stanovišta, da se prelaz socijalizmu mora odvajati u skladu sa specifičnim, konkretno-historijskim uslovima, a ne jednovremeno po transhistorijskom modelu, Hotić se upušta u sadržinski detaljističku projekciju socijalističke reforme u osebujnim uslovima južnoslovenskih zemalja, a to

Page 18: Historija socijalne i politicke misli bih 2

osebujno jest u tome što je riječ o agrarnim i kulturno neprosvjećenim zemljama, gdje on govori da smo poljodjelski i stočarski narod te da smo agrana zemlja. U ovim okolnostima kapitalizam "...se mora odmah u prvoj etapi iskorijeniti i onemogućiti mu razvoj na svim njegovim područjima, a to su industrija, zemlja, trgovina, obrt i gotov novac." Socijalistička reforma, odnosno provođenje socijalizacije treba početi u južnoslovenskim uslovima sa socijalizacijom zemljišta. Načelo te socijalizacije jest da je zajednica dužna "...svakome članu osigurati jednak komad kulturnog zemljišta." To se zemljište ne predaje u privatno vlasništvo nego-samo na doživotno. Ono se ne može "...ni prodati, ni iznajmiti, ni pokloniti, ni opteretiti, jer bi se jednom postignuta jednakost poremetila." Njegov koncept socijalizacije zemljišta podrazumjeva i provođenje kolonijalizacije kako bi se harmonizirao odnos između zemljoradničkog i ostalog stanovništva.

Nadalje, govori da "...treba socijalizirati industrijama pređuzeća." Odbija koncept mješovitog, odnosno, istodobnog privatnog i. društvenog vlasništva nad preduzećima. Uz industriju, društvo treba preuzeti veletrgovin, veleobrte (banje, kafane itd.) zatim rudnike i šume. Socijalističkim reformama u oblasti finansija privatni kapital će pružiti najveći otpor. U eliminisanju metalnog novca u obliku zlata i srebra, i uvođenje u unutrašnjem prometu, isključivo državnog papirnog novca, on vidi dugoročan put prelaza ka socijalizmu u sferi finansija. Istovremeno, kamate i kamatne veresija bi prestala, a time "...bi bila kapitalizmu prerezana žila kukavica."

9. Sakib Korkut

Rođenje u Travniku 1884. godine. Nakon što je stekao osnovno i srednje obrazovanje u Travniku, 1904.- 1905. godine završava Serijatsku sudačku škoJu. Od 1910. do 1913. godine aktivno radi u društvu Gcijret gdje obavija i dužnost predsjednika Glavnog odbora I u organizaciji bosanskoherceqovačke Umije, (i to od njenog osnivanja 1912. pa do početka I svjetskog rata) gdje obavlja funkciju zamjenika sekretara 1 odgovornog urednika njenog lista Misbah. Poslije I svjetskog rata sudjeluje u osnivanju jugoslovenske muslimanske organizacije, odgovorni je urednik Pravde, glasila JMO.

Autonomija - Nakon što je izborena i pravno regulisana, ova se autonomija smatra, dosegnutim društvenim i pravnim okvirom unutar kojeg musllimanska zajednica može pod austrougarskim režimom osigurati svoju egzistenciju i ekonomsko-kulturni prosperitet. Kritikujući, indolentan odnos muslimanske vjerske, političke i „akademske" elite spram Autonomije. Korkut će pisati: „Oživotvorenjem vjersko- prosvjetne autonomije otvoreno je nama muslimanima široko polje rada i dana prilika, da pokažemo šta možemo i umijemo. A „Statut" kojim se reguliše autonomija, sa muslimanskim "...pravima i povlasticama..." jest "...čvrsta zidina, iza koje-se može uspješno i sigurno braniti njegova najveća svetinja..." a to je Islam i Domovina.

Pojam i preferencija kritike - Državno-pravna pozicija autonomije sada postaje tlo za prakticiranje kritičkog diskursa. Njegovo je mišljenje kritičko-polemičko mišljenje pa u tome identificiramo supstancijalno određenje njegovog misaonog opusa u cjelini. On se kreće u okvirima Poretka, njegova je kritička misao u predmetnom sadržinskom smislu, sveobuhvatna. To je kritika koja nema strahopoštovanja, u svjetovnom kontekstu, ni pred kim i ne libi se da bilo koji vladajući autoritet ili institucionalni, pa i personalni, centar menacije moći, oficijelno-režimske i opozicione, unutarnacionalne, političke, ekonomske, međunarodne i sl., izloži polemičkoj, odvažnoj i, uz to, riskantnoj, anatomiji i demistifikaciji. Korkut će kritikovati i režimsku, vladinu politiku, uređivačke koncepcije i promašaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete i islamske institucije tog doba kao i svjetovnu muslimansku inteligenciju, tj. one intelektualce koje on naziva akademičarima. Njegova' kritička autonomija muslimanske zajednice, uosnovi, odnosi se na Islamsku i akademsku elitu, a ne na muslimanski narod u njegovoj svakodnevnici.

Page 19: Historija socijalne i politicke misli bih 2

U središu njegove misli nalaze se empirijski, personalni, akademski, medijski, crkveni i politički protagonisti ideja, politike i prakse kroatizacije i srbizacije bosanskohercegovačkih.muslimana, ah i akteri katoličkog prozelitizma i agresivne pravoslavizacije. Njegova kritika je unaprijed omeđena i ■predodređena, gdje stoji njegovo panislamsko stajalište. Ono je onaj apriorij unutar kojeg se onda i provodi kritički diskurs. On je zagovornik „čestite kritike", kritika koja treba da "...pomogne i popravi..." a ne !'...da nebratski navali i ublati." Istovremeno, kritika treba biti analitična, utemeljena na jasnim pojmovima, precizno definisanim kategorijama, do kraja logička i konzistentna u konkluzljania, a to podrazumijeva da kritičar posjeduje logičku, rasudnu moć, odnosno "...oštro oko i zdravo zaključivanje''.

Panislamizam - Islam je neupitljivo središte vrijednosnog orijentisanja, sveobuhvatni medij socijalne percepcije, političke i kulturne kritike, apsolutno izvorište normativnih imperativa i povijesnih anticipacija. Korkut je islamski mislilac pa ovdje i tretiramo njegovu publiciranu misao kao, legitimnu paradigmu islamskog mišljenja na bosanskohercegovačkom .tlu. Jedna od glavnih i najvažnijih osobina Islama, jest to, što se ne brine samo ahiretskim potrebama svojih vjernika, nego isto tako veliku pažnju posvećuje njihovim materijalnim potrebama na ovom svijetu i upućuje ih kako će živjeti i udovoljiti svojim čovječanskim dužnostima. Islam ne poručuje da se ljudi "ne brinu za sutra...", on. naprotiv, "...svojski zagovara rad, marljivost i nastojanje, da čovjek razvije sve svoje sposobosti i tako bude koristan član ljudske zajednice." Islam ne prihvata "trulu misa o" da su "... prilike i zeman 1a či od svjesne vjere u pobjedu dobra a "...tu borbu I stavlja u dužnost svakom pojeđnicu..."

Inteligencija - Korkutov kritički diskurs na unutarmuslimanskom planu u videokrugu ima, između ostalog, akademičare, svjetovnu, posebno studentsku inteligenciju. Kritička se oštrica uglavnom odnosi na njihova politička opredjeljenja, na njihovu percepciju politike prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja Muslimana, podršku balkanskim ratovima protiv Turske, radikalnu evropeizaciju i sh Njegova se kritika se odnosi na tumačenje veze i odnosa između inteligencije i naroda. Kritičar je njihove participacije u procesima vlastita separisanja i unutrašnjem cijepanju muslimanske zajednice. Prema Korkutu, oni su svjetovni muslimanski intelekualci koji su faktički izgubili vezu sa narodom.

U njegov kritički videokrug ulazi i vjerska inteligencija - stratum uleme. Neće se libiti ekplicitne kritike:... treba velik dio naše kulturne zakržljalosti tražiti ne u nesposobnosti rase, jer su naši zemljaci drugih vjera od nas dobro odskočili; ne u vjeri i njenim principima, jer je Islam od zapuštenih Arapa za kratko vrijeme učinio svjetske učitelje i najkulturniji savremeni narod - nego u nesposobnosti i nesavremenosti naše uleme, koja umjesto da bude Svjetlo ovom narodu, sve se više udaljuju od stvarnog života i traži selamet u kojekakvim starogrčkim i perzijskim besmislicama, koje sa islamom nemaju veze. Uz studij islamski nauka, ulema treba da stekne i „svjetsku naobrazbu" kako bi. se dobili ljudi ''...koji će moći shvatiti i prozreti situaciju u kojoj se nalazimo i moći udovoljiti uslovima, koji se moraju stavljati i nalaziti kod ljudi koji će danas biti nosioci i branići islama i muslimana u ovim zemljama.

Islam, demokrati]a i vođe - Korkutova percepcija egzistencijalne i povijesne prosperitetne muslimanske perspektive deducira se iz dva temeljna stajališta. Prvo, u vjerskoj i prosvjet.no-vakufskoj autonomiji vidi izboreni društveni i pravni okvir za onu perspektivu. Drugo, vidi je u osiguranju državljanske jednakosti muslimana i njihove zajednice kao autonomnog društvenog individuuma. Ovdje je važno otkriće i njegova apologija ideja državljanstva i državljanske jednakosti. Unutarmuslimanske odnose. Korkut osmišljava na načelu demokratskog ethosa kojeg, na drugoj strani, izvodi iz izvorne biti islama. Institucije Autonomije moraju biti jedinstvene, centralizirane, ali one su ograničene "...voljom naroda, i najširih njegovih masa."

Page 20: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Kritičar je prakse vanzakonitosii, uzurpacije izbornih mandata, one prakse po kojoj "... više naginjemo apsolutizmu ..." i koja promovira birokratizam u funkcionisanju ustanova. Džematska skupština je ta temeljna institucija, "... divna demokratska i islamska ustanova" koja je i utvrđena i Statutom Autonomije. Ona je narodu najbliži organ i preko nje narod treba da upravlja muslimanskim ustanovama. Vjerski i akademski, muslimanski, intelektualni potencijal treba da se koncentriše i objektivira upravo unutar ove temeljne islamske demokratske institucije. Demokratija unutar islamske zajednice ne isključuje - insitueiju vođe. Vođa je čovjek znanja, no u islamu "... vrijedi samo takvo znanje., koje je spojeno sa duševnom snagom, izdržljivošću i životnom ustrajnošću. Islamske vođe su ljudi snage i odlučnosti, i "... akcije i energije to su ljudi borbenosti, pouzdanja i izdržljivosti.

Kritika evropocentrizma - Korkut je kritičar recepcije evropskih vrijednosti i to onako kako se ona vrši i publicira unutar muslimanskih „akademičara". Evropocentrizam se kultno promovira I u toj mjeri da svaki kritički odnos spram "evropejštine" zadobija javne etikete "reakcionarnosti" i "udaranjem na kulturu". Otuda je "... ušutkana gotovo svaka kritika, nekritičke idol atrij ske muslimanske zajednice uopšte, posebno u sferi obrazovanja, pa je pravac našeg prosvjetnog rada haman sasvim zapadnjački ..." On upozorava "... na štetnost ovog pravca i zle poslijedice, koje će iz ovakvog rada neminovno slijediti." Muslimani treba da se oslanjaju na uputu"... svete svoje knjige, koja je visoko iznad nadmudrivanja zakukuljenih sadašnjih političara, mudraca i filozofa."

Misionarstvo - Fenomen nacionalnog misionarstava spada u najrelevantnije dimenzije Korkutovog javnog diskursa, on zna za historijsku i savremenu egzistenciju tog fenomena. Fenomen nacionalnog misionarstva se javlja kao predstava o ekskluzivnoj kulturnoj, civilizirajućoj, oslobodilačkoj misiji Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke. Riječ je o predstavama po kojima "balkanske državice" općenito u formi antiturskog rata, provode "... odano služenje civilizaciji...", jer, u njihovoj ideološkoj preparaciji, na djelu je navodna, "... borba protiv varvarstva i azijastva, uzvišeni progon tiranije i sveta borba za slobodu i prava čovjeka ...". Ove predstave kao misiji civiliziranja i oslobađanja, opravdano će konstatirati, da potiču iz svijeta srednjovjekovnih fantazmagorija i iracionalizma. Narcističke predstave o nacionalnom misionarstvu, sa svojim izlivima intolerancije, antihumanizma su sastavni dio "... srednjovječnog, nazadnog i tjesnogrudnog balkanskog evrpejstva ...". Napokon, masovni zločini protiv muslimanskog civilnog stanovništva u balkanskim ratovima do kraja demaskiraju iluziju njihovih misionarskih autopredstava. Njihov anticivilizacijski karakter pokazuje se i u oficijalnoj racionalizaciji balkanskih ratova protiv Turske, kao ratova „krsta protiv mjeseca“.

Prozelitizam - Sakib Korkut zna ne samo za empirijske slučajeve-prakticiranja prozelitizma, što ga naravno iritira i motivira na javni angažman on ga zna i kao historijski fenomen. Posmatra ga u južnoslovenskom i, primarno, u bosanskohercegovačkom kontekstu-. Fenomen katoličkog prozelitizma, koji se neskriveno promovira i agitira u vrhovima katoličke Crkve i kod Slovenaca i kod Hrvata, (Korkut navodi, primjer, kako kod Slovenaca postoje kašice u koje vjernici ubacuju novac, a na kojima piše: "Za pokrštenje bosanskohercehovačkih muhamedanaca") stoji u žiži Korkutovog kritičkog diskursa. Njegovi empirijski akteri u Bosni i Hercegovini su j'osip Štađler i sljedbenici.

Stadlerov prozelitizam demonstrira suverenitet papinstva nad državnim suverenitetom što i teorijski i politički Korkut kritizira i odbacuje. On zna da štadlerovski prozelitizam ima i vanreiigijsku, državno-poltičku dimenziju, a to znači, da on izražava "... njegovu želju podržavanja države u državi U- kontekstu muslimanskih odgovora 1 muslimanske „vjerske" i „narodne" politike, promatra prozelitizam kao jedan od izraza njene benignosti i naivnosti.'Navodi primjer, kako- muslimanska "vjerska" vlast nema adekvatnog odgovora na strategiju, politiku 1 praksu prozelitizma, dok "... katolički i pravoslavni svećenici smjestiše u Slavoniju na hiljade sirote djece ...", pa "... nam Slavonija hrani više siročadi nego

Page 21: Historija socijalne i politicke misli bih 2

li ih je.u tzv. "vakufskom" sirotištu ...", ulema-medžlis ne poduzima nikakvu akciju kako bi sanirali moguće prozeiitističke motive ovakvog „altruizma".

Ljudska prava i međunarodni odnosi - Govori o ljudskim pravima u kontekstu identifikacije bosanskohercegovačkih Muslimana kao Evropljana, te sebe u osobnom individualitetu i Muslimane u Bosni i Hercegovini, smatra "... ljudima i Evropljanima ...". On ne ignoriše svijest o bosanskohercegovačkim muslimanima kao. jednom od evropskih naroda.- 1 istovremeno muslimane u BiH smatra "... istinskim ljubiteljima snošljivosti i pravičnosti...".

Nadalje, uz slobodu vjeroispovijesti, Korkut u ova prava uvrštava i pravo na pravnu, odnosno državljansku ravnopravnost i jednakost pred Zakonom. U tom smislu će i pisati: "Bez ravnopravnosti svih građana pred zakonom nema i ne može biti mira i poretka." Politika hegenomije, neposredno ugrožava ideju ravnopravnosti i pravne jednakosti građanskih individua. Njegova recepcija ljudskih prava projektira se i na međunarodne odnose. Polazeći od islamske dogmatike, smatra da se novi međunarodni poredak ne može uspostaviti bez "... pobjede prava i pravice, sporazuma i obostranog prihvata čovječnijih principa uprave u međunarodnih odnosa".

Divergencija - pansrbizam i pankroatizam- Korkut polazi od konvencionalne predstave da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena -"Srbi i Hrvati jedan su narod, sa dva plemenska naziva, pa prema tome treba da im i budućnost bude jedna." I muslimani u Bosni i Hercegovini su treći dio tog naroda, te otada Korkut stalno govori o "... islamskom dijelu našeg naroda." Neovisno od ovog identiteta, u Korkutovom uvidu, riječ je ipak, o "... tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja - tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama."

Hrvatska reprezentacija, prihvatajući starčevićevsku ideologiju, fanatično zastupa koncept tnijalističke rekonstrukcije Monarhije i integracije-ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom.Srpska reprezentacija, suprotne, odbijajući -apsolutno svaku trijalist'ičku koncepciju .vidi Bosnu i Hercegovinu u sastavu Srbije. Obje oprečne pozicije ne počivaju na razlozima slučajnog, jednokratnog ili perifernog karaktera. Naprotiv, konzekvencija su supstancijalnih antagonizama koji se koncentriraju oko percepcija nacionalnog karaktera i budućeg državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. I napokon, uz sve ove antagonizme, dijele ove javno-meritalne i državno-političke projekcije zajednički stav prema muslimanima: politiku dehumanizacije kao i politiku njihove prosrpske i prohrvatske nacionalizacije. I tu je paradoks: što muslimane više dehumaniziraju, to s pravom u njegovom uvidu, vaše insistiraju na njihovoj nacionalnoj srbizaciji i kroatizaciji.

Muslimani: nacionalna indiferencija i koegzistencija- Ovaj se pojam kod Korkuta razumijeva i prakticira u kontekstu aktuelne politike izvanjske, nasilne etničke srhizacije, I isto tako, vanjske agresivne kroatizacije muslimana u Bosni, i Hercegovini. Riječ je o politikama koje plediraju "nacionalizaciju'' muslimana u smisli njihove navodno, prosviještene identifikacije sa etničko--nacionalnim hrvatstvom ili srpstvom. Korkut konzistentno odbija ove politike i stoji na stanovištu da muslimani u BiH i u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da .stoje, na neutralnom terenu. "Našem narodu nije do 'srpstva' i hrvatstva'." Tu prohrvatsku i prosrpsku indiferenciju "... nalaže zdrav razum ... Je oji racionalno zna za "... zasebni položaj ..." muslimana u konkretno-historijskoj konstelaciji društvenih odnosa.

Empirija one politike divergencije od muslimana, ukoliko bi se kroatizirali ili srbizirali, ne samo da bi od njih učinila dodatni izvor produbljavanja radikalnih srpsko-hrvatskih konfrontacija nego bi unijela i antagonistički razdor unutar muslimana, jer, ukoliko bi muslimani prihvatili politiku autokroatizacije, a s njom 1 ujedinjenje BiH

Page 22: Historija socijalne i politicke misli bih 2

sa Hrvatskom unutar Monarhije na konceptu trijalističkog uređenja, onda bi se om izložili "... nepotrebnoj borbi sa Srbima, koji su odlučni protivnici takvog ujedinjenja. Sto bi se i isto dogodilo u slučaju autosrbizacije.

Muslimanska Autonomija koja je eksteritorijalna i figurira na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, ne podrazumijeva samo samostalnost u odnosu na državna prisezanja, nego i u odnosu na srpsko-hrvatske intervencije. Zastupa međusobnu suegzistenciju utemeljenu na praksi i običaju nemiješanja, uvažavanja autonomnih suvereniteta i si. 1 kod muslimana se može razvijati domovinska svijest, radeći unutar one strategije muslimanska inteligencija će "... pomagati svoju najbližu braću i učiti ih da ljubeć domovinu prema islamskoj zapovjedi "Hubbu-l-vatani mine-el-imani" (hjubav prema domovini je dio vjere) postanu vrijedni stupovi i branioci te domovine. Otuda stalno govori o "...odgovornosti prema svom narodu i domovini:.." kao islamskom imperativu.

Turkofilstvo - Stanovište osobnog turkofilstva Korkut eksplicitno formuliše: "... naše (su) simpatije na strani Turske, zato što je nepravedno napadnuta, jer čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama." Ošmanlijski vladar, ujedno je 1 Halifa svih muslimana na zemlji. Korkut, istovremeno insistira i na vraćanju digniteta "Mešihatu novog Halife", kako bi došao "... do svoje prave uloge u islamskom svijetu." U analogiji sa papinstvom, smatraće "... da su njegovi zastupnici nužni isto tako, kao i zastupnici papizma, pa da se barem postavi defanzivna organizacija za zaštitu Islama i njegovih principa."

10. RISTO RADULOVIĆ

Rođen u Mostaru 1880.g. umro u konc logoru Arad 1915. g . Godine 1897 biva izbačen iz mostarske gimnazije zbog učešća u antirežimskim demonstracijama, pa gimnaziju nastavlja u Sremskim Karlovcima, Sušaku i Slavonskoj Požegi. U Beču i Ženevi študira romanistiku i germanistiku , 1906.g. se bolestan vraća u BiH i od početka 1907.g. postaje glavni urednik mostarskog "Naroda", pa se preko tog lista sukobljava sa vlastima i biva zatvaran. Teško oboljeva i odlazi u Švicarsku na lijecenje 1908.g. a nakon aneksije BiH putuje u Pariz i Petrograd tražeći sa srpskim političarima poništenje aneksije. U maju 1909.g. se vraća u Sarajevo i postaje saradnik "Srpske riječi" i "Pregleda" čiji će urednik postati 1910.g. Od kraja 1910g. postaje urednik "Naroda" i uređuje kalendare "Prosvjete". Poslije sarajevskog atentata režim ga progoni u Mostar, gdje ga hapse i progone u konc logor Arad gdje će i umrijeti, a posmrtni ostaci su pokopani u Mostaru početkom 1922.g.

Kao mnogi srpski intelektualci tog doba i Radulović će biti paradigmatična ličnost kritike režima sa kojim će ulaziti u direktne sukobe. Za njega je to režim koji drži pod policijskom prismotrom i kontrolom sve ustanove, prosvjetne i ekonomske, i koji hoće da im udari "biljeg", režim koji ima jaku apsolutističku upravu i birokratski aparat. To je dvostruki imperijalizam Beča i Pešte koji izaziva haotično stanje u BiH i u njemu se nalazi opće zlo za narode BiH i koji nije u interesu "naše domovine", pa zato on nije nikakva kultumo-civilizacijska zemlja već kolonijalna i imperijalistička, a BiH je samo jedna obična kolonija neslobodnog naroda unutar nje. Donošenje Ustava BiH je samo floskula kojom su narodu oduzeta prava i ozakonjen apsolutistički parlamentarizam koji provodí svoju politiku na račun jednog b-h naroda koji je "pocijepan" na tri vjere i ona (A-U) provodi neomakijavelistički koncept politike provođenja vlasti i autoriteta, ali ne u interesu naroda, čime je BiH dovedena u situacijų "biti ili ne biti". Radulović se zato zalaže za novi sistem vladavine na ideji narodnog suverenitetą, a njega ne mogu uspostaviti nikakve reforme, već samo radikalna opoziciona antivladina politika i borba za ustavna, parlamentarna i građanska prava, kako bi se suzbila štetna politika režima. To je prevratnička politika za emancipacijų BiH od а -u režima .

Page 23: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Pored kritike režima, on kritikuje i patološku egzistenciju unutarbosanske politike iza koje stoji objektivno historijsko naslijeđeno stanje nekulturnosti, kao općeg stanja u državi i društvu koje je obilježeno učmalošču i primitivizmom. S jedne strane, tu je fanatizam i fatalizam. na drugoj ropski duh i pomanjkanje nacionalnih i građanskih vrlina, a na trećoj servilnost, puzanje i poniznost, a što je sve skupa rezultat režima i historij ske tradicije b-h društva . Ta siika društva je "nečista i smrdljiva kao kakva orijentalna kasaba" pa u njoj mogu rasti samo pečurke i "otrovne gljive". Tu je na sceni i konformistička, funkcionalna i prougarska politika uslužnosti prema režimu, a u njegovu kritiku ulazi i odnos nacionalno-religiiskih reprezentacija i njihov konformizam prema režimu . Posebno se bavio kritikom Štadlerovog klerikalizmą jer je za njega Štadler glavni nosilac apsolutističkog režima sa glavnim ciljem njihove politike poistovjećivanja katoličanstva sa hrvatstvom. Za Radulovića, u Saboru muslimani i katolíci bez skrupula i bez unutrašnie griže savjesti se identificiraiu sa vladinom politikom, dok joj se pravoslavni odupiru-popuštanjem . Ovdje je u žiži kritike hrvatsko-muslimanski proaustrijski stav ili tzv. vladinovci, ali tu je i kritika srpske politike u Sabora, politika verbalizma, a u prvom redu politika Petra Kočica i lista "Otadžbina" i oko lista "Srpska riječ" kao i drugi koji su provodili konformističku, epigonsku politiku oficijelnog režima. Glavni nedostatak srpske politike je neorganizovanost i politički nemoral.

Nema se osjećaja za cjelinu, nema ideala, društvo je rascjepkano i individualizirano, nacionalno dezorganizovano, borbe se vode protiv ličnosti a ne za principe, privatno i partikularno je iznad općeg, ne postoji pravi nacionalizam, drugim riječima, srpska saborska politika u to vrii eme doživljava i živi u krajnjoi dekadenciu pa i njih svrstava u "vladinovce ".

U kritici Sabora Radulovic je radikalan pa ga naziva "leglom bezdušnosti", a sabornici su lutke koje unose u Bosnu tuđu vlast i tuđi despotizam, oni su sjenke koji "vode novi moral i nove aristokrate", oni su mumije i špekulanti i lakrdijaši vladine većine, a ove sudove istiće povodom rasprava o agrarnom pitanju, a odnose se i na nekoliko ljudi "skupljenih s koca i konopca", što se naziva zvučnim imenom "srpskom narodnom organizacijom".

Iz recepcija teorija o prirodnim zakonima historije Spensera i Gumploviča, Radulović će razviti vlastitu ontologijų i antropologiju. Prihvatajući Spenserovu diferencijaciju i interakcijų shvatit će da je razumljiva nejednakost medu Ijudima i narodima, a Gumplovičevu bezobzirnu borbu masa razmijeva kao podređenost i gonjenje pojedinih grupa od strane drugih - ugnjetača i ugnjetavanih, pa su ova dva prírodna zakona duboko usadena u ljudima. On prihvata i antropološke teorije o nepromjenjivosti ljudske prirode kao i predestiniranost rasa da se ukrštaju i miješaju sa drugima pri čemu one ipak zadržavaju svoju stabilnost, ali vjeruje i u mogućnost da ljudi mogu pospješiti prirodni tok, čime ulazi u inkonzistenciju jer ako vrijede prirodni zakoni onda nema mjesta ljudskoj intervenciji i slobodi.

Normativni pojam politike tj. za Radulovica je ona ono šta treba da bude, i karakterišu je:

politika je vještina koja u sebe inkorporira sociologiju, psihologiju, finansije, ekonomiju i pravo;

kritikuje realnu politiku, kao pozitivističko, deskriptivno poimanje politike jer je ona za njega samo učvrščivanje postojećeg stanja i borba za vlast;

preferira moralnu politiku jer ne prihvata makijaveliziranje politike.Idealne vrijednosti koje bi politika morala imati, za Radulovica su:

- politika nije fenomen svoje vrste (sui generis), već epifenomen koji je proizvod zdravih ekonomskih i kulturnih prilika koje posreduje fenomen slobode i koncentrisana je oko slobode, pa takva politika pretpostavlja harmoniju jake tradicije i jake kulture, a slobodu, tek kao normativitet, treba unijeti u narodnu svijest;

- politika mora težiti čistoti ideala, koji jedino daju dovoljno snage i vjere u preduzete akcije;

Page 24: Historija socijalne i politicke misli bih 2

- politika koja se vodi višim nacionalnim idealima a ne oportunizmom i utilitarizmom;- politički moral je u tijesnoj vezi sa srpskim nacionalnim moralom pri čemu odbacuje

makijavelizam i kritikuje ga. On brani individualni moral, ali i javmi moral i moralnost politike i javnog života uopće.

Idealni politicar bi morao posjedovati , u ovakvom kontekstu shvatanja politike, strpljivost, izdržljivost, obrazovanost i potkovanost, okretnost i prisebnost, morao bi biti lišen doktrinarstva, imobilnosti i demagogije, imati jak karakter, biti džentlmen i visoko moralno cijenjen u društvu kao i jake etničke principe.

U sadržajnom smislu u poimanie politike ulazi i recepcija liberalno- demokratske aksiologije kao sastavnog dijela njegove evropeizacije koja za sobom treba ostaviti svaki šovinizam, klerikalizam, vizantijski menatlitet i uskogrudnost, s tim da ne prihvata tadašnje sociološke teorije i ideološke diskvalifikacije demokrati]e Le Bona, Ničea, Tokvila itd. (Gustav Le Bon je, u njegovom uvidu, smatrao demokratiju kao povratak primitivnosti i divljastvu, vladu slabijih nad jačim, bolesnih nad zdravim, glupavijih nad pametnijim. Tokvilje, također, smatrao demokratiju nužnim zlom. Demokratija mijenja prirodu društvenih odnosa pa i karakter obrazovanja i vaspitanja. U demokratskom kontekstu škola više primarno ne razvija intelekt i misao, ona zahtijeva vaspitanje i obrazovanje volje karaktera, koji podstiče na akciju. Akcija, energija i inicijativa treba da su osnovna načela moderne nastave i modernog vaspitanja. Naravno da u toj promjeni stradaće ličnost, potpuna ličnost: specijalista i praktični radenik davaće ton.). Radulovic dalje preferira građanske i političke slobode, ideju narodnog samoopredjeljenja, narodnog suvereniteta, konstitucionalnost i opće izborno pravo, parlamentarizam, ideju jednakosti i ravnopravnosti svih ljudi, kult individue i individualizam, politički pluralizam i slobodnu kritiku i javnost i debate bez cenzurisanja, ali isključuje sposobnost seljaštva iz poimanja demokratije (U tom smislu piše: "Interesantno je istaknuti da smo mi Srbi prvi počeli uvoditi seljake kao poslanike, jer to zahtijeva demokracija. Koliko tu ima lažnog i licimjemog ne treba naročito isticati. Prava demokracija mora da bude selekcija-aristokratska-da upotrijebimo jedan paradoks, i to samo na prvi pogled-ili ona je vladavina najsitnijih i najprimitivnijih strasti. Do tog uvjerenja došli su ne protivnici demokratizmą, nego njegovi najveći i najbolji predstavnici.).

Radulovic je rodonačelnik osviještenog promatranja i ocjenjivanja političkih partija tadašnje savremenosti, pa ih dijeli na:

Konzervativne - stranke posjednika, plemstva, gospodstva koji hoće povratak na feudalizam, bliske su klerikalizmu jer se protive sekularizaciji, ali zna da je konzervativizam historijski prevladan i anahron;

Liberalne - kao produkt srednjeg građanskog staleža i javijaju se sa engleskim parlamentarizmom, proglasile jednakost i ravnopravnost svih ljudi, kao odgovor na konzervativne stranke. On je na stanovištu da u liberalizmu "država ne smije nikoga pomagati, niti mu zapreka praviti", odbacuje potpomaganje sirotinje, veterana, žena i djece. Kritiku liberalističke ideologije Radulovic izražava: ("Međutim, principima liberalnih stranaka mora se primijetiti između ostalog da svaki kupac nije potpuni poznavalac robe i zbog toga solidni produkti moraju državom biti zaštićeni od nesolidne konkurencije. U moralnom smislu moraju biti zaštićeni državni veterani, siromasi, žene jer od njih zavisi razvoj zdravih i jakih državnih građana, zatim uvođenje i zaštitu putem carina...zato i smatra da sa liberalnom promocijom čovječanskih prava, jednakosti ljudi i građanskih sloboda nisu ukinute ekonomske posljedice, koje će imati nagomilani plemićki kapital u slobodnoj konkurenciji individua. Radulovic upozorava da će se na tlu ovih proturiječnosti liberalnog svijeta pojaviti ideje i teorije socijalizma.)

Radulovic odbacuje Hegelovo poimanje države jer se po njemu iz takvog shvatanja razvija vojna ili čista socijalistička država, ali i darvinističko shvatanje države sa biološkog aspekta gdje se država svodi na običan policijski organ /u smislu samoodržanja i borbe/ (U njegovom uvidu, Hegel stavlja na mjesto prava ličnosti državu-za njega država nema cilj da služi čovječanstvu, nego je cilj sama sebi. Ona nema cilja da služi crkvi, niti da se cijepa od crkve; naprotiv, modema država treba daje izvor kako religioznog, tako i sekulamog autoriteta. Jednom riječju, ne postoje granice za njezin

Page 25: Historija socijalne i politicke misli bih 2

autoritet ni za njenu odgovornost. Pri tome ističe kako se Marx ne može identificirati sa Hegelom, iako mu je on duhovni otac, kao sto se Spenser ne može poistovjetiti sa Stirmerom ili Kropotkinom, a diferencije i sličnosti između njih se uspostavljaju upravo u poimanju države. Na

osnovu Darvinove teorije selekcije, oni su unijeli u sociologiju biološki princip i proglasili borbu za život kao osnovu društvenog napretka, uništenje slabijih kao dobro za održanje i očuvanje rase.). Između ovih shvatanja države će doći do kompromisa jer moderna demokratija želi izmiriti pravo sa principom općeg naučnog dobra, ali ne kao država egalitarizma, jer neće nikada doći do nivelacije između elita i okoline i njihova će se udaljenost uvijek smanjivati u društvu, ali nikada neće biti anulirana.

Glavne komponente socijalističke teorije, po njemu,su:

- to je kritička teorija jer vrši kritiku kapitalizma,- vrši kritiku socijalnog klasnog uredenja koje je pod okriljem države,- ona ima svoje ideale - ravnopravno društvo sa ukidanjem države gdje bi svakom bilo

zagarantovano jednako pravo na isti razvoj kao i međusobna jednakost između ljudi.U kritici socijalističke teorije zapaža kontradikciju kod Marksa u njegovom mišljenju

historije i prírode, jer ovaj kaže da je klasna organizacija i historijski i prirodni biološki proces, a posebna kritika je na stajalištu Marksa da je historija neprestano mijenjanje i razvijanje ljudske prirode koje Radulovic odbacuje jer se po njemu, u ovakvom shvatnju zanemaruje etnološki momenat, jer historijske razlike između ljudi nisu kvalitativne nego kvantitativne prirode i sloboda individua i naroda nije stvar intuicije vec borbe i oprobanosti snage koja je u biti čovjeka. On dalje odbacuje i socijalističku teoriju društva i historije koja ne vidi rezultate brojnih generacija društva koje su prošle kroz historijski razvoj usljed kojih težnja za vlašću i lakim životom uvijek ostaju glavni pokretač civilizacije. No, on ipak ostaje u uvjerenju da je pobjeda radništva nad kapitalizmom neminovnost, a država je tu da obezbijedi zakonima opće izborno pravo glasa i spriječi eksploatacijų. Interesi pojedinaca i interesi države se ne mogu nikada izmiriti jer je historija pokazala daje ona ispunjena stalnom borbom jačeg i slabijeg. U tom kontekstu on kritikuje i SDP BiH kao stranku koja je praktično-političke prírode i nema koncepcijskog programa, osim po pitanju nacionalizma, pa su u praksi zaboravili na principe slobode i jednakosti, utonuli u pragmatizam i korisnost, zaboravljaju hrvatski klerikalizam, pa čak zbog ličnih koristi napadaju i Srpstvo. Radulovic nastupa sa pozicija srpskog etnocentrizmą, pa srpski nacionalni interes treba da čini središte u koje se utapaju sve srpske akcije i težnje. Nacija-društvo figuriraju, s biološko-organicističkog stajališta, kao prirodni organizam u kojem svaki član ima svoju funkciju -poboljšavanje cjelokupnog rada organizma. Nacija jeste i treba da bude upravo organska cjelina u kojoj postoji jedinstvo i razlikovanje dijelova. Otuda recipira i socijaldarvinizam, tj. prirodni odabir, adaptaciju i borbu za opstanak nacije. Naciju poima u spiritualističko-kulturološkom aspektu, protiviječno naturalizmu-rasi, pa govori o "narodnoj duši": nacija je i individualizirana duša koja ima svoje vanjske, materijalne manifestacijе -jezik, pismo, zastave, heraldiku i svoj unutrašnji sadržaj koji je nerazdjeljiv.

Nacionalizam je za njega nužan i cjelishodan i odgovara duhu prirodnih zakona, a za srpski nacionalizam uzima kao uzor italijanski koji je liberalan, posvečen veličini domovine, nije opterečen antisemitizmom, književni, intelektualni, liberalan i doktrinaran. Nacionalista je čovjek koji osjeća ponos svoje rase i svoje kulture, i pripravan je da je brani od stranaca. Nacionalizam u sebe uključuje i pojam slobode, jer je on borba roba da postane sam svoj gospodar, da sam svoju sudbinu opredjeljuje i dade joj svoj pečat". Uvodi pojam zdravog i pravog nacionalizma koji je podloga za opstanak kako pojedinca tako i naroda, on je normativni ideal i tek se treba razvijati u srpskoj svijesti kroz uniformiranje srpske psihe, sa demokratskom o snovom i 's ciljem jedinstva naroda (Srpska psiha ujednačuje se, postaje jedna, nerazdjeljiva i nerazlučna, kraj svih pokrajinskih diferencija koje su proizvod fizičkih i političkih prilika.). Sredstva tog demokratskog nacionalizma su rad, organizacija i moralno preporodenje, a cilj jedinstvo naroda. Tu je dalje borbenost i vjera u budućnost, etika samožrtvovanja uz poseban

Page 26: Historija socijalne i politicke misli bih 2

odnos prema etici prava i etici dužnosti, pri čemu vjeruje u superiornost srpske nacionalne snage. I on barata pojmom nacionalnog egoizma kao sredstva za jačanje državnog i narodnog nacionalizma , jer bez tog egoizma nema ni uspjeha u stvaranju velike nacije sa svim svojim odlikama i vrlinama . Nosioci srpskog nacionalizma treba da budu srednja građanska klasa i njena inteligencija, ali ne govori o inteligenciji u normatívnom smislu, već se to odnosi na srednji stalež. Ali, Radulovic je svjestan da srpski nacionalizam nema srednjeg staleža, da je inteligencija dezorjentisana pa treba raditi na obrazovanju mladih generacija koje će stvoriti taj pozitivni srpski nacionalizam. Ni u ovom aspektu seljaštvo ne može igrati neku određeniju ulogu, pa seljački stratum ne može biti subjekt nacionalne politike, jer su mu na prvom mjestu lični ispred općih interesa i ne zna ih razgraničiti. U pravi nacionalizam dalje ubraja svesrpstvo u smislu ujedinj avanj a i prevladavanja lokalizama, provincij alizama i regionalizama, potom eliminacija srpskog stranačkog pluralizma, svenacionalna solidarnost,

Za Radulovica u BiH živi jedan narod koji je religiozno izdiferenciran, ali je jednog jezika i jedne krvi, pa se proces nacionalisanja neće brzo i lako izvesti. U tom kontekstu i zagovara politiku konvergencije. Po Radulovicu, još od srednjeg vijeka prava religioznost nije bila osobina Bosanaca, kao uopšte cijelog srpskog plemena. U njegovom uvidu u pogledu vjerskih identifikacija Srbin je, a osobito Bosanac, površan i formalistican. Ovaj formalizam je u historiji bio plašt pod kojim se se vodile bitke i borbe potlačenih i povlaštenih, a iza religijske identifikacije su se krile socijano-klasne identifikacije i sukobi. Na drugoj strani, ovi sukobi između socijalno i politički gospodarećeg i potčinjenih stratuma stvarali su društvene antagonizme koji su poprimali formu religijskih sukoba unutar jednog religijski izdiferenciranog naroda sa istim jezikom, običajima i svjetonazorom. U doba osmanske vladavine vjerska pripadnost nije bila identična sa nacionalnom pripadnošću nego sa socijalno-klasnim stratumima, a i katolici i pravoslavci su se osjećali Bošnjacima, pa je, po Radulovicu, vjerska netrpeljivost i novijeg datuma, ali, može se reći i izvještačena i vještački stvorena zbog različitih interesa i pretenzija prema BiH. Divergencije dakle imaju noviji datum i rezultat su antagoniziranih politika i političkih programa i koncepcija na tlu BiH. Zato Radulović i preferira politiku konvergencije i sekularizma uz potpuno ista prava za sve tri konfesionálne zajednice na tlu BiH i za njihovu potpunu autonomiju, bez miješanja države u te poslove. I borba protiv klerikalizma se promatra iz te perspektive, jer su klerikalci protiv demokratije, slobodoumnosti i protiv nacionalnih ideja, pa borbu za emancipaciju naroda oni ne mogu voditi.

Stvaranj e nacionalne kulture je postalo prema Radulovicu u isti mah i cilj i izraz savremenog ljudskog društva i sredstvo za održavanje takvog poimanja veza i odnosa između kulture i nacije, pa zato on zastupa kulturno jedinstvo cjelokupnog Srpstva, a ne samo Srba u BiH. Svaka kultura i narod žive na granicama drugačijih različitih kultura, kulture Istoka i Zapada, a granica između ta dva svijeta nije nigdje tako oštro izražena kao u zemljama gdje živi srpski narod. Nacionalna kultura je jedan od puteva narodnog oslobođenja, a kultura i književnost treba da budu izraz patriotizma i nacionalne kulture. Književnost mora da bude stvarana na narodnom jeziku. Rođena na tradiciji i iz tradicije, ona na toj tradiciji živi i s njome evoluiše, ali on zagovara i nacionalizacijų i dragih duhovnih produkcijа-društvene, humanističke i prírodne nauke. Srpski jezik je visoko rangiran kod Radulovica i to kao standardni jezik onako kako ga je definirao Vuk Karadžič i on je važna pretpostavka kasnijeg srpsko-hrvatskog ujedinjenja. Zato i połazi od činjenice, kontekstualno oko saborskih rasprava o jeziku i pismu, da su ćirilica i zastave amblemi srpske narodnosti i srpske kulture, pa negiranje ćirilice razumijeva kao negiranje srpstva i ornalovažavanje srpske tradicije i kulture. Zato i poručuje srpskim političarima da pribave ćirilici ono poštovanje i ono mjesto koje joj pripada prema broju Srba pravoslavnih (Pri tome se poziva i na povijest SVB smatrajući da su svi dokumenti pisani na ćirilici, a u doba osmanske vlasti su izdavani listovi Bosna i Cvjetnik na ćirilici. Očigledno on, bez obzira na sve sličnosti, ne razlikuje srednjevjekovno bosansko pismo-bosansčicu od srpskog pisma-ćirilice.), uz suprotstavljanje uvođenja njemačkog jezika u unutrašnji saobraćaj na željeznicama.

Page 27: Historija socijalne i politicke misli bih 2

lako Radulovic govori o jednom narodu sa tri konfesij e, kod njega se to odnosi na relaciju Srbi-Hrvati kao dijelovi istog naroda , oni su jedinice našeg naroda, to je jedan narod sa dva imena koji treba da dovede nacionalizmom do ujedinjenja. U logici diferencijacija, smatra da su vjerske razlike proizvod ukrštanja političkih interesa država unutar kojih su živjeli srpski i hrvatski identitet. Na te identitete su djelovali i sociološki zakoni imitacije ostalih nacionalno svjesnih naroda Evrope, kao i zakon sugesbiliteta sa strane političkih faktora, pa se pod uticajem tih socioloških zakona u s-h odnosima je prevladalo načelo borbe, ali će se oba ova entiteta ipak kulturno i politickí integrarati.(To važi i za Bosnu: "Ni ovdje u Bosni za nas ne znače ta imena posebne etničke grupe. No, ističe kako priznaje hrvatsko ime ne samo onima koji sebe nazivaju Hrvatima nego rado dopuštamo da će se sve one do sada ogromnom većinom nacionalno nesvjesne katolíčke mase tog našeg zajedničkog b-h, slavenskog kontigenta nazvati Hrvatima.). U projektu političke i kulturne integracije Srba i Hrvata primarno je ujednačavanje narodnog jedinstva kao sadržaja zajedničke duše, uz već stvoreni Vukov srpski jezik koji je dao podlogu za jače kulturno zbližavanje pravoslavnog dijela s-h narodne mase. Druga pretpostavka takoder postoji i to preko Ljudevita Gaja koji kaže da je srpski jezik primio i katolički dio slovenske mase, ali je u svemu tome naj veća zapreka katolički klerikalizam (Stadler), ali i činjenica da ni Srbi nisu u BiH nisu ostvarili jedinstvo naroda u kulturno-nacionalnom pogledu, pa se to ujedinjenje može rij ešiti samo rješenjem srpskog pitanja u BiH . Muslimani su "samo jedan element našeg naroda", jedan dio tog naroda, ali su u odnosu na s-h odnose ipak na marginama svih političko-kultumih interesa. Ipak, politikom konvergencije, uz stereotipne predrasude o krivici islama za zaostajanje muslimana u svakom pogledu, izražava nadu da će i oni podići "svoj dio našeg naroda i prožeti ga demokratišnošcu i liberalizmom. Kritikuje njihovu nacionálnu indolenciju i nedostatak srpskog ili hrvatskog nacionalnog osjećaja, pa potencira nacionalizovanje muslimana u bilo kojem smislu, a muslimansko političko djelovanje treba da izgubi vjerski značaj kroz nacionaliziranj e u bilo kom pravcu i da se izjednače sa sredinom u kojoj žive. Muslimanski fanatizam shvata kao razdraženo stanje vjerskog osjećaja, kao bolesnu pojavu, a muslimanske vođe optužuje za odbijanje komunikacija sa zapadnim kulturama i civilizacijom, čime se vrši kulturno i drugo osiromašavanje Muslimana i njihovo degenerisanje nostalgijom za Turskom. Radulovic je svjestan antisemitizma unutar režima, ali iz toga isključuje Srbiju jer tamo Jevreji imaju sva prava kao i drugi ljudi i lično ne stoji na antisemitskom stavu . (U velikom broju država postoje čitave organizovane partije antisemita koji kao najglavniju tačku svog programa ističu borbu protiv Jevreja. Ima država kao Rusija i Rumunija koje svojim podanicima Jevrejima ne daju građanskih prava kao i ostalim građanima, dok ih neke ne pripuštaju izvjesnim pozivima, kao sto ih Austrija nipošto ne pripušta većim sudačkim mjestima. Prema srpskom shvacanju demokratske drzave, oni su u Srbiji potpuno ravnopravni državljani i mogu, ako se inače pokazu sposobni, da dođu do visokih mjesta. I mi Srbi u BiH potpuno smo liberalni u pogledu svog ponašanja prema Jevrejima i ne pokazujеmо ni najmanjeg znaka kakve rasne mržnje ili vjerske netolerancije. Potencira srpske zasluge za jevrejsku političku promociju pa, npr. piše da samo uz pomoc Srba advokata Jevreji su dobili mjesto predsjednika advokatske komore u Saboru). Unatoč ovakvim mišljenjima o Jevrejima, ipak ih opisuje u negativnoi karaktero logiji, pišući o njima da se ne obaziru na pravila društvenog morala, ne obaziru se na zakone samo ukoliko mogu zaraditi, a da se pri tome ne otkrije njihova mutna radnja, a to i doprinosi njihovom sve većem materijalnom bogaćenju, ali im s druge strane donosi veliki broj neprijatelja i protivnika. Prigovara Jevrejima konformistički odnos prema režimu jer su oni uvijek uz Vladu, a svoje bezuslovno pristajanje uz vladu imaju naplatiti i u politickom i u privrednom pogledu, pa imaju privilegije, najunosnije poslove u državi, a uz sve to Jevreji vode antisrpsku politiku.(Pa kako nam vracaju Jevreji ovo preliberalno naše ponašanje prema njima?. Otvorením i bezobzirnim napadanjem na nas. Kad god u našoj borbi sa vladom Jevreji dodu u položaj da nam mogu naškoditi, oni to na mig vlade izvrše brzo i energično.). Zato zagovara napuštanje takvog srpskog tolerantnog i proliberalnog stava prema Jevrejima i totalnu ekonomsku blokadu Jevreja (Ali ima nešto što ne možemo da odobrimo u našem ponašanju prema Jevrejima, jer nam donosi veliku štetu: mi smo prema njima i više nego liberalni, pa ne odgovaramo ni na njihova izazivanja i napade istom mjerom ni onda kad nam je to veoma lako. Srbi, budući da su najbrojniji, jesu glavni potrošači svega onoga s cime Jevreji trguju, pa kao sankcija, treba da uslijedi bojkot jevrejske trgovine, tj. da Srbi prestanu kupovati kod jevreja. Ekonomsku

Page 28: Historija socijalne i politicke misli bih 2

blokadu treba provesti i oslobađanjem od jevrejskih kredita tako što će Srbi mali trgovci kupovati isključivo kod Srba velikih trgovaca, gradskom stanovništvu glavne mušterije moraju biti srpsko seosko stanovništvo i slično.). Ali, Radulovic će u ovakvoj karakterologiji Jevreja preći i granice BiH i jevrejstvo percipirati u pejoratívnom smislu. S-H sukobe on tumači kao sukobe dvije protivničke političke stranke a ne b-h subentiteta i to prvenstveno po pitanju rješenja agrarnog pitanja, pa poziva da se o tom rješenju izjasni sam narod kako bi i age i begovi i kmetovi bili zadovoljni.(U pitanju agrara na djeluje radikalna divergencija: "Jer danas cijeli duh politike teži jednom, da se Srbi doguraju do zida, da dođu do očajanja. Katolíci i muslimani vjerno i bezobzirno provode skovani plan. Poznato je da se manjine u Austriji stalno potpomažu. U Bosni feudalci neograničeno su gospodari, radini elemenat predmet je progona i sumnjičenja.). On viđenje rješenja vidi U obliku obligatornog oslobođenia kmetova, kao i svi drugi srpski intelektualci, pa su zato svi neprijatelji Srba po tom pitanju koji zagovaraju drugačije rješenje. Novi režim nije donio nista novog u BiH jer je kmet ostao kmet, a raja-raja, drugim riječima Srbi su i dalje pod jarmom i "turskim zakonima i nepravdama i podvrgnuti raznim zlima i zlim djelima, pa po njemu, pravda nije zadovoljena. I Hrvate opisuje u negativnoi karakterologiji zbog raznih nesuglasica i međusobnih sukoba na relaciji Srbi-Hrvati i njihovu indolenciju po nekim od tih pitanja (Hrvati preko 30 g. pokazuju prepotentnost i agresivnost, pokazuju drzovne i bolesne pretenzije, uvijek su mezimčad vlade. Iz historije proizilazi da su Srbi sposobni i za kulturni i za državni život. Kroz cijelu srpsku istoriju prevladava neodoljiva volja za nezavisnošču i slobodom, što je potpuno strano hrvatskoj istoriji. No, vjerujuci u izjednačavanje srpske i hrvatske psihe, u pobjedu jugoslovenske ideje, dijagnostirajući i zbilju divergencije u s-h odnosima, pisaće: "Bice između brace još trzavica, trvenja, nesporazuma, ali ipak sama ideja neće se dati ugasiti, ona će jačati i snažiti i kao djelotvornija nužnost života pobijediće u toj borbi.").

lako Bosnu i Hercegovinu smatra kao dvije pokrajine, iz njegovih radova se da zaključiti da Radulovic stoji na stanovištu b-h -patriotizma i očuvania BiH koju smatra "našom domovinom" kao povij esnog individualiteta , ali kao i drugi intelektualci stoji na pozicijama pansrbizma pa i za Bosnu govori kao srpskoj zemlji, Bosna i Hercegovina su dvije najljepše srpske zemlje(U srpske zemlje ubraja Staru Srbiju, Makedoniju, one su ušle pod skriptar ponosnog bijelog dvoglavog orla, iako je Makedonija zahvaljujuci sentimenatlnom bratstvu Srba iz Srbije skoro sva pobugarena, da je nestalo srpske svijesti koja je bila prije mnogo jača od Bugarske, a C. Gora je srpska zemlja, ona je slobodna srpska kneževina.). No i pored svega toga za Radulovica BiH mora imati svoju autonomiju, pri čemu u potpunosti odbacuje Štadlerove političke pretenzije, a posebno koncepciju trijalizma. Radulovic propagira ideju jugoslovenstva, uz pozitivnu karakterologiju slovenstva i slovenskih naroda, a posebno Rusije kao prirodnog predstavnika Slovena. Zalaže se za zdravu jugoslovensku ideju, jugoslovensku solidarnost, stvaranje jedinstvene JU kulture, a u Jovanu Skerliću vidi apostola jugoslovenske ideje. Afirmaciju ideje jugoslovenstva veže za prethodno rješenje srpskog pitanja: "Problem jedinstva Srba i Hrvata, kao i problem jugoslovenski, smatramo kao prirodnu posljedicu pravilnog rješenja srpskog pitanja.", a kroz sve se proteze i motiv i predstava srpskog mesijanizma. Svoje politicko i koncepcii sko djelovanje bazira na svesrpskoj nacionalnoj politici koja se bazira na doktrini o ugroženosti srpskog naroda kroz čitavu njegovu historiju, zatim na strahu od germanizacije Bosne i Evrope, pa izriče svoju maksimu "neka nam je najuzvišeniji zakon spas nacije", a sve opet kroz par prij ateli -neprijatelj.

U srpsku etnopsihološku karakterologiju ulazi smisao za altruizam, težnja ka opštoj jugoslovenskoj solidarnosti, jaka tradicija, ali slaba kultura, prirodna nestalnost srpskog javnog mnjenja, velika kritičnost u odnosu na stvaralaštvo, egoizam u najgorem smislu te riječi.

Srpsku nacionalnu politiku će percipirati kao politiku koja se razvija iz prirodnih zakona borbe, nacionalni ideali su borba za slobodu i misija stvaranje slobodne otadžbine te da srpska nacionalna politika u cjelini mora osigurati da i "mi Srbi u BiH budemo bolji i kulturniji, požrtvovaníji i idealniji, i u tom znaku ćemo pobijediti." Ona mora biti vođena idėjom velikog epohalnog prevrata unutar b-h društva, mora imati svoju svenacionalnu dobru organizaciju, jednu jedinstvenu politicku partiju (dakle,

Page 29: Historija socijalne i politicke misli bih 2

protiv je političkog i partijskog pluralizma jer se tako razbija homogenost nacionalne ideje) — Smatrajúci da političke stranke mogu figurirati tek unutar ustavnog poretka i parlamentarnog političkog režima, on smatra dą ņe treba vįeštački stvarati političke, partije unutar srpskog, naroda jer bi to značilo proizvođenje strasti, najgore vrste i najžešćeg stanja. Odbija stranačko struktuiranje unutar srpske nacionalne politike zato što bi cijepanjem na stranke, koje nisu moralne i kulturne, širi se nemoral u masu i mi svi na taj način gubimo svoje glavno uporište, jer naš nacionalizam, naše prosvjetne i kulturne zahtjeve može ostvariti samo jedan moralan i organizovan narod."

11. VASO PELAGIĆ –

Rođen u Gornjim Čabarima kod Gradačca 1838.g., umro u Požarevcu 1898.g. Nižu gimnaziju i bogosloviju završio u Beogradu, a 1860-1863 učitelj srpske osnovne škole u Brčkom gdje osniva prvu bosansku srpsku čitaonicu. U Rusiji boravi dvije godine i u Moskvi sluša predavanja istorije, medicine i političke ekonomije. Godine 1866 postaje upravitelj srpsko-pravoslavne bogoslovije u Banja Luci u kojoj nastoji vaspitati borce za političke slobode i narodna prava, a tamo osniva i srpsku čitaonicu. Početkom 1869.g. zbog sukoba đaka sa turskom vojskom i njihovih postupaka protiv njih, krajem te godine osuđen u Sarajevu i prognan u Malu Aziju gdje provodi godinu dana, a iz progonstva bježi u Srbiju 1871.g. Izabran za predsjednika Skupštine i člana odbora Ujedinjene srpske omladine (1871), a nakon zabrane rada Skuštine odlazi na Cetinje gdje učestvuje u osnivanju Družine za oslobođenje i srpsko ujedinjenje, nakon čega odlazi u Vojvodinu odakle je protjeran 1873.g. i živi u Trstu, Gracu i Cirihu, a tamo se upoznaje sa socijalističkim idejama i sam postaje socijalista. Aktivni učesnik bosanskog ustanka (1875), nakon čega ga austrijske vlasti interniraju u Mikolc, ali je već 1878.g. među ustanicima i postaje oštar kritičar a-u vlasti. Od tada postaje i zauzima istaknuto mjesto u razvoju socijal-demokratije u BiH, zbog čega je više puta osuđivan, a posljednje dane provodi u požarevačkom zatvoru, gdje i umire. Od 1867.g. napisao je i objavio mnogobrojna djela iz raznih oblasti koja su prevođena na strane jezike i koja su za njegova života štampana u preko 250.000 primjeraka, ne računajući članke i napise u štampi i raznim listovima. Poznatija djela su: Istorija b-h bune, Odgovor na četiri društvena pitanja, Socijalizam ili osnovni preporođaj društva, Nauka i radni narod, mnoge knjige o školstvu i obrazovanju, u narodu poznat kao Narodni učitelj, po najpopularnijem Pelagićevom djelu objavljenom 1879.g. i koje je do 1894.g. štampano u četiri izdanja u tiražu od 18.000 primjeraka. Ako ne prvi, onda među prvim zagovornicima ateizma u BiH (djela o tome: Umovanje zdravog razuma, Koliko nas košta bog i gospodar, Poslanica bogu ili predlog pobožnom narodu, zbog čega je javno raščinjen u Sabornoj crkvi u Beogradu 1895.g.). Jedna od najmarkantnijih ličnosti socijalizma na ex-JU prostorima i žestoki borac protiv reakcionarnih režima, a za ideje socijalizma zbog čega i završava u požarevačkom zatvoru.

I Koncepcija socijalizma. U HSiPM BiH zauzima istaknuto mjesto zbog svog propagiranja ideja socijalizma, posebno na tlu BiH, ali i šire. Nakon progonstva u Malu Aziju, svoj pansrbizam ustupa mjesto socijalističkim idejama, mada on ostaje u Pelagićevom mišljenju. U koncepciji i percepciji socijalizma, on će razlikovati više historijskih oblika: patrijarhalni, antički, bogoslovski, utopijski, državni, revolucionarni, komunistički, anarhistički i naučni ili radnički socijalizam sa Marksom kao pretpostavkom.

- patrijarhalni socijalizam ilustruje slavenskom i srpskom porodičnom zadrugom;- antički se manifestira zahtjevima za jednakost u posjedu i školovanju, za

ravnopravnošću žena i sl. Nalazi ga kod Aristotela, Platona, Sokrata, Protagore i zakonodavca Likurga;

- bogoslovski socijalizam pronalazi u njegovim formulatorima, od Konfučija preko Hrista do Moravske braće koji su pod firmom boga i vjere tražili politički i ekonomski prevrat i preporod u korist ravnopravnosti svih ljudi;

- utopijski socijalizam sa Tomasom Morom, Sen-Simonom, Furijeom, Robertom Ovenom koji su zamišljali društvo koje će počivati u sreći, miru i ljubavi;

Page 30: Historija socijalne i politicke misli bih 2

- državni socijalizam prepoznaje u Luj Blanu, Blanki, Ferdu, Lasalu, ali i Bizmarku koji ubjeđuju vlasnike države, crkve i novca da im je dužnost da rade, da ostvaruju životne potrebe radnog naroda putem reformi provedenih i podnesenih za cijeli radni narod. Po njemu, država treba da se umiješa u sva pitanja i da postupno bar socijalizira državu, društvo, te tako otkloni krvavu revoluciji;

- revolucionarni socijalizam traži da se silom socijalne revolucije obori sve što smeta i što ugnjetačkim i nasilnim načinom sizbija primjenjivanje socijalizma u sve društvene uredbe, zakone, odnose i poslove;

- komunistički je bio manifestiran u proglasu Pariške komune 1871.g. i koji je proklamirao jednaka prava i jednake dužnosti za cijeli privredni narod;

- anarhistički socijalizam hoće da goni silu silom, nasilje nasiljem, da vraća oko za oko, zub za zub, krv za krv i da ruši sadašnji društveni red i poredak – bombama, dinamitom, nožem, nitroglicerinom i drugim ubilačkim sredstvima;

- naučni ili radnički socijalizam revolucioniše sve i svakoga da ostvari svoja načela putem obavještavanja, udruživanja, organizacije, izbora i zakonodavstva. Istovremeno, u njegovom uvjerenju, zasniva se na spoznajama sociologije, statistike, ekonomije, naučnog morala, matematike, fizike, kozmografije, hemije, embriologije, antropologije, psihologije, anatomije, fiziologije, higijene, pedagogije i slično.

Socijalizam kao nužnost. Za Pelagića je socijalizam historijska nužnost koji, zbog svega što se dešava u svijetu nepravdi, izrabljivanja i sl. se pojavio kao nauka i ugnijezdio se u svim civiliziranim i kulturnim državama i pokrajinama. Po njemu, zakoni nužnosti, zakoni prirodnih i humanističkih nauka gone ljude i narode u socijalizam i u tabor socijalista, jer samo on može ukazati na načine kako živjeti srećno i solidarno, on može utvrditi prave istine i istinske pravde zasnovane na jednakosti svih ljudi na svim razinama, a jednakost je vrhunski ideal socijalizma. Temeljni zakon prirode i društva je zakon napretka koji se ostvaruje dugotrajnim radom, prilagođavanjem i usavršavanjem. Socijalizam je izraz prirodnih i historijskih zakona i on će nužno dovesti do društva u kome će radni narod postati tvorac svih zakona i uredbi, , uprave i presude, a svi koji to ne prihvataju treba ih “bestraga otjerati”. Socijalizam nije slučajno otkriće već rezultat borbe ugnjetivača i ugnjetavanih, on je izraz istine, pravde i razumnosti, on je izraz vječnih ljudskih potreba i težnji, on obuhvata i prirodu i ljudsko društvo, on ruši staro uređenje i stvara novo.

Socijalizam i privatna svojina. To staro društveno uređenje se temelji na privatnoj svojini i kapitalu i kapitalizmu, profitu, izrabljivanju i sl. što se stavlja na pijedestal sakramentalnih vrijednosti, a privatno vlasništvo je uzrok svih antimoralnosti, dekadencije društva i nečovječnosti. Zbog kapitala se čine mnoga zla koja nemaju granica, on je postao velesila i bog bogova, a njegovo postojanje rađa zločine, prestupe, nepravde, nesreće, bune i razvrat (“Današnja državna, crkvena, prosvetna i novčana gospoda sastavljaju veliki tabor i svtu alijenciju samo zato da se održe u gospodstvu, sili ili vlasti, i da zgrnu što više gotovine, kapitala, u ruke svoje i svojih privrženih”). Tako se stvara država alijansi koja sa prezrenjem gleda i drži čitav narod u potčinjenosti i stvara elite moći. Samo naučni socijalizam može prevladati i nadvladati moć kapitala, kapitalizma i kapitalističke elite i to ujedinjenjem u međunarodnoj razmjeri i tako svoriti jednaka prava za sve.

Socijalizam, revolucija ili evolucija. Da li socijalizam uspostaviti revolucijom ili evolucijom, zavisi od konkretno-historijskih okolnosti, prirode države, stanja unutar naroda, a u srbijanskom kontekstu, Pelagić preferira metodu reformi, tj. mirnim putem, knjigom, riječju, organizacijom, jer revolucija i nasilje koja ona osobno nosi, nisu izvorne aspiracije socijalista.1

Pelagić navodi pet faktora koji stvaraju revoluciju i revolucionare:

1 U tom smislu Pelagić govori: “Socijalisti rade na djelu socijalizma-na djelu ekonomskog i političkog oslobađanja i zbratimljavanja svega radnog naroda, bez razlike vjere i narodnosti: besjedom, knjigom, novinom, udruženjem, javnim dogovorom, zborom, organizacijom, pa čak i zakonodavnim putem u parlamentima i opštinama. Oni samo u krajnjem slučaju hoće da odbiju silu silom, tiraniju revolucijom.”

Page 31: Historija socijalne i politicke misli bih 2

1. religija i njeni predstavnici – Historija priznaje i to da niko nije prolio više nevine krvi čovječanstva od crkve i njenih mantijaša, pa bilo to svojom rukom, ili posredstvom vlada i opasnih vlasnika. Popovština je i najmanji pokret i polet ideja, i najmanji umni napredak čovječanstva zalivala krvlju ljudskom i pokrivala narodnim lešinama, onih koje su oni satrli i satamanili;

2. plemstvo – Ono je sa monarhizmom činilo strahote i užase, koji natjeraše Francuze da podignu veliku francusku revoluciju, tu jasnu zoru ljudskog oslobođenja i preporođaja;

3. država i njeni zakoni – U sadašnjem vremenu mnoge su države najkrupniji uzrok koji razvija, rađa i podiže bunu-revoluciju; ali ne zato što želi revoluciju, nego zato što ona nezasitno traži robove i nezaslužena bogatstva i priznanja;

4. monarhizam i dinastijizam – Srpska je istorija puna primjera ovih uzroka buna- revolucija; s njima se traže promjene monarha ili monarhije ili promjena dinastije;

5. kapital i kapitalizam – Nepravde koje donosi kapitalistička eksploatacija izazivaju kod radnog naroda gnev, suze i osvetu, a to troje rađa revoluciju i umnu i krvavu.

Revolucija je, po Pelagiću, odbrana od tiranijskog nasilja nad socijalistima i idejom socijalizma, tada se na silu i teror odgovara na isti način, umjesto reformi nastupa revolucija. Historijska alternativa je ili pobjeda socijalizma ili historijska propast, ali je Pelagić ubijeđen u pobjedu socijaldemokratije, mirnim ili revolucionarnim putem.Idolatrijska slika socijalista. Socijalizam i socijaliste Pelagić opisuje religijskim pojmovima jer je on u duhu sekularizma i ateizma apsolutna, vječna istina, socijalisti su apostoli apostola, oni su zemljine soli, svjetlo okje osvjetljava sve mračne puteve života i ljudskog rada, tvorci nove nauke i ljudi i novih društvenih odnosa i poslova (Socijaliste često naziva apostolima socijalizma, pa i sebe naziva apostolom socijalizma, pa će reći: “Za mene je najveća čast raditi i umrijeti u službi istine i pravde-u službi socijalističke propovijedi i nauke.). socijalizam briše nejednakost polova, on je najkrasnija, najnaprednija, najpravednija i najmoralnija društvena nauka.

Jedan ili nacionalni socijalizmi. Svojim razmišljanjima o metodama uspostavljanja socijalizma, Pelagić želi legitimirati nacionalne socijalizme, pri čemu odbacuje tezu da se socijalizam može javiti samo u razvijenim -kapitalističkim zemljama u kojima su antagonizmi dovedeni do maksimuma, već brani stajalište da se on može javiti i u manje kulturnim ili nekulturnim zajednicama, industrijskim i neindustrijskim zemljama, kao npr. u Srbiji i zemljama Orijenta.2

Socijalizam i uloga ideja u historiji. Uloga ideje nema ograničenja i ona se javlja u svim društvima, bez obzira kakvo je stanje tog društvenog konteksta, pa tako i ideja socijalizma koja nije proizvod fantazija individualnog genija, već su one proizvod historijsko-socijalnih uslova, pa kapitalizam nije isključivi kontekst pojave socijalizma, ona se javlja /ideja/ na tlu patologije društva.

Socijalizam i političke partije. U sam vrh njegove političke aksiologije ulazi sloboda političkog udruživanja, ali u kontekstu društvenih međupartijskih zbivanja u Srbiji, on zagovara transpartijsko ujedinjenje, odvažnost i dobru organizaciju radnog naroda zajedničkim udruživanjem, pri čemu nije važno koje boje će zastava biti (Crvena zastava često škodi djelu socijalizma, jer mračnjaci zbog nje rasturaju zbor i prekrate svečanost. Dopušta Pelagić da socijalističke organizacije upotrebljavaju narodne, tj. nacionalne simbole, uključivši i narodnu zastavu.).

2 Zato i piše o mogućnostima socijalizma u Srbiji i na Orijentu, tj. o srpskom socijalizmu i socijaliziranju Bigarske, Hrvatske, Rumunije, Mađarske, grčke i drugih sličnih zemalja i naroda. U tom smislu će reći: “Mada se zna da u svetu postoji samo jedan međunarodni-internacionalni socijalizam, ali pak, kad se udešava program, trebnik socijalistički prema prilikama nekog naroda i neke države, onda može da se kaže: socijalizam srpski, nemački, ruski, bugarski, hrvatski, francuski, engleski, grčki itd.”

Page 32: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Socijalizam i liberalizam. U ideji socijalizma kod Pelagića je inegrirana i ideja zapadnoevropskog liberalno demokratskog mišljenja koju formulira kao sastavni dio svoje vizije socijalizma u Srbiji, ali ulaze te vrijednosti i u njegov projekt socijalizacije zemalja Orijenta. Pledira stvaranje bratskog i slobodnog saveza svih balkanskih i podunavsko-posavskih naroda. Tu je najprije ideja ustavnosti, ali u socijalističkom kontekstu (a takav ustav treba da garantuje političku, prosvjetnu i ekonomsku jednakost za sve članove društva i to je njegov noseći stub. Istovremeno, to je ustav socijalne države koja treba da bude zaštita, potpora i spas svakom iznemoglom, postradalom i unesrećenom članu naroda), čime se odbija bilo koji drugi oblik vladavine (U tom smislu piše: “Mi ne uvodimo nikoga u gospodsku, salonsku i dinastičko-monarhističku politiku. I ustavnim reformama Srbije zahtijeva ukidanje monarhizma i institucije dinastije. Smatra kako su dinastička prava-ustanove protivne napretku nauke, protivne zakonu prirode ljudske, protivna pravima i interesima naroda.). U ideju socijalizma dalje ulazi ideja apsolutnog suvereniteta općepredstavničkog tijela-skupštine (Nju niko ni u kojem slučaju ne može raspustiti ni odložiti prije nego kad to ona sama riješi. Zagovara ovaj suverenitet i traži da se u srbijanskim ustavnim reformama ujamči neograničeni suverenitet, nezavisnost i zakonodavna vlast velikoj i običnoj Narodnoj Skupštini.). dalje, tu su slobodni izbori zasnovani na općem pravu glasa (Zakonom ove ustavne, socijalističke države treba osigurati opšte ravnopravno i neposredno izborno pravo glasanja i biranja za sve punoljetne (20 godina) članove naroda, po kome će svaki imati pravo da bira i bude izabran, ne gledajući da li je on platio porez ili nije.). pravo referenduma, također, ulazi u Pelagićevu ideju socijalizma (To je pravo građana da referendumom oduzmu poslanički status kada poslanici ne rade po položenoj zakletvi), izvršna vlast je podređena zakonodavnoj, a sudska je izborna i nezavisna (Sudije moraju biti izborne sudije i moraju besplatno suditi), ukidanje vjerskih sudova i obaveza plaćanja vjerskih troškova crkci i crkvenim organizacijama i institucijama, pri čemu komunu (u smislu lokalne samouprave) shvata kao vlast samog naroda. (Komuna hoće samo da udesi u narodu pravednu i pametnu organizaciju rada i pravičnu nagradu za rad, dajući time svakome pravo da bude slobodan, srećan i izučen u svim korisnim radovima i naukama). Uspostavljanje sistema narodne odbrane umjesto stajaće vojske, ukidanje obavještajnih službi i smrtne kazne uz institiranje na društveno korisnom radu, te na kraju, u ideju socijalizma spada i sloboda štampe (Mora se zakonom zagarantirati potpuna i neograničena sloboda štampe i riječi. Za nju se nikakvi zakoni i paragrafi ne smiju vezati, njoj se ne smije učiniti nikakvo ograničenje.)Zadružni socijalizam. Mogućnost socijalizma na Orijentu Pelagić vidi u patrijarhalnoj srpsko-slavenskoj zadruzi kao paradigmi socijalizma (Socijalizam kada se prevede na srpski znači društvenost, zadrugarstvo, zajedničarstvo. Socijalizam dolazi od riječi socijalizirati i socijalizam nešto i nekoga, npr. narod, čovjeka, društvo, državu, opštinu itd., dakle, to znači uopštavati, udruživati pojedince i pojedinosti u zajednicu, u zadrugarstvo), i to u nastojanju utemeljenja nacionalnih socijalizama, baziranog na kolektivnoj socijalističkoj imovini, jer socijalistički kolektivizam hoće da svakom zadrugom upravljaju i raspoređuju sami radnici. Sva zarada njihova određuje se voljom samih radnika na uživanje sviju zadruga ravnopravno. Temeljno načelo funkcionisanja ovog socijalizma je načelo jednakosti, tj. jednaka prava na sve i jednake dužnosti u svemu. Na osnovu toga, svakom članu zadruge biće ujamčeno sve ono što traže za svakog čovjeka, njegove životne potrebe, tj. fiziološke i psihološke potrebe.

II Narodnost, nacionalizam i crkvena religija

Kritika načela narodnosti i nacionalizma Pelagić je rigorozni kritičar predstava o načelu narodnosti, nacionalizma i patriotizma, koje proističu iz zanosa i religijskog i nacionalnog fanatizma, dok su načelo narodnosti i patriotizma djelo društvenih običaja pa je uzdignuto na nivo idilopoklonstva. On smatra da su narodnost, patriotizam i religija potpuno nejasni i suhoparni pojmovi. Po Pelagiću, patriotizam je štit raznim varalicama i podlacima, pa podržava sve one

Page 33: Historija socijalne i politicke misli bih 2

koji negiraju religiju, crkvu, narodnost, patriotizam, monarhiju i dinastiju i zastupa zabranu proučavanja i “zborenja” o narodnosti u nastavi, pri čemu ipak prema drugim narodima pokazuje toleranciju, a ne nikakav vid averzije ili mržnje. Zato i naziva saveznicima kapitalizma svaki vid religioznog ili nacionalnog fanatizma i šovinizma, pa je socijalizam jedini koji će sve to otkloniti iz društva. Kao svoju percepciju socijalizma apologirat će ateizam tj. jedinu idealno-normativnu ali i irelevantno poimanje Boga, koji treba učiniti da postoji jedna vjera bez ikakvih bogomolja, jedan jezik i pismo, jedan kalendar, a sve se to može prenijeti na poimanje ateizma i vjere u socijalizmu. O srpstvu i svesrpskom ujedinjenju Još u svom ranom djelovanju je bio opsjednut idejom svesrpskog oslobođenja i ujedinjenja, a posebno srpsko-bosanskog naroda, pod jedan krov majke Srbije (Mada će ponegdje govoriti o premiloj nam ponosnoj Bosni, identifikacija sa Srbijom je dominantna te se često u ovo vrijeme potpisuje sa “Sin majke Srbije” ili “Prijatelj majke Srbije”. I kasnije će govoriti o majki Srbiji i našoj dragoj Srbiji). U svojoj osnovi to je zapravo etnički pansrbizam, jer za njega postoji samo jedan-srpski narod koji se drugačije zove i koji je administrativno-teritorijalno odvojen te ga treba ujediniti. Ali, za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875-1878) neće zagovarati prisajedinjenje BiH Srbiji, niti će prihvatiti proklamaciju ustanika o tome, jer smatra da nije narodni interes jedan režim zamijeniti drugim (turski – srpskim), i da to nije cilj socijalističke revolucije.

O antisemitizmu i islamu U pitanju državno-pravnog položaja BiH, ne zagovara nikakvo apriori prisajedinjenje Srbiji. Ono je poželjno i nužno, ali je shvaćeno samo uslovno, aposteriorno, zavisno od karaktera samog srbijanskog režima: njegova pronarodna reforma pretpostavka je njegove stvarne objektivacije. Proglas ustanika koji Pelagić odbija potpisati budi hrvatske pretenzije prema BiH, ali u njegovom uvidu ova proklamacija falsificira motive i ciljeve ustaničke borbe na jednoj strani, i na drugoj, proizvodi prohrvatske pretenzije, ali Pelagić je odbija i zbog spoljnopolitičkih razloga, tj. imperijalnih ambicija Austrije i Rusije. I dalje će braniti projekat pansrpske države koja bi treabala sklopiti bratske odnose sa svim prijateljima Srbije i srpstva, pa to ujedinjenje vidi samo u socijalističkoj Srbiji u kojoj nigdje iskazano, se nalazi i BiH. Iako je zagovornik internacionalizma ipak zapada u tadašnje stereotipije i predrasude o Ciganima i Jevrejima koje čak poziva na odricanje od Talmuda i prelazak na pravu vjeru, tj pravoslavlje i slika ih u negativnim karakterologijskim karakteristikama i stereotipijama. Kroz takve stereotipije Jevreja, kritikovaće i pravoslavno sveštenstvo kao lopove, lihvare i slično. Islam u potpunosti poistovjećuje sa Turskom i njenom vladavinom, sa Kur¨anom kojeg se oni nikada neće odreći, oni su varvari, a pozitivno je to što poštuju i vole svoje vladare, pa i Bibliju naziva sumanotom i varvarskom knjižurinom.

Nihilizam spram crkvene religije Pelagić zapravo krajnje radikalno negira i obesmišljava religiju i ljudska religijska osjećanja, kritikuje historijsko-socijalnu funkciju religije i odnosi se sa krajnjim nihilizmom prema crkvenoj religiji i crkvenim dužnosnicima koji su kroz historiju uspostavljali i očuvavali vladalačke režime, privatnu svojinu, kapital i kapitalizam i eksploatisanje i ponašali se po maksimi “Narodi, pokoravajte se vlastima, jer je svaka vlast od boga poslata” i Pelagić zagovara oslobađanje od svake vjere i autoriteta, tj. boga i gospodara. U njegovu kritiku ulazi i crkvena politička megalomanska ekonomija, sveštenike naziva posebnom nemoralnom kastom, zatim, u njegovim percepcijama, antikulturnu i antiprosvjetiteljsku funkciju crkvene religije pozivajući se na marksizam i darvinizam i na kraju obesmišljava samu egzistenciju Boga i religijsku dogmatiku (Čist razum vidi i veli da je tako zvano “Sveto pismo” skup, zbornik mantijaških izopačenih i glupih izmišljotina i da više vrijedi za čovječanstvo jedan tabak fizike, fiziologije, kemije, no sve crkvene i bogoslovske knjige, što su od iskona do danas napisane. Sveto pismo je svto kao kupus u proljeće. Ljudima čista razuma i poštena srca čudno izgleda kako se može zvati Svetim pismom jedna knjižurina koja je ispunjena najkrupnijim

Page 34: Historija socijalne i politicke misli bih 2

lagarijama od početka do kraja.). Prema Pelagiću, religija je u biti privatna stvar, a u skladu sa odlukama socijalističke internacionale, ali i svog poimanja scientizma u prirodnim naukama. Pelagić recipira i bogumilsku religijsku dogmatiku kojoj imputira socijalističke ideje. O njoj piše: “Bogumilska nauka išla je da narodima još jasnije prikaže one uzor-istine i pouke koje su propovijedali Buda, Konfučije, Laoče, Menče, Zatoastar, Hristos i drugi prijatelji ugnjetavanjih i zavađenih naroda-istine koje glase: Svi su ljudi braća i po zakonu prirode jednaki; ljubi bližnjeg svog kao sama sebe...Ne čini drugome ono što nisi rad da ti drugi ljudi čine...da niko nikome nije dužan biti rob niti podvlastan; da zemlja treba da pripada samo onima što je svojim rukama obrađuju; da su spahije i bogataši vječite i bezbožne pijavice naroda; da vladari i vlasnici nisu od boga nego od đavola; da su popovi varalice naroda i izdajuce boga i morala; da bog nema i ne treba nikakvih namjesnika i advokata-mantijaša; da bog ne traži nikakvih molitava, vjera i crkvi; da su bogomolje popovski dućani gdje vode bezbožnu trgovinu sa imenom boga i morala; da su zvona đavolske trube; da su ikone varvarski idoli; da bog ne traži od ljudi nikakve žrtve itd. Bogumili su priznavali Boga i Hrista kao uzvišene ideale koje treba držati u mozgu čovjekovu, a ne u bogomoljama, molitvama i ceremonijama mantijaškim. Zanimljivo je kako on apostrofira kako su bogumili bili proganjani od strane pravoslavne hijerarhije, preciznije od vizantijske, grčke i bugarske gospoštine, ali su se, uz sve progone, proširili pod imenom patarena, albigonaca i sl. u Italiji, Švajcarskoj, Španiji, Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Češkoj i sl."

Hrist i socijalizam No, Pelagi ć ć e odre đ ene socijalisti č ke zahtjeve kontekstualno izvla č iti iz Kristovih rije č i i religijske terminologije , pa tako ukidanje privatne svojine tumači riječima iz Evanđelja “Ko ima dvije haljine, neka jednu da onome ko nema”, “Pastir dušu polaže za svoje dobro” u smislu kako bi ljudi trebali tako da se odnose prema socijalizmu. Socijalisti č ki moral je najsavršeniji kao i Kristov uzor mučenja, socijalna pravda je u tom smislu da se imanje “razdijeli i krene za Kristom i njegovim putem”, me đ unarodno bratstvo => bližnji je svaki čovjek na svijetu; ideja kozmopolitizma => Krist je propovijedao da je “spasitelj svijeta”; ideja mira => propovijedao je mir među ljudima; narodne zablude o socijalizmu => Krist je praštao, jer ne znajući šta rade ljudi su skretali sa puta, itd. Socijalizam opisuje jezikom religijske dogmatike, ali u sekularnom obliku. Socijalizam nije bezbožništvo, percipira socijalizam kao sekularnu vjeru pa umjesto crkvenog Boga i njene dogmatike socijalizam uspostavlja vjeru u našeg boga pravde i istine, naša je vjera-načelo i nauk socijalizma, naša crkva je narodno i čovječansko bratstvo i blagostanje, naš je moral ekonomska i politička jednakost svih ljudi i naroda i svih korisnih i nužnih i privrednih društvenih članova, a naš je gospodar razlog nauke uopšte, a naročito razlog i zahtjev fiziologije i humanitarnih nauka. U tom smislu će pisati: Naša vjera, crkva i pobožnost prava, istinita, razumna i srećonosna za sve ljude i narode, za sve vijekove i pokrajine. Ona ne traži ni bogomolje ni bogomoljaca, ni crkava ni džamija, ni manastira ni sinagoga, ni popova ni kaluđera, ni hodža ni fratara, ni papa ni patrika, niti ikakavih troškova i izmotacija sadašnjih.”

III Socijalizam i svjetski mir

Antimilitarizam. U temeljne ciljeve socijalizam uvrštava izgradnju svijeta bez ratova, vojske, oružja. Otuda kritizira politiku naoružavanja uopšte, a posebno srbijansku vojnu obuku koja se svodi na sticanje vještine ''da svaki zna što bolje i brže napadati i ubijati ljude. Tražit se radikalnu, antimilitaristički, utemeljenu vojnu reformu. Ona isključuje eliminiranje stajaće vojske, uključivanje vojnika u zadrugarsku privredu, ukidanje svih vojnih zvanja, zabranu upotrebe vojske protiv građana. Antimilitarizam i pacifizam, svrstavamo u njegova temeljna politička stajališta. U tom smislu piše i traži, molij od Boga ''da se ljudi i narodi urede i ponašaju tako da prestane jednom zauvijek u svijetu ratovanje i ratno oružje i oružanje. No, njihova objektivacija podrazumijeva na jednoj strani, emancipaciju ljudi i naroda od tričavih autoriteta boga i gospodara, od ''božije i gospodareve tiranije'', ispod boga i gospodara. Na drugoj strani, ona je

Page 35: Historija socijalne i politicke misli bih 2

objektivacija, a s njom i ona emancipacija, moguća tek sa socijalizmom. On treba da sruši društveni poredak koji ''odobrava i upražnjava princip varvarskog ratovanja, oružanja. Sa socijalističkom sviješću moguće će biti da narodi ''budžet ubijanja – budžet oružja i sramnog ratovanja, preobrate na izrađivanje ... namirnica, nužnih potreba narodnih i ljudskih.

Mir i međunarodni odnosi. U nacionalizmu, šovinizmu i pervertiranom patriotizmu, odnosno u religioznom fanatizmu, on vidi izvore ratova, reći će glavnog međunarodnog ubicu u modernom svijetu. Kada se svijet reformira po načelima socijalizma tek će među ljudima i narodima biti mira i ljubavi, pravde i istine, razumnosti, blagostanja, sreće. Njegov idel se sastoji u tome da se na osnovu socijalističkog preobražaja društva u cijelom svijetu izgrade odnosi koji će omogučiti ljudima da žive u ''blagostanju, u miru i ljubavi as svim ostalim ljudima beza rata i oružja. Međunarodni mir je jedna od najviših vrijednosti u njegovoj političkoj aksiologiji. On kaže dok se ne dovrši socijalistički preobražaj društva predlaže formiranje međunarodne komisije koja treba za zarećene strane izmiri i presudu im izda. Uz njih idu i vrijednosti internacionalne tolerancije, međunarodne solidarnosti i međunarodnog zbratimljenja.

Politika mira (antimilitaristi č ka politika) je temeljna preferencija socijalizma , traži eliminisanje stajaće vojske, izvođenje vojnih vježbi, ukidanje vojnih zvanja, upotrebu vojske protiv građana, pa i pacifizam je temeljna preferencija Pelagićevog socijalizma, me đ unarodni mir i me đ unarodni odnosi (Socijalizam podrazumijeva i izgradnju svjetskog društva koje će počivati na međunarodnoj solidarnosti svih ljudi i naroda.)

12. Vladimir Ga ćinović –

je rođen u selu Kačnju, Meka Gruda kod Bileće, 1890. godine. Nakon osnovne škole u Bileći, od 1901. do 1907. učio gimnaziju u Mostaru, gdje je neko vrijeme učestvovao u radu tajnih đačkih društava. Godine 1907. Upisao se u bogosloviju u Reljevu, kod Sarajeva, koju je napustio i poslije neuspjelog pokušaja da nastavi redovno školovanje u Sremskim Karlovcima neko vrijeme je radio u mostarskoj redakciji lista Narod. Godine 1910. maturirao je u Beogradu i započeo studije kao Skerlićev đak. Početkom 1911. nastavlja studije u Beču. 1912. godine kao dobrovoljac učestvuje u opsadi Skadra, a 1913. preko Italije stiže u Švajcarsku i u Lozani studira socijalne nauke, krečući se u društvu ruskih revolucionara. Godine 1913 -14. učestvuje u revolucionarnoj akciji Mlade Bosne na pripremi atentata. Neposredno poslije sarajevskog atentata 1914. Godine iz Švajcarske bježi u Belgiju, a po izbijanju rata iz Brisela prelazi u Pariz i javlja se kao dobrovoljac u francusku ratnu mornaricu zajedno sa Tinom Ujevićem, s kojim učestvuje u pokušaju francuske pomorske intervencije u Jadranskom moru. Godine 1915 – 1916. Ponovo se nalazi na studijama u Lozani, a u ljeto iste godine s Perom Slijepčevićem boravi u SAD radeći na skupljanju priloga za porodice postradalih bosanskohercegovačkih rodoljuba. Po povratku iz SAD, odbija poziv ruskih revolucionara da s njima putuje u Rusiju i u ljeto 1917. završava studije u Friburgu diplomskim radom o Gijou. Nekoliko dana nakon položenog ispita, pod sumnjivim okolnostima od trovanja, iznenada obolijeva i umire 11. avgusta 1917. u Friburgu.

Vladimir Gaćinović pripada najrelevatnijim idejnim formulatorima i praktičnim akterima srpskog političkog pokreta koji se artikulirao u okvirima ''organizacije Mlada Bosna. Interpretacije njegovog književnog rukopisa, njegovih političkih ideja kao i političkog angažmana pojavljuju se još u ranoj mladosti, u 1908. godini. Unutar srpskog građanskog kruga, odmah nakon njegove smrti, vrijednosno je percipiran kao najbolji predstavnik cijele Bosne i Hercegovine. On je bio pristalica najljuće nacionalne borbe i revolucije. Pripadnik je jednog velikog naraštaja nacionalnih revolucionara, bio je od krvi onih koji su dizali bune na dahije, bili bitke na Crnim Potocima i četovali po nevesinjskim planinama. I kasnije, nakon II svjestkog rata, dominirajuće interpretacije identificirale su Vladimira Gaćinovića i pripadnike Mlade Bosne kao ''revolucionare'', ''demokrate'', ''jugoslovene''. Iako rijetka, ipak je mada nema činjeničko utemeljenje, budući da je bio i po vlastitom samorazumijevanju srpski pokret, provokativna predstava

Page 36: Historija socijalne i politicke misli bih 2

po kojoj je pokret Mlade Bosne bio svebosanskohercegovački, internacionalan, svenacionalan, dakle, djelo inteligencije sva tri naroda Bosne i Hercegovine.

Ekspanzivni pansrbizam - Dva su temeljna politička pitanja što ih je historija, postavila u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom vladavinom, nacionalno pitanje i pitanje državnopravnog i političkog statusa, ne samo unutar Monarhije, nego i u projekcijama budućnosti, ispod austrougarske vladavine oslobođene, Bosne i Hercegovine. Postavlja se pitanje kako Gaćinović, odgovara na ova dva historijski supstancijalna pitana. Odgovor se kreće unutar Gaćinovićeve šire političke koncepcije i unutar tradicionalnih predstava o povijesnom identitetu i individualitetu Bosne i Hercegovine. Temeljnu komponentu tih koncepcija i predstava čini stanovište etničkog pansrbizma. Formulira ga, Bosna je stara sprska zemlja, po svojoj psihologiji, kulturi, cijelom životu. On recipira vladajuću političku koncepciju unutar srpske obrazovane i političke elite toga doba, i one u Srbiji, i one u Bosni i Hercegovini, posebno populariziranoj u Bosanskoj vili. Njegova koncepcija pansrbizma će rezultirati negacijom državno – pravnog individualiteta BiH pa će rješenje njenog statusa nakon oslobođenja vidjeti u aneksiji Srbiji.

Dezindividualizacija Bošnjaka muslimana – Sa pozicija etničkog pansrbizma, formuliraće radikalno nacionalno stanovište koje treba da stoji u političkom programu srpske inteligencije. Bitne komponente srpske inteligencije: prvo, ono će zastupati kooperaciju omladine srpske: pravoslavnih u muslimana, a prema Hrvatima stajače u pasivi, drugo, ono će propovjedati kult nacionalne dogme, nacionalizam kao religiju, kao najveću tendenciju života, treće, ovaj nacionalizam biće ekspanzivan, primaće nedovršene elemente (muslimane), četvrto, zajedničkim mješanjem stvarati novi tip ljudi srpskih. Sastavni dio i konzekvenca ovog stanovišta jest misao i politika nacionalne dezindividualizacije Bošnjaka muslimana BiH i njihove srbizacije, odnosno asimilacije u srpski nacionalni korpus. Muslimani su u njegovoj percepciji neosvješteni u svojoj srpskoj identifikaciji, i oni su nacionalno nedovršeni element, pa se zato ličnosti poput Osmana Đikića kao lijepog srpskog tipa, srpskog nacionaliste pokreće veliki talas među muslimanima kao dijelu srpskog naroda. Tako unosi u muslimansku sredinu koja je anacionalna, apatična sredina prosrpsko osvještavanje, odnosno borbeni srpski nacionalizam.

Rasna teorija nacije – Kod njega nacionalizam, odnosno srpski nacionalizam počiva na recepciji rasne teorije nacije. Tako govori o slovenskoj rasi i o rasnosti srpskoj. On vjeruje u vrijednost naše mlade burne rase, govori o tome kako su u Bosni izmješane tuđe daleke rase, piše i o novoj srpskoj generaciji koja je pred stvaranjem nove rase i umiranjem stare, a za jednu generaciju mladih Bosanaca kaže nije imala primitivnih osjećanja, koja vezuju dijelove jedne rase, a u žalosnom životu srpskih studenata vidi opadanje rase, fizičko, umno i moralno. Ovdje rasa hoće da identificira zbiljsku bit nacije. Nacija je u njegovoj percepciji prirodna datost koje u sebi uključuje nacionalni individualitet krajolika i totalnu ''nacionalizaciju'' prirode i geografije. Kao rasno – biološka datost, nacija i nacionalno osjećanje su i nešto misteriozno, počivaju na identifikaciji nacije i zemlje. Pa nacija zasnovana na tom rasnom ekskluzivitetu, na ''zemlji i krvi'', jest i duhovno – kulturni i moralni entitet. Kako je nacija jedan rasni individualitet, to ona, kao organski individuum mora imati i opće, zajedničke atribute. U toj sintezi u njegovoj percepciji nacije figuriraju sklonosti ka etničkim stereotipijama.

Elita i mase – U njegovu percepciju srpske nacije ulaze još dva važna elementa, kao rasno – kulturna datost, nacija se može ne samo preoblikovati, nego se može stvarati novi tip ljudi srpskih, i drugo, recipira ideju mesijanizma, odnosno ekskluzivne srpske misije. Ideja stvaranja novog srpskog tipa proizilazi i iz podjele nacije na elite i mase. Njegov rukopis ima dosta predstava o dekadenciji koja prožima sprske gomile i srpske mase. I seljački stratum, percipira se u negativnim konotacijama. U centru kritike i ovih općih degradirajućih predstava stoji srpska građanska klasa i njena političko – kulturna reprezentacija. Tako se na nju odnosi, bitna karakteristika naših dana to je materijalističko nastrojenje duhova, lično uživanje. Tu je sva slava i sva radost uskog našeg vremena. Uticaj religija u životu naroda i pojedinaca više su nego duboki i sudbonosni. Ova rigorozna kritika, iza sebe krije odbacivanje legalizma i

Page 37: Historija socijalne i politicke misli bih 2

institucionalizma u javnom angažmanu i preferira vanpravne oblike političkog aktiviteta, što će u Mladoj Bosni biti prihvaćeno kao temeljna forma i metoda njenog djelovanja.

Kult heroja- Srpski nacionalizam može da se uzdigne kultu inteligencije i kultu nacionalnog heroja. On ustvari, i jest protagonist srpskog mesijanizma. Odatle, razvijajući kult nacionalnog heroja, Gaćinović u njegovoj deskripciji, upotrebljava jezik religije. Tako sudbinu srpskog naroda veže za pojavu heroja. Oni su naši apostoli, tvorci i krstonosci novih religija i novih srca, oni će spasiti srpsku dušu od raspada i poroka. Oni poput Ljubomira Jovanića, rade apostolskim žarom, poput Bogdana Žerajića, oni uzimaju predodređeni položaj vjesnika novih ideja, novog rada i novih akcija, propovijedaju stvaranje novog života na najširoj nacionalnoj osnovici, novi svijetliji moral umiranja za ideju, slobodu i okovani narod. Otuda je i kult žrtve supstancijalno određenje ove mistične vizije nacionalnog Heroja. Srpski nacionalni heroj rukovodi se samo jednim načelom koje pripada ''božanstvu i religiji'', kult žrtve tom božanstvu je apsolutan. Nacionalni heroj, odnosno, ''srpski revolucionar'', mora biti, umjetnik i konspirator, imati talenta za borbu i stradanje, biti mučenik i zavjerenik, čovjek zapadnih manira i hajduk, koji će zaurlati i povesti boj za nesrećne i pogažene. Nacionalni heroji, znaju za diferenciju između mase i elite, ali, oslanjaju se na rasni instinkt mase – gomile, pa vjeruju, Revolucija nikada ne dolazi iz očajanja, kao što se pogrešno misli, nego iz revolucionarne misli koja raste u narodnoj duševnosti, koji stoje u mističnoj psihologiji gomile. Nacionalni heroj, pripremajući revoluciju, opsjednut je stvaranjem novog tipa srpstva i srpskih ljudi i nove istorije. Tako nema ljudskih prava, ostaju samo mitološki pojmljene vrijednosti dužnosti i žrtve za Naciju. Zato je sklon mistifikaciji jednonacionalnih država, a sve multinacionalno mu je dekadentno. On je omamljujućom retorikom, literarnom imaginacijom, raskošnim jezikom emocija i pobuđivanja, pisao je buntovne, nacionalističke članke vjere i požrtvovanja.

Na tlu takvih teorijskih i političkih predstava Gaćinović sudjeluje, kao najuticajnija ličnost, u profiliranju politike, oslobođenja srpskog naroda i srpskih oblasti Austrije. To oslobođenje, je vodeća ideja njegovog ukupnog angažmana. On i njegovi sljedbenici su bili uvjereni da je moguće samo strašnom borbom osloboditi narod i spasiti srpstvo.

13.Dimitrije Mitrinović –

je rođen u Donjem Poplatu kod stoca 1888. godine u učiteljskoj porodici. Osnovnu školu završio je u Blagaju, a gimnaziju u Mostaru, gdje je još kao đak 1905. godine objavio svoj prvi rad o Hoze – Marija de Herediji u Pregledu Male Biblioteke. Po očevoj želji porodica se rasturila, a Dimitrije Mitrinović otišao je od kuće. Nije se ženio i nije imao djece. Od 1906. godine redovan je saradnik Bosanske vile i Brankovog kola. Poslije mature 1907. godine studio je filozofiju, psihologiju i logiku u Zagrebu, i nešto kasnije, u Beogradu. Neko vrijeme je studirao u Beču i Minhenu, a 1914. Godine, uoči samo rata, apsolvirao u Tibingenu. Za vrijeme studija, kao neumorni nacionalni i politički radnik, putovao je po svim jugoslovenskim zemljama i aktivno radio na okupljanju omladinskih snaga. Pisac je poznate Prve redakcije opšteg programa za Omladinski klub Narodno ujedinjenje, koja je, u različitim varijantama, služila koa osnova za okupljanje napredne omladine pod Austro – Ugarskom vladavinom u jugoslovenskim zemljama. Pored obimne saradnje u naprednim političkim i književnim časopisima jedno vrijeme nalazio se u uredništvu Bosanske vile i svojim ličnim učešćem znatno doprijnijeo modernizaciji toga časopisa. Mnogo je putovao između ostalog u zemlje kao Italije, Njemačke, Austrije, Švajcarske, Francuske, Holandije itd. Početak prvog svjetskog rata zatekao ga je u Tibingenu, odakle se ilegalno, bez dokumenata, preko Švajcarske prebacio u Pariz, odakle je krajem 1914.godine prešao u London, gdje je proveo cio prvi svjetski rat radeći jedno vrijeme u srpskom poslanstvu i na organizovanju Meštrovićeve izložbe u Londonu. Nakon završetka rata nije se vratio u otadžbinu i člana Za Jugoslaviju, objavljen u 1914. godini je bio njegov zadnji članak na srpskohrvatskom jeziku. U Engleskoj, gdje u kraćim prekidima živeo sve do smrti, učestvovao je u pokretanju časopisa New Age gdje je pisao uvodne članke i iz koga se razvio časopis New Europe.

Page 38: Historija socijalne i politicke misli bih 2

1937. Ista grupa pokrenula je i časopis New Atlantis. Umro je 28. avgusta 1953. godine u Ričmondu kod Londona.

Kako se to faktografski tačno utvrđuje, kao pjesnik, književni i likovni kritičar, filozof, nacionalni revolucionar Dimitrije Mitrinović je respektiran kao najumnija ličnost Mlade Bosne. Iz njegovog književnog – filozofskog rukopisa, objavljenog do 1914. godine, preferira se ono što ima relevanciju za njegovo političko mišljenje, Ono je dato u kontekstu njegovih estetičkih pogleda na književnost gdje je bio najdosljedniji programski iracionalist srpske pozicije prve decenije vijeka i gdje je razvijao aktivizam. Ovdje interperatacija njegovog estetskog iracionalizma ovdje izlazi izvan predmetnog okvira. Medij književnosti ulazi u vidokrug u mjeri u kojima se probija Mitrinovićeva misao o centralnim pitanjima kojima su se bavili sudionici Mlade Bosne. Tu je riječ o fenomenu nacije, nacionalizma i konceptualno – političkim odgovorima na autrougarski apsolutizam. Razumijevanje ovih fenomena je tako različito u odnosu na Gaćinovićevu i Jevtićevu teoriju nacije i uopće u odnosu na etabliranu srpsko – građansku misao toga vremena.

Individualizam i liberalizam – Dimitrije Mitrionović ne recipira Gaćinovićevu i Jevtićevu patrijarhalnu, plemensku vrijednosno – misaonu poziciju u razumijevanju nacije i nacionalizma što će mu, onda. Otvoriti, mogućnosti za novi misaoni iskorak, za recepciju ideje jugoslovenstva. On se ne kreće, kao oni na terenu naturalističkog mišljenja, pa otuda ne iskušava zablude rasne teorije nacije i totalitarizama izvedenog iz predstave o mistici nacionalnog organicizma. On naprotiv, formulira jednu liberalnu misaonu poziciju koja čuva smisao za etički personalizam i individualizam, pa sa njenog stanovišta pokušava u sintetičkom obliku dovesti u vezu individuu i naciju, i to u aspektu njihove slobode. On to čini kroz analizu tradicije i moderne na tlu književnosti. Pod individualizmom Mitrinović ne podrazumijeva nikakav osobni i grupni egocentrizam ili difuzni individualizam amorfnih masa. U njegovoj misli individualizam ne znači ništa drugo do etički personalizam koji preferira vrijednosti ličnosti kao ličnosti naspram svakog sociocentrizma, posebno onog nacionalističkog, patrijarhalnog, rasnomističnog kolektivizma.

No etiku personalizma situira u širi kontekst recepcije demokratskog i liberalnog ethosa kao bitne oznake moderne. Naše doba karakteriše se crtom svog individualizma i liberalizma, ono je vijek žudnje za jačinom i punoćom sopstvenog, pojedinačnog života. Dakle u genetskoj i sadržinskoj vezi nalaze se ideje – vrijednosti individualizma i liberalizma.

Poimanje moderne – U kocepcijama recepcije etike personalizma, ethosa demokratije i liberalizma, razvija i svoju predstavu moderne.

Ona, najprije, sadrži u sebi kritiku predrasuda prema moderni. One figuriraju i ulaze u svijest gomile naših dobričina iz buržoazije, kojima je modernost istovjetna sa bezboznošću i bezobraznošću ili mentalitet gomile snobovskih buržoaskih sinova, koji svu modernost nalaze u čudno – zafrknutim kravatama, u visokim petama od cipela i sa nekim poznavanjem stranih jezika.

On demaskira i strah od modernosti koja bi u ovoj predstavi, vodila srpskoj denacionalizaciji, odnosno porazu srpskoetničke individualnosti. Istupa protiv konzervativnog narodnajštva i populizma te razbija strah prema Zapadu. Pa tako mi ne smijemo biti neosjetljivi prema bujnom i svestranom životu modernog zapada, jer će nas, nekulturne i nemoderne, taj bujni zapada pregaziti silom svoje kulture.

Pored etike personalizma, aksiologije liberalizma, demokratije i recepcije zapanih vrijednosti, u Mitrinovićevu predstavu moderne ulazi i njegov kosmopolitski diskurs, dakle mišljenje koje dopire od stanovništva cijelog čovječanstva. Pa tako kaže da pojedinac nije samo član jednog naroda nego i član ljudskog roda.

Unutar ovog diskursa koji misli i vrednuje rodnu, antropološku supstanciju ljudskog života, on će odredititi i vlastitu predstavu umjetničkog u umjetnosti, književnog u književnosti. ''Čovjek svuda i vazda'' to je predmet umjetnosti, prvenstveni i vječni

Page 39: Historija socijalne i politicke misli bih 2

predmet njen. Ono što je bitno i što je vječno u čovjeku, ono što čovjeka čini čovjekom, to je predmet i velike umjetnosti, a ono što je specifično kod jednog naroda i kod jednog čovjeka to nije bitno. Prema tome pripadati moderni u kulturi znači, u krajnjoj liniiji, u Mitrinovićevom diskursu, recipirati ideju etičkog personalizma, odnosno aksiologiju koja preferira vrijednost ličnosti individue kao individue.

U tome se ne iscrpljuje njegova predstava o moderni, jer ona, sa te opće antropološke razine, silazi i u konkretni bosansko hercegovački kontekst i tu dobija posebna određenja. Tako je u ovom vremenu demokracije i liberalizma, moderan onaj ko osjeća apsurdnost anahronističkog režima, ko osjeća glad i bespravnost naše jedne mase i ko traži hljeba i slobode čitavom jednom ogoljelom i izgladnjelom narodu. Ova sinteza univerzalnih vrijednosti u pojmu moderne je moguća zbog toga što on modernu ne shvata logikom statičnosti, kao metafizičku datost, pa se ona uz one univerzalne vrijednosti, ispunjava dinamičkom sadržinom figurirajućom na konkretno – historijskom tlu ovog ili onog vremena ili poretka.

Nije važno kakvo stanovište zauzima današnji čovjek prema problemima našeg doba, može neko i biti socijalist, i anarhist, i individualist, i spriritist, i teosof, i budistički metafizičar, ali glavno je da osjeća našu bol i trzanje u našim problemima. I ko, osjećajući svu nervoznost našeg doba, traži spasa toj nedaći, on je moderan, bez obzira na njegovo mišljenje u čemu je spas. Modernost uopće ne poima iz perspektive preferencije bilo kojeg misaonog sistema ili praktičnog stava. Na modernu se može alternativno, iz pluralnog diskursa odgovarati, ali pritom je važno da je to odgovaranje suvremeno, moderno.

Moderna i nacionalni individualitet – U vrijednosnim i pojmovnim koordinatama pripremljeno je tlo za uvid u Mitrinovićevo poimanje naroda, odnosno nacije i nacionalizma. Tu nema više mjesta ni za mistiku rasnog individualiteta naroda, ni za totalitarno poimanje nacije kao medija desubjektivizacije i depresonalizacije. On se pojavljuje kao kritičar srpskog nacionalističkog šovinizma, srpske etnocentrične isključivosti i etničkih predrasuda. Dijeleći ipak neke zablude svog vremena, kad sa nivoa teorijskih uvida, siđe na empirijsko tlo srpskohrvatskih odnosa, on ne može do kraja provesti svoju antinacionalističku liberalnu poziciju kao temeljnu vrijednost koju slijedi i iz koje misli.

Narod će poimati, u jednoj naturalističkoj kategoriji, kategoriji organicizma, smatrajući da je narod jedan prirodni organizam, da je narodno ono što je u prirodi jednog naroda organski spojeno sa ostalim njegovim osobinama pa je ono svaki proizvod prirodnog razvitka narodnog. Mitrinović uvodi povijesni diskurs u razumijevanje onog narodnog u narodu. U jednoj tačnoj interpretaciji vidi se iz onog prvobitnog, prirodnog narodnog homogeniteta, kroz povijest, zapravo, rađa smisao za posebnost i otkriva svijet subjektivnosti, da bi s modernom, na građanskom Zapadu, trijumfirala aksiologija individualnosti. Tako hodom kroz istoriju narod se razvija i napreduje, širi se njegov misleni obzor, pojedinci se zbog procesa diferenciranja, svojom dušom odvajaju iz opće duše narodne. Ovakav povijesni razvoj ka otkrivanju i prisvajanju etike individualizma redefinira i bit umjetničkog u umjetnosti i bit književnog u književnosti, u tom individualizovanju leži osnov umjetne poezije. Ali respekt ove aksiologije individualizma nikako ne implicira i denacinalizaciju, uništenje nacionalne individualnosti, pa tako modernost nije čudovište koje koči društveni progres i demoralizuje narod u kome se pojavi i ona nije nikakva opreka narodnom životu i narodnoj književnosti. Kako se ustvari može ostvariti sinteza narodne individualnosti i liberalno intonirane etike personalizma. Tako strani uticaj treba da bude nacionalizovan, modificiran prema našim silama i prilikama i da od stranog treba unositit samo ono što je dovoljno kozmopolitsko, opće, da bi se kod nas moglo dobro i prirodno sroditi s našom narodnom dušom.

Nauka za narod i normativno poimanje politike – Općim prosvjetiteljskim manirom svoga vremena Mitrinović stoji na poziciji unošenja moderne svijesti ili svijesti o moderni u srpske mase. Taj imperativ će formulirati normativnom sintagmom, za demokratizaciju nauke i filozofije. Ono se podrazumijeva i u kontekstu razrješavanja odnosa između elite i mase. Mitrinović ga savladava tako što insistira na

Page 40: Historija socijalne i politicke misli bih 2

prosvjetiteljskoj intervenciji u figurirajuću nacionalnu duševnost. Tako i smatra da se svim silama zauzmemo za to da našu masu uzdignemo na viši intelektualni nivo, da u narod unesemo znanja i svjetlosti, da demokratizujemo nauke, naročito društvene i prirodne. Ovdje je ustvari riječ o insistiranju na recepciji viših sfera znanja, nauke i filozofije.

Ova zamisao prosvjećivanja, ne ostaje samo unutar kulturnog angažmana, ona treba da bude i temelj drugačije srpske nacionalne politike. Iz te vizije politike mogu se deducirati neke Mitrinovićeve opće odrednice politike kao normativnog idealiteta. Tako politika treba da bude zasnovana na umnim načelima, ona treba da zamijeni politiku kao područje instiktivnog, stihijskog, slijepih, jednokratnih reakcija ili dnevnih utilitarizama. On formulira i neku vrstu poznanstvljivanja politike. Sa ovakog poimanja politike kao normativne on će biti i radikalni kritičar oficijelne srpske politike svoga vremena. Uz kritiku nerefleksivnosti, neumnosti, nemislenosti empirijske srpske politike, uz kritiku nedostatka njenog principijelnog, koncepcijskog, osviještenog utemeljenja, ide i kritika duha autoritarizma u srpskoj politici. U nas još uvijek u politici vlada neki autoritativni duh, te naša politika najčešće i nije politika razloga i mudrosti nego politika autoriteta i krilatih riječi, pa su tako rijetki političari i novinari sa širokim duševnim horizontom, koji sve što rade, rade samo za princip i iz principa, a ne iz sitnih motiva ličnih i partizanskih. Nestale su vrijednosti savjesti, intelektualnog poštenja, a u javnosti i žurnalizmu vlada surovi, rekli bi makijavelizam podvaljivanja, klevetanja i laži. Izgubio se kriterij vrijednosti i smisla življenja i djelovanja.

Intelektualizacija javnog života u formi demokratizacije nauke i filozofije ne ostaje na razini prosvjećivanja masa nego ona zagovara i redifinicije srpske politike uopšte. Iz te kritike, onda, proizilaze i pozitivne, vrijednosti normativno poželjne politike, dakle, poimanje politike kao politike. Uz prethodne kritike ''nemislenosti'', ''nedostatka misli'', principa, i političkog načela i autoritarizma u politici, ide i njegova kritika tradicionalističkog, plemenskog, etnocentričnog srbovanja. Ono je u kontesktu recepcije vrijednosti moderne, profanisanje srpske misli. A u kontekstu prosvjetiteljstva, moderne nauke, filozofije i liberalno – demokratskog ethosa, Bosanska vila svoje srpstvo treba dokazati radom, dokumentima i uspjesima u srpskoj politici, srpskoj prosvjeti, srpskoj književnosti. To srbovanje ne podrazumijeva odricanje od bosanskog od bosasnkog identiteta, Vila kao srpski list treba da bude i bosanski književni list i treba da dokaže da Bosna s Hercegovinom i svojom književnošću vrijede nešto za Srpstvo koje se još nije stvorilo i koje tek ima da se ostvari. Pa tako neovisno od ovog ograničenja, a na tlu njegovog liberalnog ethosa, etike personalizma i recepcije prosvjetiteljskih intencija moderne nauke i filozofije, vidimo da se kod Mitrinovića gubi ono mitsko srpstvo, nestaju narcizam i arogancija tradicionalnog srpskog etnocentrizma, izblijedio je osjećaj nacionalistički doživljene superiornosti, a predstave o ekskluzivnom srpskom mesijanstvu nisu u vidokrugu. Ovdje se srbovanje percipira tek na vlastitoj vesternizaciji, odnosno recepciji zapadnih, građansko – liberalnih i demokratskih vrijednosti. Tako Mitrinović ostaje strano tijelo unutar Mlade Bosne i atipična ličnost unutar onodobne srpske inteligencije.

Ideja jugoslovensta – Iako je njegova misao koncentrirana na reflektiranje o srpstvu, čak na jednom mjestu kaže ''preslavljenom Srpstvu, budući da nam treba zbiljski kulturnih i modernih Srba, njegov teorijski i aksiološki diskurs vodi ga na tlo koje se uobličava van usko, etnocentrički pojmljenog ''srpskog pitanja''. Vodi ga recepciji ideje jugoslovenstva, i to promišljanoj kroz prizmu srpsko – hrvatskih odnosa u kulturi i mjestu Bosne i Hercegovine u njenoj budućoj objektivaciji. Ovdje zastupa koncept srpskohrvastkog ujedinjenja. Iritira ga i smatra ga apsurdnim, to što unutar jednog a dvoimenog naroda, unutar dvoimenog naroda a jednog jezika paralelno, figuriraju dvije književnosti, pa zato treba raditi na unificiranju tih dviju književnosti, odnosno na književnom i kulturnom ujedinjenu našeg naroda. Raspravljajući o odnosu, srpskog patriotizma prema hrvatskom, smatra da Bosansk vila treba da ostavi svoju nacionalističku iskljućivost, koja je donedavno bila potreba, zatim treba da hrvatski narod smatra ne bratskim nego svojim narodom, i hrvatsku literaturu svojom literaturom. Daju se Bosanskoj vili nove zadaće, rušenje šovinističkih predrasuda o srpsko – hrvatskom narodnom jedinstvu, koje pored momenata političkih i istorijskih, smetaju jedinstvu naše literature. Iz ovog

Page 41: Historija socijalne i politicke misli bih 2

koncepta srpskohrvatskog nacionalnog identiteta – jedinstva, jednog ali dvoimenog naroda, recipiraće i ideju jugoslovenskog ujedinjenja na čemu posebnu povijesnu ulogu treba da ima Bosna i Hercegovina. Tako Bosanska vila, očekuje da se radom na južnoslovenskom ujedinjenju napravi jedno malo i lijepo jugoslovenstvo u Sarajevu.

14.UROŠ KRULJ-

Po prezentaciji da utemelji tijesnu vezu između biologije, sociologije i politike, u našem uvidu, Uroš Krulj, zauzima specifično mjesto u historiji socijalne i političke misli u Bosni i Hercegovini. Tu interakciju nalazi u pojmu i nauku rasne higijene i njegovoj poddisciplini – nacionalnoj eugenici. U njihovom diskursu misliće fenomen politike, države i nacionalizma.

Socijaldarvinistička slika historije – Tu stoji njegova recepcija socijaldarvinizma i rasističkog biologizma u tumačenju društva i hisorije. Tako iz perspektive socijaldarvinizma historija mu se pojavljuje kao supstancijalna borba ljudi, rasa, naroda i država. A u toj borbi trijumfira rasna superiornost. U silnoj i velikoj borbi čovjeka sa čovjekom, čovjeka protiv prirode, države protiv države, naroda sa narodom i rase sa rasom pobjeđivali su i pobjeđivaće uvijek oni, koji su tjelesno i duševno bili krepči, snažniji. Tako da je borba naroda, država i rasa svršila pobjedom onoga, koji je bio tjelesno i duševno jači. Historija nije ništa drugo nego neprestana borba za ''hegemoniju'', za poziciju superiornosti i dominacije, za ''pokoravanjem'' i ''zadobijanjem nad-moći''. Historija jest historija pobjednika i pobjeđenih, onih koji se uzdižu i onih koji padaju, to je historija prijatelja i neprijatelja, snažnih i slabih, moćnih i hendikepiranih. To su temeljne kategorije unutar kojih Krulj misli i tumači historiju. Na tlu ovakve socijaldarvinističke i rasistički pojmljene historije, pojavljuje se egzistencijalni fenomen rasne kulture uopšte, a njen je noseći stub nacionalna rasna higijena. Historija kao borba za život i smrt, potom nagon za samo-držanjem naroda kao cjeline kao i težnja za usavršavanjem i hegemonijom ispostavljaju rasno kultivisanje nacije po zahtijevima rasne higijene. Ona je unutar socijaldarvinističke i rasističke slike historije, ''najjače oruđe u borbi naroda, jer je s jedne strane snažno odbranbeno sredstvo, a s druge strane dobra podloga za suzbijanje i pokoravanje drugih naroda.

Rasna higijena i nacionalna eugenika – Nakon što je fenomen rasne kulture i nacionalne rasne higijene utemeljio u socijaldarvinističkoj slici historije, u kombinaciji sa biološkim rasizmom i pojmio njihovu egzistencijalno-povijesnu svrhu, u sadržinskom smislu definira sam pojam rasne higijene. On ima svoju osnovu u biološkom zakonu ''prirodnog odabiranja''. On govori kako se i sama priroda pobrinula za usavršavanje i zdravlje rasa odbacivanjem neophodnih, a umnožavanjem krepkih individua. Krajnji smisao ''prirodnog odabiranja'' jeste čišćenje rase. Rasna higijena je zasnovana na ''teoriji o nasljeđu'' i hoće da racionalno podupre taj biološki zakon prirodnog odabiranja, da svjesno sprovodi kultivisanje rase. U užem smislu, rasna higijena se bavi fenomenom ''rasnih bolesti'' koje nisu ništa drugo nego urođene bolesti koje se prenose s koljena na koljeno. Rasna higijena ima zadatak da ispituje i sprečava te rasne bolesti. On ima tri zadatka i to prvo da se u buduće što manje ili nikako ne rađaju ljudi sa tjelesnim i duševnim nedostacima, drugo da se postojeće rasne bolesti istrijebe i treće da preduhitri postanak novih rasnih patoloških stanja odnosno rasnih bolesti. U krajnjemu, svrha je rasne higijene čišćenje i kultura rase. Nacionalna eugenika je novi ''ogranak biologije'' i sastavni dio rasne higijene. Pod njom se podrazumijeva ''higijena rasplođavanja'', spriječiti rađanje individua sa bolestima i nedostatcima tjelesnim i duševnim, a podupirati rađanje vrlih i krepkih individua. Nacionalna eugenika ima da djeluje u dva pravca, u negativnom i u pozitivnom. Negativni pravac se sastoji u tom, da se smanji odnosno odnosno spriječi rađanje bolesnih i nepodobnih članova društva, a pozitivni pravac sastoji se u množenju sposobnih članova i u usavršavanju njihovu. Glavno težište rasne higijene leži u nacionalnoj eugenici.

Biologija i politika – U kakvoj vezi stoji biologija i politika, prirodni zakon odabiranja i ljudska intervencija, nacija i priroda, država i rasna higijena. Popravljanje i usavršavanje rase treba da bude jedna od najuzvišenijih i najvažnijih zadataka društva. Pa tako ono

Page 42: Historija socijalne i politicke misli bih 2

što priroda čini nesvjesno i sporo, čovjek treba da preuzme racionalno, svjesno. Ta racionalna intervencija u biološki svijet događa se, primarno preko državnog aktiviteta, a potom kroz rasno vaspitanje i kultiviranje nacije. Socijalno zakonodavstvo i poreska politika jesu dva najvažnija vida angažmana države na rasnoj higijeni i nacionalnoj eugenici. U ovim oblicima država se involvira u individualnu mentalnu i javnu, socijalnu higijenu, a one i jesu ključne dimenzije rasne higijene. Pravnom regzulativom ograničenja i zabrana braka država treba da afirmira načela i smisao nacionalne eugenike. No, načela rasne higijene i nacionalne eugenike trebaju postati, mehanizmi socijalnog učenja i kultiviranja, interiorizirana, tako da jesu dio običajne socijalizacije, svakodnevne svijesti i sastavni dio nacionalnih dužnosti. Moraju i postati i sastavni dio općeg obrazovanja državnika i političara.

Nacionalizam i patriotizam – Tu se uspostavljaju veze između biologije, nacionalizma i patriotizma. Načela i svrha nacionalne eugenike treba da prodru u nacionalnu svijest naroda i svakog pojedinca. To treba da bude jedan dio nacionalnih dužnosti, sastavni dio modernog patriotizma. Nacionalna eugenika treba tako da prožme jedan narod, da postane, kako to Galton divno veli, njegovom nacionalnom religijom. Zato načela nacionalne eugenike i njenih zahtjeva koji se odnose na sklapanje brakova treba da prodru u nacionalnu svijest pojedinca i isto tako da prodru u rasnu i nacionalnu svijest pojedinca. Temeljni sadržaj nacionalizma sastoji se u osviješćenoj recepciji imperativa rasnog kultiviranja. Nacionalizam kao jedan od glavnih činilaca današnjeg doba i društva, zagovara rasno kultivisanje nacije po zahtjevima rasne higijene. Patriotirzam se sastoji u tome što će pojedinci osvješćeno recipirati načela rasne higijene i nacionalne eugenike i doživljavati ih intimno a ne pod presijom. On smatra da se današnje razviće ljudskog društva nalazi u fazi nacionalizma i da su nacije društvene jedinice na koje je podijeljeno i u kojima je okupljeno današnje kulturno društvo. Nacionalizam se tumači u diskursu socijalizamdarminizma: kako u njegovoj osnovi stoji prirodni zakon borbe za samoodržanje, a egoizam je njegov glavni faktor.Nacionalni egoizam uzima unutar modernih nacija oblik patriotizma; patriotizam je nacionalni egoizam. Patriotizam je sredstvo nacionalizma. Nacionalizam i patriotizam imaju jedinstven zahtjev, da jedna nacija postigne jedinstvo i slobodu, da zadrži svoje osobine, da cijeli narod povede kulturnom progresu i savršenstvu. Patriotizam razlikuje sentimentalni, formalistički i formalistički pravi, moderni patriotizam.Pod modernim patriotizmom Krulj podrazumijeva patriotizam koji dovodi u vezu lični interes s nacionalnim dužnostima gdje se način života pojedinaca dovodi u sklad sa napretkom nacije. U odnosu na formalistički i sentimentalni patriotizam koji može da odvede naciju u propast, moderni patriotizam vodi samo jačanju ,veličini i savršenstvu nacije. On razvija i usavršava etičke i moralne sposobnosti, gaji sve vrline čovječnosti, hrabrosti, časti i poštovanosti.

Kritika ''pseudohumanizma'' – Uroš Krulj se pokazuje kao rigorozni kritičar modernog društva u njegovoj socijalnoj dimenziji. Njime vlada pseudohumanost, koja je mnogo doprinijela, što su pojedine današnje rase odnosno nacije oslabile i istančale. Načela rasne higijene i nacionalne eugenike se ignoriraju a ona se ne mogu složiti sa lažnom humanošću današnjeg društva. Tako je današnje stanje uništilo prirodno odabiranje, koje vrši čišćenje rase. Socijalni poredak današnjeg društva omogućava rasno bolesnim, nesposobnim oplođavanje i množenje isto tako, i lakše, nego li najsposobnijim i najzdravijim. On ne zastupa nikakve ''drakonske mjere'', ali smatra da je izraz lažnog humanizma to što moderne države rađanje djece smatraju kao privatnu stvar. Takvu humanost treba reformisati. Osjećaj i dobročinstvo se mora svesti u granice razvića rasne snage, a ne smije voditi nacionalnom opadanju i degenerisanju.

15.JEFTO DEDIER,

eograf. Rođen u Čepelica, Hercegovina, 1880. a u umro u Sarajevu 1918. Gimnaziju učio u Mostaru, studirao na Velikoj školi u Beogradu i na Univerzitetu u Beču, gdje je doktorirao 1907. Bio je zaposlen u Zemaljskom muzeju u Sarajevu do aneksije BiH 1908., a 1910. je izabran za docenta geografije na Univerzitetu u Beogradu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata izbjegao je Francusku, i prešao u Švajcarsku. Po završetku rata se vratio u zemlju, gdje je umro od epidemije španskog gripa. Dedijer je počeo da proučava sela prema Upustvima J. Cvijića. U geografskom zavodu u Beogradu izradio je svoj rad

Page 43: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Bilećke Rudine, a kasnije antropogeografski rad Hercegovina. Dao je i manje radove: Stare seoske porodice u Hercegovini, Vrste nepokretne svojine u Hercegovini i Stočarske zone u planinama dinarske sisteme. Interesovao se i za geomorfološke probleme i dao je iz te oblasti: Prilozi geološkoj istoriji Neretve i glacijalno-morfološke studije: Glacijalni tragovi na Zelen-Gori, Tavornici i Magliću i Traces glaciares en Albanie et en Nouvelle Serbie. Dao je i više informativno-stručnih članaka: Porijeklo bosansko-hercegovačkog stanovništva i Srbi i Bugari, Stara Srbija i veću knjigu Nova Srbija.

Socijalna j politička misao Jefte Dedijera posredovana je etnološkom strukom – etnografskim diskursom. No, neovisno od ove mimikrije, moguće je rekonstruirati njegove temeljne političke ideje. Njegova etnografija nije čista znanost, ona ima vannaučne svrhe, a one se odnose na vaspitnu, prosvjetiteljsku, preobražavalačku ulogu nauke u nacionalnoj politici.

Retorički pledira za srpsku otvorenost ka recepciji evropskih kulturnih i moralnih vrednota. Na tlu političkih vrijednosti koje osobno preferira, Dedijer, u osnovi, recipira liberalno-demokratske vrijednosti. Tu je, prije svega, kao vrijednost, preferirana ideja nacionalne države, nacionalizma, odnosno patriotizma, građanskih prava, lokalne samouprave, osobnih i socijalnih sloboba. On zna za ove vrijednosti i javno ih hipostazira.

Etni č ki pansrbizam – Do vrhunca dolaze one inkonzistencije onda kad se sučeli njegova verbalno prizivana demokratska ideologija i znanost – politika etničkog pansrbizma. Nastranu što ovaj pansrbizam nije historijski utemeljen i što se Dedijer u njegovom utemeljenju kreće unutar predrasude, etnocentričke historiografije koja unaprijed hoće da kvaziznanstveno dokaže ideologiju i politiku pansrbizma. Antidemokratizam i antihumanizam njegove političke misli na tlu ove protivrječnosti upravo dolaze do ekstremnog izraza. Sva demokratska retorika pokazuje se kao iluzija pred činjenicom da etnički pansrbizam, i u njegovoj interpretaciji, na jednoj strani, vodi totalitarnoj, agresivnoj negaciji bosanske samosvojnosti i bošnjačko – muslimanskog povijesnog individualiteta. Na drugoj strani, priprema on, u pseudoznanstvenom, etnografskom diskursu, s recepcijom etničkog pansrbizma legitimaciju imperijalnoj politici svesrpstva čija se, tradicionalno, idejna motivacija i racionalizacija tražila i u opsesijama srpskim nacionalnim mesijanstvom. Ne samo kao konzekvencija nego i kao konstitutivni element njegove recepcije etničkog pansrbizma jest i poricanje bosanskog povijesnog individualiteta i bošnjačko – muslimanskog identiteta. Bosna i Hercegovina je i u njegovoj etnografskoj percepciji etnički srpska zemlja, a Muslimani u Bosni i Hercegovini su faktički, budući da su srpsko – pravoslavnog porijekla, etnički Srbi. Uz to, percipira ih iz perspektive predrasudnih, do kraja averzičnih predstava o orijentalnom. Nasilje nad bošnjačko-muslimanskim individualitetom, masovno-narodnih bošnjačko-muslimanskih otpora, u čemu drugačija pozicija malobrojne bošnjačke intelektualne elite ne igra nikakvu ulogu, i u publiciranom rukopisu Jefte Dedijera neskriveno figuriraju.

Politika i njene determinacije. Politika je jedan superobjektivizirani apriorij utemljen na geografizmu, etnogenezi i nacionalnoj psihologiji. Nije, dakle, pojmio ovu protivrječnost između historijskog objektivizma i demokratskih vrijednosnih preferencija koje otvaraju prostor za indeterminističku subjektivnost uopšte, i u politici, posebno. Nije pojmio nepremostivu inkonzistenciju između pozicije koja brani apriorij moći geografije i stanovništva koje pledira ljudsku slobodu u historiji. Paradigmatična je u tom smislu, a u kontekstu elaboracija, ambicija da srspka država izađe na more pa tako on kaže da ''se ne može zamisliti velika kopnena država bez mora i kopnene sile'', a i bugarsku nacionalnu politiku određuje to što se Bugarska ''danas ne nalazi na putu nijednom osvajaču izvan Balkanskog poluostrva. U onaj apriorij koji determinira politiku on uvrštava i karakter etnogeneze, odnosno, etni č korasni sastav ovog ili onog naroda. U etnografskoj historiji naroda, data je ona apriorna determinacija i političke historije i moderne politike uopšte. Napokon, ona apriorna determinacija nacionalno-državne politike data je i u etničkoj psihologiji odnosno u nacionalnom karakteru. Samo politika koja uspijeva da u sebi sažme cjelinu nacionalne duševnosti jest historijski produktivna.

Page 44: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Takva je i srpska radikalna politika. Jer je radikalna stranka sjedinila u sebi razne psihološke osobine našeg naroda, borbenost i organizatorski duh.

Partije i političke borbe. Neovisno od toga što njegove empirijske analize politike održavaju konkretno povijesni kontekst, one istovremeno, sadrže u sebi i jedan normativitet. Percepcija politike kao zbilje utemeljene na šemi prijatelj – neprijatelj. On se pojavljuje kao analitičar srpskih i političkih borbi i individualiteta političkih partija u Srbiji. U tim analizama, provjerava njegovo ne samo deskriptivno nego i normativno shvatanje politike. Ono je utemeljeno na etnografiji, a objektivno empirijski, u njegovoj recepciji, u srpskom radikalizmu koji se predstavljao kao ''rusofilska, austrofobska, panbalkanska i pansrpska stranka''. Srpsku nacionalnu politiku u njenom deskriptivnom i normativnom obliku će diferencirati u kategorijama prijatelj – neprijatelj. On istupa protiv politike koja se zasniva na ''kultu ličnosti'' koja na osnovu tog kulta postaje inadžijska, lična, osjetljiva. Tako političke partije zasnovane na toj patologiji postaju zlo, teret društveni jer se ne vode borbe za principe i metode već za ličnosti. Ne podražava previše borbene energije i protivnik je personalnih koncesija, ''zastupanja privatnih interesa i previše dominacije ''stranačkih ličnosti'' u politici i upravi. Iza ovih kritika stoji njegov poredak političke vrijednosti. Na vrhu je nacionalna država. Dalje ustavnost, demokratija, autonomija pojedinca, građanska prava, lične i socijalne slobode. U političke vrijednosti on uvrštava i tijesnu vezu između pravoslavnog sveštenstva i nacije. Najvažniji je izvor osviještene nacionalne politike u spoznaji i orijentirajućoj aplikaciji etničke duše i nacionalnog karaktera.

Nacionalni karakter. Unutar etnografskih istraživanja upušta se Jefto Dedijer u deskripciju i sintetički prikaz, prije svega, srpskog nacionalnog karaktera. S jedne strane, nacionalna karakterologija je tu da demonstrira opću poziciju etničkog pansrbizma što uključuje i ekspanzionističko stanovište prema B i H kao '' srpskim zemljama''. S druge strane, ona je tu da podupre opću predstavu o Srbima kao superiorumu sa mesijanskim poslanjem. Dedijer u deskripciji srpskog nacionalnog karaktera identificira pozitivne i negativne osobine. Srpsku nacionalnu individualnost karakteriziraju: ''pozitivna osnova sposobna za odbranu, progres i stvaranje te borbenost, vanredna bujnost i momentalna snaga. On izlaže i mane našeg nacionalnog karaktera koje ometaju naš napredak. Tu ubraja: sklonost ka vođenju borbe radi borbe same, kult ličnog interesa koji ignorira nacionalnu cjelinu, preferira, ne socijalizaciju i nacionalizaciju, nego goli individualizam. S obzirom na prostornu raspršenost srpskog etnosa, Dedijer govori i o regionalnim osebujnostima ''srpsko-etničke duše''. Taj regionalizam se ispoljava npr. na tlu Bosanske krajine, a Krajišnici imaju ''karakter sviju graničara, ljuti su, s energijom od momenta, prijeke ćudi i jednostavne pameti. I to je jedan od najnacionalnijih krajeva naše otadžbine. Spoznaja pozitivnih i negativnih osobina treba da stoji u temelju nacionalne politike. A ona se treba dizati i usavršavati i u tome je važnost našeg opšteg nacionalnog preobraženja i vaspitanja. Ono mora biti vođeno idejom snage, superiornosti, nadmoći nad ''neprijateljima''. U kontrapuktu sa srpskim nacionalnim karakterom, Dedijer opisuje i bugarski nacionalni karakter. Pa su tako Bugari skloni ''velikim skokovima'' u razvoju, naklonjeni su harizmama, lete za veličinom teritorije i teritorijalnim osvajanjem. Taj narod pati od toga da ne znaju za odmaranje i osvježavanje narodne mase i ima veliku psihološku manu, jako pohotljivi i prevrtljivi. Iz srpske etnogeneze proizilazi, srpska inklinacija ka demokratiji, a iz bugarske etnogeneze proizilazi sklonost ka azijskom despotizmu. On etnogenezu i etničku psihologiju uzima za osnov i izvorište djelatne politike.

Srpski nacionalni mesijanizam. A u okrutni imperijalizam zapada svaka državna politika koje se utemeljuje i na halucinatnim predstavama o nacionalnom mesijanstvu pa i Dedijerova prestava o srpskom nacionalnom poslanju pripada fundusu retrogradnih, konzervativnih, hegemonističkih ideja etablirane sprske misli onoga vremena. Iracionalnost tih predstava dolazi iz njihovog utemeljenja u etnografiji tzv. planinskih naroda. Znači planinski narodi, a njima pripadaju i Srbi, po svojoj prirodi, navodno, preuzimaju na sebe egzistencijalne vitalnosti, civilizacijsku nadmoć i mesijansko pronošenje povijesnog napretka. U odnosu na koncepcijska utemeljenja ideologije nacionalnog mesijanstva na evropskom Zapadu, deducirana iz etnologije planinskih

Page 45: Historija socijalne i politicke misli bih 2

naroda, atipična je njegova percepcija izvora, karaktera i aspiracija srpskog nacionalnog mesijanstva.

16.IVO PILAR –

Iako Ivo Pilar nije porijeklom, rodom iz Bosne i Hercegovine (Zagreb, 1874. – Zagreb, 1933.) uvrštavamo njegovu misao u historiju socijalne i političke misli Bosne i Hercegovine i zbog toga što je veliki dio svog političkog aktiviteta u doba austrougarske vladavine Bosnom, kao vodeći ideolog Hrvatske narodne zajednice, koja je uz Štadlerovu Hrvatsku katoličku udrugu, predstavljala reprezentativnu političku portiju bosanskih Hrvata – prakticirao ovdje u Bosni i što je tim agilnim aktivitetom participirao u oblikovanju bosanskog političkog javnog mnijenja onog vremena. Tako se i u tematskom pogledu njegova društvena i politička misao uveliko bavi problemima Bosne i Hercegovine pa to uzimamo kao jedan od razloga onog uvrštvanja. U Sarajevu je objavio 1918. godine jedno od svojih najznačajnijih djela pod naslovom ''Politički zemljopis hrvatskih zemalja''.

Prirodni zakon historije – On zastupa stanovište da u historiji vladaju prirodni zakoni. Riječ je o opštim zakonima živog svijeta. Oni određuju povijesnu sudbinu naroda i država. Među prirodnim zakonima temeljni je ''kruti zakon o prostoru i vremenu''. Riječ je o prirodnom zakonu širenja živih organizama u prostoru. Postoji prirodni zakon da svaki organizam unutar prirodom određenih granica nastoji da zauzme što više prostora i da postane što veći. Taj zakon vrijedi i za narode. Po tom zakonu svi narodi žele postati veliki. U politici teritorijalnog širenja naroda diktira prirodni zakon. Koncept Velike Srbije jest nasilje nad tim zakonom. On diktira prostorno širenje samo u okviru ''prirodom određenih granica. Koncept i politika svesrpstva, odnosno Velike Srbije, ne pozna granice svom prirodnom razvoju. Zato je svesrpstvo, i izraz nasilja nad prirodnim zakonom. Svaka moderna politika, racionalna politološka analiza kao i politička futurologija moraju se zasnivati na recepciji i tumačenju svrhe i moći ovog prirodnog zakona.

Geopolitika – U tijesnoj vezi sa njegovom teorijom prirodnog zakona, a ona je tu da asistira u tumačenju historije uopće, i na južnoslovenskom tlu, stoji i njegov geopolitički diskurs. Geopolitika i jest, dijelom, spoznaja i objektivacija tog prirodnog zakona, a njene prisile same djeluju determinirajućom snagom prirodnih zakona. Tako Ivo Pilar, bez kritičke samorefleksije o ovom pojmu, prakticira geopolitički diskurs. Tako cjelokupni kasniji razvoj Srba će tumačiti i geopolitčkim, odnosno, geografsko – prostornim položajem prvobitne jezgre srpskog naroda. Radikalna diferencijacija u srpkom i hrvatskom nacionalnom karakteru, i u njihovim političkih i historijskom ciljevima, proizvod je i razlika njihovog ''zemljopisnog položaja i time uvjetovanih vanjskih upliva. Tako povijesna sudbina Bosne, Hercegovine, Hrvatske, Dalmacije i Slavonije je određena geopolitičkim razlozima, to je prolazno područje između zapadnog dijela srednje Europe i Balkanskog poluotoka. Pa tako i kroz historiju nastojanje da velike sile, klasični i papski Rim, Mleci i Italija zauzmu ove zemlje kako bi doprlo preko nje do prednje Azije. Pa tako i geopolitka Bizanta, Osmanlijskog Carstva i Velike Srbije uzimaju ove zemlje za svoju ekspanzije. Bosan i Hecegovina je bila žrtva svog geopolitičkog položaja i svjetskih geostrategija, pa i velikosrpske geopolitike. Iz geopolitčkog razloga, zaključuje Pilar Bosni ne preostaje ništa drugo do da uđe u buduću hrvatsku državu.

On ne hipostazira monodeterministički geopolitiku nego je kombinira i sa drugim pvojesnim, kulturnim, ekonomskim, vjerskim i političkim diskursima. Ne smatra ga povijesno prevladanim i anahronim i geopolitiku smatra jednim od temeljnih orijentira moderne politike uopšte.

Rasa – Fenomen rase dolazi do izraza u njegovom poimanju historije. A ona je borba između naroda i rasa. U toj borbi trijumfiraju zakonito autohtoni narodi i rase.Tako kaže da je autohtonost jedan od najjačih čimbenika koji treba računati svaki političar koji znanstveno misli. U ovom kontekstu riječ je o Hrvatima koji su prešli na bogumilstvo i oni su autohtona rasa u Bosni. Oni su uz to bili snažna i politički aktivna rasa.

Page 46: Historija socijalne i politicke misli bih 2

I ''rasne sklonosti'' su bitno utjecale na povijesnu proizvodnju zasebnog srpskog i hrvatskog nacionalnog tipa. On će u tumačenju srpskog nacionalnog tipa koristiti rasni duskurs smatrajući da su mnogi njegovi atributi proizvod srpskog rasnog supstrata. On nije u konceptualnom smislu razvio pojam rase i supstancijalnih veza između rasnog supstrata i narodnog individualiteta. On ni rasnost ne tumači monodeterministički i ne izdiže je na rang apsolutne determinacije u historiji. Ali ni rasnost nije povijesno anahrona, nije samo figurirala kroz historiju, nego se i dalje probija pa i u modernom svijetu na koju politike moraju računati i s kojom moraju u svojim futurističkim anitcipacijama – operirati.

Država, narod i vjera – Uz naturalističke determinacije, ljudsku historiju, svijet politike ali i političku budućnost u bitnome posreduje vanprirodni entitet, dakle, ljudsko – kutlurni proizvod, fenomen države. I on je u supstancijalnom smislu, određen kroz povijest onim prirodnim faktorima – zakonima života, geopolitičkim individualitetom i rasnim kvalitetima naroda. Ni ovdje Pilar ne razvija konceptualno osmišljenju i sistematski razvijenu teoriju države. Njegovo je poimanje ovog fenomena posredovano historiografijom tek mjestimice on će se upustiti u sinteze, uopštavanja i konceptualna određenja. Država nije proizvod subjektivne volje. One se ne mogu umjetno stvarati, one moraju uvijek imati svoju povijesno – razvojnu prošlost. Ona je u tijesnoj vezi i s narodom i njegovom političkom voljom. Pojava i egzistencija države ne isključuju voljni momenat kao i recepciju same misli o državi. Tako država predstavlja egzistenciju naroda, osviještenu državnu misao, volju za državom i snagu potrebnu za njeno očuvanje. Nijedan od ovih elemenata se može stvarati po volji i ne može se oživljavati samovoljnim ljudskim kombinacijama.

On i fenomen religije, odnosno Crkve, uključuje u svoje poimanje prirode države. On priznaje moć i snagu države, ali kaže da nedostatak apsolutne moći, kompenzira Crkvom, njoj je potreba moć Crkve. S jedne strane, države figuriraju u kontekstu tijesnih veza između naroda i religije. Narod hoće i treba vjeru i tako svaki narod hoće da ima svoju vjeru i svog Boga koji mu pomaže u njegovim poteškoćama. Svaki narod hoće Bogu služiti na svoj način. S druge strane, narodna potreba za religijom proizilazi iz biti ljudske prirode pa je religija, zapravo, transhistorijska, vječna stvarnost. Sada se uspostavljaju veze između države, naroda i Crkve. Država se u cilju uvećavanja svoje moći, oslanja na onu antropološku dimenziju ljudstva i na narodnu potrebu za Crkvom. U povijest su se formirala dva tipa odnosa između države i Crkve: pravoslavni i katolički. Možemo doći do zaključka da je pravoslavna država caeteris paribus politički mnogo aktivnija, jača i sposobnija za život od katoličke države. U zapadnoj tradiciji crkva nije mogla savladati državu, a u bizanskoj tradiciji država je savladala crkvu.

Ivo Pilar će posmatrati i tumačiti povijesno porijeklo, karakter i povijesne perspektive južnoslovenskog pitanja.

Pancroatizam – Temeljno političko stanovište iz čega Pilar rekonstruira jugoslovensku povijest označavamo kao stanovište pancroatizma. Bosna i Hercegovina ga motivira, inspiriše i preokupira budući da njegov pancroatizam jeste koncepcija unutar koje se hoće definitivno razriješiti zagonetka južnoslovenskog pitanja: državno-pravni status Bosne i Hercegovine. Priznaje da nije našao rješenje postanka današnjih etničkih prilika u Bosni i Hercegovini i da je u nizu južnoslovenskih problema najteže riješiti bosanski problem.Hrvatsko-Srpski odnosi su osovina južnoslovenskog pitanja, a u središtu tih odnosa je sukob oko Bosne i Hercegovine. BiH su za njega dvije povijesne pokrajine, a ne zaseban individualitet hrvatske zemlje, a njihovi stanovnici su etnički hrvati. On odbija etnički pansrbizam i srpske pretenzije na BiH, jer nemaju povijesnu osnovu, jer su Srbi počeli nastajati u Bosni 1463.g.nakon što su Bosnu osvojili Turci.

On će upotrijebiti etni č ko na č elo : stanovištvo BiH od doseljenja Slavena čine etnički Hrvati. Bosna je od naseljenja Slavena, pa sve do XII stoljeće Hrvatska zemlja. U savremenosti Hrvti imaju pravo na Bosnu, kao svoju etničku zemlju.

Koristi geopoliti č ki diskurs koji se reducira iz geografskog oblika Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. To je zemlja nemogućeg oblika, pa se izvodi zaključak da postojanje jednog

Page 47: Historija socijalne i politicke misli bih 2

naroda na području Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naprosto je geopolitički i antropološki nemoguće ako se tom području ne doda i Bosna.

Sa povijesnog i državno-pravnog stajališta Bosna je i u suvremenosti hrvatska zemlja. Hrvatskoj državi je pripadala i Bosna. Da je Bosna prvobitno bila u Hrvatskoj državi, navodno pokazuje i to što je Ugarska stekla Bosnu kao sastavni dio Hrvatske države.

I u kontekstu čisto politi č kog diskursa Bosna je Hrvatska zemlja. Srednjovjekovna bosanska država, bosanska ustanova bana nije bosanska, nego je hrvatskog porijekla. Bosanski ban je hrvatski izborni knez, pa je jasno da je takva zemlja pripadala hrvatima.

Uključuje i kulturno-historijsku argumentaciju u prilogu svom konceptu pancroatizma argumentirajući sa jezičkim identifikacijama.U katolika i muslimana postoje zajedničke crte u jeziku, a dok se pravoslavni u tom pravcu razlikuju.U povijesti preko bosanskih bogumula koji su prešli na islam, hrvatski jezik se udomaćio kao drugi državni jezik na Osmanlijskom dvoru. Pa se i sa jezičkog stajališta posebno pokazuje kako su Bosna i Hercegovine Hrvatske zemlje.

Figurira i vjersko-historijska argumentacija koja se svodi na tezu o etničko-hrvatskom karakteru bogumula, odnosno pripadnika bosanske crkve. Bogumili su zapravo etnički Hrvati. Bogumilstvo je prihvatilo i autohtono hrvatsko bosansko plemstvo. Bogumili su potomci tvrdoglavog starog hrvatskog plemstva.Hrvatsko bosansko plemstvo prešlo je u bogumilstvo, jer je u bogumilstvu našlo najpovoljniji izraz svojem raspoloženju. Kako su bogumili etnički Hrvati masovno prešli na Islam, to su i Muslimani Bosne i Hercegovine faktički etnički Hrvati.Sa tog stajališta Bosna i Hercegovina su hrvatske zemlje.

Uključuje i antropološki diskurs na osnovu statističkih podataka o tjelesnim osobinama i to: boja očiju i kose, kao i obim lubanja, zaključit će: i antropološke osobine slažu sa istraživanjem, da naime katolici i muslimani u Bosni pripadaju istom plemenu, dok se Srbi od njih mnogo razlikuju te su većinom nekog drugog tamnog tipa. Hrvati katolici i Muslimani su svijetli nordijski tipovi-svjetlokosi, plavookosi i visokog uzrasta.

Denacionalizacija Bošnjaka – U kontitutivne dimenzije njegovog pancroatizma ulazi predstava o Muslimanima Bosne i Hercegovine, kao etničkim Hrvatima. U drugim dimenzijama se prepoznaje ignorancija muslimanske zbilje i različitih oblika njenog otpora croatizaciji i srbizaciji.Da bi muslimane croatizirao on ih mora prethodno dehumanizirati, a vladajuća formula te dehumanizacije bila je njegova denacionalizacija. 1917.godine priznaje da su Srbi nacionalno najsvjesniji i da narodne svijesti nema u toj mjeri kod katoličkih hrvata, Pilar smatra da te nacionalne svijeti nema pogotovo kod Muslimana, jer oni nemaju još izgrađene narodne svijesti i oni nemaju još nikakove nacionalne svijesti. Odsustvo hrvatske nacionalne samosvijesti kod bosanskih muslimana, u Pilarovom uvidu, ponajrpije proizilazi iz prirode osmasnke države. Bosanskim muslimanima nije bilo omogućeno razvijanje svoje hrvatsko – etničke samosvijesti.

Onaj dedostatak proizilazi i iz same prirode islama, i ne treba zaboraviti da su oni kako on veli bez nacionalnog osjećanja, jer islam isključuje svako nacionalno osjećanje. Tako on poznaje islam samo kao narodnost, kojoj pripada kalifat i prema drugoj nacionalnoj misli on je neprijateljski raspoložen.

Nadalje, austrougarska politika onemogućavala je prohrvatsko nacionaliziranje muslimana budući da je vodila antihrvatsku politiku pa muslimani nisu kao praktični političiri, koji misle na istočnjački način s takvom politikom mogli prihvatiti svoje nacionalno hrvatsko jer bi mu ono pogoršalo ukupni socijalni položaj.

I agresivna politika katoli č kog klera odvraćala je muslimane od autocroatizacije. Pilar smatra da su katolički Hrvati Bosne uklonili s puta jednu zapreku, prohrvatske nacionalizacije muslimana, izborivši se u ogorčenoj protiv nadbiskupa Stadlera za načelo da katolički kler u Bosni ne smije nastupati agresivno spram muslimana.

Page 48: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Muslimanska inteligencija, u njegovom uvidu, pokazuje tek početke ''narodnog osjećaja'', uz to, ona je podijeljena budući da jedan njen dio, naginje Hrvatima, a drugi Srbima, premda pretežni dio muslimana simpatizira s Hrvatima.

Muslimanima Pilar priznaje tek dvije vrijednosti, jednu vojni č ku budući da je taj vojnički toliko vrijedan element za Monarhiju, i drugu kulturnu budući da su se bosanski muslimani u svojim oblicima života, svojim duhovnim životom, kulturom asimilirali arapsko – osmanlijskom kulturnom krugu.

Svesrpstvo- U svom pancroatističkom stajalištu Ivo Pilar ne vidi ništa problematično, anahrono, agresivno prema Bošnjacima – dehumanizirajuće. On će poduzeti napor da demistificira porijeklo i karakter posrbljavanja Bosne i Hercegovine. On će se upustiti u anatomiju velikosrpske politike.On uvodi pojam svesrpstvo.Pod ovim pojmom podrazumijeva mentalitet, običajnost, tradiciju,kulturu i politiku teritorijalnog širenja kao i osvajanja i srbizacije drugih. Zato on piše da jezgro današnjeg južnoslavenskog problema sastoji se u tome što srpstvo želi savladati Bugare i Hrvate, postati prvom silom na Balkanom, te zatim uništiti Hrvate i Bugare i tako osvojiti i posrbiti čitav slavenski Balkan.U svesrpstvu on vidi kako su želja za proširivanjem silno razvijeni u srpskom narodu. Bosna i Hercegovina je polazna tačka srpskog nastojanja za proširenjem.Srpska pravoslavna crkva ja postala srpskom krilaticom i ona je povijesno opčinjavajuća. Crkva zastupa ko pripada pravoslavnoj crkvi, jeste istodobno i etnički Srbin. Srpstvo je radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenja srpstva. Koncepcijsku formulaciju svesrpstva dali su slovački Šafarik i posebno Vuk Karadžić.

Nacionalne karakterologije – Ivo Pilar se upušta u konstrukciju nacionalnih karaktera. Tako govori o srpskom i hrvatskom ''nacionalnom tipu'' kao antipodima, kao dva naroda sa ''oprečnim licima''. Tako je lice Srba – lice pravoslavlja, a lice Hrvata – lice katoličanstva, islama i bogomilstva. On tvrdi da je pravoslavlje stvorilo danjašnje Srbe. Još radikalnije narod i država je kod Srba proizvod narodne Crvke, dok je država i narod Hrvata proizvod narodnog plemstva. Tako su Hrvati i Srbi dva naroda sa različitim oblicima i ne smiju se miješati. Povijesno značenje i značaj naroda, u komunikaciji sa drugim povijesnim faktorima, određuje karakter nacionalnih tipova. Srbi na najviši vrijednosni rang stavljaju svoje unutarnje jedinstvo i jaku solidarnost, posjeduju nacionalni osjećaj, karakterizira ih nadmoćna lukavost, posjeduju političku nadarenost. Sljedeći biransku tradiciju srpski nacionalni tip obilježava i afinitet prema politici i diplomatiji, a to znači ka smicalicama, prevarama i lukavstvima.Istovremeno Srbi su neosporno najbolji trgovci među Slavenima. Njih obilježava falsificiranje povijesti, a to je osobina Bizantinaca, da ne mogu vidjeti istine, nego samo ono što odgovara njima.

Hrvati su katolici i zapadni Evropljani, to je stari žilavi narod. U istoriji su morali biti silni ljudski rod, jer su čistokrvna arijska rasa. Hrvati su stari državni narod, pa njihov mentalitet označava snažna narodna i državna svijest. Hrvatski nacionalni tip karakterizira i to što su Hrvati bili sposobni vojnici i što je to jedan od najboljih vojničkih naroda na svijetu, ali nikada nisu bili napadači. Njihov nacionalni tip karakterizira konzervatizam, slabija nacionalna svijest u odnosu na Srbe ječe podliježu stranim kulturama i ekonomsko nazadovanje. Hrvati su najkutiviraniji južnoslavenski narod sa svojim plemićkim tradicijama, svojim čovječnim idealima.

Politička futurologija – Pilar ima ambiciju da pruži spoznaju budu ć eg vremena i da kroz prošlost pronađe najbolji oblik konstrukcije budu ć nosti . On želi biti skroman pa priznaje da njegovo razlaganje može imati samo teoretsku vrijednost, jer niko ne smije tvrditi da svojim duhom vlada tokom buduće povijesti. Njegovu futurologiju određuje njegova austrofilska opsesija, on vjeruje da će i nakon svjetskog rata opstati konstrukcija budućnosti kao budućnosti monarhije.Njegova se povijesna anticipacija zasniva na odbijanju ilirizma.Pilar sljedi političku koncepciju Ante Starčevića koji je pobijao ilirski humanizam i projektirao veliku Hrvatsku. Nadalje odbacuje ideju jusolovenstva i zamisli stvaranja jugoslovenske države. Prema njegovoj teoriji države jugoslovenstvo ne može biti osnova za formiranje države.On odbacuje koncepcije koje

Page 49: Historija socijalne i politicke misli bih 2

govore o egzistenciji Srba i Hrvata kao jednog naroda sa dva imena ili o srbo hrvatskom narodu kao narodu u nastajanju. Njegova slika budućnosti počiva na odbacivanju političkih koncepata nacionalnog bosanstva. U obzir ne dolazi ni politika koja hoće autonomiju Bosne i Hercegovine. U Pilarevoj futurističkoj percepciji jeste formiranje hrvatske države sastavljene od pokrajina Hrvatske,Dalmacije,Slavonije,BiH.Po njemu rješenje južnoslovenskog pitanja nije moguće bez stvaranja jedne južnoslovenske države u okviru monarije. Dalje on odbija i trijalističke političke koncepcije i ostaje unutar ustavnog dualističkog koncepta vjerujući u futurističkom diskursu, da će nakon rata kretati cjelokupni razvoj dualističkog uređenja države, u pravcu evolucije do zajednice obiju država. Unutar tako reformiranog dualizma nova hrvatska država pripada istovremeno i Austriji i Ugarskoj kao njihov ''zajednički posjed''. Hrvatska država bi, dakle bila jedna autonomija, jedan kondominij. Ali, u hrvatskoj državi nema mjesta za srpsko pravo na samoodređenje, na ravnopravnosti i slobodu. Odnosi u hrvatskoj državi treba da se zasnivaju na načelu, ''odbrana bez progona'', a to znači da Hrvati, ne želeći prakticirati nasilje nad Srbima, imaju slobodu da se brane od srbskog osvajanja. Povijesno poslanje se sastoji:

- prvo to je poslanje konačnog rješenja južnoslovenskog pitanja, drugo, s tim u tijesnoj vezi, jest poslanje spasavanje povijsnog opstanka Monarhije: buduća hrvatska država biće spas ugroženih probitaka cjelokupne Monarhije i tre ć e – njena je misija da bude glavno uporište suzbijanja imperijalnih težnji bizantijsko – pravoslavnog svesrpstva: Espanzija i osvajanje je bitno u pravoslavlju i srbstvu, da bez toga ne mogu živjeti. Ako im se spriječi uspješna ekspanzija i osvajanje, čitava ta sablast nestaje sama od sebe.

Ne samo da je stvaranje hrvatske države u okviru Monarhije za nju ''jedini spas'' i ''jedini izlaz'', nego je ono relevantno i za povijesnu budućnost Evrope uopće, i Srednje Evrope, posebno. Hrvatska država unutar Monarhije ima misiju da bude jugozapadni mostobran onog velikog pojasa bedema, u kome bi kraljevina Poljska tvorila sjevernoistočni mostobran.

17.JOSIP ŠTADLER –

je jedan od istaknutih ''kroatiziranih stranaca''Dobar dio hrvatske građanske plemičke klase koji su stvarali hrvatsku nacionalnu svijest regrutirao se iz kruga kroatiziranih stranaca, kao što su Pavao Ritter, Ljudevit Gaj, Josip Štadler i dr.

Kao dugogodišnji nadbiskup Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini Štadler je snažno oblikovao njen javni život za vrijeme austrougarske vladavine. Sa stanovišta katoličke crkve njegove su velike zasluge za njen materijalni i organizacioni razvoj nesporne, jer je on kako kaže Štrosmajer, ''gotovo iz ničega stvorio u Bosni tolika zamjerna djela. Sa stajališta njegovih sljedbenika, napravio je od misijske Bosne jednu katoličku pokrajinu, kao vatren rodoljub i Veliki Hrvat, on je probudio nam u puku hrvatsku narodnu svijest.

Njegova vizija Hrvata katolika, bila je ujedno jedna nova i globalna vizija, koju Bosna do tada nije poznavala, i ta vizija je bila odlučnija i dalekosežnija od dotadašnjih hrvatski ponuda. Ta vizija Bosne i Hercegovine na osnovu temelja hrvatskog državnog prava, koja rješenje na jugu Monarhije vidi u trializmu, ravnopravnosti Zagreba s Peštom i Bečom, a Herceg – Bosne sa Dalmacijom, Istrom, Hrvatskom i Slavonijom. Josip Štadler je uveo u javni diskurs u Bosni i Hercegovini. Politički katolički klerikalizam, i s njim u vezi, tumačenje veza i odnosa između religije i nacije, katoličanstva i hrvatstva, kao i ideju i praksu religijskog prozelitizma.

Religija i nacija – Jedno od centralnih pitanja koje je bilo u javnom, političkom diskursu ovog vremena jest pitanje o odnosima između religijske i nacionalne pripadnosti i značaj religije u nacionalnim individualitetima. Za Štadlera i njegove sljedbenike nije bilo kad je riječ o ovim pitanjima nikakve neizvjesnosti, katolička i hrvatska identifikacija su u supstancijalnoj istovjetnosti. Biti katolik znači isotvremeno

Page 50: Historija socijalne i politicke misli bih 2

biti hrvat i obrnuto. Izražava stajalište, ''Mi smo Hrvati i Katolici, i to hoćemo da budemo''. Pripadnost katoličkoj vjeri i jeste apriorni uvjet hrvatskog patriotizma. Pa tako nema prave ljubavi prema domovini, gdje nema naspram svetoj vjeri. Onda ova percepcija, odbija u to doba javno propagiranu, politiku kroatizacije drugih, ovdje bošnjačko – muslimanskog naroda, te se ne pristaje na njihovu inkorporaciju u hrvatstvo. Štadler u vezama između religije i nacije, daje primat katoličanstvu. Konstatira da je katoličkom narodu na prvom mjestu njegova vjera, a tek u drugom planu nacionalnost. Samim tim što je hrvatska narodnost stavljena na drugo mjesto, ona nipošto ne gubi svoj čar i pokretne snage. Štadler tvrdi da su njegovi politički protivnici digli nacionalnu misao na rang odlučnog činioca u političkom i javnom životu. No, prema koncepcijama katoličkog klerikalizma, pretjerani nacionalizam, kojemu je narodnost idol, koji vjeru zapostavlja narodnosti promičući narodne koristi i u opreci sa zakonima Kristovog evanđelja, treba osuditi. Ideolozi katoličkog klerikalizma zaključuju, da katolici u Bosni i Hercegovini jesu Hrvati, i treba da se bore za svoju nacionalnu samosvojnost, za jedinstvenu Hrvatsku, i za kraljevstvo Božje. Tako stoji političko – klerikalna ambicija da Crkva preuzme vođenje hrvatske nacionalne politike. Hrvatska narodna zajednica se nikako ne poistovjećuje s hrvatskom politikom dr. Štadlera ukoliko unosi u hrvatsku narodnu politiku i katoličku vjeru. Hrvatski interkonfesionalni nacionalizam ne smije se pomiješati s anacionalnom i internacionalnom katoličkom vjerom. Znači neopravdano je od Štadlera da uvlači nacionalnost u vjeru.

Štadler, Muslimani i Srbi – Štadler naziva bosanskohercegovačke muslimane braćom muhamedancima, odnosno braćom muhamedovcima. Tako je pisao, da i nekatolici mogu biti dobri Hrvati, ali katolici to moraju biti, jer su Hrvati po vjeri, a drugi su samo to po prirodnom zakonu. Ovakvi statovi, bili su odogor na politiku srbizacije muslimana, a ona je dijelom bila i reakcija na Štadlerov ekskluzivni katolički klerikalizam. Naša je želja bila da se organiziraju katolički Hrvati za sebe, a muslimani Hrvati neka bi se opet za sebe organizirali, pa ćemo onda kooperirati u svim zajedničkim točkama. Pošto hrvatska nacionalna i politička ideja među muslimanima nije toliko dozrela, pa se s nama udružiti u jedinstvenu zajednicu Hrvata – katolika i muslimana. Njegovo je stanovište da su bosanski muslimani uglavnom hrvatskog porijekla te da su i nacionalno Hrvati.U odnosu prema muslimanima stoji i anohrono katoličko poimanje islama. Njegovo poimanje islama koji govori o Muhamedu i islamu je pretežno negativno. Cilj ovoga je pokazati da je samo kršćanska vjere božanskog porijekla. Hrvat je za njega, kao i za većinu hrvatske inteligencije ne samo katolik, već i musliman.Srbi su oni grko-istočnjaci koji su se uselili u Bosnu i Hercegovinu iz susjedne Srbije ili Crne Gore.Štadler dopušta i politiku asimilacije – pribavljanja i predobivanja bosanskih muslimana i grko-istočnjaka u nacionalno hrvatstvo.

Prozelitizam – nenasilno prelaženje na katoličanstvo. Uz jačanje katoličke crkve u BiH Štadler definira i drugi cilj svoje klerikalne politike, koji je bio pokatoličavanje muslimana. Štadler je tokom svog djelovanja u Bosni bio u procjepu između zbilje i zanosa velikokatolika Zagreba, Pešte i Beča. Naglašavao je da katolička crkva sa svoje strane nikada nije upotrijebila ni fizička, ni moralna sredstva prisile da bi spriječila neko obračanja s katoličanstva na bilo koju drugu vjeru, što državne vlasti redovno čine, kad neko odluči postati katolik. U BiH muslimani su se od hrvata odbili što su ih strašili sa Štadlerom, s katoličkom propagandom, s pokrštavanjem itd. Na agresivnu Štadlerovu politiku konverzije reagovali su austrougarske vlasti iz straha da će se u Bosni formirati antidržavni muslimansko-pravoslavni blok. Štadler je sudjelovao u vjerskim konverzijama prije svega muslimana. Ova Štadlerova politika konverzije, bez obzira što su joj na ruku išle austrougarske naredbe o konverziji, nije imala većeg uspjeha.

Politički katolički klerikalizam – Identifikacija katoličanstva i hrvatstva predstavlja Štadlerovu politiku koja se označava kao politika katoličkog klerikalizma, a koja se podudara s jačanjem političkog klerikalizma u Austriji, jugoslovenskim zemljama Monarhije, a naročito u Sloveniji. Religija i politika se ne mogu odvojiti u zasebne stvarnosti. Takvim stavovima su se suprotstavljali bosanski franjevci i akteri liberalno građanske politike. U osnovi njegovog koncepta katoličkog klerikalnog pokreta u BiH stoji stanovište koje možemo označiti kao teomonocentrizam, odnosno kao cristocentrizam. Sve vrijednosti pa i hrvatstvo imaju uporište u katolicizmu. Osnovno

Page 51: Historija socijalne i politicke misli bih 2

težište Štadlerovog programa sastojalo se u tome da on primjereno crkvenoj filozofiji pokušava poistovjetiti postojeću crkvenu organizaciju s tim stajalištima. U skladu s tim traži da se crkvi kao instituciji osigura utjecaj i nadzor u socijalnom, obrazovnom, filozofskom, kulturnom,književnom, političkom i gospodarskom životu.

Država i Crkva – Kao katolička sila Monarhija je morala da ojača u BiH katoličku crkvu.Samo uzdizanje katolicizma nad ostale religije pod zaštitom Austrijske vlade moglo je svjetovnom svečenstvu osigurati položaj kakav je svečenstvo imalo u drugim zemljama. No on je osim u pragmatičnom smislu, ovdje primarno razumijevao odnose između Crkve i Države. On ne prihvaća koncept razdvojenosti Države i Crkve tako da bi one figurirale kao dva neovisna i suverena etiteta. On polazi od toga da su i državna i crkvena vlast od Boga i da se odnose na iste građane pa odatle ne mogu te dvije vlasti biti tako neodvisne. Štadler ne prihvaća formulaciju, Država i Crkva, svaka u svom djelokrugu jest suverena, jedna od druge neodvisna. Štadler će argumentirati kako crkva više puta osuđuje načine i sredstva, kojima se država služi u postizanju svojih svrha. On pledira da Država i Crkva sklapaju ugovore, kako bi obje vlasti živjele zajedno sporazumno ne sprečavajući jedna drugu u postizanju posebnih svrha. Tako govori da Crkva i Država trebaju sporazumno raditi i za sreću vremenitu, da ne izgube dobra vječnih.

Kršćanska demokratija – Ideolozi katoličkog klerikalizma zastupali su i stanovište kršć aske demokratije . Ona se sastoji u tome da se širi pučki slojevi osvijeste, te duševno i materijalno njihovo stanje poboljša, da im se izbori veći utjecaj na javne prilike u državi i u društvu.Tako katolički klerikalizam, pledirajući demokratski diskurs, stoji na stanovištu da ove procese treba kontrolirati i usmjeravati isključivo sa stanovišta crkvenih interesa, katolici su dužni ove zakone uvažavati, ali samo unutar granica koje je crkva odredila kršćansko – demokratskom pokretu. Pri tome katolički pokret, unutar sebe dopušta razne socijalne, literarne, gospodarske i osobito političke struje. Poimanje kršć anske demokratije , nosi u sebi diskurs i totalitarni mentalitet ekskomunikacije. Isključuje ona ne samo ateizam, nego i vjerski indiferentizam kao i građanski liberalizam. Eskokomunicira ona i protagoniste ''modernističkog demokratizma'' kao i aktere ''zakašnjelog ilirizma''. U tok kontekstu i u žiži njihove kritike stoji sama ideja i empirijska politika socijalističkog pokreta i Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine. No, uz sva nastojanja na političkoj katolizaciji radništva klerikalni radnički pokret nije uspio dominirati.

Političke partije – Josip Štadler nije formulirao neku posebnu teoriju političkih partija. Ono je zapravo, deducirano iz njegove opće koncepcije katoličkog političkog klerikalizma. On će smatrati da u Bosni i Hercegovini političke partije moraju biti konstituirane na monokonfesionalnom načelu. Radikalno odbacuje svaku ideju multikonfesionalne, odnosno multinacionalne konstitucije političkih partija. Tako će biti rigorozni kritičar Socijaldemokratske partije u Bosni i Hercegovini kao multinacionalne partije kao i politike uključivanja Hrvata u druge transnacionalne organizacije. Insistirat će da Hrvati budu okupljeni unutar samo jedne partije – Hrvatske katoličke udruge.Uz ovaj, politički, a kasnije u diskursu militarističkog mentaliteta pojmljeni monocentrizam, koji implicira i politički totalitarizam, ide i njegovo poimanje klerikalne partije, ona je tu da se sa stanovišta katolicizma infiltrira u sve pore društva i da ga do kraja posreduje isključujući bilo koju drugu svjetonazorsku alternativu. Pritom kritizira programsku orijentaciju Hrvatske narodne zajednice i govori kako ne bi mogao nikada dopustiti da se katolički narod odgaja drugačije nego u katoličkom duhu i po katoličkim načelima. Suprostavljajući se načelima Hrvatske narodne zajednice Štadler će promovirati katoličanstvo kao totalni, i monokratski svjetonazor, budući da je svrha katoličkog djelovanja, promicanje, podizanje i unapređenje tjelesnih i duhovnih probitaka katoličkog naroda, vjera treba da je u svakom društvu podloga i temelj svim njegovim ustanovama. Monokonfesionalno načelo, ne znači samo promociju ekskluzivnog, kod Štadlera, katoličko – hrvatskog prinicpa konstitucije političkih partija. Ono implicira i totalitarizam jednog svjetonazora, a on se transformira u totalitarnu političku ideologiju. Sekularne partije su radikalno anatemizirane. No, tako pojmljene političke partije u sebi nose refleksije općeg Štadlerovog poimanja same prirode politike.

Page 52: Historija socijalne i politicke misli bih 2

Bit politike: militarizam i neprijateljstvo – U njegovo poimanje politike ulaze dva momenta. Politika se na jednoj strani, promatra u paradigmi militarizma. Politika se razumijeva u jeziku, duhu i logici vojnog, odnosno militantnog mentaliteta i njemu korespondirajućeg ustroja. Na drugoj strani, u Štadlerovim koncepcijskim i empirijskim predstavama svijet politike jest svijet odnosa između prijatelja i neprijatelja. Percepcija politike u militarističkom diskursu deducira se iz Štadlerove militarističke predstave o unutarnjem ustrojstvu i hijerarhijskim odnosima unutar same katoličke crkve. Papin glas naprimjer, glas je vrhovnog vođe katoličke vojske. Papa ne običava proglašavati nove dogme, nego njima daje pouke i naputke za boj protiv neprijatelja Boga i Kristove crkve, propisuje bojnu taktiku, oružje koje valja upotrijebiti, bodri sile katoličkih vojnika. Otuda, konačna pobjeda zavisi o striktnom izvršavanju taktičnih odredbi koje dolaze od višeg zapovjednika. Štadler smatra da katolici sačinjavaju vojsku s rimskim Papom kao vrhovnim vođom i biskupima kao generalima na čelu.

Iz militaristički pojmljene hijerarhijske strukture i svrhe katoličke crkve vidi se kako Štadlerov katolički klerikalizam, zapravo, zbiljski socijalni svijet života poima u logički disjunkitvnom diskursu onog ili – ili, a to u političkom kontekstu znači u kategorijalnom paru, ili prijatelj ili neprijatelj. Mi se sastasmo iz cijele Hrvatske da usred nasrtaja neprijatelja sačuvamo svoje svetinje i unapredimo što nam je najdraže na svijetu, Dom svoj i Vjeru svoju. Neprijatelji su oni koji Gospodina Isusa ne priznavaju. Neprijatelji su i oni koji se ponose, što znaju najglasovitije muževe staroga i novoga vijeka, a ne stide se kazati, da ne poznaju Isusa ni njegove riječi ni njegova djela. Naše doba nastoji svakog pojedinca potpuno duhom i tijelom naoružati protiv utjecaja katoličke religije. Slobodan um i slobodna savijest, slobodna znanost i slobodna umjetnost, eto duha što je naperio svoje plemenite moći i svoje plemenite tečevine protiv ckrve. Neprijatelj je bio prije svega svaki onaj koji se nije slagao s pokretačima akcije katoličkog pokreta i njihovom orijentacijom u želji da se osigura politički nadzor vrhova Katoličke crkve kao institucije u svim područjima javnog života. Neprijatelji su i oni koji ne daju, da se zovemo Hrvati, a drugi hoće da krate, da smo Katolici. Katolički i hrvatski narod je u B i H malobrojan, i teško mu se otprijeti tolikim neprijateljima. Pa tako su i neprijatelji Srbi koji hoće samo druge da posrbe i muslimani koji hoće da druge poturče.

Tu borbu prijatelja i neprijatelja može uspješno voditi samo Katoličko crkva sama militaristički ustrojena, hijerarhizirana i disciplinirana. Od nas se iziskuje da smo djetinjom ljubavlju odani crkvi i njoj podložni.

Državno – pravni status Bosne i Hercegovine – Nakon ujedinjenja Stranke prava i Neovisne narodne stranke, one u zajedničkom programu od 14. aprila 1894. godine o državno – pravnom statusu B i H, i to sa stanovišta, navodnog, hrvatskog državnog i narodnog prava, kažu, Hrvatska sjedinjena opozicija, stojeći na temelju državnog prava i narodnog načela, radit će svim sredstvima, da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, Bosni, Hercegovini, sjedini u jedno samostalno državno tijelo, u okviru Habzburške monarhije. Kaže da je aneksija Bosne i Hercegovine, prema uvjerenjima svih elemenata u zemlji koji su odani monarhiji, postala neminovna i neodgodiva. Ako uopće treba još nešto biti od Bosne, sada se mora dogoditi ujedinjenje.Treba da se B iH smjesta ujedini s Hrvatskom. On će nešto kasnije saopćiti molbu Franju Josipu, iznosi mu vruću molbu Hrvata Bosne i Hercegovine, da se Bosna i Hercegovina što prije sjedine s materom zemljom Kraljevinom Hrvatskom i sa Slavonijom, da se majka i kći u svome domu zagrle u krilu Monarhije. Kasnije će ova projekcija postati oficijelni programski imperativ Hrvatske katoličke udruge. On će još jednom reći, da zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H te hrvatske Istre u jedno politički i financijalno autonomno, sa Habsburškom monarhijom kao cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo. U cjelini gledajući Štadler je stajao na pankroaticističkom stanovištu koje je izražavao i frazom o našoj miloj hrvatskoj Bosni i Hercegovini. I 1915. godine u vrijeme I svjetskog rata on zastupa ovo stajalište. Josip Štadler i sljedbenici ostat će, za razliku od drugih hrvatskih političkih reprezentacija, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, privrženi ovim projekcijama i neće prihvatiti Majsku deklaraciju (30. maj 1917) pa rješenje državnopravnog statusa B i H neće vidjeti u formi stvaranja jugoslavenske države. On će potpisati Promemorij koji ga njegovi izaslanici u avgustu

Page 53: Historija socijalne i politicke misli bih 2

1917. godine uručiti caru Karlu. Kaže da Hrvatska, Slavonija, Dalmacija i Bosna i Hercegovina treba da postanu jedno jedinstveno upravno područje, kome bi se eventualno priključila Istra i Kranjska. Ono bi nosilo naziv Kraljevina Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Herceg – Bosne. Josip Štadler, je bio protiv južnoslavenskog pandražvnog ujedinjenja pa tako najistaknutiji širitelji politike južnoslavenske uzajamnosti ili unitarizma u Hrvatskoj bili su početkom 20. stoljeća mladi intelektualci, studenti Praškog sveučilišta koji su bili opijeni idejom sveslavenstva. Štadler će još jednom u svojoj Izjavi pubilicirao koncept, i to zahtijevamo sjedinjenje onih zemalja, na koje se hrvatsko državno pravo proteže, naime Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, B i H te hrvatske Istre u jedno politički i financijalno autonomno, sa Habsburškom monarhijom kao i cjelinom nerazdruživo spojeno državno tijelo. Insistirajući na stvaranju Kraljevine Hrvatske, Štadler, istovremeno Braći Slovencima obećava pomoć u njihovoj borbi za samoodržanje i za naknadno sjedinjenje s Hrvatskom. No kako razvoj događaja nije išao u njegov prilog on će prihvatiti odluke Narodnog Vijeća o proglašenju samostalne Dražave Slovenaca, Hrvata i Srba. Njegovi stavovi i u suvremenosti, pogotovo nakon iskustva sa disolucijom SFR Jugoslavije, brane njegovu velikohrvatsku projekciju, ali njegovi planovi za podizanje hrvatstva i jačanju katoličanstva u B i H te njegove nade u sjedinjenje B i H s maticom Hrvatskom su ostale neostvareni san, jedna draga utopija, koja u sebi niti je klerikalna niti liberalna, već neprekinuta hrvatska svijest hrvatskog državnog prava na Bosnu i Hercegovinu.

Page 54: Historija socijalne i politicke misli bih 2