spomena vrijedno

3

4

odraz

God. V, 2010, br. 1. (6)

ISSN: 1847-3288

Izdavač: Studentski zbor Katoličkog bogoslovnog

fakulteta Sveučilišta u Splitu

www.kbf.st-st.hrodraz@kbf-st.hr

Glavni urednik: Bruno Petrušić

Uredničko vijeće: Mato Andrijević, Ivo Bezina, Denis Bogdan, Mladen Cikač, Josip Dukić, Ljubica Kovač,

Antonija Lončar, Marijana Marinović, Bruno Petrušić, Ivan Puljiz,

Sunčica Semerad, Ljiljana Stančić, Dražen Stojanović, Boris Vidović

Naslovnica: Vjeran Martić

Računalni slog i tisak: Dalmacija papir, Split

Naklada: 500 primjeraka

SADRŽAJ

Uvodna riječ (Bruno Petrušić) ...................................... 3

SPOMENA VRIJEDNO Početak nove akademske godine (Bruno Petrušić) ........... 4XV. međunarodni teološki simpozij (Mladen Cikač) ....... 5Predstavljanje časopisa Odraz(Ivo Bezina, Bruno Petrušić) ........................................ 6Treće studijsko-hodočasničko putovanje u Cetinsku krajinu (Sunčica Semerad) .......................... 8Smotra Sveučilišta u Splitu (Ivan Puljiz) ...................... 10Adventska duhovna obnova studenata KBF-a (Martina Parlov) ........................................................ 11Filmska grupa Teofil (Marijana Marinović) ................. 11

MISLI SATKANE Katolici i kompleks manje vrijednosti (Josip Mužić, intervju) .............................................. 13Apsurd, pobuna i ljubav u Camusovim izabranim djelima (Mario Milovac) ........................................................ 16Filozofska kritika religije - Teološka kritika filozofije (Ivan Puljiz) ............................................................... 29Znanstveno dokazano: Bog ne postoji?! (Franjo Frankopan Velić) ........................................... 37Jesi li spoznao samoga sebe? (Ljiljana Stančić)............... 45

SUSRET U ISTINI Povijesni hod Crkve - Istina u sjeni manipulacije (Vicko Kapitanović, intervju) .................................... 47Tijelo u suvremenom svijetu i euharistiji (Gina Šparada) .......................................................... 53Što je istina? (Bruno Petrušić) ..................................... 59Krist - ideal i nadahnuće (Marijana Marinović) .......... 62Otajstvo života – put čovjekova ostvarenja (Ivo Bezina) .............................................................. 67Enciklika Veritatis splendor (Ivan Puljiz) ..................... 71

DUHOVNE STRUNE Crno - bijela ili siva (Antonija Lončar) ....................... 78Vrtovi i ono što oni nisu (Bruno Petrušić) .................... 80Rođeni za ljubav (Marko Klarić) ................................ 84Snaga molitve (Ljubica Kovač) ................................... 86

TITRAJI SRCA Emancipacija disonance (Lidija Bernardica Matijević) ..................................... 89Persona (Marijana Marinović) .................................... 91Gran Torino (Gina Šparada) ....................................... 94Heavy metal i Crkva (Denis Bogdan) ......................... 96Čovjek ideala (Dražen Stojanović) ............................ 101Hvala ti (Ljubica Kovač) .......................................... 102Moja pjesma (Mate Milas) ........................................ 102Pjesme (Ante Nimac) ............................................... 102Pjesme (Branka Mlinar) ........................................... 103Pjesme (Irena Delonga) ............................................ 104

5

Uvodna riječBruno Petrušić

Evo i šesti Odraz studenata KBF-a u Splitu. Vama, cijenjeni čitatelji,

ostavljamo slobodu da odraz protuma-čite ili kao refleksiju, ili kao odskok, jer na nama nije da nudimo konačno, ono što ne podliježe Vašem promišljanju, interpretaciji ili kritici. Odraz može biti mnoštvo toga, ako ćemo misliti o refleksiji, jer svaki onaj drugi koji se pogleda u odrazu vidi sebe samoga, a svatko drugi je različit i različito vidi. Odraz u smislu odskoka, otvara nova pitanja, drugačije naravi. Tako može-mo pitati što ti je oslonac, koliko mo-žeš skočiti, kamo skočiti, i na kraju za-što se odraziti uopće? Kao studenti, svi mi veoma često gledamo svoj odraz, kako izgledamo, kako studiramo i mnogo toga. Onaj odraz koji učesta-lo izbjegavamo, a koji se bar nama na KBF-u čini iznimno važan jest odraz samoga sebe, svojih nutarnjih nagnu-ća, čežnji i promišljanja. Odraz vlastite nutrine. Ipak nas je nekolicina hrabrih i smjelih ponuditi Vama na ovim stra-nicama upravo taj i takav odraz sebe. Ne zanemarujući ono izvanjsko, ipak usmjeravajući pažnju više na ono nu-tarnje, spremni smo Vas uvesti u naš svijet, svijet studenta(ice) Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu. Želja nam je učiniti Vam taj svijet bližim, razumljivijim kako biste mogli biti di-onici one iste radosti i nade kojoj smo i mi subaštinici.

Kako je od petog broja Odraza prošlo nepunih šest mjeseci, mišlje-

nja smo, mi u Uredničkom vijeću, da vam možemo ponuditi dovoljno zani-mljivijih tekstova i članaka koji mogu biti još aktualniji. Želimo ići u korak s vremenom u kojem živimo, a to je vrijeme iznimno dinamično i brzo, tako da smo osjetili potrebu da Odraz izlazi dvaput godišnje (jedan broj po semestru), da tekstovi budu “svježiji”, da se tiču konkretnijih tema. Pronaći ćete ovdje razne tekstove prvenstveno s područja teologije i filozofije, ali i pokoji literarni tekst, pokoje duhov-no promišljanje, ako i tekstove koji se odnose na našu akademsku zajednicu. Namjera je Uredništva ostvariti jedan vid komunikacije sa Sveučilištem, tj. sa studentima ostalih sastavnica Sveu-čilišta, a led probijamo sa studenticom Filozofskog fakulteta, k tome uredni-com The Split Mind-a Irenom Delon-gom, dobitnicom ovogodišnje nagra-de Goran za mlade pjesnike. Također predstavljamo djelovanje i rad filmske grupe Teofil na našem fakultetu, kao i razne djelatnosti studenata.

U ime Uredničkog vijeća, zahva-ljujem svima koji na ovim stranicama ispisuju povijest naše akademske zajed-nice, povijest jednog procesa koji ipak ne završava ovdje. Smatram kako je Odraz u mnogome upotpunio (i kako će to nastaviti raditi) sliku Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, koja bez njega ne bi bila ista. Što primismo, predasmo.

6

odraz

U ponedjeljak, 5. listopada 2009., svečanim euharistijskim slavljem

započela je nova akademska godina na KBF-u u Splitu. Euharistijsko slavlje predvodio je šibenski biskup Ante Ivas u koncelebraciji s nastavnicima i odgo-jiteljima. Veliki kancelar KBF-a nadbi-skup Marin Barišić bio je zdravstveno spriječen. U homiliji se biskup Ivas osvrnuo na opasnost da sama teologija i znanje koje, s jedne strane profesori izlažu, a studenti ga usvajaju, ostane odveć apstraktno i udaljeno od života i osobe. Istaknuo je potrebu intenzivni-jeg i osobnijeg odnosa kako profesora, tako i studenata s živim Bogom.

Nakon sv. mise, uslijedilo je u veli-koj dvorani KBF-a prigodno izlaganje (lectio brevis) na temu enciklike pape Benedikta XVI. Caritas in veritate, koji je održao novoizabrani dekan fakulte-ta prof. dr. Nediljko Ante Ančić. No, prije izlaganja, okupljenima se obratio bivši dekan prof. dr. Luka Tomašević. On se svima zahvalio na suradnji i po-želio uspješan dobar rad novom deka-nu i njegovim prodekanima, prof. dr. Anti Vučkoviću prodekanu za znanost i doc. dr. Alojziju Čondiću prodekanu za nastavu.

U novu akademsku godinu, na prvu godinu diplomskog Filozofsko-teološkog i preddiplomskog Teološko-katehetskog studija upisao se 61 stu-dent i studentica.

Početak akademske godineBruno Petrušić

Početak nove akademske godine (Željko Matas)

spomena vrijedno

7

XV. međunarodni teološki simpozij

Mladen Cikač

Na Katoličkom bogoslovnom fa-kultetu Sveučilišta u Splitu, 22. i

23. listopada 2009. održan je XV. me-đunarodni teološki simpozij na temu Kršćanstvo i evolucija. Na simpoziju je sudjelovalo devet predavača s hrvatskih i europskih sveučilišta, a otvorio ga je dekan Fakulteta dr. Nediljko Ante Ančić, naglasivši veliku aktualnost i važnost teme. U ime mons. Marina Barišića, velikoga kancelara KBF-a, dr. Drago Šimundža je istaknuo kako simpoziji reinterpretiraju istraživanja, znanja i zaključke te potiču da se odre-đene teme još više osvijetle. Prorektor splitskoga Sveučilišta dr. Igor Zanki je podsjetio koliko je ova tema zanimlji-va i širim krugovima društva i koliko je važno ispravno poučavati, posebno mlade o teoriji evolucije i nastanku i razvitku svijeta i čovjeka, stvorenih po Božjoj volji i promisli.

Nakon pozdravnih govora, dr. Ivan Bubalo iz Sarajeva imao je izlaganje na temu Evolucijska etika i problem uteme-ljenja moralnosti. Potom su dr. Špiro Marasović i dr. Hrvoje Relja predsta-vili Zbornik radova XIV. simpozija, održanog prije godinu dana na temu Vlast i autoritet - društveni i crkveni vi-diovi. Jutarnji dio programa u petak, 23. listopada započeo je dr. Ludovico Galleni (Pisa/Rim) izlaganjem Odnosi između evolucijske paradigme i kršćan-ske vjere slijedeći temeljno naučavanje Pierre Teilhard de Chardina. Potom je uslijedilo predavanje dr. Josipa Bala-banića iz Zagreb Može li kršćanin biti iskreni darvinist?. Nakon rasprave i odmora uslijedila su izlaganja dr. Di-etera Hattrupa (Paderborn/Njemačka) Evolucija utemeljuje slobodu ili kako Darwin postaje crkvenim ocem, i dr. Matthiasa Scharera (Innsbruck/Au-strija) Stvaranje i/ili evolucija – izazovi za rast i odgoj u vjeri. Svoja izlaganja u popodnevnom dijelu programa su imali dr. Ivan Tadić iz Splita s temom Razvitak svemira i čovjekovih promišlja-

Otvorenje simpozija (Ante Bitunjac)

8

odraz

nja o njemu, dr. Tonči Matulić iz Za-greba Odnos evolucije i etike - Teološko propitivanje granica, dr. Nikola Bižaca iz Splita Recepcija evolucije u dokumen-tima crkvenog učiteljstva i dr. Jadranka Garmaz iz Splita Recepcija evolucije u vjeronaučnim udžbenicima.

Nakon završne rasprave, dekan KBF-a u dr. Ančić zahvalio je predava-čima na izlaganjima s kojima su osvije-tlili odnos kršćanstva i evolucije, uka-zali na pomake, ali i slabe točke u tom vidu te pripomogli stvaranju sinteze biblijskoga nauka o Bogu Stvoritelju s teorijom evolutivnoga nastanka svijeta. Pred teolozima i onima koji poučava-ju u vjeri su velike zadaće da u svjetlu novih spoznaja preformuliraju nauk o stvaranju, pitanje istočnoga grijeha, zla i patnje, slobode i odgovornosti te na-čin Božjega djelovanja. Prosudbe i pro-mišljanja, spoznaje i poticaji pomoći će svima u dubljoj intelektualnoj i te-ološkoj formaciji, a time i u kvalitetni-jem daljnjem radu, zaključio je dekan proglasivši simpozij zatvorenim.

Predstavljanje časopisa Odraz

Ivo Bezina - Bruno Petrušić

U gotovo ispunjenoj velikoj dvo-rani Katoličkog bogoslovnog fa-

kulteta, 17. prosinca 2009., studenti i studentice fakulteta predstavili su peti broj svoga časopisa Odraz. Časopis je počeo izlaziti 2005., a ovo je prvi put da je upriličeno njegovo predstavljanje. Predstavljanje je vodila bivša studenti-ca KBF-a Dina Bralić.

Prije samog predstavljanja nazoč-nima se obratila studentica Lidija Pi-skač, koja je kao glavna urednica novo-pokrenutog Lista studenata upoznala nazočne o razlozima pokretanja Lista i njegovom sadržaju. Radi se o infor-mativnom biltenu od nekoliko strani-ca, koji izlazi dva puta mjesečno, a u kojem se uz razmišljanja o pojedinim temama studentima nude i obavijesti o vjerskim i kulturnim manifestacijama u gradu.

Nakon toga uslijedio ne uvodni go-vor podrške studentima od prodekana

Predstavljanje časopisa (Boris Vidović)

Izlaganje L. Gallenija (Ante Bitunjac)

spomena vrijedno

9

za nastavu dr. Alojzija Čondića, koji je istaknuo kako je studiranje mnogo više od polaganja ispita, te da je student-ski angažman u raznim aktivnostima, među kojima je i ovaj časopis, također važan dio studentskog obrazovanja.

Predstavljači časopisa bili su stu-denti Mato Andrijević i Vlado Vanja-ka, koji su poput vrsnih predstavljača, sve prisutne podrobno upoznali sa sa-držajem časopisa. Valja napomenuti da je ovaj broj, za razliku od prethodnih, osim što je sadržajno bogatiji i grafički dotjeraniji dobio i Međunarodni serij-ski broj ISSN.

Svečanost predstavljanja glazbenim programom popratili su studenti Do-magoj Jurčević i Ivan Marčić, s. Lidija Bernardica Matijević i Iva Ivković, te Ivica Plazonja. Predstavljanju su prisu-stvovali i studenti s drugih fakulteta,

te predstavnici udruge Studenti za stu-dente, koji su o predstavljanju napra-vili i izvješće na svojoj web stranici. Po završetku predstavljanja organizirana je mala zakuska u obližnjim prostorija-ma, u kojima su studenti uz druženje i osvježenje razmjenili i svoje dojmove.

Ovim se putem zahvaljujemo svim sudjelovateljima te dekanu i prodeka-nu KBF-a, koji su nam pomogli pri organizaciji, don Mati Uziniću rektoru Centralnog bogoslovnog sjemeništa na ustupljenoj dvorani, kao i Sveučilištu u Splitu za dodijeljena sredstva za tiska-nje časopisa.

Predstavljanje časopisa (Boris Vidović)

10

odraz

Treće studijsko-hodočasničko putovanje u Cetinsku krajinuSunčica Semerad

Nedugo nakon posjeta Vječnom Gradu, te potom Asseriji, Gospi-

ću, Bribiru i Skradinu, došao je i dan kad se ponovno otisnusmo širokim morem hrvatske povijesne i kulturne baštine, ovaj put u Sinj, obližnju plani-nu Vrdovo i Trilj. Nakon sv. mise u sa-mostanskoj crkvi i okrepe u Fratarskoj konobi, razgledali smo Arheološku zbirku uz stručno vodstvo našeg pro-fesora don Josipa Dukića, koji nas je zajedno s don Borisom Vidovićem

i poveo na ovo putovanje. Zbirka je jedna od najstarijih i najvrijednijih u Hrvatskoj, osnovao ju je fra Ante Kon-stantin Matas. U njoj se nalazi obilje arheoloških nalaza koji potječu s poz-natog nalazišta Aequuma, nedaleko Sinja, kod današnjeg mjesta Čitluk. Neki važniji nalazi su: ostatci kipa bo-žice Dijane s Garduna, reljef Meduze, Dijane i Bakha, kip božice Hekate i Heraklova glava, izvanredno umjetnič-ko djelo i jedan od najljepših ukrasa Arheološke zbirke. U zbirci se nalaze i brojni predmeti iz antičkog grada Asserije, koju smo obišli na prethod-nom studijskom putovanju.

Nakon obilaska Arheološke zbirke, posjetili smo i Muzej Cetinske krajine, osnovan 7. srpnja 1956. U tom muze-ju kronološkim slijedom predstavljena je povijest Cetinske krajine, a najviše

Studenti ispred sinjskog samostana (Maja Mula)

spomena vrijedno

11

arheoloških nalaza pronađeno je u ko-ritu rijeke Cetine.

Zatim nas je put odveo na staru sinjsku tvrđavu. Zadivljujući prizor pružila nam je gusta, pamučna magla koja se razlijevala podno nas, a kada se razišla pred nama je “puknuo” divan pogled na Grad Sinj i okolicu. Bilo je čudesno, gotovo mistično.

Krenuli smo dalje prema Vrdovu, visoravni smještenoj na Dinari uda-ljenoj 20 km od Sinja. Nakon kratke vožnje zaustavili smo se uživali u ljepo-ti Cetine, rijeke duge 105 km, koja se kod Omiša ulijeva u Jadransko more. Na Vrdovu smo ručali u planinarskom

domu Sv. Jakov, kojim upravlja Plani-narsko društvo Sveti Jakov iz Bitelića.

Kako svjež planinski zrak može iz-gladnjeti čovjeka najbolje se pokazalo kada smo naposljetku posjetili i Trilj. Kao neka pošast poharali smo sve de-licije s pladnjeva u restoranu Premijer u Grabu, gdje smo zastali na večeru. I tako, s japanskog haikua završismo na dalmatinskom pršutu!

Pomalo umorni, ali duhom rado-sni, vratismo se svojim domovima, zahvalni svima koji su nam pomogli do ovo možemo doživjeti.

U Muzeju Cetinske krajine (Maja Mula) Na Starom Gradu (Maja Mula)

Most na Panju - Općina Hrvace (Josip Dukić) Na Vrdovu ispred planinarskog doma sv. Jakov (Maja Mula)

12

odraz

Smotra Sveučilišta u Splitu

Ivan Puljiz

U novim prostorima Fakulteta elek-trotehnike, strojarstva i brodo-

gradnje, Sveučilište u Splitu organizi-ralo je 11. i 12. prosinca 2009. Smotru Sveučilišta. Svim prisutnima obratio se rektor Sveučilišta dr. Ivan Pavić, te predsjednik Studentskog zbora Sveu-čilišta u Splitu Vide Popović. Srdačnu dobrodošlicu uputili su svim profeso-rima, studentima kao i čelnim ljudima Splitsko-dalmatinske županije, te su kao prioritet društva istaknuli obrazo-vanje i zapošljavanje budućih mladih stručnjaka. Posebnu poruku uputili su

maturantima, kojima fakulteti split-skog sveučilišta nude preko stotinu studijskih programa, uz napomenu da se od sljedeće akademske godine otvara sveučilišni integrirani preddiplomski i diplomski studij farmacije.

Na Sajmu znanja fakulteti su pred-stavili svoje studijske programe i posti-gnute rezultate, kako bi pomogli ma-turantima u izboru studija, odnosno u donošenju odluke koja će im odrediti budućnost. Katolički bogoslovni fa-kultet i ove godine ostavio je trag na ovoj Smotri. Četiri skupine studenata predstavile su fakultetske preddiplom-ske i diplomske studijske programe, tako da na stolu bogato opremljenom promidžbenim materijalima nije osta-lo puno primjeraka.

Smotra Sveučilišta (Gina Šparada)

Smotra Sveučilišta (Gina Šparada)

Smotra Sveučilišta - KBF (Gina Šparada)

Smotra Sveučilišta - KBF (Gina Šparada)

spomena vrijedno

13

Adventska duhovna obnova studenata KBF-aMartina Marlov

Ponekad smo prezaposleni da ču-jemo ono što je istinski važno o

nama, Bogu i svijetu u kojem živimo. Stoga nam je potrebna duhovna ob-nova, u kojoj možemo zastati i pustiti Bogu da nas osviježi i tako nam pomo-gne kako bi bili iskreniji prema sebi, ljudima i njemu. Zahvaljujući profe-sorima Katoličkog bogoslovnog fakul-teta dr. Jadranki Garmaz, dr. Marinku Vidoviću i bivšoj studentici KBF-a, dipl. teol. s. Branki Plenča, imali smo priliku i sudjelovati na jednoj takvoj obnovi. U splitskom samostanu sestara anćela, 2. i 9. prosinca 2009., održani su molitveni susreti, a u kapeli KBF-a, 16. prosinca, slavljena je euharistija kojoj je prethodio sakramenat pomi-renja. Cijeli program duhovne obnove podržala je i često sama dolazila na su-srete provincijalka s. Lucija Baturina.

Srijedom popodne od 17 do 19 sati u samostanu sestara razmatralo se o

evanđeoskom tekstu nadolazeće nedje-lje. Metoda je svaki put bila drugačija, s jasnim ciljem da se u praksi primjene metode koje se uče na kolegiju Didak-tika. Tako je jednom metoda bila lec-tio divina, drugi put isječak filma Isus, Franca Zefirellija. Svaki je susret imao molitveni uvod, fazu osobnog rada, fazu rada u paru ili grupi i plenum. Na kraju je bila molitva i druženje uz čaj i kekse. Broj sudionika je varirao od 5 do 30, uz napomenu da je bilo prisut-no i studenata s drugih fakulteta.

Meni se osobito dojmio medita-cijski dio. Ako želite čuti i razumije-ti Božju Riječ i osjetiti tišinu, trebate ukloniti sav nemir oko vas i unutar vas, tj. pronaći mirnu tišinu. Tako ćete omogućiti interakciju Božje Riječi i vašeg života koja izaziva izgovaranje molitve.

Filmska grupa Teofil

Mario Milovac

Iza pomalo čudnog ali prije svega inovativnog termina Teofil krije se

zajednički interes koji motivira gru-pu studenata i jednog profesora da se nalaze jednom do dvaput mjesečno i razgovaraju o konkretnom filmu. Sam termin aludira da je riječ o spoju teo-logije i filma. Na prvi pogled nije jasno na koji način se susreću film i teologija, a pogotovo onda kad prvotna namjera većine filmova nije govor o Bogu, već o svakodnevnici i svemu što ona obu-hvaća. Kod sestara anćela (Jadranka Garmaz)

14

odraz

Kršćanstvo je religija utjelovlje-nja u kojoj Bog postaje čovjekom pa se tako sve što je u svezi s čovjekom direktno tiče i Boga. Nije jedina svha teologije da samo apstrahira o Bogu i tako ga udaljuje od čovjeka i povije-sti, nego upravo suprotno, trebala bi tražiti poveznice kojima se Božja riječ aktualizira i postaje nam egzistencijal-no bitna. Jedna od tih poveznica može biti i film. Čovjek je bitno definiran vi-zualnim. Većinu informacija koje pri-mamo, primamo putem osjetila vida, tako da moć slike nije za potcjenjiva-nje. Mnogi često postavljaju umjetni sukob: knjiga ili film, biraj što ti je dra-že. Jedna se stvarnost može predstaviti na više načina, riječju ili slikom, odnos je komplementaran, a ne isključiv.

Grupa od osam do deset studenata sastaje se uz prekide već tri godine. Sa-stanci se odvijaju u prostorijama fakul-teta. Na listi pogledanih i prodiskuti-ranih filmova neki su poznatiji, a neki manje poznati naslovi raznih filmskih žanrova. Grbavica, Život drugih, Ava-tar, Persona, Grand Torino, Kenjac...,

samo su neki od naslova koje je grupa obradila. Prije svega riječ je o dramama, ali ne zaostaju ni science fiction filmovi, povijesni... Nema posebnih kriterija za odabir filmova. Najvažnije je da film ima nešto za poručiti, pa makar ta po-ruka i nije univerzalna. Naposlijetku, da je sve jasno ne bi ni bilo potrebe da se o filmu raspravlja.

Način na koji grupa djeluje je jed-nostavan. Svatko može izreći svoje mi-šljenje o filmu, a zatim kroz detaljniju analizu odnosa određenih likova i si-tuacija uz vodstvo profesora fra Ante Vučkovića svoje mišljenje upotpuniti ili promjeniti. Koliko je ljudi toliko je mišljenja, a budući da je svaki pojedi-nac integrirao znanje i doživljaj Boga u svoju osobnost na sebi svojstven način,

Iz filma Roberta Rossellinija Roma città aperta (Preuzeto iz knjige G. Chinnicija, Cinema, Chiesa e Movimento cattolico italiano, Roma, 2003.)

Iz filma Andreja Tarkovskog Andrei Rublev (Preuzeto iz istoimene autorove knjige, talijanski prijevod, Milano, 1992.)

misLi saTKane

15

tako ni reakcije na određene situacije nisu jednake. Student teologije ima specifičan pogled na svijet i nemogu-će je izbjeći da ga materija koju uči ne oblikuje. Tako da kad teolog progovori o filmu događa se automatski spoj te-ologije i filmske umjetnosti. Važno je naučiti izricati svoje doživljaje. Čini se kao jednostavna stvar, ali vjerujte, nije!

Katolici i kompleksmanje vrijednosti

Josip Mužić, intervju

Josip Mužić, sveće-nik Splitsko-ma-

karske nadbiskupije, rođen je 28. travnja 1961. u Splitu, gdje je završio osnovnu školu i prve dvije godine srednje škole.

Maturirao je u Rimu, gdje je na Filo-zofskom fakultetu učilišta La sapienza i diplomirao. Potom je diplomirao teolo-giju na Papinskom lateranskom sveučili-štu. Na Papinskom učilištu Antonianum postigao je 1992. doktorat iz filozofije s temom La religione bogomila. Mito della creazione ed eterodossia (Religi-ja bogumila. Mit o stvaranju i hetero-doksija). Nakon Rima upisao je studij iz moralnog bogoslovlja u Španjolskoj na Teološkom fakultetu Navarskog sveučili-šta, gdje je nakon magisterija, obranje-nog 1993., postigao i doktorat s dizer-tacijom Poziv na kontemplaciju prema Gabrijelu od sv. Marije Magdalene de

Pazzi (La chiamata alla contemplazio-ne secondo Gabriele di S. Maria Mad-dalena de Pazzi). Predaje predmete iz filozofije i moralnog bogoslovlja na Kato-ličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu, Filozofskom fakultetu u Splitu, Medi-cinskom fakultetu u Splitu i Filozofskom fakultetu u Zadru.

Svjesni širine Vašeg predavačkog opusa koji obuhvaća niz filozofskih i neke od moralno-teoloških kolegi-ja, zanimljivo bi bilo Vaše mišljenje o tome za koje od tih područja stu-denti pokazuju najviše interesa?

Uvelike zavisi od zrelosti i interesa samih studenata tako da u pravilu prva godina ima poteškoća sa uhodavanjem jer najčešće nedostaje dobrih temelja iz srednje škole. Međutim kada se uspješ-no svlada prva godina onda može doći do izražaja više i osobni interes. Uz to, treba reći da, svaka godina ima i svo-je specifičnosti i zato je svaka lijepa na svoj način. Ono što mi se također čini dobrim jest kada ima i barem ne-koliko starijih osoba jer se tada stvara pozitivni spoj ozbiljnosti i realizma sa bezbrižnošću i idealizmom.

U ovom dobu tehničko-empirij-ske civilizacije i vladavine ekskluziv-nog humanizma gotovo konstantno participiramo na tezama o slobodi mišljenja i pravima drugoga. Uko-liko eksplicitno promislimo takvo stanje stvari, vjerniku se nameće pitanje živimo li u svijetu premreže-nom izopačenostima sekularizma i moralnog laksizma, bez opće pozna-tih objektivnih moralnih zahtjeva?

16

odraz

Stalno kršćansko učenje jest da su tri glavna neprijatelja čovjekova spa-senja: tijelo, svijet i đavao. Ne želi se time zanijekati ono pozitivno sadržano u prva dva jer su i tijelo i svijet stvoreni od Boga kao dobri već se želi ukazati na opasnosti koje nam preko njih pri-jete jer na to vrlo lako zaboravimo. U vezi svijeta konkretno to traži od nas da, svjesni svoga kršćanskog dostojan-stva, pristupamo svijetu bez podilaže-nja i dodvoravanja kao oni koji mu imaju za ponuditi ono najvažnije: je-dinog spasitelja Isusa Krista. Na žalost primjetno je da mnogi kršćani, koji su se i nesvjesno sekularizirali, prilaze svi-jetu s kompleksom manje vrijednosti i imaju stalno potrebu za potvrđivanjem u istom i to najčešće na najgori mogući način preko progresivnog odricanja od bitnih moralno-doktrinalnih sastavni-ca njihove vjere.

Tako ispada da je sve pitanje samo ljudskog dogovora i da se Crkva sada nalazi u jednom vremenu “rasprodaje” kada s popustima i sniženjima može-mo skrojiti kršćanstvo po svojoj mjeri. Studenti KBF-a su posebni pozvani da budu uvjereni i samosvjesni vjernici koji će bilo kome u svijetu, uvažavaju-ći njega kao osobu, znati posvjedočiti svoja uvjerenja životom i razumskim argumentima. Ako konačni rezultat ne bude ta osobna zrelost koja omo-gućava svakome da bude evangelizator tamo gdje se bude nalazio onda se tre-ba bojati da se vrijeme provedeno na fakultetu krivo iskoristilo.

Bez obzira koju sferu čovjek pro-lazi uvijek gleda “licem u lice”, čak

kad je i u odsutnosti, lice drugoga je imaginarno u njegovim mislima ne dopuštajući subjektu da ga zabora-vi. Svatko od nas tako postaje odgo-voran za lice drugoga čim se drugi pojavi. Može li takva etika drugoga, etika u kojoj dominira imanencija, odnosno ljudska osoba, prevladati i biti fundirajuća u odnosu na etiku koja ima za temelj sferu trascenden-tnoga?

U našem vremenu antropocentriz-ma kada čovjek sebi utvara da može zauzeti mjesto Boga logično je da se postavljaju ovakva pitanja u kojima se sada i moral želi utemeljiti na čovjeku. Jednim djelom je to opravdano jer Bog koji je stvorio ljudsku narav upisao je u njoj i svoje zakone po kojima čovjek treba živjeti i to nam može olakša-ti sporazumijevanje sa onima koji ne vjeruju ili pripadaju drugim vjerama. Međutim pošto je čovjek ranjen i osla-bljen grijehom svojih praroditelja i svojim vlastitim grijesima Objava je i na moralnom planu bila i ostaje nuž-na. U konačnici naša krajnja svrha nije pomoći ljudima da žive etično na ovoj zemlji nego da se spase za vječnost i ako nam to nije jasno onda smo mi negdje ozbiljno zakazali kao katolici.

Ukoliko se slažemo da su poteš-koće potrebne za ljude koji traže is-punjenje, onda smo u trenutku pri-tiska i nevolje sposobni i jači za na-predak nego ikada. Trebamo li težiti konačnoj sreći samo onda kada ju je moguće postići bezbolno ili vrednote trebamo prepoznavati u trnovitosti i boli puta kojim ih postižemo?

misLi saTKane

17

Naša sreća i izvor svih vrednota je Isus Krist. Zato je osnovno i presud-no imamo li osobni odnos s Njim i to takav koji traje uvijek. Slično poput onog odnosa koji imamo sa ljudima do koji nam je posebno stalo roditelja, djece, žene/muža… Kao što u takvim bliskim vezama ljubav nije na trenut-ke samo onda kada nam je ugodno, lijepo ili korisno biti s drugim tako i još neusporedivo više vrijedi za odnos s Bogom. Tu se onda postavlja pitanje: jesam li ja konkretizirao kroz jedan oz-biljan duhovni život svoje dobre želje i osjećaje tako da mogu reći da doista volim Isusa svim svojim silama.

Dok Crkva i teološka znanost s punim pravom posežu za instrumen-tarijem objektivnog moralnog zako-na, koji kao racionalnu podlogu ima spoznatljivu činjenicu moralno do-brog i moralno lošeg, s druge stra-ne smo svjedoci nekvalitetno i brzo informiranih ljudi koji već a priorno odbacuju ili navodno znaju odgovor Crkve i teološke znanosti, a svoju negaciju teističke kulture temelje na činjenici subjektivnog fundiranja vlastitoga mišljenja. Kako bi ste kao teolog i filozof odgovorili na pitanje o objektivnoj normi moralnog zako-na ukoliko ozbiljno uzmemo u ob-zir postavku da i Crkva napreduje u spoznaji moralne istine?

Donositi objektivno utemeljenje morala kako to čini Crkva danas jest jedno veliko služenje svijetu koje mu nudi izlaz iz moralne anarhije i “dika-tature relativizma”. I sama Crkva, sa svoje strane, suočena s novim izazovi-

ma, poput onih bioetičkih, ima zada-tak i priliku produbljivati neprolazne moralne istine i nalaziti im nove pri-mjene.

Ipak mislim da je prvo i presudno pomoći čovjeku da otkrije i prihvati kršćansku vjeru i da tek onda ima pra-vog smisla govor o moralu inače riski-ramo, između ostalog, da Kristov mo-ral ljubavi pretvorimo u Kantov moral dužnosti.

Drugi vatikanski koncil je nagla-sio važnost djelovanja laika u životu Crkve. Kako Vi vidite današnje i bu-duće djelovanje laika unutar crkve-nog života?

Laici su nedovoljno poznato i vrednovano bogatstvo Crkve i stoga nije dobro promatrati ih reduktivistič-ki samo u kontekstu unutarcrkvenog života. To je jedan oblik klerikalizma. Mjesto posvećenja i djelovanja laika je prije svega svijet i tu oni trebaju učini-ti najviše te će tako najbolje pomoći i samim svećenicima. Mi Hrvati se, na žalost, često jalovo vrtimo u krug pre-bacivanje odgovornosti pa vrlo često laici očekuju od klerika ono što spada na njih i obrnuto. Jedno smo tijelo i moramo se izboriti za katoličku širinu u kojoj sve što je dobro i na izgradnju biva prepoznato i podržano od svih.

Problem smisla života danas je jedan od gorućih problema mladih ljudi. Budući da živimo u plurali-stičkom društvu gdje je jedan dio naših vršnjaka, nominalnih kršteni-ka, a zapravo agnostika i ateista koji ne traže smisao života u vjeri. Kakav smisao ponuditi takvim ljudima?

18

odraz

Dajmo sebe u osobnom prijatelj-stvu gdje ćemo znati naći i odvajati vri-jeme za takve, biti im na pomoć kad im zatreba te molimo za njih i svjedočimo im svoju vjeru pa će oni imati priliku da se zainteresiraju za jedini pravi smi-sao – Isusa Krista. Puno je danas doi-sta površnosti i ispraznih riječi a malo stvarnog kršćanskog davanja drugima.

Naša zemlja se nalazi pred ula-skom u Europsku uniju koja je u svom temelju multinacionalna tvo-revina starog kontineta. Po Vašem mišljenju kako možemo najbolje očuvati naš nacionalni identitet i pripadnost Katoličkoj Crkvi?

Mišljenja sam da bi za nas kao na-rod bilo najbolje da nikad ne uđemo u Europsku uniju jer imamo i prebogato povijesno iskustvo gdje su nam se svi takvi eksperimenti “obili o glavu”. A ako smo prisiljeni onda učinimo sve da se to dogodi što kasnije i pod što bo-ljim uvjetima. Osim toga, a to je ono

što je puno važnije, očuvanje je ipak minimum koji treba nadići stalnim rastom u vjeri u Boga i ljubavi prema svom narodu. Na tom polazištu onda možemo razvijati plodnu suradnju sa svim katolicima i rodoljubima u Euro-pi i svijetu.

Za kraj profesore želite li nešto dodati ili uputiti kakvu poruku čita-teljima našeg časopisa?

Zahvaljujem na prilici koju ste mi dali da progovorim u ovom vašem li-stu i veseli me svaki konstruktivni stu-dentski angažman mimo studija jer on pridonosi toliko potrebnoj cjelovitoj formaciji.

Želim vam da godine studija budu zaista najljepše godine vašeg života u kojima će vas osvojiti Kristova ljubav i gdje će mnogi preko vas otkriti vjeru i postati katolici koji mijenjaju svijet.

Intervju pripremili: Ivan Puljiz i Dražen Stojanović

Apsurd, pobuna i ljubav u Camusovim izabranim djelima

Mario Milovac

ma u kojima se ta filozofija ogleda, a ne sustavno izlaganje Camusove misli.

U središtu interesa bit će prije svega drame Kaligula, Nesporazum i Opsadno stanje, romani Kuga, Stranac i Sretna smrt te filozofski esej Mit o Sizifu.

Neke bitne teme koje se tiču sa-mog Camusa i njegovog sustava neće

U ovom kratkom prikazu namjera mi je ukazati na neke od važni-

jih tema koje Albert Camus obrađuje u svojim djelima. Pokušat ću posložiti ideje koje su proizašle iz Camusovog pera u jednu priču, s tim da će misao vodilja biti naglasak na spajanje filo-zofske pozadine s romanima i drama-

misLi saTKane

19

se ovdje previše spominjati, ali ih je vrijedno istaknuti. To su odnos Camus – Sartre, utjecaj Nietzschea i nihiliz-ma, elementi vitalizma u ranijim dje-lima, odnos prema egzistencijalizmu i nadrealizmu itd.

Camus je odbacivao svako povezi-vanje vlastitog sustava s filozofijom ili pokretom egzistencijalizma, koji je po-stao glavno strujanje filozofsko-knji-ževnih krugova poslijeratne Europe. Nakon sloma fašističkih režima Euro-pu je trebalo ponovno izgraditi, kako materijalno tako i duhovno. Camusov glavni interes usredotočen je na čovje-ka. On sebi postavlja pitanje: Kako ži-vjeti u ovom svijetu koji je tako krhak i nepredvidiv? Njegov sustav razmišlja-nja proizašao je iz prakse. Sudjelovao je u francuskom pokretu otpora pišući za ilegalne novine Combat. Francu-ska je bila ponižena i pod njemačkom okupacijom, a članovi Pokreta otpora svakodnevno su nestajali i bivali ubija-ni. Camus je na svojoj koži osjetio što znači živjeti i biti neprestano suočen sa smrću.

Svoj sustav razmišljanja zamislio je u dva dijela, ciklus apsurda i ciklus pobune, s tim da se elementi jednog i drugog ciklusa prožimaju. O pobuni će biti riječi kada za to dođe vrijeme. Prvi ciklus, ciklus apsurda, služi kao svoje-vrsno postavljanje problema. U pred-govoru Mita o Sizifu Camus kaže: »...apsurd uziman do sada kao zaključak u ovom ogledu shvaća se kao polaziš-na točka.«1 Nešto poput Descartesove

1 A. CAMUS, Mit o Sizifu, Matica Hrvatska, Zagreb, 1998., str. 6.

metodološke sumnje. Camusov je stav o apsurdu jasan: On je duhovno zlo u svom najčišćem stanju.2 Usto pokušava izložiti je li moguće živjeti s apsurdom, a ne bježati od njega.

Apsurd je razdvojenost, suprot-nost, izvire iz usporedbe činjeničnog stanja i određene stvarnosti. On je razilaženje između onoga što mislimo da znamo i onoga što doista znamo. Camus daje lijep primjer »...ima dana kada pod prisnim licem žene koju smo voljeli mjesecima ili godinama otkriva-mo tuđinku.«3 Rađa se iz zamora koji proizlazi iz ritma života. Osuđeni smo na ponavljanje, tjedan za tjednom, godinu za godinom. Odjednom se u nama javi pitanje: Zašto, čemu? A od-govora nema. Kao smrtna bića definira

2 Usp. Isto.3 A. CAMUS, Mit o Sizifu, str. 18.

(Marijana Marinović)

20

odraz

nas odnos prema vremenu; nitko nije besmrtan. Apsurd je pobuna tijela! Za-što željeti sutra, iako bi ga cijelim svo-jim bićem trebali odbiti jer smo korak bliže kraju, smrti?

Čovjekov duh traga za istinom, a nailazi samo na proturječja. Već je Kant zaključio da možemo nabraja-ti fenomene, ali ne možemo doći do istinske spoznaje. Mnogo je istina, ali nedostaje ona koja integrira sve u jednu smislenu cjelinu. Čovjek treba izabrati jednu istinu i po njoj živjeti. Camus u romanu Pad kroz glavni lik ironično progovara o tome kako si tre-ba izabrati gospodara. Koga onda iza-brati kada Bog više nije u modi? Koju istinu izabrati i po njoj živjeti?

Apsurd kaže nijednu, već je po-trebno probati sve i osloboditi se svake prepreke koja stoji na putu apsurdnoj slobodi. To će se vidjeti kasnije na pri-mjeru Kaligulina lika. Čovjek svojim pogledom uvijek parcijalno zahvaća stvarnost, nedostaje mu potpuni uvid, potpuna slika. Apsurd nije ni u čo-vjeku ni u svijetu, već u sučeljavanju onoga što želi i onoga što mu svijet pruža. Domovina apsurda jest ljudski duh. Bez razuma i svijeta, nema niti apsurda. Dokidanjem jednog od ovih elemenata dokida se i apsurd, a Camus ga ne želi dokinuti već s njim živjeti.

Mersault kao prototip postmodernog čovjekaPrve riječi Camusovog romana

Stranac nagovješćuju nam da je u pi-tanju junak ili antijunak čiji je duh zahvaćen apsurdom. »Danas je mama

umrla. Ili možda jučer, ne znam.«4 Mersault nije lik koji o apsurdu priča, niti od njega bježi, on ga jednostavno živi. Zahvaćen je ritmom života iz ko-jeg se rađa zamor i pitanje: Čemu ži-vjeti? »Pomislih da je prošla još jedna mučna nedjelja, da je mama već poko-pana i da ću ponovno na posao i da se, sve u svemu, ništa nije promijenilo.«5 Odgovora na gore navedeno pitanje nema, jer um ne može proniknuti u istinu koja će sve integrirati. Ni samo-ubojstvo nije rješenje jer je ono bijeg od apsurda. Ono bi značilo da nas je svijet nadmašio.

Kako živjeti u tom svijetu oslobo-đenom od iluzija u kojem smo jedan drugome, ali i samima sebi, stranci? Da bismo odgovorili na ovo pitanje treba suprotstaviti slobodu koju živi građansko društvo i Mersaultovu slo-bodu zadobivenu apsurdom.

Sloboda u apsolutnom smislu ne može postojati bez pouzdanja u vječ-nost. Zašto? Jer što god radili smrt nas čeka, ona nas definira, ona je stvarnost kojoj ne možemo umaknuti, nitko nije oslobođen od nje. Prihvaćanjem Boga otvara se prostor nadi. Nadi u uskrsnu-će, nadi da smrt nije kraj. Otvaranje toj nadi podrazumijeva dokidanje mi-sli, ono što Kierkegaard naziva skokom vjere. U jednom trenutku čovjek mora priznati da postoje stvari koje razumom ne može dohvatiti, nego samo vjerom. Kršćani bi to nazvali otajstvom. Vjera u uskrsnuće jedna je od tih stvari. U

4 A. CAMUS, Stranac, Biblioteka Jutarnjeg lista, str. 7.

5 Usp. Isto, str. 20.

misLi saTKane

21

sustavu apsurda religiji nema mjesta jer ukida jednu od jednadžbi što čine apsurd, a to je razum. Ako odbacimo Boga kao ideju koja nadilazi um, i odbacimo uopće sve što nas nadilazi, onda i ideja hijerarhije vrijednosti ko-joj je Bog bio jamac postaje klimava. Ako uskratimo nadu i budućnost, ako je smrt kraj, onda to vraća vrijednost životu.

Nietzsche nagovještava nadčovjeka, a rađa se Mersault. To je čovjek ravno-dušan spram budućnosti sa strašću da iscrpi sve što mu je dano. Živi samo s onim što zna i zadovoljava se s onim što jest. »Sutra ne postoji, eto razloga moje duboke slobode.«6 Kod Mersaulta je to sloboda od općih propisa, tabua, oče-kivanja. Neozbiljno shvaća pravni apa-rat. Ako nema Boga ni morala, onda ne postoji ni kvalifikacija čina kao dobrog ili lošeg, već samo iskustvo koje stoji iza njega. Dolazimo do uvećanja čovje-kovih mogućnosti. Živjeti znači osje-ćati svoju strast za životom i pobunu što je više moguće.7 Svako je iskustvo dobro, a grižnja savjesti beskorisna. Zato se Mersault ne kaje zbog zločina, zato započinje avanturu s Marie dan nakon majčinog sprovoda. Zbog te novodobivene slobode s rokom traja-nja, Meursault u Sretnoj smrti počinja promišljeno ubojstvo. Ubija Zagreusa, milijunaša, a s njegovim novcem »ku-puje« izlaz iz osmosatnog radnog dana. Vraća si ukradeno vrijeme i koristi ga

6 A. CAMUS, Mit o Sizifu, str. 53.7 Pobuna – važno je imati na umu da pobuna

u fazi apsurda i u fazi pobune nemaju isto značenje

da se nađe licem u lice sa svojom slobo-dom. Kaligula ubija sve oko sebe da bi usavršio vječnu samoću. Ubija pritom Scipiona, mladog pjesnika, i Cezoniju, njegovu ženu, a oni predstavljaju ideje prijateljstva i ljubavi. Kaligula se želi osloboditi svega i ostati sam sa svojom slobodom. Mersaultu se u Strancu ne sudi zbog ubojstva Arapina, već se sudi njegovoj nutrini. Sudi ga društvo za-brinuto za svoju budućnost. Inspektor zaključuje: »...praznina srca koju otkri-vamo u ovoga čovjeka postaje ponor u koji se društvo može strovaliti«.8 Op-tužba zahtijeva njegovu glavu jer Mer-sault nema što tražiti u društvu čija bitna pravila ne priznaje.9

U ovom slučaju Camus postaje prorok postmoderne. Treba objektivno

8 A. CAMUS, Stranac, str. 79.9 Usp. Isto, str. 80.

(Antonija Vodanović)

22

odraz

procijeniti koliko je Mersaultov »slu-čaj« uznapredovao u društvu. Nalazi li se društvo današnjice na stazi koja klizi u ravnodušnost Mersaultova srca? Ko-liko Mersaulta ima među nama? Zašto nam je on toliko simpatičan? Na nama je da odgovorimo na ova pitanja.

Iz svega do sada izloženoga bit će lakše odgovoriti na pitanje iz jedne od glavnih tema Stranca: susret ispovjed-nika i Mersaulta. Zašto je Mersault od-bio križ? Ispovjednik je očekivao da će se Mersault u strahu od smrti, u očaju i besmislu, uhvatiti zadnje slamke spasa, Boga. Da je prihvatio križ, od kojeg je stalno odvraćao oči, apsurd bi se izbje-gao, a Camus to nije imao na umu. Upravo suprotno, on ostaje vjeran lo-gici apsurda do kraja. U izljevu gnjeva doživljava svojevrsnu katarzu. Život je besmislen isto kao i Sizifov posao, ali njegova je egzistencija samo nje-gova stvar, jedina sigurna istina koju posjeduje jest da je živ. Bez obzira što je kažnjen od bogova na tako besmi-slen čin, kotrljanja kamena, a u ovom slučaju to je sama egzistencija, Mersa-ult nalazi svoju tihu radost u pobuni spram Boga i društva, koje će ga doče-kati na smaknuću s povicima mržnje, te umire sretan isto kao i Meursault u Sretnoj smrti.

Tema stranca prisutna je gotovo u svim djelima Camusovog opusa. Čo-vjek koji je stranac sam sebi, stranac je i drugima. Ne može se izraziti, teško pronalazi riječi da se predstavi. Takvo duhovno stanje, Jan, glavni lik drame Nesporazum, plaća životom. Nakon 20 godina izbivanja iz svog kraja vraća se

s ženom koju voli i podebljim financij-skim računom u svoj bivši dom. Tamo pronalazi majku i sestru koje žive na rubu egzistencije. Preživljavaju tako što pljačkaju i ubijaju rijetke goste koji dođu u njihov hotel. Jan dolazi u taj hotel, one ga ne prepoznaju. Bio im je stranac. Izgarao je od želje da se pred-stavi, ali nije znao što kazati, tražio je riječi koje će sve dovesti u red, no jed-nostavno ih nije pronalazio. On je bio stranac u potrazi za odgovorima. Hotel smrti u koji je došao zapravo predstav-lja njegovu unutrašnjost. Nakon što su ga ubili članovi obitelji, sestra Marta obraća se u gnjevu njegovoj ženi, koja želi saznati gdje joj je muž. Zaključuje o Janu isto što i Mersault dok je bio u ćeliji – glupan je dobio što je i tra-žio, svoju ludost platio je smrću, jer je sišao na mjesto gdje nitko nikad nije prepoznat.10 U potrazi za odgovorima na pitanja, straha, dužnosti, čežnje za apsolutnim, čovjekova je unutrašnjost pustinja u kojoj zapravo nema odgo-vora. Tu će se naći samo očajavanje. Jedini način za preživljavanje u takvoj pustinji jest ravnodušnost ili spas u Bogu, a on u svakom slučaju šuti. Tre-ba imati na umu da je ovo poslijeratno razdoblje i da nad svima lebdi pitanje: Gdje je Bog u tom košmaru stradanja i patnje? Marta mrzi taj svijet patnje u kojem smo osuđeni samo na Boga. U uvjetima u kojima je svaki dijalog one-mogućen, svaki međuljudski kontakt postaje besmislen. Nitko nikoga ne razumije. Čovjekovo stanje otuđeno-

10 A. CAMUS, Nesporazum, Alfa, Zagreb, 1999., str. 123.

misLi saTKane

23

sti i zbunjenosti u kombinaciji s dobi-venom slobodom djelovanja završava njegovim fijaskom.

Kaligula, glavni lik u istoimenoj drami, tjera logiku apsurda do kraja. Želi se osloboditi svih ideja koje na-dilaze čovjeka i zadobiti potpunu slo-bodu. »Svijet je nevažan, prijateljstvo ništa. Tko to uviđa zadobiva potpunu slobodu.«11

U ovoj se drami nalaze elementi dvaju Camusovih ciklusa. To se oči-tuje u susretu Hereje, mudrog patri-cija, pobunjenog protiv Kaligule, koji predstavlja apsurd, i samog Kaligule. Hereja shvaća isto što i dr. Rieux u ro-manu Kuga. Kuga je apstrakcija, ideja u svima nama protiv koje se treba bo-riti. To je ideja koja će, ako pobijedi, označiti kraj svijeta. Kaligula se pred-stavlja kao kuga. Sam za sebe kaže: »...ja ću zamijeniti kugu.«12 Dakle, ako je kuga u svima nama, a Kaligula se pred-stavlja kao kuga, to znači da smo svi mi potencijalni Kaligula, moćnik koji pretvara filozofiju u leševe. Zato Here-ja kaže Kaliguli: »...ne volim te, jer ne mogu voljeti ono lice u sebi koje želim prikriti.«13 To je prvi put u povijesti čovječanstva da pojedinac posjeduje neograničenu vlast poričući pritom čovjeka i svijet. Ne može se istodob-no tjerati apsurd do kraja i biti sretan. Nemoguće je živjeti u svijetu oslobo-đenom od »viših« ideja, u kojem svaka najčudnija misao pojedinca u nekom

11 A. CAMUS, Kaligula, Alfa, Zagreb, 1999., str. 22.

12 Usp. Isto, str. 65.13 Usp. Isto, str. 54.

trenutku može postati stvarnost. To su ideje poput morala, ljubavi, prijatelj-stva itd. Svijetu treba sigurnost, koju je nemoguće imati ako su izjednačene posljedice svih čina. Dobro ili loše, svejedno je. To je sloboda koja gazi sve na putu!

Kaligula je bio idealist. Nadao se da će iz sveopćeg meteža prouzrokova-nog tjeranjem logike apsurda do kraja izroniti neki novi svijet, novi poredak i novi čovjek. Svijet u kojem ljudi umiru sretni i u kojem nema patnje. Ali prije toga čovječanstvo treba pro-ći razdoblje kušnje. Uočio je da ništa na ovome svijetu nije po mjeri čovje-ka, ljubav nije dostatna, čak je i tuga lišena smisla, zub vremena je nagriza, pada u zaborav. Što se dogodilo s čo-vjekom lišenim svih ideja, koji ostaje sam sa svojom slobodom? Nije se do-godilo ništa! Nikakav novi poredak,

(Antonija Vodanović)

24

odraz

novi čovjek, samo još veći očaj. Tako Camus razrješuje s apsurdnom slo-bodom. Kaligula sam ispred zrcala u agoniji viče: »Tražio sam nemoguće u krajnjim granicama svijeta, na rubovi-ma sebe... pružao sam ruke vičući, i ti si taj kojeg susrećem, uvijek ti naspram mene, a ja te toliko mrzim. Pogrešan sam put izabrao, nikamo nisam stigao. Jer moja sloboda nije dobra.«14

Kaligulu ubija pobunjena svjetina. Ali sa zadnjom Kaligulinom rečeni-com na izdahu, »Još sam živ«,15 Camus zaključuje da će borba s Kaligulom u nama trajati dok je čovjeka i čovječan-stva. Uvijek se vraća i rađa u nekom novom obliku, bio to Hitler, Staljin, Kaligula ili netko drugi.

PobunaU ciklusu apsurda Camus je razri-

ješio kamo vodi život s apsurdom, tj. tjeranje apsurda do kraja. Samouboj-stvo nije rješenje isto kao ni apsurdna sloboda koja uvijek završava na štetu drugoga.

U ciklusu pobune Camus se želi razračunati s ubojstvom drugoga, to-talitarnim režimima i preprekama koje sprječavaju međuljudsku solidarnost, kao što su otuđenost, nemogućnost dijaloga, ljubavi, okretanje leđa jedno drugome itd. Svi ovi fenomeni mogu se objediniti pod nazivom kuga. Uoč-ljivo je da taj termin u fazi pobune do-biva novo, prošireno značenje, ali i da s apsurdom još nije razriješeno. Pobu-na je usmjerena protiv ideologije koja

14 A. CAMUS, Kaligula, str. 75.15 Usp. Isto str. 75.

filozofiju pretvara u leševe, a filozofija pritom služi kao alibi za doktrinu. Pod ovim Camus među ostalim sigurno ima na umu ono što se dogodilo Ni-etzscheovoj filozofiji u Trećem Reichu, čime mu je učinjena velika nepravda. Zbog toga Camus posvećuje poglavlje Nietzscheu i nihilizmu u Pobunjenom čovjeku. Motivaciju za pisanje Pobunje-nog čovjeka nalazimo u samom uvodu u djelo: »Onoga dana kada se zločin počne kititi trofejima nevinosti..., nevinost je pozvana da pruži svoja opravdanja.«16

U ovom ciklusu nailazimo na nov način ophođenja s religijom. Ona više nije fenomen koji se niječe, ona posta-je smetnja pobuni. Religija čini pobu-nu nepotrebnom, a Camus je smatra itekako potrebnom. O toj ćemo temi kratko progovoriti kasnije.

Camus si postavlja pitanja: Posto-ji li pravedno ubojstvo? Ima li čovjek pravo drugomu oduzeti život pod ika-kvim uvjetima? Koji je odnos patnje, otkupljenja povijesti i religije? Kon-tekst razmišljanja je poslijeratna Euro-pa. Prva polovina 20. stoljeća odnijela je živote 70 milijuna ljudi, tako da su ove teme bile itekako aktualne.

Svi pobunjeni junaci, Diego u Op-sadnom stanju, Hereja, dr. Rieux, Ka-ljajev u Pravednicima, stavljaju na ras-polaganje svoj život u korist drugoga. Taj drugi ne predstavlja toliko interes pojedinca već u prvom redu čovječan-stvo, kolektiv, čitavu masu ljudi koja se onda naravno sastoji od mnoštva

16 A. CAMUS, Pobunjeni čovjek, Zora, Za-greb, 1971., str. 8.

misLi saTKane

25

pojedinaca. Na taj se način ponovno afirmira čovjekovo mjesto u svijetu. Čovjek više ne poriče svijet i drugoga već mu se stavlja u službu. To mu je ujedno i prilika da se nadiđe. Dakle, ljudska je solidarnost pod tim vidom metafizička stvarnost.17 Čovjek kao po-jedinac je izgubljen. Vidjeli smo kako je završio Kaligula kad je ostao sam. Čovjek je dio zajednice i svi smo za-duženi za dobrobit onoga do nas. On se preko pobune ponovno pronalazi kao dio kolektiva. Nalazi svoje mjesto u svijetu koje je apsurdom izgubljeno. Pobuna u svakidašnjem životu postaje prva očitost, jedina sigurnost, isto kao Descartesu cogito. Iz toga proizlazi: Bunim se dakle jesmo.18

U Pobunjenom čovjeku Camus za-ključuje kako čovjek ne može biti sre-tan ako su svi oko njega nesretni. On je uronjen u zajednicu. Sebičnost i glu-post vladara jesu ono što utire putove kugi. Da je Diego u Opsadnom stanju pristao na trampu Viktorija za grad i time okrenuo leđa sugrađanima te iza-brao vlastitu sreću na štetu drugih, svi bi bili izgubljeni. I grad i Diego i Vik-torija. Kugina tajnica Diegu priznaje: »...otkako znam za sebe, bilo je dovolj-no da jedan čovjek nadvlada strah, i da se pobuni, pa da njihov stroj počne škripati.«19

Iz ovoga je očito da je potreban po-jedinčev angažman u društvenim zbi-vanjima. Pasivni promatrač također je

17 Usp. Isto, str. 20.18 Usp. Isto, str. 25.19 A. CAMUS, Opsadno stanje, Alfa, Zagreb,

1999., str. 187.

kužan. Jedan od protagonista romana Kuga, Tarrou, bio je u revolucionarima, ali je vidio da ni njima nije strano ubi-janje. Pobuna vrlo lako može prijeći u teror i tiraniju obojenu revanšizmom. Zato je pobunjeni junak angažiran ali skroman. Odustaje od časti i krojenja povijesti. Spreman je na žrtvu. Granica pobune jest život drugoga.

U drami Pravednici Camus istražu-je u kojim je uvjetima moguće izvršiti »pravedno ubojstvo«. Kaljajev nije mo-gao izvršiti atentat na velikog vojvodu jer su u kočiji bila djeca. Nije u svojoj glavi mogao dati opravdanje za takav čin. Kasnije je atentat izvršen, ubijen je samo vojvoda. U razgovoru Kaljajeva s inspektorom otkrivamo kako nije ba-cio bombu na čovjeka već na ideju. On ubija silništvo, a ne pojedinca. Inspek-tor mu zamjera zašto se ne bori idejom protiv ideje, a ne bombom na nju. Želi da Kaljajev prizna ubojstvo čovjeka, a ne ideje. Tim će činom sačuvati svoj ži-vot, tj. neće ga objesiti. U takvom po-stavljanju stvari poželjet će iskupljenje. A samo religija može dati iskupljenje ubojici koji nastavlja živjeti. Kaljajev se ne slaže s tim. Odbija raspelo kao i Mersault, s razlikom u tome što Kalja-jev u smrti pronalazi svoje iskupljenje. Ako ubije, a ne bude ubijen, onda će biti samo ubojica. Onda je zločin taj koji ponovno pobjeđuje i kroji povi-jest, a ne pravda. On se ne smatra ubo-jicom jer daje svoj život kao cijenu za život ubijenog. Tu je granica koju po-buna postavlja pred pojedinca ako želi ubijati, a pritom biti pobunjeni junak.

Ciklus pobune karakteriziran je

26

odraz

angažmanom pojedinca. U romanima Kuga i Pad možemo iščitati neke obri-se Camusovog stava spram kršćanstva; zamjerke, ali i simpatije, koje su veći-nom usmjerene na samog Krista. Stoga je veoma važno analizirati odnos otac Paneloux – dr. Rieux.

Od čega je umro otac Paneloux?Odgovor na to pitanje jasan je

i kratak: Ne zna se. Ostavljeno je či-tatelju da procijeni. Otac Paneloux drži dvije velike propovijedi u gradiću Oranu, koji se nalazi u karanteni. Prva propovijed pred punom crkvom ima moralizatorski ton.20 Kuga je kazna za grijehe i zahtijeva pokajanje. On je dis-tanciran od naroda, govori »Vi«, kao da kler nije umiješan u zbivanja. Ana-lizira situaciju i nudi rješenja.

Svećenik koji je daleko od života ne može ništa učiniti za čovjeka osim ponuditi mu prazne riječi i slatkorječi-ve fraze. Rieux zamjera što je svećenik žustriji u branjenju neke apstraktne istine nego u konkretnom pomaganju čovjeku. Doktor Rieux želi pomoći, a za istinu ga nije briga. Bilo bi nepra-vedno odmah dignuti hajku na Ca-musa i proglasiti ga mrziteljem Crkve samo zato što kritizira svećenike koji nisu ponekad u pastoralnom pogledu dovoljno angažirani. Dr. Rieux (a mi-slim da kroz njega progovara istinski Camus), zamjera kršćanstvu premali doprinos u borbi protiv patnje i bijede. Kritizira tendenciju u kršćanstvu koja se očituje kroz povremenu spremnost

20 Usp. A. CAMUS, Kuga, Sysprint, Zagreb, 1997., str. 150-156.

olakog mirenja s patnjom ili, u nekim ekstremnim slučajevima, čak njezina veličanja. Te tendencije u kršćanstvu okreću logiku razmišljanja naopačke. Tako se izvodi zaključak: Bog je patio pa zašto ne bismo i mi; umjesto ono-ga što bi trebalo naučavati autentično kršćanstvo (ako to nije previše preten-ciozan pojam); čovjek pati, pa se toj patnji pridružio i Bog, da mu pokaže kako čovjek nije sam u svojoj agoniji.

Olako prihvaćanje patnje umrtv-ljuje želju za borbom, a to Camus želi – borbu do kraja, bez predaje. Rijetko tko od kršćana vjeruje toliko duboko da je spreman umrijeti pomiren. Tek se rijetki predaju do kraja. Ako ćemo vje-rovati, a ne činiti ništa, onda je bolje ne vjerovati i boriti se svim silama protiv smrti. Ona je tada ono što nas definira, a ne nada. U takvom promišljanju tre-ba željeti bolji svijet odmah i sada, a ne čekati njegovo eshatološko ostvarenje, jer ono je stvar nade i vjere. Da Crkva do kraja ne ispadne bad guy, Camus je uključio Panelouxa u aktivnu borbu, uključio ga je u realni život, srušio ga je s ambona i ubacio među svijet. U tom susretu Panelouxa i svijeta doga-đa se promjena u razmišljanju. Blizak susret s patnjom i bijedom njega mije-nja. Svjedočio je smrti nevinog djeteta. Do tad je bio zaštićen serumom pro-tiv kuge, a to je bila vjera. Dok postoji nada, za kugu nema mjesta.

Druga propovijed je puno pomir-ljivija, ali i pred polupraznom crkvom. Više ne govori »Vi« nego »Mi«. Sre-dišnja tema jest patnja nevinoga, kao i u knjizi o Jobu. U graničnim situa-cijama, kao što je smrt djeteta, doga-

misLi saTKane

27

đa se izbor za ili protiv Boga. Nema srednjeg puta. Srednji je put moguć u normalnim okolnostima, koje nas ne stavljaju tako izravno pred zid. Kuga nije normalna okolnost. Ili ćemo pro-kleti Boga ili ćemo ga blagoslivljati i u patnji kao Job. Ljubiti Boga nije lako, jer zahtijeva napuštanje sebe samoga. Ne možemo shvatiti ono što moramo htjeti. Ali na vrhuncu, kad se sve stopi i izjednači, iz tobožnje nepravde, iskr-snut će istina. Ovo bismo mogli shva-titi i povezati s kršćanskom vizijom es-hatoloških zbivanja kad će Krist biti sve u svemu. Onda možda dobijemo neke odgovore. Što nam je činiti do tada? Mislim da Camus želi poručiti kako je zapravo teško biti kršćanin. Tarrou za-ključuje: »...kad nevinosti iskopaju oči, ili ćeš dopustiti da ih i tebi iskopaju ili ćeš izgubiti vjeru.«21

Nevinost kojoj su iskopali oči jest Krist, ali to nam nije uvijek jasno, može nam i biti daleko, jer je ubijen prije 2000 godina, a Camus kao meta-foru nevinosti daje smrt djeteta. Krist poziva da ga nasljedujemo. U čemu to? U svjedočenju za istinu! Kakva je to istina? To je istina koja među ostalim govori da nas, ako krenemo njegovim putem, čeka isti križ kao i njega. Možda i zvuči malo sablažnjivo da prava vjera podrazumijeva križ, a to je križ straha, sumnje, nerazumijevanja ovog svijeta, u kojoj pravednost razapinju, a zločin uzdižu. S takvim svijetom se ne smije-mo miriti. Nije se ni Krist mirio, ali je svejedno dopustio da ga zločinci ubiju. Na koji način onda svijet mijenjati, a

21 A. CAMUS, Kuga, str. 156.

ne dopustiti zločincima inicijativu? Teško je reći, ali je jamac ispravnosti Kristova puta uskrsnuće. To je put str-pljenja i povjerenja u Boga. Mislim da Camus nije u krivu kada opaža da je malo tko spreman krenuti tim putem, do kraja. Kršćani ostaju negdje između, više pričaju nego što djeluju. Tim pu-tem nije mogao ni otac Paneloux. Nije mogao izdržati pritisak koji zahtijeva povjerenje u Boga, da će sve na kraju biti objašnjeno. Taj se pritisak dodatno povećava kad je pojedinac u stalnom kontaktu s patnjom i bijedom.

U romanu Pad, Camus ironično progovara o tome što se dogodilo kr-šćanskom svijetu. Umjesto nasljedova-nja Krista u poniznosti, penjemo se na križeve, a preko njih na sudačke stolice i zauzimamo mjesto bogova. Ne treba se bojati sudnjeg dana jer on je već po-čeo. Puno je gori sud čovjeka iz dana u dan nego Božji sud koji nas čeka. To i Mersault kaže ispovjedniku koji tvrdi da je: »...ljudska pravda ništa, a Bož-ja sve.«22 Po kojem ga pravu onda ova prva ima osuditi, pita se Mersault i ne dobiva odgovor.

Treći ciklus?Da je Albert Camus umro prije

nego što je uspio postaviti ciklus po-bune, tj. da je sve ostalo na apsurdu, danas bismo se pitali kakav je to čovjek Camus uopće bio i što je želio reći. Na-mjera mi je istražiti postoji li moguć-nost da ni pobuna nije zadnji ciklus, jer je smrt Camusa zatekla iznenada, u prometnoj nesreći. Njegova kći kasnije

22 A. CAMUS, Stranac, str. 91.

28

odraz

je objavila neka njegova djela koja su ostala u rukopisima, neobjavljena: to je roman Sretna smrt, ali i nedovršeni Prvi čovjek. Očito je da je Camus ra-dio na novim projektima, a u kojem se smjeru njegova misao mogla razvijati, možemo samo pretpostavljati.

U svakom slučaju bilo bi ishitreno govoriti da je na umu imao i treći ci-klus, no neki stručnjaci kažu da, ako bi i bilo tako, to bi mogao biti ciklus ljubavi, i tu ćemo ideju malo istražiti.

Camus u svim svojim djelima »ko-ketira« s istinama koje stoje u samoj srži kršćanstva, a to su ljubav i žrtva za drugoga. Diego se žrtvuje za grad, dr. Rieux zaključuje kako će pogled pun ljubavi uvijek biti jači od kuge, Tarrou umire kada se osvrne i shvati da je iz-gubio sjećanje na majku koju je volio i koja mu je bila jedino svjetlo u životu, a tu je uspomenu čuvao osam godina. Camus želi reći da se ne može živjeti u prošlosti bez jasne vizije budućno-sti, a budućnost ipak zahtijeva vjeru i nadu, također istine koje su u središtu kršćanstva. Nada kod Camusa ne leži u religiji već u međuljudskoj solidar-nosti, ali kao da su to vrednote koje su suprotstavljene kršćanstvu! Čak i u fazi apsurda, Martina i Janova majka zaključuje kako usprkos svemu ljudi imaju svoje male izvjesnosti koje im pomažu da guraju naprijed, a jedna od njih je ljubav. Camus u vidu ima agapičnu dimenziju ljubavi. Potpuna ljubav između muškarca i žene nemo-guća je u uvjetima kuge, a za to je kriv isključivo muškarac, kojemu je draža ideja nego zagrljaj ljubavi.

Jan se tako progonjen strahovima, čežnjama, osjećajem dužnosti, ukrat-ko, apstrakcijama, vraća u neistraženi dio svoje unutrašnjosti. Napušta sigur-nost odnosa s ženom i odlazi iz južnih krajeva u pustinju svoje unutrašnjosti, iako ga žena preklinje da to ne čini. Mersault, dok čita članak o tome u ćeliji, kaže da je glupan dobio što je i tražio.

Da bi Camusu dobro došao još je-dan ciklus koji zaokružuje prethodna dva, očito je iz razloga što Camus nije razriješio kako bi čovjek trebao živje-ti izvan vrtloga ideologija, apstrakcija, besmisla i kakav bi trebao biti auten-tičan čovjek, »Prvi čovjek«, u odnosu prema Bogu, svijetu, sebi i drugima. U ova dva ciklusa bio je uronjen u povi-jest i nije previše apstrahirao o čovjeku kao takvom, i o spasenju. To je pre-puštao Crkvi i zamjerao joj, naravno, ono što i Marx – da od puste želje za utopijskim svijetom zanemaruje ovaj, a kuga uvijek čeka u prikrajku da to iskoristi. Teško je reći kako bi Camus odgovorio na gore navedeno, ali sigur-no je u ljubavi vidio ključ rješenja. Po-buna i kršćanstvo ne moraju biti toliko suprotstavljeni, tj. mogu naći zajed-nički jezik barem na razini prakse, jer je pobuni u interesu isto ono što i kr-šćanstvu, a to je dobrobit čovjeka. Kr-šćanstvo nudi viziju sklada očitu u sta-nju prije istočnog grijeha. To je čovjek kojeg ne definira smrt, uspijeva živjeti punim plućima, ali u skladu sa sobom, prirodom i Bogom. Stanje u kojem se poklapa čovjekovo očekivanje od svijeta i onoga što mu svijet daje, taj sklad mu

29

omogućuje da ne bude stranac ni sebi ni drugima, da se uspijeva savršeno izreći, bez nesporazuma, da ne treba masku u prilaženju drugome, unutrašnjost mu je plodna dolina a ne pustinja, drugi šansa da se nadiđe, Bog partner a ne apstrakci-ja koja ometa djelovanje.

Mislim da bi se i Camus složio s ovakvom vizijom svijeta, barem kao poželjnom. On nije gajio nadu da će kršćanstvo to postići, jer iza njega sto-ji 20 stoljeća bijede. Lijepa je to vizija svijeta, ali nakon što su je kršćani tako postavili, oni pak premalo sudjeluju u njenom ostvarivanju, već sada, ovdje. Dok sanjaju eshatološku nadu, nevini i dalje pate. Prema Camusovom mišlje-nju, kršćanstvo obećava pravdu s one strane povijesti. Budućnost zahtijeva vjeru, a radne mase umorne su od pat-nje. Patnja troši nadu, a Camus se želi zauzeti za tu gomilu koja je izgubila vjeru i stati im uz bok. Kad se nada istroši, uvijek će ostati međuljudska solidarnost.23 Pa makar se potpuna ak-tualizacija takvog svijeta dogodila tek u eshatonu, to ne znači da treba odustati od ovog svijeta. Mislim da tu leži jedan od problema Camusovog odnosa s Cr-kvom, tj. ono što joj zamjera. Odbacu-je eshatološku nadu u korist povijesti u kojoj nevini i dalje žeđaju za pravdom, dok kršćanstvo obećava novi poredak i kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta.

Treba misliti pozitivno i iskoristiti Camusov provokatorski stav i pokaza-ti u praksi kakvi kršćani uistinu mogu biti. To je izazov postavljen pred sve

23 Usp. A. CAMUS, Pobunjeni čovjek, str. 296.

nas. Pogrešno bi bilo nazvati Camusa ateistom, kao i presmiono nazvati ga kršćaninom. Bilo bi vrlo zanimljivo istražiti je li Camusova vizija kršćan-stva u potpunosti ispravna. On često kršćanstvu lijepi etikete koje ono samo niti ne zastupa, ali namjera ovog rada nije baviti se time. U svakom slučaju, imao je vlastitu viziju pogleda na svijet i tu je viziju predstavio u svojim dje-lima. Ona je plod susreta s okolnosti-ma onog vremena. Camus je bio dijete svojega vremena, ali i žrtva vlastitog su-stava, kao i svi koji svijet gledaju una-prijed postavljenom prizmom. Usudio bih se povezati to s onim što kaže u Mitu o Sizifu (iako je kontekst govor o apsurdnoj slobodi) i upotrijebiti to kao argument za gore navedeno. Čovjek je sposoban živjeti samo onu istinu koju izabere, s kojom se poistovjeti. On igra ulogu koju izabere, ako je otac i

(Antonija Vodanović)

misLi saTKane

30

odraz

inženjer onda ne može biti žigolo i no-gometaš. Apsurdni bi čovjek htio sve probati i sve proživjeti, zato se apsurd i može ogledati u teatru. Mnoštvo je uloga koje se mogu igrati. Camus je izabrao jednu viziju svijeta i nju je izla-gao u ciklusima, a oni su mu diktirali stavove i okvir razmišljanja, tj. ulogu koju će igrati. Sam Camus glumio je u svojim dramama, obožavao je teatar i nogomet. Ali od istine koju je izabrao nije mogao pobjeći.

Od njegove su se smrti i svijet i Crkva promijenili. Crkva se otvorila svijetu, a Camus je umro prije II. va-tikanskog koncila. Mersaultova je sve više, kao i istinâ koje se nude u plura-lističkom svijetu, s tim da nijedna od njih ne integrira. Apsurd je i dalje tu, s individualizmom i neoliberalizmom koji vodi tko zna gdje, raste opasnost od buđenja Kaligule u svima nama. Čitavo društvo bi se moglo naći pred ogledalom, kao i Kaligula, i zaključiti da njegova sloboda nije dobra.

Dakako, rješenje nije u pesimizmu, ali nije ni u ignoriranju kometa upo-zorenja, kao što je najezda štakora u Kugi. Reagirati treba kako bilo da bilo. Svatko na način njemu dostupan. Kr-šćanstvo svojim metodama, humanisti svojim itd. Jedini kriterij jest: čovjek prije apstrakcije, i ma kako god ona milozvučna bila, i što god obećavala, ako joj dobrobit čovječanstva nije na prvom mjestu, onda se protiv nje treba boriti. Pod »apstrakcija« u ovom se slu-čaju misli na: kapital pod svaku cijenu, neograničenu slobodu koja vodi de-strukciji društva, toleranciju kao krin-ku za novu ideologiju. Ne može jedan u ime tolerancije zanijekati ta ista pra-va desetorici, jer to vodi kaosu. Kao što ne smije većina ugnjetavati manjinu, tako ne smije ni manjina terorizirati većinu. Koji li je to tek apsurd?

Naravno da ovim kratkim pregle-dom nisu iscrpljene sve teme koje Ca-mus obrađuje, ali se nadam da se iz ove skice mogu nazrijeti barem neke bitne konture Camusove misli.

misLi saTKane

31

Filozofska kritika religije - Teološka kritika filozofije

Ivan Puljiz

Karla Marxa. Namjena teksta eviden-tira se u pokušaju donošenja teodicej-skog naglaska na apsolutnom značaju Boga i njegove drugotnosti u odnosu na svako ovozemaljsko stvorenje i kon-sekventnim prikazom trascedentalnih crta stvarnosti kojima autor želi pomi-riti razlike između istih, što proizlazi iz zaključka teksta.

Empirijsko ili mistično: Ludwig WittgensteinNakon što su povezali kartezijanski

racionalizam i engleski empirizam vodeći su teoretičari znanosti odlučili braniti tezu da samo matematički i logički stavovi, te stavovi empirijskih znanosti mogu biti smisleni, dok po-stavke filozofije i teologije, koji su izvan toga, unaprijed treba suspendirati kao besmislene.

Na sličnom tragu razmišljanja svoju filozofiju će nastaviti i Ludwig Witt-genstein, posebno u svom djelu Trac-tatus logico-philosophicus. Sav smisao te iznimno utjecajne logičko-filozofske rasprave, koja hoće dati analizu logičke strukture jezika, moguće je prema au-torovu predgovoru sažeti u dva stava koji kada se povežu navode na pomisao o nepotrebnosti metafizičkih principa. Teza bi glasila: “Ono što se može reći, može se reći jasno, a o čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.”1 Time je Wittgenstein racionalnim Descarte-sovim putem zakoračio prema jasnim i razgovijetnim idejama, krenuvši ipak daleko preko Descartesa, koji je vjeri i

1 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, Naprijed, Zagreb 1987., str. 90.

Sam naslov upućuje nas na tezu da bismo u osnovi ovdje trebali ra-

spravljati o svim segmentima filozo-fijske kritike religije kao i o svim važ-nijim poveznicama između filozofije i religije. Međutim, promišljanje mi nalaže da istražimo samo neke teme-ljne postavke filozofskih kritika reli-giozne činjenice. Autor upućuje na fenomenološko, ali isto tako i povi-jesno filozofijsko traganje za “razum-skom istinom” o poimanju specifičnog odnosa kontigentnog bivstvovan-ja, koje niječe ono što mu ontološki prethodi. Iskustvo o filozofskoj kri-tici religije stjecati ćemo govorom o empirijskom ili mističnom Ludwiga Feurbacha, pokušajima intelektual-ne samodostatnosti Hegela i Spinoze, postavkom kauzalnosti Alberta Einste-ina, mišlju obrnuto proporcionalnog Hegela - Ludwiga Feurbacha, teorijom djeteta Feurbachove misli Sigmunda Fruda, te tezom o samoobožavanju

32

odraz

teologiji ostavio njihove vlastite, nara-vno ne jasne i razgovijetne ideje.2

Povezavši kritiku jezika engleskih empirista i Russelov matematički logicizam ispravna metoda filozofi-je prema Wittgensteinu bi bila: “Ne reći ništa osim onoga što se dade reći, a daju se reći samo stavovi prirodnih znanosti.” Stoga ukoliko netko i iz-nese metafizički stav onda mu je po-trebno analizom jezika pokazati kako određenim znakovima u svom stavu nije pridao nikakva značenja. Većina stavova i pitanja metafizike stoga za Wittgensteina nisu unaprijed kriva, već besmislena.3 Stoga vrijedi: “O čemu se ne može govoriti o tome se mora šutjeti.” Naravno je da su Wit-tgensteina često krivo shvaćali, kao da prema njemu sve što nije moguće smi-sleno, matematički-prirodoznanstveno izreći ne postoji, da je apsurdno. Wit-tgenstein ipak misli ovako: “Osjećamo da, čak i kada se odgovorilo na sva znanstvena pitanja, naši životni pro-blemi još nisu ni dodirnuti. Naravno tada više nema pitanja i upravo je tu odgovor. Što je izvan granica jezika, kao neizrecivo, to ipak može postojati. U svakom slučaju, postoji neizrecivo i ono se pokazuje kao mistično, pa vri-jedi: “Mistično nije samo kako svijet jest, nego i da on jest.”4

Prema tome, neizrecivo je za Wit-tgensteina i etično, pa ne može biti

2 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 90.3 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 90.4 Usp. L. WITTGENSTEIN, Tractatus lo-

gico philosopicus, u: Schrifen I, Frankfurt, 1960., str. 10-70.

niti stavova etike. Neizreciv je život i njegovo nastavljanje, jer rješenje zago-netke života u prostoru i vremenu leži izvan prostora i vremena. Neizreciv je napokon i Bog koji se ne objavljuje u svijetu. Time se ipak ne može kazati da Wittgenstein odbacuje metafizičko, ali je jasno da on odbacuje mogućnost da se metafizičko konstatira.5 Misao o Bogu, koja se ne odnosi ni na što osje-tilno, empirijsko i nenužno u ovakvo-me je sustavu nemoguća. Wittgenstein će reći. “Budući da se zbiljsko ne može poistovjetiti s Bogom i budući da se odnos Boga prema zbiljskom svijetu ne može empirijski utvrditi, pitanje o Bogu pokazuje se samo kao prividni problem filozofije.”6

Pokušaji intelektualne samodostatnosti: Spinoza i HegelNajdosljedniji panteistički sustav

zacijelo je izgradio Baruch de Spinoza. Bog za Spinozu kao bezuvjetna izvje-snost dolazi na početak svake filozofije i kao takav on ne živi odvojeno od uni-verzuma, već je Bog u svijetu, a svijet u Bogu. Priroda je određen način na koji sam Bog egzistira, dok je ljudska svijest određen način na koji sam Bog misli.7 Pojedinačno ja i sve konačne stvari za Spinozu nisu nikakve samostalne sup-stancije, nego tek modifikacije jedne i jedine božanske supstancije. Bog je

5 Usp. F. COURTH, Bog trojstvene ljubavi, Kr-šćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 17.

6 Usp. F. COURTH, Bog trojstvene ljubavi, str. 17.

7 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 124.

misLi saTKane

33

dakle sve u svemu, čisto je imanentni, a transcendentan može biti samo ako nam njegovo beskrajno mnoštvo atri-buta ostaje nedokučivim, pod uvjetom da zanemarimo protežnost i mišljenje. Bog je tako za Spinozu nenadilazni, unutrašnji uzrok sviju stvari, ali i sa-moga sebe.8

U svojoj Povijesti filozofije Hegel drži da onaj koji počinje filozofirati najprije mora biti spinozovac. Duša se mora okupati u Spinozinom eteru jed-ne substancije u koju je utonulo sve što se držalo istinitim, a to je ta negacija svega posebnog, do koje je svaki filozof morao doći. To je za Hegela oslobođenje duha i njegov apsolutni temelj, iako je zanimljivo da se prešućuje problema-tika razumijevanja Boga ukoliko je on svijet.9 Hegel je posebno dobro shva-tio cjelovitu situaciju svojega vremena označujući ateizam kao dubinsku stru-ju novovjekovlja nazivajući rečenicu “Sam Bog je mrtav” izrazom naobraz-be vremena. Svojom idejom o speku-lativnom Velikom petku odnosno o izmirenju Boga i smrti po apsolutnoj slobodi koja u svojoj protivnosti nalazi sebe, htio je nadvladati postojeću si-tuaciju.10 Stoga će na mjesto čistog je-dinstva postaviti dijalektički identitet koji iz sebe izvodi drugo, drugotnost opet dokida u sebi i tako posredujući razvija novi, vlastiti identitet. Pokušaj nadilaska ateizma dijalektičkim troko-rakom bitka, kroz cijelu povijest govo-

8 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 124.9 Isto, str. 127.10 Usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, Tajna

trojedinog Boga, Đakovo 1994., str. 50.

ra o Bogu ostati će veoma sumnjivim procesom. Opravdano ili neopravda-no, prozvan bezbožnikom, ateistom i mesijom ateizma, činjenično ostaje da se Hegelova filozofija po povijesti djelovanja prometnula u ateizam, koji nam do danas u bitnome kreira duho-vnu situaciju.11

Profesor Einstein i postavka kauzalnostiEinstein navodi da pravilo o uzro-

ku i posljedici koje vlada u znanosti kao opći zakon kauzalnosti unapri-jed dokida nekakav božanski zahvat u zbivanje svijeta. Onaj koji je prožet kauzalnom zakonomjernošću svekoli-koga zbivanja, tome je ideja bića koje zahvaća u tijek zbivanja svijeta u po-tpunosti nemoguća uz pretpostavku da se teorija kauzalnosti ozbiljno shva-ti.12 Posvemašnja kauzalnost ne može prihvatiti niti religiju straha, niti re-ligiju morala, jer Bog koji kažnjava i nagrađuje nije misliv, već čovjek djeluje prema sebi izvanjskoj ili nutarnjoj za-konomjernoj nužnosti. Zato što čovjek djeluje prema izvanjskoj ili unutrašnjoj zakonomjernosti on nije odgovoran sa stajališta Boga, kao što nije ni neživ predmet za kretanje koje obavlja.13

Ako sada filozofijski ustvrdimo da je sve relativno, onda je mehanicizam moguć samo ukoliko je izreciv kom-plementarno, a onda je konsekventno

11 Usp. E. CORETH, Od temelja bitka do ži-voga Boga, u: Obnovljeni život 56 (2001), br. 4, str. 416.

12 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 578.13 Isto, str. 578.

34

odraz

izvedivo da je i Bog izreciv komple-mentarno. Jasno je da što su fizičari više prodirali u materiju, to je ona bila manje zorna, to je jezik bio nedovolj-niji. I što su se probijali više ka grani-cama svemira, to je više i tu sve bilo nepredočivo i izrecivo samo pomoću apstraktnih formula. Kao što je spoz-nao i sam Werner Heisenberg na tragu Einsteinove misli, svijet je sada puno razumljiviji nego prije, jer su strukture njegova reda prikazane matematičkim oblicima, ali isto tako, ako hoćemo o njemu govoriti, moramo se zadovoljiti slikama i usporedbama, gotovo kao u religioznom jeziku.14

Obrnuto proporcionalni Hegel: Ludwig FeurbachU Ludwiga Feurbacha se pokazu-

je kako je za vjeru u Boga i kršćanstvo strahovito opasna bila Hegelova iden-tifikacija konačne i beskonačne svije-sti, čovjeka i Boga. Potrebno je samo promijeniti stajalište i sve se pokazuje obratnim: tada se naime konačna svi-jest ne ukida u beskonačnu, ni ljudski duh u apsolutni duh, nego obratno, beskonačna svijest u konačnu, apso-lutni duh u ljudski duh. A baš to čini Feurbach ne želeći opojnu spekulaci-ju, već trijeznu filozofiju. Napuštajući apsolutno stajalište i besmisao apsolut-noga, ljudsku svijest o beskonačnom će preobratiti u ljudsku svijest o beskonačnosti ljudske svijesti. Svijest Boga tako postaje samosvijest čovjeka, spoznaja Boga samospoznaja čovjeka.15

14 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 579.15 Usp. L. FEURBACH, Das Wesen des Chri-

stentums, Sv. 1. Berlin, 1956, 36-37.

Idealistički panteizam Feurbach će primijeniti na cijelu teologiju tvrdeći kako tajna svake teologije leži u antropologiji. Antropologija je ovdje shvaćena kao borbeni pojam, kao poziv na proboj u zbilju, zbiljskiju nego što je ona kojom se kršćanska teologija i idealistička spekulacija moraju baviti.16 Zadaća je tako novijega doba ozbiljen-je i počovječenje Boga, te uminuće i preobrazba teologije u antropologiju. Zbilja tako mora značiti osjetilnost, pa se i duh kao opće jedinstvo osjetila ima svesti na osjetilnost. Tako posta-vljeni senzualistički materijalizam za prvi predmet uzima čovjeka, nikako Boga. Posrijedi za Feurbacha nije više nikakvo apstraktno, umišljeno, umsko biće, nego zbiljsko ili najzbiljskije biće ens realissimum - čovjek.17

Tajna religije je u ateizmu. Početak, središte i kraj svake religije je čovjek, religija je tako samo čovjekovo samoobožavanje. Kršćanska religija jest odnošenje čovjeka prema samome sebi, prema svojoj biti, ali je nažalost i čovjekovo odnošenje prema nekom drugom biću i u tome je njezina nei-stina. Drugim riječima, Feurbach tvr-di da se u izjednačavanju božanskih i ljudskih atributa evidentira istina religije, a u pokušaju da se isti atri-buti razlikuju počiva njezina neistina. Posljedica te neistine jest vidljiva u efektu podvostručenja i potenciran-ja općenitog otuđenja i osiromašenja čovjeka. Jedino redukcijom izvan-ljudske, natprirodne i proturazumske

16 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 186.17 Isto, str. 186.

misLi saTKane

35

Božje biti na prirodnu, imanentnu, urođenu čovjekovu bit moguća je istinitost religije.18 Inače, čovjek osta-je otuđen, osiromašen i neispunjen, pa svoju želju za ispunjenjem vlastite beskonačnosti projicira na Boga. Ono što čovjek nije stvarno, ali to želi biti učiniti će svojim Bogom. Tako Boga čini bogatim, a sebe siromašnim, Bog postaje sve, a čovjek ništa. Religija je onda samo umska projekcija koja čini podjelu čovjeka. Ne Bogu sada posta-je da čovjeku. Vjera da je čovjek Bog, prozvana antropoteizmom postaje sa-mouvjerena teologija. Tako se stvari mijenjaju. Što jučer bijaše religija sada postade ateizam, a što se danas smatra ateizmom sutra će se smatrati religi-jom.19

Dijete Feurbachove misli: Sigmund FreudFreud u svom promišljanju o re-

ligioznoj činjenici započinje tezom o religioznim predožbama, otkrivajući ih kao poučke, odnosno iskaze o činjenicama i odnosima izvanjske re-alnosti koji kazuju nešto što čovjek sam nije našao, i koje zahtjevaju da im se vjeruje. Freud se opravdano pita na čemu se taj zahtjev za vjerovanjem temelji? Na to pitanje dobivamo tri odgovora koji su međusobno posve protuslovni, ali i nepotpuni. Prvi od-govor naučava apriorno vjerovanje, ne tražeći dokaze. Freud iznosi protu-pitanje: Zašto? Možda jer smo svjesni nesigurnosti i neutemeljenosti vlasti-

18 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 188.19 Usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 54.

tog zahtjeva. Drugi odgovor leži u tezi da trebamo vjerovati jer su vjerovali naši preci. Protupitanje: Nisu li oni vjerovali u mnogo toga što mi danas ne možemo vjerovati? Treći odgovor jest da trebamo vjerovati jer smo do-kaze naslijedili iz ranijh vremena. Pro-tupitanje: Ne potječu li dokazi o vjero-vanju iz prerađenih, nepouzdanih spi-sa koji se pozivaju na Božju objavu, a upravo su tu neprovjereni. Freud tvrdi da je u odgovorima dobio čudan rezul-tat prema kojemu najznačajniji iskazi, koji bi nam imali riješiti zagonetku svi-jeta i pomiriti nas sa svim patnjama, posjeduju najslabiju od svih potvrda. Oni jesu, ali očito su oduvijek nedo-kazivi.20

Nastavljajući dalje Freud će psihičkom genezom religije obja-sniti religijsku bit. Model ispunjen-ja želja, otkriven na primjeru snova i neurotičnih simptoma utkati će se u fe-nomen religije. Nakon dubinskog uvi-da u Freudovsku strukturu nesvjesno-ga, nagona i snova, podcrtava se teza da religiozne predožbe nisu taložine iskustva ili krajnji rezultati mišljenja, nego iluzije ispunjenja najstarijih, najsnažnijih želja čovječanstva, a tajna njihove jačine je jačina njihovih želja.21 Te želje jesu želje dječji bespomoćnih ljudi za zaštitom od opasnosti života, za ispunjenjem pravednosti u ovom nepravednom društvu, za produženjem zemne egzistencije i za znanjem o od-nosu između tjelesnosti i duševnosti. Riječ je dakle o projekcijama i neja-

20 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 258.21 Isto, str. 259.

36

odraz

snom unutrašnjem opažaju vlastita psihičkog aparata koji nas potiče na iluzije mišljenja.22

Freud sada zaključuje da sve reli-gijske želje jesu infantilne želje ute-meljene u nikada posve prevladanim konfliktima djetinjstva iz kompleksa oca. Sukobi djetinjstva u dvostrukom smislu: djetinjstvo ljudskog individu-uma i djetinjstvo ljudske vrste, jesu sukobi još iz ranog doba čovječanstva, jer djetinjstvo je pojedinca slika dje-tinjstva čovječanstva, a ontogeneza ljudskog individuuma odraz filogeneze ljudskoga roda. U oba slučaja čežnja za ocem korijen je religioznih potreba, u oba slučaja Edipov kompleks ima središnju ulogu. Religija tako nastaje iz pokušaja da se nađe utjeha s obzirom na čvrstoću života i zbog obrane protiv goleme moći prirode.23

“Ja sam moj Bog”: Karl MarxMarxu je jasno da se s obzirom

na religiju ne može govoriti samo općenito, već valja pokušati razjasniti konkretne društvene i političke uvjete nastanka i postojanja religijske prakse koja ponižava čovjeka. Zato je Marxu presudno pitanje upravo ono o koje-mu je Feurbach zašutio: Kako je došlo do religijskog samootuđenja čovjekova i kako ga je moguće prevladati? Želi li se odgovoriti na oba pitanja, a Marx to čini na početku svoga članka Prilog kritici Hegelove filozofije prava, tada se s obzirom na religiju, faktor društvo i faktor praksa moraju uzimati u mnogo

22 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 259.23 Isto, str. 259.

ozbiljnijem kontekstu nego je to uzeo Feurbach. I to u dvostrukom smislu, s obzirom na nastanak i prevladavanje otuđenja.24

Kako dolazi do religioznog otuđenja? Marx polazi od konkretnih društvenih odnosa što znači: To što čovjek za Marxa, iz sama sebe projek-tira religiju, objašnjava se iz izokre-nutog društvenog svijeta, a čovjek ne smije postati nikakvo apstraktno biće što čuči izvan njega. Čovjek je tako čovjekov svijet, država i društvo. Ta država i to društvo proizvode religi-ju, izokrenutu svijest o svijetu, jer su one izokrenuti svijet. Izokrenuto, ne-pravedno, ljudsko društvo proizvodi izokrenutu, upravo religioznu ljudsku svijest. Religiozno otuđenje ne traži samo općenitu, već i praktičnu kritiku nepravednih i neljudskih društvenih odnosa koji proizvode religiju, a koje opet religija sa svoje strane sankcion-ira, opravdava i utjehom održava na životu.25

Religija je tako opća teorija takvo-ga svijeta, njegova moralna sankcija, njegova svečana dopuna, njegov opći temelj utjehe i opravdanja. Ona je fantastično ozbiljenje njegove biti, jer čovjekova bit ne posjeduje nikakve istinske zbilje. Borba protiv religije postaje stoga borba protiv onoga svi-jeta kojemu je religija duhovna aroma. Religija je ona koja odvraća od ovoga svijeta i njegova mijenjanja, te upućuje na onostranost i tješi. Tako religija na kraju ipak djeluje kao umirujuće i

24 Usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 97-98.

25 Isto, str. 65-68.

misLi saTKane

37

omamljujuće sredstvo koje stvara ilu-zornu, umjesto zbiljske sreće postajući opijum za narod.26

Kako dolazi do ukidanja reli-gioznog otuđenja? Prema Marxu i to se ukidanje ima zbiti polazeći od konkret-nih društvenih odnosa i prakse. Ne bi imalo smisla da se ljudima uzme samo opijum, a ne promijene one prilike koje iziskuju sredstva za ublažavanje boli. Ukidanje religije kao iluzorne sreće naroda, za Marxa je zahtjev čovjekove zbiljske sreće. Zahtjev da se napusti iluzija o svom stanju jest zahtjev da se napusti stanje u kojemu su iluzije po-trebne. Kritika religije dakle u svojoj je klici kritika doline suza, kojoj je re-ligija aureola. Kritika je ona koja ima svrgnuti imaginarno cvijeće na lancu, ne zato da bi čovjek nosio nemaštovit, bezutješan lanac, nego da bi lanac od-bacio i ubrao živi cvijet.27 Iz kritike religije mora proizići i kritika politi-ke, a onda i praktična revolucija, koju obavlja sama povijest. Zadaća je povi-jesti prema Marxu da nakon iščeznuća onostranosti istine, uspostavi istinu ovostranosti, dok je zadaća filozofije da raskrinkani sveti oblik samootuđenja, dodatno otupi u njegovim nesve-tim oblicima. Kritika neba se time preobraća u kritiku zemlje, kritika re-ligije u kritiku prava, kritika teologije u kritiku politike, čime Marx izvodi revolucionarni imperativ koji glasi: “Kritika religije završava učenjem da je čovjek čovjeku najviše biće, dakle kategoričkim imperativom da se sruše

26 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 201-239.

27 Isto, str. 212.

svi odnosi kojima je čovjek poniženo, potlačeno i prezreno biće.”28

Teološka kritika filozofije Iz fenomenološki iznesenih filo-

zofskih teza ne slijedi fundiranje cje-lokupne stvarnosti, pa stoga ne izno-sim antitetske formulacije. Cilj teksta nije pokazati da su takve teze točne ili netočne, već da su nakon ozbiljnog promišljanja neuvjerljive.

Wittgensteinov i Einsteinov pri-rodoznanstvenik želi donositi samo prirodoznanstvene sudove, pa stoga ne može svojom metodom niti opo-vrgnuti niti prihvatiti tezu o vjeri u Boga. Radije će se pozvati na misao da su prirodne znanosti i metafizika dvi-je različite osnove koje su međusobno indiferentne. Problem koji se posta-vlja je moguće dvojako interpretirati: Ako se Božje boštvo ostavi u njegovom božanskom svijetu, tada će transce-dencija omogućiti ovosvjetsku ima-nentnost, a ako se pak s druge strane apsolutnim postavljaju svijet i njegovi zakoni, tada se vraćamo bijedi deter-minizma i onemogućavamo slobodu kontigentnog bivanja.

Feurbachova i Freudova projekci-ja pripada svakom ljudskom iskustvu i spoznaji, pa je se ne može niti pori-cati u religioznom iskustvu i spoznaji. Stoga projekcija nudi samo subjektivni element u spoznaji Boga, ali time ne odlučuje ništa o realnosti doživljenoga. Redukcija teologije na antropologiju ne rješava problem, na koji teologi-ja hoće odgovarati. Iz intencionalne bezgraničnosti čovjeka ne slijedi još

28 Isto, str. 208-215.

38

odraz

da transcendiranju čovjeka odgovara realna transcedencija, ali isto tako ne slijedi iz toga bilo što za nepostojanje Boga i za redukciju predožbe o Bogu na čovjeka. Feurbachova kritika ne postiže krajnjeg cilja, već pitanje o Bogu ostavlja barem otvorenim.29

Freudov ateizam nije izvoran, nego vrlo je jasno, preuzet, bez ikakve pove-zanosti s psihoanalitičkom metodom koju je tek kasnije razvio pod gole-mim dojmom sveprisutnog ateističkog prirodoslovlja.“Njegova kritika religije na tragu Feurbachove ideje o projekci-ji i antropoteizmu, na tragu moder-ne teologije je prepoznata kao kritika koja ne bi smjela samo pojačati nevje-ru nevjernika, nego i pročistiti vjeru vjernika. Stoga je ona od teološki i pastoralno visokog značenja. Logično je da psihologija može razjasniti samo psihološku stvarnost, i psihički sadržaj religije, ali svojim metodama nije kompetentna i ne može ništa reći o objektivnoj stvarnosti odnosno koliko je istinito ono što se izražava religioz-nim predodžbama.”30

Marx fenomen religije nikada ne analizira zasebno, već ga unaprijed re-ducira na ekonomske i političke fun-kcije čovjeka. To znači da se slika o Bogu društveno-političkih odnosa ne može poistovjetiti sa slikom o religij-skom Bogu, odnosno slika religijskog Boga samo je fragmentarno društveno-politička, a ne nikako odraz tih odno-sa.

29 Usp. W. KASPER, Bog Isusa Krista, str. 56.30 Usp. H. KüNG, Postoji li Bog, str. 259.

Prevladavanje filozofsko-teološke dihotomije “Istinom metafizike”Filozofija je u prvom redu tragan-

je za smislom. Ona kao takva presta-je ukoliko zakaže njezin istražiteljski element, a ne ukoliko nije sposobna doći do određenih odgovora. Filozofi-ja je snažni protivnik jedne tendencije kojom bi čovjekov život bio ostavljen bez smisla ili se pak pretvorio u pasi-vno čekanje inicijative nekog drugog, pa makar i samog Boga, koji bi ga vo-dio putevima pronalaska pravog smisla vlastite opstojnosti. Problem takve filo-zofije je u tome što zatvarajući vrata te-ologijski “nepoželjnom”, zna zatvoriti i put na kojem bi ona, dijelom i vlasti-tom inicijativom, jednog dana mogla susresti ono što priželjkuje, “definitiv-no razjašnjenje, neku najvišu vrednotu preko koje niti ima niti može biti daljn-jih pitanja ili upućivanja”.31Mislim da ta vrijednost može biti jedino Bog.

U tom smislu je svaki put koji se Bogu otvara dobrodošao, čak i onaj koji obznanjujući apsurdnu osjećajnost, koju je iskusio, a nastoji je prevladati pronalaskom pravog smisla. Pogotovo zato što je svako proglašenje izostanka smisla istodobno i vapaj za njim, jer inače ni sami izostanak ne bi bio vrijedan spomena. Ako čovjek i ima pravo naglas reći da je iskusio apsurdnost, zasigurno nema pravo po-stavljati apsurd kao polazni i konačni princip fundiranja cjelokupne stvarno-sti. To bi upravo bilo uvlačenje drugih u svoju tamu, tamu koja je naša, koja nije ni univerzalna, ni apsolutna. Zato

31 Usp. Ivan Pavao II, Fides et ratio, KS, Za-greb, 2004., br. 27.

39

uistinu možemo zaključiti da se unu-tar ovosvjetskoga na pitanje o smislu ljudskoga života ne može odgovori-ti bez uske suradnje s metafizikom. I djelomični smisao, da bi uopće to bio, zahtijeva temelj, a tu se već krećemo na metafizičkom području. Kako će tko metafiziku doživljavati i prema njoj se postaviti, jedno je drugo pitanje.

Znanstveno dokazano: Bog ne postoji?!

Franjo-Frankopan Velić

Bog vjerojatno ne postoji. Zato, ne brini se i uživaj život! – Takvu smo

poruku mogli pročitati prošle godine na gradskim autobusima u Londonu.1 Akciju je pokrenula mlada spisateljica Ariane Sherine (*1980.) uz ideološku i novčanu potporu raznih ateista.2 Jedan od poznatijih pobornika te akcije je bi-olog Richard Dawkins (*1941.), koji je nedavno objavio knjigu pod naslo-

1 Vidi: http://www.atheistcampaign.org2 Vidi: http://www.arianesherine.com

vom The God Delusion.3 U njoj iznosi „znanstvene dokaze“ za nepostojanje Božje.

Dawkins i njemu slični ateisti se često pozivaju na suvremena znanstve-na otkrića i dostignuća, pri čemu pod znanosti isključivo podrazumijevaju prirodoslovlje. Oni uporno tvrde da su današnja fizika, biologija, kemija, genetika i srodne grane odgonetnu-li, razjasnili i protumačili cjelokupnu zbilju. Korijeni toga uvjerenja sežu u XVIII. i XIX. stoljeće. Poznata nam je zgoda s fizičarom Laplaceom koji je Napoleonu predstavio svoju novu Teoriju o nastanku Sunčanog sustava. Na Napoleonovo pitanje, gdje je Bog u svemu tome, odgovorio je da mu „ta hipoteza nije potrebna“. A suvremeni znanstvenik Carl Sagan će izjaviti da roditelji imaju dvije alternative za spr-ječavanje dječje paralize: zapaliti svije-ću ili – odvesti dijete na cijepljenje. Pa vi sada birajte što je djelotvornije!

Mi kao vjernici pratimo taj razvoj sa zabrinutošću. Prirodoslovlje nastu-pa s tako snažnim logičkim i matema-tičkim argumentima da se osjećamo katkada bespomoćni. Kako reagirati na takve nastupe agresivnih ateista? Pognute se glave predati njihovim ar-gumentima ili pribjeći fideizmu? Ni-pošto! Trebamo u prvome koraku mir-no i bistroga uma vidjeti do kojih je to spoznaja došla znanost, e da bismo onda u drugome korake razmislili o mogućim posljedicama za vjeru. Nai-

3 Vidi: Richard Dawkins, The God Delusion. Houghton Mifflin, Boston, 2006., te tako-đer: http://www.richarddawkins.net

misLi saTKane

40

odraz

Ariane Sherine i Richard Dawkins u kampanji

me, ateisti poput Dawkinsa često zlora-be zadivljenost ljudi prema tehničkim dostignućima znajući za neupućenost prosječnoga građanina u znanstvene pojedinosti. Na taj način predstavljaju svoje osobno mišljenje kao neoborivi znanstveni zaključak.

Jedan je doprinos otporu protiv argumenata agresivnih ateista svakako najnovija knjiga njemačkoga svećenika i paderbornskoga profesora dogmatike Dietera Hattrupa (*1948.) pod naslo-vom Sloboda kao igra sjenâ slučajnosti i nužnosti. Nebeski dijalozi o znanju i neznanju.4 U jeseni 2009. profesor je o toj temi održao izlaganje u Splitu na Katoličkom bogoslovnom fakulte-

4 D. HATTRUP, Freiheit als Schattenspiel von Zufall und Notwendigkeit. Himmlische Dialoge über Wissen und Nichtwissen. Her-der, Freiburg/Basel/Wien, 2009. Vidi tako-đer: http://www.dieterhattrup.de

tu. Vlč. Hattrup zna o čemu govori: diplomirani je matematičar i fizičar, doktorirao iz matematike te nakon toga studirao i doktorirao teologiju, upoznavši tako i jednu i drugu (naoči-gled) „suprotstavljenu“ stranu. Baveći se prirodoslovljem došao je do uvida da zapravo nema nikakvih suprotnosti između suvremene prirodoslovne zna-nosti i vjere, nego je poteškoća u ne-ispravnome tumačenju prirodoznan-stvenih rezultata. Fizika XIX. stoljeća mogla je poslužiti kao dokazni temelj ateističkoga mehanicističkog svjetona-zora, no stanje se u XX. stoljeću pro-mijenilo, tako da su ateisti utemelju-jući svoja uvjerenja na prirodnim zna-nostima uvukli „trojanskoga konja“5 u svoju idejnu građevinu, kako veli vlč. Hattrup. Mi vjernici još nismo postali

5 Isto, str. 167.

41

D. Hattrup

svjesni velike novosti: Prirodoslovlje je jedan od najboljih saveznika teologije u raspravama s ateistima. Ako ozbiljno shvatimo spoznaje na području fizike i biologije u XX. stoljeću, onda vidi-mo kako je argumentacija Dawkinsa i njemu sličnih posve neutemeljena, ne-znanstvena, pa čak i smiješna.

Vlč. Hattrup iznosi svoja stajališta putem fiktivnih dijaloga između znan-stvenika XX. stoljeća i današnjice, i to na zanimljiv i zabavan način, ali ne od-stupajući od činjenica. Tu ćemo susre-sti Benjamina Libeta (1916. - 2007.), koji je svojim istraživanjima ljudskoga mozga pobudio kod nekih sumnju u postojanje slobodne volje, ili Carla Sa-gana (1934. - 1996.), astronoma i fizi-čara, koji je pokrenuo golemi projekt potrage za izvanzemaljskim životom. U toj skupini dakako ne smije nedo-stajati Charles Darwin (1809. - 1882.) i njegova Teorija evolucije, koja je kroz povijest poslužila ateistima, a danas se pokazuje u sasvim drugom svjetlu.

Vlč. Hattrup zamišlja u svojim di-jalozima kako ova tri pokojnika Libet, Sagan i Darwin sa svoje „nebeske per-spektive“ promatraju naš svijet: sada imaju dosta vremena za razmišljanje te strpljivosti saslušati suvremene znan-stvene rezultate i uvide, koje vlč. Ha-ttrup uosobljava u fiktivnim likovim neurologa Heinricha Prirotsina, astro-fizičara Samuela Warleea, biologa-ge-netičara Edward Moroulda i kvantno-ga fizičara Leopolda Smolingera. U tim se razgovorima otvaraju novi vidici na istraživanja Libeta, Sagana i Darwina, koja su do sada bila tumačena u ko-

rist ateizma. Dijalog tih znanstvenika se odvija na uzoran način. Sugovorni-ci su otvoreni jedan prema drugome, bez predrasuda, spremni i zainteresi-rani upoznati se s novim otkrićima i zaključcima koji iz njih slijede, samo neka je sve utemeljeno na istinitim ar-gumentima.

Ovdje ćemo se prvenstveno osvr-nuti na prvi i drugi dijalog. O temama trećega i četvrtoga dijaloga govorio je vlč. Hattrup na našemu Simpoziju, pa tko želi, naći će više o tome u Zborni-ku Simpozija.

Sugovornici prvoga dijaloga6 su Amerikanac Benjamin Libet i (fiktivni) Heinrich Prirotsin, obojica vrhunski stručnjaci za ljudski mozak. Neurolozi su u šezdesetim godinama XX. stoljeća otkrili da izvršenju svakoga ljudskog

6 Usp. Isto, str. 7-29.

misLi saTKane

42

odraz

Naslovnica Hattrupove knjige

čina prethodi određena aktivnost moz-ga, točnije: jednu sekundu prije samo-ga čina postoji u mozgu već određena spremnost za izvršenje čina (readiness potential). Potaknut tim otkrićem, Libet je krajem sedamdesetih godina pokušao eksperimentalno odrediti tre-nutak djelovanja svijesti otkrivši da je čovjek tek 0,3 do 0,4 sekunda nakon pojave potencijala spremnosti svjestan namjeravanoga čina, što je izazvalo ve-like rasprave. Naime, izgledalo je da čovjek nije slobodan, jer je za izvršenje čina sve spremno već prije svjesne od-luke za taj čin. „Odluka“ za izvršenje čina bila bi dakle samo nužna poslje-dica potencijala spremnosti, slobodna volja samo privid.

Za vrijeme svoga života Libet nije htio prihvatiti takvo tumačenje te je

iznio neke zamisli kako bi se ipak mo-gla „spasiti“ slobodna volja. No, one nisu uvjerile znanstveni svijet. Među-tim, vlč. Hattrup zamišlja da se Libet nakon svoje smrti nalazi „u Nebu“, što mu omogućava bolji vid na svoje pokuse i njihovo tumačenje, tako da je sada pronašao bolje argumente za obranu slobodne volje. (Radi se zapra-vo o Hattrupovim argumentima.) Na-ime, Libet (čitaj: Hattrup) smatra da su učinjene dvije velike pogreške u ek-sperimentalnoj potrazi za slobodnom voljom. Kao prvo, ne može postojati dokaz za slobodu ili neslobodu, jer sve što želimo dokazati mora biti objektiv-no. Sloboda je pak nešto subjektivno, jer je svojstvo osobe. Kao drugo, čo-vjek je ograničeno biće te može posje-dovati samo ograničenu slobodu, dok jedino Bog – ako postoji – može biti apsolutno slobodan. No u spomenu-tim pokusima i u raspravama, koje su uslijedile, rabilo se (nehotice) pojam apsolutne slobode, te stoga nije ni čudo što se došlo do zaključka o ne-postojanju slobodne volje. Možemo samo ići u potragu za ograničenom slobodom. Pri tome moramo uzeti u obzir temeljnu strukturu prirode, koja je otkrivena tek tijekom XX. stoljeća.

Priroda je naime isprepletena igrom nužnosti i slučajnosti. Sloboda se pojavljuje u toj igri bacajući svoju „sjenu“7. Govorimo o sjeni zato što nam sloboda izmiče – ona nije neki objektivni predmet koji bi se mogao izmjeriti. Pri tome je važno da su i nuž-nost i slučajnost zbiljske pojave: s jed-

7 Isto, str. 22.

43

Benjamin Libet

ne strane se događaji u prirodi odvijaju prema čvrstim zakonima, ali s druge strada katkada i sasvim slučajno. Ako bi postojala samo nužnost, ne bi bilo mjesta slobodi, jer bi sve bilo određeno za sva vremena. Isto tako ako bi posto-jala samo slučajnost, ne bi mogli slo-bodno djelovati, jer bi sve bilo nepred-vidivo. Ali budući da postoje i nužnost i slučajnost, otvara nam se između tih dviju krajnosti prostor za (ograničeno) slobodno djelovanje.

Tako pomoću fizike XX. stoljeća možemo odgonetnuti problem poja-ve potencijala spremnosti za čin prije svijesti o samome činu. Naime, kako se uopće stvara taj potencijal spremno-sti? Ne može nastati ni iz čega, nego mora crpsti iz gradiva, koje već posto-ji, a to je cjelokupna čovjekova narav i osobna povijest dotičnoga čovjeka. Evo jedan primjer iz svakodnevice. Idem u šetnju. Međutim, odmah na izlazu iz kuće zapazim da pada kiša. Iz moje cijele dotadašnje povijesti, iz mojega osobnog iskustva i odgoja, iz konkretne situacije u kojoj se nalazim stvorit će se potencijal spremnosti da ponesem kišobran. Taj unutarnji glas koji mi kaže: „Ponesi kišobran!“ mogu slijediti ili ne, jer ta zapovijed ne ide odmah u mišiće ruke. Konačno odlu-čim se ponijeti kišobran i hvatam ga rukama. No, možda se uopće ne mogu kretati, jer sam paraliziran. I u tome bi se očitovala moja sloboda, jer je para-liza primjerice posljedica riskantnoga pothvata uslijed kojega sam stradao zbog svoga neopreza i svoje nerazbo-ritosti.

Sugovornici drugoga dijaloga8 su američki astrofizičari Carl Sagan i (fiktivni) Samuel Warlee. Sagan je kao prvi istraživao uvjete mogućno-sti pojave života na drugim planeti-ma, osobito inteligentnoga, te tako pokrenuo projekt potrage za izvanze-maljskim životom, poznat kao SETI (Search for extraterrestrial intelligence). Temeljna je pretpostavka SETI teorije da je Zemlja prosječan planet. Posto-je otprilike 100 milijardi galaksija, a u svakoj od njih 100 milijardi zvijezda, to jest ima puno više zvijezda nego zrna pijeska na svim obalama svijeta! Otkriveno je da 10 % zvijezda imaju barem jedan planet, to jest ima barem 100.000.000.000.000.000.000 plane-ta. A budući da je Zemlja posve pro-sječna u svemiru, možemo zaključiti da ima mnogo planeta na kojima vla-daju slični uvjeti kao na njoj. U tom

8 Usp. Isto, str. 30-67.

misLi saTKane

44

odraz

Libet eksperiment

slučaju život ne bi bio ništa neobično, nego nešto što se u prirodi redovito događa.

U prvi mah nam se čini da je ide-ja potrage za izvanzemaljskim životom vrlo zanimljiva te da je dobro pomaga-ti i promicati taj projekt. Čak postoji mogućnost sudjelovanja u projektu putem svoga kućnog računala, tako-zvani SETI@home (SETI at home, to jest SETI kod kuće). A sam Carl Sagan popularizirao je svoju ideju napisavši roman Contact, na temelju kojega je snimljen istoimeni film s poznatom glumicom Jodie Foster u glavnoj ulozi. No nije sve tako bezazleno kako nam izgleda na prvi pogled. Saganov fiktiv-ni sugovornik Warlee (preko kojega progovara vlč. Hattrup) upozorava da je tijekom povijesti bilo mnogo znan-stvenika koji su postavili neku novu teoriju ne na temelju novih činjenica ili spoznaja, nego samo da bi osigura-li i utemeljili svoj vlastiti svjetonazor, koji zapravo nije konzistentan s činje-ničnim stanjem. U tu skupinu spada i Carl Sagan. Ideološka pozadina SETI teorije je naima ova: život se nužno javlja, čovjek nije vrhunac stvaranja, on nije nešto neobično, pogotovo nije „slika Božja“, jer već u našoj galaksi-

ji (da ne spominjemo one druge) ima oko milijun planeta s inteligentnim bi-ćima, koji uz to svojim sposobnostima vjerojatno i nadmašuju čovjeka. Svrha SETI teorije je u konačnici ustvrditi nepotrebnost Božjega postojanja.

Međutim, činjenično se stanje u posljednja dva desetljeća promijenilo. Nova otkrića na području astronomi-je, biologije, geologije i paleontologije pokazala su da je mnogo više uvjeta po-trebno za pojavu kompleksnih oblika života, nego što je SETI teorija uzela u obzir. Stoga znanstvenici danas prete-žito zastupaju teoriju „rijetke Zemlje“ (Rare Earth), po kojoj je Zemlja jedan od rijetkih, možda čak i jedini planet s inteligentnim životom.9 Za inteligen-

9 Usp. P. D. WARD - D. BROWNLEE, Rare Earth. Why Complex Life Is Uncommon in the Universe, Copernicus Books, New York, 2000.

Carl Sagan

45

tni život je potreban cijeli niz uvjeta, koji svaki za se imaju već vrlo malu vjerojatnost. I sve te male vjerojatnosti moraju se pojaviti u jednome točnom redoslijedu, u pravo vrijeme i na pravo-me mjestu, tako da je sveukupna vje-rojatnost vrlo, vrlo mala te od spome-nutih 100.000.000.000.000.000.000 planeta ostaje samo jedan na kojemu su ispunjeni svi potrebni uvjeti – Ze-mlja. Promotrimo samo neke od tih uvjeta koje mora ispunjavati planet da bi se na njemu mogao razviti život.

Kao prvo, potreban mu je mjesec, koji garantira stabilnost osi plane-ta. Da nije našega Mjeseca, Zemljina bi se os stalno mijenjala te ne bi bilo stabilnih klimatskih zona. Uz to treba uzeti u obzir nastanak Mjeseca: najno-vija istraživanja pokazuju da je Mjesec nastao prije 4527 milijuna godina, kada se mladi planet Zemlja sudario s objektom veličine Marsa. Taj se sudar dogodio u takvome trenutku razvo-ja Zemlje i pod takvim kutom da je mogao nastati stabilan dvojac Zemlja-Mjesec. Da su okolnosti sudara bile samo malo drugačije, Zemlja danas ne bi imala Mjeseca. Vidimo dakle da slučajni događaji mogu stvoriti nužne uvjete za razdoblja od milijardi godina.

Kao drugo, u Sunčanome susta-vu potreban je veliki planet kao što je naš Jupiter, koji će djelovati kao „usisavač“10 kometa i asterioda. Pozna-ta nam je sudbina dinosaura koji su prije 65 milijuna godina izumrli zbog posljedica udarca asterioda promjera 12 km. Ako bi se danas dogodio takav

10 Isto, str. 56.

udarac, čovječanstvo bi u roku od ne-koliko mjeseci bilo potpuno istrijeblje-no! Ali Jupiter nas spašava. Bez njega bi svakih 10.000 godina udario objekt takve veličine na Zemlju, a s Jupitrom samo svakih 100 milijuna godina.

Kao treće, potrebna su tektonska gibanja na planetu. Ako ih na našoj Zemlji ne bi bilo, to jest ako ne bi bilo potresa (!), kiša bi u 10 do 20 milijuna godina isprala sva brda te bi cijela Ze-mlja bila jedan veliki ocean. U takvim se okolnostima ne bi mogao razviti in-teligentni život.

Kao četvrto, planet mora imati pri-kladno magnetsko polje koje ga čuva od opasnoga kozmičkog zračenja. Po-znato je da Zemljino magnetsko po-lje nastaje strujanjima unutar njezine tekuće jezgre, koja su prouzrokovana

Naslovnica knjige Rare Earth

misLi saTKane

46

odraz

rotacijom Zemlje oko svoje osi. I to je vrlo osjetljiva stvar (tekuća jezgra mora biti sastavljena od određenih elemena-ta te posjedovati točno određeni visko-zitet).

Saganov sugovornik Warlee nabra-ja još više uvjeta za mogućnost nasta-janja kompleksnoga života, koje ovdje nećemo iznijeti. Svakako, sve to poka-zuje da se u prirodi isprepleću nužnost i slučajnost. Sagan ostaje zadivljen, ali kaže da se još nije „obratio“11. Među-tim, priznaje da u našoj galaksiji ne može biti milijun inteligentnih kul-tura, kako je smatrao za vrijeme svoga zemaljskog života.

U trećemu dijalogu12 razgovaraju Charles Darwin i (fiktivni) biolog-ge-netičar Edward Morould. Tema je na-ravno Teorija evolucije, njezino tuma-čenje i daljnja istraživanja na tome po-lju od Darwinove smrti pa do danas. Darwin priznaje da su mnogi zbog

11 Usp. Isto, str. 67.12 Usp. Isto, str. 68-119.

njegove teorije postali ateisti, a on sam agnostik. No, Morould (to jest Ha-ttrup) dovodi ga do uvida da se danas stanje stvari promijenilo. Poteškoća je u tome što se u XIX. stoljeću tumačilo Teoriju evolucije u surječju mehanici-stičke slike svijeta, koja je potkrijeplje-na tadašnjim uspjesima na području fizike. Tada se slučajnost shvaćalo kao nepoznavanje svih okolnosti, koje će se pak daljnjim napretkom prirodo-slovlja nadvladati. U takvoj posve de-terminiranoj prirodi, koja uz to postoji odvijeka, nije bilo mjesta za slobodu, a kamoli za Boga. Međutim, na zapre-paštenje prirodoslovaca otkriveni su početkom XX. stoljeća načela kvantne fizike te je tako onemogućen svaki pot-puni determinizam. Drugim riječima: čovjek je ograničen i ne može sve znati;

Zemlja snimljena s Apolla 17

Ch. Darwin

47

zbilja se ne sastoji isključivo od onoga što je empirijski ustanovljivo.

Darwin je oduševljen ovim novim otkrićima, no još sumnja u zbiljsko postojanje slučajnosti. Budući da je Morould biolog, trebao je doći Albert Einstein i objasniti ulogu slučajnosti u fizici. Za života je naime pokušao do-kazati da je slučajnost samo privid, no to mu nije pošlo za rukom te je posti-gao samo suprotno – daljnje učvršćiva-nje kvantne fizike. Stoga je tvrdoglavo izjavljivao: „Bog ne kocka!“ Međutim, Einstein ne želi doći, jer je još uvijek ljut što priroda ne funkcionira onako kako bi on htio. Umjesto njega pojav-ljuje se kvantni fizičar Leopold Smo-linger (još jedan alter ego vlč. Hattru-pa) te u četvrtome dijalogu13 tumači temeljna otkrića kvantne fizike i njezin razvoj tijekom XX. stoljeća. Poruka tih otkrića je jasna: zbiljsko postojanje i nužnosti i slučajnosti. Prirodoslovci su svojom znanošću htjeli obuhvati-ti cjelokupnu zbilju, ali nisu uspjeli. Pokazalo se da ne mogu u potpunosti shvatiti prirodu, a kamoli cijelu zbilju. Darwin je toliko dirnut i oduševljen da mu dolaze suze radosnice na oči.

13 Usp. Isto, str. 120-161.

Jesi li spoznao samoga sebe?

Ljiljana Stančić

Sokrat je bio uvjeren da je istina ap-solutna, jedna i konačna, a prebiva

u duši svakog čovjeka gdje ju svatko može i mora sam pronaći. Do spozna-je čovjek ne dolazi usvajanjem istine izvana, već njezinim pronalaženjem u sebi samome. Stoga je i Sokratovo osnovno životno načelo bilo: Spoznaj samoga sebe. Dosljedno tome Sokrat je smatrao da nitko, pa ni on sam, ne može nikoga ničemu naučiti, već mu može samo pomoći da spozna istinu u sebi, tj. njegovoj duši može pomoći ro-diti istinu koja je tu oduvijek bila. So-krat je smatrao da je istina jedna i opća i kao takva prebiva u svim ljudima. Da li i danas možemo tako razmišljati?

Ja mislim da ima istine u svakoj osobi jednako kao što mislim da u sva-koj osobi ima i dobrote. Ako je točno da istina prebiva u svima nama, to zna-či da onaj tko na bilo koji način radi štogod protiv istine ili vrijeđa istinu u bilo kojem čovjeku, vrijeđa istinu u svakom čovjeku, pa i u sebi samome. S druge strane, to znači da bilo kakva,

misLi saTKane

48

odraz

pa i ona najmanja laž protiv jednog čovjeka u jednakoj mjeri vrijeđa čitavo čovječanstvo. Sudeći po tome koliko danas na svijetu ima laži, možemo se dobro pokunjiti jer nas iz trena u tren netko vrijeđa.

Po Sokratovu uvjerenju, istina sama po sebi je najveća vrlina, najveće dobro i samo je u istini moguće do-bro. Drugim riječima, dobro je samo ono što je istinito, a suprotno to znači da je neistina moguća samo kao zlo, a zlo kao neistina. Tko dakle djeluje u neistini čini zlo, kao što i zlo činiti može samo onaj tko djeluje u neistini. Pri tome je svejedno kome se čini zlo ili u kome vrijeđamo istinu, jer ako su istina i dobro opći, onda je i njihova povreda opća. Povreda istine u odno-su na bilo kojeg čovjeka, povreda je vlastite istine. Isto tako, zlo učinjeno bilo kojem čovjeku, zlo je učinjeno sa-mome sebi. Svi znamo da nitko ne bi sebi učinio nikakvo zlo namjerno (ako se naravno podrazumijeva da ta osoba zna što je za nju dobro). Prema Sokra-tu, svatko tko čini drukčije čini to iz

čistog neznanja. Po tome možemo za-ključiti da je neznanje jedini izvor zla u svijetu. Tu dolazimo do jednog velikog problema. Iz svega ovoga prethodno rečenoga proizlazi da su jedino obra-zovani ljudi, odnosno mudri ljudi do-bri i moralni, a svi ostali zli. Naravno, to nikako ne može biti točno jer bi to značilo da je za dobro dovoljno samo znanje, a znamo da nije tako.

Trudim se, ali iz ovoga ne mogu izvući zaključak. Zaključka nema. Njega svatko mora izvući za sebe i na-dati se da će pravilno izabrati, u korist Dobra. Koliko god se trudili shvatiti bit istine i dobra u svima nama, uvijek ćemo imati dvojbe i sumnje jer smo kao ljudi ograničeni. Jedino što sigur-no možemo znati jest da smo stvoreni na sliku Božju, koji je najveća i apso-lutna Istina i Dobro, pa je nužno da svi u sebi imamo istine i dobra. Preostaje nam jedino da bez obzira na razinu mudrosti i znanja koje imamo, prona-đemo istinu u sebi, te radimo i živimo za opće dobro.

(Ljubica Kovač)

susreT u isTini

49

sa Služba Božja (1983.-1985.) i Školski kalendar Franjevačke visoke bogoslo-vije Makarska (1979.-1982.). Objavio je knjige: Fra Andrea Dorotić (1761.-1837.), il suo tempo, la sua attivita e il suo pensiero (1978.), Nevest (1992.), Rukopisna i knjižna baština Franje-vačke visoke bogoslovije u Makarskoj (1993.), Kristu suobličen. Život i vr-line fra Ante Antića (2004.), Ilirik u odrazu kršćanske književnosti (2006.), Kršćanska arheologija (2006.).

Dobitnik ste plakete za izuze-tan doprinos razvoju Sveučilišta, koja Vam je dodijeljena u Splitu 9. prosinca 2009., u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika, na svečanoj sjednici Senata Sveučilišta. Što Vam znači ta nagrada i o čemu je zapravo riječ?

Plaketu dodjeljuje Sveučilište pre-ma Statutu i Pravilniku o priznanjima fizičkim osobama za izuzetan dopri-nos razvoju Sveučilišta kroz istaknuti rad na znanstvenom, umjetničkom, nastavnom, stručnom, kulturnom i

Povijesni hod Crkve- Istina u sjenimanipulacije

Vicko Kapitanović, intervju

Fra Vicko Kapitanović, crkveni povje-sničar i sveučilišni profesor, nagrađen

je 9. prosinca 2009. plaketom Sveučili-šta u Splitu. Potaknuti tim događajem, kao i nedavnim odlaskom u mirovinu, razgovarali smo o njegovom dugogodiš-njem radu.

Rođen je 12. lipnja 1944. u Ogorju Donjem. Osnovnoškolsko obrazovanje stekao je u rodnom kraju, gimnaziju je pohađao u Sinju i Zagrebu, a filozof-sko-teološki studij u Makarskoj i Rimu. Zaređen je za svećenika Franjevačke pro-vincije Presvetog Otkupitelja 1968. Na Papinskom učilištu Antonianum u Rimu magistrirao je iz teologije 1969. Pri Va-tikanskom tajnom arhivu diplomirao je arhivistiku 1970., a u Vatikanskoj školi paleografiju i diplomatiku 1972. Na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu 1977. postigao je doktorat iz crkvene povijesti obranom disertacije o fra Andriji Dorotiću (1761.-1837.). Od tada predaje na raznim učilištima: na Franjevačkoj gimnaziji u Sinju, Franje-vačkoj teologiji u Makarskoj, Pedagoš-kom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, a od 1999. i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Od 1987. do 1992. bio je gostujući profesor na Antonianu-mu u Rimu.

Održao je brojna predavanja na do-maćim i međunarodnim znanstvenim skupovima, predstavljao je i recenzirao knjige i članke, a bio je i urednik časopi-

50

odraz

sportskom polju. Za svečano obilježa-vanje 35. obljetnice utemeljenja i dana sveučilišta u Splitu tajništvo Sveučilišta prikupljalo je od sveučilišnih sastavni-ca prijedloge za priznanja. O dopisu Tajništva raspravljalo je Fakultetsko vi-jeće KBF-a u Splitu koje me predložilo za priznanje za doprinos na znanstve-nom polju. Prijedlog Fakultetskoga vi-jeća i obrazloženje prihvatio je Sveuči-lišni senat, pa mi je plaketa, kao što ste spomenuli, i dodijeljena. – Postavljeno je pitanje što za me znači to priznanje. Za svako priznanje je uvijek potreban netko drugi. Kao povjesničaru pozna-to mi je da priznanja ne odgovaraju uvijek zaslugama. I ovo priznanje tek je djelomično moja zasluga. Mogao sam u nastavi i znanosti postići veće re-zulatate nego što sam postigao, mogao sam se i satrti u radu, ali priznanja ne bi bilo da me nije predložilo Fakultat-sko vijeće KBF-a. Prije svega ugodan je osjećaj znati da vas cijene kolege s ko-jima radite i oni s kojima živite gotovo čitav jedan ljudski vijek. Priznanje do-lazi od ustanove kao što je Sveučilište, što daje bez sumnje određeni ugled priznanju. Mislim da je sasvim nor-malno da je čovjeku drago kad i drugi zapažaju njegov rad i kada taj rad može proći određenu kritičku provjeru. Pri-znanje promatram pod još jednim op-tičkim kutom kao paralelu priznanju na početku moga znanstvenoga rada, kada me ždrijebom zapala srebrna me-dalja pape Pavla VI. za najbolje ocije-njeni doktorski rad dotične godine na Fakultetu crkvene povijesti Papinskoga sveučilišta Gregoriana. Tako je jedno priznanje u neku ruku obilježilo po-četak moga znanstvenoga rada, a ovo

priznanje je došlo uz umirovljenje na Fakultetu.

Što Vas je potaklo da izaberete filozofsko-teološki studij, a potom i studij crkvene povijesti, i koliko je taj odabir utjecao na Vaš životni put?

Izbor filozofsko-teološkog studija bio je sastavni dio izbora svećeničko-ga zvanja. A kada nešto izaberete svo-jevoljno lakše je svaladati i poteškoće koje su uz to povezane. Nakon zavr-šenoga licencijata teologije, po zamisli onih koji su me predložili na studij trebao sam studirati kanonsko pravo. Izbor crkvene povijesti je neka vrsta kompromisa, djelomično uvjetovana potrebom popunjavanja nastavnič-koga osoblja na Franjevačkoj visokoj Bogosloviji u Makarskoj, a djelomič-no je moj osobni izbor. Studiju sam naginjao ne samo zbog izobrazbe već i iz uvjerenja da je studij područje apo-stolata u kojemu ću možda više uspjeti nego u praktičnom dušobrižništvu u kojem sam slutio da bih mogao ima-ti zdravstvenih problema. Što se tiče utjecaja studija na životni put njega je nemoguće promatrati sa današnje toč-ke gledišta. Bilo je to vrijeme kada cr-kveni doktorati nisu u tzv. društvenom životu Jugoslavije ništa značili. Premda doktor znanosti, u svojoj vojnoj knji-žici, kada sam pozivan na vojne vjež-be bio sam obični vojnik sa 4 razreda osnovne škole. Čak mi ni obavezna osmogodišnja škola nije priznavana. Moralo se dakle dovijati do ostvarenja ciljeva kako se znalo i moglo. S dru-ge strane uvijek je bilo osoba koje su nevidljivo otvarale vrata gdje ih je za-slijepljena ideologija zatvarala. Čak što više dobivao se dojam da su neke oso-

51

be sretne što vam mogu nešto pomo-ći. Zahvaljući poticaju takvih osoba i očito blagonaklonosti cenzora, tada uglednih povjesničara, priznat mi je 1986. na Filozofskom fakultetu u Za-grebu doktorat iz povijesnih znanosti. Sve u svemu životna putanja gledana s odstojanja bila je zanimljiva i puna ugodnih iznenađenja. Čak i prevlada-ne neugodnosti nakon svega čine vam se dragocjena iskustva kojima se osje-ćate obogaćeni. Iako otežano, upravo studij je omogućavao pristup u ondaš-nje znanstvene ustanove u domovini. S nekim pojedincima iz tih ustanova ostao sam dugo povezan. Znanstveni skupovi na koje sam pozivan u ino-zemstvu, a na kojima su sudjelovali ljudi različitih religioznih i ideoloških profila širila su obzorja mojih životnih pogleda

Pisali ste i o prošlosti Provincije Presvetoga Otkupitelja, objavljivali arhivsko gradivo, pisali o životu i dje-lu istaknutih franjevaca. Doktorirali ste tezom o fra Andriji Dorotiću, ve-likom poborniku hrvatskog ujedin-jenja. Možete li čitateljima ukratko pojasniti značaj njegova djela i u ko-likoj su mjeri njegove misli aktualne i danas?

S objavljivanjem tekstova započeo sam davne 1973. Čitateljima studen-tima moglo bi biti zanimljivo, a mož-da i poticajno znati kako je jedan od mojih prvih objavljenih radova, pisan znanstvenom metodom, bio upravo seminarski rad utemeljen na vrelima o biskupu Jurju Draškoviću na Trident-skome saboru. Većina mojih kasnijih radova odnosi se na franjevce jer su mi kao kasnijem arhivaru Franjevačke

provincije Presvetoga Otkupitelja bili najdostupniji arhivi te ustanove. Dok-torski rad bio mi je zanimljiv već po prostornoj udaljenosti arhiva u kojima sam morao istraživati dotada nepozna-tu građu, Vatikan, Venecija, Pariz, Beč, Budimpešta i više domovinskih arhiva. Andrija Dorotić bio je rijetko inteli-gentna osoba nemirna duha, profesor u Orvietu, Rimu, Perugiji, Veneciji, Ši-beniku, provincijal, političar, ravnatelj prvoga ureda tajne policije u Hrvat-skoj i karitativni radnik. U hrvatskoj povijesti poznat je napose po svome radu na ujedinjenju hrvatskih zemalja u vrijeme pada Mletačke Republike, za što se tada zalagalo i nekoliko drugih biskupa i svećenika, kao zagrebački bi-skup Vrhovac, splitski nadbiskup Ci-pico, makarski biskup Blašković, ka-štelanski svećenik Bakotić i drugi. Dok su ostali zagovaratelji pokušavali ideju o sjedinjenju proturiti preko agenata, Dorotić je sakupio više vjerodajnica gradova, općina i župa u Dalmaciji i s šibenskim plemićem Kazimirom Vran-čićem osobno ih ponio caru u Beč. U promemoriji upućenoj caru, sačuva-noj u prijepisu u Državnom Sezéch-nyjevu arhivu u Budimpešti Dorotić posebno inzistira na obnavljanju Hr-vatskog trojednog kraljevstva, tj. Dal-macije, Hrvatske i Slavonije u okviru ondašnje Ugarsko-Hrvatske države. Dalmaciju u Trojednici promatra kao zasebno kraljevstvo koje bi danas od-govaralo posebnoj regiji ili županiji. Od cara traži da se Kraljevini Dalma-ciji ostave njezina municipalna prava i promiče pomorska orijentacijua, u ono vrijeme okrenutu trgovini. Iako je žestoko kritizirao Veneciju zbog nje-

susreT u isTini

52

odraz

zina zanemarivanja školstva u Dalma-ciji držao je da bi prvenstveno trebalo otvarati obrtničke i trgovačke škole a više škole rezervirati tek za nadarenije mladiće u skladu s potrebom vođenja javnih poslova, kako se ne bi namno-žili dokoličari za apstraktno mišljenje dok je toliko ljudi potrebno za rad u poljodjelstvu, različitim radionicama i promicanju trgovine. U vrijeme Do-movinskoga rata jedno njegovo pismo o Vukovaru potaklo me na objavljiva-nje njegovih političkih spisa. Koliko su neke njegove misli aktualne i danas pruža rečenica o pravosuđu koja djelu-je kao izvučena iz nekih današnjih no-vina: “Pravosuđe neka se obavlja […] točno, bez zatezanja, bez sitničavosti i bez okolišavanja i pukih formalnosti i opasnih odvjetničkih zavrzlama”. San o ujedinjenju, možda ponešto drukči-ji nego što ga je on zamišljao danas je ostvaren.

Objavili ste više knjiga, od kojih je zadnja Kršćanska arheolo-gija, priručnik s kratkim osnova-ma kršćanske arheologije, ocijenjen “hrvatskim prvijencem i pionirskim pothvatom”. Kako ste došli na ideju o izradi takvog priručnika?

To sam kratko naveo u predgovo-ru knjige. Kako su neki čitatelji knjigu već imali u rukama ovdje samo nagla-šavam važnost kršćanske arheologije u teološkom obrazovanju. Kršćanstvo je povijesna religija. Kršćanski Bog utje-lovio se u vremenu i živio s ljudima na zemlji. Njegovo otajstveno tijelo – Crkva razvija se kroz povijest. Pro-učavanje razvoja Crkve proučavanje je razvoja Kristova otajstvenog tijela i zbog toga važno svakom kršćaninu.

Kako za početke Crkve tako i za razvoj kršćanstva na hrvatskom tlu imamo malo pisanih vrela. Bilo je potreb-no otkrivati spomenike zatrpane ze-mljom. Arheolozi su otkrili mnoštvo sakralnih spomenika. Novinske vijesti prilikom pojedinih otkrića upućuju na zaključak da je javnost s osjetljivošću i radoznalošću pratila otkrića. O njima su napisane izvrsne studije. Pa ipak te studije objavljivane u znanstvenim i stručnim časopisima, pisane stručno i znanstveno nisu puno privlačile obič-no čitateljstvo. Za njima su uglavnom posezali samo znanstvenici ili studen-ti arheologije. Ostalom su čitateljstvu bile potrebne sinteze pisane kratko i razumljivo.

Nedostatak sinteza iz kršćanske ar-heologije osjetio se i u teološkom obra-zovanju. Prethodni pokušaji sinteza ili su već zastarjeli ili bili nepotpuni. Pa iako u novije vrijeme postoje istanča-nim znanstvenim osjećajem i širokoj publici pristupačnim načinom obra-đeni umjetnički ranokršćanski spome-nici u Hrvatskoj, nedostaje im teološ-ki pristup. Shvaćena kao dio antičke arheologije, kršćanska je arheologija izgubila svoje teološko značenje otčita-vanja nutarnjega života Crkve – koja je otajstveno Kristovo tijelo. Knjiga Kršćanska arheologija nastala je dakle, sa svim svojim prednostima i ograniče-njima, kao udžbenik svoga vremena. Pisao sam je da bi olakšao studenti-ma pristup spoznaji o ranokršćanskoj Crkvi i njezinu razvoju na hrvatskim prostorima na temelju njezinih spo-menika.

Čovjek ste širokog kruga inte-resa. U Vašem dugogodišnjem dje-

53

lovanju, koje Vam je područje rada bilo najbliskije? Istraživačka, znan-stvena ili predavačka djelatnost?

Znanost pretpostavlja istraživa-nje i zaključivanje o uzrocima nekoga učinka. U svakom istraživanju posto-ji određena mjera radoznalosti. Zbog čega se i kako nešto događa ili se do-godilo? Krug znanstvenog i inog zani-manja često je uvjetovan životnim mo-gućnostima. Nije uvijek moguće raditi ono što vas zanima. U najviše slučajeva istraživanje je učinak potražnje. To je uvjetovalo i raznolikost mojih istraži-vanja. U svemu je ipak stajala misao vodilja da znanstvena istraživanja osta-nu u okviru apostolata. Kao povjesni-čar proučavao sam prvenstveno pojav-no djelovanje Crkve ne upuštajući se u njezino otajstveno djelovanje što je po-dručje teologije povijesti. Kako arhiv-ska ili druga znanstvena istraživanjima zahtijevaju dugotrajno vrijeme da bi se izložilo i objavilo cjelovito istraživanje i mogao sagledati učinak mukotrpno-ga rada, znanstveno-nastavno zvanje u kojem je moguće prenijeti i djelomič-na saznanja zbog toga mi je bliskije.

Pretpostavljam da Vas odlazak u mirovinu nije udaljio od rada. Imate li u pripremi neku novu knjigu?

Leksikografski zavod u Zagrebu upravo je objavio Hrvatski franjevački biografgski leksikon kojemu sam jedan od urednika, a na kojemu sam više go-dina radio prije odlaska u mirovinu. U prijevodu dr. Bruna Peze i u izdanju Splitskoga književnog kruga uskoro izlazi Vinjalićev Kratki povijesni i kro-nološki pregled važnijih zbivanja koja su se dogodila Slavenima u Dalmaciji, Hr-vatskoj i Bosni, 1514. – 1769. kojemu

sam napisao uvod, uskladio s izvorni-kom i dodao objašnjenaja. I sam se nadam da na tomu neću stati. Ako me Gospodin poživi i ne budem imao ve-ćih zdravstvenih tegoba nadam se da će se potom pojaviti još poneka knjiga. O planovima ne bih govorio. Živi bili pa vidjeli ostvarenja.

Vrijedi li danas latinska poslovi-ca Historia est magistra vitae?

Od Cicerona koji je izrekao tu re-čenicu do danas mijenjala su se mišlje-nja o vrijednosti poznavanja povijesti, tehnici istraživanja i metodama. Povi-jesna znanost je različita od prirodnih znanosti u kojima isti uzrok u istim okolnostima dovodi do istog rezulta-ta. Mnoštvo nepredvidivih čimbenika, među kojima znatnu ulogu ima ljud-ska volja, utječe na povijesne činjenice da se one odvijaju onako kako se od-vijaju. Nema, prema tome, govora da bi povijest bila nepogrješiva učiteljica ili trajna vrijednost i dragocjenost za sva vremena (κτῆμα ἐς αἰεί) kako je držao Tukidid. Koliko je učiteljica najbolje se, ipak, očituje u tome da je najviše manipulirana znanost. Svatko ju pokušava okrenuti na svoju stranu i upregnuti u svoju korist, očekujući uspjeh upravo zamračenjem istine. Pod povijesnom istinom podrazumijevamo rezultate ozbiljnih i objektivnih istraži-vanja. No, povijesna istina nije isto što i stvarna istina koju povijesna znanost u potpunosti nikada ne može otkriti. Poznavanje sebe već je djelić poznava-nja povijesti. Za razboritu osobu to je već pogled i u budućnost. Okrenuti se budućnosti, zaboravljajući prošlost, kao što neki znaju naglašavati, jednako je gubitku pamćenja ili dopustiti zave-

susreT u isTini

54

odraz

zati oči i prepustiti se nekome da vas vodi na uzici. U budućnost se najbolje ide otvorenih očiju. Možda povijest u tome i nije najbolja učiteljica, ali odba-citi njezine pouke bilo bi nerazumno.

Što biste na kraju poručili stu-dentima KBF-a, vjernim čitateljima lista Odraz?

Pretpostavljam da su najvjerniji čitatelji Odraza studenti i mlade oso-be, ali i starije koje vole studente pa ih zbog toga zanima sve što poduzimaju. Postavljeno pitanje zahtjevno je kao i život kojim se kroči. Za životni izbor i put nema recepta. Odgovori se tra-že iz dana u dan. Prema zvijezdi ide-ala čovjek se kreće poput lađara koji jedrima i kormilom usmjerava lađu zavisno od vjetra, pa mu je unaprijed nemoguće dati preporuku gdje i kada će nešto poduzeti. Uzrečica kaže da je svatko kovač svoje sreće. Isto tako je i graditelj svoga mladenačkoga sna. Od-govore kako ostvariti san svatko mora potražiti sam. Radije bih vam na odla-sku iz akademske zajednice kazao što maštam i priželjkujem o vašim ostva-

renjima. Upisali ste se na fakultet s idealima. Zadatak vam i nije baš lagan, pripremiti se za pronošenje Istine koju iz dana u dan otkrivate i proučavate. Blizak je dan kada ćete je razglašavati ljudima, Božjim miljenicima, ma ra-dili vi u katehezi, politici ili bilo gdje. Ne obeshrabrite se kad vam oblaci ži-vota zastru zvijezdu idala. Čežnje vas ne varaju. Zvijeda svijetli za oblacima i onda kada je oblaci zastiru ili sunce nadjačava njezinu svjetlost. Naraštaj kojemu pripadam ide svome zalazu. Ostavlja vam mnogostruke probleme, pa i one oduvjek vezane sa “zlatnim teletom”. Kao sutrašnji vođe naroda, vođeni zvijezdom ideala provedite taj narod - bude li trebalo i pustinjom života - znajući da ćete stići u smiraj božanskoga zagrljaja.

Od srca Vam čestitamo na posti-gnutim rezultatima, i radujemo se iščekujući buduća ostvarenja!

Zahvaljujem na razgovoru i sr-dačno pozdravljam sve čitatelje lista Odraz.

Intervju pripremila: Sunčica Semerad

U Saloni, 16. I. 2010.

susreT u isTini

55

Tijelo u suvremenom svijetu i euharistiji

Gina Šparada

Primjećujemo veliko zanimanje za tijelo danas. Možemo govoriti o ti-

jelu kao idolu. Mnogo vremena, novca i truda ulaže se u ugađanje tijelu te u poboljšanje njegove kvalitete.

Kultura tijelaU današnjem kultu tijela, fizički

izgled dobiva apsolutnu važnost. Uzi-majući u obzir opsesivno usmjerenje na mladenački izgled i modu koja vodi nepotrebnom rasipanju vremena i sred-stava za dosizanje filmske ideje ljepote. A u stvarnosti se obavljaju neuspjeli pokušaji nijekanja činjenice godina i smrtnosti.1 Uočavamo moralne pro-bleme do kojih dovodi apsolutizacija tijela. »Kult i kultura tijela uzrokuju stigmatizaciju, marginalizaciju i velik gubitak samopoštovanja za bolesne, starije ili bilo koga tko je postigao išta manje od razine čarobne privlačnosti koja je plod nečije tuđe ideje.«2

Ono čemu ljudi pribjegavaju u utr-ci za savršenim tijelom nisu samo razli-čiti tretmani koji njeguju i pomlađuju tijelo, nego i estetske operacije koje ga

1 Usp. “And the Word became flesh (Jn 1,14)”, A Theological Reflection on the Human Body, u: http://www.rcan.org/archbish/jjm_letters/HumanBody.htm, na dan: 25.03.2010., str. 1.

2 Isto.

mogu potpuno izmijeniti, te različite vrste označavanja tijela kao, primje-rice, bojanje kose ili stavljanje nakita. Ili pak tetovaže i, u novije vrijeme sve češće, brendiranje ili žigosanje tijela. To sve upućuje na ljudsku potrebu da se obilježe, opečate biljegom koji, u ovom slučaju, predstavlja njihov vla-stiti odraz.

No, kako je naša duhovna i psihič-ka razina podložna rastu i promjeni, tako je i tijelo. Ono već izražava naš identitet. Zato nije potrebno sadržaje koji pripadaju drugoj “razini” identite-ta na silu obilježavati na tijelu.

Kultura smrtiKultura tijela pospješuje i nemi-

novno vodi u kulturu smrti, smrti ti-jela i time osobe kao takve.

Ljudi, osobito pri različitim estet-skim operacijama, ubijaju svoje tije-lo radi boljeg, ali sada tuđeg tijela. A da bi sve ispalo što savršenije, više se ne sustežu ni od zloporabe mrtvih ti-jela, osobito fetusa i dobronamjerno doniranih tijela u medicinske svrhe. »Američko gospodarstvo zaradi stotine milijuna dolara prodajući proizvode napravljene od doniranih ljudskih tije-la. Donirana koža puni usne svjetskih top modela po cijeni od 1.050 dola-ra za tretman. Stomatolozi koriste te-meljne ljudske kosti otprilike 200.000 puta godišnje u tretmanima svojih pacijenata. Blistavi katalozi oglašuju oko 650 proizvoda izrađenih od di-jelova ljudskog tijela. Nigdje u državi nije ožalošćenim obiteljima rečeno da njihovi darovi pune brzorasteću indu-

56

odraz

striju za koju se predviđa da zaradi oko milijardu dolara u roku od tri godine. (…) Donatori ne znaju da je tkivo pre-rađeno u proizvode kojima jedan gram dosiže cijenu u razini dijamanta.«3

Najozbiljnija opasnost je praktično poricanje tjelesnosti i njegove poslje-dice. To se vidi u eutanaziji, pobačaju, tehnikama istraživanja i reprodukcije koje oštećuju ljudski život.4 »Donirana ljudska tijela zamjenjuju lutke i živo-tinje u ponekad bizarnim projektima koji su skriveni od javnosti. (…) Tijela se lome da bi se testiralo zračne jastuke u automobilima, glave se ispuštaju da bi se testiralo kacige, a ruke da bi se testiralo sportske štitnike za laktove.«5

Iako bi ovakva postupanja s tijelom mogla naći opravdanje u brizi za bolji-tak ostatka čovječanstva, osjećamo u podnožju nehumanih ophođenja, bilo s živim, bilo s mrtvim tijelom, jedno uvje-renje koje ne čuva sjećanje na pokojne, i koje želi reći da tijelo nije važno.

Dok se eutanazijski pokret zalaže za ubijanje bolesnih i nesposobnih, njegovi podupiratelji znaju da bi se većina ljudi zgrozila na pomisao ubi-

3 M. KATCHES i dr., The Body Brokers: Part 1-Assembly Line. Donors don’t realize they are fueling a lucrative business, u: http://www.lifeissues.net/writers/kat/org01bodybroker-spart1.html, na dan: 25. 03. 2010., str. 1.

4 “And the Word became flesh (Jn 1,14)”, A Theological Reflection on the Human Body, u:http//www.lifeissues.net/writers/edi/edi07humanbody2.html, na dan: 25. 03. 2010., str. 1.

5 R. CAMPBELL i dr., The Body Brokers – Part 3: Researchers, u: http://www.lifeissues.net/writers/kat/org01bodybrokerspart3.html, na dan 24. 03. 2010., str. 1.

janja druge osobe. Zato traže način da depersonaliziraju bolesne i hendikepi-rane. Kažu da ubiti njih zapravo znači samo lišenje njihova tjelesnog života.6 To možemo shvatiti, jer vjeruju da su psihički i duhovno već uništeni. Da-kle, ukoliko ubijete samo tijelo, to se ne računa.

Ali tijelo i pogled koji netko uputi njemu središnja je točka svih pitanja vezanih uz ljudski život. Nema sum-nje da je to jedan razlog zašto je toliko muka podneseno danas da bi se ignori-ralo ljudsku tjelesnu realnost. Apstrak-tni argumenti poput “pravo na izbor” ili “pravo na smrt” na velikom su riziku da budu nadiđeni “krvno – mesnom” realnošću ljudskog tijela. Jedino tijelo stavlja ljude odmah i opipljivo u dodir sa stvarnošću. Lako je govoriti o okon-čanju trudnoće, ali možda nije lako pogledati isjeckano dijete. Razlika je u tijelu, koje nas prisiljava da pogledamo realnost onakvom kakva jest.7

Dakle, nerealistična glorifikacija tijela za čovjeka isto je opasna kao i ni-jekanje tjelesne stvarnosti.8 Radi se o tome da čovjek pokazuje svoje nesna-laženje u ispravnom vrednovanju.

6 Usp. “And the Word became flesh (Jn 1,14)”, A Theological Reflection on the Human Body, u: http//www.lifeissues.net/writers/edi/edi07humanbody2.html, na dan: 25. 03. 2010., str. 1.

7 Usp. Isto.8 Usp. Isto.

57

Tijelo kao višak - Masovni medijiKad govorimo o, još uvijek, jed-

nom od najzastupljenijih medija u svijetu - o televiziji - primjećujemo da ona postaje suvremeni princip dualiz-ma. Razdvaja tijelo od duha u praksi, kao što ih je Descartes razdvojio u fi-lozofiji. I koliko god u postmodernoj postojao poriv za ponovnom čovje-kovom cjelovitošću, čovjek si, na neki način, sam otežava tu mogućnost. Čo-vjek je uspravnim hodom omogućio prijem slike koja je daleko, mijenjanje slike promjenom tjelesnog položaja, a izumom televizora omogućio da slike dolaze njemu i time degradiraju spo-sobnosti tijela koje mu je priroda dala.

A najvažnija bi bila upravo sposob-nost tjelesne komunikacije.

Postoje i razvijeniji mediji od te-levizije, ali primjećujemo da otuđenje tijela raste. Iako se daje sve više prosto-ra čovjeku, koji više nije tek promatrač onoga što se preko masovnih medija prenosi, nego mu se dopušta da bude i autor sadržaja, vidimo da sve to smjera k većem angažiranju čovjekovih misli, osjećaja, tj. čovjekova unutarnjeg svije-ta - nauštrb njegova tijela. »Tržišno pri-hvaćenom postala je teza da je najbrže rastuća i najrentabilnija ona industrija koja je objedinila telefon, televiziju, kompjutor i medijsku umjetnost. Za-živio je novi svijet istovremenosti u ko-jem je vrijeme stalo, a prostor nestao.«9 U svijetu bez prostora i vremena, tije-

9 A. ŠUNDALIć - I. HETEŠI, Mediji i nove vrijednosti. Društva slobodnog tržišta, u: In-formatologija 39 (2006.) 4, str. 272-273.

lo više nema što raditi jer »...tijelo jest prisutnost u vremenu i prostoru.«10

RobotikaPoruka u definiciji čovjeka kao

“racionalne životinje” bila je naglasiti prvenstvo i nadmoć racionalnog nad tjelesnim dijelovima pripisanim ži-votinji. Nije čudno da je iz obrnuto proporcionalnog odnosa racionalnih funkcija i tjelesnih radnji (više racio-nalan znači manje ovisan o tjelesnom), proizišlo dugo, još uvijek prisutno, ignoriranje tjelesnog. Ova namjera kulminira u kompjutorskim znanstve-nim projektima kojima je cilj stvoriti strojeve sposobne oponašati ljudske mentalne funkcije, i u programima umjetne inteligencije koji se uglavnom rukovode metaforičkim sloganom “um je kompjutor”.11

Iako se možda u početku misli-lo da će biti najteže umjetno stvoriti čovjekove funkcije koje su specifično njegove, i kojima se najviše razliku-je od ostalih bića, pokazalo se da se: »kompjutori… mogu sjajno baviti idealnim jezicima i apstraktnim lo-gičkim odnosima. Pokazuje se da je upravo ona vrsta inteligencije koja je i nama i životinjama zajednička, kao što je prepoznavanje obrazaca (zajedno s uporabom jezika koji, uistinu, može biti isključivo ljudski), ta koja se opi-re kompjutorskoj simulaciji. Moglo bi

10 I. ŽIŽIć, Tijelo i obred. Teološka promišljanja o obrednosti tijela i tjelesnosti obreda, str. 2.

11 Usp. Z. RADMAN, O tjelesnoj dimenzi-ji značenja i o značaju tijela, u: Filozofska istraživanja, 15 (1995.) sv. 3, str. 461.

susreT u isTini

58

odraz

postati očiglednim da ono što razliku-je osobe od strojeva, bez obzira kako mudro konstruiranih, nije odvojena, nematerijalna duša, nego jedno uklju-čeno, smješteno, materijalno tijelo.«12

Tijelo kao simbolU hegemoniji ekonomije koja u

tijelu vidi “radnu snagu”, u medicini koja vidi “organizam”, u odnosima koji vide “užitak”, tijelo sve više postaje predmetom, sve manje subjektom. No, tijelo više nije “šutljivi sluga”. Tijelo je simbol i izvorište simbola. U simbolu se čovjek izrekao i kazuje, simbolom se on događa kao prisutnost u svijetu.13

Simbol je u početku bio predmet presječen na dva dijela, dva komada keramike, drva ili kovine. Dvije osobe čuvaju po jedan dio: domaćin i gost, vjerovnik i dužnik, dva hodočasnika, dva lica koja se rastaju na dugo vrije-me. Kad se iznova sastanu, uspoređiva-njem dvaju dijelova potvrdit će svoju povezanost, gostoprimstvo, svoje du-gove, ili svoje prijateljstvo.14

12 H. L. DREYFUS, What Computers can’t Do, Harper, New York 1979., str. 236. – 237., preuzeto iz: Z. RADMAN, O tjele-snoj dimenziji značenja i o značaju tijela, u: Filozofska istraživanja, 15 (1995.) sv. 3., str. 451. – 465. Naravno, ovisno o shvaćanju i opsegu pojma duše, kao nepodložne kom-pjutorskoj simulaciji mogu se navesti i po-jedine njezine dimenzije. To je prvenstveno duh - ukoliko bi ga netko svrstavao u razi-ne duše.

13 Usp. I. ŽIŽIć, Tijelo i obred. Teološka promišljanja o obrednosti tijela i tjelesnosti obreda, str. 1. – 2.

14 J. CHEVALIER - A. GHEERBRANT, Rječnik simbola. Mitovi, sni, običaji, geste,

Premalo bi bilo reći da živimo u svijetu simbola. Svijet simbola živi u nama. Simboličko izražavanje poka-zuje da čovjek pokušava odgonetnu-ti i svladati sudbinu koja mu izmiče u tami što ga okružuje. Simbol se ne može definirati. Njemu je u naravi da razbija čvrste okvire i spaja krajnosti u jedinstvenu viziju.15

Simbol postoji samo na razini su-bjekta, ali temelj mu je na razini objek-ta. Subjektivna stajališta pribjegavaju osjetilnom iskustvu, a ne konceptuali-zaciji. Simbol je kategorija visine, ali i jedna od kategorija nevidljivog. Odgo-netanje simbola vodi nas, prihvatimo li riječi švicarskog slikara Paula Kleea, prema »neizmjerivim dubinama prvo-bitnoga duha, jer simbol pripaja vidlji-voj slici dio nevidljivoga koji je zamije-ćen nadnaravno«.

Sudjelovanje tijela u liturgijiVjera se ne svodi na intellectus fi-

dei, ona je prvenstveno affectus fidei. Ukoliko se zatvorimo u svijet misli, gubimo doticaj s liturgijom, jer ona ne traži da sami stvaramo predodžbu onoga s čime se trebamo susresti. Sveto je estetska kategorija, mora ju se perci-pirati da bismo ju susreli. To ne može-mo samo pomoću razuma. Potrebno je tijelo, potreban je simbol. Jer simbol nije samo sličan nečemu, on istinski

oblici, likovi, boje, brojevi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1986., iz uvoda, str. XI.

15 Usp. J. CHEVALIER - A. GHEER-BRANT, Rječnik simbola. Mitovi, sni, obi-čaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, iz uvo-da, str. V.

59

sudjeluje u liturgiji. Simbol nije cjeli-na, on je dio, ali nije ni isključivo dio, jer što ima uključuje i ono što nema. U simbolu čovjek sam sebe nadilazi, sebe doživljava kao vrata prema tran-scendenciji.

Za vjernika koji se u liturgiji sve manje prepoznaje kao subjekt slavlja, a sve više kao pasivni adresat pojmovnog posredovanja, liturgija postaje tek mar-ginalna forma institucionalnog odnosa s tradicijom. U jednoj liturgiji koja je izgubila dimenziju svetoga, a prepusti-la se stereotipnim odgovorima na sva-kodnevna moralna i društvena pitanja, legitimirajući se zauzetošću za “čitavog čovjeka”, tijelo je osporeno. Stavljeno u sjenu pojma, tijelo se vraća u “šutljivo stanje”, odakle ne prispijeva odnosu, ne izriče se govorom, ne događa se kao životna forma prisutnosti. Čak i kad mnoštvom riječi um to sazna, tijelo se ćuti uskraćenim vidjeti, čuti, doticati Riječ koja je tijelom postala.16

Jedinstvo preko tijela i krvi KristoveNe možemo ispravno proživjeti

ujedinjenje s Bogom ukoliko nismo ispravno doživjeli proces hranjenja i pijenja koji se događa u nama. »Uzeti i jesti ne govori riječima, već govori tije-lom. Po njemu sav čovjek od – govara na inicijativu drugoga. To su simbolič-ki čini preko kojih osoba ulazi u prisut-nost drugoga, prima i daruje život.«17

16 Usp. I. ŽIŽIć, Tijelo i obred. Teološka pro-mišljanja o obrednosti tijela i tjelesnosti obre-da, str. 1.

17 I. ŽIŽIć, Tijelo i obred. Teološka promišljanja

Dopuštajući nam da primimo nje-govo tijelo i krv, Isus stvara tjelesno je-dinstvo između sebe i vjernika. Da bi do toga došlo, moramo očuvati našu tjelesnost, koja je bila dugo ignorirana, ali i materijalnost samih euharistijskih simbola preko kojih Bog s nama uspo-stavlja to jedinstvo. »... Hostija se prije nije smjela ni dodirnuti. Tijelo je tako postalo dematerijalizirano preko svake mjere. (…) “Uzmite i jedite”, rekao je Isus. O tome se više nije vodilo računa. Sakrament u svom pravom smislu bija-še sveden na gotovo ništa u korist sadr-žaja koji bijaše posve odvojen od njega. Čovjek i njegovo tijelo bili su odvojeni od otajstva na kojega su pozvani. Od baroknog doba pa sve do naših dana, sav realizam euharistije nije bio usredo-točen na čin – jesti – nego na stvarnu Kristovu prisutnost u onome čime se pričešćivalo. (…) Stvarnost euharistije tako se događala na neosjetljivi način. Danas, naprotiv, potrebno je naglasiti osjetni vid euharistije, jer sada jedemo tijelo i pijemo krv.«18 Zato ne smije-mo smetnuti s uma ono što čin ishrane znači u svakodnevnom životu, jer eu-haristija ne donosi nove kategorije, već ukazuje na istinsko značenje onoga što je Krist za nas učinio. A to je učinio uzevši naše slabo tijelo i darujući nam se u hrani, pozivajući nas na večeru.

Ako su hrana i piće temeljni ele-menti života i ako se blaguju u obitelj-skom zajedništvu, nije li poziv na ru-čak ili večeru poziv u zajedništvo - dat

o obrednosti tijela i tjelesnosti obreda, str. 3.18 G. LAFONT, Euharistija – hrana i riječ, u:

Služba Božja 48 (2008.) 1, str. 68.

susreT u isTini

60

odraz

ćemo ono što je naše, naša dobra, naš život da bi netko mogao živjeti.

Imamo Božji poziv na zajedništvo. No, on ne daje dio od sebe ili dio sebe da bi nešto dobio zauzvrat, već on daje čitavog sebe, da bismo mi dobili njega, time i sebe. Jer tko jede njegovo tijelo i pije njegovu krv, imat će život vječni. A mi njegovo tijelo možemo primiti samo svojim tijelom. Time se događa jedinstvo bez ostatka, jer se vjernik pretvara u ono što prima. »On postaje stvarno tijelo Kristovo zajedno sa svi-ma koji se pričešćuju.«19

***Kultura u kojoj se sve ulaže u tije-

lo zamijenila je Boga tijelom. S druge strane, u kulturi smrti koju je izazvala, sebe je postavila Bogom koji određuje o životima drugih ljudi.

Shvaćajući tijelo na ispravan način, kao ono koje traži i jest odnos, traži i jest prisutnost, otvara se prostor za dru-goga, u konačnici i za samoga Boga.

Tijelo ne bi trebalo biti instrument naših samopotvrđivanja, već moguć-nost sjedinjenja s transcendencijom, na koju smo svi upućeni.

Danas postoji jedna neutažena glad za iskustvom, želi se uvijek iskusiti ne-što novo, a u podnožju leži praznina kojom su “ispunjeni” osjeti. Euharisti-ja potiče ljude da ispune osjete, poziva-jući ih na, naizgled, dosadno ponavlja-nje istog iskustva, ali sa namjerom da ga vjernik doživi u potpunosti, tj. da ide u dubinu samog događaja.

Liturgija pruža holističko iskustvo,

19 G. LAFONT, Euharistija – hrana i riječ, u: Služba Božja 48 (2008.) 1, str. 70.

to je nešto što bi i suvremeni masovni mediji htjeli, ali, premda mogu snažni-je angažirati čovjekove misli i osjećaje, tijelo uvijek nužno ostavljaju po strani. Liturgija sveto može učiniti dijelom našeg iskustva, mediji to ne mogu, oni mogu posredovati samo virtualnu prisutnost. No, naš Bog nije virtualni Bog, on je utjelovljeni Bog. I dok me-diji pasiviziraju tijelo, liturgija ga stav-lja u pokret, i to pokret života. Stavlja ga u odnos i u prisutnost Isusa Krista. U liturgiji tijelo se mora poimati kao priroda, i kao medij, kao komunikaci-ja, kao odnos, prisutnost, i kao biljeg, ali ne više biljeg sebe, već biljeg nekoga drugoga. U liturgiji se sva djelomič-na značenja riječi tijelo mogu sabrati u jedno, i omogućiti tijelu pravo do-stojanstvo, dostojanstvo živog simbola otvorenog za prisutnost Božju i posti-zanje najvećeg dostignuća našeg tijela, a to je dopuštanje Kristu da naše tijelo preobrazi u sebe.

61

Što je istina?

Bruno Petrušić

Isus stoji pred Poncijem Pilatom. Odgovor stoji pred pitanjem. Kako

moćna slika, koliko ona sama može reći o čovjeku. Kakav je odnos pitanja i odgovora? Kako stvari stoje između Isusa i Pilata? Kako završavaju? Zašto šutnja. Dali je šutnja znak pristajanja uz, ili nešto sasma drugo, drugačije?

Ja, kad pitam o nečemu, mogu mi-sliti na puno toga, tj. postoji mnogo vrsta pitanja, ali ovdje mislim na pi-tanje - što je to? Pitanje koje u istom trenutku daje i djelomični odgovor. Ja kad pitam – što je to?, onda u isti mah potvrđujem opstojnost toga, na što se odnosi moje pitanje. To samo pitanje pretpostavlja postojanje objekta pita-nja, inače je besmisleno, beztemeljno. Besmisleno je pitati što je ništa, ili što je to, a upirati prstom u prazni prostor (u smislu da ničega nema). Dakle, kad mi pitamo što je to, već unaprijed zna-mo da to nešto postoji, da je prisutno, ali nam (još) nije razumljivo. Ja izgo-varam očitovanje nečega što mi je ne-poznato, nerazumljivo. Pitam da mi se pojasni, da znam, da saznam odgovor na postavljeno pitanje. Ne pitam da li

to postoji, već jednostavno pitam što je to. Ne pitam tom prilikom ni kakvo je to, ni koliko je to, ni od čega je (dakle ne pitam o akcidentima), već pitam o biti. Bivstvovanje toga nečega izričem samim pitanjem, ali bit ne poznajem, i o njoj pitam.

Kakva je situacija s odgovorom? Da li je odgovor uopće moguć, da li je nazočan u samom pitanju, ili ga tre-bam iščitati, i tko mi na kraju treba odgovoriti? Kome upućujem pitanje? Znam li ja išta o navedenome? Od-govore dobivamo samo na ona, umje-sno postavljena pitanja, na ona koja se mogu odgovoriti. Pitanja koja je ne-moguće odgovoriti, ne mogu se ni po-staviti, pa iz toga slijedi da je na svako pitanje moguće odgovoriti. No, da li je uistinu tako? Odgovor će biti da. Na svako je pitanje moguće odgovoriti, ali na različitim stupnjevima istinitosti i opravdanja samog odgovora. Poznati su vam odgovori “možda”, “vjerojatno je tako...”, “čini se...” i mnogi drugi, neodređeni odgovori. No takvi odgo-vori i nisu baš neki odgovori. Oni jesu odgovori, utoliko, ukoliko su samo reakcija na postavljeno pitanje. Oni su gotovo iznuđeni odgovori, samo da se nešto kaže i često ih koristimo ili da prekrijemo svoje neznanje (tada, u govoru sami sebi upadamo u usta – u proturječja), ili da prekrijemo svoje znanje (kada o nečemu trebamo šutje-ti, kada smo dužni šutjeti).

Postoje i ona pitanja koja od nas nužno zahtijevaju odgovor, i to onaj is-ključujući. Sicut et non. Da ili ne. Npr “uzmaš li ti ... za muža?”, “Jesi li ti muš-

susreT u isTini

62

odraz

ko?”, “Je li tvoje ime Nikola?”... samo su neka od takvih pitanja, koja traže isključujući odgovor. Na njih se može odgovoriti samo sa da ili ne. Takvi od-govori isključuju svaku drugu i treću mogućnost. Dobiti za odgovor jedno da ili ne, znači – to je tako i nikako drugačije. To je odgovor koji, da bi se izrekao, mora imati isključivo pitanje. Ni takvo pitanje, ni takav odgovor, nisu onakvi kakvi mene zanimaju.

No, postoji još jedna vrsta odgo-vora, odgovor koji nije ni isključiv, ni toliko neodređen. On je i jedan i dru-gi, te je tako ni jedan ni drugi. Upravo takav odgovor odgovara na postavljeno pitanje, pitanje koje mene zanima, pi-tanje – što je to? Odgovor na to pitanje mora započeti ili s “to je...”, ili s “meni se čini da je to...”. To je opisni (defini-cijski) odgovor, koji se može izreći ili kao neodređeni (s obzirom na sigur-nost istinitosti i opravdanja odgovo-ra) ili kao isključivi (isključuje drugu mogućnost, apsolutne je sigurnosti i opravdanja) odgovor, zavisno o stup-nju sigurnosti istinitosti i opravdanja samog odgovora. Za sada se ova dva načina čine jedini mogući odgovori (naravno, ovdje ne govorim o iskaziva-nju neznanja, jer je i to odgovor) na pi-tanje – što je to?. Dakle, odnos pitanja i odgovora može se iščitati iz ovih situ-acija i mogućnosti pitanja i odgovora.

Ovdje me sada zanima odnos Isusa i Pilata. Kakav je to odnos, te kakve veze ima s odnosom pitanja i odgovo-ra? Samom odnosu između Isusa i Pi-lata, može se prijeći s mnogo strana, zavisi iz kojeg kuta gledate na stvari. Ja

ću njihov odnos prvo sagledati s povi-jesno – činjenične strane, a kasnije sa strane vjernika i kršćanina tj. u pogledu objave, vjere. Povijest je jednini sudac, i jedina koja može donositi zaključke u pogledu onoga što je već bilo. Ako je to bilo davno, kao i susret Isusa i Pila-ta, tj. ako nema živućih svjedoka, onda je jedini svjedok vrijeme, i ono što je ostalo, što u zapisanim, što u ispriča-nim pričama. Pred očima mi stoje dva čovjeka. Jedan je sav izudaran, krvav, a drugi je pristojno odjeven, čist, lijepo miriše... Jedan je (onaj koji je uredan) na malo uzvišenijem platou, ali se spu-šta do ovoga, koji jedva stoji na noga-ma. Naime, riječ je o sudcu i osuđe-niku, o predstavniku imperatora, boga na zemlji – rimskog cara, i o vođi jedne sekte, heretik i opasnost carstvu, jer ga navodno slušaju mase ljudi, i spremni su ići za njim.

Dakle imamo dva čovjeka, po-djednakog rasta. Jedan proćelav, drugi poduže kose. Jedan predstavnik vlasti, drugi predstavnik naroda koji hoće novu vlast. Njihov sukob završava u korist predstavnika trenutne vlasti. Njemu izručeni čovjek biva ubijen, “pobuna” se gasi te on nanovo uvodi red u svoju pokrajinu. Sljedbenici čo-vjeka kojeg je ubio, ne osvećuju mu se, već nastavljaju misiju svoga učitelja, te šire njegovo učenje, koje će (kasnije će se pokazati) nadživjeti carstvo kojemu je bilo prijetnja.

Tu, šta se povijesti i činjenica tiče, završava priča. Pa to i nije neka doj-mljiva priča, ali ispričana jezikom vjere zadobiva gotovo karakter nemogućeg

63

događaja. Postaje toliko zanimljiva, koliko susret jednog čovjeka i drugog, koji nije samo to, može biti. Naime go-vori se o susretu čovjeka i Čovjeka, koji je i ne samo čovjek, koji je uz to što je čovjek još i Bog. Ta je priča (samo što to nije priča) mnogo zanimljivija od gole povijesne, činjenicama ispričane priče. To i nije priča, već prije drama, drama koja se mora dogoditi u životu svakog čovjeka kad se sretne oči u oči s Bogom. To je priča o mogućnosti od-govora, koji nije ni jedan od dosad na-vedenih. Takav odgovor čovijek nije, i nikada neće moći dati. Taj je odgovor sam Bog.

Promatrajući odnos Isusa i Pilata vjerskim očima, vidimo što se događa u susretu Boga i čovjeka. Kakve su uloge i koji je scenarij. Imamo, s jedne strane čovjeka – Poncija Pilata, koji je na po-ložaju koji zauzima sa svim počastima koje mu pripadaju... koji je uredan, koji se nalazi na uzdignutu položaju u odnosu na svoga Sugovornika, koji je nad tim Sugovornikom. Čovjek ima “svu vlast” nad tim jadnim stvorenjem koje jedva stoji ispred njega. On odlu-čuje o njegovu životu ili smrti. S druge pak strane stoji Isus, živi Bog i živi Čo-vjek, u poniženju, izdan od svog naro-da, predan u ruke neprijatelja naroda svojega. On šuti. On svojom šutnjom daje važnost tome trenutku. Bog u okovima, zavezanih ruku, i zna što ga čeka – križ.

Ti li si kralj židovski? (Iv 18, 33.) Inicijativa za razgovor počinje od Pi-lata. Zašto? Što naše uvjerenje govori, tko započinje dijalog u susretu Boga i

čovjeka? Mene su učili da inicijativa dolazi uvijek od Boga. Kako, kad ov-dje čovjek započinje razgovor? Što su onda sve te “naravne” religije, pokušaji tumačenja svijeta i čovjeka? Kultovi, mitovi, sve su to ispričane priče koje je čovjek ispričao i njima je izrazio svoje traganje. Čovjek može samo to – tražiti, ali uvijek biva pronađen. On ne može naći samoga sebe, a kamo li Boga. Pilatovo je pitanje izraz traganja. Ali ne izražava samo traganje. Pilat je u Isusu vidio samo još jednog osuđenika, čovjeka koji se ogriješio o zakon. Pilat je bio i vlast i sudac. Isus mu odgovara, zavisi od evanđelista što. Prema Ivanu je taj odgovor malo duži, sinoptici do-nose kraću verziju – “Ti kažeš.” (Lk 23, 3; Mk 15, 2; Mt 27, 11) Kod Ivana stoji: “Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” (Iv 18, 34) Zar Pilat nije znao da je Herod kralj židov-ski? Zar mu se ruga? Zar ga ponižava još više? Kakav je to Isusov odgovor?

Kod sinoptika njihov razgovor više ne teče, Isus šuti, ali kod Ivana još go-vore. Donosim samo Isusove riječi: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svi-jeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kra-ljevstvo moje nije odavde.” (Iv 18, 36). Isus još jednom odgovara Pilatu na njegov upit. “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se za to rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu.” (Iv 18, 37) Zatim slijedi pitanje koje me zanima, i zbog čega sve ovo. (...) Pilat Ga pita “Što je istina?”. To je pitanje koje za odgovor ima onu treću vrstu odgovora, na koje

susreT u isTini

64

odraz

se odgovara sa “to je ...” ili s “meni se čini da je to...”. Isus šuti. Zašto? Zar ne zna? Zar mu ne želi reći, ili je već to negdje rekao?

Zašto sam spomenuo, na počet-ku da Isus stoji pred Pilatom, ali i da odgovor stoji pred pitanjem? Pa zato što su ta dva odnosa identična, odnos: Isus – Pilat i odnos pitanje – odgovor. Odnos u kojem Pilat vidi sve, ali i ne vidi ništa. Vidi čovjeka, ali ne vidi Boga, vidi prijetnju ali ne vidi ljubav... Samo se srcem vidi ono važno... Svako pitanje sluti odgovor, ali ne zna, ono u sebi uključuje neki odgovor, ali on nije dovoljan. Isus odgovara meni, tebi koji vjerujemo njegovoj Riječi, vjeruje-mo da je on ta Riječ. Ta Riječ izgovara istinu, ta je Riječ Istina sama. “Ja sam se za to rodio i došao na svijet da svje-dočim za istinu.” Zar to nije odgovor na Pilatovo pitanje? Svjedočiti za nešto što poznajemo, a ne za nešto nepo-znato. U Isusovu slučaju, svjedočenje za istinu, a istina su on sam i njegov život.

Krist - ideal i nadahnuće

Marijana Marinović

Čovjek je tajna i zagonetka, i ako cijeli život provedeš u njegovom ot-

krivanju, nemoj reći da si uzalud proži-vio život - piše bratu Fjodor Mihajlovič Dostojevski.1

Književnost se, kao i čovjek, susre-će s životom i njegovim problemima. Sva ljudska djelatnost, shvaćanja i od-nosi, misaoni nemiri i sudbinski pro-blemi nalaze svoj odraz u književnim djelima. Čovjek prenosi u knjigu sebe i svoj svijet. U svim oblicima. U mitu, simbolu ili slici odražava svoju dušu, puninu stvarnosti i imaginacije, svoj život i svoje nemire. I vjeru i nevjeru, sumnje i uvjerenja, zajedno s tisuću drugih ostvarenja ili samo promišlje-nih htjenja i želja.2

Ruska književnost je velika i široka. Teološki problem se postavlja sovjet-skom čovjeku te je razumljivo stoga da ga i pisci obrađuju. Ruski književnik

1 Vladimir STANOJEVIć, Tragedija geni-ja, Medicinska knjiga, Beograd - Zagreb, 1972., str. 327.

2 Drago ŠIMUNDŽA, Problem Boga u suvre-menoj književnosti, Crkva u svijetu, Split, 1983., str. 5.

65

Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. - 1881.) spada u sam vrh svjetske knji-ževnosti. Iako ne pripada “suvremenoj književnosti” njegova su književna dje-la danas i te kako suvremena. On go-vori o svim nemirima i sumnjama koji su i danas aktualni u svijetu, odražava kršćansku viziju čovjeka i svijeta. Mo-ralni sukobi unutar samih aktera su za-pravo ono što ih dovodi do takvih gri-jeha. Kad uđemo u srž njegovih djela, vidimo da je najveći grijeh u tome što su likovi izgubili osjećaj za grešnost, a to je problem i naših suvremenika.

U oblikovanju osobnosti Dosto-jevskoga veliku ulogu je odigrala bo-lest od koje je bolovao tijekom cijeloga života, a to je epilepsija. Dostojevski je smatrao epilepsiju Božjim darom. Epi-lepsija je bila i čest element njegovih književnih dijela.

Dostojevski je bio jako pobožan. U jednom od svojih pisama kaže: Vje-rujem da nema ničeg ljepšeg, dubljeg, simpatičnijeg, pametnijeg, muškijeg i savršenijeg od Krista, ne samo da nema već kažem sebi s iskrenom ljubavlju da i ne može biti.3

Dostojevski je ne samo vrstan pisac nego i psiholog koji se pokazuje kao dobar poznavatelj ljudske duše. Dosto-jevskome su grijeh i krivnja vrlo važno, a često i glavno polazište u analizama ljudske ličnosti. Pad i otkupljenje, gri-jeh i milost - čitav misterij spasenja su-sreće se u životu njegovih junaka.

Osluškujući tajne ljudskih sudbina kroz beskrajne dubine duha i blagu to-

3 V. STANOJEVIć, Tragedija genija, str. 320

plinu Kristove poruke u svojim djeli-ma odražava kršćansku viziju čovjeka i svijeta.4

Dostojevski o Bogu i vjeriPostoji najviše biće i otuda sreća.5

Ako bi ljudi napustili vjeru u Boga i u svoju besmrtnost, smatra Dosto-jevski, svu svoju ljubav usredotočili bi samo na sebe, a to bi bilo pogubno za cijeli svijet. Svaki čovjek u vjeri ne gubi svoju individualnost nego je čuva i u trenutcima rajskog blaženstva on nala-zi da se postojanje Boga nalazi u sredi-štu razumijevanja svijeta, jer ako Boga nema onda nema ni apsolutnog dobra niti smisla života.

Bez najviše ideje ne može postojati ni čovjek ni nacija. A na zemlji posto-ji samo jedna najviša ideja, i to ideja o besmrtnosti ljudske duše, sve ostale ideje života proistječu iz ove jedne.6

Dostojevski je odbacio sva lažna učenja prema kojima je zlo neophodno da bi uopće postojalo dobro u svijetu. On smatra da ako čovjek ima slobod-nu volju može činiti i zlo, sve ovisi o nama i o našim etičkim vrijednostima. U romanu Braća Karamazovi postoja-nje zla vrag objašnjava time da je svijet bez patnje dosadan i da je on neopho-dan da bi se nešto uopće događalo. No na kraju i vrag uviđa da zlo ipak nije neophodno pa kaže: Ta znam i ja, na kraju krajeva, ja ću se pomiriti, stići ću

4 D. ŠIMUNDŽA, Problem Boga u suvreme-noj književnosti, str. 147

5 Nikolaj LOSKU, Dostojevski i njegovo hri-šćansko shvatanje svijeta, Beograd, 1982., str. 105.

6 Isto, str. 123.

susreT u isTini

66

odraz

i ja do svog kvadrilona i saznati istinu.7 Kada govori o ljubavi, Dostojevski

smješta na prvo mjesto ljubav prema individualnoj ličnosti. Svi pozitivni li-kovi u njegovim djelima obdareni su sposobnošću za takvu ljubav. Starac Zosim tako kaže: Volite čovjeka i u gri-jehu njegovom, jer je ta slika božanske ljubavi vrhunac ljubavi na zemlji.8

IdiotOdavno me mučila misao, ali sam se

bojao od nje stvoriti roman, zato što je suviše teška i nisam za nju pripremljen, mada je misao veoma privlačna i ja je veoma volim. To je ideja da naslikam sa-vršenog čovjeka. Po mom mišljenu teže od toga se ne može ništa ni zamisliti, na-ročito u naše vrijeme.9

Dostojevski svog junaka oblikuje prema Kristu koji je simbol moralne ljepote. Njegov junak knez Miškin tre-bao je izvršiti određenu misiju u svije-tu, trebao je spasiti svijet. Iako u ko-načnici knez Miškin nije ostvario niti jedan od postavljenih ciljeva, on je je-dan od najljepših i najhumanijih likova u književnosti uopće. Dostojevski ga je prikazao kao idealnog čovjeka, čovjeka čija dobrota i čovječnost nisu od ovoga svijeta. Ali, što je slučaj i danas, takav čovjek postaje društveni “idiot”, žrtva ljudi s kojima dolazi u doticaj.

7 F. M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazo-vi II., Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1972., str. 315.

8 F. M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazo-vi I., Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1972., str. 405.

9 Isto, str. 253.

U romanu Idiot predstavljena je anatomija sredine viših društvenih slojeva. Radnja romana se odvija u Pavlovsku, ljetovalištu petrogradske aristokracije. Likovi djela su obitelji ge-nerala, obitelji kneževa, bogati trgovci i njihov svijet pun patetike, pohlepe i oholosti.

Ono što obilježava taj svijet aristo-kracije su dva fenomena: kriza obitelji i velika moć novca. Djeca u takvim obiteljima nemaju ništa zajedničko s roditeljima. Ne dijele njihove ideje ni vrijednosti. A emocija među njima go-tovo i nema.

Kao što sam rekla, moć novca je najvažnija u takvim krugovima. Nov-cem se mjeri sve: vrijednost, ljepota i ljubav. Njime se može kupiti sve, pa i ljudska duša. Ganja se pristaje ože-niti za sedamdeset i pet tisuća rubalja. Sredina se tome ne čudi, samo knez Miškin vidi u tome poricanje svih mo-ralnih vrijednosti. Ganja predstavlja novi mentalitet koji ne vidi ništa loše u tome što se sve mjeri novcem. Za njega je novac predmet strasti i obožavanja. On misli da novcem dobiva sve jer ako ga bude imao više neće biti običan mali čovjek. Postat će netko. No s novcem, kao i bez njega, Ganja ostaje moralna nula.

Miškinova misija da preporodi tu sredinu ostaje nedovršena. Sredstvo za ostvarenje te misije bili su dobrota i smirenost. Ali sredina kojom vladaju niske strasti ne prepoznaje Miškinovu snagu.

Dostojevski je cijeli roman izgradio na suprotnostima: želja za životom i strah od smrti, zdravlje i bolest, ljubav

67

i mržnja, dobro i zlo itd. Želju za živo-tom posjeduju svi, pa i u onim trenu-cima kad toga nisu svjesni. Dostojev-ski svoje junake stavlja u takve životne okolnosti u kojima će najintenzivnije osjetiti cijenu života. Tako Ipolit sa-znavši da će umrijeti otkriva drugačije vrijednosti života. Ipolit zaključuje da najveća nepravda na svijetu nije u tome što postoje bogati i siromašni, već postoje bolesni i zdravi. Sreća je živjeti.10

Zanimljiva su Ipolitova zapažanja o vjeri u kojima on pokušava dokučiti smisao života. Tako priča o slici koju je vidio kod Rogožina koja prikazuje Krista tek skinutog s križa. Na toj slici Isus nije lijep kako ga obično prikazuju nego je ružan, iscrpljen i izubijan leš.

To lice na slici strašno je od udaraca izubijano, podnadulo sa strašnim, oteče-nim i raskrvavljenim modricama...11

Ipolit se onda pita kako su se osje-ćali apostoli i svi oni koji su vidjeli leš, kako su mogli i povjerovati u njegovo uskrsnuće.

...u jedan mah zdrobila se njihova nada, pa skoro i vjerovanje.12

Ipolita najviše muči kako će on sam svladati zakone koji su tako jaki ako ih je Isus jedva svladao. Što će biti s njegovom dušom? Kako će vjerovati u novi život? No i uz sva ta vječna pita-nja on i dalje vjeruje u Boga. Međutim ja i pored najbolje svoje želje nikad ni-sam mogao zamisliti da budućeg života i Proviđenja nema.13

10 F. M. DOSTOJEVSKI, Idiot II, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1972., str. 92.

11 Isto, str. 110.12 Isto, str. 111.13 Isto, str. 118.

Ipolitov strah od smrti je očit iz svakog njegovog pokreta, pa i iz njego-vog neuspjelog samoubojstva.

Idiot prikazuje cijelo jedno društvo moralnih nakaza. Ljudi takvog društva su oholi, pohlepni, sebični, nesposob-ni za ljubav, posrnuli itd. A nasuprot njima poput svjetla u mraku stoji knez Miškin koji je mislio da će vjerom i blagom riječju podignuti te ljude iz pe-pela i usaditi im humanost. Naravno, to mu nije pošlo za rukom jer njegova borba je jednaka borbi Don Quijota protiv vjetrenjača.

Knez MiškinKnez Miškin jedan je od najreligi-

oznijih likova u svjetskoj književnosti uopće. On je dobar, smiren, pomirljiv i suosjećajan. Zbog svoje iskrenosti i dječjeg povjerenja on odlično razumije karakter drugih ljudi. Zbog toga izme-đu njegove duše i drugih nema prepre-ka.

U njemu kao da nema životne krvi i mesa koji bi mu omogućili da zauz-me određeno mjesto u životu, zbog toga on ostaje na tangenti života. Ali upravo zato on uspeva da prodre kroz životnu krv i meso drugih u njihovo unutrašnje ja.14

...ta stalna neadekvatnost njegove ličnosti i njegovog ponašanja imaju celo-vit, gotovo naivan karakter, on je upravo idiot.15

Za svačiju lošu namjeru on poku-šava naći opravdanje. Zbog te svoje

14 M. BAHTIN, Problem poetike Dostojev-skog, Nolit, Beograd, 1967., str. 245.

15 Isto.

susreT u isTini

68

odraz

osobnosti je nejasan svojoj okolini ko-liko i čitatelju.

Pisac ga vodi kroz život, stavlja na kušnje i u njemu otkriva svoj ideal: uvijek je nekome na usluzi; ne dokazu-je; ne nameće; ne traži svoje; on ljubi, oprašta, pomaže, spašava i štiti.16

O kneževoj religioznosti Dostojev-ski u romanu nigdje ne govori otvore-no. No Miškinovi religiozni osjećaji su vidljivi iz njegovih postupaka i poima-nja svijeta. Toplina tih osjećaja vidi se u sceni kada Miškin priča o ženi koja se, vidjevši da joj se dijete u naručju na-smiješilo, prekrstila. Tako knez iznosi i precizno zapažanje o tome da ateisti nemaju dokaza da Bog ne postoji, jer kada se ateisti i trude iznijeti dokaze oni ne govore o tome.

U Boga on ne vjeruje. Samo jedno me je zaprepastilo: što on uopće kao i da ne govori o tome sve vrijeme, a to me zaprepastilo jer sam i ranije u susretu s onima koji ne vjeruju ili dok sam čitao njihove knjige, primijetio o njima to da oni kao i da ne govore o svemu tomu iako, na prvi pogled izgleda da baš o tome govore.17

Njegova religioznost je evidentna i u kritici koju on daje o ruskom narodu koji se sve više približava ateizmu: Naši ne po-staju samo ateisti, oni obvezno i povjeruju u ateizam kako u novu vjeru i nikako da primijete da su povjerovali u nulu. Takva je žeđ. Čim netko postaje ateista obvezno počne zahtijevati iskorjenjivanje vjere u Boga nasiljem, to jest mačem.18

16 D. ŠIMUNDŽA, Problem Boga u suvreme-noj književnosti, str. 154.

17 F. M. DOSTOJEVSKI, Idiot I, str. 156.18 F. M. DOSTOJEVSKI, Idiot II, str. 274.

Zanimljivo je i Miškinovo poima-nje kršćanstva: Ateizam propovijeda samo nulu, dok katolicizam ide i dalje: on unakaženog Krista propovijeda, Kri-sta kojeg su oni sami oblagali i narugali mu se, izopačenog Krista! Oni propovi-jedaju anarhistu, kunem vam se, uvje-ravam vas!19

Lik kneza Miškina je privlačan i simpatičan. Ono što on pobuđuje u nama su suosjećanje i sažaljenje. Zbog toga on i ne može biti idealan čovjek, ali kada sagledamo lik kneza on je pra-vi kršćanin jer živi na taj način. Vjera u Boga i vjera u dobrotu ljudskog srca drže ga na životu. Knez je dijete koje nikada neće odrasti. Cijeli Miškinov život je opisan u ovom citatu: Svakog jutra se rađa to isto blistavo sunce; svakog jutra nad vodopadom je duga, svake ve-čeri ona gora pod snijegom najviša, tamo u duljini na kraju neba, bukti ljubiča-stim plamenom... svaka bubica koja zuji oko njega u plamenom zraku učesnica je u tom zboru: zna svoje mjesto, voli ga i sretna je! I sve ima svoj put, i zna svoj put, s pjesmom odlazi i s pjesmom se vra-ća: jedino on ništa ne zna, ne shvaća, ni ljude, ni zvuk - tuđ je svemu i kao odba-čeno kopile...20

***Dostojevski je smatrao da samo

vjera može Rusiju odvesti na pravi put. Vjera u Isusa Krista i besmrtnost duše. Sva svoja religiozna viđenja iznosi u svojim književnim uratcima. U djeli-ma u kojim se sukobljavaju vjera i ate-izam, vjera uvijek pobjeđuje. Dosto-

19 Isto, str. 271.20 Isto, str. 129.

69

jevski vjeruje da i najveći ateist može povjerovati.

F. M. Dostojevski jedan je od naj-originalnijih, najzanimljivijih i najči-tanijih književnika uopće. Dostojevski sam naglašava da je važan odnos prema grijehu kojega treba iskreno priznati i kajati se, što vodi istinskom ozdravlje-nju tijela i duše. Dostojevski riješenje osobnih traženja i pitanja vidi u liku Krista i u religiji. Dostojevski nikada nije stvarao likove ni iz čega, nije ih izmišljao nego ih je pronalazio u tisu-ću lica koja su ga okruživala. Baš zbog toga među njegovim likovima mogu se naći određeni prototipovi. No on te prototipove nije samo kopirao iz stvar-nog života, već ih je stvaralački obli-kovao na samo njemu svojstven način.

Otajstvo života – put čovjekova ostvarenjaIvo Bezina

U ostvarenju čovjeka ključnu ulogu imaju drugi, odnosno uspo-stavljanje životnih odnosa s drugima koji nas uvode u “otajstvo života” gdje upoznajemo onu intimnu i iskonsku Božju želju: učiniti čovjeka dionikom

svojega božanskoga života. Za postići to čovjek mora ostvariti unaprijed za-dani preduvjet: u slobodi dosegnuto komunitarno čovjekovo ustrojstvo na sliku komunitarnog Trojedinog Boga, a istinski se communio događa samo tamo gdje svaki pojedinac živi logikom otajstva života.

Stvoriteljev poziv na životBog je čovjeku uputio jedan jedin-

stveni poziv na život. Ipak, radi lakšeg razumijevanja sadržajnosti tog poziva, kao i čovjekove posebnosti u odnosu na druga stvorenja promatrat ćemo ovaj Božji poziv kao dvostruki. Čovje-ku je najprije upućen poziv da bude, poziv na postojanje zajedno sa svim stvorenjima i već je tada pripremljen onaj drugi poziv, a nazvat ćemo ga po-ziv na otajstvo života, jer je Bog “odlu-čio ljude učiniti dionicima božanskog života”.1

Iz toga je očito da pozivom na postojanje čovjek nije stvoren kao za-vršen, već dogotovljen. Stvoritelj ga je (još jednom) pozvao da u slobodi dohvati svu puninu i sadržaj, svu za-danost slike Božje na koju je stvoren, odnosno samoga sebe, a odlučni korak prema tome trebao je započeti čovje-kovim pozitivnim odgovorom. Čovjek je na neki način stvoren “nedovršen” kako bi u slobodi kao Božji sustvara-telj i sam mogao sudjelovati u svoje-mu dovršenju. I dok se je “prvi” Božji poziv na život (na postojanje) dogodio

1 Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Lu-men Gentium, br. 2, KS, Zagreb³, 1980. (dalje: LG).

susreT u isTini

70

odraz

bez čovjeka, “drugi” Božji poziv na ži-vot (na puninu života) traži čovjekovo sudjelovanje, i to ni manje ni više nego sudjelovanje u samoj logici otajstva ži-vota.

Razumjeti zato slobodu kao “pre-puštenost na odgovornost subjekta sa-mome sebi” koji “naposljetku ne stvara nešto, već samoga sebe”2, sasvim odgo-vara ovako shvaćenom pozivu. Jer čo-vjek uistinu ne mora samo doseći ovo ili ono nego samoga sebe. On svoju početnu zadanost – određenu njego-vim stvaranjem na sliku Božju – kroz slobodu mora doseći i to kao ono što je jedino “konačno važeće”3 i time jedino konačno smisleno. Stvoreni iz slobo-de, sa slobodom, u njoj smo i “zadani” ostvariti se. Upravo tu leži čovjekova veličina ali i mogućnost promašaja. A put i način kojim je čovjek pozvan ostvariti sebe, dosegnuti u punini sliku Božju na koju je stvoren, put je “otaj-stva života”. Da bismo vidjeli što je to otajstvo života, u čemu se očituje i što je njegov sadržaj, najbolje je krenuti od njegova izvora.

Trojstveni izvor otajstva životaOtajstvo života na koje je čovjek

pozvan ima svoj izvor u samome Troj-stvu, štoviše ono je odraz i preslika unutartrojstvenoga života. Zato je naj-prije potrebno, koliko je to teološki moguće, vidjeti kakav je to unutartroj-stveni život o kojemu opet možemo

2 K. RAHNER, Temelji kršćanske vjere: Uvod u pojam kršćanstva, Ex Libris, Rijeka, 2008., str. 131-132.

3 Isto, str. 134.

govoriti samo na temelju povijesno-ekonomijske, odnosno stvarateljsko-otkupiteljske logike trojstvenog božjeg djelovanja. Naime, sve ono što se u po-vijesti očitovalo kao ničim zasluženo Bože sebedarje čovjeku, slika je apso-lutno bezrezervnog sebedarja osoba u Trojedinom Bogu.

Logika Božjeg života je ljubav, a ljubav je trajno događanje predanja i darivanja. Otac se trajno (pre)daje Sinu i Sin Ocu. Uosobljeni izričaj trajnosti događanja ove darujuće ljubavi Oca i Sina je Duh Sveti. Zato se tajna Sinov-ljeva života nalazi se u Ocu, Očeva u Sinu, a tajna Duha Svetoga nalazi se i u Ocu i u Sinu, odnosno u njihovu me-đusobnom izlasku i darivanju. Otaj-stveni dinamizam trojstvenog života možda se najizrazitije očituje upravo ovdje gdje život na djelu – a to je sama ljubav i darivanje – rađa život, štoviše i Osobu. U unutarbožanskom životu sve se događa “za” i “prema” Drugomu. Otac je za Sina, a Sin je prema Ocu (Iv 1, 1). Duh Sveti je i od Oca i od Sina, ali se uvijek povlači kako bi pokazao Sina (Iv 15, 26), a Sin Oca (Iv 14, 7; 17, 26). “Svaka je od božanskih osoba posvema prema drugoj i dolazi od nje, i to u striktnoj uzajamnosti, tako da svaka ujedno prima i daje.”4 Unutar-trojstveni život, prema tomu, možemo promatrati kao permanentno interper-sonalno događanje ljubavi i darivanja, kao trajnu usmjerenost Drugomu koja čini istinsko zajedništvo – communio.

Sada postaje jasnije što je dakle

4 G. GRESHAKE, Zašto smo na svijetu?, u: Svesci, 98/1999., str. 13.

71

otajstvo života i koji mu je sadržaj. Otajstvo života logika je samoga Bož-jeg života, šifra za onaj način života koji je čovjeku trebao omogućiti da parti-cipira na Božanskom životu. Poziv na otajstvo života poziv je čovjeku da uđe u božanski dinamizam ljubavi i života putem osobnog i komunitarnog doga-đanja ljubavi, putem života u trajno-sti darivanja. Ovaj je čovjekov poziv u Božjemu planu duboko komunitarnog karaktera. “Bog, koji se očinski brine za sve, htio je da svi ljudi tvore jednu obitelj i da se međusobno susreću kao braća”,5 stoga je i pozvao čovjeka da se otvori drugima i živi za druge kao uvjet uspostavljanja zajedničarskog ljudskog ustrojstva, odnosno communio. Ova sličnost između dinamizma unutar-trojstvenog života i života kakvoga Bog traži od čovjeka, kao put njegova ostvarenja, jasno pokazuje “da čovjek, koji je na zemlji jedino stvorenje što ga je radi njega samoga Bog htio, ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe.”6

Istina o čovjekovom pozivu i nje-govom samoostvarenju putem logike otajstva života duboko je utemeljena i u samom činu stvaranja. Bog stvara svijet i čovjeka djelujući iz onoga što On jest. To pak znači da je čovjek stvo-ren u samome činu eksplikacije onoga što Bog jest, odnosno u činu ljubavi i darivanja, jer Bog jest “Darujuća lju-bav”. Stoga čovjek kao Božje djelo, on-

5 Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, Ga-udium et spes, br. 24, Zagreb³, 1980. (dalje: GS)

6 GS, br. 24.

tološki gledano, nosi pečat svoga tvor-ca – on je slika Boga Darujućeg, a time i egzistencijalno poziv koji kao slika Božja mora u slobodi ostvariti.7 Onaj isti životni dinamizam odnosa, ljubavi i darivanja kojim ga je Trojedini Bog po-zvao na život postaje tako i sam čovjekov poziv. I kao što je život uopće nastao iz otajstva Trojstvenog života tako je i čovjek pozvan da svoj život ostvari tom istom logikom Trojstvenog života koja je zapravo samo otajstvo života, bit ži-vota uopće.

Da se ne bi pomislilo kako svijet postoji zato jer ga je Bog trebao, valja naglasiti kako ni svijet ni čovjek nisu bili potrebni Bogu da bi se on ostvario u sebi, da bi ostvario svoju darujuću narav koja je zapravo sama ljubav, nego stvaranje i svijeta i čovjeka bijaše izraz, odnosno “uvremljenje” ili ad extra vre-mensko odjelotvorenje trajnog doga-đanja ljubavi u zajedništvu Trojice.8 I zato ne može drugačije nego da i u njegovo stvorenje bude upisano da se očituje/ostvari istim putem: izlazeći iz sebe i otvarajući se drugima.

7 Ovu je misao lijepo izrazio papa Ivan Pa-vao II: “Bog je stvorio čovjeka na svoju sli-ku i priliku: pozivajući ga ljubavlju na po-stojanje, istodobno ga je pozvao na ljubav.” (IVAN PAVAO II, Familiaris consortio – Obiteljska zajednica. Apostolska pobudnica, KS, Zagreb, 1981., br. 11.

8 “Stoga u toj trojednoj ljubavi treba tražiti ključ rješenju pitanja: čemu opstoji taj svi-jet?” (Novi katekizam. Poruka vjere za odra-sle, Stvarnost, Zagreb, 1970., str. 578).

susreT u isTini

72

odraz

Mogućnost negacije životaNasuprot otajstvu života namet-

nula se “negacija života” koja se vodi principima samopotvrđivanja i samoz-brinjavanja. Naime, intimna Božja že-lja da čovjeka učini dionikom svojega božanskog života vrlo je brzo naišla na zapreku. Onda kad se čovjek, od-bacivši drugi Božji poziv na izlazak iz sebe i usmjerenost drugomu, odlučio zatvoriti u sigurnost vlastitog samopo-tvrđivanja po prvi put je negirao onaj duboki smisao života, a time i samoga sebe. Tada je po prvi put na scenu stu-pila “logika negacije života”. Iako je Bog stvorio čovjeka takvoga da ne može ži-vjeti sam, bez drugih, budući je stvo-ren kao slobodan čovjek može ne ži-vjeti za druge. Reći ne Božjem pozivu, ne otajstvu života, ne životu za druge, realna je mogućnost slobode, “ali je ta mogućnost slobode uvijek i ono što je neuspjelo, ono što je krivo i skriveno, što u neku ruku niječe i ukida sâmo sebe.”9 Zato je živjeti za sebe najveće nijekanje samoga sebe, nijekanje živo-ta uopće. Slobodnovoljno zauzeti čo-vjekov odnos prema ovom “drugom” pozivu pokazuje se tako kao ključno pitanje ne samo njegova samoostvare-nja i dovršenja, nego i temeljnog opre-djeljenja za “logiku otajstva života” ili za “logiku negacije života”. Dok prva vodi u puninu života, u ono što život doista jest, ova potonja vodi u proma-šen život, ona je ispražnjenje svakoga smisla života. Upravo se takvoj logici suprotstavio Isus cijelim svojim živo-tom i navještajem.

9 K. RAHNER, Temelji kršćanske vjere, str. 142.

Isus Krist – “otajstvo života u sebi”Logika otajstva života najsnažnije

se potvrdila u Isusovom životu, a svoj vrhunac doživjela u Pashalnom otaj-stvu. Isus je Božje sebedarje čovjeku, i u njemu je Bog osobno ponovio i po-tvrdio onaj drugi poziv, ali ovoga puta i sam je kao čovjek savršeno odgovorio na taj poziv, te tako i nama pokazao kojom nam je logikom živjeti. Smisao cijeloga svojeg života sam je Isus sažeo, u kontekstu posljednje večere, u služ-beničku gestu pranja nogu učenicima: biti za druge. Doista, Isus je sav bio za druge, za Oca i za nas. Pokazao je lju-bav prema svima i za sve, ljubav koja nadilazi sva ponašanja samopotvrđu-jućih mehanizama. Cijeli njegov život bio je proegzistencija sve do muke i smrti koji su, nakon stvaranja, drugi najveći dar za nas.

Kraljevstvo Božje koje je Isus navi-ještao i živio kraljevstvo je otajstva živo-ta. S njime se je Isus tako poistovjetio da bi se moglo reći kako je On “otajstvo života u sebi”. Doista, On je tajna svega života: “ta u njemu je sve stvoreno (...) sve je po njemu i za njega stvoreno.”10 (Kol 1, 16). A za nas, kojim smo stvo-reni na sliku Sina – vječne Očeve Ri-ječi, trajan zadatak ostaje ostvariti se u Sinu – utjelovljenoj Riječi. Kao “otaj-stvo života u sebi” On je naš Put kojim treba ići da bi postigli ono na što smo pozvani, naša Istina jer objavljuje ono što jesmo i što bi trebali biti i naš Život,

10 Usp. Iv 1, 3-4: “Sve postade po Njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u Njoj bijaše život.”

73

život koji se očitovao ali kojega u pu-nini tek treba dohvatiti kako svjedoči Pavao: “Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.” (Fil 3, 12)

Svoju okrenutost Bogu i ljudima Isus je živio u snazi Duha Svetoga i tog istog Duha ostavio je nama kako bi i mi u njemu mogli živjeti okrenu-tost Bogu i drugima. Duh Sveti je onaj koji podržava život za druge i stvara autentične odnose a time i istinsku co-mmunio. On je onaj na čijim krilima možemo izaći iz sebe i poći u susret drugomu. U analogiji s Trojstvenim sebedarjem čovjeku i tajna života Cr-kve odčitava se u Drugomu, odnosno u Kristovom darivanju sebe “jer ju je On sazdao svojom krvlju”.11 Ali i Ona tu tajnu živi darujući se drugima, te zato nema razlog svojega postojanja u sebi, nego da upravlja ljudima ovaj po-ziv na otajstvo života “da se ostvari ono bratstvo sviju koje odgovara čovjekovu pozivu”.12

Iz svega rečenog možemo zaključi-ti da se tajna života nalazi u životu za druge i s drugima. To je život gdje da-vati (od) sebe znači obogaćivati se, gdje umirati sebi znači živjeti, gdje biti za druge znači biti najviše. Život za druge nije zato samo najbolji, već jedini način života, sve ostalo je “samo” postojanje, jer je ostajanje na razini stvorenja nižih od čovjeka koja nikada nisu primila onaj “drugi” Božji poziv. Život za dru-ge nije deficijentni oblik života, niti je

11 LG, br. 9c.12 GS, 3.

negacija vlastitog života, život za druge apriorni je uvjet spoznaje života uopće. Stoga je u zabludi onaj tko misli da živi vodeći se “logikom negacije života”. Ostajući utemeljen u sebi i ne izlaze-ći prema drugomu čovjek živi u iluziji o životu. Naprotiv, živi samo onaj tko napusti sebe kao središte, onaj čiji se epicentar nalazi van njega, u drugomu jer se, kao što rekosmo, otajstvo života uvijek krije u drugomu. Krije se u “Dru-gomu” – u Trojedinom Bogu koji mu je izvor i cilj, i u “drugomu” – u čovjeku s kojim i preko kojega se ulazi u samo otajstvo. Ono je izvorni način čovjekova postojanja i put njegova ostvarenja.

Enciklika Veritatis splendor

Ivan Puljiz

Enciklika je eksplicitno orjentirana na biskupe, a implicitno i na mo-

ralne teologe. Evidentira se kao poziv i izazov na ponovno premišljanje njiho-voga položaja i poslanja u Crkvi. Kao takva enciklika je izvršila dalekosežni utjecaj na proučavanje moralne teo-logije. Veritatis splendor nosi nadne-vak 6. kolovoza, blagdan Preobraženja Gospodnjega 1993., petnaeste godine pontifikata Ivana Pavla II., ali je jav-nosti predstavljena u dvorani za tisak Svete Stolice 5. listopada 1993. Opsež-nost enciklike podrazumijeva temat-sku izdjeljenost na tri glavne tematske jedinice (poglavlja), od kojih je drugo

susreT u isTini

74

odraz

prepoznato kao srž enciklike, a sastoji se od četiri sastavnice. Cijeli tekst broji trideset i pet podnaslova, a podjeljen je u stotinu i dvadeset brojeva.1

Enciklika je u naumu Ivana Pa-vla II. postojala već od najave iste u Apostolskom pismu Spiritus Domini, objavljenom 1. kolovoza 1987. prigo-dom dvjestote obljetnice smrti svetoga Alfonsa Marija Liguorija, a jedan od temeljnih razloga dugog očekivanja enciklike leži u činjenici kako je pri-kladno da joj prethodi Katekizam Ka-toličke Crkve, koji sadrži potpuno i su-stavno izlaganje kršćanskog moralnog nauka.2 Namjena enciklike zrcali se u

1 Budući da je enciklika razdijeljena na broje-ve, navodi se prema brojevima, a ne prema stranicama.

2 Ivan Pavao II, Veritatis splendor, Enciklika o nekim temeljnim pitanjima moralnog nau-čavanja Crkve, II izdanje, Kršćanska sadaš-njost, Zagreb, 2008. (dalje: VS).

njezinoj orjentiranosti na suočavanje s nekim temeljnim pitanjima moralnog naučavanja Crkve, u obliku nužnog razlučivanja kontroverznih problema među znanstvenicima koji se bave eti-kom i moralnom teologijom.3

1. ProkašljavanjePozvani k spasenju putem vjere u

Isusa Krista, “svjetla istinskoga koje prosvjetljuje svakoga čovjeka”, ljudi postaju “svjetlost u Gospodinu” i “dje-ca svjetlosti”, te se posvećuju “poslu-hom i istinom”.4 Taj posluh nije uvijek lagan. Nakon tajanstvenoga istočnoga grijeha, učinjenog na poticaj đavla, čovjek je u trajnoj napasti da odvrati svoj pogled od pravoga Boga i upravi ga idolima, zamjenjujući “Istinu-Bo-ga lažju”.5 Ali nijedna tama zablude i grijeha ne može potpuno ukloniti iz čovjeka svjetlo Boga Stvoritelja. U du-bini njegova srca ostaje uvijek čežnja i žeđ za dostizanjem punine apsolutne Istine.6

Nijedan čovjek ne može izbjeći te-meljna pitanja: Što mi je činiti? Kako razlikovati dobro od zla? Odgovor je moguć samo zahvaljujući sjaju istine koja odsijeva u nutrini ljudskoga duha, a svjetlo lica Božjega sja u svoj svojoj ljepoti na licu Isusa Krista koji je sli-ka Boga nevidljivoga i odsjaj njegove slave, pun milosti i istine. On je Put i Istina i Život, te je stoga odlučan od-govor na svako ljudsko pitanje, osobito

3 VS, 5.4 VS, 1.5 Isto, 1.6 Isto, 1.

Sl. 36. Naslovnica enciklike

75

vjersko i moralno, jer u misteriju utje-lovljene Riječi postaje jasan misterij čovjeka.7 Crkveni pastiri, u zajednici s Petrovim nasljednikom, bliski su vjer-nicima u nastojanju ponude odgovora o smislu života, prate ih i vode u svojoj učiteljskoj službi, nalazeći stalno nove naglaske ljubavi i milosrđa obraćajuju-ći se ne samo vjernicima nego i svim ljudima dobre volje. Drugi Vatikanski sabor ostaje izvanredno svjedočanstvo toga držanja Crkve koja kao “iskusna u brizi za čovjeka”, postaje službenicom cijeloga svijeta.8 Crkva zna da je upra-vo na putu moralnoga života svima otvoren put spasenja i poučava nas da i oni koji bez krivnje ne poznaju Kristo-vo Evanđelje i njegovu Crkvu, a ipak iskreno traže Boga i pod utjecajem milosti nastoje djelom izvršiti njegovu volju, koju su spoznali po glasu savje-sti, mogu postići vječno spasenje.9

Predmet enciklikeVrhovni su svećenici bilo odvoje-

no ili skupa s biskupskim kolegijem, u ime i s ovlašću Isusa Krista, poticali, prokazivali, objašnjavali, te u vjernosti svom poslanju i u borbama na strani čovjeka, s jamstvom pomoći Duha istine, pridonosili boljem razumije-vanju moralnih zahtjeva na području ljudske spolnosti, obitelji i političkog života.10 Danas se nužnim čini razmi-šljati o cjelini moralnog naučavanja Crkve, s jasnim ciljem da se iznova do-

7 VS, 2.8 VS, 3.9 Isto., 3.10 VS. 4.

zovu neke temeljne istine katoličkog nauka, kojima u sadašnjim prilikama prijeti opsnost da se izobliče ili zanije-ču. Nastalo je novo stanje unutar same kršćanske zajednice, koja je doživjela širenje višestrukih sumnji i prigovora, ljudske i psihološke, društvene i kul-turne, religijske i teološke naravi, u pogledu moralnog naučavanja Crkve. Radi se o stavljanju moralne baštine na globalni i sustavni ispit, utemeljen na određenim antropološkim i etič-kim poimanjima.11 Stoga je implicite i prisutna neusklađenost između tradi-cionalnog odgovora Crkve i nekih teo-loških pozicija, raširenih i u teološkim sjemeništima i fakultetima, oko pitanja od najveće važnosti za Crkvu i vjerski život kršćana.

Istaknimo i raširenost mišljenja koje dovodi u sumnju unutarnju i ne-razdjeljivu povezanost što međusobno spaja vjeru i moral, kao da se samo u odnosu prema vjeri mora odlučivati o pripadanju Crkvi i o njezinu unutar-njem jedinstvu, dok bi se na području morala mogao podnositi pluralizam mišljenja i ponašanja, prepuštenih su-bjektivnoj individualnoj savjesti ili ra-zličitosti društvenih i kulturnih okol-nosti.12 Ivan Pavao II. poziva biskupe koji s njim dijele odgovornost čuvanja “zdrava nauka”, s nakanom da točno naznači neke doktrinarne aspekte koji su odlučni za suočavanje s onim što je bez dvojbe prava moralna kriza kako na vjerničkom tako i na cjelovitom druš-tvenom planu, a kršćani su pozvani da

11 Isto, 4.12 Isto, 4.

susreT u isTini

76

odraz

se vladaju dostojno evanđelja Kristova, te da imaju svijest da po sakramentima i molitvi primaju Kristovu milost i da-rove njegova Duha koji ih osposoblja-vaju za novi život.13

2. Učitelju koje mi je dobro činiti?Jedan iz mnoštva pristupi učitelju

i upita ga: “Učitelju koje mi je dobro činiti da imam život vječni? A on mu reče: Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar, ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi. Kaže mu mladić: Sve sam zapovijedi čuvao. Što mi još nedostaje? Reče mu Isus: Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.”14

U mladiću iz Matejevog evanđelja možemo prepoznati svakoga čovjeka, koji svjesno ili nesvjesno, pristupa Kri-stu, Otkupitelju čovjeka, i postavlja mu moralno pitanje. Za mladića je to prije pitanje punine smisla života nego pitanje o pravilima koja valja obdržava-ti. I to je zapravo težnja koja leži u srcu svake ljudske djelatnosti i odluke, tiha težnja i unutarnji poticaj koji pokreće slobodu. To pitanje je naposlijetku po-ziv apsolutnog Dobra koje nas privlači i zove k sebi, to je jeka dozivanja Boga, početka i svršetka čovjekova života.15

Zadatak današnjega čovjeka jest ponovni obrat Kristu koji jedini ima autoritet davanja odgovora o onome što je dobro i o tome što je zlo. On je

13 VS, 5.14 VS, 6.15 VS, 7.

učitelj, Uskrsnuli koji u sebi ima život i koji je trajno prisutan u Crkvi i u svije-tu. On vjernicima otvara knjigu Pisma i, otkrivajući potpuno volju Oca, po-učava istinu o moralnom djelovanju. Na izvoru i vrhuncu povijesti spasenja, kao Alfa i Omega ljudske povijesti, Krist otkriva čovjekovo stanje i njegov poziv u cijelosti. Stoga, čovjek koji sam sebe želi do dna shvatiti, ne samo po kriterijima svoga nesavršenog mjerila bitka, pozvan je u zagrljaj Kristu koji otkriva čovjeku život vječni.16 Ako da-kle hoćemo prodrijeti u srž morala pre-ma evanđelju i iz njega ubrati duboki i nepromjenjivi sadržaj, moramo točno istražiti smisao pitanja koje je posta-vio bogati mladić iz evanđelja, te još više Kristov odgovor, prepuštajući se da nas on vodi. Isus zapravo odgovara istančanom pedagoškom pozornošću, vodeći mladića gotovo za ruku, korak po korak, prema punoj istini.17

Da bi ljudi mogli ostvariti istinski susret s Kristom, Bog je htio svoju Cr-kvu. Ona zapravo želi služiti tom je-dinom cilju: da svaki čovjek uzmogne pronaći Krista, kako bi Krist mogao sa svakim čovjekom hodati stazom života.18 Progovarajući s mladićem Isus upućuje na jedinoga koji je do-bar, afirmirajući prvu ploču Dekaloga. Nakon toga upućuje na drugu ploču, koja obuhvaća sav moral ovosvjetskih odnosa. “Put u život, do smisla živo-ta, do sreće izgleda jasno zacrtan: Ču-vaj zapovijedi! Čovjekova sloboda, da

16 VS, 8.17 VS, 8.18 VS, 7.

77

bi uistinu bila čovjeka dostojna, mora biti sloboda u istini. Hod u laži i za-bludi, hod je u ropstvu neznanja ili nehtijenja spoznati istinu. Poruka je jasna, treba biti tražitelj i štovatelj isti-ne: Upoznati ćete istinu i ona će vas osloboditi. Zakon nije protiv slobode, već je u biti njezin čuvar. Sloboda nije cilj samoj sebi, nego sredstvo, omogu-ćenost da se pojedinac zauzme i posve-ti dobru.”19

Gorak je završetak Isusova razgo-vora s bogatim mladićem: Na te riječi ode mladić žalostan, jer imaše veliki imetak. Naslijedovati ljubav u Kristu nije moguće čovjeku koji računa samo vlastitim snagama. Postati sposoban za spoznaju ljubavi Božje znači primiti dar Duha Svetoga. Kao što Gospo-din Isus prima ljubav od svojega Oca, tako je on sa svoje strane dobrohotno predaje učenicima: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.” A u ljubavi se ostati može samo uz uvjet čuvanja zapovijedi, kako potvrđuje Isus: “Bu-dete li čuvali moje zapovijedi, ostati ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga i ostajem u ljubavi njegovoj.”20

Ne suobličujte se ovome svijetuU svojemu moralnom promišljanju

Crkva je uvijek imala na umu načelo poučavanja onoga što se priliči zdravu nauku. Sveto pismo ostaje živ i plodan

19 V. POZAIć, Pogled na encikliku Veritatis Splendor, u: Obnovljeni život (49) 1 (1994), str. 3-8.

20 VS, 24-25.

izvor moralnog nauka Crkve, a Evan-đelje jest vrelo svekolike i spasonosne istine i moralnog nauka. Moralno pro-mišljanje Crkve koje se uvijek odvija-lo u svjetlu “dobroga Učitelja”, Isusa Krista, razvilo se i u posebnom obliku teološke znanosti, zvane moralna teo-logija, znanosti koja sakuplja i ispituje božansku objavu i ujedno odgovara na zahtjeve ljudskog razuma.21 Moralni teolozi su pozvani da posebnu pažnju posvete usavršavanju moralne teologi-je. Znanstveno izlaganje tog predmeta treba temeljitije hraniti naukom Sve-tog pisma, s ciljem da moralna teolo-gija rasvijetli uzvišeni poziv vjernika u Kristu i njihovu obavezu da u ljubavi donesu plod za život svijeta.

Poštujući metode i zahtjeve vlastite teološkoj znanosti moralni teolozi su dužni – stalno tražiti prikladniji način kako da kršćansku nauku saopće ljudi-ma svoga vremena; jedno je naime, sam poklad vjere, ili vjerske istine, a drugo je način kako se oni izražavaju, dakako u istom smislu i s istim značenjem.22 Crkva je danas svjesna vremena koje je nesumnjivo steklo osobito živo po-imanje slobode. Dostojanstvo ljudske osobe iz dana u dan prodire sve više u svijest ljudi. Paralelno s uzvisivanjem slobode i paradoksalno u oponenti s istom, moderna kultura radikalno dovodi u stanje upitnosti istosti isto-ga (tu istu slobodu). Skup disciplina, okupljenih oko homogeniziranog na-slova “humane znanosti” opravdano su privukle pozornost na uvjetovanosti

21 VS, 28-30.22 VS, 30-31.

susreT u isTini

78

odraz

psihološkog i društvenog poretka koji opterećuju vršenje ljudske slobode. Ta-kvo poimanje humanoga definirano je kao temelj njihovog fundiranja.23

Zakon, sloboda i savjestSvaki zakon ima svoj temelj u sa-

moj biti stvari. Stoga je jasno i teološki potrebno govoriti o prirodnom, mo-ralnom zakonu. Svojom sposobnošću otkrivanja prirodnog zakona, čovjek ga i otkriva kako u sebi samom, tako i u svijetu oko sebe. Konsekvento je onda izvodivo da taj zakon postoji u svim ljudima, bez obzira na forme zrenja (prostor i vrijeme) i kulturne uvjetova-nosti. Da bi spoznao prirodnoga zako-na, nije nužno niti biti katolikom, pa čak niti religiozan, već po njemu onaj koji ga ne odbija, u svjetlu razuma, vrednuje stvari, djela i zbivanja, koja je Bog uredio prema mudrom nacrtu ljubavi i svrhovitosti.

Čovjek, svjesno i slobodno biće, mora se sam svjesno i slobodno zau-zeti ili pak odbaciti prirodni moralni zakon. Dužnost je čovjekova i njegovo poslanje da taj nacrt smisla i ravnoteže ucrtan u bit svega stvorenoga odčitava i živi, time više što je taj nacrt naknad-no potvrđen i osvijetljen Objavom. Drugačije rečeno, čovjekov autono-mni moralni zakon jest teonoman i ondje gdje je negativno izrečen u vidu zabrana, nepromjenjiv.24 Sloboda je u čovjeku izuzetan znak slike Božje, do-puštanje vlastite odluke, tako da čovjek

23 VS, 31-34.24 V. POZAIć, Pogled na encikliku Veritatis

Splendor, str. 4-5.

sada ima mogućnost za sebe tražiti vla-stitog Stvoritelja i da slobodno prianja uz njega s ciljem da dođe do potpuna i blažena savršenstva. Takva definicija slobode pokazuje čudesnu dubinu su-dioništva u božanskome gospodstvu na koje je čovjek pozvan, naznačuju-ći da se vlast čovjeka, u određenom smislu, proteže na njegovo sebstvo. U tom pogledu čovjeku pojedincu, kao i cijeloj društvenoj zajednici, pripada primjerena autonomija, jer upravo au-tonomija ovozemnih stvarnosti ekspli-citno upućuje da stvorene stvari, imaju “Nadvrijednost”, koju smo upućeni pomalo tražiti i otkrivati.25

Jezgra i svetište čovjeka u kojem odzvanja glas Božji, zakon koji je prije i iznad čovjeka, istina o moralnom do-bru izlu, a u konkretnom slučaju po-sebna, subjektivna, nevrhovna norma moralnog djelovanja i vrednovanja jest savjest.26 Savjest daje svjedočanstvo če-stitosti ili zloće čovjeka, ali je ona prije svjedočanstvo samoga Boga, čiji glas i sud prodiru u tajnost čovjeka sve do korijena njegove duše, pozivajući ga da dobro čini, a zlo izbjegava. Moralna savjest ne zatvara čovjeka unutar ne-prohodne samoće, nego ga otvara na poziv, na glas Božji. U tome leži sva tajna i dostojanstvo moralne savjesti; ona je sveto mjesto Božjega priopćava-nja čovjeku.27

25 VS, 38-39.26 V. POZAIć, Pogled na encikliku Veritatis

Splendor, str. 5.27 VS, 38-40.

79

Temeljno opredjeljenje i pojedinačni činiSloboda nije samo izbor između

pojedinih radnji, nego je unutar toga izbora također i odluka o sebi i prila-gođavanju svojega života za Dobro ili protiv njega, za Istinu ili protiv nje, u krajnjoj liniji za Boga ili protiv njega. Ključnu ulogu u moralnom životu tre-balo bi pripisati temeljnom opredjelje-nju za dobro ili za zlo, ali pritom te-meljno opredjeljenje mora eksplicitno podrazumijevati pojedinačne čine, koji ne smiju postojati samo kao ishodi, odnosno samo kao djelomični i nikada konačni simptomi činjenja.28 Moral-nost se ne može prosuđivati zanemari li se suobličenost ili suprotnost pojedi-načnog čina (izbora) pri konkretnom ponašanju spram dostojanstva i cjelo-vitog poziva ljudske osobe. Svaki izbor uključuje oslanjanje slobodne volje na dobra i na zla, što ih naravni zakon na-značuje kao dobra za kojima valja težiti i kao zla koja treba izbjegavati.29

Teleološke postavke moralnostiTakve postavke moralnosti žele

iznova fundirati kao novost u metodo-logiji iznalaženja moralnih pravila, bilo da drže da mjerila ispravnosti određe-nog djelovanja proizlaze iz predvidivih posljedica učinjenog izbora (konse-kvencijalizam), ili pak da odmjerava-jući vrijednosti i dobra za kojima se teži upozoravaju na omjer ustanovljen između dobrih i loših učinaka, vode-ći računa o većem dobru ili o manjem

28 VS, 65.29 VS, 67-68.

zlu, koji su mogući u pojedinoj situaci-ji (proporcionalizam).30 Problematika tih teorija jest u tome da kao moralno dobre mogu opravdati pojedinačne iz-bore ponašanja koja su suprotna zapo-vijedima Božjeg i naravnog zakona. Na taj način zanemaruje se postojanje u sebi zlih čina, dovodeći u pitanje i kla-sično načelo da nije dozvoljeno činiti zlo da se postigne dobro. A obzirom na samu dobru nakanu, stojimo pred postavkom da je dobrim nakanama popločen put do pakla.31

ZaključakOdgovor na moralno pitanje na po-

seban način je ponuđen pastirima Cr-kve. Oni su pozvani da ga učine pred-metom svojeg naučavanja, obavljajući svoj munus propheticum. Istodobno se u pogledu kršćanskog moralnog nauka pastirska odgovornost mora ostvarivati i u obliku munus sacerdotale: to se zbi-va kada vjernicima kao oslonac posluš-nosti svetome Božjem zakonu pastiri podjeljuju darove milosti i posvećenja, te kada svojom ustrajnom molitvom punom povjerenja podržavaju vjernike da budu vjerni zahtjevima kršćanske vjere i žive prema Evanđelju.

Služba biskupa jest u vjernom pre-nošenju moralnog naučavanja, te po-duzimanju konkretnih mjera da bi se vjernike očuvalo od svakog protivnog nauka. U toj zadaći nastupa i uloga moralnih teologa, iako njihova mišlje-nja ne tvore ni propis, ni normu djelo-

30 VS, 75.31 VS, 75. Usp. i V. POZAIć, Pogled na enci-

kliku Veritatis Splendor, str. 6.

susreT u isTini

80

odraz

vanja biskupa. Mjerodavnost nauke, s pomoću Svetoga Duha i u zajedništvu cum Petro et sub Petro, ishodi iz njihove vjernosti katoličkoj vjeri što su je pri-mili od apostola.32

Marija je Majka milosrđa, jer joj Isus povjerava svoju Crkvu i cijelo čovječanstvo. Pod križem kada Ivana prima kao sina, kada zajedno s Kri-stom od Oca traži oprost za one koji ne znaju što čine, potpuno krotka spram Duha, Marija iskušava bogastvo i univerzalnost ljubavi Božje koja joj širi srce i čini je sposobnom da zagr-li sav ljudski rod. Tako Marija posta-je Majkom svih nas, svakoga od nas, Majkom koja nam polučuje Božje mi-losrđe. Marija poziva svakoga od nas da primi mudrost Učiteljevu. I nama svakodnevno upućuje nalog što ga je dala poslužiteljima u Kani, u Galileji, za vrijeme svadbene gozbe: “Što god vam rekne, učinite!”33

32 VS, 115-116.33 VS, 118-120.

Crno - bijela ili siva

Antonija Lončar

“Crno bijeli svijet” - pjevaju Prljav-ci. No svijet koji vidimo nije crn ili bi-jel, šaren je i živo obojan.

Gledajući spektar boja bijela i crna u svojoj biti nisu boje. One su tvorevi-na svjetlosti i mraka, prisutne samo pri potpunoj svjetlosti ili potpunoj tami.

Možda su upravo iz tog razloga uzete kao simbol dobra i zla. “Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost.”

Odnos crno-bijelo je krajnji domet pojava u prirodi, u životu, a u psiho-loškom smislu ta se razlika uspoređuje u vrednovanju mentaliteta čovjeka; do-bar-zao, lijep-ružan, visok-nizak, itd.

Možemo li opredjeljenje za Boga protumačiti crno-bijelo? Kako je jedan svećenik rekao: “Ili ste za Boga ili pro-tiv Boga, ne postoji siva zona.”

Pitat ćete se kako je onda svijet tako šaren i živ? Čitajući definiciju da izvor boje ovisi o količini svjetlosne zrake i da je boja kao fizikalna pojava svjetlosti određena frekvencijom titra-ja svjetlosti izazvanih impulsom izvora svjetlosnog snopa, opet se vraćamo na temelj crno-bijelo, svjetlo-tama.

Svijet u svojim bojama i različito-sti bio bi cijeli spektar života, osjećaja, razmišljanja između najtamnijeg i naj-svjetlijeg tona. Svjetlo ili tama odre-đuju kvantitetu, kvalitetu i intenzitet boje. Je li tako i s nama? Što smo bliži izvoru svjetla to nas ono više obasjava,

duHovne sTrune

81

ocrtava do detalja naše crte lica, zala-zi u pramenove kose, nabore odjeće i čini nas vidljivima. Kao takvi izloženi-ji smo pogledima. Tko nas promatra pri dobrom osvjetljenju vidjet će nas izvanjski do najsitnijih detalja. Istina je; za Boga smo ili protiv. Onog tre-na kada nas obasja svjetlost, izloženi smo njezinom izvoru, ali i svijetu koji nas iz tame gleda i odmjerava. Strah? Ako smo skroz osvijetljeni tama nas ne može obuzeti. I svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.

Što je s našom sjenom? Noću dok hodamo osvijetljenim ulicama prati nas naša sjena. No samo stoga što svje-tlo pada iz određenog kuta. Stanemo li u osvijetljenu kuglu gdje je svjetlost uperena u nas sa svih strana i iz svih kutova ne nalazimo sjenu. Ipak tre-nuci takvog osvjetljenja nisu naša sva-kodnevica. Učinimo mnogo stepenica gore-dolje od crne do bijele (od zla do dobra). I naša sjena nas prati. Petar Pan, dječak koji je bježao od svoje sje-ne ipak ju je imao. Ne onu koja ocrtaje njega onakvog kakav jest već djelujući ponekad odvojeno od njega. S nama, stvarnim likovima nije tako. Sjena je znak našeg postojanja, znak da sam živ i hodam u mraku osvijetljenom uli-com. Kad izgubim sjenu znači da ulica kojom prolazim nije osvijetljena.

Nema sive zone. Zaista? Naša sjena je siva. Zemlja gledana iz svemira na jednoj polutci je dan na drugoj noć, a linija sutona i izlaska gdje se dan i noć prelijeva je siva. Ne možemo nijekati postojanje sivila. Siva kao spoj crne i bijele ubraja se u neutralne boje. Sivi

tonaliteti koje određujemo dodava-njem više bijele ili crne određuju dalj-nji sastav ostalih boja.

“Sive su boje u biti neutralne boje, mirne i staložene. One stoje u granič-nom pojasu dinamičnosti i statistike, a drže se same površine, odnosno podlo-ge djelovanja. Njihova mirnoća stvara podlogu za svako prisustvo primarnih boja i crnog tonaliteta. Sive boje izazi-vaju osjećaj ozbiljnosti”. (J. Restek)

Kako pomiriti tu sivu sa postoja-njem krajnjeg svjetla i tame? Iako su upravo one izvor sivila. Prosječnost, mlakost, osrednjost, mrski pojmovi u kršćanskom rječniku. S punim pra-vom. No, Bog je ipak stvorio svijet u bojama, cijela ljestvica boja između bijele i crne. Tisuće nijansi određene dodavanjem kapljica bijele i crne, po-miješane sa sivom. “Uloga sive boje u orkestraciji zvučnosti ostalih određe-

(Ljubica Kovač)

82

odraz

nih boja je vrlo velika. Ona je modul povezivanja oštrih razlika u boji i efek-ta tonskih varijacija.” (J. Restek)

Krajnosti redovito dovode do su-koba i borbi. Svijet crno- bijel?

Onaj koji bijaše i koji jest i koji do-lazi!

Do konačnog svjetla kapljice bijele koje crnu čine sivom, činit će ravno-težu i nevjerojatni spektar boja koje ispunjaju ovaj svijet.

Siva kako kompromis dobra i zla? Ne! Kao prilagođavanje istine? Ne!

Siva kao ekumenizam, kao dijalog, pomagalo? Da.

Zrno po zrno pogača tako i kap po kap dok crno ne postane sivo, a sivo bijelo.

Na bijeloj površini papira svaki je crni znak vidljiv. Isto tako i jedna svije-ća osvjetljuje mrak.

Vrtovi i ono što oni nisu...

Bruno Petrušić

Isus u Getsemanskom vrtu – trenu-tak koji mora doći u životu svakog

čovjeka na putu povratka k Bogu. Svi smo mi na putu od Edenskog ka Get-semanskom vrtu. To je put povratka u Božju blizinu, put povratka u Božju ljubav i blagoslov. No, čini se paradok-salno to da mi moramo proći taj put. Čini se paradoksalno i stravično to da se mi moramo uputiti na put iz mjesta u kojem Bog prebiva, u mjesto u ko-jem Boga nema, a da bi se vratili Bogu. Getsemanij je strašno mjesto kušnje, patnje, mjesto i trenutak smrtne bor-be. To je mjesto bez Boga, mjesto gdje smo mi sami. Ono je tamno, bez svje-tla, gluho, bez tonova. To je mjesto najveće samoće, osamljenosti. Mjesto u kojem si sam sa sobom, i tada se sva-ki udah čini beskrajnim. Svaka misao je strašna, i svaka vodi u smrt. To je mjesto, jedino mjesto, jedinog izbora.

Čovjek se nalazi na putu iz života u smrt, nalazi se na putu iz Edenskog u Getsemanskij vrt. On se zaputio iz Edenskog vrta u kojem je nastao, gdje je dobio život, gdje je bio sretan i bla-goslovljen - u Getsemanij, vrt u kojem je tama, bol, strah, patnja i konačno smrt. I to je ono paradokslano. Mi smo rođeni za smrt. Mi živimo da umremo. Iz života smo poslani u smrt. I od te činjenice ne možemo nikamo pobjeći. I kad sebi to posvijestimo, padamo u očaj. Život nam se čini besmislenim,

(Ljubica Kovač)

duHovne sTrune

83

onda život postaje bol, patnja koja ima svoj kraj i zato je to strašno. Mi smo, izašavši iz Edenskog vrta, usmjereni prema Getsemaniju. Tek što smo do-bili život, tek što smo počeli živjeti, već idemo prema smrti. I moja smrt je naj-realnija i najstvarnija činjenica u mom životu. Smrt je jedini izvjesni događaj svakog ljudskog života. Ona uvijek dolazi. Ona čeka svakog čovjeka, bez iznimke. I ljudi se teško suočavaju sa smrću. Mi uvijek bježimo pred licem smrti. Mi smo živi, i dok smo živi, že-limo živjeti i uopće ne razmišljamo o smrti, ali ona je uvijek tu. Ona je tu u svakom trenutku moga života, od tre-nutka moga začeća, sve dok konačno ne nastupi i prekine moj život, kada dalje kraljuje sama. Ona je moja vjer-

na pratilja. Slijedi me kroz život poput dosadne, najdosadnije sjenke, i čeka, čeka... Čeka svoj trenutak.

I mi putujemo iz života u smrt. Iz Edenskog vrta u Getsemanij. No dođe razdoblje, kad nam se počnu javljati brojna pitanja. Pitanja na koja, čini se na prvi mah, nema odgovora. Upita-mo sami sebe, zašto, zbog čega uopće sve? Zašto ovaj život, ako je kraj tako crn, zaodjeven u tamu i jezu Getsema-nija? Čemu sva patnja i boli, ako je kraj smrt? Zašto ovaj život? Zašto uopće ži-vjeti? Ako je naš život put iz Edena u Getsemanij, tko nas je postavio na taj turoban i težak put? Tko nas je uputio, i zar nije mogao odabrati neko ljepše, svjetlije i vedrije odredište za putnike koji ne znaju kamo idu? Vrijeme koje

(Ljubica Kovač)

84

odraz

provodimo kada zastanemo i uz put pokušavamo uhvatiti zrak, vrijeme za-dubljenosti u život i sebe same, vrije-me kada se čini da se ništa ne kreće, da se samo vrtimo beskrajno u krug svo-jih vlastitih ograničenja, to je vrijeme pitanja. I ni na jedno nije lako odgo-voriti. Ali važno je znati da na svako postavljeno pitanje postoji odgovor, iako ga mi i ne znamo. Važno je znati da postoji netko sa svim odgovorima. Jadan je i izgubljen onaj koji ne zna da postoji netko tko zna. Netko tko sve zna.

Stvoren, čovjek je postavljen u raj zemaljski, u Edenski vrt. Tu je imao sve što mu treba i sve što će mu ikad trebati, i Bog je bio s njim. I čovjek je uživao u Božjoj bilizini i u njegovu blagoslovu. To je stanje, stanje sklada i harmomnije svega stvorenog i Stvo-ritelja, narušeno prvim grijehom. A gdje je grijeh, tu nema Boga. A čovjek je sagriješio, i tako se udaljio od Boga. Važno je zaustaviti se na ovoj činjeni-ci, i sagledati je iz perspektive vlastiti-og života. Kada sam ja bio s Bogom? Kada sam ja uživao u njegovoj blizini i blagoslovu? Kada sam ja kročio njego-vim putem? Kada sam se ja pokoravao njegovoj volji? Kada sam sagriješio? Kada sam otišao od Boga? Kada sam ja napustio svoj Edenski vrt, i kada sam se zaputio u Getsemanij?

Izgnan iz raja, prvi čovjek je bačen u ovaj hladni i okrutni svijet. Bačen je u bol i patnju, u vječno traženje puta povratka. Izgnan iz raja, čovjek je ostao sam, uplašen i izgubljen, ali nikada nije napušten. Dano mu je obaćanje

povratka u Božji zagrljaj, u njegovu blizinu. No taj povratak je veoma uzak put, krivudav i slabo osvjetljen. Taj put ne vodi više u Eden, nego vodi u Get-semanij. I prvi koji je pošao tim putem je Isus. Prvi koji je stupio nogom u taj vrt povratka je bio Isus, i bio je sam. Sa-svim sam. Napušten od svojih učenika, od svojih nabližih, od svoga Boga, što će se još jače očitovati na križu, tom drvu iskupljenja. Ako je prvo drvo bilo drvo zablude i laži, onda je drvo križa, drvo istine, ljubavi i povratka. Stablo grijeha bijaše prvo stablo, stablo života bijaše greda. U trenutku svoje najveće napuštenosti, osamljenosti, u trenutku smrtne borbe, Isus se moli. I to se moli jače i s većim žarom nego prije, uspr-kos tomu što ga nitko ne čuje. Usprkos gluhom Getsemanskom vrtu. Učenici su mu zaspali. On se moli, i ne pre-staje moliti. Moli tako jako da je sav postao molitva, i njegovo tijelo reagira. A znoj mu postade kao guste kaplje krvi što padahu na zemlju. On daje cijelo-ga sebe. On postaje molitva. Njegova krv se prolijeva da ostane na zemlji kao podsjetnik molitve koja nam svima omogućava da molimo. Da molimo i u praznini. Da molimo i kad nas nitko ne čuje. Da molimo kad smo u smrt-noj borbi. Da neprestano molimo. Molitva je put povratka. Molitva znači povjerenje. Znači vjerovati u Boga koji čuje i kad nije tu. Znači biti sam, ali ne i napušten. Znači biti slobodan. Zna-či, s potpunim se povjerenjem preda-ti Bogu, prepustiti se njegovu vodstvi i uvijek govoriti Budi volja tvoja, ma kakva ona bila.

duHovne sTrune

85

Isus moli za sebe, da ga Otac iz-bavi od muke i patnje koja mu je na putu kojim mora proći, da otkloni teš-ki kalež od njega. On i u praznini, i u napuštenosti moli Oca, u potpunosti mu se predaje. Njegova čovječnost se u cijelosti pokorava Očevoj volji, jer je dobio snagu, jer ga je njegov nebeski Otac čuo. Tada mu se ukaza anđeo s neba i poče ga hrabriti. Uočimo ovdje kako molitva ima snagu. Koliku moli-tva ima snagu. Bilo bi dobro da malo u tišini razmislimo za što smo molili. Kako smo molili. Važno je i to da uo-čimo, kada su nam molitve uslišane, a kada ne, kada smo dobili snagu iz mo-litve, i da li uopće našu snagu crpimo iz molitve ili iz nekog drugog izvora. Za koga molimo? Kome se molimo? Kako molimo?

Molitva mjenja. Molitva nam otva-ra nova obzorja. Ona nam otvara nove oči, oči vjere. U molitvi razgovaramo s Bogom, sa Osobom, i zato je važno inzistirati u razgovoru. Razgovor je odnos, i u svaki odnos treba ulagati. Treba ga graditi, provoditi vrijeme u razgovoru. Potrebno je upoznati su-govornika, biti s njim. Isus nas uči da je potrebno govoriti Bogu i kad on ne čuje, kad on nije tu, i kad smo mi otišli od njega. Potrebno je govoriti, ako ne s njim, onda njemu i u tamnim noćima straha i patnje, u Getsemanskom vrtu. Potrebno je tepati mu, ali i podignuti svoj glas. Potrebno mu je reći sve, pa čak i da otklone ovaj kalež od nas, ali samo ako je to njegova volja.

Molitva je put povratka u Bož-ju bilzinu, u Božji blagoslov. Mi mu

tako iskazujemo hvalu i upoznajemo ga. Prihvaćamo i vršimo njegovu vo-lju, tako ispunjamo svoj život. Tada znamo gdje i kamo idemo i više nismo izgubljeni. U molitvi se nanovo okre-ćemo Bogu i gledamo njegovo lice, divimo se njegovoj dobroti i svetosti, uživamo u njegovoj blagosti. Isus nam je svojom molitvom pokazao kako se i od Getsemanija može načiniti sveto mjesto, mjesto predanja Bogu, mjesto najusrdnije molitve, mjesto u kojem je Bog ipak nazočan preko nas, u našem razgovoru s njim. Neprestano molimo i zahvaljivajmo Bogu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova.

(Ljubica Kovač)

86

odraz

Rođeni za Ljubav

Marko Klarić

Ljubav je riječ koju svakodnevno čujemo na raznim mjestima i

u raznim kontekstima. O ljubavi su mnoge pjesme ispijevane, zbog nje mnoge suze isplakane, ali i osmjesi iz-mamljeni. Ta riječ se u današnje vrije-me spominje više nego ikada. Iz ovoga bi se moglo očekivati da je svijet pre-pun ljubavi i sreće. Međutim vidimo kako “pravo stanje stvari” nije takvo.

Nasuprot tome današnji čovjek živi u svijetu koji se “bori za opstanak”, tj. pojedinac traga za vlastitom egzisten-cijom uklopljen u bezličnu manipuli-rajuću masu. U svijetu bezbrojnih nor-mi, stresa, straha i iščekivanja, čovjek ne dobiva istinske odgovore o smislu i posljednjem cilju vlastitog života, kao i o istinskoj Punini i Ljubavi za kojima čezne. Čovjek današnjice najviše pati zbog nemogućnosti dobivanja odgo-vora na pitanje; postoji li itko tko ga istinski voli, tko ga voli onakvog kakav on jest, a ne onakvog kakvog ga se želi “proizvesti”. U traganju za odgovorom na ovo pitanje prestrašeni, nepovjer-ljivi i izranjavani čovjek današnjice nalazi se pred “nemogućom misijom” da pronađe nekoga takvoga. Stoga ovaj odgovor crpi iz pojmova koje mu nudi ovaj svijet kao što su “princ na bijelom konju”, “prava ljubav”, “oaza mira”, “luka sreće”.

Takvi pojmovi i percepcija koju uvjetuju učinili su ljubav komercijal-

nom, relativiziranom, nepersonalnom, izumom čovjeka koji je stvara oblikuje i definira. Tada istinska, izvorna, jasno definirana i univerzalna ljubav postaje nešto mitološko i izvan ovoga svijeta. Dolazimo time do paradoksa da da-našnji svijet koji je prijeko potreban istinske ljubavi pokušava istisnuti Boga i osobu Isusa Krista koji je punina bo-žanske i ljudske ljubavi. Bog je Ljubav (Deus caritas est), ona Ljubav koja se utjelovila i podnijela za nas muku i smrt te slavno uskrsnula.

Interesne grupacije kojima nije u interesu čovjek kao osoba već kao sredstvo ispunjenja vlastitih, oholih, egoističnih i rušilačkih ciljeva sustavno i na lukav način pokušava uništiti kr-šćanstvo u kojem je otajstveno prisut-na Punina ljubavi. Postavlja se pitanje zašto je baš kršćanstvo ono koje smeta i zašto je u današnjem svijetu tako teš-ko živjeti kršćansku ljubav?

Kršćanska ljubav naime nije u skladu s današnjom ponudom ljubavi. Kršćanska ljubav uključuje patnju, ne-predvidljivost, nesvjesnost ljubljenja, odricanje, neprestanu borbu… Takvu ljubav “prodavači magle” ne žele vi-djeti jer bi se svijet suočio s istinskim životom, sa slatkoćom patnje, odrica-njem koje jača, ljubavlju koja se jača u zajedništvu i instituciji. Došlo bi do “triježnjenja” ljudskog uma i ne bi se moglo tako lako s njim manipulirati.

Unatoč svim poteškoćama, sna-ga današnjeg kršćanstva je u tome što pruža drugačiju ljubav koja iako za-htjeva patnju, odricanje, strpljivost, ima čvrst oslonac, primjer, smisao i is-

duHovne sTrune

87

hodište u onome koji je sve stvorio iz ljubavi. Isus, Jedinorođenac Očev, po kome Jahve Bog spašava, poslan je kao Otkupitelj, primjer življenja punine čovještva, ljubavi prema Bogu Ocu i bližnjemu. Isus očituje smislenost, cilj i ljepotu života. Života koji nije sigur-nost, ekstaza, nagonsko zadovoljenje, nego život koji ukazuje kako živjeti Kraljevstvo Božje koje je već među nama u konačnom vremenu, ukazuje nadilaženje konačnosti, uspon potpu-nog čovjeka k punini kojoj mu srce čezne.

Kršćanstvo pokazuje da je unatoč problemima moguće radosno, ustraj-no i smisleno proživjeti ovozemaljski život. Kršćanstvo daje odgovor na te-meljni problem današnjice: egzistenci-

jalni strah, ali zahtjeva strah Božji (ne strah od Boga!). Kršćanstvo nudi odgo-vor o smislu patnje, ljepoti odricanja, ljubljenju Boga, ljubljenju drugog kao samog sebe.

Pitamo se kako je kršćanstvo i pita-nje postojanja Boga došlo do kritičnog stadija u samom srcu Europe? Razlog tome je sustavna propaganda koja se vrši protiv Crkve, mnoštvo ponuda kojima je čovjek zaslijepljen i drugi ra-zličiti čimbenici života današnjice. Uz sve navedeno, ipak dio krivnje mora-mo potražiti u nesvjedočenju kršćana, nedoživljavanju Crkve kao mjesta i za-jednice u kojoj je doista prisutan Krist, nedostatno znanje o vlastitoj zajednici, odvojenost župne i obiteljskih zajedni-ca kao temelja župe.

(Antonija Vodanović)

88

odraz

Jesmo li spremni za nužni zaokret i prepoznatljivost kršćana u svijetu? Onu prepoznatljivost i žar po kojem se na licu prvih kršćana moglo iščitati zajedništvo i prisutnost živog Krista, koji je suputnik i oslonac na životnom putu, onoga koji je Put, Istina i Život i koji želi da s njim sustvaramo ovaj svijet i svjedočimo prisutnost Punine ljubavi.

To nije mitološka prisutnost “pu-nine” koju nudi ovaj svijet, nego Puni-ne koja nije donijela mir na ovaj svijet, nego “oružje ljubavi” za čitav svijet u borbi protiv sile zla koja je tako očito na djelu i pokušava uništiti sve valjano. Nužno je upotrijebiti oružje ljubavi i smisla života koje nam je ponuđeno i nadilazi besmisleno ljudsko prolijeva-nje krvi, uništenje prirode i srljanje u ponor koje zlo toliko silno želi. Potreb-no je zajedno s Isusom i Duhom Sve-tim nadahnuti i pretvoriti civilizaciju prolijevanja krvi i nemira u civilizaciju ljubavi, života i smisla. Samo svijest kr-šćana i život s uskrslim Kristom može vratiti prepoznatljivo svijetlo na lice kršćana, svijetlo koje će svjedočiti pri-sutnost Punine ljubavi u ovom svijetu, ljubav kršćana međusobno, ustrajnost, jedinstvo. To svijetlo privući će mno-ge da se obrate. Uspostavljati će i dalje dijalog ljubavi s drugim religijama, ali vjerno će se raspoznavati jedinstvenost, primat i pravovaljanost kršćanstva u kojem je utjelovljeni prisutni Bog. Tada će ljudi shvatiti da su rođeni za Ljubav! Rođeni za Boga! Onoga Boga koji je Punina ljubavi.

Ta svijest o prisutnosti Punine, smislu života i istinskom definiranju

ljubavi, otrijeznit će im um da se bore za Ljubav - za Boga! Za Boga kojega neće htjeti odbaciti nego zajedno s njim zametnuti bitku sa zlim koji obi-lazi kao “ričući lav”. Obucite svu opre-mu da se mognete boriti s lukavstvima đavolskim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa… nego protiv Vlasti, protiv upravljača ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova na nebesima… U svemu imajte uza se štit vjere njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. Uzmite kacigu spasenja i mač Duha to jest riječ Božju. (Ef 6, 11-18). Ovaj svijet je ro-đen za Ljubav - za Boga. Za pobjedu Krista nad Zlim.

Snaga molitve

Ljubica Kovač

Zapitaš li se ikada, što je za tebe mo-litva? Koje značenje ima u tvom

životu? Svi smo individualni, tako da i molitva za svakog čovjeka ima različit smisao, različitu ulogu i pristup. Svat-ko joj pridaje različitu važnost. Kršćani molitvu uglavnom shvaćaju kao dija-log s Bogom. Možemo o njoj govoriti na mnoge načine, netko je shvaća kao osobni razgovor s Bogom, netko kao

duHovne sTrune

89

vezu intimnosti, živu nit između Boga i čovjeka, milosni dar, itd. U jedno sam sigurna: ni jedan kršćanin ne može ži-vjeti bez razgovora s Bogom. On nam je potreban, ne kao zrak koji dišemo, nego još i više.

Svakodnevno razgovaramo s prija-teljima, obitelji, kolegama. Koliko raz-govaramo s Bogom? Ovo pitanje često zaokupi moju pažnju. Ponekad (prizna-jem), zbog grižnje savjesti jer shvatim da mi taj razgovor nedostaje, da sam se toliko zaokupila svakidašnjicom da sam zaboravila na ono najosnovnije. I tek kada vidim da stvari malo teže idu, ili kako bi mi svi rekli da ništa ne ide od ruke, sjetim se da zapravo uopće ni-sam posvetila vrijeme Bogu. I zapitam sama sebe kako je to moguće? Kako je ponekad moguće obaviti toliko stvari u jednom danu, otići na toliko mjesta, razgovarati s toliko ljudi, a ne porazgo-varati s Bogom? Zašto je ponekad tako teško utonuti u tišinu. Potražiti sebe u njoj. Zapravo, sebi posvetiti vrijeme. Vrijeme koje je najkvalitetnije iskori-šteno. Nakon kojeg se osjećamo uisti-nu ispunjeno, slobodno, sretno, zado-voljno! Vrijednost molitve je neopisiva, neprocjenjiva! Ona nas oslobođa ovog materijalnog svijeta u koji tonemo sve dublje i dublje, dok kao “luđaci” slu-šamo i upijamo katehezu svijeta. Ona ima moć mijenjanja čovjeka. Možda je zato ponekad teško prepustiti se... Čo-vjek je biće koje se boji promjene.

Čovjeka kojeg molitva prati od njegovih prvih koraka, koji je odgajan u obitelji koja posvećuje vrijeme Bogu, molitva je najbolji prijatelj. Roditelji

koji dijete uče molitvi i njenom smislu su važna uloga, pogotovo u današnjoj situaciji, svijetu bez moralnih vrijed-nosti. “Odgoj ima različite dimenzi-je koje se slijevaju u jedinstvo jedne osobe. Njegova je dublja svrha dovesti do intimne spoznaje onoga Boga koji nam je u Kristu Isusu pokazao svoje lice. Odlučujuća je uloga odgajatelja!”1 Papa Benedikt XVI. ističe ulogu od-gajatelja, bilo da se radi o roditeljima, učiteljima, svećenicima itd. Njihova uloga je od životne važnosti. Molitva još od prvih kršćana ima bitnu ulogu. Apostol Pavao je uputio poziv prvim kršćanima u zajednici u Solunu, koju je osnovao. “Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.”2 Pavlovi savjeti i danas imaju odjek i imat će dok god čovjek postoji. Molitva nije znak mol-be nečega kao što ljudi uglavnom čine. Ona nije trgovina s Bogom. Istinska molitva je sastavni dio čovjeka ili bi trebala biti. Koliku neopisivu snagu ima molitva koja dolazi iz dubine srca? Molitva kojom čovjek zahvaljuje Bogu na križu koji ima. Isus je često govo-rio o molitvi. “Dao” nam je “Očenaš”, molitvu kojom se izravno obraćamo Bogu i zovemo ga “Oče naš”. Svaki put kad to izgovaram, snažno osjetim da smo svi braća, djeca jednog Oca. Osjećam se dijelom jedne velike obite-lji kojoj nema kraja. Ljubav ne poznaje granice. Probudim u sebi ono malo di-jete koje zove Oca, glasom pouzdanja i

1 Usp. BENEDIKT XVI., Božja revolucija, Verbum, Split, 2005, str. 67.

2 1 Sol 5.17-18

90

odraz

ljubavi. “Zaziv Budi volja tvoja, mora biti u svojoj cjelovitosti, norma kr-šćanskog života; mora ravnati danom od jutra do večeri, upravljati srcem i cijelim životom; mora kršćaninu biti jedina misao.”3

Čovjek bez Boga ionako ne živi. Krist živi i djeluje u čovjeku. Često se kršćani koji većinu vremena provedu u molitvi, koji idu svakodnevno na sv. Misu, čine dobra djela, volontira-ju, žive čistoću itd. nazivaju vjerskim fanaticima. Ljudi koji traže Boga u svemu, koji mu nastoje biti bliži, koji žive po Božjoj providnosti, za ostale ljude nisu normalni, nisu odgovor-ni, realni. Neprestano su ismijavani i ranjavani riječju koja može zaboljeti,

3 E. STEIN, Misli, Verbum, Split, 2005, str. 37.

riječju ljudi koji žive ispraznost života a molitvu smatraju velikim gubitkom vremena. Svi smo ponekad suočeni s takvim ljudima. Ponekad smo i sami takvi ljudi. Padnemo u grijehu, zabo-ravimo moliti, ljubiti, poniziti se, ali Krist nas strpljivo čeka da se vratimo Njegovoj riječi. Da ona zaživi našim životom. Čeka nas da ponizno kažemo “da”. Nestrpljivo nas čeka!

Koliko god se udaljavamo od mo-litve, udaljavamo se od Boga. Kad god sam započela dan molitvom, on je bio ispunjen, pun Božje prisutnosti. Bog je bio sa mnom. Vodio me je kroz teškoće i probleme, iskušenja. Dao mi je potrebnu tišinu, da je ispunim molitvom. “Jezik molitve je specifičan jezik zato što se na njega oslanja i po njemu se predaje čitava čovjekova eg-zistencija. U molitvi uzimamo u ruke vlastiti život i donosimo ga pred Boga, predajemo se njemu sa svim svojim odnosima i zadaćama, mislima, stra-hovima i željama.”4 Molitva je sredstvo komunikacije puno jače nego što to ponekad mislimo, pa je stoga možda i zanemarimo. Na koji god način čovjek molio, on moli cijelim bićem. Donosi rezultate na dugoročnim stazama, a ne kako bismo mi htjeli, sada. Čovjek da-nas uglavnom živi površno, pokušava uhvatiti korak s vremenom, pokušava sve stići.

Ali ne vjerujem da postoji čovjek koji se nakon molitve odmah ne osjeća

4 A. DOMAZET, Život u dijalogu s Bogom, Teologija i praksa molitve u spisima Romana Guardinija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2009, str. 55.

(Antonija Vodanović)

TiTraji srCa

91

bolje. U njenom ozračju liječimo svoj duh. Nije uvijek bitno “ispuniti kvo-tu”, puno je važnije naći u srcu riječi kojima ćemo se obratiti Bogu. Riječi koje postoje samo u našem srcu, rije-či koje ne možemo pronaći u knjiga-ma. Smatram da nije nebitno ni gdje se nalazimo. Poželjan je mir u kojem se možemo usredotočiti i prepustiti. Zakoračiti prema jednoj novoj stvar-nosti, a iza sebe ostaviti brige i teškoće. Zar se nešto uopće može usporediti s molitvom? Ona je ona koja nas vuče k Njemu. Ne dopušta nam da ostanemo na razini na kojoj se nalazimo. Razini grijeha. Postoji li jače sredstvo koje nas vodi prema Gospodinu? Postoje razni načini koji su čovjeku dani, ali moli-tva neosporivo tu zauzima veoma bit-no mjesto. Molitva uz poniznost, koja je njen temelj. Odraz našeg nutarnjeg života. Cijelog bića. Dok ovo pišem, osjećam njen poziv koji postoji u svi-ma nama, koji je jak onoliko koliko mu se odazivamo. Osjećam bogatstvo koje mi ona obilato daje. Na nama je da mu odgovorimo.

Emancipacija disonance

Lidija Bernardica Matijević

Slušajući klasičnu glazbu postmo-dernih i suvremenih skladatelja,

počinjemo se pitati je li se to nama samo čini da ništa ne razumijemo, ili nam se takva glazba ne sviđa, ili ta glazba više nije za slušanje nego za neku drugu upotrebu kao npr. filozof-sko razmatranje kroz umjetnički izra-žaj. Uspoređujući suvremenu glazbu nužno sa skladnim doživljajem glazbe iz baroka, klasike i romantike, kojeg imamo pohranjenog negdje duboko u mozgu, bivamo nezadovoljni današ-njim skladbama, možda čak nemirni ili revoltirani. Danas se više ne sklada glazba koja nas može zabaviti, opustiti, ushititi ili rastužiti.

To je ključ razmišljanja današnjih autora: umjetnost je doživjela potpu-nu emancipaciju, slobodna je od svih društvenih, religioznih, političkih i etičkih okvira. Umjetnost je slobodna od svih uvjeta koji su je ranije određi-vali i ona danas izražava ono što umjet-nik želi i ono kako umjetnik želi. No, umjetnost se ne može odijeliti od osje-tila jer su joj nužno potrebna za izražaj.

92

Zato smo usko vezani za autorov izra-žaj. Glazba se izražava u apstraktnom obliku: note na papiru ne znače niko-me ništa dok se ne odsviraju. Tek dok prolaze kroz naša osjetila, mi nešto ču-jemo tj. pohranjujemo u sebi. Budući da osjećamo samo u trenutku u kojem čujemo (pasivno slušajući ili sviraju-ći), dolazimo do zaključka da se radi o apstrakciji. Doživljaj je samo doživljaj trenutka. Ponavljajući slušanje u slje-dećem trenutku, dobivamo već drugi doživljaj. Znači da je autentičnost jed-nog trenutka i doživljaja neupitna.

Jedan od načina slobodnog izra-žavanja autora je slobodna upotreba disonantnih intervala. Nekada se nisu smjeli upotrebljavati veliki interval-ski skokovi koji su zvučali previše ra-zigrano ili čak smiješno, neumjesno. Disonanca je bila zabranjena na zna-čajnim dijelovima skladbe. Njezina je upotreba bila pod strogom kontrolom: samo na nenaglašenim dijelovima, ne predugo, ne često i ne uzastopno, nuž-no se morala rješavati u konsonancu i to odmah. Tako se stoljećima u glazbi mogao čuti sklad, mir, radost, žalost ali ne tjeskoba bez rješenja, patetika ali s naglašenim prenošenjem smisla.

Mi smo danas ušli u novu kraj-nost: slušamo isključivo disonance: uzastopno, često, dugo, bez rješenja, bez pogleda u budućnost, s tjeskob-nim završecima, bez nade, bez svijetla. Neki kažu da su u Mozartovo vrijeme (1756. - 1791.) vozile kočije, pisalo se pisma u zimskim večerima uz naložene peći, uživalo se u književnim i glazbe-nim susretima na dvorovima. Očima se gledalo labudove u parkovima, zlatno i srebrno posuđe, barokni namještaj. Tako je i Mozartova glazba izražavala dio sklada koji se tada živio ili se barem pokušavao živjeti. Danas slušamo šu-move aviona, automobila i lifta. Pred očima su nam uglavnom razne nijan-se sivih boja betona, asfalta, velikih parkirališta. Zato je i današnja glazba puna krikova, teških uzdaha, šumova, klepetanja. Uglavnom se danas čuje u glazbi nešto što nikako ne možemo koristiti za opuštanje nego je učinak upravo suprotan: zahtjeva napor, kako intelektualni tako čak i fizički.

Upravo to žele današnji autori: biti prisutan u svijetu ali ravnoprav-no, ne kao zabavljač nego kao netko tko doprinosi društvu i čovjeku uopće. Koliko je to moguće u umjetnosti, bu-dući da ona dolazi tek kao izražaj na-kon misaonog procesa, vidjet ćemo u budućnosti. Možda čak uskoro jer su mogućnosti tj. kombinacije u harmo-niji prilično istrošene ili su došle do sa-moga kraja. Iako je skladateljski izražaj uvijek slobodan i kao takav originalan, teoretski nismo donijeli ništa posebno novoga nakon što smo emancipirali disonancu. Još smo krajem dvadese-

(Josip Dukić)

TiTraji srCa

93

tog stoljeća slušali Cageovu glazbu bez tona, gledali Brechtov epski teatar s nekom posebnom nakanom, čitali po-eziju dadaista s nabacanim slovima i dijelovima riječi. Nigdje više ne nalazi-mo skladbe koje nam dočaravaju pravi sklad, čežnju, umjerenost u osjećajima. Čini se kao da danas sklad ili nije mo-guć ili ga možda više ne tražimo.

Kako doživljavamo dekadenciju zapadne civilizacije, normalno je da se pitamo: što će biti dalje? Možda posto-ji veliki utjecaj sumnje koja nam više ne dozvoljava dizanje iz stanja bezna-đa. No, ipak je ta znatiželja upravo veliki znak koji govori u prilog životu okrenutom prema nadi. Čovjek nužno postavlja pitanja tko sam, što sam, oda-kle dolazim i kamo idem. Netko sve to proživljava više, netko manje svjestan samoga sebe i svoga života. Iako je čo-vjek sam stvorio svijet koji je proizišao iz njegove slobodne odluke, možda mu je ipak nije sve moguće. Jer, dok diše, čovjek će postavljati pitanja. Dogodi-le su se razne emancipacije, razne slo-bode i razne disonance. Čovjek može upotrijebiti disonancu, može ostaviti disonancu da traje, ne rješavati je. Ali postići potpunu konsonancu, potpu-ni sklad koji više neće poznati život i smrt nego samo život u Njemu, znamo da je moguće samo onome koji je sve stvorio. Kako je stvorio, tako i održa-va. Tu i tamo, namjerno i nenamjerno, čovjek ubaci neku disonancu u svoj život. Posljedice su velike, ostavljaju traga i mogu se riješiti samo skladom a to je: mir, ravnoteža, umjerenost i poniznost.

Persona

Marijana Marinović

Tko sam i što sam, što ću, koga volim,Što tražim, kuda idem, za čim lutam?Uzalud nebo za odgovor molim.Uplašen sobom svoje suze gutam;Tajanstvo stvari i života zebe,Ne poznajem ništa, a najmanje sebe...

(Tin Ujević, Tajanstva)

Umjetnik prenosi u svoju umjet-nost sebe i svoja promišljanja o

svijetu. Tin Ujević je napisao pjesmu o svojim nemirima i sumnjama, a In-gmar Bergman je snimao filmove u ko-jima mi postajemo svjedoci njegovih sumnja, strahova, odnosa prema Bogu, smrti i bolesti.

Ingmar Bergman je najistaknutiji švedski filmski stvaratelj u razdoblju zvučnog filma. Rođen je u Uppsali, sjeverno od Stockholma, 14. srpnja 1918.1 Bergmana je kao sina luteran-skog svećenika snažno obilježio njegov vjerski nauk, strog i isposnički. Stu-dirao je na sveučilištu u Stockholmu, a režiju je izučavao u kazalištu. Od 1944. istovremeno se bavi kazalištem i filmom. Postavio je oko 50-ak kaza-lišnih komada i napisao desetak scena-rija. Prvi film Kriza snimio je 1945., a međunarodnu pozornost je privukao filmom Osmijeh u ljetnoj noći (1955.). Bergman je umro 30. srpnja 2007.2

1 http://hr.wikipedia.org/wiki/Ingmar_Ber-gman, 12. 04. 2010

2 http://www.index.hr/vijesti/clanak/pre-minuo-legendarni-filmski-reziser-ingmar-bergman/354481.aspx, 12. 04. 2010

94

odraz

Filmovi su mu često mračnih tono-va, prigušenih boja, a velik je naglasak na samim likovima. Dugi kadrovi i krupni planovi jako dobro ističu nje-govu usredotočenost na likove te “pri-siljavaju” samog gledatelja da promatra lice.

Bergman je stvorio preko šezdeset filmova. Navodim samo najznačajnije: Sedmi pečat (Det sjunde inseglet, 1957), Divlje jagode (Smultronstallet, 1957), Krici i šaputanja (Viskningar och rop, 1972.), Vučji čas (Vargtimmen, 1968), Jesenska sonata (Hostsonaten, 1978), za-tim filmovi koji mnogi smatraju trilo-gijom Kroz tamno staklo (Sasom en spe-gel, 1961.), Zimska svjetlost (Nattvard-sgasterna, 1962.) te Tišina (Tystnaden, 1963.). Film kojim je Bergman posti-gao najveći uspjeh je Persona (1966.).

Istraživanje granicaPersona prati priču o odnosu iz-

među dvije žene. Jedna od njih je uspješna glumica Elizabeth Vogler (Liv Ullmann), koja usred izvođenja Elek-tre jednostavno prestaje govoriti. Taj njen mentalni kolaps ima simptome mutavosti i tromosti. Drugi lik je me-dicinska sestra po imenu Alma (Bibi Andersson) koja se brine o Elizabeth - najprije u bolnici, a zatim u viken-dici na plaži. Prateći film polako pri-mjećujemo da dolazi do izmjenjivanja ličnosti. Psihički jača Alma preuzima probleme i zbunjenost svoje pacijenti-ce, dok Elizabeth zadobiva moć. Sam gledatelj ne vidi trenutak u kojem je došlo do “razmjene” ličnosti. Na kraju se pitamo, da li su one uopće postoje,

da li su se ikad srele, jesu li zapravo ista osoba?

Film nema jednu interpretaci-ju, što je i bila Bergmanova namjera. Mišljenje kritičara je podvojeno. Dok jedni smatraju da se u filmu radi o podvojenoj ličnosti, drugi tvrde da je to zapravo kritika samim glumcima i filmu. Bergman je namjerno kodirao film, stavio simbole i ostavio samom gledatelju da ga tumači, ali nikad ne stigne do konačnog cilja. Na početku filma vidimo kino-projektor koji se pokreće, a zatim niz “nasumično” po-redanih simbola kao što su: scene iz nekih starih filmova, tek zaklana ovca koja krvari, te krupni kadar zabijanja čavla u ljudski dlan.

Persona je napravljena prema obras-cu koji se svodi na više od jedne priče. To može biti priča o odnosu između pacijenta i medicinske sestre, zvijezde i bezazlene osobe, Alme (što na španjol-

TiTraji srCa

95

skom znači duša) i persone (maske), ili kao čin sukoba Ingmara Bergmana i Boga. Dakako, mi film možemo svesti na samo jednu dimenziju - psihološku. Ali da bi se pravilno razumjela Persona, potrebno je gledati dalje od psihološke dimenzije.

Bergman ostavlja na samom gleda-telju mogućnost da intepretira Eliza-bethinu šutnju: s jedne strane to može biti posljedica živčanog sloma, dok s druge strane to može biti dobrovoljna odluka.

Persona ima oblik virtualnog mo-nologa. Isprva, njihov se odnos čini idealnim. S jedne strane imamo brblja-vu, iskrenu i neiskusnu medicinsku se-stru a s druge tihu i zagonetnu glumi-cu. Vrijeme provode u dugim šetnja-ma, čitaju zajedno, sunčaju se zajedno. Postaje očito da njihova izolacija ima osjećaj intimnosti, ali jednostran. Ispr-va, Alma pokušava popuniti prazninu u Elizabethinoj šutnji. Ona neprestano govori o svome životu. Ali, Elizabeth kao da je provocira šutnjom. Alma je izdala samu sebe kroz govor, a toga postaje svjesna kada čita Elizabethino okrutno pismo upućeno psihijatrici. Dok glumica stvara prazninu svojom tišinom, Alma pričajući upada u nju.

Sam naslov filma Persona sugerira nam da se radi o “maski” tj. ulozi, koja se u nekom društvu očekuje od poje-dinca. U tom smislu “maska” je ono što je namjenjeno isključivo javnosti i nema ništa zajedničko sa stvarnom ličnošću pojedinca. Persona je uloga ili maska koju osobnost igra u živo-tu (majka, otac, vojnik, novinarka).

Persona je antički naziv za glumačku masku, što su je zajedno s ulogom uzi-mali i nosili antički kazališni glumci. Sama Elizabeth nakon što je igrala ulo-gu poznate osobe, supruge i domaćice odlučila je napustiti svoje uloge i otići s pozornice. Elizabeth prihvaća drugu ulogu - tihi promatrač svijeta.

Film je studij duboke ljudske psi-he, studij života kao maske za osjećaje i očekivanja

***Kao kod svih velikih umjetnika

tako ni za Bergmana ne postoji datum smrti jer njegovo djelo ne poznaje ko-načnost. Bergman je jedan od najvećih autora u povijesti svjetske kinemato-grafije - kako zbog iznimnog bogatstva filmske slike, tako i zbog potraga za vlastitim indentitetom, smislom živo-ta, vjere, istraživanje granica između privida i zbilje te nemogućnost ljudske komunikacije.

Woody Allen ga je nazvao “najve-ćim filmskim umjetnikom od izuma filmske kamere”.3

Njegovi filmovi često zahtijevaju psihičku spremnost, prepuni su sim-bolike i mučnih dijaloga pa pri prvom gledanju mogu ostaviti nepovoljan uti-sak. Bergman vrlo pažljivo slaže svoje slike i redovito manipulira gledate-ljem. Svaki pokret kamere, veličina ka-dra, svaki zvuk uvijek su tu s razlogom. Ukratko, film će ostaviti na vas snažan utisak, a kakav - ovisi o tome u koje

3 http://www.filmski.net/vijesti/dugometra-zni-film/4874/umro_ingmar_bergman, 12. 04. 2010

96

odraz

doba dana gledate te kako ste raspo-loženi. Za mene osobno, doživljaj koji pruža neki njegov film je sličan doživ-ljaju koji pruža dobra knjiga, slika ili glazba. Ako volite film, gledajte Ber-gmana. Ako vam se ne svidi, ostavite i pokušajte nekog drugog dana. Samo za svoju dušu.

Gran Torino

Gina Šparada

Gran Torino (2008.) je, po naja-vi samog autora, dugogodišnjeg

glumca i režisera - Clinta Eastwooda, njegovo posljednje filmsko ostvarenje. Film sabire životnu stvarnost krivnjom opterećenog sudionika Korejskog rata koji se zbog rana iz ratnog razdoblja nije u stanju integrirati u društvo, po-sebno ne nakon ženine smrti.

Gran Torino s teološkog gledištaGran Torino, stari oldtimer u vla-

sništvu glavnog lika, simbolizira njega samoga - Walta Kowalskoga. Izvođenje automobila iz garaže, uljepšavanje i na kraju predanje nekom drugom - sim-bolizira Waltovu preobrazbu iz zatvo-renosti i prividne samodostatnosti do potpunog darivanja sebe za one koje je zavolio i poželio zaštititi. Preko toga možemo iščitati cijeli tijek radnje, i teološku poruku koju nam ovaj film nudi.

Pitanje legitimnosti čovjekove za-tvorenosti za druge, opravdane statu-som trajno obilježenog krivca, ili pak

žrtve prošlosti - koja na uvjerljiv način opravdava netolerantnost i odrješitost prema drugima - razrješava se u filmu kroz niz ljudskih susreta i odnosa koje razvrgava ili gradi glavni lik. Proble-matika međuljudskih odnosa nosi ci-jelu poruku i dovodi na kraju filma - a ujedno i na njegovom vrhuncu - do potpune otvorenosti dobru.

Oldtimer, prikazan uglavnom kao sporedni, nenametljivi, ali ipak ključni detalj radnje, na početku filma postaje objekt pokušaja krađe koji će se poka-zati presudnim pri analizi funkcioni-ranja ljudske osobe, posebno kad su u pitanju međuljudski odnosi. Oldtimer biva strogo skriven u Waltovoj garaži. Uskraćen čak i za vožnju. Dakle, nije uopće korišten njegov potencijal, a još k tome, to ga nije očuvalo nego samo činilo sve krhkijim. Taj automobil na

TiTraji srCa

97

meti je lokalne razbojničke skupine koja nagovori Waltovog susjeda da ga pokuša ukrasti.

Od neuspješnog ishoda, zanimlji-vije nam je promotriti način pristupa tom automobilu. Krađa je pokušaj nasilnog pristupa nečemu što nam ne pripada, nečemu što nam možda može biti i ponuđeno u prijateljskom odno-su s vlasnikom, ali nečemu na što mi još nemamo nikakvo pravo. Također, krađa pokazuje da mi, zbog određenog razloga, želimo to što krademo. Moti-vacija čak nekada može biti i ispravna, ali ovdje uočavamo da je ključno pita-nje načina.

Ono što odgovara ovakvom nači-nu postupanja u ljudskim odnosima Waltovog života, njegov je odnos sa svećenikom kojeg upoznaje na pokopu svoje supruge. Svećenik pokušava po-moći Waltu u njegovoj emotivnoj izo-laciji time što nasilno, bez prethodnog dopuštenja, pokušava prodrijeti u nje-govu intimu. A sve to s dobrom naka-nom, da mu pomogne – posebno jer je to obećao njegovoj pokojnoj supruzi.

Odnos posve suprotan od toga, i koji vraća Walta u život, odnos je koji uspostavlja sa svojim susjedima - azi-jatskim doseljenicima, prema kojima je dotada iskazivao najnegativnije osje-ćaje.

Način na koji se to događa označen je spontanošću i otvorenošću. Sue, mla-da djevojka, koja jedina od njih dobro govori engleski jezik, objašnjava mu njihov način života, pravila ponašanja i uvodi ga u kuću i obitelj. U toj kući on se prvi put otvara, dopušta drugima da uđu u njegov život, preko hrane i

topline koju mu iskazuju. I ovdje on postaje netko tko će te doseljenike, pr-venstveno Sue i njezinog brata Thaoa, zavoljeti i postati im zaštitnikom.

Nakon pronalaska volje za živo-tom, mjesto njegova suočenja s tere-tom prošlosti postaje ispovjedaonica. I to u trenutcima nakon teškog napada lokalnih razbojnika na one koje je za-volio, i netom prije njegovog pokušaja njihove zaštite. Ovdje vidimo veliku suprotnost između onoga što se očeki-valo - ispovijedi eventualnog osvetnič-kog pohoda na razbojnike - do kojeg nije došlo, ili barem teških ubojstava tijekom Korejskog rata, i, s druge stra-ne, onoga što je njega cijeloga života mučilo. Uzroka njegova osjećaja kriv-nje i svih posljedica koje je ona sobom donijela - poljubac žene koja nije bila njegova, utaja poreza i loš odnos sa sinovima. Nekima toliko banalno u odnosu na očekivano da im se učinilo neuvjerljivim.

Ali tu razotkrivamo da su ga muči-le stvari o kojima nije do tada govorio, čak i o ubojstvima u Koreji ranije je progovorio. A ono o čemu se ne može govoriti najviše zaokuplja čovjekovu dušu. Rat, koliko god bio težak, pruža okvir za oslobađanje duše od odgovor-nosti, upravo jer se djeluje, kako je on na jednom mjestu rekao, po zapovje-di. A ovdje priznaje utaju poreza, u Americi isticanu i kao ozbiljni druš-tveni prijestup, nevjernički poljubac koji ruši katoličku svetinju – brak, i po prvi put priznaje svoju nesposobnost u odnosu sa sinovima, a do tada je samo okrivljavao druge.

98

odraz

Ovaj nam dio filma daje važnu po-uku: Ne smije se ljudima koji osjećaju veliku grižnju savjesti na jednom po-dručju reći da se ne bi smjeli tako osje-ćati zato što postoje i teži grijesi. Tako se postavio svećenik u ovom filmu. To nije pomoć, čovjek treba pomoć za te-žinu koju on sam osjeća.

Walt je nakon ispovijedi ostao ipak opterećen i nečim drugim, dobrom koje je njemu dragocjeno i koje je bilo napadnuto - Sue i njezina obitelj. Nadrastavši mehanizam osvete, izlaže svoj život za njihovu zaštitu. Dolazi pred zločince i pokretima ruke, kojima imitira rukovanje i izvlačenje pištolja - zbog čega su ga i ubili - pokazuje da poznaje njihovu nasilničku psihu i da je nadrastao takav način reagiranja.

Film nam pokazuje razlog njegova izlaganja smrti – razbojnike se inače ni-kad ne bi uhvatilo. Njegov čin govori o tome kako zlo izlazi na vidjelo. Žrtva, a ne osvetnik, je ona koja omogućuje da zlo i počinitelj postanu vidljivi. Walt je otkrio nešto što tvori katolički svijet za sebe, a to je kako biti sam izvan osvete, a s druge strane zaštititi one koje treba zaštititi. Nije mu cilj da ga ubiju, nego da se razbojnici zaustave. Nije mu cilj osveta, nego zaustavljanje zla. Zaustav-ljanje zla je povezano uvijek s dobrom, dok je osveta uvijek neraskidivo vezana samo uz počinjeno zlo.

Ovaj film prikazuje i preobrazbu čovjeka koji se služio nasiljem da obuz-da zlo do čovjeka koji je shvatio da po-stoje drugi načini da se zlo zaustavi. A to je da ja podnesem zlo, da postanem žrtva. I to je ono što tvori izvorni kr-

šćanski pojam mučenika. I on je jedan neuvjetovani, iznenadni čin kojeg se nikad ne može očekivati u ovako teš-kim situacijama.

Tim postupkom glavni glumac daruje sebe, daruje život za dobro, o čemu svjedoči zadnja scena u filmu. Gran Torino biva, oporučnom željom glavnom glumca, darovan. Dobio ga je susjed Thao, susjed koji ga je malo – pomalo kroz cijeli film, uspostavljajući prijateljske odnose s vlasnikom, imao mogućnost uljepšavati, popravljati, koristiti i, na kraju, potpuno zadobiti. Takvo je pred kraj postalo i srce glavnog junaka – ogorčenog i nasilnog PTSP-ovca – ljubavlju potpuno pridobijeno za neuvjetovano činjenje dobra.

Heavy metal i Crkva

Denis Bogdan

Mnogo puta smo čuli zvukove koji nas čine rastresenima i nervo-

znima, kao i one koji nas čine duhov-no mirnijima i radosnima. Ključno je pitanje, kako ih pravilno raspoznavati? Ovaj članak je rezultat promišljanja glazbe nazvane heavy metal i njenih grana kao npr. black, thrash, death, speed i dr. Budući da je neupitno da je u toj vrsti glazbe prisutan sotonizam, namjera mi je otkriti razloge koji na-vode osobe da se okrenu toj glazbi i preko nje napadaju kršćanske osjećaje i Crkvu.

Zanimljiv je slučaj kada je skupi-na Megadeth odbila svirati na koncer-

TiTraji srCa

99

tu sa sotonističkom skupinom Rotting Chtist, čiji je vođa nakon toga izjavio: “Nisam tako nešto očekivao od Davea Mustainea, jer bi on, kao što znate, tre-bao biti metal – znate, “metal bend”, sve metal... Meni ga je stvarno žao kao i svakog kršćanina s novim idejama, jer mi mislimo da je kršćanstvo naj-gora stvar koja se dogodila u ljudskoj povijesti. To je dobro organiziran trik s ciljem da kontrolira društvo, pa kad ja vidim nekoga da je veliki kršćanin, ja ga stvarno žalim jer on nije slobodan.”1

Svjesno predanje sotoniBlack Sabbath spada u one skupine

koje nisu marile za sredstva i posljedice kako bi što efikasnije doživjele slavu. Samo ime znači Crni Sabbath, mož-da preciznije “crna misa” - “đavolja misa”. Kada im je izašao prvi istoime-ni album, zbilja ne začuđuje da je bio pod oštrom kritikom te da je čak bio i zabranjen, što se nikada prije nije do-godilo u glazbi. Pjesme zvuče mračno

1 http://www.heavymetal-thetruth.com/hr-vatski/index3_.html

i jezovito poput filmskih horora, kod slušatelja podsvjesno izazivaju nelago-du, agresivnost, nemir, paranoju itd.

Tekstovi su nadahnuti prirodom zla, sotone, čarobnjaštva i rata. Sku-pina je smatrala “da ljudi plaćaju da budu prestrašeni”. Naglašava se raska-lašeni oblik života poput alkoholizma i drogiranja kakav su i sami posvjedočili svojim životom. Tekst pjesme Black sa-bbath, istoimene grupe, ide ovako:

Što je to što stoji prije mene? figura u crnom što upire u mene ... čini se da sam ja izabrani, oh ne! ...sotona stoji ondje, smije se ... ne, ne molim te, ne!

Tekst pjesme N.I.B. glasi:Sad te imam pod svojom moći, naša

ljubav jača svakim satomPogledaj u moje oči, vidjet ćeš tko

sam, moje ime je Lucifer uzmi me za ruku ...2

Nakon otkrića da sam bio u dodi-ru s time ostao sam zapanjen, prepun pitanja. Nisam vjerovao da je glazba toliko snažna, nisam shvaćao tu moć prenošenja svega negativnog, i to kroz melodije što se čine bezazlenima. U pjesmama je očita opijenost likom i pojavom nečastivoga, zanimanje za okultno i crnu magiju.

Skupina Burzum, koja je masovno popularna među mladima, u svoji pje-smama brutalno vrijeđa sveto, Boga, kršćanstvo, a slavi demone. Ovako gla-si tekst pjesme Isusova smrt, u kojoj oni bez pretvaranja blate lik Isusa Krista:

Lik je položen na zemlju, tako zao da je cvijeće oko njega uvenulo

2 Usp. www.darklyrics.com

Black Sabbath

100

odraz

Mračna duša položena na zemlju, tako hladna da se sve zaledilo

Sjena je pala preko šuma, kako je duša tog lika uvenula

Jer je duša tog lika sjena, sjena od sila zla.3

Spomenutim skupinama valja pri-družiti i skupinu Slayer, također jako popularnu, i njihovu pjesmu Antikrist:

Krikovi i noćne more života kakvog ja želim,

ne mogu živjeti ovu laž,ja pohađam svijet ... sotona posjeduje

moju budućnost,gledajte kako je otvara ... gledajući

apostole sotonskog pravila...tražim odgovor, Kristov nije došao,

3 Usp. www.darklyrics.com

čekajući posljednji moment, rođenje Sotoninog sina.4

Skupina Acheron smatra se jednim od “stupova sotonizma”. Članovi sku-pine su Rev. Vincent Crowley, John Scott, Michael Estes, Richard Christy i Peter H. Gilmore. Skupinu su osno-vali Reverend Vincent Crowley i Peter H. Gilmore, koji je kompozitor ali ujedno i magistar sotonske crkve. On u SAD-a dobiva relativno veliku me-dijsku pozornost. Vincent Crowley je također svećenik sotonske crkve.

Kao ilustraciju navodim pjesmu Molitva pakla:

Sljedbenici Sotone svi ustanite i dajte znak rogova

Mi sada iskazujemo poštovanje na-šem gospodinu i gospodaru, pomolimo se

Oče naš, koji si u paklu neiskreno je tvoje ime

Neka dođe tvoje kraljevstvo, neka bude tvoje volja

4 http://www.heavymetal-thetruth.com/hr-vatski/index3_.html

Burzum

Acheron - Rituali crne mise

TiTraji srCa

101

Na zemlji kao što je u paklu ove noći uzimamo naše pravo

I ne skrećemo na put boli vodi nas u napast

Oslobodi nas od lažnog poštovanja jer tvoje je kraljevstvo moći i slave

Mi ćemo slaviti tvoje grješno ime, so-tona će se ponovno pojaviti

Amen.5

Svećenici kao izvor apostazijePostavimo li si ikad pitanje zašto

ljudi apostatiraju od Crkve, otkud toli-ko “NE” prema Crkvi? Nažalost, odgo-vor u ovom slučaju leži upravo unutar same Crkve i njenih pastira. Svjedoci smo negativnosti koje se povezuju uz svećeničko ime: optužuju ih za razne vrste hipokrizije, bludništva, te mno-gih drugih krajnosti. Sve to ne može ne utjecati na mlade koji se žele pro-naći unutar Crkve, shvatiti razlog svo-jeg postojanja, te u konačnici osmisliti svoj život u punini. No što se događa? U vrijeme sazrijevanja, mladi odlaze na misu težeći upoznati Boga, razu-mjeti ono u što vjeruju, uklopiti sve to u svakidašnje življenje, no nailaze na prepreku te udaraju u zid. Zid pred-stavlja onu prijetvornost, onu kontra-diktornost između primljene poruke s oltara te neposvjedočenja onoga što se navješćuje.

Navodim nekoliko skupina čiji su se članovi, razočarani nedosljednosti-ma crkvenih službenika, udaljili od Crkve. Štoviše, svoje postupke nastoje opravdati njihovim slabostima.

5 http://www.heavymetal-thetruth.com/hr-vatski/index3_.html

Počet ću s njemačkom skupinom Edguy. Mnogo njihovih pjesama ima sličnu tematiku. Kritiziraju se sveće-nici radi mišljenja da samo oni znaju istinu koju narod ne bi trebao znati, te radi povijesnih zabluda kao što su inkvizicija i križarski ratovi. Očito je pjevač Tobias Sammet bio u dodiru sa svećenicima, naišao na poteškoće te apostatirao. Zanimljiv je tekst pjesme Zaleđena svijeća (Frozen candle):

Plačem na lomači, osjećaj – tako stran, jednom si mi uzeo um da ga osla-biš

Govoriš mi da me voliš, okrutne i zastrašujuće laži, govoriš mi kako trpjeti mržnju

Slaviš moj pogreb, lešinari na mojem lešu, pepeo pepelu – ja u paklu

Želiš me spaliti živa ali nikad nećeš znati, toliko si gluh da čuješ moje glasno vrištanje

U tvojem umu puže mržnja, držiš vezu da zapečatiš moju sudbinu, zurim u svjetlo

Vatra gori sjajno, inkvizicija u na-šem vremenu ali reći ću ti tko sam

Gorim, ja gorim, gorim kao zaleđe-na svijeća.6

Ovo je jedna u nizu pjesama koje oštro prigovaraju neznanju, zabludi i sljepoći kroz minula vremena. Slijedi tekst pjesme Ruže nikome:

Pjesnik iznutra nije dobio šansu pa mora živjeti odvojen

Shvatio sam – svoj najbolji prijatelj sam ja a ne oni paraziti

Što pokušavaju prodrijeti u moje srce

6 http://www.heavymetal-thetruth.com/hr-vatski/index3_.html

102

odraz

... znam da misliš da sam budalaSad gledaj kako pjesnik leti, gledaj

uzdižem seI posvetio sam svoje ruže nikome kad

nema uma da mi pomogne vidjeti...7

Ovdje Sammet kritizira nesposob-nost svećenika da zadrže vjernike, nes-posobnost da se objavi istina i premalo znanja koje posjeduju. On ih shvaća kao one koji žele utisnuti u nevini um krivnju, jad života, nametnuta pravila. Predstavlja ih kao licemjere te propit-kuje Boga zašto ih je tu postavio.

Ovdje se mogu ubrojiti i skupi-ne koje apostatiraju radi neshvaćenih otajstava, nedovoljnog poznavanja i prianjanja uz vjeru. Općenito se kriti-zira Mesija, jer se nije pojavio već dugo vremena, te se napada Papu i crkvenu hijerarhiju.

Za skupinu Gamma Ray se može reći da vjeruju u hinduizam, reinkar-naciju, brinu o karmi pa je zanimljivo

7 http://www.heavymetal-thetruth.com/hr-vatski/index3_.html

inkorporiranje kritike Isusa Krista. Na-vodim dio pjesme Duhovni diktator:

Gospodar iluzije sije sjeme mržnje... ljudski umovi onečišćeni hipnotiziraju-ćim riječima

Predviđene laži, katastrofe, vrijeme je za ponovno rođenje, trpiš bol da očistiš svoju karmu

Slijediš put bez povratka, crne tvoju dušu zaklinjući tvoju slobodu,

ubijaju tvoju nadu za život u miruZli mesija, svijet je ostavljen u vatri,

obećao je spasenje a poslao te u pakaoSvemoćni lažljivac ... sotonska že-

lja, vječno prokletstvo dolazi poslije tvog pada.

Ovdje se može iščitati razlog negi-ranja Mesije kao Sina Božjeg, a sasvim je jasan. Ne želi se prihvatiti život u mukama, želi se imati slobodan život bez ograničenja, poput onoga što su ga željeli Adam i Eva. Kroz pjesme se mnogo puta naglašava te pojačava riječ “pakao”, čime se želi dati do znanja da im je život nemiran i besmislen. Kao i Edguy, vidimo da ova skupina kritič-

Edguy (Album Mandrake) Gamma ray – Majestic (Veličanstvo)

TiTraji srCa

103

ki govori o paljenju vještica, potku-pljivosti svećenika, a u temelju svega je - kako oni drže - teorija laži. Slijedi pjesma Predan paklu:

Okovan u tami, kričim za svjetlo, ubijam bol da sačuvam život

Predan paklu, suočavam se s krajem svojih dana

Predan paklu, njihove baklje gorePredan paklu, moja sloboda će gor-

jeti na lomačiPredan paklu, mračno doba se vra-

ća...Vidimo da navedene skupine kri-

tiziraju duhovni život kao takav, te su zabrinute za svoju budućnost jer svoj život provode u paklu i besmislu. Uo-čava se težnja za spasenjem, ali bez Cr-kve jer u nju ne vjeruju. Kroz tekstove se primjećuje govor o sustavnoj kon-troli, bilo političkoj bilo duhovnoj, koja ih guši.

Sve ipak vodi Isusu KristuKako svaki dan primjećujemo, živi-

mo u svijetu u kojem se nastoji istisnuti Boga, u kojem se sveto ne priznaje niti slavi, gdje je Bog postavljen kao uzrok nemoći ljudskog ostvarenja u punini, te u krajnjoj liniji plod ljudske fanta-zije. Sve navedeno jest plod zazivanja imena Sotone te klanjanja zlodusima. Naveo sam neke svjetske skupine, uz napomenu da takvih skupina ima i u Hrvatskoj. Mnogi od njih surađuju s različitim sotonskim crkvama i sekta-ma koje novčano potpomažu.

Još jednom napominjem da je sve plod nedostatnog poznavanja kršćan-stva, lijenosti u produbljivanju vjere,

odrastanja u bezbožničkoj sredini, kao i propusta Crkve kao takve. Mnogi lju-di žive u iluziji. Sotona je otac laži. Od početka se pojavljuje kao ubojica ljudi, lukavo vreba da proždre i uništi ono što je Božje stvorenje, ono što je plod Božje ljubavi. Nama ostaje samo pro-matrati, slijediti Kristov put te se boriti i moliti za spasenje okovanih duša, uz napomenu da heavy metal nije samo glazba.

Čovjek ideala

Dražen Stojanović

Ja sam čovjek idealaSazdan od tuđih idejaJa sam nebo iznad gradaOvo je moja epopejaNe postoje u meni nikakve materijeI prolazak moj je nevidljiv i sporOno što nisi bili drugi Ostalo je iza meneČudan ja sam stvor

Prihvaćanje drugog životaIli samo nestanak nekoga snaJer ostvarenje je privid tekJa sam vrh vrha i dno dna...

104

odraz

Hvala tiLjubica Kovač

tati

Blagi pogled u tvojim nebeskim oči-maprati mei kad nisi tu.Tvoje mudre riječizapisat ću u skrovištu svoje dušeda zauvijek ih pamtimi kad sve nade mi se sruše.Sjećaš li se mojih snova (djetinjih i iskrenih)kojih je uvijek pregršt bilo.Pustio si da budem sanjarnevinih misli.Hvala ti!Sad kad tonem u nepoznatone znajući što me čeka,lijepo je u tvojim zjenicamavidjeti slike prošlih vremena.

Moja pjesmaMate Milas

Odbačeno slovo, nepročitana pjesmaOsudi mene napisati pjesmu.

Gitara ne svira, nit´ glas se čujeJedino srce u tišini odjekuje.

Istrgana stranica knjige Na otrcanom sagu sobeGovori priču za se – šuteći...

Moja pjesma ostat će Tek kap u moru, šum u buci slapa,planet u svemiru...

A opet, trag i djelo ruke koja pišeŠto srce osjeća i priča....

GlêdAnte Nimac

Širim pogled prema oblacima i zalasku Sunca.Stojim, uživam u tišini i vidim što je i gdje je sreća.Dolje negdje reklame su raznih kafića,dolje negdje toliki uživaju u ispijanju pića.Dolje negdje vlada tuga u ljudskim sr-cima,dolje negdje netko ne vidi koliko lju-bavi treba potrebitima.Dolje negdje ima toliko nesreća i pra-znine,dolje negdje toliki provode uzalud svo-je dane.Gore te čeka Bog da mu pružiš ruku,gore, da mu kažeš svoju bol i mȕku.Gore, prema Njemu upravi svoj glêd,gore, jer kod Njega, ne treba čekati red.

Ruke moje majkeAnte Nimac

Tamne, stare, pune topline,suhonjave ko osušena grana,ruke moje majke,na kojima još nije zacijeljela rana.

Umorne radom i tolikom patnjom,imaju priču o tolikoj neumornosti,i imaju još snage,pružiti svakom mir i toliko radosti.

TiTraji srCa

105

Te ruke moje majkeimaju i ljepotu koja cvate u žaru,kad ih prekriži na molitvu,i zahvaljuje Bogu na svakom daru.

Bože, molim te i moje molitve primi,za moju majku koja je propatila muke,koja ima toplo srce,koja za mene često u molitvi sklapa ruke.

U raskoši miraBranka Mlinar

Anđeo me jedanpogledom pratikraj rijeke zlatneu raskoši mirana izvoru bistromgdje mjesec spavadok sunce svojelice umiva.

Anđeo me jedanpogledom pratiu mekanoj svilirazigranog morau dodiru nježnommajčine rukeu čudesnoj glazbivečernjih zvona.

Čuvari svijetlaBranka Mlinar

O psalmi, o riječivi ste tijelu snaga!plamteće moreu odsjaju zjena.

Čuvari svijetlau dragosti svijeta,uranjam sretnau istinu cijela!

Danju i noćukrijesnice gore,razasute nebomstalno se množe.

Na blagdanskom stoluslike djetinjstva:pšenica mladai molitve cvatu,kristali vrijedniljubavi tvoje,okruženi svjetlomna ispruženom dlanu.

I miriše tamjani pjevaju svijeće,orgulje glazbomuznike driješe.

O psalmi, o riječivi ste duši snaga!Plamteće moreu odsjaju zjena,čuvari svjetlau dragosti svijeta.Uranjam sretnau istinu cijela!

Prolazno vrijemeništa ne mijenja,na stazi životauvijek te imajer ostaje temeljljubavi tvoje,veličanstvoBožjega čina.

106

odraz

Varijacije na buđenje

Irena Delonga je rođena u Sinju 1984. godine. Apsolventica je hrvatskog i engleskog jezika i književnosti na Fi-lozofskom fakultetu u Splitu. Članica je uredništva studentskog časopisa za književnost i kulturu The Split Mind. Dobitnica je ovogodišnje nagrade Go-ran za mlade pjesnike. Čestitamo joj na nagradi! Vidi - http://www.igk.hr/en/the-gorans-spring/archive/goran-za-mla-de-pjesnike-awards/5379-nagrade.html

da se bar probudims lakoćom, u bojisilovitokao da izranjam iz vodeda coknem jezikomvedroizbeljim se autobusu na stanici pod prozoromda skočim iz krevetakao iz katapultaravno u srebrnu šaku vodezagrizem jutro kao narančutresnem obrazom po podnevui otkotrljam se osmijehom kroz danda se bar probudimšuškava, šašava, šaputavašarena, škakljivapadnem na nos, na čelo, na braduu hihotzavrtim na petiples za doručakda se naklonim smjernouličnim sviračima, čistačima i sandučićima za poštuda se bar probudims razlogombez skrivanjavrišteći od radostida me svrbe tabani od želje za putomda odvalim noći šamarčinu već oko šestkapnem u kavukao lijena kocka šećerai nanižem sate kao perlenavučem oblake kao rukavicei serviram ti pusu za marenduda kupim balon, vrpcu, žaruljunešto beznačajnoda ne šepam mamurno i gladnoda ne posrćem preko riječi

TiTraji srCa

107

da skakućem kao loptada me vjetar nosi kao plastičnu vreći-cuda se bar probudimuspravnagipkadrska da se bar probudim

DžinIrena Delonga

žena povremeno morapospremiti torbuistresti sa dna mrvice duhanaoduševiti se pronalaskom ružaotpisanog prije dvadeset danasa smiješkom skupiti rasute bombonepromrmljatibudala ne zna otvarati bombonenasmijati se zadovoljnojer budala ima dva metrai ruke da poludišžena povremeno mora iz novčanika izvaditi prastare račune, papiriće, omote, ula-znice, kartežena kao jamora se povremeno prepastitog velikog džina iz torbekoji ždere sve nevažne sitnice(ne ostvaruje želje)živi samo da podsjetina beznačajnona zamalo zaboravljenosačuvano tek u brojkama računau datumu na ulaznicižena mora svako toliko bacati vrijeme u smećesamo da načini mjesta za neku novu

prošlostbezvrijednui uvijek kratkoročnuzamjenjivuznaš li da u sitnicamazapnu najveće poruke znaš li da sve kontaminiramozadahom sjetei da u smeću možešnaći retrospektivusamog sebeznaš li da je račun potvrda životada je tvoje smeće tvoja oporukai da samo papiri znaju pričati pričuznaš li da smo svi zakračunati slovima i brojevimai imamo poseban kodznaš li da je svaki papir koji zgužvaši baciš preko ramenaporuka u bocitebi samomgdje si bio

* * *netko subotom ujutro donosi mrtvu lavandu, mrtve zumbule, mrtve maću-hice.noć ima svog stražarazeleno stablokoje umije navući crninuza svakodnevan sprovodza malene smrtiveće od nasdan koji ne možešzadržatijoš jedani još jedan(kupi vremeplov, živi jučerne daj da nas sutra nagrize i odnese)

108

odraz

mrak ima svog čuvarakoji tugujei korijenjem potkopava temelje kućeza osvetupomalo pakosnosve će nas nadživjeti(ako mu ne posiječeš deblo iz zavisti)nešto u meni subotom ujutro iznosimrtvi zaborav, mrtvu noć, mrtve od-brojene saterazlomljene zrake bestjelesnog svjetlai okrhnute riječi od tugesmrt je malena i nevažnasubotom rano ujutrou zadnjem mrakuplavom, modrikastom, vodenastomnimalo svečanomsmežuraš se i mreškaš iznutraod sitnih iglica hladnoćesmrt je neznatnasubotom ujutrokao i svakog drugog jutra

spomena vrijedno

109

110

odraz