OBVEZNO PRAVO

PRAVNE ČINJENICE – STICANJE I GUBITAK PRAVA

Pravne činjenice su činjenice uz koje je vezan neki pravni učinak, . To mogu biti prirodni događaji koji se nazivaju pravnim događajima ili ljudska djelanja, tj.manifestacije volje uz koje su vezani pravni učinci, a koje se nazivaju pravna djelanja. Pravna djelanja mogu biti:- pravni poslovi- protupravna (nedopuštena) djelanja (delikti)Derivativno sticanje prava zasniva se na pravu dosadašnjeg ovlaštenika. Ono može biti dvojako: Translativno sticanje, tj.sticanje prenosom dosadašnjeg prava sa jednog na drugi subjekat u punom sadržaju. Ovo sticanje naziva se pravnim nasljedovanjem ili sukcesijom. U Justinijanovom i modernom pravu razlikuju se singularna sukcesija (novi subjekt prava stiče pojedinačno pravo, npr.vlasništvo neke zemlje) i univerzalna sukcesija kojom se jednim aktom stiče skup imovinskih odnosa kao cjelina (aktiva i pasiva, npr. u slučaju nasljedstva).Konstitutivno sticanje, gdje subjekt prava ne prenosi čitavo svoje pravo, već na temelju svog prava osniva za sticatelja novo pravo (npr.vlasnik zemlje ustupa susjedu služnost puta). Kod originarnog sticanja prava sticatelj stiče pravo bez obzira na svog prethodnika (npr.kod okupacije ničije stvari ili kod uzukapije).

PRAVNI POSLOVIPravni posao je očitovanje volje stranke usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim podjelama pravnih poslova. To su: Negotia unilateralia i negotia bilateralia – jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje jedne stranke (npr.manumisija, testament), dok dvostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje dvaju stranaka. Najznačajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori – kontrakti. Naročito važnu skupinu ugovora čine obvezni (obligatorni) ugovori, kojima se osnivaju obveze. Obvezni ugovori se dijele na jednostrano obavezujuće, dvostrano obavezujuće i nepotpuno dvostrano obavezujuće pravne poslove. Jednostrano obavezujući su takvi pravni poslovi kod kojih obveza nastaje samo za jednu stranku . Dvostrano obavezujući pravni poslovi su takvi pravni poslovi gdje obaveza nastaje najmanje za 2 stranke Kod nepotpuno dvostrano obavezujućih pravnih poslova obaveza u principu nastaje samo za jednu stranku, a samo eventualno može nastati i za drugu stranku . contractus bilaterales inequales. Negotia one rosa, negotia lucrativa – naplatni i besplatni pravni poslovi. Naplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih je za činidbu jedne stranke predviđeno izvršenje protučinidbe koja je ekonomski ekvivalent izvršenoj činidbi. Besplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih ne postoji protučinidba (naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje). Negotia inter vivos, negotia mortus causa – pravni poslovi među živim i pravni poslovi za slučaj smrti. Ova podjela izvršena je s obzirom na kriterij da li učinak pravnog posla djeluje već za života stranaka ili će nastati tek nakon smrti stranke koja ga je sačinila. Najveći broj pravnih poslova spada u skupinu negotia inter vivis, dok je tipičan primjer negotia mortus causa testament ili oporuka. Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipičnog kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo zaključiti svrhu njegovog sklapanja. Npr. kod stipulacije.Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela je s obzirom na kriterij da li je strogo propisana forma jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla. Poslovi starog civilnog prava su formalistički. Kod njih forma predstavlja konstitutivni element njihove egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog posla, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd. Formalizam kao svojstvo nekog pravnog uređenja predstavlja takvo uređenje prava gdje forma postaje sama sebi svrhom. Pravni poslovi pretorskog i klasičnog prava napuštaju elemente formalizma i u principu se sklapaju samo na neformalan način.

OČITOVANJE VOLJE I TUMAČENJE PRAVNIH POSLOVAVolja kao unutrašnji faktor za pravo dobiva značaj tek ako bude očitovana prema vani. Bez očitovanja volje ne može se sklapati pravni posao. Volja se može očitovati na različite načine, izričito usmenim ili pismenim putem ili prećutno, tzv.konkludentnim radnjama, gdje se iz određenog načina ponašanja neke stranke zaključuje sadržaj njene volje. Npr.kod proferede gestio iz ponašanja nasljednika da svaki dan obrađuje neku zemljišnu parcelu

zaključujemo da on prihvata nasljedstvo ostavine gdje spada i zemljišna ostavina. Poseban problem predstavlja pitanje pravnog značenja šutnje. U srednjevjekovnoj pravnoj nauci (glosatori i kanonsko pravo) bio je prihvaćen princip qui tacet consentire videtur – “Ko šuti smatra se da pristaje”. Rimsko pravo je ovom problemu prilazilo na drugačiji način. Rimski pravnik Paulus je kazao: “ko šuti ne prihvata, ali se ne može reći ni da odbija”, što znači da je rimsko pravo šutnju tretiralo kao i svaku drugu konkludentnu radnju, određujući njeno značenje uz sagledavanje svih okolnosti konkretnog slučaja. Ovaj princip je preuzet u modernom pravu.

SADRŽAJ PRAVNOG POSLASadržaji pravnog posla se određuju kroz 3 vrste elemenata pravnog posla: bitne elemente;prirodne elemente;slučajne elemente.Bitni elementi pravnog posla – essentialia negotii su oni elementi koji predstavljaju nužni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena. Prirodni elementi pravnog posla – naturalia negotii predstavljaju one elemente koji su već po samom pravnom poretku uključeni u sadržaj nekog pravnog posla. Ove elemente određuje zakonodavac, vodeći računa o zaštiti interesa sigurnosti u pravnom prometu, ali stranke mogu te elemente svojim izričitim dogovorom isključiti iz sadržaja pravnog posla. Pravna pravila koja reguliraju sadržajno prirodne elemente pravnih poslova se nazivaju dispozitivna pravila – ius dispositivum. Npr. zakon o obveznim odnosima detaljno reguliše pitanje odgovornosti prodavca za nedostatke prodate stvari, a stranke tu odgovornost mogu izostaviti. To se obično dešava kada se ide na drastično smanjenje kupoprodajne cijene (dispozitivno – nešto što se može birati). Slučajni elementi pravnog posla – accidentalia negotii su takvi elementi pravnog posla koji se ne pretpostavljaju kao sadržaj pravnog posla, ali ih stranke mogu striktno ugovoriti i vrijede samo kada su izričito ugovorene. Ovi elementi služe za individualizaciju potrebe stranaka u konkretnom pravnom odnosu. U slučajne elemente ubrajamo: uvjet – condicio, rok – dies, namet – modus.

UVJET (CONDICIO)Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi učinak pravnog posla. Najznačajnija podjela uvjeta je na: Suspenzivne i rezolutivne uvjete. Suspenzivni (odgodni) uvjeti odgađaju nastanak pravnog posla, odgađaju učinke pravnog posla do eventualnog ispunjenja uvjetovane okolnosti.Rezolutivni (raskidni) uvjeti su takvi uvjeti kod kojih pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje. Afirmativni i negativni uvjeti razlikuju se prema tome da li treba nastati neka nova okolnost koja mijenja dosadašnje stanje. Afirmativni uvjet je ispunjen ukoliko se dogodi uvjetovana okolnost. Negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da ne može doći do promjene koja je uvjetovana. Potestativni, kazualni i mikstni uvjeti. Kod potestativnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od volje stranaka. Kod kazualnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od neke objektivne činjenice. Kod mikstnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti je determinirano kako subjektivnim tako i objektivnim činjenicama.

Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna. Ukoliko nedostaje jedno od ovih obilježja, uvjet neće postojati. U takvim slučajevima govori se o nepravim uvjetima, a to su: Nužni uvjeti, gdje je uvjetovana okolnost buduća, ali je sigurno da se mora ispuniti (npr.”ako Ticijus umre”). Nepravi uvjet je ako se uvjetovana okolnost već desila u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. U rimskom pravu je za pravi uvjet potrebna objektivna neizvjesnost, odnosno subjektivna neizvjesnost nije dovoljna.Nemogući uvjeti su takvi uvjeti koji se ne mogu pravno ili fizički ostvariti. Takav posao bi logično trebao biti ništavan, jer stranke koje učinak pravnog posla vežu za nešto nemoguće zapravo i ne žele taj učinak, niti on može ikada nastupiti.Nemoralni (turpis, contra bonos mores) i nedozvoljeni (contra legem) uvjeti imali su isti

tretman kao i nemogući uvjeti. Uvjet mora proizilaziti iz volje stranaka. Zato nije pravi uvjet tzv.condicio iuris, tj.okolnost predviđena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka.

MANE VOLJE KAO RAZLOZI NEVALJANOSTI PRAVNOG POSLANajčešći i najvažniji nedostatak pravnog posla koji dovodi do njegove nevaljanosti su tzv.mane volje. One se javljaju u 2 oblika: Nesklad između volje i očitovanja – može biti svjestan i nesvjestan.Volja je stvorena na pogrešan način, pod uticajem nedopuštenih izvora. Svjestan nesklad između volje i očitovanja, gdje stranka namjerno očituje nešto što u stvari neće je u slijedećim slučajevima:Kod očitovanja učinjenih u šali koja se objektivno može uočiti i shvatiti, u ovakvim slučajevima ne dolazi do sklapanja nikakvog pravnog posla, mada su pri tom možda upotrijebljene riječi koje inače služe za sklapanje pravnog posla.Reservatio mentalis ili mentalna rezervacija , gdje stranka namjerno, svjesno očituje volju koju ona neće. U ovakvim slučajevima iz potrebe zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao važeće će se uzeti ono što je očitovano.Simulacija, gdje stranke sklapaju neki pravni posao samo prividno, ali ga uopće ne žele. Cilj im je da kod trećih osoba stvore uvjerenje da je takav pravni posao uistinu sklopljen. Motiv takvog ponašanja je da se zaobiđe primjena nekih zakonskih odredbi ili da se treća lica oštete. Simulacija ima 2 vida: apsolutna i relativna simulacija. Kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne žele nikakav pravni posao..Relativna simulacija je slučaj gdje stranke sklapaju jedan pravni posao, a žele postići učinke preko drugog pravnog posla. Npr. sklapaju ugovor o darovanju, a žele postići učinak kupoprodajnog ugovoraNesvjestan nesklad između volje i očitovanja se javlja u slučaju zablude ( error ). Zabluda predstavlja netačnu predodžbu o predmetu, činjenici, okolnosti koje su bitne za egzistenciju nekog pravnog posla. Kod zablude (zablude) imamo očitovanje volje koja uistinu ne postoji. Zabluda se javlja u 2 oblika: error iuris i error facti.Error facti ili zabluda o činjenicama se pod određenim uslovima može pojaviti kao ispričiva zabluda, može biti osnov nevaljanosti nekog pravnog posla. Da bi se zabluda o činjenicama pojavila kao ispričiva zabluda, morala je biti bitna (error essentialis), tj.odnositi se na neke bitne elemente pravnog posla i nesakrivljena (error probabilis), tj.da stranka pri upotrebi dužnog stepena pažnje nije mogla biti svjesna da se nalazi u zabludi. U odnosu na ova 2 kriterija razlikujemo slijedeće oblike zablude o činjenicama: Error in persona – Error in negotio – zabluda o vrsti pravnog posla.. Error in supstantia – zabluda o materiji pravnog posla, Error in corpore – zabluda o predmetu pravnog posla Svi gore navedeni oblici zablude o činjenicama dovode do ništavnosti pravnog posla. Kod zablude treba razlikovati tzv.disensus ili nesporazum, gdje jedna stranka pogrešno shvati očitovanje druge stranke

VRIJEME I NJEGOVO RAČUNANJE U PRAVUU rimskom pravu se kod računanja rokova dan načelno uzima kao cjelina. Takvo računanje se u pandektnoj nauci zove computatio civilis. Prirodnije bi bilo kada bi se rok počeo računati od trenutka kada se neka činjenica dogodila i završavao u istom trenutku posljednjeg dana. To je računanje a momento ad momentum iNo to u rimskom pravu nije usvojeno. Pored toga, razlikuju se tempus coninuum i tempus utile. Tempus continuum je računanje roka neprekidno od početka do kraja. U pretorskom pravu računa se tempus utile, odnosno u rok se računaju samo dani u koje je stranci bilo moguće izvršiti dodatnu pravnu radnju.

PRAVNA PRIRODA OBVEZAObveza je pravna veza između tačno određene 2 osobe – osobe vjerovnika (creditor) i osobe dužnika (debitor). U ovom odnosu vjerovnik ima pravo da potražuje izvršenje dužne radnje (činidbe) od dužnika, dok je debitor bio dužan izvršiti tu radnju.Već u rimskom pravu do jasnog izražaja je došla razlika između obveznih i stvarnih prava. Ona je posebno očigledna u prirodi i nazivu tužbi kojima su se štitila jedna i druga prava. Stvarna prava zaštićena su sa actio in rem, a obvezna sa actio in personam. Actio in rem djeluje prema svima, te tužitelj u intenciji tužbene formule tvrdi samo da mu pripada određena stva

r ili stvarno pravo, a uopšte ne navodi ime tuženog. Actio in personam se usmjerava samo protiv konkretne osobe koja je u intenciji formule imenovana i za koju se tvrdi da je obvezna na izvršenje neke radnje.

PRIRODNE (NADPRAVNE) OBVEZE (OBLIGATIONES NATURALES)Utuživost je bitna karakteristika obveznih odnosa. Nema obveze bez utuživosti. Međutim, statusna višeslojnost rimskog društva, potrebe iznalaženja novih formi eksploatacije radne snage, kao i niz nekih drugih okolnosti, uvjetovali su nastanak posebnog oblika obveznih odnosa – obligatio naturales (prirodna, nadpravna obveza). Za prirodne obveze kažemo da su plative, ali nisu utužive, pri čemu se dobrovoljno plaćanje dužne činidbe ne može posmatrati kao platež neduga tzv.indebitum, niti se može posmatrati kao učinjeno darovanje (donatio), već kao normalni način ispunjenja dužne činidbe. Nadpravne obveze nastaju iz slijedećih odnosa: Iz pravnih poslova koje zaključuje rob sa trećim licima ili sa samim gospodarom, upravljajući povjerenim pekulijom. Slična situacija je i sa pravnim poslovima koje sklapaju osobe alieni iuris. Ovdje se kao problem pojavljuje naplativost takvih obveza, pošto lica alieni iuris, iako su subjekti prava, nemaju imovinsko-pravnu sposobnost, nemaju svoje imovine pošto je pater familias vlasnik cjelokupne imovine. -Iz pravnih poslova koje zaključuju nedorasli maloljetnici bez odobrenja tutora nastaju prirodne obveze. -Prirodne obveze predstavljaju ilustrativan primjer vrlo bliske povezanosti između prava i morala, prelaska nekih moralnih u pravne obveze. Tako se npr.kao prirodne obveze mogu posmatrati neke moralne dužnosti, kao dužnost oslobođenika na izražavanje stalne zahvalnosti bivšem gospodaru-Kamate uz realni zajam su morale biti ugovorene uz osnovni ugovor o zajmu putem posebne formalističke stipulacije, dok je iz neformalno dogovorenih kamata nastajala prirodna ili nadpravna obveza. Senatus consultum macedonianum je propisivao zabranu davanja novčanog zajma sinu porodice bez odobrenja njegovog pater familias-a. Ovo pravilo je doneseno kako bi se preduprijedile situacije da prezaduženi sin u cilju sticanja imovinsko-pravne sposobnosti izvrši likvidaciju pater familias-a kako bi mogao platiti svoje dugove..

OBVEZE IZ DELIKATA (OBLIGATIONES EX DELICTO)Delikti su protupravna djela nedopuštene i protupravne povrede tuđih prava i interesa. Izvršenjem delikta već po samom pravnom poretku nastaje obvezni odnos u kome počinitelj delikta dobiva ulogu dužnika, a osoba oštećena deliktom ulogu vjerovnika. Prema značaju kazne i načinu postupka kojim se kazna ostvaruje, delikti se u rimskom pravu dijele na 2 osnovne skupine: delicta publica i delicta privata. Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal) predstavljaju teže povrede dobara koje progoni i kažnjava država u javnom kaznenom postupku, uz izricanje najtežih krivičnih sankcija, tzv.poena capitalis. Među najznačajnije javne delikte rimskog prava spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a, erduelio ili izdaja, dezerterstvo – izbjegavanje neprijatelja. Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis koji obuhvata različite oblike povrede carskog dostojanstva. Delicta privata (privatni delikti, maleficia) su lakše povrede tuđih dobara koje se kažnjavaju samo na zahtjev oštećene strane i to u redovnom rimskom civilnom sudskom postupku. Privatni delikti Dijelili su se u 2 skupine: Delikti civilnog prava: furtum - krađa, rapina – razbojništvo, iniuria – povreda tuđe ličnosti i damnum iniuria datum – oštećenje tuđe stvari.Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus – prevara, vis ac metus – sila i strah, fraus creditorum – prikrata vjerovnika.

NAKNADA ŠTETEŠteta može biti nanesena na 2 načina: povredom postojeće obveze ili deliktom, pa se razlikuju kontraktna i deliktna odgovornost za štetu. Do kontraktne odgovornosti dolazi ako dužnik uopšte ne ispuni dužnu činidbu ili je ne ispuni kako treba. Sadržaj prvobitne obveze se zbog neispunjenja pretvara u dužnost naknade štete.Deliktna odgovornost za štetu nastaje direktno iz zakona. Deliktom nastaje posve novi samostalni obvezni odnos između oštetitelja i oštećenog koji je usmjeren na naknadu štete. U stvari, iz delikta nije izvirala obveza

na naknadu štete, već obveza na plaćanje novčane kazne (poena) koja se morala platiti oštećenom. Svrha ove kazne više je bila u davanju zadovoljenja za nanesenu protupravnu povredu, nego u naknadi nanesene štete. Prema teoriji općeg i modernog prava, za odštetni zahtjev načelno su potrebne 4 pretpostavke: šteta, protupravnost djelanja, urzočna veza (kauzalni neksus) i odgovornost koja se po pravilu sastoji u krivnji. Dolus obuhvata namjerno i svjesno postupanje kojim se nekome nanosi šteta. Ne mora se raditi striktno o namjeri, već je dovolno da je počinilac predviđao štetni učinak, ali je ipak odlučio izvršiti radnju. Kod iudicia bonae fidei, kao dolus se smatra svaki postupak suprotan fidei bonae (poštenju i povjerenju u prometu).

Culpa je nemarnost, tj.propust dužne pažnje. Počinilac nije predvidio štetne posljedice svog djelanja, a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio potrebnu pažnju. Justinijanovo pravo razlikuje više stepena nemarnosti: Culpa lata je gruba nemarnost.. Culpa lata je izjednačena sa dolusom. Culpa levis (in abstracto) je lahka nemarnost. Culpa levis in concreto je još blaži stepen krivice. Kao mjerilo se uzima pažnja koju obvezanik o kome se radi redovno primjenjuje u svojim stvarima. Culpa in eligendo je nemarnost pri izboru namještenika i pomoćnika. Osobe koje sebi biraju pomoćnike i namještenike odgovaraju za štetu koje izabrani izazvaju usljed nesposobnosti.

OBNOVA OBVEZE (NOVACIJA) Obnova (novatio) je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida time što na njeno mjesto dolazi nova obveza. Novirati se mogu obveze svake vrste (kontraktne, deliktne, utužive i naturalne), a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija). Za novaciju je bitno da nova obveza, pored dosadašnjeg predmeta obveze (idem debitum), sadrži i neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje novacija kod koje se mijenja ličnost vjerovnika ili dužnika (novatio inter novas personas ili novatio qualificata) i novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze (novatio inter easdem personas ili novatio simplex).

Novatio inter novas personas. Novacija promjenom ličnosti vjerovnika ostvaruje se aktivnom delegacijom. Na osnovu vjerovnikove upute (delegacija) dužnik obećava činidbu novom vjerovniku. Ličnost dužnika mijenja se pasivnom delegacijom. Novatio inter easdem personas. Subjekti obveze ostaju isti, po klasičnom pravu ostaje isti i predmet obveze, ali se nova obveza ipak mora sadržajno razlikovati od stare. Važan slučaj takve novine sastojaće se u promjeni pravnog osnova obveze: tako npr.obvezu na plaćanje kupovnine iz kupoprodajne pogodbe dužnik pretvara u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu stricti iuris. Na ovaj način se deliktna obveza, koja je aktivno i pasivno nenasljediva, mogla pretvoriti u nasljedivu obvezu iz stipulacije. Pored novacije po pravnom poslu (novatio voluntaria), u rimskom pravu je postojala i novatio necessaria, koja je bila nužno spojena sa učinkom litiskontestacije u parnici, odnosno sa presudom.

SJEDINJENJE (CONFUSIO), CONCURSUS CAUSARUM, NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA, SMRT I CAPITIS DEMINUTIOAko se potraživanje i dug nađu u istoj osobi, obveza prestaje ipso iure sjedinjenjem (confusio). Obveza može ponovo oživjeti ako se potraživanje i dug naknadno opet razdvoje. Do sjedinjenja po pravilu dolazi nasljeđivanjem. Concursus causarum postoji ako vjerovnik individualno određenu dužnu stvar (species) stekne na osnovu nekog drugog pravnog razloga od trećeg lica, a ne od dužnika). Ispunjenje prve pogodbe u tom slučaju postaje nemoguće, jer niko ne može nabaviti vjerovniku stvar koja je već u njegovom vlasništvu. Confusio i concursus causarum spadaju u slučajeve gdje obveza prestaje zbog naknadne nemogućnosti ispunjenja. U Justinijanovom pravu obveze na species načelno prestaju ako dužna stvar propadne slučajem (casus), a ako se radi o dužnikovoj krivici ili njegovom zakašnjenju, načelno dolazi do naknade štete. Ako kod dvostrano obveznih ugovora prestane obveza jedne stranke zbog slučajne nemogućnosti, načelno će prestati i obveza druge stranke na davanje protučinidbe. Izuzetak je kod kupovine. Po rimskom klasičnom pravu kontraktne obveze načelno ne prestaju smrću, već se prenose na nasljednike. Deliktne obveze načelno prestaju smrću, jer su one surogat za nekadašnju ličnu osvetu, a smrću prestaje pravo na osvetu i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Kontraktne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije, koja se izvorno smatrala jurističkom smrću. Deliktni zahtjevi ne prestaju sa capitis deminutione.

PRESTANAK OBVEZA OPE EXCEPTIONISPACTUM DE NON PETENDOPactum de non petendo je po klasičnom pravu neformalna pogodba o otpustu duga. Ona po civilnom pravu nema učinka, obzirom da se za prestanak duga traži formalistički contrarius actus. Međutim, dužnik po pretorskom pravu dobiva prigovor protiv vjerovnikove tužbe (exceptio pacti conventi). U Justinijanovom pravu razlikuje se pactum de non petendo in personam i pactum de non petendo in rem. Prvi ide u prilog samo neposrednom ugovaraču paktuma, a drugi i ostalim osobama koje učestvuju u obveznom odnosu (npr.solidarni sudužnici, jamci i nasljednici).

STIPULACIJAStipulacija je strogi i formalistički verbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. Obje stranke su morale biti prisutne, a stipulacijom se nisu mogle služiti gluhonijeme osobe. Stipulatio je jednostrano obvezujući kontrakt stricti iuris. Ona je apstraktna obveza, tj.obveza koja ne navodi pravni razlog (osnovu) obvezivanja. Razlog (causa) je bio izvan stipulacije, a mogao je biti vrlo različit (darovanje, plaćanje kupovnine, povrat zajma itd). Po civilnom pravu, dužnik koji se obvezao stipulacijom morao je dug platiti i u slučaju nepostojanja razloga. U takvim slučajevima pretor je pomagao tuženom pomoću ekscepcije doli, zbog koje će tuženi biti oslobođen ako dokaže da causa zbog koje je učinio obećanje ne postoji. Po Justinijanovom pravu, kod stipulacione isprave koja ne navodi pravni razlog obveze (cautio indiscreta), tužitelj mora dokazati postojanje pravnog posla. Tako je stipulacija u Justinijanovom pravu postala kauzalni posao, te je u slučaju nedostatka kauze ili nedozvoljene kauze bila ništavna. Ako je predmet stipulacije bila određena suma novca ili davanje druge određene stvari, radilo se o stipulatio certa. U svim drugim slučajevima stipulatio je bila incerta, a posebno kod obveza na facere ili non facere. U klasično doba vjerovnik je za utuženje tražbine iz stipulatio certa imao na raspolaganjuactio (condictio) certae creditae pecuniae ili condictio certae rei, zavisno od toga je li se radilo o određenoj sumi novca ili drugoj određenoj stvari. Ako je stipulatio bila incerta, vjerovniku je pripadala actio incerti ex stipulatu.

OSTALI VERBALNI KONTRAKTI (DOTIS DICTIO I IUSIURANDUM LIBERTI)Gaj uz stipulaciju spominje još 2 verbalna kontrakta: dotis dictio i promissio iurata (iusiurandum) liberti. Dotis dictio je bilo formalističko obećanje miraza jednostranim izgovaranjem određene formule. U Justinijanovom pravu dotis dictio više ne postoji, jer je konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana iz 428.godine, svako neformalno obećanje miraza postalo utuživo (pactum legitimum). Promissio iurata (ili iusiurandum) liberti bila je zakletva kojom se oslobođenik obvezuje svom bivšem gospodaru na određena davanja ili službe. Rob je takvu zakletvu davao i prije manumisije, ali ga ona nije pravno obvezivala. Pravno je postajao obvezan tek ponovnom zakletvom nakon manumisije.

LITERALNI KONTRAKTINOMEN TRANSSCRIPTICUM (EXPENSILATIO)Nomen transscripticum ili expensilatio bio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava. Javlja se u kasnije republikansko doba, a u carsko doba nestaje iz prakse. Po vladajućem mišljenju, kod literalnog kontrakta obveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi). U Gajevo doba postojale su 2 vrste takvih upisa: nomina arcaria i nomina transscripticia. Nomina arcaria su upisi o svotama koje su zaista efektivno isplaćene (npr. na ime zajma). U takvom slučaju obveza ne nastaje upisivanjem u codex, već nastaje isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje (kontraktom), a upis služi samo kao dokaz ili pribilješka o postojećoj obvezi. Nomina transscripticia već po samom upisu čini samostalni razlog postanka obveze. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu, tako da obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata možda i nije uslijedila. Gaj razlikuje 2 slučaja takvih upisa: transscriptio a re in personam i transscriptio a persona in personam. Transscriptio a re in personam služila je za pretvaranje neke već postojeće obveze u literalnu obvezu.Transscriptio a persona in personam služila je za promjenu osobe dužnika u nekoj postojećoj obvezi. Obveza dotadašnjeg dužnika, koja je mogla biti zasnovana na bilo kom razlogu, time je prestajala, a novi dužnik duguje iz literalnog kontrakta na osnovu samog apstraktnog upisa. Prema tome, nomina transscriptica u Gajevo doba služila su za novaciju, bilo da se mijenja pravni razlog obveze među istim osobama, ili se mijenja i pasivni subjekt obveze (pasivna delegacija), dakle slično kao i kod novacione stipulacije. Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza

stricti iuris na plaćanje određene novčane svote koja se utužuje akcijom certae creditae pecuniae. Za razliku od stipulacije, literalnom kontraktu se ne može dodati uvjet, ali mu se može dodati rok.

CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAEChirographa i syngraphae bile su literalne obveze peregrina. U grčkom pravu su imale dispozitivni značaj i sadržavale su apstraktnu obvezu. Međusobno se razlikuju po svom vanjskom obliku. Chirographa su subjektivno koncipirane isprave. Pisac ovdje govori u prvom licu, a kako je to redovno bio sam dužnik, on tom ispravom priznaje dugovanje određene novčane svote prema vjerovniku. Syngraphae su spisi sastavljeni pred svjedocima objektivno, tj.koncipirane su u trećem licu. Utvrđuju da je određena osoba dužna izvjesnu svotu određenoj drugoj osobi.

.

.

OSTAVNA POGODBA (DEPOSITUM)Ostavna pogodba (depositum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci (depozitar) pokretne stvari sa naznakom da ih besplatno čuva i na zahtjev vrati. Depozitar ne stiče vlasništvo ni posjed stvari, već samo faktično držanje (detenciju). Zato nije zaštićen posjedovnim interdiktima. On ne smije stvar upotrebljavati, jer bi time počinio furtum usus, za koji bi odgovarao i deliktnom akcijom furti. Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractus bilateralis inaequalis). Deponent ima potraživanje protiv depozitara na povrat stvari, dok depozitar može, ali ne mora uvijek imati Postojala su i 3 posebna oblika ostavne pogodbe za koje su važila djelomično posebna pravila: Depositum miserabile ili necessarium – Ovdje se radi o prilikama gdje ne postoji slobodni izbor povjerljive osobe. Depositum irregulare – U pohranu se mogao dati nezapečaćen novac ili druge zamjenjive stvari, s tim da ih čuvar smije potrošiti, a mora vratiti samo jednaku količinu i vrstu stvari. Čuvar u tom slučaju postaje vlasnik novca, odnosno stvari, te je takav odnos sličan zajmu. Sekvestracija – Ovdje više osoba predaje stvar trećem licu (sekvestru) na čuvanje, s tim da je sekvestar treba izručiti damo pod određenim uslovima i samo onome koji je tim uslovima ili svrhom sekvestracije označen. Najčešći slučaj je da se u vrijeme trajanja parnice sekvestru preda sporna stvar, s tim da je on nakon presude izruči stranci koja je dobila spor. Za razliku od običnog depozitara, sekvestar je uživao posjedovnu zaštitu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv sekvestra korištena je posebna actio depositi sequestraria.

PAKTI CARSKOG PRAVA (PACTA LEGITIMA)Najvažniji pakti carskog prava su: compromissum, obećanje miraza (pollicitatio dotis) i obećanje darovanja do 500 solida (pactum donationis). Compromissum je neformalni ugovor stranaka da će svoj spor riješiti mimo redovnog suda po privatnom arbitru, sa kojim nakon toga sklapaju receptum arbitrii. Obećanje miraza (pollicitatio dotis) – Konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana III iz 428.godine određeno je da je svako neformalno obećanje miraza obavezno, te ga muž može utužiti kondikcijom ex lege. Darovanje (donatio) je besplatna i dobrovoljna namjena imovinske koristi kojom se povećava imovina obdarenika, a umanjuje imovina darovatelja. Može se ostvariti različitim pravnim poslovima: prenošenjem vlasništva ili stvarnih prava putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije (dando), ustupanjem potraživanja (cedendo), oprostom duga (liberando) ili preuzimanjem obaveze na darovanje (obligando). Utuživost neformalnog obećanja darovanja priznata je tek u Justinijanovom pravu, ali samo do 500 solida. Povodom tužbe iz obećanja darovanja, darovatelju pripada beneficium competentiae. Za darovanje je potreban sporazum volja, te je darovanje kao causa uvijek ugovor. U rimskom pravu postojali su različiti propisi ograničenja darovanja: lex Cincia de donis et muneribus iz 204.g. p.n.e. zabranjivala je darovanja preko određene mjere;Od vremena Augusta darovanja među supruzima su zabranjena pod prijetnjom ništavnosti

SLUČAJNA ZAJEDNICA (COMMUNIO INCIDENS)Communio incidens je bez volje (bez ugovora) nastala zajednica. (npr.više osoba zajednički naslijedi

ostavitelja ili se stvari dvojice vlasnika spoje i pomiješaju i sl). U odnosu na zajedničku stvar među zajedničarima nastaje suvlasnički, dakle stvarnopravni odnos, a samom činjenicom da su se našli u suvlasničkoj zajednici među članovima nastaju i određene obvezne dužnosti. Međusobna prava i dužnosti bezugovornih zajedničara ustanovljene su analogno kao kod societas-a. Rimsko pravo poznaje 3 osnovne vrste slučajne zajednice i prema tome 3 tužbe kojima se ista rasformirava:Zajednica među sunasljednicima, za čije rasformiranje služi actio familiae erciscundae;Zajednica među suvlasnicima neke zajedničke stvari (kuće, zemljišta i sl), odgovara joj actio communi dividundo; Zajednica međa među susjedima – ukoliko se međa od 5 stopa (finis) ne može raspoznati, za uređenje međa služi actio finium regundorum. BEZRAZLOŽNO BOGAĆENJE (CONDICTIONES SINE CAUSA)Bezrazložno (neopravdano) bogaćenje javlja se ako neko bez pravnog razloga (sine causa) stekne nešto iz imovine drugog. Najčešće do toga dolazi izvršenjem neke radnje na koju sticalac nema nikakvog opravdanog zahtjeva niti prava. Npr.ako neko u zabludi, misleći da je na to nekim ugovorom obavezan, plati dug koji ne postoji, ili daje neke stvari na ime miraza pred ženidbu do koje uopće ne dođe. Za povrat bezrazložnog vlasništva stvari služile su condictiones sine causa. Rimljani su se poslužili kondikcijama u već poznatim oblicima: condictio certae pecuniae i certae rei. Kondikcije kao apstraktne tužbe stricti iuris na certum, ne navode pravni razlog obveze, pa su se zato koristile i za povrat bezrazložnog bogaćenja. U postklasičnoj teoriji različiti slučajevi bezrazložnog bogaćenja raspoređeni su u slijedeće skupine: Condictio indebiti ide za povratom onoga što je u opravdanoj zabludi plaćeno kao dug, mada dug ustvari ne postojiCondictio ab causam datorum (ili condictio causa data causa non secuta) ide za povratom onoga što je neko dao očekujući da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a on nije nastupioCondictio ob causam finitam (causa finita) ide za povratom činidbe koja je izvršena na osnovu vanjskog pravnog razloga, ali je taj razlog kasnije otpao (npr.povrat zadužnice po isplati duga). Condictio ob turpem vel iniustam causam ide za povratom činidbe ako se prihvat te činidbe na strani onog ko je prima protivi moralu, odnosno dobrim običajima (turpis causa) ili pravnom poretku (iniusta causa). Condictio sine causa u užem smislu obuhvata različite slučajeve bezrazložnog bogaćenja koji se ne mogu svrstati ni u jednu drugu skupinu

PRIVATNI DELIKTI CIVILNOG PRAVAFURTUMFurtum je namjerno, svjesno protupravno prisvojenje tuđe pokretne stvari, učinjeno iz koristoljublja. Uz furtum rei rimsko pravo poznaje i furtum usus, tj.protupravno prisvajanje korištenja tuđe stvari. Furtum usus čini npr. depozitar ili založni vjerovnik koji upotrebljava pohranjenu ili založenu stvar. Uz pokretne stvari, predmet furtuma mogu biti i osobe pod vlašću (filius familiae, addictus, auctoratus, uxor in manu).

Od Zakonika XII ploča postoji osnovna podjela na furtum manifestum i furtum nec manifestum. Furtum manifestum postoji ako je kradljivac zatečen u činu. Tu spada i kradljivac zatečen bar na mjestu čina ili na nekom drugom mjestu prije nego je ukradenu stvar sakrio, kao i kradljivac koji je uočen u bjekstvu stvar odbacio. U suprotnom se radi o furtum nec manifestum. . Kao fur manifestus kažnjavala se po Zakoniku XII ploča i osoba kod koje bi se ukradena stvar pronašla u formalnoj kućnoj pretrazi. S tim u vezi Zakonik je poznavao i dalje 2 vrste furtuma: furtum conceptum i furtum oblatum. Actio furti concepti je tužba protiv gospodara kuće kod kojeg je stvar prilikom kućne pretrage pronađena, bez obzira na to da li je on bio kradljivac .Actio furti oblati bila je regresna tužba gospodara kuće protiv onoga ko mu je podmetnuo ukradenu stvar u kući. Ona je takođe išla na trostruku vrijednost stvari.

.

DOLUS Dolus je svako namjerno djelo koje ide za tim da se drugi ošteti u imovini. Kod pravnih poslova dolus izvorno znači pretvaranje i prevaru poduzetu prema nekoj osobi u svrhu da se ista zavede u zabludu ili da se održi u zabludi kako bi se odatle izvukla neka protupravna korist na štetu njene imovine. U klasičnom pravu dolus obuhvata svako namjerno prevarno oštećenje tuđe imovine. Konačno, kao direktna suprotnost bonae fidei, dolus znači svako namjerno djelo kojim se drugom nanosi šteta suprotno poštenju i dobrim običajima. Pred kraj republike za zaštitu protiv dolusa uvedena je pretorska actio de dolo. Pravni posao je po civilnom pravu bio i dalje valjan, ali se dolus sada smatra deliktom i kažnjava se pretorskom penalnom akcijom de dolo. Tužba je išla za plaćanjem novčane kazne u visini prouzrokovane štete.

Osuđenog je stizala infamija. Actio doli bila je vezana za rok od godine dana kao penalna tužba, a nakon toga se davala kao actio in factum na naknadu štete, ali samo kao reipersekutorna akcija. Uz actio doli uvedena je i exceptio doli kojom će se tuženi poslužiti da odbije tužbu vjerovnika koji je postupao prevarno. Exceptio doli bila je nepotrebna uz iudicia bonae fidei.

METUSDešava se da jedna stranka prijetnjom protupravne sile (vis) i time izazvanim strahom (metus) prinudi drugu stranku na sklapanje pravnog posla ili preuzimanje nekog štetnog akta. U tom slučaju u modernoj teoriji govori se o vis compulsiva. Rimljani takav slučaj označavaju kao metus, odnosno u starije doba o vis ili ac metus (sila i strah). Oko 80.godine p.n.e. pretor Octavius je u svoj edikt uvrstio penalnu akciju in quadruplum (na četverostruko) protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio drugog na neki čin. Ta tužba se zove actio quod metus causa. Uz nju je predviđena i restitutio in integrum ob metum, kao i exceptio metus causa.

. Prinuda koja je pretpostavka ove tužbe mora biti: vis iniusta, tj.zaprijećeno zlo mora biti protupravno;maioris malitatis – zaprijećeno zlo mora biti teško i opasno;strah mora biti opravdan, tako da se ozbiljan i razuman čovjek mora bojati, a strah ne smije biti preuranjen.

OSTALI SLUČAJEVI DELIKATA PO HONORARNOM PRAVUActio sepulchri violati je pretorska tužba protiv onoga u zloj namjeri ošteti ili oskrnavi tuđi grob. Na tužbu je ovlašten svako koga se to tiče, a tuženi se osuđuje na arbitrarnu kaznu. Osuđenog stiže infamija. Actio servi corrupti daje se gopodaru roba protiv trećeg lica koje bi sakrivalo odbjeglog roba ili ga navodilo na zlo. Tužba ide na dvostruki iznos gospodareve štete. Alienatio iudicii mutandi causa facta postoji ako neko otuđi stvar radi toga da bi onaj koji na tu stvar stavlja neki zahtjev morao voditi parnicu sa protivnikom koji će mu biti neugodniji i s kojim će se teže parničiti. Pretor u takvom slučaju daje actionem in factum.

KVAZIDELIKTIU Justinijanovim “Institucijama” se navode 4 slučaja kao obaveze koje nastaju quasi ex delicto: Iudex qui litem suam fecit – radi se o sudiji koji bi povredom svojih dužnosti, a posebno pogrešnom ili pristrasnom primjenom zakona i prava nanio štetu nekoj stranci. Sudija će odgovarati ne samo ako to učini dolozno, već i u slučaju svoje manje nemarnosti (imprudentia). Tužba je pretorska actio in factum. Actio de deiectis vel effusis. Ako bi iz kuće ili stana nešto bilo izbačeno ili izliveno na prohodno mjesto, te bi nastala šteta na tijelu ili imovini prolaznika, odgovaraće imalac stana bez obzira da li je počinilac on ili neko drugi. Ovdje dakle može doći do odgovornosti i bez krivice. Tužba je bila pretorska actio in factum. Actio de positis et suspensis ide protiv vlasnika ili najamnika kuće iz koje bi nešto bilo obješeno ili postavljeno tako da bi moglo pasti na prohodno mjesto ili nekog oštetiti. Pretor daje popularnu tužbu (ciuvis ex populo) na plaćanje globe od 10.000 sestercija. Actio furti et damni adversus nautas caupones stubularios. Ovom tužbom odgovaraju vlasnici brodova, gostionica i štala za krađe i oštećenja na stvarima primljenih putnika. Njihova odgovornost ide in duplum.

Ovdje postoji odgovornost i bez vlastite krivice.