GRAĐANSKO PRAVO

Građansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog prava, koja kao skup pravnih pravila uređuje odnose pravnih subjekata povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

NAČELA GRAĐANSKOG PRAVA

1.Načelo stranačke dispozitivnosti (načelo slobodne inicijative ili načelo autonomije) u građanskom pravu znači da građanskopravni odnos nastaje, mijenja se ili prestaje voljom pravnih subjekata. Ljudi stupaju u građanskopravne odnose prije svega da bi zadovoljili svoje materijalne potrebe. Pri zasnivanju, promjeni ili prestanku građanskopravnog odnosa mora se uvažavati njihova volja. Ono također izražava činjenicu da osoba slobodno raspolaže svojim osobnim neimovinskim dobrima.

Ovo načelo dolazi do izražaja u svim dijelovima građanskog prava:

a)obvezno pravo: sloboda ugovaranja, tj. uređivanja obveznih odnosa. Ograničenje postoji: sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva;

b)stvarno pravo: slobodno korištenje i raspolaganje stvarima i pravima koja imamo na stvarima (npr. pravo vlasništva)

c)nasljedno pravo: sloboda oporučnog raspolaganja.

2.Ravnopravnost subjekata – subjekti u građanskopravnom odnosu se nalaze u koordiniranom položaju (ravnopravni su). To znači da nema podređivanja jedne strane drugoj, tj. nema subordinacije koja karakterizira upravno pravo. Budući da građanskopravni odnos nastaje voljom njegovih sudionika, logično je da te volje budu međusobno ravnopravne. Građanskopravni odnos nije odnos vlasti!

3.Imovinska sankcija – sankcija je štetna posljedica koja treba pogoditi onoga koji se ne drži zapovijedi ili zabrane izražene u pravnoj normi. Isto tako, ona je štetna posljedica koja stiže onoga koji ne ispuni obvezu što ju je na sebe preuzeo stupajući u građanskopravni odnos. U kaznenom pravu ona je novčana i vremenska. U građanskom, sankcija je imovinska. Ako se ugovorne obveze ne ispunjavaju, dužnik odgovara svojom imovinom, koja je jamstvo da će se vjerovnik moći naplatiti iz njegove imovine.

Primjer imovinske sankcije – Naručimo taksi da nas u 12 sati odveze na kolodvor. Vozač taksija ili uopće ne dođe po nas ili jako zakasni, tako da ne stignemo na vlak u 12,30. Taksist nije ispunio preuzetu obvezu. Ne možemo ga strpati u zatvor. Ako smo zbog njegove krivnje pretrpjeli štetu, možemo ga tužiti za naknadu štete. On će biti osuđen platiti određeni iznos novca kao ekvivalent za nastalu štetu. Ako nema novaca, zaplijeniti će mu se njegove stvari. One će se sudski prodati da bi se namirila naša tražbina.

4.Načelo prometnosti ili prenosivosti prava – prenosivost se odnosi na subjektivna prava. Ovo pravilo ima jednu iznimku, a ona se odnosi na strogo osobna subjektivna prava (prava koja su vezana za neku osobu, kao npr. pravo uživanja). No, ipak, većina prava može se prenositi. Prometnost subjektivnih prava posljedica je razmjene robe putem tržišta. Kolanje stvari u prometu odražava se kao prijenos prava, stoga ako netko preuzme obvezu da na drugog prenese neko pravo, pa to ipak ne učini, može pravnim sredstvima biti na to prisiljen.

Pravni odnos kupoprodaje uređen je pravnim pravilima objektivnog građanskog prava. U kupoprodajnom odnosu kupac je ovlašten tražiti od prodavatelja izručenje stvari. To njegovo

1

ovlaštenje naziva se subjektivno pravo. Kupac može dobrovoljnim sporazumom s nekom trećom osobom prenijeti to svoje pravo na treću osobu npr. A je prodala radio-aparat B-u. B može svoje pravo da od A-a traži radio-aparat prenijeti na C-a.

SUSTAV GRAĐANSKOG PRAVA

Kod nas je prihvaćen pandektni sustav (razvijen u njemačkoj pravnoj teoriji), pa se naše građansko pravo dijeli na opći dio, stvarno pravo, obvezno pravo i nasljedno pravo. U nekim sustavima tu se dodaje i obiteljsko pravo. U našem je ono odvojeno. Ovaj sustav ima prednost jer eliminira sve ono što u građansko pravo ne spada, racionalniji je.

a)Opći dio sadrži pravila i načela koja su zajednička svim dijelovima građanskog prava.

b)Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među pravnim subjektima s obzirom na stvari.

c)Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi u kojima je jedna strana (vjerovnik) ovlaštena od druge strane (dužnika) zahtijevati neku činidbu, a ona je dužna tu činidbu ispuniti.

d)Nasljedno pravo je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe (ostavitelja) uređuje prijelaz njezine imovine na druge osobe (njezine nasljednike).

ODNOS GRAĐANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Trgovačko pravo – građansko i trgovačko pravo uređuju istu vrstu odnosa, građansko pravo se prema trgovačkom odnosi kao opće prema posebnom. Postoje dvije varijante:

a)dualistička: sastoji se u potpunom odvajanju trgovačkog od građanskog prava (Njemačka, Francuska, Češka)

b)monistička: zadržava se jedinstvenost građanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova s određenim odstupanjima za trgovce i trgovačke poslove (Italija, Švicarska). To rješenje prihvaćeno je u ZOO – na trgovačke ugovore primjenjuju se odredbe koje se odnose na sve vrste ugovora, osim ako za trgovačke ugovore nije izrijekom drukčije određeno. Tako se npr. kod ugovora o zajmu zajmoprimac može obvezati da uz glavnicu duguje i kamate, ali ako je to trgovački ugovor, zajmoprimac duguje kamate iako one nisu ugovorene.

Obiteljsko pravo – kod nas je izdvojeno u samostalnu granu prava. Razliku između ova dva prava čine neprometnost obiteljskih subjektivnih prava i odsutnost imovinske sankcije u obiteljskom pravu. Sličnost glede odnosa postoji posebno u imovinskim odnosima u braku i obitelji (bračna stečevina i posebna imovina, uzdržavanje). Sličnost je i u tome što brak nastaje temeljem ugovora.

Radno pravo – prije je radno pravo bilo sastavni dio građanskog prava. U suvremenom radnom pravu prevladavaju norme imperativnog i zaštitnog karaktera. No, ima i onih koje su imovinskopravne naravi kao npr. propisi kojima se uređuje odgovornost za štetu koju učini radnik poslodavcu ili trećima / koju pretrpi na radu. Zasnivanje radnog odnosa ima ugovorni karakter.

Upravno pravo je javno pravo. Načela upravnog prava suprotna su onima građanskog prava. Umjesto ravnopravnosti i koordinacije među stranama, u upravnom pravu vrijedi načelo subordinacije, umjesto načela prometnosti – načelo neprometnosti i delegacije nadležnosti, umjesto imovinske sankcije pretežito osobna sankcija. U upravnom pravu prevladavaju kogentne norme, u građanskom dispozitivne (ima iznimaka u obje grane

2

prava). Sličnost je jer i upravno pravo uređuje neke odnose imovinskog karaktera, izvlaštenja, uzurpacija, rekvizicija, no upravno pravo samo djelomično uređuje imovinske odnose – sastoji se u ograničenjima.

Međunarodno privatno pravo (kao unutarnje pravo svake države) uređuje građanskopravne odnose s tzv. međunarodnim obilježjima. Građansko pravo jedne države uređuje samo unutarnje ili tuzemne građanskopravne odnose.

IZVORI GRAĐANSKOG PRAVA

Izvori su različiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. Građansko pravo ima sljedeće izvore:

1.Propisi sadrže napisano pravno pravilo:

- Ustav, kao temeljni i najviši pravni akt jedne države, čije se odredbe razrađuju u odgovarajućim zakonima i čine temelj pojedinih građanskopravnih instituta.

- Međunarodni propisi

- Zakoni, kao najuobičajeniji pravni izvor. Za naše je građansko pravo karakteristično da još nije u cjelini uređeno novim zakonima, još nije kodificirano. Doneseni su posebni zakoni, odvojeno za svaki dio građanskog prava (ZOO, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Zakon o nasljeđivanju).

- Propisi

- Propisi stare Jugoslavije – Zakonom o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. stavljeni su izvan snage svi okupatorski propisi (proglašeni nepostojećim). No, ostala je mogućnost da se primijene pravna pravila sadržana u tim propisima, pod određenim pretpostavkama. Zakon o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 06.04.1941. odredio je da se pravni propisi koji su bili na snazi na dan 06.04.1941. mogu primjenjivati u RH kao pravna pravila na odnose koji nisu uređeni važećim propisima, ako su u skladu s posebnim propisima do stupanja na snagu toga zakona primjenjivana u RH te ako su u skladu s Ustavom i zakonima RH.

- Retroaktivnost propisa – u svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog djelovanja propisa. Ustav RH propisuje da samo pojedine odredbe zakona, iz posebno opravdanog razloga mogu imati povratno djelovanje, dok uredbe na temelju zakonske ovlasti uopće ne mogu djelovati unatrag.

Primjer: Ako je raniji propis određivao da se poslovna sposobnost stječe s navršenom 18. godinom života, a kasniji podiže tu granicu na 21. godinu, tada bi oni koji su u trenutku stupanja na snagu kasnijeg propisa imali 20 godina ostajali prema klasičnoj teoriji (stečenih prava) i dalje poslovno sposobni, a prema modernoj bi izgubili poslovnu sposobnost, ali bi pravni poslovi koje su sklopili po navršenju osamnaeste godine bili valjani.

2.Pravni običaji Pravni običaji su pravila ponašanja koja su se kroz stanovito potrebno vrijeme oblikovala u društvenoj zajednici na osnovi nekog ponavljanjem utvrđenog shvaćanja, a zakonski im je propis svojom normom izravno ili neizravno dao pravni karakter. Pravni običaji važe samo onda ako ih zakon prizna, te su supsidijaran izvor prava tj. dolaze u obzir samo ako određeni odnos nije propisom u cijelosti pravno uređen, a pravilo koje sadrži nije protivno načelima na kojima se temelji pravni poredak.

3

Primjer: A je bio u inozemstvu i u automobilskoj nesreći bio je vrlo teško ozlijeđen. U to vrijeme mu je umrla majka. Njegov prijatelj B sahranio je majku na svoj trošak. Kad se A vratio, B mu je podnio račun. Među troškovima pogreba bio je i izdatak za jedan vijenac na kojem je pisalo: „Svojoj majci sin A“. Međutim, A nije htio priznati taj izdatak. Došlo je do spora i sud je presudio da je A dužan naknaditi B-u izdatak za vijenac. Istina, niti u jednom propisu ne stoji da se pokojniku mora na odar kupiti vijenac. Ali u našem je narodu to običaj pijeteta koji nije suprotan ni pravu, ni moralu. Stoga je logično da je sud pozivajući se na običaj, donio presudu kojom je uvažio tužbeni zahtjev.

U obveznim odnosima među trgovcima primjenjuju se, kao dopunski izvor obveznog prava tzv. trgovački običaji. Ako su kodificirani nazivaju se uzancama. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe nazivaju se općim uzancama, a ako se primjenjuju na promet samo pojedine vrste robe ili usluga, posebnim uzancama.

3.Sudska praksa Sudska praksa je donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na temelju kojih se ustanovljuje općeobvezatna pravna norma. Ona nije izravan, nego neizravan izvor prava. Kod nas sudska odluka nema karakter presedana, već djeluje na niži sud samo snagom svoje uvjerljivosti. Ona djeluje kao izvor prava za same stranke za koje je donesena.

4.Pravna znanost Studije, članci, znanstvena djela u kojima se teorijski obrađuju pravni problemi imaju veliko značenje za razvoj pravne znanosti, no nemaju snagu izravnog pravnog izvora. Pravna znanost je neizravan izvor prava, djeluje na sud samo snagom svoje uvjerljivosti.

GRAĐANSKOPRAVNI ODNOS

POJAM GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Građanskopravni odnos je društveni odnos koji je uređen pravnim pravilima građanskog prava. Društveni odnosi koje uređuje građansko pravo su oni u koje ljudi i njihove udruge (pravni subjekti) ulaze povodom stvari, činidaba, imovine i njihovih osobnih neimovinskih dobara.

POSTANAK GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Građanskopravni odnos se javlja kao faktički, materijalni društveni odnos. Prije nego što određeni materijalni društveni odnos uopće nastane, potrebno je da se u društvenom životu dogode neke činjenice. Materijalni društveni odnos postaje građanskopravnim onda kada ga građansko pravo prizna i uredi. Pretvaranjem određenih društvenih odnosa u građanskopravne pruža se mogućnost da se prava i obveze koje imaju subjekti u takvim odnosima i prisilno ostvare pomoću prava. Građanskopravni odnos nastaje voljom stranaka.

PRAVNE ČINJENICE

Pravne činjenice su činjenice za koje pravo veže postanak, promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak, prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Možemo ih podijeliti s obzirom na postanak i s obzirom na funkciju.

1.Vrste pravnih činjenica s obzirom na postanak

a)Prirodni događaji postaju pravnim činjenicama kad pravo na njih veže pravne učinke. To su npr. rođenje, smrt, protek vremena, itd. Prirodni događaji za koje pravo veže pravne učinke nazivaju se i pravnim događajima.

4

b)Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani pravni učinci. Dijele se na:

- dopuštene – najvažniji su pravni poslovi: stranačko očitovanje volje usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka (postanak, promjena, prestanak građanskopravnog odnosa)

- nedopuštene (protupravne radnje – delikti) – građanski delikti: protupravna radnja uz koju pravila građanskog prava i mimo volje štetnika vežu postanak odnosa odgovornosti za štetu.

2.Vrste pravnih činjenica s obzirom na funkciju:

Primjer nasljednopravnog odnosa: nasljedno pravni odnos nastaje samo ako postoje ove činjenice: 1) smrt ostavitelja, 2) imovina, 3) živi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja, 4) sposobnost nasljednika da naslijede, 5) oporuka u korist određenog nasljednika ili pak nasljednik ako nema oporuke (ostaviteljev krvni srodnik, bračni drug ili posvojenik).

a)Pretpostavka je pravna činjenica koja je doista kao činjenica realno nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao određeni građanskopravni odnos. U građanskopravnoj terminologiji pod pretpostavkom razumijevamo činjenicu za koju smo sigurni da se dogodila i čije postojanje možemo uvijek dokazati (ako je netko doista umro, tada je ta pravna činjenica pretpostavka za ostvarenje nasljedstva).

b)Pravna osnova

- Prema jednom gledištu to je ona bitna pretpostavka za koju se veže postanak, promjena ili prestanak subjektivnih građanskih prava. Za pravnu osnovu je karakteristično da se njezino postojanje uvijek mora dokazati.

U primjeru nasljednopravnog odnosa pravna osnova bi bila činjenica iz koje određeni nasljednik izvodi svoje pravo da naslijedi konkretnog ostavitelja. Nasljednik svoje pravo izvodi iz činjenice da postoji oporuka u njegovu korist, ako nema oporuke, tada svoje pravo da naslijedi ostavitelja izvodi iz činjenice da je ostavitelj bračni drug, krvni srodnik, ili njegov usvojenik.

- Prema drugom gledištu to je pravno pravilo ili pravna norma koja sadrži ovlaštenje, dužnost, odgovornost ili zabranu određenog ponašanja.

Pravna osnova oporučnog nasljeđivanja bila bi zakonska odredba na temelju koje se priznaje i dopušta oporučno nasljeđivanje, pravna osnova npr. obveze odgovornosti za štetu bila bi odredba ZOO kojom se nalaže dužnost naknade štete onome tko je drugom nanese.

Da bi nastao konkretni građanskopravni odnos potrebno je, osim pravne osnove, da se ostvare i sve činjenice koje se pravnom normom traže kao pretpostavke. Dakle, potrebna je i pravna i činjenična osnova.

c)Presumpcija (predmnjeva) je takva pravna činjenica koja se smatra dokazanom dok se ne dokaže protivno. Za razliku od pretpostavke, još nije sigurno jesu li se te činjenice doista dogodile. Pretpostavka se mora dokazivati, presumpcija ne; dokazati treba onaj koji tvrdi da ona ne postoji.

- Pravni propis određuje da se neka činjenica smatra tako dugo dokazanom dok se ne dokaže protivno, stoga se takva pravna činjenica zove pravna predmnjeva (praesumptio juris) – ona je oboriva jer se uvijek može oboriti protudokazom. No, ne može se svaka pravna činjenica tretirati kao presumpcija, samo ona za koju to propis odredi.

5

Među pravnim činjenicama koje dovode do tzv. oporučnog nasljednog prava potrebna je i smrt ostavitelja. No događa se na žalost često da čovjek napravi oporuku, a zatim ga životne prilike odagnaju nekamo u svijet gdje mu se izgubi svaki trag. Čovjek je možda živ, a možda već i davno mrtav. No, mnogi njegovi pravni odnosi u koje je stupio do odlaska u svijet još uvijek postoje i ne mogu se razriješiti. Tu je recimo, njegov sin, koga je on u oporuci imenovao svojim nasljednikom. Sin je već odrastao i želio bi raspolagati imovinom, a ne može, jer imovina nije njegova nego očeva. Tu sad pomaže pravo svojom ustanovom proglašenja nestalih za umrle. Proglašivši u određenom postupku nestalog oca za umrlog, sin dobiva na temelju oporuke očevu imovinu. Pravo je pomoglo ostvarenju oporučnog nasljednog prava pomoću presumpcije. Otac se smatra mrtvim, sin je dobio njegovu imovinu. Kad bi se dokazalo suprotno, otac bi ponovno dobio svoju imovinu, jer se ne može otvoriti nasljeđivanje ako je ostavitelj doista živ.

- Pravna predmnjeva i o pravu (praesumptio juris et de jure) je neoboriva predmnjeva, znači da se po propisu smatra neka činjenica dokazanom, a protudokaz nije dopušten.

Tipična je takva presumpcija poznavanje stanja u zemljišnjim knjigama. Smatra se da je svakome stanje u zemljišnim knjigama poznato i nitko se ne može opravdati da nije znao za postojanje nekog prava koje je upisano u zemljišnim knjigama.

d)Fikcija je pravna činjenica za koju se zna da se uopće nije dogodila ili da se nikad neće ni dogoditi, ali se uzima kao da se dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki građanskopravni odnos. U propisu se fikcija označava riječima uzima se.

U primjeru o oporučnom nasljeđivanju nalazimo i pretpostavku da nasljednik mora biti živ u času smrti ostavitelja. Dijete začeto, a još nerođeno, ne bi moglo biti nasljednik svog oca koji je umro prije nego što mu se dijete rodilo. Tu sad pravo uskače pomoću fikcije koja se izražava poznatom formulacijom „onaj koji će se roditi drži se da je već rođen“ – nasciturus pro jam nato habetur. Prema ZOO uzima se da je začeto dijete rođeno, kadgod se radi o njegovim probicima, pod uvjetom da se rodi živo.

SUBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Pravni subjekt je nositelj prava i obveza. Pravni subjekt može biti fizička osoba (ljudsko biće, živ čovjek) ili pravna osoba (društvena tvorevina). Da bi se pravni subjekt mogao uključiti u građanskopravne odnose, mora imati pravnu i poslovnu sposobnost. Osim njih, on ima još i deliktnu sposobnost (uračunljivost, ubrojivost).

1.Pravna sposobnost je svojstvo biti nositeljem prava i obveza. Svaka fizička i pravna osoba sposobna je biti nositeljem prava i obveza. Pravna sposobnost je osnovno svojstvo pravnog subjekta, on ne može postojati bez pravne sposobnosti (ona se danas ne može oduzeti fizičkoj osobi; ako bi se oduzela pravnoj osobi ona bi prestala postojati).

2.Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim aktivitetom, dakle vlastitim očitovanjem volje, stječu prava i obveze. Poslovno sposobna osoba može vlastitim očitovanjem stvarati pravne učinke. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost. No, ne mora imati poslovnu sposobnost, niti jednak stupanj poslovne sposobnosti. Poslovna sposobnost može se oduzeti fizičkoj osobi (lišenje poslovne sposobnosti).

3.Deliktna sposobnost je svojstvo pravnog subjekta da bude odgovoran za svoje protupravne radnje. Dok se za poslovnu sposobnost traži pravno relevantna volja pravnog subjekta, za deliktnu se traži određeni stupanj svijesti. Zato ponekad i poslovno nesposobne osobe mogu biti deliktno sposobne (alkoholičar, kada je trijezan, može biti svjestan da ne smije razbiti prozor).

6

FIZIČKA (NARAVNA OSOBA)

Živ čovjek kao subjekt prava, naziva se fizičkom osobom. Fizička osoba postaje rođenjem, a prestaje smrću. Dakle, dijete čim se rodi dobiva pravnu sposobnost; a smrću je čovjek gubi.

1.Poslovna sposobnost fizičke osobe

a)Puna / potpuna poslovna sposobnost – punoljetna osoba, s navršenih 18 godina može sama sklapati pravne poslove; također i maloljetna osoba sklapanjem braka postaje potpuno poslovno sposobna, kao i maloljetnik koji postane roditeljem, ako je stariji od 16 godina i ako je mentalno zreo.

b)Ograničena i djelomična poslovna sposobnost – osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću mogu u pravilu same sklapati pravne poslove, ali takvi poslovi važe kad ih odobri njihov zakonski zastupnik. Taj pravni posao naziva se „šepavi“ dok ga zakonski zastupnik ne odobri. Ograničeno su poslovno sposobne samo osobe koje su nakon punoljetnosti djelomično lišene poslovne spsobnosti. Maloljetnik koji se zaposli, a to može s navršenih 15 godina, uz suglasnost roditelja, može samostalno upravljati imovinom koju stekne radom.

c)Potpuna poslovna nesposobnost – takve osobe ne mogu same sklapati pravne poslove. Za njih pravne poslove sklapaju zakonski zastupnici. Potpuno su poslovno nesposobni maloljetnici do 18 godina i punoljetne osobe koje su odlukom suda, iz zakonom određenih razloga, potpuno lišene poslovne sposobnosti (duševne bolest, ovisnost o drogi, senilnost i sl.)

2.Deliktna sposobnost fizičke osobe - nastupa s navršenom 14. godinom života, ako je osoba duševno zdrava. Maloljetnik od navršene 7. godine do 14. godine nije deliktno sposoban, iznimno će biti ako se dokaže da je pri počinjenju građanskog delikta bio sposoban za rasuđivanje. To je moguće zato što je njegova deliktna nesposobnost oboriva predmnjeva pa je dopušteno dokazivati suprotno.

PRAVNA (JURISTIČKA) OSOBA

Pravna osoba je društvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost. Da bi društvena tvorevina postala pravnom osobom, potrebno je da se kumulativno ispune pretpostavke:

- društvena tvorevina mora imati čvrstu i stalnu organizaciju, tj. mora predstavljati organizacijsko jedinstvo

- mora imati svoju zasebnu imovinu, različitu i odvojenu od imovine njenih članova- mora joj biti priznata pravna sposobnost

Pravna osoba može nastati slobodnim udruživanjem, normativnim aktom (kod nas), koncesijom.

1.Pravna sposobnost pravne osobe – obujam prava i obveza pravne osobe ovisi o cilju koji ona treba ostvariti, pa kažemo da ona ima posebnu pravnu sposobnost, dok fizička ima opću pravnu sposobnost. Fizička osoba djeluje u krugu onoga što nije zabranjeno, a pravna osoba djeluje u okviru onoga što joj je određeno. Pravna sposobnost određuje se statutom pravne osobe. Pravna sposobnost se može pravnoj osobi oduzeti.

2.Poslovna sposobnost pravne osobe – pravna osoba čim nastane ima poslovnu sposobnost (za razliku od fizičke osobe). Kod pravne osobe nema stupnjevanja poslovne sposobnosti. Pravna osoba svoju statičku volju izražava putem statuta ili ugovora, a svoju

7

dinamičku volju izražava putem svojih tijela/organa (to je fizička osoba ili skup fizičkih osoba).

3.Deliktna sposobnost pravne osobe – priznanje poslovne sposobnosti bilo je polazna točka i za priznanje deliktne sposobnosti pravne osobe. Sastoji se u tome da pravna osoba odgovara za štetu koju učini drugome. Ako se kod odgovornosti za štetu traži krivnja, krivnja pravne osobe prosuđivati će se i određivati po krivnji njezina tijela. Kada je tijelo pravne osobe fizička osoba, za krivnju se traži ubrojivost.

VRSTE PRAVNIH OSOBA

1.Pravne osobe javnog prava (država, jedinice lokalne samouprave i uprave, crkva, javna poduzeća)2.Pravne osobe privatnog prava (trgovačka društva, udruge građana, itd.)3.Korporacije4.Zaklade

Korporacija je organizirana zajednica osoba koja je samostalan pravni subjekt različit od pojedinih članova korporacije. Tipičan primjer je dioničko društvo. Korporacija ima svoju imovinu, ali u supstratu pravne osobnosti nije težište na imovini, već na skupu osoba. Ona mora imati svoje članstvo, imovina korporacije različita je od imovine članova. Svaki član korporacije može stupati u građanskopravne odnose sa svojom korporacijom.

Zaklada je za određenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj je pravnim poretkom priznata pravna sposobnost. Dominantni element supstrata njezine pravne osobnosti je imovinska masa. Zaklada se osniva aktom državne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima fizička ili pravna osoba.

- samostalna zaklada – poseban pravni subjekt (npr. Nobelova nagrada je zaklada)- nesamostalna zaklada – nije pravna osoba, npr. nalog oporučitelja kojim ostavlja

imovinu već postojećoj pravnoj osobi da je koristi za školovanje siročadi (to bi bio nalog / modus)

- fundacija – razlikuje se od zaklade po tome što se osniva za razdoblje ne dulje od 5 godina.

Zaklada može biti osnovana za različite, općekorisne i dobrotvorne svrhe. Svrha se određuje aktom zakladnika. Prihodi mogu biti namijenjeni određenom krugu fizičkih osoba. Npr. iz prihoda raznih stipendijalnih zaklada daju se stipendije studentima.

PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Pravna osoba nije trajna i vječna društvena tvorevina. Ona može prestati propisom ili aktom državne vlasti (zabranom), ostvarenjem cilja, smanjenjem broja članova ispod određenog broja, odlukom njezinih članova, nestankom imovine, stečajem. Imovinskopravni odnosi pravne osobe razrješavaju se u postupku likvidacije. Nakon okončanja postupka likvidacije, pravna osoba briše se iz registra.

GRAĐANSKO PRAVO U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Subjektivno građansko pravo je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu u određenom građanskopravnom odnosu priznaju norme objektivnog građanskog prava.

Građansko pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojim se uređuju društveni odnosi. To znači da građansko pravo:

- odabire koje će društvene odnose pretvoriti u građanskopravne odnose

8

- određuje činjenice koje su, kao pretpostavke, potrebne za nastanak određenog građanskopravnog odnosa

- utvrđuje koja ovlaštenja, obveze i dužnosti imaju subjekti u određenom odnosu.

Skup ovlaštenja što ih norma objektivnog prava priznaje subjektima u određenom građanskopravnom odnosu naziva se subjektivno građansko pravo.

Norma subjektivnog prava zahvaća sve sastavne elemente određenog pravnog odnosa. Nema subjektivnih građanskih prava bez pravnog subjekta kao nositelja. Nasuprot tome, objektivno pravo kao skup apstraktnih pravnih pravila nema pravnog subjekta koji bi bio njegov nositelj.

Primjer: Zakon o nasljeđivanju određuje da se naslijediti može po oporuci. Postavlja se pitanje izvodi li B u nekom konkretnom slučaju svoje pravo da naslijedi C-a iz apstraktne norme iz čl. 4. Zakona o nasljeđivanju ili iz činjenice da je C načinio oporuku u korist B-a. Prema izloženom shvaćanju, ovlaštenje B-a izlazi iz oporuke, a oporuku je kao pravnu osnovu priznala norma objektivnog prava zajedno sa ovlaštenjem koje iz te osnove izlazi.

Za nastanak konkretnog građanskopravnog odnosa potrebna je uz pravnu i činjenična osnova. Prema toj koncepciji pravne osnove, nastanak subjektivnog građanskog prava veže se za kumulativno postojanje pravne i činjenične osnove. Nije dovoljno objektivno pravo, ni činjenično stanje, ni samo jedna pravna činjenica unutar činjeničnog stanja.

FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAĐANSKIH PRAVA

Putem subjektivnih prava izražavamo međusobni odnos pravnih subjekata u određenom građanskopravnom odnosu. Preko subjektivnih građanskih prava pravno izražavamo također i faktični odnos koji postoji između subjekta i objekta u pravnom odnosu. Bez subjektivnih prava teško bi se moglo konstruirati pojam imovine.

SADRŽAJ SUBJEKTIVNOG GRAĐANSKOG PRAVA

1.Pripadanje i ovlaštenje – subjektivnim pravom pravno se izražava određeni društveni odnos između subjekata prava, ali istodobno i faktični odnos između subjekta i objekta građanskopravnog odnosa.

- Sa stajališta objekta ta se veza izražava pripadanjem objekta subjektu. Za objekt pravnog odnosa mora se znati čiji je, kome pripada.

- Sa stajališta subjekta, tu vezu izražavamo putem ovlaštenja. Uzmemo li, npr. da se u konkretnom slučaju radi o odnosu čovjeka prema stvari, moramo paziti na to da je svaka stvar cjelina mnogih svojstava, čovjek prisvaja ta svojstva radi zadovoljavanja određenih potreba. Ekonomsko prisvajanje pojedinih svojstava stvari, ako se obavlja unutar građanskopravnog odnosa, pravno se izražava kao ovlaštenje. U subjektivnom pravu postoji jedno ili više ovlaštenja. Ukupnost određenih ovlaštenja čini određeno subjektivno pravo.

Primjer prava vlasništva u subjektivnom smislu - maksimalni skup ovlaštenja koja pripadaju jednom subjektu u pogledu neke stvari. Vlasnik može raditi sa svojom stvari što ga je volja, osim onoga što mu je propisima zabranjeno. To znači da vlasnik može prisvajati sva moguća svojstva svoje stvari. Tipična vlasnička ovlaštenja su: posjedovanje, uporaba, korištenje i raspolaganje stvarju. Sva ta ovlaštenja stvaraju samo jedno subjektivno pravo – pravo vlasništva. Zato ako si netko svojata služnost puta preko tuđeg zemljišta, vlasnik neće tužiti zbog smetanja uporabe, nego će podići tužbu zbog smetanja prava vlasništva.

9

Postoje i takvi pravni odnosi u kojima subjekt ima samo jedno ovlaštenje koje sačinjava subjektivno pravo.

Primjer: Posudimo li od nekoga sat, možemo ga upotrebljavati, ali ga ne smijemo prodati, uništiti, itd., jer smo ovlašteni na prisvajanje samo jednog svojstva stvari.

2.Interes – smisao ovlaštenja ne treba tražiti samo u njihovom pravnom povezivanju sa subjektom kao nositeljem unutar pravnog odnosa. Smisao ovlaštenja treba potražiti u njihovu cilju. Kada sa gledišta cilja promatramo ovlaštenja, tada u njima otkrivamo interese (materijalne interese subjekta).

Primjer: Ako od svog prijatelja posudim automobil, tada na temelju ugovora o posudbi dobivam ovlaštenje da se u automobilu vozim.

ZAHTJEV

Zahtjev je objektivnim pravom zajamčena mogućnost da se od drugoga zahtjeva čin ili propust koji istodobno znači ostvarenje subjektivnog prava.

Subjektivnom pravu jednog subjekta nužno unutar pravnog odnosa odgovara obveza drugog subjekta. Subjektivnom pravu osobe A odgovara obveza osobe B. Ako subjektivno pravo osobe A promatramo s gledišta nositelja obveze B-a, otkriti ćemo da subjektivno pravo osobe A prati zahtjev za ostvarenje. Npr. pravo vlasništva u subjektivnom smislu prati zahtjev uperen protiv svih da vlasnika nitko protupravno ne smeta u obavljanju njegovih vlasničkih ovlaštenja.

Primjer: Zašto mogu u predavaonici pred svim slušateljima mirno pisati svojom olovkom? Zato što svi slušatelji znaju da ja na toj olovci imam pravo vlasništva koje prati pravnom normom zajamčeni zahtjev uperen prema svima da me ne smetaju u uporabi moje olovke. Imam mogućnost da od svih slušatelja tražim propust tj. da svaki od njih mora propustiti ono ponašanje ili djelovanje koje bi onemogućilo moju mirnu uporabu olovke.

Zahtjev koji prati subjektivno pravo određuje ponašanje obveznika. Ako ponašanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlaštenja, zahtjev daje mogućnost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U tom slučaju zahtjev dobiva oblik tužbe ili prigovora.

Primjer: Zajmodavac ima subjektivno pravo prema zajmoprimcu da mu vrati pozajmljenu svotu. Samo to subjektivno pravo bilo bi bespredmetno kada ga ne bi pratio zahtjev za ostvarenje. To znači da u slučaju kad zajmoprimac ne vrati dug može zajmodavac svoj zahtjev ostvariti u obliku tužbe kojom traži povrat pozajmljene stvari. Obratno, ako određeno vrijeme posjedujemo neku pokretnu stvar, pa nas netko tuži vlasničkom tužbom tvrdeći da je stvar koju posjedujemo njegova, možemo ako je posjed bio kvalificiran (zakonit, pošten i istinit) i ako je proteklo zakonom propisano vrijeme, na tužbeni zahtjev staviti prigovor dovršene dosjelosti. Mi smo, na temelju kvalificiranog posjeda kroz tri godine postali vlasnici stvari. Svoj zahtjev, koji prati naše subjektivno pravo vlasništa, ostvarujemo putem prigovora.

VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

1. Apsolutna i relativna

a)Apsolutna su ona subjektivna građanska prava koja djeluju protiv svakoga ili erga omnes. Njih može svatko povrijediti, ali nositelj takvog prava može svoje pravo protiv svakoga ostvarivati. Ne može se unaprijed točno odrediti tko ga sve može povrijediti. To je npr. pravo vlasništva i ostala stvarna prava, te prava osobnosti (pravo na život i sl.).

10

b)Relativna su subjektivna građanska prava koja djeluju između točno određenih subjekata ili inter partes. Unaprijed se zna koja strana može povrijediti takvo pravo. To su npr. obvezna prava. U odnosu zajma pravo zajmodavca može povrijediti samo zajmoprimac ako na vrijeme ne vrati dug.

2.Prenosiva i neprenosiva

a)Prenosiva su ona subjektivna građanska prava koja se mogu neograničeno prenositi s jednog na druge subjekte. Najveći dio građanskih prava je prenosiv.

b)Neprenosiva su ona subjektivna građanska prava koja se ne mogu dobrovoljnim sporazumom prenositi s jednog subjekta na drugi. To su strogo osobna građanska prava. Npr. prava osobnosti i osobne služnosti (pravo plodouživanja, uporabe, stanovanja).

3.Glavna i sporedna – kad nastanak nekog subjektivnog građanskog prava ovisi o postojanju nekog drugog subjektivnog prava, tada to pravo nazivamo sporednim ili akcesornim pravom. Npr. založno pravo, pravo na kamate i dr.

Primjer odnosa ovisnosti glavnog i sporednog prava: odredba iz čl. 223. ZOO prema kojoj sporedne tražbine kao što su tražbine kamata, troškova, plodova i ugovorne kazne zastaruju kad zastari glavna tražbina.

4.Preobraženja – to je ovlaštenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje zasnuje, promijeni ili okonča građanskopravni odnos s drugim subjektom bez njegova pristanka. Dijele se na:

a)Preobražajna prava nastanka građanskopravnog odnosa (prihvat ponude, pravo prvokupa)

b)Preobražajna prava promjene građanskopravnog odnosa (pravo izbora između raskida ugovora i sniženja cijene u slučaju materijalnih nedostataka kupljene stvari i sl.)

c)Preobražajna prava prestanka građanskopravnog odnosa (otkaz ugovora, opoziv punomoći, odustanak od ugovora i dr.)

Za preobražajno pravo koriste se i nazivi potestativno pravo i pravna moć. Ta prava mogu nastati na osnovi zakona ili ugovora. U pravilu su vezana za rok koji je prekluzivnog karaktera (ako se ne ostvare u tom roku, prestaju)

OBJEKTI GRAĐANSKOPRAVNOG ODNOSA

Objekti građanskopravnog odnosa su stvari, činidbe, imovina i osobna neimovinska dobra povodom kojih pravni subjekti stupaju u taj odnos.

STVARI

To su materijalni dijelovi prirode, koji se mogu osjetilima primijetiti, koji su prostorno ograničeni i koji postoje u sadašnjosti, ili za njih postoje pretpostavke da će doista nastati u budućnost.

Zakon o vlasništvu prihvaća diobu stvari na tjelesne (res corporales) i netjelesne (res incorporales). Prema njemu, to su tjelesni dijelovi prirode, različiti od ljudi, koji služe ljudima za uporabu. U netjelesne stvari ubrajaju se sva imovinska prava osim prava vlasništva, dakle stvarna prava na tuđoj stvari i obvezna prava. Čovjek i dijelovi njegova tijela nisu stvar. To su osobna dobra.

11

DIOBA STVARI

1.Dioba stvari po kritetriju prometnosti – prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova.

a)Stvari u prometu (res in commercio) – stvari koje su u slobodnom prometu, mogu u njemu nesmetano cirkulirati. One mogu biti objektom svih prava i pravnih poslova.

b)Stvari ograničene u prometu – stvari koje bi mogle biti objekt prava i pravnih poslova kao i stvari u neograničenom prometu, ali se iz određenih razloga njihov promet ograničuje. Npr. lijekovi, oružje, opojne droge, otrovi i sl. Za takve se stvari obično propisuje poseban režim prometa koji karakteriziraju restrikcije, odobrenja, evidencije.

c)Stvari izvan prometa (res extra commercium) – stvari koje uopće ne mogu biti objekt imovinskih prava ili ne mogu biti objekt pravnih poslova (javni putovi, parkovi, itd.). Ako bi na temelju koncesije bile izgrađene zgrade i druge građevine na općem dobru, one se ne smatraju dijelovima općeg dobra, nego zasebnom stvari odnosno zasebnom nekretninom dok traje koncesija.

2.Dioba stvari po kriteriju prirodnih svojstava

a)Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles – res immobiles)

- Pokretne su stvari koje mogu mijenjati položaj u prostoru a da se pritom ne uništi njihova bit (supstanca), odnosno da se time ne promijeni njihova struktura

- Nepokretne stvari su one stvari koje ne mogu mijenjati položaj u prostoru a da im se pri tome ne uništi bit ili ne promijeni struktura.

Prema kriteriju prirodne kakvoće to je zemljišna čestica i sve što je s njom razmjerno trajno spojeno, na površini i ispod nje; zgrade i druge građevine izgrađene na površini zemlje, iznad ili ispod nje, namijenjene da tamo trajno ostanu; sve što je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili na drugi način s njom trajno spojeno sve dok se od nje ne odvoji (npr. električne, telefonske, plinske instalacije i sl.) uređaji, strojevi, antene i itd. Iznimno se strojevi i slični uređaji neće smatrati dijelom nekretnine nego samostalnom stvari, ako su vlasništvo druge osobe i ako se to, s pristankom vlasnika nekretnine zabilježi u zemljišnoj knjizi.

Prema kriteriju pertinencije to je i stvar koja je po svojim prirodnim fizičkim svojstvima pokretna. Npr. strojevi, stoka, sjeme, gnojivo i sl. namijenjeni poljoprivrednoj proizvodnji na jednom poljoprivrednom dobru.

Prema kriteriju posebnih ciljeva pokretna stvar smatra se nekretninom zato što je zakonom tako određeno.

b)Zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles – res non fungibiles)

- Zamjenjive su one stvari koje se u prometu određuju po vrsti, rodu, broju, mjeri, itd. Npr. žito, vino, šećer, igle, cigle, cement. Nazivaju se još i generičke stvari.

Primjer: Ako sam pozajmio 100 kg pšenice, tada ne moram vratiti istu tu pšenicu, važno je da vratim 100 kg pšenice.

12

-Nezamjenljive stvari su one koje u prometu dolaze kao strogo određena pojedinost, individualnost. Nezamljenljivu stvar nazivamo species. Takva je stvar npr. određena umjetnička slika, modna kracija i sl.

Važnost diobe stvari na zamjenljive i nezamjenljiveTa razlika nije važna za stvarna prava ali je vrlo važna u obveznom pravu. Osobito dolazi do izražaja u slučaju propasti stvari. Ako je dužnik dužan predati species, točno određenu stvar, tada se u slučaju ako stvar propadne zbog okolnosti za koje on ne odgovara – obveza gasi. Ali, ako je stvar propala njegovom krivnjom, dosadašnja se obveza pretvara u odgovornost za štetu.

Primjer: Posudim prijatelju svoj rukopis. U međuvremenu izgori kuća u kojoj stanuje, pa među ostalim stvarima izgori i taj rukopis. Razumije se da tu nema obveze vraćanja. Međutim, ako prijatelj zaboravi rukopis negdje u parku i poslije ga više ne nađe, dužan mi je nadoknaditi štetu, jer je rukopis propao njegovom krivnjom. Ako je objekt činidbe određen kao genus, tada se obveza ne gasi propašću stvari, jer zamjenljiva stvar ne propada (genus non perit).

Primjer: Posudim nekome jedan primjerak novog izdanja ZOO. Ako mu taj primjerak izgori, on će ipak biti dužan vratiti mi drugi, jer se u knjižarama to izdanje još uvijek može dobiti. Ali ako su objekt činidbe generičke stvari koje se imaju uzeti iz određene mase tih stvari, obveza će prestati kad propadne cijela ta masa.

c)Potrošne i nepotrošne stvari (res consumptibiles – res non consumptibiles)

- Potrošne su one stvari koje se jednokratnom uporabom unište ili im se vidljivo smanji supstancija. Obično su zamjenjive, ali ne uvijek.

- Nepotrošne su one stvari koje se prvom uobičajenom uporabom ne unište niti im se vidljivo smanjuje supstancija.

Kod potrošnosti je važna prva jednokratna uporaba. Sve su stvari potrošne. Npr. zgrada je s pravnog gledišta nepotrošna stvar, a s gospodarskog potrošna, jer se uporabom postupno troši. Potrošnost nije identična sa zamjenljivošću. Potrošne stvari su obično zamjenljive, ali ne mora uvijek biti tako.

Primjer: Ako za neku izložbu posudimo birano voće, moramo nakon svršetka vratiti baš to isto voće. Ili, rođendanska torta jest potrošna, ali nezamjenljiva stvar.

Obratno, zamjenljive stvari mogu istodobno biti i nepotrošne (npr. igle). Kod pitanja je li neka stvar potrošna ili nepotrošna ne odlučuje uvijek samo objektivni, prirodni kriterij nego je često u konkretnom slučaju presudna i volja subjekata; oni mogu potrošnu stvar tretirati kao nepotrošnu.

Važnost diobe stvari na potrošne i nepotrošneRazlikovanje dolazi u obzir kod onih pravnih instituta preko kojih se omogućuje uporaba ili korištenje tuđe stvari uz obvezu vraćanja iste stvari. Npr. u posudbu ili na uživanje – uzufrukt mogu se dati u pravilu samo nepotrošne stvari.

d)Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles – res indivisibiles)

- Djeljive su one stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova tako da im se ne uništi prvobitna bit ili im se nerazmjerno ne umanji vrijednost. Npr. ploča čokolade.

13

- Nedjeljive su one stvari kod kojih bi se diobom uništila njihova bit ili bi im se nerazmjerno umanjila vrijednost. Npr. dijamant.

Stvari se mogu podijeliti na nekoliko načina:- Fizička dioba: mehaničkim putem- Geometrijska dioba: kod zemljišta- Civilna dioba: dioba po vrijednosti (npr. televizor ćemo prodati pa onda podijeliti

cijenu)- Idealna dioba: svaka se stvar može pravno razdijeliti na sadržajno jednake idealne

dijelove (npr. jedna trećina).

Važnost diobe stvari na djeljive i nedjeljivePitanje je li stvar djeljiva ili nedjeljiva iskrsava kod diobe vlasništva. U obveznom pravu nedjeljivost stvari kada je nedjeljiva stvar objekt činidbe, izaziva postanak tzv. nerazdjeljivih obveza, koje se na poseban način i uz posebne uvjete mogu ispuniti.

ODNOS IZMEĐU POJEDINIH STVARI

1.Jednokratne stvari – one koje po shvaćanju u običnom životu i prometu čine jedinstvo. Nazivaju ih i jedinstvenim stvarima. Javljaju se kao prirodna / organska cjelina, npr. kamen, životinja, ali to može biti i rezultat ljudskog rada (npr. tkanina, arak papira).

2.Sastavljene stvari – one koje nastaju spajanjem jednostavnih, odnosno samostalnih stvari u jednu novu cjelinu, ali tako da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju dosadašnju fizičku opstojnost. Npr. zgrada, automobil i sl.

- Sastavljena stvar s nesamostalnim dijelovima - sastavni dijelovi gube svoju raniju samostalnost, ali zadržavaju svoju raniju fizičku opstojnost.

Primjer: Uzmimo npr. željezne šipke u betonskom stupu - šipke nisu izgubile svoju raniju fizičku opstojnost iako su izgubile karakter samostalnih stvari.

- Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima - sastavni dijelovi zadržavaju ne samo svoju raniju fizičku opstojnost, nego i stanovitu samostalnost (npr. briljant u zlatnom prstenu).

Primjer – Ako vlasniku kola posudim svoj kotač, time nisam izgubio vlasništvo kotača. Juridički kažemo da vlasnik kola ima kotač u neposrednom posjedu, a stekao je na kotaču samo pravo uporabe.

3.Pripadak ili pertinencija je sporedna stvar koja je određena da trajno služi gospodarskim svrhama glavne stvari, a da pritom ne postaje njezin sastavni dio. Pripadak je fizički samostalna stvar koja se nalazi u odnosu podređenosti prema glavnoj stvari. U pravnom smislu podređenost se očituje u tome što pripadak slijedi pravnu sudbinu glavne stvari. Npr. pripatkom poljoprivrednog dobra smatraju se strojevi, stoka, sjeme... koji služe tome dobru.

4.Plodovi (fructus) su proizvodi i prinosi koji neposredno ili posredno nastaju od neke stvari ili prava. Vrste plodova:

a)Prirodni plodovi – organski proizvodi neke stvari koje ona daje bez umanjenja svoje supstancije i bez sudjelovanja ljudskog rada. Voće je plod drveta.

b)Industrijski plodovi – plodovi koje stvar daje uz sudjelovanje ljudskog rada i prirode, npr. plod plemenite voćke.

14

c)Civilni plodovi – prinosi (prihodi) koje ne daje sama stvar, već koje dobivamo od stvari posredstvom nekog pravnog odnosa, npr. zajamnina, zakupnina, kamate.

Vrste prirodnih i industrijskih plodova:- Viseći plodovi (fructus pendentes) – još neodvojeni plodovi. - Odvojeni plodovi (fructus separati) – plodovi koji su se odvojili od matice i postali

samostalnim stvarima- Ubrani plodovi (fructus percepti) – plodovi koji ne samo što su odvojeni od matice,

nego su već i pobrani.

Primjer: Otac je ostavio voćnjak jednom sinu, poljodjelcu, a drugom sinu, koji živi u gradu, dao je pravo da svake jeseni, uzme 200 kg jabuka. Taj drugi sin ima tzv. usus. Da bi postao vlasnikom 200 kg jabuka, nije dovoljno da jabuke budu samo odvojene od matice. On ih mora doista i uzeti (ubrati). Prema tome, ima ovlaštenika koji vlasništvo plodova stječu istom ubiranjem (percepcijom).

- Potrošeni (fructus consumpti), nepotrošeni (fructus non consumpti), zanemareni plodovi (fructus percipiendi).

Vrste civilnih plodova:- Dospjeli i nedospjeli – pravilo je da ovlaštenik može od dužnika zahtijevati izručenje

civilnih plodova istom nakon dospjelosti.

5.Ukupnost stvari (universitas rerum) – zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom gospodarskom svrhom, a u prometu se javljaju pod zajedničkim nazivom. Naziva se i skupna stvar. Npr. stado ovaca, biblioteka, skladište robe... Dakle, nema odnosa glavne i sporedne stvari. Unutar ukupnosti stvari treba spomenuti posebnu kategoriju koju nazivamo:

- Komplementarne stvari – skup fizički samostalnih stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj pomanjkanje samo jedne stvari onemogućuje pravilnu uporabu cjeline, npr. par rukavica.

Važnost razlikovanja komplementarnih stvari unutar skupne stvari očituje se u slučaju obveza upravljenih na predaju stvari.

Primjer: Ako naručimo biblioteku od 200 knjiga, a prodavatelj nam isporuči samo 100, on je tada manjkavo ispunio svoju obvezu. Međutim, ako naručimo 5 pari cipela broj 42, a dobijemo 10 lijevih cipela, prodavatelj tada uopće nije ispunio svoju obvezu.

- Novac i procjenjivost stvari – za građansko pravo su važne funkcije novca. Vrijednost stvari izražena u novčanom obliku naziva se cijenom. Razlikujemo:

Procjenjive stvari – one čija se vrijednost može izraziti novčanim ekvivalentom Neprocjenjive stvari – one koje se ne mogu svesti na novčani ekvivalent, npr. pramen

kose.

S obzirom na procjenjivost stvari, u građanskom pravu se razlikuju tri vrste cijene: Redovita – obična prometna vrijednost (tržišna cijena) Izvanredna – subjektivna vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim

mjerilima Afekcijska – posebna subjektivna vrijednost stvari koja nije procjenjiva objektivnim

mjerilima.

Te tri različite vrste cijena dolaze osobito do izražaja kod odgovornosti za štetu odnosno kod naknade štete.

15

Primjer: Netko je vlasnik književnog djela koje se sastoji od tri sveska (tri dijela). Recimo da je prometna vrijednosti trilogije 300. Svaki bi svezak imao redovitu cijenu 100. Međutim, vlasniku netko namjerno uništi prvi svezak. Određujući izvanrednu cijenu, nije dovoljno uzeti u obzir samo običnu prometnu vrijednost tog uništenog sveska (100.) Treba uzeti u obzir i za koliko se smanjila ukupna vrijednost čitave trilogije, pogotovo, ako se to izdanje ne može više dobiti. Poznato je da neki komplet kojemu nedostaje neki svezak, gubi na vrijednosti znatno više nego što vrijedi sam svezak koji nedostaje, često zbog jednog sveska čitav komplet postaje neupotrebljiv. Ali izvanredna cijena ipak se može ustanoviti po objektivnim kriterijima, iako se procjenjuje u prvom redu s obzirom na osobu korisnika (subjektivni kriterij). Tako, npr. nije svjedno je li oštećeni vlasnik čovjek koji se bavi literaturom i koji svakodnevno u svom radu treba čitav komplet, ili je pak to nepismena osoba koja nema neki posebni interes u vezi s kompletom. No ako je vlasnik trilogije dobio tu trilogiju od samog autora s posvetom, tada se ne može ni po kakvim objektivnim kriterijima ustanoviti vrijednost sveska koji je uništen, pogotovo, ako se upravo na tom svesku nalazi autorova posveta. Oštećenik ovdje neće zahtijevati naknadu štete vođen isključivo imovinskim interesima. Tu će biti ključno mjerilo njegova osjećajnost, njegova ljubav prema tom svesku, njegovo značenje za vlasnika osobno. Stoga, iako se afekcijska vrijednost izražava u novcu, ona ipak nije objektivna imovinska kategorija, nego je u prvom redu izraz vlasnikova subjektivizma. Stoga se ta cijena i ne određuje po mjerilima koja vrijede u prometu.

ČINIDBA

Činidba je svaka pozitivna ili negativna ljudska radnja koju je dužnik na temelju obveznog odnosa dužan izvršiti vjerovniku. Ona je objekt građanskopravnih, i to obveznopravnih odnosa.

Obveznopravni odnos ne dovodi odmah i do stvarnopravnog učinka, nego je takav učinak odgođen u budućnost.

Primjer: Kad kupim nekretninu nisam odmah postao i njezin vlasnik, nego samo imam obveznopravni zahtjev prema prodavatelju da mi ispuni činidbu, tj. da mi preda nekretninu u posjed, a to se u pravilu ne događa u trenutku sklapanja ugovora.

Karakteristike činidbe - da bi se neka radnja ili propuštanje smatralo činidbom, mora imati sljedeće pravne karakteristike:

1.Činidba mora biti ljudska radnja – ona mora biti manifestacija čovjekove djelatnosti ili propuštanja. Djelovanje koje potječe od elementarne sile, od životinje ili automata nije činidba. Pokreti automata smatraju se radnjom osobe koja se njime služi.

2.Činidba mora imati imovinski karakter – ispunjenje činidbe znači u pravilu ostvarenje gospodarskog interesa bilo koje strane u odnosu. Ispunjenje činidbe odražava se izravno ili neizravno u imovinskoj masi jedne ili obiju strana.

Primjer: Uzmimo obvezu da se preda stvar. Vjerovnik do ispunjenja činidbe nije tu stvar imao u svojoj masi. Kada dužnik izvrši dužno „davanje“, imovinska se masa vjerovnika povećava, dakle se mijenja.

Neizravno se imovinski karakter činidbe vidi, na primjer, u slučaju kada činidba služi za zadovoljenje neke kulturne potrebe.

Primjer: Ako je Hrvatsko narodno kazalište preuzelo obvezu da tjedno daje tri besplatne karte studentima Pravnog fakulteta, tada je to obveza koja se odnosi na imovinsku činidbu,

16

jer da nema te obveze, morali bi studenti iz vlastitog džepa platiti ulaznice, a time bi izazvali promjene u svojoj imovinskoj masi.

Imovinski karakter imaju i one činidbe koje kao objekt obveznog odnosa ne izazivaju izravno promjene u imovini, ali se sama obveza zbog povrede pretvara u odgovornost za štetu.

Primjer: Susjed koji svira klavir obveže se svom susjedu da u određeno doba dana neće svirati klavir kako bi ovaj drugi mogao u potpunom miru obavljati kakav posao u kojem ga muzika dekoncentrira. Ako bi klavirist usprkos preuzetoj obvezi ipak svirao, može ga susjed tužiti za naknadu štete koju je pretrpio zbog toga što nije mogao u miru obaviti svoj posao. Plaćanjem odštete došlo je do promjena u imovinskim masama.

Prema tome, imovinski karakter činidbe znači da se njezino ispunjenje izravno ili neizravno očituje u promjeni imovinske mase jedne ili obiju strana.

Primjer: Dogovor prijatelja da će u nedjelju poći u šetnju nije niti obveznopravni odnos, niti je objekt tog odnosa činidba u pravnom smislu.

3.Činidba mora biti moguća – radnja mora biti objektivno moguća, jer ono što je objektivno nemoguće ne može biti sadržaj obveze. Ako je činidba u trenutku sklapanja pravnog posla objektivno nemoguća, to je tzv. prvobitna nemogućnost činidbe. Subjektivna nemogućnost znači da činidbu nije u stanju izvršiti konkretni subjekt, dužnik koji se obvezao izvršiti ju. Ona ne utrnjuje obvezu, već ju pod određenim pretpostavkama pretvara u odgovornost za štetu.

4.Činidba mora biti pravno dopuštena – biti će pravno dopuštena ako se njezin sadržaj ne protivi Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva.

5.Činidba mora biti određena ili bar odrediva – činidba je određena kada je u svim pojedinostima točno označena, individualizirana (kad se točno zna obveza dužnika i pravo vjerovnika). Činidba je odrediva kad nije već u samom postanku obveze točno određena, ali pravni posao sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Među određene, ali ipak odredive činidbe spadaju:

a)Alternativne činidbe – dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim jednu od njih ispuni oslobađa se obveze

b)Fakultativne činidbe – dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno ispuniti neku drugu činidbu da bi se oslobodio obveze.

c)Generičke činidbe – sadržaj, odnosno objekt činidbe određen je samo po vrsti. Dužnik se oslobađa obveze davanjem određene stvari unutar vrste.

Primjer: Netko je dužan predati 100 kg pšenice. Tu imamo primjer generične činidbe. Budući da i tu u pravilu pravo izbora ima dužnik, on je obvezan predati 100 kg pšenice srednje kakvoće, bez obzira na „tip pšenice“.

SADRŽAJ ČINIDBE

1.Davanje (dare) je činidba davanja stvari. Dužnik je dužan vjerovniku pribaviti vlasništvo ili neko drugo stvarno pravo na stvari. Kod činidbe davanja uvijek je objekt činidbe stvar. Tako je npr. prodavateljeva obveza – predati stvar kupcu ili dužnikova obveza – osnovati založno pravo u korist vjerovnika uvijek činidba koja se označava sa dare – davanje

17

2.Činjenje (facere) je činidba rada. To je činidba koja se ispunjava trošenjem radne snage uz omoć mehaničkih sredstava ili bez njihove pomoći. Objekt činidbe rada može biti funkcija rada (npr. piljenje drva) ili rezultat rada (npr. načiniti portret).

3.Propuštanje (non facere – nečinjenje) je neizvršavanje određenih radnji od strane obveznika koje bi on inače mogao obavljati da nije u obveznom odnosu. Uvijek se radi o propuštanju vlastite radnje. Npr. obveza da u određeno doba dana neću svirati klavir.

4.Trpljenje (pati) je nesprečavanje tuđe radnje koju bismo bili ovlašteni spriječiti da se ne nalazimo u obveznom odnosu. Trpjeti se može samo tuđa radnja. Npr. ako smo susjedu dopustili prolaz preko našeg zemljišta.

IMOVINA

1.Imovina u gospodarskom smislu - skup dobara koja pripadaju određenom subjektu.

2.Imovina u pravnom smislu - skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem.

Kako stvari ulaze u imovinu? One ulaze u imovinu u obliku prava koja taj određeni subjekt ima na stvarima prema drugim subjektima.

Primjer: Moj sat kao materijalna stvar nije dio moje imovine. Sat je dio moje imovinske mase. Ali taj sat je moj. Ja na njemu imam pravo vlasništva. To pravo vlasništva dio je moje imovine. Dakle sat je ušao u moju imovinu u obliku prava vlasništva koje imam na njemu.

Međutim, imovina pravno ne odražava samo imovinsku masu određenog subjekta. To znači da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava koja se ne odnose izravno na stvari, dakle izravno na dijelove imovinske mase.

Primjer: A ima u svojoj imovinskoj masi među ostalim stvarima i 100 000 kn. To znači da se tih 100 000 javlja u njegovoj imovini kao pravo vlasništva nad tih 100 000 kn. Međutim, A je tih 100 000 kn pozajmio B-u. Što se dogodilo? Iz imovinske mase A nestalo je 100 000 kn, pa je time u njegovoj imovini nestalo pravo vlasništva nad tih 100 000 kn. Međutim, umjesto prava vlasništva pojavilo se u A-ovoj imovini novo pravo – pravo na tražbinu upereno protiv B-a. Kad bismo u A-ovoj imovinskoj masi tražili realan oslonac toga njegova novoga prava, ne bismo ga našli, zato jer to pravo više nije pravo na stvari, nego je to pravo na činidbu koju mora izvršiti B. On mora vratiti dug.

U vezi s pravnim pojmom imovine postavlja se pitanje što je s obvezama. Zar obveze nisu dio imovine? Po modernom shvaćanju, obveze nisu samostalan dio imovine, nego su one teret imovine, zapravo teret na pojedinim subjektivnim građanskim pravima. To istodobno znači da ima obveza koje uopće niti kao teret ne ulaze u imovinu.

Primjer: Vidjeli smo slučaj gdje je A pozajmio B-u 100 tisuća. Rekli smo da je izlaskom tih 100 tisuća iz A-ove imovinske mase A, istodobno izgubio i pravo vlasništva, a umjesto njega je dobio drugo građansko pravo – pravo tražbina pozajmljene svote. Dakle A, ima sada jedno subjektivno pravo. Sastav se njegove imovine promijenio o kakvoći, jer umjesto stvarnog ima obvezno pravo, ali je imovina po obujmu ostala ista. Pogledajmo situaciju kod B-a. On je pozajmicom od 100 tisuća povećao svoju imovinsku masu. U njegovoj se imovini pojavilo pravo vlasništva na tih 100 tisuća. Ali u B-ovoj imovini to pravo vlasništva ima jedan, nazovimo ga dodatak, koji nije imalo u A-ovoj imovini. B naime mora tih 100 tisuća vratiti. Prema tome, B-ovo pravo vlasništva opterećeno je obvezom vraćanja. To znači da je obveza teret subjektivnog prava ili teret imovine.

18

Drugi primjer: A je vlasnik sata. U A-ovoj imovini sat se pojavljuje u obliku prava vlasništva na satu. Ali budući da nema građanskog subjektivnog prava bez obveze na drugoj strani, to i ovdje svi drugi subjekti imaju obvezu da A-u ne diraju sat. Samo, ta obveza nije teret niti jednog subjektivnog prava koje nose subjekti različiti od A-a. Prema tome, ta obveza niti kao teret ne ulazi u imovinu drugih.

3.Imovina u knjigovodstvenom smislu - odnos aktive (prava) i pasive (obveze).

FUNKCIJE IMOVINE

a)Jamstvena funkcija – imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegove tražbine.

b)Olakšanje prometa – pomoću imovine omogućuje se da prava i obveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu. Upravo zbog te funkcije može se imovina pojaviti kao objekt određenih građanskopravnih odnosa.

U prvom redu bez kategorije imovine ne bi se moglo uopće zamisliti nasljedno pravo. No ne samo da bi bez kategorije imovine bilo nemoguće kreirati nasljedno pravo nego bi bez te kategorije bilo nemoguće udovoljiti suvremenim zahtjevima prometa, koji traži da se pravnim poslovima među živima omogući prijelaz čitave imovine ili dijela imovine s jednog subjekta na drugi. Primjeri: preuzimanjem imovine sklapanjem ugovora o ustupanju i rasprodaji imovine za života, ugovor o doživotnom uzdržavanju, itd. Ovdje treba spomenuti i darovanje imovine. Prema odredbama ZOO netko može darovati čitavu svoju sadašnju imovinu, ali od buduće može darovati samo polovinu. Time se onemogućuje subjektima da se potpuno liše imovine.

KARAKTERISTIKE IMOVINE

1.Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da određeni pravni subjekt može imati samo jednu imovinu. Nositelj imovine ne može svoju imovinu samovoljno razdijeliti u pojedine grupe pa za svaku od njih zasnovati poseban pravni režim (tada vjerovnik nikad ne bi znao iz koje imovinske grupe se može namiriti). Dopušteno je da se mogu razlikovati pojedini fondovi za postizanje posebnih ciljeva, no njihovo postojanje predviđeno je propisom.

Primjer: Po našem Obiteljskom zakonu bračni drugovi imaju vlastitu imovinu i bračnu stečevinu. Međutim, prema vjerovnicima se imovina bračnog druga pokazuje kao jedinstvena makar se sastoji od vlastite imovine i udjela u bračnoj stečevini.

2.Identitet znači da imovina pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlazili, a drugi u nju ulazili. Nositelj imovine može jedna prava stjecati, druga gubiti, a s pravnog gledišta njegova imovina ostaje ista.

Primjer: Ako netko proda tv, više nema tv ali ima novac od prodaje, tako da se vjerovnik još uvijek može namiriti, ako ne s tv-om, onda s novcem od njegove prodaje.

OSOBNA NEIMOVINSKA DOBRA

ZOO nabraja sva temeljna prava osobnosti i jamči njihovu zaštitu svakoj naravnoj i pravnoj osobi.

Osobna neimovinska dobra fizičke osobe su: život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda...

19

Osobna neimovinska dobra pravne osobe su: ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtka, poslovna tajna, sloboda privređivanja i dr.

Osobna neimovinska dobra mogu biti objekt subjektivnih građanskih prava i pravnih poslova. Ukupnost osobnih neimovinskih dobara koja pripadaju nekoj osobi čine njezinu osobnost.

Osobnost je ukupnost neimovinskih dobara koja pripadaju svakoj fizičkoj i pravnoj osobi samom činjenicom njezina postojanja kao pravnog subjekta. Pravo osobnosti je skup ovlaštenja koja pravnom subjektu priznaju norme subjektivnog prava na njegovim osobnim neimovinskim dobrima.

Dva su temeljna ovlaštenja na osobnim neimovinskim dobrima koja čine sadržaj prava osobnosti – raspolaganje i zaštita prema trećima.

Osnovne osobine prava osobnosti – to je neimovinsko pravo, po svom erga omnes djelovanju je apsolutno, strogo osobno, neprenosivo i nenasljedivo.

Pored navedenih, u prava osobnosti se uvršćuju, bilo samostalno ili kao podvrsta nekog od prava osobnosti – pravo na identitet, pravo na vlastitu sliku, pravo na glas, pravo na vlastite zapise i pisma.

PRAVNI POSLOVI

Pravni posao je očitovanje volje koje je, samo za sebe ili u vezi s drugim potrebnim pravnim činjenicama, usmjereno na postizanje dopuštenih pravnih učinaka među kojima su najvažniji postanak, promjena i prestanak nekog građanskopravnog odnosa.

S obzirom na činjenicu da ZOO, osim konsenzualnih ugovora priznaje i uređuje i nekoliko realnih ugovora, nije moguće pojam pravnog posla svesti samo na očitovanje volje jer za nastanak realnog ugovora potrebna je i predaja stvari.

Zakon o obveznim odnosima uređuje u prvom redu obveznopravne ugovore. Oni imaju tri bitne karakteristike:

- Takvim se ugovorima zasnivaju obveze i protuobveze- U takvim je ugovorima do maksimuma izraženo načelo dispozitivnosti ili načelo

autonomije pravnih subjekata - Nastaju prihvatom ponude.

S određenim pravnim poslom nastupa onaj učinak koji su strane htjele postići (namjeravani pravni učinak) ali i svi drugi pravni učinci koje pravni poredak veže za takav pravni posao (nenamjeravani pravni učinci), pa makar se strane ne očituju o svakom tom učinku.

Delikt nije pravni posao. Građanski delikt izaziva postanak građanskopravnog odnosa odgovornosti za štetu. Za sam postanak odnosa odgovornosti za štetu nije mjerodavna volja delikventa.

Vrste pravnih poslova:

1.Jednostrani i dvostrani

- Jednostrani nastaju očitovanjem volje samo jedne strane (ponuda, oporuka).

- Dvostrani nastaju suglasnim očitovanjem volje dviju strana koje stoje jedna nasuprot drugoj. Jedna strana je vjerovnik, druga dužnik. To su ugovori. Najvažniji su obvezni ugovori. Npr. zajam, kupoprodaja, najam, depozit, itd

20

Obvezni ugovori dijele se na dvije velike grupe:- Jednostranoobvezni ugovori – samo je jedna strana vjerovnik, a druga strana samo

dužnik. Npr. kod posudbe. - Dvostranoobvezni ugovori – svaka je strana istodobno i vjerovnik i dužnik. Npr. kod

kupoprodaje.

2.Pravni poslovi među živima (inter vivos) i za slučaj smrti (mortis causa)

- Među živima – oni kod kojih pravni učinak nastupa još za života strana, npr. posudba, kupoprodaja.

- Za slučaj smrti – oni kod kojih pravni učinak nastupa tek nakon smrti strane koja je poduzela pravni posao, npr. darovanje za slučaj smrti.

3.Naplatni (onerozni) i besplatni (lukrativni)

- Naplatni – oni kod kojih se za činidbu traži protučinidba, npr. kupoprodaja, zamjena. Nije važno daje li se protučinidba u novcu. Npr. zamjena je naplatni posao, jer se daje stvar za stvar.

- Besplatni – oni kod kojih se za činidbu ne traži i ne daje protučinidba. Npr. darovanje.

4.Komutativni i aleatorni

- Komutativni – oni kod kojih su u vrijeme sklapanja posla poznate međusobne činidbe i stranačke uloge. Npr. ugovor o zakupu, ugovor o najmu, kupoprodaja.

- Aleatorni – oni kod kojih u trenutku sklapanja nisu poznata prava i obveze strana, ponekad niti njihove stranačke uloge, već se to čini zavisnim od nekog vanjskog, neizvjesnog događaja.

Primjer: Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju obujam činidbe davatelja uzdržavanja ovisan je o duljini života primatelja uzdržavanja, to je nedvojbeno neizvjesna okolnost. Najpoznatiji primjeri – ugovori o okladi i gri.

5.Kauzalni i apstraktni

- Kauzalni – oni kod kojih je kauza (pravno oblikovana gospodarska svrha koja se pravnim poslom želi postići) naznačena kao bitan element pravnog posla.

Primjer: Kad posudim knjigu prijatelju, iz samog ugovora vidljivo je da mu je predajem na besplatnu uporabu. Gospodarska svrha koju prijatelj želi postići jest da pročita knjigu, a pravno oblikovana je stjecanje prava na besplatnu uporabu knjige.

- Apstraktni – oni kod kojih se cilj posla ne vidi iz samog posla.

Primjer: Mjenični posao - iz same mjenične isprave ne vidimo zašto se mjenični dužnik obvezao mjeničnom vjerovniku. Samo znamo da dužnik ima platiti određeni iznos novca, ali iz same mjenice ne vidimo potječe li njegova obveza iz kupoprodaje, zajma ili drugog pravnog posla.

6.Formalni i neformalni

21

- Formalni – oni za koje je oblik određen, bilo propisom, bilo voljom strana. To su pravni poslovi obvezatnog oblika.

- Neformalni – oni za koje oblik nije određen, tj. nije obvezatan određeni oblik. To je u pravilu pravni posao sklopljen u usmenom obliku.

SADRŽAJ PRAVNIH POSLOVA

a)Bitni sastojci (essentialia negotii) ili esencijalni, su oni koji su nužni za nastanak određenog tipa pravnog posla. Ako ih nema, nema ni određenog tipa pravnog posla. Određeni su strogim propisom, pa ih zovemo objektivno bitnim (za razliku od subjektivno bitnih kod kojih strane same ugovaraju da se imaju smatrati bitnima).

Primjer: Bitni sastojci kupoprodaje su predmet i cijena. Bitni sastojci zajma su obveza na predaju zamjenljivih stvari u vlasništvo zajmoprimcu s obvezom da on kasnije vrati istu količinu i kakvoću.

b)Prirodni sastojci (naturalia negotii) su oni koji se u pravnom poslu podrazumijevaju, jer proizlaze iz same prirode, odnosno pravne naravi određenog pravnog posla. Bez njih pravni posao može nastati i postojati. Određuju se propisom (jus dispositivum), ali ugovorne strane odlučuju da li će ih u sadržaju pravnog posla uvažiti ili ne.

Primjer: Kod kupoprodaje odgovornost otuđivatelja za mane prodane stvari. Ako strane sklapajući kupoprodajni ugovor nisu ništa ugovorile u pogledu nedostataka stvari, prodavatelj odgovara kupcu i za faktične i pravne nedostatke. Ali strane mogu takvu odgovornost prodavatelja izrijekom isključiti, a da usprkos tome pravni posao ostane kupoprodaja. Tako mogu prodati svoj radioaparat i pritom ugovoriti s kupcem da ne odgovaram za selektivnost aparata.

c)Nuzgredni sastojci (accidentalia negotii) su oni koji vrijede samo ako ih strane ugovore. Pravni posao može postojati bez nuzgrednih sastojaka, a bez bitnih ne može. Dok prirodni sastojci vrijede, onda kad strane ništa ne ugovore, dotle nuzgredni sastojci vrijede samo onda kad ih strane ugovore, jer se nuzgredni sastojci nikad ne podrazumijevaju. Strane ne smiju nuzgrednim sastojcima dirati u bitne sastojke, i ne smiju prijeći granicu mogućnosti i dopustivosti. Najčešći su uvjet, rok i nalog.

Uvjet (condicio) je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinci pravnog posla čine ovisnim o nekoj budućoj i neizvjesnoj okolnosti. To je odredba koju mogu pravnom poslu dodati samo subjekti, ne može se odrediti propisom.

Vrste uvjeta:

1.Pravi uvjeti (uvijek je buduća i neizvjesna okolnost):

a)Odgodni (suspenzivni) - odgađa učinak pravnog posla do vremena dok se uvjet ne ispuni ili ne izjalovi. Ako se ispuni, nastaju učinci pravnog posla i to od trenutka njegova sklapanja. Ako se ne ispuni odnosno izjalovi, do učinka posla neće ni doći.

Primjer: Dat ću ti knjigu ako položiš ispit. Ili prodajem ti auto, ako se u roku od osam dana ne nađe bolji kupac. U oba su slučaja nastali pravni poslovi, ali su njihovi učinci odgođeni do nastupa navedenih budućih i neizvjesnih okolnosti.

b)Raskidni (rezolutivni) – njegovim nastupom prestaju učinci pravnog posla. Ako se uvjet ispuni, učinak pravnog posla prestaje, a ako se raskidni uvjet izjalovi, učinak će ostati trajan.

22

Primjer: Darujem ti knjigu, ali ako padneš na ispitu trebaš mi ju vratiti.

c)Afirmativan – onaj koji zahtijeva da se nešto dogodi.

Primjer: Ako odeš u inozemstvo; ako se oženiš, itd. Nastane li doista ta buduća i neizvjesna okolnost, koju su strane postavile kao uvjet, kaže se da je afirmativni uvjet ispunjen.

d)Negativan – onaj koji zahtijeva da se nešto ne dogodi.

Primjer: Ako se ne oženiš, ako ne odeš u inozemstvo, ali i ako ostaneš u zemlji. Za takav se uvjet traži da se nešto ne dogodi. Ispunjen je tek onda kada je sigurno da više ne može doći do promjene koja je uvjetovana.

e)Potestativan – onaj kod kojega je ispunjenje one okolnosti koja je postavljena kao uvjet ovisno o volji i odluci uvjetno ovlaštenog. Npr. ako sutra otputuješ.

f)Kauzalni – onaj čije ispunjenje ovisi o nekom prirodnom događaju, ili o volji nekog trećeg. Npr. ako bude lijepo vrijeme, ako Ivan dođe k nama, itd.

g)Mikstni ili mješoviti – onaj čije ispunjenje ovisi o volji uvjetno ovlaštenog i o nekom vanjskom događaju ili djelovanju neke treće osobe. Npr. ako se oženiš tom i tom osobom.

2.Nepravi uvjeti (ako okolnost nije istodobno buduća i neizvjesna):

a)Nužni – onaj kod kojega okolnost koja se treba dogoditi doduše jest buduća, ali nije neizvjesna. Npr. ako N.N. umre.

Posao sklopljen pod nužnim raskidnim uvjetom postaje nevaljan, jer tu strane, vežući ga za okolnost koja je izvjesna, stvarno ne žele da njihov posao proizvede pravne učinke. Npr. darujem ti auto, ali trebaš mi ga vratiti, ako sutra osvane.

b)Pravni uvjet (conditio iuris) – nije uvjet, nego samo jedna od pretpostavaka potrebnih po propisu za postanak nekog pravnog odnosa. Npr. kupit ću ti auto pod uvjetom da odgovaraš za štetu koju njime počiniš.

c)Nemogući – onaj koji se ne može ostvariti niti fizički, niti pravno. Npr. ako prstom dotakneš Sunce (fizička, prirodna nemogućnost) ili ako kupiš Atlantski ocean (pravna nemogućnost)

d)Nedopušteni – onaj koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Ugovor u kojem je postavljen nedopušten uvjet, odgodni ili raskidni, ništetan je prema ZOO.

e)Nemoralan – onaj koji je protivan moralu društva. Istovremeno je i nedopušten.

Djelovanje uvjeta:

Djelovanje uvjeta treba pratiti kroz dva različita vremenska razdoblja. Prvo je vrijeme pendencije. Drugo razdoblje nastupa onog trenutka kad se uvjet ispuni ili izjalovi.

1.Vrijeme pendencije je razdoblje koje započinje sklapanjem pravnog posla i traje sve dok se uvjet ne ispuni, odnodno ne izjalovi. To je razdoblje očekivanja i neizvjesnosti. Ono što je dano ili plaćeno za vrijeme pendencije može se tražiti natrag prije ispunjenja uvjeta. Isto tako može se tražiti natrag dano ili plaćeno u slučaju ako se uvjet ispuni odnosno izjalovi.

Fikcija ispunjenja uvjeta – smatra se da je uvjet ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen.

23

Fikcija izjalovljenja uvjeta – uvjet nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen.

2.Ispunjenje uvjeta – uvjet je ispunjen (condicio existit) kada se dogodila, odnosno kada je nastala ona okolnost koja je bila predviđena u dispoziciji. Ispunjenje uvjeta znači kraj pendencije. Uvjet je odlučen ne samo kad se dogodila ona buduća i neizvjesna okolnost, nego i onda kad se izjalovio tj. kada je sigurno da se više neće ispuniti (condicio deficit).

Afirmativni uvjet se ispunio kada je nastao onaj događaj koji je bio predviđen kao uvjet. Ako takav događaj nije nastupio, a sigurno je da i neće nastupiti, afirmativni se uvjet izjalovio.

Negativni uvjet se ispunio ako nije nastao događaj koji je bio predviđen kao uvjet, a istodobno je postalo sasvim sigurno da se neće i dogoditi. Ako se pak događaj koji je bio postavljen kao uvjet doista zbio, tada se negativni uvjet izjalovio.

ROK (dies) je nuzgredna odredba dodana pravnom poslu kojom se učinak pravnog posla ograničuje vremenom, tj. učinak pravnog posla nastaje tek od određenog vremena ili pak traje do određenog vremena. Za razliku od uvjeta, rokovi se mogu uređivati propisom i ne javljaju se isključivo samo kod pravnih poslova. Kod roka nema neizvjesnosti. Kako će se rok računati odlučuju ugovorne strane.

Vrste rokova:

1.Početni rokovi (dies a quo) (iznajmljujem ti stan od 1.1. ove godine) i završni rokovi (dies ad quem) (iznajmljujem ti stan do 30.06. ove godine). Početni su slični suspenzivnim uvjetima, jer se učinak ne odgađa, a završni rezolutivnim uvjetima jer učinak pravnog posla prestaje nastupom roka.

Kod roka nema neizvjesnosti, jer se zna da će učinak nastupiti u određeno vrijeme, odnosno da će učinak pravnog posla prestati u određeno vrijeme.

Primjer: A se obveže B-u da će mu dati 1.000 kn ako položi ispit. Tu imamo posla sa suspenzivnim uvjetom. Ne zna se hoće li B uopće položiti ispit. Stoga ako A već prije ispita dade B-u 1.000 kn, može od njega to tražiti natrag (condicio indebiti) jer tako dugo dok B ne položi ispit, A još nije dužnik. Prema tome, ako je platio svotu prije ispita, tada je platio nešto što nije bio dužan platiti. Naprotiv, ako se A obveže B-u da će mu 1.7. dati 1.000 kuna, imamo posla s budućim, ali sigurnim pravom (ročni posao). Stoga, ako A dade B-u 1.000 kuna već 1.7. ne može to više tražiti natrag, jer je sigurno da bi tu istu svotu morao dati 1.7.

2.Jednostavni i složeni rokovi

- Jednostavni su oni kod kojih nema neizvjesnosti, određeni su kalendarski odnosno kao dies certus an, certus quando (dan, za koji je sigurno da će se dogoditi i kad će se dogoditi) npr. 1. rujna ove godine.

- Složeni su oni koji imaju element neizvjesnosti, pa se smatraju uvjetima – dies incertus pro conditione habetur. Složeni rokovi mogu, ovisno o kombinaciji s elementom neizvjesnosti, biti određeni na nekoliko načina:

o dies certus an, incertus quando: dan za koji je izvjesno da će se dogoditi, ali neizvjesno kada, npr. kad N.N. umre.

o dies incertus an, certus quando: dan za koji je neizvjesno da li će se dogoditi, ali se zna, ako se dogodi, kad će se dogoditi, npr. kad roditelji obećaju djetetu automobil za 25. rođendan.

24

o dies incertus an, incertus quando: dan za koji je neizvjesno da li će se i kada dogoditi, npr. dobiti ćeš automobil na dan završetka studija.

Određivanje rokova u ZOO – za rok u danima se određuje da počinje teći prvog dana poslije događaja od kojeg se rok računa, a završava istekom posljednjeg dana roka. Na isti način počinje teći i rok određen u tjednima, mjesecima ili godinama, a završava onoga dana koji se po imenu podudara s danom nastanka događaja od kojega je rok počeo teći. U slučaju da takva dana nema u posljednjem mjesecu roka, kraj roka pada na posljednji dan toga mjeseca. Npr. ako je rok počeo teći 31. dana u mjesecu, a treba završiti krajem mjeseca koji ima samo 30 dana, rok će završiti istekom 30-oga dana u tom mjesecu.

NAMET (modus) je nuzgredna odredba dodana besplatnom pravnom poslu kojom se stjecatelju nameće neka dužnost. Tipičan besplatan pravni posao među živima je darovanje. Može mu se dodati namet, pa dobivamo darovanje s nametom. Npr. dajem ti 3000 kn, ali s tim da odeš mjesec dana na oporavak. Namet nema karakter protučinidbe.

Namet se može dodati besplatnim pravnim poslovima među živima, oporuci ili pravnim poslovima za slučaj smrti. Naplatnim pravnim poslovima ne može se dodati namet.

Tipičan besplatni pravni posao među živima jest darovanje. Budući da je to besplatni pravni posao, može mu se dodati namet kao uzgredna odredba. Time dobivamo darovanje s nametom (donatio sub modo).

Primjer: Dajem ti 3.000 kn, ali s tim da odeš mjesec dana na oporavak. Ako obdarenik to prihvati, imamo posla s darovanjem s nametom kod kojeg namet ide u korist samog primatelja. Tu se najbolje vidi da namet (modus) nema karakter protučinidbe.

ZOO uređuje namet u općim odredbama o ugovornim obvezama i kod ugovora o darovanju, daje se opća odredba o nametu – ako je besplatni ugovor sklopljen uz namet, pa primatelj koristi ne ispuni namet, druga strana može zahtijevati ispunjenje nameta ili raskid ugovora. Neispunjenje nameta kod pravnog posla za slučaj smrti ima učinak ispunjenja raskidnog uvjeta.

OBLIK OČITOVANJA VOLJE

To su različiti oblici i različite mogućnosti u kojima se izražava unutarnja volja subjekta. Volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave. Oblici očitovanja volje jesu:

1.Usmeno očitovanje volje je očitovanje pomoću žive izgovorene riječi (viva vox).

2.Pisano očitovanje volje je očitovanje koje je dano pomoću pisanih riječi (scriptura), bez obzira na materijal na kojemu je pisano, sredstvo kojim se pisalo te vrstu pisma i jezika na kojem se izražavalo. Postoji tendencija da se i elektroničko očitovanje volje izjednači s pisanim oblikom.

Za pisano očitovanje volje nije bitno potječe li ili ne od vlastite ruke očitovatelja – pisano očitovanje volje ne mora biti vlastoručno napisano, ali mora biti vlastoručno potpisano. Dakako, ima iznimaka – odredba Zakona o nasljeđivanju koja glasi: Oporuka je pravovaljana ako ju je oporučitelj vlastoručno napisao i ako ju je potpisao.

- potpis – pisano očitovanje je pravovaljano onda kada je potpisano

25

- paraf- faksimil – mehanički otisak vlastoručnog potpisa- rukoznak – otisak prsta- elektronički potpis

3.Očitovanje volje znacima – klimanje glavom, kretnja rukom, mimika, itd. Kod očitovanja volje znakovima traži se da se upotrijebe općenito poznati i razumljivi znaci, odnosno da upotrijebljeni znaci budu razumljivi.

Obveznopravni ugovori nastaju prihvatom ponude. Prihvat se doista može dati i znakovima kao npr. pružanje ruke ili kimanje glave.

4.Očitovanje volje konkludentnim radnjama (činima) – spada u neizravna očitovanja, sastoji se u tome da se iz određenog ponašanja očitovatelja može sigurno zaključiti da je posrednim putem htio izraziti stanovitu volju.

- protestatio – očitovanje volje kojim se određena osoba unaprijed osigurava od pogrešnog shvaćanja njezinih postupaka.

- reservatio – očitovanje volje kojim se subjekt ograđuje od toga da se neki njegov čin shvati kao napuštanje prava.

5.Šutnja – šutnja ne znači prihvat ponude. Iznimke:

- Prva – kad ponuđeni stoji u stalnoj poslovnoj vezi s ponuditeljem u vezi s određenom robom.

- Druga – osobe koje su se ponudile izvršavati naloge druge osobe za obavljanje određenih poslova kao i osobe u čiju poslovnu djelatnost spada obavljanje takvih naloga, a u stalnoj su poslovnoj vezi s ponuditeljem (odvjetnici, komisionari, špediteri i sl.)

- Treća – (zagovara se u teoriji) – ugovor u isključivu korist ponuđenoga, npr. netko drugome pošaalje određenu stvar na dar.

OBLIK PRAVNIH POSLOVA

Pravni je posao stranačko očitovanje volje usmjereno na proizvođenje po pravu dopuštenih učinaka. Pod oblikom pravnog posla razumijevaju se samo oni oblici očitovanja volje u kojima se može izraziti potpuni sadržaj pravnog posla.

Pravni poslovi za koje se unaprijed ne traži određeni oblik zovu se neformalni pravni poslovi. Ako se za određeni pravni posao unaprijed traži određeni oblik, bilo po samom zakonu, bilo prema sporazumu strana, posao je formalan.

Najčešći oblici pravnih poslova:

1.Usmeni oblik – pravni posao sklopljen je u usmenom obliku onda kada su očitovanja stranačke volje dana bilo živom riječi bilo kombinacijom izgovorenih riječi, znakova i konkludentnih radnji. Najčešća primjena – tržnica, dućan, oporuka u izvanrednim prilikama. Svaka strana može od druge zahtijevati pisanu potvrdu usmeno sklopljenog ugovora, ali ugovor sklopljen u usmenom obliku je valjan iako pisana potvrda o njemu nije dana.

2.Pisani oblik – pravni posao sklopljen je u pisanom obliku onda kada su stranačka očitovanja volje dana pomoću pisanih riječi. Zahtjev pisanog oblika ispunjen je i kad strane izmjenjuju pisma ili se sporazumiju npr. elektroničkim putem. Pisani je pravni posao sklopljen onoga trenutka kad ga strane vlastoručno potpišu, odnosno kad na njega stave svoj rukoznak ovjeren od javnog bilježnika. Pisani pravni posao treba biti sastavljen bar u onoliko

26

primjeraaka koliko ima strana (mjerodavan je onaj primjerak koji je izvornik ili koje su strane odredile da služi kao izvornik ili se prosuđuje koji je primjerak izvornik).

3.Pravni posao sklopljen pred svjedocima – sudjelovanje svjedoka kod sklapanja pravnih poslova danas se, u pravilu, ne traži. Primjer za ovo bila bi pisana oporuka pred svjedocima.

4.Pravni poslovi uz sudjelovanje javnih tijela

a)Pravni poslovi sklopljeni pred nadležnim tijelom - sudski zapisnik i javnobilježnički akt.

Primjer sudskog zapisnika: Javna oporuka u obliku sudskog zapisnika (mogu načiniti osobe koje ne mogu ili ne znaju čitati ili se ne mogu potpisati) U javne oporuke spadaju i oporuke sastavljene pred javnim bilježnikom i oporuke pred konzularnim odnosno diplomatsko-konzularnim predstavnikom RH u inozemstvu.

Primjer javnobilježničkog akta: ugovori o uređenju imovinskih odnosa među osobama u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ugovori o raspolaganju imovinom maloljetnika i osoba lišenih poslovne sposobnosti, ugovori o darovanju bez predaje stvari u neposredan posjed obdarenika te svi pravni poslovi inter vivos koje osobno poduzimaju slijepi

b)Potvrđivanje (ovjeravanje, solemnizacija) privatnih isprava – time se privatnim ispravama daje značaj javnih isprava. Može se potvrditi samo pravni posao sklopljen u pisanom obliku. Solemnizacija se obavlja kod javnog bilježnika.

c)Ovjeravanje potpisa – potvrđuje se da potpis ili rukoznak na nekoj ispravi potječe od određene osobe (tim se ne potvrđuje sadržaj isprave). Ovjeravanje potpisa obavljaju javni bilježnici, tijela državne uprave i ovlaštene osobe u trgovačkom društvu, ustanovi ili drugoj pravnoj osobi.

5.Usmeni dodaci pisanom ugovoru – Ako je oblik ugovora propisan zakonom, kasnije izmjene i dopune ugovora moraju biti u istom obliku. Ako je posebni oblik ugovora određen voljom strana, ZOO dopušta izmjene i dopune neformalnim sporazumom, dakle usmeno. Kad se radi o istodobnim usmenim pogodbama neovisno o tome je li posebni oblik predviđen zakonom ili voljom strana, vrijedi samo ono što je u tom obliku sadržano.

Ciljevi i smisao oblika pravnih poslova – oblik se najčešće zahtijeva radi valjanosti pravnog posla, utuživosti, dokazivanja i upisa u javni registar.

VALJANOST I NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA

Pretpostavke valjanosti:- pravna i poslovna sposobnost subjekata- valjano i suglasno očitovanje volje- moguća, dopuštena, određena ili odrediva činidba- dopuštena pobuda- ponekad određeni oblik pravnog posla

ZOO je prihvatio dvodiobu nevaljanih pravnih poslova: oni mogu biti ili ništetni ili pobojni. Ništetnost ima dva pojmovna oblika – apsolutna ništetnost i relativna ništetnost.

NIŠTETNOST

Ništetni su oni pravni poslovi koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Nazivaju se i apsolutno ništetnim pravnim poslovima. S njima se postupa kao da nisu sklopljeni, kao da pravno ne postoje.

27

Ništetnost nastaje ex tunc (od samog trenutka sklapanja posla). Nastupa ex lege (na osnovi zakona), a sud na nju pazi po službenoj dužnosti (ex offo). Sud dakle, može samo proglasiti posao ništetnim i takva je odluka deklaratornog karaktera (samo utvrđuje već nastalu ništetnost). Strane ne mogu nagodbom otkloniti ništetnost ugovora koji su sklopile.

Razlozi ništetnosti:

a)Poslovna nesposobnost – poslovno su nesposobne maloljetne osobe (osim onih koji sklope brak ili postanu roditelji te onih koji imaju ograničenu poslovnu sposobnost a to su maloljetnici s navršenih 15 godina života a stupili su u radni odnos) i punoljetne osobe koje su lišene poslovne sposobnosti. Pravni poslovi koje bi sklopile te osobe bili bi ništetni. Pravna osoba može sklapati pravne poslove u okviru svoj pravne sposobnosti. Pravni poslovi koje sklopi pravna osoba s trećima izvan djelatnosti koje čine njezin predmet poslovanja, valjani su.

b)Nevaljanost i nesuglasnost očitovanja volje – nevaljano je svako očitovanje volje koje nije učinjeno slobodno i ozbiljno, zatim ako postoje drugi oblici nesuglasnosti između volje i očitovanja te ako očitovanja ugovornih strana nisu međusobno suglasna (odnosno ako postoje mane volje – slučajevi nesklada između volje i očitovanja):

- Svjesni nesklad između volje i očitovanja postoji u onim slučajevima kad osoba namjerno očituje nešto što uistinu neće. To su školski primjer, šala, simulacija, prijetnja, mentalna rezervacija.

- Nesvjesni nesklad između volje i očitovanja postoji u onim slučajevima kad osoba nesvjesno očituje ono što uistinu ne želi. To su zabluda, neznanje, nesporazum i prijevara.

Sve mane volje osim mentalne rezervacije izazivaju nevaljanost pravnih poslova. Neke izazivaju ništetnost, neke pobojnost.

Mentalna rezervacija je svjestan nesklad između volje i očitovanja kad jedna strana prigodom sklapanja pravnog posla svjesno očituje kao svoju volju nešto što ona uistinu neće, a druga strana za to ne zna. Primjer toga je dražba.

Ništetnost poslova uzrokuju sljedeće mane volje:

1.Školski primjer i šala – odstupanje od zahtjeva ozbiljnosti očitovanja. To je svjestan nesklad između volje i očitovanja. Ipak, posao sklopljen u šali može biti valjan ako jedna od ugovorenih strana opravdano shvati posao ozbiljnim.

Primjer: A je da umiri svoje bolesno dijete, u šali dao nalog prijatelju B-u da za dijete kupi neku skupu igračku. A je bio uvjeren da je njegov prijatelj to shvatio kao šalu. Međutim, B je nalog ozbiljno shvatio i kupio igračku. Na kraju je A prema propisima o mandatu morao B-u nadoknaditi trošak.

2.Simulacija je prividno sklapanje ugovora odnosno općenito pravnih poslova. To je također oblik svjesnog nesklada između volje i očitovanja. Simulacija se može javiti kao:

- Apsolutna – sklapanje prividnog ili fiktivnog pravnog posla radi zaobilaženja propisa, prijevare trećih ili u kakvu drugu svrhu.

28

Primjer: Prividna prodaja stvari prijatelju ili bliskom srodniku radi prikrate vjerovnika, ili prividno otuđenje nekretnine radi stjecanja nekog prava, ili prividan zajam radi „spašavanja“ nečije kreditne sposobnosti i sl.

Takav posao, međutim, prema trećima, proizvodi pravne učinke pod uvjetom da je treća osoba bila savjesna, tj. da nije znala niti morala znati fiktivnost posla.

- Relativna – sklapanje prividnog posla da bi se njime prikrio drugi posao.

Primjer: Strane prividno sklope kupoprodajni ugovor samo da bi prikrile stvarno sklopljeni ugovor o darovanju i tako izbjegle primjeni nepovoljnijih propisa o porezu i sl. Radi se o dva ugovora – prividno sklopljenom (simuliranom) i prikrivenom (disimuliranom). Simulirani posao je ništetan, a disimilirani je valjan, pod uvjetom da su za to ispunjene sve potrebne pretpostavke. I ovdje se štite treće savjesne osobe.

3.Nesporazum (dissensus) – kad ugovorne strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesuglasnost o pravnoj naravi ugovora koji sklapaju ili o kojem bitnom sastojku ugovora. Smatra se da ugovor nije niti nastao. Razlikujemo:

- nesporazum o pravnoj naravi ugovora (A izjavi da posuđuje svoju knjigu B-u, a B prima to očitovanje kao darovanje)

- nesporazum o činidbi obveze (kad najmodavac, pri sklapanju ugovora o najmu stana, drži da je ugovorio tjednu, a najmoprimac da je ugovorio mjesečnu najamninu, ili kod kupoprodaje, prodavatelj drži da je cijenu ugovorio u eurima, a kupac u kunama).

4.Sila (vis absoluta) – fizička sila podrazumijeva izvršavanje akata nasilja nad nekom osobom u trenutku očitovanja i radi iznuđivanja očitovanja volje.

Primjer: Netko primora drugoga da potpiše ugovor nasilnim vođenjem njegove ruke pri potpisivanju. Riječ je o grubom načinu izazivanja nesklada između prave, unutarnje volje subjekta i njezina očitovanja kao vanjske manifestacije.

Ugovor sklopljen uporabom sile ništetan je.

c)Nemogućnost, nedopuštenost, neodređenost ili neodredivost činidbe

Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

- Nemogućnost činidbe – razlog je nevaljanosti pravnog posla, ako je činidba bila objektivno nemoguća u vrijeme sklapanja posla. Pod objektivnom nemogućnošću činidbe misli se na radnju koju nitko ne može izvršiti. Subjektivna nemogućnost činidbe u vrijeme sklapanja pravnog posla ne izaziva njegovu ništetnost, nego samo odgovornost dužnika za neispunjenje preuzete obveze.

Primjer: Zidar se obveže izgraditi kuću s lukovima od klesanog kamena, pa mu to ne pođe za rukom zbog nedovoljnog iskustva u zidanju kamenom.

Ako činidba kasnije postane nemoguća (naknadna nemogućnost), to neće izazvati ništetnost posla Dužnik će u tom slučaju odgovarati za štetu, ako je nemogućnost činidbe nastupila njegovom krivnjom. Ako nemogućnost činidbe nastupi iz razloga za koje dužnik ne odgovara, obveza prestaje. Ako su objektom činidbe generičke stvari obveza ne prestaje čak i kad sve takve stvari što ih dužnik ima propadnu zbog okolnosti za koje on ne odgovara, osim ako su te stvari trebale biti uzete iz određene mase tih stvari, pa cijela ta masa propadne bez krivnje dužnika.

29

Osim objektivne poznata je i pravna nemogućnost činidbe, npr. kupoprodaja stvari izvan prometa.

- Nedopuštenost činidbe postoji ako je činidba protivna Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva (osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo). Pravni je posao takva sadržaja ništetan. Tu se razlikuju:

- Zabranjeni pravni poslovi – poslovi koji su protivni prisilnim propisima pravnog poretka. Npr. ugovori koji se odnose na stvari izvan prometa, ugovore kojima se zlorabi monopolski položaj na tržištu, ugovore o nasljedstvu, ugovore o produljenju ili skraćivanju roka zastare, itd.

- Nemoralni pravni poslovi – oni koji se protive moralnim normama određene društvene zajednice. Npr. ugovor o zajmu koji je dan radi hazardiranja, pa je suglasno tome odbijen zahtjev za povrat zajma.

- Zelenaški pravni poslovi – zelenaški ugovor je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

Primjer: Zelenaški je ugovor o doživotnom uzdržavanju u uvjetima kada je bilo izvjesno da predstoji smrt primatelja uzdržavanja, da bi se iskorištavanjem tuđe nevolje postigla nerazmjerna imovinska korist.

Zelenaški je ugovor ništetan. Takav ugovor može ostati na snazi ako oštećenik u roku od 5 godina od sklapanja podnese sudu zahtjev za smanjenje obveze na pravičan iznos, a sud tome, ako je to moguće udovolji.

Za fizičke osobe koje sklope zelenaški ugovor, da bi za sebe ili drugog ugovorile nerazmjernu imovinsku korist, predviđena je i kaznena odgovornost.

- Neodređenost ili neodredivost činidbe – pravni posao će biti ništetan ako je činidba neodređena ili neodrediva. Neodređena je ako poslom nije predviđeno dovoljno pojedinosti za njezinu individualizaciju, pa dužnik ne zna pouzdano što treba ispuniti vjerovniku. Posao bi mogao biti valjan kada bi činidba bila odrediva, ali ako nije, posao je ništetan. Iznimka od tog pravila: Kada ZOO propisuje način određivanja činidbe ili prepušta sudu da ju odredi.

Primjer: Kad trgovačkim ugovorom o kupoprodaji cijena nije određena, niti u njemu ima dovoljno podataka s pomoću kojih bi se ona mogla odrediti, kupac je dužan platiti cijenu koju je prodavatelj redovno naplaćivao u vrijeme sklapanja ugovora, a kad ove nema razumnu cijenu. Pod razumnom cijenom smatra se tekuća cijena u vrijeme sklapanja ugovora, a ako se ona ne može utvrditi, onda cijena koju utvrđuje sud prema okolnostima slučaja.

d)Nedopuštenost pobude – pretpostvke pod kojima će zbog pobude ugovor biti ništetan moraju se kumulativno ispuniti, a one su:

- pobuda mora biti nedopuštena (protivna Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva)- da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor- da je drugi ugovaratelj znao ili morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na njegova suugovaratelja da sklopi ugovor (ova pretpostavka se ne zahtijeva kod besplatnog ugovora).

30

Primjer: A kupuje podrumske prostorije, ali ne kupuje ih da bi u njima uredio stan u kojemu bi stanovao, nego ih kupuje zato što su vrlo pogodne za narkomanske seanse. Ako prodavatelj ništa ne zna o osnovnoj pobudi kupca, o toj subjektivnoj svrsi koja se može realizirati jedino kupoprodajnim ugovorom, ostala bi ta osnovna pobuda, ta osnovna ili subjektivna svrha samo na rangu motiva, dakle bez utjecaja na valjanost posla. Bitna pobuda postala bi dio ugovornog sadržaja samo ako bi suugovaratelj znao ili morao znati za pobudu. Ta subjektivna svrha ne mora biti naznačena izrijekom, expressis verbis. U našem je slučaju, recimo, pomalo javna tajna da se A bavi poslovima s drogama. Prodavatelju bi se u tom slučaju moglo dokazivati da je morao znati za bitnu pobudu kupca da sklopi ugovor o kupoprodaji podrumskih prostorija.

e)Nedostatak potrebnog oblika – ZOO usvaja u pogledu oblika ugovora načelo neformalnosti, što znači da se ugovor može sklopiti u bilo kojem obliku, odnosno da se određeni oblik samo iznimno zahtijeva kao pretpostavka valjanosti. To su sljedeća dva slučaja – ako je propisom predviđeno i ako su se ugovorne strane sporazumjele da posebni oblik bude uvjet valjanosti njihova ugovora.

ZOO predviđa i mogućnost konvalidacije ugovora koji nije sklopljen u obliku koji se zahtijeva za njegovu valjanost. Ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra se pravovaljanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju.

DJELOMIČNA NIŠTETNOST

Pravni posao može biti i djelomično ništetan. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.

POSLJEDICE NIŠTETNOSTI

Pravne posljedice ništetnih pravnih poslova sastoje se u pravima, dužnostima i odgovornosti strana koje su ga sklopile te ovlaštenjima suda u vezi s ostvarivanjem tih prava i dužnosti. Izražene posve konkretno to su:

1.Obveza restitucije – osnovna dužnost ugovornih strana koju im nameće ZOO u slučaju ništetnosti ugovora jest povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) i to tako da svaka od njih vrati drugoj sve što je primila na osnovi takvog ugovora. Ako povrat nije moguć (npr. predana stvar je potrošena) ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

2.Odgovornost za štetu – pada na onu stranu koja je kriva za sklapanje ništetnog posla. Dužnost naknade ne postoji ako se dokaže da je strana koja trpi štetu zbog ništetnosti posla znala ili prema okolnostima morala znati za postojanje uzroka ništetnosti.

- Negativni pogodbeni interes – naknada štete koju je savjesna strana pretrpjela poduzimajući različite radnje u uvjerenju da je ugovor valjan. Ovdje se zahtjev za naknadu štete ne temelji na povredi ugovorne obveze, jer obveze nema. Riječ je o građanskom deliktu, naknada je limitirana granicom koristi koju bi strana imala od ugovora da je valjan - pozitivni pogodbeni interes.

TKO I U KOJEM ROKU MOŽE ISTICATI NIŠTETNOST

ZOO nije ograničio krug osoba koje se mogu pozivati na ništetnost. Svaka se zainteresirana osoba može pozivati na ništetnost - ugovorne strane, treće osobe (npr. državni odvjetnik). Vrijeme isticanja ništetnosti nije ograničeno.

31

POBOJNOST

Pobojni (relativno ništetni) pravni poslovi proizvode pravne učinke kao i valjani, ali se mogu, iz propisima predviđenih razloga i u predviđenom roku, poništiti. Do poništenja takvi se poslovi po svojim učincima ne razlikuju od valjanih, a ako protekne rok za njihovo poništenje, oni postaju valjani, konvalidiraju.

Ako pobojan ugovor bude poništen, posljedice poništenja nastupaju ex tunc (od dana njegova sklapanja). Sud ne pazi na pobojnost po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev strane u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Dakle, pobojnost ne nastupa ex lege, već se mora podignuti tužba na pobijanje, tzv. querella nullitatis.

RAZLOZI POBOJNOSTI

1.Ograničena poslovna sposobnost – razlog je pobojnosti samo u slučaju kad ograničeno sposobna osoba sklopi pravni posao bez zahtijevanog odobrenja svojega zakonskog zastupnika, ili kad se takvo odobrenje uopće ne zahtijeva.

Primjer iz Obiteljskog zakona: Djeca s navršenih 15 godina života, koja se nalaze u radnom odnosu, mogu raspolagati svojim dohotkom, odnosno zaradom uz dužnost da pridonose svojem uzdržavanju. Odobrenje nije potrebno ni osobama djelomično lišenim poslovne sposobnosti za sklapanje onih ugovora čije im sklapanje odlukom suda nije zabranjeno.

Suugovaratelj osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću ima, u slučaju da s njim sklopi ugovor koji nije odobrio zakonski zastupnik, pravo raskinuti ugovor pod uvjetom da nije znao da ta osoba nije imala punu poslovnu sposobnost i u slučaju da je znao da njegov suugovaratelj nije potpuno poslovno sposoban, ako ga je prevario da ima odobrenje svojega zakonskog zastupnika. Pravo na raskid ugovora vezano je rokom od 30 dana od saznanja za poslovnu nesposobnost, odnosno odsutnost odobrenja zakonskog zastupnika. Osim prava na raskid ugovora, suugovaratelju osobe s ograničenom poslovnom sposobnošću dano je i pravo da, u slučaju sklapanja ugovora bez zakonskog zastupnika, pozove zakonskog zastupnika da se očituje odobrava li ugovor. Predmnjeva se da je zakonski zastupnik odbio dati odobrenje ako se nije očitovao u roku od 30 dana od tog poziva.

2.Mane volje koje izazivaju pobojnost jesu:

a)Prijetnja – kod prijetnje se razlikuju psihička prisila (vis compulsiva) i fizička sila (vis absoluta). Fizička sila izaziva ništetnost pravnog posla. O prijetnji kao razlogu pobojnosti govori se kad jedna strana ili netko treći stavljanjem u izgled nekog zla, izazove opravdani strah kod druge strane zbog čega ova sklopi određeni pravni posao. Strana koja je pod prijetnjom sklopila pravni posao ima pravo zahtijevati njegovo poništenje.

b)Zabluda (error) – pogrešna predodžba o nekoj okolnosti. Ovisno o okolnostima na koje se zabluda odnosi razlikujemo zabludu o pravu (error iuris), zabludu o činjenicama (error facti), zabludu u motivu (error in motivo). Zabluda se smatra manom volje, uvrštavamo je u oblike nesavjesnog nesklada između volje i očitovanja. Uvažava se samo ona zabluda koja se odnosi na bilo koji bitni sastavni sastojak pravnog posla.

Zabluda koja se odnosi na elemente ili sastojke pravnog posla, iznimno i na motive preuzimanja obveze, može se nazvati pravnoposlovna zabluda. Ona se dijeli na:

- Zabluda u očitovanju – radi se o nesavjesnom neskladu između očitovanja i volje jer je očitovatelj izjavio nešto što ne odgovara njegovoj pravnoj volji, dakle očitovao je ono što očitovati nije htio.

32

Neki autori, upozoravaju da i zabluda u očitovanju može biti dvovrsna. U prvom slučaju očitovatelj zapravo nije htio niti sam akt koji predstavlja njegovo očitovanje, a razumije se da stvarno nije htio niti sadržaj.

Primjer: A (prodavatelj) i B (kupac) usmeno su se sporazumjeli o prodaji odnosno kupnji A-ova vinograda. Pritom su se dogovorili da porez na promet plaća prodavatelj zato jer je A imao posebni privilegij oslobođenja od plaćanja poreza. B je zamolio jednog znanca da mu napiše ugovore, ali je zaboravio upozoriti na klauzulu o plaćanju poreza. Sastavljač ugovora vjerovatno je zbog toga napravio dvije varijante. Po jednoj varijanti porez plaća prodavatelj (ugovor 1), a po drugoj porez plaća kupac (ugovor 2). Prodavatelj A stvarno je htio potpisati ugovor 1, a poderati ugovor 2. Međutim, zabunom je potpisao ugovor 2. Kupac nije htio biti prisutan kod potpisa i ta se zabluda uočila istom pri ovjeri potpisa. Do spora nije došlo.

- Poslovna zabluda u užem smislu – očitovatelj je očitovao ono što je htio očitovati, međutim nesklad je ipak neizravan jer je upravo takva volja stvorena i očitovana zato što je očitovatelj bio u zabludi glede jednog elementa pravnog posla.

- Neprava zabluda – slučaj nesklada između očitovanja i volje u kojem očitovatelj stvarno neće ni očitovanje ni njegov sadržaj, ali toga u trenutku davanja izjave uopće nije svjestan.

Primjer: Slučaj kad ponuđeni hoće odbiti ponudu, ali u izjavi ne napiše „odbijam“ nego napiše upravo obratno „prihvaćam“.

Ovamo spadaju i slučajevi tzv. krivog prenošenja.

Primjer: Na jedan oglas o iznajmljivanju stana kućevlasnik je dobio neobično mnogo ponuda. Kada je kontrolirao oglas, vidio je da tamo piše „iznajmljuje se stan obitelji s djecom“, a on je dao oglas „iznajmljujem stan obitelji bez djece“.

- Prava zabluda – također je slučaj nesklada između očitovanja i volje kod kojega očitovatelj neće ono što je očitovao. Prava zabluda jest onaj slučaj nesvjesnog nesklada između očitovanja i volje kod kojega očitovatelj doista neće onaj sadržaj koji je objektivno izrazio, a toga nesklada nije bio niti svjestan u trenutku davanja izjave. U slučaju prave zablude očitovatelj nije htio niti to očitovanje, niti takav njegov sadržaj.

Primjer: A je htio za tuđi dug založiti svoju nekretninu, ali se tako očitovao da je postao poruk i platac.

Bitnost zablude – bitnom se prema ZOO smatra zabluda samo onda ako se odnosi na:- Objekt ugovora (error in corpore)- Bitna svojstva objekta ugovora (error in qualitate i error in substantia)- Osobu s kojom se sklapa pravni posao, ako se sklapa s obzirom na tu osobu (error in

persona)- Okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a

strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila posao takva sadržaja- Pobudu koja je, ali isključivo kod besplatnih pravnih poslova, bila odlučna za

preuzimanje obveze (error in motivo).

Učinak zablude:- Teorija očitovanja – nije važno što se htjelo, nego što se očitovalo (danas napuštena)- Teorija volje – bitno je ono što se htjelo, a ne ono što se očitovalo (pretežno se

prihvaća u nasljednom pravu, oporučnom)- Teorija povjerenja – njoj su se priklonili redaktori ZOO. Važeća je na području

stvarnog i obveznog prava – redovito se uvažava ono što se očitovalo, a tek u slučaju spora ispituje se i pod određenim pretpostavkama uvažava ono što se htjelo. Kod

33

zablude uvažit će se prava volja ugovorne strane dokaže li se da je zabluda bitna. U protivnom, vrijediti će ono što je očitovano. Iznimka – kada je druga ugovorna strana spremna ispuniti ugovor kao da zablude nije ni bilo, ugovorna strana neće se moći pozivati na zabludu iako je bitna.

Primjer: Netko kupi televizijsku antenu uvjeren da će pomoću nje ostvariti dobar prijem programa određene tv postaje, pa u tome ne uspije, jer kupljena antena nema takva svojstva. On neće moći tražiti poništenje ugovora zbog zablude u bitnom svojstvu stvari, ako je druga strana spremna isporučiti mu odgovarajuću antenu.

c)Prijevara – o prijevari se radi kad jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi s namjerom da je time navede na sklapanje pravnog posla. Naziva se još „izazvanom zabludom“ ili „kvalificiranom zabludom“, te „lukavstvom“. Može se učiniti aktivnim ponašanjem (npr. prodavatelj pozlaćene narukvice uvjeri kupca da mu proda zlatnu narukvicu kakvu on i želi kupiti) i pasivnim držanjem - u slučaju da primijeti zabludu kod druge strane, svjesnim propuštanjem da je upozori na zabludu. Npr. prodavatelj ne upoziri kupca da je građevinsko zemljište koje mu prodaje radi izgradnje obiteljske kuće, namijenjeno izgradnji ulice.

Prijevarom se ne smatra reklama i drugi oblici ponekad pretjerane hvale određene robe, ako su uobičajeni u prometu i ne uzimaju se suviše ozbiljno. Strana koja je prijevarom navedena na sklapanje pravnog posla ima pravo zatražiti njegovo poništenje, pri čemu se ne zahtijeva bitnost zablude. Ima pravo zahtijevati i naknadu pretrpljene štete.

Ugovor se može poništiti i ako je prijevaru učinila treća osoba.

3.Povrede načela jednake vrijednosti činidaba – jedno od temeljnih načela obveznog prava je načelo jednake vrijednosti činidaba, prestacija, kojeg su strane dužne poštivati prilikom sklapanja naplatnih ugovora. Ovisno o intenzitetu ugrožavanja toga načela posljedice mogu biti: ništetnost ugovora (npr. zelenaški ugovor), mogućnost raskida ugovora (npr. kod odgovornosti za materijalne i pravne nedostatke ispunjenja) ili pobojnost ugovora.

Pobojnost je predviđena u slučaju instituta prekomjernog oštećenja – nastaje kad u vrijeme sklapanja naplatnog pravnog posla postoji očiti nesrazmjer između činidbe i protučinidbe.

4.Pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika – svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu, može pobijati radnju svoga dužnika koja je poduzeta na njegovu štetu, ako zbog njezina izvršenja dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje vjerovnikove tražbine. To je tzv. pobijanje izvan stačaja. Za uspješno pobijanje nužno je ispunjenje određenih pretpostavaka:

1.dospjelost vjerovnikove tražbine – tražbina se smatra dospjelom od trenutka kad je vjerovnik ovlašten zahtijevati njezino ispunjenje; ako je novčana, od trenutka kad je ovlašten zahtijevati njezinu isplatu.

2.izvršenje pravne radnje dužnika na štetu vjerovnika – pod radnjom treba razumjeti ponajprije pravne poslove, jednostrane i dvostrane, naplatne i besplatne ali i različite druge radnje, uključujući i propuštanja. Pod propuštanjem misli se na ona zbog kojih je dužnik izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala kakva materijalna obveza.

Paulijanska tužba (actio Pauliana) - tužba kojom se pobija radnja dužnika na štetu vjerovnika. Razlikuju se četiri:

34

a)Dolozna (actio Pauliana dolosa) – pretpostavke za podizanje:- znanje dužnika da radnjom šteti vjerovniku mora postojati u trenutku poduzimanja radnje / sklapanja posla. Naknadno saznanje ne škodi.- da je protivniku pobijanja bilo poznato da dužnik zna- da se radi o naplatnom pravnom poslu ili naplatnom raspolaganjuTužba se podiže u roku od 1 godine od sklapanja pravnog posla / poduzimanja radnje.

b)Kulpozna (actio Pauliana culposa) – podiže se kad dužnik nije znao, ali je u trenutku poduzimanja radnje odnosno sklapanja pravnog posla mogao znati da šteti vjerovniku; da je protivnik pobijanja mogao znati za dužnikovu nepažnju, da se radi o naplatnom pravnom poslu ili raspolaganju. Rok je 1 godina.

c)Obiteljska (actio Pauliana familliaria) – predviđena je za slučaj kad dužnik sklopi pravni posao ili poduzme raspolaganje u korist svog bračnog druga ili srodnika, a na štetu vjerovnika. Mora se raditi o naplatnom poslu, rok za podizanje je 3 godine.

d)Kvazipaulijanska – namijenjena je pobijanju besplatnih pravnih poslova i radnji kojima je izvršeno besplatno raspolaganje u korist treće osobe. Npr. ugovor o darovanju, beskamatni zajam, odricanje od nasljedstva, oproštaj duga, isplata tuđeg duga, preuzimanje duga, derelikcija, razna propuštanja. Vjerovnik dokazuje samo besplatnost raspolaganja jer se neoborivo presumira da je dužnik znao i morao znati da se poduzetim raspolaganjima nanosi šteta vjerovniku. Rok pobijanja je 3 godine.

Pasivno legitimirani kod paulijanskih tužbi: - dužnik i osoba s kojom je sklopljen pravni posao odnosno osoba u čiju korist je

poduzeta radnja- sveopći sljednici osobe s kojom je sklopljen pravni posao (npr. nasljednici)- singularni nasljednici te osobe (osobe s kojima je ona pravnim poslom prenijela

stečenu korist).

Tuženik protiv kojega je podignuta paulijanska tužba, može izbjeći pobijanje, ako ispuni dužnikovu obvezu prema vjerovniku.

POSLJEDICE PONIŠTENJA

Posljedice su jednake kao i kod ništetnosti - povrat u prijašnje stanje (obveza restitucije) i odgovornost za štetu. Ako dođe do poništenja pobojnog posla, ima se izvršiti vraćanje onoga što je u izvršenju toga posla ispunjeno, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme vraćanja odnosno donošenja sudske odluke.

1.Obveza restitucije - Pravo na potpunu restituciju ne postoji u slučaju da pravni posao bude poništen zbog ograničene poslovne sposobnosti – suugovaratelj ograničeno poslovno sposobne osobe može zahtijevati vraćanje samo onog dijela ispunjenja koji se nalazi u imovini te osobe ili je upotrijebljen u njezinu korist. Također se može zahtijevati povrat onoga što je namjerno uništeno ili otuđeno. Kod pobojnosti nema zapreke da strane svojim sporazumom drukčije urede svoje odnose kod restitucije, npr. da se ispunjeno do trenutka poništenja vraća.

2.Odgovornost za štetu – ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti, odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog poništenja ugovora, pod uvjetom da je bio savjestan tj. da nije znao ni morao znati za postojanje uzroka pobojnosti. Odgovornost postoji u nekim slučajevima i kad ugovaratelj na čijoj je strani uzrok pobojnosti nije kriv za pobojnost ugovora. Tako kod zablude druga savjesna strana ima pravo zahtijevati naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana u zabludi nije kriva za svoju zabludu. Ograničeno poslovno

35

sposobna osoba odgovara za štetu nastalu poništenjem ugovora ako je lukavstvom uvjerila svojeg suugovaratelja da je poslovno sposobna.

TKO I U KOJEM ROKU MOŽE ZAHTIJEVATI PONIŠTAJ

Krug osoba je znatno uži – strane u poslu, a iznimno i treće osobe. Od strana u poslu poništenje može zahtijevati ona u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Rokovi:

1.Subjektivni rok – poništenje se može zahtijevati u roku od 1 godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno prestanka prisile ako je posao sklopljen pod prijetnjom.

2.Objektivni rok – krajnji rok za poništenje je 3 godine računajući od dana sklapanja pravnog posla.

3.Jedinstveni objektivni rok predviđen je kod prekomjernog oštećenja – 1 godina računajući od dana sklapanja pravnog posla.

Svi ti rokovi su prekluzivni, pa se nakon njihova proteka gasi pravo zahtijevati poništenje.

KONVALIDACIJA

Konvalidacija je naknadno osnaženje nevaljanih pravnih poslova. Prema ZOO je moguća u određenim slučajevima i uz ispunjenje zakonom predviđenih pretpostavaka:

1.Ništetni pravni poslovi u pravilu se ne mogu konvalidirati. Iznimke:

a)Zabranjeni pravni poslovi konvalidirati će se ako je zabrana manjeg značenja i ako je posao ispunjen

b)Zelenaški pravni poslovi konvalidirati će se ako oštećenik istakne zahtjev da se njegova obveza smanji na pravičan iznos, ako takav zahtjev podnese u roku od 5 godina od sklapanja pravnog posla, ako sud udovolji tom zahtjevu, a udovoljiti će mu ako je to moguće.

c)Pravni posao za čiju valjanost se zahtijeva pisani oblik a nije sklopljen u tom obliku konvalidirati će se ako su ga stranke ispunile u cijelosti ili u pretežitom dijelu.

2.Pobojni pravni poslovi se u pravilu mogu konvalidirati. Mogućnost konvalidacije ovisi o ponašanju strana, u prvom redu one u čijem je interesu pobojnost ustanovljena. Ona odlučuje hoće li se koristiti pravom da zahtijeva poništenje posla ili ne. Ako se odrekne prava na poništaj (osim u slučajevima kada joj odricanje unaprijed nije dopušteno npr. kod prekomjernog oštećenja), ili u zakonskom roku ne podigne tužbu na poništenje, pravni posao će konvalidirati. Pobojan posao zbog ograničene poslovne sposobnosti konvalidirati će i u slučaju ako zakonski zastupnik naknadno odobri takav posao.

KONVERZIJA

Konverzija je pretvaranje ništetnog pravnog posla u valjani pravni posao. Moguća je:- ako ništetan posao sadrži pretpostavke dovoljne za valjanost nekog drugog pravnog

posla- ako se konverzijom postiže cilj koji su strane namjeravale postići prvotnim poslom- ako bi strane sklopile konvertirani posao da su znale za ništetnost sklopljenog

pravnog posla

Konverzijom će se najčešće „spašavati“ oni ništetni pravni poslovi koje strane sklope zbog nedovoljnog poznavanja pretpostavaka valjanosti.

36

Primjer: Strane su htjele mjenični zajam, ali u mjenicu uopće nisu unijele sve bitne sastojke koji su propisani. Moguća je konverzija mjeničnog u obični zajam, a mjenica će imati značanje priznanice odnosno zadužnice.

STJECANJE I GUBITAK PRAVA

STJECANJE PRAVA

Stjecanje prava znači spajanje subjektivnih građanskih prava s nekim subjektom. Može biti izvorno ili originarno i izvedeno ili derivativno.

1.Izvorno ili originarno stjecanje znači da stjecatelj svoje pravo ne izvodi iz prava prednika, nego ga stječe na osnovi drugih pravnih činjenica za koje objektivno građansko pravo veže stjecanje subjektivnih prava.

Primjer: A kupi oranicu od B-a, uđe u posjed, ali se u zemljišnim knjigama ne upiše kao vlasnik. Pravno A nije postao vlasnik zemljišta. Prolazile su godine, B je već umro. Tada B-ovi nasljednici jer su utvrdili da je prema stanju u zemljišnim knjigama B vlasnik oranice, zatraže od A-a tu oranicu. Međutim, ako je od vremena kupnje prošlo 10 godina A je kao kvalificirani posjednik postao vlasnik oranice i na tužbu nasljednika staviti će prigovor dovršene dosjelosti. A je bez obzira na vlasništvo B-a, izvorno, originarno stekao pravo vlasništva.

2.Izvedeno ili derivativno stjecanje postoji onda kad stjecatelj svoje pravo temelji na pravu prednika odnosno izvodi ga iz prava prednika. Stjecatelj ne može steći više prava nego što ga je imao njegov prednik. Tu dolazi do izražaja poznato pravilo da „nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego ga sam ima“. Kod derivativnog stjecanja uvijek imamo dva pravna subjekta - onaj od kojega se pravo stječe naziva se pravni prednik ili auctor, a onaj koji pravo stječe naziva se pravni sljednik ili successor.

Postoje dvije vrste izvedenog stjecanja subjektivnih građanskih prava:

a)Translativno stjecanje – takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik svoje dosadašnje pravo u cijelom njegovom sadržaju i obujmu prenosi na novog stjecatelja.

Primjer: Kad prodam i predam kupcu automobil, tada na kupca prenosim pravo vlasništva u cijelom sadržaju i obujmu kako sam ga i sam imao.

Primjer: A je dužan B-u 10.000 kn. B svoju tražbinu koju ima prema A-u prenese pravnim poslom (cesijom) na C-a. C je stekao prema A-u sva ona prava koja je prije toga imao B prema A-u.

Translativno stjecanje se naziva i pravnim nasljeđivanjem ili sukcesijom. Postoje dvije vrste:

- Sveopća ili univerzalna sukcesija znači prijelaz svih prava (i obveza) od dosadašnjeg subjekta na novi subjekt. To stjecanje biva jednim aktom.

Primjer: Kod nasljeđivanja za slučaj smrti u trenutku smrti ostavitelja sva njegova imovinska prava (i obveze) prelaze na nasljednika. Tu ne treba za svako pravo poseban akt stjecanja, niti za svaku obvezu poseban akt preuzimanja.

- Singularna sukcesija znači da novi subjekt (stjecatelj) od dosadašnjeg subjekta (prednika) stječe samo pojedinačno pravo, npr. vlasništvo jedne stvari, jednu tražbinu, itd..

37

b)Konstitutivno stjecanje – takvo izvedeno stjecanje kod kojega prednik ne prenosi na stjecatelja čitavo svoje pravo, nego na temelju svog prava osniva za stjecatelja novo pravo.

Primjer: Vlasnik nekretnine (livade) osnuje služnost u korist susjedove oranice. Susjed je stekao služnost puta, i to konstitutivno, jer to pravo do tada nije postojalo na vlasnikovoj nekretnini.

Primjer: A je dužan B-u 10.000 kn. Da B bude siguran da će mu A isplatiti dug, dade mu A u zalog zlatan prsten. B je stekao na prstenu založno pravo. To pravo na prstenu nije do tada postojalo. Stoga kažemo da je u ovom slučaju B stekao založno pravo konstitutivno. Vlasnik je konstitutirao ili osnovao jedno novo pravo koje je prenio na stjecatelja.

GUBITAK PRAVA

Gubitak prava znači odvajanje subjektivnog građanskog prava od njegova nositelja. Može biti:

- Relativan – kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a drugi ga subjekt istodobno stječe

- Apsolutan – kad jedan subjekt određeno subjektivno pravo gubi, a da ga drugi istodobno ne stječe. U takvom slučaju govorimo o prestanku prava. Prestanak je apsolutni gubitak prava. Pravo je prestalo za sve subjekte.

Primjer: Ako propadne stvar, jasno je da je na njoj vlasnik izgubio pravo vlasništva. Međutim, u takvom slučaju ne može nitko drugi steći pravo vlasništva jer stvari više nema.

ZASTARA PRAVA (PRAESCRIPTIO)

Zastara je gubitak zahtjeva zbog nevršenja sadržaja subjektivnog prava kroz zakonom određeno vrijeme.

Protivni je institut dosjelost – dosjelost je stjecanje prava na temelju vršenja njegova bitnog sadržaja (posjedovanja) kroz zakonom određeno vrijeme.

Kod instituta zastare dolazi do punog izražaja utjecaj vremena na pravne odnose. Vrijeme u pravu može djelovati konstruktivno ili destruktivno. Kod konstruktivnog djelovanja vremena faktični se odnosi pretvaraju u pravne odnose (dosjelost), a kod destruktivnog djelovanja vremena, pravni se odnosi razaraju. Takav slučaj imamo kod zastare.

Strane se ne mogu putem ugovora niti unaprijed odreći zastare, niti mogu njime unaprijed produljiti vrijeme zastare koje je određeno propisom. Tek u trenutku kad zastara nastupi, strane se mogu odreći posljedica koje nastupaju sa zastarom.

Primjer: Nitko ne brani da platimo zastarjeli dug, iako znamo da nas vjerovnik zbog zastare ne može sudskim putem prisiliti na plaćanje.

ZOO određuje da se pravnim poslom ne može odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga koje je određeno zakonom. Pravnim se poslom ne može odrediti ni da zastarijevanje neće teći za neko vrijeme. ZOO je prihvatio i načelo o nedopuštenosti odricanja od zastare prije nego što protekne određeno vrijeme za zastaru.

Objekt zastare su samo imovinska prava. Međutim, ima razmjerno malo subjektivnih građanskih prava koja zastarijevaju radi nevršenja.

38

Primjer: Pravo vlasništva nikad neće zastarjeti ma kako ga dugo neizvršavali. Međutim, ako 20 godina ne izvršavam služnost kolnog puta, moje će pravo služnosti zastarjeti – prestati će zbog nevršenja (non usu).

U načelu ono što zastarijeva kod subjektivnih građanskih prava nije samo pravo nego mogućnost njegova ostvarenja sudskim putem.

Kod zastare se redovito radi o zastari zahtjeva, a mnogo rjeđe o zastari (gašenju) subjektivnih prava, stoga ćemo zastaru promatrati u prvom redu kao zastaru tužbenog zahtjeva.

PRETPOSTAVKE ZASTARE

- Nepodignuće tužbe- Protek zakonom određenog vremena (zastarni rok ili rok zastare)

Zastara započinje prvi dan iza dospjelosti (dan dospjelosti tražbine ne uračunava se). Ako se obveza sastoji u nečinjenju, propuštanju ili trpljenju, zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je dužnik postupio protivno obvezi.

Zastara završava, tj. zastara je nastupila istekom posljednjeg dana zakonom određenog vremena.

ROK ZASTARE

Rok zastare je zakonom određeno vrijeme nakon kojega se pravo više ne može prisilnim putem ostvariti (tužba se ugasila).

1.Opći zastarni rok od 5 godina – primjenjuje se samo u onim slučajevima kad nije propisan posebni zastarni rok.

2.Posebni rokovi:

a)Trogodišnji zastarni rok – vrijedi npr. za međusobne tražbine nastale iz ugovora o prometu robe i usluga, tražbine zakupnine, najamnine, tražbine naknade štete računajući od kada je oštećenik saznao za štetu i osobu koja je štetu učinila.

b)Jednogodišnji zastarni rok – predviđen je za tražbine koje se odnose na isporučenu električnu energiju domaćinstvima, za toplinsku energiju, plin, vodu, održavanje čistoće, dimnjačarske usluge, za različite pretplate – radio i televizijska pretplata, tražbine za poštanske usluge i korištenje telefona.

c)Desetogodišnji zastarni rok – za tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom nadležnog tijela, sudskom nagodbom, nagodbom pred nadležnim državnim tijelom te javnobilježničkim aktom.

Zastarni rok ne treba miješati s prekluzivnim rokom. Prekluzivni rokovi su strogi zakonski rokovi unutar kojih strana mora poduzeti određene radnje ako neće da joj se ugasi, ne samo zahtjev nego i samo subjektivno pravo. Bitna je razlika prema zastarnom roku i u tome što na prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti i što kod prekluzivnih rokova nema zastoja ni prekida roka.

ZASTOJ ZASTARE

39

Pod zastojem zastare razumijeva se nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara ne može započeti ili zbog kojih već započeta zastara prestaje teći tako dugo dok te okolnosti ne otpadnu. Kad otpadnu, zastara se nastavlja, te se proteklo vrijeme uračunava. Vrijeme zastoja ili mirovanja se ne uračunava.

Zastarjevanje ne teče za tražbine između:- Bračnih drugova- Roditelja i djece (dok traje roditeljsko pravo)- Štićenika i staratelja- Osoba u izvanbračnoj zajednici i sl. - Osoba na vojnoj dužnosti za vrijeme mobilizacije i rata- Osoba zaposlenih u tuđem domaćinstvu za vrijeme trajanja radnog odnosa- Za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka

sudskim putem zahtijevati ispunjenje obveze.

PREKID ZASTARE

Prekid zastare je nastup takvih okolnosti zbog kojih zastara prestaje teći, a proteklo se vrijeme ne uračunava. U takvim slučajevima zastara može samo iznova započeti.

Primjer: Priznanje duga, podizanje tužbe i svaka druga radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, npr. prigovor prijeboja, prijava tražbine u stečajnom postupku.

Do prekida zastare neće doći ako vjerovnik odustane od tužbe ili poduzete radnje. Smatra se da prekida nije bilo ni u slučaju da vjerovnikova tužba odnosno zahtjev bude odbačen ili odbijen.

UČINAK ZASTARE

Nastupom zastare u pravilu se ne gasi samo pravo. Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. To znači da se zastarjelo pravo ne može prisilno, putem suda ostvariti. Dužnik čiji je dug zastario nije zbog zastare prestao biti dužnikom. Zastarom nije prestao njegov dug, nego samo odgovornost za dug. Ako dužnik nakon proteka zastarnog roka ipak plati, ne može više plaćeno tražiti natrag, jer nije platio nedug, nego dug. Posljedica zastare je samo ta da se njegova obveza od utužive pretvorila u neutuživu ili naturalnu obvezu.

Nastup zastare ne treba razumjeti tako da se ne bi mogla uputiti tužba sudu. Sud ne pazi na zastaru po službenoj dužnosti, već isključivo na prigovor tužene strane. Ne istakne li tuženik prigovor zastare, sud će postupiti s tužbom ne obazirući se na zastaru.

40

OBVEZNO PRAVO

Obvezno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju obvezni odnosi.Obvezni odnosi jesu oni društveni odnosi u koje ljudi ulaze povodom činidaba.

Karakteristike obveznog prava:1. objekt obveznog odnosa je činidba (predmet obveze).2. subjektivno obvezno pravo je po svojem djelovanju relativno - djeluje samo između

stranaka koje se nalaze u određenom obveznom odnosu.3. dispozitivnost najpotpunije dolazi do izražaje u obveznom pravu – sudionici u prometu

potpuno slobodno uređuju obvezne odnose. Jedina granica – mogućnost i dopustivost sadržaja – ustavom utvrđena načela, prisilni propisi i pravila morala. Broj obveznopravnih odnosa nije ograničen ni po vrsti ni po obliku.

Osnovna načela obveznog prava:1. načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) – to je tzv. pravni standard što znači da

njegov sadržaj nije određen već ga sud konkretizira u svakom pojedinom slučaju; u osnovi to je moralno pravilo o savjesnom i poštenom koje brani zlouporabu prava, korigira krutost pojedinih normi – moralizira i humanizira obvezne odnose.

2. načelo jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO) – stranke pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti činidaba. Povreda tog načela izaziva posljedice samo ako je nejednakost prešla zakonom određenu granicu (npr. očiti nerazmjer činidaba). Kod nekih ugovora ZOO ne daje pravo na poništavanje iako je došlo do očitog nerazmjera između vrijednosti činidaba (ugovori na sreću, javna prodaja, kad je viša cijena dana iz osobite naklonosti)

3. načelo zabrane uzrokovanja štete (čl. 8. ZOO) – svatko je dužan suzdržati se od postupka kojim se može drugome uzrokovati šteta.

4. načelo dužnosti ispunjenja obveze (čl. 9. ZOO) – sudionici obveznih odnosa dužni su ispuniti svoje obveze i odgovaraju za njihovo ispunjenje – u ugovornom pravu – načelo: Ugovore treba izvršavati. Izuzeci su strogo određeni zakonom (npr. – u slučaju nemogućnosti ispunjenja za koju ne odgovara nijedna strana (čl. 373. ZOO), izmjene ugovora zbog promijenjenih okolnosti (čl. 369. ZOO)).

Sustav obveznog prava:- Obvezno je pravo dio građanskog prava (uz opći dio, stvarno pravo i nasljedno pravo).

Obvezno se pravo dijeli na dva dijela: opći i posebni dio, a posebni se dio dijeli na ugovorne i izvanugovorne odnose.

- Opći dio sadrži načela i institute koji su zajednički svakom ugovornom i izvanugovornom odnosu.

POJAM I VRSTE OBVEZA

Obveza je pravni odnos između dviju osoba po kojemu je jedna osoba (vjerovnik, creditor) ovlaštena zahtijevati od druge osobe (dužnik, debitor) neku činidbu koju je ta druga osoba dužna ispuniti.

1. Potpune i nepotpune obveze

41

a. POTPUNE su obveze u kojima se tražbina sastoji od subjektivnog prava i zahtjeva, a dugovanje od duga i odgovornosti.

b. NEPOTPUNE – slučajevi kada dužnik uopće ne odgovara za postojeći dug ili ne odgovara čitavom svojom imovinom već samo njezinim određenim dijelom ili do određenog iznosa. To su:

naturalne ili prirodne obveze (zastarjele obveze, usmeno darovanje bez prave predaje) – karakteristično je da se mogu valjano ispuniti (ne može tražiti povrat kad ih ispuni), ali se dužnik ne može prisiliti (tužbom) na njihovo ispunjenje. Zovu se još i neutuživim obvezama.obveze s ograničenom odgovornošću: sustav abandona (napuštanja stvari –obveza je povezana isključivo s jednom stvari, a vlasnik koji ne želi ispuniti tu obvezu može stvar napustiti i time se osloboditi te obveze), ovršni sustav (dužnik odgovara određenim dijelom svoje imovine, a ne čitavom svojom imovinom), i sustav kvantitativno ograničene odgovornosti (dužnik odgovara čitavom svojom imovinom ali samo do određenog iznosa).

2. Obveze s više subjekataU obveznom odnosu jedan subjekt može biti samo vjerovnik a drugi samo dužnik – tada se radi o jednostranoobveznom odnosu, tj. jednostranoobveznom ugovoru. Ukoliko je svaka stranka istodobno i dužnik i vjerovnik – radi se o dvostranoobveznom odnosu (ugovoru).Ukoliko se na strani vjerovnika ili dužnika ili na obje strane istovremeno pojavljuje više subjekata – govorimo o pluralističkim obvezama. Možemo ih podijeliti na djeljive, nedjeljive i solidarne.a. Djeljive – kada se dug može podijeliti i ispuniti u dijelovima koji imaju ista svojstva

(npr. novčane obveze). Ako postoji više vjerovnika tražbina se među njima dijeli /(tri suvlasnika daju u najam kuću – dijele najamninu)/, a svaki od njih može zahtijevati samo svoj dio tražbine. Ako ima više dužnika – obveza se među njima dijeli i svaki od njih odgovara samo za svoj dio obveze.

b. Nedjeljive – posljedica nedjeljivosti činidbe ako se u obveznom odnosu nalazi više subjekata bilo na kojoj strani.Više vjerovnika – svaki je vjerovnik subjekt cijele tražbine ali ispunjenje mogu zahtijevati samo svi zajedno ili jedan od njih ali i u ime svih ostalih. Da bi podigao tužbu ne treba pristanak suvjerovnika, ali mora tužbeni zahtjev postaviti i za njih. Više dužnika – odgovornost za ispunjenje tereti svakog sudužnika u cijelosti. Onaj koji je ispuni ima pravo od ostalih tražiti da mu nadoknade onoliko koliko je na njih otpadalo.

c. Solidarne obveze – svaki od suvjerovnika ovlašten je zahtijevati ispunjenje cijele činidbe od bilo kojeg dužnika, a svaki od više sudužnika dužan je cijelu činidbu ispuniti premda je činidba djeljiva.Kada bude ispunjena – namireni su svi vjerovnici i oslobođeni svi dužnici. Aktivna solidarnost (solidarnost vjerovnika) – svaki vjerovnik ovlašten je zahtijevati ispunjenje cijele činidbe. Pasivna solidarnost – iako je obveza djeljiva svaki je dužnik dužan ispuniti cijelu činidbu. Nastaje – ugovorom (izričito navedena solidarnost), odredbom posljednje volje, zakonom (više osoba uzrokuje štetu).Odnosi: vjerovnik – dužnici = odnos solidarnosti; odnos između samih dužnika – odnos regresa – nakon što jedan od solidarnih dužnika podmiri vjerovnika. Dug je alternativan (ili-ili), a odgovornost kumulativna (i-i)

3. Obveze s više činidabaa. alternativne - dužnik duguje dvije ili više činidaba, ali čim ispuni jednu od njih

oslobađa se obveze.b. fakultativne - dužnik duguje samo jednu činidbu, ali mu je dopušteno osloboditi se

svoje obveze ispunjenjem neke druge određene činidbe.c. kumulativne - dužnik duguje više činidaba, a obveze se oslobađa ako ih sve ispuni.

42

4. Novčane obvezeNovčana obveza je ona koja za činidbu ima određeni iznos novca.

Načela nominalizma i valorizma

nominalizam – dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi (čl. 21. ZOO)

valorizam – promjena vrijednosti novca odnosno njegove kupovne moći zahtijeva promjenu visine novčane svote koja je objekt novčane činidbe.Ako vrijednost novca padne – treba se povećati, a ako poraste, smanjiti broj novčanih jedinica. (Prigovor – ima za posljedicu neodređenost novčane obveze, izvor spora među strankama, usporava promet zbog nesigurnosti).

Beziznimna primjena načela nominalizma značila bi žrtvovanje načela ekvivalentnosti i pravičnosti. Zato većina sustava prihvaća to načelo, ali dopušta i odstupanja od njega – propisivanjem određenog broja iznimaka ili omogućavanjem strankama ugovaranja tzv. zaštitnih klauzula.prema ZOO – odstupanja su moguća samo ako su predviđena zakonom. Neki izuzeci propisani su, a dopuštene su i zaštitne klauzule. Monetarne klauzule (zlatne i valutne) – vrijednost ugovorne obveze izračunat će se na temelju cijene zlata ili tečaja domaće valute prema određenoj stranoj valuti. Obveza se ispunjava u domaćoj, ali prema tečaju koji stranke ugovore. Nije dopušteno ugovoriti plaćanje u zlatu ili stranoj valuti.Indeksna klauzula – odredba kojom se iznos novčane obveze veže za cijenu dobara, roba i usluga izraženih indeksom cijena utvrđenim od ovlaštene osobe (npr. zavoda za statistiku).Klizna skala – odredba prema kojoj se kod ugovora o izradi i isporuci određenih predmeta ugovorna cijena učini zavisnom od cijena potrebnog materijala, rada i drugih troškova, u određeno vrijeme na određenom tržištu.

Kamatesu naknada za korištenje tuđih zamjenjivih, pokretnih stvari (u pravilu novca).Dijele se na zakonske i ugovorne.Zakonske – propisane zakonom, najpoznatiji primjer zakonskih kamata su zatezne kamate – sankcija prema dužniku koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze. Visina se utvrđuje zakonom ili drugim propisom ovisno o inflaciji i gospodarskoj politici države.Ugovorne – naknada za korištenje tuđeg novca ili drugih zamjenjivih stvari utvrđena ugovorom.čl. 26.-31. ZOO-stopa zakonskih zateznih – veže uz eskontnu stopu HNB i mijenja sukladno tome. Trgovci i osobe javnoga prava – eskontna stopa + 8%; ostali – eskontna +5%. (trenutno: 17% i 14%). Novi ZOO dopušta i ugovaranje drugačije stope zatezne kamate između trgovaca i osoba javnog prava, ali ne veće povećanja od pola stope (trenutno najviša – 25,5%). -stopa ugovornih kamata – ne može biti viša od stope zakonskih zateznih, a kod trgovaca i osoba javnoga prava, uvećana za još polovinu stope.

HNB – dužna svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti eskontnu stopu u NN.

POJAM I SKLAPANJE UGOVORA

Ugovor je dvostrani pravni posao – nastaje očitovanjem volje najmanje dviju stranaka. Ugovor je pravna osnova niza pravnih odnosa – javlja se na raznim pravnim područjima. Ugovori koji se javljaju na području obveznog prava zovu se obveznopravni (obligacijski) ugovori.

43

Obveznopravni ugovori su dvostrani pravni poslovi koji smjeraju na zasnivanje obveznopravnih odnosa.

Sklapanje ugovora – ZOO – čl. 247.-268.Izjava ili očitovanje volje one strane koja nudi sklapanje ugovora zove se PONUDA. Ponuda je akt kojim bilo koja od budućih ugovornih strana inicira postanak ugovora. To je prijedlog učinjen određenoj osobi koji sadrži sve bitne sastojke budućeg ugovora tako da bi se njegovim prihvatom mogao sklopiti ugovor.Ponuda se u pravilu upućuje određenoj osobi ali se može staviti i neodređenom broju osoba (opća ponuda). Izlaganje robe u izlogu s naznakom cijene smatra se općom ponudom ako drugačije ne proizlazi iz okolnosti slučaja ili običaja. Ponuda mora sadržavati najmanje bitne elemente budućeg ugovora. Mora biti jasno izražena namjera da se sklopi ugovor. Reklama nije ponuda već poziv za stavljanje ponuda (čl. 256. ZOO).Od trenutka kada stigne ponuđenom, ne može se jednostrano opozvati. Opoziv ponude vrijedi samo ako je stigao prije ponude ili barem istovremeno s njom.

PRIHVAT

Prihvat ponude je pozitivno očitovanje volje one strane kojoj je poslana ponuda. Mora sadržajno odgovarati ponudi. Izjava ponuđenog da prihvaća ponudu uz stanovite izmjene nije prihvat nego odbijanje ponude a izjava ponuđenog smatra se novom ponudom.

Trenutak sklapanja ugovora – trenutak prihvata ponude.Sklapanje među prisutnima (prisutne su stranke koje neposredno pregovaraju, bez obzira da li su fizički prisutne). Prisutne su, dakle, ako se na izjavu može odmah dati protuizjava: kada pregovaraju telefonom, radio-vezom.Sklapanje među odsutnima – distancijsko spajanje ponude i prihvata – pregovaraju prepiskom. Trenutak perfekcije ugovora : 1. teorija očitovanja – ugovor nastaje onog trenutka kad je ponuđeni očitovao da prihvaća

ponudu.2. teorija otposlanja – ugovor je sklopljen u trenutku kad je ponuđeni poslao odgovor.

U obje navedene teorije – ponuditelj je u nepovoljnoj situaciji jer ugovor nastaje a da on ni ne zna za to.

3. teorija saznanja – ugovor nastaje kada ponuditelj sazna za prihvat. To je nepovoljno za ponuđenog jer bi ponuditelj izbjegavanjem primanja sadržaja prihvata na znanje mogao onemogućiti sklapanje ugovora.

U našem i nizu drugih suvremenih prava prihvaćena je: 4. teorija primitka prema kojoj je ugovor među odsutnima sklopljen u trenutku kad

ponuditelj primi izjavu ponuđenoga da prihvaća ponudu. Nije važno da li je ponuditelj saznao za prihvat (npr. primio pismo ali ga nije danima otvarao, ugovor je sklopljen kada ga je primio).

Sklapanje ugovora adhezijom – adhezijsko sklapanje ugovora nastaje prihvaćanjem od jednog ugovaratelja već unaprijed utvrđenih i objavljenih poslovnih uvjeta drugog ugovaratelja (ponuditelja)

Obvezno sklapanje ugovora – slučajevi u kojima su jedan ili oba ugovaratelja po zakonu dužni sklopiti određene ugovore. Određene organizacije, ustanove i pojedinci imaju dužnost sklapanja ugovora za zadovoljenje određenih potreba zajednice (opskrba vodom, strujom, plinom, zdravstvene usluge…).

Predugovor – predugovor je ugovor kojim se preuzima obveza da se kasnije sklopi drugi, glavni ugovor. To je samostalan i potpuni ugovor, samo se sadržaj njegove činidbe sastoji u

44

sklapanju budućeg glavnog ugovora. Za njegovu punovažnost potrebno je da u njemu budu sadržane sve glavne točke glavnog ugovora (bitni elementi). To zato da se može odrediti osnovni sadržaj glavnog ugovora.

VRSTE I TIPOVI UGOVORA U OBVEZNOM PRAVU

Konsenzualni ugovori – nastaju već samim sporazumom ugovornih strana (same predaje stvari ne spadaju u akt sklapanja već u akt ispunjenja konsenzualnih ugovora)

Realni ugovori – nastaju tek predajom stvari od jednog ugovaratelja drugome. Npr. ugovor o posudbi, a ugovor o darovanju može biti sklopljen i kao realni. Svaki ugovor s kaparom – zaključen tek kad je kapara dana, pa je postao realni ugovor.

POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

I. STVARNO POJAČANJE

1. ODGOVORNOST ZA MATERIJALNE I PRAVNE NEDOSTATKE ČINIDBE

Nedostaci na činidbi odražavaju se kao nedostaci samog objekta činidbe, a to može biti stvar ili pravo. Odgovornost za mat. i prav. nedostatke povezana je sa svrhom naplatnih pravnih poslova da se podrazumijeva u svakom takvom poslu, tj. spada u prirodne sastojke – ako ugovorne stranke ne žele da ih tereti – moraju je isključiti ili ograničiti -opće (i za materijalne i za pravne nedostatke) pretpostavke odgovornosti: 1. naplatni pravni posao2. materijalni nedostaci postoje u trenutku prelaska rizika na stjecatelja a pravni u trenutku

ispunjenja ugovora3. stjecatelj nije znao niti morao znati za nedostatke

Odgovornost za materijalne nedostatke činidbe:

Materijalni nedostaci postoje: kada stvar nema potrebna svojstva za redovitu uporabu ili prometako stvar nema svojstva za posebnu uporabu za koju je stjecatelj pribavlja, a koja je bila ili morala biti poznata otuđivateljunema svojstva i odlike koje su izrijekom ili prešutno ugovorene odnosno propisanenije jednaka uzorku ili modelu na temelju kojih je ugovor sklopljen, osim ako su pokazani samo radi obavijestiako nema svojstva koja inače postoje kod stvari iste vrste i koja je kupac opravdano očekivao prema naravi stvari, posebno na temelju javnih izjava prodavatelja, proizvođača i njihovih predstavnika putem reklama, označavanja stvari…ako je stvar nepravilno montirana (ako je usluga montaže predviđena ugovorom)ako je nepravilna montaža posljedica nedostataka u uputama za montažu.

Ne postoji odgovornost za materijalne nedostatke ako je stvar stečena besplatnim pravnim poslom, ako je prodana na prisilnoj javnoj prodaji, ako su nedostaci bili poznati stjecatelju ili mu nisu mogli ostati nepoznati, ako je ugovorom odgovornost isključena, ako se stjecatelj odrekao prava pozivanja na nedostatke, kad su nedostaci neznatni, ako se pokažu nakon što je proteklo 2 godina, a kod trgovačkih ugovora 6 mjeseci od predaje stvari.

Stjecatelj ima obvezu stvar pregledati i o vidljivim nedostacima obavijestiti otuđivatelja u roku od osam dana (kod ugovora u privredi-odmah) od pregleda, a o skrivenim nedostacima – osam dana od otkrivanja.

Sadržaj odgovornosti - nakon pravodobne uredne obavijesti stjecatelj može:

45

1. zahtijevati da se nedostatak ukloni ili da mu se preda druga stvar bez nedostatka 2. zahtijevati sniženje cijene3. izjaviti da raskida ugovor4. zahtijevati naknadu štete u svakom od slučajeva (1-3)

Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) postoji kada je prenositelj trebao prenijeti pravo vlasništva na stvari a nije bio vlasnik, te kada je trebao prenijeti stvar slobodnu od tereta a pokaže se da postoji neko pravo u korist trećega (npr. založno pravo, služnost i sl.)

Evikcija znači svaki pravni akt treće osobe kojim ta osoba na temelju svoga prava isključuje ili ograničuje stjecatelja u vršenju prava koje bi ovome po ugovoru pripadalo ili pripadalo bez ograničenja.

Kad se pokaže da treća osoba polaže neko pravo na stvar stjecatelj je o tome dužan odmah obavijestiti otuđivatelja i postaviti svoj zahtjev – da otuđivatelj u razumnom roku oslobodi stvar od prava ili pretenzije trećega ili da stjecatelju isporuči drugu stvar koja nije opterećena pravnim nedostatkom.

2. PREKOMJERNO OŠTEĆENJE

Ukoliko u vrijeme sklapanja ugovora postoji očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe – oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Odgovornost može nastupiti samo ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: 1. naplatni pravni posao2. očiti nerazmjer između činidbe i protučinidbe u trenutku sklapanja ugovora3. oštećena strana u vrijeme sklapanja ugovora nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost činidbeUčinak – pobojnost pravnog posla – uspostava prijašnjeg stanja. Druga strana ima, međutim, pravo ponuditi dopunu do prave vrijednosti (alternativno ovlaštenje - facultas alternativa)Poništaj ugovora zbog prekomjernog oštećenja ne može se zahtijevati ako se radi o besplatnim ugovorima, ugovorima na sreću, javnoj prodaji, kad je viša cijena dana iz osobite naklonosti, kod ugovora o nagodbi i trgovačkih ugovora.

3. KAPARA

KAPARA je iznos novca ili određena količina drugih zamjenjivih stvari koju jedna strana daje drugoj u trenutku sklapanja ugovora kao znak da je ugovor sklopljen i kao sigurnost da će se ispuniti obveza iz ugovora.

Ugovor se smatra sklopljenim kad je kapara dana, osim ako su stranke ugovorile nešto drugo.Ako se ugovorne obveze ispune kapara se ako je istovrsna s činidbom uračunava u činidbu (npr. odbija iznos kapare od ukupne cijene), a ako nije – mora se vratiti. Vraća se i ako stranke sporazumno raskinu ugovor, ako do ispunjenja nije došlo zbog uzroka za koji ne dogovara niti jedna strana (viša sila), te ako su obje stranke krive za neispunjenje ugovora.Ako je samo jedna stranka kriva – posebna pravila, ovisno o tome je li odgovorna ona koja je kaparu dala ili druga stranka. Ako je odgovorna ona koja je dala kaparu – druga ima tri mogućnosti: 1. zahtijevati (ako je još moguće) ispunjenje i naknadu zbog zakašnjenja, a kaparu ili uračunati ili vratiti; 2. zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja, pri čemu se kapara može uračunati u naknadu ili vratiti ili 3. zadovoljiti se primljenom kaparom.Ako je za neispunjenje ugovora odgovorna stranka koja je primila kaparu, druga stranka može 1. zahtijevati (ako je još moguće) ispunjenje i naknadu zbog zakašnjenja, a kaparu ili

46

uračunati ili vratiti; 2. zahtijevati naknadu štete zbog neispunjenja i povrat kapare 3. zahtijevati vraćanje dvostruke kapare.

Kapara se može ugovoriti i kao odustatnina – ako se uz nju ugovori pravo na odustajanje od ugovora. Ako odustane stranka koja ju je dala – gubi kaparu, ako odustane ona koja ju je primila – vraća dvostruki iznos.

4. PRAVO ZADRŽANJA

Pravo zadržanja ili pridržaja je ovlaštenje vjerovnika da dužnikovu stvar, koja se nalazi u njegovim rukama, zadrži dok mu ne bude ispunjena tražbina. Prema ZOO-u ima i ovlaštenje naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik.

Pretpostavke nastanka: stvar – ne može biti objektom prava zadržanja stvar koja je iz dužnikova posjeda izašla protiv njegove volje, kao ni ako je to stvar osobne prirode (isprave, dokumenti, pisma).Tražbina mora biti dospjela (nastupio je trenutak od kojega vjerovnik ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze).

II. OSOBNO POJAČANJE OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

1. JAMSTVO

Jamstvo je ugovor kojim se treća osoba (jamac) obvezuje vjerovniku da će ispuniti obvezu dužnika ako to dužnik na učini.Vjerovniku daje veću sigurnost da će mu činidba biti ispunjena.Prvo mora nastati obveza jamca - glavna obveza, a tek onda jamčeva (ona je akcesorna).Jamstvo je supsidijarno – vjerovnik može od jamca zahtijevati ispunjenje obveze tek kad se nije uspio namiriti od glavnog dužnika. ZOO – za to da se nije uspio namiriti dovoljno je da je poslao pisanu opomenu na ispunjenje glavnom dužniku, a on je nije ispunio u roku određenom u opomeni. Vrste jamstva: redovito ili obično – obveza jamca je akcesorna i supsidijarna (ZOO ga zove supsidijarno jamstvo).solidarno jamstvo – jamac se obvezuje kao jamac-platac i vjerovnik može zahtijevati ispunjenje cijele obveze bilo od glavnog dužnika bilo do jamca ili od obojice istovremeno. Kada jamči više jamaca njihovo je jamstvo ex lege solidarno, osim ako se ugovorom ne isključi solidarnost. U trgovačkom ugovoru jamac je uvijek jamac-platac, osim ako nije drugačije ugovoreno. podjamstvo – treći jamči ne za glavnog dužnika već za jamca (to je jamčev jamac).

Regres – kada jamac ispuni obvezu glavnog dužnika na njega prelaze po samom zakonu sva vjerovnikova prava prema dužniku. (Ima od dužnika pravo naplatiti ono što je za njega platio vjerovniku).

Ugovor o jamstvu mora biti u pisanom obliku.Obveza jamca prestaje čim prestane obveza glavnog dužnika, ali može i samostalno (vjerovnik npr. otpusti jamca ili vjerovnik odugovlači s zahtjevom za ispunjenje od glavnog dužnika.). 2. UGOVORNA KAZNA ILI PENAL

47

Ugovorna kazna ili penal je ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili druga imovinska korist koju se dužnik obvezuje isplatiti odnosno prepustiti vjerovniku ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem.

Akcesornost – ugovorna kazna dijeli pravnu sudbinu obveze na čije se osiguranje odnosi. Prestane li glavna obveza, prestaje i sporazum o ugovornoj kazni. Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze – zato što se u slučaju neispunjenja ili zakašnjenja plaćaju zatezne kamate. Ako je penal ugovoren za slučaj neispunjenja – vjerovnik može zahtijevati ili ispunjenje ugovora ili penal (alternativno: ili-ili, ne može kumulativno, jer se ti zahtjevi isključuju međusobno).Ako je penal ugovoren za slučaj zakašnjenja – vjerovnik može zahtijevati i ispunjenje glavne obveze i penal (kumulativno: i-i) Ako vjerovnik primi zakašnjelo ispunjenje a bez odgađanja ne priopći dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, gubi pravo na ugovornu kaznu. Ugovorna kazna predstavlja unaprijed ugovoreni iznos naknade štete. Stranka u čiju je korist ugovoren ne mora dokazivati postojanje štete, jer je unaprijed dogovoren njezin iznos. Ima pravo na ugovornu kaznu iako ne pretrpi nikakvu štetu. Ukoliko vjerovnik pretrpi štetu veću od iznosa ugovorne kazne – za višak koji prelazi iznos ugovorne kazne – mora dokazivati sve pretpostavke prema pravilima o odgovornosti za štetu. Ako je ugovorna kazna prekomjerno ugovorena, dužnik može od suda zahtijevati njezino sniženje.

PROMJENE U OBVEZNOPRAVNOM ODNOSU

PROMJENA SUBJEKATA

a) promjena vjerovnika:cesija ili ustup tražbine=ugovor kojim vjerovnik svoju otuđivu tražbinu prenosi na drugu osobu.Cesija koja se odvija temeljem ugovora jest dobrovoljna ili ugovorna cesija za razliku od one koja nastaje na temelju ispunjenja zakonom propisanih pretpostavki koja se zove zakonskom cesijom. Cesija je dvostran pravni posao iako susrećemo tri osobe. Dužnik, naime, ne mora pristati na cesiju, njega se samo treba obavijestiti o izvršenoj cesiji da bi znao tko je novi vjerovnik. Obavijest se zove notifikacija i od trenutka obavijesti može valjano izvršiti obvezu samo novom vjerovniku. Jedino ukoliko nije znao za ustupanje (cesiju) a izvršio je obvezu starom, vjerovniku, oslobađa se obveze. personalna subrogacija=prijelaz vjerovnikove tražbine na osobu koja ju je ispunila umjesto dužnika. Ta se osoba naziva ispunitelj ili isplatitelj.Dosadašnji vjerovnik potpuno izlazi iz obveznog odnosa, a ispunitelj dolazi na njegovo mjesto i u isti položaj koji je ovaj imao. Na ispunitelja prelazi dakle sama tražbina ali i sva sporedna prava koje je vjerovnik imao prema dužniku. Personalna subrogacija može biti ugovorna i zakonska (npr. kada jamac ispuni obvezu glavnog dužnika).

b) promjene na strani dužnika:

preuzimanje duga= ugovorom između dužnika i trećega, uz vjerovnikov pristanak.Stari dužnik potpuno izlazi iz odnosa, a na njegovo mjesto dolazi novi dužnik. Vjerovniku nije svejedno tko će mu biti dužnik, zato se traži njegov pristanak za promjenu dužnika.pristupanje dugu= ugovor između vjerovnika i trećeg, koji se obvezuje da će ispuniti njegovu tražbinu prema dužniku.

48

Treći stupa u obveznopravni odnos pored dužnika. Sada vjerovnik ima pravo tražiti ispunjenje bilo od prvobitnog dužnika, bilo od ovoga trećeg. preuzimanje ispunjenja= ugovor između dužnika i trećega kojim treći preuzima obvezu da će umjesto dužnika ispuniti dužnu činidbu.Treći ne stoji ni u kakvom odnosu s vjerovnikom, vjerovnik ga ne može tužiti na ispunjenje, ali je dužan primiti od njega to ispunjenje.

c) prijenos ugovora

Pravni posao kojim se cjelokupna pravna pozicija jedne ugovorne strane (sve tražbine, dugovanja, sporedna prava vezana za pojedinu tražbinu) ili dug odnosno sam pravni odnos kao takav prenosi na treću osobu, a da se tom pravnom operacijom ipak ne ukida identitet prvobitnog obveznopravnog odnosa.

d) asignacija ili uputaUputa jest izjava uputitelja kojom ovlašćuje upućenika da u svoje ime a za račun uputitelja izvrši određenu činidbu primatelju upute a primatelja upute ovlašćuje da u svoje ime a za njegov račun (račun uputitelja) primi činidbu od primatelja upute. To je temelj mjenice i čeka.

PROMJENA SADRŽAJA

a) novacija ili obnova - ugovor kojim stranke mijenjaju ili pravnu osnovu ili glavnu činidbu svoje dosadašnje obveze. Nastaje nova obveza a stara se gasi.

b) nagodba ili poravnanje - ugovor kojim stranke svoje sporne i dvojbene tražbine tako uređuju da svaka ponešto odstupi od svog zahtjeva. nagodbom stranke prekidaju spor, otklanjaju neizvjesnost i utvrđuju uzajamna prava i obveze.

DJELOVANJE UGOVORA

1. Djelovanje među ugovarateljima Pravilo je da ugovor stvara obveze za njegove stranke i njihove pravne sljednike. Ali tu svoju moć crpi iz normi objektivnog prava.

2. Djelovanje prema trećima, kao izuzetak, i to u 3 slučaja.: ugovor u korist trećih (jedna se strana obvezuje drugoj učiniti nešto u korist treće strane), obećanje radnje treće osobe (nedopustivo je obvezivanje treće osobe ugovorom, trećega to ne obvezuje, već obvezuje onog tko ga je dao, taj je odgovoran za štetu ako treći ne pristane ispuniti/propustiti ugovorenu radnju), pobijanje dužnikovih pravnih radnji (jedan od razloga pobojnosti).

PRESTANAK OBVEZNOPRAVNOG ODNOSA

1. ISPUNJENJE - prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem dužne činidbe. Pravila ispunjenja: a) Dužnik je u pravilu obvezan ispuniti dužnu činidbu. Izuzeci: davanje umjesto isplate

(sporazumom dužnika i vjerovnika prvi daje a drugi prima nešto drugo umjesto onoga što mu se duguje) i davanje radi isplate (dužnik u sporazumu s vjerovnikom preda ovome neku stvar da je ovaj proda i iz toga se naplati, a eventualni mu ostatak vrati).

b) Ispunjenje u cijelosti (dužnik nije ovlašten, niti je vjerovnik dužan primiti isplatu na dijelove) – može se drugačije ugovoriti, a ZOO – dva odstupanja – kada priroda obveze nalaže djelomično ispunjenje a drugo – novčane obveze (može odbiti djelomičnu isplatu samo ako ima poseban interes što mora i dokazati).

c) Uzajamnost i istodobnost ispunjenja (može zahtijevati ispunjenje druge strane samo ako je sam ispunio svoje ili je spreman ispuniti)

49

d) Mjesto, vrijeme i način ispunjenja – detaljne odredbe ZOO-a – dispozitivne su (ako stranke nisu drugačije ugovorile)

e) Uračunavanje ispunjenja – ako između istih osoba postoji više istorodnih obveza – problem reda uračunavanja kada dužnik ispuni dio koji nije dovoljan za sve. Redoslijed uračunavanja –ZOO.

f) Izdavanje priznanice i vraćanje obveznice – pravo dužnika da zahtijeva priznanicu (pisanu izjavu vjerovnika kojom potvrđuje primitak dugovane činidbe) i vraćanje zadužnice (dužnikove pisane izjave kojom priznaje postojanje obveze prema vjerovniku).

g) Ispunjenje polaganjem dugovanoga u sud – kada je vjerovnik u zakašnjenju ili je nepoznat ili je neizvjesno tko je ili gdje se nalazi, ili je poslovno nesposoban a nema zastupnika, ili kad odbije izdati priznanicu.

Zakašnjenje – povreda obveznopravnog odnosa koja se sastoji u neodržavanju ugovornih ili zakonskih rokova ispunjenja ili primitka ispunjenja. Zakašnjenje dužnika – nije na vrijeme ispunio obvezu, zakašnjenje vjerovnika – nije primio ispunjenje na vrijeme.

2. NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA - Kad ispunjenje postane nemoguće zbog događaja ili okolnosti za koje dužnik ne odgovara, obevza prestaje. To su okolnosti nastale nakon sklapanja ugovora koje dužnik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći. U pravilu viša sila i događaji koji izazivaju pravnu nemogućnost ispunjenja (zabrana uvoza i sl.)

3. RASKID UGOVORA - način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen. Koristi se i naziv odustanak od ugovora.a) na osnovi stranačke volje

sporazumni raskid – stranke odustaju od postojećeg, valjanog ugovora prije njegova ispunjenja. Načelo dispozitivnosti. Za valjanost raskida traže se iste pretpostavke kao i za valjanost ugovora.jednostrani raskid na temelju ugovora – klauzule kojima se u samom ugovoru navode razlozi zbog kojih će se pružiti mogućnost jednostranog raskida

b) na osnovi zakonasam zakon ovlašćuje ugovornu stranu na raskid ugovora:

o jednostrani raskid: zbog neispunjenja, zbog promijenjenih okolnostio raskid ex lege – samim ispunjenjem pretpostavki propisanih zakonom, bez

izjave stranke (npr. fiksni ugovori – ispunjenje u određenom roku bitan je sastojak tih ugovora – ako do njega ne dođe – raskid temeljem zakona, ako ga vjerovnik ipak želi održati na snazi mora bez odgađanja obavijestiti dužnika da ipak zahtijeva ispunjenje)

Učinci raskida: oslobođenje od obveza, odgovornost za štetu kod nekih slučajeva raskida, te obveza restitucije (povrata) onog što je primljeno na ime ispunjenja.

4. PRIJEBOJ (KOMPENZACIJA) - prestanak obveze obračunavanjem protutražbine s tražbinoma) sporazumni ili dobrovoljni prijeboj

Stranke nisu vezane nekim posebnim pretpostavkama, mogu prebiti dospjele s nedospjelim, utužive s neutuživim, istorodne s raznorodnim tražbinama. Sporazumno utvrđuju i trenutak od kojeg prijeboj ima učinak.

b) jednostrani prijebojIzjava volje jedne stranke – ali potrebno ispunjenje određenih pretpostavki: uzajamnost, istovrsnost, dospjelost i utuživost tražbina i izjava o prijeboju.Uzajamnost tražbina– stranka koja izjavljuje mora biti istovremeno dužnik i vjerovnik a druga vjerovnik i dužnik te strane. (Ima i odstupanja.)

50

Istovrsnost – tražbine moraju gasiti na stvari istog roda i iste kakvoće (redovito je novac, ali može i druge zamjenjive stvari)Dospjelost – obje tražbine moraju biti dospjeleUtuživost – obje tražbine moraju biti ostvarive sudskim putem

c) prijeboj na temelju samog zakona – naše ga pravo ne poznaje

5. OTPUST DUGA - obveza prestaje kada vjerovnik izjavi dužniku da neće zahtijevati njezino ispunjenje a dužnik se s tim suglasi. Otpust duga glavnom dužniku oslobađa obveze i jamca, dok otpust jamcu ne oslobađa glavnog dužnika. Nema otpusta ako se dužnik ne suglasi (ponos, čast)

6. PROTEK VREMENA I OTKAZna određeno vrijeme – prestaje istekom roka ako nije ugovoreno trajanje – prestaje otkazom bilo kojeg sudionika tog odnosa – otkaz je jednostrana izjava volje kojom se okončava trajni obveznopravni odnos na neodređeno vrijeme. Otkazni rok može biti ugovoren, određen zakonom ili običajem.

7. OSTALI NAČINI PRESTANKA: smrt dužnika ili vjerovnika (ako je vezan za osobna svojstva jedne ili obiju stranaka), novacijom, sjedinjenjem ili konfuzijom, propisom.

UGOVORNI ODNOSI

I. UGOVORI O PRIJENOSU STVARI I PRAVA

Kupoprodaja (emptio venditio)

Kupoprodaja je ugovor kojim se jedna strana (prodavatelj) obvezuje drugoj strani (kupcu) prepustiti određeni objekt, a kupac se obvezuje za prepušteni objekt platiti određeni iznos novca kao kupovnu cijenu. To je:- konsenzualni ugovor – postaje perfektan samim sporazumom stranaka (predaja stvari ne

spada u akt sklapanja, već u akt ispunjenja ugovora);- dvostranoobvezni ugovor – zasnivaju se obveze, recipročan (sinalgmatičan) je – svaka

ugovorna strana je istovremeno i vjerovnik i dužnik;- naplatan pravni posao – za činidbu se traži protučinidba;- neformalan pravni posao (ima iznimki);- kauzalan pravni posao – kauza (pravno oblikovana gospodarska svrha) je stjecanje

prava vlasništva na stvari – po našem pravu samim sklapanjem kupoprodajnog ugovora kupac još ne postaje vlasnik stvari, već tek kada je prodavatelj stvar predao kupcu (kupoprodaja je samo osnova za stjecanje prava vlasništva).

Objekt kupoprodaje su stvari, prava i imovina. Mora biti određen (ako je species, tj. ako predstavlja jedinicu u prometu) ili barem odrediv (ako se naknadno može individualizirati).a) Stvari moraju biti u prometu (kupoprodaja stvari izvan prometa je ništetna). Valjana je

kupoprodaja buduće stvari (to je kupnja nadanih stvari) – kupac nije dužan platiti cjienu ako stvar ne nastane, pa je to kupnja pod odgodnim uvjetom. Kupnja nade = kad kupac pristane na bezuvjetnu kupnju buduće stvari i plati cijenu makar stvar ne nastane. Pokretnine su najčešći objekt kupoprodaje, nekretnine su također objekt kupoprodaje, ali moguća su ograničenja prema vrsti i veličini.

b) Prava – samo imovinska prava, i to ako nisu strogo osobna.c) Imovina – budući da je po definiciji skup prava, može također biti objekt kupoprodaje.

Kupovna cijena je novčani ekvivalent koji kupac daje prodavatelju za prepušteni objekt kupoprodaje:- mora biti izražena u novcu (to može biti i vrijednosni papir);

51

- mora biti određena ili odrediva – određena je ako je ustanovljena u fiksnom iznosu, odrediva kad ugovor sadrži podatke na temelju kojih se može odrediti ili kada su to strane povjerile trećoj osobi (ako ona to ne može ili neće smatra se da je utvrđena razumna cijena – tekuća, tj. tržišna cijena u vrijeme sklapanja ugovora, ili ako se ona ne može utvrditi onda cijena koju utvrdi sud).

- ne smije biti protuzakonita

Obveze ugovornih strana:a) Obveze prodavatelja do trenutka predaje: mora stvar brižljivo čuvati, mora ju predati

kupcu u „slobodan posjed“ kako je ugovoreno, ako nije određen rok predaje, dužan je predati u razumnom roku, mjesto predaje utvrđuje se ugovorom, ako nije - u mjestu prodavateljeva prebivališta/boravišta/sjedišta. Trenutkom predaje stvari na kupca prelazi odgovornost za rizik. Prodavatelj nije dužan predati stvar ako mu kupac istodobno ne plati cijenu – kupac nije dužan isplatiti cijenu prije nego što je imao mogućnost pregledati stvar.

b) Obveze prodavatelja nakon predaje: odgovara za materijalne i pravne nedostatke stvari!

c) Obveze kupca: preuzimanje stvari i isplata cijene.

d) Obveze u slučaju raskida kupoprodaje: u slučaju povrede ugovorne obveze od strane jednog ugovaratelja, drugi ugovaratelj može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. - apstraktna šteta: ako do raskida kupoprodaje dođe zbog povrede ugovora od strane

jednog ugovaratelja, a stvar ima tekuću cijenu, druga strana može zahtijevati razliku između ugovorene cijene i tekuće cijene na dan raskida ugovora na tržištu mjesta u kojem je posao obavljen.

- konkretna šteta: ako dođe do raskida prodaje čiji su objekt generične stvari, druga strana može izvršiti prodaju/kupnju radi pokrića, i zahtijevati razliku između ugovorene cijene i cijene prodaje/kupnje. Radi se o stvarno pretrpljenoj šteti. Prodaja/kupnja radi pokrića mora se obaviti u razumnom roku, na razuman način.

Posebne vrste kupoprodaje:1) Kupoprodaja s pravom prvokupa – pravo prvokupa je pravo određenih osoba da prije

svih kupe stvar ako je vlasnik odluči prodati. Vlasnik je dužan prvo ponuditi stvar takvoj osobi. Pravo prvokupa može se zasnovati ugovorom – tada se može ugovoriti najviše za 5 godina od dana sklapanja ugovora. Osim toga može se zasnovati i zakonom – trajanje nije ograničeno.

2) Nazadkupnja – prodavatelj nekretnine si prigodom kupoprodaje ili kasnije pridržava pravo da prodanu stvar za unaprijed određenu cijenu opet otkupi. To pravo pripada prodavatelju samo za njegova života, te se može upisati u zemljišne knjige.

3) Nazadprodaja – prodavatelj je obvezan da na zahtjev kupca odmah ili nakon određenog vremena za unaprijed određenu cijenu nekretninu ponovo kupi.

4) Realna kupoprodaja ili kupnja iz ruke u ruku/kupnja na gotovo – nije odvojen akt sklapanja od akta ispunjenja ugovora; namjera stranaka je usmjerena na izmjenu činidbe i protučinidbe (npr. kupnja na tržnici). Ako kupac na gotovo tvrdi da je platio, teret protivnog dokaza je na prodavatelju. Ako je izostala predaja, kupac ne može tražiti ispunjenje, nego samo vraćanje vlastite činidbe.

5) Kupoprodaja s obročnim otplatama cijene ili kreditna kupoprodaja. Prodavatelj se obvezuje kupcu predati određenu pokretnu stvar prije nego što mu cijena bude potpuno isplaćena, a kupac se obvezuje isplatiti cijenu u obrocima. Objekt može biti samo

52

pokretna stvar i odstupa se od načela istodobnosti ispunjenja činidbe. Mora biti u pisanom obliku. Bitni sastojci su osim predmeta i cijene, ukupan iznos obročnih otplata, iznos pojedinih otplata, njihov broj i rokovi. Kupac ima pravo na raskid ugovora i pravo da odjednom isplati ostatak cijene. Prodavatelj ima pravo raskinuti ugovor ako kupac kasni s početnom otplatom i ako dođe do zakašnjenja sa najmanje dvije uzastopne otplate. Nije dopušteno ugovaranje penala.

6) Kupoprodaja s pridržajem prava vlasništva – kad prodavatelj pokretne stvari na osnovi posebne ugovorne odredbe zadrži pravo vlasništva i poslije predaje stvari kupcu, sve dok kupac ne isplati cijenu u potpunosti. Prikladna je kod prodaje s obročnom isplatom cijene – prodavatelj može sve dok mu cijena ne bude isplaćena zahtijevati povrat stvari.

7) Kupnja na pokus ili ogled – kupac uzima stvar pod uvjetom da je isproba i utvrdi odgovara li njegovim željama. Dvije su varijante: bez predaje i s predajom stvari kupcu. Može biti i uz tzv. objektivni pokus kad nastanak ugovora ne ovisi o volji kupca, nego o rezultatima stručnog ispitivanja ugovorenih svojstava stvari i njezine prikladnosti za ugovorenu potrebu.

8) Kupoprodaja po uzorku ili modelu – prodavatelj je dužan predati kupcu stvar jednaku uzorku ili modelu, osim ako je uzorak pokazan samo radi obavijesti i približnog određivanja svojstava stvari.

9) Kupoprodaja specifikacijom – nastaje kad se kupcu ostavi pravo da kasnije, nakon sklapanja ugovora, odredi oblik, mjeru, asortiman ili drugu pojedinost stvari. Npr. ugovori se kupoprodaja 10 tona metalnih cijevi, kupac može naknadno dostaviti specifikaciju o vrsti, duljini, promjeru…

10) Prodajni nalog – ugovor kojim se nalogoprimac obvezuje pokretnu stvar, koju mu je predao nalogodavac, prodati za određenu cijenu i u određenom roku ili je u tom roku vratiti nalogodavcu. Ne može se opozvati. Ne nastaje sporazumom strana, nego tek predajom stvari i zato je realni ugovor.

Zamjena (razmjena)

Zamjena je konsenzualni dvostranoobvezni ugovor koji nastaje tako da se jedna strana obveže predati drugoj strani određenu stvar u vlasništvo, a ta se druga obveže da će joj kao protučinidbu dati određenu svoju stvar u vlasništvo.

Objekt ugovora: stvari u prometu, prenosiva prava, novac (ako se zamjenjuje novac za novac ne mora uvijek biti riječ o zamjeni).

Karakteristike: naplatni, kauzalni (kauza je stjecanje vlasništva) i neformalni pravni posao (ako se radi o zamjeni nekretnina traži se pisani oblik).

Prijelaz rizika: trenutak prijelaza rizika je trenutak predaje ako samo vrijeme predaje nije bilo ugovoreno. Ako je bilo ugovoreno, onda je trenutak prijelaza rizika ugovoreni trenutak za predaju. Ako je stvar slučajno propala ili je stavljena izvan prometa u trenutku sklapanja ugovora – smatra se da ugovor nije ni sklopljen.

Darovanje

Darovanje je ugovor kojim jedna strana (darovatelj) dobrovoljno i besplatno prepušta drugoj strani (obdareniku) neku imovinsku korist, a ova to prihvaća. prema nekim teoretičarima spada u pravne poslove opće naravi. Prema ZOO ugovor o darovanju nastaje

53

kad se darovatelj obveže prepustiti obdareniku bez protučinidbe stvar ili imovinsko pravo, a obdarenik to prihvati.

Objekt darovne činidbe: stvari (sve, i sadašnje i buduće), imovinska prava (bitno je da je takvo pravo na strani darovatelja prenosivo), imovina (čitava sadašnja i najviše polovica buduće).

Karakteristike: budući da je to ugovor, za perfekciju posla potreban je prihvat obdarenika. Besplatan je pravni posao (za činidbu se ne traži protučinidba). Može biti konsenzualan ili realan ugovor. Potrebna je dobrovoljnost (darovatelja). Animus donandi (namjera darovanja) znači da ugovorom o darovanju darovatelj mora svoju imovinu umanjiti, a daroprimcu se imovina povećati (to nije kauza).

Oblik darovnog ugovora: kod konsenzualnih darovanja (obećanje darovanja, bez prave predaje) akt sklapanja ugovora vremenski je odvojen od akta ispunjenja, pa se traži oblik javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave. Kod realnog darovanja akt ispunjenja slijedi neposredno iza akta sklapanja, pa se ne traži određeni oblik (jedino ako se daruje nekretnina onda mora biti pisani oblik).

Opoziv darovanja: Darovanje se opoziva izjavom obdareniku u pisanom obliku (potpis mora ovjeroviti javni bilježnik). Učinak opoziva je obveza obdarenika da vrati dar odnosno njegovu vrijednost. Opoziv se mora dati u roku od godine dana od saznanja za razlog opoziva, najkasnije 10g za nekretnine a 5g za pokretnine računajući od dana predaje dara.

a) Opoziv zbog oskudnosti – ako darovatelj naknadno, nakon ispunjenja ugovora o darovanju toliko osiromaši da nema više sredstava za svoje nužno uzdržavanje, a nema nikoga tko bi ga po zakonu bio dužan uzdržavati, može opozvati darovanje i zahtijevati povrat dara.

b) Opoziv zbog grube nezahvalnosti – kada je obdarenik prema darovatelju ili članu njegove uže obitelji učinio djelo kažnjivo po kaznenim propisima ili se teže ogriješio o zakonske dužnosti prema tim osobama. Ako je djelo oprošteno, nema opoziva.

Vrste darovanja:1) Darovanje s nametom – ako se u ugovor unese uglavak kojim se obdarenik obvezuje

da u korist darovatelja, treće osobe, u javnom ili vlastitom interesu izvrši određenu radnju ili se od nje uzdrži. Namet nema karakter protučinidbe. Osim darovatelja, ispunjenje nameta mogu zahtijevati njegovi nasljednici i nadležno državno tijelo. Ako obdarenik ne ispuni namet, darovatelj mu ostavlja primjereni rok, pa ako ni onda ne ispuni, darovatelj ima pravo na raskid ugovora i povrat dara.

2) Nagradno darovanje – kad je učinjeno na ime nagrade, priznanja za neki uspjeh ili neke zasluge.

3) Uzajamno darovanje – dar, uzdarje, kad se ugovori da će obdarenik uzvratiti darom darovatelju.

4) Mješovito darovanje – kad činidbe u naplatnom poslu nisu vrijednosno jednake, a za razliku vrijednosti je nedvosmisleno izražena namjera darovanja (animus donandi).

5) Darovanje za slučaj smrti – ima se ispuniti tek nakon smrti darovatelja. Mora biti u obliku javnobilježničkog akta ili ovjerovljene isprave.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju

Jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje se doživotno uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja), a druga strana izjavljuje da joj daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do smrti primatelja uzdržavanja.

54

Ovo je dvostranoobvezan, naplatan i strogo formalan obveznopravni posao. Mora biti sklopljen u pisanom obliku i ovjerovljen od suca nadležnog suda, ili sastavljen u obliku javnobilježničkog akta ili potvrđen po javnom bilježniku.

Objekt ugovora: imovina uzdržavanoga koja mu pripada u vrijeme sklapanja ugovora (nepokretne i pokretne stvari i prava uključujući i sve pripadnosti).

Odgovornost za dugove: davatelj uzdržavanja ne odgovara poslije smrti primatelja uzdržavanja za njegove dugove, osim ako se drugačije ugovori.

Prestanak ugovora: sporazumni raskid, jednostrani raskid (kad ugovaratelji žive zajedno pa se odnosi poremete i kad jedna strana ne ispunjava svoje obveze), raskid zbog izmijenjenih okolnosti (rebus sic stantibus), raskid zbog smrti davatelja uzdržavanja (ako bračni drug i potomci ne pristanu na produženje ugovora), smrću primatelja uzdržavanja.

Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju

Jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje se uzdržavati drugu stranu ili neku treću osobu (primatelja uzdržavanja) do njezine smrti, a druga se obvezuje prenijeti joj za života svu ili dio svoje imovine.

To je dvostranoobvezan, naplatan i strogo formalan obveznopravni posao.

Pridržaj prava stvarnog tereta: primatelj uzdržavanja može odrediti da se, ako uzdržavatelju daje nekretninu, u njegovu korist osnuje stvarni teret uzdržavanja na toj nekretnini. Time se primatelj uzdržavanja osigurava za slučaj da uzdržavatelj otuđi nekretninu jer time stvarni teret uzdržavanja kao stvarno pravo ostaje na nekretnini i kod novog vlasnika.

Sudbina ugovora u slučaju smrti uzdržavatelja: ugovor ne prestaje, već prava i obveze iz ugovora prelaze na njegove nasljednike ako na to pristanu. Ako ne pristanu, ugovor se ex lege raskida, a oni snose 2 posljedice: nemaju pravo na naknadu za do raskida dano uzdržavanje i moraju primatelju uzdržavanja vratiti sve ono što je ugovorom stekao davatelj uzdržavanja/vrijednost stečenog.

II. UGOVORI O UPORABI I KORIŠTENJU STVARI

Zakup

Zakup je kosenzualni dvostranoobvezni ugovor kojim se jedna strana (zakupodavac) obvezuje da će uz naplatu (zakupninu) prepustiti drugoj strani (zakupniku) neku stvar na korištenje. Zakupodavac mora biti vlasnik stvari ili takav stvarnopravni ovlaštenik koji može na drugoga prenijeti izvršavanje svoga prava. Zakupnik ima pravo crpiti plodove iz zakupljenog objekta.

Objekt: obično nekretnine i to obradiva zemljišta (arenda), poslovne zgrade i poslovne prostorije. To mogu biti i pokretnine (npr. film, kamion…).

Razlika prema najmu: kod najma se stvar daje na uporabu (bez crpljenja plodova).

Obveze i prava strana: a) Zakupodavac je:

- dužan predati zakupcu stvar u ispravnom stanju (zajedno s pripadcima),

55

- održavati stvar u ispravnom stanju za vrijeme trajanja zakupa i obavljati popravke o svom trošku (osim sitnih popravaka koje zahtijeva redovito korištenje stvari),

- snositi odgovornost za materijalne nedostatke stvari (za vidljive nedostatke ne odgovara, ali odgovara za one za koje je znao a namjerno prešutio zakupniku). Odgovornost se može ugovorom isključiti ili ograničiti. Iznimka je kad je znao za nedostatke i namjerno ih prešutio, kad nedostatak potpuno onemogućuje korištenje stvari i kad je zakupodavac koristeći svoj monopolski položaj, nametnuo takvu odredbu zakupniku. kod neotklonjivog nedostatka koji je postojao u trenutku sklapanja ugovora ili

nastao kasnije, zakupnik može ili raskinuti ugovor ili tražiti sniženje zakupnine, kod otklonjivog nedostatka zakupnik može zahtijevati ili otklanjanje nedostatka ili

sniženje zakupnine, osim navedenoga, zakupnik ima pravo i na naknadu štete.

- snositi odgovornost za pravne nedostatke zakupljene stvari.

b) Zakupnik je dužan:- koristiti stvar kao dobar gospodarstvenik/domaćin;- naknaditi štetu za korištenje stvari protivno ugovoru ili namjeni stvari;- plaćati zakupninu u rokovima određenim ugovorom, zakonom ili običajem u mjestu

predaje stvari zakupniku (ako je ugovorena za 1god ili više, plaća se polugodišnje);- čuvati stvar i nakon prestanka zakupa vratiti je neoštećenu.

Podzakup je ugovor kojim zakupnik daje zakupljenu stvar u zakup drugome (ali samo ako se time ne nanosi šteta zakupodavcu). Zakupodavac može otkazati ugovor o zakupu ako je stvar dana u podzakup bez njegova dopuštenja, kad je ono potrebno na osnovi ugovora ili zakona. Zakupodavac može zakupninu naplatiti izravno od podzakupnika. Podzakup prestaje kada prestane zakup.

Prestanak zakupa:- istekom vremena (no, ako zakupnik nastavi koristiti stvar, a zakupodavac se ne protivi,

smatra se da je sklopljen novi ugovor o zakupu na neodređeno vrijeme – prešutno obnavljanje zakupa),

- otkazom (ako mu trajanje nije određeno; otkazni rok je 8 dana ako nije drugačije određeno),

- propašću stvari zbog više sile.Zakup ne prestaje smrću bilo koje od strana, nastavlja s njihovim nasljednicima. Ne prestaje ni kad zakupodavac otuđi zakupljenu stvar trećemu – pribavitelju stvari – on tada stupa na mjesto zakupodavca, a zakupnik ima pravo otkazati ugovor.

Posebne vrste zakupa:a) Zakup poljoprivrednog zemljišta: oranice, vrtovi, voćnjaci, maslinici, livade, pašnjaci…

poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za RH i uživa njezinu osobitu zaštitu. - Zakupnik može biti svaka fizička i pravna osoba koja se bavi poljoprivrednom

djelatnošću. Zakupodavac je u pravilu država. - Zahtijeva se pisani oblik ugovora (ako je privatno zemljište ne zahtijeva se oblik).

Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države daje se u zakup javnim natječajem. - Bitni sastojci ugovora: katastarski podaci o poljoprivrednom zemljištu te visini i

rokovima plaćanja zakupnine. Trajanje zakupa, opis objekata, uređaja i nasada, prava i obveze zakupnika, namjenu zemljišta i razlozi prestanka ugovora.

- Ugovor prestaje istekom vremena na koje je skopljen, prenamjenom i otkazom.

b) Zakup poslovnog prostora: - zakupodavac može biti svaka fizička i pravna osoba koja ima u vlasništvu poslovni

prostor, a zakupnik može biti svaka fizička i pravna osoba (i stranac).

56

- poslovni prostor je poslovna zgrada, prostorija, garaža ili garažno mjesto. Ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku.

- ako se sklopi ugovor o zakupu s dvojicom odvojenih zakupnika primjenjuje se načelo prioriteta – prednost ima onaj koji je prvi sklopio ugovor.

- zakupodavac mora predati objekt u stanju prikladnom za obavljanje djelatnosti i održavati ga, mora ga predati u ugovorenom roku. Zakupnik je dužan plaćati zakupninu mjesečno unaprijed do 5. dana u mjesecu ako ugovorom nije određen rok plaćanja. Njegovo osnovno pravo je da se poslovnim prostorom koristi namjenski, a po prestanku zakupa ga preda zakupodavcu u stanju u kakvom ga je primio.

- zakupnik nema pravo poslovni prostor dati u podzakup.- ugovor prestaje otkazom (otkazni rok je 3mj ako nije drugačije ugovoreno), istekom

roka, odustankom i raskidom. Ne prestaje u slučaju smrti zakupnika ili njegove statusne promjene ako je to pravna osoba, već nasljednici/pravni sljednici stupaju u njegova prava i obveze.

Najam

Najam je ugovor kojim se najmodavac obvezuje predati najmoprimcu određenu stvar na uporabu, a najmoprimac se obvezuje za to plaćati određenu najamninu. Uporaba, za razliku od korištenja, ne obuhvaća i ubiranje plodova.

Najam je konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i kauzalan ugovor. Kauza je naplatno prepuštanje stvari na uporabu. Može se sklopiti na neodređeno ili određeno vrijeme. U načelu je neformalan, no ako se radi o najmu nekretnine mora biti u pisanom obliku.

Obveze ugovornih strana:a) Najmodavac mora predati stvar najmoprimcu i održavati ju u stanju podobnom za

ugovorenu uporabu – u protivnom najmoprimac ima pravo raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete ili ostati pri ugovoru ali zahtijevati sniženje cijene, snositi poreze i dr. javne terete na iznajmljenoj stvari, uzdržati se od preinaka na stvari koje bi ometale njezinu uporabu, osim uz pristanak najmoprimca – u protivnom najmoprimac ima pravo na sniženje cijene, odgovarati za materijalne ( ako ih ne otkloni najmoprimac ima pravo raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje cijene i na naknadu štete) i pravne nedostatke iznajmljene stvari (najmoprimac ima pravo na naknadu štete, a ako pravo trećega samo ograničuje najmoprimčevo pravo onda može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje cijene i ima pravo na naknadu štete).

b) Najmoprimac mora plaćati najamninu u ugovorenim i zakonom određenim rokovima ili rokovima prema mjesnim običajima (ako nije ugovoreno ili propisano, najamnina se plaća mjesečno ako je najam sklopljen na neodređeno vrijeme, inače se plaća nakon isteka vremena najma, odnosno polugodišnje ako je sklopljen na jednu ili više godina) – ako ne plaća, najmodavac može otkazati ugovor; uzdržati se od protuugovorne uporabe stvari (mora postupati sa stvari kao dobar domaćin) – inače odgovara za štetu, vratiti stvar nakon prestanka najma u stanju u kakvom je bila u vrijeme predaje.

Podnajam – najmoprimac može iznajmljenu stvar dati u podnajam samo uz suglasnost najmodavca. Podnajam prestaje kad i najam.

Prestanak najma: - istekom vremena na koje je ugovor sklopljen (produljuje se na neodređeno ako

najmoprimac nastavi rabiti stvar, a najmodavac se ne protivi; ako je nekretnina onda se produljuje za isto vrijeme trajanja ako ni jedna strana 30 dana prije isteka roka ne izjavi u pisanom obliku da želi novo razdoblje),

57

- otkazom ako je sklopljen na neodređeno vrijeme – ako duljina otkaznog roka nije ugovorena ili određena zakonom ili mjesnim običajem, za pokretnine je rok 8 dana a za nekretnine 30 dana,

- propašću stvari ako za propast nije odgovorna ni jedna ugovorna strana (npr. viša sila).Najam ne prestaje otuđenjem stvari nakon predaje najmoprimcu, već stjecatelj dolazi na mjesto najmodavca. Ne prestaje ni smrću/prestankom najmodavca ili najmoprimca, već prava i obveze prelaze na nasljednike/pravne sljednike.

Ugovor o najmu stana:- najmodavac može biti vlasnik stana, a najmoprimac svaka fizička osoba.- ugovor mora biti u pisanom obliku, a najmodavac ga mora dostaviti nadležnom upravnom

tijelu jedinice lokalne samouprave i poreznom uredu.- zaštićena najamnina = ne može biti niža od troškova redovitog održavanja zgrade,

plaćaju ju u zakonu navedene kategorije najmoprimaca, npr. osobe slabog imovinskog stanja; slobodno ugovorena najamnina = plaćaju ju ostali najmoprimci.

- najmodavac mora najmoprimcu predati stan pogodan za stanovanje i omogućiti mu uporabu, te održavati stan; svi javni tereti u vezi sa stanom padaju na najmodavca. Najmoprimac mora na vrijeme plaćati najamninu, a rokovi se određuju ugovorom ili propisom. Dužan je čuvati stan i nakon prestanka najma predati ga najmodavcu u stanju u kojem ga je primio. Za dužnu najamninu i počinjenu štetu solidarno odgovaraju najmoprimac i članovi njegova domaćinstva.

- najmoprimac može dati stan ili dio stana u podnajam samo uz suglasnost najmodavca.- ugovor o najmu prestaje istekom vremena, otkazom (najmodavac može otkazati ako je

stan upotrebljavan suprotno zakonu – otkazni rok 3mj; i ako najmodavac ima namjeru useliti se u stan i useliti svoje potomke, roditelje ili osobe koje je dužan uzdržavati – otkazni rok 6mj), raskidom (samo najmodavac), sporazumom ugovornih strana u svako doba. Ne prestaje smrću, promjenom ili prestankom najmodavca.

- ako se sklapa sa zaštićenim najmoprimcem (bivši nositelj stanarskog prava) – ima pravo na zaštićenu najamninu i određenu zaštitu od otkaza.

Zajam

Zajam je ugovor kojim se zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu, poslije određenog vremena, vrati isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.- konsenzualni ugovor (nastaje sporazumom strana),- može biti naplatni ili besplatni posao – uz kamate naplatni, beskamatni je besplatni

(kamate se moraju ugovoriti), - njime se omogućuje kreditiranje i korištenje tuđeg kapitala i tuđih zamjenjivih stvari --

kauzalni je pravni posao: cilj mu nije stjecanje vlasništva, već ostvarenje kredita – causa credendi, a stjecanje vlasništva je samo nužna posljedica ostvarenja tog cilja!

- neformalan pravni posao – zadužnica nije ugovor o zajmu nego samo dokazno sredstvo kojim vjerovnik dokazuje da je dužnik primio stvari ili novac i obvezao se da ih vrati. Iznimno se pisani oblik zahtijeva za ugovor o kreditu i ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira.

Objekt zajamske činidbe: novac ili zamjenjive stvari. Kod novčanih obveza vrijedi nominalistička teorija – zajmoprimac se oslobađa obveze kad isplati onaj broj novčanih jedinica na koji njegova obveza glasi.

Obveze i prava ugovornih strana:a) Zajmodavac ima obvezu predati pozajmljenu stvar u ugovoreno vrijeme, ako nije

ugovoreno onda kad to zajmoprimac traži (to pravo mu zastarijeva za 3mj od zajmodavčeva kašnjenja, najkasnije godinu dana od sklapanja ugovora). Zajmodavac također može odbiti predaju stvari ako su materijalne prilike zajmoprimca takve da je

58

neizvjesno hoće li biti u stanju vratiti zajam (ako za to nije znao u vrijeme sklapanja ugovora) – ali ako zajmoprimac da osiguranje, mora predati stvar.

b) Zajmoprimac ima obvezu u ugovorenom roku vratiti istu količinu stvari, iste vrste i kakvoće. Ako rok nije ugovoren, a ne može se ni odrediti, dužan je vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od 2mj od kada je zajmodavac tražio da mu se zajam vrati. Može odustati od ugovora prije nego mu zajmodavac preda stvar, ali odgovara za štetu koju mu time prouzroči. Ima pravo vratiti zajam i prije roka. U slučaju nemogućnosti vraćanja iste količine, vrste i kakvoće pozajmljene stvari, tada se zajam može vratiti u novcu.

Neke vrste zajma:a) Investicijski zajam – zajam s ugovorenom namjenom (namjena je bitan element

ugovora).b) Emisijski zajam – kombinacija elemenata zajma i kupoprodaje; nastaje kad dužnik izda

javne obveznice o zajmu, a vjerovnici te obveznice kupe. Npr. zajam za izgradnju cesta.

Ugovor o kreditu – banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Uvijek je naplatan posao i formalan jer se mora sklopiti u pisanom obliku. Njegova podvrsta je ugovor o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira.

Posudba

Posudba je ugovor koji nastaje kad posuditelj preda posudovniku određenu stvar na besplatnu uporabu, a ovaj se obveže vratiti je nakon određenog vremena ili nakon dogovorene uporabe. Jednostranoobvezni je ugovor, realni (nastaje predajom stvari), dužnik stječe samo neposredan posjed i mora vratiti istu stvar. Besplatan je.

Objekt posudbe: nepotrošne stvari (način uporabe ne mora se ugovoriti), potrošne stvari (način uporabe mora se ugovoriti i individualno vraćanje, jer npr. možemo radi ukrasa posuditi kg voća, pa treba vratiti to isto voće – to je tzv. posudba za diku), pokretne i nepokretne stvari. Posuditi se može i tuđa stvar, a i vlasnik može posuditi vlastitu stvar.

Prava posudovnika: ima pravo služiti se stvarju onako kako je ugovoreno/ako nije ugovoreno onako kako odgovara svojstvima i namjeni stvari.

Dužnosti posudovnika: odgovara za štetu do koje je došlo zbog protuugovorne uporabe stvari. Ako se stvar ošteti ili propadne, dužan je naknaditi štetu ako je do toga došlo njegovom krivnjom. Dužan je snositi redovite troškove održavanja stvari. Izvanredne troškove snosi posuditelj (predujmljuje ih) – npr. trošak liječenja posuđene životinje. Posudovnik mora vratiti posuđenu stvar nakon isteka ugovorenog vremena.

Potposudba: za davanje stvari u potposudbu potreban je pristanak posuditelja. Ako nema pristanka, odgovara za skrivljenu štetu i slučajnu propast stvari (to je tzv. povod), a posuditelj ima pravo oduzeti mu stvar i prije roka. Prekarij ili izmoljena posudba - ako je stvar predana na uporabu, ali nije ustanovljena ni svrha, ni vrijeme uporabe. Može se opozvati.

III. UGOVORI O USLUGAMA

Ugovor o djelu

59

Ugovorom o djelu obvezuje se jedna strana (izvođač) obaviti određeni posao, a druga strana (naručitelj) platiti joj za to određenu naknadu. To je konsenzualni, dvostranoobvezan i naplatan posao, kauzalan je – kauza je izvršenje nekog posla uz naknadu i neformalan (osim ako strane ne ugovore oblik).

Objekt činidbe izvođača je izvršenje određenog djela. To je određeni posao, kao što je izrada ili popravak neke stvari li izvršenje fizičkog ili umnog rada i sl. Sadržaj činidbe je činjenje (facere), što znači da je riječ o tzv. činidbi rada, ali ne radi se o funkciji rada nego o rezultatu rada.

Osnovne obveze i prava ugovornih strana:a) Izvođač je dužan:

- izvršiti djelo prema ugovoru i pravilima struke, a ako je ugovoreno dužan ga je izvršiti osobno

- kad rok nije ugovoren dužan ga je izvršiti u razumno vrijeme,- predati naručitelju izrađenu ili popravljenu stvar, osim ako propadne zbog razloga za

koje ne odgovara, npr. viša sila,- upozoriti naručitelja na nedostatke materijala koji mu je naručitelj predao i nedostatke

u naručiteljevu nalogu, jer inače odgovara za štetu,- snositi odgovornost za nedostatke djela,- ima zakonsko založno pravo na stvari radi osiguranja naplate.

b) Naručitelj je dužan:- primiti izvršeni rad,- isplatiti ugovorenu ili na dr. način određenu naknadu,- pregledati izvršeno djelo čim je to moguće i bez odlaganja obavijestiti izvođača o

nađenim nedostacima – zbog nedostataka izvršenog djela, naručitelj se može koristiti pravom na otklanjanje nedostataka, raskid ugovora ili sniženje naknade. Sa svim tim pravima može se kumulirati i zahtjev za naknadu štete.

- ima pravo nadzora i pravo davanja uputa, izvođač mu to mora omogućiti.

Prestanak ugovora:- izvršenjem djela i isplatom naknade,- raskidom ugovora:

o sporazumnim u svako doba,o jednostranim.

- smrću strana ali samo kad je ugovor sklopljen s obzirom na njihova osobna svojstva (npr. izvođač je poznati slikar, pjevač i sl.),

- gubitkom radne sposobnosti izvođača.

Ugovor o građenju

Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvesti kakve druge građevinske radove, a naručitelj se obvezuje isplatiti mu za to određenu cijenu. To je konsenzualan, dvostranoobvezan, naplatan i kauzalan ugovor. Formalan je jer mora biti sklopljen u pisanom obliku.

Građevina je objekt naručiteljeve činidbe i bitan element ugovora.Cijena radova je bitan element ugovora, određuje se kao jedinična (po jedinici mjere ugovorenih radova npr. po četvornom metru, i kao ukupno ugovorena (u ukupnom iznosu za cijeli objekt).Odstupanje od projekta i ugovorenih radova moguće je iznimno, uz pisanu suglasnost naručitelja. Inače izvođač ne može tražiti povećanje ugovorene cijene. Izuzetak su tzv. hitni

60

nepredviđeni radovi čije je poduzimanje bilo nužno (da bi se osigurala stabilnost građevine, spriječila opasnost za život i zdravlje ljudi, da bi se spriječio nastanak štete ili po naredbi tijela javne vlasti); za takve radove izvođač ima pravo na pravičnu naknadu, ali ako bi zbog toga cijena bila znatno povećana, naručitelj ima pravo raskinuti ugovor i platiti do tada izvršene radove i nužne troškove.

Nadzor nad radovima – izvođač mora omogućiti naručitelju stalan nadzor nad radovima.

Odgovornost za bitne zahtjeve za građevinu – izvođač, projektant i osoba koja obavlja nadzor odgovaraju i za nedostatke građevine za neispunjavanje zakonom određenih bitnih zahtjeva za građevinu, ako se nedostatci pokažu u roku od 10 godina od predaje i primitka radova. Odgovaraju i za nedostatke zemljišta na kojemu je građevina podignuta. Udio svakog od njih određuje se razmjerno njihovoj krivnji.

Ugovor o građenju s odredbom „ključ u ruke“ – znači da je izvođač preuzeo obvezu da samostalno izvede sve radove potrebne za izgradnju i uporabu određenog cjelovitog objekta. Ako sudjeluje više izvođača, njihova je odgovornost prema naručitelju solidarna.

Ugovor o nalogu (contractus mandati)

Ugovorom o nalogu nalogoprimac (mandatar) se obvezuje i ujedno ovlašćuje poduzimati određene poslove za račun nalogodavca (mandanta). To je konsenzualan, neformalan pravni posao. Naplatan je, osim u dvije iznimke: kad je besplatnost ugovorena, kad proizlazi iz naravi međusobnog odnosa ugovaratelja (npr. prijateljstvo, srodstvo).

Nalog (mandatum) sam za sebe nije ugovor već jednostrana izjava volje. Tek prihvaćanjem naloga nastaje ugovor o nalogu. Do prihvata može doći i šutnjom (osoba koja se ponudila drugome izvršavati naloge ili osoba u čiju poslovnu djelatnost spada izvršavanje naloga – odvjetnici,špediteri i sl. – a u stalnoj je poslovnoj vezi sa ponuditeljem). Nalogoprimac u pravilu radi u svoje ime osim ako je uz nalog ovlašten i na zastupanje, u tom slučaju radi u ime i za račun nalogodavca.

Objekt ugovora su poslovi koje bi imao poduzeti nalogoprimac. To mogu biti poslovi pravne naravi, ali i faktični poslovi.

Obveze nalogoprimca:- izvršenje naloga : u svemu kako glasi, s pažnjom dobrog domaćina; može odstupiti od

naloga ali samo uz odobrenje nalogodavca, jer bi inače bio poslovođa bez naloga. To vrijedi za imperativne upute. Upute mogu biti i fakultativne (nalogoprimac ima pravo izbora između više mogućih rješenja) ili indikativne (daju mu slobodu postupanja prema okolnostima). Mora izvršiti nalog osobno, a ako ovlasti drugoga, samo s dopuštenjem nalogodavca ili zbog okolnosti (npr. bolest).

- podnošenje izvješća i polaganje računa ako nalogodavac to zatraži.

Obveze nalogodavca: - predujmiti nalogoprimcu na njegov zahtjev određeni iznos novca (predujam, avans) za

predviđene izdatke i troškove u vezi s obavljanjem posla,- platiti naknadu nalogoprimcu za njegov trud (nakon izvršenog posla),- naknaditi troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga s kamatama od dana kada su

učinjeni,- preuzeti obveze,- naknaditi štetu koju je nalogoprimac pretrpio u izvršenju naloga bez svoje krivnje.

Nalogoprimac ima zakonsko založno pravo na pokretnim stvarima nalogodavca što ih je dobio na osnovi ugovora o nalogu, i na novcu koji je naplatio za račun nalogodavca.

61

Prestanak naloga:- odustankom nalogodavca (prestaje kad je nalogoprimac saznao za odustanak),- otkazom nalogoprimca (može ga dati kad hoće, samo ne u nevrijeme),- smrću nalogoprimca,- smrću nalogodavca (samo ako je ugovoreno),- prestankom pravne osobe (i dolaženjem pod stečaj),- lišenjem poslovne sposobnosti nalogodavca ili nalogoprimca.

Ugovor o punovlašću

Zastupnik je osoba koja vlastitim očitovanjem volje sklapa pravni posao za drugoga. Zastupstvo: 1) Neposredno zastupstvo – je zastupstvo u pravnom (tehničkom) smislu. Neposredni

zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje u ime i za račun zastupanoga. Učinci pravnog posla nastaju neposredno za zastupanoga. Dijeli se na ugovorno i zakonsko, a prema ZOO može se temeljiti na statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe i aktu nadležnog državnog tijela.

2) Posredno zastupstvo – zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za račun zastupanoga. Zato se pravni posao smatra njegovim poslom, on stječe prava i obveze. Ta prava i obveze ne prelaze automatski na zastupanoga, već je potreban novi pravni posao.

Ugovor o punovlašću je konsenzualni ugovor koji nastaje kad opunomoćitelj da nalog i punomoć opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja, a ovaj na to pristane. Elementi ugovora:- nalog (mandat) je konsenzualan ugovor kojim jedna strana nalaže drugoj da za nju

obavi neki posao, a druga se strana prihvatom naloga obvezuje na njegovo izvršenje. Njime se uređuje unutarnji odnos između zastupanoga i zastupnika.

- punomoć je nalogodavčeva izjava upućena trećim osobama kojom se daje ovlaštenje opunomoćeniku da sklapa pravne poslove u ime i za račun opunomoćitelja. Dakle, punomoć ovlašćuje nalogoprimca za zastupanje, koji se sada zove opunomoćenik, prema trećima (nalog ga obvezuje interno).

- zastupanje se mora posebno ugovoriti. Onog trenutka čim je netko dao nalog i punomoć i taj drugi to prihvatio, nastao je ugovor o punovlašću, a s njime i učinak neposrednog zastupanja. Opunomoćenik je neposredni zastupnik po ugovoru, staratelj je neposredni zastupnik po zakonu.

Vrste punomoći:1) Posebna (specijalna) daje se opunomoćeniku za jedan određeni pravni posao. Mora se

dati za preuzimanje mjenične obveze, sklapanje ugovora o jamstvu, o nagodbi i za odricanje od nekog prava bez naknade. U ostalim slučajevima može se dati.

2) Generična se daje za sklapanje cijele vrste pravnih poslova. Npr. odvjetniku za zastupanje u jednoj parnici.

3) Opća (generalna) je ona kojom se opunomoćeniku daje ovlast da sklapa sve vrste poslova koji se tiču opunomoćitelja. Ograničena je na poslove koji ulaze u redovito poslovanje. Neograničena je ako opunomoćeniku nisu dane nikakve posebne upute, a u protivnom je ograničena.

Načelo pariteta oblika znači da zakonom propisani oblik za neki ugovor treba biti i oblik za punomoć koja se daje za sklapanje toga ugovora.

62

Prekoračenje ovlaštenja – prekorači li opunomoćenik svoja ovlaštenja, opunomoćitelja ne obvezuje tako sklopljeni ugovor osim ako ga naknadno odobri (ratihabicija). Ako opunomoćitelj uskrati odobrenje sklopljenom ugovoru, a druga strana nije znala ni morala znati za prekoračenje ovlaštenja, tada opunomoćitelj i opunomoćenik solidarno odgovaraju za pretrpljenu štetu.Prava i dužnosti ugovornih strana:a) Opunomoćenik je:

- dužan izvršiti nalog prema uputama, s pažnjom dobrog domaćina i paziti na interese opunomoćitelja. Od naloga i uputa može odstupiti samo uz suglasnost opunomoćitelja kao nalogodavca. Inače će se smatrati poslovođom bez naloga. Dužan je nalog obaviti osobno;

- dužan je, na zahtjev opunomoćitelja, podnijeti izvješće o stanju poslova i položiti račun te predati opunomoćitelju ono što je primio obavljajući posao;

- ima pravo na naknadu za svoj trud; - ima zakonsko založno pravo na novčanim iznosima koje je naplatio za račun

opunomoćitelja i dr. pokretnim stvarima opunomoćitelja što ih je primio na osnovi naloga, radi osiguranja svoje tražbine na ime naknade i troškova.

b) Opunomoćitelj je dužan naknaditi opunomoćeniku troškove koji su bili potrebni za izvršenje naloga, preuzeti sve obveze što ih je opunomoćenik uzeo na sebe obavljajući posao.

Prestanak ugovora o punovlašću:- izvršenjem naloga,- istekom roka na koji je sklopljen,- odustankom opunomoćitelja,- otkazom opunomoćenika (osim u nevrijeme),- smrću opunomoćenika, a smrću opunomoćitelja samo ako je tako ugovoreno ili se

opunomoćenik primio naloga s obzirom na svoje osobne odnose s opunomoćiteljem ili se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljednike,

- prestankom postojanja (pravna osoba),- stečajem i lišenjem poslovne sposobnosti,- opozivom punomoći.

Ostava (depozit)

Ugovorom o ostavi obvezuje se ostavoprimac da primi stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio. Naziva se i depozitom, a ugovorne strane depozitarom (ostavoprimac) i deponentom (ostavodavac).

Ostava je:po definiciji ZOO realan ugovor, jer će učinci iz ugovora praktički početi tek s predajom stvari ostavoprimcu;u pravilu besplatan, a iznimno naplatan pravni posao (to će biti kad je naknada ugovorena, kad se ostavoprimac profesionalno bavi čuvanjem stvari i kad to proizlazi iz okolnosti posla);

jednostranoobvezni ugovor, ali kad se daje naknada za čuvanje biti će dvostranoobvezan;

neformalan; kauzalan (kauza je čuvanje stvari).

Subjekti: a) Ostavodavac ne mora biti vlasnik stvari.b) Ostavoprimac u pravilu ne smije biti vlasnik stvari (jer ako je vlasnik ne nastaje ugovor o

ostavi, nema obvezu vratiti stvar ostavodavcu), ali postoje iznimke. Npr. A je vlasnik

63

računala, a B ima na njemu pravo uporabe. B kao neposredni posjednik može predati računalo na čuvanje dok je na putu osobi A kao vlasniku računala.

Objekt ugovora može biti samo pokretna stvar, i to nepotrošna i nezamjenjiva, ali to može biti i potrošna i zamjenjiva, samo se u tom slučaju mora posebno uglaviti da se radi o redovitoj ostavi (da se mora vratiti upravo ta ista stvar). Nije bitno da li je stvar u prometu.Dužnosti i prava ostavoprimca:a) Dužnosti:

1) osnovna dužnost je da stvar čuva kao vlastitu, a ako je ostava uz naknadu onda da je čuva s pažnjom dobrog domaćina. Kad mu je stvar povjerena u slučaju neke nevolje (npr. požara) dužan ju je čuvati s povećanom pažnjom (tzv. ostava u nuždi). Čuvanje se ne sastoji samo od pasivnih radnji, često može uključivati i aktivne radnje (npr. ako je na čuvanje povjerena životinja, mora ju hraniti i sl.)

stvar ne smije upotrebljavati (samo iznimno može); ako mu je u ostavu dana neka nepotrošna stvar, npr. računalo, i dopušteno da je upotrebljava onda je to posudba!mora ostavodavca obavijestiti o svim promjenama na stvari i eventualnim opasnostima da bude oštećena, jer inače odgovara za štetu.

2) dužnost vraćanja stvari – iste koju je primio, sa svim pripadnostima, plodovima i priraštajem, u stanju u kojem ju je primio. Stvar mora vratiti ostavodavcu, čim on to zatraži i to u mjestu u kojem mu je predana.

3) odgovornost za štetu - odgovara po kriteriju presumirane krivnje. Ima slučajeva kada odgovara i za slučajnu propast i oštećenje, npr. ako bez pristanka ostavodavca, suprotno ugovoru upotrebljava stvar, preda na čuvanje drugoj osobi (podostava)…

b) Prava: ostavoprimčeva se prava na strani ostavodavca očituju kao dužnosti. Ima npr. pravo na naknadu, pravo na troškove koje je opravdano učinio radi očuvanja stvari (nužni i eventualno korisni troškovi), pravo zahtijevati naknadu štete koju je imao zbog ostave. Pravo ostavoprimca koji se obvezao besplatno čuvati stvar je da je vrati ostavodavcu i prije ugovorenog roka ako bi joj prijetila opasnost propasti li oštećenja ili bi on sam mogao pretrpjeti štetu.

Prestanak ugovora: ugovor prestaje kada ostavoprimac vrati stvar ostavodavcu, te ako je stvar propala bez krivnje ostavoprimca. Smrt ne izaziva prestanak ostave, ona nema strogo osobni karakter.

Neke vrste ostave:a) Neprava ostava (iregularni depozit) nastaje kad se u ostavu daju zamjenjive i potrošne

stvari, a ne ugovori se individualno vraćanje. To je mješoviti ugovor sastavljen od elemenata zajma i ostave. Osnovna karakteristika: ostavoprimac je stekao vlasništvo na stvari i ne mora vratiti istu stvar nego samo istu vrstu i količinu.

b) Ugostiteljska ostava u najširem smislu ona kod koje je ostavoprimac ugostitelj (ZOO ne daje definiciju). Ugostitelji se smatraju ostavoprimcima glede stvari koje su gosti donijeli i odgovaraju za njihov nestanak ili oštećenje. Ta odgovornost je ograničena do određenog iznosa novca (to je 10 000kn). ZOO je proširio odredbe o ugostiteljskoj ostavi na bolnice, kazališta, kina, garaže, kupališta, organizirane kampove i sl.

64

IZVANUGOVORNE OBVEZE

Izvanugovornim obveznim odnosima nazivamo one obvezne odnose koji nastaju bez ugovora, tj. za čiji nastanak nije potrebno suglasno očitovanje volje stranaka. Pravo njihov postanak uvjetuje izvršenjem određenih radnji, nastankom određenih stanja i određenim svojstvima njihovih subjekata. Budući da nastaju samim ispunjenjem za to propisanih pretpostavki, broj mogućih izvora njihova nastanka jest neograničen, ali su se ipak u prometu ti izvori tipizirali. Prema ZOO-u izvanugovorni obvezni odnosi jesu:1. prouzročenje štete2. stjecanje bez osnove3. poslovodstvo bez naloga 4. javno obećanje nagrade 5. vrijednosni papiri

ODGOVORNOST ZA ŠTETU

2.1. Pojam i opće pretpostavke odgovornosti za štetu

Najčešći i najvažniji oblik izvanugovornih odnosa jest odgovornost za štetu. To je takav obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga strana ovlaštena zahtijevati takav popravak. Odgovornost za štetu nastaje ispunjenjem za to propisanih pretpostavki. S obzirom na to radi li se o pretpostavkama koje se moraju ispuniti u svakom odnosu odgovornosti za štetu ili pretpostavkama za pojedinu vrstu te odgovornosti, pretpostavke odgovornosti dijele se na opće i posebne. Opće pretpostavke odgovornosti za štetu jesu subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete, te protupravnost.

2.2. Subjekti odnosa odgovornosti za štetu

Odgovornost za štetu pravni je odnos u kojem se javljaju dvije suprotstavljene strane: jedna, koja potražuje popravak štete (aktivna strana, oštećenik) i druga koja za taj popravak odgovara (pasivna strana, štetnik). I oštećenik i štetnik mogu biti fizičke (naravne) i pravne osobe. Za oštećenika je dovoljno da je pravni subjekt – nositelj prava i obveza, dok se za štetnika da bi za počinjenu štetu odgovarao, traži i deliktna sposobnost.

Svaka fizička osoba može biti štetnik, ali će za prouzročenu štetu odgovarati samo ako ima deliktnu sposobnost. U našem je pravu deliktno sposobna osoba ona koja ima navršenih 14 godina i duševno je zdrava (čl. 1050. st. 1. ZOO). Dakle, da bi štetnik bio odgovoran za štetu on mora biti tjelesno zrela (dob) i duševno zdrava osoba (duševni bolesnici, zaostali u umnom razvoju i nesposobni za rasuđivanje ne odgovaraju za štetu koju drugome nanesu).

Deliktna nesposobnost djece od 7 do 14 godina oboriva je predmnjeva - može se dokazivati da su u trenutku nanošenja štete bili deliktno sposobni, odnosno sposobni za rasuđivanje. Za štetu koju prouzroče deliktno nesposobne fizičke osobe odgovaraju njihovi roditelji i druge osobe koje su na temelju zakona, odluke nadležnog državnog tijela ili ugovora dužne voditi nad njima nadzor (vidi infra, 2.8.3.). Ako pravičnost to zahtijeva, sud može i deliktno nesposobnog štetnika osuditi da naknadi štetu, a i u slučaju da deliktno sposoban štetnik ne može naknaditi štetu, roditelje obvezati na naknadu štete iako nisu za nju odgovorni. Pravičnost se u ovim slučajevima javlja kao opravdanje za odstupanje od primjene postojećih pozitivnih pravila. Ovi su slučajevi priznanje zakonodavca da primjena općih pravila odštetnog prava u konkretnoj situaciji može dovesti do nepravednog rezultata, te je zbog toga dopušteno prebacivanje odgovornosti za štetu. Pravednost kao korektiv, pomoćno sredstvo pri prosuđivanju odgovornosti priznata je i u poredbenom zakonodavstvu, a cilj je očit – omogućiti oštećeniku naknadu štete.

65

Kada deliktno sposobna osoba štetu prouzroči u stanju prolazne nesposobnosti za rasuđivanje (zbog utjecaja alkohola, droga i sl.), odgovara za štetu, osim ukoliko dokaže da nije svojom krivnjom dovedena u to stanje, kada za tu štetu odgovara onaj koji ju je u to stanje doveo.

Pravna osoba kao štetnik također mora biti deliktno sposobna, a za to dovoljno da ima poslovnu sposobnost.

Oštećenik je subjekt odnosa odgovornosti za štetu kojem je štetnom radnjom povrijeđeno subjektivno pravo ili interes. To može biti svaka fizička (naravna) i pravna osoba.

2.3. Štetna radnja

Štetna radnja je svaka radnja ili propust štetnika kojim je oštećeniku prouzročena šteta. To može biti građanski delikt ili povreda obveznog odnosa.

Pod građanskim ili civilnim deliktom razumijeva se štetna radnja koja nema veze s nekom prijašnjom obvezom štetnika prema oštećenome, na osnovi koje izvorno i samostalno nastaje odgovornost za štetu. To može biti nedopuštena pozitivna radnja (commissio) ili nedopušteno propuštanje (ommissio). Za razliku od kaznenog delikta kao djela posebno i poimenično opisanog u kaznenom zakonu, građanski se delikt određuje propisima generalno i primjerice, jer za njega nije bitno kakva je štetna radnja nego da je tom radnjom prouzročena šteta. Svaki kazneni delikt ne mora istodobno biti i građanski delikt (kazneni delikt kojim nije prouzročena šteta nije građanski delikt), niti su svi građanski delikti istodobno i kazneni delikti (štete se mogu prouzročiti i radnjama koje nisu kaznenim zakonom propisane kao kaznena djela). Kada je kaznenim djelom prouzročena šteta, istovremeno postoji i kaznena odgovornost i odnos odgovornosti za štetu.

Povreda obveznog odnosa je štetna radnja kojom se već postojeći obveznopravni odnos preoblikuje u odnos odgovornosti za štetu ili uz postojeći obveznopravni odnos nastaje i novi odnos odgovornosti za štetu. U našem se pravu na odgovornost za štetu zbog povrede bilo kojeg obveznopravnog odnosa primjenjuju pravila o ugovornoj odgovornosti za štetu (odgovornosti za štetu nastalu povredom ugovora), a ako tim pravilima nije drugačije propisano, na nju se primjenjuju pravila o deliktnoj odgovornosti kao opća pravila (čl. 342. i 349. ZOO-a).

2.4. Šteta

2.4.1. Pojam štete

Sve promjene koje se javljaju na osobama, stvarima i odnosima, a koje su za pojedinca nepovoljne općenito se nazivaju štetom. To je pojam štete u najširem smislu riječi. U našoj se pravnoj teoriji šteta definira kao "štetnom radnjom prouzročena povreda nečijeg subjektivnog prava ili interesa".1 ZOO štetu definira u čl. 1046.: "Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta)." Šteta je rezultat štetne radnje, ona nastaje kod oštećenog i do odgovornosti dovodi onda kada je uzročno povezana s tom radnjom. Šteta, međutim, može nastati ne samo kao posljedica aktivnog ili pasivnog ponašanja samog štetnika, već i kao posljedica ponašanja samog oštećenika, također aktivnog ili pasivnog, te i kao rezultat ponašanja i štetnika i oštećenika.

1 KLARIĆ, PETAR, VEDRIŠ, MARTIN, Građansko pravo, Opći dio, stvarno pravo, obvezno i nasljedno pravo, IX. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Narodne novine, Zagreb, 2006., str. 589.

66

Štete se prema različitim kriterijima mogu podijeliti na različite vrste. Temeljne su podjele šteta na imovinsku (materijalnu) i neimovinsku (nematerijalnu), na pozitivnu (običnu) i negativnu štetu (izmakla korist), te na postojeću i buduću štetu.

2.4.2. Imovinska i neimovinska šteta

Podjela štete na imovinsku i neimovinsku temelji se na karakteru posljedice izazvane štetnom radnjom. Imovinska šteta je šteta koja je nastala kao posljedica štetne radnje poduzete izravno na imovinskoj masi oštećenika, zatim štetne radnje poduzete na osobi oštećenika koja je kao posljedicu imala gubitak zarade, uzdržavanja i slični novčano izraziv gubitak te povredi interesa oštećenika koji imaju imovinski karakter.2 Da bi šteta, dakle, bila materijalna, nije nužno da je sam objekt štetne radnje neko oštećenikovo materijalno dobro, već se posljedica povrede njegova dobra treba očitovati kao materijalni gubitak, umanjenje imovine.

Za neimovinsku se štetu koristi niz izraza: nematerijalna, imaterijalna, nenovčana, neekonomska, idealna, moralna…Ona se u našoj pravnoj teoriji definira kao povreda subjektivnih neimovinskih prava i interesa,3 a ZOO je definira kao povredu prava osobnosti.4

Za razliku od bivšeg ZOO-a koji nije određivao što podrazumijeva pod pojmom prava osobnosti, čl. 19. novog ZOO-a sadrži primjerice nabrojana prava osobnosti: pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr. Pravnim se osobama također priznaju prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a posebno pravo na ugled, dobar glas, čast, ime, tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. (čl. 19. st. 3. ZOO).

2.4.3. Pozitivna ili obična šteta ( damnum emergens ) i negativna šteta ili izmakla korist ( lucrum cessans )

Pozitivna ili obična šteta je nestanak ili umanjenje imovine oštećenika. Opseg štete izražava se razlikom u vrijednosti imovinske mase oštećenika prije i nakon štetne radnje. To je direktna, pozitivna šteta, ponekad se naziva i stvarnom štetom.

Izmakla korist (dobitak) je neizravna i naknadno uzrokovana šteta koja se očituje u onemogućavanju stjecanja određene imovinske koristi koju je oštećenik osnovano očekivao. Prema ZOO-u to je "dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem."(čl. 1089. st. 3. ZOO). Dok obična šteta može biti i imovinska i neimovinska, izmakla korist može biti samo imovinska šteta. Postojanje negativne štete nije uvjetovano postojanjem pozitivne štete, ona može nastati i postojati samostalno.

2.4.4. Postojeća i buduća šteta

2 Loc. cit. 3 Ibid., str. 590.4 Time je ZOO napustio ranije subjektivno, odnosno subjektivno-objektivno shvaćanje neimovinske štete (kao nanošenja drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha), u korist njezine objektivne definicije – već je sama povreda prava osobnosti neimovinska šteta, a pretrpljene fizičke i duševne boli i strah, samo su mjerilo stupnja povrede prava osobnosti. Ranije je pod nematerijalnom štetom ZOO priznavao povredu prava osobnosti i onda kada njome nisu bile izazvane boli i strah, ali je u tim slučajevima priznavao samo pravo na nenovčano popravljanje te štete (da bi oštećenik imao pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti, bilo je potrebno ne samo da je do takve povrede došlo, već i da je ona izazvala posljedice u obliku fizičkog ili psihičkog bola ili straha).

67

Postojeća šteta je ona koja je već nastala u vrijeme kada se o njoj odlučuje. Nije bitno je li se ona ostvarila odjednom ili postupno i hoće li je oštećenik trpjeti i u budućnosti. Kod buduće štete, u vrijeme odlučivanja o odgovornosti njezin je uzrok već nastao, ali njegove štetne posljedice još nisu započele ili još nisu prestale.

2.4.5. Zahtjev za uklanjanje opasnosti štete

Naše pravo poznaje i institut kojem je svrha prevencija šteta. Prema čl. 1047. ZOO-a svatko može od drugoga zahtijevati da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome i da se suzdrži od djelatnosti koja izaziva uznemiravanje ili opasnost štete ako se uznemiravanje ili šteta ne može spriječiti odgovarajućim mjerama. Taj će zahtjev biti osnovan samo ukoliko se radi o znatnijoj šteti i uznemiravanju ili šteti koja se ne može spriječiti odgovarajućim mjerama (odgovarajuće su mjere npr. postavljanje uređaja za smanjenje buke, za pročišćavanje zraka, pročišćavanje otpadnih voda i sl.). Sud tada naređuje poduzimanje odgovarajućih mjera za sprječavanje nastanka štete ili uznemiravanja ili uklanjanje izvora opasnosti. Kad se radi o općekorisnoj djelatnosti za koju je dobiveno odobrenje nadležnog tijela može se zahtijevati poduzimanje društveno opravdanih mjera da se spriječi nastupanje štete ili da se ona smanji. Ako u obavljanju općekorisne djelatnosti ipak nastane šteta, može se zahtijevati samo naknada štete koja prelazi uobičajene granice – tzv. prekomjerna šteta.

2.5. Uzročnost

Uzročna veza kao pretpostavka odgovornosti definira se u našoj pravnoj teoriji kao veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice. Naziva se i kauzalnim neksusom. Ukoliko ne postoji veza između štetne radnje štetnika i štete na strani oštećenika, ne postoji ni odgovornost štetnika. Prirodna uzročnost nije pretpostavka odgovornosti, već je to pravna uzročnost.

Kao uzrok ne može se priznati svaki događaj koji u prirodnom slijedu stvari prethodi nastanku štete kao posljedici, već u lancu prirodnog kretanja treba naći jedan događaj koji je pravno relevantan i koji se u pravu uzima kao određeni uzrok određene posljedice. Budući da je šteta vrlo rijetko posljedica jednog jedinog uzroka, treba i između više mogućih, odrediti onaj koji će se uzeti kao glavni, odlučujući uzrok štete. U našem se pravu, kao i većini poredbenopravnih sustava, pri odgovaranju na pitanje koji je uzrok odlučujući, najprihvatljivijom smatra adekvacijska teorija, pa se među različitim događajima koji se mogu smatrati uzrokom nastale posljedice kao uzrok uzima samo onaj koji je tipičan, a to je onaj koji redovito dovodi do određene štetne posljedice, njemu je ona adekvatna. Isključuju se događaji koji, iako su dio ukupnog skupa uzroka, nisu tipični za taj konkretan štetan rezultat. Koji se to konkretno uzrok može smatrati adekvatnim, tipičnim i očekivanim, ovisi o svakoj pojedinoj situaciji. Uzrok mora biti ljudska radnja (aktivna ili pasivna), a kada koincidiraju kao uzroci ljudska radnja i prirodni događaj, kao uzrok se uzima u obzir samo ljudska radnja. Kod više ljudskih radnji kao uzrok se uzima ona koja je štetnom događaju najbliža i za njega tipična. Uzročna veza mora biti neprekinuta pa čim se prekine bilo slučajem ili ljudskom radnjom, štetnik ne odgovara za štetne posljedice nakon prekida.

Uzročnu vezu u pravilu mora dokazivati oštećenik. Izuzetak od ovog pravila je odgovornost za štetu nastalu u svezi s opasnom stvari odnosno djelatnosti, kod koje se postojanje uzročne veze predmnijeva, pa se odgovorna osoba može osloboditi odgovornosti ukoliko dokaže da uzročna veza ne postoji.

2.6. Protupravnost

68

Protupravnost je opća pretpostavka odgovornosti za štetu u našem i u poredbenom pravu. Međutim, pojam protupravnost ima dosta različito značenje u pravnim sustavima. Prema objektivnom shvaćanju protupravnosti, svaka je šteta protupravna, osim ako je protupravnost izričito isključena, dok se u subjektivnom shvaćanju protupravnost prosuđuje s obzirom na ponašanje odgovorne osobe (odgovorna osoba može za štetu odgovarati samo ukoliko njeno ponašanje nije bilo u skladu s pravom).

Naša pravna teorija protupravnost definira kao povredu nekog pravnog pravila pozitivnog pravnog poretka, koja se može odnositi samo na štetnu radnju. Objektivni element protupravnosti je činjenica da je štetnom radnjom povrijeđeno neko pravilo koje spada u pravni poredak (nebitan je stav štetnika prema štetnoj radnji i nanesenoj šteti), dok je subjektivni element protupravnosti izražen krivnjom počinitelja. Nekad za protupravnost nije dovoljno da je štetna radnja protivna poretku već se uz to traži i određeni stupanj krivnje učinitelja.

Svaka protupravna radnja nije istovremeno i štetna radnja (to samo ona koja uzrokuje štetu). Postoje i situacije kada štetna radnja nije protupravna, ali štetu treba ipak popraviti. One moraju biti zakonom posebno predviđene. To je npr. stanje nužde - kada netko izvrši štetnu radnju da bi od sebe ili od drugoga otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pritom je zlo koje je učinjeno manje od onoga koje je prijetilo. Za tako prouzročene štete odgovara u prvom redu onaj koji je kriv za nastanak opasnosti štete. I onaj koji je pretrpio štetu otklanjajući od drugog opasnost štete ima pravo zahtijevati od njega naknadu "one štete kojoj se razumno izložio" (čl. 1052. ZOO).

Slučajevi gdje je isključena protupravnost štetne radnje, pa nema ni odgovornosti za štetu ni naknade štete jesu:

- nanošenje štete po dužnosti (neke su osobe pravilnim izvršavanjem svoje dužnosti po samom propisu dužne u određenim situacijama počiniti štetu, npr. vojska, policija);

- nužna obrana - pravo da se od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad (građansko pravo ne definira nužnu obranu već se koristi definicijom iz kaznenog prava). Štetna radnja koja je izvršena u granicama nužne obrane nije protupravna, pa nema ni odgovornosti za tu štetu. Međutim, za štetu počinjenu u prekoračenju nužne obrane odgovara se.

- viša sila5 - uzrok koji se nalazi izvan stvari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti, ni izbjeći ili otkloniti.

- dopuštena samopomoć- svatko ima pravo otkloniti povredu prava kada neposredno prijeti opasnost, ako je takva zaštita nužna i način otklanjanja povrede odgovara prilikama u kojima nastaje opasnost. Zato ne odgovara za štetu onaj koji u slučaju dopuštene samopomoći prouzroči štetu osobi koja je svojim ponašanjem izazvala potrebu samopomoći (čl. 1053. ZOO).

- pristanak oštećenika – onaj koji pristane da se na njegovu štetu poduzme štetna radnja ne može tražiti naknadu njome prouzročene štete. Nema učinak oslobođenja odgovornosti za štetu pristanak na izvršenje radnje koja je zakonom zabranjena – takva izjava oštećenika je ništetna (čl. 1054. ZOO).

2.7. Posebne pretpostavke odgovornosti za štetu

5 Neki autori smatraju da viša sila nije razlog isključenja protupravnosti već djeluje tako da prekida uzročnu vezu između štetne radnje i štete. U oba slučaja međutim isključuje odgovornost potencijalno odgovorne osobe.

69

Ovisno o vrsti odgovornosti za štetu, uz gore navedene opće pretpostavke odgovornosti za štetu, potrebno je da budu ispunjene i neke dodatne, posebne pretpostavke. Tako je kod odgovornosti na temelju krivnje (subjektivne odgovornosti), dodatna pretpostavka krivnja štetnika, kod ugovorne odgovornosti postojanje ugovora između štetnika i oštećenika, kod predugovorne odgovornosti potrebno je da su stranke pregovarale, za neke posebne slučajeve odgovornosti odgovorna osoba mora imati posebno svojstvo (biti određene profesije, biti vlasnik opasne stvari, nuklearni poduzetnik i sl.).

Budući da je teško dati jedinstvenu definiciju pojma krivnje, pravna se teorija uglavnom zadovoljava općom definicijom prema kojoj je krivnja određeni psihički odnos počinitelja prema djelu, tj. prema štetnoj radnji i šteti kao njezinoj posljedici.

Razlikuju se dvije osnovne vrste krivnje: namjera i nepažnja. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje se traži da je štetnik postupao znajući i hotimice.

Traži se njegova volja i znanje –on hoće štetnu radnju i posljedicu – štetu druge osobe. Nepažnja je vrsta krivnje koja se određuje objektivno. Ponašanje štetnika prosuđuje se s

obzirom na ponašanje drugih ljudi, ispituje se je li upotrijebio dužnu pažnju (redovitu i uobičajenu). Razlikuju se dvije vrste nepažnje: krajnja i obična. - S krajnjom nepažnjom postupa štetnik koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu

pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek. Krajnja se nepažnja u praktičnim posljedicama izjednačuje s namjerom.

- Obična nepažnja – štetnik u ponašanju ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio dobar privrednik odnosno dobar domaćin (osobito pažljiv i savjestan čovjek). Obična nepažnja je najblaži stupanj nepažnje i najlakši stupanj krivnje. Štetnik je bio prosječno pažljiv, ali da je bio pažljiv kao dobar domaćin ili privrednik – ne bi bilo štetnog rezultata.

- Kod profesionalne odgovornosti, odgovorna osoba treba djelovati prema pravilima struke i običajima, od nje se traži posebna vrsta pažnje - pažnja dobrog stručnjaka.

2.8. Vrste odgovornosti za štetu

2.8.1. Subjektivna i objektivna odgovornost za štetu

Ovisno o tome traži li se krivnja štetnika ili ne, odgovornost za štetu dijelimo na odgovornost na temelju krivnje (subjektivnu odgovornost) i odgovornost bez obzira na krivnju (objektivnu odgovornost).

Za subjektivnu je odgovornost pored ispunjenja općih pretpostavki odgovornosti za štetu potrebno i da je ponašanje štetnika bilo skrivljeno, tj. da je on djelovao s namjerom ili nepažnjom. Dakle, pretpostavke nastanka te odgovornosti jesu: subjekti, štetna radnja, šteta, uzročna veza, protupravnost u objektivnom smislu i krivnja.Postoje dvije podvrste subjektivne odgovornosti: ona kod koje se krivnja dokazuje (kriterij dokazane krivnje) i kod koje se krivnja predmnijeva (kriterij presumirane krivnje; presumira se da je štetnik kriv, on mora dokazivati da nije). Prema ZOO-u, kriterij dokazane krivnje sveden je na iznimku (ugostiteljska ostava i predugovorna odgovornost), dok je pravilo da se odgovara na temelju presumirane krivnje. Međutim, presumira se samo najniži stupanj krivnje (obična nepažnja), dok svaki viši (namjeru i krajnju nepažnju) oštećenik mora dokazivati.

Načelo našeg odštetnog prava - odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje propisano je u čl. 1045. ZOO-a: "Tko drugome prouzroči štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje."

Granicu subjektivne odgovornosti za štetu čine tzv. slučajne štete – štete nastale događajem koji se štetniku ne može pripisati u krivnju.

70

Za objektivnu odgovornost za štetu ne traži se krivnja štetnika, već oštećenik dokazuje: štetnu radnju, štetu, uzročnu vezu između štetne radnje i štete i protupravnost štetne radnje. Uzročna se veza ne dokazuje kod šteta u svezi s opasnom stvari ili opasnom djelatnošću (ona se kod ove odgovornosti presumira, a na odgovornoj je osobi da dokaže da ne postoji, tj. da obori presumpciju). Objektivna odgovornost za štetu izuzetak je od općeg načela odgovornosti na temelju krivnje, ona postoji samo u izričito propisanim slučajevima, u kojima zbog povećane opasnosti rizika šteta primjena odgovornosti na temelju krivnje ne bi bila odgovarajuća. Opravdanje odgovornosti bez krivnje donose različite teorije, od kojih su najpoznatije teorija rizika i teorija opasnosti. Prema teoriji rizika odgovornost za štetu treba temeljiti ne na krivnji, već na stvorenom riziku - tko svojom aktivnošću pribavlja korist treba naknaditi štetu koju time prouzroči. Teorija opasnosti odgovornost temelji na opasnosti od određenih stvari i djelatnosti – onaj tko svojim ponašanjem ugrožava okolicu i gospodari opasnošću treba i odgovarati za štete koje otuda proizađu.6

U našem pravu navedene izuzetke, slučajeve kada se odgovara bez obzira na krivnju čine štete od stvari i djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu i drugi slučajevi predviđeni zakonom (čl. 1045. st. 3. i 4. ZOO).ZOO ne daje definiciju opasne stvari ni opasne djelatnosti. Prema sudskoj praksi i mišljenju pravne teorije opasna stvar je svaka stvar koja po svojoj namjeni, osobinama, položaju, mjestu i načinu uporabe ili na drugi način predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, pa je zbog toga treba nadzirati s povećanom pažnjom, a opasna djelatnost je ona koja u redovnom tijeku, već po samoj njezinoj tehničkoj prirodi i načinu obavljanja, može ugroziti život i zdravlje ljudi ili imovinu, tako da iziskuje povećanu pozornost osoba koje je obavljaju i osoba koje s njom dođu u dodir.7

Hoće li određena stvar ili djelatnost biti kvalificirana kao opasna odlučuje sud u svakom pojedinom slučaju. Za neke opasne stvari i djelatnosti zakonodavac nije prepustio sudskoj praksi da ih kvalificira kao takve, već je objektivna odgovornost njihovih imatelja, odnosno vršitelja propisana ZOO-om i posebnim zakonima. Tako su motorna vozila u pokretu (pogonu) opasna stvar i propisana je objektivna odgovornost njihova imatelja za njima prouzročene štete trećim osobama (čl. 1069. ZOO). Posebne odredbe o objektivnoj odgovornosti prijevoznika sadrže posebni propisi koji reguliraju pojedine vrste prijevoza (željeznički, cestovni, zračni). Opasna je stvar i proizvod s nedostatkom koji predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari (čl. 1073. ZOO). Okupljanje većeg broja ljudi stvara pojačanu opasnost nastanka štete, pa je i odgovornost organizatora priredbi za štetu nastalu smrću ili tjelesnom ozljedom koju netko pretrpi zbog izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao što je neuobičajeno gibanje masa, opći nered i slično, objektivna (čl. 1081. ZOO).8 Opasna je djelatnost ona u kojoj se koristi nuklearna energija, pa korisnik nuklearnog uređaja odgovara za nuklearnu štetu prema pravilima objektivne odgovornosti.9

Pravna ili fizička osoba koja prouzroči onečišćenje okoliša odgovara za nastalu štetu, po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), prema općim pravilima obveznog prava (čl. 50. st. 1. Zakona o zaštiti okoliša10). S obzirom na to da onečišćenje okoliša redovito potječe od opasnih stvari ili djelatnosti, pravila ZOO-a o objektivnoj odgovornosti za štetu nastalu od

6 KLARIĆ/VEDRIŠ, op. cit., str. 614.7 Ibid., str. 615.8 Organizatorima se stoga obično smatraju subjekti koji se bave organiziranjem priredbi kulturnog karaktera (prikazivanje filmova, kazališnih predstava, organiziranje koncerata, izložbi, performansa i sl.), sportskog karaktera, gospodarskih priredbi, sajmova, prezentacija, te raznih okupljanja političke prirode (skupovi stranaka i udruga). Tome bi, smatramo, trebalo dodati i okupljanja koja imaju vjerski karakter (mise, seminari duhovne obnove, procesije).9 Prema Zakonu o odgovornosti za nuklearnu štetu (NN 143/98) korisnik nuklearnog postrojenja odgovara po načelu objektivne odgovornosti (čl. 11.), a njegova je odgovornost ograničena na 320.000.000,00 kuna po svakoj nuklearnoj nezgodi (čl. 8. st. 1.)10 NN 82/94. i 128/99.

71

opasne stvari ili djelatnosti primjenjuju se i na odgovornost za štetu nastalu onečišćavanjem okoliša.

Razlozi oslobođenja od objektivne odgovornosti, uz dokazivanje da nisu ispunjene pretpostavke koje se traže za tu odgovornost, jesu viša sila, isključiva radnja oštećenika i isključiva radnja treće osobe. To su razlozi oslobođenja od odgovornosti koji su propisani za vlasnika opasne stvari,11 ali se uobičajeno smatraju razlozima oslobođenja od objektivne odgovornosti i u drugim slučajevima odgovornosti bez obzira na krivnju. Vlasnik stvar može se osloboditi od odgovornosti za štetu pozivanjem na protupravno oduzimanje opasne stvari iz čl. 1065. ZOO-a: "Ako je vlasniku oduzeta opasna stvar na protupravan način, za štetu koja od nje potječe ne odgovara on, nego onaj koji mu je oduzeo opasnu stvar, ako vlasnik nije za to odgovoran." Da bi pozivanje na to da mu je opasna stvar bila oduzeta na protupravan način bilo za vlasnika uspješno, treba isključiti njegovu odgovornost za oduzimanje te stvari. Vlasnik je, dakle, dužan dokazati da je svoju opasnu stvar čuvao u skladu sa svim mjerama osiguranja i zaštite koje su se u od njega u tom konkretnom slučaju mogle zahtijevati. Sud će, ovisno o svim okolnostima slučaja, morati ocijeniti jesu li te mjere bile prikladne, a koliki će stupanj pažnje zahtijevati ovisit će, između ostalog, o karakteristikama kako same opasne stvari, tako i njezina vlasnika.

2.8.2. Izvanugovorna, ugovorna i predugovorna odgovornost za štetu

Izvanugovorna ili deliktna odgovornost je odgovornost za štetu koja je nanesena građanskim deliktom. Ugovorna ili kontraktna odgovornost je odgovornost za štetu koja je nanesena povredom ugovorne obveze (neispunjenje, neuredno ispunjenje). Ugovorna se odgovornost može ugovorno proširiti, ograničiti pa i posve isključiti.

U odnosu na pravila o ugovornoj odgovornosti, pravila izvanugovorne odgovornosti su opća pravila, tj. ako ne postoji posebno pravilo o ugovornoj, na odgovarajući se način primjenjuje pravilo o izvanugovornoj odgovornosti za štetu.

Predugovorna odgovornost za štetu je odgovornost za onu štetu koju jedna strana uzrokuje drugoj vodeći pregovore bez namjere da sklopi ugovor ili odustajanjem od te namjere bez osnovanog razloga.

2.8.3. Vlastita odgovornost i odgovornost za drugoga

Kada štetnik odgovara za štetu prouzročenu svojom štetnom radnjom, govorimo o vlastitoj odgovornosti za štetu, dok se u slučajevima kada netko odgovara za štetu koju je prouzročila neka druga osoba radi o odgovornosti za drugoga. Kod odgovornosti za drugoga uz opće pretpostavke mora postojati i jedna posebna pretpostavka – poseban odnos između štetnika i odgovorne osobe, najčešće roditeljski, starateljski ili radni odnos.

Roditelji odgovaraju za štetu koju uzrokuje drugom njihovo dijete do navršene sedme godine, bez obzira na svoju krivnju (objektivna odgovornost). Ne odgovaraju u slučaju da je dijete bilo povjereno drugoj osobi i ta je osoba odgovorna za štetu. Za dijete s navršenih sedam godina, roditelji odgovaraju, osim ako dokažu da je šteta nastala bez njihove krivnje (na temelju pretpostavljene krivnje). Ako u takvom slučaju pored roditelja, odgovara i dijete (deliktna nesposobnost djeteta od 7 do 14 godina oboriva je pretpostavka, može se dokazivati da je bilo deliktno sposobno) njihova je odgovornost solidarna (čl. 1056. i 1057. ZOO).

11 Čl. 1067. ZOO-a:"(1) Vlasnik se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti.(2) Vlasnik stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti."

72

Posebna odgovornost roditelja postoji i kada dužnost nadzora ima neka druga osoba (skrbnik, škola, druga ustanova), a ne roditelj, ako je šteta nastala zbog lošeg odgoja maloljetnika, rđavih primjera ili poročnih navika koje su mu roditelji dali ili se i inače šteta može upisati u krivnju roditeljima. Tada oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu od roditelja, a ako je osoba koja je imala nadzor isplatila naknadu oštećeniku, ima pravo tražiti od roditelja naknadu isplaćenog. Odgovornost drugih osoba za maloljetnike (skrbnika, škole, drugih ustanova), dok su pod njihovim nadzorom, je odgovornost na temelju pretpostavljene krivnje – odgovaraju osim ako dokažu da su nadzor obavljali na način kako su obvezni ili da bi šteta nastala i pri brižljivom obavljanju nadzora.

Za štetu koju prouzroče osobe koje su zbog duševne bolesti, zaostalog umnog razvoja ili drugih razloga deliktno nesposobne, odgovaraju oni koji su dužni voditi nadzor nad njima. Dužnost vođenja nadzora može proizlaziti iz zakona, odluke državnog tijela ili ugovora. Odgovorna osoba može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da je obavljala nadzor na koji je bila obvezana, odnosno da bi šteta nastala i pri brižljivom nadzoru.Poslodavac odgovara za štetu koju njegov zaposlenik prouzroči trećoj osobi na radu i u svezi s radom, osim ako dokaže da su postojali razlozi za isključenje odgovornosti zaposlenika. Iznimno, kada je zaposlenik štetu prouzročio namjerno, oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika. Kada poslodavac naknadi štetu oštećeniku, u roku od 6 mjeseci ima pravo troškove popravljanja štete naknaditi od zaposlenika, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje (čl. 1061. ZOO). Ista se pravila primjenjuju i na odgovornosti pravne osobe za štetu koju trećima uzrokuju njezina tijela u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija (čl. 1062. ZOO).

2.8.4. Odgovornost više soba za istu štetu

Kada više osoba istovremeno odgovara za istu štetu, njihova odgovornost može biti podijeljena ili solidarna. Podijeljena je ona odgovornost kod koje svaka od više odgovornih osoba odgovara za određeni dio štete, i to prema pravilu da svaka odgovara za dio štete koji je prouzročila. Ako se to ne može utvrditi te osobe odgovaraju na jednake dijelove. Podijeljena odgovornost česta je i između štetnika i oštećenika (koji je doprinese nastanku štete ili njezinoj visini), kada se naknada štetnika umanjuje za iznos doprinosa samog oštećenika ukupno pretrpljenoj šteti.

Solidarna odgovornost je odgovornost kod koje svaki od više štetnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na njegov udio u uzrokovanju štete. Opće je pravilo da solidarno odgovaraju ako su djelovali zajedno (i njihovi podstrekači i pomagači). Solidarno odgovaraju i oni koji su štetu prouzročili radeći nezavisno jedni od drugih, ali se ne mogu utvrditi njihovi udjeli u šteti. Kada je nedvojbeno da je štetu uzrokovala neka od više međusobno povezanih osoba osoba, a ne može se utvrditi točno koja, one odgovaraju solidarno. To su opća pravila o solidarnoj odgovornosti iz čl. 1107 ZOO-a. Postoji, međutim, i niz posebna pravila o solidarnoj odgovornosti pojedinih subjekata iz određenih obveznih odnosa.

2.9. Popravljanje štete

Popravljanjem štete smatra se uklanjanje, naknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastupile zbog određene štetne radnje.12 Postoje tri osnovna oblika popravljanja štete: naturalna restitucija, naknada štete i satisfakcija.

Naturalna restitucija je uspostava stanja prije nastanka štete. Može se javiti u osnovna tri oblika: individualna restitucija (vraćanje iste stvari), generična (davanje drugih zamjenjivih stvari umjesto oduzetih ili oštećenih), te restitucija u obliku troškova (naknada troškova

12 KLARIĆ/VEDRIŠ, op. cit., str. 627.

73

popravka stvari). Restitucija može biti faktično ili pravno nemoguća. Npr. propala je individualno određena stvar (faktično nemoguća restitucija), vraćanje bi predstavljalo povredu pozitivnih propisa (pravno nemoguća restitucija). Prema ZOO-u, prvenstvena je obveza odgovorne osobe uspostava prijašnjeg stanja, stanja koje je bilo prije nastanka štete. Ako uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, za ostatak štete odgovorna osoba mora dati naknadu u novcu. Ako uspostava prijašnjeg stanja nije moguća ili sud smatra da nije nužna, te ako oštećenik zahtijeva, a okolnosti slučaja ne opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja, sud će odrediti isplatu naknade u novcu (čl. 1085. ZOO). Uspostava prijašnjeg stanja je, dakle, primarni oblik popravljanja materijalne štete u našem pravu, a plaćanje novčanog ekvivalenta supsidijarni.13

Naknada štete je oblik popravljanja štete koji se sastoji u isplati oštećeniku novčanog ekvivalenta pretrpljene štete. Oštećeniku se novcem nadomješta ono što je izgubio i to u obujmu i visini stvarno pretrpljene štete. Obujam naknade štete čini zbroj svih šteta iz određene štetne radnje: obična šteta, izmakla dobit, troškovi, kamate…Visinu naknade predstavlja vrijednost štete izražena u novcu prema određenim cijenama. Kod izvanugovorne odgovornosti za štetu oštećenik ima pravo, bez obzira na vrstu i stupanj krivnje štetnika, dobiti naknadu obične (stvarne) štete, izmakle dobiti i zatezne kamate na iznos naknade. Kod određivanja visine naknade primjenjuje se načelo potpune naknade i to prema redovitoj, tržišnoj cijeni. Izuzetke čine mogućnost da se u obzir uzmu izvanredna cijena ili afekcijska cijena, kao i mogućnost da se pod određenim pretpostavkama odstupi od načela potpunosti naknade (snižavanje naknade kad je odgovorna osoba lošeg imovinskog stanja a štetu nije prouzročila namjerno ni krajnjom nepažnjom ili kada je štetu prouzročila radeći nešto korisno za oštećenika).Kod ugovorne odgovornosti za štetu vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravo na pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile ili morale biti poznate. Obujam ugovorne štete prouzročene običnom nepažnjom ograničen je na predvidivu štetu, dok u slučaju štete prouzročene namjerom ili zbog krajnje nepažnje obujam čini cjelokupna šteta prouzročena povredom ugovora. Stranke, međutim, ugovorom mogu ograničiti, isključiti, kao i proširiti odgovornost dužnika za štetu.

Satisfakcija je oblik popravljanja štete koji se priznaje oštećeniku kao neko subjektivno zadovoljenje bez obzira na štetu i njezinu naknadu. Može biti moralna i novčana. U slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom (čl. 1099. ZOO). Navedeno čini moralnu satisfakciju kao oblik popravljanja neimovinske štete. Pravo na novčanu satisfakciju (pravičnu novčanu naknadu) kao oblik popravljanja neimovinske štete propisuje čl. 1100. ZOO-a. Za dosudu novčane satisfakcije potrebno je da je došlo do povrede prava osobnosti i da težina te povrede i okolnosti povrede opravdavaju dosudu. Prema čl. 1100. st. 2. ZOO-a, pri odlučivanju o visini te naknade sud mora voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kome služi ta naknada i tome da se njome ne pogoduje težnjama nespojivim s njezinom naravi i društvenom svrhom (misli se prvenstveno na sprječavanje lukrativnosti i komercijalizacije kao mogućih posljedica dosuđivanja visokih naknada za neznatna ugrožavanja prava osobnosti). Pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete imaju i pravne osobe – "za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako nađe da to težina

13 To vrijedi i u njemačkom (BGB, § 249.) i austrijskom pravu (ABGB, § 1323.), dok se u drugim pravnim sustavima prvenstvo daje naknadi štete u novcu, a povrat u prijašnje stanje sud može dosuditi samo ako to oštećenik zahtijeva (talijanski CC, čl. 2058.), ili oštećenik nema pravo na takvo popravljane štete, već je njegovo nalaganje diskrecijsko pravo suda (Francuska).

74

povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi imovinske štete, a i kad nje nema." (čl. 1100. st. 3.).

STJECANJE BEZ OSNOVE

Stjecanjem bez osnove naziva se svaki izvanugovorni obveznopravni odnos nastao bez pravne osnove ili po pravnoj osnovi koja se nije ostvarila ili je nakon što se bila ostvarila otpala, a temeljem kojeg se imovina nekog subjekta (stjecatelja) povećala. Pravno priznate osnove stjecanja jesu pravni posao, odluka suda ili druge nadležne vlasti i zakon. Sve što netko stekne bez ili mimo njih, neosnovano je i takvo se stjecanje zato naziva neosnovanim/neopravdanim/bezrazložnim obogaćenjem. Takvo stjecanje istovremeno predstavlja smanjenje imovine nekog drugog subjekta, tj. njegovo neosnovano/neopravdano/bezrazložno osiromašenje. Zadržavanje na takav način stečene imovine ili koristi nije pravno dopušteno, pa je stjecatelj dužan vratiti tako stečeni dio imovine, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ukoliko to ne učini dobrovoljno, osiromašeni ima pravo na tužbu za povrat – kondikciju (condictio sine causa).

Opće pretpostavke za nastanak takvog izvanugovornog obveznog odnosa jesu: povećanje imovine jednog i umanjenje imovine drugog pravnog subjekta između kojih postoji kauzalna povezanost,nepostojanje odgovarajuće osnove (pravnog posla, odluke suda ili drugog nadležnog tijela, zakona odnosno pravne činjenice uz koju on vezuje mogućnost stjecanje i gubitka imovinskih prava i obveza) i činidba nije štetna radnja (jer ako je, onda nastaje izvanugovorni odnos odgovornosti za štetu a ne stjecanja bez osnove).

Tipični slučajevi stjecanja bez osnove jesu: platež neduga - netko u zabludi isplati drugome određeni iznos novca na ime duga koji uopće nije postojao ili više ne postoji. Najčešće se radi o situaciji kada je isti dug plaćen dva puta. Onaj koji isplati znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje osim ako nije zadržao pravo na povrat, platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga ovisi o ispunjenju uvjeta.

stjecanje s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila – osiromašeni je u očekivanju da dođe do valjane pravne osnove koja će to opravdati izvršio neku činidbu prema stjecatelju, a to se očekivanje izjalovilo.

stjecanje po osnovi koja je kasnije otpala – činidba osiromašenog imala je u vrijeme nastanka osnovu, zamišljenu kao trajnu, koja je kasnije otpala.

uporaba stvari na tuđu korist – netko svoju ili tuđu stvar, bez poslovodstva, upotrijebi na korist treće osobe.

uporaba tuđe stvari u svoju korist – vlasnik stvari koju je netko upotrijebio u svoju korist, ima pravo, neovisno o pravu na naknadu štete i kada nje nema, zahtijevati naknadu koristi koje je imao od te uporabe.

izdatak za drugog – onaj koji je za drugog učinio izdatak ili izvršio neku njegovu zakonsku obvezu, misleći da plaća svoj dug odnosno izvršava svoju obvezu, ima pravo na naknadu. (Kada to čini znajući da je za drugoga, radi se o poslovodstvu bez naloga).

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

75

Kada netko obavlja poslove neke druge osobe, za račun i u interesu te druge osobe, iako za to nije imao nalog ili ovlaštenje, nastaje izvanugovorni obveznopravni odnos koji nazivamo poslovodstvom bez naloga. Osoba koja obavlja tuđi posao je poslovođa, a osoba čiji posao se obavlja je gospodar posla. Poslovodstvo se treba sastojati u obavljanju dopuštenog posla – bilo pravnog bilo posla u laičkom smislu, s tim da se njegovu obavljanju može pristupiti samo ako ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Potrebno je da poslovođa obavlja tuđi posao i da ga obavlja u tuđem interesu (kada poslovođa obavlja tuđi posao u namjeri da za sebe zadrži korist ne radi se poslovodstvu bez naloga već o tzv. nepravom poslovodstvu koje je protupravno), te da za to nema nalog ili ovlaštenje (moguće je da mu ga gospodar posla da naknadno, nakon čega se njihov odnos procjenjuje prema pravilima ugovora o nalogu).

Vrste poslovodstva bez naloga:

a) Kada poslovođa započne obavljati tuđi posao da bi od gospodara posla otklonio predstojeću štetu, radi se o nužnom poslovodstvu. Tada je dužan obavijestiti gospodara posla što je moguće prije o tome što je učinio i ako je to razumno moguće nastaviti posao dok ga gospodar posla ne bude u stanju preuzeti. Po završetku posla dužan je gospodaru posla položiti račun i ustupiti mu sve što je pribavio obavljajući njegov posao, a gospodar posla je dužan poslovođu osloboditi svih preuzetih obveza, naknaditi mu nužne i korisne izdatke te pretrpljenu štetu. Ako je poslovođa od gospodara posla uspio otkloniti štetu, pripada mu i pravo na naknadu za trud.

b) Kada poslovođa obavi posao gospodara posla na njegovu očitu korist, radi se o korisnom poslovodstvu i prava i obveze stranaka iste su kao kod nužnog poslovodstva, uz to što poslovođa ima pravo na naknadu za svoj trud ako je gospodaru pribavio korist koja u svemu odgovara njegovim namjerama i potrebama.

c) O poslovodstvu protiv zabrane gospodara posla govorimo u situaciji kada se poslovođa prihvatio posla gospodara posla usprkos njegovoj zabrani koja mu je bila ili morala biti poznata. Takav poslovođa nema pravo na naknadu i troškove, već odgovara za štetu koju je uzrokovao svojim miješanjem u taj posao, čak i onu nastalu slučajno. Međutim, ako je zabrana gospodara posla protivna zakonu ili moralu, a osobito ako se odnosi na ispunjenje neke njegove zakonske obveze koja ne trpi odgađanje, usprkos zabrani, obavljanje tog posla imat će učinke valjanog poslovodstva.

JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Izvorom obveze može biti i jednostrano izjavljena volja. ZOO uređuje dva slučaja - javno obećanje nagrade, vrijednosne papire. Jednostrano izjavljena volja usmjerena na postizanje dopuštenog pravnog učinka nije ništa drugo nego jednostrani pravni posao. Stoga izvorom obveze mogu biti svi jednostrani pravni poslovi usmjereni na stvaranje obveze. Osim navedenih, tu bi spadala i ponuda za sklapanje ugovora.

JAVNO OBEĆANJE NAGRADE

Javnim obećanjem nagrade ZOO naziva javnim oglasom učinjeno obećanje nagrade onome tko izvrši neku radnju, postigne neki uspjeh, nađe se u određenoj situaciji ili ispuni neki drugi uvjet.

Obveza obećavatelja da ispuni obećanje nastaje ako se kumulativno ispune pretpostavke:- da je nagrada obećana,- da je obećanje nagrade učinjeno javnim oglasom (npr. putem radija, tiska i sl.) – može

imati i oblik natječaja,

76

- da se izjava o obećanju odnosi na neodređeni broj osoba koje mogu pripadati krugu osoba određenom po profesiji, spolu, dobi i sl.,

- da su radnja koju treba izvršiti i obećana nagrada u svemu određene, moguće i dopuštene.

Radnja može biti stvaranje nekog umjetničkog djela, pronalaženje izgubljene stvari, izrada urbanističkog rješenja, postizanje sportskog rezultata i sl. Nagrada je najčešće iznos novca ili stvar. Obećavatelj nagrade je dužan odrediti rok za natjecanje. No, rok nije pretpostavlja nastanka obećavateljeve obveze, pa ako ga on nije odredio svatko tko želi sudjelovati ima pravo zahtijevati da sud odredi rok. Kad se ispune pretpostavke, nastaje obveza obećavatelja da izvrši javno obećanje nagrade. Time još uvijek nije nastao i obveznopravni odnos – za to je potrebna još jedna pretpostavka, a to je da netko izvrši radnju kojom je uvjetovano dodjeljivanje nagrade.

Pravo na nagradu pripada onome koji prvi izvrši ono za što je nagrada obećana, a ako to izvrši više osoba istovremeno, svaka ima pravo na jednak dio nagrade osim ukoliko pravičnost zahtijeva drugačiju podjelu.

Najčešći oblik javnog obećanja nagrade je natječaj. Njime se nagrada obećaje onome od više sudionika koji najbolje ispuni uvjete natječaja. O dodjeli nagrade odlučuju organizator ili jedna/više osoba što ih on odredi (žiri). Svaki sudionik natječaja ima pravo zahtijevati poništaj odluke o dodjeli nagrade ako nagrada nije dodijeljena u skladu s pravilima natječaja. Obećavatelj nagrade odgovara dobitniku za materijalne i pravne nedostatke objekta nagrade.

Prestanak obveze – osim opozivom, obveza obećavatelja prestaje ako mu nitko, u roku iz javnog oglasa, ne priopći da je izvršio radnju ili postigao uspjeh ili uopće ispunio oglasom postavljene uvjete. Ako rok nije oglasom određen, obveza obećavatelja prestaje istekom jedne godine od oglasa. Također, prestaje i ispunjenjem obećanja.

VRIJEDNOSNI PAPIRI

Vrijednosni papir ZOO definira kao ispravu kojom se njezin izdavatelj obvezuje ispuniti u toj ispravi upisanu obvezu njezinu zakonitom imatelju. Vrijednosni papiri ne moraju imati oblik isprave, već mogu biti i u obliku elektroničkog zapisa i sve se odredbe ZOO-a o vrijednosnim papirima u obliku isprave na odgovarajući način primjenjuju i na one u obliku elektroničkog zapisa.Vrste vrijednosnih papira: mjenica, ček, obveznica, komercijalni zapis, blagajnički zapis, trezorski zapis, certifikat o depozitu, zadužnica, dionica, dokument o udjelu u otvorenom investicijskom fondu, polica osiguranja, skladišnica, teretnica, prenosivi tovarni list željeznički, prenosivi tovarni list kamionski, prenosivi tovarni list zračni.14

Radi se o jednostranim pravnim poslovima u kojima se izdavatelj vrijednosnog papira obvezuje ispuniti određenu činidbu u tom vrijednosnom papiru određenom ovlašteniku. Obveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kad izdavatelj vrijednosni papir preda njegovu korisniku.

Vrijednosni papir je i stvar podobna da bude objekt stvarnih prava.- pravo iz papira je sadržano (inkorporirano – načelo inkorporacije) u vrijednosnom papiru,

a najčešće je imovinsko. To je u pravilu obvezno pravo, odnosno tražbina.- pravo na papir je stvarno pravo, a može biti pravo vlasništva, založno pravo ili npr. pravo

uživanja.

14 GORENC, VILIM, Komentar Zakona o obveznim odnosima, RRiF Plus, Zagreb, 2005., str. 1776.

77

U pravilu pravo iz papira pripada onome kome pripada i pravo na papir. Legitimiran iz papira je onaj kome pripada pravo na papir. Legitimacija iz vrijednosnog papira označava pripadanje prava iz papira određenoj osobi.- legitimacijski papiri su isprave čijim je predočenjem njihov imatelj ovlašten zahtijevati od

izdavatelja isprave u njima sadržanu obvezu. U njima nije označen vjerovnik. Npr. željezničke karte, kazališne i dr. ulaznice… Na njih se primjenjuju odredbe o vrijednosnim papirima.

- legitimacijski znakovi su garderobni ili slični znakovi koji se sastoje od komada papira, metala ili dr. materijala, na kojima je obično utisnut neki broj ili naveden broj predanih predmeta, a služe samo da pokažu tko je vjerovnik u obveznom odnosu pri čijem nastanku su izdani.

Svaki vrijednosni papir mora imati propisani minimum sastojaka (bitni sastojci) bez kojih nema svojstvo vrijednosnog papira. To su: - naznaka vrste vrijednosnog papira, - ime izdavatelja (trasanta) (za fizičku osobu ime i prebivalište, a za pravnu tvrtku, odnosno

naziv i sjedište), - naznaku korisnika (remitenta),- točno označenu obvezu izdavatelja koja proizlazi iz vrijednosnog papira, - mjesto i datum izdavanja (ako se izdaju u seriji i serijski broj), - potpis izdavatelja odnosno faksimil potpisa izdavatelja ako se izdaju u seriji. Posebni propisi za pojedine vrste vrijednosnih papira propisuju i neke druge sastojke.

Kao osnovna karakteristika vrijednosnih papira ističe se jaka povezanost isprave i u njoj sadržanog prava - pravo je utjelovljeno, inkorporirano u ispravi, pa ono u pravilu bez nje ne može nastati, ne može se prenositi na druge subjekte niti se može ostvariti bez nje. Zbog toga je vrijednosni papir kao pravni posao uvijek formalan.

Tri su osnovne funkcije vrijednosnih papira:- platežno sredstvo (ček i kreditno pismo),- kreditno sredstvo (mjenica),- sredstvo robnog prometa (skladišnica, vozni list, teretnica i dr.)

Gospodarsko značenje vrijednosnih papira očituje se u dva pravca:- olakšanje cirkulacije vrijednosti zahvaljujući jednostavnom i brzom prenošenju papira s

jedne na drugu osobu putem indosamenta, ili još jednostavnije tradicijom,- povećanje sigurnosti u prometu (propisi).

Dioba vrijednosnih papira:

1) Prema inkorporiranom pravu - prema vrsti u njima inkorporiranih prava dijele se na:a) obveznopravne koji sadrže određenu, u pravilu novčanu, tražbinu ovlaštenika

(imatelja vrijednosnog papira) prema dužniku (npr. ček, mjenica, obveznica, kreditno pismo),

b) stvarnopravne u kojima je inkorporirano neko stvarno pravo (npr. skladišnica, teretnica, prenosivi teretni list) i

c) korporacijske u kojima je inkorporirano pravo na članstvo, upravljanje, sudjelovanje u nekoj pravnoj osobi (dionice).15

2) Prema načinu određivanja korisnika razlikuju se:a) papiri na ime (u njima je ovlaštenik poimenično određen); za ostvarenje prava iz

papira nužno je držanje papira uz dokaz da je držatelj papira osoba naznačena na papiru. Kao papiri na ime mogu se izdavati: štedna knjižica, polica osiguranja,

15 Ovu podjelu uveo je Rastovčan i prihvatila većina hrvatskih pravnih pisaca.

78

skladišnica, pa i mjenica i ček pod uvjetom da im se doda tzv. rekta klauzula (koja glasi „ne po naredbi“) kojom se oduzima ovim papirima mogućnost prenošenja indosamentom, što je inače odlika papira po naredbi. Načim prenošenja papira na ime isti je kao i za ostale tražbine građanskog prava, tj. cesija. Zbog toga papiri na ime nemaju tipičnu značajku vrijednosnih papira – brzo i jednostavno prenošenje. Posljedica je njihovo manje gospodarsko značenje. Dužnik zadržava svoje prigovore protiv novog imatelja papira (cesionara) koje je imao prema prijašnjem imatelju (cedentu). Zbog toga što se prenose cesijom, papiri na ime nazivaju se i rekta papiri. Kod njih se mora izvršiti isplatu rekta, tj. izravno osobi naznačenoj na papiru.

b) papiri po naredbi (ovlaštenik je osoba koja je određena poimenično, ali i svaka osoba koju on odredi svojom naredbom); ovlaštenik u ovom papiru mora biti imenovan, i uz to ima pravo odrediti kao novog ovlaštenika neku drugu osobu – to pravo konstituira izdavatelj papira unošenjem klauzule „po naredbi“. Takvo pravo kod nekih papira (mjenica, ček na ime) proizlazi izravno iz zakona, pa nije ni potrebno unositi tu klauzulu. Ovi su papiri podobni za laku cirkulaciju i sigurnost koju pružaju u prometu. To proizlazi iz njihovog načina prenošenja – indosamentom.

Indosament je izjava dosadašnjeg korisnika papira kojom prenosi papir na drugog korisnika. Ispisuje se na poleđini papira (talijanski: in dosso) zbog čega se i naziva indosamentom. Prenositelj papira se naziva indosant, a onaj na koga se prenosi indosatar. Indosamentom se prenosi pravo na papir, a time i pravo iz papira. No, na novog korisnika se prenosi i pravo da svojom naredbom može dalje prenositi papir. Dužnik ne može isticati protiv novog vjerovnika prigovore koje je imao prema prijašnjem vjerovniku.

Za ostvarenje prava iz ovih papira (legitimaciju) potrebno je držanje papira i da imatelj papira dokaže neprekinuti niz indosamenata. Kod blanko indosamenta dovoljno je držanje papira.

Vrste indosamenta:- puni indosament – sadrži sve elemente indosamenta, tj. odredbu o prijenosu

papira, ime osobe na koju se papir prenosi (indosatara) i potpis indosanta.- rekta indosament – sadrži klauzulu „ne po naredbi“ kojom se zabranjuje

indosataru da papir dalje prenosi indosamentom, čime se transformira u papir na ime i prenosi cesijom.

c) papiri na donositelja (korisnik je svaki donositelj); neki vrijednosni papiri su ex lege papiri na donositelja, dok drugi to postaju unošenjem klauzule „plativo donositelju“ ili njoj slične. To mogu biti: skladišnica, obveznica, založnica, putne karte, kazališne karte, bonovi i sl.

Ovi papiri su pretežno obveznopravni papiri s tim da činidba može biti novčana ili nenovčana. Prenose se putem tradicije iz ruke u ruku. Imaju zato veliku sposobnost cirkulacije. Za legitimaciju je dovoljno držanje papira držatelj papira može realizirati pravo iz papira njegovom prezentacijom dužniku, a da pritom nije dužan dokazivati da je ovlaštenik iz papira. Držatelj će u najvećem broju slučajeva biti ujedno i vlasnik papira, ali legitimiran će biti i svaki onaj tko dođe u posjed papira mimo volje vlasnika, pod uvjetom da je pošten stjecatelj. Dužnik nije obvezan ispitivati legitimaciju donositelja papira, ali ako je znao ili morao znati da donositelj nije zakoniti imatelj papira, niti je ovlašten od zakonitog imatelja, dužan je odbiti ispunjenje, inače odgovara za štetu.

Amortizacija vrijednosnih papira

79

Amortizacija vrijednosnog papira je sudski poništaj isprave. Provodi se u izvanparničnom postupku na prijedlog ovlaštenika u slučaju gubitka, krađe, uništenja, težeg oštećenja – uopće nestanka vrijednosnog papira. Dopuštena je za papire na ime i po naredbi. Sud, nakon što mu je predlagatelj učinio vjerojatnim postojanje papira, oglasom u službenom glasilu poziva onoga tko posjeduje papir da ga u određenom roku pokaže sudu. U nas je za mjenicu i ček rok od 60 dana. Ako se nitko ne javi, sud će vrijednosni papir oglasiti poništenim, s tim da ta odluka zamjenjuje vrijednosni papir dok se ne izda novi. Ako se netko u ostavljenom roku javi i preda vrijednosni papir, sud obustavlja postupak, a papir će uručiti korisniku. Ako osoba koja se javila ne želi predati papir, sud će obustaviti postupak a predlagatelja uputiti na parnicu radi utvrđivanja vlasništva na papir.

80