POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA U RIMSKOM PRAVUStvarna prava zajedno s obveznim i nasljednim pravima spadaju u imovinsko pravo. Stvarno pravo je prema tome skup pravnih pravila kojima se ureuju pravni odnosi meu ljudima s obzirom na stvari, a po kojima se ovlateniku stvarnog prava priznaje potpuna ili djelomina neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar ukoliko je ona preputena raspolobi stvarnopravnog ovlatenika. Najvanije razlike izmeu stvarnih i obveznih prava su: stvarnopravni odnos je odnos izmeu ovlatenika stvarnog prava (vlasnik) i svih drugih osoba koje bi dole u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa. Obvezno pravo je samo pravni odnos izmeu odreenog vjerovnika i dunika. Zato se stvarnopravno ovlatenje moe ostvariti tubom prema svakome tko dri stvar, a obvezno pravo samo prema odreenoj osobi obvezanog dunika. Stvarna prava su prema tome apsolutna jer djeluju prema svima, a obvezna prava su relativna jer djeluju samo prema osobi obveznog dunika.

Objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je inidba obveznika iako se ta inidba sastoji i u davanju stvari. U takvom sluaju vjerovnik jo nema nikakvo pravo na stvar dokle god mu je dunik ne preda. Tek onda e vjerovnik eventualno stei stvarno pravo. Obveze mogu biti samo razlog (causa) za osnivanje pravnih poslova. Ukoliko obvezni dunik prije predaje otui stvar nekome treemu, vjerovnik nee moi stvar traiti od tog treeg jer mu taj nije ni na to obvezan. On e tada morati od svog obveznog dunika traiti naknadu tete.

Stvarno pravo prati stvar bez obzira u ije ruke ona dola. Zato e npr. ovlatenik stvarnog prava uivanja tue stvari zadrati svoje pravo na stvar makar vlasnik prenese vlasnitvo stvari na treega. Naprotiv, zakupni odnos, koji je samo obvezni odnos izmeu zakupodavca i zakupnika, utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt nekom treem (ali e iz zakupnog odnosa ostati zahtjev za naknadu tete).Stvarna prava djeluju prema svima ostalima i nareuju im prema ovlateniku negativno dranje (nesmetanje). Obvezna prava nareuju obvezniku da u korist ovlatenika vri neku odreenu inidbu (moe se sastojati i u proputanju). Bez aktivnog djelovanja dunika, obvezni ovlatenik ne moe ostvariti svoje pravo. Stvarna prava su trajna, a obvezna kao prolazna jer ispunjenjem inidbe obveza nestaje.Rimski pravnici su razliku izmeu stvarnih i obveznih prava izrazili razlikom akcija, tj. tubi koje slue za zatitu jednih i drugih. Actio in rem slui za zatitu stvarnih, a actio in personam za zatitu obveznih prava. Actio in rem sadri tvrdnju vlastitog stvarnog prava te se moe podii protiv svakoga koji po svome dodiru sa stvari vrijea pravo stvarnopravnog ovlatenika. Jo se zovu i vindicationes. Actio in personam sadri tvrdnju o postojanju dunosti na inidbu odreene osobe te se moe uperiti samo protiv odreenog obveznika koji je iz nekog tipinog razloga (kontrakta ili delikta) nuan izvriti neku inidbu (dare, facere, praestare). Ta je razlika izraena u doba formularnog procesa u zahtjevu (intenciji) odgovarajuih formula. Stvarna prava ovlauju na ekonomsku upotrebu i iskoritavanje stvari u punom ili djelominom opsegu. Najvanije i sadrajem najopsenije pravo je pravo vlasnitva (plena in re potestas). Samo ovdje stvar potpuno i iskljuivo pripada ovlateniku vlasnikog prava te se on moe njome neogranieno po volji sluiti i njome raspolagati. Ostala stvarna prava su stvarna prava na tuoj stvari (iura in re aliena). Ovdje se ovlatenik smije koristiti tuom stvari samo na tono odreeni i ogranieni nain, a sve ostale vrste njena iskoritavanja pripadaju vlasniku. Vlasnik je ovdje ogranien samo utoliko ukoliko u korist drugoga postoji takvo stvarno pravo na njegovoj stvari. Ovdje spadaju zemljine slunosti (servitutes ili iura praediorum), a zatim se pojavilo pravo uivanja tue stvari (ususfructus) i pravo upotrebe (usus). Justinijanovi kompilatori su ih sve sabrali pod zajedniki naziv servitutes (slunosti). Podijelili su ih na servitutes personarum (osobne slunosti, osnovane u korist osoba, kao uivanja i upotreba) i servitutes praediorum (zemljine slunosti, osnovane u korist susjednih zemljita). Kasnijeg porijekla su emfiteuza i superficies koje su svoje definitivno pravno ureenje kao stvarna prava na tuoj stvari dobile u kasno carsko (postklasino) doba. Potkraj republike razvilo se i zalono pravo (pignus i hypotheca) kao stvarno pravo na tuoj stvari koje slui vjerovniku kao sigurnost za ispunjenje neke njegove trabine iz obveznog odnosa, za razliku od ostalih iura in re aliena koje njihovu ovlateniku pruaju samo pravo upotrebe ili uivanja tue stvari u irem ili uem opsegu. Prema tome ima 5 stvarnih prava: vlasnitvo i etiri stvarna prava na tuoj stvari (slunosti, emfiteuza, superficies i zalono pravo). Faktina vlast na stvari uz koju se nadovezuju stanovite pravne posljedice zove se posjed (possessio). Posjed se sistematizira u stvarna prava i slui kao podloga za stjecanje stvarnih prava.

POJAM STVARI U RIMSKOM PRAVU TJELESNE I NETJELESNE STVARI (RES CORPORALES I RES INCORPORALES)

Pravo smatra za stvar u uem smislu ljudima dostine prostorno odijeljene komade vanjske prirode. U tom smislu se govori o tjelesnim stvarima i naelno samo one mogu biti objektom stvarnih prava. Kasnije se pojam iri i poinje podrazumijevati da taj pojam oznaava sve ono to moe biti predmetom pravnih odnosa i pripadati neijoj imovini. Javlja se opreka izmeu tjelesnih i netjelesnih stvari. Gaj kao res corporales smatra stvari koje se mogu dotaknuti (quae tangi possunt), a pod netjelesnim stvarima smatra stvari koje se ne mogu dotaknuti pod ime se podrazumijevaju prava. Time se netjelesne stvari poistovjeuju sa samim pravom. Prema Gaju u res incorporales ulazi: pravo nasljedstva (hereditas), pravo uivanja tue stvari (ususfructus), obvezna prava (obligationes) i zemljine slunosti (iura praediroum). Tu ipak ne ubraja pravo vlasnitva jer rimski pravnici pravo vlasnitva na stvari poistovjeuju sa samom stvari (corpus) pa se pravo vlasnitva ubraja u tjelesne stvari, a ne u prava. Takvo razlikovanje je imalo u rimskom pravu vanost jer su za obje skupine vaili djelomino razliiti propisi. Tako se samo nad tjelesnim stvarima mogao imati posjed i vlasnitvo koje se stjee putem posjeda (dosjelou i tradicijom). Ipak, kasnije se uvodi i posjed prava, tj. posjed netjelesnih stvari.

DIOBE TJELESNIH STVARI

RES IN COMMERCIO I RES EXTRA COMMERCIUM

Ova opreka se temelji na injenici da sve stvari ne mogu biti objektom privatnih imovinskih prava. Mnoge stvari su izuzete iz privatnopravnog prometa jer se ne nalaze ni u ijoj imovini, a i zbog toga to mnoge takve stvari ne mogu uope ui u privatnu imovinu jer su posebnim odredbama izuzete iz pravnog prometa (res extra commercium). Razlozi za iskljuivanje takvih stvari iz pravnog prometa mogu biti dvojaki: humani iuris i divini iuris.

Res extra commercium humani iuris su bili: res communes omnium, a to su zrak, tekua voda javnih rijeka, more i morski al, tj. dio morske obale dokud dopire plima. To su za fitiki ivot ljudi nune potrebne stvari koje nisu namijenjene privatnom vlasnitvu, nego zajednikoj upotrebi svih ljudi. Res publicae (javne stvari) su prema izvornom shvaanju takve stvari koje su u vlasnitvu drave, tj. rimskog naroda, a izuzete su iz pravnog prometa dokle god slue svrhama. No, kad je opinama pa zatim i dravi kao fisku bila priznata privatnopravna sposobnost postojala je i gospodarska imovina drave i opina koja je potpadala pod privatno pravo (npr. imovina za rasvjetu ulica, kola itd.), a kao res extra commercium smatrale su se samo one stvari drave ili opine koje su sluile neposrednoj opoj upotrebi (javni putovi i ceste, trgovi, kazalita, kupalita, luke) Opa upotreba takvih stvari je bila zatiena pretorskim interdiktima. Res extra commercium divini iuris su bili: Res sacrae, tj. stvari posveene posebnim aktom konsekracije kulta bogova (hramovi, rtvenici. kipovi bogova, predmeti kulta), Res religiosae, tj. stvari posveene kultu pokojnika. U prvom redu se misli na grobove graana i robova. Oni su izuzeti iz pravnog prometa aktom sahrane mrtvaca ili njegova pepela uz pristanak vlasnika zemljita. Res sanctae, to su gradski zidovi i gradska vrata, a u staro doba i zemljine mee. Time su pod zatitu bogova stavljeni gradovi i privatno zemljino vlasnitvo, a smrtnom kaznom je bio kanjen onaj tko bi prelazio preko gradskog zida umjesto da ide kroz vrata.

RES MANCIPI I RES NEC MANCIPI

Ova dioba proizlazi iz res in commercio i vjerojatno je osnovna dioba stvari. U italsko doba, res mancipi su bili: italska zemljita i zgrade (a prije samo ui rimski teritorij), robovi, domaa radna stoka za vuu i noenje tereta (goveda, mazge. konji) i etiri najstarije poljske slunosti puta i vodovoda (iter, actus, via i aquaeductus). Sve ostale stvari su bile res nec mancipi (sitna stoka, pokretnine, novac i provincijalna zemljita). Pravna razlika se oituje u nainu prijenosa vlasnitva nad njima. Nad res mancipi, vlasnitvo se moglo prenositi samo sveanim formalistikim aktom mancipacije ili in iure cesije, dok su se nad res nec mancipi mogle prenositi neformalnom predajom (traditio). Razlog ovakve diobe vjerojatno lei u ekonomsko-socijalnim prilikama arhainog doba. Res mancipi su obuhvaali najvei i najvaniji dio seljake imovine. Naravno da je za takvu imovinu bilo u interesu pojedinca i itave zajednice odreeno ograniavanje otuivanja, pa je zato stavljeno pod kontrolu javnosti sveanim aktom mancipacije i ini ure cesije. Na taj nain je onemogueno peregrinima stjecanje tih stvari (nisu imali ius comercii). Druge hipoteze tendiraju miljenju da su res mancipi izvorno bile u kolektivnom vlasnitvu gensa koje su tek kasnije prele u individualno vlasnitvo. Zato je njihovo otuivanje u poetku bilo nemogue, tj. bilo je podvrgnuto pristanku i kontroli itavog kolektiva. Razvojem robovlasnike robne proizvodnje, razmjene i trgovine i irenjem rimske drave dobivaju sve veu vanost res nec mancipi. Formalnosti mancipacije postaju zaprekom prometu i koncentraciji zemlje i nabavljanju robova. Zato pretor uvodi tzv. bonitarno vlasnitvo na res mancipi koje su otuene samo obinom tradicijom, a provincijalna zemljita nisu ve uope bila uvrtena u res mancipi. Razlika se odrala kroz itavo klasino doba, ali je brzo izgubila svaku praktinu vanost. Formalno ju je ukinuo Justinijan.

POKRETNE I NEPOKRETNE STVARI

Pokretne stvari su one stvari koje se mogu premjetati sa jednog mjesta na drugo, a da se ne promijeni bit stvari. Ovdje spadaju stvari koje se same pokreu (res se moventes) kao robovi i ivotinje. Nepokretne stvari su one koje se ne mogu premjetati, tj. zemlja, sa svime to je sagraeno i usaeno na njoj (zgrade, drvee, usjevi). Vlasniku zemlje pripada i zrani prostor nad zemljom kao i tlo ispod povrine (zajedno sa eventualnim rudama). Po gospodarskoj namjeni rimsko pravo razlikuje praedia urbana (gradske nekretnine za stanovanje, trgovine i obrte) i praedia rustica (poljoprivredna zemljita, makar se nalazila u zatvorenom naselju). Na toj razlici se temelji i pravno razlikovanje zemljinih slunosti. Rimsko pravo je naelno postupalo jednako s pokretninama i nekretninama, a samo ponekad se ta razlika uvaavala. Tako su stanovita stvarna prava (zemljine slunosti, superficies i emfiteuza) mogla po prirodi stvari postojati samo na nekretninama.

ZAMJENJIVE I NEZAMJENJIVE STVARI (RES FUNGIBILES I RES NON FUNGIBILES), GENUS I SPECIES

Zamjenjive su one stvari koje se u prometu redovito odreuju samo po koliini neke vrste ili roda (genus) tako da nije vaan njihov individualitet te je svaka jednaka koliina istovrsnih stvari jednaka i zamjenjiva drugom jednakom koliinom generike stvari (obino se odreuju vaganjem, mjerenjem i brojanjem vino, ito, jaja, ulje) Nezamjenjive stvari dolaze u obzir po svojim individualnim obiljejima. One su odreene pojedinano, kao species (umjetnika slika). O zamjenjivosti i nezamjenjivosti odluuje i volja stranaka. Stranke mogu odluiti da neka stvar koja je u pravilu zamjenjiva u konkretnom sluaju bude smatrana za species (tono odreena vrea ita ili tono odreena bava ulja). Ova razlika je vana u obveznom pravu. Tako predmetom zajma mogu biti samo zamjenjive stvari jer dunik mora vratiti samo jednaku koliinu istovrsnih stvari. Kod pitanja utrnua obveze zbog sluajne propasti dune stvari vrijedi vano pravilo da se samo onaj dunik koji duguje nezamjenjivu stvar (species) oslobaa obveze ako stvar propadne sluajem. Dunik koji duguje generiki odreene stvari mora nabaviti druge istovrsne stvari ako je propala ona koliina koju je on namjeravao dati.

POTRONE I NEPOTRONE STVARI (RES CONSUMTIBILES I RES NON CONSUMPTIBILES)

One se razlikuju prema tome da li se prvom redovnom upotrebom (koja odgovara njihovoj ekonomskoj namjeni) unitavaju ili ne. To su npr. ito, vino, ali i novac. Justinijan je uveo i treu kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoravaju, kao npr. odijela. Ranije su se takve stvari smatrale nepotronima. Po prirodnim naelima sve su stvari podvrgnute brem ili sporijem troenju. Ova dioba je vrlo bliska diobu na zamjenjive i nezamjenjive stvari jer je veina zamjenjivih stvari ujedno i potrona. Ali, ima i zamjenjivih nepotronih stvari (robovi, igle, vie primjeraka iste knjige), a ima i potronih nezamjenjivih stvari (npr. po mjeri saiveno odijelo). Dioba na potrone i nepotrone stvari vana je kod onih prava

(npr. uzufrukta) ili ugovora (npr. posudbe) gdje neka stvar nakon upotrebe mora biti vraena i zato u pravilu mora biti nepotrona.

DJELJIVE I NEDJELJIVE STVARI

Pravno su djeljive samo one stvari koje se mogu rastaviti na vie istovrsnih dijelova, a da se pritom ne umanji nesrazmjerno njihova vrijednost. Dijelovi trebaju i dalje ispunjavati jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr. zemljita. Neke stvari nisu pravno (fiziki) djeljive jer bi fizika dioba za mnoge znaila unitenje (rob, ivotinja) Ovo pitanje je vano na razliitim pravnim podrujima, a naroito kod suvlasnitva i kod obveza sa vie vjerovnika i vie dunika.JEDNOSTAVNE STVARI, SASTAVLJENE STVARI I SKUPINE STVARI

Opreka se kao u gore navedenom sluaju temelji na ekonomsko-socijalnim mjerilima. Jednostavne stvari ine jedinstvo po obinom shvaanju ivota (rob, ivotinja, kamen, biljka)

Sastavljene stvari nastaju spajanjem jednostavnih odnosno samostalnih stvari u novu cjelinu, npr. zgrada, brod, ormar. Te stvari postaju sastavnim dijelom nove cjeline. One gube svoju samostalnost, iako se u toj novoj cjelini mogu razlikovati, i prestaju biti samostalni objekti prava jer je dok taj spoj traje objekt prava samo ta nova cjelina. Zato posjed ili vlasnitvo moe postojati samo na zgradi, a ne posebno na ugraenom materijalu. Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, oni samo miruju dok taj spoj traje. Rastavljanjem stvari gdje je to mogue, ta prava opet oivljuju. Ranijem vlasniku dijela koji je spojen u tuu stvar daje tuba na razluenje (actio ad exhibendum) ukoliko se ne radi o ugraenom graevnom materijalu.

Skupine stvari (prema justinijanskoj terminologiji universitas rerum) sastoje se od stvari koje nisu materijalno spojene, te svaka stvar zadrava svoju samostalnost, ali su meusobno ipak povezane po svojoj zajednikoj, skupnoj ekonomskoj ili organizacijskoj funkciji te se zato u prometu smatraju kao cjelina sa zajednikim nazivom. Rimski izvori imaju uglavnom u vidu stado kao sluaj takve skupine stvari. Pravna vanost skupine je u tome to objektom nekih prava moe biti i kupina kao cjelina, a ne samo pojedinane stvari. Tako je rei vindicatio, ususfructus, kupoprodaja, zalaganje i legat stada kao cjeline, a promjenom pojedinih komada ne mijenja se u tom sluaju istovjetnost cjeline. Ali, svi ti pravni odnosi mogu postojati i samo na pojedinim komadima kao samostalnim stvarima. Posjed pa preko posjeda dosjelost mogli su postojati samo na pojedinim komadima, a ne na cjelini. Pandektna nauka je proirila taj pojam i na imovinske skupine koje sadre ne samo jednovrsne (npr. biblioteka) nego i raznovrsne tjelesne stvari i prava (nasljedstvo, miraz, pekulij). I takve skupine mogu biti predmetom tube, a istovjetnost cjeline ne mijenja se promjenom pojedinih dijelova. GLAVNA STVAR I PRIPADAK (PERTINENCIJA)

Pripadak je prema dananjem shvaanju tjelesna samostalna stvar koja je prema shvaanju prometa odreena da trajno slui gospodarskim svrhama neke druge, glavne stvari. Ona je uzgredna stvar (accessiorum) prema glavnoj stvari te je podreena ekonomskim svrhama glavne stvari iako s njome nije fiziki spojena i nije njezin sastavni dio. Tako se kljuevi smatraju pertinencijom brave, gudalo pertinencijom violine, a tzv. fundus instructus, tj. stoka, orue i poljoprivredni proizvodi pertinencijom poljoprivrednog dobra. Pravna vanost pripatka je u tome to dijeli pravnu sudbinu glavne stvari. Pravna raspoloba o nekoj stvari obuhvaa i njenu pertinenciju ukoliko moda stranke nisu drugaije ugovorile i pertinenciju jasno izuzele. esto je teko bilo odrediti granicu izmeu sastavnog dijela i pertinencije jer ni sastavni dio ne mora uvijek biti fiziki spojen s glavnom stvari.

PLODONOSNE STVARI I PLODOVI

Neke stvari ljudima nisu korisne samo same po sebi, nego i po plodovima, tj. prinosu koje odbacuju. To su plodonosne stvari, a njihov prinos se zove plod (fructus)

Razlikuju se fructus naturales i fructus civiles.

Fructus naturales su prirodni plodovi i produkti to ga daje neka stvar po svojoj ekonomskoj namjeni bez utrba po svoje suanstvo (ito, voe, mlado od ivotinje te pijesak, kreda, kamen). Pojam fructus naturales u pravnom smislu se ne poklapa sa pojmom ploda u obinom govoru. I ovdje je determinirajui ekonomsko-socijalni faktor, a prema njemu i pravni kriterij. Duhansko lie nije plod u smislu botanike, ali je plod u ekonomsko- pravnom smislu. Mlado od ivotinje se isto smatra plodom, no kod robinja je prevladalo shvaanje da dijete robinje nije plod jer prema ekonomsko-socijalnoj namjeni ono nije njen prinos. Njen prinos je njezin rad.Fructus civiles su prihodi koje se dobivaju od neke stvari posredstvom pravnih poslova (najamnina, zakupnina ili kamate od pozajmljene glavnice ili prihod nekog poduzea). Ovdje se vidi da se pojam ploda proirio u znaenje gospodarskog prihoda. Fructus naturales su prije odvajanja od plodonosne stvari sastavni dio glavne stvari i dijele njezinu pravnu sudbinu. U tom stadiju se zovu fructus pendentes ili stantes (visei plodovi). Tek odvajanjem od glavne stvari oni postaju samostalni objekti prava te se zovu fructus separati (odvojeni plodovi).

Razlikuju se fructus percepti, tj. ubrani plodovi, bilo za sebe ili za drugoga, zatim fructus percipiendi, tj. plodovi koji su se mogli i trebali ubrati, a dralac stvari je to zanemario uiniti. Konano se razlikuju fructus exstantes,tj. ubrani, a jo nepotroni plodovi. Fructus consumpti su ubrani i potroeni plodovi. Ta razlikovanja su vana kod pitanja naknade tih plodova po neovlatenom draocu plodonosne stvari, a koji bude osuen da vrati stvar. Pri tome nastaje pitanje koje plodove mora vratiti. Da li je neka stvar plod ili ne, vano je u sluaju kada treba utvrditi prihode neke stvari (pitanje naknade tete), a osim toga postoje za pojedine ovlatenike na plodove razlike u nainu stjecanja vlasnitva na plodovima. Vlasnik, emfiteut i poteni posjednik stjeu vlasnitvo plodova asom separacije, a uivalac (uzufruktuar) i zakupnik tek asom percepcije.

POSJED

POJAM I PRAVNI UINCI POSJEDA

Posjed je faktina vlast na tjelesnoj stvari nezavisna od pitanja da li posjednik ima takoer i pravo na posjed, tj. na tu faktinu vlast. Posjed i vlasnitvo se treba strogo razlikovati. Vlasnitvo je maksimalni skup ovlatenja koje vlasnik ima nad stvari, posjed je samo faktina vlast. Vlasnik je u veini sluajeva i posjednik, ali i ne mora biti. Tako e onaj koji je u dobroj vjeri kupio stvar od nevlasnika biti posjednik (tzv. poteni posjednik), iako nije postao vlasnikom. Pa i kradljivac postaje posjednik stvari jer je dri u faktinoj vlasti iako nije postao vlasnik. Posjed je povijesno postojao prije vlasnitva. Pojam posjeda se vjerojatno prvobitno razvio u odnosu na zemlju, a tek kasnije i na pokretninama. Pojavom drave i prava razvija se pravo individualnog vlasnitva koje dobiva dravnu zatitu vlasnikim tubama. Ve u Zakoniku XII. ploa nalazi se odredba civilnog prava da se posjed zemljita nakon dvije godine, a posjed drugih stvari nakon godine dana pretvara u pravo vlasnitva dosjelou (usucapio). Ipak se zadrao i pojam posjeda, a tu razliku su preuzeli i mnogi moderni pravni sustavi koji se oslanjaju na rimsko pravo. Ipak, posjed ima i pravno znaenje jer se i uz posjed vezuju odreeni pravni uinci. U mnogim sluajevima posjed je baza za stjecanje vlasnitva. Tako kod tradicije, okupacije, tj. zaposjednua stvari koja ne pripada nikome i kod dosjelosti (usucapio). Posjednik u vlasnikoj parnici (rei vindicatio) dobiva ulogu tuenoga i time prednost da ne treba dokazivati svoje pravo na posjed i zato zadrava stvar ako tuitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasnitva. Ipak, najvanije je da je posjed dobio u doba republike samostalnu pravnu zatitu i to putem pretorskih posjedovnih interdikata. Bit te zatite se sastoji u tome da posjednika ne smije nitko samovlasno smetati, a to ne smije initi ni onaj koji ima pravo na posjed (vlasnik) pa makar smetani posjednik i nema nikakvo pravo na posjed. Ako bi vlasnik samovlasno oduzeo posjedniku nevlasniku svoju stvar, morao bi mu je vratiti jer e izgubiti u posjedovnoj (interdiktnoj) parnici. Vlasniku preostaje samo da svoje pravo na posjed kao vlasnik dokae i ostvari redovnom vlasnikom (petitornom) tubom u kojoj e dokazivati svoje pravo vlasnitva i svoje pravo na posjed. Vlasnik se u posjedovnoj parnici ne moe pozivati na svoje pravo vlasnitva (tj. jae pravo) jer se posjed zatiuje kao faktino stanje pa su zato u posjedovnoj parnici iskljueni svi petitorni prigovori. Iz ovoga slijedi da je zatita posjeda kao fakta esto samo privremena zatita jer ona ne moe prejudicirati pitanju prava na stvar koje se moe uvijek i definitivno rjeavati redovnom petitornom tubom. Neki su teoretiari (Ihering) tvrdili da posjed nije samo faktino stanje ve i pravo jer ga pravo titi kao i druge pravne interese. Ipak, vladajue miljenje je da je posjed faktino stanje s nekim pravnim posljedicama. Pitanje je zato je posjed kao faktino stanje dobio pravnu zatitu protiv samovoljnog smetanja i oduzimanja. Najrairenije je tumaenje Savignya i Iheringa. Savigny je tvrdio da je posjedovna zatita uvedena u interesu javnog poretka i spreavanja silovitog pribavljanja (makar i vlastitog) posjeda. Ihering je tvrdio da se na taj nain vlasniku trebalo dati bre i efikasnije sredstvo zatite gdje on ne mora kod svakog silovitog smetanja posjeda podizati vlasniku tubu i dokazivati svoje pravo vlasnitva, nego u posjedovnom procesu dokazuje samo injenicu faktinog posjeda. Iheringu se prigovara da se interdiktima titi i posjed nevlasnika, ali Ihering se opravdava injenicom da e svaki vlasnik u konanici uspjeti sa petitornom tubom. Neki (Monier) trae razloge zatite posjeda u konkretnom povijesnom razvitku pa tvrde da su posjedovni interdikti uvedeni prvenstveno za zatitu onih koji su uzimali u obradu dravne zemlje, a koje nisu mogle biti u privatnom vlasnitvu. Najrairenije miljenje je danas ipak Savignyevo.

VRSTE POSJEDA U RIMSKOM PRAVU

Rimsko pravo razlikuje tri osnovne vrste posjeda:

POSSESSIO ILI POSSESSIO AD INTERDICTA pravim posjedom, tj. posjedom koji je zatien interdiktima rimski pravnici su smatrali samo onaj posjed koji je imao dva konstitutivna elementa (objektivan i subjektivan). Pravi posjednik je trebao imati faktinu vlast na stvari, tj. materijalnu mogunost dranja i raspolaganja sa stvari (corpus) i volju posjednika da stvar zadri za sebe, tj. da raspolae s njom onako kako sa stvari raspolae vlasnik (animus possidendi). U modernoj nauci se ovakav posjed naziva juristiki posjed. Zbog postojanja ovih dvaju elemenata smatra se posjednikom i titi se interdiktima u prvom redu vlasnik-posjednik, zatim poteni posjednik koji je stvar stekao u dobroj vjeri od nevlasnika, ali isto tako i onaj koji je stvar oteo silom (razbojnik), ili potajno (kradljivac) ili ju je izmolio do opoziva pa nee da je vrati. Ukoliko je stvar steena vi, clam ili precario (silom, potajno ili na zamolbu do opoziva tzv. possessio vitiosa ili iniusta) posjednika nee biti zatien jedino protiv onoga od koga je na takav nain posjed stekao (taj e moi razbojniku, kradljivcu ili prekaristu svoju stvar i silom uzeti, a da se ne mora plaiti posjedovnog interdikta), ali e biti zatien protiv svakog treeg.

POSSESSIO NATURALIS ILI DETENTIO Posjednikom se nije smatrao onaj koji je imao faktinu vlast na stvari, ali nije imao volju da stvar zadri za sebe kao svoju (nedostaje mu animus possidendi), nego ju je drao za drugoga koji je bio pravi posjednik. Rimski pravnici ovdje onda govore o possessio naturalis, a kasnije je takav odnos nazvan detentio (detencija). Detencija se nije smatrala posjedom i detentor nije uivao posjedovnu zatitu. Detentor je u pravilu bio onaj koji je drao tuu stvar temeljem obveznog ugovora, kao najamnik, zakupnik, uvar tue stvari (depozitar) ili onaj koji si je posudio tuu stvar (komodatar), a tako i ovlatenik stvarnog prava na tuoj stvari (uzufruktar i uzuar). Svi oni ne dre stvar za sebe, nego za drugoga kome e je morati i vratiti. Taj drugi se smatra i dalje posjednikom i uiva interdiktnu zatitu jer ima animus possidendi, a corpus vri posredstvom detentora. Ovdje se veinom radilo o osloboenicima prema patronu koji dobivaju stvar u zakup, posudbu, uvanje, uivanje, ali posjed drae za drugoga.

Iznimno, pretor je pruio interdiktnu zatitu i nekim detentorima koji su unato manjku animus-a ipak smatrani za prave posjednike te im je pripadala possessio ad interdicta, nazvana po Savignyu izvedeni juristiki posjed. Takav posjed imaju: zaloni vjerovnik koji je dobio stvar u runi zalog, dalje prekarist, tj. onaj kojemu je stvar ustupljena na besplatno koritenje s time da je treba vratiti na svakodobni opoziv i sekvestar, tj. onaj kojem stranke povjere na uvanje neku stvar (npr. za vrijeme trajanja spora o stvari) s time da je sekvestar mora vratiti pod odreenim uvjetima (stranci koja e pobijediti u tom sporu).

U sva tri sluaja, posjednici nemaju animus possidendi, ali pravo im je zbog praktinih razloga u povijesnom razvoju pruilo zatitu protiv smetanja njihovih posjeda i priznalo ih za posjednike ad interdicta. U postklasino doba, posjedovna zatita se proirila i na jo neke detentore tako na emfiteutu i superficijera, ali je prijeporno da li se ovdje radi o zatiti posjeda stvari ili ve o zatiti posjeda na tuoj stvari (tzv. quasi-possessio ili possessio iuris)

POSSESSIO CIVILIS ILI POSSESSIO EX IUSTA CAUSA Pod ovim pojmom rimski pravnici podrazumijevaju pravi posjed koji ima i corpus i animus, ali se i temelji na nekom pravnom razlogu (iusta causa possidendi). Taj pravni razlog (titulus), npr. kupnja daje i pravno opravdanje posjedu, moe dovesti do stjecanja vlasnitva bilo putem tradicije (iusta causa traditionis), bilo putem dosjelosti (iusta causa usucapionis) ukoliko postoje i ostale pretpostavke za dosjelost. Takav posjed se zove possessio ad usucapionem, a u postklasinom i Justinijanovom pravu i possessio iusta jer ovdje faktiki posjed odgovara pravu na posjed.

U Justinijanovom pravu sve tri vrste posjeda su svrstane uglavnom pod possessio civilis i possessio naturalis. Posjed u prvom smislu rijei (ad interdicta) moe biti:

POSSESSIO VITIOSA I POSSESSIO NON VITIOSA viciozan ili pogrean (possessio iniusta) posjed je bio onaj posjed koji je steen vi, clam ili precario. Neviciozan posjed je onaj posjed koji je steen ne vi, ne clam, ne precario. Ovdje se radi o pogrenom nainu stjecanja posjeda i nema veze s pitanjem prava na posjed (vlasnitvom). Zato e i vlasnikov posjed biti viciozan ako on posjed stvari samovlasno oduzme neovlatenom posjedniku upotrebom zabranjene samosile. I takav viciozan posjed (posjed po kradljivcu ukradene stvari) titio se interdiktima protiv svakog treeg, a jedino nije uivao zatitu jedino protiv prethodnika od kojega je takvim pogrenim nainom bio oduzet. U korist takvog prethodnika u interdikt bi se uvrtavala exceptio vitiosae possessionis.

POSSESSIO IUSTA I INIUSTA Po klasinoj terminologiji ova razlika je istoznana sa gore navedenom razlikom. Ve u klasinom pravu se javlja, a u Justinijanovom pravu prevladava novo znaenje te possessio iusta sada znai isto kao i possessio ex iusta causa, tj. posjed osnovan na pravnom razlogu. I po tom novom znaenju, possessio iusta moe biti ujedno i possessio vitiosa, ako je vlasnik nekom possessoru koji je bio iniustus oduzeo posjed zabranjenom samosilom.

POSSESSIO BONAE FIDEI I MALAE FIDEI Bonae fidei possessor je onaj posjednik koji je u oprostivoj bludnoj glede valjanog stjecanja. On npr. vjeruje da je stekao vlasnitvo kupljene stvari tradicijom, a nije znao da tradent nije bio vlasnik ili da nije bio djelatno sposoban. Ali to neznanje ne smije biti skrivljeno njegovom vlastitom grubom nemarnou. Njegova bludnja mora biti oprostiva. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog stjecanja ili bi za nju kraj potrebne panje morao znati. Ta razlika nema vanosti za zatitu posjeda jer se i jedan i drugi tite interdiktima, ali ima velike vanosti kod dosjelosti, stjecanja plodova i odgovornosti na vlasniku tubu. Posjed steen bonae fidei i na temelju iusta causa dovodio je po proteku odreenog vremena do stjecanja vlasnitva dosjelou ukoliko se radilo o sposobnoj stvari. Takav posjed je nazvan kvalificirani posjed pa je osim interdiktne, i prije proteka roka dosjelosti uivao i petitornu zatitu s actio in rem Publiciana jer je takav posjednik ve bio gotovo izjednaen s vlasnikom. STJECANJE POSJEDA

Posjed stjee u rimskom pravu ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa (corpore et animo). Za stjecanje faktine vlasti na stvari (corpus) u prvotno doba je bilo potrebno oito i vidno stei tu vlast fizikog raspolaganja aprehenzijom stvari (npr. uzimanjem stvari u ruke). Treba razlikovati da li se radi o neposrednom (originarnom) stjecanju posjeda, tj. nezavisno od volje (ili protiv volje) dosadanjeg posjednika (tako kod okupacije) ili se radi o posrednom (derivatnom) stjecanju posjeda, tj. voljom dosadanjeg posjednika (tako kod tradicije). U oba sluaja je postojala daljnja razlika kod stjecanja posjeda nekretnina i pokretnina. Kod originarnog stjecanja okupacijom bila je uvijek potrebna materijalna aprehenzija vidnim fizikim zahvatom stvari. Kod nekretnina je bilo potrebno stupiti na zemljite i omeiti i uvesti se u sve dijelove zemljita. Kod pokretnina isto je bila potrebna materijalna aprehenzija, bilo rukom, bilo odvoenjem, pohranjivanjem ili napravom koja omoguava sigurnu vlast na stvari (ivotinja uhvaena u lovu u zamci).

Derivatno stjecanje posjeda vri se u sporazumu s dosadanjim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku, odnosno stavlja ga u iskljuivu mogunost materijalnog raspolaganja sa stvari (traditio). Iako se govori o prijenosu posjeda, novi posjednik ne nastavlja posjed dosadanjeg posjednika, nego ga stjee izvorno utoliko to se kod njega mora ostvariti element corpusa i animusa. to se promet vie razvijao, to su naela prometa bila slobodnija. Sve se vie odstupalo od naela da je potreban materijalni akt neposredne fizike aprehenzije stvari po stjecatelju. Kod predaje posjeda zemljita isprva je bilo potrebno da prodavatelj i stjecatelj posjeda obiu zemljite i pokau njegove granice. Brzo je bilo dovoljno da prodavatelj na zemljitu izjavi da posjed preputa kupcu, a kupac da stupi na zemljite. Kasnije se to jo vie razvijalo pa je na kraju bilo dovoljno samo da kupac na temelju pravnog posla o otuenju (kupoprodajni ili darovni ugovor) sam stavi u posjed zemlje. Kod predaje pokretnina, za stjecanje corpusa je bilo neophodno stvar zahvatiti vlastitom rukom. I ovdje je dovoljna traditio longa manu (pokazivanje robe) ukoliko je stvar bila na dogledu. Justinijanovo pravo je ostalo pri zahtjevu da je za stjecanje posjeda potrebno fiziki zahvat stvari. No, pod utjecajem grko-orijentalnih prava javlja se traditio ficta, tj. predaja pismene isprave koja sadrava izjavu o prijenosu posjeda kojom se nadomjeta efektivna predaja stvari (traditio chartae ili instrumenti). U dva sluaja je po klasinom pravu mogu prijenos stvari (stjecanje posjeda) bez ikakve promjene faktine vlasti na stvari. To su prema nazivima pandektne nauke: traditio brevi manu detentor na kojeg treba prenijeti posjed stvari koje ve dri u rukama, zadrava sporazumom stranaka stvar unaprijed kao posjednik bez ikakve ponovne aprehenzije stvari. Tako e se najamnik koji kupi kuu u kojoj stanuje pretvoriti na temelju kupoprodajnog ugovora od detentora u posjednika. Tu se ipak radi o redovnom stjecanju posjeda corpore et animo, samo to oba elementa nisu steena istovremeno nego je corpus postojao ve ranije, a naknadno je doao i animus. Constitutum possessorium ovdje posjednik prenosi posjed na drugoga ugovorom da e ubudue drati stvar samo kao detentor za toga drugoga. Npr. ako vlasnik kue proda kuu drugome, a u kui i dalje ostaje ivjeti kao najamnik ili ako netko proda stvar koju po tom ugovoru zadrava u detenciji kao uvar za drugoga. Mnoge teorije govore o constitutum possessorium kao stjecanju posjeda po zastupniku. Ovdje se radi o jedinom sluaju gdje se posjed stjee nudo animo na osnovu sporazuma starog i novog posjednika.Animus - Uz corpus, za stjecanje posjeda je potreban i animus possidendi, tj. volja vriti faktinu vlast na stvari za sebe, podvri je materijalno svojoj vlasti uz iskljuenje drugih. Ta volja mora doi do izraaja u vanjskom ponaanju. Ako je posjed steen na temelju nekog pravnog posla, volja se pretpostavlja. Samo unutranje miljenje nije odluno. Zato npr. depozitar ne moe postati posjednik samo to si je samo u mislima usvojio animus rem siba habendi jer vrijedi pravilo nemo sibi ipse causam possessionis mutare potest (nitko ne moe sam jednostrano promijeniti pravni osnov posjeda).Volja koja je potrebna za posjed nije se prosuivala strogo kao volja koja je inae potrebna za pravne poslove i djelatnu sposobnost. Zbog pomanjkanja potrebne posjedovne volje, vlastitim aktima ne mogu stjecati posjed infantes i umobolni te juristike osobe. Glede nedoraslih (impuberes) bilo je prijeporno meu pravnicima mogu li ga stjecati sami ili samo uz auctoritas tutoris. Justinijan usvaja prvo stajalite.TRAJANJE I GUBITAK POSJEDAPosjed traje dok postoji corpus i animus, a prestaje gubitkom jedne od njih. Smatra se da faktina vlast postoji ako posjednik ima uvijek mogunost praktinog raspolaganja s njome tako da se moe uvijek njome sluiti kad god hoe. Corpus prestaje ako se stvar uniti , izgubi (ali ne i ako se samo zametne), ako bude ukradena ili silom oteta. Kod odravanja posjeda su se razvila jo blaa naela. Ako posjednik napusti svoje panjake kroz izvjesno godinje doba, on ne gubi posjed, a probilo se shvaanje da se posjed u tom sluaju zadrava solo animo. U tom pravcu se polo i dalje pa se uzimalo da se posjed zemljita zadrava solo animo iako je faktina vlast doista prestala (ako je zakupnik umro ili napustio zemljite) dokle god se netko trei ne doepa zemljita. Ako bi se netko trei u odsutnosti posjednika potajno uvukao na zemljite (clam), u starije doba se uzimalo da on odmah postaje posjednik, no mlai klasici smatraju da do promjene posjeda dolazi tek onda kada je odsutni saznao za tu injenicu, a nije se usprotivio ili nije vie uspio izbaciti tog treeg koji se tada pretvara u posjednika, ali sada taj trei stjee posjed silom (vi), a ne clam. Neke teorije su govorile da posjed ne prestaje gubitkom jednog, ve obadva konstitutivna elementa zajedno, no to je netono jer se prema tome posjed ne bi mogao gubiti bez pristanka dosadanjeg posjednika, a to ne stoji. Postoji jedan sluaj gubitka posjeda solo animo, a to je constatutum possessorium.

ZATITA POSJEDA

Osim samoobrane, posjed se titio interdiktima. Interdikti za zatitu posjeda su bili uvjetni nalozi ili zabrane koje je pretor izdavao na zahtjev jedne stranke protiv druge strankebez prethodnog ispitivanja ili provoenja dokaza. Ako se druga stranka ne bi pokorila interdiktnom nalogu ili zabrani, onda bi se nadovezivala redovna parnica koja bi se rjeavala osudom (vrlo skupe!). U interdiktnom postupku ne dozvoljava se pozivanje na jae pravo, nego se ovdje radi samo o faktinom stanju posjeda i njegovu samovlasnom smetanju ili oduzimanju. Zato i vlasnik moe biti tuen interdiktom, ako svoju stvar silom oduzme nevicioznom posjedniku. Postojale su 2 vrste interdikata: interdicta retinendae possessionis (tite posjednika protiv smetanja i zadiranja u posjed) i interdicta recuperandae possessionis (slui za vraanje oduzetog posjeda). Postojala su dva interdikta retinendae possessionis (interdictum uti possidetis i interdictum utrubi).

Interdictum uti possidetis sluio je za zatitu posjeda nekretnina protiv smetanja treih. Smetani trai od pretora izdanje interdikta. On je upravljen na obje stranke te sadri zabranu da se ne smije silom mijenjati, odnosno smetati posjed one stranke koja posjeduje nekretnine u asu izdavanja interdikta, osim ako posjednik nije viciozan. Naelno se titi posljednji posjednik koji je drao posjed u asu izdavanja interdikta. Viciozni posjed se ne titi te ga stranka smije smetati pa i samovlasno oduzeti jer njega titi u interdiktu sadrana exceptio (prigovor) vitiosae possessionis. U tom sluaju se ne titi posjednik koji zadnji posjeduje nekretninu u trenutku izdavanja interdikta, nego se titi posljednji neviciozni posjed. Viciozni posjed ne uiva zatite jedino prema onome od koga je viciozno oduzet, prema treim osobama se titi i zato tree osobe ne smiju vicioznog posjednika (npr. kradljivca) smetati.

Interdictum utrubi sluio je za zatitu pokretnih stvari (izvorno samo robova). I ovaj interdikt je upuen objema strankama te odreuje da si stvar odnese ili odvede onaj koji je u posljednjih godinu dana (raunajui od dana izdavanja interdikta) drao stvar u posjedu due vrijeme od svog protivnika, osim ako nije svoj posjed od protivnika stekao v, clam ili precario. Ovdje se ne titi posljednji posjednik, nego je odluna duina trajanja posjeda u posljednjoj godini. I ovdje se uvrtava exceptio vitiosae possessionis te e bez zatite ostati onaj koji je od svog protivnika stekao posjed vi, clam ili precario (ali ne i od treih)

Interidicta recuperandae possessionis su bili interdicta simplicia i restitutoria jer se samo jednoj stranci nareivalo da vrati posjed. U klasinom pravu su postojala dva interdikta za povratak silom oduzetog posjeda na nekretninama i interdictum de precario. Interdictum de vi nalae posjedniku koji se zemljita domogao silom bilo da ga je oduzeo sam ili po svojoj familiji, da vrati posjed zemljita ranijem posjedniku ukoliko nije ovaj prije toga oduzeo posjed tuenome vi, clam ili precario (exceptio vitiosae possessionis). Zatita se moe zatraiti samo u roku jedne godine od oduzimanja posjeda.

Interdictum de vi armata odnosi se na izbacivanje s posjeda po gomili ljudi ili s orujem u ruci. Interdikt nije bio ogranien na jednu godinu niti se davala exceptio vitiosae possessionis. S njim se mogao posluiti i onaj koji je sam ranije protivniku oduzeo posjed silom (ali ne tom kvalificiranom silom po oruanim ljudima). Ovdje pretor titi rimske zemljoposjednike protiv svih silovitih napadaja

Ovdje se jo ubraja i interdictum de precario kojim se nareuje prekaristu da vrati stvar koja mu je povjerena do opoziva.

U Justinijanovom pravu zahtjevi za zatitu posjeda se ne ostvaruju vie davanjem interdikta po magistratu nego u redovitom sudskom postupku (tubom ex causa interdicti ili actio ex interdicto). I dalje su iskljueni svi petitorni prigovori, a postupak je ubrzan i skraen).

Interdictum utrubi je bio utoliko izjednaen sa interdiktom uti possidetis to je sada i kod smetanja posjeda pokretnih stvari bio mjerodavan i zatien neviciozni posjednik koji je drao posjed u asu poetka procesa, a ne vie onaj koji je imao neviciozni posjed kroz dui dio posljednje godine. Interdikti zbog nasilnog izbacivanja iz posjeda nekretnina spojena su sada u interdictum unde vi koji se primjenjuje uvijek samo unutar godine dana i nema exceptio v.p.

Interdicta retinendae i recuperandae possessionis slue za zatitu postojeeg posjeda. Od njih se razlikuju tzv. interdicta adipiscendae possessionis. Oni idu za prvim pribavljanjem posjeda pa su prema tome petitorne naravi jer se njima ostvaruje neko pravo na posjed tako da se ovlateniku prava na posjed dodjeljuje i posjed.

POSJED PRAVA (QUASI-POSSESSIO)

Predmetom posjeda su mogle biti samo tjelesne stvari. Mogue je bilo da netko faktiki vri sadraj nekog drugog prava osim vlasnitva (slunosti na tuoj stvari i uivanja tue stvari corpus s voljom da postupa kao ovlatenik toga prava animus), bez obzira na pitanje da li mu to pravo doista pripada. Netko tako moe biti posjednik prava slunosti, prava uivanja pa se postavlja pitanje zatite takvog posjeda kao netjelesne stvari. Pretor poinje davati interdiktnu zatitu uzufruktuaru tue stvari u vidu tzv. interdicta utilia mada je uivalac samo detentor stvari i kao takav nema posjed stvari. Slino se davala interdiktna zatita emfiteuti i superficijaru. Budui da se ovdje nije moglo govoriti o posjedu stvari, takvi sluajevi su svrstavani u quasi possessio, odnosno gdje se titi faktino vrenje prava slunosti, uivanja ili drugih prava na tuoj stvari. Justinijan svrstava to pod pojam iuris quasi possessio ili iuris possessio.UINCI POSJEDA (SKRAENO)

1. Posjed je temelj stjecanja vlasnitva

2. Posjed je zatien interdiktima

3. Posjednik ne mora dokazivati vlasnitvo u tubama

PRAVO VLASNITVA

Pravo vlasnitva je najvanije stvarno pravo i centralni institut svakog pravnog sistema. Pojam vlasnitva su rimski pravnici shvaali kao potpunu i iskljuivu pravnu vlast na tjelesnoj stvari (ne radi se o pravnom odnosu vlasnika prema stvari nego o pravnom odnosu prema ostalim lanovima drutva). Priznaje se vlasniku subjektivno pravo potpune i iskljuive vlasti na stvari koju su svi ostali lanovi drutva duni potivati. Vlasnitvo daje pravo na posjed. Vlasnik moe raspolagati sa stvari po svojoj volji i moe svakog treeg iskljuiti od raspolaganja. Kod Justinijana, vlasnitvo je plena in re potestas. Sredovjeni komentatori su pokuali rastaviti pravo vlasnitva na tri osnovna elementa: uti (pravo ekonomske upotrebe stvari), frui (fructus ili ususfructus, pravo crpljenja plodonosne stvari) i abuti (ab usus daje pravo neogranienog raspolaganja koje ide sve do unitenja stvari). Ab usus je najkarakteristinije vlasnikovo ovlatenje jer uti i frui mogu pripadati i drugim osobama (slunosti), ali ab usus pripada samo vlasniku. Neki su se pravnici protivili takvom rastavljanju vlasnikih ovlatenja. Smatrali su da vlasnik ne prestaje biti vlasnikom ako mu ovo ili ono pravo utjecaja na stvar ponekad nedostaje. To je tzv. princip elasticiteta vlasnitva. ili ius recadentiae

VRSTE RIMSKOG VLASNITVA

Kviritsko vlasnitvo po starom pravu postojalo je samo jedno vlasnitvo koje se zvalo dominium. Samo ovo kviritsko vlasnitvo se titilo civilnom vlasnikom tubom (rei vindicatio). Za stjecanje kviritskog vlasnitva se trailo: da stjecatelj bude rimski graanin odnosno osoba sa ius comercii, da se radi o podesnom objektu (pokretne stvari in commercio, a od nekretnina samo zemljita u Italiji) i stjecanje kviritskog vlasnitva moralo se zbivati na propisani nain.

Bonitarno ili pretorsko vlasnitvo razvilo se kada su komplicirani naini prenoenja kviritskog vlasnitva nad res mancipi postali nepraktini. esto se dogaalo da bi se otuivanje na res mancipi vrilo neformalnom predajom (traditio). No, po civilnom pravu bi dosadanji vlasnik u tom sluaju zadravao dominium ex iure Quiritum , a stjecalac je tradicijom dobivao nad res mancipi samo posjed stvari koji bi se tek protekom roka dosjelosti pretvorio u kviritsko vlasnitvo. Ali za vrijeme proteka tog roka, stjecatelj je po civilnom pravu bio bez zatite pa mu je dosadanji vlasnik kao kviritski vlasnik mogao vlasnikom tubom posjed oduzeti natrag, iako mu je stjecatelj ve isplatio cijenu za prodanu i tradiranu stvar. Ako bi na takav nain steeni posjed iz ruku takvog stjecatelja dospio nekom treem, nije mogao stvar od treeg potraivati jer nije bio civilni vlasnik pa mu nije pripadala i rei vindicatio. No pretor je pruio zatitu takvom stjecaocu. On ga nije mogao uiniti vlasnikom, jer pretor nije zakonodavac, ali ga je zatitio u posjedu stvari kao da je civilni vlasnik. Pretor je takvom stjecaocu davao ekscepciju doli (prigovor prijevare) koja se u tom sluaju zvala exceptio reivenditae ac traditae (prigovor da je stjecaocu stvar bila prodana i predana iako nije bio izvren civilni prijenos vlasnitva). Zbog tog prigovora, sudac je mogao tuiteljevu rei vindikaciju odbiti. Ako bi stvar dospjela u ruke nekog treeg, pretor je stjecaocu (bonitarnom vlasniku) davao petitornu tubu nazvanu actio Publiciana kojom je mogao od treih zahtijevati povratak stvari kao da je ona njegovo vlasnitvo jer se ta tuba temeljila na fikciji kao da je ve proao rok za stjecanje vlasnitva dosjelou. Actio Publiciana se davala i protiv otuivaoca-vlasnika ako bi stvar dospjela opet u njegove ruke. U takvom sluaju se njegova exceptio dominii suzbijala replikacijom rei venditae ac traditae. Dosadanji vlasnik bi zadrao samo nudum ius Quiritium, tj. samo puko ime vlasnika bez ikakvog sadraja. A i ime bi prelo na bonitarnog stjecatelja nakon proteka roka dosjelosti jer onda on postaje kviritskim vlasnikom. U postklasinom i Justinijanovom pravu nestaje duplicitet vlasnitva jer se civilno pravo stapa s pretorskim, a i ukida se razlika izmeu res mancipi i res nec mancipi koja je i dovela do pojave pretorskog (bonitarnog) vlasnitva. Ipak , actio Publiciana je zadrana za zatitu potenog (uzukapionog) posjednika protiv svakog slabijeg posjednika.

Provincijalno vlasnitvo sa teritorijalnim irenjem Rima se paralelno razvija i provincijalno vlasnitvo na zemljitima u provincijama. Vlasnitvo tih zemljita je formalno pripadalo dravi. Ipak, nekim domaim stanovnicima i rimskim graanima je drava ustupila ta zemljita na uivanje i obraivanje uz plaanje daa (stipendium, tributum). Time su stjecali pravo koje se prenosilo na nasljednike i titilo se sa tubama analognim rei vindikaciji. Gaj to pravo naziva posjedom ili uivanjem (possessio vel ususfructus), a u drugim izvorima se sadraj tog prava opisuje sa habere, possidere, uti, frui. Materijalno, to vlasnitvo je jednakog sadraja kao i kviritsko. Peregrinsko vlasnitvo iako peregrini nisu mogli stjecati kviritsko vlasnitvo (ukoliko im nije bio podijeljen commercium), praetor peregrinus i provincijalni namjesnici su titili njihovu imovinu kao da je ona kviritsko vlasnitvo. Gaj govori o pravom vlasnitvu peregrina i to na nain da im je vlasnitvo u njihovim gradovima i dravicama pripadalo po nacionalnom pravu ukoliko im je to bilo priznato rimskim ugovorima ili zakonima. Ova razlika gubi vanost nakon konstitucije cara Karakale koji je svim slobodnim stanovnicima podijelio rimsko graanstvo.

Konano, Justinijan je poznavao samo jedan pravi tip vlasnitva koji se oznaava sa dominium ili proprietas, a redovni nain njegova prenoenja postaje traditio.

OGRANIENJA VLASNITVA

Iako rimsko vlasnitvo daje vlasniku naelno neogranienu i iskljuivu vlast na stvari, potrebe praktinog ivota su dovele do nekih prisilnih ogranienja vlasnitva, pogotovo nekretnina. Dobrovoljno je vlasnik svoje vlasnitvo mogao ograniiti davanjem ogranienih stvarnih prava treim osobama na svojoj stvari (slunosti). Prisilna ogranienja su postojala u interesu pojedinca, uglavnom susjeda (tzv. susjedovno pravo) ili u javnom (opem) interesu.

U interesu susjeda je postojalo od starog doba pravilo da se izmeu zemljita mora ostaviti mea (finis) od 5 stopa koja je sluila za prolaz i okretanje pluga. Isti prostor je morao postojati i izmeu zgrada, a ali poslije galskog poara pri obnovi Rima ovo je pravilo naputeno.

Druga vanija ogranienja u interesu susjeda su:

Vlasnik poljoprivrednog zemljita je ve po Zakoniku XII ploa morao trpjeti da grane susjedova zemljita prelaze na njegovo zemljite, ali samo u visini iznad 15 stopa. Nie grane je mogao posjei jer bi mu bacale sjenu na zemlju. Mogao je ukloniti i drvo koje je irilo grane iznad kue ako to na njegov zahtjev ne bi uinio susjed (pretorski interdictumde arboribus caedendis). Ako bi se korijeni drva proirili na njegovu strani i ugroavali temelje njegove kue, vlasnik ugroenog zemljita je mogao korijene posjei. Plodove koji s drva padnu na susjedovo zemljite je ve po Zakoniku XII vlasnik drveta sakupljati svakog treeg dana. Pretor je to proirio na sve plodove dajui u tu svrhu interdictum de glande legenda.

Vlasnik susjednog zemljita je isto po Zakoniku mogao s actio aqvae pluviae arcendae traiti da susjed ukloni naprave koje bi uzrokovale jae prodiranje vode na susjedovo (dakako nie) zemljite. Justinijan to jo detaljnije razrauje.

Vlasnik je morao trpjeti dim, prah, vodu, smrad ukoliko nisu prelazile granicu normalnog uivanja zemljita i ako nisu bile prekomjerne inae ih je mogao zabraniti.

Rimsko pravo nije poznavalo pravo nunog prolaza preko tueg zemljita. Ali zbog prolaza do groblja vlasnik je mogao biti prisiljen da uz odtetu ustupi nuni prolaz preko svog zemljita.

Ogranienja su postojala i u javnom interesu. Postojala je eksproprijacija (izvlatenje) za javne potrebe (vodovod, cesta). Postojali su u carsko doba propisi o zabrani ruenja zgrada da se npr. proda materijal (pekulativne svrhe).

Ako nije bilo ogranienja, vlasnik je mogao sa svojom stvari raditi to hoe. S tim u vezi je pitanje da li je rimsko pravo poznavalo zabranu ikane koju ini onaj koji se sluio svojim pravom ne u nekom svom interesu, nego samo radi toga da bi drugome nakodio (animo nocendi). Zabranu ikane je izgradila srednjovjekovna i moderna nauka, a prijeporno je da li ju je rimsko pravo poznavalo.

SUVLASNITVO (CONDOMINIUM)

Ako stvar pripada u vlasnitvu nekolicine osoba, onda se govori o suvlasnitvu. Najee dolazi nasljedstvom, ali moe doi i ugovorom (kada vie ljudi kupi zajedniku stvar) ili sluajnim sjedinjenjem (mijeanje brana dvaju vlasnika). Budui da je rimsko vlasnitvo iskljuiva i neograniena vlast na stvari, svaki suvlasnik ne moe biti neogranienim vlasnikom itave stvari, niti rimsko pravo pozna nekoliko prava vlasnitva na itavoj istoj stvari. Rimsko vlasnitvo isto ne znai da svaki suvlasnik ima vlasnitvo koje je ogranieno na jedan fiziki dio stvari (jedan kat kue), a ne pripada mu ni samo dio vlasnikog prava na itavoj stvari (treina vlasnikih ovlatenja na zajednikoj kui). Pravo svakog suvlasnika je po sadraju jednako i odnosi se potencijalno na itavu stvar i na svaki njezin fiziki dio. Pravo suvlasnika se izraava u idealnim kvotama stvari (svaki suvlasnik ima pravo na dio te stvari, ali ne na fiziki dio, nego apstraktni idealni ili alikvotni dio itave, nepodijeljene stvari i svakog njenog djelia). Ti suvlasniki alikvotni dijelovi se izraavaju u razlomcima i to je tzv. commune pro indiviso. Svaki suvlasnik moe samostalno raspolagati svojim idealnim dijelom (moe ga prodati, zaloiti, darovati, oporuno raspoloiti i traiti rei vindikacijom). U jednakom razmjeru pada na svakog od suvlasnika dio trokova oko zajednike stvari, a sve pravne poslove koji se odnose na itavu stvar suvlasnik nije mogao poduzeti bez suglasnosti svih suvlasnika. Svakom suvlasniku pripada pravo da bilo kada s actio communi dividundo zahtijeva raskidanje suvlasnike zajednice. Ona je diobena parnica, a u njenoj formuli je sadrana adiudicatio koja ovlauje suca na fiziku diobu stvari i dodjeljivanje odgovarajuih dijelova strankama, a ureuje i sve interne odnose meu suvlasnicima (trokovi i sl.)

STJECANJE VLASNITVA Naini stjecanja vlasnitva su se dijelili na naine stjecanja koji su priznati po civilnom pravu i naine koji su doputeni po ius gentium. Civilnopravni naini su se mogli temeljiti na javnom ili privatnom pravu. Najvaniji civilnopravni naini stjecanja vlasnitva po privatnom pravu su bili macipatio, in iure cessio i usucapio, za razliku od javnog prava gdje ide stjecanje stvari od drave (prodaja ratnog plijena ili konfiscirane imovine osuenika). U civilnopravne naine stjecanja vlasnitva po privatnom pravu spada jo i adiudicatio i hereditas (stjecanje civilnog nasljedstva) i legatum per vindicationem (zapis ostavinskih stvar) i neki sluajevi stjecanja vlasnitva ex lege (po samom zakonu ipso iure). Razlika izmeu civilnopravnog naina stjecanja vlasnitva i stjecanja vlasnitva po ius gentium se sastoji u formi. Civilnopravni naini su bili javni, sveani i strogo formalistiki i namijenjeni samo za rimske graane, a naini stjecanja vlasnitva po ius gentiumu su bili nejavni i nesveani. Najvanija je tradicija (neformalni prijenos vlasnitva predajom posjeda stvari). Tu se jo ubrajaju i okupacija, nalaz blaga, sjedinjenje samostalnih stvari, preradba i stjecanje plodova. Justinijan je ukinuo razliku izmeu res mancipi i res nec mancipi te uveo samo jednu vrstu vlasnitva i samo jedan sistem stjecanja vlasnitva i to po iuris gentium-u. Naini stjecanja vlasnitva se dijele na derivatne (izvedene steenikovo pravo se temelji na pravu prijanjeg vlasnika, ono se izvodi iz prava prethodnika) i originarne (izvorne vlasnitvo se stjee nezavisno od prava prethodnika i nezavisno da li je stvar uope i imala vlasnika). Za derivatno stjecanje vlasnitva vrijedi nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet (nitko ne moe prenijeti vie prava nego to sam ima).MANCIPATIO

To je bio formalistiki civilnopravni posao koji je sluio za prenoenje prava vlasnitva na res mancipi sa dosadanjeg vlasnika na novog vlasnika. Ona je najvaniji posao iz skupine gesta per aes et libram. U tu sveanu formu spada upotreba vage (libra) i bakrene ipke (aes). Prema Gaju, mancipacija je bila samo akt, odnosno forma za prenoenje vlasnitva u obliku prividne kupoprodaje. Moemo sa sigurnou zakljuiti da je mancipacija u staro doba bila realna kupoprodaja za gotovo iz ruke u ruku. Mancipacija se odvijala usmeno u prisutnosti stranaka i pet svjedoka, doraslih rimskih graana. Jedan od njih je bio antestatus i imao je poseban poloaj, bio je prvi meu svjedocima. Pored svjedoka, mancipaciji je svjedoio jo i libripens koji kod akta dri vagu. Stvar na koje se prenosi vlasnitvo je isto morala biti nazona jer ju je stjecatelj morao zahvatiti rukom (manu capere zahvatiti rukom). Ako se radilo o nekretnini ili o stvari koja se nije mogla lako prenositi, smatra se da se mancipacija vrila na jednom dijelu (simbolu) stvari (grudi zemlje ili cigli kue). Kupac bi, drei stvar rukom izgovorio ukoliko se radilo o kupnji roba hunc ego hominem ex iure Quiriutm meum esse aio isque mihi emptus esto hoc aere aeneaque libra (tvrdim da je taj rob po kviritskom pravu moj i da sam ga kupio ovim bakrom i bakrenom vagom). Na vagu bi stavio potrebnu koliinu bakra, a prodavalac je pri cijelom aktu utio i utnjom pristajao na kupnju. U staro doba, mancipacija je imala dva uinka: s njom se sklapala kupnja i s njom se prenosilo civilno vlasnitvo prodane res mancipi. Kasnije je bio uveden kovani novac odreene teine i vrijednosti pa je otpala potreba vaganja kupovne cijene. Brzo je uveden i konsenzualni neformalni kupoprodajni ugovor koji je bio sklapan dogovorom o predmetu i cijeni koja se mogla i kreditirati. Mancipacija je ostala kao forma za prenoenje vlasnitva. Formalizam je zadran, ali je postao samo simboliki akt, jer se cijena vie nije vagala nego je prividni kupac udario samo jednom bakrenom ipkom odnosno jednim sestercijem po vagi i predao ga otuivaocu kao simbol kupovine. Cijela cijena se plaala izvan tog akta. No, sada se vie i nije moralo raditi o kupnji jer se kupnja mogla sklapati novim konsenzualnim ugovorom, a mancipacija tako postaje apstraktni pravni posao jer se odvaja od prave kupnje kao od svog razloga (causa). Postaje forma za prenoenje civilnog vlasnitva na res mancipi. Mancipacijom se sada moglo prenositi vlasnitvo i na osnovi darovanja, davanja miraza itd. Mancipacija je osim za prenoenje vlasnitva sluila i za razliite druge poslove stvarnog prava (tako obiteljskog i nasljednog prava). Nema sumnje da se prigodom mancipacije redovito vrila i predaja posjeda stvari (traditio), no pravo vlasnitva je prelazilo na stjecatelja bez obzira na to da li mu je bio predan i posjed. Tradicija bez mancipacije kod res mancipi je mogla dovesti samo do stjecanja bonitarnog vlasnitva koje bi se nakon proteka roka dosjelosti pretvorilo u kviritsko vlasnitvo, a samo kod res nec mancipi je bila dovoljna tradicija za stjecanje civilnog vlasnitva. Mancipanta je teretila odgovornost ako bi netko trei kao vlasnik vlasnikom tubom kupcu stvar oduzeo (evincirao), a cijena je ve mancipantu bila efektivno isplaena. Prodavaoca je teretilo jamstvo za evikciju. On je morao na poziv tuenog kupca ui u parnicu protiv treeg kao auctor, a ako to ne bi uinio ili izgubio, kupac je protiv njega imao tubu actio auctoritatis tj. zahtijevanje isplate dvostrukog iznosa kupovne cijene. Pravo na takvu tubu nestaje protekom roka dosjelosti jer se tada stjecatelj pretvara u civilnog vlasnika iako to njegov prethodnik nije bio. Prema strancima to jamstvo nije nestajalo, jer oni nisu mogli stjecati vlasnitvo dosjelou. Uz mancipaciju je bilo vezano i jamstvo za faktine mane. Ako bi prodavatelj prodao kupcu vie zemlje nego to ima, kupac kada to uvidi je mogao s actio de modo agri traiti dvostruku vrijednost povrine koja nedostaje. Mogli su se ugovarati i uzgredni uglavci i obvezatne izjave stranaka pa su prodavaoca obvezivale usmene izjave kojima je tvrdio postojanje ili nepostojanje nekih prava ili tereta na stvari. Mancipacija je formalno ukinuta i zamijenjena tradicijom u Justinijanovom pravu.IN IURE CESSIO

Sluila je za prenoenje vlasnitva u obliku prividne parnice i to na res mancipi i res nec mancipi. Vrila se uz sudjelovanje pravosudnog magistrata u obliku prvog dijela najstarijeg legisakcionog postupka legisakcije sacramento in rem. Stjecatelj bi nastupao kao tuitelj, a otuivalac kao tuenik. Oni prema svom prethodnom dogovoru dolaze pred pravosudnog magistrata (u Rimu pretora, a u provinciji provincijalnog namjesnika). Stjecatelj bi izgovorio formulu, tj. tvrdnju da je stvar njegovo vlasnitvo (ako bi se radilo o robu: hunc ego hominem ex iure Quiritum meum esse aio). Otuivalac ne bio izgovarao kontravindikaciju kako bi to uradio u pravoj vlasnikoj parnici, nego bi utio ili pristao na tuiteljevu tvrdnju. Magistrat bi dosudio stvar (addictio) prividnom tuitelju, a time je on ujedno i priznat za vlasnika. Ini ure cessio je bila pristupana samo rimskim graanima. Ona je poput mancipacije pripadala meu actus legitimi, ali iz nje nije proizlazila actio auctoritatis i actio de modo agri. Nastala je u doba kada je mancipacija jo bila realna kupnja s efektivnim plaanjem. Ako se htjelo izbjei plaanju, kao npr. kod darovanja, za prijenos vlasnitva bi se upotrijebila in iure cessio jer je ona od poetka bila apstraktni pravni posao (za razliku od mancipacije). Iz samog akta nije bilo vidljivo iz kojeg razloga (causa) se prenosi vlasnitvo (da li je stvar prodana ili darovana ili dana u miraz). In iure cessio se upotrebljavala i za prenoenje, odnosno osnivanje i ukidanje drugih prava odnosno obiteljskih vlasni koje su mogle biti predmetom vlasnike parnice. Sluila je za osnivanje i ukidanje slunosti, oslobaanje robova. Uvijek se radi o tvrdnji jedne stranke pred magistratom da joj neko pravo ili vlast pripada ili protivniku ne pripada, a druga stranka to utnjom potvruje, tj. ne protivi se toj tvrdnji. U postklasino doba, ini ure cessio nestaje iz prakse. Justinijan je brie, a kod prenoenja vlasnitva je istisnuta tradicijom (a kod prenoenja drugih prava cesijom).

TRADITIO

Traditio je derivatni nain stjecanja vlasnitva po ius gentium, a vri se neformalnim prijenosom posjeda stvari. Otuivalac naputa posjed, a stjecatelj zahvaa posjed stvari. Ipak, postoje razne mogunosti prijenosa stvari. Tako se moe dogoditi da vlasnik daje drugome stvar samo na uvanje, posudbu ili u najam (detentor). Moe se dogoditi da onaj koji predaje stvar hoe da primalac stvari postane njezinim posjednikom (predaja stvari prekaristu ili sekvestaru). I konano, onaj koji predaje stvar hoe da primatelj postane i njenim vlasnikom. U sva tri sluaja dolazi do tradicije, ali samo u treem sluaju se radi o tradiciji kao aktu prijenosa vlasnitva. Iz toga je vidljivo da za prijenos vlasnitva tradicijom mora postojati i dogovor stranaka, a ta volja o predaji i primanju vlasnitva dolazi u klasinom rimskom pravu do izraaja u tzv. iusta causa traditionis, tj. u onom pravnom poslu (kupnji, darovanju) koji slui kao podloga tradicije, kao njezin kauzalni akt za prenoenje vlasnitva, jer je zavisna od postojanja causae traditionis. Za prijenos vlasnitva tradicijom potrebne su slijedee pretpostavke: tradent mora biti vlasnik stvar jer nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse haberet, tradent mora prepustiti stjecatelju posjed stvari, potrebna je volja stranaka da se prenese i stekne vlasnitvo (animus dominii transferendi et adquirendi), mora postojati iusta causa traditionis u kojoj po klasinom pravu dolazi do izraaja volja za prenoenje vlasnitva. Potrebna je materijalna predaja stvari stoga netjelesne stvari (prava) ne mogu biti prenoene tradicijom. Vrlo je bitna bila iusta causa traditionis, tj. opravdani pravni razlog predaje. Po klasinom pravu je samo tradicija izvrena temeljem iustae causae dovodila do prijenosa vlasnitva. Causa traditionis je dakle pravni posao koji je po pravnom poretku upravljen na prijenos vlasnitva i koji opravdava prijenos vlasnitva. Kao glavne primjere, klasini pravnici navode prodaju i darovanje, ali to moe biti i stipulacija ili ugovor o davanju miraza. Zato kaemo da je tradicija kauzalni pravni posao jer je prijenos vlasnitva zavisan od postojanja causae traditionis, dok su mancipatio i ini ure cessio apstraktni poslovi otuenja jer kod njih prelazi vlasnitvo na temelju izvrenih propisanih formalnosti bez obzira na postojanje kauze. Vrlo je prijeporno da li je causa traditionis morala biti objektivno pravno valjana (iusta) ili je dostajala i subjektivna kauza, gdje obje stranke misle da kauza postoji mada ona uistinu ne postoji. Postavlja se pitanje da li se vlasnitvo prelazi ako stranke nisu suglasne glede causae traditionis (jedan misli da drugom stvar daruje, a drugi misli da je prima u zajam). Prema Salviju Julijanu taj nesporazum u kauzi ne smeta prijelazu vlasnitva dok po Ulpijanovom miljenju u takvom sluaju ne bi dolazilo do prijenosa vlasnitva. Oba su miljenja sadrana u Digestama i teko ih je uskladiti. U novije vrijeme ova dijalektika se najee rjeava tako da se Ulpijanovo rjeenje smatra klasinim, a Julijanovo interpoliranim. U Justinijanovom pravu se opaa daljnja tendencija da se materijalna predaja to vie pojednostavi, a kod prijenosa nekretnina da se osigura i publicitet akta. Po uzoru na orijentalne utjecaje akt materijalne predaje se esto nadomjeta predajom pismene izjave o tradiciji. U nizu sluajeva se prijenos vlasnitva vrila bez ikakve predaje stvari ve samo jednostranom izjavom ili upisivanjem u javne zapisnike i slino. Justinijan je odredio da je za stjecanje vlasnitva tradicijom koja se temelji na kupoprodajnom ugovoru potreban uvjet da cijena bude isplaena ili barem osigurana, tj. odobrena odgoda plaanja. OSTALI SLUAJEVI DERIVATNOG STJECANJA VLASNITVA

Najvaniji je adiudicatio, tj. dosuenje skupne stvari pojedinim suvlasnicima po sucu u diobenim parnicama bilo da se radi o diobi zajednike ostavine ili zajednikih mea. Ovdje pripada i legatum per vindicationem koji se sastoji u tome da ostavitelj sveano ostavlja nekome svoju stvar u zapis s tim uinkom da legatar odmah postaje ipso iure vlasnikom stvari im legat dospije. Tu se jo ubrajaju i sluajeve stjecanja vlasnitva od drave i po samom zakonu bez nekog posebnog akta stjecanja.

ORIGINARNO STJECANJE VLASNITVA

OKUPACIJA (OCCUPATIO)

Okupacija je stjecanje vlasnitva na stvarima koje ne pripadaju nikome (res nullius), a vri se uzimanjem stvari u posjed s voljom da se prisvoje. To je najstariji i neko najvaniji nain prisvajanja, a sa ustaljenjem vlasnikih odnosa njezina praktina vanost opada. Kao stvari koje podlijeu okupaciji su se smatrale one stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje zvijeri i ivotinje u prirodnoj slobodi), otok koji se pojavi u moru, stvari koje se nau na obalama mora (koljke i biseri) te stvari stranaca (hostis) koji nisu bili zatieni ugovornim odnosima. Zatim jo stvari neprijatelja kao i stvari koje je vlasnik napustio. Stoljeima je bilo dozvoljeno da svatko moe slobodno loviti na tuem zemljitu pa okupacijom prisvojiti ulovljene ivotinje. Ali razvojem privatnog vlasnitva otkriva se dijalektiki karakter ova dva principa. Pravnici u carsko, a naroito u postklasino doba rjeavaju sukob tako da svatko moe loviti gdje hoe, ali vlasnik moe svakom treem zabraniti pristup na svoje zemljite. to se tie okupacije po vlasniku naputenih stvari (res derelictae), miljenja se razilaze. Prokulovci su smatrali da ranije vlasnitvo prestaje tek kada naputenu stvar trei okupira (pa se radi o derivatnom stjecanju), ali je ipak pobijedilo stajalite Sabinovaca da takva stvar postaje res nullius ve asom naputanja, pa je tako okupant stjee originarnim putem. NALAZ BLAGA

Pod blagom (thesaurus) se podrazumijevaju pokretne stvari vee vrijednosti (novac) koje su toliko dugo vremena skrivene da im se ne moe ustanoviti vlasnik. Ima se u vidu blago naeno na nekretninama (zakopano u zemlji ili uzidano u zgradi) pa se logino postavlja pitanje (nalaznik ili vlasnik). Hadrijan (pa tako i Justinijan) je propisao da pronaeno blago pripada u polovici nalazniku, a u polovici vlasniku stvari u kojoj se nalo. To nije vrijedilo ako bi netko namjerno traio blago i unato vlasnikovoj zabrani, a nije se smjelo koristiti arolijama. U takvom sluaju sve je pripadalo vlasniku stvari. Ipak, u carsko doba se javljaju i zahtjevi fiska na dio pronaenog blaga. Ako je stvar samo bila izgubljena, vlasnitvo na njoj traje i dalje. Nalaznik ne moe na njoj stei vlasnitvo niti traiti nagradu. ACCESSIO (PRIRATAJ)

Accessio je stjecanje vlasnitva time to se neka tua stvar kao sporedna spoji s drugom glavnom stvari te postaje njen sastavni dio, vlasnik glavne stvari postaje vlasnikom nove cjeline. Uvjeti akcesije su spajanje i akcesornost. Vlasnitvo dosadanjeg vlasnika sporedne stvari prestaje ako je spajanje definitivno i nerazdvojivo. Ako je spoj privremen, vlasnitvo dosadanjeg vlasnika miruje dok traje spajanje. Ukoliko se stvari razdvoje, vlasnitvo opet oivljuje. Vlasnik pripojene stvari je mogao traiti njeno razdvajanje od glavne s actio ad exhibendum (ako se nije radilo o graevnom materijalu). Razlikuje se spajanje pokretne s pokretnom stvari i pokretne s nepokretnom stvari. Kod spajanja pokretne s pokretnom stvari bilo je vano koja se stvar smatra glavnom, a koja sporednom jer je o tome ovisilo pitanje vlasnitva nove cjeline koje bi pripalo vlasniku glavne stvari. Sabinovci su smatrali da je to ona stvar koja je bila vea po vrijednosti i volumenu, ali je ipak prevladalo miljenje Prokulovaca koji su smatrali glavnom onu stvar koja odreuje ekonomsku bit nove cjeline. Po tom principu razlikujemo: TEXTURA tui utkani (purpurni) konci na suknu pripadaju po Justinijanovom pravu vlasniku sukna, TINCTURA tua purpurna boja pripada vlasniku obojane tkanine, SCRIPTURA po drugome napisana slova pripadaju vlasniku papira, PICTURA po drugome naslikana slika je trebala pripasti vlasniku platna. Ali ipak Justinijan je usvojio miljenje po kojem slikaru treba pripasti materijal jer je slikarov udio vredniji. Vlasnik glavne stvari ipak ne stjee vlasnitvo sporedne stvari besplatno. On mora vlasniku sporedne stvari nadoknaditi njenu vrijednost.

Kod prirataja pokretne stvari nepokretnoj, najvaniji sluajevi su: SATIO sijanje na tuem zemljitu, IMPLANTATIO saenje na tuem zemljitu i INAEDIFICATIO graenje na tuem zemljitu ili graenje tuim materijalom na vlastitom zemljitu. U svim sluajevima se zemlja smatra glavnom stvari pa vlasnik zemljita postaje vlasnikom tuih usjeva i biljki. Isto tako, vlasnik zemljita postaje vlasnikom zgrada koje su podignute na njegovom zemljitu s tuim materijalom prema naelu superficies cedit solo (sve to je sagraeno na tuem zemljitu, pripada vlasniku zemljita). Vlasnik ugraenog materijala u zgradi nije imao pravo na actio ad exhibendum, nego je sa actio de tigno iuncto mogao traiti dvostruku naknadu vrijednosti.

RIJENI NANOSI I PROMJENE

Ako je zemljite graniilo sa javnom rijekom moglo je doi do stjecanja vlasnitva u korist obalnih vlasnika u sluajevima: ALLUVIO naplava zemlje koju postepeno nanosi rijeka, a naplava pripada vlasniku zemlje uz koju se staloila, AVULSIO sluaj kada bujica vode otkine komad zemlje te ga nanese na zemljite drugog vlasnika. Dosadanji vlasnik moe takvu zemlju natrag, osim ako se ta zemlja nije ve uvrstila i srasla s tuom zemljom. Ta zemlja pripada onda novom vlasniku, INSULA IN FLUMINE NATA pojava novog otoka u rijeci. Takav otok pripada vlasnicima obalnih zemljita, a dijeli se izmeu njih prema crti povuenoj sredinom rijeke, ALVEUS DERELICTUS naputeno korito rijeke, a i ono pripada obalnim vlasnicima po istom naelu kao i u sluaju insula in flumine nata.

COMMIXTIO I CONFUSIO

Ako se sluajno ili namjerno pomijeaju krute stvari razliitih vlasnika, onda govorimo o commixtio (pomijeaju se dvije hrpe ita). Ako se pomijeaju tekue stvari razliitih vlasnika, onda govorimo o confusio (vino ili ulje). Ovdje ne dolazi do akcesije jer se ne moe ustvrditi koja bi stvar bila glavna, a koja sporedna. Ako je rastavljanje bilo mogue, vlasnik je mogao podnijeti actio ad exhibendum pa kasnije i rei vindicatio za povrat svoje stvari. Ako razluivanje nije bilo mogue, a mijeanje se dogodilo voljom vlasnika, dolazilo je do suvlasnitva u omjeru vrijednosti pomijeanih stvari. Ako je mijeanje izvreno bez pristanka, svaki ostaje vlasnikom svoje stvari, ali moe vindicirati samo dio pomijeanih stvari koji odgovara vrijednosti njegove stvari. Ako netko pomijea tui novac sa svojim, on postaje vlasnikom cijelog novca ukoliko se tui novac ne moe raspoznati i izluiti. Bivem vlasniku novca pripada osobna tuba za naknadu tete.

PRERADBA STVARI (SPECIFICATIO)Specificatio je preradba jedne ili vie stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i razliitom (groe-vino). Problem stjecanja vlasnitva na toj novoj stvari se javlja ako je preraiva za svoj raun preradio tuu stvar. Sabinovci su vlasnitvo nove stvari davali vlasniku materije, a Prokulovci su novu stvar davali u vlasnitvo preraivau smatrajui da je stara stvar zbog novog oblika propala. Justinijan se priklonio treem posredovnom miljenju. Nova stvar pripada vlasniku prvotne materija ako se moe povratiti u staro stanje, a u protivnom sluaju pripada preraivau ako je u dobroj vjeru (bona fides). Stranka koja gubi svoju materiju ili svoj rad imala je pravo na zahtjeva za naknadu tete.

STJECANJE PLODOVA

Dok su plodovi jo spojeni sa plodonosnom stvari, oni su njen sastavni dio i ne mogu biti predmet samostalnog vlasnitva. Odvajanjem plodova od plodonosne stvari, njihovo vlasnitvo stjee vlasnik ukoliko na stvari ne postoji emfiteuza, jer emfiteut ima prednost pred vlasnikom te i on stjee plodove ve separacijom. Isti sluaj je i sa potenim posjednikom (bonae fidei possessor). Ostali stvarnopravni ili obvezni ovlatenici stjeu plodove tek percepcijom, tj. ubiranjem odnosno uzimanjem plodova u posjed. Tako uivalac (uzufruktuar) stjee vlasnitvo plodova originarnim nainom na osnovu stvarnog prava putem percepcije. Zakupnik, koji je obvezni ovlatenik, vlasnitvo plodova stjee isto percepcijom, ali njegovo je stjecanje derivatno jer ih stjee po volji zakupodavca, a ne po svojoj vlastitoj volji. Tim to on plodove ubire (percipira), zapravo se vri tradicija plodova od zakupodavca na zakupnika.

DOSJELOST (USUCAPIO I PRAESCRIPTIO)

Dosjelost je stjecanje vlasnitva posjedovanjem stvari kroz stanovito vrijeme. Ono se temelji na ideji da se faktino stanje nakon stanovitog vremena legalizira i pretvara i pravno stanje. Dosjelost je originarni nain stjecanja vlasnitva jer posjednik koji protekom vremena postaje vlasnik , stjee pravo vlasnitva bez oslona na pravo i na volju dosadanjeg vlasnika.Usucapio je bila dosjelost civilnog prava, a u carsko doba se javlja longi temporis praescriptio koja se primjenjivala na provincijalna zemljita i na peregrine. U kasno carsko doba se razvija i longissimi temporis praescriptio. Sve ove razliite ustanove su spojene u redovnoj i izvanrednoj dosjelosti Justinijanova prava.

USUCAPIO U STAROM PRAVU

Usucapio je poznata ve u Zakoniku XII ploa koji odreuje da se civilno vlasnitvo na zemljitu stjee posjedovanjem (usus) zemlje kroz dvije godine, a vlasnitvo na svim ostalim stvarima posjedovanjem kroz jednu godinu. Po Zakoniku je dovoljna objektivna injenica posjedovanja bez daljnjih uvjeta koji e se javiti kasnije (pitanje stjecanja posjeda). Usucapio je bila pristupana samo rimskim graanima i Latinima. Primjena uzukapije je u staro doba bila vrlo iroka. Ona je sluila prisvajanju zemlje, ali ponekad i na nepoten nain. Ako vlasnik svoju zemlju ne obrauje ili se ne brine za svoju stoku, svaki trei je moe zaposjednuti i stei vlasnitvo uzukapijom ako e zemlju obraivati i brinuti se za stoku. Uzukapija je bila vrlo vano kod legaliziranja vlasnitva koje nije bilo valjano preneseno. Tu su se mogla javiti dva sluaja: ili prijenos nije bio izvren na valjani nain ili stjecatelj nije mogao postati vlasnikom jer je stekao stvar od nevlasnika. U oba sluaja stjecatelj je dobio samo posjed, no protekom uzukapionog roka on bi postajao vlasnikom. Vidljiva je jo jedna funkcija dosjelosti. Ona se oituje da olaka teret dokaza u vlasnikoj parnici vlasniku koji je vlasnitvo stekao derivatnim nainom jer bi morao dokazivati pravni slijed sve do pretka koji je vlasnitvo stekao originarnim putem. Takvo dokazivanje je praktiki nemogue (probatio diabolica) pa se izbjegava ako je protekao rok uzukapije. Po starom pravu osim objektivne injenice posjedovanja nije trebalo drugih subjektivnih pretpostavki za uzukapiju. Uzukapija nije bila mogua na ukradenim i silom oduzetim stvarima. Uzukapija je bila iskljuena i na prostoru pred grobovima i urnama, na res mancipi otuene po eni bez tutorove auctoritas i na res extra commercium (mee meu zemljitima).

USUCAPIO PO KLASINOM PRAVU

Za uzukapiju se zahtijeva: neviciozni posjed, possessio iusta i possessio bonae fidei. U klasinom pravu usucapio bi se primjenjivala uglavnom u dva najvanija sluaja: u svrhu da se bonitarno vlasnitvo pretvori u civilno jer e onaj koji je res mancipi stekao tradicijom nakon uzukapionog orka (dvije godine za nekretnine, a jedna za pokretnine) dosjesti nudum ius Quiritium i time postati kviritski vlasnik. Drugi sluaj je da se pribavi civilno vlasnitvo potenom posjedniku (bonae fidei possessor) koji je stekao stvar od nevlasnika. Osim sposobnosti osoba (rimski graani i Latini) po klasinom pravu se trae pretpostavke koje su u srednjem vijeku saete u res, habilis, titulus, fides, possessio, tempus.

Sposobna stvar (res habilis) od uzukapije su iskljuene res extra commercium, res furtivae, i res vi possessae. Iskljuene su stvari koje je zabranjeno otuivati (italska zemljita, stvari fiska i cara, stvari koje slue javnoj upotrebi)

Pravni naslov (iusta causa, iustus titulus usucapionis) je zakonski (pravni) razlog, koji opravdava uzimanje stvari u posjed. To je akt stjecanja koji u pravilu dovodi do stjecanja vlasnitva (osim u iznimnim sluajevima kada dovodi do posjeda pa nakon proteka roka postaje civilno vlasnitvo).Iusta causa usucapionis mora se naelno sastojati u objektivno valjanom pravnom aktu, no izuzetno se doputa uzukapija temeljem putativnog titula gdje je pravni kat nevaljan, a stranke su opravdano mislile da je on valjan (stranke su u oprostivoj bludnji da je kupnja valjana).

Dobra vjera (bona fides) to je posjednikovo uvjerenje o zakonitosti njegova posjeda. On mora biti u uvjerenju da ne vrijea niija prava. On je uvjeren da stjee vlasnitvo, ali ne zna za zapreke koje stoje tome na putu (npr. ne zna da kupuje od nevlasnika). No, mogu je i sluaj gdje osoba kupuje res mancipi tradicijom i zna da nije stekao kviritsko vlasnitvo, ali je u uvjerenju da ne vrijea prava vlasnika i prodavaoca. Zato e i on uzukapijom stei kviritsko vlasnitvo. Bona fides je morala postojati u asu stjecanja posjeda. Ona se uvijek pretpostavlja, onaj tko tvrdi suprotno mora to i dokazati.

Posjed (usus, possessio) mora biti neprekinut. Prekidanje posjeda je vlasnik zemljita mogao uiniti i simboliki (otkidanjem granice). No podizanjem vlasnike tube (litiskontestacijom) usucapio se nije prekidala.

Potrebno vrijeme (tempus) bilo je isto kao i u Zakoniku XII ploa. U sluaju posjednikove smrti, usucapio je tekla i dalje u korist leee ostavine i nasljednika pri emu su i dalje bili mjerodavni titulus i bona fides ostavitelja, a ne nasljednika. to se tie singularnog sukcesora (onaj koji je kupio stvar od nekog koji ju je ve poeo dosijedati) prijeporno je da li si je mogao uraunavati i vrijeme svog prethodnika ili je to bilo doputeno u Justinijanovom pravu. Ipak, titulus i bona fides mora uvijek postojati u osobi singularnog sukcesora jer on ne nastavlja dosjelost prethodnika. Od prekidanja dosjelosti treba razlikovati mirovanje dosjelosti. Kod mirovanja, dosjelost se zaustavlja kroz neko vrijeme (vlasnik je malodoban ili odsutan), ali kad razlozi mirovanja otpadnu, dosjelost tee dalje i nastavlja se na ranije proteklo vrijeme. Kod prekidanja, propada protekli rok uzukapije te dosjelost mora poeti iznova. U klasinom pravu su postojala tri sluaja uzukapije gdje se nije traio iustus titulus i bona fides. To su usucapio pro herede (stjecanje ostavine po bilo kojem neovlatenom treem posjedovanjem ostavine kroz godinu dana), usureceptio ex fiducia (stjee za godinu dana vlasnitvo stvari onaj koji ju je prenio u fiducijarno vlasnitvo zalonom vjerovniku ili drugom prijatelju, a ta stvar doe opet u njegove ruke) i usureceptio ex praediatura (slino se dogaa sa stvarima koje su dravi predane kao jamstvo od njezinih dunika).

LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

Usucapio se kao civilni nain stjecanja civilnog vlasnitva nije mogla primjenjivati na provincijalna zemljita jer se do Justinijana kviritsko vlasnitvo moglo stjecati samo na italskim zemljitima. Isto tako, uzukapija nije bila pristupana pereginima. Zato carsko zakonodavstvo potkraj 2.st. uvodi za provincijska zemljita ustanovu longi temporis praescriptio. Ona je u poetku imala samo uinak prigovora protiv vlasnikove tube. Dugogodinji posjednik provincijalnog zemljita imao je protiv tube provincijskog vlasnika prigovor exceptio ili praescriptio longi temporis. Kasnije je to bilo protegnuto i na pokretne stvari, ali je tu vrijedilo samo za peregrine. Taj prigovor se mogao uspjeno suprotstaviti vlasnikovu zahtjevu za povrat stvari nakon 10 godina inter praesentes (ako obje stranke borave u istoj pokrajini ili opini), odnosno 20 godina inter absentes (ako ne borave u navedenim podrujima). Praescriptio longi temporis nije posjedniku pribavljala vlasnitvo, ona je sluila kao sredstvo obrane protiv vlasnikove tube na povratak stvari. Kod longi temporis preskripcije je morao postojati iustum initium possessionis, tj. posjed se morao kao i kod uzukapije temeljiti na pravnom naslovu, a ubrzo se postavio i zahtjev bona fidei. Longi temporis praescriptio se prekidala ne samo gubitkom posjeda, ve i podizanjem tube jer ona poiva upravo na ideji da vlasnik gubi svoj zahtjev ako kroz 10, odnosno 20 godina ne ostvaruje svoje pravo tubom. Longi temporis praescriptio se mogla suprotstaviti i zalonom vjerovniku koji kroz to vrijeme nije ostvarivao zalono pravo. LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

U pravu kasnijeg carskog doba, onaj koji je posjedao stvar 40 godina je mogao odbiti vlasnikovu tubu bez obzira da li je na njegovoj strani postojao titulus i bona fides. Radi se o zastari vlasnike tube. Teodozije II je taj rok 424. g. snizio na 30 godina jer je uveo i opi zastarni rok svih tubi od 30 godina. Ovdje se titi svaki dugoroni posjednik, bez obzira na koji je nain doao do posjeda stvari. No on time ne postaje vlasnik i nee moi stvarnopravnom tubom traiti stvar od dosadanjeg vlasnika ili od treega ako bi izgubio posjed. On samo odbija vlasnikovu tubu ako je protekao propisani rok i ukoliko on stvar jo posjeduje. To je vie kazna za nemarnog vlasnika, a ne povlastica za posjednika.DOSJELOST JUSTINIJANOVA PRAVA

Nestaje potrebe za ranije dvije vrste dosjelosti zbog stapanja razliitih vrsta vlasnitva, brisanja razlike izmeu italskih i provincijskih zemljita i stjecanja rimskog graanstva po svim slobodnim stanovnicima. Justinijan uvodi redovnu i izvanrednu dosjelost koje je preuzeto i kasnije u ope pravo.

Redovna dosjelost usucapio i longi temporis praescriptio su spojene u redovnu dosjelost. Usucapio je sada dosjelost na pokretnim stvarima, koja traje tri godine, a longi temporis praescriptio je dosjelost na nekretninama koja traje 10 godina inter praesentes, odnosno 20 godina inter absentes. Vrijede i dalje naela klasine dosjelosti (iustus titulus i bona fides), priraunavanja prednikova vremena (accessio temporis) te prekida i mirovanja dosjelosti. Pored stvari cara i fiska, od dosjelosti su sada iskljuene i stvari crkava i pobonih zaklada.

Izvanredna dosjelost nastala na temelju zastare vlasnike tube (longissimi temporis praescriptio). Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stjee sada ne samo pravo da odbije vlasnikovu tubu, nego stjee vlasnitvo. On sada moe akcijom in rem traiti povratak stvari ako bi izgubio njen posjed. Pored roka od 30 godina trai se jo posjednikova bona fides, a ne i iustus titulus (izuzet je jedino silom steeni posjed). To je ustanova u korist bona fide possessora. Ako se radilo o stvarima crkava i pobonih zaklada, rok se produivao na 40 godina.GUBITAK (PRESTANAK) VLASNITVA

Vlasnitvo moe prestati zbog razloga koje se odnose na objekt ili subjekt prava. Objektivni razlog nastupa potpunom propau stvari. Stvar moe biti materijalno unitena ili moe postati naknadno pravno nepodesna da slui kao objekt vlasnitva (u sluaju da stvar postane res extra commercium ili ako rob bude manumitiran). Kod djelomine propasti, vlasnitvo se suuje na preostale dijelove stvari. No i kod potpune propasti stvari vlasnitvo i dalje ostaje na ostacima unitenog objekta, mada ovi imaju sada novu ekonomsku funkciju (meso iz klaonice). Subjektivni razlozi mogu biti dragovoljni, tako u sluaju derelikcije. Vlasnitvo protiv volje vlasnika prestaje ako vlasnik izgubi sposobnost da bude subjektom prava (smru ili capitis deminucijom od kojih po Justinijanovom pravu imaju taj uinak samo capitis deminutio maxima i media). Budui da je vlasnitvo, za razliku od obveza zamiljeno kao trajno pravo, ono se nije moglo prenositi samo na odreeni rok ni pod rezolutivnim uvjetom tako da bi se nastupom roka ili ispunjenjem uvjeta vlasnikovo pravo ugasilo i stvar imala predati treem. Justinijan odstupa od tog naela kod darovanja, legata i fideikomisa.

ZATITA VLASNITVA

REI VINDICATIO (VLASNIKA TUBA)To je najvanija tuba za zatitu vlasnitva. Njom se zatiuje samo civilno vlasnitvo. Ona pripada kviritskom vlasniku koji je izgubio posjed stvari i uperena je protiv neovlatenog posjednika nevlasnika (ona je tuba vlasnika neposjednika protiv posjednika nevlasnika). Njome se pozivom na pravo vlasnitva, trai povratak posjeda stvari. Ona je petitorna tuba za razliku od posjedovnih interdikata. U klasinom pravu rei vindicatio se mogla uperiti samo protiv onoga koji je u asu litiskontestacije (podizanja vlasnike tube) posjedovao stvar (juristiki i tzv. izvedeni posjednik). Ipak Justinijanovo, a moda ve i klasino pravo (Ulpijan) smatra pasivno legitimiranim (osoba protiv koje se tuba moe upraviti, za razliku od aktivne legitimacije koja oznaava osobu koja je ovlatena na podizanje tube) i detentora koji je dobio stvar od nekog treeg, a ne od vlasnika, ali je on mogao imenovati osobu za koju dri stvar i tako prebaciti odgovornost na tu osobu (laudatio ili nominatio auctoris). Reivindikacija nije bila mogua protiv posjednika ili detentora koji je doao do stvari od samog vlasnika (na temelju odobrenog stvarnog prava na tuoj stvari). Takav posjednik dri stvar na temelju opravdane iuste cause i ne osporava vlasniku njegovo vlasniko pravo. Vlasnik protiv njega mora dizati tubu iz onog obveznog odnosa temeljem kojeg mu je prepustio posjed odnosno detenciju. Po Justinijanu, u dva sluaja je fiktivni posjednik bio pasivno legitimiran, koji nije imao ni posjed ni detenciju stvari. To je bio: tuenik koji je prije litiskontestacije dolozno napustio posjed kako bi time izbjegao parnicu i tuenik koji se dao tuiti kao da stvar posjeduje jer je htio npr. da pravi posjednik dovri dosjelost. U najstarijem legisakcionom postupku rei vindicatio se ostvarivala putem sacramento in rem gdje su obje stranke morale postaviti svoju tvrdnju o vlasnitvu i dokazivati ga. U novijem formularnom postupku, samo tuitelj je morao dokazivati svoje pravo vlasnitva, dok je tueni posjednik mogao samo poricati tuiteljeva vlasnika prava. Ako tuitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasnitva, tueni zadrava posjed (beati possidentes puno laki poloaj u parnici). Tueni se nije morao uputati u vlasniku parnicu i braniti stvar. U tom sluaju je morao tuitelju odmah prepustiti posjed. Kod nekretnina mu je pretor to nalagao sa interdictum quem fundum, a kod pokretnina bi ovlastio tuitelja da si izravno uzme stvar, a ako pokretna stvar nije bila pred sudom, tuitelj bi sa actio ad exhibendum prisilio tuenog da stvar donese pred sud. Tuitelj e dokazivati svoje pravo vlasnitva nainom kako ga je stekao (originarno ili derivativno). U sluaju derivatnog stjecanja, morao je dokazivati pravni slijed svih prednika koji su stjecali derivativno jedan od drugoga dokle god ne bi doao do jednog originarnog stjecanja (probatio diabolica). Budui da je takav dokaz skoro pa bio nemogu, vlasniku bi pomagala uzucapio kao njegov originarni nain stjecanja. Tuitelj je s vlasnikom tubom postizao povratak svoje stvari, odnosno u klasinom procesu njezine novane protuvrijednosti, ali se u presudi rjeavalo i o omnis causa rei (o svom koristima i prednostima koje bi vlasnik imao da mu je stvar bila vraena u trenutku litiskontestacije. Tu se veinom radi o plodovima koje je tueni u meuvremenu ubirao kao i pogoranju stvari. S druge strane, tueni je mogao pod odreenim okolnostima traiti naknadu svojih trokova koje je uloio na stvar. Ta pitanja su se rjeavala naelno razliito prema tome da li se radilo o posjedniku bonae ili malae fidei, da li se radilo o razdoblju prije ili poslije litiskontestacije, a rjeavalo se razliito u klasinom i Justinijanovom pravu. to se tie plodova, po Justinijanovom pravu je odgovarao bonae fidei possessor za plodove koje je ubrao ili trebao ubrati (fructus percepti i percipiendi) poslije litiskontestacije, kao i za ubrane plodove prije litiskontestacije ukoliko ih jo nije potroio (fructus extantes). Malae fidei possessor je odgovarao za sve plodove za sve vrijeme svog posjeda prije i poslije litiskontestacije, a poslije litiskontestacije i za one plodove koje bi mogao poluiti samo vlasnik-tuitelj. to se tie tuenikova protuzahtjeva za trokove (impensae) koje je uloio na stvar, razlikuju se: impensae necessariae (nuni trokovi koji su uinjeni da se stvar odri i ne propadne), impensae utiles (korisni trokovi kojima se poveava objektivna vrijednost stvari) i impensae voluptuariae (trokovi iz luksuza uinjeni samo radi poljepanja stvari i udobnosti). U klasino doba tueni nije mogao traiti naknadu trokova po civilnom pravu, nego je pretor samo posjedniku bonae fidei davao ekscepciju doli kojom je mogao uskratiti povratak stvari dok mu vlasnik ne nadoknadi nune i korisne trokove. U Justinijanovom pravu zahtjev za naknadu trokova se sada ostvaruje posebnom tubom (actio in factum). Nuni trokovi se nadoknauju uvijek, a korisni trokovi samo bonae fidei possessoru, ali malae fidei possessor-u se priznaje ius tollendi (pravo da ih odnese ako se time stvari ne nanosi teta). Trokovi iz luksuza se ne nadoknauju, ali i bonae i malae fidei possessor ima glede njih ius tollendi ukoliko time ne pogorava nekadanje stanje stvari i ne ini to radi ikane. Vlasnik moe sprijeiti ius tollendi ako tuenome nadoknadi te izdatke. Budui da se sa rei vindicatio titilo samo kviritsko vlasnitvo, za zatitu provincijalnog zemljita se davala analogna tuba uz neke preinake u formuli reivindikacije koja se prilagodila tom injeninom stanju. Nestankom razliitih vrsta vlasnitva u Justinijanovom pravu se sa rei vindicatio titi jedinstveno vlasnitvo tog doba. ACTIO NEGATORIA

Ona slui kviritskom vlasniku protiv svakog onog koji ne osporava njegovo vlasniko pravo niti u posjedu dri njegovu stvar, ali su na tuoj stvari prisvaja neko pravo ili na drugi nain smeta vlasnika (npr. prisvaja si pravo slunosti uivanja ili vri neke radnje ili tetne emisije koje vlasniku smetaju). Vlasnik je morao dokazivati svoje pravo vlasnitva i njegovu povredu i nije morao dokazivati da protivnikovo pravo ne postoji. Tueni se mogao braniti dokazivanjem da mu pripada pravo koje si svojata. Tuba je ila za tim da se utvrdi da tueniku ne pripada pravo koje si svojata (zbog toga negatoria jer je formula tube bila sastavljena negativno), zatim da se ukloni protupravno stanje i naknadi teta, a na tuiteljev zahtjev bi morao dati cautio de amplius non turbando (tj. obvezati se stipulacijom da nee ub