nastavni metod

J. U. UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET PEDAGOGIJA – PSIHOLOGIJA DIDAKTIKA Studentica : TUZLA; 2004; JAHIĆ AZRA

Objavljeno na: www.4study.info - Prvi studenski portal za slobodnu i besplatnu razmjenu informacija na području ex-yu

I GLAVA NASTAVNI METODA IZMEĐU OBRAZOVANJA I ŠKOLOVANJA AUTENTIČNI I INSTITUCIONALNI ODGOJ Obrazovanje samo po sebi ne odgaja ljude. Školovanje ne dovodi do čovjeka već do stručnjaka. Istinski ( autentični ) odgoj čini čovjeka humanijim, pravednijim, moralno savršenijim, dok institucionalni ( instrumentalizirani ) odgoj ne vodi ka ovome. Istinski odgoj izvire iz univerzalno važećih vrednota. Za razliku od institucionalnog, autentični odgoj nije isplaniran i isprogramiran, proračunat i intencionalan. Institucionalni odgoj je smišljen, isplaniran i zavisi od namjera koje su definirane institucionaliziranjem. PODUKA SE NE SMIJE ODVAJATI OD OBRAZOVANJA Institucionalizacija autentičnog odgoja ide sljedećim redom :

ODGOJ = OBRAZOVANJE = ŠKOLOVANJE = NASTAVA = PODUKA = ŠKOLSKO UČENJE = METODE NASTAVNOG RADA = ISPITIVANJE = KVALIFIKACIJA = DIPLOMA..

Obrazovanje se poistovjećuje sa školovanjem. Grubom instrumentalizacijom odgoja građena je pogrešna predstava o odgoju i obrazovanju, što ima odraza i na nastavu. Za razliku od nastavnika u srednjim školama, nastavnici u osnovnim školama bolje poznaju svoje učenike i ne koriste '' šefovsko upravljanje''. SVIJEST KAO OPĆE LJUDSKO ČULO Individuum se zahvaljujući odgoju i obrazovanju, iz svoje prirodne biti uzdiže ka duhovnom i djelatnom biću. Svijest postaje opće ljudsko čulo. Uobličena svijest se odgojem i obrazovanjem ponaša poput čula. Nastava bi trebala da ima odgojne funkcije. Prema Gudjonsu, odgojem se označavaju radnje kojim ljudi pokušavaju unaprijediti osobnost drugih ljudi u bilo kom pogledu, koji implicira 5 značajki, a to su :

1. odgoj se sastoji od ljudskih djelatnosti čiji je cilj određeno ponašanje a njihov smisao čovjek kao svjesni subjekt,

2. socijalno znači da se te djelatnosti tiču i drugih(samoodgoj=učenje ), 3. psihičke dispozicije nisu prolazno doživljavanje i ponašanje već relativno trajne

spremnosti za doživljavanje i ponašanje ( znanja, sposobnosti, interesi, stavovi, itd. ) 4. poboljšanje ili održavanje zadanom stanju odgojnog djelovanja pripisuje znanstveno

vrijednosni relativizam , 5. pokušavati znači da odgojne radnje mogu ne samo uspjeti već mogu i ne uspjeti.

Ukoliko poduku ne želimo odvajati od odgoja, onda sam nastavni metod treba utemeljiti na odgoju . tek tada će formula LIČNOST = STRUČNJAK + ČOVJEK biti prisutna u nastavnom metodu. Nastavni metod svodi se na dva pojma, pojam UČENJA i pojam PODUKE.


NAJJEDNOSTAVNIJE PEDAGOŠKE KATEGORIJE Najjednostavnije pedagoške kategorije su poduka i učenje. U davno vrijeme postojali su samonikli, prirodni oblici učenja i podučavanja ( npr. zemljoradnik – sin ). Oni izražavaju nerazvijenu odgojno – obrazovnu konkretnost. Danas ovu konkretnost čine :

o razvijenost odgojno – obrazovnog sistema, o različitost škola, o različitost odgojno – obrazovnih programa, o različitost metoda poduke i učenja.

Najjednostavniji odnos koji postoji u procesu odgoja i obrazovanja jest učenje. Rad i interakcija uključuju procese učenja učenje je prva praksa odgoja i obrazovanja. Učenje i poduka su neraskidivi procesi. Izvan učenja i poučavanja nema nastave. II GLAVA PRIRODA I SUŠTINA NASTAVNOG METODA PRIRODA NASTAVNOG METODA ANTROPOLOŠKA OSNOVA NASTAVNOG METODA Pedagoško nastojanje temelji se na 3 stava :

prema onome KOGA podučavamo, prema onome ČEMU podučavamo, prema onome KAKO podučavamo.

SUŠTINA LJUDSKE SNAGE I OBRAZOVNO DOBRO Čula koja čovjek donosi rođenjem uobličavaju se odgojem i obrazovanjem, koji omogućuju da se čovjekove individualne snage dijelom potvrđuju a dijelom razvijaju. Razvoj i potvrđivanje zavise o prirodi obrazovnog dobra , kao i o prirodi suštinske snage koja odgovara tom dobru. Pomoću odgojno – obrazovnih dobara razvijamo bogatstvo subjektivne ljudske osjetilnosti. Odgojem i obrazovanjem razvijamo i duhovna osjetila ( moralnost, volja, ljubav, interesovanje, mašta, itd. ). Osjetila odgojenog i obrazovanog čovjeka su drugačija od neobrazovanog. Odgojem i obrazovanjem čovjek je društven, oni omogućuju čovjeku da se može potvrđivati u svim odnosima sa svijetom.


FORMULA TRI GRUPE NORMI Čovjek je antropološka kategorija. Formula tri grupe normi kaže da je čovjek :

kao svi drugi ljudi ( univerzalne norme ), kao neki drugi ljudi ( grupne norme ), kao nijedan drugi čovjek ( idiosinkratičke norme ).

Priroda čovjeka se sa psihološkog aspekta posmatra kroz KOGNITIVNI, AFEKTIVNI I VOLJNI život čovjeka. JEDINSTVO GRADIVA I METODA Metoda predstavlja određeno kretanje nekog sadržaja prema određenim obrazovnim svrhama. Metoda je u suprotnosti sa konfuznim i nesređenim postupanjima u nastavi. Prevladavanje forme nad sadržajem je u prisnoj vezi sa pojmom tzv. METODIČKOG EGZIBICIONIZMA kao nusprodukta nastavnog zbivanja. Bez usklađenosti metoda i sadržaja nije moguće kod drugih razviti znanje i vrijednosti. U nastavi je neophodno uspostavljati i njegovati vezu između prirode predmeta ( obrazovnog dobra ) i prirode individualne snage učenika. METODA KAO PEDAGOŠKI STIL RADA Metoda nije edukacijski sadržaj već on pripada i nastavniku i učeniku. Isto gradivo se usvaja na različite načine, tj. ne postoje osobe koje će jedno te isto gradivo usvojiti na isti način. Ukoliko je nastavniku u toku predavanja prepušten njegov vlastiti metoda on pokazuje lice svoga duha. SAVLAĐUJUĆI I IZRAZNI METODSKI ELEMENTI Neka ljudska aktivnost može da bude manje ili više zasićena savlađujućim ili izraznim elementima. Njihov stepen varira zavisno od aktivnosti. U nekoj ljudskoj aktivnosti neophodno je uspostaviti ravnotežu između savlađujućeg i izraznog ponašanja. Izrazno ponašanje karakterizira slobodno ispoljavanje, to je način ili stil ponašanja. Savlađujuće ponašanje nije izašlo iz nas, to je nešto što smo htjeli da budemo. Savlađujuće i izrazno ponašanje prisutni su u svakom pedagoškom postupku.


SUŠTINA NASTAVNOG METODA INTERAKCIJSKI I KOMUNIKACIJSKI KARAKTER NASTAVNOG METODA Razlozi pojave nerazumijevanja pojedinih sadržaja nalaze se u prekidu razumijevanja učitelja sa učenikom. Nedostatak razumijevanja i sporazumijevanja učitelja sa učenikom dovodi do obostranog neuspjeha. Ovaj problem možemo izbjeći komuniciranjem i interakcijom u nastavi. Interakcijsko – komunikacijski karakter omogućuje da se kroz odgoj probija iskonska nit pedagoškog djelovanja. RAZVOJ PEDAGOŠKOG ODNOSA Metod omogućuje učeniku da bude više određen svojom individualnošću. Komunikacijom u nastavi alterira se priroda čovjekovih duhovnih sposobnosti. Komunikativno djelovanje u nastavi zahtijeva saradnju koja omogućuje potrebu zajedničkog otpora i uzajamnog pomaganja. Nastavno komuniciranje karakterizira zamjena mjesta učitelja i učenika. ISKUSTVO I KOMUNICIRANJE Ukoliko se nastavno komuniciranje zasniva na iskustvu, ono je lakše. Iskustvo je doživljavanje nekih svjesnih sadržaja koji se tvore pod djejstvom spoljašnjih i unutrašnjih stimulusa, a čine ga perceptivni, emotivni voljni elementi. Kod mišljenja se voljni i emotivni elementi žele potisnuti, a izdvajaju se perceptivni elementi. Pojmovi se tvore različitim načinima spajanja i raščlanjivanja izabranih perceptivnih elemenata. Obrazovnim komuniciranjem omogućuje se prožimanje iskustva i mišljenja, čime se uspostavlja odnos između pojmova i simbola. Uspješnost nastavnog komuniciranja povezana je sa iskustvom. Senzorni procesi ( opažanje, osjećanje, percepcija ) i saznajni procesi ( učenje i mišljenje ) prepliću se ukoliko nastavni metod ima komunikativni karakter. Pretpostavke obrazovnog komuniciranja sadržane su u iskustvu, iz kojeg nastavnik može da izdvaja elemente koji su bitni za komunikaciju. Prelaženje od iskustva ka mišljenju je transformiranje i modificiranje iskustva. U iskustvu se javljaju nekomunikativni sadržaji kao i komunikativni koji su konstantni, strukturalni i mogu se jezikom prenijeti. Da bi učenik i nastavnik imali isto iskustveno polje neophodna je komunikacija i interakcija. Različit stepen obrazovanja ometa komuniciranje. Povezivanjem kognitivnog, emotivnog i voljno motivacionog kanala nastavni metod dobiva komunikacijsko djelovanje. Razumijevanje je komunikativno iskustvo, a na mjestu gdje je ono ometeno počinje interpretacija. Nastavni metod uključuje i neverbalno komuniciranje koje sačinjavaju : ponašanje tijela, mimika, očni kontakt, govorno izražavanje, gestikulacija, dodirivanje, odijevanje, itd. Metod kao komunikativno djelovanje uključuje i mehanizme psihosocijalne interakcije : oponašanje, sugestija, simpatija, empatija, identifikacija i socijalni pritisak.


OPONAŠANJE To je proces kojim učenik prepoznaje sebe u nekom nastavniku. Osim što vidi sebe u tom nastavniku, on prepoznaje i stavove i vrednote u njemu, one koje ima ili bi želio da ima. Razlog za oponašanje je identifikacija. Oponašanje je najlakši način učenja. Od samog početka učenik shvata problem i oponašajući nastavnika skraćuje napor i vrijeme učenja, ali smanjuje i broj grešaka. Oponašanje rješava određene frustracije učenika i olakšava učenje. Učenici prate ono što njihov nastavnik radi i nastoje ga manje ili više oponašati. Nastavnik treba da poučava riječima i primjerom i treba da obrati pažnju na proces INDIVIDUALIZACIJE ( razvoj svjesnosti sebe ). Oponašanje nije svojstveno samo mlađem uzrastu već i odraslima. SUGESTIJA Sugestija je dio interakcijskog procesa u kome nastavnik bez argumenata, prinude ili naredbe navodi učenika da postupa na određen način, da usvoji neko mišljenje ili vjerovanje i sl. to je verbalna ili neka druga vrsta komunikacije kojom nastavnik navodi učenika na neku pedagošku aktivnost i akciju. Tim postupkom nastavnik želi u glavu učenika utisnuti sigurnost, samopouzdanje, neki stav, ideju i sl. to je ugrađivanje u učenika motiva za postignuće. Nastavnik želi da sugestijom spriječi neko neželjeno ponašanje. Sugestijom se sprečavaju frustracije i anksioznost. Sugestija ima pedagoško – terapijsku funkciju. Pedagoško težište je u nedovoljnoj argumentaciji. Sugestija je pedagoški akt u pedagoškom odnosu gdje je argumentacija nepotrebna. U mnogim situacijama učenik ne može sam da donese odluku i tada prihvata sugestiju. SIMPATIJA To je suosjećanje nastavnika sa učenikom. Izraženo je u stavu podrške, pristajanja uz učenika. Kao mehanizam interakcije sadrži našu spremnost da poduzmemo neku pedagošku akciju iz ljudske suosjećajnosti, ali ne na štetu odgojnog i obrazovnog razvoja učenika. Simpatija ima pedagoški karakter zbog toga što je stavljena u funkciju saznajnog i moralnog rasta i razvoja učenika. EMPATIJA To je razumijevajući susret jedne duše s drugom, odnosno '' podešenost '' jedne duše za '' pronicanje '' u drugu dušu. Ovdje se miješaju kognitivni i afektivni elementi zbog toga što se empatija nalazi u polju ljudske senzibilnosti, a ne sentimentalnosti. Ona je osjetljivost a ne osjećajnost. Suštinski atribut empatije, u odnosu nastavnik – učenik, je da '' nastavnik bude učenik '' . Empatičan nastavnik prihvatit će učenika onakvog kakav on stvarno jeste.


IDENTIFIKACIJA Identifikacija je proces oblikovanja prema drugom pojedincu ili grupi. Učenik ovom metodom usvaja svojstva ili ispoljava ponašanja koja su slična ponašanjima nastavnika ili vršnjaka. Identifikacija omogućava učeniku da lakše postiže obrazovne ciljeve. Identifikacija se može iskoristiti za ugrađivanje uspjeha u učenika. Procesom identifikacije otklanjamo frustracije i anksioznost. Suvišna ili pogrešna identifikacija otežava nastavno komuniciranje. SOCIJALNI PRITISAK Nastava ima svoja pravila ponašanja. U nastavi se rađa socijalna klima kako bi se poštovala nastavna pravila i norme. Sredstva socijalnog pritiska možemo podijeliti na :

a. sredstva usmjeravanja – to su ona sredstva koja ne sadrže elemente prisile- molba, savjet, preporuka;

b. sredstva predupređivanja ( prisile ) – koja mogu bit pozitivnog karaktera (

obećanje i nagodba ) i negativnog karaktera ( prijetnja i kazna ). Molba je najblaži oblik usmjeravanja. Upućujemo je s namjerom da učenika nagovorimo na neko ponašanje. Savjet je oštriji oblik usmjeravanja od molbe. Savjetom se može podsticati i unapređivati razvoj učenika. Preporuka je slična savjetu, ali je nešto oštrija i obavezujuća za onog kome je upućena. Što se tiče sredstava prisile učeniku se sa pozitivnim predočava nešto prijatno i poželjno, a sa negativnim nešto neprijatno i nepoželjno. Pohvale, priznanja i dr. dovode do povećanja ugleda učenika kod drugih učenika. Obećanje predstavlja otvaranje perspektive za postizanje nagrade, a prijetnja je negativan pandan obećanju. Pomoću grupe lakše je pedagoški djelovati na pojedinca. Socijalni pritisak može se dobro iskoristiti za postizanje određenih pedagoških svrha i ciljeva. SISTEM KATEGORIJA I INTERAKCIJA Sposobnost komuniciranja nastavnik treba da razvije kako kod sebe tako i kod učenika. Tu mogućnost pruža nastava. Rastom broja učenika u grupi raste i potreba da se učenici sve više usmjere prema nastavniku, a manje prema drugima u razredu. Međutim, nastavnik se sve manje obraća pojedincu i na taj način se sužava mogućnost komunikativnog djelovanja. Balesov niz pomaže uklanjanju ovog problema. Balesove kategorije zamišljene su tako da obrazuju međusobno isključiv i logički iscrpan sistem međudjelovanja. Prema njegovom modelu postoji dvanaest kategorija koje se grupiraju prema vrstama problema, kao i prema reakcijama subjekata koji sudjeluju u interakciji. Sposobnosti komuniciranja mogu se razvijati lakše ili


teže. Učenici sa slabijim školskim uspjehom pokazuju više napetosti, antagonizma i uglavnom se ne slažu u usporedbi sa učenicima sa boljim uspjehom. Bitna pretpostavka nastavnog komuniciranja je njegova povezanost sa iskustvom.

III GLAVA POJAM I STRUKTURA NASTAVNOG METODA OPĆI NASTAVNI METOD POJAM OPĆEG NASTAVNOG METODA Nastavni metod je svjesni, planski i organizirani način dolaženja do odgovarajućih pedagoških ciljeva. To je planski način ostvarivanja nekog željenog cilja na teorijskom i praktičnom planu pedagoškog djelovanja. Faze nastavnog rada traže metodsko nastojanje i postupanje, one se ne mogu suprotstaviti jedna drugoj a da se ne naruše procesi pedagoškog djelovanja. Nastavni metod je način saobražavanja kognitivnih sa nekognitivnim primanjima učenika. Nastavni metod je pobuna protiv dosadnosti u procesu nastave. Nastavni metod ulazi u sposobnost i spremnost traganja za različitim nastavnim rješenjima. Razlikuju se dvije grupe metoda organiziranja sadržaja i metoda prenošenja sadržaja : TRI SAZNAJNA PRISTUPA Nastavni metod obuhvata tri saznajna pristupa :

1. posmatračko – deskriptivno angažiranje svog učenika; 2. upitno – problematizirajuće angažiranje svoga učenika; 3. kreativno i djelatno angažiranje svoga učenika.

Nastavni metod je način sjedinjavanja osjetilnog i misaonog s djelatnim postupanjima u metodsko – organizacijskom kao i u metodsko – izvedbenom dijelu nastavnog procesa. Ako se ova tri saznajna pristupa razdvoje onda ne može da funkcionira veza između znanja i sposobnosti, znanja i svijesti, učenja i spoznaje. Nastavni metoda je svijest da različiti pristupi i metodska postupanja donose i razlike u kvaliteti znanja. Nastavni metod predstavlja racionalno i dinamično dolaženje do odgovarajućih saznanja. Ovaj metoda obuhvata metode spoznaje :

metode formiranja i ekspliciranja pojmova ( analiza, sinteza apstrakcija, generalizacija, determinacija ), metode izvođenja i zasnivanja sudova ( indukcija, dedukcija ),


metode zasnovane ne znanstvenoj logici ( opis, objašnjenje, predviđanje, otkrivanje, dokaz, istraživanje ),

METODIČKA IDEJA Nastavni metod označava strukturalizaciju znanja i iskustva vezanih za proces učenja. To je metodički raspored činjenica, argumenata, stavova. Kreativnost u nastavi je u vrijednosti metodičke ideje i u načinu njene realizacije. Metodika ne može ostati u sferi apstrakcije, tj. misli koje su raskinule vezu sa nastavnom praksom, već ona mora biti mišljenje o toj praksi i prakticiranje tog mišljenja. Razlikujemo sljedeće metodske postupke : ☯ metodsko – organizacionu kreaciju procesa poduka / učenje koja obuhvata postupke,

koja obuhvata postupke određivanja pedagoških svrha, postupke i aktivnosti planiranja i organiziranja nastavnih sadržaja i postupke pripreme obrazovnog dobra za proces poduka / učenje.

☯ Metodsko – izvedbenu kreaciju procesa poduka / učenje, koju karakterizira promatranje,

traganje i otkrivanje, upoređivanje, kreativna generalizacija i metodologija, kao i klasifikacija i sistematizacija. U strukturi nastavnog metoda spada i metoda podsticanja i vođenja, kao i metoda vrednovanja i ocjenjivanja.

IV GLAVA METODSKO – ORGANIZACIONA KREACIJA PRIPREMA OBRAZOVNOG DOBRA ZA PROCES UČENJE / PODUKA Metodsko – organizaciona kreacija teži odgovorima na 4 pitanja :

1. prema kojim odgojnim svrhama treba težiti u školi ili u pojedinom nastavnom predmetu ?

2. koji pedagoški uticaji, ostvareni u samoj školi, dovode do realizacije tih svrha ? 3. kako te pedagoške uticaje organizirati da bi se mogao uspostaviti odgojno –

obrazovni razvoj učenika i da bi se ostvarila integracija tih uticaja ? 4. kako pratiti učinak tih uticaja pomoću sistematskih evidentnih postupaka ?

ODREĐIVANJE PEDAGOŠKIH SVRHA NASTAVE Pod pedagoškim svrhama i konkretnim ciljnim postignućima podrazumijevamo izričitu formulaciju očekivanih duhovnih i djelatnih promjena učenika pod uticajem procesa poduka / učenje. Promjene se odnose na obrazovanje razuma, emocija i volje učenika. Brojne promjene u čovjekovom kognitivnom, emocionalnom i voljnom životu omogućuju se učenjem. Međutim,


treba razlikovati ostvarive i neostvarive ciljeve zbog nedostatka vremena , nepovoljnih uvjeta, itd. IZVORI DOLAŽENJA DO PEDAGOŠKIH SVRHA Izvor podataka za razmišljanje o pedagoškim svrhama mogu biti :

postojeća evidencija o učenicima, podaci o uvjetima i problemima savremenog života, o zahtjevima koje život postavlja pred mlade i o mogućnostima koje im pruža, osobine nastavnog predmeta.

Izbor pedagoških svrha ovisi o tome koja se obrazovna strategija uzima kao najvažnija. Formuliranje pedagoških svrha je izbor nastavnika i nastavničkog vijeća. Potrebno je odrediti i skupinu međusobno povezanih predmeta, čime se definira područje učenja. KONUSNO – SPIRALNI MODEL Nakon određivanja skupine međusobno povezanih predmeta potrebno je otkriti logiku konkretiziranja pedagoških svrha, koje treba da se kreće od pedagoških težnji, preko ciljeva šireg značenja do ciljeva i zadataka nastavnog sata. Između daljnjih i bližih ciljeva postignuća postoji veza kojom se omogućuje usponski obrazovni razvoj učenika. Konusno – spiralni model nastavnog sadržaja konkretizira :

kontinuiranost ( dinamičnost i unutarnja povezanost sadržaja ) ; operativnost ( produbljivanje i kvalitativni rast );

konusno – spiralno programiranje omogućuje ne samo kvalitativan rast u oblasti materijalnog obrazovanja već i uspon na nivou formalnog obrazovanja. PEDAGOŠKE SVRHE - TEŽNJE, CILJEVI I ZADACI Odgojno – obrazovne težnje su tvrdnje kojima se obrazuju htijenja uzdizanja ka važećim vrednotama. Težnje su pedagoška upućenost i pedagoško usmjerenje na važeće vrednote. Težnje su otvorene prirode jer nose vrednote budućnosti nacionalno određen cilj. To su slike i predodžbe kakvi bismo trebali biti kao ličnosti i ljudi. One uključuju intuitivne i emotivno – voljne čovjekove snage. Ciljevi su postavke kojima se precizno određuju putevi do važećih vrednota. To su pedagoške svrhe koje kanimo i možemo postići nakon određenog vremena školovanja ili nakon cjelovitog uvida u sadržaj jednog nastavnog predmeta. Ciljevi se dijele na : akademske, profesionalne, društvene i osobne.


Akademski ciljevi dijele se na dvije grupe : cilj svladavanja temeljnih sposobnosti i temeljnih procesa i cilj intelektualnog razvoja. Profesionalni ciljevi vezani su za izbor zanimanja i za profesionalnu orijentaciju. Društveni ciljevi uključuju razumijevanje među ljudima, moralni i etički karakter, i sl. Osobni ciljevi uključuju emocionalne i tjelesne dobrobiti, stvaralaštvo, estetičko i izražavanje i samoostvarenje. Zadaci pokazuju kako učenici trebaju mijenjati svoje ponašanje nakon nekih iskustava s učenjem. PEDAGOŠKE SVRHE – TAKSONOMIJA KOGNITIVNOG PODRUČJA Bloomova taksonomija sadrži 6 kategorija :

1. znanje; 2. shvatanje; 3. primjena; 4. analiza; 5. sinteza; 6. evaluacija.

Sve kategorije imaju 3 stepena :

1. ZNANJE : 1 stepen: znanje pojedinosti, 2 stepen : znanje puteva i načina tretiranja pojedinosti, 3 stepen :znanje općih pojmova ili univerzalija u nekom području,

2. SHVATANJE : 1 stepen : prevođenje, 2 stepen : tumačenje, 3 stepen : eksploatacija, 3. PRIMJENA : ako učenik ispravno upotrebljava prethodna znanja riječ je o shvatanju. Ako se u novoj situaciji učenik valjano koristi znanjima riječ je o primjeni. 4. ANALIZA : 1 stepen : analiza elemenata, 2 stepen : analiza odnosa, 3 stepen : analiza organizacionih principa,


5. SINTEZA : 1 stepen : izrada jedinstvene komunikacije, 2 stepen : izrada plana ili prijedloga niza operacija, 3 stepen : određivanje skupina apstraktnih odnosa, 6. EVALUACIJA : 1 stepen : evaluacija prema unutrašnjoj evidenciji, 2 stepen : evaluacija prema vanjskim kriterijima. - ZNANJE – svaka škola sticanje znanja i informacija predstavlja kao osnovni cilj. U školi se znanje pojavljuje kao osnovna pedagoška svrha. Ako učenik može da pamti, prepoznaje i samostalno proizvodi neke ideje, smatra se da je stekao neko znanje. Međutim, znanje može da sadrži složenije procese utvrđivanja odnosa i prosuđivanja. Taksonomske kategorije od 2-6 uključuju znanje. - SHVATANJE – shvatanje uključuje oblike ponašanja i reagovanja. Imamo tri vrste shvatanja :

Prevođenje; Tumačenje; Eksploatacija;

Pod prevođenjem se podrazumijeva to da je učenik u stanju da nastavni sadržaj koji je učio iskaže svojim riječima. Tumačenje je prepoznavanje bitnih ideja, tj. njihovo razlikovanje od manje bitnih. Za razliku od analize, tumačenje ne naglašava oblik, organizaciju, efikasnost i logiku komunikacije. Ako su učenici u stanju da daju procjene ili predviđanja tokova događaja, riječ je o eksploataciji. - PRIMJENA – ako se učenik nađe u novoj problemskoj situaciji i koristi se svojim znanjem u rješavanju problema, onda je riječ o primjeni. Tu se učenik koristi nekom apstrakcijom. Primjena traži da se učenik osposobi da stečena znanja primjenjuje u situacijama koje se razlikuju od učenja. - ANALIZA – podrazumijeva raščlanjivanje složenih predmeta, procesa i pojava na njihove dijelove. U nastavi se ovo raščlanjivanje vrši u polju misaonih tvorevina ( pojmovi, sudovi, zaključci ). Analiza se za razliku od shvatanja razlikuje po tome što se shvatanje odnosi na sadržaj gradiva, a analiza i na oblik. Bloom analizu dijeli na 3 tipa : analiza elemenata; analiza odnosa i analiza organizacionih principa. - SINTEZA – za razliku od analize, sintezom dobivene elemente i dijelove nastojimo spojiti u neku cjelinu. Tu dolazi do stvaralačkog pokaza učenika u granicama koje nameće problem. Bloom razlikuje 3 potkategorije sinteze : izrada jedinstvene komunikacije; izrada plana ili prijedloga niza operacija; određivanje skupina apstraktnih odnosa. Prva prati sljedeće aktivnosti : informirati, opisati, nagovoriti, impresionirati, zabaviti. U drugoj učenik daje niz


operacija koje treba riješiti, a u trećoj učenik je u stanju identificirati odnose ili hipoteze koje se mogu provjeravati. EVALUACIJA – sadrži kombinaciju svih ostalih procesa : znanje, shvatanje, primjena, analiza i sinteza. Ona je završni proces u kognitivnom ponašanju ali i veza sa afektivnim ponašanjem. Naglasak je na kognitivnoj a ne na emocionalnoj kvaliteti. Bloom razlikuje dvije vrste evaluacije : evaluacija prema unutarnjoj evidenciji ( tačnost i dosljednost mišljenja ) i evaluacija prema vanjskim kriterijima ( efikasnost, korisnost, dinamičnost obrazovnog dobra ). U Gilfordovom trodimenzionalnom modelu intelekta jedna dimenzija predstavlja misaone operacije, druga misaone sadržaje, a treća misaone produkte. PEDAGOŠKE SVRHE - TAKSONOMIJA AFEKTIVNIH CILJEVA Bloomova taksonomija afektivnih ciljeva sadrži 5 kategorija :

1. primjećivanje –pažnja, praćenje, vođenje računa, 2. reagiranje – kako se odnosi –reagiranje na spoljnu kontrolu, 3. usvajanje vrednota i stavova – procjenjivanje, 4. organizacija, 5. karakteriziranje putem vrijednosti ili skupina vrijednosti.

Preduvjet učenja je učenikova osjetljivost. Na nivou pažnje učenik je osjetljiv na postojanje nekih svojstava i osobina obrazovnog dobra. - PRIMANJE ( PAŽNJA ) PRAĆENJE, VOĐENJE RAČUNA – učenikova osjetljivost na obrazovno dobro je prvi uvjet učenja. Postoje 3 različita stupnja prema obrazovnom dobru, a to su : osjetljivost, voljnost da se prima i kontrolira ili usmjerena pažnja. Ovo je svojevrsni kontinuum gdje učenik u početku ima pasivnu ulogu ( nastavnik probuđuje, pobuđuje i usmjerava njegovu pažnju ) i završava se tamo gdje učenik samostalno usmjerava svoju pažnju. - OSJETLJIVOST, SVJESNOST, POZNATOST – kada je učenik svjestan da neka pojava postoji onda je osjetljiv na tu pojavu. Međutim, ona mu jer poznata ali ne i saznata. Učenik nije u stanju da opisuje različite osobine obrazovnog dobra koje osjeća ili ih je svjestan. Ova potkategorija obuhvata :

osjetljivost na estetske faktore, osjetljivost na boju, oblik, poredak izgled, raspoznavanje da ima više od jednog prihvaćenog pogleda, svjesnost u osjećanju drugih.


- VOLJNOST DA SE PRIMA – ova potkategorija nalazi se više u kognitivnom nego u afektivnom području. Suština ponašanja je u tome da učenik ne izbjegava podražaj, tj. voljan je da tolerira. Voljnost učenika da se primjećuje obrazovno dobro je najviši oblik ponašanja. Voljnost prepoznajemo po :

pažljivom slušanju i praćenju kad neko govori o obrazovnom dobru, pažljivom praćenju govora drugih, prihvatanju vrednota koje ispoljavaju grupe ili pojedinac, povećanje osjetljivosti prema ljudskim potrebama i socijalnim problemima.

- KONTROLIRANA ILI USMJERENA PAŽNJA – učenik je spreman da kontrolira pažnju prema obrazovnom dobru. Učenikova kontrola vlastite pažnje manifestira se tako što poželjne podražaje bira i na njih pazi unatoč drugim podražajima. - REAGIRANJE – KAKO SE ODNOSI PREMA SPOLJNOJ KONTROLI – učenik reagira motivirano. On ne samo da primjećuje zadana obrazovna dobra već na njih afektivno pazi. Učenik sudjeluje u pravcu poduka / učenje, ali je stupanj uključivanja nizak. Međutim, učenik ne samo da percipira i usmjerava pažnju prema obrazovnom dobru već nešto i poduzima. - PREPUŠTANJE U REAGIRANJU – učenik svojevoljno izvodi neku aktivnost u procesu poduka / učenje. Odgojni zadaci se opisuju kao

pokoravanje pravilima igre, pokoravanje pravilima o čuvanju zdravlja, obavlja domaću zadaću, pročita obaveznu literaturu, posjećuje muzej kada mu se naloži.

- VOLJNO REAGIRANJE –ovdje učenik svojevoljno izvodi neku aktivnost u procesu poduka / učenje. Učenik po vlastitoj volji sudjeluje u ovom procesu bez prisile, straha od kazne i sl. ovdje je prisutna suglasnost učenika da sudjeluje u procesu učenje / poduka. - REAGIRANJE UZ ZADOVOLJSTVO – SATISFAKCIJA U ODGOVORU – ova potkategorija ima osjećanje zadovoljstva u reagiranju. Učenikovo ponašanje je praćeno emocionalnošću. Učenik je veseo, zadovoljan i sl. - USVAJANJE VREDNOTA I STAVOVA – PROCJENJIVANJE – ponašanje učenika je stabilno i stalno i ima karakteristike uvjerenje. Učenik je usvojio određene vrijednosti. Na ovoj osnovi razvija se svijest učenika u aktivnu kontrolu. - USVAJANJE VRIJEDNOSTI – učenik obrazovnom dobru pripisuje određene vrijednosti. Obrazovno dobro se emocionalno prihvata. Stavovi i uvjerenja su u kušnji.


- PREFERIRANJE VREDNOTA – vrijednosti postaju uvjerenja i stavovi. Učenik želi, traži i nastoji ostvariti vrijednosti. - PRISTAJANJE UZ VREDNOTE I STAVOVE – uvjerenja su dublje usađena i imaju visok stepen sigurnosti. Uvjerenje počiva na racionalnoj osnovi. Vidljivo je da je učenik usvojio određene vrijednosti. Ovdje se javlja akcija da se nešto ostvari, a to je rezultat učenikove potrebe. - ORGANIZACIJA – usvajanjem više vrednota učenik dolazi u situaciju da ih mora organizirati u vrijednosni sistem. Ova kategorija ima dva stepena :

Konceptualizacija vrijednosti – počinje na nižim stupnjevima. Za ovu potkategoriju ne postoji samo jedna točka lokalizacije na skali afektivnog ponašanja. Osnovna karakteristika je apstrakcija koja učeniku omogućuje da vidi odnose između usvojenih vrednota.

Organizacija sistema vrijednosti – od učenika se zahtijeva da poveže više vrednota, da ih sredi i dovede u redoslijed. Integracija vrednota nije potpuno izvršena. To je neka vrsta dinamičke ravnoteže između vrednota. Ovdje se nalaze prvi pokušaji formuliranja životne filozofije. Ovo je neka težnja za spojem više vrednota kao što su : Istina, Dobrota, Ljepota, Pravda, Svetost, itd.

- KARAKTERIZIRANJE PUTEM VREDNOTA ILI SKUPA VREDNOTA – kada svaka usvojena vrednota zauzima mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji pojedinca radi se o karakteriziranju. Pojedinac djeluje u skladu sa usvojenim vrednotama. U slučaju ugroženosti vrednota javljaju se emocije. Ova kategorija ima dvije potkategorije :

Opći usmjereni stav – opću usmjerenost karakterizira dosljedno reagiranje na skupinu raznih situacija, pojava, procesa ili predmeta. Učenik je spreman da reagira na svakom nivou. Karakteriziranje – ovim je označen vrhunac procesa internalizacije, jer sadrži pedagoške svrhe ( težnje, vrijednosne orijentacije, opće stavove, itd. ). Usvojene vrednote karakteriziraju ponašanje učenika.

- PLANIRANJE I PRIPREMA – nastavni sadržaj postaje obrazovno dobro tamo gdje učenik istodobno iskazuje i doživljava sadržaj. Zato je neophodno nastavni sadržaj pretočiti u obrazovno dobro koje opet treba dobro pripremiti za proces poduka / učenje. - PLANIRANJE- postizanje produktivnih i djelotvornih rezultata u nastavi podrazumijeva da se unaprijed planiraju i osmišljavaju nastavne djelatnosti. Za onog koji svoje ciljeve vidi tek na kraju ne može se reći da dobro učiteljuje, a dobar učitelj na samom početku vidi ishode svog pedagoškog uplitanja u rast i razvoj ličnosti učenika.


- PROBLEMSKI RASTER – u središtu konteksta utemeljenja nalaze se tri podpitanja :

1. o trenutnoj aktuelnosti neke teme, 2. pitanje o budućem značaju teme za djecu, 3. pitanje o njenom egzemplarnom sadržaju.

Tematsko struktuiranje odnosi se na strukturu koju neka tema ili nastavna jedinica ima. Za tematsko struktuiranje vezano je pitanje o dokazivosti, tj. provjerljivosti uspješnosti procesa poduka / učenje. Treći kompleks obuhvata određene mogućnosti pristupa i predstavljanja, tj. udjela mogućnosti medija, izvještavanja, djelovanja i dr. četvrti kompleks je cilj na strukture procesa poduka / učenje. - KURIKULUM – CILJNO USMJEREN PRISTUP – kurikulum je cjelovit konkretan plan koji sadrži izbor obrazovnih dobara, pripremu obrazovnog dobra za proces učenje / poduka, operacionalizirane pedagoške svrhe, organizaciju i kontrolu učenja. Upute za nastavno djelovanje obuhvataju planiranje, organizaciju i kontrolu učenja. Prema Molleru planiranje učenja sastoji se iz 4 koraka :

1. sakupljanje većeg broja ciljeva učenja koji dolaze u obzir za danu nastavnu temu ili jedinicu;

2. opis ciljeva, tj. jasan opis oblika ponašanja koje učenik mora izvesti i na kom sadržaju, ako je postigao cilj;

3. sakupljene ciljeve treba tako rasporediti da se jasno vidi kojim vrstama ponašanja i kojim sadržajnim grupama oni pripadaju;

4. koji od sakupljenih, jasno opisanih i raspoređenih ciljeva želimo ostvariti u nastavnoj temi ili jedinici, a koje namjeravamo planirati.

- PRIKUPLJANJE CILJEVA UČENJA – u prikupljanju ciljeva za nastavnu temu obično se polazi od nastavnog programa, gdje su ciljevi općenito i višeznačno dati. Učitelj može da koristi različite izvore. Iz prikupljenog skupa vrši se izbor ciljeva. - OPIS CILJEVA UČENJA – da bi nastavnik jasno iskazao ciljeve neophodno je da ima konkretne predodžbe o ciljevima koje želi postići nastavnom temom i da te predodžbe zapiše , i da zamišljene ciljeve saopšti učenicima. Kada se formiraju ciljevi, onda se treba dati njihov opis. Cilj je opisan ako je u opisu navedeno :

šta učenik treba činiti; na čemu i u kojim situacijskim uvjetima on to treba učiniti; po čemu treba identificirati pravilno ponašanje ili produkt;

- RASPOREĐIVANJE CILJEVA – prikupljeni i precizno opisani ciljevi raspoređuju se u shemi. Sistematizirani ciljevi olakšavaju planiranje, organizaciju i kontrolu učenja.


- OPREDJELJIVANJE ZA CILJEVE - donošenje odluka o izboru ciljeva je najteži korak. Biramo one ciljeve koji vrijede i za koje postoji mogućnost realiziranja. Ishodi nastave moraju da odgovaraju postavljenim ciljevima. U nastavnom zbivanju vladaju nepredvidivosti i slučajnosti. Da bi smo izabrane ciljeve ostvarili neophodno je organizirati njima primjeren proces poduka / učenje. -ORGANIZACIJA PROCESA UČENJE / PODUKA – obuhvata pripremu obrazovnog dobra za ovaj proces i izbor načina ( metoda i postupaka ) dolaženja do željenog cilja. -PRIPREMA OBRAZOVNOG DOBRA ZA PROCES PODUKA / UČENJE- neophodno je izabrati one sadržajne elemente obrazovnog dobra koji su najizdašniji za ostvarenje određenog pedagoškog cilja. Sljedeća aktivnost je određivanje opsega. Opsegom određujemo širinu i dubinu obrazovnog dobra. Slijed se tiče pitanja, kojim se redom ostvaruje uvid u obrazovna dobra – koje obrazovno dobro prethodi drugom obrazovnom dobru. -UČENIK I PRIPREMA OBRAZOVNOG DOBRA ZA PROCES PODUKA / UČENJE- uspješna poduka traži poznavanje učenika, poznavanje sposobnosti, njegovih interesovanja, potreba i prethodno stečenih znanja. Proces poduka / učenje oslanja se na iskustvo i obrazovno dobro nije smješteno isključivo unutar nastavnog predmeta. Neophodno je u pripremi učenika za intenzivno proučavanje obrazovnog dobra. - OPIS NASTAVNIH METODA –kurikulum zahtijeva opisivanje ciljeva učenja i izričit opis nastavnih metoda. U ciljno usmjerenom pristupu procesa poduka / učenje opisane su aktivnosti učitelja i učenika, tj predočena interakcija među njima. Ovim opisom istaknuta je edukacijska djelatnost metoda, tj. dati su njeni spoznajni i odgojni elementi. - IZBOR NASTAVNIH METODA – prvi važan kriterij izbora nastavnih metoda su ciljevi učenja. Međutim, samo obrazovno dobro diktira metode. Neke metode su više prikladne za jedne, a neke za druge sadržaje. Važan kriterij izbora metoda je učenik. Jedna metoda nije jednako primjerena svakom učeniku. Pri izboru metoda vodi se računa i o učitelju ( njegova stručna znanja, stil rada, itd. ).ne smiju se zaboraviti ni situacijski uvjeti, tj. opremljenost škole, finansijske mogućnosti i sl. - KONTROLA UČENJA – organizacija učenja ima svoje ishode. Za kontrolu učenja neophodno je provesti analizu ( ispitati valjanost sadržaja, analizirati zadatke, i sl. ) i vrednovanje. - PREDNOSTI CILJNOUSMJERENOG PRISTUPA – su :

transparentnost –pri ovom pristupu nakane su otvoreno prikazane, tako da svi oni koji su zainteresirani za nastavu mogu razumjeti i saznati kojim se ciljevima teži. Učitelj ne skriva svoj rad i dopušta da se ostvari uvid u ono šta i kako radi.


Povjerljivost – učitelj sam nastoji da provjeri svoje pedagoško djelovanje. Odluke koje je učitelj donio tokom planiranja i organizacije nastave mogu biti u fazi kontrole, provjereni i vrednovani važni pedagoški postupci. Sudjelovanje uključenih osoba – informacije su omogućene učenicima, učiteljima i roditeljima, oni sudjeluju u pripremanju i organizaciji procesa poduka / učenje. Djelotvornost – temelj svake organizacije i kontrole učenja su konkretno opisani ciljevi. Time se omogućava brži, lakši i potpuniji uvid u nastavno zbivanje .

-UDŽBENIK I ORGANIZACIJA PROCESA ODUKA / UČENJE –udžbenik je jedan od izvora saznavanja putem nastave. Vrijednosti udžbenika ne nalaze se samo u njemu, već su one u tijesnoj vezi sa kreativnim radom nastavnika. Udžbenik u nastavi u nastavi mora da gubi funkciju jedinog izvora saznanja. Osmišljavanje udžbeničkih sadržaja zasniva se na uvidu u zakonitosti nastavnog zbivanja. Razmišljanje i oblikovanje udžbeničkih sadržaja je i otklanjanje nedovoljne metodičke razrađenosti i razvijenosti udžbenika kao i obogaćivanje njegovih postojećih vrijednosti. - ALGORITAM KORIŠTENJA UDŽBENIKA -

1. Zašto se knjiga tako zove; 2. Pogledati sadržaj i vidjeti iz kojih se glava ili poglavlja sastoji; 3. Iz koliko i kojih dijelova se sastoji udžbenik; 4. Prelistavanje udžbenika; 5. Otkriti kojem je pitanju ili problemu autor posvetio najviše pažnje; 6. Šta je prilikom prelistavanja udžbenika privuklo najviše pažnje; 7. koji dio udžbenika si odabrao za razgovor; 8. Kako glasi pitanje o kojem bi volio razgovarati; 9. Prije čitanja teksta razmisliti šta se krije iza tog teksta; 10. Prije čitanja teksta postaviti sebi nekoliko pitanja; 11. Izabrati jedno pitanje i čitajući tekst pokušati odgovoriti na njega; 12. Napisati odgovor; 13. Vratiti se na poglavlje odakle si izabrao pitanje. Zapisati prve utiske; 14. Izdvojiti nepoznate pojmove; 15. Isto uraditi i sa drugim poglavljima; 16. Prije čitanja novog teksta zapisati strukturu teksta na osnovu -------------čitanja; 17. Brže čitati tekst i na margini bilježiti nejasne pojmove; 18. Napisati vlastitu logičku strukturu teksta; 19. Utvrditi najvažnije elemente izabranog teksta; 20. Napisati nužne elemente kojim se te tačke mogu objasniti; 21. Promatrati '' uporišne tačke '' koje se mogu promijeniti; 22. Izdvojiti ono o čemu bi volio nešto više saznati;


23. Objasni nastavniku ili nekom drugom šta si saznao i zatraži prevod za ono što ti nije dovoljno jasno;

24. Upotpuni saznanje ponovnim čitanjem; 25. Izdvoji-------------- ideje u tekstu, pronađi argumente za njih; 26. Pripremi pitanja i probleme za raspravu i pitanja i probleme koje će nastavnik

objasniti. V GLAVA SAZNANJE I METODE SAZNAVANJA FORMIRANJE I MIJENJANJE SAZNANJA Saznanja učenika mijenjaju se u skladu sa principima učenja i principima organizovanja procesa poduka / učenje. - SELEKTIVNO ORGANIZIRANJE SAZNANJA – učenje je selektivan proces što zapažamo u našem bilježenju nekog predavanja gdje naše bilješke sadrže ono što mi smatramo da je važno. Selektivnost procesa učenja zavisi od stepena aktivnosti i mentalne usmjerenosti. Učenje traži da se odabiru važni elementi i da se drže u centru pažnje. Selektivna organizacija učenja određena je s dvije grupe faktora : STIMULUSNI ( koji proizlaze iz obrazovnog dobra ) i LIČNI ( koji proizlaze iz ličnosti učenika ). Od stimulusnih faktora zavisi kakva će saznanja steći učenik. Lični faktori su učenikova predznanja, iskustva, sposobnosti, potrebe, interesovanja, itd. - ODVOJENA SAZNANJA TEŽE DA SE RAZVIJU U SISTEM SAZNANJA – odvojena saznanja teže da se grupišu ( organiziraju ). Ovo se organizovanje da razumjeti kroz principe bliskosti i sličnosti. Bliskost u vremenu i prostoru i sličnost značajni su principi organizovanja saznanja. Sličnost ili različitost koje donosi obrazovno dobro utiču na organizaciju saznanja. - SVOJSTVA SAZNANJA NOSE PEČAT SISTEMA KOJEM PRIPADAJU – izdvojena saznanja teže postaju dio većeg sistema saznanja. Ista saznanja u različitim sistemima poprimaju različita svojstva. Uticaj cjeline na dijelove otkrivamo u psihološkim eksperimentima o kontrastu i vizuelnoj percepciji ( kružić u crnom polju izgleda svjetliji nego u bijelom polju ). Na socijalnu percepciju utiču potrebe učenika, njegova iskustva, njegova obaviještenost i mnogostranost njegovog saznanja. Promjene saznanja kreću se s promjenom u potrebama učenika. Promjene u potrebama i pružanje informacija su međuzavisne. Potrebe i ciljevi učenika se razvijaju i mijenjaju. Nove potrebe tvore nove informacije obavijesti. Prepreke mogu biti raznovrsne. Jaka motivacija smanjuje uspješnost u rješavanju problema. Karakteristike saznanja dijelom utiču na razvoj mijenjanje saznanja učenika. Karakteristike saznajnog sistema su : mnogostranost, suglasnost i međuzavisnost. Saznajni sistemi mogu biti međusobno povezani, ali se mogu javljati i odvojeno. Razlike u stepenu podudarnosti ili nepodudarnosti međusobno povezanih saznanja određuju stepen saznajne saglasnosti. Neuravnotežena saznajna struktura teži da postane uravnotežena. Faktori ličnosti dijelom utiču na mijenjanje saznanja. Uspjeh zavisi od općeg verbalnog i numeričkog faktora. Verbalni


faktor utiče na čitanje, učenje jezika, historije, itd. numerički faktor utiče na računanje i matematičko zaključivanje. PSM ( specijalna mehanička sposobnost ) utiče na lijepo pisanje, crtanje, tehničke sposobnosti, i dr. osobine rigidnih ili fleksibilnih ličnosti utiču na rast i razvoj saznanja. - METODE SPOZNAJE – u svakoj djelatnosti potrebno je dobro misliti. U nastavi postavljamo pedagoške svrhe, npr. valjano zaključivanje, suđenje i sl. učenje je ujedno i mišljenje. Zaključak se sastoji od sudova, a sudovi se sastoje od pojmova. U razvoju i formiranju pojmova važni su metodički postupci, analiza, sinteza, apstrakcija, generalizacija i determinacija. - ANALIZA I SINTEZA – analiza je raščlanjivanje složenih obrazovnih dobara sa sastavne dijelove; a sinteza je svako spajanje većeg broja dijelova u cjelinu. Analiza treba da pokaže međusobni odnos dijelova unutar cjeline i obrazovnog dobra. -----------je razlikovao :

elementarnu, kauzalnu, i logičku analizu.

Na najvišem saznajnom stepenu koristi se elementarna ( deskriptivna ) analiza, na srednjem stepenu kauzalna analiza koja omogućava uvid u uzročne odnose. Logička analiza posmatra kompleks činjenica, s obzirom na odnose uzroka i posljedica radi izvlačenja zaključaka. Analiza omogućava selektivnost učenja. Analiza i sinteza se prirodno upotpunjuju, primjenjuju se na pojmove, sudove i zaključke. Sinteza pridonosi potpunijem razumijevanju cjeline. Obrazovna vrijednost nije joj velika. Produktivna sinteza je spajanje poznatih elemenata na nov način u jednu cjelinu. - APSTRAKCIJA I GENERALIZACIJA – prva apstraktna djelatnost je brojanje, koje je prvi slobodni apstraktni adut dječijeg razuma. Nastavno komuniciranje treba da koristi apstrakciji. Misaoni proces kojim razlučujem bitna, zajednička i nužna obilježja obrazovnog dobra od onog što je nebitno, pojedinačno i slučajno nazivamo apstrakcijom. Generalizacija je formiranje općih pojmova. Ona može biti senzorna i semantička. Determinacija je postupak kojim se dodavanjem oznaka nekom pojmu dobiva pojam bogatiji po sadržaju, ali uži po opsegu. - INDUKCIJA I DEDUKCIJA – to su metode izvođenja i zasnivanja sudova. To su dvije osnovne metode zaključivanja i dokazivanja. Pomoćne metode indukcije su : posmatranje, eksperiment, brojanje i mjerenje. Indukcija je vođenje učenika od primjera do primjera. U njoj se spajaju kognitivni, emocionalni i voljni faktori učenja. Indukcijom se razvija samostalno mišljenje i snažna motivacija. Induktivni put ima smisla ako se zna od kojih pretpostavki se polazi, ako u sebe uključuje hipotetički karakter učenja. Hipoteze razvijaju i upućuju na mogućnost otkrivanja u nastavi.


- DIDAKTIČKE METODE – su metode koje su zasnovane na znanstvenoj logici ( opis, objašnjenje, dokaz, otkrivanje i didaktičke metode ). U didaktičke metode ubrajamo :

1. metod predavanja – se dosta koristi u nastavnoj praksi, a čine ga : a.) Opisivanje i pripovijedanje – opisivanje omogućuje da živo i sa emocionalnim

iskazima predočimo učeniku obrazovno dobro. Opisivanje ima odgojne vrijednosti. Pripovijedanje je slično opisivanju. Praćeno je snažnim emocionalnim tonom. Pripovijedanje daje slikovite opise, omogućuje dramatiziranje izlaganja, aktivira maštu. I opisivanje i pripovijedanje počivaju na potpitanjima : KADA; GDJE; KO; KAKO; ŠTO.

b.) Objašnjavanje i dokazivanje – objašnjenje je postupak kojim predmet, događaj,

činjenicu i sl. dovodimo u vezu s drugim predmetima, pojavama i činjenicama. Razlikujemo objašnjenje činjenica i objašnjenje zakona. U nastavi se služimo kauzalnim, statističkim i teleološkim objašnjenjima. Svrha dokazivanja je utvrditi istinitost nekog suda, stava, zaključka, tvrdnje, i sl. u dokazivanju razlikujemo ono što dokazujemo i pomoću čega dokazujemo.

c.) predavanje s upotrebom nastavnih sredstava – nastavna sredstva omogućuju da se

proširi objektivnost i da se aktiviraju saznajne snage učenika. Upotreba nastavnih sredstava omogućava da se predavanje doživi, bez obzira što obrazovno dobro može da ima vremensku i prostornu udaljenost.

d.) Usmeno izlaganje pomoću filma – film pruža saznanja o objektima, događajima,

ličnostima i pojavama do kojih se ne može doći neposrednim promatranjem. Predavanje pomoću filma ogleda se u mogućnosti korištenja sadržaja dokumentarnih, naučno – popularnih, nastavnih i umjetničkih filmova. Nastavni filmovi su namijenjeni za dijelove određene teme li nastavne jedinice.

e.) Predavanje pomoću televizije – ovo predavanje omogućava da mijenjamo

sadržinske i tehničko-formalne kvalitete predavanja. Televizija omogućava d predavanje prikažemo u cjelini.

f.) Predavanje pomoću radija i magnetofona- ovaj vid predavanja omogućava lakše

pamćenje, vježbanje govora, kulture izražavanja, razvijanje pažnje, radoznalosti i mašte kod učenika. Magnetofon pruža mogućnost da snimamo didaktičko – metodičke vrijednosti koje možemo unijeti u nastavno zbivanje.

g.) Predavanje prožeto razgovorom i diskusijom – povezivanje razgovora i diskusije

sa usmenim izlaganjem otklanja smetnje i prekide u prijenosu poruka, u interakciji i komunikaciji. Ovim postupkom omogućava se brži dotok povratnih informacija o onom što se događa u toku predavanja. Učitelj može da daje adekvatne odgovore, a može da pruži i kraće problemsko izlaganje kojim ostavlja prostor za razgovor i diskusiju.


h.) Metoda nastavnog razgovora i diskusije – razgovor je komunikacijski proces u

kojem učitelj ima namjeru da učeniku prenese neku misao koju pretvara u riječi i tako misao postaje poruka koju učenik pretvara u slobodne simbole. U razgovoru razlikujemo verbalnu ( s riječima ), sadržajnu ( izgovorena poruka ), osobnu ( udio sposobnosti u razgovoru ), odnosnu ( stav prema poruci i učeniku ) i neverbalnu ( prateće ponašanje ) komponentu razgovora. Za razgovor i diskusiju potrebna je vještina govorenja, slušanja i razmišljanja. Uviđavno slušanje počiva na 4 čula. Prvo je usmjereno na učitelja, drugo prema obrazovnom dobru, treće na njihov odnos prema nama a četvrto na uticaj poruke. Diskusija je razgovor koji proizlazi iz različitih stavova i shvaćanja istog pojma ili obrazovnog dobra. Za diskusiju treba uzeti neki dio obrazovnog dobra koji sadrži problem za koji bi učenici mogli nešto kazati bez obzira na predznanje.

i.) Metoda tekstualnog komuniciranja – uključuje čitav kompleks sposobnosti.

Operacije koje prate čitalačku aktivnost povezane su i zajedno utiču na učenikov napredak. Isti tekst učitelj i učenik upotrebljavaju na različite načine i u različite svrhe. Oblik pristupa tekstu treba razlikovati od razumijevanja teksta. Učitelj ima zadatak da omogući i podstiče učenika da vježba pristup tekstu. Walerovu shemu čitalačkog procesa čine: motivacija, strategija čitanja, pod kojim uvjetima se čita. Čitalačku tehniku čine : čitanje bez plana, letimično čitanje, čitanje na preskok. Pisani materijali trebaju biti dobro osmišljeni, ne trebaju imati previše podataka i trebaju probuditi zanimanje učenika. Jezik kojim se piše ne treba biti ni jednostavan ni težak.

j.) Metoda pisanih radova – Poljak navodi vezane, poluvezane i samostalno pisane

radove. U vezane spada prepisivanje, u poluvezane diktati, bilješke za vrijeme predavanja, konceptiranje, marginalije, a u samostalne oglasi, molbe, pisani izvještaji, studij, književni radovi, znanstveni radovi i sl.

k.) Prepisivanje – učenici mogu da iz odgovarajućeg teksta prepisuju važne misli,

izreke, sentence, stavove i sl. zadatak učitelja je da definira i odredi smisao prepisivanja.

l.) Prepričavanje – ako pisani sadržaj ostane vjeran izvoru radi se o adekvatnom

prepričavanju. Ukoliko prikazujemo sadržaj samo u osnovnim crtama radi se o sažetom pismenom prepričavanju. Ukoliko se u pismeno prepričavanje unose novi detalji onda se radi o proširenom ili dopunjenom prepričavanju.

m.) Opisivanje – nalazi mjesta tamo gdje učenik može pismeno uobličiti svoje

percepcije, doživljaje, osjećanja, uvjerenja, vjerovanja. Zadatak opisivanja treba uzeti iz domena iskustva učenika.


n.) Referatsko – koreferatski rad učenika – to je složeniji oblik metode pisanih radova. Učenik treba da se sam služi literaturom, da samostalno bira predmet promatranja, da samostalno obrađuje neko nastavno pitanje.

VI GLAVA METODSKO – IZVEDBENA KREACIJA ORGANIZIRANJE PROBLEMSKE NASTAVE Problemska nastava prati ljudsku prirodu, čovjekovu potrebu za stvaranjem , znatiželju i radoznalost. Problemske nastave nema ukoliko se ne poštuju sljedeća tri odnosa :

1. odnos prema ljudskoj prirodi, 2. odnos prema prirodi znanstvene spoznaje 3. odnos prema kvaliteti samog obrazovnog dobra.

Problemski metoda podrazumijeva stalno nastavnikovo traganje za drukčijom morfološkom strukturom nastavnog sata. Problemski metoda je originalan raspored iskustava, sadržaja i postupaka u procesu poduka / učenje. Organiziranje problemske nastave podliježe kreativnosti nastavnika. Problemski metoda je postupak kojim uvijek drugačije povezujemo i sjedinjujemo informativno, problemsko i kreativno u nastavnom zbivanju. INFORMACIJE U PROBLEMSKOJ NASTAVI Kada se radi o prisutnosti informacija u problemskoj nastavi važno je :

pružanje neophodnih informacija kojima se učenici mogu koristiti kao sredstvom saznavanja i mišljenja, dolaženje do informacija, tj. dolaženje do spoznaje o informaciji, učenje po logici koju nose informacije i činjenice, tj. dizanje informacije

do mišljenja, informacije u problemskoj nastavi moraju se upotrijebiti za razvoj saznanja i mišljenja kod učenika, a ne u svrhu pamćenja. METODIČKI EGZEMPLAR U PROBLEMSKOJ NASTAVI To je metodičko izvedbeni koncept nastave u kome pojedine nastavne teme nastavnici obrađuju cjelovito i ta obrada polaznicima služi kao uzor za samostalan ili grupni rad. Uzajamna i odgojna vrijednost metodičkog egzemplara zavisi od valjanosti izbora nastavnog sadržaja. Nastavna tema treba biti uzornog kvaliteta. Nakon izbora egzemplarnog sadržaja, nastavnik pristupa metodičkom osmišljavanju sadržaja. Učenici po uzoru na nastavnikov egzemplar


proučavaju slične nastavne sadržaje. Rezultate samostalnog rada saopćavaju u razredu. Samostalni rad učenika pruža mogućnosti za lakše rješavanje problema. Samostalan rad objedinjuje različite oblike učenja ( uviđanje, traganje, otkrivanje, rješavanje problema ), kao i logičke nastavne postupke. Ovdje dolazi do izražaja samostalnost i kreativnost učenika. INDIVIDUALIZACIJA U PROBLEMSKOJ NASTAVI Individualne razlike među učenicima nameću potrebu individualizacije. Rezultati dobiveni na različitim testovima pokazuju individualne razlike između učenika. Individualizacija u problemskoj nastavi predstavlja stvaranje uslova i pedagoško – metodičkih situacija u kojima se mogu ispoljiti i potvrditi snage učenika. Individualizacija se ostvaruje pomoću formiranih grupa, individualno postavljenih problema i zadataka. Individualizirano učenje ima niz pedagoških vrijednosti. Ono je poticajno i djelotvorno u buđenju i održavanju motivacije učenika, pomaže razvoju sposobnosti učenja, razvoju komunikacijskih i organizacijskih sposobnosti. Učenici lakše organiziraju svoj rad, preuzimaju odgovornost i rade vlastitom brzinom. PROGRAMIRANO UČENJE U PROBLEMSKOJ NASTAVI Programirano učenje je učenje kojim se određuje šta i kako će se učiti. Njime se uspostavlja upravljanje i organiziranje učenja. Put misaonog vođenja učenika tačno je definisan i određen. Rad učenika je samostalan i individualiziran. Kod programiranog učenja postoje sljedeće formule : učenje = stimulans + reakcija + potkrepljenje ili učenje = stimulans + potkrepljenje + reakcija. Članak je najmanja logička jedinica programiranog materijala, a sastoji se od informacije, zadatka, prostora za rješenje postavljenog zadatka i povratne informacije. Važan uslov programiranja jeste temeljito poznavanje sadržaja. U nastavi se može koristiti i poluprogramirano učenje gdje je ostavljeno više mjesta za individualnu slobodu. UČENJE PUTEM RJEŠAVANJA PROBLEMA Treba razlikovati problemsku situaciju, problem, zadatak i pitanje. Problemska situacija sadrži više različitih problema koji nemaju istu saznajnu i pedagošku vrijednost. Problem s postavlja unutar problemske situacije. To je sadržajno i logički definiran dio problemske situacije . učenje putem rješavanja problema ima dvije karakteristike : postojanje teškoće – prepreke i postojanje motiva da se teškoća savlada. Rješavanje problema može da se odvija putem pokušaja i pogrešaka kao i na kreativan način. Karakteristike ovog metoda su : različite usmjerenosti u problemskoj situaciji i slučajno izvedene radnje. Postoje tri tipa kreativnog rješavanja problema : objašnjenje, predviđanje i invencija. Prema Gangeu, proces rješavanja problema sastoji se od : ustanovljavanja problema, određivanje bitnih karakteristika problema, traženje i oblikovanje hipoteza i procjenjivanje rješenja. U


problemskoj situaciji potrebno je, prije svega, sjetiti se ranije naučenih pravila i pojmova. Problemska nastava pretpostavlja postojanje problemske situacije i problema. OBLICI NASTAVNOG METODA Učitelj treba da se služi raznim metodama i postupcima. Postoji sklonost učitelja da koriste konvencionalne metode, tj. koriste se metodama koje su koje su koristili njihovi učitelji. Metoda predavanja dominira u učenju i poduci. Za postizanje boljih rezultata neophodne su metode aktivnog učenja u koje spada : promatranje, upoređivanje, traganje i otkrivanje, kreativna metodologija i kreativna generalizacija, sistematizacija i klasifikacija.

• PROMATRANJE – promatranjem usmjeravamo pažnju učenika u određenom smjeru, s ciljem da opazi obrazovno dobro kakvo ono ustvari i jeste. Opažanje daje veliko blago činjenica i to je baza svakog znanja. Procesom promatranja čovjek se koristi velikim brojem pristiglih podataka iz kojih dobiva rezultat. Kod promatranja razlikujemo ono što promatramo ( predmet promatranja ), ono što promatranjem postižemo ( rezultat promatranja ) i ono radi čega promatramo ( cilj promatranja ). Promatranje je nemoguće odvojiti od mišljenja, zaključivanja, emocija, želja, strasti itd. promatranje treba biti objektivno. To je plansko opažanje i ono treba da bude potpuno, tj. da se obrazovno dobro obuhvati s najbitnijim detaljima, aspektima, svojstvima i osobinama. Neposredno promatranje odvija se u direktnom dodiru s predmetom promatranja dok u posrednom promatranju nema susreta.

• UPOREĐIVANJE – je misaona aktivnost kojom s dva ili više predmeta, procesa, lica,

objekata stavljaju u međusobne veze ili odnose. Upoređivanje ima dva procesa : proces poistovjećivanja i proces razlikovanja. Poistovjećivanje omogućava saznavanje približno istih, zajedničkih, identičnih elemenata članova upoređivanja. Razlikovanjem se utvrđuju razlike i odstupanja članova upoređivanja. Poistovjećivanje i razlikovanje trebaju se dopunjavati.

• TRAGANJE I OTKRIVANJE U NASTAVI – otkrivanje je proširenje spoznaje učenika i

pronalazak neuobičajene upotrebe stečenih znanja.


nastavni metod

Documents